Sinoptička evanđelja

Sinoptička Evanđelja

Uvod

Četiri kanonske knjige iznose »radosnu vijest« (to je smisao riječi »evanđelje«) koju je donio Isus. Tri su prva toliko međusobno slična da se često mogu poredati u usporedne stupce te obuhvatiti »jednim pogledom oka«. Stoga je za njih stvoren izraz »sinoptici«.

Crkvena predaja, zasvjedočena onamo od II. stoljeća, pripisuje ih Mateju, Marku i Luki. Po njoj je Matej, prvo carinik a onda pozvan u zbor dvanaestorice apostola (Mt 9,9; 10,3), prvi napisao svoje Evanđelje u Palestini za kršćane obraćene sa židovstva. To njegovo djelo, sastavljeno na »hebrejskom jeziku« tj. na aramejskom, prevedeno je zatim na grčki. Ivan-Marko, učenik iz Jeruzalema (Dj 12,12), pomoćnik u apostolatu Pavla (Dj 12,25; 13,5.13; Flm 24; 2 Tim 4,11), svojega rođaka Barnabe (Dj 15,37.39; Kol 4,10) te apostola Petra (1 Pt 5,13), kojemu je bio i »tumač«, zapisao je u Rimu ono što je Petar usmeno poučavao. Luka, liječnik (Kol 4,14), za razliku od Mateja i Marka (Kol 4,10-14) učenik poganskog porijekla, po nekima rodom iz Antiohije, pratilac Pavla na njegovu drugom (Dj 16,10s) i trećem apostolskom putovanju (Dj 20,5s), a tako i za njegovih dvaju sužanjstava u Rimu (Dj 27,1s; 2 Tim 4,11), treći je po redu napisao Evanđelje. To se Evanđelje možda nametnulo zbog povezanosti s Pavlom (usp. možda 2Kor 8,18) kao i Markovo zbog povezanosti s Petrom. Napisao je i »Djela apostolska«, svoje drugo djelo. Izvorni je jezik drugog i trećeg Evanđelja grčki.

Spomenuta predaja smatra nadasve važnim povezati Evanđelja s apostolskom porukom. Evanđelja pružaju predaju o Isusu koja je proizašla od apostola. To potvrđuje istraživanje posljednjih desetljeća, koje je Evanđelja proučavalo s povijesnoga gledišta. Sinoptička su Evanđelja preuzela struju predaje, na početku koje stoje iskustva učenika s njihovim Učiteljem, kako sa zemaljskim tako i uskrslim Isusom. Ali ispitivanje sinoptičkih Evanđelja otkriva i duboke razloge činjenice da je put kojim je apostolska predaja ušla u Evanđelje daleko složeniji nego što je starocrkvena predaja slutila.

Najprije se mora razbistriti pitanje literarnih odnosa među sinoptičkim Evanđeljima. Pomna usporedba pokazuje da se ona u mnogome doslovno ili gotovo doslovno slažu, da je u njima predana građa poredana istim redom, ali i da, na drugoj strani, postoje među njima očigledne razlike. Kako protumačiti to oboje, tu »trajnu složnu nesložnost« - to je sadržaj tzv. sinoptičkog pitanja.

Stručnjaci su predlagali različita rješenja toga problema. Ona nisu dovoljna ako ih uzmemo odvojeno. Ipak svako od njih sadrži dio istine i može poslužiti u cjelovitu tumačenju. Po sebi je vjerojatno, ako ne i sigurno, da je postojala zajednička usmena predaja koju su zapisala tri sinoptika neovisno i stoga nužno različito. Ali takva predaja sama za sebe ne može protumačiti tolike i tako upadljive sličnosti u samim tekstovima i u rasporedu odlomaka, jer one nadilaze mogućnosti pamćenja, čak i starinskoga i istočnjačkoga. Te bi se sličnosti mogle bolje opravdati pretpostavkom da je postojala zapisana predaja, jedinstvena ili mnogolika. Pretpostavimo li pak da su tri evanđelista usporedno i neovisno crpila iz nje, ostaje još neprotumačena činjenica da njihove sličnosti i razlike pokazuju kako su se međusobno poznavali, slijedili ili ispravljali. Stoga valja dopustiti da izravno ovise jedni o drugima. Tako je prilično jasno da Mt i Lk ovise o Mk, premda neki misle da je mnogo manje očito da bi Mk ovisio o Mt kako se dugo držalo, jer mnogi pokazatelji upućuju na suprotno. Malo je vjerojatno da Mt i Lk izravno ovise jedan o drugom, a zajedničku građu njih dvojice koje Marko nema, valja radije tumačiti postojanjem jednog ili više njima zajedničkih izvora, različitih od drugoga Evanđelja.

Polazeći od tih zapažanja suvremeno znanstveno istraživanje stvorilo je teoriju o dva izvora: jedan bi od njih bio Mk o kojem ovise Mt i Lk u svojim izvještajima; izreke i govore (»Logia«), kojih u Mk ima veoma malo, prvi i treći evanđelist crpili bi iz drugog izvora, o kojemu crkvena predaja ništa ne zna, ali ga valja pretpostaviti. Taj se izvor zove Q (po početnom slovu njemačke riječi »Quelle«, izvor). Ta teorija nije dostatna, unatoč svojoj jednostavnosti ili zapravo zbog nje.

