I

»Čovjek je Bog u ruševinama.«

RALPH WALDO EMERSON

1 Bljesak svjetlosti ispunio mu je lubanju kad je udarila o kameni pod. Onda tama.

Bio je nejasno svjestan da su se iza njega teška hrastova vrata s treskom zatvorila i debela je šipka skliznula kroz željezne kračune.

Neko je vrijeme ležao tamo gdje su ga bacili, slušajući snažno udaranje svog bila i žaloban vjetar u blizini.

Od udarca u glavu osjećao je mučninu i vrtoglavicu, ali nije bilo opasnosti da će se onesvijestiti; za to će se pobrinuti mučna hladnoća. Mila je to mirna i drevna hladnoća, nepromjenjiva i nesmiljena kao kamen od kojeg je ćelija bila načinjena. Pritisnula se i omotala oko njega kao pokrov, zaleđujući mu suze na obrazima i bradi, zaleđujući krv koja je kapala sa svježih porezotina koje je sam tijekom obreda nanio svom ogoljenom gornjem dijelu tijela. Slike su mu navrle u um, slike strašnih prizora koje je upravo vidio i strahovite tajne koju je otkrio.

Bio je to vrhunac života provedenog u traženju. Kraj putovanja za koje se nadao da će ga dovesti do svetog i drevnog znanja, do božanskog razumijevanja koje će ga približiti Bogu. Sada je napokon stekao to znanje, ali nije pronašao nikakvo božanstvo u onome što je vidio, samo nezamislivu tugu.

Gdje je bio Bog u svemu tome? Suze su mu opet zapekle oči i hladnoća mu je dublje utonula u tijelo,

pojačavajući pritisak na kosti. Nešto je čuo s druge strane teških vrata. Zvuk izdaleka. Zvuk koji se nekako uspio probiti kroz splet rukom načinjenih tunela u svetoj planini.

Uskoro će doći po mene. Obred će završiti. Onda će se obračunati sa mnom... Znao je povijest reda kojem se bio pridružio. Znao je njihove okrutne

zakone — a sada je znao i njihovu tajnu. Svakako će ga ubiti. Vjerojatno polagano, pred njegovom bivšom braćom, kao podsjećanje na ozbiljnost njihovih zajedničkih, nepopustljivih zakletvi: upozorenje na ono što će se dogoditi ako ih prekršiš.

Ne! Ne ovdje. Ne ovako. Pritisnuo je ruku o hladni kameni pod i onda se podigao na ruke i noge.

Polako i s mukom, grubu je zelenu tkaninu svoje halje navukao preko ramena, dok mu je oštra vuna grebla svježe rane na rukama i prsima. Navukao je kukuljicu preko glave i još se jednom srušio, osjećajući svoj topao dah na bradi, čvrsto privukavši koljena do brade i ležeći skvrčen u položaju fetusa sve dok se toplina nije počela vraćati ostatku tijela.

Iz unutrašnjosti planine začuo je još zvukova. Otvorio je oči i počeo se koncentrirati. Slabi sjaj daleke svjetlosti sjao je

kroz uski prozor dovoljno da razabere glavna obilježja ćelije. Bila je bez ukrasa, grubo obrađenih zidova, funkcionalna. Hrpa smeća bila je rasuta u kutu, pokazujući da je to bila jedna od nekoliko stotina soba koje se više nisu redovito upotrebljavale i održavale u Citadeli.

Opet je pogledao prozor; jedva nešto više nego prorez u stijeni, rupa koju su načinili prije bezbroj generacija kako bi strijelci mogli gađati neprijateljske vojske koje su dolazile preko ravnica u podnožju planine. S mukom se podigao na noge i uputio prema njoj.

Još je uvijek trebalo proći nešto vremena do zore. Nije bilo mjeseca, samo daleke zvijezde. Ipak, kad je pogledao kroz prozor, iznenadni je bljesak bio dovoljan da zaškilji. Dolazio je od svjetlosti desetaka tisuća uličnih svjetiljki, reklama i izloga trgovina koji su se pružali daleko ispod njega prema rubu udaljenih planina koje su sa svih strana okruživale ravnicu. Bio je to žestok i stalan sjaj modernog grada Ruševine, nekad glavnog grada Hetitskog Carstva, a sada samo turističkog odredišta u južnom, azijskom dijelu Turske.

Pogledao je široku metropolu, svijet kojem je prije osam godina okrenuo leda u svojoj potrazi za istinom, potrazi koja ga je bila dovela do ovog visokog, drevnog zatvora i otkrića koje mu je razdiralo dušu.

Još jedan prigušen zvuk. Ovaj put bliže. Morao je biti brz. Pojas od konopa izvukao je iz kožnih petlji svoje halje. Izvježbanom je

spretnošću svinuo krajeve u omče, zatim otišao do prozora i nagnuo se kroz njega, pipajući smrznutu površinu stijene kako bi pronašao stijenu ili izbočinu koja bi mogla nositi njegovu težinu. Na najvišoj točki otvora napipao je zaobljenu izbočinu, zakvačio jednu omču za nju i nagnuo se prema natrag, napinjući je, iskušavajući joj čvrstoću.

Držala je. Zabacivši dugu, prljavu plavu kosu iza ušiju, posljednji je put pogledao

sag svjetlosti koji je pulsirao ispod njega. Onda, teškog srca zbog težine drevne tajne koju je sada nosio, ispustio je dah koliko god su mu to pluća dopustila, progurao se kroz uski prorez i otisnuo u noć. 2 Devet katova niže, u sobi jednako toliko veličanstvenoj i urešenoj koliko je prijašnja bila skromna i oskudna, drugi je muškarac obazrivo prao krv s vlastitih svježih porezotina.

Klečao je pred golemim ognjištem, kao da moli. Duga su mu kosa i brada bile srebrne od starosti, a kosa na vrhu glave bila je rijetka, dajući mu tipično redovnički izgled u skladu sa zelenom haljom stegnutom oko struka.

Njegovo je tijelo, premda pogrbljeno od prvog nagovještaja starosti, još uvijek bilo čvrsto i mišićavo. Napeti su se mišići micali ispod kože dok je metodički umakao četverokut muslina u bakrenu zdjelu kraj sebe, nježno istiskujući hladnu vodu prije nego što bi obrisao krvavo meso. Svaki je put nekoliko trenutaka držao oblog na rani i zatim bi ponovio obred.

Kad su porezotine na vratu, rukama i trupu počele zacjeljivati, obrisao se čistim, mekanim ručnicima i ustao, pažljivo navlačeći halju preko glave, osjećajući čudnovato utješno žarenje rana pod grubom tkaninom. Zatvorio je svoje blijede sive oči, boje suhog kamena, i duboko udahnuo. Poslije obreda uvijek je osjećao dubok mir, zadovoljstvo održavanjem najvažnije tradicije svojeg drevnog reda. Pokušavao je uživati u njemu što duže prije nego što bi ga svjetovne dužnosti odvukle natrag u ovozemaljsku stvarnost njegova položaja.

Plašljivo je kucanje na vrata omelo to sanjarenje. Te će noći njegovo blaženo raspoloženje očito biti kratkotrajno. »Uđi.« Posegnuo je za pojasom od konopa prebačenim preko naslona

obližnjeg stolca. Vrata su se otvorila, odražavajući svjetlost rasplamsane vatre sa svoje

izrezbarene i pozlaćene površine. Redovnik je tiho ušao u sobu, oprezno zatvarajući vrata iza sebe. I on je nosio zelenu halju i dugu kosu te bradu njihova drevnog reda.

»Brate opate...« Glas mu je bio tih, gotovo zavjerenički. »Oprostite što vas smetam u ovaj kasni sat, ali pomislio sam da biste smjesta trebali znati.«

Oborio je pogled i proučavao pod, kao da ne zna kako nastaviti. »Onda mi smjesta reci«, zarežao je opat, vežući pojas oko struka i

gurajući svoj Križ — drveni križ u obliku slova T — pod halju. »Izgubili smo brata Samuela...« Poglavar se ukočio. »Kako to misliš, >izgubili<? Je li umro?« »Ne, brate opate. Mislim... nije u svojoj ćeliji.« Opatova se ruka stisnula na dršci Križa tako da mu se površina drveta

urezala u dlan. Onda, kad je logika brzo smirila naglu strepnju, još se jednom opustio.

»Morao je skočiti«, rekao je. »Pretražite okolicu i odnesite tijelo prije nego što ga netko pronađe.«

Okrenuo se i namjestio halju, očekujući da će drugi muškarac požuriti da izađe.

»Oprostite mi, brate opate«, nastavio je redovnik, još pažljivije gledajući pod, »ali već smo sve temeljito pretražili. Obavijestili smo brata Athanasiusa čim smo otkrili da Samuela nema. Stupio je u vezu s ljudima izvana i oni su pretražili podnožje. Nema ni traga tijelu.«

Spokoj u kojem je opat uživao prije samo nekoliko minuta sada je potpuno ishlapio.

Ranije te noći brat Samuel bio je uveden među Sancte — Svete — najuži krug njihova reda; tako tajno bratstvo da su samo oni koji su živjeli unutar samostanskih odaja u planini znali da još uvijek postoji.

Uvođenje je obavljeno na tradicionalan način, napokon razotkrivajući izučenom redovniku drevni Sakrament, svetu tajnu radi čije je zaštite i održavanja njihov red bio ustanovljen. Tijekom obreda brat Samuel pokazao je da nije podoban za tu tajnu. To nije bio prvi put da se redovnik pokazao nedostatnim u trenutku otkrivenja. Tajna koju su po dužnosti čuvali bila je moćna i opasna pa je, bez obzira koliko bi temeljito pridošlica bio pripremljen, katkad jednostavno bila previše. Nažalost, onaj tko je posjedovao znanje, ali nije mogao nositi njegov teret, bio je gotovo jednako opasan koliko i sama tajna. U tim je slučajevima bilo sigurnije, možda čak i milosrdnije, što brže prekinuti bol te osobe.

Brat je Samuel bio takav slučaj. Sada je nestao. Tako dugo dok bude na slobodi, Sakrament je u opasnosti. »Pronađite ga«, rekao je Glavar. »Opet pretražite zemljište, prekopajte

ga ako morate, ali pronađite ga.« »Da, brate opate.« »Osim ako jato anđela nije prošlo ovuda i smilovalo se njegovoj bijednoj

duši, morao je pasti i morao je pasti negdje blizu. A ako nije pao, onda mora biti negdje u Citadeli. Zato zatvorite sve izlaze i pretražite sve urušene grudobrane i sve zazidane zatvorske jame dok ne pronađete brata Samuela ili njegovo tijelo. Razumiješ?«

Udarcem noge bacio je bakrenu zdjelu u vatru. Oblak pare ši- knuo je iz njezina razbješnjelog srca, ispunjavajući zrak neugodnim metalnim vonjem. Redovnik je nastavio gledati u pod, očajnički čekajući da bude otpušten, ali opatov je um bio drugdje.

Dok se šištanje stišavalo i vatra počela ravnomjerno gorjeti, činilo se da je tako bilo i s opatovim raspoloženjem.

»Bit će da je skočio«, napokon je rekao. »Zato njegovo tijelo mora biti negdje na tlu. Možda se zakvačilo za drvo. Možda ga je jak vjetar odnio s planine i sada leži negdje gdje još nismo tražili; ali trebamo ga naći prije nego što zora dovede prvi autobus uljeza koji gledaju na sve strane.«

»Kako želite.« Redovnik se poklonio i pripremio da ode, ali opet ga je iznenadilo

kucanje na vratima. Podigao je pogled dovoljno brzo da vidi kako još jedan redovnik ulazi u sobu, ne čekajući da ga opat pozove. Pridošlica je bio malen i vitak, a njegove su mu oštre crte lica i upale oči davale izgled nadahnute inteligencije, kao da je razumio više nego što mu je bilo ugodno; međutim, zračio je mirnim autoritetom, premda je nosio smeđu odoru Administrata, najniže bratovštine unutar Citadele. Bio je to opatov komornik, Athanasius, muškarac kojeg se smjesta moglo prepoznati u planini jer je, za razliku od ritualno dugokosih i bradatih muškaraca, bio posve ćelav zbog alopecije od koje je bolovao od svoje sedme godine.

Athanasius je bacio pogled na opatova sugovornika, vidio boju njegove odore i brzo svrnuo pogled. Po strogim zakonima Citadele zeleni plaštevi — Sveti — bili su odvojeni. Kao opatov komornik, Athanasius bi u vrlo rijetkim prilikama susreo nekoga od njih, ali bilo kakva komunikacija bila je izričito zabranjena.

»Oprostite što sam upao, brate opate«, rekao je Athanasius, polagano gladeći svoju glatku glavu, što je činio kad je bio napet. »Ali dopustite da vas obavijestim kako je brat Samuel pronađen.«

Glavar se nasmiješio i jako raširio ruke, kao da se spremao srdačno zagrliti vijest.

»Eto«, rekao je. »Sve je opet u redu. Tajna je očuvana i naš je red u sigurnosti. Reci mi, gdje su pronašli tijelo?«

Ruka je nastavila sporo putovati preko blijede lubanje. »Nema tijela.« Zastao je. »Brat Samuel nije skočio s planine. On se, popeo iz ćelije. Nalazi se na visini od oko stotinu dvadeset metara, na istočnoj padini.«

Glavarove su ruke pale na bokove i lice mu se još jednom smračilo. U mislima je predočio granitnu stijenu koja se okomito uzdizala s

ledenjačke doline, tvoreći jednu stranu svete tvrđave. »Nije važno.« Nehajno je odmahnuo. »Nemoguće je spustiti se niz

istočnu padinu, a još uvijek ima nekoliko sati do zore. Dugo prije toga umorit će se i pasti. A čak kad bi nekim čudom uspio stići do podnožja, naša braća vani uhvatit će ga. Bit će iscrpljen poslije takva spuštanja. Neće im se moći opirati.«

»Naravno, brate opate«, rekao je Athanasius. »Samo...« Nastavio je gladiti kosu koje već odavna nije bilo.

»Samo što«, otresao se opat. »Samo što se brat Samuel ne spušta niz planinu.« Athanasiusov se dlan

napokon odvojio od vrha glave. »On se penje uz nju.« 3 Cijele je noći puhao crni vjetar, klizeći preko visokih vrhova i ledenjaka istočno od grada, dodajući svojoj prapovijesnoj hladnoći djeliće zemlje i šljunka koje je oslobodilo postojano topljenje.

Ubrzao se kad se spustio u utonulu ravnicu Ruševine, udubljenu poput goleme zdjele unutar neprekinutog prstena nazubljenih vrhova. Šaptao je kroz drevne vinograde, maslinike i šumarke pistacija privinute uz niže padine te nastavio prema neonskom i natrijevom sjaju grada, ondje gdje je nekoć tresao šator i lamatao crvenom i zlatnom sunčevom zastavom Aleksandra Velikog te vexillumom Četvrte rimske legije, baš kao i svih zastava svake razočarane vojske koja je u strahu opsjedala visoku tamnu planinu dok su njezini vode gledali prema gore, žudeći za tajnom u njoj.

Vjetar je nastavio puhati, zavijajući niz široku ravnu cestu istočnog bulevara, prolazeći kraj džamije koju je sagradio Sulejman Veličanstveni i preko kamenog balkona Hotela Napoleon, gdje je nekad stajao veliki general, slušajući kako njegova vojska pljačka grad dolje, dok je gledao uvis na isklesane kamene grudobrane tamne zašiljene planine koja je imala ostati neosvojena, probadajući bok njegova nepotpunog carstva i proganjajući ga u snovima kad je kasnije umirao u progonstvu.

Vjetar je stenjao dalje, padajući preko visokih zidova staroga grada, tiskajući se kroz ulice, tijesne kako bi omele napade naoružanih ljudi, prolazeći kraj drevnih kuća do krovova ispunjenih modernim suvenirima i njišući turističke znakove koji su sada visjeli na mjestima gdje su nekada visjela istrunula trupla poklanih neprijatelja.

Napokon je preskočio preko zida nasipa, prošištao kroz travu na mjestu gdje je nekoć jarkom tekla crna voda i zaletio se u planinu, na koju se čak ni on nije mogao popeti, sve dok, vitlajući se prema nebu, nije pronašao usamljenu priliku u tamnozelenoj halji reda neviđenog od trinaestog stoljeća, koja se polagano i neumoljivo kretala uz smrznutu stijenu. 4 Samuel se već dugo, vrlo dugo nije penjao uz nešto što je bilo takav izazov kao Citadela. Tisuće godina tuče i vijavice izgladile su površinu planine sve dok nije postala gotovo staklasta, ne nudeći praktički nikakvo uporište dok se s mukom penjao prema vrhu.

A tu je bila i hladnoća. Ledeni vjetar koji je tijekom eona bio izgladio stijenu sledio je i njegovo

srce. Koža mu se smrzavala u dodiru s površinom stijene, što mu je davalo nekoliko trenutaka korisnog prianjanja, sve dok se ponovno nije morao silom osloboditi, od čega su mu ruke i koljena bili krvavi i izranjeni. Vjetar je divljao oko njega, potežući mu odoru nevidljivim prstima, pokušavajući ga otrgnuti i baciti u mračnu smrt.

Pojas od konopa omotan oko desne ruke grebao je kožu ručnog zgloba dok ga je nekoliko puta bacao na sve strane prema sićušnim izbočinama izvan dosega njegovih ruku. Svaki je put jako povukao, omatajući omču oko svakog malog sidrišta koje je zahvatio, nagovarajući je da ne spuzne ili popusti dok se centimetar za centimetrom penjao uz neosvojiv monolit.

Ćelija iz koje je pobjegao nalazila se blizu odaje gdje se držao Sakrament, u najvišem dijelu Citadele. Što se više uspije popeti, bilo je manje opasnosti da će doći na doseg drugih ćelija gdje bi ga mogli čekati zarobitelji.

Stijena koja je dotad bila tvrda i staklasta iznenada je postala nazubljena i krhka. S jednog je drevnog geološkog sloja došao do mekanijeg sloja koji je oslabila i mrvila hladnoća koja je prekalila granit dolje. Na njegovoj su

površini bile duboke pukotine, koje su mu olakšavale penjanje, ali su bile mnogo nepouzdanije. Mjesta za koja se hvatao rukama i nogama mrvila su se bez upozorenja; komadići stijene padali su u hladnu tamu. U strahu i očaju gurao je ruke i noge duboko u nazubljene pukotine. Nosile su njegovu težinu, ali su od toga pucale.

Na većoj visini vjetar se pojačao, a površina stijene počela se uvijati prema van. Gravitacija, koja je prije pomagala njegovu zahvatu, sada ga je vukla od planine. Dvaput, kada mu se komad stijene odlomio u ruci, jedina stvar koja je spriječila da padne tristo metara u dubinu bio je konop vezan za njegov ručni zglob i snažno uvjerenje da putovanje njegova života još nije završilo.

Napokon, poslije onoga što mu se činilo životom provedenim u penjanju, posegao je za sljedećim uporištem i osjetio samo zrak. Ruka mu je pala na ravnjak preko kojeg je vjetar slobodno puhao u noć.

Zgrabio je rub i povukao se prema gore. Utrnulim i razrezanim stopalima odgurnuo se od uporišta koja su se mrvila i podigao tijelo na kamenu platformu hladnu poput smrti; opipao je njezine granice ispruženim rukama i otpuzao do sredine, držeći se pognuto kako bi izbjegao najgore udarce vjetra. Platforma nije bila veća od sobe iz koje je tako nedavno pobjegao, ali u kojoj je bio bespomoćan zatočenik; ovdje se gore osjećao kao što se uvijek osjećao kad bi svladao nesavladiv vrh — oduševljen, zanesen i neizrecivo slobodan. 5 Proljetno je sunce izašlo rano i jasno, bacajući duge sjene u dolinu.

U to doba godine izlazilo je nad crvenim vrhovima Torosa i sjalo ravno dolje na veliki bulevar u srcu grada gdje se cesta koja je okruživala Citadelu susretala s tri druge drevne prometnice, od kojih je svaka označavala jednu od strana svijeta.

Sa zorom je došla žalopojka mujezina iz džamije na istoku grada, pozivajući inovjerce na molitvu, kao što je radio otkako je kršćanski grad pao pred arapskom vojskom u sedmom stoljeću. Zora je također donijela prvi autobus pun turista, koji su se oko gradskih vrata okupili mutnih očiju i loše probave zbog ranog buđenja i doručka nabrzinu.

Dok su stajali, zijevajući i čekajući da počne njihov dan kulture, mujezinov je poj završio, ostavljajući za sobom drukčiji, jezovit zvuk koji je naoko dolazio iz drevnih ulica iza teških drvenih vrata. Bio je to zvuk koji se uvukao u svakog od njih, budeći njihove tajne strepnje, sileći oči da se rašire i ruke da kapute i jakne stegnu čvršće oko mekih, ranjivih tijela koja su iznenada osjetila prodornu hladnoću jutra. Zvučao je kao košnica kukaca

koji se bude u šupljim dubinama zemlje ili kao velika lađa koja stenje dok se lomi i tone u tišinu morskog bezdana. Nekoliko je ljudi uznemireno izmijenilo poglede, nehotice dršćući dok se vrtio oko njih, dok napokon nije poprimio oblik uzdrhtalog šuma stotina dubokih muških glasova koji su izgovarali svete riječi na jeziku koji je malo njih moglo razabrati, a nijedan nije mogao razumjeti.

Golema se rešetka gradskih vrata iznenada pomakla u svom kamenom ležištu, od čega je većina poskočila, dok su je električni motori počeli podizati čeličnim kabelima skrivenima u kamenu kako bi se zadržao dojam drevnosti. Zujanje električnih motora prigušilo je redovničke molitve dok nije nestalo kad je rešetka završila svoj put uvis i uz tresak se zaustavila, na što se vojska turista u sablasnoj tišini polako uputila uz strme stube u najstariju tvrđavu na Zemlji.

Prolazili su kroz složen labirint popločanih ulica, stalno se uspinjući uz javna kupališta i mineralna vrela gdje su ljudi u čudesnoj iscjeliteljskoj vodi Ruševine uživali dugo prije nego što su Rimljani prisvojili tu zamisao; uz radionice oklopa i kovačnice — sada restorane i trgovine koje su prodavale suvenire kaleža, bočice mineralne vode i svete križeve — sve dok nisu stigli do glavnog trga, na čijoj je jednoj strani bila golema javna crkva, jedina sveta zgrada u cijelom kompleksu u koju su smjeli ući.

Bilo je slučajeva kad su neki od šašavijih gledatelja tu zastali, pogledali njezino pročelje i požalili se nadglednicima da Citadela uopće ne izgleda kao u turističkim vodičima. Nakon što su ih uputili do impozantnog kamenog ulaza u dalekom kutu trga, posljednji bi put zaokrenuli iza ugla i ukočili se. Pred njima se veličanstveno uzdizao siv, monumentalan i golem toranj od stijene, ponegdje pretvorene u bedeme i nezgrapne grudobrane, mjestimice s prozorima od vitraja — jedini nagovještaj svete svrhe planine — umetnutima u njegovo lice poput dragulja. 6 Isto sunce koje je sjalo nad vojskom turista koja je polako napredovala, sad je grijalo Samuela, koji je nepomično ležao više od tristo metara iznad njih.

S povratkom topline osjet se vratio u njegove udove, donoseći sa sobom duboku i probadajuću bol. Ispružio je ruku i odgurnuo se u sjedeći položaj, na trenutak ostavši tako, dok su mu oči još bile zatvorene, a izranjene ruke pritisnute na vrh brda, smiren iskonskom hladnoćom drevnog kamena. Naposljetku je otvorio oči i pogledao grad Ruševinu koji se prostirao daleko ispod njega.

Počeo je moliti, kao što je uvijek radio nakon što bi sigurno stigao do vrha.

Dragi Bože, Oče naš... Ali, kad su mu usta počela uobličavati riječi, u njegovu se umu pojavila

slika. Zastao je. Poslije pakla kojem je bio svjedok prošle noći, poslije opscenosti koja se obavljala u Njegovo ime, uvidio je da više nije siguran kome ili čemu se moli. Osjećao je hladan kamen pod svojim prstima, kamen iz kojega je, negdje pod njim, bila načinjena soba u kojoj se nalazio Sakrament. Sada ju je predočio i ono što je u njoj, te je osjećao čuđenje, užas i stid.

Navrle su mu suze na oči i potražio je u mozgu nešto, bilo što, što bi zamijenilo sliku koja ga je proganjala. Topao zrak koji se podizao nosio je sa sobom vonj trave spržene suncem, što je izazvalo sjećanje; počela se stvarati slika jedne djevojke, u prvi čas nejasna i neodređena, ali postupno sve jasnija. Lice istodobno strano i dobro poznato, lice puno ljubavi, dovučeno u žarište iz njegove zamagljene prošlosti.

Ruka mu se instinktivno pomaknula na bok, mjesto najstarijeg ožiljka, ne svježeg i krvavog, nego već odavno zacijeljenog. Dok ga je dodirivao prstima, osjetio je nešto drugo, zakopano u kutu džepa. Izvukao je to i ugledao malu, sjajnu jabuku, ostatak jednostavnog obroka koji ranije nije mogao pojesti u blagovaonici. Tada je bio previše živčan, znajući da će za nekoliko kratkih sati biti uveden u najdrevnije i najsvetije bratstvo na Zemlji. A sada je bio ovdje, na vrhu svijeta u vlastitu paklu.

Halapljivo je pojeo jabuku, osjećajući kako mu njezina slatkoća ispunjava bolno tijelo, grijući ga iznutra dok je energijom punila iscrpljene mišiće. Žvakao je sredinu dok ničega nije preostalo i ispljunuo sjemenke u izranjavljen dlan. Komadić stijene zario mu se u jastučić dlana. Podigao je ruku do ustiju i iščupao ga, osjećajući pritom oštru bol.

Ispljunuo je krhotinu u ruku, vlažnu od krvi, sićušnu kopiju vitkog vrha na kojem je sada sjedio. Obrisao ju je palcem i pogledao sivu stijenu dolje. Bila je iste boje i strukture kao i heretička knjiga koju su mu pokazali u dubinama velike knjižnice kad su ga pripremali. Stranice su joj bile načinjene od sličnog kamena i prekrivene simbolima urezanima rukom koja se već davno pretvorila u prah. Činilo se da riječi koje je ondje pročitao, proročanstvo po obliku i formi, upozoravaju na završetak stvari ako se izvan zidova Citadele sazna za Sakrament.

Dok mu je jutarnje sunce obasjavalo zelene oči i visoke, oštre jagodične kosti ispod njih, pogledao je grad ispod sebe. Pomislio je na sve ljude ondje dolje, koji su živjeli, trudeći se mislima i djelima činiti dobre stvari, napredovati, primaknuti se bliže Bogu. Poslije tragedija vlastita života bio je došao ovamo, do izvora vjere, kako bi se posvetio istom cilju. Sada je klečao ovdje, toliko visoko koliko se mogao popeti na najsvetiju od planina — i nikad se nije osjećao dalje od Njega.

Sumorne su mu slike prolazile umom: slike onoga što je izgubio, onoga što je naučio. I dok su se riječi proročanstva, urezane u sveti kamen heretičke knjige, probijale kroz njegovo sjećanje, vidio je u njima nešto novo. I ono što je isprva pročitao kao upozorenje, sada je zasjalo kao otkrivenje.

Već je ponio znanje o Sakramentu tako daleko izvan Citadele; tko će reći da ga ne može ponijeti i dalje? Možda bi mogao postati sredstvo koje će obasjati ovu tamnu planinu svjetlošću i okončati ono čemu je bio svjedok. A čak i ako nema pravo i ta je kriza vjere slabost nekoga tko nije dostojan shvatiti svrhu onoga što je vidio, Bog će se sigurno umiješati. Tajna će ostati tajna, a tko bi požalio za životom jednog smetenog redovnika?

Pogledao je nebo. Sunce je sada bilo još više, donositelj svjetlo- sti, donositelj života. Grijalo ga je dok je ponovno spustio pogled na kamen u ruci, a um mu je sada bio oštar kao i nazubljeni rub krhotine.

I znao je što mora učiniti. 7 Više od osam tisuća kilometara daleko od Ruševine, vitka je plavokosa žena lijepog, nordijskog lica stajala u Central Parku, položivši ruku na ogradu Bow Bridgea, a u drugoj je držala smeđu omotnicu naslovljenu na Liv Adamsen. Bila je zgužvana rukovanjem, ali ipak još neotvorena. Liv je zurila u siv, jasan obris New Yorka koji se odražavao u vodi i prisjećala se kad je posljednji put ondje stajala, s njim, kad su se ponašali kao turisti i sunce je sjalo. Sada nije sjalo.

Vjetar je uzburkao blistavu površinu jezera pa se sudarilo nekoliko zaboravljenih čamaca na vesla privezanih za gat. Gurnula je pramen plave kose iza uha i spustila pogled na omotnicu, a oštre su joj zelene oči bile suhe od gledanja u vjetar i napora da pokuša svladati suze. Omotnica se u njezinu sandučiću pojavila prije gotovo tjedan dana, ugnijezdivši se kao zmija otrovnica među uobičajenim obrascima za kreditne kartice i jelovnicima pizzerija. Najprije je mislila da je to samo još jedan račun, dok nije zamijetila povratnu adresu otisnutu u donjem uglu. Stalno je na adresu časopisa Inquirer dobivala takva pisma, kopije obavijesti koje je tražila u vezi s kakvom reportažom na kojoj je trenutačno radila. Bila je od matičnog ureda, službe za javne informacije o Svetom Trojstvu života većine ljudi: rođenju, braku i smrti.

Omamljena od šoka gurnula je omotnicu u torbicu, gdje je odonda bila, a gurale su je priznanice, notesi i šminka njezina života, čekajući pravi trenutak da bude otvorena, premda njega nikad, doista nikad neće moći biti. Naposljetku, nakon što ju je tjedan dana nazirala kad god je posegnula za ključevima ili odgovorila na mobitel, nešto je šapnulo u

njezinu umu pa je rano ručala i otputovala vlakom od Jerseyja do srca velikog anonimnog grada, gdje je nitko nije znao i sjećanja su pristajala okolnostima, i gdje, ako se bude potpuno slomila, nitko neće ni okom trepnuti.

Sišla je s mosta, uputila se prema obali, gurnuvši ruku u torbicu i izvukavši nagnječen paketić cigareta Lucky Strike. Rukom se štiteći od postojanog vjetra zapalila je cigaretu, za trenutak je stajala na rubu uzburkanog jezera, udišući dim i slušajući sudaranje čamaca i udaljeno šuštanje grada. Onda je gurnula prst pod preklop omotnice i razderala je.

Unutra je bilo pismo i presavijeni dokument. Izgled i jezik bili su joj itekako poznati, ali riječi koje je sadržavalo bile su užasno drukčije. Oči su joj preletjele preko njih, gledajući ih u skupinama, a ne u cijelim rečenicama: ... odsutnost od osam godina... ... nikakva novog dokaznog materijala... ... službeno preminuo... Izravnala je dokument, pročitala njegovo ime i osjetila kako je u njoj nešto popustilo. Potisnuti su se osjećaji proteklih godina napeli i rasprsnuli. Neutješno je jecala, suzama prouzročenima ne samo čudno dobrodošlom navalom žalosti, nego i apsolutnom osamljenošću koju je sada osjećala u njezinoj sjeni.

Prisjetila se posljednjeg dana koji je provela s njim. Šetali su gradom kao par seljačina, čak su unajmili jedan od čamaca koji su sada plutali u blizini, hladni i prazni. Pokušala je prizvati sjećanje na to, ali pronašla je samo komadiće: kretanje njegova dugog, gipkog tijek koje se ispravljalo dok je vukao vesla kroz vodu, rukavi košulje navučeni do laktova koji su otkrivali svijetle dlake na malo pocrnjelim rukama, boja očiju i način na koji se koža oko njih nabirala kad se smiješio. Lice mu je ostalo nejasno. Nekad je uvijek bilo ondje, dozvano jednostavno izgovaranjem čarolije njegova imena; sada bi se u većini slučajeva pokazao uljez, sličan dječaku kojeg je nekad znala, ali nikad posve isti.

Trudila se dovući ga u žarište, stežući sklisko tkivo sjećanja na njega sve dok se naposljetku nije pojavila istinska slika: on kao dječak, boreći se s prevelikim veslima na jezeru blizu kuće bakice Hansen u sjevernom dijelu države New York. Bila ih je bacila u vodu, derući se: »Preci su vam bili Vikinzi. Samo kad svladate vodu dopustit ću da se vratite...«

Cijelo su popodne proveli na jezeru, naizmjence veslajući i držeći kormilo, sve dok drveni čamac nije postao dio njih. Bakica je pripremila pobjednički piknik na suncem opaljenoj travi, nazvala ih Askom i Emblom po prvim ljudima koje su nordijski bogovi izrezbarili od palog drveća pronađenog na nekoj drugoj obali i onda ih ushitila novim pričama iz domovine njihovih predaka, pričama o razjarenim ledenim divovima, o borbenim Valkirama i sprovodima Vikinga u zapaljenim dugim brodovima.

Kasnije, u tami potkrovlja gdje su čekali da dođe san, prošaptao je da, nakon što pogine u nekoj budućoj herojskoj bitki, želi otići na isti način, tako da mu se duh pomiješa s dimom zapaljene lađe i podigne sve do Valhale.

Opet je spustila pogled na potvrdu, čitajući njegovo ime i rješenje o njegovoj službenoj smrti: smrt ne od koplja ili mača ili od nesebičnog čina nevjerojatne hrabrosti, nego jednostavno zbog odsutnosti, koju su činovnici izmjerili i pronašli dovoljno stvarnom. Presavinula je tvrdi papir uvježbanim kretnjama, kojih se također sjećala iz djetinjstva, čučnula uz rub jezera i stavila improvizirani brodić na površinu vode. Svinula je ruku oko trokutastog jedra i zapalila upaljač. Kad je suhi papir počeo crnjeti i gorjeti, blago ga je gurnula prema sredini praznog jezera. Plamenovi su za trenutak treperili, tražeći nešto što bi mogli zahvatiti i onda se ugasili u hladnom povjetarcu. Gledala je kako papir pluta sve dok ga udaranje željeznosive vode napokon nije prevrnulo.

Popušila je još jednu cigaretu, čekajući da papir potone, ali samo je ležao na odrazu grada, kao duh uhvaćen u limbu.

Ne baš vikinški oproštaj od svijeta... Okrenula se i otišla, uputivši se prema vlaku koji će je odvesti natrag u

Jersey. 8 Slušajte me samo na trenutak, dame i gospodo«, zamolio je turistički vodič svoje turiste, koji su staklastih očiju gledali uvis prema Citadeli. »Slušajte zbrku jezika oko vas: talijanski, francuski, njemački, španjolski, nizozemski, različiti jezici koji svi govore o povijesti ove najstarije stalno nastanjene građevine na svijetu. I ta ista mješavina jezika, dame i gospodo, priziva u sjećanje slavnu biblijsku priču o Kuli babilonskoj iz Knjige postanka, izgrađenoj ne radi obožavanja Boga, nego radi slavljenja čovjeka, radi čega se Bog razljutio i >pomeo njihov jezik<, pa su se raspršili zemaljskim narodima, ostavivši toranj nezavršenim. Mnogi učenjaci smatraju da se ta priča odnosi na Citadelu ovdje u Ruševini. Također, imajte na umu da priča govori o zgradi koja nije bila izgrađena u slavu Boga. Ako dignete pogled na Citadelu, dame i gospodo«, dramatično je podignuo ruku uvis prema masiv-noj konstrukciji koja je ispunjavala svačije vidno polje, »primijetit ćete da nema vidljivih znakova vjerske svrhe. Nema križeva, nema slika anđela, nema nikakve ikonografije. Ipak, izgled može varati i, uprkos tom nedostatku vjerskih ukrasa, Citadela Ruševine bez sumnje je kuća Božja. Prva je Biblija bila napisana unutar njezinih tajnovitih zidova i služila je kao duhovni kamen-temeljac na kojem je bila podignuta kršćanska vjera. Uistinu, Citadela je bila izvorno središte Katoličke crkve. Godine

26. došlo je do selidbe u Vatikan u Rimu kako bi Crkva koja se brzo širila dobila javno žarište. Koliko je vas bilo u Vatikanu?«

Nekoliko se ruku nevoljko podiglo. »Nekolicina. I bez sumnje ste proveli neko vrijeme diveći se Sikstinskoj

kapeli i istražujući Baziliku svetog Petra, ili grobove papa, ili ste možda čak prisustvovali papinoj audijenciji. Nažalost, premda se čuje da Citadela pred vama sadrži čuda koja su jednaka svemu tome, nećete moći vidjeti nijedno od njih, jer su jedini ljudi kojima je dopušteno ući u ovo najtajnije i najsvetije mjesto redovnici i svećenici koji ovdje žive. Ovo je pravilo tako strogo da čak i velike grudobrane koje vidite urezane u čvrstu stijenu obronaka planine nisu izgradili klesari ili građevinari, nego stanovnici svete planine. To je praksa koja nije samo uzrokovala jedinstveno istrošen izgled ovog mjesta, nego je dala ime gradu.

A ipak, uprkos izgledu, to nije Ruševina. To je najstarija tvrđava na svijetu i jedina koja nikad nije bila osvojena, premda su to pokušali najzloglasniji i najodlučniji osvajači u povijesti. A zašto su pokušali? Zbog legendarne relikvije koju planina navodno sadrži: sveta tajna Ruševine je Sakrament.« Pustio je da na trenutak riječ visi u ledenom zraku, kao duh koji je upravo dozvao čarolijom. »Najstarija i najveća zagonetka na svijetu«, nastavio je, sada zavjereničkim šaptom. »Neki vjeruju da je to istinski Kristov križ. Drugi da je to Sveti kalež iz kojeg je Krist pio i koji može izliječiti sve rane i podariti vječni život. Mnogi misle da tijelo samog Krista, nekim čudom očuvano, leži negdje u labirintskim tunelima ove šutljive planine. Također ima onih koji misle da je to samo legenda, priča bez osnove. Jednostavna je istina, dame i gospodo, da zapravo nitko ne zna. I, budući da je tajnost sam kamen-temeljac na kojem je izgrađena legenda Citadele, sumnjam da će itko ikada doznati.«

»A sada, ako itko ima kakvo pitanje«, rekao je žustrim tonom koji je izražavao iskrenu želju da ga nitko nema, »pitajte.«

Njegove su malene, hitre oči kljucale po bezizražajnim licima gomile koja je gledala uvis na golemu zgradu, pokušavajući smisliti neko pitanje. Obično nitko ne bi ništa pitao, što je značilo da bi onda imali punih dvadeset minuta da lutaju naokolo, kupe nešto suvenira i snime loše slike prije nego što se vrate do autobusa kako bi se uputili nekamo drugamo. Vodič je upravo udahnuo da ih obavijesti o tome kad se jedna ruka podigla i pokazala na nebo.

»Što je ta stvar«, upitao je rumeni muškarac pedesetih godina izražajnim naglaskom sa sjevera Velike Britanije. »Ta stvar koja izgleda kao križ?«

»Pa, kako sam već spomenuo, Citadela nigdje nema križeva na svojoj...« Naglo je zastao. Zaškiljio je u sve modrije nebo. Opet je pogledao. Ondje nad njim, jasno vidljiv na glasovito neukrašenu vrhu drevne

tvrđave, bio je sitan križ.

»Znate, nisam... siguran što je to...« Opet je zašutio. Ionako nitko nije slušao. Svi su naprezali oči da bolje vide ono što se

naziralo na vrhu planine. Vodič se poveo za njima. Sto god to bilo, polako se njihalo. Izgledalo je

kao veliko slovo T. Možda je to bila ptica ili, jednostavno, varka jutarnje svjetlosti.

»To je čovjek!« Netko je viknuo iz druge grupe koja je stajala u blizini. Vodič je pogledao sredovječnog muškarca, sudeći po naglasku Nizozemca, koji je zurio u rasklopivi LCD zaslon svoje kamere.

»Pogledajte!« Muškarac se nagnuo unatrag kako bi s drugima mogao podijeliti svoje otkriće.

Vodič je u metežu i guranju uspio pogledati zaslon. Kamera je bila zumirana koliko je bilo moguće i prikazivala je nepostojanu, vrlo zrnatu, digitalno poboljšanu sliku muškarca odjevenog u nešto što je izgledalo kao zelena redovnička odora. Visinski su mu vjetrovi šibali dugu plavu kosu oko bradatog lica, ali stajao je savršeno mirno na rubu vrha, posve ispruženih ruku, oborene glave, izgledajući kao ljudski križ ili osamljena, živa prilika Krista. 9 Na brežuljcima koji su se dizali zapadno od Ruševine, u voćnjaku koji je prvi put bio zasađen potkraj srednjeg vijeka, Kathryn Mann je šuteći vodila skupinu od šest dragovoljaca preko šarene zemlje. Svaki je član skupine bio jednako obučen u radno odijelo od teškoga bijelog platna sa šeširom širokog oboda s kojeg je crna gaza padala na svako rame i zasjenjivala svako lice. U ranoj jutarnjoj svjetlosti izgledali su kao drevna druidska sekta koja namjerava prinijeti žrtvu.

Kathryn je stigla do uspravne bačve za naftu prekrivene komadom cerade i počela uklanjati kamenje koje ga je držalo na mjestu, a skupina se šuteći raspršila iza nje. Vedro raspoloženje koje je bilo ispunilo minibus dok je prije zore prolazio praznim ulicama davno je iščezlo. Odmakla je posljednji uteg. Netko joj je pružio spravu za dimljenje. Obično, što je dan bio topliji, pčele su bile aktivnije i više ih je trebala smiriti. Uprkos sve većoj vrućini, Kathryn je mogla vidjeti da je ta košnica jednaka drugima. U njoj nije bilo zujanja i suha crvena opeka koja je služila kao sletište bila je prazna.

Nekoliko je puta letimice ispustila dim u dno košnice i onda podigla ceradu da razotkrije osam drvenih letvica postavljenih u jednakim razmacima oko ruba otvorene bačve. Bila je to jednostavna kenijska košnica; moglo ih se načiniti od gotovo bilo kakvog otpada, kako je i ta bila napravljena. Ekspedicija u voćnjak bila je u svrhu praktične

demonstracije temelja pčelarstva, što bi dragovoljci mogli iskušati u različitim dijelovima svijeta kamo će ih iduće godine poslati. Ali, kad je zora svanula i nakon što su obišli i pregledali jednu košnicu za drugom, ekspedicija je postala susret iz prve ruke s nečim što je izazvalo mnogo veću uznemirenost.

Kad se dim razišao, Kathryn je pažljivo podigla jednu bočnu letvicu iz bačve i okrenula se prema skupini. Pod letvicom je visjelo veliko saće nepravilna oblika gotovo bez meda; košnica je bila uspješna i napredna sve do vrlo nedavno. Sada, uprkos nekolicini tek izlegnutih pčela radilica koje su besciljno puzale preko njezine voštane površine, košnica je bila napuštena.

»Virus?«, muški je glas upitao ispod jednog zaklona od gaze. »Ne.« Kathryn je odmahnula glavom. »Pogledajte...« Okupili su se u tijesan krug oko nje. »Ako je košnica zaražena virusom kronične ili akutne pčelinje paralize,

onda pčele dršću i ne mogu letjeti pa umiru u košnici ili oko nje. Ali pogledajte do.«

Šest se šešira nagnulo i pogledalo spužvastu travu koja je gusto rasla u sjeni stabla jabuke.

»Ništa. A pogledajte unutrašnjost košnice.« Šeširi su se digli, dok su se njihovi široki obodi međusobno gurali. »Da je ovo uzrokovao virus, dno bi košnice bilo puno mrtvih pčela. One

su kao mi; kad se razbole, idu kući i miruju dok se ne oporave. Ali ovdje nema ničega. Pčele su jednostavno nestale. Također, ovdje ima nečeg drugog.«

Podigla je letvicu i pokazala donji dio saća, gdje su šesterokutne ćelije bile prekrivene sićušnim voštanim poklopcima.

»Neizlegnute ličinke«, rekla je Kathryn. »Pčele obično ne napuštaju košnicu ako se još ima izleći potomstvo.«

»Pa što se dogodilo?« Kathryn je gurnula saće u nijemu košnicu. »Ne znam«, rekla je. »Ali to se

posvuda događa.« Počela je hodati prema drvnari prekrivenoj daskama na rubu voćnjaka. »Izvijestili su da se isto događa u Sjevernoj Americi, Europi, čak i daleko na istoku u Tajvanu. Dosad nitko nije uspio otkriti uzrok. Jedina stvar u kojoj se svi slažu jest da sc stanje pogoršava.«

Skinula je rukavice kad je stigla do minibusa i odložila ih na prazan plastičan sanduk. Ostali su se poveli za njom.

»U Americi to zovu bolešću kolapsa pčelinjih zajednica. Neki misle da to znači kraj svijeta. Einstein je rekao da bi nam ostale samo četiri godine života kad bi pčele nestale s lica Zemlje. Bez pčela. Bez oprašivanja. Bez uroda. Bez hrane. Bez čovjeka.«

Povukla je patentni zatvarač na štitniku za lice i skinula šešir, otkrivajući ovalno lice s blijedom, čistom kožom i tamnim, vrlo tamnim očima. U njoj je bilo nečega vječno mladog i prirodnog, pomalo aristokratskog i mladi su dragovoljci redovito maštali o njoj, premda je nerijetko bila starija od njihovih majki. Posegla je slobodnom rukom, oslobodila uvojak teške kose boje tamne čokolade i rastresla ga.

»Pa što poduzimaju zbog toga?« Onaj tko je to pitao — visoki svjetlokosi dječak s američkog Srednjeg zapada — pojavio se ispod pčelarskog radnog odijela. Izgledao je kao većina dragovoljaca kad su tek došli raditi za Kathryn u dobrotvornoj ustanovi; ozbiljan, bez cinizma, pun zdravlja i nade, sjajeći od dobrote svijeta. Pitala se kako će izgledati nakon što u Sudanu bude godinu dana gledao kako djeca polako umiru od gladi ili u Sijera Leoneu nagovarao izgladnjele seljake da ne preoravaju polja koja su obrađivali njihovi pradjedovi jer su ih gerilci zasijali minama.

»Mnogo istražuju«, rekla je, »pokušavajući ustanoviti vezu između kolapsa zajednica i genetski modificiranih kultura, novih vrsta pesticida od nikotinoida, globalnog zatopljenja, poznatih parazita i infekcija. Čak postoji teorija da signali mobitela možda remete navigacijske sustave pčela, zbog čega gube orijentaciju.«

Skinula je radno odijelo s ramena i pustila da padne na zemlju. »Ali što vi mislite da je uzrok tome?« Kathryn je pogledala ozbiljnog

mladića, vidjela nagovještaj mrštenja na licu koje je jedva znalo za trenutak brige.

»Oh, ne znam«, odgovorila je. »Možda je to spoj svih tih stvari. Pčele su zapravo vrlo jednostavna stvorenja. I njihovo je društvo jednostavno. Ali ne treba mnogo da poremeti stvari. One se mogu nositi sa stresom, ali ako život postane odviše složen, možda ga napuštaju. Možda bi radije odletjele u smrt nego ostale na životu u svijetu koji više ne mogu razumjeti.«

Pogledala je uvis. Svi su se prestali migoljiti iz radnih odijela i sada su stajali sa zabrinutim izrazima koji su mračili mlada lica.

»Hej«, rekla je Kathryn, pokušavajući razvedriti raspoloženje, »ne slušajte me. Samo sam provela previše vremena na Wikipediji. Uostalom, vidjeli ste da se to ne događa svim košnicama; više od polovice zuje kao da će se rasprsnuti. Hajde«, rekla je pljesnuvši rukama i smjesta se osjetila kao učiteljica u dječjem vrtiću koja vodi skupinu petogodišnjaka u pjesmi. »Još uvijek imamo mnogo toga za obaviti. Spremite radna odijela i alat u ruke. Trebamo zamijeniti te mrtve košnice.« Skinula je poklopac s još jednog plastičnog sanduka koji je ležao na travi. »Ovdje je sve što trebate. Alat, upute kako načiniti jednostavnu kenijsku košnicu, komadići starih kutija i daske. Ali ne zaboravite, na terenu ćete izrađivati košnice od bilo kakvog otpada koji možete naći. Ondje kamo ćete otići ne očekujte da ćete naći

mnogo toga što leži naokolo. Ljudi koji ionako nemaju ništa ne običavaju ništa odbaciti.

»Ne možete upotrijebiti ništa iz starih košnica. Ako propast zajednice jest uzrokovala neka vrsta spore ili parazita, samo ćete uvesti katastrofu u novu.«

Kathryn je otvorila vozačeva vrata. Morala se udaljiti od dragovoljaca. Većina je bila iz obrazovanog srednjeg staleža, što je značilo da su imali dobre namjere, ali ne i iskustvo i satima bi radije stajali raspravljajući kako da nešto učine nego to i učinili. Jedini način da ih se izliječi od toga bio je baciti ih u duboku vodu i dati im da uče na svojim pogreškama.

»Provjerit ću kako vam ide za pola sata. Ako me zatrebate, bit ću u svom uredu.« Zatvorila je vrata za sobom prije nego što je itko mogao još nešto upitati.

Mogla je čuti tupi klopot alata koji su razvrstavali i prvu od mnogih teorijskih rasprava. Uključila je radio. Ako bude mogla čuti o čemu razgovaraju, prije ili kasnije majka u njoj prisilila bi je da im pomogne, a to nikome ne bi bilo od koristi. Ona neće biti s njima na terenu.

Mjesna radiostanica prigušila je buku dragovoljaca prometnim informacijama i najvažnijim vijestima. Kathryn je pružila ruku do suvozačkog sjedala i uzela debeli smeđi fascikl. Na koricama je bila jedna jedina riječ — Ortus — i logotip cvijeta s četiri latice i svijetom u sredini. Sadržavao je terenski izvještaj koji je opisivao složen plan natapanja i ponovnog zasađivanja dijela pustinje nastale protuzakonitom sječom drveća u delti Amazone. Danas je morala odlučiti bi li dobrotvorno društvo to moglo platiti ili ne. Činilo se da svake godine, uprkos tome što je skupljanje novca išlo bolje nego ikada, bilo sve više dijelova svijeta kojima je trebalo liječenje.

»I naposljetku«, govorio je spiker onim pomalo zabavnim tonom koji uvijek nagoviješta zanimljivost na kraju ozbiljnih stvari, »ako danas pođete do središta Ruševine, čeka vas veliko iznenađenje — jer se netko odjeven u redovnika uspio popeti na vrh Citadele.«

Kathryn je pogledala na tanki radio ugrađen u ploču s instrumentima. »Ovog časa nismo sigurni nije li to neka reklama«, nastavio je spiker, »ali

pojavio se ovog jutra, neposredno poslije zore, i sada širi ruke kako bi načinio neku vrstu... ljudskog križa.«

Kathrynina se utroba zgrčila. Okrenula je ključ u bravi i ubacila mjenjač u brzinu. Primakla se jednoj dragovoljki i spustila prozor.

»Moram otići u ured«, doviknula je. »Vratit ću se za oko jedan sat.«

Djevojka je kimnula, pomalo zabrinutog lica zbog njezina odlaska, ali Kathryn to nije vidjela. Njezine su se oči već uprle prema naprijed,

usredotočujući se na pukotinu u živici gdje je staza vodila do glavne ceste koja će je odvesti natrag u Ruševinu. 10 Na pola puta između gomila koje su se okupljale i vrha Citadele, opat, umoran od noći koju je proveo u čekanju daljnjih obavijesti, sjedio je kod sjajne žeravice ognjišta i gledao čovjeka koji ih je upravo donio.

»Mislili smo da se nitko ne može popeti na vrh istočnom stranom«, rekao je Athanasius, gladeći ćelavu glavu dok je završavao izvještaj.

»Onda smo barem noćas nešto naučili, zar ne?« Opat je pogledao na velik prozor, na kojem je sunce počelo obasjavati prastara plava i zelena okna. To ga nije razvedrilo.

»I tako«, napokon je rekao, »imamo odmetničkog redovnika koji stoji na samom vrhu Citadele, praveći vrlo izazovan simbol, koji su vjerojatno vidjele već stotine turista i sam Gospod Bog zna tko još pa ga ne možemo zaustaviti ni dovesti natrag.«

»To je točno.« Athanasius je kimnuo. »Ali on ne može ni sa kim razgovarati dok je ondje gore i na kraju se mora spustiti, jer kamo drugamo može poći?«

»Može se nositi u pakao«, otresao se opat. »I što prije, to bolje za sve nas.«

»Po mojem mišljenju, stanje je ovakvo...« ustrajao je Athanasius, znajući iz dugog iskustva da je najbolji način da se nosi s opatovom žestokom naravi jednostavno ne obazirati se na nju. »On nema hrane. Nema vode. Postoji samo jedan put niz planinu i, čak i ako bude čekao na zaštitu noći, kamere koje reagiraju na toplinu uhvatit će ga čim se spusti ispod najviših grudobrana. Imamo senzore na zemlji i zaštitarsku službu izvana čija je zadaća da ga uhvate. Usto, nalazi se unutar jedine konstrukcije na Zemlji iz koje nitko nikad nije pobjegao.«

Opat ga je uznemireno pogledao. »To nije istina«, rekao je, na što je Athanasius zaprepašteno ušutio. »Bilo je bjegunaca. Ne u posljednje vrijeme, ali bilo je takvih slučajeva. S tako dugom poviješću kao što je naša, to je... neizbježno. Naravno, uvijek su bili uhvaćeni i ušutkani — u Božje ime — zajedno sa svima koji su bili dovoljno zlosretni da dođu u vezu s njima tijekom vremena koje su proveli izvan ovih zidova.« Primijetio je da je Athanasius problijedio. »Sakrament mora biti zaštićen.«

Glavar je uvijek smatrao vrijednim žaljenja to što njegov komornik nema odvažnosti za složenije dužnosti njihova reda. Zbog toga je Athanasius još uvijek nosio smeđu odoru nižih bratovština, a ne tamnozelenu odoru potpuno zaređenog Svetoga. Pa ipak, bio je toliko gorljiv, toliko odan

dužnosti, da je opat katkad zaboravljao da nikad nije saznao tajnu planine ili da nije znao velik dio Citadeline povijesti.

»Posljednji je put Sakrament došao u opasnost tijekom Prvoga svjetskog rata«, rekao je opat, piljeći u hladnu sivu žeravicu vatre kao da je ondje zapisana prošlost. »Novopridošli redovnik skočio je kroz visoki prozor i preplivao preko jarka. Zbog toga je voda ispražnjena iz jarka. Nasreću, nije bio potpuno zaređen i zato još nije znao tajnu našeg reda. Stigao je do okupirane Francuske prije nego što smo ga uspjeli... sustići. Bog je bio s nama. Kad smo ga pronašli na bojištu, ono je već bilo obavilo naš posao.«

Opet je pogledao Athanasiusa. »Ali to je bilo drukčije doba, doba kad je Crkva imala mnoge saveznike i

bilo je lako kupiti tišinu i jednostavno očuvati tajne; prije nego što je internet svakome omogućio da u jednom trenutku pošalje bilo kakvu informaciju milijardi ljudi. Nema načina na koji bismo danas" mogli spriječiti da se sazna za takav slučaj. I zato se moramo pobrinuti da ne dođe do njega.«

Pogledao je prozor, sada potpuno obasjan svjetlošću jutarnjeg sunca. Motiv pauna sjao je živim plavim i zelenim bojama — drevni simbol Krista i besmrtnosti.

»Brat Samuel zna našu tajnu«, rekao je Glavar jednostavno. »On ne smije napustiti ovu planinu.« 11 Liv je pritisnula zvono i čekala.

Kuća je bila uredna novoizgrađena zgrada u Newarku, nekoliko uličnih blokova od Baker Parka i blizu državnog sveučilišta gdje je muškarac iz kuće, Myron, radio kao laboratorijski tehničar. Niska drvena ograda označavala je granice svakog terena u susjedstvu i tekla je uz popločane staze do svakih vrata. Nekoliko pedalja trave razdvajalo ih je od ulice. Bilo je to kao američki san u minijaturi. Da je pisala drukčiju reportažu, upotrijebila bi tu poredbu, našla nešto dirljivo u njoj, ali nije tu bila zbog toga.

Čula je kretanje unutar kuće, teške korake preko skliskog poda i pokušala uobličiti lice u nešto što nije prenosilo apsolutnu osamlje- nost koju je osjećala od svog bdjenja u vrijeme ručka u Central Parku. Vrata su se otvorila i pokazala zgodnu mladu ženu, u tako poodmakloj trudnoći da je gotovo ispunila uski hodnik.

»Vi ste sigurno Bonnie«, rekla je Liv veselim glasom koji je pripadao nekom drugom. »Ja sam Liv Adamsen iz časopisa Inquirer.«

Bonnieno se lice razvedrilo. »Spisateljica o bebama!« Široko je otvorila vrata i mahnula prema svom besprijekorno čistom pješčano- žutom hodniku.

Liv nikad u životu nije pisala o bebama, ali nije ništa rekla. Samo se nastavila smiješiti cijelim putem u Bonnienu savršeno uređenu kuhi- njicu, gdje je muškarac rumena lica pripremao kavu.

»Myrone, srce, ovo je novinarka koja će pisati o porođaju...« Liv se rukovala s njim, dok ju je lice počinjalo boljeti od prisilnog

osmijeha. Sve što je željela bilo je da ode kući, uvuče se ispod popluna i plače. Umjesto toga, pogledala je sobu, obraćajući pozornost na svijede boje i pomno poredane stvari — mirisne svijeće koje su miješale miris ruža s kavom, kutije od pletera u kojima nije bilo ničega osim zraka — a prodavale su se u pakiranjima od tri na IKEA-inim blagajnama.

»Lijepa kuća...« Znala je da se to očekivalo. Mislila je na vlastiti stan, zagušen biljkama i vonjem gline. Rasadnik s krevetom, kako ga je nazvao jedan bivši ljubavnik. Zašto nije mogla živjeti kao obični ljudi i biti sretna i zadovoljna? Pogledala je kroz prozor na savršeno dvorište, zeleni četverokut trave obrubljen Leylandovim čempresom koji će se za dva ljeta uzdizati visoko nad kućom ako ga ne budu drastično i često šišali. Dva su drveta već pomalo žutjela. Možda će priroda umjesto njih obaviti taj posao. Liv je zapravo dobila ovaj posao zbog svojeg poznavanja biljaka i osobito njihovih iscjeljivačkih moći.

»Adamsenova, ti znaš o biljkama i tom dreku«, razgovor je započeo posve prozaično kad ju je ranije tog tjedna Rawls Baker, vlasnik i urednik časopisa New Jersey Inquirer, uhvatio u dizalu. Poslije toga su je premjestili iz crne kronike, njezinog uobičajenog mjesta na tamnijoj strani novinarske ulice, i dali joj zadaću da napiše nekoliko kartica s temom »Prirodni porođaj — kao što je Majka Priroda namjeravala?« za nedjeljni dodatak o zdravlju. I prije je dodatno zarađivala pokojim člankom o vrdarenju, ali nikad nije pisala o medicini.

»Tu baš nema mnogo medicine, koliko ja vidim«, rekao je Rawls dok je izlazio iz dizala. »Samo mi pronađi neku razmjerno normalnu ženu koja želi roditi dijete u bazenu ili na šumskoj livadi bez ikakvih sredstava protiv bolova osim biljnih ekstrakata i daj mi ljudski zanimljivu priču s nešto činjenica. I bolje da bude građanka. Ne želim čitati o nekakvim prokletim hipijima.«

Liv je Bonnie pronašla preko svojih uobičajenih kontakata. Bonnie je bila prometna policajka u Državnoj policiji Jerseyja, sve samo ne hipijevka. Ne možeš prakticirati Mir i Ljubav dok se baviš svakodnevnom morom autoceste u New Jerseyju. Pa ipak, evo je, blistajući

od sreće na svojoj sofi u obliku slova L, stežući ruku svojeg praktičnog muža laboratorijskog tehničara, strasno govoreći o prirodnom porođaju.

Da — to je njezino prvo dijete. Zapravo, djeca; očekivala je blizance. Ne — ne zna kojeg su spola; žele da to bude iznenađenje. Da — Myron nije posve siguran, s obzirom na to da radi kao znanstvenik

i sve tako i, da — pomišljala je na uobičajeni porođajni postupak ali, kako su žene generacijama rađale bez moderne medicine, imala je jak osjećaj da bi bilo bolje za djecu ako sve ide prirodnim tijekom.

Ona će roditi, dodao je Myron svojim blagim, dječačkim načinom dok je gladio njezinu kosu i odano joj se nasmiješio. Ne treba mene da joj kažem što je najbolje.

Nešto u dirljivoj prisnosti i nesebičnosti tog trenutka probilo je oklop Livina dobrog raspoloženja pa se zgranula kad je osjetila da joj suze teku niz obraze. Čula je samu sebe kako se ispričava, dok su i Bonnie i Myron požurili da je utješe i uspjela se pribrati dovoljno da završi intervju, osjećajući krivicu što je donijela tamni oblak svoje nesreće u obasjano svetište njihova jednostavnog života.

Odvezla se ravno kući i pala, potpuno odjevena, u svoj nespre- mljeni krevet, slušajući kapanje sustava za natapanje, koji je zalijevao biljke koje su ispunjavale njezin stan i jamčile da, u najširem smislu riječi, dijeli život s drugim živim bićima. Mislila je na zbivanja tog dana i čvrsto se umotala u poplun, dršćući od hladnoće kao da se kruti led njezine osamljenosti nikad neće otopiti pa nikad neće moći uživati u toplini života sličnom životu Bonnie i Myrona. 12 Kathryn Mann skrenula je minibusom u maleno dvorište iza velike stambene kuće i zaustavila ga usred oblaka prašine. Taj dio istočnog dijela grada još je uvijek bio poznat kao Vrtna četvrt, premda su zelena polja koja su mu dala to ime već odavno nestala. Čak i sa stražnje strane kuća je imala aureolu izblijedjele veličanstvenosti; isti besprijekorni kamen boje meda od kojeg je bila sagrađena javna crkva i velik dio starog grada ponegdje je virio ispod pocrnjelih slojeva onečišćenja.

Kathryn se spustila s vozačkog sjedala i prošla kraj praznog stalka za bicikle postavljenog na mjestu bunara koji ih je nekad opskrbljivao svježom vodom. Petljala je sa zvečećim prstenom za ključeve, a srce joj je još snažno kucalo od napetosti, jer je nekoliko puta za dlaku izbjegla sudar dok je odsutna duha vozila kroz sve gušći jutarnji promet. Našla je pravi ključ, gurnula ga u bravu i otvorila stražnja vrata.

Nakon jarkog ranoproljetnog sunca kuća je iznutra bila hladna i tamna. Vrata su se zatvorila iza nje dok je utipkavala šifru kako bi isključila alarmni sustav. Požurila je niz polumračni hodnik u rasvijetljenu recepciju na prednjoj strani zgrade.

Niz satova na zidu iza recepcijskog pulta pokazivao je vrijeme u Riju, New Yorku, Londonu, Delhiju, Jakarti — posvuda gdje je dobrotvorna ustanova imala urede. U Ruševini je bilo četvrt do osam, još uvijek prerano da većina počne radni dan. Tišina koja se spuštala niz elegantno drveno stubište potvrdila je da je sama. Jurnula je uz njega, preskačući dvije stube odjednom.

Peterokatnica je bila uska, u stilu većine srednjovjekovnih terasa, a stube su škripale dok je prolazila uz napola ostakljena uredska vrata koja su ispunjavala četiri niža kata zgrade. Na vrhu stubišta još su se jedna pojačana vrata s debelim čeličnim pločama teško okrenula na surkama. Otvorila ih je i ušla u svoj stan. Prijeći preko praga bilo je poput povratka u prošlost. Zidovi su bili prekriveni drvenim pločama i obojeni svijedosivom bojom, a dnevna je soba bila puna izuzetnog starinskog namještaja. Jedini je nagovještaj aktualnog stoljeća nudio mali LCD televizor na niskom kineskom stoliću u kutu.

Dok je išla prema polici za knjige ugrađenoj u zid na drugoj strani sobe, Kathryn je uzela daljinski upravljač s otomana i usmjerila ga prema televizoru. Police su se uzdizale od poda do stropa, ispunjene najljepšom književnosti devetnaestog stoljeća. Pritisnula je hrbat izdanja Jane Eyre uvezanog u crnu teleću kožu i uz tihi klik niža se četvrtina otvorila da razotkrije dubok ormar. Unutra su bili sef, faks i pisač — svi pratioci suvremenog života. Na najnižoj polici, na vrhu hrpe časopisa o dizajnu interijera, bio je dalekozor koji joj je otac podario na trinaesti rođendan, kad ju je prvi put odveo u Afriku. Zgrabila ga je i požurila natrag preko obojenih podnih dasaka prema otvoru u kosom krovu. Jato golubova uzdiglo se kad ga je otvorila i gurnula glavu van. Nejasni crveni crepovi i modro nebo prošli su njezinim vidnim poljem kad je podigla dalekozor i uprla oči prema crnom monolitu kilometar prema zapadu. Televizor iza nje probudio se i počeo praznoj sobi prikazivati kraj reportaže o globalnom zatopljenju. Kathryn se naslonila na okvir prozora da umiri ruku i pažljivo digla dalekozor slijedeći crtu koja je išla od obronka Citadele prema vrhu.

Onda ga je ugledala. Raširene ruke. Spuštena glava. Bio je to prizor koji je cijeli život poznavala, samo načinjen od kamena i

na vrhu druge planine na pola puta preko svijeta. Od djetinjstva su je učili što on znači. Sada, poslije generacija zajedničke aktivne borbe s ciljem pokretanja lanca događaja koji će promijeniti sudbinu ljudskog roda, evo ga, odvijajući se baš pred njom, posljedica nečega što je jedan čovjek säm učinio. Dok je pokušavala umiriti svoju uzdrhtalu ruku, čula je spikera kako čita glavne vijesti.

»U idućih pola sata javit ćemo izvješće sa svjetske konferencije o promjeni klime, posljednje vijesti o svjetskom novčanom tržištu i otkriti

kako se ovog jutra napokon netko uspio popeti na vrh drevne tvrđave u gradu Ruševini — poslije ovih reklamnih poruka...«

Kathryn je posljednji put pogledala izvanredan prizor i onda se spustila kroz otvor da otkrije što će ostatak svijeta misliti o njemu. 13 Na televiziji su prikazivali reklamu za elegantan automobil dok se Kathryn spustila u staru sofu i pogledala vrijeme na televizijskom zaslonu. Osam i dvadeset osam; četiri i dvadeset osam ujutro u Iliju. Pritisnula je tipku za brzo biranje i slušala brze signale koji su birali broj s mnogo znamenki, gledajući reklamu sve dok negdje u mraku na drugom kraju svijeta netko nije dignuo slušalicu.

»Ola?« Odgovorio je ženski glas, miran ali pribran. To nije bio, primijetila je s olakšanjem, glas nekoga koga su upravo probudili.

»Mariella, Kathryn je. Zao mi je što vas zovem tako kasno... ili rano. Mislila sam da bi on mogao biti budan.«

Znala je da njezin otac radi u sve čudnije sate. ».Sim, Senhora«, odgovorila je Mariella. »Već je neko vrijeme budan.

Zapalila sam vatru u radnoj sobi. Ove je noći hladno. Dok sam izlazila, čitao je.«

»Bih li mogla razgovarati s njim, molim vas?« »Certamente«, rekla je Mariella. Šuštanje suknje i zvuk tihih koraka čuli su se u telefonskoj liniji i

Kathryn je predočila kućepaziteljicu svog oca kako hoda niz mračan hodnik s parketom prema blagom sjaju vatre koji se širio iz radne sobe na dalekom kraju skromne kuće. Koraci su zastali i čula je kratak prigušen razgovor na portugalskom jeziku prije nego što je telefon prešao iz ruke u ruku.

»Kathryn...« Topao glas njezina oca prešao je preko kontinenata, smjesta je smirujući. Po njegovu je tonu znala da se smiješi.

»Tata...« I ona se nasmiješila, uprkos ozbiljnosti novosti koju je imala. »I kakvo je vrijeme u Ruševini ovoga jutra?« »Sunčano.« »Ovdje je hladno«, rekao je. »Zapalio sam vatru.« »Znam, tata, Mariella mi je rekla. Slušaj, nešto se ovdje događa. Uključi

televizor i prebaci ga na CNN.« Ćula je kako moli Mariellu da uključi mali televizor u kutu radne sobe i

njezine su oči pogledale vlastiti. Sjajni logotip stanice pojavio se na zaslonu i onda se opet pojavio spiker. Pojačala je zvuk. Na liniji je mogla čuti kratak žagor televizijske igre, onda sapunicu, pa neke reklame — sve na portugalskome — i onda ozbiljan ton kanala za svjetske vijesti.

Kathryn je podigla pogled dok je slika iza spikera postala zelena prilika koja je stajala na vrhu planine.

Čula je da je njezin otac glasno udahnuo. »Bože moj«, prošaptao je. »Sveti.«

»Dosad«, nastavio je spiker, »nije bilo obavijesti iz Citadele koja bi potvrdila ili porekla da ovaj čovjek ima neke veze s njima, ali sada nam se pridružuje, kako bi pomalo razjasnila ovu posljednju tajnu, stručnjakinja za Ruševinu i autorica brojnih knjiga o Citadeli, doktorica Miriam Anata.«

Spiker se okrenuo na stolcu kako bi se suočio s krupnom ženom zastrašujućeg izgleda u ranim pedesetim godinama, odjevenu u modri prugasti kostim preko jednostavne bijele majice; njezina je srebrnosije- da kosa bila kratko podrezana i precizna, u asimetričnoj frizuri.

»Doktorice Anata, kako objašnjavate događaje ovog jutra?« »Mislim da ovdje vidimo nešto izvanredno«, rekla je, naginjući glavu

naprijed i gledajući ga svojim hladnim plavim očima preko polumjesečastih naočala. »Ovaj čovjek nimalo ne liči na redovnike koji se katkad vide dok popravljaju grudobrane ili okna na prozorima. Halja mu je zelena, a ne smeđa, što je vrlo važno; samo jedan red nosi tu boju, a nestao je prije oko devet stotina godina.«

»A tko su oni?« »Budući da su živjeli u Citadeli, vrlo se malo zna o njima, ali kako su se

uvijek vidjeli samo visoko na planini, pretpostavljamo da su bili red visoka položaja, čija je dužnost možda bila čuvanje Sakramenta.«

Spiker je dignuo ruku do slušalice. »Mislim da sada možemo prijeći na Citadelu uživo.«

Na zaslonu se pojavila jasnija sliku redovnika, čija je halja pomalo lepršala na jutarnjem povjetarcu, još uvijek raširenih ruku, posve nepomičan.

»Da«, rekao je spiker. »Ondje je, na vrhu Citadele, tvoreći znak križa svojim tijelom.«

»Nije to križ«, prošaptao je Oscar u telefon dok se slika polagano udaljavala, otkrivajući stravičnu visinu planine. »Znak koji on pravi je Tau.« U blagom sjaju vatre u svojoj radnoj sobi na zapadnim brdima Rio de Janeira, Oscar de la Cruz sjedio je očiju uprtih u sliku na zaslonu. Kosa mu je bila posve bijela, u opreci s tamnom kožom, koju je više od stotinu ljeta uglačalo do sadašnje tvrdoće. Ali uprkos svojoj dubokoj starosti, njegove su tamne oči još bile sjajne i budne, a zbijeno je tijelo zračilo nemirnom energijom i svrhom, kao general kojeg su u mirnodopsko doba s bojišnice prebacili za pisaći stol.

»Što misliš?« prošaptao mu je kćerkin glas u uho.

Razmišljao je o njezinu pitanju. Veći je dio života čekao da se dogodi nešto takvo, proveo je velik dio života pokušavajući to ostvariti i sada zapravo nije posve znao što da učini.

Ukočeno je ustao sa stolca i otapkao prema francuskim vratima; vodila su na popločanu terasu koja se nejasno nazirala na mjesečini.

»To ne bi moralo ništa značiti«, napokon je rekao. Čuo je da njegova kći teško uzdiše. »Vjeruješ li uistinu u to«, upitala je s

izravnošću koja ga je navela na osmijeh. Bio ju je odgojio da sve propituje. »Ne«, priznao je. »Zapravo ne.« »Dakle?« Zastao je, gotovo se bojeći da uobliči u riječi misli u glavi i osjećaje u

srcu. Pogledao je preko zaljeva prema vrhu planine Corcovado, gdje je O Cristo Redentor, kip Krista Otkupitelja, širio ruke i blagonaklono gledao još zaspale stanovnike Rija. Bio je pomogao u njegovoj izgradnji, nadajući se da će kip biti vjesnik novoga doba. Kip je uistinu postao toliko slavan koliko se nadao, ali to je bilo sve. Sada je mislio na redovnika koji stoji na vrhu Citadele, gestu jednog muškarca koju su svjetski mediji za manje od jedne sekunde prenijeli diljem svijeta, čija je poza bila gotovo identična onoj koju je tijekom devet godina gradio od čelika i betona te pješčenjaka. Ruka mu se podigla i prešla preko visokog ovratnika dolčevite koju je uvijek nosio.

»Mislim da se proročanstvo ostvaruje«, prošaptao je. »Mislim da se trebamo pripremiti.« 14 Sunce je sada bilo u punom sjaju nad Ruševinom. Samuel je gledao kako se sjene skraćuju na istočnom bulevaru, sve do podnožja crvenih planina u daljini. Jedva je osjećao bol koja mu je pekla ramena zbog toga što se tako dugo naprezao podizati već iscrpljene ruke.

Već je neko vrijeme bio svjestan aktivnosti ispod sebe, gomila koje su se okupljale, dolaska televizijskih ekipa. Katkad su njihovo mrmljanje gore do njega donijele uzdižuće toplinske struje, zbog čega su zvučali neobično blizu. Ali mislio je na samo dvije stvari. Prva je bila Sakrament, a druga lice djevojke iz prošlosti. Kako je sve drugo nestalo iz njegova uma, činilo se da su se oni pomiješali u jednu silnu sliku koja ga je tješila i umirivala.

Pogledao je preko ruba vrhunca, preko izbočine na koju se morao popeti, činilo mu se prije nekoliko dana. Gledao je dolje na suh jarak, više od tristo metara pod sobom.

Gurnuo je stopala u proreze koje je upravo bio izrezao neposredno iznad ruba halje i onda zakvačio palčeve za dvije slične pedje urezane u rub svakog rukava. Raširio je noge i osjetio kako se tkanina njegove halje tijesno napinje preko tijela, osjetio je kako se njegove ruke i noge naprežu.

Posljednji je put pogledao dolje. Osjećao je uzlazno strujanje dok je jutarnje sunce grijalo zemlju. Čuo je žamor glasova na sve jačem povjetarcu. Usredotočio se na mjesto koje je izabrao, baš s one strane zida gdje je skupina turista stajala kraj sićušnog travnjaka.

Premjestio je težinu tijela. Nagnuo se prema naprijed. I bacio se. Trebale su tri sekunde da u padu prijeđe istu daljinu za koju su mu

prošle noći trebali mučni sati penjanja. Bol je razdirala njegove iscrpljene ruke i noge dok su se naprezale da održe debelu vunenu tkaninu odore napetom u neumoljivoj navali zraka. Upirao je oči u travnjak, potičući se da pada u njegovu smjeru.

Sada je mogao čuti krikove kroz urlanje vjetra u ušima i snažno je gurnuo obje ruke prema dolje, povećavajući otpor zraka, pokušavajući nagnuti tijelo prema gore i ispraviti putanju. Vidio je kako ljudi bježe s mjesta prema kojem je padao. Ono je jurilo prema njemu. Sada je bilo bliže. Još bliže.

Osjetio je oštro potezanje kod desne ruke kad se omča razderala. Iznenadan nedostatak otpora zraka zaokrenuo ga je i zavrtio prema naprijed. Posegnuo je za rukavom koji je lepetao i opet ga napeo. Vjetar ga je smjesta razderao. Bio je preslab. Bilo je prekasno. Vrtnja se ubrzala. Tlo je bilo preblizu. Prevrnuo se na leda.

I srušio se na do s mučnim praskom metar i pol izvan zida jarka, neposredno uz travnjak, još uvijek raširenih ruku, očiju koje su zurile uvis na vedro modro nebo. Krikovi koji su se čuli čim je zakoračio s vrha sada su se proširili kroz gomilu. Oni koji su mu bili najbliže, okrenuli su se od njega ili su u opčinjenom užasu promatrali kako se tamna krv rascvala pod njegovim tijelom, tekući u potocima niz svježe pukotine u kamenim pločama izblijedjelima od sunca, natapajući zelenu tkaninu poderane halje, dajući joj tamnu i zlokobnu boju. 15 Kathryn Mann glasno je udahnula dok je uživo na televiziji pratila što se zbiva. U jednom je trenutku redovnik postojano stajao na vrhu Citadele; u idućem ga više nije bilo. Slika se trznula prema dolje dok je snimatelj pokušavao slijediti njegov pad i onda se vratila u studio, gdje je zbunjeni spiker petljao sa slušalicom, naprežući se da ispuni tišinu iznenadnog šoka. Kathryn je već bila na drugom kraju sobe, podižući dalekozor do očiju. Jako uvećan pogled na prazan vrh i udaljeno zavijanje sirena bili su potvrda koju je trebala.

Vratila se u sobu i zgrabila telefon sa sofe, udarajući tipku za ponovno nazivanje dok ju je obuzimala obamrlost. Javila se telefonska sekretarica; dubok, utješan glas njezina oca zamolio ju je da ostavi poruku. Nazvala je njegov mobitel, pitajući se kamo je mogao tako naglo otići. Mariella je očito bila s njim jer bi inače bila podigla slušalicu. Mobitel se uključio i odmah prešao na glasovnu poštu.

»Redovnik je pao«, jednostavno je rekla. Dok je prekidala vezu, shvatila je da su joj na oči navrle suze. Tako je

dugo čekala na znak, kao i generacije stražara prije nje. Sada se činilo da je i ovo bila tek još jedna varka. Posljednji je put pogledala prazan vrh i onda vratila dalekozor u skriven ormar i utipkala niz od petnaest znamenki u tipkovnicu ispred sefa. Poslije nekoliko sekunda začuo se šuplji klik.

Kutija veličine laptopa i oko tri puta deblja ležala je iza vrata od titanija otpornih na eksplozije, omotana u modeliranu sivu spužvu. Kathryn ju je izvadila i odnijela je do otomana pred sofom.

Nevjerojatno tvrda polikarbonatna smola izgledala je kao kamen. Otpustila je skrivene zapone poklopca. Unutra su bila dva komada škriljavca, jedan iznad drugog, svaki s jedva vidljivim oznakama urezanima na površinu. Pogledala je dobro poznate predmete, pažljivo prapovijesnom rukom izdvojene iz žile. Sve što je ostalo od drevne knjige, urezani su znakovi bili stariji od Starog zavjeta i samo su mogli nagovijestiti što se drugo nekad moglo nalaziti u njoj. Bila je napisana na malskom jeziku, jeziku plemena Mala — predaka Kathryn Mann. U polumraku je gledala dobro poznat oblik koji su stvarale riječi. Bio je to sveti oblik Tau, koji su Grci posvojili kao svoje slovo T, ali stariji od jezika, simbol sunca i najdrevnijeg boga. Taj je bog Sumera- nima bio Tamuz ili Dumuzi, Rimljani su ga nazivali Mitra, Grcima je bio Atis. Taj je simbol bio tako svet da su ga stavljali na usne egipatskih kraljeva tijekom uvođenja u misterije. Simbolizirao je život, uskrsnuće i ljudsku žrtvu. Bio je to oblik koji je redovnik uobličio svojim tijelom dok je stajao na vrhu Citadele da ga vidi cijeli svijet.

Sada je čitala riječi, prevodeći ih u glavi, usklađujući njihovo značenje s opojnim simbolizmom i događajima u prošlih nekoliko sati.

Jedini istinski križ pojavit će se na Zemlji Svi će ga vidjeti u jednom trenutku — svi će se čuditi Križ će pasti Križ će se podići Da otključa Sakrament I donese novo doba Ispod posljednjeg retka mogla je vidjeti vrhove još odrezanih simbola, ali nazubljen rub odlomljenog škriljavca povukao je neravnu crtu preko njih, sprečavajući svako nagađanje o onome što su mogli reći.

Prva dva retka lako je bilo povezati s događajem. Istinski je znak križa bio znak Tau, mnogo stariji od kršćanskog križa, a

pojavio se na Zemlji u trenutku kad je redovnik raširio ruke. Svi su ga vidjeli u jednom trenutku putem međunarodnih televizijskih

mreža. Svi su se čudili, jer je događaj bio izvanredan i bez presedana pa nitko nije znao što znači.

Onda se zaustavila. Znala je da je tekst nepotpun, ali nije mogla nastaviti. Križ je doista pao, kako je proročanstvo bilo proreklo, ali križ je bio

čovjek. Pogledala je kroz prozor. Citadela je bila visoka oko tristo trideset

metara od podnožja do vrha i pao je niz okomitu istočnu stranu. Kako bi se itko mogao opet podići poslije toga?

16

Athanasius je stezao labavi svežanj spisa na prsa dok je kucao na pozlaćena vrata opatovih odaja. Nije bilo odgovora. Ušao je unutra i, s velikim olakšanjem, vidio da je soba prazna. To je značilo da barem u tom trenutku ne mora razgovarati s poglavarom o tome kako je bio riješen problem brata Samuela. To ga nije bilo obradovalo. Brat Samuel bio je jedan od njegovih najprisnijih prijatelja prije nego što je izabrao put onih koji su bili Sveti i zauvijek nestao u strogo odvojene gornje dijelove planine. A sada je bio mrtav.

Stigao je do pisaćeg stola i položio na njega popis dnevnih zadaća, razdvajajući spise u dvije hrpe. Prva je sadržavala svakodnevna izvješća o unutarnjim zbivanjima u Citadeli, popise zaliha namirnica i planove rada za stalne i tekuće popravke. Druga, mnogo veća hrpa sadržavala je izvješća o golemim interesima Crkve izvan zidova Citadele — sve moguće stvari, poput najnovijih otkrića na arheološkim iskopinama u tijeku diljem svijeta, sažetaka suvremenih teoloških eseja, opisa knjiga predloženih za objavljivanje, katkad čak i prijedloge za televizijske programe ili dokumentarce. Većina tih informacija potjecala je od različitih službenih organizacija u koje je Crkva ulagala novac ili ih je potpuno posjedovala, ali ponešto je skupljala golema mreža neslužbenih doušnika koji su skrovito radili u svim područjima javne uprave, a bili su isto toliko dio Citade-

line tradicije i povijesti kao i molitve i propovijedi koje su činile dan vjernika.

Athanasius je pogledao list na vrhu. Bilo je to izvješće koji je podnio agent Kafziel — jedan od najdjelotvornijih doušnika Crkve. Djelići drevnog rukopisa bili su otkriveni u ruševinama hrama na arheološkoj iskopini u Siriji pa je preporučio da se smjesta provedu »K« i »I« — kupnja i istraga — kako bi se saznala i uklonila bilo kakva opasnost koja bi mogla biti u njima. Athanasius je stresao glavom. Još jedan djelić neprocjenjive drevnosti bez sumnje će završiti zaključan u polumraku velike knjižnice. Njegovo mišljenje o takvom stavu nije bilo tajna u Citadeli. Tvrdio je, zajedno s bratom Samuelom i ocem Thomasom — izumiteljem i provoditeljem tolikih poboljšanja u knjižnici, da je gomilanje znanja i cenzura alternativnih ideja znak slabosti Crkve u suvremenom i otvorenom svijetu. Njih su trojica često privatno razgovarali o vremenu kad će se Citadelino veliko spremište učenosti možda podijeliti s vanjskim svijetom radi većeg dobra Boga i ljudi. Onda je Samuel odlučio slijediti drevan i tajnovit put onih koji su Sveti, i Athanasius nije mogao a da ne pomisli kako su njihove nade umrle s njim. Sve s čime je Samuel bio povezan tijekom svog života u Citadeli sada će biti okaljano.

Osjećao je kako mu suze bockaju kutove očiju dok je gledao dnevne spise i zamišljao novosti koje će oni donijeti u idućim tjednima: beskrajna izvješća o palome redovniku i motrištima svijeta o tome. Okrenuo se i uputio natrag prema pozlaćenim vratima, brišući oči nadlanicom dok je iz opatovih odaja izlazio u planinski labirint. Trebao je pronaći neko osamljeno mjesto gdje će slobodno moći dati oduška osjećajima.

Spustivši glavu, odlučno je hodao kroz tunele čiji su zrak osvježavali klima-uređaji. Široki, dobro rasvijetljeni glavni prolazi suzili su se u slabo rasvijetljeno stubište koje je vodilo do uskog hodnika ispod katedralne špilje, na čijim su objema stranama bili nizovi vrata u male privatne kapele. Na drugom kraju prolaza svijeća je gorjela u plitkoj udubini koju su jedna takva vrata urezala u stijenu, pokazujući da je soba iza njih već zauzeta. Athanasius je ušao unutra. Dok su se vrata zatvarala, nekoliko je zavjetnih svijeća koje su rasvjetljavale unutrašnjost zatreperilo od navale zraka i svjetlost je zatitrala po niskom, začađenom stropu i križu u obliku slova T na kamenoj polici uklesanoj u stražnji zid. Muškarac u jednostavnoj crnoj odori pogrbio se u molitvi pred njim.

Svećenik se počeo okretati, ali Athanasius mu nije trebao vidjeti lice da ustanovi tko je on. Spustio se na pod kraj njega i obujmio ga u iznenadnom i očajničkom zagrljaju, dok je zvuk njegovih jecaja bio prigušen debelom tkaninom halje njegova druga. Nekoliko su se dugih minuta šuteći tako držali, obuzeti žalošću. Naposljetku se Athanasius odmaknuo i pogledao oblo bijelo lice i pametne modre oči oca Tho- masa, čija se crna kosa

pomalo povlačila i na sljepoočnicama je bila prosijeda, a obrazi su mu na svjetlosti svijeća sjali od suza.

»Osjećam se kao da je sve izgubljeno.« »Mi smo još ovdje, brate Athanasiuse. I to o čemu smo raspravljali u ovoj

sobi nije izgubljeno.« Athanasius se uspio nasmiješiti, osjećajući toplinu prijateljevih

riječi. »A mi se barem Samuela možemo sjećati onakvim kakav je uistinu bio«,

rekao je otac Thomas. »Čak i ako drugi neće.« 17 Opat je stajao u središtu Capelli Deus Specialis — kapele Božje Svete tajne — visoko u planini. Bila je to malena prostorija niska stropa, slična grobnici, premda je bila tako mračna da je bilo teško razabrati koliko je doista velika. Utemeljitelji Citadele svojim su je rukama načinili u stijeni i otada je ostala nepromijenjena; zidovi su još uvijek nosili grube tragove njihova primitivnog oruđa. Opat je mogao namirisati metalni vonj krvi koji se u zraku zadržao poslije obreda prošle noći; dizao se iz žljebova u podu koji su vlažno svjetlucali na slaboj svjetlosti svijeća. Kanali su vodili prema oltaru, gdje se jedva moglo razabrati kako se obris Sakramenta diže iz tame.

Na podnožju oltara primijetio je nit novog rasta koja se kovrčala iz kamenog poda, tanku viticu krvave loze, čudne crvene biljke koja je rasla oko Sakramenta, ničući brže nego što su je mogli iskorijeniti. U plodnosti te biljke bilo je nečega što mu se gadilo. Namjeravao je krenuti prema njoj kad je čuo duboko štropotanje golemih kamenih vrata koja su se otvarala iza njega. Ustajali se zrak u kapeli pokrenuo ulaskom dvaju muškaraca. Svijeće su zatitrale u baricama otopljenog loja i svjetlost je prešla preko oštrih instrumenata poredanih uza zidove. Vrata su se zatvorila, a plamenovi su se svijeća umirili, blago šišteći dok je loj vrio na krajevim vrućih stijenjeva.

Oba su muškarca nosila duge brade i zelene halje reda Sakramenta, ali držali su se donekle različito. Niži od dvojice stajao je pomalo otraga, upirući oči u drugog, dok mu je ruka ležala na križu oblika slova T umetnutog u pojas od konopa; drugi je stajao malo pognute glave, spuštenih očiju, pogrbljenih ramena kao da još uvijek ne može nositi težinu halje.

»Dakle, braćo?« »Tijelo je palo izvan granice naše ovlasti«, rekao je niži redovnik. »Nije

bilo načina da ga se dokopamo.« Opat je zatvorio oči i duboko izdahnuo. Bio se nadao da će mu novost

poboljšati, a ne pogoršati raspoloženje. Ponovno je otvorio oči i pogledao

Svetoga koji još nije progovorio. »I tako«, rekao je glasom koji je bio blag, ali prepun prijetnje, »gdje se on sad nalazi?«

»U gradskoj mrtvačnici.« Redovnikove se oči nisu podigle više od opatovih prsiju. »Mislimo da obavljaju autopsiju.«

»Mislite da obavljaju autopsiju«, otresao se opat. »Nemojte misliti da nešto rade; budite sigurni ili ne kažite ništa. Ne ulazite u ovu prostoriju sa svojim razmišljanjima. Kad uđete ovamo, donosite samo istinu.«

Redovnik je pao na koljena. »Oprostite mi, oče opate«, molio je. »Iznevjerio sam vas.« Opat ga je s gađenjem pogledao. Brat Gruber bio je čovjek koji je bacio

brata Samuela u ćeliju iz koje je ovaj kasnije pobjegao. Bila je Gruberova krivnja što je Sakrament bio u opasnosti.

»Iznevjerio si sve nas«, rekao je opat. Okrenuo se i još jednom pogledao tajnu njihova reda. Gotovo je mogao

osjetiti kako se oči svijeta okreću prema Citadeli, goreći kroz stijenu kao rendgenske zrake u neutaživoj potrazi za onim što je unutra. Bio je umoran od dugog noćnog čekanja i usto razdražljiv, a porezotine ispod njegove odore boljele su ga. Počeo je primjećivati da je, premda su njegove obredne rane zacjeljivale brzo kao i uvijek, svaki put duže osjećao bol. Starost se šuljala prema njemu — možda polako, ali neumoljivo.

Nije se želio ljutiti na šćućurenog redovnika. Samo je želio da to stanje prođe i da se nestalan pogled svijeta preseli na nešto drugo. Citadela je morala izdržati opsadu, kao i uvijek.

»Ustani«, blago je rekao. Gruber se pokorio, još uvijek oborenih očiju i zato nije vidio kako je opat

kimnuo redovniku koji je stajao iza njega, niti da je ovaj izvukao svoj Križ i skinuo vrh te tako otkrio sjajnu oštricu obrednog bodeža u njemu.

»Pogledaj me«, rekao je Glavar. Dok je Gruber podigao glavu kako bi opatu uzvratio pogled, redovnik mu

je jednim potezom prerezao izloženi vrat. »Znanje je sve«, rekao je opat, uzmičući za korak kako bi izbjegao mlazu

arterijske krvi koji je navro iz Gruberova vrata. Gledao je kako se iznenađeni pogled na Gruberovu licu mijenja u

zbunjenost dok mu je ruka opipala urednu crtu preko vrata. Vidio je kako pada na koljena dok mu je život istjecao u žljebove na podu.

»Pronađi što se točno dogodilo s tijelom«, rekao je opat. »Stupi u vezu s nekime u gradskom vijeću ili na policiji, nekime tko ima pristup informaciji koju tražimo i tko će nam je dati. Trebamo znati kakvi se zaključci stvaraju o smrti brata Samuela. Trebamo znati kamo događaji ovog jutra mogu voditi. I, najvažnije, moramo vratiti tijelo brata Samuela.«

Redovnik je piljio u Grubera koji se slabo trzao na podu kapele, dok su ritmički mlazovi krvi iz njegova vrata sa svakim otkucajem srca na umoru postajali sve slabiji.

»Naravno, brate opate«, rekao je niski redovnik. »Athanasius se već počeo baviti pitanjima novinara preko svojeg vanjskog posrednika. I vjerujem — odnosno, znam da nas je kontaktirao netko iz policije.«

Mišići opatove čeljusti stegli su se dok je opet osjetio kako su se oči svijeta uprle u njega.

»Redovito me obavještavaj«, rekao je. »I pošalji mi Athanasiuse« Redovnik je kimnuo glavom. »Naravno, brate opate«, rekao je. »Reći ću

mu da ga želite vidjeti u svojoj odaji.« »Ne.« Glavar je pošao do oltara i iščupao krvavu lozu iz korijena. »Ne

ondje.« Pogledao je uvis na Sakrament. Njegov komornik nije bio Sveti i zato nije

znao što je Sakrament ali, da uspješno riješi trenutačnu situaciju, morao je znati više o onome s čime imaju posla.

»Naći ćemo sc u velikoj knjižnici.« Krenuo je prema izlazu, ispuštajući lozu na truplo brata Grubera dok je zakoračio preko njega. »Naći ćeš me u zabranjenoj dvorani.«

Zgrabio je drveni kolac uglavljen u vrata i gurnuo ga. Štropotanje kamena o kamen odjeknulo je kroz kapelu dok je hladni svježi zrak iz predvorja nahrupio kroz otvor. Glavar je pogledao mjesto gdje je Gruber ležao, blijeda lica u lokvi krvi po kojoj su plesali odrazi svijeća.

»I riješi se toga«, rekao je. Onda se okrenuo i otišao.

18 Ured gradskog mrtvozornika nalazio se u podrumu kamene zgrade

koja je u različitim razdobljima svoje povijesti bila spremište za barut, ledara, spremište za ribe, skladište za meso i, zakratko u šesnaestom stoljeću, zatvor. Njezina su čvrsta konstrukcija i podzemna hladnoća bile savršene za novi odjel patologije koji je gradsko vijeće odlučilo utemeljiti potkraj 1950-ih godina. U tim preuređenim, nad- svođenim podrumima, u sredini triju staromodnih keramičkih stolova za autopsiju, sada je ležalo razmrskano tijelo brata Samuela. Pod jarkim svjetlom proučavala su ga dva muškarca.

