212

Sirius 133

Embed Size (px)

DESCRIPTION

SF roman

Citation preview

GODINE 1980. I 1984. »SIRIUS« JE PROGLAŠEN ZA NAJBOLJI EVROPSKI ČASOPIS ZNANSTVENE FANTASTIKE. 1986. DO-BITNIK JE NAGRADE EVROPSKOG SF UDRU-ŽENJA A NOSILAC JE I POVELJE »SFERA« ZA UNAPREĐENJE DOMA-ĆEG SF STVARALAŠTVA.

VJESNIKOVAPRESS

AGENCIJA

Glavni i odgovorni urednik MILIVOJ PAŠIČEKIzdavač: NIŠPRO VJESNIK (v.d. Pred-sjednika Poslovodnog odbora Vjekoslav Koprivnjak) – OOUR Informativno-revi-jalna izdanja (direktor Stevo Maođuš). Predsjedavajući savjeta: dr. Ivan Krtalić. Adresa redakcije, izdavača i tiskare: 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4.Telefoni 041/526-099, 515-555 i 519-555Telex 21 121 YU VSK

Kolegij redakcije: Berislav Grabušnik (grafički urednik), Marija Jurela (ured-nik), Pavle Lugarić (zamjenik glavnog urednika), Milivoj Pašićek, Biserka Pu-pavac (pomoćnik glavnog urednika),Tisak NIŠPRO Vjesnik, OOUR Novin-ska rotacija i OOUR TM.

Broj 133 – Lipanj 1987.Urednik: Hrvoje PrčićGrafički urednik: Ivica BartolićRecenzenti: Darije Đokić i Žiga Leskov-šekAutor slike s naslovne stranice: Andrej Brčić-Flumiani

SADRŽAJ

David BrinTOR SUSREĆEKAPETANAAMERIKU.................................3

Gordon R. DicksonRATNIK...................................28

Tim PowersPUTEM NIZ BRIJEG.............45

Keith LaumerPOSLJEDNJANAREDBA...............................64

Živko ProdanovićTAMARAJEDNOG SNA.........................82

R. MunitićMala mudra žena...................110

F. MuhićNegativna utopijaXX stoljeća (12)......................117

Uvodna riječ Dragi čitaoci,Nakon prošlog broja, koji je bio nekako lirskog ugođaja, evo sadr-žaja punog ratnika i borbe. To vam je nekako kao ono Balaševićevo »red šunke, pa red slaninice«: Uvi-jek me oduševljavala raznovrsnost znanstvene fantastike i fascinirala činjenica da SF u svakoj tematici može bti dobar i zanimljiv. Ovaj put donosimo majstorske radove »rat-nih specijalista« Laumera i Dick-sona te doista odličnog Brina, koji polako postaje jedan od najvažnijih SF pisaca današnjice. I njegova i Powersova priča su iz novije SF produkcije. Politički SF jedan je od najangažiranjih, najboljih i najpo-pularnijih oblika ovoga nama dragog žanra. Začudo, zbog straha, neznanja ili možda odsutnosti pot-rebe da o toj temi pišu, naši domaći autori prilično zapostavljaju poli-tičke teme, čak i aktuelne druš-tvene. Priča Živka Prodanovića u tome je izuzetak, što ćete, vjeru-jemo, i sami zaključiti, pa je ob-javljujemo s posebnim zado-voljstvom.Zacijelo ste se već uvjerili da i u Ovom broju ima novih autora slika, kao uostalom i u prošlom. Stižu vaši novi radovi, i to sve zanim-ljiviji, što nas raduje, jer uz lite-

rarnu radionicu voljeli bismo imati podjednako kvalitetnu i likovnu radionicu. No zamolili bismo mlade autore da nam uz sliku pošalju i svoje puno ime i prezime, adresu, broj žiro-računa, općinu, mjesnu zajednicu, zanimanje i radno mjesto. Sve to ako žele honorar. Ako ne žele, još bolje. »Sirius« ionako nije bogat list.Stiglo je mnogo zabrinutih pisama s pitanjem zašto nema malih rubrika na kraju lista i da li smo ih ukinuli. Naravno da nismo, ali prilikom slaganja lista u štampariji se ispostavilo da ima viška materijala. Kako već godinama strogo poštu-jemo pravilo da se priče ne krate, a vjerujemo da su vam priče ipak draže od drugog dijela, njega smo žrtvovali. No već u ovom broju evo opet tih rubričica i nadamo se da sličnih žrtvovanja neće opet biti.Žrtvovati moramo svi porastu ci-jena štamparske industrije. Već smo to najavili, pa se nemojte izne-naditi kad idućeg mjeseca cijena »Siriusa« bude veća. Vjerujemo da je to posljednje poskupljenje u ovoj godini. Komentar i objašnjenja su vam nepotrebni, pa zasladite ovu gorku pilulu nekom od slatkih priča iz Siriusove maglice.

SIRIUS 2

David Brin

Tor susrećeKapetana Ameriku

Gotovo na isti način na koji je William Gibson 1984. godine bio lansiran među SF-zvijezde, David Brin se godinu dana prije toga pre-ko noći uzdigao među najpopu-larnije američke autore SF-a.

Kako je niz pisaca koji su se dokazali u toku druge polovice

sedamdesetih godina, a u SF žanru su slovili kao mladi (John Varley, George R. R. Martin, Joe Halde-man, C. J. Cherryh), već polako za-lazilo u četrdesetu, stranice SF časopisa otvorila su se mladima, čiji se financijski zahtjevi nisu te-meljili na visokim dobicima izda-

SIRIUS 3

vačkih kuća. U taj zrakoprazni prostor uletjeli su tridesetogodiš-njaci poput Williama Gibsona, Michaela Swanwicka, Brucea Ster-linga, Luciusa Sheparda, Nancy Kress, Connie Willis, Waynea Whightmana i drugih, koji su se nametnuli autentičnošću izraza (što ste, uostalom, i sami mogli ocijeniti u prošlim brojevima »Siriusa«).

David Brin nije išao tim uobi-čajenim putem, nije počeo objav-ljujući pripovijetke u SF časopi-sima. Kao i C. J. Cherryh, Brin je usmjeren na duže književne oblike i rijetko objavljuje priče, a kad to čini, onda su one uglavnom osnova za roman. Pripovijetka »Kristalne kugle« (Sirius 116), koja je u Melbourneu 1985. godine dobila nagradu Hugo kao najbolja kratka priča objavljena u toku 1984. godine, samo je iznimka koja pot-vrđuje pravilo, a ujedno svojom potkom govori nešto i o autoru. David Brin, naime, znanstvenik je poput velikog dijela SF autora.

Rođen je 1950. godine u Kalifor-niji, a nakon završenog studija astrofizike i povijesti zaposlio se u istraživačkom laboratoriju Rughes Aircraft Co. Nedugo zatim prešao je na Sveučilište u San Diegu, gdje je radio na znanstvenoistraživačkim projektima i istodobno obranio doktorsku tezu o kometima i aste-roidima. I dalje radi na tom sveu-čilištu: predaje fiziku, vodi knji-ževnu radionicu i sudjeluje u razvo-jnim projektima za space shuttle.

Brin je svoj prvi roman »Sun-diver« (»Sunčev ronilac«) objavio u veljači 1980. godine i odmah bio zapažen kao perspektivan autor, iako sve do pojave nastavka i nje-

gova drugog romana »Startide Rising« (»Rast zvjezdane plime«), u rujnu 1983. godine, zanimanje za njega nije bilo veliko. Gotovo isto-dobno s dodjelom Nebule, koju je to djelo dobilo kao najbolji roman objavljen u 1983. godini, izašao je njegov treći roman »Practice Effect« (»Efekt prakticiranja«), u travnju 1984. godine. Dvije njego-ve ranije objavljene novele »The Postman« (»Poštar«) i »Cyclops« (»Kiklop«) u »Isaac Asimov's SF Magazineu«, u studenom 1982. i ožujku 1984. godine, postale su osnova za njegov četvrti roman »The Postman«, objavljen u rujnu 1985. godine. Nakon »Poštara« Brin je privremeno prestao raditi na trećem dijelu »Sage o uzdizanju«, već najavljenom romanu »The U-plift War« (»Rat uzdizanja«), kako bi u suradnji s Gregom Benfordom završio roman »Heart of the Comet« (»Srce komete«, ožujak 1986). Nedugo zatim uslijedila je i prva Brinova kolekcija priča »The River of Time« (»Rijeka Vre-mena«, srpanj 1986), u koju je uključeno pet dotad neobjavljenih Brinovih priča iz njegove rane faze. I napokon, gotovo godinu i pol dana pošto je najavljen, u travnju 1987. godine pojavio se i dugo očekivani »Rat uzdizanja«.