Ne vodi dovoljno računa o svim pojedinostima problema. Ni Mk u svom sadašnjem stanju ni Q u obliku u kojem ga stručnjaci pokušavaju ocrtati, ne mogu bez daljnjega imati ulogu izvora Mt i Lk koja im se pripisuje.

Mk svakako izlazi češće stariji od Mt i Lk, ali se jednako može reći i obrnuto; on ima crta svojstvenih tekstu koji je kasnije nastao, kakvi su npr. tzv. paulinizmi ili prilagodbe čitaocima iz grčko-

Jeruzalemska Biblija: Uvod u Sinoptička Evanđelja _________________________________________________________________________

rimskog svijeta, dok su se u Mt i Lk sačuvale arhaične crte, semitski ili palestinski izričaji. Ne znači li to da su rabili Mk u nekom obliku starijem od današnjega i da ga još odrazuju?

Tu hipotezu potvrđuje još jedan zapažaj. Mt i Lk često se slažu ondje gdje je Mk različit od njih, što kao da opovrgava njihovu zajedničku ovisnost o Markovu evanđelju. Tih slaganja ima mnogo i ponekad su veoma upadljiva. Stručnjaci su ih pokušali rastumačiti tako da se ne ospori temeljna teorija. Po jednima bi tekstove bili usklađivali prepisivači, što bi trebalo dokazati pomoću kritike teksta. Po drugima bi sami evanđelisti bili spontano i bez međusobnog poznavanja na isti način ispravljali tekst Mk koji su smatrali neprikladnim. Takvo tumačenje vrijedi za neke slučajeve, ali ne objašnjava sve. Sve u svemu, bolje je tumačenje ono koje smo gore natuknuli: Mt i Lk poznavali su i upotrebljavali Evanđelje po Marku drukčije i starije od današnjega. Posljednja je njegova redakcija morala nastati već pošto su se njime poslužili Mt i Lk. Odatle nove crte po kojima Marko izgleda kasniji. Odatle i mjesta na kojima se Mt i Lk zajedno slažu protiv Marka, jer oba odrazuju starije stanje Markova teksta.

Nešto se slično može reći i o izvoru Q. Svakako, taj je izvor moguće tek približno rekonstruirati; teško je odrediti i njegov opseg i doslovne riječi. Ipak se većina Mt i Lk zajedničkih odlomaka u oba ta Evanđelja (koji nisu preuzeti iz Mk) niže istim redom pa treba zaključiti da potječu iz zajedničkoga predloška. Povremena odstupanja od toga redoslijeda ne govore ništa protiv toga jer se takva premještanja zapažaju i u građi preuzetoj iz Mk. Budući da su i Mt i Lk ponegdje promijenili prvotni izričaj svojega izvora, valja od slučaja do slučaja procjenjivati koji je evanđelist sačuvao izvorniji izričaj. Uzmemo li u obzir te preinake evanđelista, nema potrebe pretpostavljati da su se Mt i Lk služili dvjema bitno različito sastavljenim izvorima. Nije dakako isključeno da je u rkpp. izvora kojima su se služili evanđelisti bila pokoja manja inačica.

Dok se teorija o dva izvora u njemačkom istraživanju NZ gotovo općenito uzima kao osnovica znanstvenoga rada na sinoptičkim Evanđeljima, dotle ona ne uvjerava francuske istraživače. U Francuskoj se zastupaju mnogo složenije teorije, ali za njih ima još manje dokaza negoli za teoriju o dva izvora. Tako BJ zastupa mišljenje da Mt i Lk onu zajedničku građu koje nema u Mk, crpe ne iz jednoga nego iz dva različita izvora: s jedne strane iz zbirke koja se po Vaganay-u zove S (po francuskoj riječi source, izvor) i koju je u bitnome preuzeo Lk u svom središnjem ili »perejskom« dijelu (9,51 -18,14), dok ju je Mt isjeckao da bi pojedinim dijelovima začinio Isusove besjede; s druge bi strane bio drugi izvor: neko starije izdanje Matejeva Evanđelja. Jer za sva bi tri sinoptička Evanđelja trebalo pretpostaviti starija izdanja i uzajaman utjecaj jednih na druge u različitim smjerovima.

BJ u ovom sklopu misli ne govori ništa o redakcijskom poslu s navjestiteljskoga gledišta, s kojega evanđelisti građu svojih izvora obrađuju tako da jasno istaknu njima i njihovim zajednicama osobito značajne crte. A s takvim poslom treba svakako računati na temelju istraživanja posljednjih trideset godina. Evanđelisti nisu samo sakupljači i prenosioci nego i navjestitelji i teolozi. Tako današnje njemačko istraživanje mnoge razlike među Evanđeljima razjašnjava na temelju svjesnoga redakcijskoga rada pojedinih pisaca Evanđelja. Stoga ovdje u tumačenju nastanka Evanđelja - drukčije nego BI - zastupamo teoriju o dva izvora.