Prvi je bio doktor Bartholomew Reis, patolog na dužnosti, koji je bijeli laboratorijski ogrtač svog zvanja nosio preko crne odjeće svog društvenog plemena. Prije četiri godine došao je iz Engleske preko programa međunarodne policijske razmjene; njegov su turski otac i dvostruko državljanstvo olakšali administrativne poslove. Trebao je ostati samo šest

mjeseci, ali nikako mu nije uspijevalo otići. Njegova je duga kosa također bila crna, više rezultat kemije nego prirode, a s obje je strane mršavog, blijedog lica visjela kao par malo razmaknutih zavjesa. Međutim, uprkos svom ozbiljnom izgledu, Reis je u svakom odjelu policije Ruševine bio poznat kao najveseliji patolog kojeg su ikad sreli. Kako je često govorio, imao je trideset dvije godine, dobivao je dobru plaću i, dok je većina njegovih gotičkih sudrugova samo sanjala o zarađivanju za život među mrtvacima, on je to doista činio.

Drugi je muškarac bio mnogo uznemireniji. Stajao je malo iza Reisa, žvačući pločicu od voća i oraha koju je pronašao u džepu. Bio je viši od Reisa, ali je izgledao pomalo skvrčen; lagano mu je ljetno sivo odijelo labavo padalo s ramena koja su se opustila pod teretom službe duge gotovo dvadeset godina. Njegova gusta, tamna kosa prožeta srebrom bila je odmaknuta s pametnog lica koje je uspijevalo izgledati i zabavljeno i žalosno, a na dugom, jastrebastom nosu stajao je par polumjesečastih naočala s okvirima od kornjačevine, što je dovršavalo sliku čovjeka koji je više izgledao kao umorni profesor povijesti nego detektiv Odjela za ubojstva.

Inspektor Davud Arkadian bio je nešto pomalo neuobičajeno u policiji Ruševine. Njegova nesumnjiva sposobnost lako ga je u toj poodmakloj fazi njegove karijere bila trebala uzdići do položaja glavnog inspektora ili više od toga. Umjesto toga, proveo je veći dio života kao policajac, gledajući kako mimo njega stalno unapređuju povorku manje sposobnih ljudi, dok je on ostajao u sveopćoj gomili bezimenih detektiva koji su čekali mirovinu. Arkadian je zasluživao više, ali rano u karijeri izabrao je nešto što je bacilo vrlo dugu sjenu na njezin ostatak.

Ono što je učinio bilo je to da je sreo jednu ženu, zaljubio se i njome se oženio.

Bilo je dovoljno rijetko biti sretno oženjen detektiv, ali Arkadian je sreo svoju ženu dok je kao podinspektor radio u Odjelu za poroke. Kad je sreo svoju buduću nevjestu, bila je prostitutka koja se pripremala svjedočiti protiv ljudi koji su je doveli iz nekadašnjeg Istočnog bloka i onda je gurnuli u ropstvo. Kad ju je prvi put vidio, mislio je da je najhrabrija, najljepša i najprestrašenija osoba koju je ikad sreo. Zapovijedili su mu da se brine za nju dok slučaj ne dođe na sud. Cesto se šalio da bi trebao zatražiti naplatu za dodatno vrijeme zato što je dvanaest godina kasnije još radio na tome. U tom joj je razdoblju pomogao da se riješi droga na koje su je bili navukli, platio da se vrati u školu kako bi dobila učiteljsku diplomu i vratio joj život koji je oduvijek trebala voditi. U srcu je znao da je to najbolja stvar koju je ikad učinio, ali njegova je glava također znala koliko ga je to stajalo. Policajci visokog položaja ne mogu se ženiti bivšim prostitutkama, bez obzira na to koliko dobro bile preodgojene. I tako je ostao inspektor

na srednjem položaju, gdje je bilo manje javnog nadzora, katkad dobivajući slučaj vrijedan svojih sposobnosti, ali često završivši s teškim slučajevima koje nitko iznad njega nije htio dirnuti.

Sada je gledao skvrčeno redovnikovo tijelo; dok je procjenjivao detalje trupla, stakla u naočalama povećavala su mu tople smeđe oči. Forenzički je tim bio pretražio tijelo zbog dokaznog materijala, ali ostavio je odjeću na njemu. Gruba zelena halja bila je tamna od hladne zgrušane krvi. Ruke koje su tako dugo bile raširene praveći znak križa sada su bile uz njegovo tijelo, dok je dvostruka omča konopa oko desnog ručnog zgloba bila uredno smotana kraj ranjene ruke. Arkadian je pogledao stravičan prizor i namrštio se. Ne da nije volio autopsije — vidio ih je popriličan broj — samo nije bio siguran zašto su izričito zatražili da prisustvuje ovoj.

Reis je gurnuo ravnu crnu kosu u kiruršku kapu, ulogirao se u računalo na pokretnom stalku kraj sebe i otvorio novu datoteku. »Sto mislite o omči«, rekao je.

Arkadian je slegnuo ramenima. »Možda se namjeravao objesiti, ali je zaključio da je to preobično.« Bacio je zgužvani omot voćne pločice preko sobe, gdje se ovaj odbio od ruba kante za smeće i odletio pod klupu. Očito će to biti jedan od onih dana. Usmjerio je pogled na televizijski zaslon na drugom zidu, uključen na kanal za vijesti, koji je prikazivao snimke redovnika na vrhu planine.

»Ovo je nešto novo za mene.« Arkadian je pronašao bačeni omot. »Prvo pogledaj televizijsku predstavu. Sada seciraj truplo...«

Reis se nasmiješio i nagnuo plosnati zaslon računala prema sebi. Skinuo je bežične slušalice sa stražnje strane monitora, stavio ih na glavu i pomaknuo tanak mikrofon pred usta prije nego što je pritisnuo crveni četverokut u kutu zaslona. Četverokut je počeo titrati; MP3 datoteka počela se zapisivati izravno u datoteku slučaja. 19 Oscar de la Cruz sjedio je blizu stražnjeg zida privatne kapele, noseći svoju uobičajenu bijelu dolčevitu pod tamnosmeđim lanenim odijelom. Malo je pognuo glavu dok je šuteći molio za redovnika, ne znajući da je on već mrtav. Onda je otvorio oči i pogledao mjesto koje je bio pomogao sagraditi prije više od sedamdeset godina.

U kapeli nije bilo ukrasa, čak ni prozora; blaga je svjetlost sjala iz niza skrivenih svjetiljaka koje su podizanjem pogleda postajale sve sjajnije — graditeljska varka čija je svrha bila privući pogled prema gore. Bila je to

zamisao koju je ukrao iz velikih gotičkih crkvi u Europi. Mislio je da su one uzele mnogo više od njega i njegova naroda.

Oscar je mogao vidjeti još dvadesetak ljudi koji su privatno bdje- li; druge noćne ptice kao i on, ljudi tajne vjerske zajednice koji su čuli vijesti i bili privučeni ovamo da mole i razmišljaju o onome što bi znak mogao značiti njima i ljudima poput njih. Prepoznao je većinu, neke od njih prilično je dobro znao, ali opet, ta crkva nije bila za svakoga. Malo je ljudi uopće znalo da ona postoji.

Mariella je sjedila u blizini, zaokupljena osobnom kontemplacijom, moleći na jeziku starijem od latinskoga. Kad je završila, uhvatila je Oscarov pogled.

»Za što si molila«, upitao ju je. Mirno sc nasmiješila i pogledala prema prednjoj strani kapele, gdje je

veliki Tau visio nad oltarom. Svih godina što su dolazili ovamo, to mu nijednom nije rekla.

Sjetio se kad je prvi put vidio plahu osmogodišnju djevojčicu koja je pocrvenjela kad je razgovarao s njom. Tada je kapela bila nova, a kip unutar kojeg je bila izgrađena nosio je nade njihovog plemena. Sada ih je čovjek pola svijeta daleko od njih držao u svojim ispruženim rukama.

»Kad ste izgradili ovo mjesto«, prošaptala je Mariella, vraćajući njegovu pozornost na tihu sobu, »jeste li uistinu vjerovali da će promijeniti stvari?«

Oscar je razmišljao o tom pitanju. Kip Krista Otkupitelja bio je izgrađen po njegovu prijedlogu, novcem koji je dijelom on bio priskrbio. Kip su narodu Brazila bili predstavili kao veliki simbol njihove katoličke nacije, ali zapravo je bio pokušaj ostvarenja drevnog proročanstva mnogo starije religije. Jedini istinski križ pojavit će se na zemlji Svi će ga vidjeti u jednom trenutku — svi će se čuditi Kad su poslije devet godina izgradnje napokon pokazali kip okupljenim svjetskim medijima, njegove su se slike pojavile na televizijskim vijestima i u novinama diljem svijeta. To nije bilo baš u jednom trenutku, ali svi su ga vidjeli i ushićene pohvale posvjedočile su o njihovu čuđenju.

Ali ništa se nije dogodilo. Idućih je godina njegova slava porasla. Ali ipak se ništa nije dogodilo;

barem ne ono čemu se Oscar nadao. Uspio je stvoriti znamenitost za brazilski turizam i ništa više. Jedina mu je utjeha bila da je također uspio sagraditi tajnu kapelu u temeljima golemog kipa, uklesanu u stijenu da bude još jedan domišljat odraz Citadele, crkve unutar planine.

»Ne«, rekao je, odgovarajući na Mariellino pitanje. »Nadao sam se da će promijeniti stvari, ali ne mogu reći da sam to i vjerovao.«

»A redovnik? Mislite li da će on promijeniti stvari?« Pogledao ju je. »Da«, rekao je. »Da, mislim.«

Mariella sc nagnula i poljubila mu obraz. »Molila sam za to«, rekla je. »I sada ću moliti da imate pravo.«

Iznenada je došlo do komešanja na prednjoj strani crkve. Oko oltara se okupila malena skupina vjernika, čiji se glasan žamor širio

kroz kapelu poput sve jačeg povjetarca. Jedan se odvojio od skupine i niz prolaz medu redovima klupa uputio prema njima. Oscar je prepoznao Jean-Claudea Landowskog, unuka francuskog kipara koji je izgradio zdanje u kojem su svi sada molili. Zastao je kraj svakog vjernika i prošaptao ozbiljne riječi.

Oscar je gledao što govore pokreti ljudi koji su čuli Jean-Claude- ovu vijest i osjetio je kako Mariellina ruka hvata njegovu. Nije trebao čuti riječi da zna što je bilo izrečeno. 20 OK«, počeo je Reis na svoj najbolji liječnički način. »Slučaj broj jedan-osam-šest-devet-četiri-povlaka-E. Vrijeme je deset-seda- mnaest. Prisutni smo ja, doktor Bartholomew Reis iz ureda gradskog mrtvozornika, i inspektor Davud Arkadian iz policije grada Ruševine. Osoba je neidentificirani bijelac, otprilike trideset godina star. Visok...« izvukao je čelični metar ugrađen u stol i jako ga rastegnuo, »... stotinu devedeset centimetara. Prva se vizualna procjena slaže s iskazima svjedoka, opisanim u datoteci slučaja, o tijelu koje je pretrpjelo tešku traumu poslije pada s velike visine.«

Reis se namrštio. Kucnuo je po blistavom crvenom četverokutu kako bi zaustavio snimanje.

»Hej, Arkadiane«, pozvao je u smjeru lonca s kavom, »zašto su ovo bacili u vašem smjeru? Ovaj se tip bacio s planine i ostao mrtav. Koliko mogu vidjeti, tu ne treba mnogo detektivskog posla.«

Arkadian je duboko izdahnuo i odlučno ubacio zgužvani omot u kantu za smeće. »Zanimljivo pitanje.« Nalio je kavu u dva lončića. »Na nesreću, ovo nije bilo jedno od onih skrovitih i privatnih samoubojstava.« Uzeo je posudu s mlijekom i ulio većinu sadržaja u jedan lončić. »I naš se čovjek nije bacio samo s jedne planine; bacio se s one planine. A znate koliko ljudi na položaju mrze kad se ondje dogodi išta, da tako kažem, > neugodno za obitelj <. Misle da možda zbog toga turisti više neće dolaziti u naš lijepi grad, što će loše djelovati na prodaju majica sa slikama Svetog Grala i naljepnica za automobile na kojima piše >Istinski Kristov Križ< — i to im se ne sviđa. I zato se mora vidjeti da rade sve što mogu kako bi odgovorili na tako tragičan slučaj.«

Dao je Reisu vrlo bijelu kavu u vrlo crnom lončiću.

Reis je polako kimnuo. »I zato stavljaju inspektora na to.« Popio je gutljaj kave s mlijekom domaće izrade.

»Točno. Tako mogu održati konferenciju za tisak i objaviti da su, nakon što su se poslužili cjelokupnim iskustvom i marljivošću policijske službe, otkrili da se tip obučen kao redovnik bacio s vrha Citadele i umro. Osim, naravno, ako vi ne otkrijete nešto drugo...«

Reis je otpio još jedan veliki gutljaj mlake kave i vratio lončić Arkadianu. »No«, rekao je, udarivši crven gumb kako bi opet ponovno pokrenuo

snimanje. »Da vidimo.« 21 Kathryn Mann sjedila je u uredu na drugom katu kuće okružena hrpama dokumenata na različitim jezicima. Kao i obično, njezina su vrata bila otvorena u hodnik i čula je korake na drvenim podovima, zvonjavu telefona i odlomke razgovora dok su ljudi ulazili da počnu radni dan.

Poslala je nekoga natrag u voćnjak da dovede dragovoljce. Željela je neko vrijeme biti sama sa svojim mislima i osjećajima jer se sada jednostavno nije mogla upustiti u još jednu ozbiljnu raspru o mrtvim pčelama. U mislima je povezivala prazne košnice s redovnikovom smrću i od toga je zadrhtala. Drevni su ljudi bili vrlo svjesni znakova koje je davalo nekarakteristično ponašanje životinja. Pitala se kako bi oni protumačili događaje koji se danas zbivaju u svijetu: topljenje leda na polovima, tropsko vrijeme u nekad umjerenim zonama, plimne valove i orkane bez presedana, koraljne grebene koje truju kisela mora, pčele koje nestaju. Pomislili bi da je to kraj svijeta.

Na pisaćem stolu pred njom nalazilo se terensko izvješće koje je uzela s putničkog sjedala minibusa. Nije je baš razvedrilo. Pročitala je samo polovicu i već je znala da će biti preskupo. Možda će to biti još jedan djelić svijeta koji će morati pustiti da uvene i umre. Zagledala se u pomno opisane dijagrame i grafikone koji su ocrtavali početne troškove izgradnje i pretkazivali rast drveća, ali u glavi je vidjela sim- bole urezane u komadiće škriljavca i oblik koji je redovnik načinio prije nego što je pao.

»Jeste li vidjeli novosti?« Trgnuvši se, Kathryn je pogledala vedro, jasno lice vitke djevojke koja ju

je radosno gledala s ulaza. Pokušala se sjetiti njezina imena, ali ljudi su se tako brzo izmjenjivali u zgradi da nikad nije bila sigurna hoće li imati pravo. Možda Rachel ili Rebecca? Ovdje je na tri mjeseca stigla s jednog engleskog sveučilišta.

»Da«, odgovorila je Kathryn. »Da, vidjela sam ih.« »Ondje je promet zakrčen. Zato sam zakasnila.«

»Ne brini se zbog toga.« Kathryn je nehajno mahnula rukom na to priznanje i vratila se dosjeu. Jutarnje novosti koje su je tako tištale za većinu očito su bile samo neugodnost — nešto o ćemu će govorkati, čuditi se i onda zaboraviti.

»Hej, biste li htjeli kavu?« upitala je djevojka. Kathryn je opet pogledala svježe, neuznemireno lice i iznenada se sjetila

imena. »To bi bilo izvrsno, Becky«, rekla je. Djevojčino se lice razveselilo. »Super.« Dok se crvenkasti rep zavrtio oko

njezine glave, okrenula se i otrčala dolje u kuhinju. Dragovoljci poput Becky obavljali su većinu poslova organizacije; ljudi

svih dobi, koji su besplatno darivali svoje vrijeme, ne zbog kakve vjerske obveze ili nacionalnog ponosa, nego zato što su voljeli planet na kojem su živjeli i željeli su se na neki način skrbiti o njemu. To je bilo ono što je dobrotvorna ustanova radila: donosila je vodu u sušom zahvaćena područja, zasađivala usjeve i drveće u zemlji uništenoj ratom ili otrovanoj industrijom, premda Ortus nije tako započeo i nije se oduvijek bavio takvim poslovima.

Telefon na pisaćem stolu je zazvonio. »Ortus. Mogu li vam pomoći«, rekla je što je vedrije mogla. »Kathryn«, zagrmio je Oscarov topli glas u njezino uho. Smjesta se malo

bolje osjećala. »Hej, tata«, rekla je. »Gdje si bio?« »Molio sam.« »Jesi li čuo?« Nije posve znala kako postaviti pitanje. »Jesi li čuo da je

on... da je redovnik...« »Da«, rekao je. »Čuo sam.« Glasno je progutala slinu, pokušavajući potisnuti osjećaje. »Ne očajavaj«, rekao je otac. »Ne bismo smjeli izgubiti nadu.« »Ali kako to možemo?« Pogledala je vrata i spustila glas. »Proročanstvo

se više ne može ispuniti. Kako se križ može opet podići?« Pucketanje u prekooceanskoj liniji ispunilo je dugu stanku prije nego što

je njezin otac opet progovorio. »Ljudi su se vratili iz mrtvih«, rekao je. »Pogledaj Bibliju.« »Biblija je puna laži. Ti si me to naučio.« »Ne, to te nisam naučio. Govorio sam ti o odredenim namjernim

netočnostima. U službenoj Bibliji ipak ima mnogo toga što je istinito.« Linija je opet zašutjela, osim sve jačeg šuma smetnji na dalekoj

vezi. Željela mu je vjerovati, uistinu jest, ali u srcu je osjećala da slijepo se

nastavljati nadati da će sve biti u redu nije mnogo drukčije nego da zatvoriš oči i prekrižiš prste.

»Vjeruješ li uistinu da će se križ opet uzdići?«

»Moguće je«, rekao je. »Priznajem, to je teško povjerovati. Ali da si mi jučer bila rekla da će se jedan Sveti pojaviti niotkuda, popeti se na vrh Citadele i napraviti znak Tau, to bi mi bilo jednako teško povjerovati. A ipak, upravo se tako zbilo.«

Nije mu se mogla usprotiviti. Rijetko je to mogla. Zbog toga je željela da je mogla razgovarati s njim čim je čula vijest. Možda je tada njezine misli ne bi bile dovele u tako melankolično stanje.

»Onda, što misliš da bismo trebali učiniti?« upitala je. »Trebali bismo paziti na tijelo. To je ključ. Ono je križ. I ako se ponovno

podigne, trebamo ga zaštititi od svih onih koji bi mu nanijeli zlo.« »Svetih.« »Vjerujem da će oni pokušati vratiti tijelo čim to budu mogli i onda ga

uništiti kako bi završili proročanski slijed. Kao Sveti, on neće imati obitelj, zato nitko neće doći da ga zatraži.«

Oboje su zašutjeli dok su razmišljali Što bi se u tom slučaju moglo dogoditi. Kathryn je zamišljala kako leži u nekoj tamnoj sobi bez prozora negdje unutar Citadele, dok na neki čudesan način njegovo slomljeno tijelo počinje zacjeljivati. Onda iz sjena počinju izlaziti za-kukuljene spodobe, ljudi obučeni u zeleno s isukanim bodežima i drugim mučilima.

Na drugoj strani svijeta njezin je otac predočavao slične slike, premda njegove nisu bile iz mašte. Svojim je očima bio vidio na što su Sveti sposobni. 22

Athanasius je iz dubine duše mrzio veliku knjižnicu. U njezinoj zarobljenoj, anonimnoj tami i labirintskim odajama bilo je nečega što je nalazio duboko klaustrofobičnim i zlokobnim. Ipak, opat ga je pozvao i zato je sada išao onamo.

Knjižnica je zauzimala nekoliko špilja otprilike trećinu puta uz planinu. Prvi su ih arhitekti Citadele bili izabrali jer su bile dovoljno tamne i provjetrene da u njih ne dolazi sunčeva svjetlost, ali da vlaga ne izblijedi ili ošteti drevne svitke i rukopise. Dok su se špilje popunjavale dragocjenim tekstovima, bilo je odlučeno da očuvanje takvog blaga više ne može biti ostavljeno tek tami i suhom povjetarcu, pa je započet program unapređenja. Knjižnica je sada zauzimala četrdeset dvije odaje različitih veličina i sadržavala je vjerojatno najvredniju i najjedinstveniju zbirku knjiga na svijetu. Međunarodni su se učenjaci i akademici stalno pomalo gorko šalili kako je to najveća zbirka drevnih tekstova koju nitko nikad nije vidio.

Athanasius se približio samotnom ulazu osjećajući, kao i obično, jaku nelagodu. Hladna je plava svjetlost prešla preko njegova dlana dok je skener provjerio i potvrdio njegov identitet prije nego što su se vrata otvorila, puštajući ga u zračnu komoru. Ušao je u nju i čuo kako se vrata iza njega zatvaraju. Njegova se klaustrofobija pojačala. Znao je da ga neće napustiti sve dok ne izađe iz knjižnice. Svjetlost je treptala nad drugim skenerom, dajući na znanje da je zračna komora radila što god je trebala kako bi osigurala da nikakav onečišćeni zrak ne stigne u hermetički zatvoren svijet iza posljednjih vrata. Čekao je. Osjećao je kako isušeni zrak već usisava vlagu iz njegova grla. Svjetlost je prestala treptati. Druga su se vrata otvorila i Athanasius je ušao u knjižnicu.

U trenutku kad je ušao u tamu, okružio ga je krug svjetlosti. Širio se samo nekoliko pedalja u svim smjerovima i točno se podudarao s njegovim kretanjem, držeći ga u svom središtu dok je hodao preko predvorja prema nadsvođenom prolazu koji je vodio u glavni dio knjižnice. Kao i pomno nadzirana klima — postojanih dvadeset stupnjeva Celzijevih i trideset pet posto vlage u zraku — rasvjeta je bila čudo suvremenog inženjerstva. I nju su tijekom generacija sve više osuvremenjavali, kad su voštane svijeće prepustile mjesto uljnim svjetiljkama, koje su ga zatim ustupile elektricitetu. Sustav rasvjete kojim su se sada služili nije bio samo najnapredniji na svijetu, bio je jedini takve vrste. Osmislio ga je i konstruirao, kao i većinu nedavnih tehnoloških unapređenja, jedan čovjek: Athanasiusov prisni prijatelj, otac Thomas.

Od trenutka kad je prije više od deset godina otac Thomas bio ušao u Citadelu, s njim se postupalo drukčije nego s običnim pridoš- licama. Kao što je bio slučaj s većinom stanovnika planine, njegova je prošlost bila nepoznata, ali što god da je nekad radio u životu u vanjskom svijetu, smjesta je postalo jasno kako je stručnjak u očuvanju drevnih dokumenata i genij za elektroniku. U prvoj mu je . godini sam prelat dao posebno ovlaštenje da potpuno preuredi i modernizira knjižnicu. Bila je to zadaća na kojoj je proveo gotovo sedam godina; prvu je godinu proveo samo u eksperimentiranju s različitim svjetlosnim frekvencijama i proučavanju njihova učinka na različite tinte i površine za pisanje. Svjetlosni sustav koji je onda osmislio i izradio bio je genijalan u svojoj jednostavnosti i nadahnut prvim učenjacima koji su nekoć bili hodali kroz knjižnicu s jednom svijećom koja je osvjetljavala samo njihovu neposrednu okolicu, a ostavljala je ostatak zbirke u potpunoj tami.

Uporabljujući sustav senzora za kretanje, pritisak i toplinu, otac Thomas stvorio je okoliš u kojem je svakoga tko je ušao u knjižnicu slijedilo centralno računalo, stvarajući mu uzak stup svjetlosti, dovoljan da rasvijetli samo ono što je bilo u neposrednoj blizini. Ta bi ga svjetlost onda pratila

kroz knjižnicu, stalno odgurujući tamu dok je hodao, a da nije doticala prostor u kojem nitko nije radio. Sustav je bio tako osjetljiv da je svakog redovnika mogao prepoznati po malim razlikama u tjelesnoj temperaturi i slabim fluktuacijama pomicanja zraka zbog njegove jedinstvene veličine i težine. To je značilo da je računalo ne samo moglo pratiti kretanje svakog posjetitelja nego je također znalo tko je on i kamo je išao, pa je služilo kao dodatna mjera sigurnosti koja je nadzirala redovničku uporabu knjižnice.

Athanasius je sad napustio ulaznu dvoranu, slijedeći tanku nit slabih svjetiljaka vodilja umetnutih u pod, označavajući put kroz tamu. Katkad je naišao na druge učenjake koji su naokolo lepršali kao krijesnice, uhvaćeni u vlastite aureole svjetlosti, a svaki je bio to tamniji što je išao dalje u veliku knjižnicu.

Druga je velika inovacija oca Thomasa bila što je knjižnicu podijelio u zone prema starosti, tinti i vrsti papira te je podesio svjetlost u svakom području kako bi odgovarala njegovim osobitostima. I tako, dok je Athanasius odlazio sve dublje u mjesta gdje su čuvani sve stariji i krhkiji tekstovi, njegov je vlastiti krug svjedosti polako postajao sve slabiji i poprimao je narančastu boju. Bilo je to kao da se vraća natrag u vrijeme i vidi istu svjetlost koja je obasjavala dokumente kad su bili napisani.

Najdalje od ulaza bila je najmanja i namračnija odaja. Tu su bili pohranjeni najstariji, nakrhkiji i najdragocjeniji tekstovi. Komadići veluma koje je vrijeme istanjilo i drevne riječi plitko urezane u krhko kamenje. Svjetlost u zabranjenoj dvorani, u vrlo rijetkom prilikama kad ju je uopće bilo, bila je duboko i sumorno crvenilo žeravice vatre koja se gasila.

Samo su tri osobe imale dopuštenje da ulaze u tu sobu: prelat, opat i otac Malachi, glavni knjižničar. Bilo koji od te trojice mogao je i drugima dopustiti da uđu u dvoranu, ali to se rijetko događalo. Ako je netko ušao u prostor bez ispravnog ovlaštenja, namjerno ili pogreškom, svjetla se ne bi upalila i nijemi bi alarm upozorio stražare koji su stalno bili na dužnosti kod ulaza i oni bi pojurili kroz tamne hodnike da se obračunaju s uljezom.

Kazna za ulaz u zabranjenu dvoranu bila je po tradiciji okrutna, uvijek javna i služila je kao najveće sredstvo sprečavanja takve nakane. U prošlosti su prijestupnici bili dovedeni pred skup cijele zajednice svećenika i redovnika, pa su im bile iskopane oči kako bi bile očišćene od svega što su bili vidjeli, jezici iščupani užarenim kliještima kako ne bi mogli ponoviti ono što su kakvim slučajem saznali, a rastaljeno olovo naliveno u njihove uši kako bi spalilo sve zabranjene riječi koje su doprle do njih.

Slomljeno je tijelo prijestupnika onda bilo izbačeno iz Citadele kao upozorenje drugima o opasnostima neposlušnosti i potrage za zabranjenim znanjem. Od tog je jezovitog obreda potjecala izreka »Ne vidjeti ništa zlo, ne čuti ništa zlo, ne govoriti ništa zlo.« Postojao je i četvrti, manje poznat dio

izreke koji je također nalagao »Ne radi zlo drugima«, redak koja je izgledao ponešto nedosljedno s obzirom na povijest njegova nastanka.

Kao svatko u Citadeli, Athanasius je čuo priče o tome što se dogodilo onima koji su zabludjeli u zabranjenu dvoranu, ali koliko je znao, stotinama godina nitko nije pretrpio takvu kaznu. To je bilo djelomice zato što se svijet promijenio i takvi se izljevi barbarstva više nisu tolerirali, ali uglavnom zato što se nitko nije usuđivao ući bez dopuštenja. On je samo jednom prije bio ušao unutra, kad su ga bili postavili na mjesto komornika, i bio se nadao da nikad više neće imati razloga da je opet posjeti.

Dok je po dužnosti hodao kroz polumrak, očiju uprtih u pau- činastu nit umetnutu u pod, počeo se pitati zašto je pozvan i nije li bilo kakvog strašnog novog otkrića. Možda je Samuel nekako uspio doprijeti u knjižnicu između bijega i kobnog uspona. Ili je ušao u zabranjenu sobu i ukrao ili uništio jedan od svetih i nenadomjestivih tekstova...

Ispred njega je nit podnih svjetiljaka oštro zakrenula udesno i nestala iza nevidljivog kamenog zida. Označavao je točku gdje put zaokreće u posljednji hodnik koji je vodio do najudaljenije dvorane. Kakav god bio razlog opatova poziva, uskoro će ga otkriti. 23 Žrtva pokazuje znakove nedavnog ranjavanja te traume na rukama i stopalima«, rekao je Reis dok je nastavljao svoj uvodni pregled tijela. »Porezotine su mnogobrojne. Duboke. U nekim slučajevima do kosti. Također su nepravilne i razderane. U nekim ranama ima krhotina koje izgledaju kao komadići stijene zariveni u ruke. Vadim ih i stavljam u vrećicu radi analize.«

Stavio je ruku pred mikrofon na slušalicama i okrenuo se Arka- dianu. »Popeo se na vrh prije nego što je skočio, zar ne?« Arkadian je kimnuo. »Koliko znamo, ondje nema drevnog dizala.« Reis se opet okrenuo i pogledao redovnikove izranjene ruke i stopala,

predočavajući u umu monumentalnu visinu Citadele. »Težak uspon«, rekao je tiho, prije nego što je pomaknuo ruku s mikrofona i nastavio.

»Rezovi na žrtvinim rukama i stopalima, premda nedavni, pokazuju znakove priličnog zgrušavanja krvi, što daje na znanje da su rane bile nanesene nekoliko sati prije smrti. Na nekim je manjim po- rezotinama nastajalo tkivo ožiljka, u nekim slučajevima iznad krhotina stijene. Rekao bih, samo na temelju stupnja zacjeljivanja, da je bio ondje gore nekoliko dana prije nego što je skočio.«

Spustio je ruku na hladan keramički stol i pregledao golu redov- nikovu ruku.

»Konop vezan za žrtvin desni ručni zglob također je jako trljao kožu, uklanjujući epidermu. Konop je grub, ispleten poput konoplje, tvrd i hrapav.«

»To je njegov pojas«, rekao je Arkadian. Reis je podigao pogled i namrštio se. »Pogledajte halju, oko struka.«

Reis je svrnuo pogled na sredinu tamnog, zamrljanog odjevnog predmeta i primijetio debelu kožnu petlju koja je na jednoj strani bila grubo prišivena na tkaninu i razderotinu na drugoj strani gdje je trebala biti druga petlja. Bio je primijetio druge razderotine na odori,, dvije iznad donjeg ruba i dvije kod ručnih zglobova, ali ta mu je bila izmakla.

»Konop je mogao biti žrtvin pojas«, izjavio je Reis u mikrofon. »U sredini plašta ima nekih kožnih petlji, premda se čini da jedna nedostaje. Opet ću sve staviti u vreću i poslati na analizu.«

Arkadian je pružio ruku iza Reisa i pritisnuo blistavi crven četverokut da zaustavi snimanje.

»Drugim riječima«, rekao je, »naš se tip popeo uz planinu rabeći pojas kao improvizirani konop, pritom je izrezao ruke i stopala na stijeni, zadržao se na vrhu dovoljno dugo da rane počnu zacjeljivati i onda se bacio čim se okupila dovoljno velika gomila da mi pokvari jutro. Slučaj završen.

»A sada, koliko god bih volio ostati, imam neke manje slavne, ali ipak važne slučajeve kojima se moram baviti. I tako, ako nemate ništa protiv, samo ću posuditi onaj telefon kod lonca za kavu i pokušati se baciti na neki pravi policijski posao.« Okrenuo se i nestao iz kruga prodorne bijele svjetlosti obdukcijskog stola. »Samo me pozovite nađete li kakve tragove.«

»Oh, pozvat ću vas.« Reis je posegnuo za teškim škarama. »Jeste li sigurni da ne želite gledati? Odrezat ću njegovu halju. Ne vidi se svaki dan goli redovnik.«

»S vama nešto nije u redu, Reis.« Arkadian je podigao mobitel i zapitao se s kojim bi od svojih šest aktivnih slučajeva trebao početi.

Reis je pogledao truplo i nasmiješio se. »Nije u redu«, promrmljao je sam sebi. »Pokušaj to raditi svaki dan i ostati pri pameti.«

Raširio je škare i počeo rezati ovratnik redovnikove halje. 24

Athanasius je nit svjetlosti u podu oko ugla slijedio u dugi tamni hodnik gdje je čekala zabranjena dvorana. Ako je bilo ikoga pred njim, nije ga mogao vidjeti. Krvavocrvena svjetlost u odaji nije bila osmišljena da se daleko širi. Mrzio je tamu, ali još je više mrzio činjenicu da nisi ništa mogao čuti. Jednom je čuo kako to Thomas objašnjava Samuelu — nešto u vezi sa stalnim signalom niske frekvencije koji ljudsko uho nije moglo čuti i koji je ometao sve zvučne valove i sprečavao ih da se šire dalje od kruga svjetlosti

koji te okruživao. To je značilo da možeš biti tri metra daleko od nekoga i ipak nemati pojma što taj govori. Signal je omogućavao da sve četrdeset dvije odaje, čak i kad su bile pune učenjaka koji su strasno raspravljali o teološkim pitanjima, budu u stalnom stanju knjižničke tišine. To je također značilo da uprkos svojem brzom i odlučnom koračanju kroz tamne hodnike Athanasius nije mogao naći utjehu ni u zvuku vlastitih koraka.

Bio je na pola puta niz hodnik kad je nešto ugledao. Kratko, na rubu svojeg kruga svjetlosti. Bijeli sablasni bljesak u tami.

Athanasius je odskočio, pretražujući tamu pogledom. Opet je pokušao vidjeti što je pomislio da je bio vidio. Nešto ga je udarilo u leda i hitro se okrenuo. Ugledao je kamenu policu za knjige. Opet je okrenuo glavu da pokuša prodrijeti pogledom kroz zlokobnu tamu.

Opet je to vidio. Isprva, samo najslabiji obris, poput paučine što lebdi u mraku. Onda, dok

se ta stvar približila, počela se pretvarati u mršav i gegajući čovječji oblik. Tijelo je bilo mršavo i koščato, jedva je izgledalo dovoljno jako da nosi halju koja ga je okruživala kao dijelom odbačena koža, a njegova je duga, rijetka kosa visjela pred očima koje nisu vidjele. Uprkos sablasnu izgledu redovnika koji se polako približavao, Athanasius je osjetio kako mu se cijelo tijelo opušta.

»Brate Ponti«, prozborio je. »Baš ste me preplašili.« Bio je to pazikuća, stari redovnik kojeg su posebno izabrali za čišćenje i

održavanje velike knjižnice jer mu za rad nije trebala svjetlost. Nagnuo je glavu u smjeru glasa, piljeći ravno kroz Athanasiusa svojim mliječnim pogledom. »Zao mi je«, rekao je hrapavim glasom, suhim poput zraka koji ih je okruživao. »Pokušavam se držati zidova da se ne zalijećem u ljude, ali ovaj je odjel pomalo uzak, brate...?«

»Athanasius.« »Ah, da«, kimnuo je Ponti. »Athanasius. Sjećam vas se. I prije ste bili

ovdje, zar ne?« Mahnuo je rukom prema dvorani. »Jednom«, odgovorio je Athanasius. »Tako je.« Brat je Ponti polagano kimnuo, kao da se slaže sam sa sobom.

»No«, rekao je, ukočeno se okrećući prema izlazu, »ne dopustite da vas zadržavam. Naći ćete da je dvorana već zauzeta. A na vašem mjestu, brate, ne bih ga puštao da čeka.«

Onda se još jednom okrenuo i nestao u tami. 25 Reisu je trebalo nekoliko minuta da prereže krvlju natopljenu tkani- nu redovnikove halje. Rezao je od ovratnika do donjeg ruba, onda niz obje

ruke, pazeći da ne dira tijelo. Zatim je, malo poma- knuvši truplo, skinuo odjeću i stavio je na čelični pladanj radi posebne analize.

Tip je bio u prilično dobru stanju. Barem je to bio prije nego što je pao sa stijene visoke tristo metara. Reis je kucnuo člankom prstiju crveni četverokut na zaslonu računala i

opet počeo snimati. »Prvi dojmovi o tijelu žrtve u skladu su s onime što bismo mogli

očekivati poslije pada s velike visine: masivna trauma na torzu, komadići slomljenog rebra koji na nekoliko mjesta strše s obje strane prsnog koša, što se posve podudara s vrstama kompresijskog loma uzrokovanog naglim usporavanjem tijela u slobodnom padu pri sudaru s dom.

»Tijelo je prekriveno gustom, tamnom, zgrušanom krvlju iz mnogobrojnih ubodnih rana. Obje su ključne kosti slomljene na nekoliko mjesta, a desna se probija kroz kožu na bazi vrata. Također se čini da postoji...«

Primaknuo se bliže. »... neka vrsta starog, jednoličnog zareza koji se vodoravno preko vrata

proteže od ramena do ramena.« Uhvatio je pomičnu cijev koja se u luku uzdizala nad stolom za pregled i

pritisnuo ručku, usmjeravajući mlaz vode na vrat i prsa trupla. Ljepljiv, taman pokrov počeo se ispirati.

»Isuse Kriste«, promrmljao je Reis. Pomaknuo je mlaz preko ostatka tijela: najprije prsiju, onda ruku i zatim

nogu. Još je jednom zaustavio snimanje. »Hej, Arkadiane«, pozvao je preko ramena, još uvijek zaprepašten

pomodrjelim tijelom na ploči. »Rekli ste da želite trag. Sto kažete na ovo?« 26

Athanasius je zastao na vratima, znajući da nema pravo ulaziti u so- bu ograničenog pristupa i prilično preplašen onime što bi se moglo dogoditi ako ude.

Pogledao je unutra. Opat je impozantno stajao u uskom prostoru; činilo se da crvena

svjetlost zrači iz njega, kao da je demon koji sjaji u tami. Okrenuo je leda prema vratima i zato nije mogao vidjeti Athanasiusa. Upirao je pogled na petnaest otvora uklesanih u stražnji zid, od kojih je svaki sadržavao kutiju načinjenu od istog materijala od kojih su izrađivane avionske crne kutije za bilježenje podataka. Athanasius se prisjetio da mu je otac Malachi jednom rekao da su dovoljno jake da zaštite svoj dragocjeni sadržaj čak i kad bi cijela planina pala na njih; to ga sada nije mnogo tješilo.

Pogledao je nevidljivu crtu na podu i pomišljao da hrabro stupi u sobu, ali fraza »Ne vidjeti nikakvo zlo, ne čuti nikakvo zlo« iznenada se pojavila u njegovim mislima i ostao je na mjestu dok se opat, osjećajući njegovu prisutnost ili pitajući se zašto ga nema, nije okrenuo i pogledao ravno u njega. Athanasius je s olakšanjem primijetio da lice njegova gospodara, uprkos uznemirujućem grimiznom pokrovu, ne pokazuje mrštenje čovjeka na ratnoj stazi, nego zamišljenost nekoga tko mora riješiti problem.

»Uđi.« Glavar je uzeo jednu od kutija iz udubine i odnio je do stalka za čitanje u sredini sobe. Osjećajući da Athanasius još uvijek ne želi ući, rekao je: »Razgovarao sam s Malachijem na putu ovamo. Možeš ući u riznicu, barem na jedan sat.«

Kad se Athanasius pokorio, druga ga je crvena svjetlost otpratila preko dvorane, potvrđujući da je — zasad — njegova prisutnost dopuštena.

Stalak za evanđelje nalazio se u sredini sobe, okrenut prema ulazu, ali površina za čitanje bila je okrenuta od njega. Izdajnički znak svjetlosti koja se približava upozorio bi svakoga za stalkom da netko dolazi, a knjiga na njemu nije se mogla vidjeti izvana.

»Pozvao sam te ovamo«, rekao je Glavar, »jer sam ti htio nešto pokazati.« Otkvačio je zasun na kutiji i obazrivo je otvorio. »Imaš li ikakva pojma što bi ovo moglo biti?« Athanasius se nagnuo prema naprijed, dok se njegova aureola spojila s

opatovom da osvijetli knjigu, uvezanu u jednu pločicu škri- ljavca s duboko urezanim simbolom na površini — simbolom Tau.

Dah mu je zastao u grlu. Smjesta je znao o čemu je riječ, koliko iz opisa koje je bio pročitao, toliko iz okolnosti u kojima ju je sada otkrio.

»Heretička Biblija«, rekao je Athanasius. »Ne«, ispravio ga je opat. »Ne Heretička Biblija. Jedina Heretička Biblija.

Ovo je jedini primjerak koji postoji.« Athanasius je pogledao uvez od škriljavca. »Mislio sam da su sve bile

uništene.« »To je ono što želimo da ljudi vjeruju. Ima li boljeg načina da ih

spriječimo da nešto traže nego ako ih uvjerimo da to ne postoji?« Athanasius je razmišljao o mudrosti tih riječi. Godinama je jedva mislio

na legendarnu knjigu jer je mislio da je baš to — legenda. Pa ipak, bila je ovdje, dovoljno blizu da je dotakne.

»Ta knjiga«, rekao je Glavar kroz stisnute zube, »sadrži trinaest stranica strahovitih, otrovnih i suludih laži; laži koje se usuđuju protiviti i iskrivljavati riječ samog Boga kako je ona zapisana i očuvana u našoj vlastitoj istinskoj Bibliji.«

Athanasius je gledao naoko bezazlen uvez. »Onda zašto sačuvati ovu«, upitao je. »Ako je tako opasna, zašto zadržati makar i jednu?«

»Zato«, odgovorio je Glavar, gurnuvši prst u kutiju, »što možeš uništiti knjige, ali njihov sadržaj ima svojih načina da preživi. A kako bismo omeli i porazili neprijatelje, pomaže ako znamo što im je na umu. Pokazat ću ti nešto.«

Stavio je prst na rub uveza i otvorio ga. Stranice unutra također su bile načinjene od škriljavca, a povezivale su ih tri kožne vrpce. Kad ih je opat listao, Athanasius je osjetio neodoljivo iskušenje da pročita što je bilo urezano na njihovim površinama. Na nesreću, to je bilo praktički nemoguće zbog brzine kojom je opat listao, ali i osebujne maglovitosti crvene svjedosti. Mogao je vidjeti da svaka stranica sadrži dva stupca gustog zapisa, ali prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je shvatio da su napisani na malskom jeziku, jeziku prvih heretika. Kako je njegov mozak sad znao što da čini, uspio je pročitati dva fragmenta dok je opat listao stranice. Dva fragmenta, dvije fraze — od kojih su obje još i povećale njegovo već prilično stanje šoka.

»Evo«, najavio je opat kad je stigao do posljednje stranice. »Ovo je dio koji se može nazvati njihovom verzijom Knjige postanka. Vjerujem da znaš taj nesveti jezik.«

Athanasius je oklijevao; njegov je um još podrhtavao od zabranjenih riječi koje je upravo pročitao.

»Da«, uspio je reći a da ga glas nije izdao. »Ja sam... ga učio.« »Onda čitaj«, rekao je Glavar. Za razliku od prijašnjih stranica, posljednja je pločica škriljavca

sadržavala samo osam redaka teksta. Bili su napisani kao kaligram koji je oblikovao znak Tau — isti simbol koji je prije dva sata gledala Kathryn Mann. Međutim, ovaj je bio potpun. Jedini istinski križ pojavit će se na Zemlji Svi će ga vidjeti u jednom trenutku — svi će se čuditi Križ će pasti Križ će se podići Da otključa Sakrament I donese novo doba Putem njegove milostive smrti Athanasius je pogledao opata, a u umu mu je kipjelo.

»Zato sam te doveo ovamo«, rekao je Glavar. »Želio sam da vlastitim očima vidiš kako naši neprijatelji mogu protumačiti smrt brata Samuela.«

Athanasius je opet proučavao proročanstvo. Prva su tri retka izgledala kao opis izvanrednih događaja tog jutra, a krv mu je nestala iz obraza zbog posljednjih četiriju. Ono što su nagovještavali bilo je nešto nevjerojatno, nepojmljivo, značajno.

»Zato smo zadržali knjigu«, rekao je opat svečano. »Znanje je moć, a znati u što vjeruju naši neprijatelji daje nam prednost. Želim da pomno i brižno pripaziš na tijelo brata Samuela. Jer, ako ove perverzne riječi sadrže nešto istine i on je križ koji je ovdje spomenut, onda se on još može podići — i naši će ga neprijatelji vidjeti kao oružje protiv nas.«

27 Reis i Arkadian gledali su tijelo. Kožu je presijecala složena i pomno načinjena mreža blijedih ožiljaka, od kojih su neki bili stari, neki noviji — ali svi namjerno naneseni. U stravičnom ugođaju sobe za autopsiju izgledalo je kao da je redovnik neka vrsta gotičkog čudovišta, skrpanog od dijelova mnogih ljudi.

Reis je opet počeo snimanje. »Žrtva ima velike i jednolike ožiljke po većem dijelu tijela, posljedice

rezova nekoliko puta nanesenih oštrim, kliničkim instrumentom poput skalpela ili britve, možda tijekom neke vrste obreda.«

Započela je jezovita inventura. »Počinjući od glave... Star, zacijeljen ožiljak koji posve okružuje vrat na

mjestu spoja s torzom. Slični ožiljci okružuju obje ruke kod ramena i obje noge kod prepona. Ožiljak na vrhu lijeve ruke nedavno je opet otvoren, ali već pokazuje znakove zacjeljivanja. Taj rez također ima ravne rubove i krajnje je uredan, čak kirurški precizan, načinjen dobro izbrušenom oštricom.

»Također na lijevoj ruci kod stjecišta gornjeg bicepsa i tricepsa nalazi se keloidni ožiljak u obliku slova T, deblji od drugih, uzrokovan višekratnom traumom na visokoj temperaturi.« Pogledao je Arkadiana. »Čini se da su ovog momka žigosali užarenim željezom.«

Arkadian je zurio u izbočeno T na redovnikovoj nadlaktici, sada posve zaboravivši svoje ostale slučajeve. Uzeo je Reisovu kameru. Njezin je LCD zaslon prikazivao minijaturnu sliku redovnika koji je ležao na stolu za autopsiju. Pritiskom gumba bežično se prenosila u datoteku slučaja.

»Još jedan ožiljak ide uz vrh prsnog koša, a drugi ga rasijeca, idući niz prsnu kost do pupka.« Reis je zastao. »Oblikom i veličinom nalikuje Y-rezu koji izvodimo kako bismo tijekom autopsije odstranili veće organe.

»Iz areole lijeve prsne bradavice zrakasto se pod pravim kutom šire četiri ravne crte i oblikuju križ. Također nisu nove, svaka je duga otprilike...« Reis je opet izvadio metar »... dvadeset centimetara.« Bolje je pogledao. »Na desnoj strani torza nalazi se još jedan križ, u visini baze prsnog koša; razlikuje se od drugih, otprilike trinaest centimetara poprečno, poput polegnuta kršćanskog križa, malo utonuo. Vide se znakovi rastezanja okolne kože. To se moralo dogoditi prije mnogo vremena i nije bio podvrgnut ponovnom obrednom otvaranju. Možda nije bio tako važan kao drugi.«

Arkadian je načinio još jednu snimku i zatim izbliza pregledao ožiljak. Izgledao je točno kao pali križ. Odmaknuo se, tražeći značenje u uzorku reza. »Jeste li ikad prije vidjeli nešto slično?«

Reis je odmahnuo glavom. »Rekao bih da je bila riječ o nekoj vrsti obrednog uvođenja. Ali većina tih ožiljaka nije svježa i zato ne znam koliko su relevantni za njegov skok.«

»On nije samo skočio«, rekao je Arkadian. »Kako to mislite?« »Kod većine samoubojica, smrt je glavni cilj. Ali ne kod ovog tipa;

njegova je smrt bila nekako... sporedna. Mislim da je njegov izvorni motiv bilo nešto drugo.«

Reisove su obrve nestale pod kosom. »Ako se bacite s vrha Ci- tadele, smrt mora biti prilično visoko na vašem dnevnom redu.«

»Ali zašto se popeti sve do vrha? Bilo bi dovoljno da je pao s gotovo bilo koje visine.«

»Možda se bojao da će ostati bogalj. Mnogi plašljivi ljudi koji pokušaju izvršiti samoubojstvo završe u bolnici, a ne ovdje.«

»Ipak, nije se trebao penjati do vrha. Također nije trebao čekati. Ali čekao je. Sjedio je ondje, bogzna kako dugo, u ledenoj hladnoći, krvareći iz brojnih rana, čekajući jutro. Zašto je to učinio?«

»Možda se odmarao. Onakvo bi penjanje svakoga izmorilo. Tijekom cijelog uspona gubio je krv. I tako je možda stigao do vrha, onesvijestio se od iscrpljenosti i sunce ga je na kraju oživjelo. Onda je to učinio.«

Arkadian se namrštio. »Ali to se nije dogodilo na takav način. On se nije samo probudio i bacio s planine. Barem je nekoliko sati ondje stajao raširenih ruku.« Oponašao je pozu. »Zašto bi to učinio ako je samo htio skratiti sebi život? Posve sam siguran da je javnost njegove smrti važna. Jedini je razlog zbog kojeg se mi ovdje nalazimo i razgovaramo o tome to što je čekao dok ne bude gledateljstva. Da je izveo tu malu predstavu usred noći, sumnjam da bi uopće dospjela na vijesti. On je točno znao što radi.«

»Pa dobro«, složio se Reis. »I tako možda nisu obraćali mnogo pozornosti na tog tipa kad je bio dijete. Od kakve je to važnosti? Svejedno je mrtav.«

Arkadian je razmišljao o tom pitanju. Od kakve je to važnosti ? Znao je da njegov šef želi da brzo i bezbolno završi s cijelom tom stvari.

Bilo bi uputno ne obraćati pozornost na urođenu znatiželju i prestati postavljati teška pitanja. S druge strane, mogao bi jednostavno vratiti značku i prodavati turističke apartmane ili postati turistički vodič.

»Slušajte«, rekao je, »ja nisam zatražio da dobijem ovaj slučaj. Vaš je posao ustanoviti kako je netko umro. Moj je pronaći zašto i, da to učinim, važno je pokušati razumjeti što je bilo na umu ovog tipa. Ljudi koji skaču obično su žrtve — ljudi koji više ne mogu podnijeti život, ljudi koji traže smrt. Ali ovaj je tip bio hrabar. On nije bio klasična žrtva i prokleto sigurno

nije išao putem najmanjeg otpora. Zato mislim da je u njegovom postupanju bilo značenja. Možda je značilo nešto i nekome drugome.« 28 Athanasius je niz hodnik žurio za opatom, a njihove su osobne aure- ole svakim korakom postajale sjajnije.

»I tako mi reci«, rekao je opat a da nije usporio, »tko je iz policijske službe stupio u vezu s nama?«

»Izvjesni inspektor Arkadian dobio je slučaj«, odgovorio je bez daha Athanasius. »Već je zatražio razgovor s nekime, tko bi mogao imati podatke o pokojniku. Rekao sam našoj braći izvana da kažu kako je ta smrt bila tragedija i kako ćemo učiniti sve što budemo mogli da pomognemo.«

»Jesi li rekao da smo ga mi poznavali?« »Rekao sam da u Citadeli živi i radi mnogo ljudi i nastojat ćemo otkriti

nedostaje li jedan od njih. Nisam bio siguran želimo li u ovom trenutku priznati da je naš ili biste više voljeli da ostanemo u pozadini.«

Opat je kimnuo. »To si dobro učinio. Obavijesti ured za javnost da zasad održava isti uljudni stupanj suradnje. Možda će se pitanje tijela brata Samuela riješiti samo po sebi a da se mi ne umiješamo. Nakon što vlasti završe autopsiju i nijedan član obitelji ne zatraži tijelo, možemo se javiti i ponuditi da ga uzmemo iz sućuti. To će pokazati svijetu kakva smo odana i brižna Crkva, spremna da prigrli bijednu, nesretnu dušu koja je odlučila okončati život na tako usamljen i tragičan način. Time ćemo također vratiti brata Samuela, a da ne moramo priznavati srodstvo.«

Opat je zastao i okrenuo se, upirući svoje oštre sive oči u Atha- nasiusa. »Međutim, s obzirom na ono što si upravo pročitao, također moramo biti

na oprezu. Ne smijemo ništa ostaviti slučaju. Ako budu izvijestili o nečemu neobičnom, bilo čemu, onda moramo biti spremni smjesta vratiti tijelo brata Samuela i to na bilo koji način.« Pogledao je Athanasiusa ispod izbočenih obrva. »I tako, ako se dogodi kakvo čudo i on se opet podigne, barem će biti pod našom paskom. Sto god se dogodilo, ne možemo dopustiti da naši neprijatelji dobiju tijelo.«

»Kako želite«, odgovorio je Athanasius. »Ali ako je ono što ste mi upravo pokazali sigurno jedini preostali primjerak knjige, tko bi drugi mogao znati za...« oklijevao je, ne znajući kako da opiše drevne riječi urezane na pločicu od škriljavca. Nije želio upotrijebiti riječ »proročanstvo« jer bi to nagovijestilo da su riječi volja Božja, što bi samo po sebi bila hereza. »Tko bi drugi mogao znati za osobitosti... pretkazanja...?«

Glavar je kimnuo s odobravanjem, primijetivši oprez svog komor- nika. To mu je potvrdilo da je Athanasius pravi čovjek da se pobrine za službenu stranu situacije; imao je političku vještinu i diskreciju za to. »Ne možemo

jednostavno vjerovati da je uništenje svih knjiga i ljudi koji su ih imali također uništilo riječi i misli koje su sadržavale«, objasnio je. »Laži su kao korov. Možete ih iščupati, otrovati korijen, posve spaliti — ali uvijek će naći način da se vrate. I tako moramo prepostaviti da će ovo >pretkazanje<, kako ga mudro zoveš, biti u nekom obliku poznato našim neprijateljima i da će oni biti spremni djelovati u skladu s njim. Ali ne brini, brate«, dodao je, položivši ruku tešku kao medvjeđa šapa na Athanasiusovo rame. »Mi smo se oduprli mnogo većim opasnostima tijekom naše duge i šarolike povijesti. Sada jednostavno moramo raditi kao što smo uvijek radili: ostati u prednosti, podići most koji vodi preko jarka u tvrđavu i čekati da se prijetnja izvana povuče.«

»A ako se ne povuče«, upitao je Athanasius. Ruka na njegovom ramenu se stegla. »Onda je napadamo svakim

oružjem koje nam stoji na raspolaganju.« 29 Reis je posegnuo preko redovnikova djela do točke na vrhu prsnog koša, čvrsto pritisnuo skalpel dugog drška i glatko povukao oštricu uz meso, sve do stidne kosti, pomno slijedeći crtu ožiljka. Završio je Y-rez izvodeći još dva duboka ureza, od vrha onoga koji je upravo načinio do vanjskih rubova obiju redovnikovih smrskanih ključnih kostiju. Naposljetku je odrezao kožu i mišiće s redovnikovih prsiju i otvorio ih, otkrivajući smrskana rebra ispod njih. U tom bi trenutku obično trebao kirurške škare ili Strykerovu pilu da prereže kavez od kostiju koji je štitio srce, pluća i ostale unutrašnje organe, ali velika je silina udarca pada na tlo obavila većinu posla za njega. Uspio je prići u prsnu šupljinu prerezavši samo nekoliko ligamenata.

»Možete li pritisnuti četverokut za mene«, rekao je Reis, kim- nuvši prema zaslonu. »Ruke su mi pune.«

Arkadian je pogledao krvavi dio rebara koji je Reis držao i ponovno pokrenuo snimku.

»Dobro«, rekao je Reis vedrim glasom, »prvi je utisak da su unutrašnji organi iznenađujuće dobro očuvani, s obzirom na silinu udarca. Rebra su očito obavila svoj posao, premda su pri tome bila gotovo uništena.«

Položio je prsni koš na čelični pladanj i onda načinio nekoliko dobro izvježbanih rezova u tjelesnoj šupljini da odvoji grkljan, jed- ujak i ligamente koji su povezivali veće organe s leđnom moždinom prije nego što je sve podigao u jednom komadu i premjestio u široku metalnu posudu.

»Jetra pokazuje da je bilo nešto krvarenja«, rekao je, »ali nijedan od većih organa nije osobito blijed, pa on nije iskrvario. Žrtva je vjerojatno

umrla od sistemskog prestanka rada organa poslije masivne traume, što ću potvrditi kad obavim testove toksičnosti i tkiva.«

Odnio je posudu do klupe za pregled kraj zida i počeo rutinski mjeriti jetru, srce i pluća te uzimati uzorke tkiva iz svakog organa.

Arkadian je podigao pogled prema televizoru u kutu i još jednom vidio čudnu sliku čovjeka koji je sada u komadima ležao pred njim kako stoji, ponosno i vrlo živo, na vrhu Citadele. Bila je to snimka koju su sada upotrebljavale sve televizijske stanice. Prikazala je kako redovnik dolazi do ruba. Gleda prema dolje. Naginje se prema naprijed i onda se iznenada gubi iz vidika. Kamera se trgnula prema dolje i raširila vidno polje pokušavajući slijediti njegov pad. Kadar se opet suzio, gubeći oštrinu kad ga je opet pronašla i naprezala održati u okviru. Bilo je to kao da gleda Zapruderov film o Kennedyjevu ubojstvu ili snimku aviona koji su pogodili tornjeve Blizance. U tome je bilo nečega važnog i iskonski užasnog. Nije mogao otrgnuti oči od toga. U posljednjem trenutku kamera ga je opet izgubila i zumirala natrag, baš na vrijeme da pokaže podnožje planine i gomile ljudi na nasipu koji su u šoku bježali s mjesta gdje je tijelo palo na do.

Arkadian je oborio pogled na do. Vrtio je snimku u glavi, sastavljajući viđene komadiće redovnikova pada...

»To je bilo namjerno«, prošaptao je. Reis je podigao pogled s digitalne vage koja je upravo pokazivala težinu

jetre mrtvog redovnika. »Naravno da je bilo namjerno.« »Ne, mislim način na koji je padao. Samoubilački su skokovi obično

posve jednostavni. Ljudi se bacaju na leđa ili prema naprijed i padaju glavom prema dolje.«

»Glava je najteži dio tijela«, primijetio je Reis. »Sila teža uvijek je vuče ravno prema dolje — ako je pad dovoljno dugotrajan.«

»A pad s vrha Citadele trebao bi biti itekako dovoljno dugotrajan. Visoka je više od tristo metara. Ali naš je tip ostao vodoravan — cijelim putem prema dolje.«

»I onda?« »I onda je to bio kontrolirani pad.« Arkadian je otišao do čeličnog pladnja na kojem je bila halja. Uzeo je

kliješta i rastvorio krutu tkaninu sve dok nije pronašao jedan rukav. »Gledajte. Te poderotine koje ste pronašli kod ručnih zglobova? One su bile za njegove ruke. To je značilo da je mogao tijesno napeti odoru od tijela — kao neku vrstu krila.« Ispustio je rukav i tražio kroz jezovite nabore dok nije pronašao druge zareze nekoliko centimetara iznad donjeg ruba. »A ove su bile za njegova stopala.« Odložio je tkaninu i okrenuo se prema Reisu. »Zato nije pao glavom prema dolje. On nije skočio s planine, odletio je s nje.«

Reis je pogledao razmrskano tijelo pod obdukcijskim svjetiljkama. »Onda bih rekao da zbilja treba vježbati slijetanje.«

Arkadian se nije obazirao na njega, slijedeći ovu novu misao. »Možda je mislio da bi mogao smanjiti brzinu pada dovoljno da preživi. Ili možda...«

Opet je predočio redovnika, ispruženih ruku, nagnuta tijela, postojane glave, kao da se usredotočivao na nešto, kao da je... »Ciljao.« »Što?«

»Mislim da je ciljao na određeno mjesto.« »Ali zašto bi to učinio?« Bilo je to dobro pitanje. Čemu ciljati na nešto ako ćeš umrijeti bez obzira

na to gdje pao? Ali smrt nije bila njegova prva briga, nije nipošto bila tako važna kao... svjedoci. »Ciljao je jer je želio pasti na područje naše ovlasti!«

Reisovo se čelo nabralo. »Citadela je država unutar države«, objasnio je Arkadian. »Sve s druge

strane jarka pripada njima; sve s ove strane naša je odgovornost. Želio je osigurati da padne na našu stranu zida. Želio je da se sve ovo dogodi. Želio je javnu istragu. Želio je da vidimo sve ove rezove na tijelu.«

»Ali zašto?« »Nemam pojma. Ali što god to bilo, mislio je da vrijedi umrijeti zbog

toga. Njegova je posljednja želja bila, doslovno, da se udalji od tog mjesta.« »I onda, što čete učiniti kad neka velika religijska zvjerka dode u posjet i

zatraži svog redovnika? Održati joj lekciju o sudskoj vlasti?« Arkadian je slegnuo ramenima. »Dosad čak nisu priznali da je jedan od

njihovih.« Pogledao je rasporeno redovnikovo tijelo; tjelesna je šupljina sada bila

prazna, kirurški precizni ožiljci oko vrata, nogu i ruku još su bili vidljivi. Možda su ožiljci bili neka vrsta poruke i tko god istupi da zatraži tijelo, znat će što ona znači.

Reis je uzeo kartonsku posudu ispod stola za preglede, opet pokrenuo snimanje i počeo u nju cijediti sadržaj redovnikova želuca. »U redu«, rekao je. »Debelo crijevo sadrži vrlo malo hrane pa zato posljednja večera našeg prijatelja nije bila baš gozba. Čini se da je posljednja stvar koju je pojeo bila jabuka i možda neko vrijeme prije toga nešto kruha, što ću obilježiti i poslati na analizu. Čini se da je sadržaj želuca uglavnom neprobavljen, što nagovješta da je njegov probavni sustav bio posve ili dijelom isključen, što naznačuje visok stupanj stresa prije smrti. Čekajte malo«, rekao je dok se nešto pomaklo među skliskim membranama između njegovih prstiju. »Ovdje ima nečeg drugog.«

Arkadian je pristupio stolu dok se nešto maleno i tamno spustilo u juhu od mesa jabuke i želučanih sokova. Izgledalo je kao grumen prekuhane govedine. »Ma što je to?«

Reis je to uzeo i odnio do slivnika, kucnuvši laktom dugu pipu i držeći objekt pod mlazom vode.

»Čini se da je to komadić kože«, rekao je, stavljajući ga na pladanj obložen papirnatim ručnikom. »Bio je smotan, možda da ga se lakše proguta.« Uzeo je pincetu i počeo ga razmotavati.

»Na halji nije bilo jedne petlje za pojas, zar ne«, prošaptao je Arkadian. Reis je kimnuo glavom. »Mislim da smo je upravo našli.« Reis ju je maknuo do centimetarskog mjerila urezanog na površinu

pladnja. Arkadian je poslao još jednu sliku u datoteku slučaja. Reis je prevrnuo pedju kako bi mogao fotografirati drugu stranu i u tom trenutku kao da je sav zrak isisan iz sobe.

Ni jedan ni drugi nije se pomaknuo. Ni jedan ni drugi nije ništa rekao. Arkadian je podigao kameru. Klik okidača vratio je Reisa iz transa. Pročistio je grlo. »Poslije razmatanja i čišćenja kožnatog predmeta, čini se da je nešto

urezano na površinu.« Pogledao je Arkadiana prije nego što je nastavio. »Dvanaest brojeva, naoko u nasumičnom redoslijedu.« Arkadian se zagledao u njih, a um mu je već ubrzano radio. Kombinacija

za sigurnosnu bravu? Neka vrsta šifre? Možda su se brojevi odnosili na poglavlje i stih iz Biblije i dat će riječ ili rečenicu koja bi mogla razjasniti neke stvari, možda čak narav Sakramenta. Opet je provjerio brojeve. »Nisu nasumice poredani«, rekao je, čitajući niz s lijeva na desno. »Uopće nisu nasumični.«

Pogledao je Reisa. »To je telefonski broj«, rekao je.

II Ženi reče: »Mnoge ću ti muke umnožiti, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar.«

KNJIGA POSTANKA 3:16 30 U obasjanoj sobi odjekivali su iskonski krikovi, očajni i životinjski,

koji su se činili neumjesnima u uglačanom suvremenom okolišu bolnice u New Jerseyju.

Liv je stajala u kutu, gledajući kako se Bonnieno lice grči od bola. Telefon ju je probudio malo iza dva ujutro, izvlačeći je iz kreveta u automobil, zatim prema jugu po autocesti 1-95 sa svim praznim kamionima koji su odlazili iz New Yorka. Bio je to Myron: Bönnien vodenjak je pukao.

Još jedan krik duboko iz pluća pronio se kroz sobu i pogledala je Bonnie, koja je čučala gola u središtu sobe, tako glasno urlajući da joj je lice postalo ljubičasto, a žile u vratu stršale su kao kabeli. Myron je bio uz nju, držeći je za jednu nadlakticu, dok je babica držala drugu. Kričanje je ponešto oslabjelo, pa se mogao čuti neprimjeren zvuk valova koji zapljuskuju obalu. Blago su dopirali iz prenosivog tranzistora u kutu.

U Livinu mozgu, izgladnjelom za nikotinom, navodno smirujući zvukovi morske obale pretvorili su se u mučiteljsko šuštanje celofana strgnutog s novog paketića cigareta Lucky Strike. Žudjela je za cigaretom više nego što je ikad išta željela u životu. Bolnice su uvijek imale taj učinak na nju. Baš zato što je nešto bilo izričito zabranjeno postalo joj je gotovo neodoljivo. Osjećala je isto u crkvama.

Bonnie je opet kričala, ovaj put intenzitetom između jecanja i gunđanja. Myron joj je gladio leđa i glasao se kao da pokušava smiriti dijete koje se probudilo iz strašne more. Bonnie se okrenula prema njemu i slabim glasom hrapavim od kričanja prošaptala: »Arnika.«

Liv je sa zahvalnošću posegnula za notesom da zapiše zahtjev i vrijeme kad je napravljen. Arnika je također bila poznata kao moravka ili veprina i

rabili su je od pradavna kao biljni lijek. Liv ju je i sama često koristila da umanji masnice; također se vjerovalo da olakšava traumu dugačkog i bolnog porođaja. Uvidjela je da se iskreno nada da će se to pokazati istinitim dok je gledala kako Myron petlja s bočicom u kojoj su bile sićušne bijele šećerne pilule. Krikovi su opet počeli i pojačali se kad je došlo do novog truda.

Za ime Božje, uzmi Pethedine, pomislila je Liv. Možda je vjerovala u iscjeliteljska svojstva biljaka, ali nipošto nije bila

mazohist. Bonnieni su se krikovi podigli do novog vrhunca i njezina se ruka ispružila da zgrabi Myrona, bacajući sve u modroj kutiji na sjajni vinilni pod.

Livin je mobitel zazvonio u njezinu džepu. Pipala je za gumbom OFF kroz debeli pamuk hlača i jako ga pritisnula,

nadajući se da će ga dohvatiti prije nego što opet zazvoni. Nitko nije pokazao ni najmanji znak da osjeća njezinu prisutnost. Izvukla je mobitel iz džepa i pogledala izgrebani sivi zaslon, provjerila da je doista isključen i zatim ponovno obratila pozornost, baš na vrijeme, na zbivanja u sobi.

Bonniene su oči zakolutale i njezino se trudno tijelo srušilo na pod, uprkos usrdnim naporima Myrona i babice da je zadrže na nogama. Liv je instinktivno posegnula za uzicom za nuždu koja je visjela kraj nje i povukla je što je jače mogla.

Poslije nekoliko sekunda soba se ispunila bolničarima koji su poput moljaca lepršali oko Bonnie, mrveći stopalima homeopatske pilule. Bolnička kolica pojavila su se niotkuda i odvezli su je iz sobe, od Liv i nježne glazbe morske obale niz hodnik do druge Sobe pune najnovijih lijekova i medicinske opreme. 31 Odjel za ubojstva grada Ruševine dijelio je uredski prostor s Odjelom za pljačke na četvrtom katu novoga staklenog bloka izgrađenog iza isklesanog kamenog pročelja izvorne zgrade policijske službe. Ured je bio bez pregradnih zidova i vrlo bučan. Ljudi bez jakni sjedili su na rubovima pisaćih stolova i naginjali se unatrag na stolcima dok su glasno telefonirali ili razgovarali.

Arkadian je sjedio kod svojeg pisaćeg stola pritisnuvši ruku na uho, pokušavajući saslušati telefonsku sekretaricu na broju koji je upravo bio nazvao. Ženski glas. Američki. Zvučao je samouvjereno. Izravno. U kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Prekinuo je vezu a da nije ostavio poruku. Nikad nećeš dobiti informaciju ako ostavljaš poruke. Najbolje je samo pokušavati sve dok onaj koga si nazvao ne postane radoznao i odgovori na telefon.

Odložio je slušalice na stalak i pritisnuo razmak na tipkovnici kako bi uklonio screensaver. Pojavile su se fotografije s obdukcijskog stola. Slijedio je očima uredne ožiljke koji su se širili preko redovni- kovog tijela, čudne crte i križeve koji su naposljetku oblikovali golem upitnik.

Poslije autopsije zagonetka se redovnikova identiteta produbila. Citadela ga još uvijek nije priznala kao jednog od vlastitih ljudi, a sve su uobičajene metode identifikacije žrtava dosad bile neuspješne. Njegovi su otisci prstiju bili nepoznati. Kao i podaci o njegovim zubima. U laboratoriju su još uvijek proučavali uzorke njegovog DNK, ali osim ako mrtvac nekoć nije bio uhićen zbog seksualnog zločina, ubojstva ili neke terorističke aktivnosti, nije bilo vjerojatno da će se pojaviti u bilo kojoj od tih datoteka. A Arkadianov je šef počeo navaljivati na njega da podnese neku vrstu izvještaja; želio je završiti s tom stvari. To je želio i Arkadian, ali on je nije namjeravao zataškati. Redovnik je nekome pripadao. Njegov je posao bio da pronađe kome.

Pogledao je sat na suprotnom zidu. Sada je bilo malo poslije jedan popodne. Njegova će žena upravo odlaziti iz škole u kojoj je pomagala tri dana na tjedan. Nazvao je vlastit broj i kliknuo donji lijevi kut ekrana svog računala da otvori prozor tražilice dok je slušao kako se broj spaja.

Njegova je žena odgovorila poslije trećeg zvona. Zvučala je zadihano. »Ja sam«, rekao je Arkadian, utipkavajući »religija« i »ožiljci« u okvir i

udarajući tipku return. »Heeeej«, rekla je, produžujući sredinu te riječi na način koji ga je još

uvijek uzbuđivao dvanaest godina nakon što ga je prvi put čuo. »Dolaziš li kući?«

Arkadian se namršio kad su se pojavili rezultati, svih četiri stotine trideset i jedna tisuća.

»Još ne«, odgovorio je, listajući kroz prvu stranicu. »Onda zašto zoveš i daješ nadu djevojci?« »Samo sam ti htio čuti glas. Kako je bilo na poslu?« »Naporno. Pokušaj učiti engleski u sobi punoj devetogodišnja- ka.

Sigurno sam Gladnu gusjenicu pročitala barem par stotina puta. Mogla bih se zakleti da ju je na kraju jedno dijete moglo čitati bolje od mene.«

Iz njezina je glasa razabrao da se smiješila. Uvijek je bila najsretnija kad je provela jutro u sobi punoj djece. Ta ga je spoznaja također žalostila.

»Zvuči kao sveznalica«, rekao je. »Trebala bi dati da drugi put on čita priču razredu, vidjeti kako se ponaša pod pritiskom.«

»Zapravo, to je djevojčica. Djevojčice su pametnije od dječaka.« Arkadian se nasmiješio. »Da, ali vi sc na kraju udajete za nas. I tako ne

možete biti baš tako pametne.« »Ali onda se rastavljamo od vas i uzimamo vam sav novac.« »Ja nemam novca.«

»Oh, dobro... onda bih rekla da nisi u opasnosti.« Kliknuo je na link i prolistao kroz slike urođenika sa svježim crvenim

ranama na crnoj koži. Nijedna od njih nije izgledala kao ožiljci na redovniku.

»Na kojem slučaju radiš«, upitala je. »Nešto jezivo?« »Redovnik.« »Jesi li našao tko je, ili mi ne možeš reći?« »Ne mogu reći jer ne znam.« Vratio se na stranicu s rezultatima i otvorio

link koji je označavao stigme, neobjašnjivi fenomen pojave rana na običnim ljudima, sličnih onima koje je Krist zadobio tijekom raspeća.

»I tako ćeš zakasniti?« »Još je prerano da znam. Žele da završim s time.« »Što znači >da<.« »Sto znači >vjerojatno<.« »No... samo budi oprezan.« »Sjedim za pisaćim stolom i guglam.« »Onda dođi kući.« »To uvijek radim.« »Volim te.« »I ja tebe«, prošaptao je. Pogledao je ured, koji je brujio od buke i stavova. Većina koja ga je

trenutačno zauzimala bili su ili rastavljeni ili blizu rastave, ali znao je da se to njemu nikad neće dogoditi. Bio je oženjen svojom ženom, ne svojim poslom; i to mu čak nije bilo žao, premda je taj izbor značio da nikad neće dobiti seksi, visokoprofilne slučajeve od kojih su napredovale karijere i reputacije. On ne bi svoj život zamijenio s bilo kime od njih. Uostalom, u ovom je samoubojstvu bilo nečega zbog čega je osjećao da je možda uhvatio nešto dobro. Kliknuo je nasumice na jednu od internetskih stranica o stigmama i počeo čitati.

Stranice su bile prilično akademske i sastojale se od gustog, suhoparnog teksta koji je samo katkad bio prekinut sočnom fotografijom krvave ruke ili stopala, premda nijedna od njih nije izgledala kao ožiljci na redovniku.

Skinuo je naočale i protrljao udubine koje su ostavile na nosu kad ih je predugo nosio, što je bilo svaki radni dan. Znao je da bi trebao nastaviti s drugim slučajevima dok je čekao da se javi Citadela ili dok se Amerikanka ne javi na telefon, ali slučaj mu je već ulazio pod kožu: očigledno javno mučeništvo, obredni ožiljci, činjenica da redovnik naoko službeno nije postojao.

Zatvorio je okvir za traženje i proveo sljedećih dvadeset minuta utipkavajući u datoteku slučaja onih nekoliko činjenica koje je skupio te svoje početne misli i zapažanja. Kad je završio, ponovno je pročitao bilješke

i zatim pregledavao fotografije autopsije dok nije pronašao onu koju je tražio.

Opet je pogledao tanku kožnu vrpcu položenu na pladanj za dokazni materijal, dok je prodorna svjedost bljeskalice pokazivala dvanaest brojeva grubo urezanih u površinu. Prepisao ih je u svoj mobitel i onda zatvorio datoteku, uzeo jaknu s naslona stolca i uputio se prema vratima. Trebao je udahnuti malo zraka i nešto pojesti. Uvijek je bolje mislio kad se kretao. Dva kata niže, u uredu punom starih kutija za spise, blijeda pjegava ruka u računalo koje je pripadalo činovniku iz druge smjene koji je imao doći za nekoliko sati utipkala je hakiranu sigurnosnu šifru.

Poslije kratke stanke zaslon je uz bljesak oživio, obasjavajući tamni ured svojom hladnom svjedošću. Strelica je prešla preko ekrana, našla ikonu servera i klikom je otvorila. Prst je pogladio kotačić miša, silazeći niz popis datoteka sve dok njegov vlasnik nije pronašao što je tražio. Posegnuo je ispod pisaćeg stola i utaknuo USB u prednju stranu velikog kućišta računala. Nova se ikona pojavila na računalu. Odvukao je datoteku redovnikova slučaja do nje i gledao kako se njezin sadržaj kopira — izvještaj s autopsije, fotografije, glasovni komentar, Arkadianove bilješke.

Sve. 32 Liv Adamsen naslonila se na hrapavo deblo jedinog čempresa koji je rastao iz travnjaka kraj bolnice. Zabacila je glavu i s olakšanjem ispuhivala duge oblake dima cigarete prema opuštenim granama. Kroz krošnju je mogla vidjeti veliki blistavi križ pričvršćen na vrh zgrade, kao iskrivljen mjesec na nebu koje se postupno razvedravalo. Dok je neispravna fluorescentna cijev u njemu neravnomjerno treptala, nešto je bljesnulo na kori nekoliko pedalja iznad njezine glave. Posegnula je i oprezno to dodirnula. Ruka joj je postala ljepljiva i vonjala je po šumi. Biljni sok; obilje soka — daleko previše za zdravo drvo.

Uspravila se na prste da pogleda izvor toka. Razabrala je niz udubina i pukotina na kori. Izgledalo je da se radi o snijeti Seiridium, čestoj bolesti te vrste drveta, bez sumnje uzrokovanoj dugačkom, suhom, ledenom zimom. Bila je primijetila isto na čempresima u vrtu Bonnie i Myrona. Sve toplija ljeta isušivala su tlo i slabila korijenje. Oštra, hladna razdoblja omogućavala su da snijeti i druge vrste gnjileži smrtonosno zahvate čak i najjača stabla. Mogao si odrezati snijet ako bi je na vrijeme zamijetio, ali ovo je stablo izgledalo kao da se više ne može spasiti.

Liv je blago položila ruku na deblo i duboko udahnula dim cigarete. Miris biljnog soka na njezinim prstima pomiješao se s dimom. U mislima je vidjela kako čempres gori, kako se grane savijaju i crne,

gladni plamenovi ližu crven biljni sok koji kipi i šišti. Pogledala je tiho parkiralište, provjeravajući je li još uvijek sama, prestrašena onim što je njezina mašta upravo dočarala. Pripisala je to svojem krhkom osjećajnom stanju, zajedno s iscrpljivanjem od gledanja »prirodnog« porođaja koji je završio kad su muškarci u bijelim uniformama odnijeli Bonnie do sisaljke. Barem su oba novorođenčeta, dječak i djevojčica, bili živi i zdravi. To baš nije bila priča koju je Liv namjeravala napisati, ali mislila je da će proći. Svakako je u njoj bilo mnogo drame. Sjetila se trenutka kad je povukla uzicu za nuždu.

Onda se sjetila poziva. Već je godinama imala taj mobitel. Bio je tako star da je jedva mogla

poslati tekst, da i ne govorimo o fotografiranju ili surfanju inter- netom. Malo je ljudi znalo da ga ima. Još ih je manje imalo njegov broj, koji više nije bio u telefonskom imeniku. Dok je čekala da se mobitel uključi, u mislima je prošla vrlo kratkim popisom onih koji su ga imali.

Liv je ono što je nazivala svojim sustavom »kod kuće i izvan nje« bila usvojila kratko vrijeme nakon što je počela raditi na zločinima. Prva priča na kojoj je radila zahtijevala je da nađe i intervjuira osobito lukavog odvjetnika koji je zastupao još lukavijeg građevinara; država ga je tužila zbog nekoliko slučajeva davanja mita kako bi dobio građevinsku dozvolu. Bila je ostavila svoj broj da je odvjetnik nazove. Na nesreću, čovjek koji ju je nazvao bio je njegov klijent. Kad je mobitel zazvonio, s pilom za orezivanje u ruci baš se penjala na trešnju. Gotovo se srušila na do zbog žestokih uvreda kojima ju je obasuo, ali otišla je u kuhinju, uzela kemijsku olovku i papir te zapisala sve što joj je rekao do posljednje riječi. Taj slučaj, kao i izravni citati iz njega, postali su kamen-temeljac odličnog članka koji je kasnije napisala.

Od tog je slučaja naučila dvije vrijedne lekcije. Prva je bila da se nikad ne boji uključiti samu sebe u priču, ako je to bio najbolji način da je ispriča; druga je bila da bude opreznija kad je riječ o davanju svojeg telefonskog broja. Kupila je novi mobitel i počela ga upotrebljavati samo za posao. Njezin stari mobitel, s novom SIM karticom i brojem, bio je rezerviran isključivo za prijatelje i obitelj. Sada je zadrhtao u njezinoj ruci kad je dovršio uključivanje. Pogledala je zaslon. Propustila je samo jedan poziv. Nije bilo poruka.

Pritisnula je gumb izbornika i pregledala popis propuštenih poziva. Onaj tko ju je nazvao učinio je to sa skrivenog broja. Liv se namrštila. Koliko se mogla sjetiti, svatko tko je imao taj broj također je bio u njezinu adresaru i trebala bi ga smjesta prepoznati. Posljednji je put povukla dim cigarete, zgnječila je nogom u vlažne iglice smreke i uputila se natrag u bolnicu da kaže zbogom ljudskom dijelu njezine priče o nečemu zanimljivom javnosti.

33 Crkva koja je zauzimala jednu stranu velikog trga u starom gradu uvijek je najnapučenija bila tijekom popodneva. Činilo se da hvata gomile koje su jutro provele lutajući uskim popločanim ulicama, gledajući uvis na Citadelu. Umorni bi posjetitelj ušao u hladnu, monolitnu unutrašnjost i smjesta bi se suočio s odgovorom na svoje neizrečene molitve: niz za nizom uglačanih klupa od hrastovine koje su besplatno nudile dobrodošlo mjesto da sjedne i razmišlja o životu, svemiru i s koliko je malo mudrosti možda bio izabrao obuću. Bila je to posve aktivna crkva, sa svetom službom jedanput na dan, a nedjeljom dvaput, nudeći pričest onima koji su je htjeli i ispovijed onima koji su je trebali.

Sad je jedan muškarac ušao u tu gomilu, na trenutak usporavajući da skine kapu za bejzbol u napola upamćenoj gesti poštovanja, te da navikne oči na sumrak poslije jarke sunčeve svjetlosti na ulici. Mrzio je crkve — od njih mu se ježila koža — ali posao je posao.

Kretao se kroz skupine turista koji su gledali uvis na visoke stupove, prozore od vitraja i kamene lukove gornjeg dijela — sve su se oči upirale u nebo, kako su arhitekti i namjeravali. Nitko ga nije ni pogledao.

Došao je do dalekog ugla crkve i raspoloženje mu se smjesta pogoršalo. Red ljudi sjedio je na klupi kraj niza navučenih zavjesa. Na trenutak je pomislio da se ugura na prvo mjesto, ali nije želio privući pozornost na sebe, pa je sjeo kraj posljednjeg grešnika u redu sve dok ga stranac uz izraz isprike nije potapšao po ramenu i pokazao praznu ispovjedaonicu.

»U redu je«, promucao je, izbjegavajući ga pogledati u oči i pokazujući prema kutu. »Želim u onu na kraju.«

Turist je bio zbunjen. »Samo izvolite. Malo sam čudan kad je riječ o ispovijedi.« Muškarac se zgurio na klupi. Obično ga je njegov status slobodnjaka

vodio do zasjenjenih mjesta u barovima ili na parkiralištima. Osjećao se čudno kad je to radio u crkvi. Gledao je kako se pojavljuju još dva grešnika prije nego što ispovjedaonica koju je trebao nije napokon ostala prazna. Ustao je s klupe i ušao u ispovjedaonicu gotovo prije nego što ju je prijašnji posjetitelj napustio. Povukao je zavjesu za sobom i sjeo.

Bilo je tijesno i tamno, a vonjalo je po tamjanu, znoju i strahu. S desne je strane malena, četverokutna rešetka bila umetnuta u drvenu ploču na visini nešto nižoj od visine ljudske glave.

»Imate li nešto za ispovjediti«, potakao ga je prigušen glas. »Možda«, odgovorio je. »Jeste li vi brat Paun?« »Ne«, uzvratio je glas. »Molim vas, pričekajte.« Onaj tko je bio s druge strane rešetke podigao se i otišao.

Muškarac je čekao, slušajući šapat turista i škljocanje kamera. Zvučali su mu kao šuštave noge kukaca u bijegu. Čuo je pokret s druge strane rešetke.

»Ja sam poslanik brata Pauna«, objavio je tih glas. Muškarac se nagnuo prema naprijed. »Molim vas, dodijelite mi oprost,

jer sam zgriješio.« »I što imate za ispovijediti?« »Uzeo sam nešto s radnog mjesta, nešto što mi ne pripada, nešto što,

kako vjerujem, ima veze s jednim bratom vaše Crkve.« »Imate li tu stvar?« Blijeda ruka posuta pjegama iz unutrašnjeg je džepa uzela malenu bijelu

omotnicu. »Imam«, rekao je. »Dobro. Vi razumijete da je svrha ispovijedi omogućiti da greš- nici koji

udu u kuću Božju opterećeni grijesima izađu oslobođeni od tih tereta?« Muškarac se nasmiješio. »Razumijem.« »Vaš grijeh nije težak. Ako oborite glavu pred Bogom, vjerujem da ćete

naći oproštenje koje ištete.« Otvor pod rešetkom se otvorio. Gurnuo je omotnicu kroz njega,

osjećajući slabo potezanje kad ju je njegov sugovornik uzeo. Nastupila je kratka stanka. Čuo je kako se omotnica otvara.

»Je li to sve što ste uzeli?« »To je sve što je ondje bilo prije otprilike jedan sat.« »Dobro. Kako sam rekao, vaš grijeh nije težak. Blagoslivljam vas u ime

Oca, Sina i Duha Svetog. Možete smatrati da su vam grijesi oprošteni — pod uvjetom da ostanete prijatelj Crkve. Još jednom oborite glavu pred Bogom i On će nagraditi svojeg vjernog slugu.«

Muškarac je vidio kako druga omotnica izviruje kroz otvor. Ispružio je ruku i uzeo je. Vrata su se zatvorila i onaj tko je bio na drugoj strani otišao je isto tako brzo kao što je bio došao. U omotnici je bio debeo smotak nepotpisanih putničkih čekova od stotinu dolara. Uvijek su ga tako plaćali pa se nasmiješio domišljatosti tog načina. Da ga je netko bio pratio, a znao je da nije, mogao bi uvjerljivo tvrditi da je čekove izgubio neki turist. Čekovima se također nije moglo ući u trag; vjerojatno ih je netko kupio upotrijebivši lažne isprave u nekoj od mjenjačnica u starim ulicama.

Strpao je omotnicu u džep i izašao iz ispovjedaonice, kraj niza ljudi koji su strpljivo čekali, ne gledajući nikoga sve dok nije crkvu ostavio daleko iza sebe. 34 Pet minuta nakon što je poslanik brata Pauna razriješio od grijeha muškarca pjegavih ruku, omotnica je bila stavljena u košaru zajedno s

dvanaest mrtvih pilića i četiri kilograma šunke kod podnožja zida za danak na zasjenjenoj sjevernoj strani planine i zatim podignuta na njišućem konopu sve dok nije nestala s vida.

Athanasius je obrisao znoj s lubanje dok je gledao kako redovnici iz kuhinje podižu košaru. Uzeo je omotnicu prije nego što se s ostalim sastojcima košare pridružila u velikom bakrenom loncu za juhu. Prevalio je pola kilometra hodnika i stubišta da dode do špilje za danak. Sada kad je imao omotnicu, umorno se okrenuo i vratio istim putem, idući prema raskošnom sjaju opatovih privatnih odaja.

Athanasius je teško disao kad su se pozlaćena vrata zatvorila za njim. Opat je zgrabio omotnicu i razderao je, gladan za znanjem u njoj. Otišao je do pisaćeg stola postavljenog uza zid kraj prozora od vitraja i spustio prednji dio kako bi otkrio tanki moderni laptop.

Poslije nekoliko klikova mišem, opat je otvorio datoteku slučaja koju je inspektor Arkadian zatvorio prije manje od jednog sata. Lice brata Samuela vratilo se da ga proganja, blijedo i sablasno pod jarkom svjetlošću sobe za autopsiju. »Bojim se da tijelo izgleda upadljivo neoštećeno padom«, rekao je, brzo listajući kroz prvih nekoliko slika.

Athanasius se trgnuo kad je vidio rebra koja su provirivala kroz smrskano tijelo njegova nekadašnjeg prijatelja. Opat je otvorio tekstov- ni dokument, milošću Božjom zaklonivši jezovite slike i počeo čitati. Kad je stigao do posljednjih napomena, stisnuo je zube. Tko god taj čovjek bio, odlučio se na pad. Čekao je da bude svjedoka i onda se pobrinuo da padne unutar područja gradske sudske ovlasti. Je li njegovo predsmrtno bdijenje bila neka vrsta znaka ? Ako je tako, kome je davao znak — i kakvu je poruku pokušavao poslati? Opat je slijedio tijek inspektorovih misli, koje su ga dovodile opasno blizu zabranjenom području.

»Želim da nas osoba koja nam je dala ovu datoteku redovito obavještava.« Opat je zatvorio bilješke o slučaju i otvorio drugu mapu nazvanu Dodatni dokazni materijal. »Bilo kakvo novo otkriće, bilo kakav nov razvitak, želim smjesta znati o njemu.«

Kliknuo je na datoteku sa slikama i gledao kako se zaslon puni nizom slika ostalog dokaznog materijala koji se odnosio na slučaj: smotani konop, halja natopljena krvlju, komadići stijene izvađeni iz razderanog mesa redovnikovih ruku i nogu, kožna vrpca na pladnju za dokazni materijal...

»I obavijesti prelata«, rekao je ozbiljno opat. »Reci mu da trebam privatnu audijenciju čim Njegova Svetost bude blagoslovljena s dovoljno snage da mi je dade.«

Athanasius nije mogao vidjeti što je tako uznemirilo opata, ali iz njegovog je tona bilo jasno da je otpušten.

»Kako želite«, rekao je, naklonivši glavom i šutke izlazeći natraš- ke iz sobe.

Opat je nastavio gledati sliku sve dok nije čuo da su se vrata zatvorila. Provjerio je je li sam i onda posegnuo u prednji dio halje te izvukao kožnatu vrpcu koju je nosio oko vrata. Dva su ključa visjela s nje — jedan velik, a drugi malen. Sagnuo se do najniže ladice u pisaćem stolu, gurnuvši manji ključ u bravu. Unutra je bio mobitel. Opat ga je uključio dok je još jednom pogledao sliku zamrznutu na zaslonu računala.

Utipkao je brojeve u mobitel, provjerio jesu li točni i onda pritisnuo gumb za nazivanje. 35 Liv je sporo vozila natrag autocestom 1-95, uz oko deset tisuća drugih, kad je njezin mobitel počeo vibrirati.

Pogledala je na zaslon. Broj pozivatelja bio je blokiran. Ispustila je mobitel na sjedalo i svrnula pogled na spor promet. Mobitel je zazujao još nekoliko puta i onda ušutio. Budući da je bila budna, kako joj se činilo, tjedan dana, sada joj je jedino bilo stalo da dođe kući i legne u krevet.

Zujanje je gotovo smjesta opet započelo — prebrzo da bude služba za odgovaranje koja je uzvraćala poziv. Onaj tko ju je nazvao morao je utipkati ponovno biranje čim je čuo glasovnu poštu. Liv je pogledala rijeku crvene svjetlosti koja je poput zmije puzala u daljinu pred njom. Očito nikamo neće brzo stići pa je skrenula automobil prema rubu ceste, ubacila mjenjač u položaj za parkiranje, isključila motor i uključila svjetla za opasnost.

Uzela je mobitel i pritisnula gumb za odgovor. »Halo?« »Halo.« Glas na drugoj strani linije bio je muški, nepoznat i ogrubio oko

rubova nagovještajem naglaska. »Molim, s kim razgovaram?« Livina su se ticala nakostriješila. »Koga pokušavate nazvati?« Nastupila je kratka stanka.

»Nisam posve siguran«, rekao je. »Zovem se Arkadian. Ja sam policijski

inspektor koji pokušava identificirati muškarca pronađena s ovim telefonskim brojem na sebi.«

Liv je ispitala odgovor svojim novinarskim umom, mjereći svaku riječ. »U kojem ste odjelu?«

»Za ubojstva.« »I tako pretpostavljam da ili imate krivca koji neće razgovarati ili žrtvu

koja to ne može.« »Točno.« »Onda, što od toga?«

Zastao je. »Imam neidentificirano tijelo. Naoko samoubojica.« Livino je srce jače zakucalo. Prešla je popis muškaraca koji su imali taj

broj. Michael, njezin bivši momak, premda ga zapravo nije smatrala čovjekom

koji bi se ubio. Njezin stari profesor s fakulteta, ali on je bio na odmoru s novom prijateljicom koja je bila oko dvadeset godina mlada od njega — on sigurno nije naginjao samoubojstvu.

»Koliko je star... bio star taj muškarac?« »U kasnim dvadesetim, možda ranim tridesetim godinama.« Svakako ne njezin profesor. »Tijelo ima neke osebujne oznake.« »Kakvu vrstu oznaka?« »Pa...« Glas je zastao, kao da procjenjuje bi li trebao više reći. Liv je znala iz iskustva koliko nerado policajci daju obavijesti. »Vi ste rekli da je to bilo samoubojstvo, nije li tako?« »Točno.« »No onda, to nije kao ubojstvo gdje trebate zadržati obavijesti da

odbacite lažna priznanja, zar ne?« Još jedna stanka. »Ne.« »Onda zašto mi ne kažete kakvu ste vrstu osebujnih oznaka našli i ja ću

vam reći znam li tko je.« »Čini se da vi vrlo dobro znate kako se takve stvari obavljaju,

gospođice... ?« Sad je bio red na Liv da zastane. Dosad je uspjela ništa ne povjeriti, dok

je nazivatelj dao svoje ime, zanimanje i svrhu poziva. Šum linije prekidao je tišinu. »Odakle me zovete, inspektore?«

»Zovem iz grada Ruševine, u južnoj Turskoj.« To je objasnilo šum na liniji i naglasak. »Vi ste u Sjedinjenim Američkim Državama, zar ne? New Jersey. Barem je vaš broj ondje registriran.«

»Očito vas nisu tek tako napravili inspektorom.« »New Jersey ima nadimak Država-vrt, zar ne?« »Tako je.« Pucketanje se vratilo. Arkadianov pokušaj da je opusti laganim

razgovorom očito nije uspijevao. »U redu«, rekao je, pokušavši nešto drugo. »Nagodimo se. Recite mi tko ste i onda ću vam reći kakve smo osebujne oznake našli na tijelu.«

Liv je grizla donju usnu, razmišljajući. Zapravo nije htjela reći svoje ime, ali osjećala je zanimanje i uistinu je htjela znati tko je hodao naokolo s njezinim vrlo privatnim telefonskim brojem i sada leži u mrtvačnici. U njezinu je uhu zazujao signal. Pogledala je sivi zaslon. Trokut s uskličnikom bljesnuo je iznad oznake za slabu bateriju. Obično je imala otprilike minutu između toga i potpunog isključenja, katkad još manje.