Tematski su najzanimljivija prva dva Brinova romana, koja s ovim posljednjim postavljaju temelj Bri-nove povijesti budućnost, tj. konzi-stentnog ciklusa. Osnovna je pos-tavka tih romana postojanje galak-tičke civilizacije, hijerarhijski podi-jeljene na rase gospodara i rase slugu, gdje tenhološki razvijene ra-se genetskim inženjeringom uzdižu

SIRIUS 4

životinje do razine inteligencije. Svaka novostvorena rasa postaje vlasništvo neke od rasa gospodara, među kojima ima dobronamjernih, ali i opakih. Čovječanstvo se nakon kontakta s galaktičkom civiliza-cijom nalazi u vrlo delikatnoj pozi-ciji, jer ljudi su uspjeli razviti inte-ligenciju kod dupina i čimpanza i tako stekli pravo na status gospo-dara po zakonima galaktičke zajed-nice. Ali izuzevši nekoliko starih rasa, koje su se, po mitovima, uzdigle od davno nestale rase tako-zvanih Praroditelja, sve rase pot-padaju pod vazalne odnose u sklo-pu velikih obitelji — blokova. Teh-nološki zaostali Zemljani jedini su izvan svih blokova, pa svi hoće da ih podjarme. Nevoljko prihvaćajući tehnologiju koju ne razumiju, Zemljani se, oslanjajući se na vlas-titi razvoj, hvataju ukoštac s nepri-jateljskim svemirom. Aluzija na dananšji politički sustav planeta nije slučajna. Ne zaboravite, naime, Brin je i povjesničar.

»Sunčev ronilac« govori o brodu koji ponire u Sunčevu kromosferu u potrazi za tajanstvenim bićima koja su brodu s mješovitom posadom promatrača, pripadnika drugih ga-laktičkih rasa, sabotira ekspediciju, koja treba da potvrdi jesu li ta-janstveni stanovnici našeg Sunca zapravo mitski Praroditelji i jesu li oni uzdigli čovjeka prija nego što su zauvijek nestali. Taj dokaz dao bi potpun legitimitet čovječanstvu u galaktičkoj zajednici. Ima, dakako, i onih kojima to ne bi odgovaralo.

U »Zvjezdanoj plimi«, koja se događa stotinjak godina nakon to-ga, istraživački svemirski brod, s posadom sastavljenom od ljudi, du-

pina i čimpanza pronalazi Sargaško more svemirskih brodova i ujedno ključ jedne od najvećih zagonetki galaktičke povijesti: gdje su nestali Praroditelji. Sve velike rase žele se dokopati toga podatka i tako po-činje potjera u kojoj se divovske svemirske armade sukobljavaju oko malog planeta Kithrupa, na kojemu je nasukan istraživački brod Zem-ljana. Rijetko je tko prije Brina uspio dočarati naseljenu galaksiju s toliko malo antropošovinizma. Lju-di su u tom romanu sitni, izgubljeni prema drugim rasama, ali ipak se junački bore, koristeći svaku prili-ku. Nepokolebljiva vjera i luda hra-brost sve je što Zemljani imaju u potpuno bezizglednoj situaciji, a sve što im preostaje, to je da čekaju dok iznad njih ne savrši gargan-tuanska bitka, da bi saznali čiji će naposljetku biti plijen. Po atmosferi i karakterizaciji »Zvjezdana plima« je toliko dobar roman da se sve ono što bi se inače istaknulo, a to je složenost zapleta, maštovitost rad-nje i znanstvena podloga teksta, ne ističe adekvatno. Po strukturi, »Zvjezdana plima« je dinamičan, suvremeno pisan roman sa čestim izmjenama nosilaca radnje, bilo da su to ljudi, dupini, čimpanze ili svemirci. Jedna od osobitih kvali-teta toga romana je prikaz dupina, inače čestog motiva u SF pričama (Clarke: »Dolphin Island«; Zelazny: »My Name is Legion«; Dickson: »Home from the Shore« itd.). U »Zvjezdanoj plimi« savr-šeno je izvedena karakterizacija, način govora i motivacija dupina. Ukratko: Brin je tim romanom pokušao dati mnogo, a uspio je u svemu što je pokušao.

SIRIUS 5

Brinov treći roman nešto je sasvim različito, što upozorava na inteligenciju autora koji je znao da će teško nadmašiti »Zvjezdanu plimu«, pa se radije upustio u laku humorističku pustolovinu o uspo-rednim svjetovima (ali sve opet znanstveno dobro utemeljeno). »Efekt prakticiranja« govori o svi-jetu u kojemu ne vrijedi drugi zakon termodinamike, ne postoji entropija, nego trošenjem sve pos-taje sve novije i novije, pa tako glavni junak počinje cijepati drva kremenom sjekirom, a posao za-vršava najboljom sjekirom koja se može napraviti. Autor samo navi-ješta što se događa učestalim ko-rištenjem reproduktivnih organa. Roman je u cjelini zgodan i ne može se uspoređivati s prethodnim što je autor zacijelo i želio.

Svojim četvrtim romanom »Poštar« David Brin opet je uradio nešto drugo, uzevši kao osnovni motiv Ameriku poslije trećega svjetskog rata (jedan od najčešće korištenih klišea u povijesti američkog SF-a). Brin je napisao pravi rodoljubni roman. »Poštar« je zapravo prikaz pokušaja uspo-stavljanja reda u polufeudalnoj Americi. Glavni junak slučajno ob-lači uniformu poštara prijeratne Amerike i kad u životnoj opasnosti ustvrdi da je on zaista poštar Obnovljenih Sjedinjenih Američkih Država, njegov blef djeluje. I ne sluti kamo će ga to odvesti. Valja reći da je Brin dobro obrazložio

zašto je taj blef moguć, naime ra-dijacijski oblak oko Zemlje spre-čava svaku komunikaciju radiom i pismeno komuniciranje jedini je način slanja informacija. Poštar čak stvara novi privremeni ustav, po kojemu je ometanje poštara u radu kažnjivo smrću(!). Taj pomalo tužni, a opet duhoviti roman sjetno i melankolično priča o američkom načinu života prije rata i o napo-rima nekolicine da ponovo uspo-stave red u razorenoj zemlji. Iako je za taj roman Brin dobio »Locu-sovu« i John W. Campbellovu Memorijalnu nagradi. »Poštar« je ipak mjestimično naivan i razvučen.

U »Srcu komete« Benford i Brin opisuju ekspediciju u rep Halle-yjeva kometa pri njenu narednom prolasku 2061. godine. Skupina putnika, poslana ne put kao primjer međunarodne suradnje, nosi u sebi sve ljudske predrasude. Prolazi kroz niz opasnosti koje su im pripremili autori, a oni nesumljivo znaju o čemu pišu.

U cjelini gledano, Brinova proza možda još ima manjih nedostataka u djelotvornom sažimanju radnje i stilskoj doradi teksta, ali njegov dosadašnji opus pokazuje kako su mu brižljiva karakterizacija i znan-stvena potka ratova najjača strana Brin je pokazao nesumnjivu daro-vitost i nastavi li takvim tempom, od njega u budućnosti možemo očekivati još ugodnih iznenađenja.

Neven Antičević

1Lokijev patuljak zakoluta očima i žalobno zastenje kad se podmornica

poravnala na dubini periskopa. Iskrivljeno bezvrato stvorenje potezalo je

SIRIUS 6

čvornatim prstima svoju umrljanu sivu bradu, zureći u škripave cijevi.Stvorenje tamnih šumskih dubina i skrivenih pećina, pomisli Chris

Turing dok je promatrao patuljka. Ne pripada na ovakvo mjesto.Samo bi ljudi izabrali ovakav način umiranja, u šupljikavom čeličnom

sanduku, u beznadnom pokušaju da raznesu Valhalu.Ali teško da je Lokijev patuljak mogao birati mjesto na kojem će se

naći.Zašto, pomisli odjednom Chris, ne prvi put. Zašto postoje takva

stvorenja? Nije li zlo napredovalo u svijetu i prije nego što su oni došli i pripomogli mu?

Strojevi zatutnje i Chris otkloni misao. Sjetiti se svijeta bez Aza i njihovih slugu već je bilo teško kao i sjetiti se vremena bez rata.

Chris je sjedio svezan u stolici — mogao je čuti zapljuskivanje ledene baltičke vode iza brodske stijene tanke kao papir — i promatrao gnoma kako se gnijezdi na sanduku u kojem su bili dijelovi hidrogenske bombe. Povukao je svoje zatupaste noge od zapjenjene vode na podu, još više se povlačeći na crnu kutiju. Patuljku se otme ponovni jecaj kad se periskop Oštropera podigao i još vode procurilo kroz otvore za smanjenje tlaka.

Major Marlowe podigne pogled s automatske puške koju je rastavljao već po trideseti put.

— Sto sad ždere prokletog patuljka? — upita mornarički oficir. Chris odmahne glavom.

— Nemarna pojma. Možda to što je izvan svog elementa. Napokon, stari Nordijci su smatrali da su dubine mjesto za potonule brodove i ribe.

— Mislio sam da si neka vrsta stručnjaka za Aze, a čak ne znaš ni zašto prokletom stvoru izlazi pjena na usta.

Chris je mogao samo slegnuti ramenima i ponoviti što je rekao.— Rekao sam da ne znam. Zašto mu ne priđeš i ne pitaš ga? Marlowe kiselo pogleda Chrisa, kao da je htio reći da mu se šala baš

ne sviđa.— Da se odvučem do tog smrada i pitam prokletog Lokijeva patuljka

o njegovim osjećajima? Hmmm... radije bih pljunuo u oko nekom Azu.S Chrisove lijeve strane nagne se njegov pomoćnik Zap O'Leary i

naceri se Marloweu.— Kuži, rista — reče O'Leary marincu. — Eno jednog Aza kod

periskopa, kompa. Izvoli. Ispljuckaj ga po volji.Ekscentrični tehničar mahne prema mornarima naguranim oko

periskopa. Do kapetana je stajala glomazna figura odjevena u krzna i kožu, izdižući se nad podmorničarima.

