Margaret Atvud rođena je 1939. u Otavi. Zahvaljujući obrazovanim

roditeljima, već sa četiri godine je naučila da čita i piše. Pod njihovim

uticajem (Atvudova je osnovno obrazovanje stekla u roditeljskoj kući)

postala je posvećena čitanju i razvila je snažno interesovanje za pisanje.

Već u srednjoj školi objavljivala je pesme, međutim presudnu ulogu u

njenom literarnom razvoju odigrao je Nortrop Fraj, profesor engleskog

jezika na koledžu koji je Atvudova pohađala. Tada istaknuti književni

kritičar, Fraj je isticao vrednosti zanemarene kanadske književnosti, a u

Margaret Atvud je prepoznao pisca koji tu književnost može podići na još

viši nivo. Podrška koju je imala u profesoru, ubrzo je rezultirala zbirkom

pesama Double Persephone, da bi po diplomiranju objavila još jednu, The

Circle Game, dobivši ovaj put za zbirku najznačajnije kanadsko književno

priznanje, Governor's General Award. Time je otpočela serija nagrada

koje će ova književnica dobijati tokom narednih trideset i više godina,

potvrđujući da je jedan od najvećih autora svog vremena. Među

nagradama su i neke od najprestižnijih koje se dodeljuju u književnom

svetu poput Bukerove, Welsh Arts International i drugih, za romane

Sluškinjina priča, Mačje oko i Slepi ubica. Teme o kojima Atvudova piše

veoma su raznovrsne: priroda, muško-ženski odnosi, politička pitanja,

nacionalni identitet, istorija.

Radeći kao urednik u jednoj izdavačkoj kući, Margaret Atvud se bavila i

književnom kritikom. Iza ovog angažovanja ostalo je vrhunsko delo iz

oblasti esejistike nazvano Opstanak, svojevrstan pogled na rad

književnog urednika.

Margaret Atvud trenutno živi u Torontu sa mužem, nastavljajući da piše

prozu i poeziju.

ROMANI MARGARET ATVUD:

*MAČJE OKO*

“Kada bih ponovo srela Kordeliju, šta bih joj rekla o sebi? Istinu, ili ono

što bi me prikazalo u lepom svetlu? Verovatno ovo drugo. I sad imam

takvu potrebu.” 

Vrativši se u grad svoje mladosti, Elenu Rizli, sada slikarku, zapljuskuju

žive slike prošlosti. Najjače od svih je sećanje na Kordeliju, devojčicu koja

je bila predvodnik trija drugarica koje su joj otkrile sve okrutnosti

detinjstva i njegovih tajnih svetova prijateljstava, čežnje i izdaje. Elena

mora da pronađe svoje mesto kao kći, ljubavnica, umetnik i žena, ali

iznad svega mora pokušati da se oslobodi sećanja na Kordeliju koje je

progoni. Mačje oko je fascinantan savremen roman o ženi koja se bori da

razmrsi čvorove svog života.

*SLEPI UBICA*

"Deset dana po okončanju rata, moja sestra Lora kolima je sletela s

mosta."

Više od pedeset godina kasnije, Iris Čejs priseća se Lorine tajanstvene

smrti. Tako počinje neobična i snažna priča o dvema sestrama i njihovim

tajnama. Postavljen na široku pozadinu istorije dvadesetog veka, Slepi

ubica je epska pripovest o uspomeni, spletki i izdaji.

*ANTILOPA I KOSAČ*

Uz zadivljujuće vladanje svojim šokantnim materijalom i uz uobičajenu

dosetljivost i crni humor, Atvudova nas prenosi u ne tako vrli novi svet, u

čudan a ipak potpuno uverljiv prostor naseljen likovima koji će vam se

vraćati u snove dugo pošto pročitate poslednje poglavlje. Ovim je

romanom Margaret Atvud dosegla apsolutni vrh svoje stvaralačke moći,a

za one koji ga pročitaju više ništa neće biti isto kao pre.