»Zovem se Liv Adamsen«, izlanula je. »Recite mi nešto o tijelu.« Čula je slabo i razbješnjujuće polagano tipkanje dok je njezino ime

unošeno u računalo. »Ožiljci...» rekao je naposljetku glas. Namjeravala je upitati još nešto kad se do zaljuljalo pod njom. Kasne dvadesete, rane tridesete... Njezina se lijeva ruka nehotice pomakla do strane tijela. »Je li tijelo... ima

li ožiljak na desnoj strani, dug oko petnaest centimetara... kao polegnut križ?«

»Da«, odgovorio je glas s blagošću izvježbane sućuti. »Da, ima.« Liv se zagledala ravno naprijed. Više nije bilo autoceste 1-95 i jutarnjeg

prometa koji je milio prema Newarku. Umjesto njih vidjela je lice neuredno lijepog dječaka duge prljave plave kose, koji je stajao na Bow Bridgeu u Central Parku.

»Sam«, rekla je tiho. »Zove se Sam. Samuel Newton. On je moj brat.« Još je jedan prizor ispunio joj jc misli: Sam osvijetljen s leđa niskim

proljetnim suncem koje je bacalo duge sjene preko asfalta Međunarodne zračne luke Newark. Zastao je na vrhu stuba koje su vodile u avion koji ga je trebao odvesti u planine Europe. Premjestio je torbu na ramenu u kojoj je bila sva njegova imovina i okrenuo se da joj mahne. Tada ga je posljednji put vidjela.

»Kako je umro«, prošaptala je. »Pao je.« Kimnula je sama sebi dok je slika zlatnog dječaka izblijedjela i zamijenila

ju je sjajna crvena rijeka autoputa. Uvijek je mislila da se baš to i dogodilo. Onda se sjetila nečega drugog što je inspektor rekao.

»Rekli ste da je to bilo samoubojstvo?« »Da.« Na površinu je izbilo još sjećanja. Uznemirena sjećanja od kojih je

njezina duša otežala i svježe su joj suze navrle na oči. »Koliko dugo mislite da je mrtav?«

Poslije kratke stanke Arkadian je odgovorio. »To se dogodilo jutros... po mjesnom vremenu.«

Jutros? Cijelo je vrijeme bio živ... »Ako želite, mogu nazvati vašu mjesnu policijsku službu«, rekao je

Arkadian, »poslati im nekoliko fotografija i dati da vam ih netko donese kako biste službeno identificirali tijelo.«

»Ne«, rekla je Liv oštro. »Bojim se da trebamo da ga netko identificira.« »Hoću reći, neće biti potrebno poslati fotografije. Mogu doputovati za...

možda dvanaest sati...« »Uistinu, ne morate doći ovamo da identificirate tijelo.«

»Sada sam u automobilu. Mogu se uputiti ravno u zračnu luku.« »To zbilja nije potrebno.« »Da«, rekla je. »To je potrebno. Moj je brat nestao prije osam godina.

Sada mi kažete da je bio živ sve do prije nekoliko sati. Moram doći... trebam znati što je, k vragu, radio sve te...«

Onda se njezina baterija istrošila. 36 Muškarac pjegavih ruku sjedio je u kavani pretvarajući se da čita sportske stranice. Lokal je bio pun pa se za dlaku uspio dočepati stola baš na rubu prohladne sjene koju je bacala tenda razapeta nad pločnikom. Gledao je kako sunce polagano puže prema njemu preko bijelog lanenog stolnjaka i pomaknuo se unatrag na stolcu.

S mjesta na kojem je sjedio mogao je vidjeti kako se Citadela uzdiže na srednjoj udaljenosti, gotovo kao da ga gleda. Od pogleda na nju nelagodno se osjećao. Njegova paranoja nije bila posve bezrazložna. Gotovo odmah nakon što je u Prvoj banci Ruševine putničke čekove uplatio u račun za koji nije znao nitko osim njega, primio je dvije nove poruke. Prva je bila od nekoga za koga je katkad obavljao poslove, a taj je tražio istu informaciju koju je upravo prodao. Druga je bila od njegove veze u Citadeli, nudeći dobru plaću za njegovu stalnu lojalnost i redovita obavještenja. Jutro je postajalo uistinu unosno. Ipak, osjećao se pomalo nelagodno uzimajući novac za »stalnu lojalnost« kad je bio ovdje, na vidiku Citadele, u namjeri da preda istu informaciju nekome drugome.

Podigao je pogled s novina i mahnuo konobaru da mu donese račun. Bilo je čudno da je baš taj slučaj tako zanimljiv tolikom broju ljudi. To nije bilo ubojstvo ili seksualni zločin, slučajevi na kojima je obično najviše zarađivao. Konobar je prošao kraj njega, stavivši na stol okrugli tanjurić s računom ispod bombona s metvicom u sredini. Bio je samo popio kavu, ali izvukao je novčanik, izabrao jednu kreditnu karticu i stavio je na mjesto bombona, koji je ubacio u usta. Položio je novine na bijeli laneni stolnjak i izgladio ih, osjećajući malenu kvrgu unutra. Zavalio se i odvratio pogled, kao još jedan turist koji uživa u lijepom vremenu, dok je konobar uzeo novine i tanjurić a da nije usporio korak.

Sunce je nastavilo puzati preko neba i muškarac je još više gurnuo stolac unatrag. Sigurno se radilo o seksu. I säm je malo zavirio u datoteku kad ju je prvi put ukrao i svakako se događalo nešto perverzno, sudeći po svim onim ožiljcima. Nagađao je da se radi o nečem čudnom, što sveta čeljad pokušava zataškati.

Također je znao da ona druga stranka kojoj je prodavao informacije ne voli ni Citadelu ni ljude u njoj. To su dokazivale informacije koje im je prije

davao. Prije nekoliko godina dao im je datoteku slučaja koji se odnosio na skandal sa svećenikom pedofilom, drugi put bio ih je opskrbio imenima i telefonskim brojevima ključnih svjedoka kada je skupina dobrotvornih ustanova udruženih s Crkvom bila pod istragom zbog prijevare. Pomišljao je da mora biti riječ o istoj stvari. Vjerojatno su pokušavali otkriti sve što mogu kako bi raspirili vatru bilo kakvog skandala koji je nastajao i vraški postidjeli nadrisvece na brdu. Sve je to za njega bila dobra vijest. Lijep sočan seksualni skandal povezan s religijom krasno će izgledati u senzacionalističkim novinama — a one plaćaju najviše od svih.

Opet je pogledao planinu i zasmijuljio se. Ako mu žele dati dodatak za lojalnost, tim su veće budale. Možda takvo razmišljanje valja ondje gdje ljudi vjeruju u život poslije smrti, ali u stvarnom svijetu važno je samo ono što je sada i ovdje. Niti će im tako brzo dati nove informacije. Stajalo ga je toliko truda davati im velike datoteke. Nije se žalio na prosljeđivanje natuknice putem novog tekstovnog broja koji su mu bili dali; to je barem bio korak u pravom smjeru. Ali danas se već jednom popeo na sveto brdo s USB-om u ruci; dodatne obavijesti moći će pričekati do sutra. Platit će mu i ovako i onako.

Konobar je opet prošao kraj njega, stavivši na stol tanjurić s kreditnom karticom umetnutom ispod priznanice. Muškarac ju je uzeo i spremio u novčanik. Nije ništa trebao potpisati ili utipkati svoj PIN, kava je već bila plaćena i na njegov je račun upravo bilo uplaćeno više od tisuću dolara. Zakopčao je jaknu i, posljednji put nervozno pogledavši u nebo bez oblaka, stavio je kapu na glavu i iz kavane izišao natrag u svjetinu.

Kathryn Mann sjedila je četiri stola iza njega, duboko u sjeni tende. Gledala je kako se obavještajac udaljava među pješake na velikom istočnom bulevaru; njegova su kapa za bejzbol i kišni kaput bili neprimjereni na jarkom suncu. Konobar se pojavio kraj nje i stavio račun na stol zajedno s novinama. Gurnula ih je u torbicu, osjećajući kvrgu omotnice u njima. Onda je platila račun gotovim novcem, pazeći da ostavi veliku napojnicu i uputila se u suprotnom smjeru. 37 Liv je sjedila u velikoj kutiji od čelika i stakla zračne luke Newark Liberty — terminal C — pijuckajući ono što je zapravo bila kanta crne kave bez mlijeka. Pogledala je ploču za odlaske. Još nije počelo ukrcavanje na njezin let.

Čim se njezin telefon ugasio, odjurila je kući što je brže mogla u najvećoj prometnoj gužvi i rezervirala mjesto na sljedećem letu za Europu. Avion za prvi dio njezina putovanja trebao je odletjeti u deset i dvadeset, što joj je

dalo tek dovoljno vremena da strpa nekoliko stvari u putnu torbu, uzme svoj mobitel za posao i punjač te uskoči u taksi.

Tijekom vožnje u poslovni je mobitel umetnula SIM karticu iz svog privatnog mobitela i otkrila da joj je Arkadian ostavio dugu poruku, još jednom je pokušavajući nagovoriti da ne dođe. Ostavio joj je svoj izravni telefonski broj i broj mobitela te je zamolio da ga nazove. Pohranila je poruku i gledala kroz prozor cijelim putem u zračnu luku. Nazvat će ga. Nazvat će ga kad bude gledala kroz prozor turskog taksija na putu u njegov ured.

Ali kad se napokon prijavila za let, adrenalin se istrošio i svladala ju je iscrpljenost. Znala je da će moći spavati čim avion poleti, ili barem toliko spavati koliko to bude moguće u ekonomskom razredu, ali najprije je trebala ostati budna dovoljno dugo da ude u avion, zato kava u golemoj količini.

Njezin je mobitel zavibrirao u džepu. Izvukla ga je iz jakne i provjerila tko zove. Broj je bio blokiran. Trebala je isključiti mobitel. Sad će je inspektor još ispitivati ili pokušavati nagovoriti da ostane gdje jest. Umorno je uzdahnula, iznenada žudeći za cigaretom i pritisnula zeleni gumb za odgovor kako bi zaustavila paklensko zujanje.

»Halo«, rekla je. »Halo«, odgovorio je duboki glas. To nije bio inspektor. »Tko je to, molim vas?« Nastala je vrlo kratka stanka, zbog čega je čak i u svojem stanju

neispavanosti i iscrpljenosti od previše kave smjesta bila na oprezu. Po njezinu iskustvu, jedini ljudi koji oklijevaju kad ih pitaš za ime oni su koji ga ne žele reći.

»Ja sam kolega inspektora Arkadiana«, progunđao je glas. Engleski je jezik imao naglasak sličan Arkadianovu, ali taj je čovjek zvučao kao da je stariji, autoritativniji.

»Jeste li vi njegov šef«, upitala je. »Ja sam mu kolega. Je li stupio u vezu s vama?« Liv se namrštila. Zašto jedan policajac provjerava drugog preko

svjedoka? Tako se ne obavljaju stvari. Oni razgovaraju uzajamno, ne s osobama izvana.

»Zašto ga ne pitate«, rekla je. »Već nekoliko sati nije u uredu«, odgovorio je glas. »Pa sam pomislio da

ću pokušati nazvati vas. Pretpostavljam da ste razgovarali s njim.« »Razgovarali smo.« »O čemu ste razgovarali?«

Njezina su se ticala nastavila kostriješiti. Taj novi tip jednostavno nije zvučao kao policajac, barem ne kao bilo koji policajac kojeg je znala. Možda ih ondje izrađuju na drukčiji način.

Glasna je objava odjeknula kroz terminal, pozivajući putnike na njezin let. Zaškiljila je gore na ploču za odlaske. Sada su ukrcavali za njezin let na izlazu 78, gotovo toliko daleko koliko je bilo moguće a da ne napusti državu.

»Slušajte«, rekla je, umorno se podižući na noge i uzimajući putnu torbu. »Praktički nisam spavala prošle noći, popila sam gotovo tri litre kave i upravo sam dobila neke doista loše vijesti i zato se uopće ne osjećam društveno. Želite li informacije o mom prijašnjem razgovoru, pitajte Arkadiana. Sigurna sam da je njegovo pamćenje isto tako dobro kao i moje, u ovom trenutku vjerojatno vraški bolje.«

Prekinula je vezu i pritisnula gumb OFF prije nego što je mobitel mogao ponovno zazvoniti. 38 Čim je Liv prekinula vezu, opat je zapovjedio Athanasiusu da donese osobni fascikl brata Samuela iz knjižnice. Također je zatražio da donese fascikle svakog člana Karmine dok je u umu kovao plan.

Loše vijesti, rekla je. Neke doista loše vijesti... A Arkadian se potrudio da je nazove...

To nije bilo moguće. Nitko nije mogao ući u Citadelu ako je imao žive srodnike. Nedostatak obiteljskih veza značio je da ga nikakvo čuvstvo neće odvraćati od njegova posla u svetoj planini, niti će željeti komunicirati s vanjskim svijetom. Sigurnost Citadele i očuvanje njezinih tajni apsolutno su iziskivale da to pravilo nikad ne bude prekršeno i provjere prošlosti svakog novog molitelja bile su mukotrpne, strogo su se obavljavale i uvijek su griješile sa sigurne strane. Ako su nečiji obiteljski dokumenti bili uništeni u požaru, taj je bio odbijen. Ako je netko imao samo jednog dalekog rođaka, kojeg nikad nije sreo i vjerovao je da je mrtav, ali mu nije mogao ući u trag, taj je bio odbijen.

Fascikli su stigli poslije pet minuta. Athanasius ih je bez riječi položio na opatov pisaći stol i onda nestao iz sobe.

Kao u svih stanovnika Citadele, fascikl brata Samuela bio je potpun i detaljan te je sadržavao kopije, čak i poneke originale, svakog značajnog dokumenta koji je slijedio tijek njegovog života: školski izvještaji, povijest zaposlenja iz njegovog osobnog broja, čak i policijski izvještaji o uhićenju — sve.

Opat je pregledao dokumente kako bi pronašao sve podatke o obitelji. Našao je smrtovnice; majka mu je umrla kad je bio star samo nekoliko dana,

a otac poginuo u prometnoj nesreći kad je Samuel imao osamnaest godina. Oba su para djedova i baki već odavno bila mrtva. Njegov je otac bio jedinac, a jedini brat njegove majke umro je od leukemije u dobi od jedanaest godina. Nije bilo stričeva, teta, ni bratića, braće ni sestara. Sve je bilo kako je trebalo biti.

Tiho je kucanje odvratilo njegovu pozornost s fascikla. Podigao je pogled dok su se vrata dovoljno otvorila da dopuste Athanasiusu da ponovno uđe u sobu.

»Oprostite na smetnji, brate opate«, rekao je, »ali prelat je upravo poručio da se osjeća dovoljno dobro da vas vidi. Trebate otići u njegove odaje pola sata prije večernjih molitvi.«

Opat je pogledao na sat. Večernje su se molitve trebale održati za dva sata. Odgoda je vjerojatno bila zato da vampiri koji su održavali prelata na životu uliju nešto svježe krvi u njega. Nadao da će imati bolje vijesti kad dođe vrijeme audijencije. Pogledao je veliku hrpu crvenih fascikala koji su sadržavali osobne detalje Karmina. Možda će i imati.

»Vrlo dobro«, rekao je, zatvarajući fascikl brata Samuela i stavljajući ga ustranu. »Ali trebam da najprije nešto učiniš za mene. Želim da stupiš u vezu s osobom koja nas je opskrbila policijskom datotekom. Vjerujem da je inspektor koji se bavi ovim slučajem otad razgovarao s izvjesnom ženom. Želim znati tko je ona, želim znati što je bilo rečeno i, najviše od svega — želim znati gdje je ona.«

»Naravno«, rekao je Athanasius. »Pronaći ću sve što budem mogao i podnijeti izvještaj prije vašeg sastanka.«

Opat je kimnuo i gledao ga kako se klanja i odlazi natraške iz sobe prije nego što je obratio pozornost na toranj fascikala pred sobom.

Bilo ih je ukupno šezdeset dva, od kojih je svaki sadržavao detaljnu povijest jednog od Karmina, crvenih plašteva, bratovštine stražara koji su štitili prolaze u zabranjene dijelove planine; ljudi koji su se dokazali sposobnima za te vojničke zadaće, kako u prijašnjim životima tako i u svojoj kasnijoj odanosti Citadeli. Kao članovi Karmine također su bili mogući budući Sveti, premda još nisu ništa znali o Istinskoj naravi Sakramenta i zato su mogli, u slučaju potrebe, biti poslani natrag u svijet, a da njegova sigurnost ne bude ugrožena.

Uzeo je prvi fascikl s vrha hrpe i otvorio ga, odgurnuvši na stratili uobičajenu zbirku zdravstvenih spisa i izvještaja o upisu u škole u potrazi za drugim dokumentima — poviješću vojne službe, izvještajima o uhićenjima, zapisima o boravku u zatvoru — koji bi mu rekli da je taj čovjek onaj kojeg traži. 39

Kathryn Mann sjedila je u privatnosti svog stana, proučavajući sadr- žaj ukradene datoteke na laptopu. Budući da ju je primila više od jednog sata nakon što je Citadela dobila svoju kopiju, njezina je bila nešto potpunija i sadržavala je grubi prijepis Arkadianova razgovora s Liv. U njoj je također bio link za njezin profil u američkim novinama za koje je radila. Brzo je pročitala bilješke o slučaju i zatim uzela telefon i pritisnula gumb za ponovno nazivanje broja. »Imam ga«, rekla je čim se njezin otac odazvao. »I?«

»Svakako Sveti«, rekla je, sjećajući se sumornih obdukcijskih slika koje su pokazivale dobro poznatu križaljku obrednih ožiljaka na redovnikovu tijelu.

»Zanimljivo«, rekao je Oscar. »A čini se da ga Citadela još uvijek nije službeno priznala kao jednog od svojih. Nečega se boji.«

»Možda, ali u datoteci je nešto drugo, nešto... nevjerojatno.« Pogledala je fotografiju zgodne mlade novinarke koja je na nju gledala iz prozora tražilice. »On ima sestru.«

Začula je kako njezin otac hvata dah. »To ne može biti«, rekao je. »Ako je imao sestru, nije mogao biti Sveti.

Čak nije mogao doći iz Citadele.« »Ali on ima ožiljke«, odgovorila je. »Svakako je bio potpuno zaređen. Bio

je žigosan slovom Tau. I tako je morao doći iz unutrašnjosti Citadele i morao je vidjeti Sakrament.«

»Onda pronađi sestru«, rekao je Oscar. »Pronađi je i štiti svim sredstvima koje imamo. Svim sredstvima.«

Na liniji je nastala tišina. Oboje su znali što time misli. »Razumijem«, rekla je napokon Kathryn. »Znam da je to opasno«, rekao je Oscar, »ali ta djevojka neće imati pojma

što je čeka. Moramo je zaštititi. To je naša dužnost.« »Znam.« »I još nešto...« »Da?« »Pripremi gostinjsku sobu i stavi u nju nešto dobrog viskija«, rekao je,

dok se toplina vratila u njegov glas. »Mislim da je vrijeme da se vratim kući.« 40 Opat se žurio kroz tamne kamene hodnike planine na putu k prelatu, uznemiren time što ne nosi utješne vijesti. Bilo je dovoljno loše da je prvi put u gotovo devedeset godina netko zamalo pobjegao iz Citadele. Jedina je svijetla točka na obzoru bila to da je pritom poginuo. Činjenica da se sada

činilo da ima živog srodnika učinila je to možda najgorim kršenjem sigurnosti Citadele u posljednjih dvije stotine godina — možda čak i dulje. Također nije mogao izbjeći činjenici da je na kraju krajeva on bio odgovoran za to.

Neće se očekivati ništa osim brzog i uspješnog obuzdavanja situacije i, da se to dogodi, trebao je dobiti odriješene ruke da poduzme najodlučnije mjere koje je smatrao prikladnima — ne samo unutar Citadele, nego i izvana — a za to će trebati prelatov blagoslov.

Kimnuo je stražaru koji je stalno bio na dužnosti ispred prela- tovih privatnih odaja. Tradicionalno su Citadelini stražari bili vješti u rukovanju samostrelom, mačem i bodežom, ali vremena su se promijenila. Sada se u širokim rukavima njihovih smeđecrvenih halja gnijez- dila futrola s pištoljem Beretta 92 s punim magazinom napunjenim parabelumima. Stražar je otvorio vrata da ga propusti. On nije bio jedan od muškaraca koje je opat izabrao iz hrpe fascikala.

Vrata su se zalupila za njim, na trenutak odzvanjajući u golemu hodniku. Opat je pošao prema elegantnom stubištu koje je vodilo u prelatovu privatnu sobu. Negdje u tami pred sobom čuo je zujanje ven-tilatora koji je ritmički tjerao kisik u prastara pluća njegovih stanovnika.

Odaja je bila još tamnija od hodnika i opat je morao usporiti kad jc ušao, ne znajući što mu se nalazi na putu. Slaba je vatrica pucketala u ognjištu, usisavajući zrak iz sobe u zamjenu za malo rasvjete i suhu, zagušljivu vrućinu. Jedina je druga svjetlost dolazila iz niza električnih strojeva koji su dvadeset četiri sata na dan prelatovu krv snabdijevali kisikom, uklanjajući njegove otpadne tvari, održavajući ga na životu.

Opat je oprezno krenuo prema golemom krevetu s četiri stupa koji se isticao u prostoru i počeo razabirati mršavi oblik, bijel i nestvaran, koji je ležao u sredini. U slaboj je svjetlosti izgledalo kao da je prelat uhvaćen usred mreže cijevi i žica poput špiljskog pauka. Samo su mu oči izgledale stvarne. Bile su tamne i budne te su pratile kako se posjetitelj približava.

Opat je ispružio ruku preko lanene plahte da uzme prelatovu kandžastu ruku. Uprkos zagušljivoj vrućini u sobi, bila je hladna kao planina. Sagnuo je glavu i poljubio prsten s pečatom njegova uzvišena položaja koji je labavo visio na srednjaku.

»Ostavite nas«, rekao je prelat, suh i napregnutim glasom. Dva su se Ljekarnika u bijelim haljama podigla sa sjedala kao fantomi.

Opat ih nije ni primijetio u sjenama. Svaki je provjerio i podesio nešto na jednom od mnogih strojeva, pojačavajući zvuk za alarm kako bi ga mogli čuti sa stuba i onda su šutke otišli iz sobe. Opat se okrenuo prema gospodaru i vidio kako ga žari njegov pogled.

»Reci mi... sve..i« prošaptao je prelat.

Opat je opisao niz jutarnjih dogadaja, ništa ne izostavljajući, a prelat ga je nastavio probadati svojim prodornim očima. Sve je zvučalo gore kad je to izgovarao nego kad je to bio ponavljao u glavi dok je dolazio. Također je znao iz iskustva da prelat nije čovjek naklonjen blagosti. I on je bio opat posljednji put kad ih je početnik bio izdao, u vrijeme Prvoga svjetskog rata, a njegova nemilosrdnost u uklanjanju te moguće katastrofe na kraju ga je uzdigla na prelatski položaj. Opat se potajno nadao da bi uspješna operacija obuzdavanja sada mogla učiniti isto za njega.

Opat je završio izvještaj i starčeve su ga oči napustile i uprle se u točku negdje u tami iznad kreveta. Njegova su duga kosa i brada bile rijetke i čak bjelje od plahti koje su ga prekrivale poput mrtvačkog pokrova. Jedine su njegove kretnje bile ritmičko dizanje i spuštanje prsiju i drhtanje arterija koje su slabo pulsirale ispod kože tanke poput papira.

»Sestra«, rekao je prelat na kraju. »To još nije potvrđeno, Vaša Svetosti, ali ipak je izvor ozbiljne i

neposredne zabrinutosti.« »Ozbiljne i neposredne zabrinutosti... za nju, možda...« Prelatov je govor bio isprekidan u malene skupine riječi; svaka je

rečenica bila svakih nekoliko sekundi prekinuta respiratorom koji je tjerao zrak u umorna pluća.

»Drago mi je da se Vaša Svetost slaže«, odgovorio je opat. Oštre su se oči još jednom okrenule prema njemu. »Ni sa čim se ne slažem«, odgovorio je prelat. »Pretpostavljam, zbog

ovog posjeta... kad mi ne donosiš ništa... osim loših vijesti... i pitanja... da želiš da ti ja... dopustim da... ušutkaš djevojku.«

»To bi se činilo razboritim.« Prelat je uzdahnuo i opet pogledao baldahin tame iznad kreveta. »Još smrti«, rekao je, gotovo sam sebi. »Toliko krvi.« Nekoliko je puta duboko udahnuo i šištanje se respiratora pojačalo da

ispuni tišinu. »Već tisućama godina«, nastavio je na isti isprekidani način, »mi smo

čuvari... Sakramenta... tajne koja je prenošena... u neprekinutoj liniji... od izvornih osnivača... naše Crkve. Po dužnosti... mi smo čuvali tajnu... ali ona je također čuvala nas... I još nas čuva... zaključane od svijeta... zahtijevajući toliko žrtava... toliko krvi... samo da ostane skrivena. Pitaš li se ikad... brate opate... što je svrha našeg života ovdje?«

»Ne«, odgovorio je, nesiguran kamo cilja to pitanje. »Naš je rad ovdje sam po sebi očit. To je Božje djelo.«

»Ne kljukaj me otrcanim frazama iz sjemeništa«, rekao je prelat s iznenađujućom energijom. »Ja nisam bezazleni početnik. Mislim na našu određenu svrhu. Vjeruješ li uistinu da mi ovdje obavljamo čisto Božje djelo?«

»Naravno.« Opat se namrštio. »Naše je zvanje pravedno. Mi teret prošlosti čovječanstva nosimo zbog njegove budućnosti.«

Prelat sc nasmiješio. »Kako si blagoslovljen, kad se tako pouz- daješ u svoj odgovor.« Oči su mu ponovno pogledale uvis. »Dok mi se smrt sve više približava... moram priznati... meni stvari izgledaju mnogo drukčije... Život sja... na čudne načine... kad ga osvijetli tamna svjetlost smrti... Ali bit ću izliječen od života... uskoro...«

Opat se počeo protiviti, ali prelat je podigao gotovo prozirnu ruku kako bi ga ušutkao.

»Ja sam star, brate opate... prestar... Dok se približavam drugom... stoljeću života, osjećam... teret godina... Običavao sam misliti... da je dug život i dobro... zdravlje koje ljudi imaju... kao posljedicu življenja... u ovoj planini... blagoslov... Vjerovao sam da je to dokaz... da se Bog smiješi nama... i našem radu... Sada nisam... tako siguran... U svakoj kulturi... i u cijeloj književnosti... dug je život uvijek predstavljen... kao ništa više... nego strahovita kletva... bačena na proklete...«

»Ili na božanske«, rekao je opat. »Nadam se da imaš pravo... brate opate... U posljednje sam vrijeme...

mnogo mislio o tome... Pitam se... kad napokon dođe red na mene... hoće li Gospod biti zadovoljan... onime što sam učinio... u Njegovo sveto ime...? Ili hoće li se stidjeti...? Hoće li se sav trud mog života... pokazati ničim... drugim nego krvavim pothvatom... da zaštitim glas... ljudi koji su se već odavno... pretvorili u prašinu?«

Njegov se glas izgubio u suhom kašlju i tamne su se oči okrenule prema vrču vode kraj kreveta.

Opat je ulio vodu u čašu i podigao prelatovu glavu do nje, pomažući mu da otpije sićušne gutljaje između neumoljivih poticaja ventilatora. Uprkos mučnoj vrućini, prelatova je glava bila neljudski hladna. Pažljivo ju je položio na jastuk i vratio čašu na stol. Kad je opet pogledao, prelatove su oči još jednom bile usredotočene na dio ništavila iznad kreveta.

»Svaki dan... gledam smrti u lice...« rekao je, proučavajući tamu. »Gledam je... i ona gleda mene... Pitam se zašto... se drži na daljini... Onda ti dolaziš ovamo... govoreći blage riječi... koje slabo prikrivaju tvoju... jaku žudnju za krvlju... i mislim sam u sebi... možda je smrt lukava... Možda me drži na životu... kako bih ti mogao dati... dopuštenje koje tražiš... Onda će ga tvoja djela opskrbiti... mnogo svježijim dušama... nego mojom da se njima igra...«

»Ja ne žudim za krvlju«, rekao je opat. »Ali katkad je naše dužnosti zahtijevaju. Mrtvi čuvaju tajne bolje nego živi.«

Prelat se još jednom okrenuo i upro postojan pogled u opata. »Brat Samuel... se možda ne slaže...« Opat nije ništa rekao.

»Neću ti... ispuniti želju...« iznenada je rekao prelat, a oči su mu prelazile preko opatova lica, hraneći se njegovom reakcijom. »Svakako... pronađi je i nadziri... ali joj nemoj nanijeti zlo... to izričito zabranjujem...«

Opat je bio zaprepašten. »Ali, Vaša Svetosti, kako joj možemo dopustiti da živi ako postoji i

najmanja šansa da zna identitet Sakramenta?« »Sumnjam... da ona išta zna...« odgovorio je prelat. »Imati telefonski

broj... jedna je stvar... Imati telefon... nešto je posve drugo... Misliš li doista da je brat Samuel... imao vremena... nekoga nazvati... između spoznaje naše velike tajne... i svoje zlosretne smrti...? Žudiš li toliko... oduzeti život... na temelju tako... slabe mogućnosti...?«

»Mislim da ne bismo trebali ništa riskirati kad je riječ o sigurnosti našeg reda. Crkva je slaba. Ljudi više ni u što ne vjeruju. U ovo vrijeme bilo kakvo otkrivenje o počecima njihove vjere moglo bi sve upropastiti. Vidjeli ste kako unutar ovih zidova neki reagiraju kad im bude razotkriven Sakrament, čak i nakon što su bili pomno izabrani i pripremljeni. Zamislite što bi se dogodilo kad bi svijet saznao? Došlo bi do kaosa. S dužnim poštovanjem, Vaša Svetosti, sada moramo štititi Sakrament više nego ikada. Budućnost naše vjere može ovisiti o tome. Ta je djevojka preopasna da živi.«

»Sve stvari moraju završiti...« rekao je prelat. »Ništa ne traje vječno... Ako je Crkva slaba... onda se možda sve to... dogodilo s razlogom... Možda je vrijeme... da se stavimo... u ruke sudbine... Neka kocka padne... kako padne... Odlučio sam... Reci mojim čuvarima... da se želim odmoriti... I zatvori vrata... kad odeš...«

Opat je nekoliko trenutaka stajao, ne vjerujući posve da je razgovor završen i da je njegova molba odbijena. Gledao je kako prelat gleda uvis kao kip na grobu.

Kad bi barem već bio u grobu, pomislio je dok je pognuo glavu i polako otišao natraške od kreveta prije nego što se okrenuo i izišao iz zagušljive sobe.

Vani su Ljekarnici čekali u polumračnom hodniku. »Ostavite ga«, rekao je opat dok je bijesno prošao kraj njih. "Želi biti sam

s mislima o svom naslijeđu.« Bijele su halje izmijenile začuđene poglede, ne znajući što opat time želi

reći. Kad su se okrenuli da ga pitaju, već je bio na dnu stubišta. Stara budala, mislio je opat dok je otvarao vrata i brzo prošao kraj

stražara. Nije čudo da je naša ljubljena Crkva tako oslabila, kad joj je takav čovjek na čelu.

Bila mu je dobrodošla hladnoća planine i rukavom je obrisao znoj s čela dok je hodao prema velikoj katedralnoj špilji, kamo će se stanovnici planine uskoro uputiti na večernje molitve.

Nađi je i nadziri je.

Prelatove su riječi odjekivale u opatovom umu, rugajući mu sc. Ali bio je prešutio jednu stvar. Kad je razgovarao s djevojkom, u pozadini je začuo zvučnik. Nalazila se u zračnoj luci. Dolazila je u Ruševinu.

On će je itekako pronaći i staviti je nekamo gdje će je moći nadzirati iz velike blizine. I u trenutku kad smrt napokon završi poigravanje s njegovim gospodarom, obračunat će s njom na svoj način. 41 Odjel za pljačke i ubojstva sada je bio tiši. Bilo je neposredno poslije šest sati popodne. Mirno doba dana, osim postojanog udaranja tipkovnica po kojima su tipkali jednim prstom. Ljudi obično popodne nisu pljačkali ili ubijali pa je to bilo dobro vrijeme za rad na spisima. Arkadian je sjedio kod pisaćeg stola i mrštio se na računalo. Njegov je telefon jedva prestajao zvoniti. Novinari su nekako dobili izravni broj njegove linije i telefon je svake dvije-tri minute zazvonio jer je neka nova osoba pitala o slučaju čija je datoteka sada bila na zaslonu. A nazvao ga je i šef policije. Želio je znati kad će moći dati službenu izjavu. Arkadian mu je rekao da će je imati čim budu izvršene provjere svjedoka. I zbog toga se mrštio.

Poslije razgovora s djevojkom, propustio je ime koje mu je bila dala kroz raznovrsne datoteke osoblja i uspio je započeti dosje o Samuelu Newtonu. Barem je našao njegov rodni list, premda se činio nepotpunim. Rodni je list potvrdio da je rođen u mjestu Paradise, u Zapadnoj Virginiji, od oca vrtlara i majke botaničarke, ali ime novorođenčeta bilo je zapisano jednostavno kao »Sam«, a ne »Samuel«. Neki drugi dijelovi spisa bili su prazni, uključujući spol djeteta, ali njegova je pretraga također otkrila smrtovnicu u vezi s time — koja je zabilježila žalosnu činjenicu da mu je majka umrla osam dana poslije porođaja.

Bilo je malo podataka o njegovih prvih nekoliko godina i nedostajalo je mnogo uobičajenih dokumenata koje je Arkadian očekivao pronaći. Zbirka raznih članaka iz novina nastavila je priču kad je imao devet godina i pokazala razvoj njegove rane nadarenosti za alpinizam. Jedan je članak imao crno-bijelu fotografiju mladog Sama koji se pri- pijao uz strmu stijenu na koju se očito upravo penjao. Arkadian je usporedio sliku mršavog, nasmiješenog dječaka s fotografijama glave koje je snimio tijekom autopsije. Definitivno je bilo sličnosti.

Prema posljednjem izresku iz novina, datiranom devet godina kasnije, činilo se da je Samova penjačka vještina neizravno prouzročila smrt njegovog oca. Jednog proljeća, dok su se vozili s natjecanja u talijanskim Alpama, izgubili su kontrolu nad automobilom tijekom iznenadne snježne mećave i survali se u ponor. I otac i sin preživjeli su pad, premda su zadobili prilično ozbiljne povrede. Sam se osvijestio dok je snijeg ulazio kroz

razbijeni bočni prozor, zapravo se ne sjećajući gdje je ili kako je došao onamo. Ruka ga je paklenski boljela, bilo mu je hladno, ali činilo se da je više-manje u redu. Otkrio je da njegov otac, premda je bio pri svijesti i prilično pribran, krvari iz velike pore- zotine na glavi. Takoder je bio prikliješten pod savijenom olupinom armaturne ploče i žalio se da ne osjeća ništa od struka naniže.

Sam je oca što je bolje mogao umotao svime što je mogao naći u automobilu i oko njega i onda se popeo uz padinu da potraži pomoć. Trebalo mu je prilično dugo da se popne uz zaleđenu stijenu, jer se borio s razbješnjelom mećavom, a ruka koja ga je, kako je rekao »paklenski boljela«, zapravo je bila slomljena na dva mjesta. Napokon se uspio popeti do ceste i zaustaviti kamion u prolazu.

Do trenutka kad je stigla Hitna pomoć, otac je izgubio previše krvi, predugo je bio pothlađen i pao je u komu iz koje se nikad nije probudio. Umro je poslije tri dana. Sam je imao samo osamnaest godina. Odletio je natrag u Sjedinjene Američke Države s osvojenim pokalom u ruci i očevim lijesom u spremniku aviona.

Arkadian je također uspio naći molbu za putovnicu podnesenu kad je Sam prvi put počeo putovati oko svijeta na alpinističkim ekspedicijama. U odjeljku »Posebne oznake« bilo je zapisano da nositelj ima ožiljak kod baze rebara na desnoj strani tijela; ožiljak u obliku križa. Arkadian je pomislio da je našao svojeg čovjeka, ali mnogo se toga još nije poklapalo.

Standardna je procedura za identifikaciju žrtve zahtijevala da osoba koja dođe da identificira tijelo bude provjerena, potrebna mjera opreza radi uklanjanja lažnih svjedoka. Kad je Arkadian provjerio Liv Adamsen u Newarku, u saveznoj državi New Jersey, otkrio je uobičajene stvari: gdje je živjela, njezinu kreditnu sposobnost itd., od čega ništa nije bilo naročito vrijedno spomena. Ali što je više gledao, osjećao je više čuđenja.

U njegovom po prirodi sumnjičavom umu dvije su stvari uključile alarm. Prva je bila njezino zanimanje. Liv Adamsen bila je istražiteljska novinarka koja je za velike novine u New Jerseyju radila na zločinima. To su bile loše vijesti, osobito u tako javnom i upadljivom slučaju kao ovaj. Druga je bila manje problem, a više zagonetka. Uprkos činjenici da je Liv točno identificirala truplo i reagirala kao sestra, u svim provjerama koje .je obavio nije bilo nijednog zapisa o bilo kakvom srodstvu. Koliko je Arkadian mogao ustanoviti iz složenog traga dokumenata koji se probijao kroz život Samuela Newtona, nije bilo ama baš nikakva dokaza da je imao sestru. 42 Putnički avion Lockheed Tri-Star tvrtke Cypress Turkish Airlines zatresao se pri polijetanju iz londonske zračne luke Stansted na putu prema

najdaljem dijelu Male Azije. U trenutku kad su se kotači odlijepili od asfalta, vjetar je preuzeo nadzor i avion se propeo kao da ga neviđene ruke pokušavaju raskinuti i baciti na do.

Bio je to velik avion, što je djelovalo umirujuće, ali također je bio star, što baš i nije. Još je uvijek imao aluminijske pepeljare u naslonima za ruke koji su štropotali dok se zrakoplov hrvao s vjetrom na putu uvis. Liv ih je sada pogledala, zamišljajući vrijeme kad je mogla umiriti živce na staromodan način. Umjesto toga otkinula je vrh paketića ukiseljenog đumbira, ostatak preskupog obroka od sušija koji je kupila između letova i stavila komadić pod jezik. Đumbir je bio dobar za stres i pomagao je pri ublažavanju mučnine. Presavinula je vrh paketića i pohranila ga za put. Imala je osjećaj da će ovaj let do kraja iskušati njegovu korisnost.

Polagano je žvakala đumbir i pogledala ostale putnike. Kabina je bila samo napola puna; bilo je osobito nedruštveno doba noći. Stari se Lockheed opet propeo dok ga je nov nalet vjetra gurnuo ustranu. Mogla je vidjeti krilo s prozora. Činilo se da lepeće, premda ukočeno. Prisilila se skrenuti pogled.

Bila se nadala da će malo odspavati tijekom posljednjeg dijela puta, ali za to apsolutno nije bilo prilike dok su vrhovi njezinih živaca treperili od straha da će zrakoplov pasti. Izvukla je drugu stvar koju je kupila između letova — putnički vodič za Tursku.

Otvorila je kazalo. Postojalo je cijelo poglavlje posvećeno Ruševini u kojem se nalazio i zemljovid. Najprije je njega pogledala. Poput većine, imala je samo najmaglovitiju predodžbu o tome gdje se Ruševina nalazi. Drevni grad, a osobito Citadela, bili su kao piramide u Egiptu: svatko je znao kako izgledaju, ali malo je ljudi moglo pokazati njihovo mjesto na atlasu.

Zemljovid je na tri preklopljene stranice prikazivao Tursku, koja se kao most širila između kontinentalne Europe i Bliskog istoka, obrubljena na vrhu i dnu Crnim i Sredozemnim morem. Koordinate su je odvele na desnu stranu zemljovida, blizu granice na kojoj je Mala Azija doticala biblijske zemlje Bliskog istoka.

Primijetila je dva simbola za zračne luke na sjeveru i jugu grada Gaziantepa — gdje je imala sletjeti za oko četiri sata — ali nije mogla vidjeti Ruševinu. Provjerila je geografske koordinate i ponovno pogledala. Našla ju je tek poslije nekoliko minuta traženja u polumraku kabine — zapadno od zračne luke, gdje se počinjao uzdizati lanac istočnog Torosa, upravo u pregibu stranice i gotovo posve skrivenu ravnom crnom crtom koordinatne mreže. Liv se učinilo gorko prikladnim da bi se njezin brat odlučio sakriti na takvom mjestu; tako dobro poznatom, a ipak tako skrovitom, koje se enigmatski ugnijezdilo u naboru zemljovida.

Listala je knjigu dok nije našla poglavlje o Ruševini i počela čitati, usisavajući činjenice o mjestu kamo je putovala, bilježeći i sređujući ih u

svom novinarskom mozgu sve dok se nisu počele uobličavati u sliku grada u kojem je njezin brat bio živio i umro. To je također bilo najstarije mjesto za hodočašća na svijetu, zbog ljekovitih svojstava voda koje su u obilju izvirale iz da, od otopljenog leda s planina koje su ga okruživale. I to je imalo smisla. Mogla ga je zamisliti kako radi kao vodič za planinare, skrivajući se iza lažnog imena negdje daleko od utabanih putova dok je tražio mir za kojim je čeznuo.

Želim biti bliže Bogu. To je ono što je bio rekao. Cesto se pitala o tim riječima u tišini koja je slijedila njegov nestanak,

mučeći samu sebe najtamnijim mogućnostima njihova značenja. Ali nekako je bila znala, čak i kad se ta tišina produžila u godine, da je živ. Još je vjerovala u to čak i kad joj je pismo iz matičnog ureda priopćilo nešto drugo. A sada je slijedila put kojim je on pošao, da otkrije kako je ondje živio. Nadala se da će joj inspektor moći pokazati gdje je živio i možda neke ljude koji su ga poznavali. Možda bi joj mogli ponuditi neke odgovore, ispuniti praznine koje su odjekivale u njezinu umu.

Okrenula je stranicu i pogledala fotografiju starog grada koji se nalazio u podnožju visoke planine. Natpis ispod nje opisivao ga je kao najposjećenije drevno mjesto na svijetu i navodno počivalište moćne, drevne relikvije poznate kao Sakrament.

Na suprotnoj je stranici bila kratka kronika Citadele, naširoko govoreći o njezinoj nevjerojatnoj starosti i ocrtavajući njezino stalno prisustvo kroz ljudsku povijest. Liv je pretpostavljala da je Citadela kršćansko svetište, ali tekst joj je otkrio da se ona samo povezala s kršćanstvom u četvrtom stoljeću, poslije obraćenja rimskog cara Konstantia. Prije toga bila je neovisna o bilo kakvoj organiziranoj religiji, premda je imala golem utjecaj na gotovo svako drevno vjerovanje: Babilonci su je smatrali prvim i najvećim ziguratom, drevni su je Grci obožavali kao dom bogova i dali joj ime Olimp, čak su je i Egipćani smatrali svetom i faraoni su putovali preko mora u Hetitsko Carstvo da posjete planinu. Neki su čak vjerovali da su velike piramide Gize bile pokušaji ponovnog stvaranja planine u nadi da će magična obilježja Citadele možda biti ponovljena u Egiptu.

Kad je Citadela obavila svoj politički potez usvajanja kršćanstva, operativno se središte Crkve preselilo u Rim da uživa punu zaštitu Rimskog Carstva. Međutim, Citadela je ostala sila u sjeni, sad izdajući proglase i dogme preko Rima, kao i novu inačicu svega putem izdavanja autorizirane Biblije. Bilo kakvo neslaganje s tim službenim mišljenjem smatralo se herezom i bilo je uništeno; najprije je to obavljala sila rimske vojske, a kasnije svaki kralj i car koji se pokušavao dodvoravati Crkvi i, šire uzevši, Bogu.

Liv je čitala krvave detalje, jednako uznemirena obiljem uskličnika i priloga koliko i onime što su opisivali. Nije joj bilo stalo do brutalne

povijesti tog mjesta, ili do toga kakve je tajne navodno sakrivalo, samo joj je bilo stalo do brata i do onoga što ga je u tom drevnom gradu nagnalo u smrt.

Avion se stresao i tihi je bong potakao Liv da podigne pogled. Opet se upalila oznaka da treba pričvrstiti pojaseve. Znak da je pušenje zabranjeno nije se promijenio. Rugao joj se tijekom ostatka leta, dok je noć postajala sve mračnija a oluja se stalno pogoršavala. 37 Svakidašnje bogoslužje u Citadeli bilo je podijeljeno u dvanaest različitih službi, od kojih su najvažnije bile četiri noćne mise. Održavale su se svake noći, kad se vjerovalo da odsutnost Božje svjedosti dopušta silama zla da se razvijaju. Bila je to teorija s kojom bi se složio svaki policajac u svakom većem gradu na svijetu: mračna se djela gotovo uvijek obavljaju pod zaklonom noći.

Prva noćna služba bile su večernje molitve, formalna misa koja se održavala na jedinom mjestu dovoljno velikom da cijelo pučanstvo Citadele posvjedoči umiranju još jednog dana — u velikoj katedralnoj špilji u istočnome dijelu planine. Prvih je osam redova bilo ispunjeno crnim haljama duhovnih voda — svećenika i knjižničara koji su provodili živote u mraku velike knjižnice. Iza njih sjedila je tanka bijela crta Ljekarnika, zatim dvadeset redova smeđih halja, obrtničkih bratovština — građevinara, tesara i drugih izučenih tehničara čiji je posao bio da stalno nadziru i održavaju fizičko blagostanje Citadele.

Smeđecrvene halje stražara urezivale su se kroz cijeli skup, razdvajajući više bratovštine na čelu od mnogobrojnih sivih plašteva u pozadini; redovnika administratora koji su radili sve od kuhanja i čišćenja do fizičkog rada za druge bratovštine.

Iznad raznobojnog skupa, na vlastitu povišenom balkonu, sjedila su braća Sveti odjevena u zeleno — ukupno njih trinaest, uključujući i opata, premda ih je danas bilo samo jedanaest. Opat nije bio medu njima, kao ni brat Gruber.

Kad se sunce spustilo ispod triju prozora iza oltara, velikog rozetnog prozora između dva trokutasta prozora, koji su predstavljali svevideće Božje oko, svi su u povorci otišli na posljednji obrok u blagovaonici prije povlačenja u spavaonice.

Zapravo, svi osim triju muškaraca odjevenih u crvene halje Karmina. Redovnik žućkastocrvene kose i plosnatog, ravnodušnog lica, građen

kao boksač srednje kategorije, uputio se preko odjekujućeg prostora prema vratima točno ispod balkona za Svete. Druga su ga dvojica slijedila. Nitko nije rekao ni riječi.

Zbog Corneliusove povijesti kao časnika u britanskoj vojsci opat ga je izabrao kao prirodnog vođu skupine i zato mu je na putu za večernje molitve dodao poruku, u kojoj su bila dva druga imena, upute i zemljovid. Cornelius je izlazeći iz katedralne špilje pogledao zemljovid, pošao lijevo prema uputi i nastavio uskim, manje posjećenim tunelima prema napuštenom dijelu planine. Sumrak je u zamršenim ulicama starog grada bio sve tamniji. Uljudni su službenici odveli posljednje turiste iz starog grada i željezne su rešetke glasno zaštropotale kad su se spustile na svoje mjesto, zatvorivši ga za noć. Na zapadu, u dijelu poznatom kao Izgubljena četvrt, sjene su počele dobivati ljudski oblik kad je noćno trgovanje ljudskim mesom ponovno započelo svoje skrovito poslovanje.

Na istoku, Kathryn Mann sjedila je u svojoj dnevnoj sobi, čekajući da njezin pisač obavi zadaću. Sada joj je bilo žao što ga je namjestila za sliku najbolje kakvoće dok je gledala kako se jedna linija postojano pojavljuje iza druge. Televizijske su vijesti izvijestile da su se u nijemom odavanju počasti čovjeku kojeg još nisu znali kao brata Samuela okupile velike skupine u Americi, Europi, Africi, Australiji, čak i u Kini, gdje se javni prosvjedi, osobito vjerske naravi, nisu tek tako poduzimali. Zapitali su ženu koju su intervjuirali izvan katedrale sv. Ivana u New Yorku zašto tako suosjeća s redovnikovom smrti.

»Zato jer trebamo vjeru, znate?« Glas joj je bio napet od čuvstva. »Jer moramo znati da je Crkvi stalo do nas — i da se brine za nas. Ako je jedan od njihovih bio prisiljen na ovo i Crkva čak ne kaže ništa o tome... pa, gdje nas to onda ostavlja...?«

Ljudi na svakom kontinentu govorili su manje-više isto. Redovni- kova osamljena smrt očito ih je dirnula. Činilo se da njegovo bdijenje na vrhu planine simbolizira njihov vlastiti osjećaj izolacije i tišina koja jc uslijedila bila je dokaz da Crkvi nije stalo, da je Crkva izgubila svoju sućut.

Možda nastupa promjena, pomislila je dok je naposljetku izvadila komad papira iz pisača i pogledala fotografiju Liv Adamsen ukradenu iz policijske datoteke.

Možda se proročanstvo ipak ispunjava. Isključila je televizor i na izlasku uzela dvije jabuke. Zračna je luka bila

udaljena trideset minuta. Nije imala pojma koliko će ondje morati čekati. 44 Teška su se vrata škripeći otvorila na zahrđalim šarkama. Cornelius je prošao kroz njih i ispružio ruku da uzme upaljenu baklju koja im je bila ostavljena. Držao ju je pred sobom dok su išli u zaboravljene dubine

Citadele. Slijedio ga je brat Johann, čiji tamnokosi izgled filmskog glumca nije pokazivao njegovo skandinavsko podrijetlo, a modre su oči bile pune leda njegove domovine. Brat Rodriguez bio je na kraju, nadvisujući obojicu za pedalj; vitak mu se stas nije slagao s njegovim gradskim hispanoameričkim korijenima, a zlatne su oči bile oprezne i bezizražajne dok je laganim korakom prolazio kroz niske tunele.

Bat njihovih koraka i pucketanje upaljenih baklji odjekivali su oko njih dok se povijest planine uzdizala iz tame da ih pozdravi. Ponegdje su zijevali ulazi kao usta zamrznuta u oplakivanju. Iza sebe su nazirali ostatke života koji se nekad ondje odvijao: krevete koji su se uvijali pod teretom promočene slame i razbijene klupe koje su jedva mogle nositi težinu duhova koji su sada sjedili na njima. S vremena na vrijeme razmrvljeni se kamen rasuo po du i pruge vapnenca bijelo su bljeskale u tami kao fantomi onih koji su nekad ondje hodali.

Poslije deset minuta pred sobom su ugledali slabu narančastu svjetlost koja je treperila iz ulaza koji je ispuštao dim preko stropa isklesanog u vrijeme kad su ljudi bili manji. Kad su se približili, namirisali su zapaljeno drvo i osjetili kako hladan zrak ustupa pred nešto malo topline. Cornelius se ugurao u špilju koja je nekad mogla biti kuhinja. Na drugoj strani odaje jedna jc prilika čučala kod staromodnog štednjaka, gurajući štap u vatru koja je loše gorjela.

»Pozdrav, braćo«, rekao je opat, kao krčmar koji srdačno dočekuje putnike koji su došli iz snježne mećave. »Ispričavam se, ovo je loša vatra. Bojim se da sam izgubio vještinu paljenja vatre. Molim vas...« Pokazao je prema stolu na kojem su bila dva velika kruha i nešto voća. »Sjednite. Jedite.«

Opat im se pridružio kod stola i gledao kako šutke odlamaju komade kruha a da ništa nije uzeo za sebe. Promatrao ih je dok su jeli, spajajući imena s licima koja je posljednji put vidio u fasciklima osoblja. Visoki: Guillermo Rodriguez. Dvadeset dvije godine. Podrijetlom iz Bronxa. Bivši beskućnik i član bande. Njegovi su dosjei govorili o nizu uhićenja zbog podmetanja vatre; svaki je put dobio strožu kaznu. Pola je života proveo s majkom koja je uzimala droge, a ostatak u raznim popravilištima. Pronašao je Boga nakon što ga je AIDS učinio siročetom.

Nasuprot njemu sjedio je Johann Larsson. Dvadeset četiri godine star. Tamnokos, modrook i upadljivo naočit. Rođen u šumama Abiska sjeverne Švedske u separatističkoj, pseudovojničkoj vjerskoj komuni, bio je odgojen u vjeri da je kraj svijeta blizu, kad će grešni milijuni postati đavli i napasti pravednike. Kako bi zaštitio sebe i svoju širu »obitelj« od tih zamišljenih horda, pucati je iz puške naučio kad i čitati. Kad je kraj došao, poprimio je tragičniji oblik. Najprije je vozač kamiona podigao uzbunu kad je primijetio da vuk vuče ljudsku nogu preko ceste pred njim. Policijska ophodnja koju

su poslali otkrila je da je komuna po dogovoru počinila samoubojstvo. Johann je bio jedini preživjeli. Našli su ga sklupčanog u krevetu kraj trupla mlađeg brata. Rekao je policiji da mu je otac dao neke pilule »da vidi Boga«, ali se razljutio na njega jer je prije bio vikao na brata i zato ih je bacio. Nekoliko obitelji koje su ga posvojile nisu se uspjele približiti tom lijepom, uznemirenom dječaku. Bio je povučen, veoma nepovjerljiv prema strancima i očito na putu u samouništenje. Onda ga je prigrlila Crkva, poslala ga u jedno od svojih sjemeništa za rehabilitaciju u Americi i uzela k sebi kao izgubljenog sina.

A tu je bio i Cornelius Webster. Trideset četiri godine star. Odrastao je u sirotištu i otišao u britansku vojsku čim je postao dovoljno star. Umirovljen nakon što je vidio kako njegov vod živ gori pred njim kad im je oklopljeno vozilo bilo pogođeno raketnom granatom. Ožiljci na njegovu licu, kao kapi blijedog voska od kojih mu je brada rasla u krpicama, bili su obilježja te tragedije. Na dan kad je ostavio vojsku institucionalizirani život vojnika zamijenio je za institucionalizirani život redovnika. Citadela je sada bila njegova obitelj, kao i za sve njih.

Opat je također uskladio njihove različite vještine sa zadaćom koju im je namjeravao dati: Corneliusovu dob i autoritet, Johannovu upadljivu naočitost i savršen engleski jezik, meku za hvatanje ženskih riba, Rodriguezovu američku putovnicu i poznavanje ulica. Svaki je u svojoj prošlosti imao nasilje te žestoku i strasnu žudnju da svoju vrijednost dokaže Bogu. Čekao je da prestanu jesti prije nego što je opet progovorio.

»Molim vas, oprostite mi zbog ne baš pravovjerne naravi ovog sastanka«, rekao je, a vatra je sad oko njega stvarala aureolu maglovita crvenog sjaja. »Ali kad objasnim razlog, razumjet ćete potrebu za ovakvim oprezom i tajnovitošću.«

Prstom je dotakao napućena usta. »Ovaj je dio planine nekoć bio dom garnizona redovnika-ratni- ka,

Karmina, crvenih vitezova Citadele, uzvišenih predaka bratovštine u kojoj služite. Oni su odlazili u borbu da iskorijene lažne religije, smrve lažne bogove, unište heretičke crkve i zabludjele vjernike u vatri Inkvizicije očiste od njihovih grijeha. Ti su križarski pohodi bili poznati kao tabula rasa — čista ploča — jer za njom nikada nije ostalo ni traga hereze.«

Spustio je glas i nalaktio se na stol, od čega je ovaj zaškripao poput dasaka starog broda.

»Karmine nisu bili vezani običnim ljudskim zakonima.« Pogledao ih je jednog za drugim. »Niti zakonima bilo koje zemlje u kojoj su se našli, jer to su bili samo zakoni kraljeva i careva, a Karmine su bili odgovorni samo Bogu. Sada vas dovodim ovamo kako biste na sebe stavili njihov sveti plašt. Možda nas više ne opsjedaju vojske, ali još uvijek imamo neprijatelje. I još uvijek trebamo vojnike.«

Gurnuo je Corneliusu omotnicu preko stola. »Ovo su detalji onoga što morate učiniti i upute kako možete napustiti

planinu. Izabrao sam vas jer svaki od vas ima u sebi karakter i stečeno iskustvo da obavi Božju zadaću. Budite vodeni Njime, a ne zemaljskim zakonima. Kao vaši prethodnici, morate biti nepokolebljivi u obavljanju dužnosti. Opasnost je stvarna. Morate je ukloniti.«

Pokazao je drugu stranu sobe, gdje su tri identične platnene torbe bile naslonjene na zid.

»Unutra ćete naći novac, osobne iskaznice i civilnu odjeću. Dva sata poslije ponoći sastat ćete se s dva muškarca koji će vam osigurati prijevoz, oružje i sve drugo što trebate. Baš kao što su vaši prethodnici koristili najamnike da im pomažu u zadaćama, morate upotrijebiti te ljude da vam pomažu u vašoj. Ali nikad ne zaboravite da ono što vi radite iz ljubavi prema Bogu, oni rade iz ljubavi prema novcu. I zato ih koristite — ali nemajte povjerenja u njih.«

Zastao je. »Ne šaljem vas olako na ovu zadaću. Ako poginete na dužnosti, kako bi

se moglo dogoditi nekima među vama, znajte da će vas Bog zagrliti kao blagoslovljenog ratnika, kao one koji su poginuli prije vas. Oni koji se vrate bit će dočekani s dobrodošlicom, ne kao članovi bratovštine u kojoj sada služite, nego kao najviši naše vrste — kao zeleni plašt, Sveti. Možda ste svjesni«, dodao je, »da već postoje dva prazna mjesta. Ali proširio bih naš broj da pronađem mjesta za sve vas koji ste dokazali da toliko vrijedite. I uzdizanjem na najviši stupanj bratstva vi biste, naravno, bili blagoslovljeni svetim znanjem onoga što zahtijevam da sada štitite.«

Ustao je sa sjedala i skinuo Križ s pojasa od konopa. »Imate nekoliko sati da se preodjenete i pripremite za svoj povratak u svijet. Sada ću vas blagosloviti u tradiciji reda koji ove noći ovdje oživljujemo.«

Podigao je Tau iznad glave i počeo izgovarati drevni ratni blagoslov, riječima jednako drevnima poput planine u kojoj su sada molili, a iza njega vatra je pucketala i šištala te bacala njegovu golemu sjenu preko stropa špilje. Nekoliko sati kasnije lagan je drhtaj potresao do kod starog gradskog zida, jeka oluje koja je osvjetljavala nebo na putu preko planinskih vrhova na sjeveru. Na kraju uličice između dva višekatna parkirališta teški je čelični kapak zaštropotao i otkrio otvor upravo dovoljno širok da kroz njega prođe čovjek. Tri su se sjene odvojile od tame, djelići noći koje je otpuhao vjetar. Uputile su se niz uličicu prema parkiranom kombiju čija su stražnja vrata bila otključana.

Dok su tri prilike tiho ulazile, prve su krupne kapi kiše zazve- čale o tanki čelični krov kombija i zapraskale o kameni pločnik boje kostiju. Vrata su se uz štropot zatvorila i motor je zagunđavši oživio. Prednja su se svjetla

upalila, rasvjetljujući prašnu cestu dok je kiša preko nje zapljuštala poput najezde.

Kombi je krenuo prema unutarnjem prstenu i velikom istočnom bulevaru koji će ih odvesti sve do zračne luke. Kiša se pojačala dok su zaobilazili stari grad. Njezine su crne suze plakale zbog svega što se dogodilo i svega što će se možda dogoditi, cureći niz strane Citadele do kredastog da gdje je nekad tekla voda u jarku i jedan čovjek nekoć plivao, niz uske popločene ulice kuda su nekad jahali crveni vitezovi, da otplavi cvijeće i karte koje su obilježavale mjesto na koje je redovnik tako nedavno pao. 45 Lockheed Tri-Star nagnuo se i zaljuljao dok se provlačio kroz olujne oblake koji su čuvali zračnu luku u Gaziantepu. Munja je bljesnu- la u zamračenoj unutrašnjosti, a motori su jecali dok su se naprezali da zahvate skliski zrak. Liv je stezala putnički vodič kao da je Biblija i gledala otprilike četrdesetoro drugih putnika. Nijedan od njih također nije spavao. Činilo se da neki mole.

Bog te prokleo, Same, pomislila je kad je avion opet posrnuo. Osam godina bez riječi i sada prolazim kroz sve ovo zbog tebe.

Pogledala je kroz prozor na koji je pljuštala kiša, na vrijeme da vidi kako još jedna munja pogađa krilo. Motori su zaurlali od bola. Nadala se da ta dva događaja nisu u vezi i opet pogledala pepeljaru na naslonu za ruke, pitajući se kakva je kazna za pušenje u putničkom avionu. Ozbiljno je pomišljala na to, bez obzira kakva ona bila.

Još je jednom bacila pogled u olujnu noć, nadajući se da će oluja malo oslabjeti. Kao po božanskom nalogu, oblaci su se razdvojili da otkriju tamni, nazubljeni krajolik koji se nemirno migoljio od gotovo stalnih bljeskova munje. U daljini je mogla razabrati sjaj velikog grada koji se u prirodnoj udubini planinskog lanca raširio kao plitko zlatno jezero. Zbog kapi kiše koje su tekle s prozora svjetlucao je kao da nije posve stvaran. U njegovu je središtu bila mrlja tame s četiri ravne crte svjetlosti koje su zračile iz nje. To je bila Ruševina, a tama u središtu bila je Citadela. S visine je izgledala kao crni dragulj umetnut u središte sjajnog križa. Liv je uprla pogled u nju, sjećajući se svega što je pročitala o tom mjestu i krvi koja je bila prolivena zbog tajne koju je sadržavalo.

Onda se Lockheed na trenutak nagnuo, nastavljajući spuštanje u zračnu luku Gaziantepa i Citadela je nestala u noći. Kathryn Mann stajala je i promatrala bujicu ljudi koja je navirala u dvoranu za dolaske. Slijedeći informacije iz ukradene policijske datoteke, pomišljala je da će djevojka što prije doći u Ruševinu da preuzme bratovo tijelo. Ona je

osjećala isto prije dvanaest godina kad joj je muž bio ubijen. Još se uvijek sjećala usrdne potrebe da bude s njim, premda je znala da je mrtav.

S obzirom na vrijeme telefonskog razgovora zabilježenog u datoteci, internetske stranice putničkog agenta naznačile su da je to bio prvi let koji je djevojka mogla uhvatiti.

Pušteni na slobodu iz dvorane za carinu, putnici su trčali prema taksijima ili rođacima koji su ih čekali, odnosno da budu što prije u redu za plaćanje parkiranja. Dva su leta stigla u isto vrijeme, pa je bilo teško jasno vidjeti svakoga tko se pojavio. Kathryn je zapamtila djevojčino lice iz otisnutog teksta, ali je također imala i karton s njezinim imenom ako bude potrebno. Upravo ga je htjela podignuti kad je primijetila muškarca iza suprotne ograde koji je držao identičan znak. LIV ADAMSEN bilo je napisano flomasterom.

Kathryn je osjetila kako joj se kosa diže. Gurnula je ruku u džep kaputa i uhvatila dršku pištolja, gledajući ga iz

prikrajka. Mogao bi biti iz policije. Bilo je moguće da je došlo do novog kontakta za koji nije saznala.

Bio je prilično visok i krupan. Zućkastobijela brada prekrivala je nešto poput ožiljaka na obrazima. Bilo je nečega što ju je uznemiravalo u načinu na koji je gledao svjetinu, kao medvjed koji gleda lososa u potoku. Držao se kao osoba na položaju i to je Kathryn uplašilo više od svega. Ne bi slali policajca visokog položaja samo da dođe po svjedoka, osobito ne tako kasno u noći. On nije bio iz policije.

Jedna se žena pojavila iz dvorane za carinu i hodala zajedno s mnoštvom. Imala je prljavu plavu kosu koja joj je padala preko lica. Gledala je svoju putničku torbu, tražeći nešto. Činila se prave visine, prave dobi.

Kathryn je pogledala na muškarca s natpisom. I on ju je opazio. Djcvojka je izvukla mobitel iz torbe i podigla glavu. To nije bila ona. Kathrynini su se prsti opustili i izvukli iz džepa. Muškarac je nastavio napeto gledati djevojku, gledajući kako se približava. Kad je bila samo nekoliko metara od njega, podigao je natpis, a lice mu se upitno nasmiješilo. Djevojka je samo pogledala kroz njega i nastavila hodati.

Smiješak se izgubio i opet je počeo s nadzorom. Kathryn je učinila isto. Kad je posljednji putnik došao na prolaz, bilo je jasno da djevojka nije došla tim letom i Kathryn je naučila dvije stvari. Njezin je instinkt bio točan; Sveti su uistinu poslali ljude da presretnu djevojku. Usto, iz ovog ili onog razloga, nisu znali kako ona izgleda. 46

Još nije bilo dva ujutro kad je Liv prošla kroz carinu i ušla u visoku i prozračnu dvoranu za dolaske. Ekspresionističke zidne slike i obješene skulpture ispunjavale su njezin golem prostor. Iz pročitanog tijekom leta prepoznala je neke od dramatičnijih trenutaka dugačke i krvave prošlosti Ruševine.

Energične povijesne figure bile su posve u opreci s pravim ljudima koji su se vukli naokolo pod njima. Bilo je nekoliko poslovnih ljudi u elegantnim odijelima, koji su proučavah svoje laptope i Blackberryje, ali nije ih bilo mnogo. Male skupine posjetitelja mrtvih očiju besciljno su vukle kolica preko mramornih podova, a dvojica su ih policajaca s dosadom gledala. Obojica su imala automatsko oružje obješeno o rame.

Većina turista koji su dolazili u Ruševinu letjela je u veću zračnu luku sjeverno od Gaziantepa, jer je bila bliža drevnoj tvrđavi. Liv nije mislila na to kad je rezervirala kartu, samo je kupila kartu za prvi let za koji je mislila da će moći uhvatiti. Prema turističkom vodiču, još je uvijek bilo mnogo autobusa koji su odlazili u drevni grad iz stare zračne luke, ali pomišljala je da će u ovo doba vjerojatno morati potrošiti priličnu svotu na taksi čim se dočepa nešto lokalnog novca.

Dok je pretraživala pogledom mjesto u potrazi za bureau de change, vidjela je visokog, naočitog muškarca koji je gledao ravno u nju. Najprije je gledala mimo njega, zbunjena njegovom izravnim pogledom, a zatim je uzvratila pogled. Nasmiješio joj se. I ona se nasmiješila. Onda je podigao karton na kojem je njezino ime bilo napisano flomasterom.

»Gospođica Adamsen«, rekao je, približivši se. Kimnula je, ne znajući što da misli o njemu. »Poslao me Arkadian«, objasnio je. Glas mu je bio dubok. Zvučao je kao

da pripada nekome starijem. U njemu nije bilo ni traga naglaska. »Amerikanac«, upitala je Liv. »Ondje sam studirao«, rekao je, a glas mu je ostao hladnokrvan i

postojan. »Ali ne budite impresionirani. Ovo je turistički grad, ovdje svatko govori engleski.«

Kimnula je kad je jedna zagonetka bila riješena, a zatim se opet namrštila kad se pojavila druga.

»Kako ste znali kojim letom?« »Nisam znao«, prekinuo ju je. »Čekao sam nekoliko posljednjih

međunarodnih letova jer je bilo moguće da ćete biti na jednom od njih.« Zvučao je prilično vedro za tipa koji je proveo pola noći stražareći u zračnoj luci.

»Prvi let kojim sam mogla stići...« rekla je, osjećajući se neugodno zato što su mu dali tako usranu zadaću.

»Nema problema.« Pokazao je zgužvanu torbu koja joj je visjela s ruke. »Je li to vaša prtljaga?«

»Da, ali ne brinite, ja ću je nositi.« Objesila ju je o rame i počela ga slijediti preko sjajnog mramornog poda.

Svakako ne dobivaš ovakvu uslugu u Jersey Cityju, pomislila je Liv kad je uprla oči u široka leđa koja su otvarala prorez kroz krda turista. Njegov se dugi, crni vojnički kaput vijorio iza njega dok je hodao, dajući mu izgled zamjetljivog viteštva koje se dobro slagalo sa zidnim slikama.

Ušla je u okretna vrata koja su se polako vrtjela. U tijesnom mu je prostoru stajala dovoljno blizu da je obavije njegov miris. Čist, trpak, s nagovještajem kože i citrusa i nečega drevnog i utješnog — možda tamjana. Većina policajaca koje je poznavala općenito su Old Spice smatrali vrhuncem elegancije. Podigla je pogled. Bio je viši nego što je mislila i naočit na tradicionalan, visok, taman način — oči su mu bile plave i ledene, premda mu kosa nije bila crna, kako je isprva bila mislila, nego vrlo tamna smeđa. Bio je točno od one vrste muškaraca na koje majke upozoravaju kćerke, a vračare ih nalaze u kristalnim kuglama ako im dovoljno platiš.

Okretna vrata nježno su ih odvela u noć i vonj kiše na betonu prodro je do njezinih čula umrtvljenih putovanjem. Bila je to najsvježija stvar koju je doživjela u više od dvanaest sati, ali u zbrkanom svijetu ovisnika o nikotinu to ju je samo podsjetilo koliko joj treba cigareta. Zaustavila se čim su bili vani i otvorila torbicu. »Gdje ste parkirali automobil?«

Muškarac se okrenuo i pogledao je kako kopa po neurednom sadržaju putničke torbe. »Baš ondje.« Kimnuo je prema mjestima za kratko parkiranje preko ceste.

Liv je pogledala u noć koju je šibala kiša. »Spakirala sam se nabrzinu«, rekla je. »Mislim... da... ovdje unutra nemam ogrtač.«

Muškarac je podigao kišobran, ali Liv se nije obazirala na to. Samo je gledala zgužvani paketić cigareta koji je napokon uspjela naći. Kucnula je prstom po njemu i ustima izvukla jednu cigaretu.

»Malo je vjetrovito«, rekla je, pogrbivši ramena zbog hladnoće. »Ne želim da slomite kišobran zbog mene. Znate što... zašto ne odete po automobil? Ostat ću ovdje i popušiti cigaretu i tako se neću smočiti, a i nećete me morati tužiti zbog pasivnog pušenja.«

Muškarac je oklijevao, pogledao mlazove kiše koji su pljuštali preko zone za dolazak putnika. »U redu. Ne mičite se. Odmah ću se vratiti.«

Gledala je kako odlazi, dok mu je vjetar grabio skutove kaputa. Savinula je ruku oko kraja cigarete, zapalila je i uvukla nikotin i noćni zrak duboko u pluća. Izdahnula je, osjećajući kako se napetost leta počinje topiti i nestajati zajedno s dimom. Ubacila je cigarete u torbu, kopala po njoj dok nije našla mobitel i uključila ga.

Kamion je projurio kraj nje u kiši, prošavši kraj nadstrešnice za autobus gdje je čovjek iz sigurnosne službe naoko tjerao troje mladih ljudi koji su

ondje pokušavali provesti noć. Izgledali su kao studenti koji su se previše zabavljali ili samo obični skitnice koji su provodili život u selidbi s jednog mjesta na drugo.

Dobrodošli u Ruševinu... Telefon je zazujao u Livinoj ruci kad je uhvatio signal. Tri propuštena

poziva i dvije nove poruke. Pomicala je palac preko tipkovnice da nazove svoju glasovnu poštu kad se do nje dovezao neupadljiv Renault. Prozor se spustio i dobro odjeveni policajac iza volana joj se nasmiješio. Nagnuo se i otvorio stražnja vrata.

Liv je posljednji put gladno povukla dim cigarete, zakopala je u pijesku pepeljare kod okretnih vrata i onda uzela torbu te potrčala preko mokrog pločnika u toplu, suhu udobnost automobila.

»Kako se zovete«, rekla je, zatvarajući vrata i posežući za sigurnosnim pojasom.

Ubacio je mjenjač u brzinu i smjestio se iza automobila i taksija koji su polako vozili prema znakovima izlaza. »Gabriel«, rekao je.

»Kao anđeo?« Vidio je kako mu se oči nabiru u retrovizoru. »Kao anđeo.« Naslonila se na vrata i osjetila kako se umor oko nje ornata poput

pokrivača. Upravo je htjela zatvoriti oči kad se sjetila poruka. Nazvala jc glasovnu poštu i podigla mobitel na uho.

»Koga zovete«, upitao je vozač. »Samo slušam poruke.« Prigušila je zijevanje. »Kamo točno idemo?« »U Ruševinu«, rekao je, odvajajući se od prometa i vozeći niz prilaznu

cestu. »Kamo drugamo?« Onda, kroz pucketanje statičkog elektriciteta oluje, započela je prva

poruka. 47 Halo... ovaj... gospođice Adamsen. Ovo je inspektor Arkadian. Samo sam želio opet reći koliko mi je žao... zbog vašeg gubitka... poslao sam neke fotografije izvjesnom detektivu Berringeru... policijska služba Newarka...«

Liv je jako pritisnula telefon uz uho jer se statički elektricitet pojačao, prigušujući dijelove poruke.

»On će vas nazvati «... službeno identificirati... Može se pobrinuti za sve na svom kraju... ne oklijevajte... nazovite me ako budete imali...«

Poruka je završila i Liv je svrnula oči na muškarca koji je sjedio za volanom. Ako joj je Arkadian poslao slike da ih identificira, znači da misli da ne dolazi. Zašto bi onda poslao nekoga da dođe po nju? Započela je druga poruka.

»Zdravo, zovem se detektiv Berringer iz policijske službe Newark Cityja...«

Nije čekala da čuje ostatak. Rekao je da se zove Gabriel. Rekao je da je policajac. Ne. Nikad nije rekao da je policajac. Nije joj pokazao značku kad se

predstavio. Samo je rekao da ga je poslao Arkadian i ona je pretpo- stavila ostalo. Glupo. Bila ju je zavarala vlastita iscrpljenost i činjenica da je bio naočit i uljudan. Onda, dođavola, tko je on?

»Je li sve u redu?« Podigla je pogled i susrela njegove oči u zrcalu. »Da«, rekla je, iznenada svjesna da joj lice mora izgledati kao slika

zabrinutosti. »Samo posao. U velikoj sam žurbi samo uskočila u avion. Nisam imala vremena završiti neke stvari prije odlaska. Moj se šef doista ljuti na mene.«

Oči su mu se vratile na cestu dok je kombi kraj njih projurio u oblaku vodenih kapi. Gume su zacviljele, a unutrašnjost se preplavila crvenom svjetlošću. Kombi pred njima jako je zakočio. Prejako.

Gabriel je učinio isto. Kotači Renaulta zacviljeli su preko masne površine ceste. Došlo je do žestokog udara dok je prednji branik tresnuo o stražnju stranu kombija. Liv je silovito poletjela prema naprijed. Začuo se jak prasak i za vrlo je kratak trenutak, prije nego što su se napuhali zračni jastuci, pomislila da ju je pogodio metak.

Onda se sve započelo odvijati usporeno. 48 Prije nego što se vozačev zračni jastuk počeo ispuhavati, Gabriel ga je udario da se spljošti, otkopčavajući svoj sigurnosni pojas i posežući za vratima. Otvorio ih je snažnim udarcem noge, otkotrljavši se u kišu prije nego što su imala vremena da se opet zatvore. To se dogodilo tako brzo da je Liv još uvijek gledala prazno vozačko sjedalo kad su se njezina vrata otvorila.

Okrenula se i suočila s otvorom pištolja. »Van«, povikao je glas negdje iza njega. Svrnula je pogled s crne rupe revolverske cijevi na mladića koji ga je

držao. Nije bio mnogo viši od dječaka. Ožiljci od akni pokazivali su se kroz dlačice rijetke plave brade, a kiša se slijevala s vrha kape za bejzbol koju je navukao nisko iznad blijedih plavih očiju.

»Van«, opet je povikao. Nagnuo se prema naprijed i zgrabio je slobodnom rukom baš kad se

staklo iza nje rasprsnulo, obasipajući unutrašnjost sićušnim, sjajnim

krhotinama. Dječak se trznuo unatrag, napravivši piruetu kao da je netko povukao konopac pričvršćen na njegovo lijevo rame. Liv se osvrnula i među krhotinama prozora ugledala Gabriela.

»Bježite«, viknuo je i onda munjevito nestao iz vidika. Liv je hitro okrenula glavu i kroz otvorena vrata pogledala dječaka

blijedih očiju koji je ležao gdje je pao, gledajući gore u kišu. Pljusak staklenih dragulja pao je na tlo dok je pipala za gumbom za otpuštanje i njezin se sigurnosni pojas pomaknuo preko tijela. Gacajući po vodi kraj trupla prošla je prema sjenama na drugoj strani ulice. Očekivala je da će u svakom trenutku čuti prasak pucnja iz pištolja iza sebe i osjetiti udarac metka koji je pogađa u leđa i obara na do.

Stigla je do pločnika i otklizala preko njega do ruba niskog grmlja i trave. Poslije dvije godine rasta i blagih zima žilavo bi busenje možda ponudilo neku vrstu zaštite, ali u sadašnjem je stanju služilo kao jedva nešto više od prepreke. Krivudala je među njim, krećući se preko tako natopljene zemlje da joj se činilo da trči po ledu. Skratila je korake. Riskirala je pogled iza sebe.

Kroz gustu zavjesu kiše gotovo se ništa nije vidjelo. Tek je mogla razabrati obris automobila i kombija pred njim, ali ništa drugo. Nešto se zaletjelo u nju, žestoko je bacivši unatrag. Nekoliko je trenutaka ležala, trepćući u kišu dok je hladnoća zemlje ulazila u njezino tijelo. Drugi put u isto toliko minuta pomislila je da ju je pogodio metak, a zatim je postala svjesna oblika pred sobom, napetog preko tame kao golema paukova mreža. Slijedila je njegov gotovo nevidljiv obris sve dok nije vidjela da se nešto tanko i čvrsto uzdiže iz zemlje. Stup. Bila je naletjela na žičanu ogradu.

Još je jednom riskirala pogled u smjeru dvaju vozila i vidjela kako njezin mobitel sjaji na zemlji kraj glave. Ispao joj je iz ruke kad je pala. Zgrabila ga je, prestravljena mišlju da bi njegova slaba svjetlost mogla poslužiti kao signal za one koji su joj na tragu. Rukom je pokrila zaslon i snažno pritisnula gumb OFF. Iz svog novog položaja više nije mogla vidjeti automobil ili kombi. Od toga se bolje osjećala — ali samo za trenutak.

Začuo se pucanj koji je slijedio zvuk upaljenog motora i izmučen vrisak guma na asfaltu. Čula je zveket metaka na metalu negdje niz ulicu i prasak razbijenog prozora. Vozilo u bijegu projurilo je iza zavoja i nestalo.

Pogledala je prema cesti. Nije vidjela ništa osim žute magle uličnih svjetiljaka. Zamislila je kako netko stoji iza plitkog nasipa, s revolverom u ruci, pogledom pretražujući tamu. Traži je. Ali tko? Jedan od tipova koji su ih napali iz zasjede ili Gabriel? Samo je željela savršeno mirno ležati, ne trčati, niti privući pozornost na sebe. Ali kad je pobjegla iz automobila, uputila se ravno prema prvom zaklonu koji je vidjela. Čak nije trčala pod

kutom. Ležala je na mjestu koje će taj, tko god bio, najprije pogledati. Morala se pokrenuti.

Pogledala je udesno, u smjeru u kojem su se bili vozili. Niz pomoćnih zgrada označavao je križanje. Najvjerojatnije skladišta. Puna prtljage ili tereta i možda čak i ljudi koji su radili u noćnoj smjeni — samo nekoliko stotina metara od nje. U drugom smjeru sjaj terminala zračne luke obasjavao je donji dio niskog oblaka. Nije imala pojma koliko je daleko, ali bio je mnogo dalje nego pomoćne zgrade. Slušala je približava li se itko. Čula je pljuštanje kiše. Svoje vlastito brzo disanje. Ništa drugo.

Brzo je triput udahnula, podigla se na noge i potrčala. Logična je stvar bila uputiti se do najbližih zgrada i pokušati podići uzbunu pa je zato otišla drugim putem. Natrag prema toplom, jarko osvijetljenom terminalu i gomilama turista koji su bezizražajno piljili u ploče za odlazak i dvojici policajaca s poluautomatskim oružjem obješenim o rame.

Nisko se šćućurila, držeći se s lijeve strane ograde, nadajući se da čovjek ondje gleda u suprotnom smjeru. Iznenadan bljesak munje razderao je noć, utiskujući u Livinu mrežnicu sliku svega što joj se nalazilo na putu: vrata u žičanoj ogradi oko dvadeset metara daleko od nje, niz za nizom parkiranih automobila iza nje. Kad bi samo mogla stići do zbijenih redova obiteljskih automobila i laganih kabrioleta koji će zaustaviti metke, mogla bi biti na sigurnom.

Iznad glave zatutnjala je grmljavina. Vrata su sada bila samo desetak metara daleko, a rub s lijeve strane počeo se snižavati dok se nije spustio do visine prilazne ceste. Gubila je ono malo zaklona što je imala na toj strani, ali tu ništa nije mogla učiniti.

Crne i žute pruge automatske rampe širile su se preko otvora u ogradi. Prisilila se usredotočiti na nju, a ne na ljude iza sebe.

Sada je bila udaljena pet metara. Tri. Dva. Desnom je nogom stupila na čvrst asfalt ceste pa skočila prema kutiji s

mehanizmom rampe, pognula se iza nje i sa zahvalnošću naslonila na hladan, mokar metal. Na trenutak se osjećala sigurnom.

Onda je kiša prestala. To se dogodilo tako naglo da se činilo gotovo neprirodnim. U jalnom je

trenutku bila oblivena gotovo tropskom poplavom, a u sljedećem se zavjesa podigla. Čula je klokotanje odvoda uz glavnu cestu i tiho usisivanje natopljene zemlje. U iznenadnoj tišini svaki je njezin dah zvučao kao struganje električne pile. Napinjala je uši za drugim zvukovima. U njezinoj užarenoj mašti tišina je govorila o neprijatelju u blizini, koji je slušao i najmanji pokret, pištolj uperen u hladnu zemlju sve dok ne bude pronađena toplija meta.

Zgrada terminala još je bila predaleko, ali sada je mogla vidjeti svaki njezin detalj — što je značilo da je to mogao i onaj tko ju je tražio. Osjećala je snažan poriv da pojuri natrag u zaklon parkiranih automobila, ali ga je svladala.

Pet metara asfalta bilo je sve što ju je razdvajalo od njih. A sada je primijetila da je mjesto gdje se šćućurila jače osvijetljeno od ostalih. Mogla je drugdje vidjeti ohrabrujuće zasjenjene prolaze gdje se barice svjetlosti nisu posve preklapale. Bilo bi je mnogo teže primijetiti ako bude trčala niz jedan od njih. Najbliži je bio udaljen oko šest metara. Plus još pet metara do automobila. Ili bi mogla okušati sreću i potrčati s mjesta na kojem se nalazila.

Zatvorila je oči i naslonila glavu na čelični stup. Onda se otisnula preko uskog dijela ceste, držeći glavu na istoj visini kao crna i žuta lampa. Gabriel je čuo njezine udaljene korake na mokrom asfaltu i gledao kako bježi preko ulazne ceste, mijenja smjer kad je stigla do sjene, a zatim nestala u oceanu metala.

Okrenuo se natrag i pogledom pretražio poprište zasjede, provjeravajući jesu li mogli biti viđeni. Nekoliko se sigurnosnih kamera nalazilo na rubu parkirališta, ali sve su bile usmjerene unutra, prema vozilima. Isto je bilo s pomoćnim zgradama. Nijedna kamera nije bila usmjerena na cestu. Moglo se pouzdano pretpostaviti da ništa od onoga što se dogodilo u posljednjih nekoliko minuta nije bilo snimljeno.

Podigao je mjedene čahure sedam metaka koje je ispalio na vozilo u bijegu. Većina je pogodila cilj, ali nijedan nije spriječio bijeg. Uz prigušen zveket spustio je čahure u džep i obratio pozornost na truplo. 49 Liv je gotovo zaplakala od olakšanja kad je kroz okretna vrata upala u milosrdnu svjeTLost zgrade terminala. Šepala je, ostavljajući za sobom blato i vodu, dok su se prestrašene skupine turista odmicale od nje. Jedan od policajaca na kontroli putovnica podigao je pogled, upozoren nemirom. Vidjela je kako gura laktom svojeg kolegu i kima u njezinu smjeru. Drugi se trgnuo kad je upro oči u napola blatno, napola ludo stvorenje koje je hodalo prema njemu. Pritisnuo je gumb na voki-tokiju i počeo govoriti u njega. Obojica su spustila ruke blizu okidača svojih automatskih oružja.

Krasno... Uspjela sam doći sve do ovdje, a sad će ova dva klipana pucati u

mene. Zagrabila je duboko u oskudne rezerve snage i podigla uzdrhtale ruke u

međunarodno poznatom znaku predaje. »Molim vas«, prošaptala je,

padajući na koljena pred njima. »Zovite inspektora Arkadiana. Odjel za ubojstva Ruševine. Doista trebam razgovarati s njim.« Rodriguez je stajao kod prijma prTLjage i gledao kako zaštitarski službenik istresa sadržaj njegove putne torbe na čelični stol i započinje pregled. Znak uzbune zapucketao je u voki-tokiju pričvršćenom o njegov pojas, ali nije obraćao pozornost na to. Poruka je zatražila pojačanje zbog žene koja je trebala pomoć. Rodriguez se okrenuo i pogledao preko reda na drugoj strani detektora metala. Zbog svoje visine dobro je vidio glavni prolaz, ali nije mogao vidjeti izvor meteža.

»Hvala, gospodine, ugodan let.« Stražar je gurnuo platnenu torbu na stranu i posegnuo za sljedećem torbom koja je štropotala na tekućoj vrpci iz stroja za rendgenski pregled.

Rodriguez je stupio ustranu i brzo u torbu vratio putovnicu za koju je pomislio da mu nikad više neće zatrebati, Bibliju koju je njegova majka držala dok je umirala, odjeću koja je bila malo preširoka za njegovo vitko tijelo od 196 centimetara. Pomno je presavinuo posljednju stvar, kao da je zastava za prekrivanje vojničkog lijesa. Bila je to vjetrovka od crvenog najlona s kapuljačom, bez značenja za većinu, ali simbolički važna za njega.

Čvrsto je stegnuo uzicu na torbi i uzeo malu knjigu uvezanu u kožu koju mu je dao opat, kroniku bojnih pohoda Tabule rase. S unutrašnje strane korica zapisao je žensko ime i dvije adrese. Prva je bila adresa novina u New Jerseyju. Druga je bila stambena.

Objesio je torbu preko ramena i uputio se prema izlazu za ukrcavanje. Nije se osvrnuo. Ono što se zbivalo u zgradi terminala nije bila njegova briga. Njegova je zadaća bila na drugom mjestu.

III

»Jer nije ništa skriveno, što se neće otkriti, nije ništa tajno, što neće doći na svjetlu.«

MARKO 4:11 50 Liv je buljila u bijele zidove nepropusne za zvuk i u maleno zrcalo za koje je iz iskustva znala da skriva sobu za promatranje. Pitala se je li sada itko u njoj — promatrajući je. Proučavala je svoj odraz u armiranom staklu; odjeća joj je bila prljava, kosa joj se prilijepila za glavu. Digla je ruku da izgladi šiške, a zatim odustala, jer bi to bilo gubljenje vremena.

Isprva je pomislila da su je doveli ovamo jer su sobe za ispitivanje bile jedino mjesto u policijskoj stanici gdje si još uvijek smio pušiti, ali sada, dok se gledala, nije bila tako sigurna. Možda su je samo držali izvan puta jer je izgledala kao luđakinja. I zaista se osjećala pomalo luda dok je davala izjavu, opisujući događaje od dolaska u zgradu terminala do trenutka kad je doteturala natrag poslije pokušaja otmice.

Kao da se sve to dogodilo nekome drugome. Njezin se osjećaj nepovezanosti pojačao kad je policajac koji je zapisivao njezinu izjavu otišao van da joj dade još jednu cigaretu i vratio se s pomalo promijenjenim držanjem. Završio je obred gotovo u tišini, dao joj da pročita i potpiše dokument, a zatim bez riječi nestao; zbog roleta s vanjske strane prozora nije vidjela kamo.

Na unutrašnjoj strani vrata nije bilo kvake. Promjena u njegovu ponašanju i nijemo čekanje u toj spartanski uređenoj sobi, sa stolom i stolcima pribijenim o pod, potakli su Liv da se osjeća kao da su je uhitili.

Uzela je cigaretu koja je polagano izgarala u pepeljari i uvukla dim. Imao je stran i neugodan okus, ali je ustrajala. Njezine vlastite zgužvane cigarete još su uvijek bile u torbi na stražnjem sjedalu Gabrielova automobila, zajedno s putovnicom, kreditnim karticama, svime osim mobitela. Činilo se da Arkadian dolazi. Nadala se da će pokazati više razumijevanja nego njegov kolega. Mislila je na vlastito putovanje, vožnju vijugavom cestom između mračnih planina, a zatim rasvijetljenim ulicama kroz grad koji je uspio izgledati nevjerojatno star i ujedno vrlo moderan. Sjećala se prizora koji su prolazili kraj njezinih umornih očiju dok je gledala van sa stražnjeg sjedala policijskog automobila: dobro poznati logotip Starbucksa, pročelja od kroma i stakla modernih banaka koje su stajale neposredno do izloga

trgovina, isklesanih od kamena, koje su prodavale bakrenu robu, sagove i suvenire, kao što su to činile još od biblijskih vremena.

Još je jednom povukla dim loše cigarete, iskrivila nos i zgnječila je u pepeljari na čijem je dnu bila slika Citadele. Odgurnula ju je ustranu i položila glavu na ruke. Zvuk klima uređaja zujao je na rubu njezinih čula. Zatvorila je umorne oči zbog blještanja neonskih svjetiljki i, uprkos svemu što je upravo prošla, za nekoliko je sekundi zaspala. 51 Klinika za ljubimce nalazila se na uglu Ulice milosti i Ulice od- rješenja grijeha u srcu Izgubljene četvrti. Prisutnost veterinara u tako prljavom i otrcanom dijelu grada bila je dovoljno neočekivana, ali još je čudnije bilo to što je svjetlost sad gorjela iza njezina pročelja od mliječnog stakla.

U krugovima u kojima se Kutlar kretao obično su je nazivali Klinikom za kuje — svjedočanstvo posla koji se tu obavljao tijekom noćnih sati. Većina tih postupaka, kad se nisu tražili medicinski kartoni, a računi su se plaćali gotovinom, obavljala se na ženama. Nije bilo svodnika u gradu koji u svoje vrijeme nije koristio kliniku za sve od hitnog tajnog abortusa do sterilizacije po sniženoj cijeni obavljene pod krinkom umetanja sredstva za kontracepciju. IUD spirale i hormonske pilule sporog djelovanja bile su razmjerno skupe, pa je bilo jeftinije sterilizirati pacijentice. Većina djevojaka godinama čak ne bi ni saznala za to.

Klinika je također nudila druge, osobitije usluge: usluge koje su iziskivale mnogo višu cijenu zbog strožih zatvorskih kazni koje bi uslijedile otkrićem.

Kutlar se nikad prije nije poslužio tim mjestom. Nije imao kućne ljubimce i sve donedavna imao je dovoljno sreće, s obzirom na svoj posao, da također nije ustrebao njezine usluge ispod tezge. Sve se to promijenilo na kišovitoj cesti u zračnoj luci kad se metak od devet milimetara, kad je prošao kroz vrata kamiona, spljoštio i prelomio na dva dijela ulazeći u njegovu desnu nogu. Dio metka sad je ležao na čeličnom pladnju. Kutlar ga je pogledao, osjetio kako mu se želudac prevrće i okrenuo se. Vidio je svoj odraz u vratima medicinskog ormarića. Njegova je obrijana glava bila mokra od znoja i sjala je u svjetlosti sa stropa koja je od njegovih duboko usađenih očiju načinila šuplje sjene. Shvatio je da izgleda kao mrtvačka glava, stresao se i odvrnuo pogled.

Ležao je na lijevom boku, naslonjen na uzdignuti dio stola za preglede, dok je debeljko sive kože odjeven u bijeli ogrtač nastavio pomno tražiti drugu polovicu metka. Katkad je osjećao potezanje ili čuo vlažan zvuk kidanja od kojeg mu se prevrtao želudac, ali potiskivao je mučninu, sileći se da ravnomjerno diše — udiše kroz nos i izdiše kroz usta — dok se

usredotočavao na sliku crnog labradora koji je sretno slinio s velikog plakata pribijenog na suprotni zid.