Marlowe zapanjeno zatrepće prema O'Learyju. Marinac nije izgledao uvrijeđeno koliko zbunjeno.

— Sto je rekao? — upita Chrisa.Chris je poželio da ne sjedi između te dvojice.— Zap ti predlaže da to isprobaš tako da pljuneš u oko Lokiju.Marlowe napravi grimasu. O'Leary mu je isto tako mogao predložiti

SIRIUS 7

da gurne ruku u mlaznicu aviona. U tom trenutku jedan od marinaca stisnutih u prolazu slučajno ispusti magazin s mecima u smrdljivu baricu vode na podu. Marlowe se okomi psovkama na nespretnog marinca.

Patuljak ponovo zastenje i zakoluta očima, pritisnuvši koljena uz vezove što su ga držali na hermetički zatvorenom sanduku.

Odakle godi bili, nisu naviknuti na podmornice, pomisli Chris. A ovim takozvanim patuljcima voda ne prija.

Chris se pitao kako je Lokiju uspjelo nagovoriti ovoga da pođe u samoubilački pohod. Vjerojatno mu je zaprijetio da će ga pretvoriti u krastaču, razmišljao je. Loki je kadar učiniti nešto takvo.

To u što su se upustili bio je očajnički pothvat. Krajem 1962. ostalo je još samo malo vremena za ono što je preostalo od Alijanse protiv nacizma. Ako se ove jeseni moglo učiniti išta što bi odvratilo neizbježno, bilo je to vrijedno rizika.

Cak je i Loki — nalik na medvjeda, gotovo neranjiv, koji se uvijek grohotom smijao, od čega su se ljudi ježili — pokazao da može biti nervozan kad je Oštroper pao iz utrobe urlajućeg B-65 i kad su im se želuci podigli dok je vitka podmornica padala poput velikog kamena u Neptunov ledeni zagrljaj.

Chris je morao priznati da bi i njemu bilo zlo da je taj kratki, prividno beskrajni pad potrajao malo duže. Udar metala kad su pali bio je gotovo olakšanje nakon toga.

A sve je izgledalo bolje od dugog puta iznad Sjevernog pola, obilazeći nacističke projektile, klizeći između planina i nad sivim vodama u teturajućim pravcima, bespomoćno slušajući, privezani u sjedalima, kako zrakoplovci vrludaju svojim letećim sanducima amo-tamo, moleći se da Azi, gospodari neprijatelja, ne patroliraju tim dijelom sjevera te noći.

Od dvadeset podmornica poslanih s otoka Baffina, samo ih se šest probilo do voda između Švedske i Finske. A dvije, Cetus i Morski pas, razbile su se u sudaru s vodom rasporivši se poput otvorenih konzervi sardina i prosuvši svoje nesretne posade u ledenu smrt.

Samo su četiri ostale, pomisli Chris. Ipak, podsjetio se, šanse su možda male, ali oni jadni piloti su istinski junaci. Sumnjao je da će se neka od posada domoći sigurnosti leteći preko tamne, smrtonosne Evrope prema Teheranu.

— Kapetane Turing!Chris podigne pogled kad ga je pozvao kapetan podmornice. Kapetan

Lewis je spustio periskop i primaknuo se stolu s kartama.— Evo me odmah, kapetane. — Chris se odveže i zagazi u lokvicu.— Reci im da svoju travu čuvamo za sebe — savjetovao mu je ispod

glasa O'Leary. — Dobra trava nije za dijeljenje.— Ušuti, glupane! — zareži Marlowe.Chris se nije osvrtao na njih dvojicu dok je šljapkao naprijed. Kapetan

ga je čekao stojeći pokraj njihova »prijateljskog savjetnika, tuđinske spodobe što se nazivala Loki.

SIRIUS 8

Poznajem Lokija godinama, mislio je Chris. Borio sam se rame uz rame s njim protiv njegove braće Aza... a još se smrtno prepadnem svaki put kad ga vidim.

Izdižući se nad svima, Loki je zagonetno promatrao Chrisa svojim vatrenim crnim očima. »Bog prijevare« veoma je nalikovao na čovjeka, doduše neprirodno velikog i snažnog. Ali u tim očima krio se pečat čovječnosti. Chris je proveo mnogo vremena s Lokijem, otkako je taj Az-otpadnik prebjegao na stranu Saveznika, i stoga je nastojao što manje gledati u te oči.

— Sir — reče on, kimnuvši kapetanu Lewisu i bradatom Azu — pretpostavljam da se približavamo točki Y.

— Točno — reče kapetan podmornice. — Stići ćemo za otprilike dvadeset minuta ako se ne dogodi nešto neočekivano.

Lewis je izgledao kao da je u posljednjih dvadeset sati znatno ostario. Mladi kapetan podmornice znao je da njegova eskadra nije jedino što se smatralo žrtvovanim. Nekoliko tisuća milja zapadnije veći dio onoga što je ostalo od mornarice SAD bio je beznadno upleten u sukob iz samo jednog razloga — da odvrati Kriegsmarine i SS, a posebno boga mora, od Baltika i operacije »Ragnarok«. Lokijev rođak Tor nije bio osobito moćan protiv podmornica, ali ako mu ne odvuku pažnju, mogao bi im prirediti pakao kad se njihova mala jedinica pokuša iskrcati.

I stoga će noćas prirediti pakao američkim, kanadskim i meksičkim mornarima, tamo daleko.

Chris prestane na to misliti. Previše će momaka otići u smrt tamo kod Labradora, samo da bi zadržali jednu vanzemaljsku spodobu i zadali joj posla dok se četiri podmornice pokušavaju prikrasti kroz stražnja vrata.

— Hvala. Bit će bolje da to kašem Marloweu i svojoj diverzantskoj grupi. — Okrenuo se da pođe, ali zaustavi ga golemi dlan uhvativši ga za ruku blago, no sa čeličnom nepopustljivošću.

— Moraš znati još nešto — progovori biće zvano Loki dubokim, zvučnim glasom. Nevjerojatno bijeli zubi sjali su u tom svijetlom osmijehu iznad Chrisa. — Imat ćeš suputnika kad budeš izlazio na obalu.

Chris zatrepće. Plan se odnosio samo na njegovu grupu i njihov prateći komandoski odred. Zatim opazi ustrašeno bljedilo na licu kapetana Lewisa — jače od bilo kakvog straha od smrti.

Chris se okrene i pogleda diva odjevena u krzno.— Ti... — hukne. Loki kimne.— Tako je. Bit će male promjene u planovima. Neću se pridružiti

podvodnim plovilima u pokušaju da se probiju kroz Skagerrak. Idem na obalu s tobom, ne Gotland.

Chris sačuva mirno lice. Istina, nije bilo nikakvog načina poznatog ljudima, ni njemu ni Lewisu, da spriječe tog stvora da učini što hoće. Dakle Saveznici su bili na putu da izgube svog jedinog prijatelja Aza u dugom ratu protiv nacističke kuge, ako se riječ prijatelj uopće može upotrijebiti za

SIRIUS 9

Lokija koji se jednog dana pojavio na pisti aerodroma u Škotskoj s osam malih bradatih bića što su nosila kutije — za vrijeme konačne evakuacije Britanije — i koji ih je odveo do najbližeg zapanjenog oficira i drsko rekvirirao osobni avion predsjednika vlade da ga prebaci u Ameriku.

Možda ga je oklopni bataljon mogao zaustaviti. Izvještaji s bojišta dokazali su da je moguće ubiti Aza, ako ste zaista imali sreće i uputili pravi, jak udarac. Ali kad je prisutni oficir shvatio što se događa, odlučio je riskirati.

Loki je stalno dokazivao svoju vrijednost od toga dana, u toku deset godina.

To jest, dosad.— Ako zahtijevaš — reče Chris Azu.— Zahtijevam. Takva je moja volja.— Objasnit ću to majoru Marloweu. Samo malo, molim te. Najprije se povukao nekoliko metara a onda se okrenuo da pođe. Dok

je šljapkao, onaj svjetlucavi pogled kao da ga je slijedio, kraj stenjućeg patuljka, kraj uvijek sarkastičnog O'Learyjeva osmijeha, niz uski, vlažni prolaz s privezanim marincima, sve do otvora za izbacivanje saboterskih čamaca.

Glasovi su bili prigušeni. Svi mladići govorili su engleski, ali samo ih je polovica bila iz Sjeverne Amerike. Oznake na ramenima — Slobodna Francuska, Slobodna Rusija, Slobodna Irska, Njemački kršćani — bile su zatamnjene pod crvenim svjetlom, no razlikovali su se akcenti, baš kao i način na koji su držali oružje i kao pogled koji je Chris zapazio u dva ili tri para očiju.