“Antilopa i Kosac” je priča o troje prijatelja, Antilopi, Koscu i Sniježnom,

ljubavnicima. Kosac i Sniježni su prijatelji iz djetinjstva, a Antilopa je

djevojka koju su obojica voljeli. Poznanstvo sa Antilopom, Tajlanđankom,

je sklopljeno preko Internet-porno stranica. Pripovijedač romana,

Sniježni, u flešbekovima prepliće vrijeme prije i poslije katastrofe. On je

jedini preživjeli čovjek, uz njega borave i Koščeva djeca, “nova nacija”,

nastala genetskim inženjeringom. Ta vrsta će naslijediti ljude. Oni imaju

promijenjen mozak, bez rušilačkih osobina, koji je prethodinike doveo do

takvog stanja. Rasizam kod njih ne postoji, ne bore se za zemlju, a

seksualni nagoni su im instinktivni, kao kod sisara. Okruženje u kome

stasava nova rasa je apokaliptično: Sunce prejako prži, gradovi su

opustjeli, a genetski stvorene nove životinjske vrste poput svinjona i

vukopasa lunjaju okolinom. Globalno otopljenje, prenaseljenost zemlje,

nedostatak sirovina, svijet velikih korporacija, Internet, hladni ljudski

odnosi, mnoge bolesti i virusi, neki su od uzroka takvog stanja. 

Iako kritika ovu knjigu određuje kao naučnu fantastiku, Margaret Atvud,

ipak, nije ispisala priču sa glavnim odlikama ovog žanra. Prije bi se moglo

reći da je ovo futuristički ili distopijski roman. Jeste da se Atvud bavi

budućnošću, ali njena vizija je jedna od najgorih koja se može desiti ako

stvari izmaknu kontroli: posttehnološko društvo, poslije vrhunca

doživljava tragičan poraz. Svijet romana “Antilopa i Kosac” ne sadrži

nama znane ljudske i civilizacijske vrijednosti, njeni junaci ponizno se

bore za opstanak, tražeći pijaću vodu i hranu i više podsjećaju na

životinje nego na ljude. Margaret Atvud je ispisala tragičnu viziju

ljudskog poraza, smjer u kome se može kretati ljudska civilizacija (ili se

već kreće) do konačnog bezilaza. Upućeni čitaoci će svakako u ovom

romanu prepoznati Orvelove, ili Hakslijeve “tragove”.

*SLUŠKINJINA PRIČA*

Republika Galad dozvoljava Fredovici samo jednu funkciju: da se

razmnožava. Ako od toga odstupi, biće, kao i svi disidenti, obešena na

zidu ili izgnana u sporu smrt od radijacije. Ali čak ni represivna država ne

može ubiti žudnju – ni Fredovičinu, ni žudnju dvojice muškaraca od kojih

zavisi njena budućnost…

Briljantno zamišljenom i ostvarenom, ovom moćnom evokacijom Amerike

21. veka suvereno vladaju razorna ironija, domišljatost i britka

perceptivnost Margaret Atvud.

„Sluškinjina priča je i izvanredno štivo i duboko promišljena moralna

priča.“

*MORALNI POREMEĆAJ*

Jedanaest priča koje čine delo Moralni poremećaj pletu pripovest o

detinjstvu i odrastanju, zrelom dobu i starenju, zamršenim odnosima i

životnim istinama. Zato ono liči na fotografski album – Atvudova niže

jasno oslikane trenutke iz života glavnih junaka koji povezuju sve priče,

ali i iz života njihovih roditelja, braće i sestara, dece, prijatelja,

neprijatelja, nastavnika, pa čak i životinja. Kao i u albumu, vreme teče –

od tridesetih godina XX veka sve do današnjih dana – i ređaju se

raznovrsna mesta: veliki gradovi, predgrađa, seoska imanja, kanadske

severne šume.

Naizmenično duhovit, potresan, lirski, neposredan, tragičan, svetovan,

šokantan i duboko ličan, Moralni poremećaj u najboljem svetlu

predstavlja slavni pripovedački dar i osobeni stil Margaret Atvud. Kako

zaključuje Njujork tajms, „Atvudova ima direktan pristup ličnoj

emocionalnoj istoriji ljudi, i sjajan uvid u njihovo srce i maštu“.

*ALIJAS GREJS*

„Ponekad šapućem sebi: Zločinka, Zločinka. Šušti kao suknja od tafta kad

klizi po podu.“

Grejs Marks. Ženski demon? Fatalna žena? Ili slaba i nevoljna žrtva?