Uz pomoć tih literarnih podataka možemo ocrtati barem vjerojatan ako ne siguran nastanak triju sinoptičkih evanđelja.

Na početku je bilo usmeno propovijedanje apostola, usredotočeno na »kerigmu« koja je naviještala otkupiteljsku smrt i uskrsnuće Gospodinovo. To propovijedanje - Petrovi govori u Dj daju nam njegove tipične sažetke - sadržavalo je redovito podrobnije izvještaje: najprije izvještaj o muci koji je vrlo rano morao dobiti ustaljen oblik, kako svjedoči uska sličnost izvještaja u sva četiri Evanđelja; zatim zgode iz Gospodinova života koje su, značajnim prizorima ili riječima, čudima, izrekama, prispodobama itd., osvjetljavale njegovu osobu, poslanje, moć, učenje. Osim apostola, posebni pripovjedači kao »evanđelisti« (sloj »karizmatičara«, ne samo četiri pisca naših Evanđelja - usp. Dj 21,8; Ef 4,11; 2 Tim 4,5) pripovijedali su te evanđeoske uspomene u obliku koji se snagom ponavljanja sve više ustaljivao. Uspomene su se predavale i oblikovale u vjeri da je Isus uskrišen i proslavljen kod Oca. K tome su pridolazili i izvještaji koji su iz povazmenoga kuta nastojali prikazati Isusovu osobu i poslanje kao cjelinu. Uskoro, a osobito u vremenu kad su počeli nestajali »očevici od početka« (Lk 1,2), osjetila se potreba zapisivanja te predaje. Zgode, prenošene u početku odvojeno i neovisno, počele su se tako povezivati, ponekad kronološki (dan u Kafarnaumu - Mk 1,16-39), ponekad po srodnosti (odsjek o pet raspra - Mk 2,1 - 3,6), više prispodoba ili više izvještaja o čudima. Iz tih manjih cjelina prerastala je predana građa i u veće zbirke. Tako je nastao izvor izreka Q. U

____________________________________________________________________________________ 2

HKDPD: Čitamo Evanđelje po sv. Marku


njegovu se već sastavku (kako god ga je teško točno rekonstruirati) daje prepoznati stanovito teološko poimanje, određene osnovne teološke misli. - Budući da se Crkva uskoro počela širiti onkraj granica Palestine i dakle aramejskoga jezika, najvažnija se predana građa prevodila na grčki jezik, prikladan za sporazumijevanje u cijelom Rimskom carstvu. Iz građe koja je do njega došla, što pisanom što usmenom predajom, sastavio je neki pisac prvo Evanđelje na grčkom jeziku. U našim se Biblijama ono nalazi na drugome mjestu, pod naslovom Evanđelje po Marku. Druga su dva duhovno plodna čovjeka rane Crkve, neovisno jedan o drugome, Evanđelje po Marku i izvor logia uzeli kao polaznu točku svaki za svoj prikaz evanđelja. Svakomu je od njih bila dostupna i druga predana građa, ona koja se nalazi samo u svakomu pojedinom od njih. Tako je nastalo Evanđelje po Mateju i Evanđelje po Luki, isto tako na grčkom jeziku. - Na taj je način novije istraživanje s jedne strane potvrdilo i obrazložilo osnovno uvjerenje starocrkvene predaje, ali je s druge strane pokazalo da je put od Isusa i predaja o njemu do sinoptičkih Evanđelja složeniji nego što je to zamišljala stara Crkva.

U svakom slučaju, izravno ili neizravno apostolsko porijeklo i literarni nastanak triju sinoptičkih Evanđelja utemeljuju njihovu povijesnu vrijednost te u isto vrijeme pokazuju kako tu vrijednost treba shvaćati. Nastali su iz usmenog propovijedanja koje vuče korijen iz prvotne crkvene zajednice. Stoga im je u temelju jamstvo svjedoka očevidaca. Svakako, ni apostoli ni drugi propovjednici i pripovjedači evanđelja nisu prvenstveno nastojali donositi 'povijest' u tehničkom smislu riječi. Cilj im je bio manje profan a više teološki. Govorili su da bi ljude obraćali i izgrađivali, vjeru budili i osvjetljavali te je branili od protivnika. Ali činili su to pomoću istinitih i provjerljivih svjedočanstava; to je tražila i čestitost njihove savjesti i želja da protivnicima ne dadnu povoda za napade. Kad su nakon toga redaktori Evanđelja bilježili i sabirali njihova svjedočanstva, činili su i oni to s tom istom pomno poštenom nepristranošću koja poštuje izvore, što se zrcali u jednostavnosti i arhaičnosti njihovih prikaza. U tim je prikazima vrlo malo kasnijih teoloških razrada, kakve npr. opažamo u sv. Pavla, a da ne govorimo o legendarnim i nevjerojatnim izmišljotinama, kakvih su puna apokrifna evanđelja. Sve ako tri sinoptička Evanđelja i nisu »povijesne knjige« u tehničkom smislu riječi, ipak je namjera njihovih autora priopćavati samo ono što je povijesno.