Oni su bili vrsta ljudi koja se prijavljuje za samoubilačke pohode, onaj tip — vrlo čest u svijetu nakon trinaest godina užasnog rata — koji ima malo ili ništa izgubiti.

Major Marlowe vratio se da bi nadgledao ukrcavanje u čamce za iskrcavanje. Nije baš dobro primio Chrisove vijesti.

— Loki želi poći? Na Gotland? — On pljune. — Taj gad je špijun. Znao sam to cijelo vrijeme!

Chris zatrese glavom.— Već nam je pomogao na stotinu načina, Johne. Samo to što je

pratio Ikea u Tokio i uvjerio Japance...— Ah, velika stvar. Već smo bili pobijedili Japance. — Veliki

marinae čvrsto stisne šaku. — Kao što bismo smlavili i Hitlera da nisu stigla ova čudovišta, poput sotonine kletve, iz ničega.

— S nama je već deset godina, promatra naše djelovanje, našu taktiku i našu tehnologiju, jedinu pravu prednost koja nam je preostala!

Chris napravi grimasu. Kako da to objasni Marloweu? Mornarički oficir nikad nije bio u Teheranu, kao on, Chris, prošle godine. Marlowe nikad nije vidio glavni grad Izrael-Irana, američkog najodlučnijeg saveznika, bedem Istoka.

Ondje, u desecima naoružanih naselja duž istočne obale Eufrata, Chris

SIRIUS 10

je sretao hrabre muškarce i žene koji su na rukama nosili tetovirane brojeve iz Treblinke, Dachaua, Auschvritza. Cuo je njihovu priču kako su jedne beznadne noći, iza bodljikave žice i pod smradom iz dimnjaka, izgladnjele, osuđene mase pogledale gore i vidjele čudnu paru kako pada s neba. Ne vjerujući, smrću zasjenjene oči gledale su zadivljeno dok su se magle skupljale i stapale u nešto gotovo čvrsto.

Iz te jezovite magle stvorio se most od mnogih boja, dugin luk koji se naizgled uzdizao u beskraj, izvan tih mjesta strave, u tamnu noć. I svaki osuđeni muškarac i žena ugledali su kako se s visina spušta tamnooka spodoba na letećem konju. Osjetili su kako im šapuće u mislima.

Dođite, djeco, dok vaši mučitelji trepeti ne vjerujući u moju mrežu misli. Pođite svi mojim mostom u sigurnost, prije nego što moji rođaci otkriju moju izdaju.

Kad su pali na koljena, kad su se zaljuljali u zahvalnoj molitvi, spodoba je samo prezirno šmrknula. Njezin glas piskao im je u glavama.

Nemojte me zamijeniti sa svojim bogom, koji vas je ostavio da ovdje umrete. Ne mogu vam objasniti zašto on nije tu ili njegov plan u svemu ovom. Sveotac je misterij čak i za velikog Odina!

Znajte samo da će vas sada odvesti u sigurnost, kakva već jest u vašem svijetu. Ali samo ako požurite! Pođite, a poslije zahvaljujte, ako već morate.

Dolje, do logora, do tužnih geta, do grada pod opsadom — u jednoj su se noći stvorili mostovi, a u zoru su nestali poput rose ili sna. Dva milijuna ljudi — stari, sakati, žena, djeca, robovi Hitlerovih ratnih tvornica — popeli su se tim stazama, jer drugog izbora nije bilo, i našli se premješteni u pustinjsku zemlju, na obale drevne rijeke.

Stigli su na vrijeme da ih brzo naoružaju i da spase Britansku armiju koja je bježala iz razorenog Egipta i Palestine. Stopili su se sa zapanjenim Irancima i izbjeglicama iz osakaćene Rusije i zajedno s njima izgradili iz kaosa novi narod.

Stoga se Loki pojavio na aerodromu u Škotskoj nedugo poslije te noći čuda. Nije se mogao vratiti u Evropu, jer bijes njegovih rođaka Aza bio bi golem. Vraćajući se danas na Gotland, bio je u jednakoj opasnosti kao i komandosi.

— Ne, Marlowe. Loki nije špijun. Nemam ni blagog pojma što je on. Ali kladim se u život da nije špijun.

2Saboterski čamci su zagrgoljili i zaljuljali se kad su slobodno izletjeli

iz podmornice i izronili na površinu hladnog mora. Vanjski ovoji su otpali i mornari spustiše vesla. Nakon više od jednog dana ljudi su udahnuli svjež zrak.

Lokijev patuljak kao da je malo odahnuo. Gledao je preko tamnih vo-da na zapad, gdje je tanka crvenkasta linija zalaska sunca ocrtavala brežuljke velikog baltičkog otoka, i grleno mrmljao na jeziku koji nije bio

SIRIUS 11

sa Zemlje.Tuđinci — bilo je to službeno objašnjenje, priča koju je prenosio

saveznički radio po Amerikama, Japanu i onome što je ostalo od Slobodne Azije. Stigla su stvorenja sa zvijezda, baš kao u pričama Chestera Nimitza, poznatog pisca znanstvene fantastike.

Nije bilo teško zamisliti zašto su željeli da se na njih gleda kao na nordijske bogove. A to je i objašnjavalo zašto su izabrali nacističku stranu. Naposljetku, ta lukavština ne bi uspjela na Zapadu, bez obzira na to kolike bile njihove moći, jer bi evro-američki znanstvenici temeljito ispitali i istražili cijelu stvar, a ljudi bi postavljali pitanja.

Ali u teutonskom ludilu nacizma Azi su našli plodno tlo.Chris je čitao zarobljene njemačke SS-dokumente. Još tamo u

tridesetima i ranim četrdesetima, prije dolaska Aza, oni su bili ispunjeni budalaštinama i pseudoreligioznim misticizmom — ledeni mjeseci koji padaju s neba i romantičan duh arijske nadrase.

Svijet osvojen od nacizma pripao bi Azima, tko god i sto god oni bili. Uistinu bi bili bogovi. Kao što je mogao razumjeti logiku štakora ili hijene, tako je Chris mogao slijediti rasuđivanje tuđinaca u izboru strane, boga im njihova.

Obrisi borova ocrtavali su se na vrhovima brežuljaka, nazupčavajući još svijetlo zapadno nebo. Dva vodeća čamca bila su puna marinaca koji je trebalo da se iskrcaju na plažu i uđu u unutrašnjost kopna u izvidnicu. Na bokovima su bili mornari koji su morali pripremiti čamce za povlačenje, ako je itko u to vjerovao.

U dva posljednja čamca bila je uglavnom Chrisova diverzantska ekipa.Loki je klečao na pramcu Chrisova čamca i gledao naprijed sjajnim

crnim očima. Bez obzira na to koliko je bio taman, tog trenutka je izgledao kao da je upravo izašao iz vikinške sage.

Vrlo vjerojatno, pomisli Chris. Ili su ta stvorenja uistinu vjerovala da su ono što su rekla da jesu. Tko bi znao!

Ono što je Chris sigurno znao, to je da ih treba pobijediti, jer inače za čovječanstvo ubuduće neće postojati ništa osim tame.

Provjerio je vrijeme i pogledao u nebo, pretražujući široke zvjezdane otvore u oblacima.

Da, ondje je. Satelit. Kretao se na Newtonovim krilima, iznad dvijesto milja visine, zatvarajući krug oko planeta svakih devedeset minuta.

Kad se pojavio, nacisti su dobili napadaje, proglašavajući ga kobnim astrološkim znakom. Iz nekog neshvatljivog birokratskog razloga službeici u Pentagonu čuvali su tajnu sve dok pola svijeta nije povjerovalo Goebbel-sovoj propagandi. I tada je, napokon, Washington otkrio istinu. Da američki svemirski argonauti kruže oko Zemlje.

Dva mjeseca se činilo kao da se svijet okrenuo naglavce. To novo tehnološko čudo bit će važnije od atomske bombe, mislili su mnogi.

A onda je počelo osvajanje Kanade.Chris odvrati misli od pnega što se tog trena zbivalo tamo, na

SIRIUS 12

Atlantiku. Poželio je da ima jedan od onih novih laserskih komunikacijskih uređaja, pa da može reći ljudima u satelitu kako napreduju, Ali ti uređaji s pojačanim svjetlom bili su toliko tajni da su šefovi štaba odbijali da se ijedan unese u neprijateljsko područje.

Navodno su nacisti tražili način kako da obore satelit. Još je bila tajna zašto je neprijatelj, iako je imao pomoć tuđinaca, dopustio da njihovo rano vodstvo u raketnoj tehnici tako propadne. Chris se pitao i zašto su Azi dopustili američkom satelitu da toliko dugo leti.

Možda se više ne mogu kretati ondje, gore, kao što nisu bili sposobni uništiti naše podmorničke snage.

Ali ima li to smisla? Jesu li tuđinci izgubili moć da unište tako primitivnu letjelicu?

Chris zatrese glavom.To sad i nije važno, pomisli. Noćas Atlantska flota umire. Ove zime

ćemo vjerojatno biti prisiljeni koristiti velike bombe da bismo zadržali liniju fronta u Kanadi, uništavajući kontinent čak ako ih i usporimo.

On pogleda u stvorenje na pramcu čamca. Kako mogu pamet, trud ili hrabrost nadvladati takvu snagu?