Na onovu istinite priče o jednoj od najzagonetnijih i najpoznatijih žena

četrdesetih godina devetnaestog veka, Margaret Atvud je isplela moćnu i

misterioznu priču o seksualnosti i okrutnosti.

„Senzualna, zagonetna knjiga, istovremeno zlokobna i uzvišena, prosta i

veličanstvena, sveobuhvatna pa ipak detaljna... Mislim da nikad nisam

bila ovako oduševljena... Ovo je, svakako, najviše što jedan roman može

da postigne.“ 

*IZRANJANJE*

Stigavsi tamo sa svojim ljubavnikom i jos jednim mladim bracnim parom,

vrlo brzo se pocinje osjecati kao vrlo zarobljena u izolovanom delu

zemlje, gde se brakovi raspadaju, nasilje i smrt samo sto ne izbiju na

povrsinu, a seks postaje katalizator za sve konfliktne situacije i opasne

zivotne izbore. Ova potraga prerasta u potragu za samom sobom.

*PENELOPIJADA*

U Homerovoj Odiseji Penelopa – Odisejeva supruga i sestra lepe Helene

Trojanske – oslikana je kao oličenje bračne vernosti. Njeno

dvadesetogodišnje opiranje proscima koji je opsedaju na Itaki, dok Odisej

u Troji ratuje, a potom luta morima, vekovni je primer snage ljubavi i

vere.

Margaret Atvud u svom viđenju ovoga mita uglavnom govori glasom

Penelope i hora njenih dvanaest sluškinja, problematizujući neke od

Odisejevih (i Telemahovih) postupaka.

Geopoetika, zajedno sa još preko četrdeset izdavača iz celoga sveta, od

Severne i Južne Amerike, preko Azije i Australije, do svih delova Evrope –

gradi ediciju Mitovi. Nosilac ideje od 1999. godine jeste škotski izdavač

Canongate. Ova serija knjiga sastoji se iz uvodne studije i kratkih romana

(ili kraćih proznih formi) naručenih posebno za ovu ediciju. Od pisaca je

zatraženo da po slobodnom izboru, kako god to žele, iznova ispričaju već

postojeće i znane mitove iz bilo koje kulture sveta. Među autorima su

najveća i najzanimljivija imena savremene svetske književnosti. Planovi

su da edicija potraje makar do svoje stote knjige.

Dakle, izvornici prevoda na srpski jezik potiču iz rukopisa, a ne

objavljenih knjiga, i projekat edicije Mitovi redak je i originalan poduhvat

u međunarodnom izdavačkom zajedništvu.

Margaret Atvud je napisala još i romane:

-TELESNE OZLEDE

-ZELENA ŽENA

-LEDI ORAKLE

-ŽIVOT PRIJE MAN

-GODINA POPLAVA

-ROBERMargaret Atvud rođena je 1939. u Otavi. Zahvaljujući

obrazovanim roditeljima, već sa četiri godine je naučila da čita i piše. Pod

njihovim uticajem (Atvudova je osnovno obrazovanje stekla u roditeljskoj

kući) postala je posvećena čitanju i razvila je snažno interesovanje za

pisanje.

U suprotnosti sa fiksacijom na mušku književnost kojom može dominirati

bijes ili ljubav, program ginokritike usmjeren je ka konstruisanju okvira

za analizu književnosti koju su napisale žene, razvijanju novih modela koji

se baziraju na izučavanju ženskog iskustva, prije negoli ka prilagođavanju

muških modela i teorija. Ginokritika počinje u onoj tački u kojoj se

oslobađamo linearnih apsoluta muške književne teorije i umjesto toga

fokusiramo na svijet ženske kulture koji za nas postaje ponovo vidljiv –

poput etnografa koji pokušava da predstavi svijetu iskustvo "prigušene"

ženske polovine društva o čemu je pisano u knjizi Širli Anderson pod

naslovom Opažanje žena.1 Ginokritika je povezana sa feminističkim

istraživanjem u istoriji, antropologiji, psihologiji i sociologiji; u pitanju su

oblasti koje su doprinijele razvijanju hipoteze o ženskoj supkulturi,

uključujući ne samo pripisan status i internalizovane konstrukte

femininiteta, već i zanimanja, interakcije i svijest žena. Antropolozi

istražuju žensku supkulturu kroz odnose među ženama koje su majke,

kćerke, sestre i prijateljice; kroz seksualnost, reprodukciju i ideje o tijelu;

kroz rituale inicijacije i putovanja, ceremonije pročišćenja, mitove i

tabue.