Kutlar je o klinici čuo od poznanika koji se specijalizirao za uvoz i izvoz raznih stvari koje se obično nisu reklamirale u novinskim oglasima. On mu je rekao da je liječnik darežljiv sa sredstvima protiv bolova, sve dok ne podlegne napasti i sve ih sam uzme. Zveket metala o metal objavio je da se drugi komad metka opet pridružio svojem blizancu.

»Čini se da smo se time pobrinuli za većinu željezarije«, rekao je debeljko glasom koji ne bi zvučao neprikladno da je dolazio iz ustiju poslovnog savjetnika. »Sada moram natopiti ranu vodom i isprati sve male krhotine koje bi još mogle biti unutra. Onda mogu zatvoriti vene i početi sa šavovima.«

Kutlar je kimnuo i stisnuo zube. Liječnik je podigao prozirnu plastičnu bocu s tankim kljunom i pritisnuo je tijestastom rukom, pažljivo usmjerujući mlaz hladne slane tekućine u crveni prorez na gornjoj strani njegova bedra. Kutlar se stresao. Još je uvijek bio mokar od kiše. Od svojeg vlažnog odijela, zajedno s gubitkom krvi, počeo je dobivati groznicu, a vjerojatno je tome pridonijelo i nešto post- traumatskog stresa. Opet je pogledao plakat sretnog psa, uvidio da preporučuje neko sredstvo za uklanjanje crva iz psećeg organizma i opet osjetio mučninu.

Pomislio je na zasjedu na cesti, pokušavajući ustanoviti gdje su stvari pošle po zlu. Bio je ostavio prva dva muškarca na mjestu za iznajmljivanje automobila izvan glavne zračne luke i onda se uputio u drugu zračnu luku s bratićem Serkom da odvede mršavog Hispanoamerikanca kako bi mogao uhvatiti noćni let u Sjedinjene Američke Države.

Neposredno nakon što su ga iskrcali, primijetili su tamnokosog tipa u vojničkom kaputu — kod vrata za dolaske, držeći znak s djevojčinim imenom. Izgledao je kao policajac, ali bio je sam. Držali su se podalje, promatrajući sve dok se djevojka nije iznenada pojavila s nekog polupraznog leta iz Londona. Kutlar je procijenio situaciju i pomislio da bi moglo biti lijepe dodatne zarade ako bi on i Serko mogli zaskočiti tipa i vratiti se s ispraćanja zajedno s djevojkom pa su ih slijedili van. Gotovo su imali priliku da je smjesta uhvate kad se čuvar uputio prema automobilu, a ona se zadržala da popuši cigaretu. S druge strane ceste su, međutim, bili neki tipovi iz zaštitarske službe, koji su tjerali skitnice s autobusne postaje. I zato su čekali. Slijedili ih kombijem. I odlučili ih napasti iz zasjede na prilaznoj cesti.

Plan je bio jednostavan. On se imao pobrinuti za tipa, dok će Serko prebaciti djevojku u kombi. Lijepo i lagano. Osim što je vozač izletio iz automobila tako brzo da je Kutlar zateturao unatrag i ispustio revolver. Prije nego što se snašao, čuo se pucanj iz pištolja. Bacio se na muškarca, udarcem noge izbio mu pištolj iz ruke, a zatim se popeo natrag u kamion i

otišao. Osim što ondje nije bilo djevojke. Ni Serka. Dok je bježao, pogledao je u retrovizor i vidio da nešto leži na cesti. Gotovo se okrenuo i vratio, ali su meci počeli udarati o strane kombija i razbili prozor. Uvidio je da je pogođen tek kad je pokušao zakočiti i noga mu se nije htjela pomaknuti. Vraćanje bi bilo samoubojstvo. Nije imao izbora. Mrtvaci ne mogu srediti račune. Bratić ili ne.

U čekaonici je zazvonio telefon. Kutlar je znao tko zove. Pitao se koliko ima vremena prije nego što ga sustignu. U prošlosti je obavljao kojekakve poslove za Crkvu, većinom bezopasna zastrašivanja i predavanje poruka popraćenih prijetnjama. Nikad nešto ovakvo. Nikad otmica. Nikad ništa što je zahtijevalo pištolj. Ali ponudili su mu preveliku svotu da odbije. Ipak, čim liječnik završi, otići će odavde, bez obzira na plaću. Nije htio ići u zatvor zbog toga. Slušao je kako telefon zvoni i želio da im nije bio rekao za kliniku. Ali nije imao mnogo izbora. Stariji je tip izričito pitao kamo bi mogli otići ako bude žrtava. To je bila riječ koju je upotrijebio — žrtava. Tada su trebali odbiti. Sada je bilo prekasno. Barem prekasno za Serka.

»Dat ću vam neke antibiotike za groznicu«, rekao je debeljko glasom koji je spasio iz prijašnjeg života. »Također će djelovati kao sredstvo protiv infekcije.«

Kutlar je opet kimnuo, osjetio kako mu znoj škaklja glavu i teče niz vrat i leda. Govorkalo se da se dobri liječnik u prošlosti bavio pravom medicinom, prije nego što su ga upropastili nedostatak volje i nesmetan pristup morfiju. »Morate nekamo otići da se odmorite«, rekao je liječnik. »Ne naprežite se dok ovo ne zacijeli.«

»Kako dugo«, zakriještao je Kudar ustima koja su bila suha i vunasta od novokaina ili onoga što je bilo ubrizgano u njega.

Liječnik je opet spustio pogled na razderanu crvenu rupu i pregledao je kao neku vrstu rijetke orhideje. »Možda mjesec dana. Barem nekoliko tjedana prije nego što biste trebali pokušati hodati.«

Obojica su se trgla od glasa na vratima. »On mora biti u stanju hodati kad odemo odavde.« Kutlar je vidio kako Cornelius ulazi u sobu, dok su voštane krpice na licu

blistale pod kirurškim svjetiljkama. Johann ga je slijedio. Njihove su crvene vjetrovke bile glatke od kiše. Izgledali su kao da su ih umočili u krv.

»U redu«, rekao je debeljko. Znao je da se ne može svađati s klijentima. »Čvrsto ću previti ranu i dati mu nešto jakih sredstava protiv bolova.«

Cornelius je zastao kod stola i nagnuo se da pregleda ranu znalačkim okom prije nego što je liječnik počne previjati. Pogledao je Kutlara i namignuo, dok je smiješak nabrao kutove njegovih očiju i potegnuo blijede krpice kože na obrazu. Negdje unutar hladne umrtv- ljenosti noge Kutlar je osjetio da se nešto miče. Njegov je prijatelj imao pravo, liječnik je bio

darežljiv s lijekovima, ali zidovi novokaina počeli su se rušiti i vojska boli počinjala je najezdu.

Liječnik je završio previjanjem rane i posegnuo za špricom za injekcije. »Sad ću vam dati nešto morfija i tableta koje ćete uzeti sa sobom.«

U sobi se vidio crveni bljesak kad je Johann zgrabio liječnika i začepio mu usta. Zakrvavljene su se oči raširile i prestravile iza masnih naočala, a sluz je potekla iz nosa kad je počeo ubrzano disati. Cornelius je uzeo špricu iz njegovih zdepastih prstiju i kroz bijeli je rukav ubo u njegovu ruku. Pritisnuo je klip i razrogačene su oči prešle iz panike u staklenastu rezignaciju kad su mu opijati preplavili tijelo. Johann ga je odvukao do stolca i spustio u njega, dok je Cornelius našao još jednu ampulu i ponovno napunio špricu. Ubo je u isto mjesto kao i prvi put, pritiskajući klip dok ga nije ispraznio.

»Tabula rasa«, prošaptao je, pogledavši na Kutlara. »Bez svjedoka.« Izvukao je špricu iz debeljkove ruke i prišao mu. Kutlar bi bio pobjegao da je njegova noga bila u stanju za to, ali znao je

da nema nade. Čak ne bi uspio izići iz sobe. Pomislio je na Serka, koji je ležao na mokroj cesti. Nadao se da će ti nemilosrdni gadovi, tko god bili, barem uhvatiti tipa koji ga je ubio i uzvratiti istom mjerom. Gledao je kako se šprica približava, viseći između Corneliu- sovih debelih prstiju, vrha ružičastog od liječnikove krvi.

Nadam se da će upotrijebiti drugu iglu, pomislio je Kutlar prije nego što je shvatio da to zapravo uopće nije važno.

»Trebamo otići odavde«, rekao je Cornelius. Ispružio je ruku i uzeo papirnati ručnik iz kutije na stoliću sa strane i umotao špricu u njega. »Možeš li hodati?«

Kutlar je kimnuo. Opet je disao. Cornelius je stavio špricu u džep svoje vjetrovke i onda ga uhvatio ispod ramena i pomogao mu da stane na noge. Kutlar je osjetio da se natečeno meso njegove noge širi među čvrstim zavojima. Soba je započela plivati. Pokušao je zakoračiti, ali ga noge nisu slušale. Posljednja stvar koju je vidio prije nego što se onesvijestio bila je slika psa na plakatu, bistrih očiju, zdravog i oduševljenog jer nema crve. 52 Zora se počela probijati kroz oblake kad je Gabriel zaustavio auto- mobil pet metara od ruba kamenoloma i ugasio motor. Stari je kamenolom bio usječen u podnožje planina na sjeveru grada, na kraju nekadašnje važne prometnice koja se spajala s velikim sjevernim bulevarom Ruševine. Nekad je njome svaki dan prolazilo više od stotinu volovskih zaprega, natovarenih kamenim blokovima za grad.

Većina kamenja za javnu kapelu u središtu Ruševine potjecala je odavde, kao i velik dio sjevernih i zapadnih gradskih zidina. Ovih je dana cesta bila zakopana ispod gustih, niskih stabala i truleži koja se stoljećima nakupljala. Pokoja odlomljena kamena ploča koja se podizala uvis kao slomljena kost bila je jedini podsjetnik da se tu uopće nalazi. Bila je dva i pol kilometra daleko od drugih utabanih putova i više nije bila označena na suvremenim zemljovidima; bilo ju je gotovo nemoguće naći, čak i usred bijela dana, osim ako nisi znao da je tu.

Gabriel je otišao do ruba, udišući snažne pradavne vonjeve koje je prošle noći oslobodila bujica i pogledao preko njega. Dvadeset i pet metara niže nalazio se sag zelenih algi, prekrivajući površinu jezera čiju je dubinu bilo nemoguće procijeniti. Svakako je bilo prilično duboko. Kamenolomi su skupljali vodu kao divovske bačve za kišnicu. Slušao je čuje li zvuk automobilskih motora, pasa, lančanih pila ili bilo čega što bi ukazalo na prisutnost drugih u okolici. Sve što je čuo bio je pljusak nekoliko kamena koji su pali u zelenu vodu duboko ispod njega.

Siguran da je säm, uputio se prema stražnjem dijelu automobila i otvorio prtljažnik. Blijede mrtvačeve oči beživotno su buljile u njega. Na njegovim je prsima veliki ružičasti cvijet okruživao malenu tamnu i tipu. Podigao je mrtvačev pištolj; Glock 22 — omiljeno oružje prodavača droge, nasilnika i polovice policijskih službi u zapadnom svijetu. Imao je petnaest metaka u spremniku i još jedan u cijevi. Gabriel je napeo zatvarač i izvadio metak .40 S &W meka nosa sa slabim nabojem. S i W su označavali Smith i Wesson, a slab naboj baruta značio je da tane putuje razmjerno sporo. Ali također nije bilo probijanja zvučnog zida pa je zato bilo mnogo manje buke — što nije loše kad ne želiš privući previše pozornosti na sebe. Ali mrtvac nije nijednom uspio opaliti, a više ni neće.

Gabriel je posegnuo preko tijela i izvukao dvije crne platnene torbe iz stražnjeg dijela prtljažnika. Položio ih je na do i otvorio prvu. Unutra su bile dvije velike plastične boce izbjeljivača. Polio je jednu bocu preko tijela, pazeći da natopi sva mjesta koja je bio dotaknuo kako bi uništio svaki trag vlastitog DNK. Druga je boca bila namijenjena unutrašnjosti automobila. Otvorio je stražnja vrata.

Na podu, dijelom zavučena ispod vozačeva sjedala, nalazila se torba koju je Liv nosila kad je došao po nju. Podigao ju je i spustio na do prije nego što je polio izbjeljivač preko svega što je mogla dotaknuti. Onda je okrenuo ključ u bravi i pritisnuo gumbe za otvaranje prozora. Tri su se otvorila do kraja. Jedan je bio razbijen. Polio je ostatak boce preko upravljača, ručice mjenjača i vozačeva sjedala i zatim spustio praznu bocu natrag u prtljažnik. Uzeo je svoj SIG P228 s prigušivačem iz ramene futrole i prostrijelio metkom od 9 mm pod prtljažnika, a zatim ga je zatvorio i prostrijelio poklopac.

Potražio je granu na šumskom du, prelomio je napola i donio do Renaulta. Pritisnuo je spojku i ubacio u prvu brzinu, a zatim je papučicu gasa gurnuo granom dok se motor nije ravnomjerno okretao. Zaglavio je drugi kraj grane o sjedalo, pazeći da volan bude na sredini, usmjeren ravno prema naprijed, a zatim je gipkim pokretom oslobodio ručnu kočnicu i odmakao se.

Kad se njegova težina odmaknula s papučice spojke, automobil je bio u brzini. Prednji su se kotači počeli okretati na mekanom tlu. Na trenutak je automobil stajao na mjestu, dok svaka guma nije zahvatila kamen pod sagom truleži, našto je krenuo naprijed. Gabriel je gledao kako ubrzava. Kotači su naišli na zrak i Renault je nestao s vidika. Čuo je kako udara o zid kamenoloma, a zatim pljusak kad je udario o površinu vode, što je zauvijek ušutkalo zavijajući motor.

Gabriel je otišao do ruba i pogledao dolje. Automobil se prevrnuo, plutajući prema središtu jezera i tonući, dok je zrak izlazio iz otvorenih prozora i probušenog prtljažnika. Gledao je dok automobil nije nestao pod površinom vode, ne ostavljajući ništa iza sebe osim sve slabijeg niza mjehurića i malene mrlje ulja. Nakrivio je glavu na stranu kao ptica grabežljivica.

U tišini je mogao čuti kako valovi zapljuskuju stijene pod njime, postajući sve slabiji dok je sjećanje na njihov uzrok počelo blijedjeti. Naposljetku je zavladala takva tišina da je zvonjava telefona u njegovu stražnjem džepu zazvučala kao sirena. Izvukao ga je i otvorio prije drugog zvona, pogledavši tko zove.

»Halo, majko«, rekao je. »Gabriele«, rekla je Kathryn Mann. »Počela sam se pitati gdje si.« »Bilo je poteškoća u zračnoj luci.« Opet je pogledao zelenu vodu dolje.

»Kad je djevojka stigla, pojavio se netko drugi. Morao säm malo počistiti situaciju.«

Nastupila je stanka dok je razmišljala o tome. »Je li ona s tobom?« »Ne. Ali nije ni s njima.« »Pa gdje je?« »Na sigurnom. Sad će biti na policiji. Vratit ću se u Ruševinu za oko

dvadeset minuta. Opet ću je naći.« »Jesi li u redu«, zapitala je. »Dobro sam«, rekao je. »Ne brini se za mene.« Prekinuo je vezu i vratio telefon u džep. Izravnao je nogom trulež gdje su je kotači razbacali, a zatim otišao do

druge platnene torbe. Otvorio ju je i izvadio dva kotača, nekoliko crnih cijevi i motor prenosivog motocikla koji je većim dijelom ljeta rabio na projektu u Sudanu. I okvir i blok motora od

100 kubika bili su od aluminija, pa je vozilo bilo vrlo lagano i tako se uredno moglo rastaviti na dijelove da si ih mogao staviti četiri na tovarnog konja i odnijeti u neke od najmanje pristupačnih krajeva svijeta. Gabrielu je trebalo nešto manje od pet minuta da ih sastavi.

Uzeo je crnu motociklističku kacigu iz torbe i stavio u nju Livinu putnu torbu i drugu praznu torbu. Zatvorio ju je, objesio preko ramena i sjeo, njišući se na oprugama da ih olabavi. Trebalo je nekoliko udaraca nogom da gorivo stigne u motor, a zatim je oživio. Svatko tko bi slušao, pomislio bi da je riječ o zvuku male lančane pile. Okrenuo jc motocikl, ubacio ga u brzinu i uputio se natrag po tragu koje su na putu tamo napravile gume Renaulta. 53 Liv se trgnula i probudila, a srce joj je divljački lupalo u grudima kao da se netko silom pokušava probiti iz njih. Upravo je sanjala jedan od onih snova o padanju, gdje se naginješ prema naprijed i uz trzaj se probudiš prije nego što padneš na pod. Netko joj je jednom rekao da ako ikad padneš do kraja, znači da si mrtav. Uvijek se pitala kako su to znali.

Podigla je glavu s ruku, škiljeći u svjetlosti sobe za ispitivanje. Muškarac je sjedio na stolcu s druge strane stola. Instinktivno se trgnula unatrag. Stolac je zaškripao na vijcima koji su ga

čvrsto držali na mjestu. »Jutro«, rekao je muškarac. »Jeste li dobro spavali?« Prepoznala je glas. »Arkadian?« »To sam ja.« Oči su mu se spustile na fascikl koji se nalazio na stolu

između njih i onda ih je opet podigao. »Pitanje je tko ste vi?« Liv je pogledala fascikl, osjećajući se kao da se upravo probudila na

planetu Kafka. Kraj njega je bila vrećica peciva, lončić crne kave i nešto što je izgledalo kao paketić vlažnih maramica.

»To je najbolje što sam na brzinu mogao naći umjesto tuša i doručka«, rekao je Arkadian. »Izvolite.«

Liv je posegnula za pecivom, vidjela kako joj izgledaju ruke i umjesto toga zgrabila rupčiće.

»No dobro, ja sam prilično povjerljiv čovjek«, rekao je Arkadi- an, gledajući kako Liv trlja osušeno blato i prljavštinu između prstiju, - i zato, ako mi netko nešto kaže, sklon sam da mu povjerujem, sve dok se ne dogodi nešto zbog čega ću se predomisliti. Vi ste mi dali Ime jednog muškarca kad sam vas nazvao i to se ime poklapalo.« Opet je pogledao fascikl.

Liv je osjetila kako joj se grlo steže kad je shvatila što mora biti u njemu. »Ali vi ste također rekli da je taj muškarac bio vaš brat — i s time imam

poteškoća.« Čelo mu se nabralo, kao kod strpljiva i susretljiva oca kojeg su jako iznevjerili. »Vi se također pojavljujete u zračnoj luci usred noći

govoreći o zasjedama i ljudima u koje su pucali, a to također stavlja moje povjerenje na kušnju, gospođice Adamsen.« Pogledao ju je tužnim očima. »Nije bilo nikakvih izvješća o automobilskim sudarima blizu zračne luke. Nikakvih izvješća o pucnjavi. I dosad nitko nije pronašao nikakvo tijelo na nekoj cesti. Zapravo, u ovom trenutku, jedina osoba koja tvrdi da se bilo što takvo dogodilo...«

Liv je oborila glavu i objema se rukama jako počešala po prljavoj glavi, kao pas koji mahnito lovi buhu, sve dok pljusak nečega što je izgledalo kao sićušni dijamanti nije počeo padati na stol. Bijesno je češanje prestalo isto tako naglo kao što je počelo, a njezine su zelene oči sijevnule iz zaprljanog lica. »Mislite li da ja uvijek nosim u kosi komadiće automobilskog prozora koji se rasprsnuo od metka, samo u slučaju da trebam potvrditi priču?«

Arkadian je pogledao sićušne kristale koji su svjetlucali na izgrebanoj površini.

Liv je protrljala oči sada prilično čistim rukama koje su mirisale po losionu za bebe. »Ako ne vjerujete da su me gotovo oteli, dobro. Nije važno. Sve što želim je vidjeti svojeg brata, dobro se isplakati, a zatim obaviti sve bez sumnje dugotrajne i mučne pripreme da ga odnesem kući.«

»I bio bih više nego sretan da vam to dopustim. Ali još uvijek nisam uvjeren da je on uistinu vaš brat i da vi niste samo neka novinarka koja traži ekskluzivna prava za senzacionalnu priču.«

Livino je lice bilo zbunjeno. »Kakvu senzacionalnu priču?« Arkadian je trepnuo, kao da se u njegovom umu nešto upravo posložilo.

»Odgovorite mi na jedno pitanje«, rekao je. »Otkako sam razgovarao s vama, jeste li vidjeli novine ili čuli vijesti?«

Liv je stresla glavom.

»Pričekajte.« Arkadian je pokucao po staklu. Vrata su se otvorila i nestao je.

Liv je zgrabila pecivo iz vrećice. Još je bilo toplo. Progutala ga je dok je gledala otrcani otvoreni ured kroz pukotinu u vratima, čula žamor telefonskih poziva i razgovora, vidjela rubove pisaćih stolova krcatih spisima. Od toga je imala čudan osjećaj da je kod kuće.

Arkadian se vratio baš kad je kavom potjerala prvo pecivo niz grlo i ispružila ruku za drugim. Gurnuo je preko stola večernje izdanje jučerašnjih novina.

Liv je vidjela sliku na naslovnoj stranici. Osjetila je da se nešto prelama u njoj, kao prije na obali jezera u Central Parku. Vid joj se zamaglio. Posegnula je da pogladi zrnatu sliku bradatog muškarca koji je stajao na vrhu Citadele. Odnekud duboko u njoj izbio je jecaj i naposljetku su suze počele teći.

54 Zora je svakoga privukla natrag u veliku katedralnu dvoranu radi jutarnje molitve, posljednje od četiriju noćnih vjerskih službi, kako bi posvjedočili smrti noći i rođenju novog dana. Budući da je nosila sa sobom toliko moćnih simboličnih nagovještaja iskupljenja, ponovnog rođenja, spasa od zla i trijumfa svjetlosti nad tamom, svatko je u Citadeli morao biti prisutan.

Samo, nešto je danas bilo drukčije. Athanasius je to primijetio dok je otac Malachi na propovjedaonici bio

usred jednog od svojih retoričkih uzleta mašte i odsutna je duha pogledao redove stražara u crvenim haljama koji su stajali pred njim. Uprkos najstrožem pravilu da svi moraju biti prisutni na jutarnjoj molitvi, jednoga od njih nije bilo. Visok 196 centimetara, Guillermo Rodriguez obično se doslovno isticao nad drugima. Ali danas ga nije bilo.

Athanasius se sjetio šezdeset dva fascikla osoblja koje je jučer odnio u opatovu odaju. Šezdeset dva crvena fascikla za šezdeset dva Karmina. Malo je okrenuo tijelo kao da pažljivo sluša propovijed i u sebi je prebrajao glave.

Zarobljeni zrak katedralne špilje tresao se od dubokog zvuka svakog glasa Citadele koji je izvornim jezikom njihove Crkve pjevao završnu himnu: »Svaki dan ću Te blagoslivljati; i hvalit ću Tvoje ime u vijeke vjekova. Blagoslovljen bio, GOSPODE: nauči me Svoje zapovijedi.«

Athanasius je baš uspio završiti brojanje kad su se redovi skupa vjernika počeli razilaziti. Bilo je pedeset devet stražara. Tri su nedostajala.

Kad se sunce uzdiglo na nebu, veliki su prozori nad oltarom zasjali. Bog je otvorio svoje veliko oko i pogledao dolje na svoju vjernu pastvu. Svjedost je još jednom pobijedila tamu i počeo je novi dan.

Athanasius je iz katedrale izašao medu mnoštvom smeđih halja, zaokupljen onime što bi njegovo otkriće moglo značiti. Znao je ponešto o prošlosti brata Guillerma pa je sad nagađao zašto ga je opat mogao izabrati. Bila je to misao koja ga je jako uznemirila. Uvijek se ponosio svojom sposobnošću da obuzda opatovu naglost. Bio je zabrinut zbog toga što sad nije bilo trojice stražara — ne samo zato što se bojao opatova odgovora na smrt brata Samuela nego i zato što je to morao säm otkriti.

Kad mu je prošlog dana opat u zabranjenoj dvorani otkrio proročanstvo koje je naoko proricalo kraj Sakramenta i nov početak, mislio je da je opat time pokazao popuštanje onesposobljavajućoj tajnovitosti za koju je vjerovao da je u prošlosti sputavala Crkvu. Sada je sumnjao da je baš obratno. Daleko od iščekivanja prosvijetljene budućnosti, bojao se da bi se opat mogao vratiti srednjovjekovnom ponašanju njihove tamne i nasilne prošlosti.

55 Liv je šutke sjedila u jarko osvijetljenoj sobi za ispitivanje.

Nastavila je gledati sliku u novinama, a Arkadian joj je tiho objašnjavao detalje. Kad je završio, položio je ruku na plavi fascikl kraj sebe. »Volio bih vam pokazati još fotografija«, rekao je. »Snimili smo ih prije autopsije. Znam da bi to moglo biti teško i posve razumijem ako to ne želite, ali može nam pomoći da bolje razumijemo Samuelovu smrt.«

Liv je kimnula, brišući suze s obraza. »Ali najprije trebamo nešto raščistiti.« Podigla je pogled prema njemu. »Morate me uvjeriti da ste doista njegova sestra.« Liv je osjetila da je obuzima iscrpljenost. Nije se baš sad htjela upustiti u

priču o svojem životu, ne kad se tako osjećala, ali također je željela znati što se dogodilo njezinu bratu. »Istinu o sebi otkrila sam tek poslije očeve smrti.« Stvari koje je otkrila prije osam godina počele su izbijati na površinu, stvari koje je obično potiskivala. »Imala sam neke prilično žestoke probleme s vlastitim identitetom. Nikad nisam bila sigurna gdje spadam. Znam da većina djece prolazi kroz vrijeme kad misle da zapravo nisu dio svoje obitelji, ali ja sam imala posve drukčije ime od tate i brata. Nikad nisam poznavala majku. Jednom sam pitala tatu o tome, ali samo je zašutio i povukao se u sebe. Kasnije te noći čula sam da plače. U svojem premaštovitom tinejdžerskom stanju pretpostavila sam da sam zagrebla ranu neke sramotne obiteljske tajne. Nikad ga više nisam pitala o tome.

Kad je umro, činilo se da se moja žalost, ili osjećaj gubitka, ili kako god to želite nazvati, vraća na to pitanje bez odgovora. Postalo je moja opsesija. Osjećala sam da sam izgubila ne samo oca nego i svaku priliku da otkrijem tko sam zapravo ja.«

»Ali otkrili ste«, rekao je Arkadian. »Da«, odgovorila je Liv. »Da, jesam.« Duboko je uzdahnula i vratila se u prošlost. »Upravo sam započela prvu godinu studija na Sveučilištu Columbia u

New Yorku. Studirala sam novinarstvo. Moja je prva velika zadaća bila reportaža od tri tisuće riječi o istrazi čiju sam temu sama mogla izabrati. Odlučila sam ubiti dvije muhe jednim udarcem. Istražiti veliku obiteljsku tajnu. Sjela sam na autobus za Zapadnu Virginiju, u mjesto u kojem smo se rodili brat i ja. Bio je to jedan od gradića koje rječnik ima na popisu >Americana<. Jedna dugačka glavna ulica. Trgovine s tendama preko pločnika — većina je bila zatvorena. Zvao se Paradise. Paradise, Zapadna Virginia. Očevi utemeljitelji očito su imali velike nade.

U ljeto kad smo se rodili, mama i tata stalno su putovali, tražeći bilo kakav posao. Bili su organski vrtlari, po mnogo čemu ispred svog vremena. Većinom bi na kraju prihvatili obične vrtlarske poslove, katkad radeći za gradsku upravu, katkad na farmama, bilo što kako bi zaradili dovoljno novca za vrijeme kad stignu djeca. Kad bi prošli kraj neke mjesne zdravstvene ustanove, prijavili bi se u nju, ali mislim da su u ono doba liječnici samo mjerili tlak i provjeravali otkucaje dvaju malih srdaca. Nije bilo pregleda ultrazvukom. Mama i tata nisu imali pojma da nešto nije u redu — dok nije bilo prekasno.

>Bolnica< u kojoj sam se rodila bio je medicinski centar na rubu gradića. Kad sam se vratila, bila je u sjeni goleme robne kuće WalMart, što je bez sumnje bio razlog za sve prazne trgovine u Glavnoj ulici. Bila je to jedna od onih seoskih ustanova čija je glavna uloga da stave zavoje na rane i otpuste ljude s bočicom aspirina ili da ih pošalju u pravu bolnicu. Bila je skromno opremljena kad sam je našla, a Bog zna na što je ličila kad su se mama i tata našli u njoj.

Počela sam ćaskati s medicinskom sestrom na recepciji, objasnila sam što radim i što tražim. Pokazala mi je spremište puno kutija sa starim zdravstvenim kartonima. Bili su u velikom neredu. Trebao mi je sat samo da pronađem kutiju iz prave godine. Svi su dokumenti u kutiji bili ispremiješani. Pregledala sam ih i izvadila rodne listove i pročitala ih. Mojega nije bilo i zato sam zapisala imena osoba koje su te godine radile ondje i nagovorila sam sestru da me upozna s jednom od njih, medicinskom sestrom koja je u centru radila osamdesetih — gospođom Kintner. Već je nekoliko godina bila u mirovini, ali još je uvijek živjela u tom kraju. Otišla sam ju posjetiti. Sjedile smo na njezinu trijemu i pile limunadu. Sjećala se moje majke. Rekla je da je bila lijepa. Rekla je da se dva dana naprezala da nas rodi. Nisu mogli vidjeti u čemu je problem dok nas nisu izvadili >kroz krov<, kako je rekla, hitni carski rez.«

Polagano se podigla sa stolca. »Ja sam rođena kao Sam Newton«, rekla je, glasom jedva glasnijim od

šapta. »Ime mog brata bilo je Sam Newton. Bili smo rođeni u isto vrijeme, isti dan, istim roditeljima. Mi smo blizanci.« Okrenula se udesno i povukla košulju iz pojasa traperica. »Ali ne obični blizanci.«

Podigla je košulju. Arkadian je vidio bijeli ožiljak na blijedoj koži. Polegnuti križ. Identičan

križu koji je vidio na redovnikovu tijelu. »Kaže se da je mnogo braće i sestara spojeno bedrima«, rekla jc Liv. »Mi

smo to doista bili. Ili barem spojeni sa strane. Naša su tri donja rebra bila srasla. To je ono što jeftine novine u supermarketima senzacionalno opisuju kao sijamski blizanci. Točnije, mi smo bili ono što je poznato kao

omfalopaški blizanci, kad su dva djeteta spojena u prsima. Katkad dijele i važne organe, primjerice jetru. Mi smo samo dijelili kosti.«

Liv je spustila košulju i opet sjela. »Sestra Kintner rekla je da je to pobudilo veliko zanimanje. Nikad prije

nije bilo slučaja spojenih blizanaca različitih spolova i zato su se liječnici posve uzbudili. Onda, kad se stanje moje majke pogoršalo, a i naše, počeli su paničariti. Bila je izgubila toliko krvi u pokušaju da nas rodi, pretrpjela je toliko unutrašnjih ozljeda dok je rađala dvostruko dijete nezgrapna oblika, da više nije došla k svijesti. Pretpostavljam da su liječnici uvidjeli da su oni, ili barem bolnica, bili odgovorni za to i zato su sve zataškali. Umrla je osam dana nakon što smo se rodili — isti dan kad su kirurški razdvojili Samuela i mene. Tek su tada otkrili da je bio izdan samo jedan rodni list. Brzo su izdali novi rodni list za mene, navodeći datum našeg razdvajanja kao dan mog rođenja. Pretpostavljam da je to tehnički bio dan kad sam postala zasebna osoba. Moj je otac došao na pomisao da mi da ime u spomen na majku. Liv Adamsen bilo je njezino djevojačko ime, ime djevojke u koju se zaljubio i kojom se oženio. Zato nikad nije htio govoriti o tome.«

Arkadian je razmišljao o novim podacima. Dodao ih je onome što je već znao, tražeći bilo kakva pitanja na koja još nisu odgovorili. »Zašto se ime vaše bake razlikovalo od imena vaše majke?«

»Norveška tradicija. Djeca dobivaju očevo ime. Bakin je otac bio Hans i zato se zvala Hansen, što doslovno znači >Hansov sine. Otac moje majke bio je Adam i zato se zvala Adamsen. Tragati za obiteljskom stablom vraški je teško ako ste Skandinavac.« Pogledala je novine. Samuelovo joj je lice uzvratilo pogled. »Rekli ste da ste mi htjeli pokazati nešto što bi moglo pomoći objasniti smrt mog brata«, rekla je. »Sto je to?«

Gledala je kako Arkadianova ruka nesigurno lupka po plavom fasciklu. Malo se smekšao prema njoj, ali još je uvijek bio oprezan.

»Slušajte«, rekla je. »Meni je isto toliko stalo da otkrijem što mu se dogodilo kao i vama. Pa mi možete vjerovati ili ne, odlučite sami. Ali ako ste još uvijek zabrinuti zbog mog zanimanja, onda ću potpisati bilo kakav nalog za šutnju koji vam bude po volji.«

Arkadianova je ruka prestala bubnjati po fasciklu. Ustao je i napustio sobu, ostavljajući fascikl za sobom.

Liv je gledala u njega, potiskujući želju da ga uzme i pogleda unutra dok je inspektor bio izvan sobe. Vratio se poslije nekoliko trenutaka s kemijskom olovkom i standardnim sporazumom o neotkrivanju podataka Odjela za ubojstva. Potpisala ga je, a Arkadian je provjerio potpis prema faksiranoj kopiji njezine putovnice. Onda je otvorio fascikl i gurnuo preko stola sjajnu fotografiju petnaest centimetara dugu i deset centimetara široku.

Fotografija je prikazivala oprano Samuelovo tijelo koje je ležalo

na obdukcijskom stolu; od jarke svjetlosti tanina mreža ožiljaka isticala se jasno i groteskno na blijedoj koži.

Liv se zaprepašteno zagledala u nju. »Tko mu je to učinio?« »Ne znamo.« »Ali sigurno ste razgovarali s ljudima koji su ga poznavali. Zar nisu ništa

znali? Zar nisu rekli da se čudno ponašao ili je zbog nečega bio potišten?« Arkadian je odmahnuo. »Vi ste jedina osoba s kojom smo uspjeli

razgovarati. Vaš je brat pao s vrha Citadele. Pretpostavljamo da je nekoliko godina ondje živio, s obzirom na to da nema dokaza da je živio drugdje u gradu. Koliko ste dugo rekli da ga nije bilo?«

»Osam godina.« »I sve to vrijeme nije stupio u vezu s vama?« »Nije.« »I tako, ako je sve vrijeme bio ondje, posljednji ljudi koji su ga vidjeli

živa oni su unutar Citadele pa se bojim da nećemo moći razgovarati s bilo kime od njih. Poslao sam zahtjev, ali to je samo procedura. Nitko neće razgovarati sa mnom.«

»Zar ih ne možete prisiliti?« »Citadela je doslovno zakon za sebe. Ona je država unutar države s

vlastitim zakonima i pravnim sustavom. Ne mogu ih ni na što prisiliti.« »I tako, oni mogu odlučiti ništa ne reći, premda je netko umro, i nitko tu

ništa ne može?« »Otprilike je tako«, rekao je Arkadian. »Premda sam siguran da će na

kraju ipak nešto reći. Oni znaju bolje od ikoga što je pozitivna promidžba. U međuvremenu možemo voditi istragu na druge načine.« Izvadio je još tri fotografije iz fascikla i gurnuo prvu preko stola prema njoj.

Liv je vidjela svoj telefonski broj urezan u tanki komad kože. »To smo našli u želucu vašeg brata. Zato smo uspjeli tako brzo stupiti u

vezu s vama.« Gurnuo je drugu fotografiju prema njoj. »Ali to nije bilo sve što smo našli.« 56 Rano u šestom stoljeću ceste u Izgubljenoj četvrti isprva su nasumice utabane u zemlju ručnim kolicima i konjskim kopitima pa su sad bile posve nedostatne za opseg, brzinu i širinu modernog prometa. Budući da proširivanje cesta zahtijeva rušenje kuća, što tu nije dolazilo u obzir, urbanisti su osmislili sustav jednosmjernih ulica tako složen da je automobile kao muhe hvatao u svoju nedokučivu mrežu.

Voziti bolnička kola kroz te srednjovjekovne ulice bilo je nešto zbog čega je Erdem imao noćne more. Njegov je bolničarski priručnik tražio da na svaki poziv u širem gradskom području odgovori u roku od petnaest

minuta. Također je zahtijevao da vrati vozilo u istom stanju u kojem ga je primio. Što je značilo da je vožnja u tu kamenu jazbinu oronulih zidova brzinom koja je bila potrebna da izvrši prvu obvezu neizbježno imala kao posljedicu drastičan neuspjeh u izvršenju druge.

Gledao je kako se križ na strani bolničkih kola polagano pojavljuje iz sjene kamenog luka, razotkrivajući u sredini Asklepijev štap oko kojeg se omotala zmija. Ubrzao je i opet svrnuo pogled natrag na cestu, pokušavajući dobiti malo na vremenu dok ga druga prepreka ne prisili da opet počne gmizati. »Kako nam ide«, upitao je.

»Već smo u četrnaestoj minuti«, odgovorio je Kemil, pogledavši na sat. »Mislim da ovaj put nećemo nadmašiti nijedan rekord.«

Pacijent prema kojem su išli bio je onesviješteni bijelac pronađen u jednoj od pokrajnjih ulica na rubu Izgubljene četvrti. S obzirom na doba dana i mjesto nalaza, Erdem je mislio da se taj predozirao ili ga je netko ranio pištoljem ili nožem. Čovjek koji je nazvao nije mnogo rekao, tek toliko da opravda slanje bolničkih kola; sve u svemu, savršen početak savršenog dana.

»Ima li kakvih vijesti od policije«, upitao je Erdem. Kemil je provjerio zaslon radioprijemnika za broj patrolnih kola.

«Ništa«, rekao je. »Vjerojatno još doručkuju kavu i pecivo.« Patrolna kola to očito nisu smatrala hitnim slučajem. Za razliku od

bolničara, nisu bili pod pritiskom da odgovore u roku od petnaest minuta — osobito u vrijeme doručka.

»Evo nas.« Erdem je zaokrenuo iza ugla i primijetio zgužvanu lupu odjeće na drugoj strani zasjenjene ulice. Nije bilo znaka policijskog automobila. Nije bilo znaka bilo koga.

»Sedamnaest minuta«, rekao je Kemil, pritiskujući gumb na radiju koji će u bazi zabilježiti vrijeme njihova dolaska. »Nije tako loše.«

»I nijedne jedine ogrebotine«, rekao je Erdem, zaustavljajući bolnička kola, vadeći ključ iz brave i silazeći s vozačkog sjedala jednim izvježbanim pokretom.

Čovjek na pločniku bio je samrtnički blijed i u trenutku kad ga je Erdem prevrnuo u položaj za oporavak otkrio je zašto. Cijeli mu je gornji dio desne noge bio natopljen krvlju. Podigao je komad tkanine na poderanim hlačama da pogleda koliko je trauma ozbiljna — i zastao. Umjesto da gleda u otvorenu ranu, gledao je u zakrvavljenu gazu čvrsto stegnutog i prilično svježeg zavoja. Htio se okrenuti i povikati Kemilu, kad je osjetio hladnu tvrdu cijev pištolja na stražnjoj strani vrata. Kemil nije ni uspio sići sa sjedala kad se bradati čovjek pojavio kraj otvorenog prozora i uperio mu pištolj u lice.

»Zovi bazu«, rekao je, govoreći s naglaskom koji je zvučao engleski. »Pomoć je nepotrebna. Reci im da je čovjek kojeg si našao bio samo pijan.«

Kemil je slijepo posegnuo za radijem, a oči su mu se pomicale između crne rupe pištolja i postojanih plavih očiju čovjeka koji ga je držao. To je bio tek drugi put u gotovo šest godina da se našao u zasjedi. Znao je da je potrebno ostati miran i surađivati, ali ovaj je tip doista pobuđivao nemir. Posljednji put kad su ga bili presreli, banda je nosila skijaške maske i bili su tako napeti i uzvrpoljeni da su isto tako lako mogli ispustiti pištolje kao i pucati. Ovaj je tip bio miran i nije nosio masku. Sve što je maskiralo njegovu pojavu bila je gusta brada koja je rasla u krpicama oko nabora starog izgorjelog tkiva i crvena kapuljača vjetrovke navučena nisko na dugu žućkastocrvenu kosu.

Kemilova je ruka pronašla radio. Podigao je mikrofon i učinio ono što su mu rekli. 57 Liv je gledala novu fotografiju.

Još jedan čelični pladanj podložen bijelim papirnatim ručnikom na kojem je bilo pet malenih smeđih sjemenki; nešto je bilo urezano na sjajnoj površini svake od njih.

Arkadian je gurnuo preko stola treću fotografiju. »Simboli su urezani s obje strane«, rekao je. »Pet sjemenki, deset

simbola — većinom slova, mješavina velikih i malih.« Postavio je fotografije tako da je jedna preklapala drugu. Slova su sad

bila poredana u parove. »Poredane su u istom redoslijedu na obje fotografije pa možete vidjeti

koji su znakovi bili urezani na koju sjemenku, za slučaj da su parovi namjerno učinjeni. Ja ne vidim ništa u njima, ali možda je u tome stvar. Možda to ne treba biti očito bilo kome. Možda je to bilo namijenjeno vama.«

Liv je pogledala zbrku slova. »Znači li vam to išta?«

»U ovom trenutku, ne«, rekla je. »Mogu li opet dobiti onu kemijsku

olovku?« Arkadian je posegnuo u džep i dao joj kemijsku. Uzela je novine, izgladila ih i prepisala simbole u prazne dijelove neba

oko slike njezina brata. Vidjela je kako se njegovo ime pojavljuje iz slova i napisala ga, dodajući ostale simbole ispod da zadrži originalne parove.

Je li to bila stenografska poruka koja joj je govorila da je SAMUEL bio NAPADNUT? To se činilo malo nategnutim. Uostalom, sjemenke su pronađene tijekom autopsije, što je sigurno upozorenje učinilo ponešto suvišnim.

»Zar nemate stručnjake za šifre koji se bave takvim stvarima?« »Na velikom je sveučilištu u Gaziantepu profesor kriptologije koji nam

katkad pomaže, ali nisam ga nazvao. Meni se čini da je vaš brat otišao do krajnjih granica kako bi zajamčio da do ove poruke ne nađu krivi ljudi i zato je najmanje što sam mogao učiniti bilo to poštivati. Iskreno mislim da je to bilo namijenjeno vama i da ste vi jedina osoba koja će to moći razumjeti.« Arkadian je stišao glas. »Nitko drugi ne zna za ove sjemenke. Samo patolog koji ih je našao, ja — i sad vi. Nisam stavio fotografije u datoteku. Ako se vijest o ovome pročuje, svaki će mi stručnjak za Ruševinu i teoretičar o sakramentskim zavjerama ponuditi vlastito tumačenje značenja. Pokušavam riješiti ovaj slučaj, a ne otkriti identitet Sakramenta — premda...« Još je jednom proučio sjemenke.

»Premda što«, zapitala je Liv. »Premda sam poprilično uvjeren da bi se moglo pokazati kako je ovdje

riječ o jednoj te istoj stvari.« 58 Dva kata niže, pjegava je ruka utipkala korisničko ime i lozinku koja će dopustiti pristup policijskoj bazi podataka. Ekran se osvijetlio i otvorio program e-pošte, obavijestivši ga da ima sedam novih poruka. Šest su bile obavijesti iz Odjela koje nitko nikad nije čitao, sedma je bila od nekoga po imenu GARGOYLE. Nije bilo ničega u retku za temu poruke. Čovjek je nervozno pogledao preko vrha monitora i zatim otvorio poruku. Sadržavala je samo jednu riječ. Zeleno.

Izbrisao je poruku, uklanjajući svaki njezin trag s mreže i zatim otvorio komandni modul. Crna se kutija pojavila na zaslonu tražeći drugo korisničko ime i lozinku. Upisao je oboje, uvlačeći se dublje u mrežu i pregledavajući nedavno mijenjane datoteke.

GARGOYLE je bio razmjerno jednostavan program koji je sam stvorio, pomoću kojeg je bilo mnogo, mnogo lakše provjeravati stanje svakog slučaja koji nije smio gledati. Umjesto mukotrpnog postupka upadanja u centralnu bazu i vlastoručnog provjeravanja novih datoteka, jednostavno je program dodao ustroju nove datoteke i kad god bi ona bila obnovljena, GARGOYLE ga je automatski obavijestio putem e-poruke.

Našao je datoteku o mrtvom redovniku, otvorio je i počeo listati. Na dvadeset trećoj stranici primijetio je djelić teksta koji je program istaknuo svijetlozelenom bojom. Opisivao je kako je izvjesna Liv

Adamsen privedena na policiju nakon što je dala nepotvrđenu izjavu o pokušaju otmice u zračnoj luci. Nalazila se u sobi za ispitivanje na četvrtom katu. To je bio Odjel za pljačke i ubojstva. Namrštio se, ne znajući kakve je veze sve to imalo s mrtvim redovnikom.

Ipak... To nije bio njegov problem. Obje su stranke zatražile da budu izravno obaviještene o novim

dodacima slučaju. Tko je on bio da glumi vratara? Utaknuo je USB u utičnicu na prednjoj strani računala, kopirao

i umetnuo detalje, a zatim zatvorio datoteku slučaja i pažljivo se vratio kroz labirint baze podataka, ponovno zaključavajući sva svoja nevidljiva vrata dok se povlačio.

Kad se ponovno našao na početnom zaslonu, otvorio je neupadljivu tablicu u slučaju da netko bude dovoljno radoznao da pogleda na njegov zaslon, uzeo kaput i mobitel te pošao prema vratima. Nikad ništa nije slao s vlastita terminala, čak ni kodirano. To je bilo preopasno, a bio je odviše oprezan. Uostalom, iza ugla je bio internetski kafić gdje su konobarice bile privlačne i kava bolja. 59 Liv je provela nekoliko sljedećih minuta tražeći riječi u zbrci slova i praveći popis. Dobila je riječi kao SALT, LAST, TASK, MASK — ništa što bi je potreslo, ništa kao GRAL ili KRIZ ili bilo koja od drugih stvari za koje se govorkalo da bi Sakrament mogao biti; svakako ništa zbog čega bi vrijedilo umrijeti.

Pokušala je napraviti jednu riječ od velikih slova — MAT — i proučavala je ono što je ostalo — s a l a k. Pogledala je Arkadiana. »Kojim jezikom govore u Citadeli?«

Slegnuo je ramenima. »Grčkim, latinskim, aramejskim, engleskim, hebrejskim — svim modernim jezicima i mnogima mrtvima. Ondje je navodno golema knjižnica, puna drevnih tekstova. Ako je vaš brat imao neke veze s tim stvarima, pretpostavljam da bi poruka mogla biti napisana bilo kojim jezikom.«

»Krasno.« »Ali mislim da to ne bi bio učinio. Zašto bi vam slao poruku koju ne biste

mogli razumjeti?« Liv je duboko uzdahnula i uzela fotografiju tijela svojeg brata. Njezine su

oči slijedile uredne crte oko njegovih ramena, bedara i vrata, križ u obliku slova T duboko urezan u meso njegova lijevog ramena.

»Možda ima nečega u ovim ožiljcima«, rekla je. »Možda nešto kao zemljovid.«

»Slažem se da su oni važni, ali mislim da su ovi simboli važniji. Potrudio se da ih ureže na pet sićušnih sjemenki, zatim ih je progutao zajedno s vašim telefonskim brojem i skočio u područje naše sudske ovlasti, kako bi sve to bilo pronađeno tijekom autopsije.«

Liv je opet obratila pozornost na novine, Samuelovu sliku sad okruženu slovima koje se toliko potrudio sakriti.

»Želim ga vidjeti«, rekla je. »Mislim da to ne bi bilo mudro«, rekao je blago Arkadian. »Vaš je brat

pao s vrlo velike visine. Njegove su ozljede bile opsežne i obavili smo potpunu autopsiju. Bilo bi bolje da pričekate.«

»Da pričekam na što? Dok ne bude uredno izgledao?« »Gospođice Adamsen, mislim da ne uviđate što se zbiva s tijelom pri

autopsiji.« Liv je duboko udahnula i uprla blistave zelene oči u njega. »Poslije

potpunog vanjskog pregleda mrtvozornik napravi urez u obliku slova Y na torzu, lomi prsnu kost i vadi srce, pluća i jetru radi daljnjeg pregleda. Zatim se vrh lubanje skida pilom i lice se guli prema naprijed kako bi se oslobodio pristup mozgu, koji se također vadi radi pregleda. Jeste li ikada bili u New Jerseyju, inspektore?«

Arkadian je trepnuo. »Ne«, odgovorio je. »Prošle smo godine u Newarku imali oko stotinu i sedam slučaja

ubojstva — više od dva na tjedan. U posljednje četiri godine napisala sam reportaže o svakom vidu zločina i istraživala svaki element policijske procedure, uključujući autopsije. Osobno sam prisustvovala većem broju autopsija nego većina policajaca početnika. I tako znam da to neće biti ugodno i znam da je to moj brat, ali također znam da nisam doletjela ovamo na preopterećenoj kreditnoj kartici — koja je, usput rečeno, sada ukradena — samo da pogledam snop fotografija. I tako, molim vas«, rekla je, okrećući fotografiju i gurajući je preko stola, »odvedite me da vidim brata.«

Arkadianove su se oči kretale između Livina lica i slike na fotografiji. Oboje su imali kosu iste boje, ište visoke jagodične kosti i široko usađene oči. Samuelove su oči bile zatvorene, ali znao je da su iste izrazite zelene boje.

Zujanje njegova mobitela prekinulo je tišinu. »Oprostite«, rekao je, ustajući i hodajući do druge strane sobe. »Nećete vjerovati u ovo«, zažagorio mu je u uho uzbuđen glas u trenutku

kad je pritisnuo gumb za odgovor. »Baš kad pomislite da slučaj ne može postati čudniji«, rekao je Reis, »dobio sam rezultate laboratorijskog pregleda!«

»Što imate?«

»Redovnikove stanice, one su...» Od visokog je zvuka sirene Arkadian trgnuo mobitel od glave. »ŠTO SE, DOVRAGA, ZBIVA?« povikao je, držeći ga što je bliže mogao a

da ne probuši bubnjić u uhu. »POŽARNI ALARM«, viknuo je Reis kroz sablasno zavijanje. »MISLIM DA

MORAMO NAPUSTITI ZGRADU. NISAM SIGURAN JE LI TO VJEŽBA. NAZVAT ĆU VAS KAD BUDE GOTOVO.«

Arkadian je pogledao Liv. Gledali su se u oči. Odlučio je. »NE BRINITE«, povikao je u mobitel. »DOĆI ĆU K VAMA.« Nasmiješio se i

dodao, zbog Liv kao i zbog Reisa, »I DOVEST ĆU POSJETITELJA.« 60 Zaglušujuća buka propelera pojačala se dok je dvije tisuće konjskih snaga poteklo u motor marke Double Wasp na desnom krilu, okrećući ga dok se stražnja vrata za teret nisu poravnala s vratima skladišta.

Kathryn je gledala kako muškarci u crvenim kombinezonima idu naprijed i stavljaju drvene klinove pod velike kotače lakog teretnog aviona C-123 koji su od brazilskog ratnog zrakoplovstva kupili za kraljevsku svotu od jednog dolara, pod uvjetom da ga dobrotovorna ustanova u roku od trideset dana opremi za let i ukloni iz vojne zračne luke, ili će biti uporabljen kao meta u vojnim vježbama. Bio je u tako lošem stanju da su za dlaku uspjeli, ali otada je u letu proveo više od dvadeset tisuća sati.

Buka motora se smanjila, a vlažna magla koju su podizali počela je nestajati kad su se vrata za teret spustila. Kathryn je hodala preko mokrog asfalta, a slijedili su je praktikantica Becky i carinski službenik koji je jednom rukom pritiskao kapu na glavu, a u drugoj držao pločicu s pričvršćenim papirima. Kathryn je dovela Becky kako bi ona sve u tijesno natovarenom spremištu provjerila prema teretnom listu i kako bi njezina žustra ljupkost privukla pozornost carinskog službenika i drugih zemaljskih službenika dok budu diskretno uklanjali najvredniji i neprijavljeni dio tereta.

Kathryn je u proteklih nekoliko godina mnogo puta vidjela oca, ali nikad u Ruševini. To je bilo preopasno, čak i poslije toliko vremena. Umjesto toga uvijek bi putovala k njemu u Rio ili bi se susretali negdje drugdje da provedu malo vremena zajedno, raspravljaju o najnovijim projektima dobrotvorne ustanove, bijesne na sve nepravde koje je planet trpio u tom trenutku i piju dobar viski.

Došla je do vrha rampe i pogledala velik korporacijski logotip šablonom nanesen na tanak aluminijski omotač velike glavne palete. Vcčina ove pošiljke bila je dušično gnojivo, dar velike petrokemijske tvrtke kako bi si olakšala grižnju savjesti zbog sveg zla koje je nanosila svijetu. Kathryn je

takve darove uvijek primala s nelagodom, ali mislila je da ljudima koji će na kraju imati koristi od njih nije stalo da budu na visokom moralnom terenu; jedini koji im je bilo važan bio je onaj na kojem su mogli uzgajati hranu.

Za nekoliko dana to će se gnojivo pomiješati sa sterilnom prašinom oko jednog sela u Sudanu — ako im sudanska vlada dopusti da ga dopreme avionom i ako Gabriel uspije nagovoriti mjesne ratne poglavice da ga ne ukradu i pretvore u bombe. To mu je polazilo za rukom prije nego što ga je pozvala kući. Sada će opet sve morati početi iznova.

Kathryn je pogledala u stranu. Becky i carinski službenik već su provjeravali serijske brojeve na

sanducima. Iza njih vidjela je da dva od triju članova posade obilaze krilo i upućuju se prema stražnjem dijelu aviona. Morala se prisiliti da ne gleda izravno u njih. Umjesto toga čekala je da se udalje iz njezinog perifernog vida prije nego što se okrenula da se spusti niz rampu za ukrcavanje tereta. »Idem reći vozaču viljuškara da može doći i započeti istovar«, rekla je preko ramena.

»Hvala«, rekao je carinski službenik a da se nije ni osvrnuo. Kathryn se uputila prema skladištu. Bilo je do gotovo tri četvrtine

ispunjeno kutijama i paletama poslaganim u jednoliko razmaknute redove. liker je premještao neke sanduke koji su sadržavali uređaje za filtriranje vode. Pokazala je u smjeru aviona, na što je podigao palčeve uvis, okrenuo viljuškar i pošao prema otvorenim vratima. Kathryn je nastavila hodati niz jedan od prolaza između sanduka u ured u pozadini skladišta.

Jedan je član posade nalijevao kavu iz lonca ispod televizora na zidu. Okrenuo se i pogledao je, a jako mu se pocrnjelo lice nabralo u širok osmijeh. »Zrakoplovni časnik Miguel Ramirez stoji vam na raspolaganju«, rekao je, udarajući identifikacijsku značku na letačkom odijelu.

Kathryn je skočila preko sobe, gotovo ga oborivši na leda u očajničkom nastojanju da ga zagrli. Uprkos umoru, brizi o sadašnjosti, traumama prošlog dana i težini povijesti koja se nadvijala nad danima koji će slijediti, na trenutak je sve zaboravila i samo ga je obujmila.

Poslije devedeset godina progonstva, Oscar de la Cruz vratio se kući.

Čvrsto su se držali sve dok Kathrynin mobitel nije zazvonio u njezinu džepu, prekinuvši čaroliju. Odstupila je, poljubila očeve obraze i onda ga uzela iz džepa. Oscar je vidio kako joj se lice mršti dok je čitala e-poruku.

»Gabriel?« Kathryn je stresla glavom. »Djevojka. Ona je na policiji.« »Tko je izvor?« »Netko unutar zgrade Centralnog okruga.« »Pouzdan?« »Točan.«

Oscar je odmahnuo glavom. »To nije isto.« Kathryn je slegnula ramenima. »Daje nam ono što tražimo, a obavijesti

su uvijek valjane.« »I kakve nam je obavijesti taj dao u prošlosti?« »Policijske datoteke koje su se odnosile na svaku istragu povezanu s

Crkvom u posljednje tri godine. Čuli smo za njega od osobe iz tiska s kojom smo u vezi.«

»I tako pretpostavljam da nam on ne daje te obavijesti iz odanosti našoj stvari?«

»Ne. Daje nam te obavijesti za novac.« Pogledala je mobitel, opet pročitala poruku, registriravši vrijeme kad je

bila stigla, ljuteći se na samu sebe da je nije prije vidjela. Ispraznila je zaslon i pritisnula gumb za brzo biranje. Pitala se je li joj doušnik poslao obavijest prije nego što ju je poslao Citadeli ili kasnije. To zapravo nije bilo važno. Sada će ljudi koji su pokušali oteti djevojku u zračnoj luci bez sumnje imati istu obavijest kao i ona pa će već kovati nove planove. Tonovi pozivanja su završili. Negdje u Ruševini zazvonio je još jedan mobitel. 61 Bazilika Ferrumvia bila je najveća zgrada u Ruševini koja nije pripadala Crkvi. Sredinom devetnaestog stoljeća uzdigla se dio po dio kao crveni svjetionik nade i napretka iz srednjovjekovnog sirotinjskog predgrađa južno od Izgubljene četvrti. Međutim, uprkos imenu koje je zvučalo crkveno, jedina stvar koja se unutra obožavala bilo je poslovanje. »Crkva željeznog puta« bila je glavni željeznički kolodvor Ruševine.

Kad je Gabriel stigao do gotičkog pročelja, već je počela jutarnja gužva. Zaustavio je laki motocikl ispod goleme nadstrešnice od stakla i kovanog željeza s prednje strane zgrade i ugurao ga u prazno mjesto u nizu mopeda. Udarcem je sputio nožicu, ugasio motor i žustro se uputio u kolodvor kao svaki drugi putnik koji mora uhvatiti vlak.

Brzo je prošao kroz bučnu centralnu dvoranu i spustio se u nijemu tišinu ureda za ostavljanje prtljage duboko ispod kamenih ploča 16. perona.

Pretinac broj 68 bio je u najudaljenijem kutu sobe, točno ispod jedne od šest kamera koje su promatrale prostoriju. Položaj kamere značio je da, premda je Gabrielovo lice bilo vidljivo svakome tko je provjeravao snimke, sadržaj pretinca nije. Utipkao je šifru od pet znamenki i otvorio vrata.

Unutra je bila još jedna crna platnena torba, jednake veličine i izrade kao torba preko njegova ramena. Otvorio ju je i izvadio crnu podstavljenu jaknu i dva napunjena okvira sa streljivom. Položio je okvire

na dno pretinca, izvukao svoj SIG, pažljivo skinuo prigušivač i spustio ga u otvorenu torbu. Tišina je bila za noć. Pucnjava tijekom dana morala je biti doVoljno glasna da otjera svakoga tko ne bi trebao biti prisutan. Nije želio da slučajni prolaznici budu ozlijeđeni. U vojsci se to nazivalo kolateralne žrtve. U gradu je to bilo ubojstvo.

Ogledao se, skinuo torbu s ramena i skinuo kaput, zamijenivši ga jaknom. Nabijeni su okviri otišli u džep. SIG se vratio u futrolu pod ramenom, manje krupan bez prigušivača. Uzeo je torbu, stavio je u pretinac, zatim ju je otvorio i izvukao Livinu putnu torbu. Oklijevao je, jer ga je urođena uljudnost sprečavala da kopka po ženskom osobnom vlasništvu, a onda ju je ipak otvorio.

Našao je odjeću, toaletne potrepštine, punjač mobitela, sve stvari koje bi netko strpao u putnu torbu kad bi polazio na hitan put. Također mali laptop u torbi, novčanik, kreditne kartice, kartu s novinarskom iskaznicom i karticu za kafiće Starbucks koja je bila gotovo iskorištena. U džepu sa strane bila je putovnica, svežanj kućnih ključeva i papirnata omotnica za fotografije. Unutra je bilo desetak fotografija Liv i nekog mladića na izletu u New York. Na fotografijama je bila nekoliko godina mlađa od djevojke koju je susreo u zračnoj luci — možda u ranim dvadesetim godinama. Mladić je očito bio njezin brat. Imao je istu tamnoplavu kosu, isto pomalo zaobljeno, privlačno lice — naočito na njemu, zgodno na njoj — iste sjajne zelene oči sjale su s oba lica od radosti podijeljenog smijeha.

Iz posljednje je slike bilo jasno da se izlet zbio prije 2001. Mladić je stajao sam između tornjeva Svjetskog trgovačkog centra, raširenih ruku kao da ih gura, a lice mu je bilo iskrivljeno u karikaturu krajnjeg napora. Sa svojom dugom kosom i nagovještajem brade izgledao je kao Samson u hramu Filistejaca. Bila je to zlokobna slika, puna tragedije, ne samo zbog onoga što se dogodilo tornjevima, nego zato što je prizor sretnog mladića raširenih ruku oponašao njegovo držanje u posljednjim satima prije pada.

Gabriel je stavio fotografije natrag u omotnicu. Praktični mu je instinkt govorio da ostavi putnu torbu u pretincu, ali objesio ju je preko ramena, zalupio vrata i uputio se prema izlazu. Ako je bude držao uza se, ona će za njega biti kao talisman, amajlija za sreću, leća kroz koju će usredotočiti svoju odlučnost i namjeru, tako da će moći vratiti torbu djevojci kad je pronađe i odvesti je na sigurno mjesto.

U umu mu je njezina sigurnost postala osobna zadaća. Nije mogao točno reći zašto ili kada je odlučio da je tako. Možda kad ju je gledao kako bježi preko kišom opranog parkirališta, potaknuta strahom koji je djelomice on prouzročio. Možda čak i ranije — kad je prvi put vidio njezine upadljive zelene oči kako traže istinu u njegovim. Moći će je barem osloboditi straha, ako dobije priliku.

Izašao je iz polumraka ureda za ostavljanje prtljage u jasnu svjetlost glavnog prolaza kolodvora. Činilo se da staklena kupola stropa, na vrhu visoka trideset metara, sakuplja svaki zvuk i odražava ga. Buka je bila tako jaka da je osjetio a ne čuo kako mu u džepu zvoni mobitel.

»Djevojku su odveli u zgradu Centralnog okruga«, rekla je Kat- hryn. »Nalazi se u sobi za ispitivanje na četvrtom katu, dajući izjavu o onome što se dogodilo prošle noći.«

»Koliko je stara informacija?« »Upravo sam je dobila. Ali mislimo da osoba koja nam ju je dala šalje

obavijesti i Svetima.« To je bilo vjerojatno. To je također značilo da će ljudi koji su prošle noći

pokušali oteti Liv biti blizu, čekajući da se ukaže nova prilika. »Javit ću ti se«, rekao je i prekinuo vezu. Kad je stigao do motocikla, stavio je kacigu na glavu i razmislio o

sljedećem koraku. Smatrao je da je ona na sigurnom sve dok bude u sobi za ispitivanje — ali neće ondje zauvijek ostati, a zgrada Centralnog okruga je golema. Bilo bi gotovo nemoguće da je u njoj pronađe a da ne privuče pozornost. Upalio je motor i pogledao kiosk s jutarnjim izdanjem mjesnih novina. Nova je slika redovnika ispunjavala naslovnu stranicu, ovaj put iz veće blizine, očito snimljena vrlo dugim objektivom. Natpis nad njom glasio je PAD ČOVJEKA.

Ubacio je motocikl u brzinu i ušao u spori jutarnji promet. Točno je znao kamo će ona sad ići.

62 Arkadian se progurao kroz velika staklena vrata zgrade Centralnog okruga i držao ih otvorenima. Liv je izišla, škiljeći na jarkom jutarnjem suncu. Mala skupina policajaca u odorama i činovnika u odijelima okupila se oko pepeljare na pločniku, oltara njihove zajedničke ovisnosti. Liv se uputila prema njima kako bi se pridružila obredu.

»Ne bih li mogla dobiti jednu«, upitala je muškarca u bijeloj košulji i plavoj kravati. Tipovi iz administracije obično su bili mekši od odora. Podigao je pogled i malo se lecnuo na njezin neuredan izgled.

»U redu je, ona je sa mnom«, rekao je Arkadian. Muškarac iz administracije izvadio je iz džepa paketić cigareta Marlboro

Lights. »Hvala«, rekla je Liv, izvukavši jednu i tapkajući je o nadlanicu. »Doista

vam zahvaljujem.« Pružio je upaljač i Liv je spustila glavu da primakne cigaretu plamenu.

Uvukla je suh dim, gladna za dozom nikotina. Okus je bio isto toliko loš kao

i okus cigareta koje je pušila u sobi za ispitivanje. Ipak se nasmiješila tipu iz administracije i krenula za Arkadianom niz ulicu.

»Onda, kad ste posljednji put vidjeli brata?« upitao je Arkadian kad ga je sustigla.

Liv je još jednom povukla dim, nadajući da će uskoro iskusiti dobro poznato blaženstvo.

»Prije osam godina«, rekla je, izdišući kiseli dim. »Neposredno prije nego što je nestao.«

»Imate li pojma zašto je otišao?« Liv je iskrivila lice na okus koji je dim ostavio. Sto je s tim stranim

cigaretama? Sve su imale okus kao nagorjele automobilske gume. »Duga priča.«

»No dobro, šećimo polagano. Mrtvačnica je samo dvije ulice odavde.« Liv je još jednom oprezno povukla dim cigarete i onda ju je što je

diskretnije mogla ispustila u kanalizacijski otvor, nadajući se da ih ne promatra simpatičan čovjek koji ju je dao. »Rekla bih da je to počelo kad je tata umro. Ne znam koliko znate o tome...«

Arkadian je pomislio na datoteku koju je skupio o prošlosti mrtvog redovnika i o članku koji je opisivao tragičnu prometnu nesreću u zamrznutom klancu. »Znam detalje.«

»Jeste li znali da je moj brat mislio da je to bila samo njegova krivnja? >Sindrom preživjelog«, liječnici su to tako nazvali. Nije se mogao otresti osjećaja da je bio uzrok svemu i da zato ne zaslužuje više živjeti. Proveo je mnogo vremena na terapiji, pokušavajući se pomiriti s time. Na kraju se umjesto toga okrenuo religiji. Pretpostavljam da se to često događa. Započnete tražiti odgovore. Ako ih ne možete pronaći ovdje i sada, tražite drugdje.«

U mislima je opet promatrala zbivanja od prije osam godina: svoj put u Zapadnu Virginiju, cvrčanje cvrčaka na trijemu sestre Kintner dok je priopćavala što je znala, kako joj je sve to bilo jasno i razumno, a onda tama koja je to ubrzo ponovno zamračila kad je podijelila svoja otkrića sa Samuelom. »Nisam mu trebala reći.«

»Ne budite tako strogi prema sebi«, rekao je Arkadian. »Kad se Samuel krivio za smrt vašeg oca, jeste li se i vi tako osjećali?«

»Ne.« »I jeste li mu rekli da to nije bila njegova krivnja?« »Naravno.« »Pa, sad vam kažem: vi niste krivi za Samuelovu smrt. Sto god

ste vi njemu rekli, što god mislite da ste učinili da ga otjerate od sebe, već je bio na vlastitu putu. Nije bilo ničega što ste mogli učiniti, dobrog ili lošeg, da to promijenite.«

»Kako možete biti tako sigurni?« »Da vam je on sve vrijeme nešto zamjerao, ili vas smatrao odgovornom

za bilo što, zašto bi poduzeo takve mjere da osigura da vas nađemo?« Liv je slegnula ramenima. »Možda da me kazni.« Arkadian je odmahnuo glavom. »Ali tako se ne kažnjava. Vi ste sigurno

pisali reportaže o slučajevima otmica, nestalih osoba?« »Nekoliko.« »I, što je najgora stvar u tome? Mislim, za rođake.« Liv je pomislila na ljude koje je intervjuirala: izbezumljen izgled, stalno

nagađanje o svim stvarima koje su se mogle dogoditi, zabrinutost i nesigurnost kojima nikad nije bilo kraja. Mislila je na demone s kojima je živjela otkako je Samuel nestao. »Najgora je stvar ne znati.«

»Točno. Ali vi znate što se dogodilo Samuelu jer se on pobrinuo za to. On vas time nije kažnjavao. On vas je oslobađao.«

Vrisak sirene oboje ih je trgnuo kad su velika vatrogasna kola nasrnula kroz promet i skrenula u sljedeću ulicu. Arkadian je gledao kako nestaju, a zatim započeo trčati. Liv je za trenutak iznenađeno gledala, a onda požurila za njim. Dostigla ga je kad je skrenuo iza ugla. 63 Skupine ljudi u laboratorijskim ogrtačima i košuljama napunile su ulicu, gurnuvši ruke u džepove hlača i pogrbivši ramena od hladnoće. Vatrogasna kola koja su bila prošla kraj njih zaustavila su se kraj drugih kola, već zaustavljenih ispred zgrade koja je izgledala kao golem mauzolej. Vatrogasci u jarko obojenim jaknama provjeravali su imena na komadu papira.

Arkadian je otišao do najbližeg od njih, motreći lica u gomili i utipkavajući broj u svoj mobitel. »Jeste li vidjeli doktora Reisa?«

Vatrogasac je provjerio popis. »Ne«, rekao je. »Još ne.« U uhu ga je Reisov snimljeni glas zamolio da ostavi poruku. Arkadian je

zatvorio mobitel i otišao do dvaju vatrogasaca koji su se pojavili iz ulaza. »Sto se zbiva?« Pokazao im je svoju značku. Mogao je nanjušiti dim po kojem su vonjali.

»Ništa«, rekao je veći muškarac, skidajući šljem i otirući znoj s obrva. »Uključio se alarm u hodniku; vatra u kanti za smeće u jednom zahodu.«

»Namjerna?« »O, da.« Arkadian se namršio. »Mogu li ući?« Vatrogasac je okrenuo glavu i govorio u mikrofon na zapučku. »Voda

Četiri, jeste li našli išta drugo?« Začuo se šum statičkog elektriciteta i zatim metalni glas. »Ne. Izlazimo.«

»Izvolite«, rekao je. Arkadian je prešao preko pločnika i pošao uza stube. Liv ga je slijedila,

držeći se blizu njega, odlučno gledajući prema naprijed i pomalo se mršteći u nadi da će od toga izgledati profesionalno ozbiljno i da će vatrogasac misliti da je Arkadianova suradnica. Vatrogasac je umjesto toga pogledao njezinu prljavu odjeću i kosu. Otvorio je usta da nešto kaže, ali kriještanje radija dovoljno mu je dugo odvratilo pozornost da Liv potrči uza stube i nestane u zgradi.

Našla se u velikom predvorju s nekoliko vrata, napuštenom recepcijom ispred sebe i parom vrata dizala s lijeve strane. Arkadian je pritisnuo gumbe i za trenutak čekao, a zatim naglo otišao kroz dvokrilna vrata. Liv ga je slijedila u stubište koje je odjekivalo od zvuka njegovih koraka. Svoje je korake uskladila s njegovima tijekom cijelog puta u podrum, kako je ne bi čuo i rekao joj da se vrati na ulicu. Arkadian je iz stubišta izišao u hodnik. Smjesta je zamijetio neprirodnu tišinu. Laboratorijski je ogrtač ležao na podu; s kuke ga je oborio netko tko se žurio da izađe. Dalje niz hodnik mogao je vidjeti vrata u Reisov ured. Bila su otvorena. Pritisnuo je gumb za ponovno zvanje na mobitelu i pošao niz hodnik prema njima.

Pogledao je unutra i vidio kako Reisov mobitel klizi po praznom pisaćem stolu. Udario je o crnu šalicu, napola punu bijele kave, s čije se blijede površine još dizala para. Arkadian je zatvorio svoj mobitel. Čuo je kako opet navire tišina. Čuo je buku u hodniku iza sebe. Okrenuo se i posegnuo za pištoljem u ramenoj futroli. Liv je vidjela da Arkadianova ruka poseže u jaknu, a zatim izraz zlovolje kad je shvatio da je to ona. Pogledala je preko njegovog ramena u prazan ured, očajnički želeći znati što se zbiva, ali također je znala da nije vrijeme za pitanja.

Arkadian je upotrijebio rukav jakne da zatvori vrata i zvuk otkucaja srca ubrzao se u njezinim ušima. Prisustvovala je dovoljno velikom broju istraga da shvati značenje tog čina. Postupao je kao da je riječ o poprištu zločina.

Vrata su se zatvorila i Arkadian se okrenuo da je opet pogleda. »Ostanite ovdje«, rekao je, uputivši se prema drugim vratima na

suprotnom kraju hodnika. »Ništa ne dirajte.« Otvorio je vrata ramenom. Liv je pohitala za njim, provukavši se kroz

otvor prije nego što su se vrata imala vremena zatvoriti i našla se u uskoj, bezizražajnoj sobi.

Temperatura je bila samo nekoliko stupnjeva viša od nule i vonj sredstva za dezinfekciju te nečeg slatkastog što uzrokuje mučninu visio je u zraku. Jedan je zid bio pun velikih ladica — sve u svemu oko trideset. Liv se stresla od iznenadne hladnoće i spoznaje što je u ladicama.

Kolica su bila ostavljena nasred sobe. Plastična je plahta bila navučena preko donje polovice, zgužvana kao posteljina. Kao da je osoba koja je ondje ležala ustala kad se začuo alarm i napustila zgradu zajedno sa svima drugima. Arkadian je prošao kraj kolica i zaustavio se kod ladice na drugom kraju sobe, u trećem redu slijeva i drugom odozdo, na kojoj je broj osam bio napisan šablonom iznad prozorčića s bilješkom u rukopisu iza komadića prozirne plastike. Liv je nije mogla pročitati s mjesta na kojem se nalazila, ali znala je što kaže.

Arkadian je rukavom jakne uhvatio ručku. Dok se ladica otvarala, Liv je čula zvuk iza sebe. Okrenula se. Blijed, mršav muškarac stajao je na pragu. U jednoj je ruci držao napola pojedeno pecivo, a drugom je odgurnuo s lica zavjesu crne kose.

»Dođavola, gdje ste bili«, povikao je Arkadian. Reis se nagnuo ustranu i pogledao mimo Liv. »Propustio sam doručak«,

rekao je, pokazujući pecivo. Onda su se njegove oči spustile i u njima se vidjela zbunjenost.

Liv je slijedila njegov pogled, hrabreći se. Ali tijelo njezina mrtvog brata nigdje se nije vidjelo. Ladica je bila prazna. 64 Liv, Arkadian i Reis nepomično su stajali.

Onda je Arkadian prekinuo čaroliju. Pogledao je u kut sobe. »Van«, rekao je, odvodeći ih u razmjernu toplinu hodnika prije nego što se uputio natrag prema stubištu. »Ne dajte da itko dođe ovamo«, povikao je Reisu. »Provjerite nedostaje li nešto u vašem uredu — i ništa ne dirajte.«

Reis i Liv razmijenili su poglede. Bljesak prepoznavanja pokazao se u njegovim očima, a zatim nelagoda kad je uvidio tko je ona. Liv je već gledala u hodnik prije nego što se nelagoda promijenila u sućut. Vidjela je kako Arkadian nestaje kroz vrata koja su vodila na stubište i krenula za njim, dijelom da otkrije što se zbiva, a dijelom da ne mora slušati kako joj patolog govori koliko mu je žao zbog njezina gubitka. Arkadian je trčao uz dvije stube odjednom i projurio kroz vrata koja su vodila na recepciju. Već je bila puna ljudi koji su se vraćali u zgradu. Progurao se do ureda sigurnosne službe.

»Zovite središnjicu«, rekao je službenici zastrašujućeg izgleda iza pisaćeg stola. »Recite im da je netko provalio u mrtvačnicu. Recite im da pošalju forenzički tim i čekaju opis sumnjivih.«

Žena ga je strogo ošinula pogledom preko para polukružnih naočala, krajnje ozlojeđenog izraza na licu.

»Ovaj čas«, proderao se, što je privuklo pozornost sviju. »I da nitko nije išao u podrum.«

Živčano središte službe sigurnosti mrtvačnice bilo je upravo dovoljno veliko da u njemu budu stolac, pisaći stol i nekoliko servera koji su bilježili snimke osamnaest kamera. Na pisaćem je stolu bio par tankih monitora, od kojih je svaki bio podijeljen u mrežu sa slikom iz pojedinih kamera u svakom četverokutu. Pedesetogodišnjak u odori podigao je pogled kad je Arkadian ušao; sjaj dvaju ekrana zasvjetlucao je na fotoosjetljivim lećama naočala još uvijek tamnih od danje svjetlosti vani.

Arkadian je pokazao značku. »Možete li utipkati broj kamere koja je snimala hladnu komoru u podrumu?«

Svjedost je navrla u tamnu sobu kad su se vrata kraj njega opet otvorila. Arkadian se okrenuo i vidio kako se Liv provlači iza njega. Odlučno je gledala monitore da izbjegne njegov pogled. Pomišljao je da je zamoli da ode, ali zaključio je da bi više volio zadržati je blizu sebe.

Izvadio je mobitel i prolistao popis primljenih poziva dok nije pronašao onaj koji je stigao od Reisa u trenutku kad je proradio alarmni sustav. Devet sati i četrnaest minuta. Sada se na jednom ekranu vidila snimka s kamere koju je primijetio u kutu hladne komore. »Možete li prevrtjeti snimku do devet i četrnaest i prikazati je?«

Stražar je otvorio izbornik i utipkao vrijeme. Slika je poskočila i jedan se muškarac pojavio u sredini dotad prazne sobe, gurajući prazna kolica prema jednom od pretinaca.

»Tko je to«, upitao je Arkadian. Zaštitarski je službenik pogledao na zaslon. Muškarac se zaustavio i

ogledao, začuvši vrisak alarmnog uređaja. »Ne znam mu ime, ali zaposlen je ovdje«, rekao je zaštitar. »Mislim da je

jedan od laboratorijskih tehničara.« Snimka se u trzajevima od po tri sekunde razmaka nastavila sve dok

muškarac nije nestao, krećući se kao loše pokretana marioneta. »Pogledajte plahtu.« Liv je pokazala na zaslon. »Uredno je složena na

vrhu kolica. Kad smo stigli onamo, bila je posve zgužvana.« »Možete li malo ubrzati «.upitao je Arkadian. Stražar je nekoliko puta pritisnuo tipku i brojevi su skočili prema

naprijed u jedinicama od pet sekundi, zatim deset. Kad je sat pokazao devet i sedamnaest, druga se prilika pojavila na ekranu.

»Usporite snimku«, rekao je Arkadian. Stražar je nastavio početnom brzinom. Pridošlica je bio visok, crne kose, u crnom odijelu. Nisu mu mogli vidjeti

lice. Cijelo je vrijeme okretao leđa kameri. Prošao je kraj kolica i zaustavio se pred pretincem koji je Arkadian bio otvorio. Rukom u rukavici posegnuo je za kvakom i povukao je. Liv je osjetila kako joj srce udara o prsni koš. Vidjela je obris vreće za tijelo.

Muškarac ju je otvorio. Uprkos lošoj kakvoći slike, Liv je smjesta prepoznala bradato lice i osjetila kako joj suze peku oči. Trenutak kasnije uljez je promijenio položaj i prekrio Samuelovo lice svojim tijelom. Činilo se da nešto traži u džepu jakne. Nekoliko je trenutaka petljao s tkaninom, a zatim skinuo rukavicu s desne ruke i opet počeo tražiti, brzo pronašavši ono što je tražio. Nagnuo se preko otvorene ladice s onim što je izvukao iz džepa i zatim naglo okrenuo glavu prema vratima, očito nečim uznemiren. Cijelo je vrijeme spuštao glavu, skrivajući lice od kamere, ali Liv je ipak vidjela dovoljno da ga prepozna.

»Gabriel...« prošaptala je. »On je noćas došao po mene u zračnu luku.« Arkadian je uzeo telefon na pisaćem stolu, ne skidajući s očiju zaslon na

kojem je muškarac zatvorio vreću za tijelo, gurnuo ladicu u ormar, popeo se na kolica i navukao preko sebe plastičnu plahtu.

»Ovdje inspektor Davud Arkadian. Upravo je došlo do provale u mrtvačnicu; želim da sve jedinice traže sumnjivca. Bijelac. Vitak. Visok možda metar osamdeset pet, možda metar devedeset. Crna odjeća...«

Pojavile su se dvije nove prilike odjevene kao bolničari, gurajući kolica. Viši je pogledao kameru, ali bilo je nemoguće vidjeti mu lice. Oba su nosila kirurške maske, kape, laboratorijske ogrtače i rukavice od sintetičke gume. Arkadian je promatrao kako kreću ravno prema Samovu pretincu. Provjerili su unutrašnjost vreće za tijelo, podigli je na kolica, zatvorili ladicu i odvezli zemaljske ostatke Samuela Newtona iz kadra. Cijela je operacija trajala manje od petnaest sekundi.

Gabriel je ustao poput lika iz filma strave i slijedio ih, ostavljajući plastičnu plahtu onako kako su je bili našli.

Arkadian je rukom prekrio slušalicu. »Postoji li kamera u otpremnoj prostoriji?«

Komora za hlađenje ustupila je mjesto podignutoj betonskoj platformi s kolima Hitne pomoći na jednoj strani i visećim preklapajućim plastičnim vratima na drugoj. Liv je pomislila da izgleda kao ulaz u tvornicu za preradu mesa.

Poslije nekoliko sekundi vrata su se svinula i kolica su projurila kroz njih. Dva su ih bolničara praktički ubacila u stražnji dio kola Hitne pomoći.

Arkadian je uklonio ruku sa slušalice. »Imamo novi prioritet. Želim žurnu potragu za kolima Hitne pomoći koja su iz gradske mrtvačnice krenula prema Aleji aleluja. Tablica nepoznata. Sumnjivci su dva bijela muškarca, srednje tjelesne građe, jedan visok možda metar osamdeset pet, dragi oko metar sedamdeset pet, obojica odjeveni kao bolničari. Imajte na umu da se sumnjivci traže zbog provale i krađe te da bježe s poprišta zločina. Fotografija sporednog sumnjivca smjesta će biti stavljena u opticaj.«

Tresnuo je telefonom o stol. »Možete li skinuti slike sumnjivaca sa snimke i poslati ih u središnjicu?« To nije bilo pitanje.

Arkadian nije čekao da stražar odgovori. Trebao je razgovarati s Reisom. 65 Gabriel se ušuljao u napuštenu sobu za pošiljke i sagnuo ispod središnjeg pulta, još uvijek prekrivenog jutarnjom poštom i paketima, napuštenima čim se začuo alarm. Pokupio je torbu i kacigu za motocikl s mjesta gdje ih je bio spremio i zgrabio zaštitnu omotnicu srednje veličine kad je začuo glasove u hodniku. »Je li tu sve u redu?« Sredovječna se žena pojavila na vratima, sumnjičavo ga gledajući iza debelih pomodnih okvira naočala. »Da... imam paket za...« Gabriel je pogledao na naljepnicu, »izvjesnog doktora... Makina?« Podario joj je osmijeh od 500 vata.

Poslije otprilike sekunde u sjaju osmijeha, ruka joj je dolepršala do grudiju i oči se smekšale. »Mislite doktora Meachina«, rekla je. »Trebam li potpisati za prijam paketa?« »Ne, to je u redu«, rekao je Gabriel. »Tip koji me uputio ovamo već je potpisao.«

Vratio se u hodnik. Mjesto je bilo puno ljudi. Čuo je kako netko viče u recepciji iza njega. Nastavio je hodati prema otpremnoj prostoriji. Stražnja je strana zgrade bila napuštena. Na drugom kraju uličice vidio je kako bolnička kola ulaze u jutarnji promet na Aleji aleluja. Skočio je s betonske platforme i otrčao do mjesta gdje je bio ostavio motocikl iza velike kante za smeće. S dva jaka udarca nogom na papučicu upalio je motor, otišao do kraja uličice, a zatim jako zakočio. Aleja aleluja bila je jednosmjerna, uvijek zakrčena prometom u ovo doba jutra. Gabriel je pogledao ulijevo. Nije mogao vidjeti kola hitne pomoći. Počeo se probijati medu automobilima, pretražujući pogledom promet pred sobom. Cesta se mučnom sporošću otvarala pred njim dok nije stigla do križanja s južnim bulevarom i razdvojila u dva dijela — udesno prema predgrađima i ulijevo prema Citadeli. Kladio se u lijevu stranu, ali zasad je držao motocikl u srednjem traku, spreman da skrene u bilo kojem smjeru u trenutku kad primijeti metu.

Nagazio je kočnicu petom, blokirajući stražnji kotač. Sirena je zatulila i kamion ga je zaobišao, dok se vozač bijesno derao na njega iz sigurnosti svoje kabine. Gabriel to nije ni primijetio. Gledao je bulevar, provjeravajući oba prometna smjera, potvrđujući saznanje da su negdje između uličice i tog raskršća kola Hitne pomoći jednostavno nestala.

66 Reis je pregledavao komad papira kad je Arkadian ušao u ured. »Nedostaje li išta?«

»Ništa.« Reis je ostao sjediti za pisaćim stolom. »Mislio sam da su možda uzeli ovo — izvještaj iz laboratorija o kojem sam vam govorio — ali pretpostavljam da nisu znali za njega. On je... izvanredan.«

Pogledao je preko inspektorova ramena i izgledao iznenađen. Liv je stajala na vratima iza njega.

Arkadian je uzdahnuo. »Reis, ovo je Liv Adamsen. Ona je u srodstvu s... Ona je redovnikova sestra.«

»Da, ja... ovaj. Zdravo...« Reisova su se usta nakrivila od nervoznog osmijeha. »Zao mi je zbog, ovaj...« Ušutio je dok mu je um posrtao kroz minsko polje neprikladnih odgovora za ono što se upravo bilo dogodilo.

»Žao vam je što ste izgubili tijelo mog brata«, predložila je Liv. »Da... to mislim...« rekao je. »To se prvi put dogodilo.« »No, od toga mi je lakše.« Reis je pocrvenio, upropaštavajući svoje pomno održavano blje- dilo i

oborio pogled. »Ne, rekao bih... ovaj... ne...« Ušutio je prije nego što se još više uvali u neprilike.

Arkadian se uštipnuo za hrbat nosa. »Gospođice Adamsen...« Upro je u nju ono za što se nadao da je pogled doličnog autoriteta. »Znam da ste ljuti i imate pravo biti ljuti, ali naredio sam da svaki policajac ondje vani traži ta kola Hitne pomoći. Vratit ćemo vam brata. Ionako vas nisam trebao pustiti ovamo dolje i sad kad je ovo mjesto poprište zločina, vi ne smijete biti ovdje. Morate otići natrag na recepciju i čekati dok se ne pobrinemo za sigurnost ovog mjesta.«

Liv je uzvratila njegov pogled. »Ne.« »To nije bila molba.« Liv je vrlo promišljeno stupila u ured i sjela nasuprot Reisa. »Da

objasnim zašto ostajem. U posljednja dvadeset četiri sata otkrila sam da je moj brat, za kojeg sam mislila da je već mrtav, tek umro. Letjela sam tisuće kilometara neudobnim avionima da dođem i identificiram ga. Oteli su me, pucali su u mene i onda — baš kad sam pomislila da ću mu se napokon opet pridružiti — vi ste ga izgubili.«

Pustila je da te riječi prodru u njih. »Znam kako se ponašati na poprištu zločina. Ne mogu ovo poprište još

više kontaminirati jer sam već bila na njemu. Pa biste me mogli zadržati ovdje i ugoditi mi. Zato što«, podigla je zgužvane novine, »ako me pokušate otpraviti odavde, prva stvar koju ću učiniti bit će da nazovem svojeg urednika. Mislite li da bi mogao zadržati tiskanje naslovnice?«

Reis je gledao Arkadiana i djevojku dok su se ukočeno gledali, sve dok Arkadian na kraju nije trepnuo.

»U redu«, rekao je. »Ostanite. Ali ako išta procuri u tisak, pret- postavit ću da je to došlo od vas i tužiti vas zbog ometanja istrage. Je li to jasno?«

»Savršeno.« Okrenula se, dok se led u njezinim zelenim očima smjesta otopio. »I tako, zovete se Reis, zar ne...?«

Patolog je kimnuo. Borbene žene uvijek su ga plašile. Također su mu bile nevjerojatno privlačne. Ova je bila izvan kategorije.

»Rekli ste nešto o laboratorijskom izvješću?« Reis je pogledao Arkadiana, koji je samo slegnuo ramenima., »U redu. Ovaj... laboratorijska izvješća normalan su dio kliničke

procedure... kako vjerojatno znate. Ovdje uvijek obavljamo standardne testove tkiva i tražimo otrove da ustanovimo izvjesne stvari i isključimo druge, primjericc je li žrtva mogla uzeti, ili su joj mogli dati, nešto što je moglo pridonijeti smrti. Jedan od tih postupaka traži nekrozu jetre, što često pomaže da ustanovimo vrijeme smrti. U ovom slučaju to zapravo nismo trebali zbog svih onih svjedoka, ali procedura je procedura. Ovo su rezultati...« Pokazao je crvenu bilješku pričvršćenu na prvi komad papira.

»To je došlo s upitom o kontaminaciji. Misle da je uzorak morao biti netočno obilježen. Nije bilo znaka nikakve nekroze; zapravo, baš obratno. Izgleda da se stanice... obnavljaju. Stanice jetre se obnavljaju, naravno, ali samo ako je vlasnik živ...«

Arkadian se pitao — prekasno — je li bilo baš pametno dopustiti da Liv to čuje.

»Temeljito sam to provjerio. Uzorak koji su dobili definitivno je potjecao od redovnika. I tako, ako se ravnamo samo po ovim rezultatima i ne obaziremo se na činjenicu da sam ja sam obavio autopsiju...« Oklijevao je. »Rekao bih da se on oporavlja...« 67 Trećinu puta niz Aleju aleluja, u velikoj elegantnoj zgradi koja je ispražnjena, pojačana i pretvorena u krajnje skupo parkiralište, metalna se pregrada podigla i jednostavan je bijeli kombi ušao u promet.

Gabriel je s druge strane ulice promatrao lica pokrivenog vizirom. Pogledao je dlanovnik, kao poštar na motociklu koji provjerava detalje predaje pošte. Blizu vrha zaslona mala je bijela točka blago titrala, dok se karta ulice pomicala oko nje. Kretanje točke točno se slagalo s kretanjem kamiona ili, točnije, kretanjem Samuelova tijela, dok je odašiljač koji je bio stavio u njegovo grlo prenosio koordinate mjesta na kojem se nalazio.

Spremio je dlanovnik u džep jakne i upalio motocikl. Kombi je došao do kraja aleje i skrenuo lijevo prema srcu staroga grada. Gabriel ga je pratio iza nekoliko automobila.

Neposredno pred sjevernim bulevarom kamion je skrenuo na odvojak kraj velikog znaka koji je pozdravljao posjetitelje u Umbrazijsku četvrt.

Još od osnutka Ruševine, Umbrazijska ili Sjenovita četvrt bila je najmanje popularan i zato najmanje napučen dio grada. Smještene ispod sjeverne strane Citadele, ulice su trajno bile u sjeni planine, čak i na vrhuncu ljeta. U suvremeno doba jeftine cijene njezinih terena učinile su je savršenim mjestom za golema parkirališta na usluzi vojskama turista koje su vrvjele gradom. Kombi je sada vozio u tu dolinu hladnog, sivog betona.

Kad su ostavili anonimnost obilaznice, Gabriel se još više udaljio od kamiona i zaklonio iza autobusa. Kombi je oštro skrenuo udesno, u usku uličicu između dva čudovišno golema višekatna parkirališta.

Gabriel je nastavio voziti, brzo se okrenuo, popeo na pločnik, ugasio motor i naslonio bicikl na nožicu. Skinuo je retrovizor i potrčao do ugla zgrade, usput podižući vizir. Čučnuo je uza zid, nisko spustio zrcalo i nagnuo ga tako da vidi uličicu, čiji se kraj nalazio kod uspravne stijene koja se uvis dizala do zidina starog grada. Promatrao je kad se kombi zaustavio. Muškarac duge tamne kose i brade provirio je kroz vozačev prozor i provukao kartu kroz automat ulazne rampe, a zatim pogledao preko leda.

Gabriel se ukočio. Budući da nije bilo sunčeve svjetlosti koja bi se odrazila u zrcalu, jedina

stvar koja ga je mogla izdati bilo je kretanje. Proučavao je vozača. Izgledao je više kao rock zvijezda ili filmski glumac

nego unajmljeni kriminalac. Poslije nekoliko trenutaka kombi je krenuo naprijed i nestao u zgradi.

Gabriel je iz džepa izvukao dlanovnik. Bijela točka koja je titrala pomakla se preko vrha zaslona, do mjesta gdje je stražnji dio garaže doticao padinu planine. Strpao je zrcalo u džep i ustao. Stotine parova prednjih svjetala virile su preko niskog zida koji se protezao na lijevoj strani, kao robijaši koji razmišljaju o slobodi. Gabriel je preskočio zid i požurio unutra.

Mjesto je bilo hladno i vlažno te je smrdjelo po ulju, benzinu i mokraći. Znajući da je vjerojatno u vidokrugu nadzornih kamera, krenuo je prema udaljenom Audiju, hinio da će ući u njega, a zatim kleknuo kao za ispuštenim ključem i još jednom pozorno pogledao dlanovnik.

Bijela točka više nije bila unutar parkirališta, nego je prolazila kroz stijenu iza njega. Gledao je kako prelazi preko ulica i zgrada starog grada, idući ravno prema Citadeli. Kad je prevalila dvije trećine puta, zastala je, zatreptala i nestala.

Gabriel je otišao do hladnog betona stražnjeg zida i naslonio dlanovnik na njega da pojača signal. Točka je opet zatitrala, još bliže Citadeli.

Gotovo na granici starog opkopa, ponovno je nestala.