To ipak ne znači da je svaki podatak ili izreka koju donose strogo doslovan prikaz onoga što se u izvanjskoj zbilji dogodilo. Neizbježivi zakoni svakog ljudskog svjedočanstva i prenošenja tog svjedočanstva traže da ne očekujemo takvu materijalnu točnost, a i same činjenice povećavaju tu suzdržanost, jer su različiti evanđelisti različito prenijeli iste prikaze i iste riječi. To vrijedi za sadržaj pojedinih zgoda te još više za raspored kojim su poredane. Taj je raspored različit od Evanđelja do Evanđelja. Takvo nešto i valja očekivati kad se zna složena povijest nastanka Evanđelja: ispočetka zasebno predavani pojedinačni odlomci malo su se pomalo sabirali i grupirali, približavali i razdvajali, iz razloga više logičkih i sustavnih nego kronoloških. Valja uočiti da je dosta evanđeoskih zgoda i izreka izgubilo svoju prvotnu privezanost uz neko vrijeme i mjesto pa bi krivo bilo doslovno uzimati redakcijske spojeve kao što su »tada«, »zatim«, »onog dana«, »u ono vrijeme« itd.

Te tako ustanovljene činjenice nipošto ne osporavaju vjeru kršćana u smjerodavnost ovih nadahnutih knjiga. Ako Duh Sveti nije dao da njegovi tumači postignu savršenu usklađenost do u sitnice, znači da nije pridavao vjersku važnost materijalnoj točnosti. To, štoviše, znači da je upravo htio tu različitost u svjedočenju. Heraklit je rekao: »Više vrijedi prešutno nego očito slaganje.« Činjenica o kojoj nam svjedoče različite i čak nesložne tradicije (uzmimo izvještaje o ukazanjima Uskrsloga) u biti dobiva unutarnje bogatstvo i pouzdanost koje savršeno jednooblično svjedočanstvo samo jednoga glasa ne bi moglo dati. Različitost je svjedočanstava korisna čak i onda kad proizlazi ne iz neizbježnih okolnosti prenošenja predaje nego i iz namjerno unesenih ispravaka.

U mnogim su slučajevima redaktori Evanđelja bez sumnje namjerno htjeli stvari prikazati različito da bi pojasnili kako oni razumiju događaje i zašto ih prikazuju. A i usmena predaja koju su baštinili već je prije njih prenosila evanđeoske uspomene tumačeći ih i prilagođujući na razne načine potrebama Žive vjere koju su te uspomene nosile. Ti zahvati zajednice u oblikovanje predaje odvijali su se pod vodstvom odgovornih u njoj pa nas nikako ne trebaju uznemirivati nego nam koristiti, jer je ta zajednica bila Crkva, a njezini voditelji prvo učiteljstvo Crkve. Duh Sveti koji je kasnije imao nadahnjivati pisce Evanđelja već je tada predvodio cijeli posao prethodne razrade, i to u razvoju vjere, osiguravajući učinku toga posla »istinu radi našega spasenja« (II. Vat.) koja se ne ograničava toliko na materijalnost činjenica koliko na duhovnu poruku utisnutu u njih. Tako je Duh Sveti pripravljao duhovnu hranu koju će vjernici moći usvajati. On je posebno dao da svaki od trojice evanđelista prikaže na vlastiti način zajedničku poruku.

____________________________________________________________________________________ 3



Evanđelje po svetom Marku

Plan je svetog Marka najmanje sustavan. Nakon uvoda, koji obuhvaća propovijedanje Ivana Krstitelja, Isusovo krštenje i kušnju u pustinji (1,1-13), nekoliko rijetkih naznaka dopušta da uočimo razdoblje Isusova djelovanja u Galileji (1,14 - 7,23), zatim Isusova putovanja s apostolima u krajeve Tira i Sidona, u Dekapolis, u kraj oko Cezareje Filipove te povratak u Galileju (7,24-8,26). Onda dolazi put preko Pereje i Jerihona u Jeruzalem na muku i uskrsnuće (8,27 - 10,52) i na kraju posljednji događaji u Jeruzalemu (11,1 - 16,8). I bez podrobna raščlanjivanja redoslijeda događaja, taj je opći okvir dosta konvencionalan jer je općenito i po svjedočanstvu četvrtog evanđelja skoro sigurno da je Isus više puta uzlazio u Jeruzalem, ne dakle samo pred Pashu i Muku. Vanjski obrisi Evanđelja po Marku izražavaju unutarnji tijek misli: Isus najprije objavljuje svoju slavu i mnoštvo ga prima povoljno, zatim se mnoštvo razočarava njegovim poniznim i duhovnim mesijanstvom pa ohladi. Tada se Isus udaljuje iz Galileje i posvećuje odgoju male grupe vjernih učenika. Tomu bi se prvom dijelu Evanđelja (1,14 -8,26) za naslov moglo staviti pitanje »Tko je ovaj?« (4,41). Pošto je Petar Isusa priznao Mesijom, suočuje se Evanđelje u svom drugom dijelu (8,27 -10,52) jače sa skorom Isusovom, mukom. Isus više puta navješćuje da njegov put vodi kroz patnju i smrt u slavu (8,31; 9,31; 10,33). Svaki se put pripovijeda kako jedan ili više učenika ne razumiju toga puta patnje ili mu protive, i svaki im je put stoga upućen prijekor. Tako je po Mk jasno da poći za Isusom znači biti spreman poći istim putem kojim je on išao. Treći dio (11,1 - 16,8) spaja obje strane Isusove zbilje: kao raspeti priznat je Sinom Božjim i kao Uskrs li od Boga proslavljen.