U knjizi Žena, kultura i društvo Mišel Rozaldo je napisala:

Simboličke i socijalne koncepcije koje utiču na

odvajajnje žena i na ograničavanje njihovih aktivnosti, mogu biti

iskorištene kao osnova za žensku solidarnost i dostojanstvo.

Kada muškarci žive odvojeno od žena oni ih, zapravo, ne mogu

kontrolisati, i nesvjesno im mogu obezbijediti simbole i

društveno utočište na kojem mogu izgraditi svoje

sopstveno društvo.2

U književnosti koju su napisale žene, feminine vrijednosti prodiru i

podrivaju maskuline sisteme u kojima su sadržane; žene su u različite

žanrove (u rasponu od viktorijanske poezije do savremene naučne

fantastike) na maštovit način uključivale mitove o Amazonkama i

fantazije o odvojenom muškom društvu.

U proteklih nekoliko godina, pionirski posao koji su završile četiri

mlade feminističke naučnice omogućio nam je da na nov način

interpretiramo kulturu žena iz devetnaestog vijeka i književnost koja joj

je bila primarna forma izražavanja. Pomenućemo esej Kerol Smit-

Rozenberg pod naslovom "Ženski svijet ljubavi i rituala"; u ovom eseju

predstavljeni su rezultati istraživanja iz nekoliko arhiva u kojima se

čuvaju pisma koja su razmjenjivale žene i koja sadrže opšti pregled

homosocijalnog emocionalnog svijeta tokom devetnaestog vijeka. U knjizi

pod naslovom Ženska povezivanja: Sfera žene u Novoj Engleskoj, 1780-

1835, Nensi Kot istražuje paradoks kulturnog povezivanja, legat bola i

potčinjavanja koji generiše sestrinsku solidarnost, povezivanje na osnovu

zajedničkog iskustva, lojalnosti i saosjećanja. Ambiciozna knjiga En

Daglas, Feminizacija američke kulture, smjelo locira genezu masovne

kulture u Americi u sentimentalnoj književnosti žena i svještenika, dvije

povezane postindustrijske grupe lišene zvanične vladine pomoći.

Pomenute su tri socijalne istoričarke; ali u knjizi Nine Auerbah koja je

objavljena pod naslovom Ženska društva: Jedna zamisao, istražuju se

veze među ženama u književnosti koju su napisale žene, u rasponu od

matrijarhalnih domaćinstava Luiz Mej Elkot i gospođe Gaskel do ženskih

škola i koledža Doroti Sejers, Silvije Plat i Mjuriel Spark. Istorijske i

književne studije poput ovih, zasnovane na iskustvima Engleskinja i

Amerikanki, prijeko su potrebne; rukopisi i arhivski izvori koji za njih

postoje obimni su i neistraženi.3 

ginokritika: Elizabet Beret Brauning i Mjuriel Spark

Ginokritika mora uzeti u obzir i različite frekvencije i promjene

političkih, socijalnih i ličnih istorija u određivanju ženskih književnih

izbora i karijera. "Ako odlučite da se bavite ženama kao autorkama

književnih tekstova", napisala je Virdžinija Vulf u eseju "Žene i

književnost" iz 1929. godine, "potrebno je više elastičnosti; potrebno je

da sebi ostavite dovoljno prostora za analizu nekih drugih aspekata osim

njihovog rada; jer njihov rad je oduvijek bio pod uticajem uslova koji

nemaju baš nikakve veze s umjetnošću".4 Potrebu za potpunijim uvidom o

kome je pisala Virdžinija Vulf mogli bismo ilustrovati primjerom Elizabet

Beret Baruning čiji je roman u stihu pod naslovom Aurora Li (1856)