Ta krznom prekrivena ramena bila su sada mirna. Ali Chris je vidio kako Az ruši kuće golim rukama. A i sam Loki je priznao da je jedan od najslabijih »bogova«.

— Loki — reče Chris tiho.Cesto bi Az ignorirao svakog čovjeka koji mu se obraćao bez

dopuštenja. No, ovaj put se tamnokosa spodoba okrenula i pogledala Chrisa. Lokijev izraz nije bio topao, ali on se smiješio.

— Uznemiren si, mladiću. Otkrivam to u tvom srcu. — Činilo se kao da zuri u Chrisa. — To nije strah, drago mi je što to vidim, već samo velika nedoumica.

Pristajući na svoje izmišljene uloge legendarnih gospodara Valhale, ljudsko svojstvo koje su Azi najviše poštovali bila je hrabrost. To je priznavao čak i bog prijevare i izdaje.

— Hvala ti, Loki.Chris kimne s poštovanjem. Mogao si me i prevariti. Mislio sam da

sam smrtno preplašen.Lokijeve oči bile su kao jezerca ispunjena sjajem zvijezda.— Ove sudbonosne večeri dopušteno je hrabrom crvu ispuniti želju.

Zbog toga ću te, smrtniče, saslušati. Pitaj tri pitanja. Na njih će Loki odgovoriti istinito, tako mu života!

Chris zatrepće, na trenutak ostavši bez riječi. Nije bio pripremljen na nešto ovakvo! Od predsjednika Marshalla i admirala Heinleina nanže, svi su žudjeli za odgovorima. Ohol i dalek, njihov jedini saveznik Az škrto je davao odgovore i rješenja, pomogao u ometanju nacističkih planova i usporio neumoljivo neprijateljsko napredovanje, ali nikad nije obećao nešto ovakvo!

Chris je mogao osjetiti kako se iza njega O'Leary napeo, pokušavajući

SIRIUS 13

se učiniti nevidljivim, kako bi mu bilo dopušteno da ostane i sluša. Bar jednom su mu usta bila čvrsto zatvorena.

Borove šume uzdizale su se nad njima kad je čamac ulazio u plićak, sklanjajući se pred večernjim vjetrom. Mogla se namirisati tamna šuma. Toliko je bilo malo vremena! Chris se pokuša sjetiti pitanja.

— Ja... tko ste vi i odakle dolazite?Loki je zatvorio oči. Kad ih je otvorio, crni krugovi bili su ispunjeni

tugom.Iz tijela Imira, kojeg ubi Odin, isteklo je More. Stežući tijelo Imira, igdrasil, veliko drvo, izraste. Podigavši se iz soli i mraza, dođoše Azi. Drhti Zemljo! Rodi se od diva i čovjeka Loki, koji donosi veselje. Spodoba je zurila u Chrisa.— Ovo je uvijek bio moj dom — reče. Chris je znao da misli na

Zemlju. — Sjećam se stoljeća i svega o čemu govore Ede, od okivanja Fenrira do laži Skrimira. A ipak... — Lokijeg glas bio je malo zbunjen čak i prigušen — a ipak, ima nešto u tim sjećanjima... nešto kao da ih prekriva, kao što lišaj prekriva mraz. — On se strese. — Uistinu ne mogu sigurno tvrditi da sam stariji od tebe, čovječe-dijete. — Lokijeva masivna ramena se pognu. — No požuri s idućim pitanjem. Približavamo se Mjestu okupljanja. Oni će biti ondje, a mi ih moramo zaustaviti u njihovu planiranju, ako već nije prekasno.

Podsjetivši se naglo na sadašnjost, Chris pogleda na divljinu što se prostirala oko njih po sjenovitim padinama.

— Jesi li siguran u ovoj plan: — da napadnemo toliko mnogo Aza na jednome mjestu?

Loki se nasmiješi. Chris je odmah znao zašto. Poput neke budale iz bajke, uludo je potrošio jedno pitanje u glupom traganju za sigurnošću. Ali umirivanje nije bila Lokijeva jača strana.

— Ne, nisam siguran, drski smrtniče! — Loki se nasmijao, a mornari koji su veslali na trenutak su izgubili ritam kad su začuli taj ironični, divlji smijeh. — Misliš li da samo ljudi mogu steći čast suprotstavljajući se smrti? Ovdje će Loki pokazati svoju hrabrost suočavajući se s Odinovim kopljem i Torovim čekićem, ako mora, večeras!

Okrenuo se i zatresao ogromnom šakom prema zapadu. Patuljak zacvili i čučne kraj svoga gospodara.

Chris ugleda marince koji su se već iskrcali. Major Marlowe mahao je rukama šaljući prve izviđače u šumu. Drugi red čamaca uvuče vesla, a zamah valova ih gurne prema šljunkovitoj obali.

Chris požuri da iskoristi preostalo vrijeme.— Loki, što se događa u Africi?

SIRIUS 14

Od 1949. Tamni kontinent uistinu je bio taman. Od Tunisa do Rta Dobre Nade gorjele su vatre i širile se priče o užasima.

Loki tiho zazviždi. Pred bjesnilom svi nastoje naći spas Tamo, mučeći se, vrište ljudi da to prestane. Div zatrese velikom glavom.— U Africi i na velikim ruskim ravnicama događaju se strašne

čarolije, čovječuljče, i veliki jad.Ondje, u Izrael-Iranu, Chris je vidio neke od izbjeglica — crnce i Sla-

vene širokih lica — sretnike koji su na vrijeme uspjeli pobjeći pred vat-rama. Cak ni oni nisu mogli reći što se zbiva u unutrašnjosti. Samo su ljudi koji su vidjeli prijašnje strahote — čije su ruke nosile urezane brojeve iz prvog vala logora s dimnjacima — mogli zamisliti što se događalo na utihnulim kontinentima. A ti bijesni muškarci i žene i dalje su šutjeli.

Chrisa je pogodilo to što Loki, činilo se, nije govorio iz sažaljenja, već realno, činjenično stanje. Kao da je mislio kako je učinjena greška, ne baš teška.

— Strašne čarolije... — ponovi Chris. Odjednom mu nešto padne na um. — Misliš li da svrha nije samo to da se istrijebe ljudi? Misliš li da se još nešto događa? Je li to povezano s razlogom zbog kojeg si spasio one ljude iz prvih logora? Njima su nešto činili?

Chris je osjećao da se u tome krije nešto važno. Nešto izuzetno važno. Ali Loki se nasmiješi i podigne tri prsta.

— Nema više pitanja Vrijeme je.Čamac zagrebe po dnu. Mornari iskoče u ledenu vodu i povuku ga na

stjenovitu obalu. Uskoro je Chris bio zauzet nadgledanjem iskrcavanja opreme, ali u glavi mu se kovitlalo.

Loki je nešto skrivao, smijući mu se što je došao tako blizu, a ipak promašivši cilj. Bilo je u svemu ovom nešto više od pokušaja da se ubije nekoliko tuđinskih bogova.

Visoko u tamnom šumskom pokrovu kreštavo zagrakće vrana. Patu-ljak, natovaren sanducima koji bi zgnječili čovjeka, zakoluta očima i tiho zastenje, no Loki kao da ništa nije opažao.

— Sto posto luda skrivaonica, rista — promrmlja O'Leary dok je pomogao Chrisu da ovjesi o rame upaljački mehanizam bombe. — Tmurna furka.

— Točno — odgovori Chris, siguran da je ovaj put razumio svog pomoćnika. — Tmurna furka.

Krenuli su, slijedeći slabe tragove što su ih ostavili marinci. Dok su se penjali uskom stazom od plaže, Chris oćuti kako u njemu raste neki osjećaj, osjećaj da je u tom trenutku u pupku svijeta. Dobro ili zlo, to je bilo mjesto gdje se odlučivalo o sudbini čovječanstva. Nije mogao zamisliti bolji kraj nego da na otoku sprži sve živo. Ako je to značilo stajati kraj bombe i sam je aktivirati... No malo je ljudi ikad imalo priliku da tako dobro proda svoj

SIRIUS 15

život.Sad su bili duboko u šumi. Chris uhvati svjetlucave pokrete pod drve-

ćem, marince-izviđače koji su čuvali njih i njihov dragocjeni teret. Po predratnim kartama, trebalo bi da prijeđu dva uspona, a iza izbočine svako je mjesto dobro da se postavi bomba.

Chris se stao okretati da pogleda Lokija — istog trena noć je eks-plodirala svjetlom. Svjetlosne rakete su prskale, šištale i polako padale kroz granje, ovješene o male padobrane. Ljudi su se bacali u zaklon dok su svijetleći meci ocrtavali njihove sjene. Odnekud sprijeda odjednom se začuje pucnjava i glasno potresanje. Ljudi su vrištali.

Chris je potražio zaklon iza ogromne jele kad su merzeri počeli tući po šumi oko njega.

Visoko odozgo, s brijega — čak i kroz eksplozije — čuli su gromovit smijeh.

Grčevito se držeći za korijenje drveta, Chris se osvrne. Desetak metara dalje ležao je na leđima patuljak, a mjesto gdje je pala granata dimilo se.