Tako autora drugog evanđelja zanima paradoksalni Isus kojega ljudi ne razumiju i odbacuju, ali ga Bog šalje i čini pobjednikom. On ne nastoji prvenstveno donijeti Učiteljev nauk i zato bilježi malo njegovih riječi. Bitna mu je tema očitovanje raspetog Mesije. S jedne strane pokazuje u Isusu Sina Božjega kojega takvim priznaju Otac (1,11; 9,7), zlodusi (1,24; 3,11; 5,7) pa čak i ljudi (15,39). Isus je Mesija kojemu pripada božanska čast (14,62), viši od anđela (13,22). On sebi prisvaja vlast da oprašta grijehe (2,10), dokazuje svoju moć i poslanje čudima (1,31; 4,41; i dr.) i istjerivanjem đavla iz opsjednutih (1,27; 3,23s; i dr.). S druge strane Marko snažno ističe Isusov očiti neuspjeh kod ljudi: mnoštvo se ruga ili sablažnjava (5,40; 6,2s), neprijateljstvo židovskih glavara (2,1-36; i dr.), čak nerazumijevanje samih učenika (4,13+). Sve te oporbe vode sramoti križa. Marku je stalo da protumači tu sablazan ne samo suprotstavljajući joj konačnu uskrsnu pobjedu nego i pokazujući da je po tajnovitom Božjem planu tako trebalo biti. Krist je trebao trpjeti da bi otkupio ljude (10,45; 14,24): tako su navijestila Pisma (9,12; 14,21.49) a i sam je Isus najavio taj put poniženja i patnje za sebe (8,31; 9,31; 10,33s) i za svoje sljedbenike (8,34s; 9,35; 10,15.24s.29s.39; 13,9-13). Židovi su, međutim, očekivali Mesiju ratnika i pobjednika i stoga nisu bili baš spremni prihvatiti takvo rješenje patnje i odricanja. Stoga je Isus, da bi izbjegao neobuzdano i varljivo oduševljenje, ovijao šutnjom svoja čuda (5,43 i dr.) i svoju osobu (7,24; 8,30; 9,30) »dok Sin čovječji od mrtvih ne ustane« (9,9). Umjesto naziva »Mesija« (8,29s), koji je bio odviše opterećen s ljudsko zemaljskim predodžbama moći, on je više volio skroviti i tajanstveni naziv »Sin čovječji« (2,10 i dr.; usp. Mt 8,20+). Ta je pojava u Marka nazvana »mesijanskom tajnom« (1,34+). Činjenica je da je mesijanska tajna bitna teza drugog Evanđelja, ali to ne znači da ju je Marko proizvoljno sročio, jer je to duboka zbilja Isusova patničkog životnog puta koji evanđelist razumije te nama izlaže u svjetlu vjere konačno potvrđene uskrsnom pobjedom.

Tko je taj evanđelist? Već smo spomenuli da je predaja stare Crkve Evanđelje pripisala jeruzalemskom judeokršćaninu Ivanu Marku, koji da se oslanjao na naviještanje apostola Petra. Ali se u Evanđelju po Marku ne zapaža neka naročita srodnost s naviještanjem Petra, komu je po dogovoru »stupova« Pracrkve i apostola Pavla bilo na poseban način povjereno poslanje među Židovima (Gal 2,8s). Petrova propovijed posve sigurno nije bila jedini predložak najstarijega Evanđelja. S druge se strane u Evanđelju ne bi moglo naći ni jedno uporište za tvrdnju da ono ne počiva na staroj predaji.

Najstarije je Evanđelje po danas većinskom mišljenju nastalo oko 70. n. Kr.

____________________________________________________________________________________ 4



Evanđelje po svetom Mateju Vjerničko tumačenje i velike crte Isusova života, koje zapažamo u Mk, očito se nalaze i u Mt,