nedavno objavljen u lijepom izdanju izdavačke kuće Women's Press. U

odličnom uvodu koji je napisala, Kora Kaplan definiše feminizam Beret

Brauningove kao romantičan i buržoaski; u pitanju je feminizam koji

polaže vjeru u transformišuću moć ljubavi, umjetnosti i hrišćanske

milosti. Kaplanova preispituje dijaloge u koje je Beret Brauningova

ulazila s umjetnicima i radikalima vremena u kojem je živjela: Tenisonom

i Klouom, koji je takođe pisao pjesme o "ženskom pitanju", hrišćanskim

socijalistima Forijerom, Ovenom, Kingslijem i Maurisom, književnim

pretkinjama kakve su bile Madam de Stal i Žorž Sand. Ali u svom

istraživanju intelektualnog miljea Beret Brauningove, Kaplanova ne piše

o pjesniku čiji je uticaj tokom pedesetih godina devetnaestog vijeka za

Beret Brauningovu bio sveprožimajući: ona ne piše o Robertu Brauningu.

Kada prihvatimo da su spisateljke uvijek bile sumnjičave prema estetskim

standardima i vrijednostima muške tradicije i prema muškom

odobravanju i validaciji, bićemo u stanju da procijenimo koliko

komplikovan je bračni odnos među umjetnicima mogao biti. Takva

zajednica je neizostavno podrazumijevala unutrašnje konflikte,

samopotiranje i, konačno, potiranje žene, osim u rijetkim slučajevima –

Eliot i Luis, Vulfovi – u kojima je suprug prihvatao menadžersku a ne

takmičarsku ulogu. U pismima koja je Beret Brauningova pisala tokom

pedesetih godina, čitamo o bolnoj, kolebljivoj i intimnoj borbi između

ljubavi žene i ambicije koju je ispoljavala prema radu svog supruga i

konfliktnoj predanosti sopstvenom radu. Na određen način željela je da

on bude bolji umjetnik. Početkom decenije bila je poznatija od njega;

potom je pročitala prikaz objavljen u Francuskoj u kome je njegovo djelo

više afirmisano u odnosu na njeno; njegov rad na Muškarcima i

ženama dobro je napredovao; njena rad naAurori Li nije napredovao kako

treba (imala je tada malo dijete i oporavljala se od najtežeg od četiri

pobačaja). Godine 1854. napisala je jednoj prijateljici:

Kasnim sa radom na pjesmi... Robert se kune da će njegova knjiga biti

završena uprkos svemu, potom ćemo povodom objavljivanja knjige

otputovati u London ali... jasno je da će moja knjiga morati da sačeka do

sljedećeg proljeća... barem mi se sada tako čini. Dobro je, ipak, da te

dvije knjige ne budu objavljene u isto vrijeme.

I dodaje, pomalo ironično, "I da sam završila rad na knjizi, možda

bih morala da kažem da nijesam".5

Bez razumijevanja okvira ženske supkulture, možemo propustiti ili

pogrešno protumačiti teme i strukturu književnosti koju su napisale žene,

zaneseni povlačenjem neophodnih veza s tradicijom. U elokventnom

odlomku iz autobiografskog eseja "Kasandra", iz 1852. godine, Florens

Najtingejl je identifikovala bol feminističkog buđenja s njegovom

suštinom, kao garancijom progresa i slobodne volje. Protestujući protiv

zaštićenih života nesvjesnih žena, pripadnica srednje klase u

viktorijansko doba, Najtingejlova je zahtijevala obnavljanje njihove

patnje:

Ka nebu puštamo glas iz svog srca... vratite nam patnju –

patnju rađe nego ravnodušje – jer nam patnja,

melemom rane može zaliječiti. Bolje je bol boljeti

nego se bezosjećajnosti prepustiti. I mnoge bitke biti,

protiv svega se boriti. Tako se otkriva

novi svijet.6

Fascinantno je kako metefore Najtingejlove anticipiraju ne samo

njenu medicinsku karijeru već i sudbinu junakinja iz romana koje su u

devetnaestom i dvadesetom vijeku pisale žene. Probuditi se iz dugog,

prijatnog sna viktorijanske ženstvenosti, bilo je ravno agoniji; u prozi su

takve situacije češće dovodile do smrti junakinje nego do njenog

otkrovenja. Obično se dovode u vezu s onim što Džordž Eliot

u Midlmarču naziva "hladnjikavim satima jutarnjeg sumraka", i

iznenadnim zastrašujućim konfrontacijama s nepredvidljivim situacijama

koje donosi zrelo doba. Megi Taliver Eliotove, Lili Bart Vortonove, Lindal

Šrajnerove, Edna Pontelier Šopinove, bude se u svjetovima u kojima

nema mjesta za žene kakve one žele da budu; i rađe nego da se bore, one

biraju da umru. Ženska patnja postaje tako vrsta književnog komoditeta u

kome inspiraciju nalaze i muškarci i žene. Čak i u značajnim romanima

kakvi su Vodenica na Flosi, Priča o afričkoj farmi ili Kuća radosti vrhunac

zapleta predstavlja trenutak u kome rastuženi junak posjećuje grob

junakinje.

Prema riječima Dame britanske imperije Rebeke Vest, nesreća još

uvijek predstavlja dominantan ton u savremenoj prozi koju pišu

žene.7 Književnim pejzažom dominiraju mrtva ženska tijela. U knjigama

Fej Veldon Među ženama (1971) i Prijateljice (1975), samoubistvo je neka

vrsta domaćeg ostvarenja koje na red dolazi nakon obavljene trgovine i

kupanja. Kada junakinja Veldonove odvrne plin, "ona razmišlja kako je

već dugo polumrtva i kako razlika u stanju, zapravo, neće biti velika". U

sjajnom kratkom romanu Mjuriel Spark iz 1970. godine (Driver's Seat)

polu-mrtva i očajna junakinja sakuplja snagu da uhvati psihopatu-

ženomrsca i da ga ubijedi da je ubije. Sjajno odjevena u za tu priliku

kupljenu odjeću ljubičaste, zelene i bijele boje – boje sifražetkinja (i

školske uniforme u Najboljim godinama gospođice Džin Brodi) – Liza

kreće u potragu za svojim ubicom, namamljuje ga u park, daje mu nož.