Onda osjeti ruku na ramenu. O'Leary pokaže na brijeg i iskolačenih očiju prošapće:

— Kuži ovo, čovječe.Chris se okrene i pogleda uz brijeg na ogromno, čovjeku nalik biće

koje se spuštalo niz obronak i koje su slijedili naoružani ljudi u tamnim šinjelima. Spodoba je nosila golemi malj koji je tutnjio svaki put kad bi ga bacio, raznoseći drveće i marince. Veliki četinari raspadali su se u treščice, ljudi su se pretvarali u bezobličnu masu. A tada bi se oružje vratilo u ruku crevnobradog Aza.

Nisu to granate, shvati Chris. Torov čekić. Lokiju nije bilo ni traga ni glasa.

3— No, no, Hugine, ne boj se tamnih Amerikanaca. Neće te povrijediti.Jednooko biće imenom Odin sjedilo je na prijestolju od slonovače,

držeći na podignutoj lijevoj ruci gavrana boje noći. Dragulj usađen u pokrivalo za oko svijetilo je poput kugle koja može vidjeti mnogo dalje od one koju je izgubio. Preko nogu mu je ležalo sjajno koplje.

S obje strane stajala su bića odjevena u krzno, podjednako impozan-tna. Jedan je bio plavokos, s velikom sjekirom prebačenom preko ramena, a drugi crvenobrad, lijeno naslonjen na čekić veličine normalnog čovjeka.

Stražari odjeveni u crnu kožu, s dvostrukim munjama na ovratnicima, stajali su uokrug dvorane izgrađene od grubo tesanog drva. Čak su im i puške bile uglačane crno.

Biće zvano Odin promatralo je zarobljenike koji su bili okovani, u gomili, na podu velike dvorane.

— Jadni Hugin vam nije oprostio, moji američki gosti. Njegov brat Munin je izgubljen kad je Berlin izgorio pod vašim paklenskim bombama. — Preostalo oko vođe Aza divlje je sjalo. — I tko može otkriviti moju

SIRIUS 16

jadnu pticu-stražara ili ne razumjeti očevu tugu, kad je taj isti plameni potop progutao mog sjajnog sina, mog dalekovidnog Hajmdala!

Preživjeli iz nesretne misije ležali su na golom kamenu, iscrpljeni. U nesvijesti, umirući, major Marlowe nije mogao odgovarati, ali je jedan od Slobodnih britanskih dobrovoljaca ustao, zvekećući lancima, i pljunuo na pod ispred čovjekolike spodobe.

— Higginse! — O'Leary ga pokuša povući za ruku, ali Britanac ga se otresao mašući šakom.

— Da, dohvatili su tvoga dragocjenog sina u Berlinu. A za osvetu pobili ste sve u Londonu i Parizu! Mislim da su Yankeeji bili odviše meki kad su dopustili da ih to zaustavi. Trebalo je da nastave bez obzira na cijenu, trebalo je da sprže sve.

Njegov prkos bio je zaustavljen kad ga je gestapovski oficir oborio. SS-jurišnici podigli su i žestoko spustili kundake pušaka. Napokon im Odin naredi da se odmaknu.

— Odnesite tijelo u središte Velikog kruga i pošaljite ga u Valhalu. — Gestapovski oficir ga u čudu pogleda, ali Odin je grmio tonom koji nije trpio suprotstavljanje: — Želim da taj hrabri čovjek bude sa mnom kad zapuše zima Fimbul — objasni.

Očito je to smatrao dovoljnim. Dok su stražari u crnim uniformama odvezivali sklupčanog čovjeka, vođa Aza poškakljao je svoga gavrana ispod kljuna i dao mu komadić mesa. Zatim se obratio velikom crvenokosom biću što je stajalo do njega:

— Tore, sine moj, ovi ostali su tvoji. Slaba nagrada, priznajem, ali pokazali su malo hrabrosti slijedeći ovoliko daleko Lažljivca. Sto ćeš učiniti s njima?

Div pogladi svoj čekić rukavicama veličine manjeg psa. Tu je uistinu stajalo biće prema kojem je čak i Loki izgledao malen.

Istupio je i pogledao zarobljenike, kao da nešto traži. Kad mu se pogled zaustavio na Chrisu, kao da je zasjao. Glas mu je bio dubok poput grmljavine potresa:

— Udostojit ću se da porazgovaramo s jednim ili dvojicom od njih. oče.

— Dobro. — Odin kimne. — Bacite ih negdje u jamu — reče SS-generalu, koji je lupio petama i duboko se poklonio. — I pričekajte na zadovoljstva moga sina.

Nacisti su Chrisa i ostale preživjele podigli na noge i odvukli ih jednog po jednog. Ali prije toga je Chris čuo kako je stariji Az rekao svom potomku:

— Otkrij što možeš o onom vučjem sinu Lokiju, a onda ih sve predaj za žrtvovanje.

4Jadni major Marlowe imao je pravo u jednom. Nacisti nikad ne bi

pobijedili bez Aza ili nečega sličnoga njima. Hitler i njegova banda sigurno

SIRIUS 17

su od početka vjerovali da nekako mogu prizvati drevne bogove, jer inače se nikad he bi usudili početi takav rat u koji je neizostavno morala ući i Amerika.

Uistinu, početkom 1944. sve je izgledalo gotovo. Trebalo je još dosta propatiti, dakako, ali kod kuće se više nitko nije bojao poraza. Rusi su nadirali s istoka. Rim je bio zauzet, Mediteran je bio savezničko jezero. Japanci su se raspadali — ili su se povlačili, ili su bili potiskivani, otok po otok — a najveća armada u povijesti skupljala se u Engleskoj, pripremajući se da prijeđe Kanal i razori nacistički čir.

U tvornicama i brodogradilištima širom Amerike proizvodilo se više ratnog materijala u mjesec dana nego što je to Njemačkoj uspijevalo u najboljim godinama. Brodovi su se otiskivali u razmacima od nekoliko sati. Avioni su kretali svakih nekoliko minuta.

Najvažnije od svega, u Italiji i na Pacifiku gomila seljaka i gradskih mladića u vojničkim uniformama bila je disciplinirana i postali su ratnici u velikoj vojsci. Čovjek do čovjeka, sada su bili ravni iskusnom neprijatelju. A neprijatelj je bio nadmašen i brojem.

Već se pričalo o poslijeratnom oporavku, o planovima da se pomogne u ponovnoj izgradnji i o Ujedinjenim narodima koji će zauvijek održati mir.

Tada, 1944. godine, Chris je bio dječak u kratkim hlačama koji je gutao romane Cheta Nimitza i koji se svom snagom molio da se i za njega nađe nešto barem upola slavno što bi mogao učiniti kad odraste i što su njegovi stričevi i ujaci upravo činili tamo, preko mora. Možda će biti pustolovina u svemiru, nadao se, jer nakon strahote rata sigurno se više neće ponovo dopustiti nešto takvo.

A onda su se začule glasine, priče o zastojima na istočnom frontu, o oslabljenoj Sovjetskoj armiji koja se naglo i neočekivano počela povlačiti. Razlozi su bili nejasni, većinom su se čula praznovjerna mrmljanja u koja je moderni čovjek teško mogao povjerovati.

Glasovi na uličnim uglovima.Do vraga i Rusi, znao sam cijelo vrijeme da nemaju dosta snage...

Neprestano su pričali o drugom frontu, dat ćemo im drugi front... Izvlačimo ih iz govana. Nema frke, Ivane, stiže Ujak Sam...

U lipnju je nebo nad Normandijom bilo prepuno aviona. Brodovi su prekrili Kanal...

Naslonjen na hladni kameni zid u podzemnoj tamnici. Chris je zatvorio oči i pokušao zaboraviti na zrnate crno-bijele filmove koje su mu jednom pokazali. Ali nije mogao istisnuti slike.

Dokle pogled seže, brodovi... najveća armada koju su slobodni ljudi ikad okupili...

Tek kad se pridružio Uredu za strategijska ispitivanja, Chris je vidio fotografije koje nikad nisu izlašle u javnost. Otad je želio da ih ni on nije vidio.

Dan D .. dan katastrofe.Cikloni, stotine njih, stravično su se vrtjeli uzdižući se iz jutarnje

SIRIUS 18

magle. Rasli su i penjali se sve dok se nije činilo da se tamni lijevci protežu preko neba. I kako su se približavali brodovima, činilo se da se u njima mogu zapaziti leteće spodobe na rubovima koje su okretale oluju sve brže i brže svojim krilima.

— Marlowe će mirisati ljubičice od korijena, čovječe. — O'Leary teško uzdahne, spuštajući se do Chrisa. — Sad si ti glavna faca.

Chris zatvori oči. Svi ljudi umiru, pomisli, podsjećajući se da mu ozbiljni marinac ionako nije bio previše simpatičan.

Ipak je žalio, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je Marlowe bio njegova zaštita od one kurve što se zove komanda.

— Sto sad, poglavico?Chris pogleda O’Learyja. Čovjek je bio prestar a da bi se igrao dječjih

igara. Oko tih krupnih očiju vidjele su se bore, a bucmasto lice dobivalo je podbradak. Vojska je znala zapaziti genija i umnogome se pomagala civilnim stručnjacima. Ali Chris se pitao — ne prvi put — kako je taj izbjeglica iz Greenwich Villagea uopće uspio doći na odgovoran položaj.