ali je u njemu drukčiji naglasak. Makar je preuzeo Markov zemljopisni okvir, plan mu je drukčiji, mnogo povezaniji. Matejevo je Evanđelje sastavljeno od pet »knjiga«. One su sastavljene tako da nakon vješto sastavljenog niza događaja, koji služe kao priprava, dolazi besjeda. Na početku izvještaj o djetinjstvu djeluje kao uvod, a na kraju izvještaj o muci i uskrsnuću kao zaključak. To tvori skladan sastav od sedam dijelova. Moguće je da obrisi ovog sastava potječu još od evanđelja na aramejskom, a mogu se naslutiti i u Markovu pregledu. Svakako su veoma uočljivi u grčkom Mateju, a Mt je osim toga slobodno upotrebljavao svoje izvore da bi dobio sustavnu cjelinu velike odgojne snage. Matej mnogo cjelovitije iznosi Isusovo učenje i naglašava temu »kraljevstvo nebesko« (4,17+). Njegovo evanđelje možemo prikazati kao dramu o kraljevstvu nebeskom, napisanu u sedam činova: 1. Priprava toga kraljevstva u Mesijinu djetinjstvu (1 -2); 2. Proglašenje programa Kraljevstva pred učenicima i mnoštvom u Besjedi na gori (3 - 7); 3. To kraljevstvo nebesko propovijedaju poslanici kojih »znakovi« naviješteni Isusovim čudima, potkrepljuju njihovu riječ i kojima se u Besjedi poslanja (8 - 10) daju upute; 4. Po skromnoj i skrivenoj Božjoj rasporedbi ljudi postavljaju Kraljevstvu zapreke, što uprizoruje Besjeda u prispodobama (11,1 - 13,52); 5. Počeci Kraljevstva u skupini učenika na čelu s Petrom, koji su prvine Crkve i kojih su pravila života ocrtana u Besjedi o Crkvi (13,53 - 18,35); 6. Kriza koja pripravlja konačni nastup Kraljevstva, izazvana sve većim suprotstavljanjem židovskih glavara i naviještena Eshatološkom besjedom (19-25); 7. Dolazak Kraljevstva u patnji i proslavi po smrti i uskrsnuću (26 - 28).

Kraljevstvo Božje (Matej govori »nebesko«) ima među ljudima uspostaviti konačno prihvaćanje vrhunske Božje vlasti te služenje Bogu u ljubavi. Stari je Savez pripravio i navijestio takvo kraljevstvo Božje. Budući da je Matej pisao među Židovima i za Židove, on posebno pokazuje kako se na Isusovoj osobi i djelima ispunja Pismo. Na svakom koraku u svom djelu on se poziva na SZ da pokaže kako se »ispunjavaju Zakon i Proroci«, tj. da se njihova iščekivanja ne samo ispunjavaju nego i dovode do savršenstva koje ih kruni i nadilazi. Svetopisamskim tekstovima potvrđuje Isusovu osobu: Isusovo davidovsko porijeklo (1,1-17), rođenje od djevice (1,23), u Betlehemu (2,6), boravak u Egiptu i stanovanje u Kafarnaumu (4,14-16), mesijanski ulazak u Jeruzalem (21,5.16). To vrijedi i za Isusova čudesna ozdravljenja (11,4-5) i nauk koji »ispunja Zakon« (5,17) nadvisujući ga (5,21-48; 19,3-9.16-21). Jednako snažno naglašava kako poniznost te osobe i prividni neuspjeh tog djela upravo ispunjavaju Pisma, kako se vidi u prizoru pomora nevine dječice (2,17s), skrovitom djetinjstvu u Nazaretu (2,23), samilosnoj blagosti »Sluge« (12,17-21; usp. 8,17; 11,29; 12,7), bijegu učenika (26,31), prezrivoj cijeni izdaje (27,9-10), uhićenju (26,54), trodnevnom boravku u grobu (12,40). Sve je to bio Božji naum najavljen u Pismu. Čak je u Pismu najavljena i nevjera Židova (13,13-15) koji su tvrdokorno zalijepljeni za svoje ljudske predaje (15,7-9) i kojima se nauk mogao iznositi samo tajnovito u prispodobama (13,14-15.35). I drugi sinoptici dakako iznose dokaz iz Pisma (duguju ga zacijelo Mateju aramejskom), ali ga Matej grčki razrađuje tako znatno da je taj postupak uočljivo obilježje njegova Evanđelja.

Zbog toga i zbog sustavnog rasporeda izlaganja Mt je prava povelja nove rasporedbe spasenja koja ispunja Božji naum u Kristu: Matej više od Marka naglašava da je Isus Sin Božji (14,33; 16,16; 22,2; 27,40.43); po Mateju Isusov je nauk novi Zakon što ispunja stari; Crkva koju utemeljuje na Petru (16,18) a kojoj je on sam kamen zaglavni što ga odbaciše graditelji (21,42) mesijanska je zajednica koja nastavlja zajednicu starog Saveza šireći je do razmjera sveopćenitosti jer je Bog dopustio otvrdnuće prvotno pozvanih (23,34-38; usp. 10,5-6.23; 15,24) da bi svim narodima otvorio pristup k spasenju (8,11-12; 21,33-46; 22,1-10; usp. 12,18.21; 28,19). Ovo je Evanđelje, tako potpuno i tako dobro raspoređeno, pisano grčkim ne tako živahnim ali pravilnijim od Markova, prva Crkva, posve razumljivo, primila i čitala s izrazitom naklonošću.