68 Kutlar je sjedio na prednjem sjedalu, gledajući u nazupčanu tamu tunela. Buka guma na neravnom podu i štropot dizelskog motora udružili su se u jedinstveno turoban zvuk. Vibracije su tresle plastičnu ploču s instrumentima i potezale šavove u Kutlarovoj nozi. Bilo mu je drago da osjeća bol — ona ga je držala usredotočenim i dokazivala da je još živ.

Glava mu je bila mutna zbog pilula koje je bio progutao. Uviđao je da će morati pripaziti na to. Morat će ostati bistar želi li smisliti kako da se izvuče iz ovoga. Sve se razjasnilo kad su mu Cornelius i Johann pomogli da iz klinike ode u kombi.

»Moraš nam reći što se dogodilo«, rekao je Cornelius, kao da mu samo daje prijateljski savjet. »Moraš nam reći kako je djevojka uspjela pobjeći. I, najvažnije od svega«, dodao je, tako blizu da su zalisci njegove brade dodirnuli Kutlarovo uho, »moraš nam reći kako ona izgleda.«

Zbog toga je još uvijek bio na životu. Znali su samo njezino ime, ali on joj je vidio lice. Tako dugo dok je još budu tražili, korisniji im je živ.

Prolaz se iznenada uzdigao i završio u golemoj prostoriji. Johann je okrenuo upravljač i prednja su svjetla bljesnula preko čeličnih vrata prije nego što su se uz škripu zaustavili. Johann je isključio motor pa su on i Cornelius izašli iz kombija. Kutlar sc nije micao. Gledao ih je u bočnim zrcalima. Karoserija se malo pomaknula kad su se stražnja vrata otvorila i Kutlar je čuo gužvanje teške plastike kad su iznijeli prvog mrtvaca.

Zgranuo se kad su iz njih izvirila dvojica bolničara. Nekako je mogao lakše prihvatiti liječnikovu smrt; nitko se neće baš iznenaditi kad naposljetku pronađu njegovo opušteno tijelo na stolcu na kojem su ga ostavili. Već je odavno bio otišao predaleko, kad se navukao na droge i počeo liječiti rane od metaka. Ali bolničari — bili su samo civili.

Obasjani crvenim sjajem stražnjih svjetala, redovnici su se opet pojavili iza stražnje strane kombija s prvom vrećom za tijelo i položili je kraj čeličnih vrata. Kad su to još dvaput učinili, Johann je provukao svoju karticu i vrata su se otvorila prema unutra. Poslije nekoliko sekundi spustila su se, zatvorivši tijela unutra.

Cornelius i Johann popeli su se u kombi. »Mogu vam pomoći da je nađete«, rekao je Kutlar. Cornelius se okrenuo prema njemu, kriveći usnu. »Kako?« »Odvedite nas odavde i pokazat ću vam.« Kutlar se pokušao nasmiješiti,

ali samo je uspio napraviti grimasu. »Trebam nekoga nazvati.« Teatralno je slegnuo ramenima. »Ali ovdje dolje nema signala.«

Cornelius na trenutak nije ništa rekao, samo je pogledao tanki sloj znoja koji je prekrivao Kutlarovu kožu uprkos okolnoj hladnoći. »Svakako«, na kraju je rekao.

Johann je okrenuo ključ. Motor je oživio zvukom koji je u zatvorenom prostoru zagluši- vao.

Kutlar je pogledao u bočno zrcalo i promatrao kako crveni sjaj na zidovima špilje blijedi dok su odlazili. Tri vreće za tijelo ležale su u mračnom muku planine, dok su gore u labirintu tunela ljudi koji. su dolazili po njih upalili baklje. Nešto više od dvadeset četiri sata nakon što je pobjegao iz Citadele, brat se Samuel vratio.

IV

»U početku je bio Svijet. A Svijet je bio Bog, i bio je dobar.«

ODLOMAK IZ HERETIČKE BIBLIJE 69 Kako poprišta zločina inače izgledaju, nije moglo biti boljeg od hlad- njaka u gradskoj mrtvačnici. Strogo ograničen pristup spriječio je uobičajeno skupljanje djelomičnih otisaka, dlaka i drugog prenesenog dokaznog materijala koji je otežavao većinu istraga. Sve su površine bile klinički čiste. A tu je bila i potpuna snimka nadzornih kamera koja je prikazivala gdje su sumnjivci bili i što su dotaknuli.

»Evo tu«, rekao je Arkadian, pokazujući rub zgužvane zelene plastične plahte na kolicima. »Prvi sumnjivac dotaknuo ju je kad ju je navukao preko sebe.«

Petersen se nasmiješio. Jedina stvar s koje je lakše uzimati otiske prstiju je staklo.

»Dotaknuo je i onu ladicu.« Arkadian je pokazao pretinac broj osam. »Obavijestite me čim nešto nađete.« Ostavio je Petersena, koji je polagao kistove na stol i otvarao posudu s finim aluminijskim prahom.

Policajac u odori stajao je do vrata, pazeći da nitko drugi ne uđe ili izađe. Reis je hodao po hodniku izvan ureda. Kad se Arkadian približio, podigao je posudu s uzorcima.

Arkadian ju je uzeo a da nije usporio korake. »Gdje je ona?« »Soba za osoblje na prvome katu«, povikao je Reis za njim. * * *

Izjava je potanko opisivala sve što joj se dogodilo od ulaska u mrtvačnicu do identificiranja tajanstvenog čovjeka na snimci nadzornih kamera. Liv se pripremala da je potpiše kad se Arkadian pojavio. Još se uvijek pitala kakva je Gabrielova igra i zašto je igra. Nije ga opisala kao »čovjeka koji me pokušao oteti«. Najviše što je učinio bilo je da se pretvara da je policajac i ponudi joj vožnju u grad. On joj nije gurnuo revolver u lice. Niti je ukrao bratovo tijelo, premda još nije bila sigurna što je radio u hladnjači. Na kraju ga je odlučila opisati kao »čovjeka koji me dočekao u zračnoj luci i ustvrdio da je moja policijska pratnja«. To nije bilo elegantno, ali je bilo točno. Našvrljala je datum kraj svojeg imena.

Policajac u odori provjerio je njezin potpis, a zatim odgurnuo stolac od uskog stola. Arkadian je zatvorio vrata iza sebe.

Liv je povukla geranij sumornog izgleda preko stola k sebi i počela ga trgati, otkidajući sasušene cvjetove s prepunih peteljaka i mrveći ih u lonac. »Jeste li ga već pronašli?«

Arkadian je pogledao na ulicu. To bi bio savršen trenutak da policijski kamion škripeći zakoči pred zgradom sa sva tri sumnjivca s lisičinama na rukama u stražnjem dijelu, ali to se nije dogodilo.

»Još ne«, rekao je. Duga u mrlji od dizela raširila se preko mokre ceste na mjestu gdje su prije stajala vatrogasna kola. »Radimo na tome.« Okrenuo se prema zgužvanim novinama na stolu između njih, čija je naslovna stranica sada bila kaleidoskop slova i prekriženih riječi. »Jeste li imali ikakve sreće s time?«

»Da budem iskrena, nisam imala mnogo vremena da se usredotočim. Nešto mi je drugo privuklo pozornost.«

Arkadian nije ništa rekao, nadajući se da će je tišina smekšati. »Vjerujete li uistinu da su ga ukrali zbog ovoga?« Još je jednom

pregledala naškrabane simbole i slova. »Možda. Čim ih uhvatimo, pitat ćemo. Do tada, htio bih vas nešto

zamoliti.« Položio je na stol paketić koji mu je Reis\ dao. Livine su se oči suzile. »To je komplet za uzimanje uzorka DNK.« Arkadian je kimnuo. »S obzirom na to što je Reis dobio od laboratorija,

bilo bi nam od velike pomoći da usporedimo vašu DNK s bratovom. To bi također izvan svake sumnje ustanovilo vaše biološko srodstvo.« Gurnuo je kutijicu prema njoj.

Liv je otkinula posljednji uveli cvijet geranija i smrvila ga u lonac s drugima. Protrljala je ruke, a zatim otvorila posudicu za uzorke i protrljala vateni štapić s unutrašnje strane usta. Pričvrstila je poklopac i vratila mu posudu. Citadela se uzdizala iza zgrada preko ulice, sumorna i ravnodušna pod nebeskim svodom. Stresla se kad ju je vidjela.

Arkadian je slijedio njezin pogled. Vidio je pokret dolje na ulici. »Isuse«, rekao je, skočivši sa stolca. Kombi televizijske postaje zaustavio se pred zgradom.

»Ja ih nisam zvala«, rekla je ona. »Ja sam isključivo u tisku. Mi mrzimo te tipove.«

Netko je pokucao na vrata. »Zao mi je, šefe«, rekao je Petersen, »ali skinuo sam sve otiske prstiju s

plastične plahte. Želite li da ih pošaljem na rutinsku ili ubrzanu proceduru?«

»Čekajte malo, idem s vama.« Okrenuo se natrag prema Liv. »Znam da niste pozvali tu ekipu s novosti i zato nemojte krivo shvatiti to što ću reći... mislim da biste trebali otići iz ove zgrade.«

Livino se lice smračilo. »Ne pokušavam vas se otresti, samo mislim da biste bili sigurniji negdje

drugdje. Ako tisak zna što se dogodilo, opsjedat će ovo mjesto. Ne želim da ljudi koji su oteli vašeg brata na vijestima u šest sati saznaju da ste ovdje. Ali mislim kako je najbolje da ostanete pod našom zaštitom. Uredit ću da vas netko odveze natrag u Centralu kako biste se mogli otuširati i promijeniti odjeću. Kasnije ću vas obavijestiti o svemu, u redu?«

Liv je pogledala na svoju blatnu odjeću. >>U redu«, rekla je. »Ali ako ovo koristite kao izliku da me gurnete u

stranu, onda ću otići ravno van i sazvati konferenciju za tisak.« »Izvolite«, rekao je. »Samo se držite dalje od prozora. Ne želim vidjeti

vaše lice na vijestima.« Ni ja, mislila je Liv dok je pregledavala svoju prljavu bluzu. Iz šiški je

prema dolje povukla prljavi pramen kose i pogledala prema prozoru, pokušavajući vidjeti svoj slab odraz u staklu. Umjesto toga, oči joj je opet privukla visoka, mračna stijena koja se uzdizala prema jasnom modrom nebu. 70 Opat je pozvao Athanasiusa u ured nedugo poslije jutarnjih molitvi i zatražio da mu se pridruži na zadatku — zbog bratstva, rekao je. Zadatak o kojem ne smiješ ni sa kim razgovarati.

I tako su sad silazili niz usko stubište posuto kamenjem; put pred njima bio je rasvijetljen samo upaljenom bakljom u opatovoj ruci. Ponekad bi prošli kraj drugih uskih i zagonetnih prolaza.

Gotovo su pet minuta hodali kad je Athanasius ugledao slabi sjaj pred njima. Dolazio je iz unutrašnjosti nadsvođenog ulaza koji je izgledao noviji i bolje obrađen od njegove zaboravljene okoline. Slijedio je opata u malenu špilju u kojoj su šuteći stajala dva redovnika, oba s vlastitom bakljom u ruci. Obojica su nosila zelene odore Svetih.

Athanasius je odvratio oči i primijetio druga vrata ugrađena u zid, načinjena od čelika. Sa strane je bio tanak prorez, sličan sigurnosnim bravama koje su čuvale ulaz u veliku knjižnicu. Opat je u znak nijema pozdrava kimnuo Svetima, posegnuo u rukav i izvukao magnetsku karticu. Začuo se prigušen štropot. Otvorio je vrata i njih su trojica prošli kroz njih. Athanasius je na trenutak stajao sam, a zatim je pošao za njima.

Odaja je bila nešto manja od one iz koje su upravo došli, a zrak se u njoj činio topliji, pun fine prašine koja je odražavala narančasti sjaj baklji. Imala je identična vrata ugrađena u suprotni zid, ispred kojih su ležala tri svežnja od teške plastike. Athanasius je odmah shvatio što mora biti u njima.

Jedan Sveti otvorio je najbliži svežanj toliko da se pojavi glava. Tanki mlaz krvi curio je iz male rupe na sljepoočnici. Athanasius ga nije prepoznao, kao ni drugo tijelo. Ali poznavao je treće. Pogledao je lice mrtvog prijatelja i morao se nasloniti na zid da se smiri.

»Križ se vratio u Citadelu«, rekao je tiho opat kad je i on pogledao izudarano lice brata Samuela.

Na trenutak su ga sva četvorica pogledala, a zatim, kao na unaprijed dogovorenu zapovijed, ponovno su ga zatvorili u vreću i Sveti su ga odnijeli. Čekao je da se vrate po druga dva tijela. Ali nisu se vratili.

»Moramo se riješiti ovih nesretnika«, rekao je opat. »Zao mi je što tebi ostavljam tu zadaću — znam da će biti neugodna — ali moram obaviti poslove od velike važnosti, tvoja braća ne smiju hodati u donjem dijelu Citadele, a ti si jedina osoba kojoj mogu vjerovati...«

Nije se potrudio objasniti tko su ti ljudi niti zašto sad mrtvi leže na podu te zaboravljene špilje.

»Odnesi ih u napušteni dio istočnih odaja«, rekao je. »Baci ih u jednu od starih zatvorskih rupa. Njihova će tijela biti zaboravljena, ali će im duše biti u miru.« Zastao je kod ulaza i protrljao ruke, kao da ih pere. »Vrata će se za pet minuta automatski zatvoriti«, rekao je. »Pobrini se da tada budeš izvan ove sobe.«

Athanasius je slušao kako se njegovi koraci udaljavaju u tamu. Križ se vratio u Citadelu... Athanasius se sjetio riječi Heretičke Biblije:

Križ će pasti Križ će se podići Pitao se što namjeravaju učiniti s oskvrnjenim ostacima njegova prijatelja. Bez sumnje će ga odnijeti u kapelu Sakramenta; zašto bi inače Sveti došli po njega?

Ali pomisliti da bi se mogao opet podići... Bila je to logika luđaka. Pogledao ]e ostavljene vreće, dva bezimena leša u tihoj grobnici i upitao

se u kakve su se živote tog jutra bili probudili i tko bi se sad mogao zabrinuto pitati zašto ih nema. Žena? Ljubavnica? Dijete?

Čučnuo je i u sebi se pomolio iznad svakog trupla dok ih je zatvarao u njihove plastične pokrove. Zatim je obojicu odvukao u predvorje, bojeći se da bi se svakog časa vrata mogla zatvoriti i pretvoriti prašnu odaju u njegovu vlastitu grobnicu. 71 Liv je sjedila u sobi osoblja gradske mrtvačnice, gledajući bratove slike i prizivajući prizore iz prošlosti. Ispričati Arkadianu o svojoj obiteljskoj povijesti bilo je kao da ju je obasjala svjetlošću. Sad se prisjećala kako je pozvala Samuela u sobu svojeg studentskog doma i uzbuđeno mu ispričala sve stvari koje je otkrila na putu u Paradise.

Vidjela ga je kako sjedi na rubu uskog kreveta, dok mu je lice, već potišteno od bola i žalosti, problijedjelo do boje pepela kad mu je ispričala detalje o tome kako su došli na svijet. Za nju je to bilo objašnjenje na sva neodgovorena pitanja o identitetu koja su je mučila tijekom djetinjstva i rane mladosti. Nadala se da će to otkriće i njemu donijeti mir ako ga bude podijelila s njim. Ali njezin pokušaj da ohladi njegovu gorljivu mržnju prema samome sebi samo ju je raspirio. Već se krivio za smrt njihova oca. Sada mu je dala razlog da se krivi i za majčinu smrt.

Otišao je poput duha. Mjesecima poslije toga nije razgovarao s njom. Svi njezini telefonski

pozivi ostali su neodgovoreni. Ostavljala je i poruke u uredu njegova psihijatra, sve dok nije otkrila da ga je prestao posjećivati i da je umjesto toga počeo stalno odlaziti u crkvu.

Posljednji ga je put vidjela u New Yorku. Posve iznenada ju je nazvao, zvučeći sretan i pun života, baš kao što je nekad bio. Rekao joj je da ide na put i želi ju vidjeti prije nego što ode.

Susreli su se na centralnoj željezničkoj postaji pa su proveli dan zabavljajući se i turistički obilazeći grad. Objasnio joj je da je uvidio neke stvari koje su mu dale nov poticaj. Rekao je da kad netko umre kako bi netko drugi mogao živjeti, onda je taj drugi s razlogom bio pošteđen. Imao

je neku višu svrhu; put na koji je išao bio je njegov način da odgonetne koja je ta svrha.

Pretpostavila je da putuje kako bi se popeo na nekoliko vraški visokih planina, ali rekao joj je da to nije način da se približi Bogu. Nije rekao ništa više, a ona ga nije pitala. Samo joj je bilo drago da je, činilo se, našao neki novi uzbudljivi životni cilj. Kad mu je u zračnoj luci mahnula u znak oproštaja, ni na trenutak nije pomislila da ga nikad više neće vidjeti živa.

Liv je trepnula da potisne suze i pogledala Citadelu, koja je kao komadić noći stajala na proljetnom nebu. Sada je osjećala bol koju je njezin brat nekad morao osjećati. Nikad ga nije krivila za smrt oca ili majke, ali krivila je sebe za Samuelovu smrt. Bez obzira što Arkadian mislio, njezina žudnja za znanjem o samoj sebi navela ju je da otkrije istinu o njihovu rođenju, a njezino nepromišljeno razotkrivanje te istine Samuelu dovelo je do njegova pada s vrha te proklete planine.

Zvuk vrata koja se otvaraju vratio ju je natrag u sadašnjost. Otrla je vlažne oči i okrenula se te ugledala krupnog policajca u civilnom odijelu s okruglim, blijedim licem i rijetkom kosom boje opeke. Njegove su je oči gledale iz mekih obraza, a ruke su mu bile na bokovima, malo otvarajući jaknu da otkriju nagovještaj futrole za pištolj i lisica pričvršćenih o pojas. Košulja se napinjala da zadrži trbuh, a na njoj se pomicala značka, obješena na vrpcu oko vrata.

Vidjela je milijun policajaca poput njega; nesamopouzdane vrste, koji ti moraju dati na znanje da su iz policije, premda ne nose odoru. Prema takvima se uvijek prijateljski ponašala kad je radila na reportaži, jer su voljeli razgovarati.

Čelo mu se nabralo. »Jeste li dobro?« »Da. Samo... prisjećala sam se...« Nesigurno je kimnuo. Pokušao se nasmiješiti. Odustao je i palcem

pokazao iza ramena. »Dakle, imam policijski auto vani iza zgrade kad budete spremni. Izvest ću vas i odvesti u Centralu. Ondje imamo teretanu pa se možete otuširati i promijeniti odjeću.«

Liv je rukavom bluze ponovno obrisala oči. »Svakako«, rekla je, nasmiješivši mu se još slabijim osmijehom od njegovog. »Kako se zovete...?«

»Ja sam Sulleiman«, rekao je, podižući svoju iskaznicu s fotografijom. »Sulley.« Kad je pogledala fotografiju, uhvatila je odsjaj nečega što je izgledalo poput kromiranog pištolja kalibra .38 koji je provirivao iz futrole. Bljeskalica fotoaparata malo je izblijedjela lice i izgledao je ozbiljniji nego u stvarnosti, ali to je svakako bio on: podinspektor Sulleiman Mantus iz policije grada Ruševine.

»U redu«, rekla je, sigurna da neće ponovno biti oteta. »Idemo, Sulley.« Uzela je novine sa stola i pošla za njim iz sobe.

Recepcija je brujala dok su prolazili. Dva su policajca u odori stražarila kraj ulaza, provjeravajući svakoga tko je ulazio ili izlazio. Iza njih je Liv vidjela televizijsku ekipu, upaljene reflektore, kameru koja je radila, reporterku koja je stajala okrenuvši leda zgradi dok je snimala prilog; a možda je to bio prijenos uživo. Liv je iza podinspektora pošla u tihi hodnik prema stražnjem dijelu zgrade. Drugi je policajac u odori stajao kraj para preklapajućih plastičnih vrata. Kimnuo je kad su mu se približili.

»Iza vas...« Sulley je koraknuo na stranu. Plastika se malo savinula prije nego što je propustila Liv u ono za što je

na trenutak pomislila da je zasljepljujuća sunčeva svjetlost. Onda je jedna žena viknula: »Imate li veze s nestankom redovnika?« Liv se okrenula kako bi se vratila u sigurnost zgrade, ali ju je

podinspektor zgrabio za nadlakticu i poveo prema neobilježenom policijskom automobilu nešto dalje u uličici. Oborila je glavu tako da joj je kosa pala preko lica.

»Jeste li uhićeni?« povikala je reporterka. Bljeskalica je sijevnula s desne strane i muški se glas pridružio

ispitivanju. »U kakvoj ste vezi s nestalim muškarcem?« »Je li krađu izveo netko iznutra?« Podinspektor je otvorio stražnja vrata automobila, odlučno gurnuo Liv

na stražnje sjedalo i zatvorio vrata za njom. Liv je podigla pogled baš kad se unutrašnjost napunila svjetlošču iz

kamere pritisnute o prozor. Okrenula je glavu od nje. Automobil se zaljuljao kad se Sulley srušio u vozačko sjedalo. »Žao mi je zbog ovoga.« Dok je palio motor, uhvatio je njezin pogled u

retrovizoru. »Nevjerojatno kako brzo tisak sazna za te stvari.« Otpustio je ručnu kočnicu i udaljio se od medijskog čopora. Posljednja

stvar koju je Liv vidjela kad je pogledala kroz stražnji prozor bio je pogled objektiva kamere usmjerenog ravno u nju. 72 Kathryn Mann pokazala je mjesto na prašnom betonskom podu skladišta i viljuškar je skladno izveo piruetu i točno na njega spustio jednu od velikih paleta iz aviona C-123. Pokušavala je urediti stvari tako da sljedeća pošiljka, poljoprivredne potrepštine za jedan od njihovih projekata u Ugandi, ne završi zakopana negdje medu naslaganim sanducima. Svaka je velika paleta imala tanki aluminijski pokrov i bila je veličine dvaju velikih hladnjaka. Bilo je to poput velike trodimenzionalne slagalice, ali bolje i to nego da sjedi u uredu gledajući vijesti s Oscarom i čekajući da Gabriel nazove.

Viljuškar je ispustio paletu i uputio se natrag prema transportnom avionu. Uz malo sreće, većina će umjetnog gnojiva za nekoliko dana opet biti u zraku.

Kad je začula glasno kucanje, Kathryn je podigla glavu. Kroz uzak prolaz između sanduka mogla je vidjeti kako Oscar stoji kraj prozora, dajući joj znak da dođe. Lice mu je bilo smrknuto.

Kathryn je Becky dala popis. »Bi li se mogla pobrinuti da ove stvari ostanu u prednjem dijelu skladišta?«

»Pogledaj«, rekao je Oscar čim se pojavila u uredu. Uperio je daljinski upravljač prema televizoru na zidu i pojačao zvuk.

»Istraga o redovnikovoj smrti«, najavio je spiker glasom koji je obično bio rezerviran za pokolje i objave rata, »ovog je jutra posta- la jezovita. Izvori bliski istrazi govore da je tijelo nestalo iz gradske mrtvačnice...«

Pojavila se nemirna slika prljave žene koju su vodili do automobila. »Imate li kakve veze s nestankom redovnika«, čuo se glas novinarke.

»Jeste li uhićeni?« Žena je na trenutak podignula pogled, gledajući ravno u objektiv prije

nego što je oborila glavu i nestala iza zavjese prljave kose. »To mora biti ona djevojka«, rekao je Oscar. Ali Kathryn ga nije čula. Ukočila se vidjevši policajca u civilnoj odjeći kraj

Liv. Gledala je kako je grubo gura na stražnje sjedalo. Vidjela je kako se kamera diže uvis prema njegovom licu. Vidjela je kako ju je pjegavom rukom odgurnuo.

Zatim je ušao u automobil i odvezao Liv. 73

Athanasius je omamljeno hodao do privatne kapele da se pomoli. Još se uvijek znojio od napora odvlačenja nepomičnih tijela kroz složen niz tunela koji su vodili u srednjovjekovne špilje u istočnom dijelu. Sad se vratio u glavni dio Citadele, ali te se mučne zadaće još nije mogao otresti, baš kao ni slabog vonja kemikalija vreća za trupla. Bez obzira na to koliko žestoko trljao ruke u umivaonicima na kišnicu u praonici, činilo se da se ne može riješiti tog smrada.

U starim je tamnicama bilo stvari koje su jako podsjećale na nasilnu prošlost crkve: zahrđali okovi i stravična kliješta boje osušene krvi. Naravno, znao je za povijest Citadele, križarske pohode i progone u okrutnije doba kad se snažna vjera u Boga i poduku Crkve učvršćivala strahom; ali mislio je da su ta vremena prošla. Sada se duh te nasilne povijesti hvatao svojim pandžama za sadašnjost, kao smrad drevne smrti koji se uzdigao iz zatvorske jame dok je bacio tijela u nju. Kad je čuo kako

uz šuplji prasak padaju na hrpu zaboravljenih kostiju, osjetio je da se nešto lomi i u njemu, kao da su se njegova djela i vjerovanja uzajamno toliko udaljila da su na kraju prepukla. Dok je drhtao u osami hladne planine, dvije su fraze koje je načas ugledao u Heretičkoj Bibliji zasjale u njegovu umu kao neokaljane istine u tami.

Zastao je pred privatnom kapelom, bojeći se ući zbog stida koji je nosio sa sobom. Odsutna je duha protrljao glavu rukom i opet nanjušio antiseptički vonj vreće za tijelo na rukavu.

Trebao se pomoliti. Kakvu je drugu nadu imao? Duboko je udahnuo i prošao kroz vrata.

Kapela je bila rasvijetljena malim zavjetnim svijećama koje su treperile oko križa u obliku slova T na suprotnom zidu. Nije bilo stolaca, samo nekoliko prostirki i tankih jastuka da koščata stara koljena zaštite od tvrdog kamenog poda. Dok se nalazio ispred kapele, nije primijetio svijeću, ali kad je ušao, vidio je da se jedan vjernik već nalazi unutra. Gotovo je zaplakao od olakšanja kad je vidio tko je to.

»Dragi brate...« Otac Thomas je ustao i stavio ruku oko svog uznemirenog prijatelja. »Zašto si tako uznemiren?«

Athanasius je duboko disao, naprežući se da zavlada svojim osjećajima. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što su se otkucaji njegova srca i disanje smirili. Pogledao je na ulaz, a zatim u zabrinuto prijateljevo lice. Athanasius je razmišljao bi li mu se povjerio ili ne govorio ništa, da ga ne dovede u opasnost. Bilo je to kao da stoji na rubu ponora, znajući da se ako stupi naprijed, nikad više neće moći vratiti.

Pogledao je duboko u prijateljeve oči, pune radoznalosti i zabrinutosti, i počeo govoriti. Ispričao mu je o posjetu zabranjenoj riznici, o Heretičkoj Bibliji i jezovitim riječima koje je ovlaš ugledao dok ju je opat prelistavao. Rekao mu je o Proročanstvu u knjizi, a zatim priznao strašnu zadaću koju je upravo obavio. Sve mu je rekao.

Kad je završio, dva su muškarca dugo šuteći sjedila. Athanasius je znao da je ono što je upravo povjerio obojicu dovelo u opasnost. Otac Thomas je podigao pogled. Hitro je pogledao vrata. Nagnuo se bliže. »Kakve si to riječi vidio u zabranjenoj knjizi?« Gotovo je šaptao.

Athanasius je osjetio kako ga preplavljuje val olakšanja. »Prva je bila Svjetlost Božja, zatvorena u tami«, prošaptao je, »a druga Ne posvećena planina, nego prokleti zatvor.«

Nagnuo se unatrag, dok su Thomasove pametne oči vrludale po zamračenoj sobi u skladu s grozničavim radom njegova uma.

»Osjećao sam, osobito u posljednje vrijeme, da je nešto... krivo... s ovim mjestom...« Pažljivo je birao riječi. »Sve to skupljeno znanje, proizvod najboljih umova čovječanstva, skriveno u tami knjižnice,

nikoga ne prosvjetljujući. Radio sam ovdje radi zaštite znanja, da ono bude sačuvano, a ne zatočeno.

Kad sam dovršio poboljšavanje knjižnice i vidio da sve dobro radi, zamolio sam prelata da objavi nacrte kako bi i druge velike knjižnice mogle imati koristi od sustava koji sad ovdje koristimo. Odbio je. Rekao je da su knjige, baš kao i znanje koje sadrže, opasno oružje u rukama neprosvijetljenih. Rekao je da ako knjige u knjižnicama izvan ovih zidova izblijede i pretvore se u prašinu, tim bolje.« Pogledao je Athanasiusa s izrazom osobne boli i razočaranja koje je dotad potiskivao. »Čini se da sam napravio sustav koji nije od koristi nikome osim onima koji namjeravaju zatočiti taj najbožanskiji dar — znanje.«

»Svjetlost Božja, zatvorena u tami«, tiho je citirao Athanasisus. »Ne posvećena planina, nego prokleti zatvor«, odgovorio je otac

Thomas. Opet su utonuli u šutnju. »Pobuđuje frustraciju, a istodobno je ironično«, rekao je napokon

Athanasius, »što nas tvoj genijalni sigurnosni sustav sprečava da otkrijemo što je još napisano u zabranjenoj knjizi.« Oborio je pogled na treperavi plamen zavjetne svijeće.

Otac Thomas gledao ga je trenutak i onda udahnuo. »Možda i postoji način«, rekao je, a oči su mu se zažarile od te zamisli. »Moramo čekati dok večernje molitve ne budu završene, kad većina braće bude večerala ili odlazila u spavaonice, kad u knjižnici bude vladao najveći mir.« 74 Gabriel je osjetio kako mu mobitel vibrira u džepu i na zaslonu provjerio tko zove. »Majko.«

»Gdje si?« upitala je Kathryn. »Slijedim kradljivce trupla. Odvezli su redovnika natrag u Citadelu. Sada

su dvojica od njih u nekakvu oronulom dućanu na rubu Izgubljene četvrti. Treći čuva kombi.« »Što rade?«

»Nemam pojma, ali pomislio sam da bih se trebao držati uz njih. Rekao bih da je djevojka na sigurnom — sve dok je s Arkadianom.«

»To i jest ono«, rekla je Kathryn. »Ona nije na sigurnom. Uopće nije na sigurnom.« Kutlar je sjedio u stražnjoj sobi trgovine ispunjene starudijom. Cornelius mu je bio s lijeve strane. Drugi je muškarac sjedio nasuprot njima, iza pisaćeg stola prekrivenog dijelovima računala i mobitela. Zilli je bio tip kojem si išao kad si tehničku robu htio kupiti ispod tezge. Njegov je stolac zaškripio svaki put kad je svežanj novca iz crvene plastične kutije stavio u

stroj za brojenje. Duga mu se crna kosa prosipala iz bejzbolske kape s reklamom tvrtke za traktore koja više nije postojala. Kutlar je znao da sakriva čelu koju nitko nije smio primijetiti.

Zillijeva havajska košulja bila je najsvjetlija stvar u onome što je izgledalo kao svaka trgovina za popravak i prodaju rabljene robe u bilo kojem siromašnom dijelu grada, ali također je služilo kao kamuflaža za sve od skrivanja ukradene robe do krijumčarenja pištolja, droge, a katkad i ljudi. Zilli je Kutlaru preporučio Kliniku za kuje kao dobro mjesto za prostrijelne rane.

Zilli je pogledom ovisnika koji priprema injekciju gledao kako posljednje novčanice prolaze kroz brojač. Zatim je posegnuo pod pisaći stol, ali pogled mu nije napuštao Corneliusa. Mali je ventilator zujao u tišini, hladeći matičnu ploču rastavljenog računala.

Kutlar je osjetio kako mu bol probada nogu kad je Zilli izvukao nešto tupo i metalno i uperio to u Corneliusa. Cornelius se nije ni pomaknuo.

»Užitak je poslovati s vama«, rekao je Zilli, a lice mu se nakrivilo u osmijeh koji je razotkrio iznenađujuće savršene zube. »Svaki Kutlarov prijatelj...«

Odgurnuo je snopove novca na stranu, stavio nešto što je izgledalo kao elektronički notes na sredinu pisaćeg stola i otvorio ga. Ekran je oživio, prikazujući kartu svijeta s praznim stupcem s desne strane ispod dva prozora za traženje.

»Kineska tehnologija«, rekao je Zilli, kao da im prodaje sat. »Bez poteškoća upada u svaku komunikacijsku mrežu na svijetu. Samo utipkaj broj i priopćit će ti sve o upućenim i primljenim pozivima: vrijeme, trajanje, čak i detalje o cijeni i adresi linije.«

Cornelius je na trenutak ravnodušno gledao Zillija, a zatim je iz opatove omotnice izvadio komadić papira. Na njemu su bila zabilježena dva imena i dva broja. Livin je bio prvi. Prepisao ga je u okvir za traženje i pritisnuo tipku return. Na zaslonu se pojavio pješčani sat, što je značilo da aplikacija pokušava pronaći podatke o broju. Poslije nekoliko sekundi novi se broj pojavio u stupcu ispod prozora za traženje.

»Pronašao je mrežu«, rekao je Zilli. »To je jedini poziv zabilježen u posljednjih dvanaest sati. Dvanaest je polazna postavka. Ako želite, možete je promijeniti u izborniku za postavke, ali ne bih to

preporučio. Samo ćete završiti sa svakom pizzerijom na planetu i svim mogućim drugim govnima. Ali, evo — pogledajte ovo...«

Stavio je pokazivač na novi broj. Kraj njega se pojavio okvir s brojem službe za glasovnu poštu. Takoder je bila navedena poštanska adresa u Palo Altu, u Kaliforniji.

»To će biti pružatelj usluge. Da je broj pripadao osobi, sad biste znali gdje živi.«

Cornelius je nastavio gledati kako uređaj pretražuje mreže, pokušavajući pronaći Livin mobitel. Kudar je pogledao Zillija, želeći da ovaj pogleda u njegovu smjeru. Ali nije. Samo je nastavio gledati zaslon. Naposlijetku se pojavio novi okvir s porukom: BROJ NIJE PRONAĐEN.

Cornelius je pogledao Zillija. »U redu... evo što je...« Zillijev je stolac zaškripao dok se zavalio. »To radi

samo kad je uređaj koji tražite uključen. Mobiteli svakih nekoliko minuta šalju signal da se uključe u najbližu mrežu. Nema energije, nema signala, nema traga. Utipkajte broj za koji znate da je aktivan. Vidjet ćete što mislim.«

Dok se ventilator počeo brže vrtjeti, bol u Kutlarovoj nozi ponovno se pojačala.

Cornelius je utipkao vlastiti broj u drugi prozor za traženje i pritisnuo return. Zilli je sklopio ruke iza glave, spustivši obod kape nisko na oči. Lice mu je bilo poput maske.

To je trajalo oko deset sekundi. Karta koja je ispunjavala glavni prozor postala je detaljnija, zumirajući kao kamera koja iz svemira pada ravno u središte Ruševine. Usporila je kad su se počeli pojavljivati obrisi zgrada i onda naglo zastala nad križaljkom ulica. Strelica je pokazivala mjesto na pola puta niz Ulicu Trojstva.

»Vidite«, rekao je Zilli, dovoljno se uzdajući u tehnologiju da ne provjeri zaslon. »Program ima i navigacijske mogućnosti, aktivni signal može locirati na udaljenost do metra i pol. Također može naći dva broja odjednom i pokazati vam koliko su daleko jedan od drugoga. To znači da možete pronaći nečiji mobitel u odnosu na vaš, a program će izračunati najbliži put do njega. Potrebno je samo da taj drugi uključi mobitel.«

Cornelius je zatvorio notebook. »Hvala na pomoći.« »Kad god vam ustreba.« Cornelius je pogledao Kutlara, koji je ustao i zahvalno odšepao kroz

vrata. Cornelius se okrenuo i pošao za njim. »Trebate li kutiju«, doviknuo im je Zilli, pokazavši glavom crvenu

plastičnu posudu na pisaćem stolu. »Zadržite je«, rekao je Cornelius bez osvrtanja.

75 Liv je stajala pod žestokim mlazom tuša i namjestila da voda bude toliko vruća koliko je mogla podnijeti. Bol je bila dobra. Kao da ju je pročišćavala.

Dok je voda ispirala njezino tijelo i istjecala u odvod, gledala je kako se od sive mijenja u prozirnu, odnoseći prljavštinu noći.

Prešla je rukom preko boka, pipajući ožiljak u obliku križa, prelazeći vrhovima prstiju po obrisu, gladeći dio sebe koji je nekad fizički bio povezan s bratom. Ruka je nastavila ići uz trup i niz ruku do mjesta gdje su manji usporedni ožiljci nabirali kožu, deseci tankih crta urezanih u djetinjstvu uznemirenom zbog nedostatka majke i osjećaja da je strankinja u vlastitoj obitelji.

Bol koju je sada osjećala pod vrućom vodom podsjetila ju je na ugriz britve, koji je njezin tinejdžerski um usredotočio na mjesto gdje nije bilo kaosa njezinih osjećaja od kojeg je osjećala obamrlost. Da joj je samo otac tada bio rekao ono što je sama otkrila na tom zasjenjenom trijemu u Paradiseu. Sada je razumjela da kad ju je gledao s tugom u očima, to nije bilo iz razočaranja. Bilo je to zato što je u njoj vidio ženu čije je ime nosila. Vidio je ljubav koju je izgubio.

Vruća je voda nastavila pljuštati i sad su njezine misli odlutale do vlastitih gubitaka: majka, otac, sad brat. Okrenula je pipu sve dok se vrući mlazovi vode nisu zarili u njezino meso i odnijeli suze koje su joj navrle na oči. Osjećati bol bilo je bolje nego ne osjećati ništa. * * * Podinspektor Sulleiman Mantus hodao je hodnikom. Bio je previše živčan da sjedne. Ali to je bio dobar osjećaj, poput onog Što ga osjeća atletičar osjeća usred natjecanja, ili lovac kad se približava lovini.

Obavijestiti tisak o kradi iz mrtvačnice bio je samo djelić priče. Znao je kako se te stvari rade. Odjel će to pokušati zataškati jer, kako god gledali na to, izašli su iz toga smrdeći gore od zatvorskog zahoda, a čim to više pokušaju zataškati, tim će tisak očajnije tražiti informacije. Nitko nije plaćao bolje od novinara, a ta je priča bila za naslovne stranice međunarodnih i lokalnih novina, pa je zato sada primao mnogo novca od izvjesne velike televizijske mreže, kao i od obje izvorne stranke, a činilo se da zanimanje za slučaj ne jenjava ni kod jednih, ni kod drugih.

Pogledao je niz hodnik. Dvojica su policajaca u odori stajala kod vrata, svađajući se zbog nečega. Mogao je čuti žamor razgovora, ali ne i razabrati što kažu. Izvadio je mobitel, prolistao kroz popis, i nazvao jedan broj. »Imam nešto što bi vas moglo zanimati«, rekao je. 76 Cornelius je stajao kraj kombija, gledajući kako se Kutlar bolno kreće niz ulicu prema njemu. Ako mu se stanje jako pogorša, možda će morati

razmisliti koliko im je još od koristi. Johann je sjedio na vozačkom sjedalu, razgovarajući mobitelom s doušnikom. Zapisao je adresu, a zatim prekinuo vezu.

»Djevojka je ovdje«, rekao je. Cornelius je uzeo komadić papira i opet pogledao niz ulicu. Kutlar je bio

jedini među njima koji ju je vidio, ali imao je vlastitu sliku u umu još otkako je opat objasnio njihovu misiju. Pogladio je smežuranu kožu na obrazu na mjestu gdje mu nije rasla brada, prisjećajući se ulice u predgrađu Kabula i tugaljive prilike u plavoj burki koja je u ispruženim rukama držala svežanj krpa koji je mogao biti dijete.

Bilo je dobro predočiti neprijatelja. To je pomagalo da se usredotočiš. I tako je za njega ta djevojka bila žena koja je pomogla izbrisati cijeli

njegov vod, uništavateljica jedine obitelji koju je ikad znao — sve dok ga Crkva nije prigrlila k sebi. Zamišljao je kako djevojka ugrožava tu novu obitelj i to mu je dalo snagu i svrhu. Ovaj će je put zaustaviti.

Kad je Kutlar napokon došepao do njih, Johann se provukao ispod upravljača i otišao u stražnji dio kombija.

»Ulazi«, rekao je Cornelius. Kutlar se pokorio, kao pas koji slijepo sluša gospodara koji ga

tuče. Johann se opet pojavio u svojoj crvenoj vjetrovki i bez riječi je prošao

kraj njega, odlazeći u smjeru iz kojeg je Kutlar baš bio došao. Cornelius se popeo na vozačko sjedalo i dao adresu Kutlaru. »Odvedi nas

tamo«, rekao je. Kudar je osjetio kako mu vibracije prolaze kroz ranjenu nogu dok se

kombi kotrljao preko jeftinog općinskog asfalta postavljenog izravno na drevnu kaldrmu. Pomišljao je na pilule u džepu, ali znao je da si ne može dopustiti da uzme jednu. One su olakšavale bol, ali se zbog njih također osjećao kao da je sve u redu, a nije mogao dopustiti da se tako osjeća.

Ne ako je želio poživjeti. Johann nije podigao pogled kad je kombi prošao kraj njega. Nastavio je hodati iza ugla prema Zillijevu dućanu. Kad se približio, desnom je rukom izvadio mobitel, gurnuo lijevu u vjetrovku i stisnuo dršku svog revolvera marke Glock.

Zilli je stajao na stolcu iza pulta, stavljajući crvenu plastičnu kutiju na visoku policu između prazne kutije za diskove i stare Segine konzole.

»Vi otključavate ove stvari?« Johann je podigao mobitel. Zilli se okrenuo i zaškiljio na mobitel. »Svakako.« Sišao je. »Što tu imate — Blackberry?« Johann je kimnuo.

»Lijepa stvarčica.« Nešto je utipkao u tipkovnicu računala koje je, uprkos starinskom izgledu, moglo upasti u bilo koji mobitel na svijetu.

Pritisnuo je gumb izbornika i prekasno shvatio da je mobitel već otključan. 77

Aroma pržene kave iz uređaja u kutu ureda nije baš uspijevala pri- kriti vonj mrtvačnice. Arkadian je sjedio iza Reisova beznadno pretrpanog pisaćeg stola dok se velika PDF datoteka učitavala u zaslonsku memoriju računala. Izvana, štropot i zujanje laboratorija patologije označavali su povratak u nešto nalik na normalno stanje.

Datoteka je bila poslana iz američkog Ministarstva domovinske sigurnosti kao odgovor na otiske prstiju skinute s plastične plahte. Pozitivan su odgovor dobili za manje od minute. Arkadian nije mogao posve povjerovati u to. Svakako, u bilo kojem televizijskom krimiću sve što su trebali učiniti bilo je pustiti nekoliko otisaka kroz računalo i za nekoliko bi sekundi imah ime, adresu i noviju fotografiju počinitelja koji je izgledao kao luđak; to je bila šala u svakom policijskom okrugu. Ali u stvarnom svijetu otisci prstiju gotovo se nikad nisu koristili u identificiranju sumnjivaca; oni su bili samo dio lanca dokaznog materijala koji je povezivao sumnjivca sa zločinom nakon što je bio uhvaćen drugim, ne tako brzim postupcima. Većina otisaka jednostavno nije postojala u bazi pa ih se nije imalo s čime usporediti.

Datoteka se učitala i Arkadian je kliknuo na sliku. Dok je prva stranica napunila ekran, shvatio je zašto su tako brzo našli odgovarajuće otiske. Bila je to datoteka vojne službe. Otisci prstiju muškaraca i žena u vojsci redovito su se uzimali. To je pomagalo pri identifikaciji u slučaju smrti na dužnosti. Sve donedavna, većina je država itekako štitila datoteke svojih bivših vojnika — ali to je bilo prije napada na njujorške tornjeve. Sad kao da su bili na raspolaganju svakoj prijateljskoj državi koja bi ih zatražila.

Arkadian je prolistao naslovne stranice i počeo čitati. Datoteka je sadržavala potpunu povijest vojne službe poručnika

Gabriela de la Cruz Manna (umirovljenog), koji je nekoć pripadao 5. skupini američkih specijalaca. Fotografija je prikazivala vrlo kratko ošišanog bijelca u odori s prodornim blijedoplavim očima. Arkadian ju je usporedio s ispisom snimke sigurnosne kamere. Kosa je bila duža, ali to je bio isti muškarac.

Arkadian je prelistao cijeli dokument — podrijetlo, psihijatrijske izvještaje, sigurnosne provjere, sve. Mann je imao trideset dvije godine, otac Amerikanac, majka brazilsko-turskog podrijetla. Otac je bio arheolog,

majka je bila zaposlena i kasnije je upravljala Ortusom, međunarodnom dobrotvornom ustanovom — zbog toga je prve godine života proveo putujući svijetom.

Obrazovanje je bilo šarenilo prekinutog pohađanja niza međunarodnih škola, slijedila je stipendija za Harvard, a glavni su mu predmeti bili suvremeni jezici i ekonomija. Tečno je govorio pet jezika, uključujući engleski, turski i portugalski, a poslije svoje službe u Afganistanu mogao se sporazumijevati na paštu i dari jeziku.

Nešto je u datoteci privuklo Arkadianov pogled pa je prestao brzo prelaziti preko teksta i počeo čitati. Na početku posljednje godine na Harvardu dogodilo se nešto što je očito imalo potresan učinak na mladoga Gabriela. Dok je sastavljao katalog važnih novootkrivenih drevnih zapisa iskopanih u iračkoj pustinji nedaleko od Al-Hillaha, doktor John Mann bio je ubijen, zajedno s nekoliko suradnika. To je prouzročilo veliko komešanje u svijetu. Saddam Hussein, u to doba još uvijek diktator na vlasti, okrivio je kurdske pobunjenike. Svjetska je zajednica posumnjala da je djelo možda počinio Saddam i onda svalio krivicu na Kurde nakon što je sam opljačkao blago neprocjenjive vrijednosti. Nijedan zapis nikad više nije objavljen.

Iz datoteke nije bilo jasno koga je Gabriel krivio za očevu smrt, ali činjenica da je napustio sveučilište i prijavio se u američku vojsku prije očekivanoga rata u Iraku upućivala je na to da je mogao imati izvjesne sumnje. Ušao je u vojsku kao običan vojnik — premda je njegovo akademsko zalede jamčilo dodjelu čina — i završio osnovnu obuku s tako visokim ocjenama da su ga smjesta primili na obuku za Specijalne zračne postrojbe.

Proveo je devet mjeseci u Fort Campbellu na granici Kentuckyja i Tennesseeja, učeći upravljati zrakoplovima, skakati iz njih i ubijati ljude na razne načine i raznim vrstama oružja. Datoteka je postala neodredenija kad su njegove zadaće postale povjerljivije, ali služio je kao poručnik voda u Afganistanu tijekom Operacije trajna sloboda i dvaput je odlikovan, za hrabrost u borbi i za svoj udio u tajnoj operaciji spašavanja talaca; on i njegov vod spasili su grupu otetih humanitarnih radnika iz talibanske utvrde. Prije četiri godine napustio je vojnu službu. Nije bilo navedeno zašto.

Na kraju datoteke bila je pričvršćena dodatna stranica koja je opisivala njegovo poznato kretanje od odlaska iz vojske. Radio je kao zaštitarski savjetnik za Ortus i mnogo je putovao po Južndj Americi, Europi i Africi.

Arkadian je potražio Ortus. Njegova početna stranica prikazivala je čudnovato poznatu sliku: kameni spomenik bradatog čovjeka ispruženih ruku — kip Krista Otkupitelja koji se uzdizao nad Rio de Janei- rom. Ortus je tvrdio da je najstarija dobrotvorna ustanova na Zemlji, osnovana u jedanaestom stoljeću raspuštanjem drevnog redovničkog reda — bratstva

Mala — čije je podrijetlo sezalo u prapovijest. Bili su prisiljeni odreći se svojih duhovnih prisega nakon što ih je Crkva proglasila hereticima. Mnogi su bili spaljeni na lomači zbog vjerovanja da je svijet božica, a Sunce bog, te da je sve živo potjecalo iz njihovog združivanja. Drugi su pobjegli, ponovno se okupili i pojavili se kao svjetovna organizacija koja se posvetila nastavljanju rada koji su isprva obavljali kao sveti ljudi.

Prelistao je stranicu do njihovih sadašnjih projekata, onih koji bi mogli uključivati Gabriela de la Cruz Manna. Tu je bio važan projekt u Brazilu s ciljem zaštite velikih površina tropskih kišnih šuma od nezakonite sječe i tragača za zlatom, drugi u Sudanu radi ponovnog zasijavanja polja opustošenih građanskim ratom te još jedan u Iraku radi obnove prirodnih močvara koje su isušili sustavni grabeži zemlje u industrijske svrhe i godine rata.

Arkadian je mogao samo zamisliti što je značilo biti zaštitarski savjetnik na tim mjestima. Zaštita nenaoružanih dragovoljaca od gerilaca i bandita dok su pokušavali donijeti hranu i vodu u najsiromašnije dijelove svijeta; pokušaj da uvedu zakon na mjesta gdje ga nije bilo. Tko god bio taj tip, očito je bio svetac — po čemu je njegovo prisustvo u mrtvačnici bilo još manje razumljivo.

Kliknuo je natrag na početnu stranicu i izabrao poveznicu kontakt. Prva je adresa na popisu bila u Rio de Janeiru. To je objasnilo kip. Druge su bile u New Yorku, Rimu, Jakarti i jedna u Ruševini — Ulica egzegeze u Vrtnoj četvrti, istočno od policijske zgrade.

Zapisao ju je na stražnjoj strani zrnatog ispisa Gabrielova lica sa snimke nadzorne kamere, presavinuo ga i stavio u džep jakne. 78 Sama u svlačionici obloženoj bijelim keramičkim pločicama, Liv je brisala svoju pocrvenjelu kožu tankim, hrapavim ručnikom. Mogla je čuti kako netko pliva u bazenu pokraj dijela s tuševima.

Hrpica bijele i modre odjeće za tjelovježbu koju joj je dao podinspektor blistala je kraj njezine stare bluze i traperica. Obukla je hlače od trenirke i navukla bijelu majicu preko glave. Sprijeda i straga bilo je velikim slovima napisano POLIS. Pretražila je džepove, premjestila onih nekoliko dolara i sitniš te očistila zaprljani mobitel. Pritisnula je gumb ON i zaslon je zasvijetlio. Slabo je podrhtavao u njezinoj ruci; nova poruka. Nije prepoznala broj. Otvorila ju je i ponovno osjetila trnce u leđima. NE VJERUJTE POLICIJI Velika slova nisu mogla biti izražajnija. NAZOVITE ME I OBJASNIT ĆU

Liv se ukočila. Mogla je čuti curenje vode iz tuša, pljuskanje u bazenu i zujanje klima-uređaja nad glavom, ali ništa drugo. Nije bilo koraka koji su

se približavali. Nije bilo prigušenog razgovora u hodniku. Ali iznenada je imala osjećaj da je netko u sobi s njom, stojeći iza zida koji je razdvajao svlačionicu od glavnih vrata, slušajući njezine pokrete.

Gurnula jE mobitel u džep i navukla par bijelih čarapa za tjelovježbu. Mislim da bi bilo najbolje da ostanete pod našom zaštitom... Arkadian je to rekao prije nego što ju je poslao s čuvarom. Policijska zaštita. Njezin brat nije imao mnogo koristi od nje, zar ne? Obukla je svoje prljave tenisice preko čistih čarapa. Tamnoplava majica s

dugim rukavima pokrila je njezino vitko tijelo. I na njoj je bila riječ POLIS. Još je jednom pogledala prema vratima, a zatim uzela novine zamrljane tintom i uputila se u drugom smjeru, kraj tuševa koji su još kapali i prema bazenu.

Zrak kraj bazena bio je topao i vlažan te je zagrebao Livino grlo prstima od klora kad ga je zaobišla na putu prema izlazu u slučaju nužde. Zraka jutarnjeg sunca nekako se probila kroz mnogobrojne zgrade u blizini i zaiskrila na površini blijedoplave vode.

Liv je gurnula prema dolje polugu za zatvaranje vrata. Piskava je sirena odjeknula kroz zgradu. Zatvorila je vrata iza sebe, utišavši alarm jednako naglo kao što se i uključio. Plivačica nije podigla pogled, samo je nastavila plivati, šaljući sjajne odraze preko bijelo obojenih zidova. Sulley je telefonski razgovarao s producentom televizijskih vijesti. Alarm se oglasio na samo nekoliko sekundi, ali privukao mu je pozornost.

»Slušajte«, prošaptao je. »Morat ću vas kasnije nazvati.« Približio se ulazu u žensku svlačionicu, dok su donovi njegovih cipela

škripali na sjajnom vinilnom podu. Žene. Isuse. Već je cijelu vječnost unutra. Poslušao je čuje li se tuš. Nije ništa čuo. Lagano je pokucao.

»Gospođice Adamsen?« Otvorio je vrata dovoljno da gurne glavu unutra. Nije bilo odgovora. Neposredno do vrata bila je pregrada, pa nije mogao

ništa vidjeti. »Gospođice Adamsen?« Ovaj put malo glasnije. »Je li sve u redu?« Još uvijek ništa. Zavirio je iza ugla. Osim hrpe prljave odjeće i mokrog ručnika, prostorija

je bila prazna. Sulley je osjetio kako mu se vrelo rumenilo uzdiže ispod košulje, od čega mu je meso postalo ružičasto. »Gospođice Adamsen?«

Pogledao je ulijevo. Sva su četiri vrata zahoda bila širom otvorena. Brzo je otišao do tuševa. Prazni. Nastavivši s traženjem, našao se u jarko osvijetljenoj kemijskoj sparini

bazenskog prostora. Zaškiljio je na plivačicu, nadajući se da je to ona; vidio je kratku crnu kosu i policijski kupaći kostim koji joj nije dao, pa je znao da nije. Primijetio je izlaz za slučaj nužde i osjetio kako mu se grlo suši. Otrčao

je prema njemu. U trenutku kad ga je otvorio i uključio se alarm, shvatio je što se dogodilo.

Na ulici je bila velika gužva; osobe u poslovnim odijelima, turisti u laganoj odjeći. Tražio je medu njima tamnoplavu policijsku majicu s dugim rukavima. Nije ju vidio. Vrata su se za njim zatvorila i alarm je prestao zavijati. Mobitel mu je počeo vibrirati u ruci i pogledao ga je, bojeći se da je Arkadian, koji naziva da čuje što se zbiva. Broj je bio blokiran.

»Halo?« Bijeli se kombi zaustavio kraj njega. »Halo«, odgovorio je vozač.

79 Liv se probijala kroz gužvu. Nije imala pojma kamo ide, ali znala je i da mora ostati neprimijećena i udaljiti se što više može od zgrade okružne uprave dok ne smisli što da učini. Kapuljaču nove majice navukla je preko mokre kose i prilagodila korake hodu skupine žena, držeći se dovoljno blizu da izgleda kao da je jedna od njih. U to su doba dana većina prolaznika na ulici bili turisti. Njezina bi se odjeća isticala na kilometar da se kretala u rijeci dvodijelnih kostima, a nije bila vidjela mnogo plavokosih mještana.

Ulični su prodavači energično nudili robu prolaznicima, većinom bakrene rukotvorine i smotane sagove, a pred njom se na sredini pločnika nalazio novinski kiosk, razdvajajući rijeku ljudi kao otok. Liv je u prolazu pogledala naslovne stranice; na svakoj je bila slika njezina brata. Osjećala je kako u njoj opet izbijaju emocije, ali više ne žalost nego bijes. Bilo je previše upitnika oko njegove smrti da bi gubila vrijeme pokušavajući rješavati zagonetke. Osjećala se dijelom kriva što je njezin brat pošao na svoj tragični put, ali nešto drugo ga je natjeralo da si oduzme život, pa mu je dugovala da otkrije o čemu je riječ.

Pogledala je uvis i vidjela kako se Citadela uzdiže nad glavama turista. Svatko se polagano kretao prema njoj, privučen njezinom gravitacijom kao lišće prema vrtlogu. I ona se osjećala privučenom, iz potpuno drukčijih razloga, ali zasad će to morati pričekati. Ulaz u stari grad stajao jc dvadeset lira, to jE pročitala u turističkom vodiču, a u tom je trenutku imala samo nekoliko dolara.

Uzela je mobitel iz džepa, otvorila posljednju poruku i pritisnula gumb za pozivanje. Kombi je vozio niz ulicu. Sulley je sjedio kod vrata, kraj tipa koji se znojio kao da je sredina ljeta. Vozio je veliki momak s bradom u krpicama. Sva su trojica šutke promatrala ulicu.

Sulley im se nije želio pridružiti. Prodavanje podataka bila je jedna stvar, ali biti izravno umiješan u ono što će očito biti otmica, prelazilo je sve

granice. On to jednostavno ne bi mogao počiniti. Zaboga, to je zločin. To je sve dovodilo u opasnost. Ali veliki je muškarac otopljenog lica ustrajao. I budući da Sulley nije želio dugo razgovarati izvan gradske zgrade, ušao je u kombi.

Gledao je kroz prozor, pretražujući pogledom mnoštvo ne bi li primijetio djevojčinu plavu kosu ili bijela slova na tamnoplavoj majici, nadajući se da neće vidjeti ni jedno ni drugo. U postaji će se loše provesti zato što ju je izgubio, ali s tim će se moći nositi. To bi bilo mnogo bolje nego da je nade s tim tipovima.

»Imam je!« Znojni tip u sredini klupe nagnuo je zaslon prema vozaču. Ovaj ga je proučavao nekoliko sekundi, a zatim pogledao ispred sebe, gdje je ulica zaokretala udesno i velika se popločana površina širila iza prepreke od niskih betonskih stupova; pješačka zona u kojoj su drevne zgrade preuređene i pretvorene u trgovine. Bila je puna ljudi. »Ondje je«, rekao je.

Sulley je pogledom pretražio prostor dok se kombi približavao. Vidio je da se skupina turista udaljuje od njih. Jedna je osoba nosila tamnoplavu majicu s dugim rukavima. Gomila se malo razmaknula neposredno prije nego što su nestali iza kioska za novine i na trenutak je ugledao riječ POLIS na leđima.

I vozač je to vidio. »Vozit ćemo do drugog kraja, gdje se spaja s cestom.« Zaustavio se uz rub pločnika. »Idi po nju.«

Sulley je osjetio kako se u njemu stvara hladna panika. »Ti si je izgubio«, rekao je vozač. »Manje je vjerojatno da će bježati od

tebe.« Dok mu jE pogled šetao od vozačevih hladnih plavih očiju i smežuranog

ožiljka od opekline na obrazu, Sulley je poput ribe otvarao i zatvarao usta. S takvim tipom nije bilo rasprave pa nije ni pokušao. Otvorio je vrata, izašao na pločnik i uputio se prema mjestu gdje je bio opazio djevojku. 80 Mobitel je kliknuo u Livinu uhu.

»Halo?« »Poslali ste mi upozorenje«, rekla je Liv. »Tko ste vi?« Nastupila je kratka stanka. Obično je ne bi primijetila; sada je smjesta

postala sumnjičava. »Prijateljica«, odgovorio je ženski glas. »Gdje ste sada?« Liv je nastavila hodati s plimom turista, osjećajući utješnu gužvu drugih

običnih, izravnih ljudskih bića oko sebe. »Zašto bih vam to rekla?« »Zato što vas možemo zaštititi. Zato što baš sad ima ljudi koji vas traže.

Ljudi koji vas žele ušutkati. Liv, nema lakog načina da vam ovo kažem. Ti vas ljudi žele ubiti...«

Liv je oklijevala, nekako više uznemirena iznenadnom intimnošću jer ju je žena nazvala imenom nego objavom da je netko želi mrtvu.

»Tko me želi ubiti?« »Nemilosrdni, opasni ljudi. Žele vas ušutkati jer misle da je vaš brat

podijelio znanje s vama; znanje koje nitko ne bi smio imati.« Liv je pogledala slova naškrabana na novinama u ruci. »Ništa ne znam«,

rekla je. »To im je svejedno. Ako misle da nešto znate, to im je dosta. Pokušali su

vas oteti u zračnoj luci. Također su zbog toga ukrali tijelo vašeg brata i tražit će dok vas ne pronađu. Oni ništa ne prepuštaju slučaju.« Žena je pustila da ta izjava na trenutak visi u zraku prije nego što je nastavila blažim tonom. »Ako mi kažete gdje ste, poslat ću nekoga da vas odvede na sigurno. Istog čovjeka kojeg sam noćas poslala da vas zaštiti.«

»Gabriela?« »Da«, odgovorila je Kathryn. »On je s nama. Poslala sam ga da se pobrine

za vas. I pobrinuo se. Recite mi gdje ste i poslat ću ga k vama.« Liv joj je željela vjerovati, ali trebala je vremena da razmisli prije nego

što si dopusti da baš sada ima povjerenja u ikoga drugog. Osim posuđene odjeće na sebi, sve što je imala bilo je nekoliko dolara, mobitel čija će se baterija svaki čas isprazniti i jučerašnje lokalne novine. Sad ih je pogledala. Vidjela je kako bratovo lice gleda u nju iz aureole slova i simbola. Nešto je shvatila. Okrenula je novine i pročitala sitno ispisan tekst na posljednjoj stranici.

»Nazvat ću vas kasnije«, rekla je. Sulley je prošao kraj kioska za novine.

Djevojka je bila manje od petnaest metara ispred njega. Gurao se kroz sporu gomilu, polako smanjujući razmak između sebe i nje, još uvijek zapravo ne znajući što će učiniti kad je dostigne. Pomišljao je da se jednostavno okrene i vrati u zgradu okružne uprave. Ali ako to učini, tip u kombiju mogao bi ga prokazati; anonimna poruka s imenom osobe koja je potajno prosljeđivala povjerljive obavijesti zajedno s kopijama datoteka kao dokazom. Pazio je da zamete tragove — ali nikad se ne zna. Ako budu mogli povezati redovnikov nestanak s njim, čekat će ga mnogo sranja: ometanje istrage u tijeku, narušavanje pravde, prodavanje povjerljivih obavijesti. Mogli bi ga strpati u zatvor — najgora mora svakog policajca.

I zato je nastavio hodati, držeći gomilu između sebe i djevojke u slučaju da se ona okrene i vidi ga. Standardni postupak nadzora. Dok joj se približavao, razmišljao je ne bi li joj samo rekao da bježi, a zatim i sam nestao dok sve to ne prođe.

Upro je oči u tamnoplavu kapuljaču i malo požurio. Sada je bio samo tri metra iza nje.

Dva metra.

Bio je gotovo kraj nje kad je vidio da se bijeli kombi zaustavlja na drugom kraju ulice, ulovivši je u klopku kao štakora u odvodnoj cijevi. Sad nije bilo načina da pobjegne. Morao je to izvesti.

Usporio je korak, dopuštajući da se razmak između njih opet poveća dok ju je struja ljudi odvodila bliže kombiju. Nije je želio vući dalje nego što bude morao. Pred sobom je vidio da veliki bradati muškarac izlazi iz kombija i odlazi da otvori stražnja vrata. Sada su bili udaljeni samo tri metra. Zakoračio je prema naprijed. Ispružio je ruku da je uhvati. Primijetio je da se drugi tip u kamionu mršti na notebook, a zatim diže pogled i odmahuje glavom.

Prekasno. Sulleyjeva se pjegava ruka spustila na djevojčino rame i okrenuo ju je

prema sebi. »Hej!« Izvukla se iz zahvata. Sulley je pogledao zgranuto lice u plavoj kapuljači. To nije bila ona

djevojka. »Oprostite«, rekao je Sulley, trgnuvši ruku od nje kao da je dodirnuo žicu

pod naponom. »Mislio sam da ste...« Pokazao je majicu s natpisom POLIS. »Gdje ste to našli?« Djevojka ga je ošinula pogledom. Izvadio je značku i vidio da njezin

otpor nestaje. Pokazala je unatrag, u smjeru iz kojeg su bili došli. »Zamijenila sam se s

nekom djevojkom.« Sulley je pogledom slijedio njezinu ispruženu ruku. Nije vidio ništa osim

mase turista. »Kada?« Slegnula je ramenima. »Prije nekoliko minuta.« »Za što ste je zamijenili?« »Za drugu majicu.« »Biste li je mogli opisati?« Djevojka je podigla dlanove. »Bijela. Onako... isprana. Malo iznošenih

rukava.« U podnevnoj toplini većina jc ljudi na ulici skinula kapute i jakne; više od

polovice nosilo je nešto bijelo. Još uvijek leđima okrenut kamionu, Sulley si je dopustio osmijeh.

Dobro izvedeno, gospođice, mislio je. Uistinu dobro izvedeno. 81

Liv je izašla iz turističkog ureda i uputila se u obratnom smjeru od rijeke prolaznika, što ju je pomalo uznemiravalo, natrag u smjeru policijske zgrade, što ju je više uznemiravalo.

Provjerila je kartu grada koju su joj dali, pronalazeći različite putove u ulicu zaokruženu crnim flomasterom. Mogla je izabrati zaobilazniji put, ali to bi samo dulje trajalo, a vremena nije imala napretek. Morat će riskirati. Izvukla je mobitel iz džepa i provjerila zaslon. Simbol za bateriju bio je prazan. Ipak je pritisnula gumb za brzo biranje, moleći da u bateriji ima dovoljno energije za jedan poziv. »To nije bila ona«, rekao je Kutlar, prije nego što je policajac mogao progovoriti. Želio je podsjetiti Corneliusa da im je od koristi.

»Ne, nije«, rekao je policajac, naginjući se kroz otvoren prozor. »Zamijenila je majicu za bijelu bez ukrasa. Djevojka s kojom se zamijenila nije mogla reći u kojem je smjeru išla.«

Cornelius je uključio motor. »Uđite«, rekao je. Policajac se nesigurno premještao s noge na nogu i palcem pokazao preko ramena. »Znate da bih vjerojatno trebao...« »Ulazite«, ponovio je Cornelius. Ušao je.

Kutlar je pogledao na zaslon i malo se opustio. Jedina stvar koja ga je održavala na životu bilo je to što je znao kako djevojka izgleda. Bio je uznemiren zbog policajčeve prisutnosti, jer je i on to znao. Čim prije pobjegne, tim bolje.

Kombi je krenuo, opet nanoseći bol Kutlarovoj nozi na neravnoj cesti.

Pritisnuo je return i pojavila se slika pješčanog sata jer je sustav ponovno tražio signal djevojčina mobitela. 82 Mobitel je počeo zvoniti kad je Liv prolazila kraj uličnog štanda s upravo pečenim pogačama. Jaki, vrući miris prženih začina i luka podsjetio ju je koliko dugo nije pojela pravi obrok. Sunce je žarilo kaldrmu boje kosti i zgrade koje su sve izgledale kao crkve.

»Dovraga, gdje si«, povikao je dobro poznat glas. Rawls Baker, vlasnik i urednik novina New Jersey Inquirer, nije bio od onih koji kroz život prolaze šapćući. »Bolje da predaš reportažu o onom porođaju; imam rupu u dijelu za lifestyle kroz koju bi mogla provesti kamion.«

»Slušaj, Rawls, ja...« »Bez isprika. Samo mi daj tu reportažu.« »Rawls, nisam je napisala.« Na trenutak je zavladala tišina. »No, bolje da je počneš pisati još ovaj...« »Koja je reportaža jutros bila na naslovnoj stranici Inquirera«, upitala je,

prije nego što se punom parom upustio u napad.

»Dovraga, kakve to veze ima s bilo čime?« »Samo odgovori.« »O redovniku. Kao i u svim drugim novinama.« »On je bio moj brat.« Mobitel je utihnuo. »Zezaš me!« »Sada sam u Ruševini; jutros sam doletjela. Ovdje se dogada nešto

čudno. Ne znam što, ali nešto veliko. Ja sam usred toga i trebam tvoju pomoć.«

Opet je zavladala tišina. Mogla ga je vidjeti u uredu, gledajući kroz prozor na rijeku, računajući koliko bi ekskluzivna reportaža mogla vrijediti. Njezin je mobitel glasno zapištao u uhu i na trenutak je pomislila da je baterija iscurila. Onda je Rawlsov glas opet zagrmio kroz eter. »Sto ti treba?«

»Idem prema uredu mjesnih novina Itaat Eden Kimse. Želim da ih nazoveš i urediš da mi daju nešto novca, bilježnicu i nekoliko kemijskih olovaka. I da mi možda na nekoliko sati posude pisaći stol.«

»Nema problema.« Čula je kako Rawlsova kemijska olovka škraba po papiru. »Samo ne dijeli ništa od vrijednosti s njima. Sjeti se tko te plaća. Reci im da pišeš reportažu o putovanju ili tako nešto.«

»U redu«, rekla je. Signal za istrošenu bateriju opet je zapištao u uhu. »Moj će se mobitel svaki čas ugasiti. Možeš li se pobrinuti da mi daju i punjač?« Rekla mu je marku i model, ali na njegovu kraju linije bila je samo tišina.

Zaslon se ugasio. Gurnula ga je u džep. Opet je pogledala cestu. Vidjela je kako se približava jedno vozilo. 83 Ondje...« Kutlar je pokazao na skupinu ljudi koji su jeli punjene

pogače sa štanda s hranom, ali je držao oči na zaslonu. Cornelius je skrenuo prema njima. Sulleyjeva su se vrata otvorila prije nego što su se zaustavili. »Pogledat ću uokolo«, rekao je, i s treskom ih zatvorio u jetkom oblaku začina i luka. Kutlar je podigao pogled sa zaslona. Gledao je kako policajac povlači hlače prema gore i pogledom pretražuje gomilu.

»Vidiš li je?« upitao je Cornelius. Kutlar je pregledavao mnoštvo lica s obje strane ulice. »Ne«, naposljetku

je rekao. Od vonja hrane osjećao je mučninu. Cornelius mu je uzeo notebook. Karta ulica bila je nepomična, a strelica

u sredini pokazivala je mjesto gdje su se upravo zaustavili. U stupcu sa strane nalazio se posljednji broj koji je nazvala, a slika pješčanog sata polako se okretala dok je sustav i dalje pretraživao mreže, tražeći signal.

Kutlar je pogledao u bočno zrcalo. Policajac je sada razgovarao s prodavačem i uzimao nešto hrane. Želudac mu se prevrnuo i odvratio je pogled. Zahvaljujući neumoljivom sustavu jednosmjernih ulica, trebalo im je gotovo pet minuta da stignu ovamo. Mogao je stići u upola kraćem vremenu, ali navigacija ih je poslala da voze zakrčenim glavnim cestama, a nije želio ići drugim putem. Čim je budu dulje tražili, tim će imati više prilike da se izvuče iz svega toga.

Imao je također još nešto na dnevnom redu, ne toliko važno kao instinkt za preživljavanjem, ali ipak važno. Bila je riječ o čovjeku koji ga je upucao u nogu i prisilio ga da mrtvog bratića ostavi na cesti. Nikad nije bio naročito blizak sa Serkom, ali on je bio član obitelji. Pomišljao je da će ti tipovi ako pronađu djevojku, možda pronaći i tipa koji ga je ubio. Doista se nadao da će im se taj pokušati naći na putu.

Slika pješčanog sata nestala je sa zaslona i na njegovom je mjestu bio okvir s imenom i adresom. Gledao je kako Cornelius podatak prepisuje u SMS poruku.

»Tip kaže da je prije oko pet minuta vidio nekoga nalik našoj djevojci.« Policajac se nagnuo kroz otvoreni prozor, žvačući posljednji zalogaj kruha. Kutlar je uzmaknuo od češnjaka u njegovu dahu. »Misli da je možda uskočila u taksi.«

Cornelius je pritisnuo gumb za slanje poruke. Pričekao je da poruka ode. »Slušajte«, rekao je Sulleiman, »ako je pokretna, sada bi mogla biti bilo

gdje. Mislim, opet ćete joj ući u trag čim uključi mobitel. Ali doista se trebam vratiti u postaju. Mnogo sam riskirao da vam pomognem... i, ako se ne vratim i izvijestim da djevojke nema, bit će gadno.«

Cornelius je pričekao dok se nije pojavilo poruka poslana, a zatim je zaškiljio na promet. Svaki je drugi automobil bio taksi. »Svakako«, naposljetku je rekao. »Uskoči, odvest ćemo te.«

Sulleiman je na trenutak oklijevao, a zatim se popeo u kombi. Kutlar se od njega odmaknuo što je više mogao. Gotovo se udavio od

vonja češnjaka i znoja koji se širio s policajca. 84 U New Yorku je bilo hladno, hladnije nego što se Rodriguez sjećao,

pa je crvenu vjetrovku odjenuo čim je s ostalim putnicima izašao iz aviona. Hodao je kroz dvoranu za međunarodne dolaske kad mu je mobitel zavibrirao u džepu. Pogledao je novo ime i adresu: negdje u Newarku, naizgled adresa stambene kuće.

Ogledao se za kioskom za novine ili knjižarom. Stari je terminal TWA bio pun zaobljenih rubova i uleknutih, elegantnih linija; izgledao je kao da su ga

izgradile divovske bube, a ne birokrati i sindikati. Primijetio je knjižaru Barnes and Noble.

Posljednji je put tu bio prije šest godina. Onda je mislio da zauvijek ostavlja svoju zemlju i dotadašnji život. A sada, evo ga, vratio se u grad i nečemu bliskom starim navikama. Izbrisao je poruku i nazvao broj kojeg se sjećao. Nije imao pojma je li broj još uvijek valjan ili je li osoba koju je pokušavao nazvati mrtva ili u zatvoru. Mobitel je zazvonio dok je ulazio u knjižaru, kraj izloženih kuharica slavnih kuhara i broširanih knjiga s naslovima od jedne riječi.

»Halo?« Glas je zvučao poput šuštanja papira. U pozadini je čuo glasan zvuk

televizora; neki su bijesno vikali, drugi su klicali i pljeskali. »Gospođo Barrow?« Stigao je do police gdje su obično izlagali gradske

vodiče. »Tko je?« Njezin je ton bio oprezan. »Guillermo«, rekao je, prebacujući se na lokalni sleng, koji mu je sada

čudno zvučao. »Guillermo Rodriguez. Zvali su me Gil. Ja sam JJ-ev stari prijatelj, gospodo B. Neko sam vrijeme bio izvan grada. Bilo bi lijepo da se opet vidimo — ako je još tu.«

Neko je vrijeme vladala stanka ispunjena s još televizijskog pljeska i povika ohrabrivanja. Zvučalo je kao Springer ili Ricki Lake. Emisije za koje je zaboravio da postoje.

»Lorettin dečko«, iznenada je rekla žena. »Živjeli ste u one dvije sobe u Tooley Streetu.«

»Baš tako, gospođo B. Lorettin dečko.« »Već je dugo nisam vidjela.« Slika se pojavila u njegovim mislima. Koža tijesno napeta preko krhkih

kostiju. Cijevi koje su ubrizgavale lijek na mjesta na rukama kamo je prije ulazila droga.

»Umrla je, gospodo B«, rekao je. »Prije sedam godina.« »A, da? Zbilja mi je žao, sinko. Bila je draga gospojica, koliko je mogla

biti.« »Hvala«, rekao je, znajući što time misli, ali nije se usprotivio. Kriještavi glasovi televizijske emisije opet su zavladali sve dok se nije

upitao nije li zaboravila da je na telefonu. »Slušaj, sinko, daj mi svoj broj«, iznenada je rekla. »Dat ću ga Jasonu. Ako

hoće razgovarati s tobom, razgovarat će.« Rodriguez se nasmiješio. »Hvala, gospodo Barrow«, rekao je. »Zbilja sam

vam zahvalan.« Dao joj je broj, a ona je prekinula vezu dok joj je još zahvaljivao. Uzeo je

kartu grada Newarka i uputio se prema blagajni. Mobitel je opet zazvonio

kad je uzimao ostatak novca. Zahvalio je blagajnici i vratio se u prolaz terminala.

»Gil? Jesi to ti, čovječe?« »E, da, JJ, čovječe, ja sam.« »K vragu, Giliy Rodriguez.« Osmijeh mu je obasjao glas. »Čul sam da te

zarobila Božja četa.« »Ma ne, čovječe. Samo sam neko vrijeme bio izvan grada...«

Pustio je da zavlada tišina. U njegovu starom životu »izvan grada«

obično je značilo boravak u zatvoru. »Pa gdje si sad, čovječe?« »U Queensu. Našo sam neke poslove, znaš kak je. Samo se trebam opet

povezat s nekima.« »A, da?« JJ-ev se ton utišao baš kao i bakin. »Sto vam treba?« Mislio je na ono što je čitao tijekom leta; izvješća iz prve ruke o

hereticima očišćenim u plamenovima Tabule rase. »Misliš da bi mi mogo nabavit nešto malo... specijalizirano?«

»Mogu ti nabavit što god želiš, sve dok imaš novaca.« Rodriguez se nasmiješio. »E, da«, rekao je, izlazeći u hladnoću njujorškog

jutra. »Imam novaca.« 85 Mjedena ploča na zidu oglašavala je da je to uredska zgrada Itaat Eden Kimsea, što je ispod bilo prevedeno kao Promatrač Ruševine. Vozač taksija uključio je sva četiri žmigavca i Liv mu je dodala svoj mobitel. »Odmah ću nekoga poslati k vama«, rekla je.

Najstarija recepcionerka na svijetu uputila ju je do redakcije za međunarodne vijesti na prvome katu. Čim je ušla u otvoreni ured, smjesta se osjetila kao kod kuće. Svaka novinarska soba u kojoj je ikad bila izgledala je baš kao ova: niski stropovi, pisaći stolovi razdvojeni pregradama, fluorescentne svjetiljke koje su prostoriju na isti, neopisivi način, osvjetljavale danju i noću. Nikad se nije prestala čuditi kako su sva velika djela suvremenog novinarstva, svi napadi na vladu, sav materijal koji je dobivao Pulitzerove nagrade i obogatio živote, svakodnevno se slijevajući u novinske kioske, bili začeti u okolišu kojemu je toliko nedostajalo nadahnuća da se mogao jednako lako upotrebljavati za prodaju životnog osiguranja.

Prešla je pogledom preko jednostavne veličanstvenosti ureda i primijetila žustru ženu tamne kose u stilu 1940-ih godina koja je hodala prema njoj, smiješeći se većim dijelom puta savršeno našminkanim

usnama. Izgledala je tako puna borbene energije da se Liv uopće ne bi bila iznenadila da je zapjevala ili započela strogo koreografiran ples.

»Gospođica Adamsen?« Žena je ispružila manikiranu ruku kao spušten nacistički pozdrav.

Hipnotizirana, Liv je kimnula i ispružila vlastitu ruku. »Ja sam Ahla«, rekla je vizija, uzevši ruku, stisnuvši je, a zatim vrativši

kao poništenu kartu. »Upraviteljica ureda.« Glas joj je bio iznenađujuće dubok i grlen, posve u opreci s njezinim porculanskim izgledom. »Upravo dobivam odobrenje za vašu gotovinu«, dodala je, okrećući se i vodeći je preko ureda.

»Oh«, izustila je Liv,, koju je spominjanje novca podsjetio na nešto. »Na ulici je taksi koji drži moj mobitel kao taoca. Bi li ga netko mogao spasiti za mene? Nemam ništa gotovine.«

Savršene su se usne naškubile. »Nema problema«, rekla je, na način koji je Liv uvjerio da ima. »Za danas, upotrijebite ovo«, pokazala je manikiranom rukom u smjeru nezauzetog pisaćeg stola. »Ali ako vam treba više vremena, morat ćete dijeliti radno mjesto. Svatko je u gradu zbog reportaže o Citadeli. Također i vi?«

»Ovaj, ne«, rekla je Liv. »Pišem članak o... turističkom putovanju.« »Oh! U redu, no, ovdje je ono što ste zatražili. Donijet ću gotovinu čim

nađem nekoga da potpiše. A sada... idem platiti taksi.« Okrenula se na elegantnoj peti. »Oh, i vaš šef vas moli da ga nazovete«, rekla je preko ramena. »Pritisnite devet za vanjsku liniju.«

Liv ju je gledala kako stupa, puna energije i svrhe. U filmu bi je glumila neka mlađahna Katharine Hepburn.

Pogledala je posuđeni pisaći stol. Vidjela je standardno žućkasto računalo i telefon s nekoliko linija, kaktus nasmrt izmučen pretjeranim zalijevanjem i uokvirenu fotografiju muškarca u srednjim tridesetim godinama koji se naginjao preko žene koja je u krilu grlila nemirnog trogodišnjaka. Dijete je bilo minijaturna verzija muškarca. Liv se pitala kome je od njih pripadao pisaći stol: vjerojatno muškarcu. Izgledao je nekako perfekcionistički. Tko god inače boravio ovdje, bio je sumnjivo uredan za novinara.

Ali možda je samo bila ljubomorna. Pogledala je zamrznuti prizor radosnog obiteljskog života. Vidjela je žar

osjećaja koji je sjao s fotografije, vežući troje ljudi nevidljivim, ali neslomivim vezama. To je bilo kao da lista brošuru krasnog ljetovališta

koje vjerojatno nikad neće posjetiti. Svrnula je oči s fotografije i uzela bilježnicu, jedan od staromodnih

blokova s velikom spiralom na vrhu. Otvorila ga je i na vrhu prve stranice napisala datum i mjesto. U uobičajenim je okolnostima trošila toliko tih

stvari da je bilo od neobične važnosti da uzmogne spojiti njihove sadržaje s vremenom i mjestom.

Zatim je nacrtala obris ljudskog tijela i dodala po sjećanju uzorak ožiljaka koji je vidjela na fotografijama autopsije. Kad je završila, pogledala je sliku; svaki je potez bio zapis bratove patnje.

Okrenula je stranicu i prepisala iz novina izvorne parove slova i simbola na sjemenkama, kao i svaku riječ koju je dotad uspjela naći u njima. Proučavajući rezultate, shvatila je da se stalno vraća na dvije riječi; »Sam«, iz očitih razloga, i »Ask«, jer se ta riječ isticala. Bio je to jedan od malobrojnih glagola i zvučao je kao zapovijed.

Njezin sveučilišni profesor rekao joj je da se cijelo novinarstvo svodi na tu riječ. Rekao je da je razlika između dobrog i lošeg novinara jednostavno u sposobnosti postavljanja pravog pitanja. Također joj je rekao da ako ikad zaglibi u reportaži, postavi sebi pet bitnih pitanja i usredotoči se na praznine.

Liv je okrenula stranicu i napisala: Tko — Samuel Što — Počinio samoubojstvo Kada — Jučer ujutro u oko 8:30 po lokalnom vremenu Gdje — U Citadeli, u gradu Ruševini Zašto —

Prazna se crta protezala od posljednjeg pitanja. Zašto je to učinio? Obično bi pronašla i intervjuirala nekoga tko je sa žrtvom razgovarao prije smrti, ali Arkadian je rekao da je to nemoguće. Citadela ni sa kim nije razgovarala. Bila je to tišina u središtu svega.

»Evo«, rekla je upraviteljica ureda, iznenada se opet pojavivši s Livinim mobitelom i punom omotnicom. »Uzela sam dvadeset lira da platim taksi. Unutra je priznanica. Molim vas, potpišite...« Pružila je formular za priznanicu s indigo papirom koji je razdvajao stranice.

Liv je potpisala i utaknula punjač u utičnicu. Zaslon se osvijetlio i pojavio se simbol punjenja. »Recite mi, s kime bih mogla razgovarati da saznam nešto o povijesti Citadele?«

»S doktoricom Anata. Ali vrlo je zaposlena reportažom o redovniku. Možda prezaposlena da razgovara o — članku o turističkom putovanju...«

Liv je duboko udahnula i prisilila se na osmijeh. »Pa, ne biste li mi ipak dali njezin broj«, rekla je, želeći da je izabrala malo intrigantniju temu. »Barem mogu pokušati razgovarati s njom.«

86 Rodriguez je gledao kako njegov stari život promiče kraj prozora taksija. Svježe izribane nove kuće na komadima bivše pustoši i stambene zgradurine s pročeljima od pješčenjaka za one koji si nisu mogli priuštiti da stanuju na Manhattanu, ili čak u Brooklynu, pa su stoga stanovali u južnom Bronxu. Sto se više približavao 16. okrugu, sve mu je izgledalo poznatije. Svježi novac još nije stigao do tog dijela grada, bar ne one vrste koja se vidi na poreznim obrascima, pa je do trenutka kad je taksi stigao do Hunts Pointa bilo kao da Rodriguez nikad nije ni otišao.

Vozač je zaustavio automobil na Garrison Avenue i okrenuo se na sjedalu. »Ja ne idem dalje, prijatelju«, rekao je iza svog kaveza od izbušenog pleksiglasa. Još su bili tri ulice od adrese koju mu je dao JJ. Rodriguez nije ništa rekao, samo je platio čovjeku, izašao i počeo pješačiti.

Četvrt se možda nije promijenila, ali u godinama odsutnosti Rodriguez je postao nešto drugo. Posljednji put kad je bio tu, život mu je bio zasjenjen strahom i sumnjom. Sad je stajao u toplini Božje svjedosti. Mogao ju je osjetiti na leđima dok je hodao niz okaljane ulice. I drugi su to osjećali; vidio je to po načinu na koji su ga gledali. Čak ga ni prodavači droge na uglovima i drogirane prostitutke nisu uznemirivali. Postao je poput onih zbog kojih je nekad prelazio ulicu kako bi im se uklonio. Čovjek sa svrhom. Samouvjeren. Neustrašiv. Opasan.

Prošao je kraj šasije automobila ostavljene na betonskim blokovima i trgovine čiji su čelični prozorski kapci bili opaljeni po rubovima. Sjećao se kako je sam tu podmetnuo požar dok je tu živio. Tada je to bila pizzerija. Gurnuo je krpe kroz razbijeni prozor, zapalio ih i iz prikrajka gledao sve dok nije došla skupina momaka i ugasila vatru. Uvijek je volio gledati kako nešto gori. Sad je pronašao plamen koji se nikad nije gasio. Mogao je osjetiti njegovu čistoću u sebi, rasvjetljavajući njegov put u tom mjestu trajne tame.

Kuća je izgledala prazna, kao i cijela ulica, ali dok je hodao uza stube, mogao je osjetiti poglede na! sebi. Vrata su se otvorila prije nego što je došao do njih. Dječak u trenirci s kapuljačom izašao je van, prešao pogledom po ulici, i zamijetio ga. Nije se pomaknuo da ga propusti. Odnekud iza njega Rodriguez je začuo zvuk pucnjave.

»Je li JJ kod kuće?« upitao je. »Pusti ga unutra«, povikao je glas kroz eksplozije. Dječak je sporo

zatreptao, a zatim se pomaknuo u stranu. Iznutra je kuća bila drukčija. Kratki se hodnik otvarao u sobu punu

novog pokućstva i elektronike. Golemi je akvarij prekrivao jedan zid, a plosnati televizor veličine bračnog kreveta isticao se na drugom. Ratna igrica sa surround zvukom bila je u punom jeku. Dva su momka buljila u zaslon, a palčevi su im udarali po gumbima konzole, pucajući iz virtualnog

oružja, pravi su im pištolji bili kraj pepeljare i lule za kokain. Jedan je od njih na trenutak podigao pogled, a zatim se vratio virtualnom ratovanju.

»Gilly Rodriguez«, povikao je kroz pokolj. »Pogledaj se, čovječe, sav bradat. Izgledaš ko Isus u jakni s kapuljačom.« Nasmijao se na vlastitu šalu.

Rodriguez se samo nasmiješio, gledajući starog prijatelja i vide- ći sjenu onoga što je sam mogao postati. JJ je izgubio oko petnaest kilograma otkako ga je posljednji put vidio, a koža mu je bile iste sive boje kao i kod Rodriguezove majke kad je preduboko zagrezla u život i nije joj bilo stalo ni do čega. JJ je imao sva obilježja uličnog uspjeha, odjeću i svoje ljude, ali godine na ulici mnogo su ga stajale. Mladost mu je gotovo prošla i svjetlost se gasila. Rodriguez mu je dao još dvije godine. Možda i manje. »Dobro je vidjeti te«, rekao je. »Dobro izgledaš, čovječe.«

JJ je žalosno odmahnuo glavom. »A ne, trebam se malo opustit. Možda pustit bradu, a mogao bi me i upoznati sa svojim krojačem.« Pritisnuo je stanku na daljinskom upravljaču i pružio ga dječaku kraj Rodriguezova ramena. »Ti nastavi«, rekao je. »Upucaj kojeg bijelca.«

Podigao se s mekane kožne sofe i stao pred Rodriguezom. »Čovječe«, rekao je, gledajući uvis u njegovo lice. »Ti si naraso?«

Rodriguez je odmahnuo glavom. »Oduvijek sam takav. Samo me dugo nisi vidio.«

Zagrlili su se, sudarajući se ramenima i udarajući se po leđima kao u stara vremena i onda su odstupili i nelagodno se pogledali, jer su ona prošla.

»Imaš nešto za mene», rekao je Rodriguez. JJ je gurnuo ruku u akvarij i iza koraljnog tornja izvukao plastičnu

vrećicu. »Imaš baš egzotičan ukus, brate.« Rodriguez ju je uzeo i pregledao sadržaj: pištolj Glock 34, dodatni okvir

sa streljivom, prigušivač Evolution-9 i mala plastična kutija u kojoj je bio pištolj s debelom cijevi i dvanaest krupnih metaka poput onih za sačmaricu.

»A za što ti to treba«, upitao je JJ. »Bojiš se mraka?« Rodriguez je čvrsto zatvorio poklopac i skinuo putnu torbu s ramena. »Ja

se ne bojim ničega«, rekao je i dobacio mu debeli snop novčanica. Gledao je kako JJ broji novac, a nemirni su mu prsti poslije svakih

nekoliko novčanica češkali nos kao da ga nešto stalno škaklja. I njegova je majka to radila. Češala ga je dok nije pocrvenio. Pogledao je drugu dvojicu, koji su pucali jedan u drugoga virtualnim pištoljima, dok su pravi ležali na stolu. JJ definitivno neće potrajati još dvije godine, osim ako ne bude vidio svjetlost koja vodi u spasenje. Imat će sreće ako pozivi do Božića.

87 Dr. Miriam Anata stajala je kraj automata za napitke u hodniku mjesne televizijske postaje kad su se metalni zvukovi Ode radosti začuli unutar njezine jakne — danas ugljenastosive, ali ipak s tankim prugama; voljela je misliti o tome kao o svom obilježju.

Trebala je isključiti mobitel, ali previše joj je ljudi telefoniralo zbog intervjua i neka bude prokleta ako im dade izliku da nazovu nekog drugog. Gurnula je ruku u džep da odgovori na poziv, no pritom je slučajno prekinula vezu. Pogledala je uokolo da vidi je li netko primijetio.

Opet obrativši pozornost na automat za napitke, ubacila je u njega dovoljno kovanog novca da stroj dohvati bocu ledenog čaja i uz tresak je ispusti na donju policu. Skinula je čep i žedno pila. Otkako je jučer poginuo redovnik, gotovo se bez prestanka nalazila pod vrućim studijskim reflektorima. Ali nije se žalila. Bila je to bogomdana prilika da poveća prodaju svojih knjiga. Vrlo je brzo naučila da je u tu svrhu najbolje ako svi odgovori upućuju na jednu od njezinih knjiga. Tako ih producent neće moći ukloniti iz snimke.

Oda radosti opet je zasvirala pa je hitro pritisnula gumb za odgovor prije nego što su početni taktovi završili.

»Zdravo, doktorica Anata?« Glas je bio ženski. Amerikanka, pomislila je, ili možda Kanađanka — zapravo ih nikad nije mogla razlikovati. U svakom slučaju, veliko tržište za knjige.

»Ja sam.« »Izvrsno«, nastavila je žena. »Slušajte, znam da ste zaposleni, ali baš bih

sada doista trebala vašu pomoć s obzirom na neke podatke.« »Želite li me intervjuirati?« »Ovaj... da, rekla bih da želim.« »A za koju mrežu radite?« Linija je na trenutak ušutjela. »Doktorice Anata, ne zovem vas s televizije... ja sam dio reportaže«, rekla

je Liv, prije nego što je Anata mogla prekinuti vezu. »Ja sam... ja sam redovnikova sestra.«

Miriam je zastala, nesigurna je li dobro čula — nesigurna vjeruje li joj.

»Vidjela sam njegovo tijelo«, nastavila je Liv, »ili barem fotografije. Nestao je prije nego što sam ga mogla vidjeti. Na njemu su bile neke oznake, neka vrsta obrednih ožiljaka. Pitam se biste li ih mogli pogledati i dati mi stručno mišljenje o tome što mislite da bi mogli značiti.«

Miriam je osjetila vrtoglavicu na spomen ožiljaka. »Imate li te fotografije«, prošaptala je.

»Ne«, rekla je Liv. »Ali vam mogu pokazati kako izgledaju. A ima i nekih drugih stvari. Stvari koje bi mogle imati neke veze sa Sakramentom.«

Miriam se teško naslonila na automat za napitke. »Kakve stvari«, upitala je.

»Vjerojatno bi bilo lakše ako vam pokažem.« »Naravno.« »Kad imate vremena?« »Upravo sada. Ja sam u televizijskom studiju, blizu središta grada. Gdje

ste vi?« Liv je zastala, oklijevajući da bilo kome kaže gdje se nalazi. Prijatelj

policajac jednom joj je rekao kako je najbolje mjesto da se sakrije u svjetini. Trebala je neko javno mjesto, napučeno i u blizini. Pogledala je novine sa slikom Samuela na vrhu najposjećenije drevne atrakcije na svijetu. »Susrest ćemo se kod Citadele«, rekla je. 88 Kutlar je još uvijek mogao osjetiti vonj češnjaka i znoja koji se širio s praznog sjedala kraj njega. Trepnuo je kad je kamion izašao iz tunela. Jedna je silueta hodala prema njima uličicom između parkirališta.