Loki ga je izabrao. To je bio pravi odgovor. Kao što je izabrao i mene. Toliko o bogu mudrosti.

— Sad ćeš malo prištopati svoju spiku, O'Leary. To što ti je svaka treća rečenica razumljiva valjda ti je dosta kao emocionalna štaka.

O'Leary se trgne i Chris odmah požali što se tako ponio.— Nije važno. — Promijenio je temu: — Kako su ostali ljudi?— Rezignirano, pretpostavljam. Mislim, drže se dobro za momke koji

su određeni za ritualno usmrćivanje za nekoliko sati. Svi su znali da je ovo samoubilački pohod. Samo su htjeli povući još nekoliko gadova sa sobom, to je sve.

Chris kimhe. Da nam je bila još godina ili dvije!Tada bi stručnjaci za projektile imali rakete, dovoljno točne da mogu

pogađati, a ovakav pokušaj da se bombe prokrijumčare ispred neprija-teljeva nosa bio bi nepotreban. Satelit je bio tek početak mogućnosti, samo kad bi imali vremena!

— Higgins je imao pravo, čovječe — promrmlja O'Leary srušivši se uz zid do Chrisa. — Morali smo ih gađati svime što smo imali. Ako je trebalo, morali smo Evropu rastopiti u šljaku.

— Kad smo imali dovoljno bombi da učinimo nešto više, a ne da ih samo usporimo, i oni su imali atomsko oružje — naglasi Chris.

— Pa? Pošto smo spržili Peenemünde, njihovi lansirni sistemi su stagnirali. I nemaju pojma kako da dođu do termonuklearnog oružja! Čak i da uspiju rastaviti našu bombu.

— Bože sačuvaj! — Chris zatrepće.Srce mu naglo zalupa čim je pomislio na tu mogućnost. Ako nacisti

uspiju skočiti s A-bombi na fuzijsko oružje...Tehničar odlučno zatrese glavom.— Prošnjofao sam... mislim, provjerio sam mehanizme za uništenje,

Chrise. Svako tko pokuša vidjeti kako radi tip H-bombe SAD naići će na

SIRIUS 19

gadno iznenađenje.To je, dakako, bio minimalni zahtjev prije nego što se dopustio ovakav

pohod. Da su uspjeli sastaviti oružje blizu Velikog kruga Asgarda, tok rata mogao bi se promijeniti. A sve čemu su se sada mogli nadati bilo je da će se odvojeni dijelovi rastopiti u trosku kad njihovi brojači otkucaju vrijeme.

O'Leary je bio ustrajan:— Još mislim da je trebalo da ih gađamo svime što smo imali tisuću

devetsto pedeset druge.Chris je znao kako se O'Leary osjećao. Većina Amerikanaca je mislila

da se to moglo isplatiti. Pun udar na Hitlerovu zemlju izbio bi joj dušu. Osveta čudovišta, s primitivnijim raketama i fisijskim bombama, bila bi cijena koja se može platiti. Kad je saznao pravi razlog, isprva je odbio da u to povjeruje. Chris je pretpostavljao da je Loki lagao... da je to neki trik Aza. Ali tada je shvatio istinu da je američki arsenal bombi mač s dvije oštrice. Ako se ne koristi pažljivo, rezat će s obje strane.

Začuo se zveket ključeva. Tri SS-stražara su ušla, prezirno gledajući potištene svazeničke vojnike.

— Tor, veliki Az, udostojit će se da razgovara s vašim vođom — reče oficir na engleskom s izrazitim akcentom. Kad se nitko nije ni pomaknuo, njegov pogled padne na Chrisa i on se nasmije.

— Ovaj. Ova zalutala ovca. Naš je gospodar posebno tražio njega.Pucnuo je prstima i stražari zgrabiše Chrisa za ruke.— Hladan k'o špricer, kompa — reče O'Leary. — Šizni ih, rista. Chris se osvrne s vrata.— I ti isto, O'Leary.Gurnuli su ga i vrata tamnice se trijeskom zatvoriše iza njega.

5— Ti si Danac, je li?Chris je bio čvrsto privezan za glavni potporni stup ispred pucketavog

ognjišta. Gestapovski oficir ga je nekoliko puta pogledao sa, svih strana prije nego što mu je uputio pitanje.

— Danac porijeklom. Sto s tim? — Chris slegne ramenima ispod poveza.

Gestapovac zabrunda:— Oh, ništa posebno. Samo, nikad se ne prestajem čuditi kad

pronađem primjerke očito superiorne rase kako se bore protiv vlastitog božanskog nasljeđa.

Chris podigne obrve.— Ispituješ mnogo zatvorenika?— O, da, mnogo.— Onda si sigurno stalno začuđen.Gestapovac zatrepće i kiselo se nasmiješi. Povukao se da zapali ciga-

retu a Chris opazi da mu se ruke tresu,— Ali zar ti krv ne proključa kad ideš u bitku zajedno s rasnim

SIRIUS 20

otpadom, mješancima?!Chris se nasmije. Ledenim pogledom mortio je nacista.— Zašto si ti uopće ovdje? — upita ga.— Ja? Kako to misliš? — Opet je zatreptao. — Pazi, ja sam nadležan

za ispitivanje!— Ti si nadležan za zatvor — naceri se Chris. — Svećenici Aza sada

upravljaju svime. Mistici u SS-u kontroliraju Reich. Hitler je klimavi stari sifilističar kojeg ne puštaju iz Berchtesgadena. A vas, staromodne naciste, jedva još podnose.

Oficir je uvlačio dimove.— Sto time misliš reći?— Mislim da je sve ono brbljanje o rasama bilo samo zamazivanje

očiju. Izlika da se naprave logori smrti. Ali SS-ovci bi bili jednako zadovoljni i arijcima kad bi to bio jedini način da...

— Da...? — Gestapovac istupi prema njemu. — Da učine... što? Ako svrha logora nije eliminiranje nečistog materijala, što je onda, pamet-njakoviću? Sto? — u njegovu glasu moglo se naslutiti pucanje. — Ne znaš, je li? Cak ti ni Loki to nije rekao!

Chris bi se mogao zakleti da se u oficirovim očima mogla vidjeti razočaranosr. Kao da se nadao da će nešto saznati od Chrisa, a onda je bio ostavljen sa spoznajom da je njegov zatvorenik u mraku kao i on.

Ne, potratio sam pitanje, a Loki mi nije rekao ništa o logorima. Chris pogleda u gestapovčeve drhtave ruke — ruke koje su, bez sumnje, nanijele više zla slomljenim tijelima i dušama nego što se može zamisliti, a sve to zbog stvari koja više nije bila važna ni za stranu koja je pobjeđivala.

— Jadni, zastarjeli nacionalsocijaliste — reče Chris — tvoji snovi, ko-liko god bili ludi, bili su tvoji. Kako se osjećaš kad su sve preuzeli tuđinci... kad promatraš kako se sve mijenja i kad više ništa ne prepoznaješ?

Gestapovac pocrveni. Seprtljajući, podigne palicu s obližnjeg stola i udari njome po svom dlanu u rukavici.

— Promijenit ću još nešto što se više neće moći prepoznati! — zareži. — Iako sam zastario, barem mi je dopušteno da uživam u svom zanatu.

Približavao se, a usne su mu bile malo vlažne. Chris se zgrčio kad se ruka povukla, visoko podižući palicu. Ali u tom trenutku kožnata zavjesa se rastvori i velika sjena padne preko prostirača. Gestapovski oficir poblijedi i stane u stavu mirno.

Crvenobradi Az imenom Tor kimne i svuče krzneni ogrtač.— Možeš ići — zagrmi.Chris nije ni pogledao nacista dok se ovaj trudio da ga pogleda u oči.

Promatrao je ugljevlje u ognjištu sve dok zavjesa nije opet zašuštala i on ostao sam s tuđincem.

Tor je sjeo na debeli prostirač, prekrižio noge i proveo nekoliko minuta pridruživši se Chrisu u promatranju svjetlucavog plamena. Kad je čekićem gurnuo cjepanice vatra je napravila fine, sjajne oblike u masivnoj glavi čekića.

SIRIUS 21

— Fro se javio iz Vinlanda... s mora koje zovete Labradorskim. Mnogo je hrabrih ljudi poginulo. — Tor podigne pogled. — Te kukavičke naprave podmornice nanijele su mnogo štete našoj floti. Ali na kraju su Froove oluje bile majstorske. Iskrcavanje je osigurano.

Chris osjeti potmuli grč u trbuhu. I očekivalo se da će iskrcavanje biti osigurano. Još gore će biti ove zime. Tor zatrese glavom.

— Ovo je loš rat. Gdje je čast, kad tisuće umiru, a da ne mogu pokazati svoju hrabrost?

Chris je imao više iskustva u razgovoru s bogovima od ostalih Amerikanaca. Ipak, riskirao je i progovorio bez dopuštenja.

— Slažem se, veliki. Ali ne možeš nas za to okriviti. Torove oči su zasvjetlucale dok je promatrao Chrisa.— Ne, hrabri crve. Ne okrivljujem vas. To što ste tako malo koristili

svoja oružja govori mnogo o ponosu vaših vođa. Ili možda znaju kakav bi bio naš gnjev kad bi ih oni kukavički i razuzdano koristili.