Matejevo je Evanđelje duboko ukorijenjeno u judeokršćanstvu. Spominje židovske običaje i nazore a da ih ne tumači te upotrebljava različite židovske riječi a da ih ne prevodi (5,22; 10,25; 27,6). S druge su se strane zajednice za koje je Evanđelje napisao, već očito odvojile od sinagoge, jer kad je riječ o Židovima, govori se o njihovim pismoznancima, o njihovim sinagogama i o njihovim djelima (7,29; 9,35; 23,4). Pa i uza svu ukorijenjenost u židovstvu Matejevo je Evanđelje otvoreno za sav svijet, kako osobito jasno pokazuje misionarsko poslanje uskrsloga Gospodina (28,18-20). Pisac je grčkoga Mt zacijelo neki nama nepoznati judeokršćanin kojega obzorje nije suženo samo na judeokršćanstvo nego zastupa da je pristup k Bogu po Isusu Kristu otvoren svim narodima. Pojednostavljeno ćemo ga odsad zvati - Matej.

____________________________________________________________________________________ 5



Vrijeme se nastanka Matejeva Evanđelja može odrediti samo približno. Budući da se evanđelist služio Markovim Evanđeljem, njegovo je Evanđelje moralo nastati nakon Mk. Lik koji je u Mt poprimila prispodoba o kraljevskoj svadbenoj gozbi (22,1-14) daje naslutiti da već unatrag gleda na razorenje Jeruzalema, da je dakle ovako sastavljen tek nakon 70. Uznapredovala pak razdaljina između matejevske zajednice > sinagoge i stanje te zajednice kakvo se odrazuje u Evanđelju upućuje na još kasnije vrijeme. Stoga većina istraživača misli da je Evanđelje nastalo između 80. i 90. godine.

____________________________________________________________________________________ 6



Evanđelje po svetom Luki Posebna je vrijednost trećeg evanđelja privlačna osoba pisca koji se iz njega stalno nazire.

Sveti je Luka veoma nadaren pisac i čovjek profinjene duše. Priređivao je svoje djelo na izvoran način: želi informirati i rasporediti građu »sve po redu« (1,3). To ne znači da je on građi koju je preuzeo iz predaje dao »povijesniji« raspored nego Matej i Marko. To mu nije dopustilo poštivanje izvora i način kako ih je slagao jedne kraj drugih. U svom planu preuzeo je velike crte Marka uz izvjesna premještanja i ispuštanja. Neki su prizori drukčije razmješteni (3,19-20; 4,16-30; 5,1-11; 6,12-19; 22,31-34; i dr.), dijelom radi veće jasnoće, dijelom zbog utjecaja drugih predaja, medu koje valja ubrojiti onu što se odražava u četvrtom evanđelju. Neki su prizori ispušteni ili stoga što nisu bili važni za čitaoce poganskog porijekla (Mk 9,11-13) ili stoga što su se već nalazili u izvoru Q pa ih je radije uzeo odatle nego iz Mk (Mk 12,28-34; usp. Lk 10,25-28) ili pak nadasve stoga što ih Luka vjerojatno nije našao u svom primjerku Marka (tako npr. Mk 4,26-30) ili je pak htio ukloniti nepotreban duplikat (npr. Mk 8,1-10 zbog Mk 6,32-44). Svi bi ti razlozi mogli protumačiti zašto u Lk nema odlomka Mk 6,45 - 8,26. Ali se Lk od drugog Evanđelja najviše razlikuje po velikom umetku (Lk 9,50 - 18,14), za koji se Luka služi Zbirkom izreka, u koju uklapa podatke iz svoga vlastitog izvora. Taj središnji dio Lk prikazan je u obliku puta u Jeruzalem, na koji više puta podsjeća (9,51; 13,22; 17,11), što preuzima iz Mk 10,1. Ti podsjećaji nisu toliko zbiljski spomen na različita putovanja Isusova koliko namjerno naglašavanje misli Luki drage: Sveti je grad mjesto gdje se ima dovršiti spasenje (9,31; 13,33; 18,31; 19,11). Tu je Evanđelje počelo (l,5sl) i tu treba završiti (24,52s) ukazanjima i boravkom koji se ne zbivaju u Galileji (24,13-51; usp. 24,6 s Mk 16,7 i Mt 28,7.16.20) jer odatle ima krenuti navještaj Radosne vijesti u sav svijet (24,47; Dj 1,8).