Ali, u pažljivom odabiru smrtne odore i strpljivom proganjanju ubice,

Sparkova nam je ponudila opustošeni postulat ženske mudrosti: žena

stvara svoj identitet birajući svoju odjeću, a svoju istoriju birajući svog

čovjeka. Sparkova se pita da li muškarci ili žene određuju svoju sudbinu i

da li je moć da birate onog ko će vas uništiti jedina forma

samopotvrđivanja za žene. Označiti nasilje ili samorazornost ovih bolnih

romana kao neurotične izraze lične patologije, kao što su uradili mnogi

prikazivači, znači ignorisati (kao u slučaju Anet Kolodni),

mogućnost da svjetovi koje naseljavaju mogu, zapravo, biti stvarni ili

istiniti, i za njih jedini koji su raspoloživi i, osim toga, odreći mogućnost

da njihovi prividno "čudni" ili neobični odgovori mogu, zapravo, biti

opravdani ili čak neophodni.8

Ali, ženska književnost mora iza sebe ostaviti scenarija

kompromisa, ludila i smrti. Iako joj početak predstavlja vraćanje na

patnju, svrha joj je da otkrije novi svijet. Na svu sreću, u nekim nedavno

objavljenim književnim tekstovima koje su napisale žene, posebno u

Sjedinjenim Državama, gdje su romansijerke i pjesnikinje postale aktivno

uključene u ženski pokret za oslobođenje, stvari su otišle dalje. Pisanje

koje pominjemo dovodi u vezu istoriju i bol transformacije. "Ako sam

usamljena", piše Adrien Rič u "Pjesmi", 

to mora samoća biti

jer prva se budim, udišem

prvi hladni dah zore nad gradom

zato što sam jedina koja ne spava

u kući obmotanoj snom.9

Adrien Rič je jedna od prvih zagovornica ženskog pisanja u kojem

se istražuje volja za promjenom. U njenoj nedavno objavljenoj knjizi pod

naslovom Od žene rođena: Materinstvo kao iskustvo i institucija, Ričova

dovodi u pitanje otuđenost i udaljavanje od stavova majki koje su kćerke

naučile pod patrijarhatom. Veliki broj knjiga koje su u prošlosti napisale

žene bavio se "matrofobijom" ili strahom da ćete postati slični vašoj

majci.10 U romanu Silvije Plat pod naslovom Stakleno zvono, na primjer,

majka junakinje predstavlja metu u koju se zariva najrazorniji prezir

junakinje. Kada terapeutu priča o mržnji koju prema njoj osjeća, Ester je

na putu izliječenja. Mržnja prema majci predstavlja trenutak

feminističkog prosvjetljenja do koga je došlo tokom pedesetih i šezdesetih

godina – zapravo, riječ je o metafori jer se ispostavlja da je u pitanju

mržnja prema sebi. Ženska književnost koja je napisana tokom

sedamdesetih godina prevazilazi matrofobiju i opisuje neustrašivu i dugu

potragu za majkom u knjigama kao što je ona koju potpisuje Margaret

Atvud i koja nosi naslov Izranjanje, kao i neki romani Lize Alter. Kao što

je smrt oca junaka iz zapadnih književnih tekstova uvijek uvodila u

arhetipski ritual sazrijevanja, smrt majke, na način na koji o njoj svjedoči

i kako je transcendira kćerka, postala je jednom od najpotpunijih prigoda

u ženskoj književnosti. Analizirajući ova namjerna buđenja, ove ponovo

oživljene mitologije ženske kulture, feministička kritika pronalazi svoj

najizazovniji, najinspirativniji i najprikladniji zadatak.

ženstveno, feminističko, žensko

Sve ove teme bile su važne za feminističku književnu kritiku tokom

šezdesetih i sedamdesetih godina, ali smo im pristupili s više istorijske

svijesti. Prije nego što počnemo da postavljamo pitanje na koji se način

književnost koju su napisale žene razlikuje i na koji je način posebna,

potrebno je da rekonstruišemo njenu prošlost, da ponovo otkrijemo

ostvarenja romansijerki, pjesnikinja i dramskih spisateljki čije je djelo

sjenkom obavilo vrijeme, i da uspostavimo kontinuitet ženske tradicije –

iz decenije u deceniju, prije nego kroz fokus na pojedinačne poetike, od

jedne do druge znamenite žene. Dok rekreiramo lanac spisateljki u ovoj

tradiciji, obrasce uticaja i reakcije kroz niz generacija, možemo dovesti u

pitanje periodičnost ortodoksne književne istorije i njene brižljivo čuvane

kanone postignuća. Iz razloga što smo spisateljke izučavale pojedinačno,

nikada nijesmo uspjele da se osvrnemo na veze među njima. Kada se

udaljimo od stvaralaštva Ostinove, sestara Bronte i Eliotove, na primjer,

da bismo se osvrnuli na još stopedeset romansijerki, ili čak više njih,

možemo prepoznati obrasce i faze u evoluciji ženske tradicije koji

odgovaraju razvojnim fazama svake od supkulturnih umjetnosti. U knjizi

koju sam napisala o engleskim spisateljkama, Njihova književnost, ove

sam faze nazvala sljedećim imenima: ženstvena, feministička i

ženska.11 Tokom ženstvene faze koja je trajala od 1840. do 1880. godine,

žene su pisale nastojeći da se izjednače s intelektualnim postignućima

muške kulture i da internalizuju njene pretpostavke o ženskoj prirodi.