Kutlar je otvorio notebook. Napeto je piljio u sliku pješčanog sata, gledajući kako se sićušni crni pikseli prevrću u njemu; virtualni mu je pijesak pokazivao koliko brzo istječe njegovo vlastito vrijeme.

Johann je stigao do kamiona i zamijenio mjesto s Corneliusom, dok se karta na zaslonu promijenila. Strelica je pokazivala mjesto Livina mobitela. Pješčani se sat na trenutak opet pojavio, a zatim se karta raširila da prikaže drugu strelicu, lijevo iznad prve — njihovu lokaciju, pronađenu pomoću Corneliusova signala.

Bili su blizu. Cornelius je gledao kako se strelica u središtu zaslona pomiče ulicom.

»Ona se kreće.« Johann je zaokrenuo prema obilaznici. Sljedeći put kad je zaslon obnovio sliku i druga se strelica pomicala, sad

kružeći oko prve, kao lešinar koji se približava plijenu. * * * Tijelo brata Samuela bilo je razodjeveno do struka, a ruke su mu bile raširene, oponašajući oblik koji se uzdizao s oltara na drugom kraju kapele Sakramenta. Opat je pogledom prešao preko izudaranog mesa, koje je jasno i uz voštani odsjaj sjalo na kamenom podu, nekoliko puta probijeno slomljenim kostima, spojeno grubim šavovima na mjestima gdje ga je mrtvozornik bio rasporio.

Bi li se ti ljudski ostaci zaista mogli podići i ispuniti proročanstvo? Opat je primijetio da se tanka vitica krvave loze kovrča oko oltara.

Slijedio ju je u tamu sve dok nije pronašao korijen, koji se uvijao iz jednog od mokrih žljebova uklesanih u pod. Omotao ju je oko ruke i snažno vukao dok ju nije iščupao, a zatim prišao jednoj od velikih baklji od konoplje i loja te primakao žilavu biljku plamenu. Šištala je u vrelini, smežuravši se u pocrnjelu nit i mrlje crvenog soka na opatovoj ruci.

Plamen baklje zatitrao je kad su se iza njega otvorila vrata. Opat se okrenuo, trljajući ruku o grubu vunu svoje odore jer mu je sok počeo nadraživati kožu. Brat Septus, jedan od redovnika koji su pomogli donijeti Samuela na planinu, stajao je na pragu.

»Spremni smo, brate opate«, rekao je. Opat je kimnuo i pošao za njim u drugu sobu u gornjim odajama

Citadele, sobu koja je još od vremena Velike inkvizicije bila uglavnom obavijena tišinom.

Vrata su se zatvorila iza njih, zatočivši brata Samuela unutra sa Sakramentom. Svijeće su još jednom zatreperile u uzbibanom zraku, a njihova je svjetlost blago zatitrala preko tijela.

Na trenutak je izgledalo kao da se tijelo pomiče. 89 Rodriguez je također gledao Samuela, koji je stajao na glasovitom mostu njujorškog Central Parka, stavivši ruku preko ramena djevojke koja je izgledala poput njega. Fotografija se nalazila u jeftinom okviru, kao i nekoliko drugih obješenih na zidove stana.

Bilo je lako provaliti. Djevojka je živjela u prizemlju zgrade koju su namjerno izgradili dovoljno blizu središtu grada kako bi privukli mlade poslovne ljude, a kada je stigao, svi su bili na poslu. Samo je trebao preskočiti ogradu u njezin sičušni vrt, s dovoljno gustim zelenilom da mu ponudi zaklon, umotati ruku u vjetrovku da priguši buku i razbiti prozor udarcem šake. Njegova će se braća u Ruševini pobrinuti za djevojku. Morao se pobrinuti da ona iza sebe ne ostavi ništa što je imalo veze s njima.

U Citadeli nije tako dobro poznavao Samuela i zato je bilo čudno vidjeti dijelove njegova prijašnjeg života nepomične na zidu sestrina stana. Tu je bila još jedna fotografija, na kojoj je izgledao mnogo mlađi, sjedeći u čamcu na vesla s jednako mladom inačicom djevojke. Oboje su škiljili na sunčevoj svjetlosti. Primijetio je te fotografije kraj telefona, dijelom skrivene viticama jedne od mnogih biljaka koje su prekrivale gotovo svaku vodoravnu plohu.

Dok je nasred dnevne sobe na hrpu skupljao sav papir koji je mogao pronaći, Rodriguez je pritisnuo bljeskajući gumb za poruke

telefonske sekretarice i poslušao snimke. Bila su dva poziva, oba od nekoga tko je zvučao kao njezin šef, koji ju je bijesno grdio jer je otišla iz grada a da nije predala članak.

Skinuo je poplun s nepospremljenog kreveta i dodao ga na hrpu, prisjećajući se filma koji je vidio kao dijete o nekom momku opsjednutom svemircima, koji je kuću napunio planinom smeća nalik na ovu.

Sad se on osjećao kao svemirac. Kad je skupio dovoljno zapaljivog materijala u dnevnoj sobi, prošao je

kroz ostatak stana, polijevajući benzin preko kreveta, zavjesa, kauča. Nije imao vremena temeljito pretražiti stan i zato je trebao osigurati da sve bude uništeno.

Vratio se kako je i ušao, a zatim bacio zapaljenu šibicu kroz razbijeno okno i začuo rasprskavanje prozora od vala topline kad je benzin planuo. Nije pričekao da gleda požar, premda je to bilo vrlo primamljivo. Trebao je obaviti još dva posjeta prije nego što zauvijek odleti odavde.

Obavljao je Božji posao. Nije bilo vremena za zabavu. 90 Liv nije trebala kartu da pronađe Citadelu. Sve što je trebala učiniti bilo je da se uputi otprilike u njezinu smjeru dok je glavna struja turističkog prometa nije pokupila i povela sa sobom, cijelim putem kraj kioska za prodaju ulaznica, kroz vrata u stari grad i uz uske ulice prema najslavnijoj planini na svijetu.

Dok nije ušla ovamo, u najstariji dio, nije uistinu shvaćala koliko je to mjesto drevno. Ovdje su ulice bile popločane kaldrmom, ali zgrade s obje strane doista su je se dojmile. Sve su bile male, s minijaturnim prozorima i niskim vratima, podignute za ljude koji su se loše hranili i imali vrlo tegoban život, i koji su rijetko živjeli dugo poslije tridesete. Bile su sagrađene i obnavljane dijelovima materijala očuvanog tijekom duge povijesti grada. Rimski su stupovi izvirivali iz srednjovjekovnih zidova, a razmaci među njima bili su popunjeni hrastovim gredama i žbukom. Prošla je kraj poluotvorenih vrata s čijeg se središta spuštala željezna Fatimina ruka, podsjećanje na dugu maursku okupaciju grada tijekom križarskih ratova. Iza njih se nalazilo malo dvorište okruženo lukovima valovitih rubova prepuno svakovrsnog zelenila, s limunima u cvatu i stablima banana koja su razmotavala svoje dugačke smotane listove; sve se to prosipalo preko raskošnih mozaika na zidovima i podu. Susjedna je kuća izgledala kao talijanska gradska kuća iz osamnaestog stoljeća, sljedeća napola kao starogrčki ljetnikovac, a napola kao napoleonska tvrđava. Katkad bi se između neusklađenih kuća otvorio pogled pa bi dolje u ravnici vidjela suvremene zgrade koje su se širile u

daljinu, sve do crvenog nazubljenog ruba planina koje su sa svih strana okruživale grad.

Povjetarac je puhao niz usku ulicu, donoseći topao zrak i miris hrane. To ju je podsjetilo koliko je gladna. Odšetala je prema gore, privučena štandom s kojeg su stizale zamamne arome. Prodavao je pogače i umake, još jedan podsjetnik da je grad tijekom brojnih stoljeća upio različite utjecaje. Uprkos krvavoj povijesti koja se vrtjela oko Citadele i svim vjerskim ratovima koji su se vodili u njezinoj sjeni, sve što je sada ostalo od tih izgubljenih carstava bili su čvrsti životni temelji graditeljstva i dobre hrane.

Liv je izvukla novčanicu iz omotnice s novcem i zamijenila je za trokutasti komad kruha posut sjemenkama i zdjelicu baba ghanousha. Zagrabila je kruhom gustu smjesu i gurnula je u usta. Mirisala je po dimu i češnjaku, a sastojala se od patlidžana prženog u ulju od sezama i kumina, s nekim drugim začinima koji su se miješali u pozadini. Bila je to najslasnija stvar koju je ikad pojela. Opet je umočila kruh u zdjelicu i upravo je njime opet zagrabila smjesu kad joj je mobitel zazvonio u džepu. Strpala je kruh u usta i posegnula za mobitelom.

»Halo«, rekla je žvačući. »Dovraga, gdje si bila«, proderao se Rawls u mobitel. Liv je u sebi

zastenjala. Uključila je telefon kad je otišla iz novina kako bi stručnjakinja za Ruševinu mogla stupiti u vezu s njom; posve je zaboravila na Rawlsa.

»Užasno sam zabrinut«, zaurlao je. »Upravo sam vidio na CNN-u kako te trpaju u policijska kola. Što se, dovraga, događa kod tebe?«

»Ne brini se«, odgovorila je Liv i dalje žvačući. »Dobro sam.« »Jesi li sigurna?« »Da.« »Onda zašto me nisi nazvala? Rekao sam djevojci u uredu da ti kaže da

me nazoveš.« »Sigurno je zaboravila. Izgledala je pomalo zbunjena.« »No, reci mi što se zbiva.«

Bio je to razgovor koji je željela izbjeći. »Samo pokušavam otkriti što se

dogodilo mojem bratu«, rekla je. »Dobro sam. Ne brini se za mene.« »Zvučiš kao da nemaš daha.« »I nemam daha. Brzo pješačim uz doista strmo brdo.« »Oh, u redu. Ipak, ne bi smjela tako hripati. Trebaš se brinuti za sebe.

Trebala bi prestati pušiti.« Liv je uvidjela da uprkos mučnom položaju u kojem se nalazila, već

satima nije poželjela cigaretu. »Mislim da sam prestala«, rekla je. »Dobro. To je dobro. Slušaj, trebala bi učiniti nešto za mene.« U tome je

bila stvar. Znala je da je on ne bi nazvao iz čiste brige za njezinu dobrobit. »Zapiši ovaj broj«, rekao je.

»Čekaj malo.« Uzela je kemijsku olovku i nažvrljala broj na nadlanicu. »Tko je to«, upitala je. »Ona prometna policajka koju si pretprošle noći gledala kako rada

blizance.« »Bonnie ?« »Da, Bonnie. Slušaj, znam da je ovo doista loš trenutak, ali treba mi ta

reportaža da je objavim ovaj vikend. Još uvijek imam rupu u dodatku i zato je trebaš nazvati i urediti da netko drugi preuzme reportažu, u redu?«

»Odmah ću nazvati. Nešto drugo?« »Ne, to je sve. Samo budi oprezna — i zapiši mnogo bilježaka.« Liv se

nasmiješila. »Ja sam uvijek oprezna«, rekla je. Zatim je prekinula vezu.

Rawls je ugasio mobitel i zatvorio kućna vrata. Kasnio je na dobrotvornu priredbu u Gradskoj vijećnici, a želio je sresti momka za kojeg se govorkalo da će biti sljedeći gradonačelnik. Uvijek se isplatilo biti blizu budućem kralju.

Sjeo je za volan svog Mustanga, koji nije imao apsolutno nikakve veze s njegovom krizom srednjih godina, i upravo je htio okrenuti ključ kad je čuo kucanje na prozoru. Okrenuo se i vidio široki otvor cijevi pištolja uperenog u sebe. Čovjek koji ga je držao dao mu je znak da spusti prozor. Nosio je neku vrstu crvene vjetrovke s kapuljačom i imao je bradu koja je izgledala neskladno na njegovu mladom, mršavom licu.

Rawls je podigao ruke i učinio što mu je bilo zapovjeđeno. Kad je prozor bio napola otvoren, velika boca mineralne vode gurnuta je kroz njega. »Pridržite ovo«, rekao je napadač. Rawls ju je uzeo. »Sto želite?« Primijetio je neobičan miris plastične boce i shvatio da u njoj uopće nije voda.

»Želim vašu šutnju«, odgovorio je muškarac i ispalio zapaljeni magnezij iz raketnog pištolja, ravno kroz bocu terpentina u prsa Rawlsa Bakera. 91 Bonniena se telefonska sekretarica uključila u trenutku kad je Liv prošla kroz veliki kameni luk koji je vodio u trg kod javne crkve. Slušati glas iz američkog gradića koji ju je uljudno zamolio da ostavi poruku istodobno se sučeljavajući s masivnom gotičkom veličanstvenošću crkve bio je nadrealistički doživljaj.

»Zdravo, Bonnie«, rekla je, hodajući preko trga zajedno s hordama turista. »Ovo je Liv Adamsen iz New Jersey Inquirera. Slušajte, nadam se da je sve krasno s vama i Myronom te blizancima, pa mi je doista užasno žao što vam moram ovo reći, ali morala sam napustiti grad na nekoliko dana. Ipak, sviđa nam se vaša priča i zato će vas vrlo skoro nazvati netko drugi da nastavi gdje sam ja stala. Znam da još uvijek žele da budete u izdanju za

ovaj vikend, ako je to u redu. Slušajte, nazvat ću vas kad se vratim. Pazite na sebe.« Prekinula je vezu i prošla kroz drugi luk.

Izašla je iz sjene, zaškiljila gore prema svjetlosti — i zastala. Tu pred njom, uzdižući se kao zid tame, bila je Citadela. Vidjeti je izbliza pobuđivalo je stravu i strahopoštovanje. Livine su se oči podigle do vrha, a zatim polagano spustile, prateći putanju kojom je padao njezin brat. Kad joj se pogled spustio do da, vidjela je da se velika gomila ljudi okupila kraj niskog kamenog zida. Jedna osoba, žena duge plave kose u dugoj haljini, raširila je ruke. Od pogleda na to ledeni su trnci prošli Livinom kožom. Na jedan je strašan trenutak pomislila da ondje stoji duh njezina brata. Gomile su se turista sudarale s njom gurajući se, primičući je bliže skupini, sve dok u središtu mnoštva nije opazila bljesak jarkih boja. Bilo je to more cvijeća koje su ondje položili stranci i koje je sada izgledalo kao da se probilo kroz napuknute kamene ploče i cvalo u nijemom odavanju počasti čovjeku koji ih je bio razbio. Livine su oči prešle preko njih, čitajući skrivene poruke u njihovim bojama i oblicima; žuti sunovrati za poštovanje, tamnocrvene ruže za oplakivanje, ružmarin za sjećanje i visibabe za nadu. Ponegdje su bile utaknuti kartončići kao jedra napola potonulih brodova u plitkom moru. Liv je uzela jedan i osjetila kako joj se hladan prst spušta niz kralješnicu kad je vidjela što na njoj piše. Dvije riječi, »Mučenik Mala«, a iznad njih, ispunivši gornji dio kartončića, bilo je veliko slovo T.

»Gospođica Adamsen?« Liv je naglo okrenula glavu, instinktivno se odmaknuvši od glasa dok su

joj oči tražile odakle dolazi. Iznad nje je stajala žena u pedesetim godinama pomodno odjevena u

ugljenosivi prugasti kostim nešto tamniji od njezine uredno podšišane kose. Svrnula je pogled s Liv na cvijeće koje se prostiralo na zemlji iza nje, a zatim ju je opet pogledala.

»Doktorica Anata«, upitala je Liv, podigavši se da je pozdravi. Žena se nasmiješila i ispružila ruku. Liv ju je stisnula. »Ali kako ste znali da sam ja?«

»Upravo sam došla iz televizijskog studija«, rekla je žena, zavjerenički se nagnuvši prema njoj. »A vi ste, draga moja, itekako velika vijest.«

Liv je živčano pogledala svjetinu. U tom su trenutku obraćali pozornost na planinu i ženu koja je nijemo širila ruke. Nitko je nije gledao.

»Da odemo nekamo gdje je malo mirnije«, predložila je doktorica Anata, pokazujući prema nasipu, gdje se mala vojska plastičnih stolova izlijevala iz nekoliko kavana.

Liv se osvrnula na svetište koje je označavalo mjesto gdje je umro njezin brat, a zatim je kimnula i pošla za Miriam.

* * * Kombi se zaustavio kod zida starog grada blizu južnih gradskih vrata. Cornelius je pogledao zaslon. Strelica se nije pomakla, pokazujući mjesto kod suhog opkopa na starom nasipu. Djevojka se posljednjih nekoliko minuta nije pomaknula.

Sišao je s vozačkog sjedala i otvorio vrata. Kutlar je zatvorio notebook, predao ga Corneliusu i ukočeno kliznuo preko sjedala kako bi mu se pridružio na pločniku. Razmak do tla nije bio velik, ali u trenutku kad mu je stopalo dodirnulo zemlju, kao da mu je netko opet pucao u nogu. Stisnuo je zube od boli, odlučivši da neće izgledati slab; osjećao je kapi znoja ispod košulje. Držao se za vrata da ostane uspravan; glava mu je klonula prema naprijed dok se prisiljavao da ispruži nogu. Na rubu vidnog polja mogao je vidjeti da su Corneliusove čizme okrenute prema njemu. Čekao ga je. Nije to mogao sam obaviti.

Kutlar je posegnuo u džep i izvukao bočicu pilula koje si je bio uskraćivao posljednjih nekoliko sati, odvrnuo poklopac i sasuo nekoliko pilula u vlažan dlan. Na naljepnici je pisalo da uzme jednu svaka četiri sata. Ubacio je dvije u usta, gotovo se gušeći dok ih je gutao na suho.

Pogledao je iza Corneliusa prema južnim vratima. Djevojka je bila negdje u starom gradu. Budući da je samo on znao kako izgleda, a bicikli su bili jedina vozila dopuštena na strmim, drevnim ulicama, morat će pješačiti. Strpao je pilule u džep, ispustio vrata kombija i počeo šepati prema kioscima za ulaznice. Njegova je noga već na pola puta obamrla. 92 Kavana je bila puna, premda nije bila na nasipu i nalazila se podalje od glavne ulice. Bila je manje popularna od drugih jer nije imala izravan pogled na Citadelu, ali Liv je ipak mogla osjetiti njezino prisustvo kroz kamenu zgradu koja ju je zaklanjala. Bila je kao sjena koja se materijalizirala ili oluja koja se podizala. Liv je sjedila kraj stručnjakinje za Ruševinu, daleko od gomile i okrenuta prema zidu, a žustri mladi konobar u bijeloj pregači i crnom prsluku uzeo je njihovu narudžbu. Otrgnuo je priznanicu i stavio je pod pepeljaru.

»Dakle«, rekla je Miriam čim se udaljio, »kako vam mogu pomoći?« Liv je stavila bilježnicu na stol. Kartončić koji je uzela još joj je bio u ruci.

Preokrenula ga je i opet pročitala riječi: T

MUČENIK MALA »Možete li mi reći što to znači«, rekla je, gurnuvši ga preko stola.

»U redu«, rekla je Miriam. »Ali mi najprije morate nešto reći.« Pokazala je T. »Rekli ste da ste vidjeli znakove na bratovu tijelu. Je li ovo bio jedan od njih?«

Liv je okrenula prvu stranicu bilježnice i preokrenula blok da pokaže skicu Samuelova tijela. »Bio je žigosan na njegovu ruku«, rekla je.

Miriam je zurila u mrežu ožiljaka, pogođena njihovom divljom ljepotom. Brzo je zatvorila bilježnicu kad se konobar opet pojavio i stavio pića na papirnati stolnjak. »To je Tau«, rekla je čim je konobar otišao. »Vrlo moćan i drevan simbol, jednako star koliko i ova zemlja koja je po njemu dobila ime.«

Liv se namrštila, ne shvaćajući kako je riječ »Tau« mogla postati »Turska«.

»Govorim o zemlji na kojoj se nalazi Citadela«, rekla je doktorica Anata, primijetivši njezinu zbunjenost. Kimnula je prema dalekim vrhovima, jedva vidljivima između zgrada, čiji su nazubljeni obrisi pred nebom izgledali kao zubi. »Kraljevstvo Tau.«

Liv je slijedila njezin pogled, sjetivši se karte u turističkom vodiču i planinskog lanca koji se obavijao oko grada i preko krajolika protezao poput kralješnice. »Planine Toros«, rekla je; prvo je slovo sad dobilo novo značenje.

Doktorica je kimnula. »Kako biste valjano razumjeli važnost znaka Tau i što on znači za ovo mjesto, trebate poznavati malo povijesti.« Nagnula se prema naprijed, ispreplevši duge prste sa srebrnim prstenjem iznad netaknute bjeline papirnatog stolnjaka. »Prvi zapisi o ljudima u ovom kraju opisuju sukob između dvaju zaraćenih plemena, od kojih je svako težilo vlašću nad zemljom. Jedno se zvalo Jahve. Živjeli su u špiljama na pola puta uz planinu, a vjerovalo se da štite svetinju koja im je dala veliku moć. Čak i u to prapovijesno doba druga su ih plemena toliko poštivala, ili su ih se barem toliko bojala, da su hodočastila na planinu, donoseći hranu i stada stoke na dar bogovima za koje su vjerovali da ovdje žive.

S vremenom je ovdje nastao grad, obogativši se na hodočasnicima koji su došli na planinu da daju darove i piju čudesnu vodu koja je tekla iz zemlje i za koju se govorilo da daje dobro zdravlje i dug život svakome tko je popije. Pojavila se javna crkva da se brine za ovozemaljske interese Citadele te da propovijeda Božju riječ koja je s planine bila predana u pisanom obliku. U tim je zapisima ime Boga bilo napisano kao JHVH, što se izgovara kao Jehova ili Jahve — baš kao ime pleme

na. Opisivali su kako je svijet stvoren i kako su se ljudi počeli množiti na njemu. Svatko tko je dovodio u pitanje tu službenu inačicu bio je proglašen heretikom i progonili su ga nemilosrdni ratnici-svećenici koji su jahali pod zastavom koja je nosila simbol Citadeline božanske vlasti.« Pokazala je znak

T. »Tau. Jedini pravi križ. Simbol svetinje koja im je u početku dala moć nad drugima. Simbol Sakramenta.« Cornelius je zastao neposredno pred velikim kamenim lukom koji je vodio na javni trg i otvorio notebook da uhvati signal. Njegova se strelica primaknula, ali je djevojčina pokazivala na isto mjesto.

Pogledao je niz strmu ulicu prema Kutlaru. On je bio oko pet metara iza njega, s mukom ukočeno hodajući uzbrdo, košulja mu je bila mokra od znoja i svaki je spori korak bio ritmički rođak prijašnjeg koraka: ranjena se noga sporo pokrenula prema naprijed, oprezno se spuštajući na zemlju, a zdrava je brzo skočila prema naprijed kako bi je što manje opteretila.

Cornelius ga je planirao ustrijeliti pištoljem s prigušivačem koji je imao u džepu nakon što identificira djevojku, a zatim ga staviti u sjedeći položaj na jednu od klupa na nasipu. Nadao se da će djevojka od šoka biti poslušna i da će sama otići nizbrdo, premda je za slučaj potrebe imao u džepu špricu punu Haldola. Gledao je Kutlarovo metronomsko napredovanje prema njemu. Pričekao je dok ga nije gotovo sustigao, a zatim opet pogledao zaslon. Djevojka se još uvijek nije pomaknula. Zatvorio je notebook, stavio ga u džep i uputio se u sjenu luka. 93 Liv je pogledala simbol Tau. Tijekom leta mnogo je pročitala o Sakramentu, ni ne sanjajući da bi mogao biti povezan s bratovom smrću.

»Činjenica da je vaš brat imao taj znak na ruci znači da je znao što je Sakrament«, nastavila je stručnjakinja za Ruševinu. »Možda je pokušavao podijeliti to znanje.«

Liv se sjetila što je Arkadian rekao: riješite zagonetku Sakramenta, riješite zagonetku Samuelove smrti. Pogledala je doktoricu Anata. »Vi ste morali doći do vlastitih zaključaka o tome što bi Sakrament mogao biti«, rekla je.

Stručnjakinja je stresla glavom. »Kad god mi se učini da ću to shvatiti, uvijek mi izbjegne. Mogu vam reći što nije. To nije Kristov križ, kako neki vjeruju. U usporedbi s vjerskim redom unutar te planine, Krist je praktički novajlija. Zato to nije ni njegova trnova kruna, koplje koje mu je probolo tijelo, niti Sveti Gral iz kojega je pio. Sve su to mitovi koje je Citadela stoljećima poticala kako bi skrenula pozornost i prikrila istinski identitet Sakramenta.«

»Onda, kako uopće znamo da se išta nalazi unutra«, upitala je Liv. »Ako ga nitko nikad nije vidio.«

»Ne možete izgraditi najveću religiju na svijetu samo na temelju govorkanja.«

»Ne možete? Razmislite o tome. Imate ta dva prapovijesna sukobljena plemena. Kako bi pobijedilo, jedno se utvrđuje u ovoj planini i tvrdi da ima neko božansko oružje. Možda dolazi do suše ili pomrčine, a ljudi iz plemena tvrde da je to njihovo djelo. Ostali počinju vjerovati da pleme ima moć i ponašaju se prema njima kao prema bogovima. Njima se to sviđa i zato nastavljaju s tom varkom. Prebacite se tisuće godina u budućnost i ljudi još uvijek vjeruju u to, samo je sada oko toga izgrađena golema religija.« Mislila je kako je Samuel otišao od nje. Rekao joj da se želi približiti Bogu. »I ako je moj brat to pronašao, ako je poslije svega što je pretrpio otkrio da je jedina stvar koja ga je održavala na životu, njegova vjera, zapravo sagrađena na ničemu...«

Miriam je vidjela suze u Livinim očima. »Ali ondje ima nečega«, rekla je. »Nečega što ima moć.« Uzela je bocu vode i pogledala sliku na naljepnici. »Dajte da vas ovo pitam...« Ulila je vodu u čašu i srebrno je prstenje zazveckalo o bocu. »Sto želite od života? Sto svi mi želimo? Želimo zdravlje, sreću, dug život, zar ne? Tako je oduvijek. Najdrevniji od naših predaka, prvi ljudi koji su napravili vatru i zašiljene štapove da se zaštite od divljih zvijeri, i oni su željeli iste stvari: a planina je čak i onda postojala, kao i sveti ljudi u njoj. I ta jednostavna plemena, koja su samo željela živjeti malo duže i ne pobolijevati, obožavala su te ljude, ne zbog neke domišljate glasine nego zato što su muškarci u planini živjeli vrlo dugo i nisu pobolijevali. Recite mi, kad mislite o Bogu, kakva vam slika pada na um?«

Liv je slegnula ramenima. »Muškarac duge bijele brade.« »A odakle mislite da ta predodžba potječe?« Okrenula je bocu i pokazala

sliku Citadele na naljepnici. »Najraniji je čovjek gledao uvis na planinu i s vremena na vrijeme vidio bogove koji su ondje živjeli; muškarce duge kose i dugih bijelih brada. Stari, prastari muškarci u vrijeme kad ste imali sreću ako ste doživjeli četrdesetu godinu.

Ova se voda izvozi po cijelom svijetu, još od rimskog doba kad su carevi prvi saznali za nju. Mislite li da su je slali sve do Rima zato što je imala dobar okus ? Željeli su ono što svaki čovjek uvijek želi, a kraljevi više od većine drugih: željeli su dulje živjeti. Čak i danas osoba može očekivati da će živjeti prosječno sedam godina duže u Ruševini nego u bilo kojem drugom većem gradu i tisuće ljudi još dolaze ovamo i izliječeni su od svih mogućih bolesti. To nisu govorkanja. To su činjenice. Mislite li još uvijek da tu nema ničega?«

Liv je spustila oči na pepeljaru. Njezina desetogodišnja ovisnost o nikotinu naoko je iščezla otkad je stigla u Ruševinu. Miriam je imala pravo, tu je moralo biti nečega. Samuel je ne bi bio uvukao u cijelu priču da u tome nije bilo nečega; i ne bi bio ugrebao ona slova na sjemenke da nisu ukazivala na nešto. Pitanje je bilo, na što?

Okrenula je stranicu u bilježnici gdje je prepisala slova. Opet ih je pogledala. I kao sunce koje se probija kroz oblake, prepoznala je nešto novo u njima. 94 Cornelius je stajao na jari popodnevnog sunca, gledajući uzburkane gomile skupina iz autobusa i drugih turista koji su preplavili širok nasip: ljude koji su pozirali za fotografije, ljude koji su se okupljali oko turističkih vodiča, ljude koji su samo gledali Citadelu, izgubljeni u vlastitim razmišljanjima. Bilo je mnogo mladih žena, a bilo koja od njih mogla je biti ona djevojka. Pogladio je smežuranu kožu na obrazu, predočavajući neprijateljicu. Dok je ležao u bolnici, u magli morfija oporavljajući se od presađivanja kože, često je mislio na nju. Vidio ju je kako dolazi niotkuda, držeći svežanj krpa, a tijelo joj je bilo prekriveno burkom koja je skrivala sve osim očiju i ruku. Katkad je držala smotak novina, kao smotak u koji ga je zamotala majka prije nego što ga je ostavila kraj vrata sirotišta i zakoračila pred vlak za Liverpool. Nikad joj nije vidio lice. Ali nije trebao znati njihova lica da zna što su one. Izdajice, svaka od njih.

Iza njega, Kutlarovo teško disanje i spori koraci najavili su njegov dolazak kao u gubavca koji se izvlači iz špilje. Cornelius je gurnuo ruku u džep i uhvatio držak Glocka.

»Koja je ona?« upitao je.

Liv je gledala slova koja je prepisala sa sjemenki u originalnim parovima:

Zatim ih je usporedila s kartončićem koji je pronašla među cvijećem. Uzela je kemijsku olovku i napisala riječ »Mala« u bilježnicu, prekriživši

ta slova da vidi koja su preostala. Pretpostavivši da je T Tau, ostala su samo tri slova — s, k i A, i dva znaka

— + i ?. Gledala ih je, napisala posljednju riječ i posljednja dva znaka, a zatim pročitala što je napisala.

Zbog položaja podcrtanih simbola izgledalo je ispravno. Kao i velika slova na početku svake riječi. Je li to bila poruka koju joj je brat poslao? To je imalo nekog smisla. T je bio Tau, simbol Sakramenta, a znak plus mogao je biti križ. Upitnik je simbolizirao zagonetku njegova identiteta, što je ostavilo dvije riječi koje su izgledale kao uputa — »Pitaj Mala«. Pogledala je stručnjakinju za Ruševinu.

»Tko su Mala?« upitala je. Miriam je podigla pogled s bilježnice u kojoj je pročitala riječi koje je Liv

napisala. »Rekla sam vam da su u početku bila dva plemena«, rekla je. »Jedno od njih bilo je Jahve, muškarci s planine. Drugo je bilo otpadničko pleme koje je vjerovalo da su ljudi iz plemena Jahve ukrali Sakrament i da su, zatočivši ga, poremetili prirodni red stvari. Vjerovali su da bi se Sakrament trebao otkriti i osloboditi — to se pleme zvalo Mala. Pleme Jahve progonilo ih je, a njihovi su pripadnici bili lovljeni i ubijani zbog svojih uvjerenja. Ali održali su svoju vjeru na životu i nastala je tajna crkva, čak i u sjeni premoći planine. U doba kad su ljudi plemena Jahve sklopili ugovor s Rimljanima da >preina- če< državnu religiju, ulili su svoju otrovnu mržnju prema plemenu u jezik — na latinskome >mala< znači >zlo<. Ali premda je Crkva demonizirala te ljude i spalila njihove kapele te zaplijenila i uništila njihove svete zapise, nije im mogla uništiti duh.«

Liv je osjetila kako joj se koža steže. »Postoje li još uvijek?« upitala je. Miriam je otvorila usta da odgovori, ali iznenada je pogledala uvis. Liv se

okrenula i vidjela kako se visok muškarac pojavljuje iza nje, u obrisu pred vedrim nebom. Oči su joj se privikle na sjaj i crte njegova lica počele su dobivati oblik u tami obrisa, najprije oči — blijede i plave, koje su gledale ravno u Liv. U prsima joj je nešto zatitralo kad je shvatila tko je on.

»Da«, rekao je Gabriel. »Da, postojimo.« 95 Smjesta gdje je Kutlar stajao, mogao je vidjeti cijeli nasip, koji je obgrlio podnožje planine i tekao do niza kamenih zgrada u daljini koje su obećavale sve vrste tretmana mineralnom vodom radi ozdravljenja i okrepljenja.

»Ona nije ovdje«, rekao je. Cornelius je ispustio revolver u džepu. Kudar je odugovlačio, bio je

siguran u to. Otvorio je notebook i pogledao kartu nasipa. Dvije su se strelice gotovo preklopile u središtu, pokazujući na mjesto gdje su sada stajali. »Ona jest ovdje«, rekao je, vadeći mobitel iz džepa i brzo utipkavajući Livin broj.

Zakoračio je prema naprijed i pritisnuo gumb za nazivanje, spu- stivši mobitel kako bi mogao čuti zvonjenje. Približio se svetištu, ne obazirući se na mrmljanje svjetine, i začuo nešto pred sobom.

Nagnuo je glavu u stranu i oči su mu zabilježile mali pokret kad se opet začuo zvuk. Dolazio je s da, između cvijeća, zujeći kao velika uhvaćena pčela. Cornelius je čučnuo i gurnuo ruku u mekane latice. Rukom je uhvatio tvrdo plastično kućište mobitela. Još je jednom zavibrirao kad ga je izvukao, ostavljajući krater na površini cvijeća. Iz vlastita je mobitela začuo mehanički glas koji je zatražio da ostavi poruku. Prekinuo je poziv i prolistao kroz izbornik Livina mobitela, provjeravajući zabilježene pozive, adresar, poruke. Sve je bilo prazno.

Netko je resetirao mobitel i ostavio ga. Miriam je gledala kako bradati muškarac brzo odlazi od svetišta. Vidjela je kako se zaustavlja kod udaljenog zida, razgovara s drugim muškarcem i gleda u nešto što je izgledalo kao mali laptop. Gabriel je imao pravo. Slijedili su signal djevojčina mobitela.

Gurnula je ruku u džep i izvukla vlastiti mobitel. Pošla je prema nizu lječilišta, udaljujući se od muškaraca s laptopom. Isključila je mobitel, pomišljala da ga baci u jednu od kanti kraj zida jarka, ali ga je stavila natrag u džep i odlučila da umjesto toga na nekoliko dana napusti grad. Moći će ga se uvijek riješiti kasnije — što će ovisiti o tome kako stvari ispadnu. Barem je djevojka sada bila na sigurnom. To je bila glavna stvar. Motocikl je štropotao niz uske popločane ulice, krivudajući između turista i štandova s hranom. Liv nije nosila kacigu pa joj je vjetar viđao kosom preko lica dok se držala za Gabriela. Mogla je osjetiti čvrstoću njegova tijela ispod odjeće, a njezine su se noge nehotice priljubile za njega svaki put kad se motocikl propeo i skrenuo na neravnoj ulici. Jaki miris koji je zamijetila kad su se sreli prije manje od dvadeset četiri sata sad se opet omotao oko nje, prolazeći u struji toplog popodnevnog zraka. Glava joj je bila u visini njegovih širokih ramena pa se morala opirati porivu da se nasloni na njih. Shvatila je da nije riječ o kolonjskoj vodi, kako je isprva mislila, bio je to njegov miris, a bio je ugodan.

Nije imala pojma kamo idu, niti kako bi mogla stupiti u vezu s bilo kime sada kad nije imala mobitel, niti je znala išta o muškarcu za kojeg se sada pripijala. Ipak, prvi put u nekoliko dana osjećala se čudnovato sigurnom. U njegovoj je žustrini bilo nečega što ju je prisililo da ode s njim. Imala je dojam da je sve što je zatražio od nje bilo za nju, ne za njega. Kao da je njezina sigurnost njegova jedina briga. A on je pripadao plemenu Mala. I ako je ono što je upravo otkrila od stručnjakinje za Ruševinu bila istina, najmanje što je mogla učiniti bilo je da ima povjerenja te pođe u smjeru koji joj je brat bio pokazao.

Uostalom, pomislila je dok je motocikl prolazio kroz zapadna gradska vrata ušavši u promet koji je puzao oko unutarnjeg prstena na putu iz grada, što drugo da učinim? 96 Arkadian je sjedio na suvozačkom sjedalu neobilježenog patrolnog automobila, gledajući zaustavljene automobile, kad je centrala prihvatila poziv.

»Policijski odjel Ruševine.« »Biste li me mogli spojiti s podinspektorom Sulleyjem Mantu- som«,

rekao je. »Tko zove, molim?« »Inspektor Arkadian.« Linija se prekinula i začula se melodija Vivaldijevih Godišnjih doba.

Promet se uspio pokrenuti prema naprijed za dužinu cijelog automobila kad se operater ponovno oglasio.

»Žalim, taj broj ne odgovara.« »U redu, biste li me mogli spojiti s njegovim mobitelom?« Linija se opet prekinula. Ovaj je put poziv otišao izravno na telefonsku

sekretaricu. Dovraga, kamo je otišao? »Ovdje Arkadian«, rekao je otresitim i zlovoljnim glasom. »Smjesta me nazovite.«

Prekinuo je vezu i pogledao ulicu zakrčenu prometom. Nazvao je Sulleyja istog trenutka kad je opazio zasjedu televizijske ekipe u mrtvačnici. Gledao je na televiziji kako Sulley praktički vuče Liv pokraj kamera, a zatim je gura u policijska kola kao da je osumnjičena. Kad ga uhvati, probit će mu novu rupu u guzici. Možda Sulley baš to i očekuje pa zato ne uzvraća pozive. Mobitel mu je zacvrkutao u ruci i otvorio ga je. »Sulley?«

»Ne, ovdje Reis. Imam neke novosti za vas.« Arkadian je ispuhao frustraciju na vjetrobran u dugom mlazu zraka.

»Jesu li to dobre vijesti?« »One su... zanimljive. Upravo sam se ušuljao u laboratorij i pogledao

analizu DNK da vidim kako stvari stoje. Usporedio sam djevojčin uzorak iz usta s redovnikovim. Otprilike je na pola puta kroz postupak elektroforeze, ali ipak sam ga fluorizirao da vidim kako se niti razdvajaju.«

»Ne znam što išta od toga znači. Samo mi recite: podudaraju li se?« »Još treba vremena prije nego što budu potpuno analizirane, ali kako

stvari sad izgledaju, rekao bih da se oni više nego podudaraju, identični su. Sto je čudno.«

»Zašto? To potvrđuje njezinu priču.«

»Da, potvrđuje. Ali ja sam nekako očekivao da će rezultati dokazati da djevojka nije redovnikova sestra.« »Zašto?«

»Zato što u cijeloj zapisanoj povijesti spojenih blizanaca nije bilo nijednog jedinog slučaja kad su bili različitih spolova. Genetski moraju biti istog spola, jer su zapravo jedna osoba.«

»I tako to nije moguće?« Reis je zastao. »Medicinski govoreći, to je krajnje nevjerojatno.« »Ali ne i nemoguće?« »Ne. Ima mnogo zapisanih slučajeva dvostrukih spolnih obilježja u

osobama — hermafroditi i slično, a s obzirom na vjerski vid cijelog ovog slučaja, rekao bih da ako vjerujete u djevičansko rođenje, to omogućuje sve vrste...«

»Čuda?« »Htio sam reći, neobjašnjenih pojava.« »Nije li to ista stvar?« Reis nije ništa rekao. »Dakle, s obzirom na dokazni materijal, vi mislite da djevojka govori

istinu?« Reis je opet zastao, opterećen prirodnim skepticizmom znanstve- nika.

»Da«, napokon je rekao. »Mislim da govori. Nisam to mislio dok nisam vidio rezultate usporedbe DNK, ali to ne možeš krivotvoriti.«

Arkadian se nasmiješio, zadovoljan time što nije pogriješio kad je djevojci ukazao povjerenje. Sad je bio uvjereniji nego ikada da je ona ključ za sve. »Učinite mi uslugu, hoćete li«, upitao je. »Biste li mogli sve to dodati datoteci slučaja pa ću zapise pregledati kad se vratim u ured.«

»Svakako. To mi neće biti teško. Gdje ste sada?« Arkadian je pogledao na promet koji je zakrčio uske ulice prema Vrtnoj

četvrti. »Još uvijek tražim mrtvog redovnika«, rekao je. »Premda bi se u ovom trenutku mrtvac mogao kretati brže od mene. Kako stoje stvari kod vas? Je li novinarima već dosadno?«

»Šalite li se, sad ih tu vani ima na stotine. Kladim se da jedva čekate vidjeti vijesti u šest popodne.«

»Oh, svakako«, odgovorio je Arkadian, misleći na neizbježne glavne vijesti: REDOVNIKOVO TIJELO UKRADENO PRED NOSOM POLICIJE. »Zbogom, Reis«, rekao je i prekinuo vezu prije nego što je on mogao išta više reći. Okrenuo se prema policajcu u civilnom odijelu koji je šutke sjedio kraj njega. »Mislim da bih se mogao prošetati«, rekao je, otkopčavši svoj sigurnosni pojas. »Imate adresu, srest ćemo se ondje.«

Izvukao se sa suvozačkog sjedala prije nego što je vozač imao vremena odgovoriti i počeo hodati ulicom, krivudajući između automobila koji su se kretali vrlo polako, i dobivši zbog toga nečije uporno trubljenje i srednji prst od vozača kamiona. Hodanje je bilo ugodno. Otreslo je nešto njegove

frustracije. Ali uznemiravala ga je stalna Sulleyjeva šutnja. Prolistao je kroz popis primljenih poziva dok nije pronašao Livin broj, pritisnuo gumb za pozivanje i pogledao uvis. U daljini je na uličnom znaku, koji je treperio kroz izmaglicu od vrućine i ispušnih plinova, mogao vidjeti ploču s natpisom Ulica egzegeze.

Išao je prema njoj, slušajući mehanički glas koji mu je priopćavao da se osoba koju je pokušavao nazvati ne može dobiti. Namrštio se. Posljednji put kad je bio nazvao, Livin mu je glas rekao da ostavi poruku. Opet je nazvao. Dobio je isti automatski odgovor. To je svakako bio njezin broj, ali to nije bila ona. Prekinuo je vezu a da nije ostavio poruku.

Ulica egzegeze bila je mnogo šira od ulica iz koje je došao, a obrubljivale su je nekad raskošne kuće koje su sada bile samo oronula zbirka uredskih zgrada pocrnjelih od ispušnih plinova i starosti. Hodao je zasjenjenom stranom, brojeći kuće dok nije pronašao broj 38 duboko urezan u kameni stup kraj širokih vrata. Ispod njega na kamenu je blistao mjedeni četverokut na kojem je pisala riječ Ortus iznad logotipa cvijeta s četiri latice i Zemljom u sredini. Gurnuo je mobitel u džep i popeo se uz tri stube koje su vodile do teških staklenih vrata, neprimjereno suvremenih u isklesanom kamenom ulazu. Gurnuo ih je i ušao. 97 Sulley se polako osvijestio. Osjećao se kao da se polako uzdiže iz dubina tamnog bazena punog ulja. Znao je da nešto nije u redu čak i prije nego je otvorio oči. Gdje god da se nalazio, mjesto je smrdjelo po vlazi, dimu i tami. Pokušao je otvoriti oči, ali samo su se zakolutale iza teških kapaka koji su se odbijali micati. Glava ga je boljela kao da je bio na pijanki, ali znao je da nije, barem ne u posljednje vrijeme. Duboko je udahnuo, puneći nos s više vlažnog, tamnog vonja i zatim, bučno dišući poput dizača utega, uložio je svu energiju u otvaranje lijevog oka. U trenutku prije nego što se očni kapak opet zatvorio, nazreo je gdje se nalazi. Bio je u nekoj vrsti špilje.

Na trenutak se odmarao, iscrpljen od napora, pokušavajući pročistiti glavu i shvatiti što je vidio. Pokušavao je čuti bilo kakve zvukove koji su mu mogli dati neki znak. Sve što je čuo bilo je šištanje krvi u ušima. Zvučalo je kao da se teški valovi razbijaju o obalu prekrivenu šljunkom. Njihov postojan ritam smirivao ga je sve dok mu se disanje nije produbilo i ponovno je utonuo u duboki, drogirani bazen nesvijesti, dok mu je zamućeni um i dalje pokušavao objasniti kako se, dovraga, našao u špilji kraj mora. * * *

Nije bilo ničega blagog u načinu na koji se sljedeći put uzdigao iz crnih dubina sna. Ovaj se put osjećao kao da ga vuku za šiljak zariven u bazu lubanje. Pokušao je kriknuti, ali sve što je izašlo iz njegovih usta bilo je prigušeno jaukanje. Pokušao je odmaknuti glavu od boli, ali nije je mogao pomicati. Oči su mu se uz velik napor otvorile, lijeno se valjajući u dupljama dok je tražio izvor svoje agonije. Nakratko je vidio neravne kamene zidove osvijetljene razigranim plamenovima. Vidio je obrise zlokobnih naprava kako se ocrtavaju u tami. Nije mogao vidjeti uzrok boli, a to je, više nego išta drugo, u njemu pobudilo strah koji ga je k svijesti prizvao brže od ledene vode.

Napokon je bol počela jenjavati, a iz magle se uzdiglo sjećanje. Sjetio se da je ušao u kombi, okrenuo se da uhvati sigurnosni pojas i osjetio oštru bol u desnoj nozi. Zaprepastio se kad je vidio špricu i posegnuo za njom rukama koje se nisu htjele pokoriti. Nije bilo ničega drugog.

Sad je pogledao mjesto gdje ga je ubola igla i pokušao ga dotaći, ali se ruke nisu htjele pomicati. Umjesto toga, oči su mu se okrenule prema dolje koliko su duplje dopuštale. Mogao je vidjeti podlaktice čvrsto vezane za naslone neke vrste stolca. Takoder je vidio nešto drugo, nešto krajnje iznenađujuće i neprimjereno u vlažnoj špilji. Kraj njegove desne ruke nalazio se stolić, a na njemu je bio laptop s mobitelom priključenim kratkim kabelom. Na trenutak je pomislio da sanja, nadrealistički san, ali bol u glavi i curenje nečega toplog i mokrog niz vrat učinili su to posve stvarnim. Pokušao je pomaknuti stopala, ali i ona su bila čvrsto vezana za stolac na kojem je sjedio. Otimao se vezama, iskušavajući snagu sve dok se oštra točka boli nije opet iznenada pojavila na stražnjoj strani vrata, pritiskajući prema naprijed sa strašnim navještajem. Pokušao se odmaknuti, ali su ga vrpce preko čela i grla čvrsto držale. Nije se mogao micati. Nije mogao disati. Pritisak se pojačavao sve dok bol nije postala tako jaka da je pomislio kako će mu se kralješnica slomiti. Nekoliko su ga trenutaka ondje držali, na vrhuncu boli, prije nego što se ona malo smanjila, donoseći neznatno ali dobrodošlo olakšanje.

Kroz šištanje krvi koja mu je navirala u glavu čuo je struganje nogu po podu iza sebe. »Tko je tu«, zakreketao je, ne uspijevajući ukloniti strah iz glasa. Osjetio je da nešto vuče njegovu desnu ruku i shvatio da je oslobođena. Pokušao ju je podići da protrlja stražnji dio vrata, ali ga je zvonki klak gotovo odmah zaustavio trzajem. Debeli kožnati okov bio mu je na ručnom zglobu, kratkim lancem privezan za naslon za ruku. Spustio ga je uz zveket metala, osluškujući bilo kakav novi pokret.

»Ja sam policajac«, rekao je u tamu, služeći se riječima kao talismanom. Iznenadna blizina glasa kraj njegova lijevog uha navela ga je da zajeca od

iznenađenja.

»Imaš kosu izdajice«, rekao je glas. »Nije li Juda bio crvenokos?« Sulley je pomakao oči ulijevo. Nije mogao vidjeti ništa osim tamnih

zidova i treperave svjetlosti. »Nalaziš se u stolcu za davljenje«, nastavio je glas, dubok i postojan,

grmeći iz obližnje tame. »Jednom od glavnih oružja za uništavanje raka hereze u doba inkvizicije. U tome ima čistoće koju ćeš zasigurno cijeniti. Neposredno ispod tvoje lubanje nalazi se debeli metalni vijak umetnut u naslon za glavu. Ako ga zavrnem u ovom smjeru...«, Sulley je osjetio kako mu se šiljak zariva u vrat i zasoptao u agoniji, »... vijak se steže i osjetit ćeš bol. Ako ga okrenem u drugom smjeru...«, pritisak se još jednom smanjio, »... osjetit ćeš olakšanje. Dakle«, rekao je glas, primičući se. »što će od toga biti?«

»Što želite«, upitao je Sulley u tamu. »Mogu vam dati novac. Želite li to?« »Sve što želim tvoja je vjernost«, promrmljano je. »I neki podaci. Molim,

znaj da smo te donijeli ovamo ne iz užitka nego iz potrebe, koju su prouzročila tvoja vlastita djela. Mi smo zatražili tvoju vjernost. Odlučio si je ne dati. Ti si izdao Crkvu — a to je grijeh.« Glas se primicao sve dok nije osjećao da zrak koji ga nosi šapće kraj uha. »Bi li sada htio priznati svoje grijehe?«

Sulleyjev je um zujao od mješavine bola i neodlučnosti. Bi li trebao priznati da je prodavao obavijesti drugima ili poreći? Ako porekne, mogli bi mu nanositi bol dok to ipak ne prizna. Nije želio da se bol vrati.

»Žao mi je«, brzo je rekao. »Pogriješio sam. Ako je to grijeh... onda — molim, oprostite mi.«

»Digni desnu ruku«, zapovjedio je glas.

Podignuo ju je visoko koliko je to mogao prije nego što ga je okov zaustavio.

»Taj se lanac zove mea. culpa.«, rekao je tamni glas. »On je omogućavao heretiku da potpiše priznanje na kraju svoje inkvizicije. Mea culpa znači "moja krivica". Priznanje krivice prvi je korak prema oproštaju. Znaš li što je drugi korak?«

»Ne«, zapištao je, glasom napetim između vrhunaca straha i boli. »Ispaštanje. Moraš izvesti djelo pravednosti da se iskupiš za grijeh.« Sulley je nekoliko puta plitko udahnuo, pokušavajući suzbiti paniku koja

ga je svaki čas mogla preplaviti, ali prihvatio je nagodbu kad su mu je ponudili.

»U redu«, rekao je. »Sto želite da učinim?«

98 Arkadian je okrenuo svoju značku kad je došao do recepcije.

»Tražim Gabriela Manna«, rekao je sa srdačnim smiješkom. »Radi li on ovdje?«

»Oh«, dahnula je recepcionerka, pogledavši značku, a zatim opet njega u zbunjenoj reakciji krivnje onih koji su istinski nevini. »Da. Pa... ne, obično ne. Mislim, obično je negdje na putu, ali radi za naše dobrotvorno društvo. Dajte da nađem.«

Utipkala je broj u telefon na stolu i progovorila tihim glasom. Iza nje se elegantno drveno stubište uvijalo prema gore i prenosilo zvukove iz ureda na prvom katu. Recepcionerka je pritisnula gumb i pogledala ga.

»On je u Sudanu«, rekla je. »Ne očekuje se da će se vratiti barem još mjesec dana.« Arkadian je kimnuo, misleći na otiske prstiju koji su ga smjestili u gradsku mrtvačnicu prije manje od dva sata. »Mogu pokušati dobiti njegov broj, ako želite«, predložila je. »Vjerojatno ima telefon u baznom logoru ili možda satelitski telefon. Pokušala sam nazvati njegovu majku da vidim je li razgovarala s njim. Ona upravlja društvom«, objasnila je.

»Imate li njezin broj«, upitao je Arkadian. »Ili biste znali kad bi se mogla vratiti?«

»Naravno«, rekla je žena, uzevši kemijsku olovku i prepisavši na notes broj iz popisa pred sobom. »Ovo je broj njezina mobitela. Očekivala sam da će se dosad već vratiti iz zračne luke. Mogu joj reći da vas nazove...«

»Ne, u redu je«, rekao je, uzimajući papir i gledajući ime i broj na njemu. »Ja ću je nazvati. Iz koje će zračne luke doći?«

»Gradske. Sva naša roba dolazi u nju.« Arkadian je kimnuo i nasmiješio se. »Hvala na pomoći«, rekao je. Onda

se okrenuo i prošao kroz teška staklena vrata na ulicu, gdje ga je čekao parkirani policijski automobil. 99 Opat je gledao kako doušnikova uzdrhtala ruka prelazi preko laptopa; kratki je lanac zveketao dok je ovaj tipkao niz pristupnih šifri. Internetska je veza preko telefona bila spora i prošlo je nekoliko dugih minuta prije nego što je naposljetku uspio otvoriti datoteku redovnikova slučaja.

»Otvorena je«, objavio je tami, dok mu je znoj kapao s vrha nosa uprkos hladnoći špilje.

»Je li išta dodano«, odgovorio je opat, naginjući se bliže zaslonu. Lanac se napeo i ponovno smotao dok je pjegava ruka utipkavala još

nekoliko šifri da otvori e-poštu, a zatim prolistala kroz dolaznu poštu i otvorila poruku od samo jedne riječi koju je poslao GARGOYLE: »Crveno.«

»Potražite sve obilježeno crvenom bojom«, objasnio je doušnik uzdrhtalim glasom. »To je novo.«

Izbrisao je poruku, otvorio datoteku redovnikova slučaja i počeo listati kroz nju. Opat je gledao kako stranice prolaze zaslonom, svaka puna detalja o stvarima koje nitko izvan Citadele nikada ne bi smio vidjeti. Osjetio je mučninu na pomisao o svim gladnim očima koje su prešle preko tih stranica, pohlepno hvatajući zalogaje na njima kao mravi na kostima. Crvena se vrpca pružala preko stranice, bacajući grimiznu svjetlost na lica okrenuta prema njoj. Pjegava je ruka zastala. Opat je počeo čitati. To je bio kratki opis Livina razgovora s Arkadianom o čudnim okolnostima njezina rođenja uz objašnjenje zašto je imala drukčije ime i datum rođenja od brata. Opat je to pročitao, kimajući sam sebi. To je riješilo zagonetku zašto sestra nije bila otkrivena kad je Samuel bio ušao u Citadelu.

»Nastavi«, rekao je. Crveni se tekst pomicao i nekoliko su dugih minuta samo bijele stranice

letjele preko ekrana dok je doušnik listao kroz datoteku. Tek na kraju, u dijelu o patologiji, crveni se tekst vratio i opet obasjao špilju svojim krvavim sjajem.

Novi je tekst imao dva dijela. Prvi je bio bilješka koja je objašnjavala da je uzorak redovnikovih jetrenih stanica označen kontaminiranim na temelju toga što se činilo da se stanice obnavljaju. Opat se pitao je li to dokaz da se brat Samuel vraća u život, kako je proročanstvo govorilo ili je to samo latentna posljedica njegove blizine Sakramentu. Međutim, kad je pročitao drugi crveni dio, palo mu je na um novo tumačenje i krv mu se ubrzala. Bila je to kratka bilješka nekog doktora Reisa koja je opisivala potankosti rezultata usporedbe uzoraka DNK uzetih od poginulog redovnika i od djevojke.

Opat se zagledao u pocrvenjeli zaslon, dok mu je um žuborio od patologovih otkrića i zaključaka. Bili su isti. Ne samo da je brat Samuel imao sestru, ona je bila njegova identična blizanka.

Zbog tog je podatka sve imalo smisla. Proročanstvo je imalo pravo. Samuel je uistinu bio križ. Ali pao je, a sada se djevojka uzdigla na njegovu mjestu: meso njegova mesa, kost njegove kosti. Ista.

Sad je ona bila križ. Ona je bila oruđe koje će ubiti Sakrament i osloboditi svijet od hereze.

Ona je bila ključ svega. »Uništi datoteku«, rekao je. »Kopiraj je u laptop i onda je iz- briši iz

policijske arhive.« Doušnik je zastao, očito oklijevajući da izvede tako očit vandalizam. Opat

je polako stavio ruku na vijak za pritezanje, šaljući drhtaj kroz šiljak u

njegovu kralješnicu. To je bilo dovoljno da lanac opet zazvekeće preko naslona za ruku kad se doušnik hitro pokorio,

dodajući u originalnu datoteku u policijskoj bazi podataka virus koji će uništiti sadržaj, direktorij i onda sam sebe.

Opat je pogledao na mobitel povezan s laptopom, a um mu je sjajio od svjetlosti novog podatka. Trebao je upozoriti Corneliusa da se pobrine da brzo dovede djevojku neozlijeđenu; onda će je moći upotrijebiti da ispuni proročanstvo i izvrši obećanje dano Bogu prije nekoliko tisućljeća. To je bila njegova sudbina, sada je uvidio; bio je rođen da to učini. Mislio je na prelata, koji leži u tami, brinući se za Božje mišljenje o njegovim djelima i požalio ga. On neće završiti svoje dane u kajanju zbog propuštenih prilika. Kad mu je prelat zapovijedio da ništa ne učini, imao je hrabrosti da sasluša svoje srce i poduzme potrebne mjere. A sada, evo ih ovdje.

Prisjetio se kako se prelat okrenuo od njega kad su posljednji put razgovarali, kad je koščatom rukom odbio njegov zahtjev. Bio je slab, ali i tvrdoglav, i ta ih je tvrdoglavost gotovo stajala prilike za spasenje.

Ali još je uvijek bio na vlasti. Opat je razmišljao o tome. Prelatova slabost i nespremnost da išta

poduzme još bi ga mogle spriječiti da ispuni svoju sudbinu. Prekršiti prelatovu zapovijed izvan planine bilo je jedno, ali unutar nje imao je mnogo veći utjecaj: ljudi su bili privrženi položaju, ako ne i osobi. Prelat ga je mogao zaustaviti. Još gore, mogao je preuzeti inicijativu. Mogao je ustati iz kreveta i izvršiti proročanstvo, posljednji čin čovjeka koji je očajnički želio svoj dugi, prazni život okruniti istinskim značenjem. A kad proročanstvo bude ispunjeno, što onda? Hoće li oni zadobiti moć Sakramenta, kako su mnogi teolozi vjerovali? Hoće li postići trajnu besmrtnost, a ne samo njezin nagovještaj? Ako bude tako, onda prelat nikad neće umrijeti i opat će mu zauvijek biti podređen.

Opat je podigao pogled, iznenada svjestan tišine. Na laptopu je indikator stigao do sto posto, a zatim nestao. »Je li sve izbrisano?«

»Da«, rekao je doušnik. »Više ničega nema.« »Dobro«, rekao je opat, stavivši obje ruke na vijak za pritezanje. Prelat je

bio važan. Još je uvijek mogao sve upropastiti. Tabula rasa, prošaptao je. A zatim je započeo okretati vijak.

V

»Vještici ne daj da živi!« KNJIGA IZI.ASKA 22:18

100 Rani proljetni sumrak već je počeo ranjavati rubove popodnevnog

neba kad se motocikl udaljio od stražarnice i uputio kraj niza tihih skladišta prema zdepastom teretnom avionu pokraj hangara broj 12.

Gabriel je podigao ruku i mahnuo stražaru koji ih je upravo propustio. Liv nije mogla vjerovati da ju je propustio bez ikakve identifikacije. Sigurnosna služba u zračnoj luci nipošto nije bila tako opuštena u SAD-u — barem se nadala da nije. Gabriel je rekao stražaru da je trebao nešto ostaviti u hangaru i predstavio je kao svoju djevojku. Nije se tome usprotivila. Zapravo, to joj se nekako sviđalo.

Prošli su ispod krila aviona i kroz otvorena vrata hangara, a zvuk motora u zatvorenom je prostoru postao zaglušujuć. U njemu su bili naslagani srebrni sanduci, a prolazi među njima bili taman dovoljno široki da prođe motocikl. Uputili su se niz jedan, prema stražnjoj strani zgrade gdje su iza uredskih prozora svijetlile tople svjetiljke. Gabriel se zaustavio pred njima i isključio motor. »Posljednja postaja«, rekao je.

Liv je ispustila njegov struk i sišla sa sjedala. Upravo je uređivala svoju kosu, raščupanu od vjetra, kad su se vrata ureda otvorila i iz njega je izašla vrlo elegantna žena, koju je slijedio krepki starac u letačkom odijelu. Žena ju je jedva pogledala. Umjesto toga, pošla je do mjesta gdje je Gabriel povlačio motocikl na nožicu. Zagrlila ga je zatvorenih očiju, a njezina mu se svilenkasta tamna kosa od žestine zagrljaja pritisnula na prsa. Liv je osjetila naglu zbunjenost i iznenađujuću ljubomoru. Odvratila je pogled i otkrila da pilji u pažljivo lice starca.

»Zovem se Oscar de la Cruz«, rekao je, ulazeći natrag u ured, a njegov joj je karamelasti glas zaželio dobrodošlicu. »Molim vas, uđite:«

Još je jednom pogledala dug zagrljaj koji je Gabriela privio uz elegantnu ženu, a zatim je ušla. Ured je bio ugodno topao poslije putovanja na motociklu, a od mirisa kave i utješnog tihog mrmljanja televizora sve joj se učinilo gotovo domaće.

»Biste li htjeli kavu«, pitao je Oscar, čije su tamne oči svijetlile na jako potamnjelom licu. »Ili... možda nešto malo jače.« Pogledao je prema vratima. »U povjerenju, imam bocu viskija u jakni.«

»Kava je u redu«, rekla je Liv, sjednuvši na stolac kraj pisaćeg stola na kojem su se nalazili hrpa papira i računalo.

Malo se okrenula kad je Gabriel ušao. Obujmio je lijepu ženu i spustio glavu. Govorio je tiho i brzo, a na pogled mu je odavao" ozbiljnu koncentraciju. Kad je Gabriel prestao govoriti, žena je zatvorila vrata, a zatim je pogledala Liv i zaobišla pisaći stol da sjedne nasuprot nje, a osmijeh joj je uljepšao lice. »Drago mi je da ste na sigurnom ovdje s nama«, rekla je. »Ja sam Kathryn. Upozoravala sam vas. Moj me sin upravo obavijestio o onome što se dogodilo.«

Livin je pogled šetao između nje i Gabriela. Njezin sin?! Gabriel je od udaljenog pisaćeg stola dovukao dva stolca i sjeo na jedan

od njih. Spustio je crnu platnenu torbu na pod i otvorio je. Kad su bili jedno uz drugo, Liv je mogla vidjeti izrazitu tjelesnu sličnost — premda je žena izgledala jedva dovoljno stara da mu bude majka. Gabriel je izvukao nešto iz torbe i dodao joj. Bila je to njezina putna torba. Nasmiješila se, osjećajući takvu zahvalnost zbog njegova jednostavnog, a ipak obazrivog čina. Kao da se opet pridružila djeliću normalnosti. Pronašla je papirnatu omotnicu u vanjskom džepu, podigla preklop i pogledala fotografiju sebe i Samuela.

»Vrlo mi je žao zbog vašeg gubitka«, nastavila je Kathryn. »I zbog kušnji koje ste pretrpjeli otkad ste saznali za bratovu smrt. Ne bi mi bilo po volji da budete umiješani u našu drevnu bitku, ali sudbina je imala druge planove.«

Oscar se pojavio i stavio šalicu crne kave na pisaći stol kraj Liv, a zatim sjeo na preostali stolac. Kad mu se lice približilo njihovima, Liv je primijetila da i im i on sliči.

»Vaš je brat bio član drevnog bratstva redovnika«, rekao je, naginjući se naprijed na stolcu. »Njihova je jedina svrha da čuvaju i štite Sakrament. Mislimo da je njegova smrt bila čin krajnjeg samo- požrtvovanja kako bi poslao poruku koja otkriva Sakrament.« Upro je sjajne oči u Liv, okružene dubokim borama koje su govorile da se u životu često smijao. »Mislimo da je tu poruku poslao vama.«

Liv ga je na trenutak gledala, a zatim polako uzela bilježnicu i položila je na pisaći stol između njih. Spustila je pogled i okrenula drugu stranicu, na koju je bila prepisala simbole sa sjemenki.

»Evo što mi je poslao«, rekla je, gurnuvši bilježnicu preko stola. »Poslagala sam ih na svaki mogući način da pokušam naći značenje. Onda sam srela doktoricu Anata i pronašla ovo na mjestu gdje je moj brat pao.« Izvukla je kartončić umetnut u notes i pokazala im zagonetnu poruku:

T MUČENIK MALA

»Iz toga sam uspjela ovako složiti slova... « Pokazala je posljednju stvar koju je bila napisala.

T+ ?

Ask Mala

»Tada ste vi došli«, rekla je, pogledavši Gabriela i otkrivši da je on već promatra. Nasmiješio se osmijehom koji mu se raširio sve do očiju. Odvratila je pogled, osjećajući da joj se vrelina rumenila diže pod kožom. »Dakle«, rekla je, sad gledajući starca. »Vi ste iz plemena Mala. Izgleda da vas trebam pitati što je >T<?«

Oscar ju je pogledao, a oči su mu iznenada postale umorne i tužne. »Nekad je bilo naše«, rekao je, »i katkad govore o njemu kao o Mala T. Ali što je, bojim se da ne znam.«

Liv je na trenutak buljila u njega, ne vjerujući u ono što je čula. »Ali morate znati«, rekla je, »moj je brat uložio život u to. Zašto bi me poslao da vas nađem ako nije mislio da ćete mi moći pomoći?«

Oscar je odmahnuo glavom. »Možda poruka ne znači to.« Liv je pogledala riječi na dnu stranice. Bila je načinila sve kombinacije

koje je mogla. To je bila jedina koja je imala nekog smisla. Posegnula je za bilježnicom i okrenula prvu stranicu. »Gledajte«, rekla je, pokazujući skicu bratova tijela, sa slovom T žigosanim na njegovu ruku. »Imao je to žigosano na svoje tijelo, baš kao i te druge ožiljke. Možda je poruka u njima!«

Podigla je glavu od iznenadnog zvuka kidanja. »Ožiljci nisu poruka«, rekao je Oscar, rastvorivši još jedan čičak zatvarač koji je zatvarao njegovo letačko odijelo, »oni su samo znak položaja. Oni su dio obreda povezanog sa Sakramentom, ali ne otkrivaju što je.«

Izvukao je ruke iz zelenog kombinezona i povukao ga prema dolje preko bijele dolčevite koju je nosio ispod njega, a zatim je i nju povukao preko glave. Liv se zagledala u njegovo tijelo. Bilo je boje mahagonija i prekriveno tamnim, smežuranim crtama starih ožiljaka. Njezine su oči pratile poznate oblike. Svi su bili precizni. Svi namjerno naneseni. Svi identični ožiljcima koje je vidjela na tijelu mrtvog brata. 101 Zvono za Angelus još je tiho odjekivalo kroz tamne hodnike Cita- dele kad je otac Thomas kroz zračnu komoru ušao u veliku knjižnicu. Zvono je označavalo kraj večernjih molitvi i početak večere. Većina stanovnika planine sada će poći u blagovaonice na večernji obrok. Nije očekivao da će u knjižnici biti mnogo ljudi.

Druga su se vrata otvorila, propuštajući ga u ulaznu dvoranu, pa je pogledao nekoliko krugova svjetlosti koji su se pomicali u tami, s tamnim oblikom redovnika u središtu svakoga, poput punoglavca spremnog da se izlegne. Bili su to uglavnom crni plaštevi; knjižničari koji su došli radi pospremanja poslije dana neurednog proučavanja knjiga. Primijetio je da brat Malachi, glavni knjižničar, sjedi kraj ulaza u glavne odaje. Podigao je pogled kad je Thomas ušao i smjesta ustao sa stolca. Thomas je očekivao da će biti ondje. Ipak, kad ga je vidio da hoda prema njemu sa svojim oštroumnim, ozbiljnim licem, krila straha zalepršala su mu u prsima. Thomas nije bio navikao na čuvanje tajni. To mu nije pristajalo.

»Oče Thomase«, rekao je Malachi, »Maknuo sam one svitke i ploče iz prapovijesnog odjela, kako ste zatražili.«

»Ah, dobro«, odgovorio je Thomas, svjestan da mu je glas napet. »Bih li mogao zapitati kakvoj svrsi služi njihovo micanje?« »Da, naravno«, rekao je Thomas, trudeći se da održi glas tihim i

suzdržanim. »Senzori su registrirali nešto neobičnog nakupljanja vlage u tom dijelu špilje. Pronašao sam gdje se to zbiva pa trebam slobodan pristup policama da provjerim curenje i obavim neke provjere na sustavima za kontrolu klime. To je samo mjera opreza.«

Vidio je kako Malachijeve oči postaju staklaste. Izum tiskarskog stroja bio je za njega vrhunac tehnološkog razvitka. Sve novije samo ga je zbunjivalo. »Razumijem«, rekao je knjižničar. »Obavijestite me kad završite i uredit ću da tekstovi budu vraćeni na mjesto.«

»Naravno«, rekao je Thomas. »Ne bi trebalo dugo trajati. Sada ću samo na računalu pokrenuti program za provjeru.« Lagano se naklonio, a zatim okrenuo i pošao, toliko nehajno koliko mu je ubrzano kucanje srca dopuštalo, prema malenim vratima nasuprot ulazu, koja je otvorio i s olakšanjem ušao.

Iza vrata se nalazila sobica s pisaćim stolom, terminalom računala i muškarcem u stražarskoj halji boje spaljene zemlje. Podignuo je pogled.

»Večer, brate«, rekao je Thomas vedro, hodajući kraj njega prema drugim vratima na suprotnom zidu. »Ima li problema?« Stražar je polako zatresao glavom. Žvakao je komad kruha koji mu je netko donio. »Dobro«, rekao je Thomas kad je stigao do vrata i utipkao šifru u sigurnosnu bravu kraj njih. »Samo obavljam neke provjere na rasvjetnoj mreži. Neka svjetla za praćenje kasno se pale. Vaš bi se terminal mogao nakratko isključiti s mreže«, rekao je, pokazujući računalo na redovnikovu pisaćem stolu. »Ne bi trebalo dugo potrajati.« Okrenuo je kvaku i nestao u susjednu sobu prije nego što je stražar mogao odgovoriti.

Unutra je zrak bio hladan i čulo se zujanje poput roja kukaca, bio je to zvuk uključenih elektroničkih uređaja. Svi su zidovi bili prekriveni policama na kojima se nalazio mozak sustava za rasvjetu, klimu i zaštitu

knjižnice, Thomas se uputio niz hodnik žica i zrakom hlađenih uređaja prema terminalu na sredini desnog zida.

Uključio je terminal, utipkao administratorsku šifru pa se na plosnatom zaslonu monitora pojavio prostorni nacrt knjižnice. Male su točke treptale na ekranu, plutajući u mraku kao blistava zrnca peludi. Svaka je predstavljala osobu koja je u ovom trenutku bila u knjižnici. Postavio je strelicu preko jedne točkice i kraj nje se otvorio prozor koji ju je identificirao kao brata Barabbasa, jednog od knjižničara. Ponovio je postupak, stavljajući strelicu preko svake titrajuće točkice, sve dok napokon nije pronašao osobu koju je tražio kako nesigurno vrluda usred špilje s rimskim tekstovima. Živčano je pogledao na vrata, premda je znao da stražar nema šifru za ulazak u sobu. Siguran da je sam, istodobno je pritisnuo tri tipke da otvori komandni prozor i pokrene program koji je ranije bio napisao na udaljenom terminalu. Zaslon se nakratko zamrznuo dok se program pokretao, a zatim su se sve sićušne točke vratile u život, lutajući i trepereći preko crnog ekrana kao i prije.

Bilo je završeno. Thomas je osjetio bockanje znoja na čelu, uprkos ohlađenu zraku u

prostoriji s računalima. Nekoliko je puta duboko udahnuo da se umiri, zatim zatvorio komandni modul i izašao iz sobe.

»Je li terminal još na mreži?« upitao je, škiljeći preko stražara na njegov zaslon. Stražar je samo kimnuo jer su mu usta bila puna kruha i sira. »Dobro«, rekao je Thomas, naglo se okrenuvši na peti i hitajući kroz sobu u glavnu ulaznu dvoranu kako bi izbjegao daljnje rasprave ili pitanja.

Kad je ušao, primijetio je da Athanasius stoji kraj hodnika koji je vodio prema starijim tekstovima. Gledao je tlocrt pričvršćen na zid, prateći prstom labirint odaja, a glatko mu se čelo nabralo od koncentracije. Otac Thomas došao je do njega i pretvarao se da nešto traži na karti. »On je u rimskom odjelu«, tiho je rekao, a zatim se okrenuo i udaljio.

Athanasius je nekoliko trenutaka čekao, a zatim pošao za njim, očiju uprtih u prijateljev krug svjetlosti koji je odmicao pred njim, povlačeći se u tamu velike knjižnice Ruševine. 102 Liv se zabuljila u mrežu ožiljaka koji su presijecali starčevu tamnu kožu. Pogledala ga je u oči, nabravši čelo u znak pitanja.

»Četiri sam godine živio u Citadeli«, objasnio je Oscar. »Trebao sam biti zaređen kao Sveti kad su me... otkrili.«

Liv je stresla glavom, prizivajući u pamćenje ono što je pročitala o povijesti tog mjesta. »Ali mislila sam da nitko nikad nije napustio Citadelu.«

»Oh, bilo je takvih slučajeva. Ali nikad nisu bili duga vijeka. Uvijek su ih ulovili i nemilosrdno ušutkali. To što vidite pred sobom«, rekao je sa smiješkom od kojeg mu se nabralo lice dok je uredno pre- savijao košulju na pola, »je mrtvac.« Polako ju je položio na krilo i izgladio rukom. »Znate li priču o Trojanskom konju?« upitao je, podigavši pogled.

Liv je kimnula. »Klasičan primjer okončavanja opsade.« »Točno. Baš poput frustriranih Grka kod gradskih vrata Troje naši su se

ljudi na kraju odlučili poslužiti lukavstvom a ne silom kako bi pokušali prodrijeti u neosvojivo mjesto i opet se dokopati božanskog mandata Sakramenta. Smislili su vlastitog Trojanskog konja.«

»Vas!« »Da. Početkom dvadesetog stoljeća pronašli su me u sirotištu.

Bez roditelja. Bez braće. Bez ikakvih rođaka; savršeno zalede da me Sveti smatraju pogodnim za bratovštinu. Kad sam imao četrnaest godina, ušao sam u Citadelu na tajnoj misiji neodređenog trajanja kako bih otkrio identitet Sakramenta i pobjegao iz planine s tom spoznajom.

»Trebale su mi tri godine da mu se približim. Većinu sam tog vremena proveo radeći na golemoj zbirci knjiga koje čuvaju u knjižnici, razvrstavajući sadržaje kutija novih kupnji. Jedan dan, nekoliko godina poslije ulaska, stigao je sanduk pun relikvija iz arheološkog nalazišta u drevnoj Ninivi. Zapisi koji su ga pratili priopćavali su da je sadržaj sanduka dio zabranjene knjige, koja se možda odnosila na Sakrament. Unutra su bile stotine fragmenata od škriljavca. Ukrao sam jedan komad prije nego što je vrhovni knjižničar primijetio što je u sanduku i zapovjedio mi da radim na nečemu drugom. Nasamo sam proučavao dio, ali bio je na jeziku koji nikad nisam vidio, pa sam počeo učiti. Pomagao sam starijim redovnicima u knjižnici, prikupljajući vještine i znanje za koje sam se nadao da će mi pomoći u dešifriranju, dok sam nastavljao pregledavati svaku novu kupnju u potrazi za bilo čime što bi mi moglo pomoći otključati tajnu Sakramenta. Stariji su redovnici primijetili moju gorljivost za učenjem i izabrali su me da se pridružim novicijatu najvišeg reda unutar Citadele — Sanctus Custodis Deus Specialis, čuvari Božje Svete tajne, jedini koji znaju što je Sakrament.«

Liv je pogledala ožiljke, iste kao u njezina brata. »Kako su nastale te oznake?« upitala je.

»Dio pripreme je obred, koji se svaki mjesec održava u predvorju gornjeg dijela planine, gdje je pristup ograničen. Svakom početniku daju drveni Tau sa žrtvenim bodežom skrivenim unutra. Očekivalo se da duboko režemo«, rekao je. Oči su mu gledale unutra, a prst je slijedio kružnicu na vrhu lijeve ruke dok se prisjećao što ju je prouzrokovalo. »Duboki zarezi. U znak duboke predanosti. Redoviti čin vjere — uvijek nagrađen čudom.« Prst mu je odlutao na drugu stranu prsiju, nastavljajući polako gladiti crte

koje su ga podsjećale na nekadašnje patnje. »Jer, bez obzira koliko bismo duboko zarezali u meso«, rekao je, »naše bi rane zacijelile gotovo smjesta.« Opet je podigao pogled. »Blizina Sakramenta bila je nagrađena izvrsnim zdravljem i dubokom starošću. Imam gotovo stotinu i šest godina«, rekao je, »a ipak sam krepak kao neki muškarac četrdeset godina mlađi od mene. Da je vaš brat ostao živ i on bi dugo živio, jer su ga pripremali, kao što su prije njega pripremali mene.«

Utipkao je nešto u tipkovnicu na pisaćem stolu i slika koju je već poznavala zamijenila je screensaver. Bila je to jedna od fotografija s autopsije, pokazajući uzdignuti žig na Samuelovoj lijevoj ruci — znak Tau. »Vaš je brat stigao dalje od mene«, rekao je Oscar, pokazujući zaslon. »On nosi simbol Sakramenta. A, kako možete vidjeti«, rekao je, okrenuvši se da pokaže vlastitu golu ruku, »ja ga nemam. Samo oni koji su se posve zaredili primili su taj znak. On je znao tajnu.«

Livin se vid zamaglio kad su joj suze navrle na oči. »Pa što se dogodilo«, upitala je. »Kako to da je vi niste otkrili?«

»Mi nismo bili jedini koju su čitali našu povijest«, rekao je, navlačeći pamučnu dolčevitu preko glave. »I Sveti su ubacili nekoga unutar naše organizacije pa su otkrili moje postojanje, premda nasreću ne i moj identitet.« Povukao je rukave prema dolje i namjestio ovratnik tako da su svi ožiljci bili skriveni. »U Citadeli je došlo do lova na vještice kako bi me pronašli. Redovnici su se počeli uzajamno optuživati, često samo da srede stare račune. Bilo je nesnosno. Znao sam da mi je preostalo samo malo vremena, pa sam riskirao. Postao sam neoprezan. Novak po imenu Tiberius vidio je da stavljam u džep komadić škriljavca. Kad se okrenuo da ode iz knjižnice, znao sam da će me izdati, premda je bio moj prijatelj. I tako sam podmetnuo vatru u knjižnici i upotrijebio dim i kaos da prikrijem bijeg. Otrčao sam u niži dio planine, bacio klupu kroz prozor i iskočio u noć. Pao sam više od trideset metara u jarak i zaplivao da spasim život. Tada je svijet bio u ratu. Bio je srpanj 1918. Zameli su tragove mog bijega sve do rovova u Belgiji i zamijenili moj identitet s identitetom nekog jadnika kojeg je mina toliko raskomadala da ga se nije moglo prepoznati. Vitezovi Sakramenta — Karmine — slijedili su trag, našli raznesenog čovjeka i vratili se, vjerujući da sam iz Citadele uspio pobjeći samo u ralje smrti. U međuvremenu su me moji prebacili u Brazil. Otada u tajnosti živim ondje.«

»Pa zašto ste se sada vratili«, rekla je Liv. »Sto je toliko važno u smrti mog brata da se više ne sakrivate i zbog čega me drugi žele ubiti?«

»Zato što sam u bijegu taj ukradeni fragment škriljavca odnio u ruci, a znanje prevođenja u glavi. Na njemu je bilo nekoliko prvih

redaka proročanstva koje pretkazuje vrijeme kad će Sakrament biti razotkriven pa će nastupiti valjani poredak stvari. Križ će pasti / Križ će se podići / Da otključa Sakrament / I donese novo doba.

To nam je dalo nadu. Onda je prije dvadeset godina pronađen još jedan

dio proročanstva. Čovjek koji ga je otkrio zvao se John Mann.« Pogledao je Kathryn, čije su se blistave oči ugasile na spomen njegova imena. »Muž moje kćerke, Gabrielov otac. Taj je dio bio u zbirci fragmenata koji su tvorili dio knjige. Iz nekoliko pronađenih komada John je shvatio da ona bilježi priču o stvaranju svijeta različitu od Knjige postanka. Ali novost o njegovu otkriću stigla je u Citadelu. Oni imaju doušnike posvuda. Nalazište je bilo vrlo udaljeno. Brutalno su ga napali, ne znamo točno tko, ali možemo pretpostaviti. Nikad nismo našli njegovo tijelo, ni materijal koji je otkrio.« Oscar je trepnuo i spustio pogled, a tišina je govorila mnogo više od riječi. Soba se utišala kad se svaki od njih izgubio u vlastitu sjećanju, a treperavi je ekran zaboravljenog televizora bila jedina stvar koja se pomicala.

»Moj je otac umro tražeći istinu«, rekao je Gabriel. »A svi fragmenti koje je našao nisu bili izgubljeni. Poduzeo je mjere opreza. Najvažniji je ostao na sigurnom. Spojili smo ga s komadom koji je uzeo moj djed i dobili puniji tekst proročanstva.

Jedini istinski križ pojavit će se na Zemlji Svi će ga vidjeti u jednom trenutku — svi će se čuditi

Križ će pasti Križ će se podići Da otključa Sakrament

I donese novo doba. Liv je slušala riječi i vidjela sliku svog brata kako stoji na vrhu planine,

praveći tijelom znak Tau. Počeo je padati. Križ će pasti. Pogledala je crtež u bilježnici i oči su joj pale na drugi pali križ, na

bratovu tijelu, označavajući mjesto na kojem je nekad bila spojena s njim. Njezina se ruka podigla do vlastita ožiljka.

Križ će se podići. Pogledala je Oscara. »Postoji nešto o meni i mom bratu što biste trebali znati«, rekla je. Onda

je ustala, i, kao u odjeku Oscarova ranijeg pokreta, povukla majicu prema gore.

103 Athanasius i otac Thomas ušli su u rimski odjel knjižnice i na tre- nutak

zastali, pretražujući pogledom tamu i mrtvu tišinu za bilo kakvim znakom da je netko u njemu.

Rimski je odjel bio jedna od najvećih starijih dvorana i sadržavao je, među drugim dragocjenostima, sve apostolske spise sakupljene u prvu Bibliju. Zato su se osobne aureole svjetlosti koje su ih pratile kroz tminu sada prigušile u sjaj ulaštenog bakra. Jedina druga svjetlost u prostoriji dolazila je od tanke niti svjetiljaka vodilja ugrađenih u kameni pod. Osim toga, odaja je izgledala prazna.

Athanasius je pogledao oca Thomasa, a zatim se okrenuo i uputio niz prvi red polica. Dok je žurio kroz tamni prolaz, njegovo se disanje sve više ubrzavalo pa mu je osušeni zrak isisavao vlagu iz ustiju sve dok nisu bila suha kao svici na policama nalik ćelijama košnice oko njega. Stigao je do kraja prolaza i došao do križanja na kojem se drugi hodnik odvajao udesno i protezao uza zid, usporedo sa središnjim hodnikom. Zastao je i osvrnuo se na put kojim je upravo došao. Na drugom je kraju mogao vidjeti narančasti krug svjetlosti oca Thomasa, koji je treperio poput daleke svijeće u tami. Upro je pogled u njega i počeo polako hodati novim hodnikom. Prošao je kraj ruba police za knjige i vidio da se svjetlost opet pojavljuje u daljini kad je Thomas uskladio svoje korake s njegovima. Thomas je rekao, kad su ranije u kapeli iskovali zavjeru, da će tako sve u prolazu između njih moći vidjeti po silueti koja će se pojaviti na svjetlosti jednog i drugog. S malo sreće to će ubrzati potragu.

Nastavili su hodati; svaki se red svitaka, pergamenata i urezanih ploča pojavio i zatim brzo potonuo u tamu, a Thomasova se svjetlost palila i gasila kao daleki svjetionik. Sa svakim ritmičnim bljeskom sjaj se malo više smanjio, sve dok Athanasius nije morao škiljiti da razabere daleku grudu svjetlosti. Svjetlost koja je blijedjela također je stvorila iluziju da se Thomas sve više udaljuje, što je u Athanasiusu pobudilo blagu paniku. I u najbolje je vrijeme mrzio knjižnicu, a ovo je bilo daleko od najboljeg. Dok je ta zabrinutost rasla, prijeteći da mu zamuti um nerazumnim strahom, zaokrenuo je iza ruba još jedne police i ugledao nepravilan ljudski oblik, koji se ukazao u silueti na Thomasovoj dalekoj svjetlosti, oko pola puta niz prolaz.

Athanasius je zastao. Pogledao je u njega. Pokušao je vidjeti miče li se ili ne. Thomas ga je također morao vidjeti, jer je njegova svjetlost zastala na drugom kraju reda. Athanasius je nekoliko puta plitko udahnuo da smiri živce, a zatim zakoračio naprijed, nijemo se krećući, smanjujući razmak između sebe i prikaze. Vidio je kako se Thomasova narančasta mrlja svjetlosti njiše i raste dok je činio isto. Thomas je prvi stigao do sjene. »Brate Ponti«, uzviknuo je, dovoljno glasno da Athanasius čuje, »to ste vi!«

Athanasius je gledao kako se pogrbljena prilika starog čuvara pojavljuje iz tame nekoliko metara pred njim, obasjana Thomasovom svjedošću.

»A tko bi bio«, zahripao je Ponti glasom suhim od prašine i tame. Čak i u iznenadnoj toplini podijeljene svjetlosti sve oko Pontija činilo se

bijelo i beskrvno, kao pauci i druga blijeda stvorenja koja su nekako uspijevala živjeti u trajnoj tami planine.

»Nisam bio siguran«, Thomas je srdačno nastavio. »Baš sam obavljao rutinski test i kod vašeg se traga pokazao upitnik. Činilo se da vas sustav nije prepoznao. Jeste li se valjano logirali?«

»Isto kao uvijek«, rekao je Ponti, podižući tanku ruku ispred mliječnih očiju.

Athanasius se približio, ništa ne govoreći, oprezno hodajući tako da ne bude zvukova. Gledao je kako rub njegove vlastite svjetlosti puzi prema sablasnom liku čuvara dok nije prešao preko njega. Bio je gotovo dovoljno blizu da ga dotakne.

U tom se trenutku u kontrolnoj sobi aktivirao program koji je otac Thomas instalirao. Svatko tko je gledao glavni zaslon koji je pokazivao nacrt knjižnice mogao je primijetiti da se tri točke sastaju u rimskoj dvorani, ali u tome ne bi primijetio ništa neobično. Zapravo je program oca Thomasa upravo zamijenio identitet dviju točki pa je tako glavni sigurnosni sustav sad slijedio Athanasiusa kao da je Ponti — i obratno.

U dvorani je Athanasius nepomično stajao i zadržavao dah. Ništa nije rekao, niti pravio buku, a ipak se Ponti, osjetivši nešto, okrenuo i točno kroz njega pogledao svojim blijedim očima bez vida. Podigao je glavu kao štakor koji njuši zrak i gotovo zakoračio naprijed kad ga je otac Thomas uhvatio za nadlakticu.

»Biste li mi mogli učiniti uslugu«, zamolio je, blago ga povlačeći niz tunel od knjiga. »Kad biste samo otišli do senzora na ulazu, siguran sam da bi vas sustav opet prepoznao i ispravio grešku.« Ponti je nastavio slijepo zuriti u Athanasiusa dok ga je Thomas vodio, a zatim se okrenuo i poslušno otišao.

Athanasius je osjetio kako ga preplavljuje olakšanje dok ih je gledao kako odlaze, ali to nije dugo trajalo. Gledao je kako se topli narančasti mjehur s Thomasom i Pontijem u središtu pomiče niz uski tunel, odnoseći utješan zvuk njihovih glasova, sve dok i njega nije ugušila čudna akustika. Svjetlost se smanjivala dok napokon nije skliznula u glavni hodnik, iznenada ga ostavivši samog u tihoj tami knjižnice.

104 Drugi je put tog dana Liv završila pripovijest o čudnim okolnostima svog rođenja i sad je čekala na reakciju. Ispitivala je pogledom tri lica nasuprot sebi koja su buljila u ožiljak oblika križa na njezinu tijelu.

»Križ će se podići«, prošaptao je Oscar, »da otključa Sakrament.« Njegove su se oči pomaknule uvis i susrele njezine. U njima je bilo nešto nalik čuđenju. »To ste vi«, rekao je.

Liv je povukla majicu prema dolje, iznenada se osjećajući izloženo i stidljivo. »Možda«, rekla je. »Samo nemam pojma što je Sakrament, pa zato nisam sigurna kako bih ga mogla otključati.«

Sjela je i okrenula stranicu u bilježnici gdje je prepisala slova i opet pročitala poruku koju je pronašla u njima. Kad ju je napisala, mislila je da je bila na pravom putu. Ali ispalo je da je opet zašla u slijepu ulicu. Male nisu znali ništa više od nje o tome što je Sakrament. Odjednom se osjećala nesnosno umorna, kao da je netko otvorio ustavu i preplavio je zamorom.

»Jesu li slova bila urezana na kožu, kao telefonski broj?« upitao je Gabriel.

»Ne«, rekla je, trljajući oči rukama. »Bila su urezana na sjemenke.« Prestala je trljati oči, podigla pogled i vidjela da svi zure u nju.

»Sjemenke«, ponovio je Oscar. Kimnula je. Činilo se da se starčevo tijelo skupilo u trenutku duboke

koncentracije, a zatim je uzdahnuo i posegnuo preko pisaćeg stola da privuče tipkovnicu prema sebi. »Tijekom svog vremena u Citadeli«, rekao je, otvarajući prozor tražilice, »naučio sam neke od njihovih tajni.« Utipkao je nešto u okvir i pritisnuo return. Na zaslonu se počela stvarati slika. Bio je to mozaik zelenih, sivih i prostranih plavih prostora. Kad se izoštrila, pokazalo se da je to satelitska fotografija istočne Europe. Oscar je kliknuo na dio slike. Slika se zumirala na jugoistočnu Tursku, sve dok zaslon nije pokazao gustu mrežu ulica koje su se širile iz nečega velikog i mračnog u sredini.

»Ovo je satelitska slika Ruševine«, objasnio je Oscar, »snimljena je 1980-ih godina. Prije toga je svim zrakoplovima bilo zabranjeno letjeti iznad grada.« Slika se nastavila izoštravati. Liv se nagnula bliže zaslonu kad se slika prestala učitavati. Citadela se nalazila u sredini. Bila je ovalnog oblika i posve crna, osim velikog tamnozelenog prostora blizu sredine. »Kad je NASA objavila ovu fotografiju, ukinuli su zabranu«, objasnio je Oscar. »Čak se ni Citadelina sudska ovlast još ne proteže u svemir.«

Liv se usredotočila na komad zelenila. »Sto je to«, upitala je. »Jezero?« »Ne«, odgovorio je Oscar, zumirajući sliku koliko je bilo moguće. »To je

vrt.«

105

Athanasius se šuljao kroz tihu knjižnicu, pružajući ruke da napipa nevidljive prepreke, očiju uprtih u tanku crtu svjetiljaka ugrađenih u kameni pod. Kao svi koji su živjeli na planini, bio je naviknut na tamu, ali ne takvu. Činilo se da meki bijeli šum pleše na njezinu rubu, kao rojevi tihih pčela koji se rasprše čim ih pokušaš pogledati.

Pogledao je za sobom, živčano provjeravajući vidi li sjaj nekoga tko se možda odvažio zaći tako duboko u knjižnicu. Ništa nije vidio, samo titravo treperenje na rubu vidnog polja i tanku nit svjetiljaka koje su se pružale u daljinu kao pukotina u tami. Okrenuo se, a srce mu je tako jako lupalo u ušima da nije mogao čuti ništa drugo, čak ni prigušeni bat svojih nogu dok su se šuljale po kamenom podu. Pred sobom je mogao vidjeti kako svjetiljke na podu zaokreću udesno, a zatim nestaju. To je bilo na mjestu gdje je put skretao u posljednji hodnik, koji je završavao kod zabranjene riznice. Hodao je prema njemu, stupajući samo na slabu crtu svjetlosti na podu kao da hoda po žici znajući da će ga korak na jednu ili drugu stranu strmoglaviti u provaliju. Slijedio je krivinu u hodnik. Zatim se zaustavio.

Pred njim su se tanke svjetiljke nastavile protezati u valovitoj crti sve dok, poslije otprilike deset metara, više nije bilo ničega. Athanasius je krenuo naprijed, brojeći korake dok je hodao, privučen strahovitoj tami na kraju svjetlosnog traga. Izbrojao je dvadeset osam kora- ka, došao do kraja crte, zatim se okrenuo i hodao unatrag, dvadeset osam koraka prema ulazu u hodnik. Dok je brojao, sjećao se ozbiljnog lica oca Thomasa, koji mu je objašnjavao kako da zavara sigurnosni sustav koji je osmislio, ali nije bilo ničega što je mogao učiniti kad Athanasius bude u zabranjenoj riznici. Nakon što prekorači prag, oglasit će se tihi alarm, i imat će najviše dvije minute prije stražareva dolaska.

Athanasius je hodao gore-dolje niz hodnik, brojeći korake do riznice i od nje, raširenih ruku u hodu, održavajući ravnotežu u mraku. Kad je bio siguran da zna put kojim će pobjeći, još je jednom stao na točku na podu gdje su svjetiljke završavale i počinjala tama, osjećajući se kao čovjek koji stoji na rubu hridi, pripremajući se na skok.

Zamislio je sobu koja se nalazila pred njim: kameni stalak za Bibliju u sredini poda, dvanaest udubljenja uklesanih u zid špilje iza njega, od kojih je svako sadržavalo crnu kutiju s ljubomorno čuvanim tajnama njihova reda. Računao je da će mu trebati jedna minuta da sve u riznici stavi na prijašnje mjesto i pobjegne niz hodnik. To mu je davalo šezdeset sekundi da pronađe knjigu. Zamislio je kako ju je jučer opat izvadio — tri vodoravno, dva okomito. U mislima je prošao kroz ono što mora učiniti kad bude u sobi. Šezdeset sekundi nije bilo dovoljno — ali to je bilo sve što je imao.