Kad Luku do u pojedinosti uspoređujemo s njegovim izvorima - bilo s Markom koji nam je najbolje poznat, bilo s onima koje su upotrijebili Mt i Lk u zajedničkoj građi - pratimo ustopice pomna pisca koji malim preinakama, ispuštanjima i dodacima oblikuje građu na vlastiti način, zaobilazeći ili ublažavajući ono što bi moglo povrijediti tankoćutnost njegovu ili njegovih čitalaca (8,43 usp. s Mk 5,26; ispustio je Mk 9,43-48; 13,32 i dr.) ili pak ono što bi potonjima bilo manje razumljivo (Mt 5,21s; 35s; mk 15,34 i dr.). On štedi apostole (ispustio Mk 4,13; 8,32s; 9,28s; 14,50) ili ih ispričava (Lk 9,45; 18,34; 22,45). Tumači nejasne izraze (6,15) ili pojašnjava zemljopisne naznake (4,31; 19,28s.37; 23,51) i dr. Ovim brojnim i tankoćutnim preinakama, a osobito građom koju je sam pronašao, Luka nam očituje svoje osobne poglede i nakane. Točnije rečeno, Duh nam Sveti Lukinim odabirom na izvoran, naukom tako bogat način prikazuje evanđeosku poruku. Nije toliko riječ o velikim teološkim tezama, jer su glavne misli u Luke jednake kao i u Marka i Mateja, koliko o »religioznoj psihologiji« u kojoj nalazimo crte Lukina temperamenta isprepletene s vrlo blagim utjecajem Pavla, koji je bio Lukin učitelj. Kao pravi »scriba mansuetudinis Christi - pisac Kristove blagosti« (Dante), on rado naglašava Učiteljevo milosrđe prema grešnicima (15,ls.7.10) i prikazuje prizore opraštanja (7,36-50; 15,11-32; 19,1-10; 23,34.39-43). Rado ističe Isusovu naklonost prema malima i siromasima, dok isti Isus nastupa vrlo strogo prema oholima i bogatima (1,51-53; 6,20-26; 12,13-21; 14,7-11; 16,15.19-31; 18,9-14). Ipak pravedna će osuda nastupiti tek nakon strpljiva i milosrdna odgađanja (13,6-9; usp. Mk 11,12-14). Čovjek se samo treba obratiti i odreći se sebe. Velikodušni i muževni Luka ovdje ponavlja potrebu odlučna i posvemašnjeg odricanja (14,25-34), posebno napuštanjem bogatstva (6,34s; 12,33; 14,12-14; 16,9-13). Trećem su evanđelju svojstveni i odlomci

O potrebi molitve (11,5-8; 18,1-8) i primjerima Isusove molitve (3,21; 5,16; 6,12; 9,28). Napokon, kao u svetog Pavla i u Djelima apostolskim, Duh Sveti ima prvorazrednu ulogu, koju naglašava samo Lk (1,15.35.41.67; 2,25-27; 4,1.14.18; 10,21; 11,13; 24,49). Sve se to u Lk događa u ozračju priznavanja Božjih dobročinstava i duhovne radosti, kojim je prožeto cijelo treće Evanđelje (2,14; 5,26; 10,17; 13,17; 18,43; 19,37; 24,51s). Ono Lukinu djelu daje žar koji dira u srce i grije ga.

Tko je pisac toga dragocjenog djela? On sam, kao ni drugi evanđelisti, ne spominje svojeg imena. Iz Dj se vjerojatno u staroj Crkvi izvodilo da je pisac Luka, Pavlov pratilac. Ta jasno je da treće Evanđelje potječe od istoga pisca kao i Dj, a u potonjima ima tzv. mi-odsječaka, tj. odlomaka u kojima pisac o Pavlovim putovanjima izvješćuje u 1. licu množine. Zbog toga se smatralo da je pratilac velikoga apostola pogana pisac Evanđelja po Luki i Djela apostolskih. Ali je pomnije proučavanje Djela apostolskih dalo povoda za sumnju je li Pavlov suradnik zaista napisao tzv. »Lukino dvodjelo« (usp. Uvod u Djela apostolska, str. 1543). Iz Evanđelja se dade zaključiti da mu je pisac kršćanin obraćen s poganstva i grčki obrazovan te da je možda (jer dobro poznaje grčki prijevod SZ) prije prihvaćanja vjere u Krista duže vremena bio bliz sinagogi (možda kao sljedbenik ili pridošlica, usp. Dj 2,11).

____________________________________________________________________________________ 7



Pojednostavnjeno ćemo ga odsad zvati - Luka. Napisao je Evanđelje za kršćane bar pretežno poganskoga podrijetla.

Lk pretpostavlja Mk pa je dakle napisan nakon njega. I u Lk kao i u Mt postoje pokazatelji da razorenje Jeruzalema 70. g. promatra kao već dogođeno (21,20-24; usp. i 19,43s; 23,28-31). Općenito se drži da je Lk nastao nakon 80. g. Budući pak da su Dj napisana nakon njega, a iz njih je samih jasno da su jedva mogla biti napisana nakon 90. g., nije ni Lk mogao nastati mnogo nakon 80.

Stil svetog Marka je opor, protkan arameizmima, često i pogreškama, ali neposredan, živahan i pun ljupkosti. Stil svetog Mateja također je isprepleten arameizmima, ali je uglađeniji, manje slikovit i ispravniji. Stil je svetog Luke složen: izvrstan kad je izvorno njegov, a manje dobar ondje gdje se savjesno drži izvora, pa tako i njihovih stilskih nesavršenosti, sve ako ih i popravlja. Konačno, on namjerno i začudno dobro oponaša stil Septuaginte. Mi smo se u prijevodu trudili da poštujemo ta svojstva u najvećoj mogućoj mjeri, a tako i da odrazimo literarne sličnosti i razlike koje sadrži grčki izvornik triju sinoptičkih Evanđelja.

____________________________________________________________________________________ 8


Documents

Sinoptička evanđelja