Prepoznatljiv znak ove faze je muški pseudonim koji je u Englesku

uveden tokom četrdesetih godina devetnaestog vijeka i nacionalna

karakteristika engleskih spisateljki. Uz poznata imena – Džordž Eliot,

Kurijer, Elis i Akton Bel – veliki broj drugih žena izabrao je muške

pseudonime kao način hvatanja u koštac s dvostrukim književnim

standardima. Ovo maskulino prikrivanje ne završava se na

pseudonimima, na naslovnoj stranici; ono se ispoljava kroz nepravilan

pritisak na narativ, utiče na ton, dikciju, strukturu i karakterizaciju. U

suprotnosti sa sklonošću prema muškom pseudonimu koji jasno

signalizuju postojanje samosvijesti o odgovornosti ženskog autorstva,

Amerikanke su tokom istog perioda prihvatile superfeminine, slatkaste

pseudonime (Fani Fern, Grejs Grinvud, Fani Forster), prikrivajući iza ovih

nominalnih buketića svoju bezgraničnu energiju, moćne ekonomske

motive i oštroumnost u vladanju profesionalnom vještinom. Zadovoljstvo

je otkriti ponegdje na književnoj mapi, Engleskinju koja kombinuje ove

tehnike i stvara iluziju muškog autorstva i, pri tom, nosi ime u kojem je

kodirana domaća poruka feminiteta – poput Harijet Par koja je pisala pod

pseudonimom "Holmi Li". Feministički sadržaj feminine umjetnosti je

posredan, istisnut, ironijski i subverzivan; mora se čitati između redova, u

propuštenim mogućnostima teksta.

U feminističkoj fazi, od 1880. do 1920. godine, u vrijeme kada su

žene dobile pravo glasa, istorija im je omogućila da odbiju pomirljive

stavove iz ženstvene faze i da iskoriste književnost kako bi dramatizovale

iskušenja ženstvenosti koja je zastranila. Lični osjećaj nepravde koji su

romansijerke iz prve faze (poput Elizabet Gaskel i Frensis Trolop)

izražavale o klasnoj borbi i radničkom životu, postao je izuzetno i

eksplicitno feministički tokom osamdesetih godina devetnaestog vijeka

kada je, vođena osjećajem odgovornosti, generacija Novih žena

redefinisala ulogu umjetnica prema patnjama sestara. Najadekvatniji

primjer iz ove faze predstavljaju amazonske utopije iz devedesetih godina

devetnaestog vijeka, fantazije o usavršenim ženskim društvima koja će

postojati u Engleskoj ili u Americi budućnosti, u kojima se protestovalo

protiv muške vlade, muškog zakona i muške medicine. Jedna od autorki

amazonske utopije, Amerikanka Šarlot Perkins Gilman, analizirala je

postojanje određenih preokupacija u okviru maskuline književnosti (u

pitanju su seks i rat) i alternativne mogućnosti emancipovane

feminističke književnosti. U utopijskom feminizmu Gilmanove ideja

Džordž Eliotove o "vrijednoj osobenosti" dovodi se do matrijarhalne

krajnosti. Poredeći svoje gledanje na sestrinsko zajedništvo sa košnicom,

ona piše da bi 

Takva proza trebala biti bogata i složena, puna kompleksnih 

zadataka građenja i popunjavanja, brige za mlade i hranjenja...

Bavila bi se složenim pitanjem plodnosti i materinstva,

edukativnim i selektivnim procesima majki koje žive u zajednicama,

strastvene odanosti, služenja društvu,

koja košnicu drže na okupu.12

U pitanju je feminističko socijalistički realizam s osvetom, ali

romansijerke ovog perioda – uključujući Gilmanovu, odnosno pripovjetke

koje je napisala, nijesu mogle sebe ograničiti na didaktičke formule ili na

materinske teme.

U ženskoj fazi koja traje od 1920. godine, žene odbijaju imitaciju i

protest – dvije forme zavisnosti – i okreću se, umjesto toga, ženskom

iskustvu kao izvoru autonomne umjetnosti, prenoseći feminističku analizu

kulture na forme i tehnike književnosti. Predstavnice formalne ženske

estetike, kao što su Doroti Ričardson i Virdžinija Vulf, počinju da

razmišljaju u kontekstu muške i ženske rečenice, i dijele svoj posao na

"maskulini" žurnalizam i "femininu" prozu, redefinišući i seksualizujući

spoljašnje i unutrašnje iskustvo. Njihovi eksperimenti obuhvatali su

obogaćujuća i sputavajuća povlačenja u slavljenje svijesti; čak i u čuvenoj

definiciji života koju je dala Vulfova ("blistavi oreol, polutransparentna

ovojnica koja je oko nas od početka svjesnosti do kraja",13) postoji

uronjena metafora materičnog povlačenja i sputavanja. U ovom

kontekstu, Sopstvena soba postaje neka vrsta amazonske utopije,

stanovništvo 1.

(1986)

Prevela s engleskog: A. Nikčević Batrićević

http://www.okf-cetinje.org/OKF-Ilejn-Sovolter-Ka-feministi%C4%8Dkoj-poetici-ginokritika-i-zenska-

kultura_559_1