Buljio je u tamu, svjestan da se bijeli rojevi približuju s ruba vidnog polja. Duboko je udahnuo. Polagano izdahnuo. Počeo u glavi odbrojavati od šezdeset prema nuli.

I zakoračio naprijed. Stražar je podigao pogled kad se oglasio prodoran alarm. Sišao je sa stolca i otključao pisaći stol prije nego što je Athanasius uspio napipati put do stražnjeg zida zabranjene riznice.

U stražarevu je ormariću bio pištolj marke Beretta, par rezervnih okvira i kaciga s teleskopskim okularem koji je stršao iz prednjeg dijela. Stražar je sve zgrabio i gurnuo prvi okvir u pištolj dok je prolazio kroz vrata u glavnu ulaznu dvoranu.

Otac Malachi zabrinuto je ustao sa stolca kad je vidio da stražar prema njemu polazi s pištoljem u jednoj ruci i naočalama za noćno gledanje u drugoj.

»Dajte mi jednu minutu«, rekao je stražar, gurnuo pištolj u rukav i krenuo kroz nadsvođeni prolaz u glavnu knjižnicu. Athanasius se pipajući kretao uza zid, brojeći udubljenja u prolazu. Tri vodoravno. Dva okomito. Ruke su mu posegnule u hladno udubljenje i obuhvatile glatku kutiju.

Podigao ju je i stavio na pod. Prdjao je prstima s obje strane da pronađe zasune na svakom rubu.

Našao ih je. Otvorio je kutiju. Unutra je napipao hladnu glatku četvorinu škriljavca. Prsti su mu prešli

preko njega. Našli urezan obris Tau, a zatim se pomakli do ruba i otvorili knjigu. Nijedan se alarm nije oglasio u knjižnici, ali svi su znali što se zbiva kad su vidjeli smeđu halju stražara kako juri niz hodnike s rukom skrivenom u rukavu.

Standardni je postupak bio otići ravno do ulaza i čekati dok netko ne objavi da je sve u redu. Učenjaci su sad podigli pogled, automatski zatvarajući knjige i promatrajući kako stražareva aureola svjetlosti slabi dok je jurio dublje u tamu knjižnice. Otac Thomas bio je jedan od tih promatrača. Stajao je kraj Pontija, a njegov je krug svjetlosti prikrivao činjenicu da sada i slijepi pazitelj ima svoj krug te je šutke gledao kako stražar izlazi iz srednjovjekovnog odjela i ulazi u dvoranu vrlo štovanih tekstova koja je vodila u dvoranu prapovijesti.

»Nešto nije u redu«, upitao je Ponti, osjećajući napetost kao što pas osjeća duhove.

»Možda«, odgovorio je otac Thomas. U daljini je vidio kako stražar podiže ruku i navlači naočale za noćno gledanje preko glave. Još je dvaput

zakoračio, a zatim, kad je ušao u dvoranu apostola, njegova se aureola ugasila. 106 Liv je pogledala područje zelenila na monitoru. Razlučivost je bila preniska da vidi detalje, ali u malim razlikama boja ploha zamišljala je obrise stabala i grmlja.

»Jedna od velikih povijesnih zagonetki Citadele«, rekao je Oscar, glasom koji je grmio kroz tihu sobu, »bilo je to da je na čudesan način uspijevala preživjeti godine opsade bez hrane.

Prvu sam godinu bio vrtlarski šegrt: čupao sam korijenje, sadio nove gredice, pomagao u berbi voća. Jedna od mojih zadaća bilo je zalijevanje. Vodu smo crpili iz velikih cisterni koje su skupljale kišnicu i vodu iz planine. Katkad je dok je protjecala kroz kamene pukotine ispirala naslage minerala i postajala crvena, pa je izgledalo kao da zalijevate zemlju krvlju.

Ono što je bilo u njoj činilo je zemlju nevjerojatno plodnom. Sve je raslo u njoj, premda je vrt ležao u krateru i bio je gotovo stalno u sjeni. Jednom, dok sam čupao neku travu, pronašao sam napola zakopane stare grablje. Zelene su mladice počele izbijati iz drvene drške.« Podigao je pogled i posegnuo za tipkovnicom. »Taj je vrt opskrbljivao Citadelu hranom kroz cijelu povijest«, rekao je, otvarajući prozor tra- žilice i tipkajući. »Zelene halje Svetih to odražavaju, baš kao i ime po kojem su nekad bili poznati — Edeniti.« Završio je tipkanje i pritisnuo tipku return. Satelitska je fotografija nestala i otvorila se druga stranica. »Neki misle da se ime odnosi na starost njihovog reda, koji ide sve do zore čovječanstva. Međutim, drugi vjeruju da ima doslovnije značenje i da Tau uopće nije križ.«

Stranica se prestala učitavati. Liv je zurila u nju; slika koja je sada ispunila zaslon snažno se miješala s nagovještajima Oscarovih riječi.

Bio je to stilizirani crtež stabla, čije se tanko deblo uzdizalo ravno prema gore, a dvije su se grane, pune voća, širile na obje strane, uobličavajući poznati oblik »T«: Zmija se omotala oko debla, a na stranama su stajali muškarac i žena. Pogledala je Oscara, ne vjerujući posve u ono što je sugerirao.

»Rekli ste da su slova bila urezana u sjemenke«, rekao je .«Znate li u koju vrstu sjemenki?«

Liv je gledala u njegove duboke crne oči i mislila na sve slike Adama i Eve koje je u životu vidjela: njih dvoje stoje pod stablom spoznaje dobra i zla, a on ili ona uvijek drže teško voće iskušenja.

»Jabuke«, rekla je. »Bila su urezana u sjemenke jabuke.«

107 Goleme su špilje knjižnice u stražarevom vidnom polju sjale jasnom zelenom svjetlošću, omogućujući mu da vidi sve detalje sobe. Sad kad je mogao vidjeti što se pred njim nalazi, hodao je brže i izvukao Berettu iz rukava. Pretraživao je pogledom slijeva nadesno, tražeći sjajne mrlje koje bi označile nečije prisustvo. Nije vidio nijednu. Jedino što je sjalo u zelenilu bile su tanke svjetiljke vodilje, koje su se prostirale prema naprijed kao fosforescentni trag magle, vodeći sve do zabranjene riznice.

Trebalo mu je manje od minute da stigne onamo. Kad se približio ulazu u posljednji hodnik, usporio je, pognuo se i

naposljetku zaustavio. Leđima se naslonuo se stup isklesanog nadsvo- đenog prolaza. Provirio je iza ruba i pogledao prema riznici.

Svjetiljke na podu sjale su u njegovu vidnom polju, sjajna zelena crta koja je pokazivala prema kraju hodnika. Pogledao je iza mrlja svjetlosti. Vrebajući na kakav pokret u tami.

Ništa nije vidio. Tiho je zaobišao rub luka i kradomice se sredinom hodnika kretao ravno

prema riznici. Pištolj je držao ispruženom rukom. Glava mu je bila potpuno nepokretna, kao u mačke koja lovi miša. Athanasius je vidio kako se crta svjetiljaka vodilja prekida dva metra pred njim. Skrivao se u polici koju su ranije bili ispraznili po zapovijedi oca Thomasa. Bila je niska, nasuprot ulazu, okrenuta prema zabranjenoj riznici.

Gledao je kako komad tame odlazi od njega, uz nit svjetlosti, pokazujući da je netko u hodniku s njim. Položaj police značio je da ga onaj što hodnikom dolazi prema riznici neće vidjeti; međutim, svatko tko se bude vraćao iz nje smjesta će ga opaziti. Trebao je otići prije nego se stražar osvrne.

Polako se izvlačio, a uši su mu pojačavale svaki slabašni zvuk. Pogled mu nikad nije napustio djelić tame koji se udaljavao od njega niz tanku vrpcu svjetlosti na podu.

Podigao se na koljena. Zatim na noge. Zakoračio je, uputivši se u bezličnu tamu prema ulazu, podižući i spuštajući stopala na do poput baletana, bojeći se da će najslabije struganje sandale o kamen upozoriti stražara na njegovo prisustvo i pribaviti mu iznenadnu smrt.

Njegove su se ruke nastavile pružati prema naprijed, pomičući se kroz bezličnu crninu, pipajući da nađu rub nadsvođenog prolaza koji će ga odvesti od zamke tog hodnika. Oči mu nikad nisu napuštale djelić tame koji je odmicao niz hodnik.

Drugi je put zakoračio. Treći put. Četvrti put.

Poslije petog koraka ruka mu je dodirnula glatki, hladni kameni zid. Gotovo je zadahtao od olakšanja kad ga je napipao. Onda se ukočio. Dio se tame prestao pomicati, baš pred krajem niza svjetiljaka. Athanasius je rukom prešao preko hladnog kamena, čuo kako njegova suha koža uznemirujuće glasno struže po njemu. Zamislio je stražara kako s pištoljem u ruci stoji na kraju hodnika gledajući u riznicu. Kad ondje nikoga ne bude ugledao, koliko će mu vremena trebati da se osvrne? Dok mu je to pitanje palo na um, ruka je pronašla rub zida. Obavila se oko njega i povukla ga kroz ulaz u dvoranu vrlo štovanih tekstova.

Svaki djelić njegova bića sad je poželio potrčati, ali znao je da je - prostorija u kojoj se nalazi duga šest metara. Svaki zvuk koji bi ovdje napravio čuo bi se u hodniku iz kojeg je upravo pobjegao. Morao je ostati tih. Stupao je s noge na nogu Što je brže i tiše mogao, znajući da se negdje u tami iza njega nalazi muškarac s pištoljem koji može vidjeti u mraku.

Lupanje njegova srca pratilo je korake dok se brzo kretao kroz crnu dvoranu prema izlazu, očiju uprtih u svjetiljke na podu, tako zaokupljen onime što je bilo iza njega da nije primijetio sjaj svjedosti koja mu se približavala sve dok nije bila gotovo uz njega.

Stigao je do kraja dvorane i vidio slabi sjaj na podu i u luku nadsvođenog prolaza kroz koji je upravo mislio proći. Ukočio se u trenutku kad ga je vidio. Netko je dolazio. Gledao je kako svjedost jača.

Nije bilo vremena da se sakrije. Nije bilo mjesta na koje bi se mogao sakriti. Sve što je mogao učiniti bilo je da ondje stoji i gleda dok je vlasnik

svjetlosti skrenuo oko ugla, zasjavši kao supernova u odaji ni tri metra od mjesta gdje je stajao. To je bio otac Malachi, bez sumnje na putu da provjeri sadržaj zabranjene riznice.

Athanasius je počeo dizati ruke u znak predaje, očekujući da će svaki čas knjižničar podići pogled, zastati u šoku, a zatim pozvati stražara. Ali ništa se nije dogodilo. Malachi je nastavio gledati u do, strogo mu je lice bilo zaokupljeno mislima, a aureola svjetlosti poput kometa je sjala Athanasiusovim očima ispunjenima tamom. Malachi je nastavio hodati, čak ni ne pogledavši u njegovu smjeru, sve dok nije nestao u hodniku iz kojeg je Athanasius upravo pobjegao.

Athanasius je na trenutak zaprepašteno gledao za njim, očima koje su se ponovno navikavale na tamu koja mu je upravo spasila život.

Zatim se okrenuo i počeo trčati.

108 Liv je zurila u stilizirani crtež stabla. Nekoliko je dugih trenutaka treperenje slike na televizoru u kutu bilo jedino kretanje, tiho mrmljanje vijesti jedini zvuk. Naposljetku je Kathryn prekinula tišinu.

»Trebamo doći do tih sjemenki«, rekla je. »Moramo ih dobiti i analizirati.«

Gabriel je ustao i protegnuo se, još jednom pripremajući svoje gipko tijelo na akciju, dok je u mislima počeo smišljati logistiku. »One nisu spomenute u datoteci slučaja pa Citadela možda još ne zna za njih. To nam barem daje prednost.« Otišao je do prozora i preko nisko naslaganih sanduka pogledao prema vratima skladišta. »Bit će ili u pretincima za dokazni materijal ili, najvjerojatnije, u laboratorijima. To je mala poteškoća. Sigurnosne će mjere sigurno biti mnogo strože poslije onoga što se dogodilo u mrtvačnici.«

»Mogla bih ih dobiti«, rekla je Liv. »Mogla bih nazvati Arkadiana. Reći mu da mislim da sam otkrila što riječi znače. Onda, kad ih dobijem, ispustit ću ih na pod ili mu nekako odvratiti pozornost i uzeti jednu ili je zamijeniti drugom.« Pogledala je Gabriela. »Trebate samo jednu, zar ne?«

Gabriel ju je na trenutak gledao s izrazom koncentracije i zabrinutosti na licu. Zatim se on smekšao u osmijeh.

»Da«, odgovorio je Oscar umjesto njega. »Trebamo samo jednu. Morate postati naša Eva i ubrati zabranjeno voće. A ako se pokaže da su te sjemenke nešto izvanredno, samo zamislite kakvo bismo dobro mogli učiniti pomoću njih.«

Livin je um ubrzano radio od nevjerojatnih implikacija onoga što je upravo izrekao i zabrinjavajuće misli koja joj je nadošla. »Ali ako su te sjemenke doista plod... «, jedva se mogla prisiliti da to kaže, »... stabla spoznaje«, uspjela je izgovoriti, »onda će diranje u njih biti... zbilja loša ideja.«

Oscar ju je nastavio gledati, a njegov se sve širi osmijeh odbijao ugasiti zbog njezine zabrinutosti. »Zašto?«

»Pa«, rekla je, »pogledajte što se dogodilo posljednji put.« »Mislite na pad čovjeka? Istočni grijeh? Progonstvo iz Edena kako bi

čovječanstvo živjelo u vječitoj boli i patnjama?« Liv je kimnula. »Pa da, tako nešto.« Oscarov se osmijeh pretvorio u cerekanje. »A gdje ste sve to pročitali«, zapitao je. Liv je razmislila o tome i uvidjela što želi reći. Naravno. To je pročitala u

Bibliji, nečemu što su napisali ljudi s planine, u prijepisu izvornog materijala koji nitko drugi nikad nije vidio. Može li biti boljeg načina sprečavanja potrage za znanjem od zastrašivanja? Dati ljudima službenu

inačicu božanskih poduka, započevši s najstrašnijom pričom u kojoj jedenje voća sa zabranjenog drveta vodi čovječanstvo u prokletstvo.

»Znamo da u Citadeli ima nečega«, nastavio je Oscar. »Nečega natprirodnog. Nečega tako jakog da čak i ljudi izvan planine mogu osjetiti njegovu iscjeliteljsku moć. Nikakvo čudo da ga redovnici tako dugo čuvaju. Njegova blizina mora opijati. Od toga im mora izgledati da su više nalik bogovima nego ljudima. Ali zamislite kad bi ta čista životna sila bila oslobođena s planine i raširena diljem svijeta. Zamislite da više ne trebate istresati tone gnojiva u suhu zemlju«, rekao je, mahnuvši kroz uredski prozor na naslagane sanduke koji su ispunjavali skladište. »Samo jedno sjeme, posađeno i uzgajano, moglo bi cijela područja načiniti plodnima poput zasjenjena vrta u središtu Citadele. Pustinje bi mogle postati vrtovi. Pustopoljine bi mogle postati šume. Naša polako umiruća Zemlja mogla bi biti ponovno rođena.«

Liv je zaprepašteno sjedila. To jest bilo nešto za što bi njezin brat dao život. Kad su se posljednji put sreli, rekao joj je kako misli da mu je život bio pošteđen s razlogom. Možda jest umro samo da ona dobije onih pet sjemenki. Dugovala mu je da otkrije jesu li one vrijedne toga. Gurnula je ruku u džep, tražeći mobitel, a zatim se sjetila gdje ga je ostavila. »Arkadianov je broj bio na mom mobitelu«, rekla je, pogledavši Gabriela i otkrivši da on još uvijek gleda u nju.

Malo se nasmiješio i slegnuo ramenima, a Liv je opet osjetila da crveni i okrenula se.

»Njegovi su podaci na kraju datoteke slučaja«, rekla je Kathryn, nagnuvši se preko pisaćeg stola da otvori dokument o kojem je govorila. Liv je pogledala po uredu, tražeći telefon. Pogled joj je prešao preko televizijskog ekrana pa se ukočila kad je iza leđa spikera ugedala sliku nasmiješenog muškarca. »Hej«, rekla je, iznenađeno i zabrinuto istodobno. »Ja znam tog tipa.«

Svi su se okrenuli i pogledali nasmiješeno lice Rawlsa Bakera. 109 Kad se Athanasius približio Odaji filozofije, već je bio prestao trčati.

Čim je ušao, opazio je s lijeve strane prigušenu svjetlost i zastao. Na trenutak je gledao slabu svjetlost koja je ocrtavala obris police za

knjige, a zatim brzo i tiho krenuo prema njoj. Stigao je do ruba, duboko udahnuo i pogledao iza ugla.

Isprva nije mogao razabrati tko stoji u sredini blistavog kruga svjetlosti, njegove su se oči bile tako navikle na mrak, a zatim — kad su se opet navikle na svjetlost i prodrle kroz sjaj — s olakšanjem je vidio tko je.

Otac Thomas stajao je na pola puta niz prolaz kraj Pontija, koji se pogrbio preko stola za čitanje prekrivenog ostavljenim knjigama; njegova su kolica bila uz njega, puna peruški za prašinu i četaka, pa je nastavljao svojim poslom, ne znajući za neobičnu svjetlost koja ga je u tom trenutku okruživala.

Athanasius je krenuo prema njima niz police za knjige, pročišćujući grlo u hodu. »Brate Ponti! Oče Thomase«, rekao je glasom koji mu se činio neprirodno glasnim poslije duge prisilne šutnje. »Mislio sam da nešto čujem.«

Ponti je podigao pogled, zureći ravno kroz njega svojim praznim bijelim očima. Thomas ga je pogledao i nasmiješio se, a lice mu se ozarilo od olakšanja što opet vidi prijatelja.

U kontrolnoj sobi kraj glavnog ulaza dvije su se točke sastale na zaslonu računala i program je potajice izmijenio njihove identitete, a zatim se izbrisao.

»Upravo provjeravaju sigurnosni sustav«, rekao je suho Thomas. Gledao je kako Athanasius tiho izvlači četiri presavijena komada papira iz rukava. »Vjerojatno bismo trebali otići do izlaza, ne mislite li tako?«

»Vas dvojica pođite«, odgovorio je Ponti. »Mene pola vremena čak ni ne primjećuju. Otići ću ako mi netko zapovjedi. U suprotnome ću samo nastaviti s poslom.«

Athanasius je uzeo najveću od otvorenih knjiga na stolu za čitanje, stavio presavijene komade papira unutra i tiho je zatvorio. »Vrlo dobro«, rekao je. »Onda nećemo spomenuti da smo vas vidjeli.« Okrenuli su se da odu, odvlačeći svjetlost sa sobom.

»Velika hvala, brate. Velika hvala«, začuo se suhi čuvarev glas dok mu se sablasna prilika ponovno stopila s tamom.

Athanasius je pogledao korice knjige. Bila je to knjiga Tako je govorio Zaratustra Friedricha Nietzschea, tiskana na njemačkom jeziku, a sada je sadržavala voštane otiske većine sadržaja Heretičke Biblije. Bilo je gotovo nemoguće oduprijeti se iskušenju da je odmah otvori i pogleda stranice. Ali to je bilo preopasno. Svakog bi se trenutka stražar mogao vratiti s ocem Malachijem. Bilo je najbolje pričekati dok uzbuna ne završi i opet ne otvore knjižnicu. Onda će je moći čitati do mile volje.

Kako su se dogovorili, Thomas je hodao pred njim, idući sam prema ulazu, da ih ne vide kako zajedno izlaze iz dubina knjižnice. Athanasius je zastao, prelazeći pogledom preko polica, tražeći mjesto da sakrije knjigu. Nije se usudio riskirati da se onaj tko je studirao Nietzschea vrati i otkrije što knjiga sada sadrži. Stigao je do kraja reda i vidio niz identičnih knjiga koje su posve ispunile nisku policu. Spustio je glavu i pogledao preko vrhova knjiga. Između knjiga i stražnjeg dijela police bio je razmak. Brzo je gurnuo Nietzschea preko knjiga u prazninu, a zatim se nagnuo unatrag,

izravnao knjige na polici i pročitao natpis na jednom hrbatu. Bila su to sabrana djela Serena Kier- kegaarda. Nietzsche je bio posve zaklonjen svojim danskim kolegom.

Zadovoljan, opet se uspravio i uputio prema izlazu, začahuren u svoj krug svjetlosti koja se brzo pojačavala. 110 Vozilo se zaustavilo neposredno pred rampom kod prozora stražarske kućice. Stražar je podigao pogled s novina i gurnuo stakleno okno u stranu. Šešir mu je ležao na radnoj površini ispred njega. Na znački službenog izgleda pisalo je »Zaštitarska služba zračne luke«.

»Mogu li vam pomoći?« rekao je, promatrajući muškarce u automobilu. »Je li se Gabriel Mann danas prijavio na ulazu?« upitao je glas sa

suvozačkog sjedala. »Možda. Tko pita?« Arkadian je rastvorio svoj kožni novčanik i nagnuo se preko vozača da

mu ga pokaže. Stražar je pogledao preko ruba radne površine i proučio inspektorovu zlatnu značku. Pritisnuo je gumb ispod radne površine i rampa se počela dizati. »Došao je sa svojom djevojkom prije oko pola sata«, rekao je.

Arkadian je osjetio kako mu se koža na stražnjoj strani vrata ježi na spomen djevojke. »Kako je djevojka izgledala?« upitao je, gurnuvši značku natrag u džep jakne.

Stražar je slegnuo ramenima. »Mlada. Plavokosa. Zgodna.« To baš nije bio najbolji opis, ali Arkadian je imao prilično dobru

zamisao tko je to bio. Još uvijek se nije čuo sa Sulleyjem — ili s Liv. »A gdje ih mogu naći?«

»Slijedite žutu crtu«, rekao je stražar, naginjući se naprijed i pokazujući debelu crtu na asfaltu koja je slijedila ogradu. »Odvest će vas iza skladišta. Oni će biti u hangaru 12, oko tristo metara na lijevu stranu. To je hangar pred kojim je parkiran stari teretni avion.«

»Hvala«, rekao je Arkadian. »I, molim vas, ne javljajte im da dolazimo. Ovo nije društveni posjet.«

Stražar je nesigurno kimnuo. »Svakako«, rekao je. Automobil je prošao ispod rampe i prednja su svjetla jarku žutu crtu

počela slijediti prema nizu sivih, pravokutnih skladišta. Većina je bila zatvorena i tiha. Kraj otvorenih prozora automobila promicala su kao nadgrobni spomenici.

Pred njima je stajao zdepasti avion; njegov je odrezani stražnji dio bio usmjeren prema hangaru. Na prednjoj strani zgrade velika pomična vrata bila su malo otvorena, propuštajući narančastu svjetlost u sve dublji

sumrak, »Ugasite svjetla«, rekao je Arkadian vozaču, očiju uprtih u procijep, pokušavajući nazrijeti što je iza njega. »I zaustavite se blizu vrata. Želim vidjeti što se zbiva.«

Vozač je okrenuo prekidač i prednja su se svjetla ugasila, obavijajući u tamu cestu pred njima. Ubacio je mjenjač u ler i isključio motor. Sad kad svjetla više nisu bila upaljena i dok su uz cviljenje guma na asfaltu koji se hladio klizili prema naprijed, Arkadian je mogao vidjeti da se na crnom nebu iza hangara pojavljuju zvijezde.

Kad su se približili dvadesetak metara od hangara, Arkadian je podigao ruku i vozač je usporio, koristeći ručnu kočnicu kako ne bi upalio svjeda za kočenje. Arkadian se nagnuo iz otvorenog prozora, slušajući glasove ili bilo kakvu buku iz skladišta. Nije čuo ništa osim udaljenog zavijanja mlaznih motora i pucketanja automobila koji se počeo hladiti na večernjoj svježini.

Otkopčao je sigurnosni pojas, gurnuo ruku u jaknu i izvukao pištolj iz futrole. Vozač ga je pogledao. »Želite li da pođem s vama?« upitao je.

Tek je postao časnik. Vonj pozornika još se pripijao za njega upr- kos civilnoj odjeći. »Ne, bit ću u redu. Najprije ću pogledati uokolo. Domahnut ću vam ako budem mislio da mi treba pomoć.«

Arkadian je podigao ruku i pritisnuo prekidač unutrašnjeg svjetla u automobilu kako se ne bi upalilo, a zatim je povukao kvaku i izašao u noć. Kathryn je uzela daljinski upravljač s pisaćeg stola, pojačavši zvuk na televizoru dok je spiker nastavio govoriti. »... vatrogasci su pohitali u kuću poznatog novinskog urednika Rawlsa Bakera i saznajemo daje njegovo izgorjelo tijelo pronađeno za upravljačem njegova automobila.«

»O, Bože«, rekla je Liv. »To je moj šef.« Slika je pokazivala ulicu u stambenoj četvrti zakrčenu vatrogasnim i bolničkim kolima. Žuta policijska vrpca lepršala je u prednjem planu sprečavajući prilaz, a u daljini su se vatrogasci, policajci i bolničari skupili oko zadimljene automobilske olupine. »Jeste li mu telefonirali?« upitao je Gabriel. Liv je kimnula. »Kada?«

Odmahnula je glavom i pokušala se sjetiti. »Ranije danas«, rekla je. »Jeste li nazvali ikoga drugog?« Napeto je razmišljala, prizivajući u sjećanje jutarnje događaje. Nije bila

nazvala nikoga dok nije pobjegla od policajaca. Onda je nazvala šefa i... Pogledala je Kathryn. »Nazvala sam vas«, rekla je. Gabriel je pojurio prema majci. »Daj mi mobitel«, rekao je. Izvukla ga je iz džepa i dala mu ga. Provjerio je primljene pozive.

Primijetio vrijeme Livina poziva. Pritisnuo je gumb za isključivanje mobitela i okrenuo se prema Liv. »Trebamo otići odavde«, rekao je. »Izgleda da nisu bili samo na tragu vašeg telefona, bili su i na tragu vaših poziva. I zato bi svatko s kim ste razgovarali mogao biti u opasnosti.«

Liv je pogledala televizor dok se još jedna fotografija Rawlsa pojavila na ekranu. Pokazivala ga je ispred zgrade Inquirera, s osmijehom od uha do uha. Nije mogla vjerovati da je sada mrtav samo zato što je razgovarala s njim. Čak se nije mogla sjetiti o čemu su razgovarali. Onda je spustila pogled, vidjela zamrljani telefonski broj na ruci i prisjetila se koga je još nazvala. 112 Bonnie je bila na prvom katu u dječjoj sobi i stavljala blizance u krevet kad je čula kucanje na kućnim vratima. Nije pošla da ih otvori. Myron je bio u prizemlju i pripremao ručak. Obavijestit će je ako je netko došao zbog nje.

Nasmiješila se dvama sićušnim licima koja su virila ispod svojih bijelih pokrivača i pamučnih kapica i pritisnula gumb na plastičnoj kutiji pričvršćenoj na dvostruku kolijevku koju su dijelili. Iznad njih se zavrtio mobil; crni i bijeli oblici plesali su uz zvukove galebova i morske obale. Jedna su se ustašca nasmiješila i Bonnie se razvedrila kad je to vidjela — kvragu sa svakim tko kaže da su to samo vjetrovi.

Njezin je mobitel zazvonio u spavaćoj sobi, prekinuvši trenutak sreće. Gotovo je stalno zvonio otkad je Myron poslao skupnu poruku objavljujući dolazak Elle, dva kilograma i osamdeset pet dekagrama, i njezina brata Nathana, deset dekagrama težeg i jednu minutu mlađeg. Posljednji je put pogledala dojenčad, a zatim otišla iz sobe, prigušujući svjetiljke u prolazu.

Bonnie je ušla u spavaću sobu, oprezno se krećući prema mobitelu, koji se punio na noćnom stoliću. Još je uvijek osjećala bol od dugotrajnih trudova i porođajne traume. Uzela ga je i pogledala tko zove. Broj je bio blokiran. Pomislila je da će odložiti mobitel i pustiti da glasovna pošta preuzme poziv, kad se sjetila Livine ranije poruke. To bi mogao biti neki reporter koji zove zbog priče. Bila je rekla gotovo svima koje je poznavala da će se njezine bebe pojaviti u novinama pa si nikako neće dopustiti da ispadne lažljivica. Pritisnula je gumb za odgovor. »Halo?«

»Bonnie!« Glas je bio žustar i napet. »Tko je?« »Liv, Liv Adamsen. Reporterka iz Inquirera. Slušajte, trebate uzeti

Myrona i djecu i smjesta otići iz kuće.« »Sto mi želite reći, srce?« upitala je, a njezina se profesionalna smirenost

smjesta uključila. Zatim je začula zvuk u prizemlju. Kao da nešto mekano i teško pada na pod hodnika. »Samo trenutak«, rekla je i počela spuštati mobitel.

»Ne«, kriknula je Liv. »Ne idite. Imate li pištolj?« Pitanje je bilo tako neočekivano da se Bonnie ukočila. Začula je još

zvukova iz prizemlja. Klik vrata koja su se tiho zatvarala. Šuštanje nečega

što je klizilo po podu hodnika. Nikakvih zvukova razgovora. Nikakvih koraka natrag u kuhinju radi pripremanja ručka. Dok je slušala tišinu osjetila je kako je preplavljuje strah.

Onda se začuo još jedan zvuk. Mnogo bliže, blizu u hodniku. Prodoran zvuk dječjeg plača.

»Moram ići«, rekla je bezizražajno u mobitel. Zatim je prekinula vezu.

Liv je čula zvuk zauzeća pa je očajnički počela tražiti gumb za ponovno pozivanje posljednjeg broja. Kako ga nije mogla naći, podigla je nemirnu ruku i počela nazivati broj napisan na njoj.

»Odložite telefon, molim vas.« Glas je bio poznat, ali posve neočekivan. Liv je podigla pogled. Opazila je Arkadiana, koji je stajao na vratima. U

jednoj je ruci držao značku, a u drugoj pištolj. Uperio ga je u Gabriela. U slušalici je čula tonove biranja. »Ne«, rekla je, pritišćući posljednja dva

broja. »Samo pucajte ako baš hoćete.« Primaknula je telefon uhu i zagledala se u njega kad je telefon počeo

zvoniti. 113 Bonnie je stajala u spavaćoj sobi i slušala.

Plač njezina djeteta koji je dolazio iz hodnika vukao ju je kao nevidljivo uže, ali prisilila se da ne obraća pozornost na njega i da umjesto toga sluša druge zvukove u kući. Pretraživala je tišinu. Nije čula ništa. Baš ništa.

Otišla je do plakara, bešumno stupajući papučama na debeli žućkastobijeli sag, i pažljivo otvorila vrata, otkrivajući redove odjeće na vješalicama. Onda je nešto čula. Usporeno škripanje šarki kuhinjskih vrata koje nikad nisu bile posve dobro učvršćene. Netko je bio dolje. Možda je to bio Myron, vraćajući se da pripremi ručak. Ali zašto se nije obazirao na dječji plač?

Pogledala je plakar. Gurnula je ruku kroz zavjesu odjeće do malog sefa pričvršćenog visoko na stražnjem zidu. Rekla je Myronu da ga stavi unutra čim je shvatila da je trudna. Plastična se navlaka na njezinoj policijskoj odori nabrala kad je ispružila ruku prema tipkovnici ugrađenoj u čelična vrata sefa. Utipkala je svoj datum rođenja i otvorila vrata. Unutra su bili njezina policijska značka, kutija metaka kalibra 9 mm, dva puna okvira i službeni pištolj.

Uzela je pištolj i okvir te izvukla ruku iz plakara, osluškujući plač i tišinu u kući kad njega nije bilo. Umetnula je okvir sa streljivom u zdepasti pištolj u obliku slova L dok se nije čuo klik, kao da se slomila sićušna kost.

Plač iz hodnika pojačavao se u sve većem očaju i osjetila je bockanje u bradavicama dojki kad je priroda počela odgovarati na poziv. Pritisnula je slobodnu ruku uz tijelo, otišla do vrata, spustila se nisko iza njih i kroz pukotinu pogledala u hodnik.

Tamo nije bilo nikoga. Plač gladna djeteta nastavio se i osjetila je kako se kapi mlijeka počinju

upijati u njezin grudnjak. Malo je popustila stisak na pištolju. Možda je jednostavno bila pod utjecajem hormona i sve umislila. Bila je umorna, u to nije bilo sumnje, a njezini nagoni majke lavice vjerojatno su prejako radili. Slušala je još nekoliko trenutaka, osjećajući se sve gluplje, i upravo je htjela ustati kad je nešto čula.

Tiho škripanje koraka na trećoj stubi. Onda još jedno na petoj. Myron se uvijek šalio da se u ovoj kući nikome ne možeš pri- šuljati. Myron!! Dobri Bože, gdje je Myron? Pritisnula je oko bliže pukotini, pokušavajući vidjeti stubište, nadajući se

da će vidjeti kako se on pojavljuje i odlazi prema dječjoj sobi. Umjesto toga drugi je blizanac zaplakao, slab joj je vonj dima preplavio nosnice, a zatim je u njezino vidno polje stupila vizija iz pakla.

Bio je to muškarac. Visok. Bradat. Nosio je crvenu vjetrovku s kukuljicom čvrsto navučenom na lice. U ruci je držao pištolj, bestidno dug zbog prigušivača pričvršćenog na cijev. Oči su plesale između dječjeg plača i dijelom otvorenih vrata spavaće sobe.

Bonnie ga je pogledala. Osjetila je kako se topla vlaga širi preko njezinih grudi, kao da su je pogodili metkom. Držala je otvor cijevi svojeg pištolja nisko uz pukotinu na vratima, usmjeravajući ga što je bolje mogla prema muškarcu. Na policijskoj su je akademiji naučili kako se rukuje oružjem. Naučila je kako proći kroz zgrade provjeravajući ima li neprijateljskih meta. Svaka je dva tjedana odlazila na streljanu da ostane u formi. Ništa od svega toga nije je pripremilo na

ovo. Njezina se ruka stegnula oko pištolja dok ga je gledala; nagnuo je glavu, slušajući kroz plač, kao što je i ona učinila.

Mobitel je zazvonio u spavaćoj sobi, na što se Bonnie trgnula, a demon se stravičnom brzinom uputio prema njoj. Crvenilo je napunilo njezino vidno polje kad se nagnuo prema pukotini na vratima, podignuvši pištolj dok je virio u sobu.

Bonnie je pogledala uvis. Još je više nagnula pištolj prema gore. Vidjela je kako mu se glava saginje. Njegove su oči susrele njezine.

Ispalila je tri metka jedan za drugim, zatvorivši oči zbog iverja koje će joj se zariti u lice kad meci probiju drvenu plohu.

Otvorila je oči. Vidjela je da je odmorište prazno. Poskočila je u panici, prestravljena mišlju da se mogao povući u dječju sobu; njezini su šavovi popucali od napora, ali um nije zamijetio bol. Zaobišla je vrata, a suze bijesa i strave tekle su joj niz lice, dok su joj uši zujale od pucnjeva. Pogledala je udesno dok je pojurila do odmorišta, držeći pištolj, spremna da zapuca. A onda ga je vidjela kako leži na leđima, na dnu stubišta kamo su ga odbacila njezina dva metka.

Pregledala je poprište držeći pištolj pred sobom. Srce joj je snažno lupalo, a blizanci su još vrištali.

Krv je poprskala zidove i svijedi tepih na stubama, obilježavajući muškarčev težak pad niz njih. Na pola puta prema dolje njegov je pištolj ležao na rubu stube poput slomljenog crnog križa. Bonnie se spustila niz nekoliko stuba da ga uzme, stalno upirući pištolj u opru- ženi crveni oblik na dnu stuba. Vidjela je rupu od metka na boku i drugu na glavi. Oči su mu bile otvorene i nepomične. Jedino je kretanje bilo istjecanje tamne krvi; širila se ispod trupla kao rupa koja se otvarala da ga ispusti u pakao. Približila se i čučnula da uzme njegov pištolj. Nešto je vidjela dalje u hodniku, tenisicu na stopalu nekoga tko je nepomično ležao na podu.

Prepoznala ju je i shvatila što se dogodilo. Onda se začuo i njezin vrisak, očajan i strašan, prigušujući plač njezine djece bez oca. 114 U sve mračnijoj noći kombi se zaustavio kraj jednog od utihnulih skladišta, nekoliko zgrada ispred one pred kojom je stajao teretni avion. Johann je isključio motor. Cornelius je pogledao kroz prozor prema neobilježenom policijskom automobilu i hangaru iza njega s malo odškrinutim vratima u kojem je gorjela svjetlost. Kudar nije ništa rekao. Oborio je glavu, proučavajući dvije strelice na zaslonu notebooka, od kojih je jedna prikazivala Corneliusov mobitel, a druga posljednji primljeni signal Kathryn Mann. Gotovo su se preklapale.

Lagano se zujanje začulo iz Corneliusova džepa pa je izvukao mobitel. Otvorio je SMS poruku i namrštio se. Pokazao ju je Johannu, koji je pogledao Corneliusa, a zatim kimnuo. Otvorio je vrata i izašao u noć, uzevši ključeve sa sobom. Kutlar je osjetio kako se kombi malo zanjihao kad su se stražnja vrata otvorila i čuo je prigušene zvukove premještanja stvari u stražnjem dijelu. Na putu u zračnu luku morfij je počeo slabije djelovati i sad je osjećao kako bol postojano jača u ozlijeđenoj nozi. Hodanje uz strme popločane ulice starog grada potrgalo je većinu šavova pa je osjećao da su zavoji i nogavica hlača sada jedine stvari koje drže nogu na okupu. Pokušao je to sakriti od drugih položivši presavinutu jaknu na krilo, ali mogao je nanjušiti krv koja je onečistila zrak svojim hrđavim vonjem.

Kombi se opet zanjihao kad su se stražnja vrata zatvorila, a poslije nekoliko sekundi Johann se pojavio, polako odlazeći preko asfalta prema teretnom avionu, tijesno stegnuvši crvenu vjetrovku na sebe i obje- sivši platnenu torbu na rame. U sumraku je izgledao kao član zemaljske posade koji je radio u večernjoj smjeni. Liv je još gledala Arkadiana kad je dobila vezu. Mogla je čuti kako bebe plaču u pozadini.

»Bonnie«, rekla je. »Ubio je Myrona«, rekla je Bonnie drhtavim i suhim glasom. »Ustrijelio

ga je pištoljem.« »Tko ga je ubio? Gdje je sad?« »U hodniku. Sad neće ozlijediti moje bebe.« Liv je pogledala Arkadiana, koji ju je promatrao, još uvijek upirući pištolj

u Gabriela. »Slušajte, Bonnie«, rekla je, »uzmite djecu i otiđite iz kuće, u redu? Želim

da nazovete nekoga u vašoj postaji, nekoga u koga imate povjerenja, pa zamolite da vas i vašu obitelj smjeste na sigurno mjesto, negdje gdje vas nitko ne može naći. Hoćete li to učiniti za mene, draga?«

»Nitko neće ozlijediti moje bebe«, ponovio je izmučeni glas. »Tako je, Bonnie. Smjesta zovite postaju, u redu?« Pogledala je

Arkadiana, želeći da može sama nazvati postaju, ali je znala da ne može toliko iskušavati sreću.

Prigušeni zvuk uznemirene djece podigao se kao urlik prokletih kroz šum prekooceanske linije. Pomislila je kako će odrasti a da nikad neće poznavali oca, a sve to zbog jednog telefonskog poziva — njezinog telefonskog poziva. »Žao mi je«, prošaptala je u telefon. Onda je poklopila slušalicu da prekine zvuk plača. 115 Cornelius je gledao kako se Johann približava patrolnom automobilu. SMS poruka koju je primio od opata promijenila je stvari. Ipak, nisu mu se sviđale promjene na pola zadatka. Od njih je postajao živčan. S jedne strane, nova je zapovijed pojednostavnila stvari. Samo uhvatiti djevojku i vratiti se u Citadelu bilo je mnogo lakše nego ušutkati sve potencijalne svjedoke. Ali zbog svoje obuke nevoljko je tek tako odustajao od izvorne misije. Možda bi još uvijek mogao obaviti i jedno i drugo.

Kad je Johann prešao polovicu puta, otvorio je svoja vrata i izašao za njim. »Ostani ovdje«, rekao je, a zatim zatvorio vrata.

Kutlar je gledao kako se udaljava, hodajući prema ogradi zračne luke koja se protezala iza zgrada. Došao je do stražnjeg dijela skladišta i nestao iza ugla, idući prema istom hangaru kao i Johann. Kutlar je stavio notebook

na sjedalo kraj sebe i podigao presavijenu jaknu s noge. Crna je vlažna mrlja sjala u slaboj odraženoj svjetlosti noćnog neba. Noga je izgledala kao da su je umočili u ulje. Od pogleda na njezino katastrofalno stanje još ga je više zaboljela. Posegnuo je u džep jakne i našao bočicu morfija — trenutačno olakšanje nadohvat ruke. Izvukao ju je i pogledao udaljeni hangar. Topla se svjetlost izlijevala na asfalt iz otvorenih vrata. Djevojka je bila unutra. Stražar im je to bio rekao. A čim je uhvate, ili bude mrtva, ubit će ga. Vje- rojatno će to učiniti ovdje pa će ga ostaviti u skladištu s drugima koji su unutra.

Pogledao je Johanna, koji je sa strane prilazio automobilu. Vidio je kako se naginje. Vidio je kako bljesak cijevi pištolja na trenutak rasvjedjava unutrašnjost automobila.

U daljini je vidio zgradu terminala, koja je blistala poput fatamorgane. Bila je predaleko. Imao bi najviše šanse kad bi se pokušao vratiti do stražarske kućice. Zaštitar je sigurno negdje imao pištolj i voki-toki za pozivanje pomoći. Sjetio se iznenađenog pogleda na stražarevu licu kad je podigao pogled s novina u cijev Johannova pištolja s prigušivačem. Ni za čim nije posegnuo. Samo je odgovorio na Corneliusova pitanja. Rekao im je da je djevojka unutra, kao i netko drugi. Netko tko je mogao biti muškarac s kojim se Kutlar prošle noći borio na cesti. Muškarac koji je ubio njegova bratića Serka i usadio mu tu bol u nogu.

Sad je pogledao Johanna, koji je pognutih leđa trčao prema otvorenim vratima hangara, kloneći se svjetlosti koja je izlazila iz njih. Stigao je do vrata i u tom se trenutku druga prilika pojavila sa stražnje strane zgrade, šuljajući se kroz tamu kako bi mu se pridružila. Čučnuli su na asfalt, dva demona u mraku, i provjeravali oružje. Kutlar je shvatio da je to njegova prilika. Prebacio se na vozačko sjedalo, a bol mu je pri svakom pokretu probadala nogu. Izvadio je bočicu pilula iz džepa i skinuo čep, ne skidajući pogled s dvije pognute prilike. Ubacio je samo jednu pilulu u usta — dovoljno da priguši bol, ali nedovoljno da mu otupi žarku žudnju za životom.

Pomislio je na muškarca unutra, koji ne zna da čovjek u kojeg je pucao sjedi vani, niti da su kraj vrata dva muškarca s pištoljima u rukama. Ako Kutlar ništa ne učini, taj će muškarac za nekoliko minuta vjerojatno biti mrtav. Ali zatim će se ubojice vratiti po njega i, premda je silno želio osvetu za Serka, još je više želio živjeti. Tiho se ispričao tami pred sobom, nadajući se da će ga Serko čuti, gdje god bio. Onda je pogledao Corneliusa i Johanna, koji su se zgrčili u pripremi, računajući na iznenađenje. Čekao je.

116 Trebamo otići odavde«, rekao je Gabriel čim je Liv spustila slušalicu.

Arkadian se nije pomaknuo. Nepomično je držao pištolj. »Sto ste radili u mrtvačnici?« upitao je.

Gabriel je uzdahnuo i umorno stresao glavom. »Nemam vremena objašnjavati«, rekao je. »Ako me namjeravate uhititi, izvolite, ali morate pustiti ove ljude da odu. I to ovog č... «

Iznenadni zvuk automobilske sirene prekinuo ga je usred rečenice. Glava mu se instinktivno okrenula u smjeru odakle je došao zvuk, na vrijeme da vidi čovjeka koji se pognuta tijela šuljao kroz otvorena vrata na suprotnoj strani hangara. Pištolj mu je bio uperen ravno u njih.

»Dolje«, povikao je i bacio se prema naprijed, povukavši sa sobom na pod Oscara i Kathryn. Onda se svijet oko njih počeo raspadati. I Arkadian je vidio napadača. Pomaknuo je pištolj baš kad se prozor kraj njega rasprsnuo, ispunjavajući zrak sićušnim kristalima. Dvaput je pucao na udaljenu priliku prije nego što je osjetio da ga je nešto jako udarilo po ramenu, izbivši mu pištolj iz ruke i oborivši ga na do.

Pogledao je mjesto gdje je Gabriel čučao kraj žene i starca, vadeći pištolj iz crne torbe na podu. Iza njega, na drugom kraju ureda, vidio je kako se Liv šćućurila iza stroja za fotokopiranje, prekrivajući glavu rukama. Televizor iznad nje se rasprsnuo, prekidajući vijesti i obasipajući je iskrama.

Još je nekoliko pucnjeva zagrmjelo u blizini kad je Gabriel uzvratio vatru. Arkadian je pokušao otpuzati od otvorenog ulaza ali bol mu je prožela

desnu ruku. Prevrnuo se u stranu, stišćući zube u agoniji, a zatim su ruke zgrabile njegovu jaknu i odvukle ga na sigurno. Odgurnuo se objema nogama da pomogne premjestiti svoju težinu i pogledao napregnuto ženino lice. Odsklizao se preko ulaštenog poda u zaklon baš kad je iz vrata počelo frcati iverje.

Žena ga je ispustila i posegla preko njega da uzme njegov pištolj s mjesta na koje je pao. Stručno je provjerila zatvarač, provjeravajući nije li se oštetio u padu. Mehanizam je radio bez greške.

Onda se sve utišalo. Cornelius se već bio spustio iza jednog sanduka kad se oglasila sirena, ali Johann je još prolazio kroz vrata. Kad se teško srušio na betonski pod, Cornelius je znao da je pogođen. Odvukao ga je u zaklon, prevrnuo na leđa i pregledao.

Na gornjem dijelu ruke kojom je pucao bila je velika rana. Krvarila je, ali krv nije šikljala. Onda je vidio kako se još krvi pjeni iz rane na vratu. Johann je zbunjeno pogledao uvis, podigao ruku i osjetio mlaz tople tekućine na dlanu. Odmaknuo je ruku i nijemo se zagledao u gusto mokro crvenilo koje je ritmički nastavilo curiti iz nepravilne rane na vratu. Cornelius ju je jako pritisnuo rukom, pokušavajući spriječiti istjecanje krvi. Shvatio je da to

nema smisla. I Johann je to znao. Odmaknuo se od pritiska. Gurnuo je ruku u platnenu torbu koja je bila pala na zemlju i izvukao dva mala predmeta. Bili su maslinasto- zeleni i okrugli i izgledali su kao malo čelično voće. »Idi«, rekao je.

Cornelius je pogledao granate, a zatim u Johannove oči. Vidio je kako se svjetlost u njima polako gasi. Sirena je upropastila element iznenađenja. Trebao je ubiti Kutlara, a ne ga ostaviti samoga u kamionu. Johann je sada umirao zbog njegove pogreške. Polako će ubiti Kutlara kad dobije priliku. Ispružio je ruku i brzo napravio znak Tau na Johannovu čelu, ostavljajući krvavi znak na mjestu gdje su prsti dodirnuli kožu.

»Zaposli ih, ali nemoj ozlijediti djevojku«, rekao je, sjetivši se opatove poruke. Izvadio je prazni okvir i umetnuo drugi. Posljednji je put pogledao Johanna. Jedanput je kimnuo, a zatim podignuo pištolj preko vrha sanduka i brzo zapucao dok se kretao unatrag preko betonskog poda, od niza sanduka i prema otvorenim vratima. 117 Arkadianove su uši odzvanjale od pucnjave i rame ga je paklenski boljelo, ali još se uvijek osjećao bistro. Posegnuo je prema gore. Pritisnuo ruku na ranu. Opipao mokru rupu u jakni gdje je prošao metak. Odmaknuo ju je i pregledao ranu. Krv na dlanu bila je tamna, a ne svijetla. Nije bila arterijska. Nije previše krvario. Pogledao je Gabriela, koji se nisko šćućurio kraj razbijenog prozora, pretražujući očima tiho skladište da vidi bilo kakav pokret.

»Jeste li u redu?« rekao je ženin glas. Okrenuo se da je pogleda. Sagnula se kraj otvorene kutije metaka, a kosa joj je u svilenkastom slapu padala na lice dok je vješto punila okvir njegova pištolja.

»Preživjet ću«, rekao je. Podignula je pogled. Kimnula prema kutu. »Trebali biste se pobrinuti za

nju«, rekla je. »Ovo nije vaša borba. Nije ni njezina.« Slijedio je njezin pogled do mjesta gdje se Liv još skrivala kraj stroja za

fotokopiranje. Iz ovog kuta vidio je nešto drugo. Ispod razbijenog televizora bila su vrata u zidu preko kojih je velikim zelenim slovima pisalo IZLAZ U SLUČAJU POŽARA.

»Ne bih to učinio«, rekao je starac, čitajući mu misli. »Oni će znati da postoji stražnji ulaz. Tko god prođe kroz ta vrata, otići će ravno u opasnost.«

Kathryn je ubacila posljednji metak u okvir i umetnula ga u dršku Arkadianova pištolja. »Samo motrite izlaz i držite glavu dolje«, rekla je, držeći pištolj za cijev i pružajući mu ga. »Imate li mobitel?« Arkadian je

kimnuo i smjesta požalio kad mu je oštra bol još jednom probola rame. »Onda zovite pojačanje. Mnogo će brže odgovoriti policajcu u nevolji.«

Na trenutak joj je uzvratio pogled, a zatim ispružio neozlijeđenu ruku i uzeo pištolj, napipavši palcem osigurač i otkrivši da je već oslobođen. Johann je znao da će uredski zidovi oslabiti eksploziju granate. Trebao se približiti ili pričekati da ljudi u uredu izađu. Pomislio je da će djevojka ostati u uredu. Mogla bi se onesvijestiti od eksplozije ili zadobiti ozljede od šrapnela, ali preživjet će. Osjećao je kako mu se hladnoća obamrlosti širi od vrhova prstiju i stopala.

Čuo je zveckanje stakla i struganje te škripanje opreznog kretanja na drugom kraju skladišta. Oči su mu se spustile na pištolj koji je ležao na obojenom betonskom podu. Ispružio je ruku i uzeo ga. Činio se smiješno težak. To nije bio dobar znak. Polako je skinuo prigušivač da ga olakša. Položio ga je na pod kraj sebe i osjetio da je hladnoća stigla do koljena, dok se toplina nastavila izlijevati iz vrata.

Vrijeme je isteklo. Uzeo je prvu granatu.

118 Gabriel se malo podigao i prešao pogledom po skladištu preko donjeg ruba razbijenog prozora. Od posljednje pucnjave nije više bilo kretanja. To je značilo jednu od dvije stvari. Ili se čovjek povukao — pa će se sigurno vratiti s više ljudi i oružja — ili je još uvijek u skladištu i vreba. Bilo kako bilo, oni ne mogu samo čekati i nadati se najboljem. Morat će uzeti stvari u svoje ruke.

Škripanje je privuklo njegovu pozornost pa je pogledao inspektora koji je ukočeno hodao preko poda posutog komadićima stakla do mjesta gdje se Liv zgurila kraj stroja za fotokopiranje. Ustima je stezao mobitel i ukočeno držao ranjenu desnu ruku preko prsiju. U lijevoj mu je ruci bio pištolj. Gabriel nije želio čekati da inspektor pozove pojačanje. Poslije posjeta mrtvačnici sigurno će ga uhititi, a boravak u zatvoru tijekom nekoliko idućih dana nikome neće pomoći. Inspektor je došao do Liv i nagnuo se k njoj da joj nešto tiho kaže. Pogledala je Gabriela i nasmiješila se. Uzvratio je osmijeh, a zatim svrnuo pogled kad je još stakla zaškripalo iza njega. Kathryn i Oscar zauzimali su položaj kraj vrata. Gabriel je stegnuo pištolj i podignuo ga dok je promatrao tiho skladište, pretražujući pogledom praznine između sanduka da vidi ima li pokreta. Još uvijek ništa. Samo sjene i zrak.

Preko ramena je pogledao majku i djeda, koji su se naslonili na zid unutar otvorenih vrata; njegova je majka vodila. U ruci je držala Glock koji je uzeo od čovjeka koji je sada ležao na dnu kamenoloma. Pogledala ga

je preko ramena, lica napetog od koncentracije. Podigao je lijevu ruku da je ona može vidjeti. Udahnuo. Onda ju je spustio.

Kad se lijeva ruka spustila, desna se podigla, podigavši pištolj preko donjeg ruba razbijenog prozora. U trenutku kad se cijev podigla iznad ruba počeo je pucati preko prostora gdje je prije bio vidio da čovjek pada. Ispalio je osam metaka. Tri brza pucnja da nekoga obori i pet nešto sporijih da ga zadrži na du.

Prestao je pucati i promotrio skladište kroz oblak rijetkog plavog dima. Pogledao je preko ruba razbijenog prozora. Kathryn je sada bila izvan skladišta, pritisnuvši leda na jedan od sanduka, zauzevši položaj i spremna za pokret. Johann je čuo kako meci probijaju zrak iznad njegove glave i zabijaju se u čelična vrata iza njega. Jedan je metak okrhnuo vrh sanduka na koji se naslonio, obasipajući ga komadićima drveta i aluminija prije nego što se odbio udesno, šišteći u letu. Cijelo je vrijeme rukom stezao vrat i pritiskao, zaustavljajući otjecanje krvi da dobije samo malo više vremena. Prebrajao je pucnjeve i primijetio njihovu učestalost — tri brza, pet sporijih — klasična zaštitna vatra. Mijenjali su položaj. To je značilo da dolaze po njega. Nasmiješio se i slobodnom rukom obuhvatio dvije granate na krilu. Već je osjećao hladnoću i pospanost.

Još malo, pomislio je. U sebi je započeo izgovarati jednu od molitvi za noć. Umirao je obavljajući Božji posao, a Bog je svoje uvijek uzimao k sebi.

Gabriel je stigao do otvorenih vrata ureda i zauzeo položaj koji je njegova majka upravo bila napustila. Tri su brza pucnja probila tišinu vani pa se okrenuo i prošao kroz vrata prije nego što se čuo prvi od sporijih pucnjeva. * * * Johann je prebrojao tri brza pucnja i promijenio položaj, ostavivši krvave otiske ruku na hladnom betonskom podu. Svaki ga je trenutak stajao truda, ali više nije mogao čekati. ČETIRI

Začuo se prvi od sporijih pucnjeva i njegova je ruka stisnula prvu granatu. PET

Izvukao je iglu, zamahnuo i bacio granatu iza ruba sanduka prema uredu na stražnjoj strani skladišta. ŠEST

Prevrnuo se na drugu stranu kroz mlaku vlastite krvi. Izvukao iglu na drugoj granati. Bacio ju je u prolaz na drugoj strani. SEDAM Uzeo je pištolj s poda i odgurnuo se prema gore. OSAM Uspravio se iznad sanduka. Podigao je pištolj i zapucao. Gabriel je vidio kako se crvena prilika s uperenim pištoljem diže, okrenuta prema mjestu gdje je stajala njegova majka. Vidio je kako plamen suklja iz

kraja cijevi, a komad se sanduka otrgnuo na pola puta između njih. Zvuk prvog pucnja odjeknuo je kroz skladište, a pištolj se trgnuo prema gore od povratnog udarca, približivši cijev meti. Začuo se drugi pucanj, ovaj put iz Gabrielova pištolja.

Oblačić crvene magle pojavio se iza napadačeve glave i on se trgnuo unatrag, kao da ga je netko udario šakom. Onda je počeo padati. Gabriel je gledao kako se ruši dok je pucanj još odjekivao kroz golemi hangar. Tek nakon što je pucanj zamuknuo, čuo je metalni, zveketavi zvuk nečega što je preko betona dolazilo prema njemu. Pomaknuo je ruku i slijedio zvuk koji se približavao, poskakujući po uskom prolazu između sanduka. Shvatio je što je to nekoliko trenutaka prije nego što se dokotrljalo u vidno polje kraj mjesta gdje je sad bila njegova majka.

Kathryn se okrenula da pogleda o čemu je riječ, ali njegovo se tijelo već kretalo; noge su se odgurnule od betona i bacio se prema njoj kad sc započela dizati. Sudario se s njom kao nogometaš u napadu, idući prema njoj i kroz nju, koristeći svoju silu gibanja da ih odnese čim dalje od granate koja samo što nije eksplodirala.

Tek kad mu je glava prešla preko njezina ramena i tijelo se sudarilo s njezinim, vidio je da druga granata iskače iza sanduka točno prema mjestu kamo su sada išli. 119 Iza uredskih vrata Oscar je dobro vidio tunel od redova naslaganih sanduka. Granata je bila na pola puta kad je primijetio da preko poda skladišta odskače prema njemu. Instinktivno je reagirao. Prošao je kroz vrata, podigavši ruke u znak upozorenja, okrenuvši glavu prema Gabrielu i Kathryn. Kad ih je vidio u tijesnom zagrljaju, nezaustavljivo se krećući prema njemu, iskusio je trenutak božanske jasnoće, a vrijeme se usporilo dok se nije gotovo zaustavilo.

Pogled mu se spustio na granatu koja se polako okretala u zraku, koji prst iznad da. Jednom je odskočila, uz zvuk čekića koji udara po kamenu, i nastavila se kretati prema njemu. Ukočio je noge i pomaknuo svoje težište prema njoj.

Devedeset godina... pomislio je dok mu se tijelo pokretalo. Devedeset sam godina izbjegavao neprijateljske strijele i koplja...

Granata se približila, pogodila vanjski zid ureda, a zatim odskočila, zaustavljajući se pred njim.

Nije loše za jednog mrtvaca. Bacio se naprijed, ispružio se po tlu, pokrivši granatu svojim tijelom.

* * *

Gabriel je vidio kako Oscar pada i shvatio što radi. Ispružio je ruku prema njemu kad ih je moment gibanja približio. Osjetio je da mu vrhovi prstiju dodiruju leda Oscarova letačkog odijela. Započeo je stiskati čvrstu pamučnu tkaninu.

Onda je prva granata eksplodirala iza njega. Udarni val otrgnuo je letačko odijelo iz njegova stiska, podigavši ga uvis i

prema naprijed, preko Oscarova ispruženog tijela, u zid skladišta iza njega. Punom silinom eksplozije udario je glavom o zid, a zatim teško skliznuo na pod iza sanduka. Kad se spustio na do, osjetio je kako gubi svijest. Pokušao je stresti glavu da je razbistri. Pokušao je kriknuti da ga šok održi budnim. Onda je Kathryn pala na njega, od čega mu je glava udarila o betonski pod, dovršivši ono što je započeo zid.

Posljednje čega je Gabriel bio svjestan prije nego što se onesvijestio bilo je podrhtavanje zemlje pod njim i prigušeni prasak eksplozije druge granate. 120

Arkadian se upravo bio malo pridigao, držeći mobitel iznad sebe, tražeći signal, kad se udarni val prve eksplozije probio kroz ured. Odbacio ga je o vodoravnu šipku za zatvaranje vrata, otvorivši ili i istresavši ga u noć. Bol je buknula u ramenu kad je pao na šljunak, izbijajući mu mobitel i pištolj iz ruke. Snažno je stisnuo zube da priguši krik agonije i prevrnuo se na bok, dalje od boli, duboko dišući da je priguši dok je pogledom mahnito pretraživao prostor da vidi znakove opasnosti.

Vidio je Liv, koja je ležala preko praga otvorenih vrata, napola izvan skladišta. Mobitel je ležao na šljunku medu njima, a njegov je hladnomodri zaslon sjao u noć. Posegnuo je za njim baš kad je druga eksplozija potresla zemlju iza njega. Uzeo je mobitel i nastavio tražiti pištolj. Vidio je pokret. Pogledao je vrata za slučaj požara koja su se polako zatvarala. A zatim je vidio čovjeka koji je stajao iza njih. Liv je više osjetila drugu eksploziju nego što ju je čula. Protutnjala je kroz zemlju kao prigušena grmljavina, blago je pretresajući dok se nije probudila iz omamljenosti. Pogledala je uvis i vidjela Arkadiana na du izvan skladišta. Posegnuo je za mobitelom i uzeo ga. Onda su mu se oči podigle uvis i iza nje, šireći se u šoku od onoga što su vidjele.

Dvaput se trznuo kad su se dvije rupe pojavile na prednjoj strani njegove košulje, a zatim se srušio natraške na do, otkrivši pištolj na tlu, baš tamo gdje je bio sjedio.

Livine su ruke grabile zemlju dok je puzala prema pištolju. Četverokut svjetlosti s otvorenih vrata sužavao se dok su se zatvarala iza nje. Nije se

osvrtala. Samo se usredotočila na pištolj. Držak u njezinu smjeru. Osigurač otkvačen.

Stisnula ga je rukom, stružući noktom po du dok je provlačila prst kroz štitnik okidača. Okrenula se baš kad je nešto teško udarilo stražnju stranu njezine glave, preplavljujući je svjetlošću i zasljepljujućom boli, a onda tamom. Zatim više nije bilo ničega. 121 Znoj je pekao Kutlarove oči dok je preko asfaltne površine šepao prema stražarnici. Osjećao je hladni noćni zrak na vlažnoj koži, ali zrak nije blažio groznicu koja je kipjela u njemu. Rana mu se inficirala, u to je bio posve siguran. Također je bio u šoku od gubitka krvi. Trebao je brzo pronaći pomoć jer bi u suprotnome mogao umrijeti. Nije mogao dopustiti da se to dogodi. Ne sada. Kao da su prošli sati otkako je pritisnuo sirenu i na kraju pobjegao iz kombija, ali vjerojatno je prošlo samo nekoliko minuta.

Kroz lupanje srca čuo je prigušenu izmjenu vatre, a zatim tišinu koja je uslijedila poslije dviju eksplozija. Možda su svi bili mrtvi. Čak i tip koji je ubio Serka. Bez svjedoka još bi mogao smisliti neku priču da se izvuče iz toga. Samo je trebao stići do stražarnice i pozvati pomoć.

Prednja su ga svjetla pogodila odostraga kad je bio samo deset metara od nje. U glavi mu je krv tako šumjela da nije ni čuo motor. U grlu mu se podigla panika. Pokušao je potrčati. Spoticao se prema naprijed. Osjetio da se u nozi ostaci šavova izvlače i kidaju.

Svjetla su se pojačala i obasjala stranu stražarnice samo pet metara pred njim. Vidio je blijedu mrlju krvi na stražnjem zidu. Stražar nije bio posegnuo za pištoljem, ali morao ga je negdje imati. Kad bi samo stigao do njega, još bi imao priliku.

Sad je kroz udaranje srca čuo motor. Stražarnica se približavala. Samo je pet metra daleko. Još deset bolnih koraka.

... Još osam...

... Sedam. Cornelius je automobilom prošao preko Kutlara kao da ga nema. Osjetio je prasak kad mu je policijski automobil slomio obje noge i vidio kako se vjetrobran prekriva paukovom mrežom raspucalog stakla na mjestu gdje ga je Kutlarova glava pogodila na putu preko krova.

Pogledao je u retrovizor. Vidio je kako tijelo udara glavom o beton, ruke su mu se beživotno opustile, a noge iskrenule pod neprirodnim kutom. Nagazio je na kočnicu. Kad se radilo o Kutlaru, nije želio ništa prepustiti slučaju, ali također nije htio ostaviti tijelo na vidiku.

Stroj je zaurlao kad je stisnuo gas, a skvrčena se hrpa mesa i odjeće povećala u retrovizoru. Zakočio je metar od nje, otvorio prtljažnik i sišao s

vozačkog sjedala, napola se nadajući da je Kutlar još živ. Sviđala mu se pomisao da će ostatak života provesti kao bogalj, hraneći se na slamku i serući u vrećicu. Umjesto toga, našao ga je ukočenog, praznog pogleda i gotovo se razočarao.

Sagnuo se i brzo podignuo tijelo s da. Dok ga je gurao u tijesni prtljažnik kraj vozačeva tijela, osjetio je kako slomljene kosti pucketaju u natečenom mesu Kutlarovih nogu. Morao je svom snagom pritisnuti poklopac prtljažnika da ga zatvori, a zatim se, dok se vraćao na vozačko sjedalo, osvrnuo po otvorenom terenu zračne luke. Nije vidio nikakav pokret. Niti čuo udaljeni zvuk sirena u dolasku. Želio se vratiti i pretražiti skladište, ne ostaviti ništa neobavljeno, ali imao je zapovijedi i njegov je glavni cilj bio postignut.

Sjeo je iza upravljača i pogledao na stražnje sjedalo, na kojem je djevojka ležala u nesvijesti. Lisičine provučene kroz debeli kolut na podu držale su joj ruke sprijeda.

Pogledao je gibanje njezinih grudi dok je disala i pomislio da će od udarca po glavi ostati u nesvijesti dok ne stignu onamo kamo su krenuli. Ipak je za svaki slučaj zaključao vrata, ubacio mjenjač u brzinu i odvezao se na cestu koja je od zračne luke vodila natrag u Ruševinu.

122 "Ostavite nas«, rekao je opat. Ljekarnici su podigli pogled, iznenađeni da zapovijed nije izdao njihov gospodar. Nesigurno su ustali, prebacujući pozornost s prelata na uređaje za održavanje života i zatim na opata, koji je stajao kod vrata.

»Otkrit ćeš«, zašuštao je suh prelatov glas odnekud iz gnijezda bijelih lanenih plahti, »da ja upravljam ovdje. Bilo bi dobro da se toga sjetiš.«

»Oprostite mi, oče«, rekao je opat, »ali imam hitne novosti... u vezi sa Sakramentom.«

Ljekarnici su odugovlačili, čekajući daljnje upute. »Onda možete otići«, rekao je prelat. Opat ih je gledao dok su provjeravali uređaje, a zatim izašli iz sobe, zatvarajući vrata za sobom.

»Priđi bliže«, pozvao je prelat iz tame. »Želim ti vidjeti lice.« Opat je pošao prema krevetu, zastavši kraj uređaja koje su fantomi

upravo ostavili. »Žao mi je što ulazim bez najave«, rekao je, stišavajući zvuk na monitoru uređaja za održavanje života. »Ali nešto se događa sa Sakramentom. Nešto izvanredno.« Prišao je prelatovu krevetu. Smjesta su ga probole oštre crne oči.

»A ima li to neke veze s trojicom Karmina koji se ne mogu pronaći na planini?«

Opat se nasmiješio. »Ah, to«, rekao je. »Da, to.« Iza prelatova se bijesa krila iznenađujuća energija.

»To je ono o čemu sam želio raspravljati.« Opat je pogledao starca. Još se više postarao u onih nekoliko sati otkad ga je posljednji put vidio i životne mu je energije gotovo nestalo. Njegova je sposobnost obnavljanja tijela bila gotovo istrošena. »Upravo sam čuo da su pronašli sestru brata Samuela«, rekao je, gledajući prelata, čekajući na njegovu reakciju. »Naložio sam im da je dovedu ovamo, u Citadelu — meni.«

Najmanji nagovještaj vreline zagrijao je ledenu kožu starčeva lica. »Običaj je čekati dok netko bude prelat prije nego što se počne tako ponašati.«

»Oprostite mi«, rekao je opat ispruživši ruku kao da namjerava nježno ukloniti pramen slabe kose s prelatovih očiju. »Ali katkad se netko mora ponašati kao voda kako bi postao voda.«

Zgrabio je jastuk i snažno ga pritisnuo na prelatovo lice, gušeći ga jednom snažnom rukom, a drugom mu je držao ručne zglobove, čvrsto ih stežući da ga prelatove ruke ne uzmognu ogrepsti svojim kandžama. Iza sebe je začuo tihi zvuk alarma jednog uređaja, označavajući opasnu promjenu u starčevim znakovima života. Opat je pogledao vrata, provjeravajući čuje li se dolazak užurbanih koraka. Nije ih bilo. Držao je prelata sve dok se tanke ruke nisu prestale otimati, a zatim je uklonio jastuk. Prelatove su oči beživotno gledale u tamu iznad glave, a usta su mu bila otvorena, oblikujući krug. Opat je otišao do uređaja za održavanje života i pojačao zvuk alarma, dajući glas prela- tovu konačnom nijemom urliku.

»Upomoć! Brzo dođite!« povikao je, skačući prema krevetu. Koraci su pohitali preko kamenog odmorišta vani i vrata su se širom

otvorila, puštajući Ljekarnike u sobu. Jedan je požurio do uređaja, a drugi do prelata. »Počeo se gušiti«, rekao je opat, odstupivši za korak. »Je li dobro?«

Alarm je nastavio zavijati kroz sobu i Ljekarnik kraj kreveta počeo je udarati starčeva prsa, a drugi je dovukao defibrilator.

»Učinite sve što možete«, rekao je opat. »Ja ću otići po pomoć.« Izašao je kroz vrata u prazan hodnik, krenuvši ne po pomoć nego u

donje odaje planine. Neće biti istražnog postupka radi utvrđivanja uzroka smrti jer je opat sada obavljao prelatove dužnosti pa ga neće ni zatražiti. Uostalom, prelatova će žalosna smrt biti uvelike zasjenjena onime što će tek doći.

Opat je uklonio posljednju prepreku. Sad je mogao ostvariti svoju sudbinu.

123 Gabriel je polako došao k svijesti.

Isprva su se njegove oči odbile otvoriti i ležao je gdje je bio pao, udišući zrak koji je vonjao po eksplozivu i opaljenom drvetu — i nečemu drugome. Bio je to vonj koji je posljednji put nanjušio u Sudanu, nakon što su gerile postavile zasjedu jednom od njihovih kamiona. Kad je Gabriel otišao istražiti poprište s vladinim postrojbama, isti je vonj visio u zraku poput masnog oblaka. Tek kad je vidio pocrnjelo vozačevo tijelo prilijepljeno uz upravljač shvatio je od čega potječe. Oči su mu se otvorile kad se sve povezalo i kad se prisjetio što se dogodilo.

Pogledao je uokolo. Vidio je da leži na podu kod zida skladišta, a njegova je majka u nesvijesti klonula na njega. Nekoliko ju je puta pljusnuo. Živčano je pritisnuo prste na njezin vrat i napipao puls. Bio je jak i ravnomjeran.

Uhvatio ju je za ramena i nježno je odmaknuo sa sebe i polegao na bok; u glavi mu je tutnjalo dok se pomicao te ju je postavio u bočni položaj. Slušao je kroz ritmičan šum u ušima ne bi li čuo zvukove pokreta negdje u zgradi. Ništa nije čuo.

Pištolj je ležao na betonskom podu kamo je pao izbijen iz njegove ruke. Podignuo ga je i provjerio je li neoštećen i radi li mehanizam još uvijek glatko, a zatim izašao iza sanduka. Nije gledao prema uredu. Nije želio vidjeti ono za što je znao da je ondje, ne dok prostor ne bude čist ili dok ne bude siguran da je gad koji je to učinio mrtav.

Ušao je u tunel između redova sanduka i brzo se uputio prema prednjoj strani skladišta, cijelo se vrijeme saginjući. Nije imao pojma koliko je dugo bio u nesvijesti, što je bio problem. Kad je pucnjava počela, inspektor je pozivao pojačanje. Zaštitarska služba zračne luke također je taj dio obilazila svakih dvadeset minuta. Ako se nađe uhvaćen u pritvoru bilo kakve vrste, to će ga staviti izvan zbivanja, što bi samo išlo na ruku Citadeli. Posegnuo je prema stražnjoj strani glave i osjetio kvrgu na mjestu gdje mu je glava udarila o zid. Kosa oko nje bila je mokra od krvi iz duboke, otečene porezotine na lubanji. Pogledao je krv na prstima. Bila je jarkocrvena, ne tamna, ne preljepljiva. Nije se počela zgrušavati. Nije mogao predugo biti u nesvijesti, što je bilo dobro, ali još je uvijek morao brzo raditi.

Stigao je do kraja tunela i čučnuo nisko uz tlo. Držeći pištolj ispred sebe, nisko i blizu tijelu, pogledao je preko ruba sanduka brzim naglim pokretom, van i unutra, prateći pištoljem smjer pogleda, spreman da ispali metak ako bude morao. Jedan je muškarac ležao između otvorenih vrata u hangar i prvog reda sanduka. Oči su mu bile otvorene. Stražnje strane njegove glave više nije bilo. Gabriel je pošao prema njemu, zatim kraj njega, pretražujući pogledom kako bi ugledao svaki pokret dok je išao prema otvorenim vratima skladišta.

Vani je sve bilo tiho — nikakvih policijskih automobila, nikakve zaštitarske službe zračne luke. Bijeli je kombi bio parkiran kraj jednog od susjednih skladišta. Bio je gotovo siguran da je to onaj isti koji je ranije slijedio. Tada su u njemu bila tri muškarca. Dosad je našao samo jednog. Uhvatio je rub vrata i zatvorio ih, spuštajući debelu metalnu polugu kako bi ih zatvorio. Sad kad su mu leđa bila zaštićena, vratio se mrtvacu.

Metak koji ga je ubio ušao je u sjecište znaka Tau krvlju nacrtanog na njegovu čelu. Nije bilo krvi oko rane. Smrt je morala biti trenutačna. Šteta. Dugo je izdisao da priguši osjećaj koji mu je stezao prsa i bockao očne kapke. Trebao je ostati usredotočen. Još uvijek nije bilo traga dvojici muškaraca, a ni policajci neće biti daleko.

Gabriel se spustio i pretražio mrtvaca rukom koja je šuštala preko suhe površine crvene vjetrovke, izbjegavajući mokre kašaste dijelove oko vrata gdje je krv promočila tkaninu. Barem je patio prije nego što je umro.

Našao je svežanj ključeva za kombi i neobilježeni plastični četverokut veličine kreditne kartice. Prisjetio se da je kombi čekao na kraju uličice kod zida starog grada. Vozač je tada provukao karticu kroz uređaj za otvaranje vrata. Gurnuo ju je u džep s ključevima kombija i uzeo mrtvačev pištolj. Prigušivač je ležao u blizini, kraj platnene torbe. Gabriel se primaknuo, uzeo crnu metalnu cijev i upotrijebio je da podigne preklop torbe.

Unutra su bila četiri okvira puna metaka od 9 mm, dvije granate i plastična kutija s napunjenim špricama za jednokratnu uporabu kakve vojnici nose u bitku. Također par dodatnih ampula bistre tekućine. Pogledao je naljepnicu. Bio je to ketamin — jako sredstvo za smirenje kojim veterinari obično omamljuju konje. Ispustio je Glock u torbu zajedno s prigušivačem, objesio je na rame i prolazom medu naslaganim sanducima pošao prema uredu na stražnjoj strani skladišta.

Kad se približio kraju prolaza, nanjušio je gorki vonj eksploziva i vidio raskomadani vanjski zid ureda. Na podu pred njim čađavi je krug pokazivao mjesto eksplozije. Na donjoj strani čeličnog krova iznad njega nalazio se još jedan. Armirani beton poda očito je većinu eksplozivne sile usmjerio prema gore, bez sumnje spasivši mu život. Došao je do kraja prolaza i duboko udahnuo da svlada sve jači bijes, a zatim krenuo dalje.

Ono što je ostalo od Oscara ležalo je kraj vrata ureda. Gabriel je već vidio poginule u borbi, kojima su zubi i kandže

suvremenog oružja raskinuli i raskomadali meso, ali nikada nekoga s kime je bio u rodu. Krenuo je prema djedu, prigušujući bol, pokušavajući ne gledati crvenu kašu njegova tijela, umjesto toga usredotočujući se na lice koje je nekako ostalo upadljivo nedirnuto. Oscar je ležao na trbuhu, nagnute glave, očiju zatvorenih kao da se odmara. Izgledao je gotovo vedar. Svijetla mrlja krvi isticala se na tamnom mahagoniju lica. Gabriel je ispružio ruku i nježno je obrisao palcem. Koža je još bila topla. Nagnuo se i poljubio

ga u čelo, zatim ustao i pogledao uokolo da pronađe nešto čime bi ga pokrio prije nego što ga osjećaji još više svladaju. Još uvijek nije osigurao prostor, niti našao Liv. Skinuo je ceradu s jednog sanduka, pažljivo je raširio preko Oscarova tijela, a zatim ušao u ured. 124 U trenutku kad je Gabriel vidio da su vrata za slučaj požara na stražnjoj strani sobe otvorena, znao je da nešto nije u redu. Podignuo je pištolj, krenuo prema njima i pogledao van. Inspektor je ležao na du. Liv je nestala.

Izašao je, provjeravajući ogradu da vidi dolazi li ophodnja, a zatim uhvatio inspektora ispod ramena, sagnuo se da ga uvuče unutra i gotovo ga opet ispustio kad je ovaj tiho, hrapavo zastenjao.

Odvukao ga je unutra, zatvorio vrata za slučaj požara i opipao bilo na vratu. Našao ga je i namrštio se na dvije rupe od metka na prednjoj strani košulje. Bile su nepravilne i blizu jedna drugoj. Gurnuo je prst kroz jednu i napipao topao metal. Povukao je prst prema drugoj rupi, derući tkaninu košulje i otkrivajući crni zaštitni prsluk ispod nje s dva spljoštena metka iznad srca. Udarac od metka bio je dovoljno snažan da ga onesvijesti, da mu od njega možda napuknu rebra, ali ne i da ga ubije.

»Hej«, rekao je Gabriel, snažno ga pljusnuvši po obrazima. »Hajde, probudite se.«

Jače ga je pljusnuo pa se Arkadianova glava napokon okrenula na stranu, a oči su mu se s mukom otvorile. Pogledao je Gabriela. Usredotočio pogled. Pokušao ustati.

»Polako«, rekao je Gabriel, položivši mu ruku na prsa gdje su ga pogodili meci. »Pucali su u vas. Ako ustanete, mogli biste se opet one-svijestiti i razbiti glavu. Moram znati u kojem ste automobilu došli.«

»Neoznačeni automobil«, zahripao je Arkadian suhim glasom koji nije prepoznao.

»Nema ga«, rekao je Gabriel, gurnuvši ruku u džep i vadeći mobitel. »Vjerojatno ga je uzeo tip koji je pucao u vas i ostavio vas misleći da ste mrtvi. Hoću da obavijestite postaju da je automobil ukraden. Bit će na cesti negdje između ovog mjesta i Citadele. Ali recite im da budu oprezni. Djevojka je u automobilu s njim.«

Arkadian je pogledao mobitel i sjetio se policajca kojeg je ostavio za upravljačem. »A vozač?« upitao je.

Gabriel ga je bezizražajno pogledao. »I on će biti u automobilu s njim.« Arkadian je mrko kimnuo. Posegnuo je zdravom rukom i uzeo mobitel.

Počeo je nazivati broj centrale, ali uspio je utipkati samo prva tri broja prije nego što su se obojica ukočili kad se nešto vani u skladištu pomaknulo.

Gabriel je pohitao naprijed, pognuto se krećući prema otvorenim vratima, držeći se ispod prozora. Zvuk se opet začuo. Kao statički elektricitet ili gužvanje teške plastike. Shvatio je o čemu je riječ djelić sekunde prije nego što je stigao do vrata i strašan je zvuk proparao zrak — sablastan urlik boli i naricanja.

Njegova je majka stajala kod vrata, držeći ceradu u ruci i gledajući ono što je ostalo od tijela njezina oca. 125 Cornelius se uputio kroz planine, stalno vozeći ispod ograničenja brzine, oprezan zbog razbijenog vjetrobrana i dva trupla u prtljažniku. Kraj povorke automobila koji su poslije posla odlazili prema svojim domovima još je uvijek izlazio iz grada. Vrlo je malo automobila išlo u njegovu smjeru. Stigao je do Južnog bulevara i unutrašnjeg prstena prije nego što je Arkadian uspio javiti da je automobil koji je vozio ukraden. U trenutku kad je dispečer izdao obavijest na policijskom radiju i započeo potragu već je bio na prilaznoj cesti i vozio prema Umbrazijskoj četvrti. Poslije odlaska turističkih autobusa i automobila, kad bi stari grad s dolaskom noći zatvorio sva svoja vrata, četvrt je bila praktički pusta. Cornelius je skrenuo u uličicu i zaustavio automobil pokraj čeličnih vrata. Utipkao je poruku u mobitel objašnjavajući gdje se nalazi i tko je u automobilu s njim.

Onda je pričekao. Minutu kasnije duboki je štropot unutar čeličnih vrata označio da su se

počela dizati, postupno otkrivajući tamni tunel iza sebe. Kad je automobil krenuo, slijedeći zavoj tunela udesno, prednja su svjetla prešla preko glatkog betona, a zatim nastavila preko grubih kamenih zidova. Iza njega su se čelična vrata ponovno spustila. Cornelius je slušao umirujuću buku guma na neravnom podu. Palo mu je na pamet da je to možda posljednji put da vozi automobil ili je izašao iz Cita- dele. Shvatio je da ga te misli smiruju. Nije volio suvremeni svijet, ni ljude koji žive u njemu. Vidio je dovoljno pakla na zemlji tijekom vojničke službe. Pred njim je bilo spasenje, daleko od svijeta, visoko na planini, bliže Bogu.

Automobil je poskočio u dnu nizbrdice, a zatim se počeo penjati prema odaji na kraju tunela. Kad su se prednja svjetla spustila na vrhu uspona, obasjala su dvije prilike koje su u središtu dvorane stajale poput sablasti. Cornelius je okrenuo upravljač udesno, vozeći od prikaza, prije nego što se zaustavio u oblaku prašine i ispušnih plinova. Ugasio je motor, ali ostavio je prednja svjetla upaljena; njihova je svjetlost sad obasjala dvije prilike koje su kroz prljavu maglu dolazile prema njemu. Obje su nosile zelenu halju Svetih. Cornelius je otvorio vrata, izašao i našao se u čvrstom zagrljaju.

»Dobro došao natrag«, rekao je opat, odmaknuvši ga od sebe i pregledavši ga kao otac koji pozdravlja dugo izgubljenog sina. »Jesi li ranjen?« Cornelius je odmahnuo. »Onda se moraš brzo presvući i doći s nama.«

Opat je obavio ruku oko Corneliusovih ramena i poveo ga prema ulazu u stražnjem zidu. Ušao je u malo predsoblje i primijetio nešto na podu. Opat se nasmiješio i rukom pokazao na to. Dok se saginjao da uzme drveni Križ na vrhu tamnozelene halje potpuno zaređenog Svetoga, Cornelius je osjetio kako mu suze peku oči. 126 Mobitel se isključio u Arkadianovoj ruci. Pogledao je zaslon. Ni- je bilo signala. Namrštio se, djelomice zbog frustriranosti, djelomice zbog onoga što mu je dispečer upravo rekao. Pogledao je crvenu ranu na ramenu. Trebao je otići u bolnicu, trebao je također nazvati ženu da ona ne čuje za to iz druge ruke, ali samo je uspio izvijestiti da su ukrali automobil. S mukom je ustao, držeći mobitel pred sobom dok je tražio signal. Čuo je kako još jedan jecaj odjekuje kroz skladište i shvatio da vjerojatno nije jedini kome treba bolnica. Pažljivo je preko poda prekrivenog komadićima stakla pošao prema razmrskanim uredskim vratima i pogledao van.

Prizor koji ga je dočekao bio je prizor iz renesansne slike biblijske žalosti. Razneseno starčevo tijelo ležalo je na podu, umotano u debelu plastiku koja je poput svile sjala u mekom sjaju stropnih svjetiljaka. Gabriel je klečao kraj njega, privivši majčinu glavu na prsa. Plakala je i rukom stezala njegovu jaknu. Gabriel je podigao pogled.

»Automobil?« upitao je, glasom napetim od žalosti. »Znaju gdje je«, odgovorio je Arkadian. »Svi patrolni automobili imaju

ugrađen odašiljač da ih se brzo pronađe ako radio zataji. Dispečer je rekao da mora biti pokvaren. Rekao je da je izgledalo kao da se automobil kretao ravno preko zgrada i ulica starog grada prije nego što je stao točno usred Citadele.«

Gabriel je zatvorio oči. »Onda je prekasno«, rekao je. »Ne«, čuo se hrapavi glas. Kathryn je podignula glavu i pogledala ravno u

Arkadiana. »Sjemenke koje je redovnik progutao! Trebate se pobrinuti da budu na sigurnom«, rekla je. Arkadian se namrštio. Nitko nije smio znati za njih. »Mislimo da bi one mogle biti Sakrament«, objasnila je Kathryn, videći njegovu zbunjenost.

Arkadian je odmahnuo glavom. »Ali to su obične sjemenke jabuke«, rekao je. »Obavili smo testove na njima.«

Iza tih je riječi nastupila mučna tišina. Tijekom nekoliko dugih sekundi nitko se nije pomaknuo. Arkadian je gledao kako Gabriel i Kathryn tu novu

obavijest dodaju onome što su već znali. Onda se Gabriel nagnuo naprijed, nježno poljubio majku u tjeme i ustao.

»Ako nisu sjemenke«, rekao je, prošavši kraj Arkadiana u ured, »onda je djevojka. Ona je ključ svega. Uvijek je to bila. I dovest ću je natrag.« Čučnuo je na pod, podigao crnu platnenu torbu i stavio je na najbliži pisaći stol.

»Ostavite to meni«, rekao je Arkadian, pogledavši mobitel koji je sada pokazivao jednu crticu. Pritisnuo je gumb za ponovno biranje da nazove centralu. »Ako su je oteli i odveli u Citadelu, to ne mogu tek tako poreći. Možemo pozvati šefa policije, poslužiti se političkim pritiskom. Prisiliti ih da surađuju u istrazi.«

»Oni će sve poreći«, odgovorio je Gabriel, otvarajući torbu i posežući unutra. »A za to će trebati previše vremena. Djevojka će biti mrtva prije nego što se ijedan političar umiješa. Rekli ste da se automobil još kretao kad ste razgovarali s dispečerom. To znači da imaju samo oko dvadeset minuta prednosti. Trebamo brzo otići onamo kako bismo je izveli.«

»A kako ćemo mi to učiniti?« Gabriel se hitro okrenuo i Arkadian je na ruci osjetio udarac, kao

pljusku. »Mi nećemo«, rekao je Gabriel. Arkadian je pogledao dolje. Vidio je špricu koja je stršala s mjesta gdje ga

je Gabriel udario. U šoku je podigao pogled, zateturavši unatrag kad je ispružio ruku da pokuša odstraniti špricu. Ruka mu se već činila teškom. Udario je o zid i osjetio da mu noge klecaju. Gabriel mu je prišao i uhvatio ga, ublažavajući mu pad sve dok nije ležao na zemlji. Arkadian je pokušao nešto reći, ali jezik ga nije slušao.

»Žao mi je«, rekao je Gabriel glasom koji je zvučao tekuće i udaljeno. Posljednja stvar koje se sjetio bila je da ga rana od metka na ruci više ne

boli. 127 Cornelius nikad prije nije bio u tom dijelu planine. Kameno stubište koje se uzdizalo bilo je drevno i usko te prašno od nedostatka upotrebe. Vodio ga je stražar, čija je baklja bacala narančastu svjetlost preko grubih zidova i djevojke koja mu je preko ramena ležala opuštenih ruku, poput nogu ubijenog jelena. Cornelius nije čuo žamor glasova, nikakav štropot i jeku aktivnosti u daljini — uobičajenu pozadinsku buku planine. Jedina stvar koja je narušavala tišinu bio je zvuk njihova disanja i postojani bat nogu koje su se penjale uz beskrajno stubište.

Trebalo im je gotovo dvadeset minuta da stignu do vrha pa se do trenutka kad je ušao u malu nadsvođenu špilju na kraju uspona Cornelius obilno znojio kroz novu zelenu halju. Svijeće umetnute u zidove davale su dovoljno svjetlosti da otkriju nekoliko tunela koji su vodili iz špilje, svaki

uzak i grubo isklesan. Slaba je svjetlost treperila na kraju središnjeg tunela i čuvar iz redova Svetih uputio se prema njoj, postojanog koraka uprkos tome što je nosio djevojku uz gotovo cijelu planinu. Cornelius ga je slijedio, a opat je hodao neposredno iza njega. Morao se sagnuti kad je ulazio jer su prije nekoliko tisuća godina prolaz načinili ljudi koji su rijetko narasli do visine više od divlje trave koja je nekoć lelujala na velikim ravnicama oko planine. Nastavio je hodati naprijed oborene glave, u doličnom poštovanju prema onome što je znao da se mora nalaziti pred njim. Bila je to Capelli Deus Specialis, kapela Božje Svete tajne — mjesto na kojem su čuvali Sakrament.

Kad su se približili, sjaj na kraju tunela pojačao se, bacajući više svjetlosti preko zidova i stropa. Pokazivala je da oni nipošto nisu grubo isklesani, kako je Cornelius isprva pomislio: bili su prekriveni stotinama izrezbarenih ikona. Dok su prolazili kraj njih oči su mu zabilježile neke prizore: zmija koja se obavijala oko stabla prepunog plodova, još jedno drvo u obliku znaka Tau u čijoj je sjeni stajao muškarac. Takoder je bilo primitivnih slika nečega što je nalikovalo ženama u raznim stanjima agonije — jednu su stavljali na mučila, druga je vrištala u vatri, treću su muškarci komadali mačevima i sjekirama. Njemu je svaka izgledala isto. Izgledale su poput žene koju je zamišljao u bur- ki, a pogled na njihovu patnju podario mu je izvjestan mir. To ga je podsjetilo na vrijeme prije nego što je izgubio svoj vod, kad su kraj glavne ceste u Kabul u pustinjskoj šikari naišli na drevni hram. Njegovi su oštećeni zidovi bili prekriveni sličnim hijeroglifima, jednostavnim crtama koje su istrošili vrijeme i vremenske prilike, prikazujući drevne i brutalne stvari koje su odavna bile zaboravljene i pretvorene u prašinu.

Dok je hodao tunelom, ikone na zidovima postajale su teže vidljive, kao da su ih tisuće godina postojanja istrošile, baš kao što slabe drevna sjećanja, dok se naposljetku nisu stopile sa stijenom, a prolaz se proširio, otvarajući se u veće predvorje. Cornelius se uspravio, škiljeći na iznenadnu svjetlost koja je vrućim crvenim sjajem žarila iz malenog kovačkog ognjišta ugrađenog u suprotni zid. Pred njim su u ravnoj crti bila postavljena četiri okrugla brusa u drvenim okvirima, a iza njih se veliki okrugli kamen isticao na stražnjem zidu. Bio je malo niži od odraslog muškarca i izgledao je kao staromodni mlinski kamen s četiri drvena kolca koja su u jednakim razmacima stršala s njegova ruba. U središtu je bio uklesan znak Tau. Kad ga je Cornelius vidio, na trenutak je pomislio da je taj kamen Sakrament i zapitao se što on znači. Onda je primijetio duboke, ravne brazde urezane u stijenu iznad i ispod njega te vidio da je zid iza njega gladak.

Bila su to vrata. Istinski Sakrament morao je biti iza njih.

* * * Iza mračnih tunela u donjem dijelu planine knjižnica je počela treperiti od krugova svjetlosti učenjaka koji su se vraćali. Jedan od njih pripadao je Athanasiuse Stražarima je trebao gotovo jedan sat pretrage i provjere prije nego što su izjavili da je bila riječ o lažnoj uzbuni i napokon opet otvorili vrata.

Ulazna je odaja izgledala neuobičajeno blistavo kad je Athanasius opet ušao u nju, s obzirom na to da je bila rasvijetljena zajedničkim sjajem svih redovnika koji su se ondje skupili da govorkaju i nagađaju. Vidio je da otac Thomas izlazi iz kontrolne sobe, s izrazom profesionalne zabrinutosti na licu, a slijedio ga je otac Malachi, kvocajući iza njegovih peta kao uznemireni pijetao. Brzo je svrnuo pogled jer se bojao da bi im se pogledi mogli susresti i njihova zajednička tajna zapucketati među njima poput statičkog elektriciteta. Umjesto toga je jače stegnuo spise privijene na prsa i odlučno se zagledao naprijed, u tamu iza nadsvođenog prolaza koji je vodio u glavnu knjižnicu, prema zabranjenom znanju koje je ondje bio sakrio. 128 Struganje čelične kante za gorivo odjekivalo je skladištem dok je Kathryn vukla posljednju preko poda do mjesta na kojem se nalazio bijeli kombi s otvorenim stražnjim vratima. Znojila se od napetosti i užurbanosti rada, mišići njezinih ruku i nogu gorjeli su od napora, ali to joj je bilo drago. Pomagalo joj je da ne misli na dublju bol koju je osjećala.

Gabriel je iskočio iz kombija, uzeo kantu s gorivom i podigao je u stražnji dio kako bi se pridružila velikoj hrpi stvari koje su bili pokupili iz skladišta: vreće šećera, smotani pokrivači, hrpe polipropilenskih cijevi za vodu i plastičnih obloga, sve što je bilo eksplozivno ili zapaljivo, a napravit će mnogo dima kad bude gorjelo. Sve je to bilo uredno složeno oko središnje hrpe bijelih najlonskih vreća na kojima je pisalo KN03. Sadržavale su kalijev nitrat, gnojivo bogato dušikom na proputovanju za Sudan. Sad će im poslužiti na drukčiji način.

Gabriel je gurnuo posljednju kantu za gorivo na mjesto blizu ruba hrpe, a zatim kroz otvorena vrata pogledao uznemireno majčino lice. Izgledala je baš kao u vrijeme kad je bio ubijen njegov otac: žalost pomiješana s bijesom i strahom.

»Ne trebaš to činiti«, rekao je. Pogledala je gore prema njemu. »Ni ti.« Promatrao ju je i shvatio da bol u njezinim očima nije samo zbog onoga

što se već dogodilo, nego i zbog onoga što bi se još moglo dogoditi. Skočio je na do. »Ne možemo je tek tako ostaviti«, rekao je. »Ako je proročanstvo točno i ona je križ, onda bi mogla sve promijeniti. Ali ako ništa ne učinimo

— onda se ništa neće promijeniti i sve što se ovdje dogodilo bit će uzalud. A ostatak ćemo života provesti osvrćući se, jer će je mučiti. Mučit će je, otkriti svakoga s kime je razgovarala, a zatim je ubiti i doći po nas. Ne želim provesti ostatak života skrivajući se. Moramo ovo sada završiti.«

Pogledala ga je sjajnim crnim očima. »Najprije su uzeli tvojeg oca«, rekla je. »Sada su uzeli mojeg.« Stavila je ruku na njegov obraz. »Ne mogu im dopustiti da uzmu i tebe.«

»Neće«, odgovorio je, brišući palcem suzu s njezina obraza. »Ovo nije samoubilačka zadaća. Postao sam vojnik nakon što je tata umro da se mogu boriti s njima na druge načine. Akademske rasprave ništa ne mijenjaju, a prosvjedi izvan katedrala ne tresu zidove.« Pogledao je teret u kombiju. »Ali mi hoćemo.«

Kathryn ga je pogledala. Vidjela je da ondje stoji njegov otac. Vidjela je njegova djeda. Vidjela je i sebe. Znala je da je besmisleno prepirati se s njim. Ionako za to nije bilo vremena.

»U redu«, rekla je. »Učinimo to.« Nagnuo se naprijed i nježno je poljubio u čelo — dovoljno dugo da ima

učinka, ali ne dovoljno dugo da ona pomisli kako je to posljednji oproštaj. »U redu«, rekao je, posegnuvši u stražnji dio kombija za crnom platnenom torbom. »Evo što ćeš učiniti.« 129 Stražar iz redova Svetih pustio je da djevojčino tijelo sklizne na zemlju kraj kovačkog ognjišta, a zatim podigao ruku i s kuke -na zidu skinuo tanku metalnu šipku. Gurnuo ju je u središte vatre i započeo je raspirivati mijehom, ispunjavajući sobu ritmičkim buktanjem vatre. Ognjište je jače zasjalo, bacajući žutu svjetlost na brusove pred sobom. Opat je otišao do najbližeg, izvlačeći ramena iz halje i puštajući da ona padne na pod. Cornelius je pogledao mrežu ožiljaka na njegovu tijelu.

»Jesi li spreman primiti znanje o Sakramentu«, upitao je opat. Cornelius je kimnuo. »Onda radi isto što i ja.«

Iz svojeg je drvenog Križa izvukao obredni bodež i nagazio na papučicu kako bi zavrtio brusni kamen. Položio je rub bodeža na kamen i počeo pomicati oštricu naprijed-natrag, upirući oči u brus. Cornelius je skinuo vlastitu odjeću i osjetio vrelinu vatre na koži. Izvukao je bodež iz svog Križa i zavrtio vlastiti kotač.

»Prije nego što uđeš u kapelu«, rekao je opat, čiji je glas grmio među pištanjem mijeha i zujanjem brusova, »moraš primiri svete znakove našeg reda. Ti znakovi, urezani u naše vlastito meso, podsjećaju nas da nismo uspjeli ispuniti zavjet koji su naši preci dali Bogu.« Podigao je oštricu s

kamena i primakao njezin rub svjetlosti. »Ove noći, zahvaljujući tvojem velikom djelu, taj će zavjet naposljetku biti ispunjen.«

Okrenuo se prema Corneliusu i položio šiljak bodeža na vrh debelog ispupčenog ožiljka koji se protezao po sredini njegova tijela. »Prvo«, rekao je, gurnuvši oštricu u meso i potežući je dolje prema trbuhu. »Ova nas krv u boli povezuje sa Sakramentom. Budući da on pati, moramo i mi, dok sva patnja ne prestane.«

Cornelius je promatrao kako oštrica zarezuje kroz ožiljak sve dok krv nije počela teći niz opatovo tijelo i na kameni pod. Podigao je vlastiti bodež. Pritisnuo ga uz vlastito meso. Probo je kožu vrhom bodeža. Povukao ga prema dolje, zatvarajući um pred boli, zahtijevajući od ruke da mu se pokori sve dok prvi rez nije bio završen i vrela je krv tekla niz njegovo vlastito izmučeno meso. Opat je opet podigao bodež i drugi se put zarezao u točki u kojoj mu se lijeva ruka spajala s tijelom. Cornelius je učinio isto, pokorno ponavljajući taj i svaki rez koji je opat učinio, sve dok mu tijelo nije nosilo sve znakove bratovštine kojoj je sada pripadao.

Opat je završio posljednji rez i podigao krvavi vrh oštrice na čelo, jedanput ga potegnuo prema gore, okrenuo ga, a zatim jedanput potegnuo vodoravno, oblikovavši zamrljan crveni Tau u sredini. Cornelius je učinio isto, prisjećajući se Johanna, a suze su mu potekle niz blijedu, smežuranu kožu na licu. Johann je umro smrću pravednika kako bi njihova misija mogla uspjeti. Zbog te žrtve on će sad biti blagoslovljen svetom spoznajom Sakramenta. Promatrao je kako opat vraća bodež u drvene korice svog Križa i prilazi ognjištu. Podigao je metalnu šipku iz sredine vatre i ponio je prema Corneliusu.

»Ne brini, brate«, rekao je opat, krivo shvativši njegove suze. »Sve će tvoje rane brzo zacijeliti.«

Podigao je užareni vrh šipke i Cornelius je osjetio kako se suha vrelina primiče koži njegove nadlaktice. Odvratio je pogled i sjetio se bljeska eksplozije koja ga je prije bila oprljila. Opet je osjetio vrelu agoniju kad se željezo za žigosanje pritisnulo o njegovo meso. Stisnuo je zube, suspregnuvši krik, prisiljavajući se da izdrži dok je miris izgorjelog mesa ispunio zrak.

Željezo se odmaklo, ali bol je ostala i Cornelius se prisilio pogledati da sam sebe uvjeri kako je završeno. Plitko je disao, gledajući nagorjelo meso prekriveno mjehurima, koje ga je sada označavalo kao jednog od izabranih. Onda je vidio kako se meso počinje stvrdnjavati, spajati i zacjeljivati.

Zvuk mljevenja proširio se titravom tamom, što mu je privuklo pogled. Stražar se naslanjao na drvene kolce u golemom okruglom kamenu pa ga je zakotrljao po tragovima urezanima tijekom nekoliko tisuća godina, otkrivajući odaju iza njega. Na prvi je pogled izgledala prazna. Međutim,

kad su Corneliusove oči utonule u tamu, vidio je da unutra treperi svjetlost svijeća.

»Dođi«, rekao je opat, hvatajući ga za nadlakticu i vodeći ga prema odaji. »Pogledaj sam. Sad si jedan od nas.« 130 Athanasius je pogledom pretražio uskovitlanu tamu Odaje filozofije, gledajući preko ruba vlastitog kruga svjetlosti vidi li sjaj drugih.

Nije ga bilo. Požurio je do police za knjige na pola puta niz sobu i ispružio ruku preko

Kierkegaardovih sabranih djela, gdje su mu prsti napipali tanku Nietzscheovu knjigu. Izvukao ju je i gurnuo pod rukav, ne usuđujući se gledati je dok je od središnjeg hodnika žurio prema stolovima za čitanje postavljenima kod tihih i usamljenih rubova odaje. Našao je stol kraj zida, smješten medu najmanje poznatim i najmanje traženim naslovima, još jednom provjerio tamu, a zatim obazrivo položio knjigu na površinu stola.

Na trenutak ju je gledao, kao da je mišolovka spremna da odskoči. Izgledala je sumnjivo izdvojena na praznom stolu, pa je posegnuo do najbliže police, uzeo još nekoliko knjiga i položio ih kraj nje, nasumce otvarajući neke od njih. Zadovoljan improviziranim prividom učenja koji je stvorio, sjeo je, posljednji put provjerio tamu, a zatim otvorio knjigu na mjestu gdje su se nalazili presavijeni komadi papira. Izvadio je prvi, pažljivo ga razmotao i pritisnuo o stol.

Stranica je bila prazna. Posegnuo je u džep halje i izvukao ugljeni štapić koji je prije bio izvadio

iz opatove vatre. Trljao ga je o stol dok nije načinio hrpicu finog, crnog praha, a zatim je, vrlo nježno, umočio vrh prsta u nju i počeo ga potezati po masnoj površini papira. Kad je prah pronašao pukotine u vosku, mali su se crni simboli počeli pojavljivati iz žućkastobijele praznine, sve dok dva gusta stupca teksta nisu ispunila stranicu.

Athanasius je pogledao ono što je prah otkrio. Nikad prije nije bio vidio toliko zabranjenog jezika plemena Mala na jednom spisu. Zadržao je dah kad se nagnuo naprijed, kao da bi samo jedan dašak mogao otpuhati riječi sa stranice, i počeo čitati, usput prevodeći tekst. U početku je bio Svijet A Svijet je bio Bog, i bio je dobar. I Svijet je bio supruga

Sunca I stvoritelj svega. U početku Svijet je bio divlji, Vrt pun života. I pojavilo se biće, utjelovljenje Zemlje,

Da uvede red u vrt. A gdje je Jedna hodala, zemlja je evala,

Biljke su rasle gdje ih nije bilo,

A stvorenja su se gnijezdila i napredovala I svako je dobilo ime od Jedne

I uzimalo od Zemlje ono što je trebalo i ništa više. I svako se stvorenje predalo Zemlji

Kad mu je život bio završen. I tako je bilo u vrijeme velike paprati

I u vrijeme velikih guštera, Sve do zore prvoga ledenog doba.

Onda se jedan dan pojavio čovjek — najveći medu životinjama. Blizak tome da bude bog, ali ne dovoljno blizu za sebe.

I počeo je vidjeti ne velike darove koje je posjedovao Nego samo one koji su mu nedostajali.

Počeo je žudjeti za onim što nije bilo njegovo. A to je u njemu napravilo prazninu.

A čim je više žudio za onime što nije imao, Praznina je u njemu postajala sve veća.

Pokušao ju je ispuniti stvarima koje je mogao posjedovati: Zemljom, imovinom, moći nad životinjama, moći nad drugima.

Vidio je druge ljude i želio više od svog dijela, Želio je više hrane, više vode, više zaklona.

Ali ništa od toga nije moglo ispuniti golemu prazninu. A iznad svega drugoga želio je više života.

Nije želio da njegovo vrijeme na Zemlji Bude mjereno izlascima i zalascima Sunca

Nego izlaskom i zalaskom planina. Želio je da njegovo vrijeme bude neizmjerno.

Želio je biti besmrtan. I vidio je Jednu. Kako hoda po Zemlji. Nikada ne stareći. Nikada ne venuti.

I postao je ljubomoran. 131 Gabriel se popeo u pilotsku kabinu teretnog aviona i pogledao kroz vjetrobran. U daljini su svjetla kočnica crveno zasjala kad je kombi prošao kraj stražarnice i ušao na cestu. Računao je da će njegovoj majci trebati oko pola sata da stigne do Citadele i zauzme položaj. Kad on bude u zraku, trebat će mu manje od deset minuta.

Sjeo je u lijevo pilotsko sjedalo i pregledao kontrole. Nekoliko je puta letio na drugom sjedalu, ali ne u posljednje vrijeme i nikad sam. Avion C-123 nije bio osmišljen za posadu od samo jednog čovjeka. Potpuno natovaren imao je trideset tona pa su dva snažna muškarca trebala vući

obje palice da ga usmjeravaju kroz zrak. Prizemljivanje je bilo najteže, osobito s punim tovarom na poprečnom vjetru. Barem to neće biti problem.

Brzo je obavio potrebne provjere, tragajući u sjećanju za postupcima utisnutima u sebe tijekom vojničke obuke, a zatim je pokrenuo zakrilca i kormilo da se podsjeti na njihovu težinu. Bili su teži nego što se sjećao. Uključio je kočnicu, pustio gorivo i pritisnuo gumb za paljenje. Palica se zatresla u njegovoj ruci kad se desni motor Double- Wasp stresao, a zatim kašljući oživio uz hrapavi urlik. Lijevi je motor slijedio s pojasom crnog dima i Gabriel je osjetio zauzdanu snagu propelera koji su zatezali palicu, nestrpljivo čekajući da gurnu zrakoplov prema naprijed. Malo je smanjio gas, a zatim na glavu stavio slušalice, pritisnuo gumb za komunikaciju i pozvao kontrolni toranj. Dao im je svoju pozivnu oznaku i zatražio dopuštenje da smjesta uzleti.

Zatim je pričekao. U zračnoj su luci bile samo dvije piste. Nasreću, teretni su letovi

uglavnom rabili pistu broj dva, bliže hangaru. Međutim, ako vjetar bude puhao s krive strane, morat će dugim zaobilaznim putem voziti do druge piste. Sekunde su prolazile.

Vidio je kretanje s desne strane, dva niza plavih svjetiljaka koje su se lijeno vrtjele iznad poskakujućeg bljeska prednjih svjetala. To je bio patrolni kombi koji se kretao usporedno s vanjskom ogradom, vozeći prema stražarnici. Gabriel je vidio kako počinje usporavati.

Vrijeme je da krene. Gurnuo je poluge gasa prema naprijed, otpustio kočnicu i osjetio kako se

zrakoplov trgnuo kad su propeleri zahvatili hladni noćni zrak i povukli ga naprijed preko asfalta. S lijeve je strane veliki putnički avion čekao na kraju glavne piste. Bio je okrenut u istom smjeru. To je značilo da je vjetar pred njim i zato, ako bude morao otići bez propisnog dopuštenja, barem će poletjeti u istom smjeru kao i ostali zrakoplovi.

Teretni avion C-123 poskakivao je po du, dobivajući na brzini dok je tutnjao prema početku druge piste. Patrolni je kombi sad bio parkiran i netko je u odori izlazio kroz vozačka vrata.

Hrapavi zvuk glasa privukao mu je pozornost. »Romeo — devet — osam — jedan — nula — Quebec«, zapištao je kroz statički elektricitet i štropot motora. »Imate dopuštenje da krenete, pista dva. Odvezite se na položaj i pričekajte. Gotovo.«

Gabriel je osjetio kako mu se ruke na upravljačkoj palici opuštaju. Potvrdio je primanje uputa i povukao gas, još više udaljavajući avion od drame koja se odvijala iza njega.

S lijeve je strane mogao vidjeti kako putnički avion sve većom brzinom vozi po glavnoj pisti. On će biti sljedeći. Inspektora je ostavio da leži na ulazu u skladište sa značkom na prsima. Tako će ga zašti- tarska služba

brzo pronaći i pozvati Hitnu pomoć. Nije imao pojma koliko je ketamina ubrizgao u njega. Vjerojatno previše. Posljednja stvar koju je želio bila je imati inspektorovu smrt na savjesti.

Metalni je glas glasno zapucketao u slušalicama. »Romeo — devet — osam — jedan — nula — Quebec«, rekao je, dok se s lijeve strane putnički avion podigao sa zemlje i uvukao kotače. »Imate dopuštenje da smjesta uzletite. Gotovo.«

»Razumijem«, odgovorio je Gabriel. Otpustio je kočnice i gurnuo gas gotovo do kraja. Iznenadan potisak pritisnuo ga je o sjedalo dok se nos aviona nije podignuo a kotači napustili pistu uz glasan udarac. Ispružio je ruku prema kontroli stajnog trapa, a zatim odlučio da ne uvuče kotače. Sad kad je bio u zraku stići će do Citadele mnogo prije majke pa će dodatni otpor zraka smanjiti brzinu leta.

Preletio je preko vanjske ograde zračne luke i spustio lijevo krilo. U daljini je vidio kako se planine Torosa uzdižu s ravnice. Medu njima je vidio sjaj koji se zrcalio s oblaka i pokazivao mu gdje se nalazi Ruševina. Nastavio se uzdizati u širokom krugu koji ga je odveo preko planina, sve dok se drevnom gradu nije približio iz smjera sjevera. Držao je avion na kursu, boreći se sa sve jačim vjetrovima s planinskih vrhova, dok nisu prestali i otkrili plitku udubinu u kojoj se nalazio drevni grad, s crtom velikog sjevernog bulevara koji je pokazivao ravno prema nepravilnoj krpici tame usred njega. Utipkao je smjer u autopilot koji će avion odvesti ravno preko Citadele i dalje do obale iza nje. Imao je goriva za oko četrdeset pet minuta leta, dovoljno da odnese avion daleko na more prije nego što se sruši.

Posljednji je put provjerio smjer, a zatim uključio autopilot, odmaknuvši ruke od palice kad su nevidljive ruke preuzele upravljanje, namještajući zakrilca, gas i kormilo da održe avion na kursu. Nekoliko je minuta pustio da autopilot upravlja avionom, gledajući kako se mrlja tame približava, sve dok nije nestala ispod nosa aviona. Konačno, siguran da autopilot radi i da je kurs dobar, otkopčao je sigurnosni pojas, sišao s pilotskog sjedala i krenuo u spremište da obavi pripreme. 132 Cornelius je kroz kameni ulaz ušao u kapelu Sakramenta.

Poslije razbuktalog sjaja kovačkog ognjišta bila je tamna od neprirodne crnine koja se tijesno pripijala uz sve tajne koje je čuvala. Nekoliko je svijeća treperilo kraj vrata, jedva rasvjetljujući policu na kojoj su se nalazile, zatitravši kad je stražar reda Svetih ušao i kroz tamu krenuo prema drugom kraju prostorije. Cornelius je pogledom pretražio tamu i vidio da nasred kapele nešto leži na podu. Stražar je usporio kad se približio i pustio da mu djevojka sklizne s ramena na do pokraj toga nečega.

Bilo je to tijelo brata Samuela, s nogama usmjerenima prema mračnom kraju sobe i raširenim rukama, tako da je oblikovao znak Tau.

Stražar je uhvatio Samuelove nadlaktice i odvukao ga do suprotnog zida, gdje ga je jednostavno spustio, a zatim je ponovno obratio pozornost na djevojku. Pomaknuo je njezina stopala da pokazuju prema tami na suprotnom kraju kapele i raširio joj ruke tako da tvore znak koji je prije samo nekoliko trenutaka tvorio njezin brat.

»Hvala, Septuse«, rekao je opat. »Sada nas možeš ostaviti. Ali ostani u blizini.«

Redovnik je kimnuo, a svijeće su ponovno zatreperile dok je izlazio iz kapele.

Cornelius je osjetio kako ga opat hvata za lakat i vodi naprijed. »Priđi bliže«, rekao je.

Cornelius je pošao za njim, upirući oči u točku pred sobom, gdje je iza djevojčine prilike tama počela poprimati neki oblik. Još je jednom zakoračio i osjetio kako ga rane počinju svrbjeti, kao da mravi pužu po razrezanim rubovima mesa. Pogledao je dolje i vidio kako se koža zatvara, kao da se spaja vrući vosak. Opet je podigao pogled. Vidio je kako svakim korakom stvar u tami na kraju sobe poprima oblik, uzdižući se s oltara, oblik i poznat, i neobičan. Onda je zamijetio nešto drugo, nešto tako neočekivano da je od šoka zateturao unatrag.

Opat mu je jače stisnuo lakat. Ispravio ga. Nagnuo se bliže. »Da«, prošaptao je. »Sad vidiš. Sakrament. Najveća tajna našeg reda i naša najveća sramota. A ove ćeš noći biti svjedok njezina kraja.« 133 Kad je Kathryn skrenula u uličicu, jarka su prednja svjetla osvijetlila sivi betonski zid višekatnog parkirališta. Na drugom je kraju vidjela kako se iznad modernih zgrada uzdiže srednjovjekovni zid koji je označavao granicu staroga grada.

Zaustavila se kraj teškog čeličnog kapka i ispružila ruku kroz otvoreni prozor, provukavši elektroničku karticu koju je Gabriel uzeo od mrtvog redovnika. Pričekala je, slušajući kako motor kombija odjekuje niz mračne zidove uličice. Ništa se nije dogodilo.

Pogledala je gore na uski četverokut neba uokviren visokim zidovima višekatnih parkirališta. Sin joj je bio negdje gore na nebu, na putu ovamo. Slika izobličena Oscarova tijela bljesnula je u njezinu umu i čvrsto je zatvorila oči da je potisne. Sad nije bilo vrijeme da ga oplakuje. Bila je u šoku, znala je. Također je znala da će se sve to u nekom trenutku svaliti na nju — ali ne sada. Zbog sina je morala biti jaka. Sada će mu njezina djela pomoći da ostane živ. Morao je živjeti. Nije ga smjela izgubiti.

Poskočila je kad je nešto zaštropotalo unutar čeličnih vrata i kapak se počeo dizati, pužući prema gore poput vrata grobnice koja se otvara. Kad je stigao do vrha, uz štropot se zaustavio, ponovno nadjačavajući tiho mrmljanje motora.

Posljednji je put pogledala tamni komad neba, ubacila mjenjač u brzinu i ušla u tunel. 134 Prazno spremište aviona C-123 treslo se kao da će se raspasti dok se Gabriel niz njegova rebra kretao prema dijelu poda gdje se trup počeo podizati. Stigao je do njega i zakačio desnu nogu i ruku u mrežu za teret koja je prekrivala trup, a zatim se pripremio da se odupre usi- sivanju i pritisnuo veliki crveni gumb kako bi spustio utovarnu rampu.

Glasan udarac naglasao je grmljavinu strojeva, a uski se vodoravni prorez pokazao na stražnjem dijelu aviona, usisavajući zrak iz trupa kad se rampa počela spuštati. Gabriel se držao, osjetio kako urlajući vjetar vuče preklope njegova kombinezona s krilima, a zatim je drugi glasan udarac označio da se rampa posve otvorila. Na donjoj strani repa vidio je odraz svjetlosti grada. Navukao je padobranske naočale i počeo puzati prema rubu. Pogledao je preko ruba kroz nalet ledeno hladnog zraka vani. Oko tri kilometra ispod njega nalazila se Ruševina; četiri ravne crte njezinih bulevara poput ciljnika su se sastajale u tami u njegovu središtu.

I prije je iskakao iz tog aviona, ali nikad noću i nikad s te visine. Bio je to dobar način da se zaobiđe birokracija kad su vlasti odugovlačile s vizama, a ljudi na zemlji očajnički trebali pomoć.

Otkačio je nogu iz mreže i premještao se dok nije došao na sredinu rampe, a noge su mu bile usmjerene unatrag prema zaglušujućoj buci noći. Posljednji je put provjerio naprtnjače privezane za prsa i leđa, a zatim se primakao rubu rampe, čvrsto se držeći mreže za teret i naprežući se da se odupre povlačenju zračne struje.

Noge su mu stigle do ruba pa ih je pomaknuo preko ruba u ledeni zrak, nastavljajući se kretati natraške sve dok se za avion držao samo rukama. Sada je bio u zraku, tijela vodoravno ispruženog iz stražnjeg dijela zrakoplova, podržavan bučnim protokom noći. Čvrsto se držao, zureći dolje u grad, gledajući kako se krpica tame polako približava. Upro je lijevo oko u nju i zatvorio desno, kao da nišani iz puške.

Onda se pustio. Kad se Gabriel spustio u uzvitlanu, ledenu struju zraka iza propelera,

avion je letio brzinom od oko stotinu pedeset kilometara na sat. U trenutku kad je izašao iz zračnog vrtloga, ispružio je noge i ruke, raširivši mebrane učvršćene na njih i napuhnuvši krilo. Kombinacija brzine i oblika odijela

smjesta je stvorila uzgon pa je osjetio kako se diže. Namještao je ruke, naginjući se sad na jednu, sad na drugu stranu, a njegovo otvoreno oko nikad nije napuštalo tamnu metu na du koja se približavala.

Obuka s kombinezonom s krilima bio je posljednji tečaj koji je završio prije nego što je napustio vojsku. Bilo je to posljednje unapređenje skokova s velikih visina, temelja tajnih operacija. Skokovima s velike visine transportni će avion ostati posve izvan dosega raketa zemlja-zrak, a upotreba padobrana vrlo blizu da smanjivala je opasnost da će ih zamijetiti postrojbe na du. Čovjek u slobodnom padu također je premalen da ga primijeti radar. To je bila savršena metoda brzog i potajnog dovođenja specijalnih postrojbi na neprijateljski teren. To je također bio savršen način ulaska u planinsku tvrđavu u koju se nikad nitko nije probio.

Gabriel je provjerio visinomjer učvršćen za ručni zglob. Već je bio blizu visine od jednog kilometra, a padao je brzinom od dvadeset pet metara u sekundi. Nagnuo se i počeo okretati u tijesnom krugu, gledajući kako se tama povećava dok je u spirali padao prema njoj, pretražujući pogledom njezino tamno središte kako bi pronašao vrt za koji je znao da se ondje nalazi. 135 Kathryn je ispred sebe u tunelu primijetila svjetlost pa su joj prsti

jače stegnuli upravljač. Ispružila je ruku do crne platnene torbe na suvozačkom sjedalu, gurnula je unutra i izvukla pištolj.

Pomislila je na stanku pri dolasku iz uličice, nakon što je provukla karticu, prije nego što se čelični kapak počeo podizati. Možda je očekuju. Možda se sada vozi ravno u zasjedu. Ako je tako, nema se smisla zaustavljati. Tunel je bio preuzak da se okrene, a voziti unatrag bilo bi preteško. Uostalom, bijeg neće pomoći Gabrielu. I zato je držala stopalo na papučici gasa, a oči na svjetlosti koja je jačala iza snopa njezinih prednjih svjetala. Podigla je pištolj preko vjetrobrana baš kad je kombi prešao preko vrha uspona. Prednja su svjetla zasjala dolje kroz tamu, otkrivajući špilju i automobil s upaljenim svjetlima. U njemu nije bilo nikoga. Vozačeva i suvozačeva vrata bila su otvorena.

Naglo je okrenula upravljač, skrenuvši prednji dio kombija baš na vrijeme da se ne zabije u stražnji odbojnik parkiranog policijskog automobila. Nagazila je kočnicu, na što se kombi uz cviljenje guma zaustavio, pištoljem slijedila svoje oči i pogledom pretražila špilju da vidi ima li kakva kretanja. Primijetila je zatvorena čelična vrata u zidu pred sobom, ali osim toga nije bilo ničega.

Isključila je motor kombija, ali je ostavila upaljena prednja svjetla. Iznenadna je tišina bila mučna. Uzela je crnu torbu s putničkog

sjedala, otvorila vrata i izašla s pištoljem u ruci, obilazeći automobil, provjeravajući skriva li se netko iza njega. Još uvijek ništa. Došla je do stražnjeg dijela kombija i otvorila vrata.

Sadržaj se tijekom puta malo pomaknuo, ali hrpa gnojiva, šećera i zapaljivog materijala bila je još uvijek većinom netaknuta.

Divovska dimna bomba, rekao je Gabriel. S dovoljno eksplozivne snage da razvali svaka vrata u donjem dijelu planine.

Pažljivo je stavila crnu platnenu torbu na metalni pod kraj velike kartonske kutije ukliještene uz luk stražnjeg kotača. U kutiji su bile petrolejka i dvije tanke platnene vreće za upotrebu u toplijim podnebljima. Izvadila je petrolejku, stavila je na pod i zavezala vreće kako bi načinila dugi bijeli pamučni konopac. Spustila je jedan kraj u kutiju, a drugi ispod vrata provela prema poklopcu otvora za gorivo.

Kad je zašla iza kombija, primijetila je kameru, postavljenu visoko na stražnji zid, čija je crvena žaruljica kraj objektiva bila upaljena. Stavila je ključ u bravu poklopca otvora za gorivo, otvorila ga i okrenula leđa kameri dok je pažljivo stavila drugi kraj konopca u spremnik za gorivo, ostavivši sredinu smotanu pod vratima i vukući se po podu. Otišla je do stražnjeg dijela kombija, uzela petrolejku i odvinula poklopac spremnika za gorivo u donjem dijelu. Natopila je cijeli pamučni konopac petrolejom, načinivši veliku lokvu na mjestu gdje mu je sredina prekrivala pod špilje.

To je tvoj fitilj, objasnio joj je Gabriel. Ostatak je petroleja prolila u kutiju u stražnjem dijelu kombija, a zatim

posegnula u torbu i izvukla dvije granate, čije su tamnozelene površine bile omotane raznobojnim gumicama. Bile su to sve gumice koje je uspjela naći u uredu skladišta. Pažljivo ih je stavila u sredinu kutije natopljene petrolejom.

To su tvoji detonatori, rekao joj je Gabriel. Ne aktiviraj ih sve do posljednjeg trenutka. Uzela je prvu granatu, gurnula prst kroz prsten, a zatim zastala. Radila je

prebrzo. Opet ju je odložila i posegnula za posljednjom stvari koju je Gabriel dovukao u kombi prije nego što je krenula.

Lagani je motocikl skliznuo iz stražnjeg dijela kombija i odskočio od kamena poda. Kaciga je bila zakvačena za upravljač, ali ostavila ju je ondje, sjetivši se nadzorne kamere i otkucavanja sata.

Naslonila ga je na stražnja vrata i opet uzela granatu. Začuo se slab udarac kad je izvukla iglu; zatim je pažljivo položila granatu na dno kutije natopljene petrolejom.

Ako se opruga razmakne kad izvučeš iglu, imaš šest sekundi da pobjegneš.

Gabriel joj je tako rekao.

Pogled joj se zario u metalnu žlicu aktivatora dok je sporo prisilila prste da je puste.

Poluga se nije pomakla. Gumice su je držale na mjestu. Dugo je izdahnula, uzela drugu granatu i izvukla iglu prije nego što

izgubi hrabrost. Stavila ju je u kutiju kraj prve granate, a zatim sve to gurnula u kombi dok nije ležalo kraj kanti s gorivom i vreća gnojiva. Izvukla je veliku kutiju šibica iz crne platnene torbe — posljednji dio bombe.

Kathryn je prebacila nogu preko sjedala motocikla, posegnula u džep za karticom za otvaranje vrata i stavila je medu zube. Upalila je šibicu, stavila je u otvorenu kutiju i baš kad su se šibice u kutiji zapalile, sve bacila na lokvu petroleja; Petrolej se bučno zapalio i blistavi žuti plamenovi liznuli su uz natopljeni pamučni konopac, na jednu stranu prema spremniku goriva, na drugu prema granatama.

Kad zapališ fitilj, imat ćeš oko jedne minute da izađeš, rekao je Gabriel. Možda manje. Kathryn je prednji kotač motocikla usmjerila prema tamnom otvoru

tunela, okrenula ručicu gasa i snažno nogom udarila starter. Ali ništa se nije dogodilo. Žuta se svjetlost plamenova koji su se širili pojačala oko nje, a ona je

vrtjela gas da pojača dotok goriva. Drugi je put snažno udarila nogom po starteru.

Još uvijek ništa. Ispustila je gas, bojeći se da će zagušiti motor gorivom, začula blago

buktanje vatre iza sebe pa se jako odgurnula nogama, dalje od plamena i prema tami tunela. Zarobljeni joj je zrak šaptao kraj ušiju dok se motocikl spuštao u udubinu. Upalila je prednje svjetlo i vidjela dno tri metra pred sobom. Znala je da će imati samo jednu priliku da to učini.

Povukla je spojku i kad se dno približilo, dvaput udarila pedalu da ubaci motocikl u drugu brzinu. Motocikl se trgnuo pod njom kad je otpustila spojku. Motor je zakašljao kad su se zupčanici zahvatili i zatim se pokrenuo. Jedanput je zahripao, a zatim uz urlik oživio. Zavrnula je gas i drugom rukom zgrabila spojku da ne zaguši motor. Zujanje poput motorne pile zazvečalo je niz tunel kad je pojačala gas da pročisti cijevi za gorivo, a zatim je otpustila spojku i osjetila kako se motocikl trgnuo kad su zupčanici zahvatili i kotači je milosrdno preko neravnog kamenog poda povukli dalje od zapaljenog kombija. 136 Tama je bila sve veća u Gabrielovu vidnom polju, šireći se kao mrlja tinte preko svjetlosti grada dok je padao prema Citadeli. Sad je oko rubova mogao vidjeti pojedinačne svjetiljke na napuštenim ulicama staroga grada

koje su rasvjetljavale izloge trgovina i zatvorene trgovine suvenira te njišuće ploče obješene ispod kosih krovova. Takoder je u padu prema tamnoj planini vidio kako se iz nje uzdižu različiti oblici. Vidio je najviši vrh s kojeg je Samuel bio pao, s jedne strane okomit, s druge vrlo strm. Izravnao se u hrbat i obilazio donji dio planine, obavijajući se poput petlje oko neprozirne tame u sredini. Gabriel još uvijek nije vidio vrt.

Padao je u spirali, usmjeravajući se prema sredini tame do mjesta kojeg se sjećao sa satelitske fotografije vrta. Kad se nalazilo u sredini njegova vidnog polja, snažno je potegnuo vrpcu za otvaranje padobrana. Osjetio je mali udarac od otvaranja pomoćnog padobrana, a zatim trzaj kad se raširio glavni Kupola se razvila u luku nad njim kao golemi svinuti zračni madrac. Provukao je ruke kroz ručice vodilica i kroz tamu se spuštao.

Budući da je buka vjetra prestala, sad je čuo zvukove grada: šum prometa na obilaznici, glazbu iz barova kod južnoga zida pomiješanu s razgovorom i smijehom. Onda je zvuk nestao, zajedno s većinom svjetlosti, jer se Gabriel ispod visokog grebena spustio u tamni krater u srcu planine.

U trenutku kad se svjetlost izgubila, Gabriel je zatvorio lijevo oko i noćni vid koji je bio sačuvan u njegovu desnom oku smjesta je razabrao što se nalazi u jednoličnoj tami. Mogao je vidjeti pukotine u padinama planine i okrugle, pahuljaste oblike koji su se u skupinama uzdizali iz velikog područja pod njim koje je izgledalo svjetlije od ostatka planine. To je bio vrt. Mnogo bliže nego što je mislio. Brzo mu se približavao.

Snažno je potegnuo obje vodilice. Osjetio je da se uzdigao i da mu se želudac prevrnuo kad ga je padobran povukao prema gore. Podigao je noge da izbjegne pernati vrh drveta koje se dizalo iz tame. Čizme su mu bučno zaštropotale kroz tanke grane kad je zapeo za vrh. Jako je potegnuo konop u desnoj ruci da se odmakne od drveta. Osjetio je kako mu je noga zapela za deblju granu. Oslobodio se zamahom noge i podignuo pogled baš kad je susjedno drvo iz tame jurnulo prema njemu. Redovnik je podignuo pogled s ognjišta i slušao.

Ustao je i krenuo prema vratima, a njegova je crvena halja bila jedina boja u jednobojnom nižem hodniku prelatovih privatnih odaja. Pritisnuo je uho na vrtna vrata i opet to čuo — ovaj put tiše. Kao da se velika ptica miče u drveću ili se možda netko probija kroz grmlje. Namrštio se. Noću nitko nije smio ići u vrt. Posegnuo je u rukav za pištoljem marke Beretta, ugasio svjetlost i otvorio vrata.

Bilo je još nekoliko sati do izlaska mjeseca pa redovnikove oči nisu ništa vidjele u dubokoj tami vrta. Izašao je, tiho zatvorivši vrata iza sebe, a zatim pogledom pretražio tamu, okrećući glavu kao sova, osluškujući zvuk kretanja.

Oštri je prasak raskinuo tišinu pa je glavu naglo okrenuo prema njemu. Pomnije je slušao. Začuo je slabi šum, kao da se trese grana, a zatim je opet

zavladala tišina. Zvukovi su dolazili iz voćnjaka. Odšuljao se niz kamene stube do staze i preko šljunka zakoračio na meku travu. Tiho je šaptala pod njegovim užurbanim nogama dok se s pištoljem u ruci kretao prema šumarku; kad su mu se oči navikle na mrak, tama je počela poprimati oblike.

Sad je mogao vidjeti stabla i nešto drugo blizu sredine voćnjaka, svjetlije od noći, što se u tami pomicalo poput duha. Uperio je pištolj u njega i primakao se, držeći se debala između sebe i prikaze. Kad se približio, primijetio je da s rubova vise konopci, a zatim na njihovim krajevima praznu padobransku opremu koja se vukla po du. Trgnuvši se shvatio je o čemu je riječ, baš kad mu se vidno polje naglo okrenulo u stranu i sve je zablještalo bijelim sjajem popraćenim zaglušujućim praskom. Redovnik se pokušao okrenuti i uperiti pištolj u onoga tko ga je zgrabio, ali je veza između njegove glave i tijela već bila prekinuta slomljenim vratom. Srušio se na do, namirisao snažan i vlažan vonj zemlje pomiješane s trulim slojem prošlogodišnjeg lišća, postao svjestan da netko olabavljuje konopac oko njegova struka i povlači halju. Zatim su mu se oči zatvorile i obavila ga je tama. 137 Prednje svjetlo motocikla prelazilo je preko hrapavih zidova tunela, skrećući prema plosnatoj čeličnoj ploči na ulazu.

Kad je vidjela kapak, Kathryn je jako nagazila na kočnicu, blokirajući kotače i skliznuvši preko betonskog poda dok prednji kotač nije udario o njega i naglo i bučno je zaustavio. Uzela je karticu koju je držala medu zubima i provukla je kroz bravu, spuštajući motocikl na do, gdje se ugasio. Pomislila je da iza sebe čuje pucketanje vatre koja odjekuje kroz tunel i spustila se na do kraj motocikla, spremna da ispuže van u trenutku kad se kapak počne dizati.

Ali ništa se nije dogodilo. Pogledala je karticu, malo savijenu od zubiju, izravnala je i opet

provukla. Još uvijek ništa. Ogledala se, tražeći drugu bravu ili način bijega i vidjela nadzornu

kameru, koja se poput vrane ugnijezdila visoko u kutu, gledajući prema dolje svojim velikim staklenim okom. Crvena je žaruljica na njoj zatreperila i Kathryn je shvatila, osjetivši paniku, da se vrata neće otvoriti.

Bila je uhvaćena u zamku. * * *

Gabrielova je lijeva ruka gorjela od boli dok je svučeno redovnikovo tijelo zamatao u padobran i vukao ga preko mokre trave do mjesta gdje je ležala hrpa odrezanih grana. Jako ju je udario kad je pogodio drveće i sad se adrenalin slobodnog pada povlačio, a bol dolazila. Jedva je još mogao micati prste, ali nisu mogli gotovo ništa obuhvatiti. Izgledalo je da je ruka slomljena.

Privio ju je do tijela i neozlijeđenom desnom rukom povukao nekoliko grana preko zamotane prilike redovnika, a zatim se uputio natrag do mjesta gdje je kod stabla jabuke ostavio naprtnjaču. Iznad sebe je čuo suhi šapat lišća i udaljeni šum grada iza planine, ali nikakav prigušeni prasak nije potresao zemlju pod njegovim nogama. Možda je nešto pošlo po zlu.

Posegnuo je u torbu i uključio dlanovnik. Zatvorio je desno oko da sačuva noćni vid, približio glavu otvoru naprtnjače i pogledao unutra.

Monitor je prikazivao bijelu točku koja se širila i sužavala kod vrha ekrana. Nije bilo drugih informacija. Crte koje su iscrtavale obrise ulica nestale su. Više nije bio na karti. Bez ikakvih referentnih točaka morat će upotrijebiti dlanovnik kao jednostavno pomagalo za navigaciju, slijedeći signal iz odašiljača u Samuelovu tijelu. Bio je gotovo siguran da će otmičari sad odnijeti Liv tamo gdje su odnijeli i njega.

Zatvorio je torbu i stisnuo zube od boli dok je kapuljaču crvenkastosmeđe halje navlačio preko ruku i glave. Kroz drveće je mogao vidjeti slabi sjaj svjetlosti s prozora visoko na zidu. Gledao ga je dok je posezao u naprtnjaču da izvadi pištolj i dlanovnik, čekajući ne bi li čuo grmljavinu eksplozije. Dosad je već trebala nastupiti. Računao je da će šok eksplozije i dim koji će uslijediti prouzročiti dovoljno meteža da se u sigurnosti izgubi u planini. Ali nije mogao čekati unedogled. Netko bi mogao primijetiti da nema redovnika kojeg je upravo ubio i potražiti ga, ili uključiti alarm i uzbuniti cijelu planinu. Nije mogao dopustiti da se to dogodi. Ne ako Liv želi odvesti živu odavde. Na um su mu pale misli o onome što se moglo dogoditi njegovoj majci, ali brzo ih je isključio. Nagađanjem neće ništa postići.

Pričekao je još nekoliko sekundi, savijajući lijevu ruku da je isproba. Paklenski je boljela, ali morat će poslužiti. Svjetlost se u prozoru malo pomaknula jer se netko kretao u prostoriji. Podignuo se s da s rukama u rukavima halje — neozlijeđena je držala pištolj, a drugom je, koliko je mogao, stezao dlanovnik. Uputio se preko trave, slijedeći stazu koja će ga odvesti do vrata u Citadelu. Kathryn je mogla osjetiti da se panika uzdiže u njoj kao pištava para.

Nije imala pojma koliko joj je vremena preostalo prije nego što kombi eksplodira. Očajnički je pretraživala pogledom prolaz da pronađe izlaz, a um joj je vrištao od želje da preživi.

Kvragu, misli!

Tunel je bio zakrivljen. Bilo je moguće da će je njegov oblik zaštititi od izravne sile eksplozije. Zamislila je kako eksplozivni val putuje niz uski prostor, bacajući je o čelični kapak kao čekić o nakovanj. Treba leći, pripiti se uza zid što više može i izložiti najmanju moguću površinu tijela ekploziji. Preskočila je preko motocikla i spustila se na tlo, primijetila da je kaciga još zakvačena za upravljač, strgnula je i natakla na glavu dok se valjala ulijevo, gdje bi zavoj tunela mogao skrenuti dio eksplozije. Udarila je o glatku uspravnu površinu zida i uvukla se u prorez gdje se spajao s podom, dok je u mislima mahnito tražila bilo što drugo što bi još mogla učiniti. Unutar kacige disanje ju je zaglušilo.

Brzo je udahnula. Začepila nos. Jako puhnula u sinuse.

138 Prasak je odjeknuo kroz planinu kao grmljavina koja se oslobađa od da. U tami velike knjižnice knjige su se rušile s polica, a prašina je polako padala s nadsvođenog stropa. Athanasius je podigao pogled u umrtvljenom bunilu. Bilo je to kao da je preko njegovog ramena planina pročitala riječi i stresla se zbog onoga što je otkrila.

Ispružio je ruku, opet umetnuo voštane stranice u Nietzscheovu knjigu i ustao sa stolca. Morao je znati je li ono Što je našao pokopano u zamrljanim riječima mrtvog jezika istina. Njegova je vjera ovisila o tome. Svačija je vjera ovisila o tome. Hodao je niz prolaz prema središnjem hodniku, preskačući preko knjiga koje su pale na pod, ne primjećujući kaos oko sebe i povišene glasove koji su probadali mrtvilo dok se približavao ulazu. Osjećao se odvojen od sebe, kao da je postao čisti duh nesputan svojim tijelom. Ušao je u ulaznu odaju i preko hodnika pošao prema zračnoj komori, jedva svjestan knjižničara koji su naricali i čupali kosu gledajući svoju upropaštenu knjižnicu.

Nanjušio je vonj dima čim je iz zračne komore ušao u hodnik. Bio je oštar i gorak — poput sumpora — i pomiješao se s bukom meteža i straha koja je odjekivala iz donjih hodnika. Dva redovnika u smeđim stražarskim haljama žurno su prošla kraj njega, idući niz planinu prema izvoru dima. Athanasius je zamislio kako trčkaraju pre- ma pukotini u stijeni iz koje je sada sukljao smrdljivi dim: pukotini punoj sumpora i vatre.

Okrenuo se i pošao u suprotnom smjeru, uz planinu, prema vlastitom otkrivenju. Znao je da je to zabranjeno i da će ga vjerojatno stajati života, ali to ga nekako nije brinulo. Nije mogao živjeti u hladnoj sjeni koju su bacale

upravo pročitane riječi. Radije će umrijeti otkrivši da nisu istina nego živjeti sumnjajući da jesu.

Pognuo se i počeo zakrivljenim stubama penjati do gornjeg od- morišta u donjem dijelu planine. Na vrhu je skrenuo u uski hodnik iz kojeg je vodilo nekoliko drugih prolaza. Na drugom je kraju stražar u crvenoj Kalji stajao pokraj vrata prema gornjem dijelu planine. Nije znao kako će proći kraj njega, ali je u srcu bio siguran da će to nekako učiniti.

Shvatio je da još uvijek drži knjigu s ukradenim stranicama Heretičke Biblije pa ju je sada podignuo na prsa kao talisman. Načinio je nekoliko koraka prema stražaru i vidio da ovaj gleda u njegovu smjeru, baš kad su se na polovici odmorišta otvorila još jedna vrata. Još se jedan stražar pojavio u uskom hodniku, s kukuljicom navučenom na lice.

A onda se svjetlost ugasila, zavivši hodnik u potpunu i neprobojnu tamu. 139 Liv se probudila misleći na grmljavinu. Otvorila je oči.

Stotine točkica svjetlosti treperile su pred njom u fluidnoj tami. Pogled joj se izoštrio. Osjetila je kako hladna tvrda zemlja podrhtava i smiruje se pod njom. Vidjela je kako plamenovi svijeća odraženi u nizovima uglačanih oštrica titraju dok se nisu smirili na tamnom kamenom zidu. Zatim je vidjela nešto drugo, položeno na do. Tijelo, golo do struka, s poznatim ožiljcima koji su se ponosno i groteskno isticali na površini pomalo svjetlucave kože.

Ispružila je ruke prema njemu, ne obazirući se na glavobolju koja je popratila pokret. Njezina je ruka dodirnula lice hladno poput planine i okrenula ga prema sebi. Tihi je životinjski jauk izletio iz njezina grla. Uprkos nasilnoj smrti i okrutnoj medicinskoj istrazi poslije nje, Samuel je izgledao vedro. Odvukla se preko poda prema njemu, a vrele su joj suze zapekle obraze. Podigla je glavu da mu poljubi lice. Pritisnula je usne na hladnu kožu i osjetila da se u njoj nešto pomaklo. Onda se sve zatreslo kad ju je netko zgrabio s leda i grubo odvukao od brata. Gabriel je primijetio stražara nekoliko trenutaka prije nego što su se svjetla ugasila.

Spustio se do da u iznenadnoj tami, udarivši ruku, od čega mu je bol prožela tijelo. Potisnuo ju je i prisilio se da se tiho kreće preko tamnog hodnika, prema suprotnom zidu, pružajući zdravu ruku pred sebe, ali pazeći da zaštiti pištolj kako ne bi zveknuo o kamen kad pronađe zid. Lijeva mu je ruka ostala u rukavu, pulsirajući od boli, još uvijek stežući dlanovnik. Bio ga je pogledao baš prije nego što je ušao u hodnik. Signal odašiljača dolazio je negdje iza vrata na kraju hodnika kraj kojih je stajao stražar.

Nadlanicom ruke dodirnuo je hladni kameni zid pa se spustio niže, upirući pištolj u točku u crnini pred sobom gdje je bio vidio stražara. Iza njega je sve glasnija zbrka glasova odjekivala iz dubina Citadele: jedni su zahtijevali svjetiljke, drugi pomoć ili gume za polijevanje kako bi usmjerili vodu dolje gdje je planina gorjela. Osjećao je paniku. Ništa nije tako uznemiravalo ljude kao vonj dima.

Nepomično je držao pištolj i slobodnom rukom ispružio dlanovnik prema sredini hodnika i malo ispred sebe. Ruka mu je kriknula kad je prisilio palac da potraži gumb za uključivanje zaslona. Pronašao ga je i pritisnuo. Hladni sjaj zaslona obasjao je hodnik kad mu je dlanovnik iz ruke pao na pod. Stražar nije bio kod vrata. Šćućurio se s lijeve strane, uperivši pištolj u hodnik. Dvaput je opalio, nišaneći iznad izvora svjetlosti, vjerojatno da pogodi glavu. U kamenom hodniku zvuk pucnja bio je zaglušujuć.

Gabriel je pucao iz vlastitog pištolja s prigušivačem, promatrao kako se stražar trgnuo i zatim srušio unatrag prema vratima, a pištolj mu je zveknuo o zemlju. Skočio je naprijed, koristeći sjaj zaslona dlanovnika da si osvijetli put, i nogom izbio pištolj iz stražareve ruke. Ispružio je zdravu ruku i opipao mu vrat, tražeći puls, čvrsto stežući pištolj u slučaju da ga nađe. Nije ga bilo. Ruka mu je skliznula po gruboj površini halje, obilazeći toplu mokrinu rane na prsima, dok nije našao ono što je tražio.

Vratio se, uzeo dlanovnik i ukliještio je u kandžu lijeve ruke, usmjeravajući svjetlost prema teškim vratima s umetnutim željeznim klinovima. Ključanica je bila u sredini. Gabriel je u nju gurnuo ključ koji je uzeo od stražara, okrenuo ga i naslonio se na vrata, otkrivajući iza njih stubište koje je vodilo gore u tamu planine. 140 Samuelovo je tijelo nestalo iz Livina pogleda kad su je povukli na noge i okrenuli da se suoči s grotesknom prilikom koja je blizu stajala u tami. Prilika ju je gledala, sivih očiju koje su blistale iznad guste brade i torza oblivenog tamnim sjajem krvi koja je tekla iz svježih, ali dobro poznatih rana. »Znakovi naše odanosti vjeri«, rekao je opat, slijedeći njezin pogled. »I vaš ih je brat nosio, ali nije mogao podnijeti našu tajnu.«

Trgnuo je glavu prema tamnijem kraju špilje pa su Liv okrenuli da se suoči s tamom. Okrenula je glavu udesno, nadajući se da će vidjeti brata. Ruka ju je uhvatila za kosu i prisilila je da gleda prema naprijed. »Pretražite tamu«, zapovijedio je opat. »Pogledajte sami.«

Pogledala je. Nije vidjela ništa osim sjena. Kad se nešto uobličilo u mraku, kao da joj je

povjetarac prošao kroz tijelo.

Imao je oblik znaka Tau, visok koliko i ona, te isto toliko čvrst. Dok su joj oči nastavile prodirati kroz tamu, povjetarac se pojačao i donio sa sobom zvuk šapta, poput vjetra što šumi kroz grane. Mogla je osjetiti kako puše kroz nju, nježno ispirući njezinu bol.

»Ovo je velika tajna našega reda«, rekao je glas iza nje. »Upropastiteljica svih ljudi.«

Ruke su je gurnule bliže i pojavilo se više detalja. Glavni je stup bio širine omanjeg stabla, premda mu je površina bila plosnatija, načinjena od nečega tamnijeg od drva. U bazi je bila gruba rešetka iz koje se nešto cijedilo u žljebove uklesane u kameni pod. To ju je podsjetilo na sok koji je vidjela da teče iz umirućeg drveta kraj bolnice u Newarku. Ondje gdje je tekla ta gusta tvar nekako su se ukorijenile tanke vitice loze, obavijajući se oko čudne, neravne površine Taua. Oči su joj se podignule, slijedeći lozu pokraj uzdignutih spojeva na površini, gdje su grubo iskovane željezne ploče bile zavarene da načine središnji stup. Povjetarac se pojačao, noseći sa sobom topao, utješan miris trave opaljene suncem. Stigla je do mjesta gdje je središnji stup susretao tanje krakove vodoravne poprečne motke, a zatim vidjela nešto drugo — nešto unutar oblika — i šok joj je istjerao zrak iz pluća.

»Gledajte,« prošaptao je opat, osjetivši njezino otkriće. Liv je gledala u uski prorez urezan u tupu metalnu površinu Taua — i blijede, zelene oči koje su joj uzvraćale pogled. »Tajna našeg reda. Najveća zločinka čovječanstva, osuđena na smrt za zločine protiv čovjeka, ali nije mogla biti ubijena. Do danas.« Stupio je u njezino vidno polje i pokazao pod gdje je ležalo Samuelovo tijelo, skvrčeno i odbačeno. »Križ će pasti«, rekao je, pomičući prst da pokaže na Liv. »Križ će se podići«, ruka mu se pomakla prema Tauu, »da otključa Sakrament i donese novo doba kroz njegovu milosrdnu smrt.« Oštri metalni prasak odjeknuo je kroz kapelu kad je otvorio zasun na strani križa. »Ona koja je čovjeku jednom ukrala njegovo božanstvo, sada će ga vratiti.« Začulo se još oštrih prasaka i prednja se strana konstrukcije pomaknula i polako otvorila, izmamivši bolan životinjski krik od žene koja je bila u njoj.

Tau nije bio križ nego metalni lijes pun igala, od kojih je svaka tamno sjala od iste tekućine. Liv je mislila da je to biljni sok. Sada je vidjela užasnu istinu. To nije bio sok nego krv koja je kapala iz stotina ravnomjerno razmaknutih uboda na krhkom i golom obliku žene u njemu. Bila je mlada. Više nalik na djevojku nego na ženu, a ipak joj je duga kosa bijelo sjala u tami, lijepeći se u debelim kovrčama na tijelo prekriveno krvlju i izranjeno obrednim ranama, od kojih je svaka bila strašna i poznata.

»Ožiljci koje nosimo podsjetnik su na naš neuspjeh u uklanjanju zla sa svijeta«, svečano je govorio opat, kao da recitira molitvu.

»Obredi koje obavljamo drže ga beskrvnim i slabim dok napokon ne bude izvršena pravda.«

Liv ju je pogledala u oči. Zelene kao jezero i široke kao u djeteta, a ipak bez dna i zamućene od boli. Uprkos grotesknosti situacije, Liv je osjetila navalu prisnosti s njom, kao da je kapela samo soba, a djevojka pred njom samo izgubljena prijateljica iz djetinjstva. Sad je pogled na nju bio kao da susreće inačicu same sebe, kao da hvata neočekivani odraz koji je gleda iz dubokog bunara. Kao da ih je nekako povezivao blagi povjetarac koji puhao iz nje, noseći sa sobom miris trave. Zelene su se oči duboko zagledale u njezine i osjećala se izloženom i prihvaćenom; viđenom, ali ne i osuđenom. I, kao prozor, one su omogućile da i Liv vidi. U njoj je vidjela sve i sve je vidjela u njoj. Ona je bila očajanje svake žene koja je željela biti majka, ali to nikad nije postala. Bila je Livina vlastita majka koja je vrištala u agoniji dok je davala život za živote svoja dva djeteta. Ona je bila sva srca koja su ikad bila slomljena i sve suze koje su ikad bile isplakane. Ona je bila žena, a žena je bila ona. Njihova je bol bila njezina bol, a njezina je bol bila nezamisliva. Liv je sve to vidjela i osjećala poriv da ispruži ruku i ponudi joj jednostavnu utjehu svog dodira, kao da je majka, a izmučeno je dijete zatvoreno u zli križ njezino, izgubljeno u mori predugoj da bude izmjerena. Ali njezin ju je nevidljivi tamničar prečvrsto držao pa nije mogla micati rukom i stoga joj je uputila riječi koje je mogla prizvati.

»U redu je«, rekla je, trepćući od suza koje su joj tekle niz lice. »Ššš. U redu je.«

Evine su se sjajne zelene oči na trenutak držale njezinih, onda se nasmiješila najslabijim osmijehom i uzdahnula kao da se nešto oslobodilo, a zatim je Liv osjetila da joj nešto guraju u ruku. Pogledala je dolje. Vidjela je tanku oštricu bodeža koja se s njezinog dlana sužavala u tamu.

»Ispunite svoju sudbinu«, rekao je opat, čvrsto joj stežući ruku. »Oslobodite čovječanstvo od njegove najveće izdajice.«

Liv je zurila u tanku oštricu, na čijem se hladnom šiljku iznenada očitovao užas zbog kojeg su je doveli onamo. Pokušala ga je ispustiti, zgađena njegovom svrhom, pokušala ga je okrenuti na stranu, ali ruke koje su je držale bile su prejake. Dok se otimala muškarcima koji su je držali, u svom je mahnitom umu začula Samuelove riječi.

Ako drugi umru zbog tebe, onda te Bog poštedio iz nekog razloga. Često se pitala koji je bio razlog njezina života, ali znala je da nije bio taj.

Ta prekrasna izmučena žena nije mogla umrijeti. Ne od njezine ruke. Pogledala je blijedo, vilinsko lice, osjećala kako povjetarac piri kroz nju, a miris spaljene trave bio je jači sad kad se zvuk koji je nosio promijenio u nešto tekuće, poput valova na obali, koji kao da su prolazili kroz nju, donoseći čudnu utjehu i navalu sjećanja.

Vidjela je samu sebe kako sjedi kraj jezera sa Samuelom u travi izblijedjeloj od sunca, slušajući kako baka priča priče iz njihove nordijske prošlosti.

To ne mora biti očito bilo kome, rekao je Arkadian o poruci urezanoj na sjemenke.

Namijenjeno je vama. Mirisi i sjećanja koje je poruka sada donijela učinili su sve strašnim i

jasnim. Riječ »Ask« nije bila uputa. Odnosila se na legendu o Asku i Embli — prvim ljudskim bićima. Poruka koju joj je Samuel poslao glasila je: Ask + ? Mala T I Tau i upitnik bili su podcrtani jer su bili ista stvar. Križ Mala — Tau — bila je Embla. Sakrament je bila Eva. 141 Kad je Cornelius vidio zelene oči koje su ga gledale iz proreza u Tauu, u trenutku šoka pomislio je da je to žena u burki, nekim čudom dovedena onamo. Tek kad je opat otkrio njezin identitet, shvatio je pravo čudo Sakramenta. Ona nije bila samo žena u burki ili majka koja ga je napustila kao novorođenče — bila je izvor svega ženskog izdajstva.

Eva je morala umrijeti, za zločine koje je bila počinila protiv muškarca i protiv Boga; bio je to jedini način da se svijet oslobodi njezina otrova, a djevojka koja se vrpoljila u njegovu zahvatu bila je svojevrstan ključ. Osjetio je kako se otima, vidio kako se bodež u njezinoj ruci okreće od simbola njegove mržnje uhvaćenog unutar križa pa ju je, ne misleći što radi, svom snagom gurnuo naprijed, bacajući je o Evu. Liv je zadahtala od udarca i udahnula drevni miris, poput plodne zemlje i nagovještaja kiše. Bio je to Evin miris i on ju je tješio. Osjećala je bodež između njihovih tijela, tijesno uhvaćen u zagrljaju i beskoristan zbog njega; ali također je osjetila goruću bol. Potjecala je iz njezina grla i desnog ramena, jer su se od žestine udarca naboli na šiljke u Tauu.

Iza sebe je čula bijesne naredbe i osjetila kako je vuku unatrag jednako brzo kao što su je gurnuli prema naprijed. Zadahtala je kad ju je presjekla zaprepašćujuća bol, osjetila kako joj vlažna vrelina šiklja iz vrata i širi se preko grudi, a zatim su joj noge klecnule pa je skliznula na kameni pod. Opat je promatrao kako pada i vidio kako mu se snovi ruše s njom.

Pogledao je Corneliusa s ubilačkom namjerom i posegnuo za bodežom u svom Križu. Onda ga je zaustavio zvuk.

Bio je to tih zvuk, poput morskih valova na školjkama, a dolazio je od Eve. Okrenuo se da se suoči s njom. Jecala je. Zelene oči bez dna gledale su dolje prema skvrčenom obliku djevojke, a njezina su se vitka ramena tresla. Gledao je kako suza pada kroz tamu i nestaje u mlaki djevojčine krvi koja se polako širila.

Zatim se još jedan zvuk pronio kroz kapelu, krik tako snažan da su opat i Cornelius pritisnuli ruke na uši da ga ne čuju.

Zvučao je kao cijepanje velikog drveta ili prasak ledenjaka u pokretu. Bila je to sirenina pjesma, ali puna žalosti i bijesa.

Opat je gledao Evu kroz žestinu krika, prkoseći njezinu bijesu. Onda, baš kad se strahoviti urlik stišao, vidio je da iz njezinih rana počinje teći krv. Isprva je sporo curila, ali istjecanje se krvi stalno ubrzavalo, kapajući iz svih uboda na njezinom tijelu i iz dubokih obrednih rana na rukama i nogama. U čudu je gledao kako joj krv teče niz tijelo, mnogo obilnije nego što je ikad prije bio vidio, u kamene žlje- bove kamo je također tekla Livina krv.

Ona umire, pomislio je u naletu trijumfa. Onda je Eva progovorila, glasom koji je bio više zrak nego tvar. »KuŠikaaM«, rekla je, umirujućim šapatom usmjerenim prema du gdje je

djevojka krvareći ležala.«KuŠikaaM.« Djevojka je pogledala s poda, kao dijete koje gleda majku. Onda se

nasmiješila i kad su joj se oči blago zatvorile, zatvorile su se i Evine. 142 Gabriel je upravo stigao do vrha kamenih stuba kad je strašan krik

proparao tamu. Potrčao je čim ga je čuo, iskorištavajući strahoviti zvuk da prikrije svoje brzo kretanje. Ušao je u slabo osvijetljen tunel iz kojeg je dolazio krik, držeći pištolj pred sobom, tražeći pogledom bilo kakav pokret, krećući se prema naprijed najbrže što se usuđivao. Bol u ruci sada je bila gotovo nepodnošljiva i počeo je osjećati mučninu od šoka.

Do kraja tunela stigao je baš kad je krik naglo prestao. Pritisnuo se uza zid. Gurnuo je glavu iza ugla. Vidio je vatru na ognjištu s druge strane, brusove pred njim i veliki okrugli kamen kod stražnjeg zida sa znakom Tau urezanim u njega. Redovnik je stajao kraj njega, gledajući u tamu iza dijelom otvorenih vrata, odakle je, kako je Gabriel nagađao, dopirao zvuk. Liv je bila tamo, baš kao i Sakrament. Ušao je u sobu.

Redovnik se okrenuo, vidio Gabriela, izvukao ruku iz halje da podigne pištolj, ali nije uspio. Dva su ga metka pogodila u prsa, bacivši ga unatrag na velika kamena vrata. Njegov se prst refleksno stegnuo, ispalivši metak koji nije pogodio ništa osim stijene.

Bio je mrtav prije nego što je pao na do. Opat i Cornelius okrenuli su se na iznenadni zvuk pucnja iz pištolja. Bio je blizu. Neposredno s druge strane vrata.

»Idi. Vidi što je to,« rekao je opat, a zatim se opet okrenuo prema Evi, sada tako blijedoj da je gotovo svjetlucala dok ju je napuštala njezina vječna životna sila. Što je više slabjela, to se osjećao jačim. Proročanstvo se ipak ispunilo. Sad će biti besmrtan. Ubivši božanstvo, sam je postao božanstvo. Ali još dok mu se duša nadimala od zanosa te misli, osjetio je bockanje po različitim dijelovima tijela. Spustio je pogled na duboku obrednu ranu oko lijevog ramena i gledao kako se nedavno spojeno tkivo ožiljka polagano počinje rastvarati. Podigao je ruku i pritisnuo je na porezotinu, osjećajući iznenadnu vlažnu toplinu krvi koja je navirala ispod nje i procurila mu kroz prste. Pogledao je druge ožiljke, od kojih se svaki sada otvarao na isti način i nekoliko trenutaka ravnodušno promatrao, kao svjedok nečemu jezovitom što se događa nekom drugom. Onda je osjetio kako ga obuzima slabost, kao da energija i ushit nedavna trijumfa postojano otječu s krvlju koja je sad kapala na pod. Ispružio je ruku da se smiri, položivši je na rub Taua, ali po prvi je put otkako je bio u prisustvu Sakramenta osjetio strah. Gabriel je stigao do ulaza, trepćući da vrati noćni vid koji mu je bljesak stražareva pištolja oduzeo. Pritisnuo je leda na okrugli kamen i otklizao niz njega dok nije došao do ruba. Pucanj je sigurno upozorio sve u sobi i zato je to morao obaviti brzo i valjano. Duboko je udahnuo da se smiri i osjetio čudan svrbež ispod kože slomljene ruke. Oprezno je svinuo prste, pripremajući se za još veću bol. Umjesto toga osjetio je nelagodu duboko u kostima, a njegovi su se dotad beskorisni prsti sad lijepo stisnuli. Još je uvijek boljelo i stisak je bio preslab da bude od koristi ali, nevjerojatno, ruka kao da nije bila slomljena. Bio je tako smeten tim otkrićem da nije vidio oštricu kako sjaji u tami sve dok ga nije udarila visoko u prsa, bolno ostrugavši rebro. Instinktivno se okrenuo, odvojivši kožu od kosti te je podignuo lijevu ruku da odbije oštricu; trzaj je nanio novu bol njegovoj ozlijeđenoj ruci i izmamio mu krik iz grla. Onda je ugledao napadača, golog do pojasa i prekrivenog krvlju. Voštani je komad kože na njegovu licu svjetlucao u svjetlosti vatre. Gabriel je prepoznao zlo pred sobom. Sjetio se krika koji ga je doveo ovamo i raznesenog djedova tijela na podu skladišta. Opazio je bljesak shvaćanja u zloduhovim očima kad je vidio kako Gabriel privija ruku uz tijelo — pogled grabežljivca koji procjenjuje slabost lovine.

Nož je opet bljesnuo kad se Cornelius približio, ciljajući Gabrielovu neozlijeđenu ruku. Gabriel je zateturao unatrag i podigao pištolj, ali vizija iz more je navalila, opet zamahnuvši nožem, ovaj put zahvativši više nego samo tamu. Gabriel je pogodak oštrice osjetio kao udarac u ručni zglob, ali

nije osjetio bol. Uperio je pištolj u Corneliusa. Vidio je zloduhove oči preko ciljnika pištolja i povukao okidač.

Ništa se nije dogodilo. Onda je primijetio da krv gusto kapa s njegova ručnog zgloba i u usporenom je trenutku borbene bistrine shvatio što se dogodilo. Spustio se i odmaknuo kad je zloduh opet jurnuo na njega. Udario je o kameni pod i otkotrljao se, privijajući uz tijelo pištolj koji je beskorisno visio s mlitave ruke. Oštrica je vjerojatno prerezala tetive mišića pregibača u ruci. Desna mu je ruka sad bila jednako beskorisna koliko i lijeva. Bio je bespomoćan.

Opet se otkotrljao, držeći se nisko, pokušavajući povećati udaljenost od zloduha, zaustavivši se kod ognjišta. Pogledao je uvis i vidio Corneliusa koji je već stajao nad njim. U ruci je držao tešku metalnu šipku, sličnu željezu za žigosanje. Pogledao je dolje na Gabriela i nasmiješio se kad je vidio pištolj koji je držao objema beskorisnim rukama. Onda mu je nešto na djelić trenutka privuklo pozornost pa je pogledao dolje na svoje tijelo, a krv je navirala iz njega i šikljala kroz uredne rezove u mesu. Gabriel se odgurnuo nogama, kliznuvši unatrag preko prljavog poda, zadobivši nekoliko dragocjenih metara dok je prst slomljene ruke gurnuo kroz štitnik obarača.

Cornelius je opet obratio pozornost na njega, upozoren pokretom, pa je podigao šipku visoko iznad glave, luđački se cereći dok je išao naprijed, uzdižući se nad bespomoćnom žrtvom. Gabriel je čvrsto stisnuo šaku oko pištolja, a sve je boli iznenada nestalo i sva mu se snaga vratila. Nagnuo ga je prema Corneliusu i brzo triput opalio.

Cornelius je u šoku na trenutak nepomično stajao, a zatim spustio pogled na rupe koje su se pojavile na njegovu tijelu. Gledao je kako krv počinje curiti iz njih, pridružujući se bujici crvenila koja se već slijevala s njega. Onda je pogledao Gabriela, zakoračio naprijed i mrtav pao na pod. 143 Liv se osjećala kao da tone duboko u vodu, toplu i gustu od sjećanja koja su plivala pred njom dok je tonula; slike iz njezina života, trepereći i blijedeći kao svjetlucave ribe. Povjetarac koji je bila osjetila da piri kroz nju sad se pretvorio u struju, donoseći svojim tokom šapat zaboravljenih glasova i djeliće dalekih sjećanja. Utonula je dublje i slike su se prorijedile, plutajući prema gore i dalje od nje, a mnogo se jača svjetlost podigla ispod nje.

Ovo je smrt, pomislila je dok je gledala kako se svjetlost diže iz tame da joj se pridruži. Svjetlost ju je preplavila i nove su se slike namnožile iza očnih kapaka.

Bio je tu vrt, zelen i bujan, muškarac je hodao kroz njega, a sunce je, ili nešto nalik na sunce, sjalo s neba. Onda se podigla sjena drveta i zaklonila

svjetlost, a ona se našla u špilji, okružena muškarcima kojima je u očima gorjela mržnja.

Onda je stigla bol. Cijela vječnost boli i tame, kad su derali meso s nje, rezali ga oštricama

te palili vatrom i kipućim uljem. A bio je tu i vonj krvi. I beskrajna, očajna žudnja za suncem, da ga osjeti na koži i spokojno

hoda po hladnoj zemlji. A bol je bila posvuda, bljeskajući iz tame, zatočujući je i svladavajući za

vijeke vjekova. Onda je vidjela lice, s očima punim tuge i sućuti. Samuelovo lice. Usredotočila se na tu sliku, ne želeći da nestane kao druge, držeći je

očima dok se druge stvari nisu pojavile u njoj. Vidjela je njegovo tijelo, golo do struka, s kojeg je iz dubokih rezova u

koži tekla krv. Zatim špilju, punu drugih muškaraca koji su podizali ruke da nabrušenim oštricama urežu krvave crte oko svog lijevog ramena. I čula je zvuk. Odjek pjesme tihih združenih glasova na drevnom jeziku koji je nekako razumjela.

»Prvi,« stalno su ponavljali. »Prvi. Prvi.« Bol je bljesnula iz tame i eksplodirala u lijevoj strani njezina tijela uz

zvuk mesa koje se kida. I začuo se novi glas, pun patnje i boli. »Gdje je Bog u ovome?« kriknuo je Samuel. »Gdje je Bog u ovome?« Onda su slike nestale. Na trenutak je sve bilo tiho i mračno. Onda je osjetila da se uzdiže.

144 Livine su se oči otvorile.

Opet je bila u kapeli, ležeći na mjestu gdje je bila pala. Dok joj se vid izoštravao, ugledala je Gabrielovo lice, koje joj se smiješilo poput tople sunčeve svjetlosti. Uzvratila mu je osmijeh, misleći da je još uvijek u svom snu, a on je ispružio ruku i položio dlan na njezin obraz. Osjetila je njegovu toplinu i shvatila da je on uistinu ovdje.

Pogledala je na Tau. Krv koja je zamrljala šiljke u unutrašnjosti sada je bila jedini znak da je Eva uopće bila ondje. Liv je pratila njezin tok, dolje na pod i u vlažne žljebove gdje se pomiješala s njezinom krvlju. Onda je vidjela kako se muškarac uspravlja iza željeznog križa, tijela oblivenog krvlju, zbog čega je na slaboj odraženoj svjetlosti izgledao poput zloduha. Podigao je baklju čiji je plamen bacao sablasnu svjetlost na lice prepuno mržnje. Gabriel je osjetio pokret i počeo se okretati, ali teška se baklja već spuštala,

usmjerena na njegovu glavu, s plamenom koji se razbuktavao. Grmljavina je zatresla prostoriju, odbacujući zloduha od Gabriela unatrag prema oltaru.

Liv je pogledala ulaz, odakle je stigao zvuk. Vitki je redovnik stajao na vratima. U ruci je imao pištolj, a s mjesta na kojem je ležala njegova joj je glatka lubanja na svjetlosti svijeća izgledala kao aureola. * * * Athanasius je proučio prizor pokolja na koji je naišao. Pucanj je opata odbacio prema ogavnim iglama u praznom sarkofagu koji se isticao na suprotnoj strani prostorije. Ušao je u sobu, još uvijek nišaneći na krvavu priliku svojega bivšeg gospodara. Opat se nije micao.

Pogledao je druge dvije prilike, muškarca i ženu. Oboje su ga zabrinuto gledali. Spustio je pištolj i pošao prema njima. Muškarac je nosio redovničku halju, ali ga Athanasius nije poznavao. Imao je pore- zotinu na boku i drugu na ruci, sudeći po krvi koja je zamrljala raz- deranu tkaninu.

Djevojka je bila u mnogo gorem stanju. Imala je duboku ranu na vratu iz koje je krv još tekla na do i u žljebove uklesane u pod. Sagnuo se da je pogleda izbliza. Ukočio se kad se meso oko rane počelo zatvarati, šutke gledajući dok se čudo događalo pred njegovim očima. Za nekoliko je trenutaka krv koja je tako obilno tekla samo kapala, a zatim posve prestala teći. Pogledao je djevojčino lice, vidio nešto bezvremensko u njezinim očima i sjetio se riječi koje je pročitao u Heretičkoj Bibliji.

Svjetlost Božja, zatvorena u tami. Ispružio je ruku da joj dodirne lice, a zatim su se svi okrenuli jer se od

oltara začula buka. Opat se pomaknuo. Svi su gledali kad mu se glava teško zaklima- la na

ramenima, okrećući se prema njima, a oči su mu se naposljetku zagledale ravno u Athanasiusa. Baklja je ležala gdje ju je ispustio, žareći se kraj njegove halje i obavijajući ga dimom. »Zašto?« zapitao je s izrazom zbunjenosti i razočaranja. »Zašto si me izdao? Zašto si izdao svojeg Boga?«

Athanasius je podigao pogled na okrutni otvor u Tauu i okove koji su visjeli na oba kraja vodoravne motke.

Ne posvećena planina, nego prokleti zatvor. Opet je pogledao djevojku, čiji je vitki vrat sada posve zacijelio, a zelene

su oči bez dna gorjele od života. »Nisam izdao svojeg Boga,« rekao je, nasmiješivši se čudesnoj ženi. »Ja

sam Je spasio.«

»I vidio je Jednu. Kako hoda po Zemlji. Nikad ne stareći. Nikad ne venući. I postao je ljubomoran. Žudio je za njezinim moćima i želio ih je posjedovati. Mislio je da bi ako zarobi Jednu, Mogao naučiti tajnu njezina vječnog života i učiniti je svojom. I tako je počeo pričati priču protiv Jedne, koju je nazvao Eva Lažnu povijest smišljenu da okrene sve ljude protiv nje. Priča je rekla da je u početku bio muškarac Muškarac koji joj je bio ravan, čak i bolji od nje, Muškarac nazvan Adam. Adam hodao kao bog u zemaljskom vrtu, Stvarajući život kao što je radila Eva. A priča je rekla da je Eva postala ljubomorna na njega. Mrzila je njegovo grubo tijelo i dlake na njemu, I vjerovala je da je bliži zvijerima nego božanstvu. I ZaTo JE dala da izraste čudno drvo Pa ga je nagovorila da pojede njegov plod, Obećavajući da će inu dati veliko i moćno znanje. Ali plod je bio otrov i oslabio ga je, Oduzimajući mu božanske moći. Puneći mu glavu bijesom i strahom. Tu su priču pričali i prepričavali Dok svi ljubomorni ljudi nisu povjerovali da je Eva

njihova neprijateljica, A njezina je smrt jedini način povratka božanstvu. Jednoga dana, kad se Eva približila špiljama u kojima su živjeli muškarci, Čula je iznutra zvuk zvijeri koja je plakala od boli. Slijedila je zvuk duboko u hladno srce planine.

I pronašla je divljeg psa vezanog za tlo Ranjenog i krvavog, koji je zavijao od boli. Kad se Eva približila, pleme je izašlo iz tame. Tukli su je batinama i rezali oštrinama Ali nije umrla.

Umjesto toga, život je u nju tekao od Majke Zemlje Izliječivši je i dajući joj snagu. U panici muškarci su načinili vatru i gurnuli Evu u

nju. Ali krv joj je tekla iz mjehura da ugasi vatru, I njezino je tijelo opet zacijelilo. Neki su ljudi otišli u svijet, Da skupe otrove zemlje Koje su je prisilili da pojede. Ali ipak nije umrla. I zato su je držali slabom. Svjetlost Božja, zatvorena u tami,. Jer se nisu usudili osloboditi je, bojeći se onoga što bi se moglo dogoditi. Niti su je mogli ubiti, jer nisu znali kako. I, kako je vrijeme prolazilo, muškarci su postali okovani za vlastitu krivnju. A njihov je dom postao tvrđava. Sadržavajući jedino znanje o onome što su učinili, Ne posvećena planina, nego prokleti zatvor. S još zarobljenom Evom. Svetom tajnom — Sakramentom, Do prorečeinog vremena kad će njezina patnja

prestati Jedini istinski križ pojavit će se na Zemlji Svi će ga u jednom trenutku vidjeti — i svi će se čuditi Križ će pasti Križ će se podići Da otključa Sakrament I donese novo doba Kroz njegovu milosrdnu smrt.-

Nova Knjiga postanka Heretička Biblija

PREVEO BRAT MARCUS ATHANASIUS

145 Udaljeni su zvukovi počeli prodirati kroz vunastu obamrlost Arka-

dlanove glave; prigušeni uzvici nasrtljivih glasova, škripa gumenih potplata na tvrdom podu. Pokušao je, ali nije uspio otvoriti oči, kapci su mu bili preteški da ih pomakne pa je tako samo ležao ondje i slušao, puštajući da mu čula ožive, a osjećaj se tuposti u njegovim prsima i ramenu prometnuo u bol.

Duboko je udahnuo i usredotočio svu energiju na otvaranje očiju. Kapci su mu se na trenutak otvorili, a zatim ih je opet čvrsto zatvorio.

Vidio je svjetlost, bolnu svjetlost. Negativ onoga što je vidio sad mu je bio žigosan na mrežnicu: obris mreže visećeg stropa; s jedne strane prečka s koje je visjela zavjesa. Shvatio je da se nalazi u bolnici.

Onda se prisjetio zašto. Pomaknuo se naprijed, pokušavajući sjesti, ali ga je zadržala čvrsta ruka.

»Hej...« rekao je muški glas. »Dobro vam je, samo provjeravam ranu. Sto vam se dogodilo?«

Arkadian se pokušao prisjetiti. Prešao je suhim jezikom oko ustiju. »Nešto...«, rekao je na kraju.

»To svakako.« »Ne.« Arkadian je odmahnuo glavom i smjesta to požalio.

Disao je dok se krevet nije prestao micati pod njim. »Ubrizgali su u mene... nešto... Ne znam što...«

»U redu. Analizirat ćemo uzorak krvi. Možda ćemo vas morati opet uspavati prije nego što se pobrinemo za vas.«

»Ne!« Arkadian je opet odmahnuo glavom. Ovaj mu se put manje vrtjelo u glavi. »Trebam nazvati.« Prisilio se otvoriti oči, škiljeći zbog jarke svjetlosti sobe za hitne slučajeve. »Trebam ih upozoriti.«

Zavjesa se rastvorila i ušla je niska, zbijena žena u bijelom ogrtaču i uzela list s kraja kolica. »Uspavana se ljepotica budi«, rekla je. Pepeljastoplava kosa padala joj je na lice dok je čitala bolničareve bilješke. Značka prikopčana na grudi govorila je da je riječ o doktorici Kulin. Pogledala je ranu. »Kako je rana?«

»Cista«, rekao je bolničar. »Još je vlažna, ali ništa vitalno nije pogođeno. Metak je prošao ravno kroz meso.«

»Dobro.« Spustila je bilješke natrag u držač. »Previj ranu i premjesti ga. Za koji čas trebat ćemo ovaj prostor.«

»Zašto?« upitao je Arkadian. Činila se začuđena. »Zašto je trebamo previti? Jer su pucali u vas i još

krvarite.« »Ne, zašto trebate prostor?«

Doktorica Kulin pogledala je značku koju su bolničari utaknuli za Arkadianov pojas. To je bio standardni postupak. Na taj način, kad bi žrtve s obiju strana nasilnog obračuna završile u istoj bolnici, prvo bi se pobrinuli za dobre momke.

»Došlo je do eksplozije. Očekujemo mnogo žrtava. A po onome što sam čula o njihovim ozljedama, inspektore, svi će oni nadmašiti vašu ranu od metka.«

»Gdje?« Arkadian je već znao odgovor. Metež izvana privukao je doktoričinu pozornost. »Kraj zida starog

grada«, rekla je, povlačeći zavjesu. »Blizu Citadele.« Arkadian je na trenutak vidio kolica koja su brzo provezli kraj njega. Na

njemu je bio muškarac, obliven krvlju, odjeven baš kao onaj kojeg je prije dva dana bio pregledao u mrtvačnici.

Arkadian je zatvorio oči i udahnuo vonj krvi i sredstva za dezinfekciju. Iznenada se osjećao umorniji nego ikad. Ono što se nadao spriječiti, što god to bilo, već se dogodilo. Želio je da može razgovarati sa ženom i slušati njezin blagi glas, a ne kaos koji se odvijao pred njim. Želio joj je reći da je voli i čuti da ona kaže isto. Želio joj je reći da je dobro, da se ne smije brinuti i da će uskoro doći kući. Onda je pomislio na Liv Adamsen, i Gabriela, i ženu u skladištu pa se pitao je li itko od njih još živ. 146 Doktorica Kulin slijedila je prva kolica u prostor za preglede i naglo se zaustavila. Već je više od deset godina radila u sobi za hitne slučajeve, ali nikad nije vidjela nešto slično. Čovjekov je torzo bio prekriven rezovima, ravnim i namjernim; krvarili su na zgužvanu zelenu tkaninu halje koju su bili žurno odrezali. Bilo je toliko krvi da je izgledao kao da su ga umočili u nju.

Okrenula se bolničaru koji ga je dovezao. »Mislila sam da je došlo do eksplozije?«

»I došlo je. Izbila je rupu u podnožju planine. Taj je tip došao iz unutrašnjosti Citadele.«

»Šalite se!« »Säm sam ga odvukao odande.« Oprezno je ispružila ruku i osvijetlila redovnikovo oko malom

svjetiljkom. »Halo. Možete li me čuti?« Njegova je glava zaklimala s jedne strane na drugu, od čega se duboki rez na njegovu vratu odvratno otvorio i zatvorio, kao da diše. »Možete li mi reći kako se zovete?«

Nešto je prošaptao, ali nije ga čula. Nagnula se bliže, osjetila njegov dah na uhu dok je opet prošaptao, nešto što je zvučalo kao Ego Sanctus... Jadnik je očito bio u deliriju.

»Jeste li učinili išta da zaustavite krvarenje?« rekla je, uspravljajući se. »Tamponi i plazma da ga održe hidriranim. Krvarenje nikako da stane.«

»Tlak?« »Šezdeset dva kroz četrdeset, ali pada.« Ne opasno nisko, ali dovoljno blizu. Srčani monitor je zapištao kad mu je bolničar stavio elektrode na prsa.

Kucanje srca također je bilo presporo. Doktorica Kulin opet je pogledala rane. Nije bilo znakova zgrušavanja krvi. Možda je bolovao od hemofilije. Buka novih dolazaka prisilila ju je na odluku. »Petsto jedinica protrombina i dvadeset miligrama vitamina A. I brzo odredite krvnu grupu da možemo obaviti transfuziju. Iskrvarit će ako se ne požurimo.«

Prošla je natrag kroz zavjesu u glavni hodnik. Još su tri redovnika na kolicima brzo prošla kraj nje, prema suprotnom kraju odjela, a svaki je iz rana identičnih onima koje je upravo vidjela gubio zaprepašćujuće količine krvi.

»Gdje da stavimo ovu?« Bolničarev glas privukao joj je pozornost. Pogledala je dolje i osjetila olakšanje kad je vidjela da to nije redovnik. »Ovdje«, rekla je, pokazujući stranu hodnika; kabine za preglede brzo su se punile, a činilo se da ona ne krvari. Bolničar je skrenuo kolica na stranu i nagazio na kočnicu kotača.

»Sto imamo ovdje?« upitala je doktorica Kulin, olabavljujući napukli, pocrnjeli vizir motociklističke kacige i usmjeravajući svjetlost u ženino desno oko.

»Našli smo je u tunelu«, rekao je bolničar. »Životni su znakovi dobri, ali bila je u nesvijesti kad smo je našli i ostala je u tom stanju tijekom vožnje ovamo.«

Doktorica Kulin premjestila je svjetiljku do lijevog oka. Malo se manje raširilo nego desno. Okrenula se bolničaru. »Smjesta na rendgen«, rekla je. »Moguć prijelom lubanje. Ne skidajte joj kacigu dok ne znamo točno što je.«

Bolničar je dozvao nosača i već je pomicao kolica kad su se ulazna vrata naglo otvorila i dovezena su još dva redovnika natopljena krvlju. Iste rane, isti masivan gubitak krvi.

Dovraga, što se to zbiva? Slijedila je prvog u odjeljak, brzo ga pregledala, a zatim dala istu dozu

sredstva za zgrušavanje krvi. Čula je da s druge strane dvorane drugi liječnik viče da treba pet litara nula pozitivne krvne grupe .

Omamljeno je otišla do drugog odjeljka, strgnuvši zavjesu u hodu. Iza zavjese bilo je još jedno iznenađenje. Još jedan redovnik, ali taj nije krvario. Stajao je kraj kolica, prepiruči se s bolničarom, i držao u zagrljaju mladu ženu.

»Neću je ostaviti«, rekao je.

Imao je mnogo krvi na halji, premda ni izbliza toliko koliko drugi. Djevojka na kolicima bila je natopljena krvlju; po uzorku mrlja činilo se da je riječ o masivnoj rani na vratu. Doktorica Kulin joj je prišla i gurnula joj ovratnik majice prema dolje. Koža pod njom bila je grimizna, ali nije mogla vidjeti trag bilo kakva reza. »Životni znakovi?« upitala je, tražeći izvor krvarenja.

»Slabi, ali postojani«, rekao je bolničar. »Krvni tlak osamdeset kroz šezdeset.«

Doktorica Kulin se namrštila. Bio je dovoljno nizak da naznači velik gubitak krvi, ali jednostavno nije mogla pronaći krvarenje. Možda je krv pripadala nekom drugom. »Držite je na dripu i pratite joj tlak.« Nasmiješila se djevojci, prvi je put dobro pogledavši. »Osim toga, čini se da ste dobro.« Na trenutak je zastala od gotovo nezemaljskog sjaja zelenih očiju koje su joj uzvratile pogled, a onda se obuzdala i okrenula prema redovniku.

Odmaknuo je ruku. »Dobro mi je, zbilja...« »No, onda vam neće smetati ako pogledam.« Rastvorila je krvavi,

razderani rukav halje da pogleda meso zamrljano crvenilom ispod njega. Izvor krvarenja bio je odmah vidljiv, gadna duboka porezotina ravno preko zgloba. Činio se star bar nekoliko dana, sudeći po tome koliko je zacijelio, ali krv je bila svježa. »Sto se dogodilo?« upitala je doktorica Kulin.

»Zatekao sam se u nekoj gužvi«, rekao je. »Preživjet ću. Ali, molim vas, jesu li doveli jednu ženu? Izgleda kao da joj je oko četrdeset godina. Crne kose, visoka oko stotinu sedamdeset centimetara?«

Doktorica Kulin pomislila je na ženu s motociklističkom kacigom. »Odveli su je na rendgen.« Visoki zvuk alarma srčanog monitora zapištao je negdje iza nje. »I ona se zatekla u nekoj gužvi. Ali ne brinite se, mislim da će biti dobro.« 147 Dok su doktorica i bolničar žurno odlazili, Liv je u kakofoniji zvukova razabrala škripu cipela. Također je čula tisuću drugih zvukova.

Otkad ju je Gabriel odnio iz Citadele, svaka boja, svaki zvuk i miris pozivali su je kao živa bića, kao da sve doživljava prvi put.

Kad su izašli u noć iz beskrajnog, zadimljenog tunela i Gabriel ju je nježno položio na nosila, pogledala je prema gore i vidjela mjesečev srp na nebu. Zaplakala je kad ga je vidjela; bio je tako lijep, krhak — i slobodan. A ipak su njezine suze nosile nešto drugo osim beskrajno mnogo radosti; pekle su je od gubitka. Tražila je brata, a premda se nije mogla sjetiti što je zapravo otkrila u planinskoj odaji, znala je da je s tim svršeno i da Samuela više nema.

Sada je bila u tom jarko rasvijetljenom i bučnom mjestu — tako poznatom, a ipak tako stranom. Mogla je čuti zvuk smrti u neravnomjernom disanju ljudi koji su ležali oko nje i kapanje njihove krvi.

Osjećala je kako je Gabriel privija k sebi, svjestan njezine uznemirenosti, pa ju je preplavio njegov citrusni miris, uklanjajući antiseptički vonj sobe za hitne slučajeve i metalni okus krvi i straha. Zatvorila je oči i utonula u miris, usredotočujući se samo na Gabriela i zvuk njegova srca koje mu je grmjelo u prsima i prelazilo preko krajolika drugih zvukova sve dok nije čula ništa osim utješnih otkucaja. To je bilo srce koje je kucalo samo za nju. Opet su joj navrle suze jer je to bilo isto tako lijepo kao i mjesec.

Onda se prišuljao novi zvuk, nizak i uporan, pužući na granici njezine svijesti.

Otvorila je oči. Kitica jorgovana, još uvijek umotana u celofan, ležala je na uskoj polici,

između stalaka za termometre i utikača, zaboravljeni dar za bivšeg pacijenta. Jorgovani... državni cvijet New Jerseyja. Liv je pomislila na dom i život koji je živjela do prije samo nekoliko dana. Kako joj se sada činio čudan. Zvuk se vratio i njezine su oči zamijetile kretanje medu laticama. Pčela je ispuzala iz baršunastih dubina jednog cvijeta, na trenutak je zastala, a zatim nestala u drugi.

»Sto se ovdje dogodilo?« upitao je Gabriel glasom koji je titrao kroz njezino tijelo tamo gdje se pritiskalo uz njegovo.

»Ne znam«, rekla je, čudeći se zvuku vlastita glasa. Zadržala je njegovo pitanje u glavi, koncentrirajući se na njega dok nije nadošlo novo sjećanje, isprekidano i nepotpuno. Sjetila se svoga straha u tami, uskog bodeža i svoje odbojnosti prema njegovoj namjeni. Sjetila se zelenih očiju koje su gledale u dubine njezine duše i naslutila svoju osnovnu svrhu. I dok je to sjećanje lepršalo kraj nje, donijelo je nešto drugo, šapćući kroz krv muškarca koji ju je držao, nježno mrmljajući u njezino uho i smirujući je svojim zvukom, baš kao što ju je snaga njegovih ruku održavala u sigurnosti.

Ku... Ši...kaamm... Šapat se raširio kroz nju, a od njega su nastale druge drevne riječi koje

su tekle i pulsirale uz kucanje Gabrielovog srca.

I premda nije znala imena jezika iz kojih su potjecale te riječi, sve ih je razumjela, kao da se rodila s tim znanjem, kao da je svaka bila važan dio nje.

Čvršće je obujmila Gabriela dok su joj zvukovi ispunjavali glavu, prigušujući čak i kucanje njegova srca. Skupile su se, stvarajući sliku u njezinu umu, sliku koja je napokon pokazala Liv tko je i što je ona. »KuŠikaaM...« nazvao ju je Sakrament. KuŠikaaM... Ključ...

KRAJ ZAHVALE Prve su knjige vrlo neobične stvari. One su kao velike zabave koje godinama pažljivo pripremate a da nemate pojma hoće li se itko pojaviti na njima.

Znate da će vaša obitelj doći barem zato što ste ih uključili u pripreme i dali im da čitaju brojne pozivnice. Najvažnija od njih bila je moja nevjerojatno sklona i mudra žena Kathryn, čija me mješavina entuzijazma i katkad grube iskrenosti uvijek prisilila da se više potrudim. A tu je i moje dvoje djece, Roxy i Sean, koji su uvijek Znali kada da dođu u radnu sobu jer mi je doista trebalo malo razbibrige. Djedovima i bakama — Johnu Toyneu, Irene Toyne, Rossu Workmanu i Liz Workman — hvala za mješavinu lekture, skrbi o djeci kad smo oboje radili i zato što nikad nisu izrazili nikakvu zabrinutost koju su možda osjećali jer sam ostavio dobro plaćen, siguran posao na televiziji da učinim nešto tako ludo kao pisanje romana.

Također bih htio zahvaliti Becky Toyne za sestrinsko ohrabrivanje, davanje vrijednih informacija i popisa agenata s kojima nikad nisam stupio u kontakt, ali s kojima bi se isplatilo razgovarati. Jedan od njih bio je LAW

gdje me, protivno svakom očekivanju, Alice Saunders izvukla iz otpadne gomile, napisala mi da joj pošaljem ostatak rukopisa, pa sam iznenada počeo misliti da bi se neki ljudi ipak mogli pojaviti na zabavi. Sa zastrašujućom trojkom Alice, Petea Nightingalea i Marka Lucasa na mojoj strani, knjiga je postala mnogo bolja i kraća. Također su doveli svoj tim lijepih i nadarenih ljudi da mi pomognu poslati pozivnice. Među njima su bili George Lucas iz Inkwella te Sam Edenborough, Nicki Kennedy, Katherine West i Jenny Robson s ILA-e.

Onda su, napokon, počeli stizati gosti: najprije nakladnici, a svi su govorili tako lijepe stvari da su me naveli da se upitam o čijoj bi knjizi mogli razgovarati. A sada ste i vi, dragi čitatelji, ovdje. Dobro došli na zabavu i hvala vam — svima vama — što ste došli.

KIKA

23.02.2012.