Nisu me smjeli pustiti u ovaj pohod. Previše znam shvati Chris. Loki je bio taj koji je nadglasao Vrhovnu komandu i zahtijevao da i Chris pođe. Ali zbog toga je on bio jedini koji je znao pravi razlog što se H-bombe ne koriste češće. Prašine od atomskih udara i čađi od gorućih gradova — toga se Vrhovna saveznička komanda bojala mnogo više od radijacije ili nacističke odmazde. Već je i od ograničene upotrebe nuklearnog oružja znatno zahladjelo.

A zimi su Azi bili mnogo jači! Znanstvenici su potvrdili Lokijevu priču da bi nepromišljena upotreba savezničke nuklearne prednosti dovela do katastrofe, bez obzira na to koliko bi druga strana bila uništena.

— I mi više volimo osobniji pristup — reče Chris, nadajući se da će Az povjerovati vlastitom objašnjenju. — Nijedan čovjek ne želi biti ubijen od sila koje su iznad njegova razumijevanja i kojima se ne može oduprijeti ili boriti se protiv njih.

Chris je shvatio da je Torova grmljavina zapravo dubok smijeh.— Dobro rečeno, crve. Tvoje su riječi kao i Frejeve, pogađaju u srž.

— Az se nagne naprijed. — U mojim očima stekao bi zaslugu kad bi mi rekao kako da nađem Brata laži.

Te sive oči bile su poput hladnih oblaka i Chris osjeti kako se njegov smisao za stvarnost počeo gubiti dok je gledao u njih. Trebalo mu je snage da otrgne pogled. Zatvorivši oči, on progovori, suhih usta:

— Ja... ne znam o čemu govoriš.Grmljavina je postala dublja. Chris osjeti grub dodir i otvori oči,

vidjevši da mu Tor dodiruje obraz drškom velikog ratnog čekića povezanog kožom

— Mladiću, reci mi gdje je Varalica i možeš izbjeći svoju sudbinu, pa čak i naći mjesto kraj mene. U svijetu koji dolazi neće biti više mjesta za čovjeka.

Ovaj put se Chris osnažio da izdrži pogled tih hipnotičkih vrtloga To-rovih očiju. Njihova sila posezala je za njegovom dušom kao magnet za

SIRIUS 22

željezom. Ali Chris se odupirao divljom snagom mržnje.— Nikad... ni za sve Valkire u tvom jebenom, nastranom panteonu —

prošapće. — Radije bih se družio s vukovima.Osmijeha nestane. Tor zatrepće i na trenutak se Chrisu učini da je

Azov lik malo zadrhtao, kao da je... kao da je gledao kroz čovjekoliki prijeklop u prostoru.

— Hrabrost te neće spasitj od cijene nepoštovanja, crve — zareži lik i ponovo se učvrsti u potpunog diva.

Odjednom, Chris je bio sretan što poznaje O'Learyja.— Još ne kuži, rista? Jebote, ne vjerujem u tebe! Nije važno otkud si,

sigurno su te iznogirali! Možeš biti dosta gadan da uništiš naš svijet, ali sve u tebi vrišti da si lažnjak, frajeru. Šuplja furka. Sigurno se uništio tatin leteći tanjur dok si doš'o dovde! — Zavrti glavom. — Jednostavno odbijam da povjerujem u tebe, čovječe.

Ledenosive oči trepnu samo jednom. I tada se Torov začuđeni izraz promijeni u osmijeh.

— Nisam shvatio sve tvoje uvrede, ali zbog toga što si me nazvao čovjekom umrijet ćeš prije izlaska sunca. — Az ustane i polož ruku na Chrisovo rame, kao da daje prijateljski blagoslov, no čak je i taj slučajni dodir bio poput stezanja škripa. — Reći ću još samo ovo, crve: mi, Azi, bili smo pozvani i nismo stigli brodovima, čak ni onima što putuju između zvijezda, već na krilima same smrti. Toliko, taj dar znanja ti darujem kao počast tvom prkosu.

I tada, u kovitlacu krzna i pokreta, bića nestane, a Chris opet ostane sam, motreći ugljevlje kako lagano sagorijeva i pretvara se u pepeo.

6Tetutonski svećenici blistali su u crvenom i crnom, njihova odjeća bila

je obrubljena zlatom i srebrom. Platinasta orlova krila bila su im na visokim šljemovima, a oni su koračali oko velikog kruga od uspravljenih kamena, pjevajući na jeziku koji je donekle podsjećao na njemački, ali Chris je znao da je mnogo stariji.

Oltar s izrezbarenim razjapljenim zmajevim ustima bio je kraj lomače. Dim se kovitlao, noseći svijetle iskre prema punom mjesecu. Vrućina je udarala na krug zarobljenika koji su, svaki posebno, bili prikovani lancima za grubo obrađen obelisk.

Bili su licem okrenuti prema jugu, gledajući preko izbočine Gotlanda, preko Baltika, prema obali koja je nekad bila Poljska, a nedugo zatim postala »Tisućugodišnji Reich«.

Voda je bila neprirodno mirna, gotovo staklasta i odražavala gotovo savršenu sliku lomače kraj namreškanog mjesečeva dvojnika.

— Fro se sigurno vratio s Labradora — rekao je O'Leary dovoljno glasno da bi ga Chris čuo uz pjevanje i lupanje bubnjeva. — To objašnjava vedru noć. On je bog oluje.

Chris ga mrzovoljno pogleda. O'Leary se nasmiješi ispričavajući se:

SIRIUS 23

— Oprosti, čovječe. Mislim, on je mali zeleni koji je zadužen za kontrolu vremena. Je li ti sad lakše?

To me i čekalo, pomisli Chris. Suho se nasmije i slegne ram nima— Mislim da sve to sad nije važno.O'Leary je promatrao arijsku braću kako prolaze, noseći veliku svas-

tiku uz golemi totem zmaja. Tehničar je želio nešto reći, ali je onda zatreptao i nešto promrmljao sebi u bradu, kao da se želi nečega prisjetiti. Kad je povorka prošla, on se okrene Chrisu sa zbunjenim izrazom lica:

— Upravo sam se nečega sjetio.— Što je sada, O'Leary Tehničar se namršti:— Ne znam zašto se toga nisam već sjetio. Kad smo na plaži iskr-

cavali dijelove bombe, stari Loki me povukao u stranu. Sve je bilo zbrkano, ali mogao bih se zakleti da sam vidio kako je sakrio upaljački mehanizam H-bombe, Chrise. A ta znači...

Chris kimne:— To znači da je znao da ćemo biti zarobljeni. To sam već shvatio.

O'Leary. Barem nacisti neće dobiti upaljač.— Da. Ali to nije sve čega sam se sjetio, Chrise. Loki mi je rekao da ti

nešto poručim. Rekao je da si ga nešto pitao i da ti prenesem odgovor, koji ćeš razumjeti. — O'Leary zavrti glavom. — Ne znam zašto sam ti to zaboravio reći.

Chris se nasmije. Naravno, pobunjeni Az je stavio čovjeka pod pothipnotičku zapovijed, tako da se sjeti poruke tek kasnije... možda samo u ovakvoj prilici.

— Što, O'Leary? Što ti je rekao da mi kažeš?— Bila je to samo jedna riječ, Chrise. Rekao je da ti kažem: nekro-

mancija. I onda je zašutio. Malo poslije toga zaskočili su nas SS-ovci. Što je time mislio reći, kapetane? Koje je uopće bilo tvoje pitanje? Što sve to znači?

Chris mu nije odgovorio. Zurio je u iskre koje su se dizale prema mjesecu.

Njegovo posljednje pitanje Lokiju bilo je o logorima — o tom užasnom, stravičnom pokušaju smrti koji je prvo počinjen u Evropi a zatim u Rusiji i Africi. Zbog čega su nastali? U tome je sigurno bilo više od samog plana da se eliminiraju problematične manjine.

Još važnije, zašto je Loki, koji inače nije posvećivao pažnju ljudskom životu, stupio u akciju i spasio mnogo ljudi iz tvornica smrti, uz veliku opasnost za sebe samog?

Nekromacija. To je bio Lokijev odgovor na njegovo posljednje pitanje. Loki mu je odgovorio tako da ga može razumjeti, ali taj odgovor nikada neće moći reći nekome važnom.

Nekromacija.Ta riječ je označavala izvođenje magije... ali magije posebne, užasne

vrste. Po legendi, nekromantik je zli čarobnjak koji koristi koncentrirano

SIRIUS 24

polje stvoreno smrtnom agonijom ljudskih bića, da bi pokrenuo svoje čini.Ali to je samo praznovjerna glupost!Ošamućen, Chris pogleda preko pijeska na glomazne Aze koji su

sjedili na pozlaćenim prijestoljima. Čuo je pjevanje svećenika i poželio da tu pomisao može odbaciti kao što je možda mogao nekad. Je li to bio razlog što su nacisti započeli rat koji inače nikad ne bi dobili i što su vjerovali da mogu stvoriti tako koncentrirano, čisto zlo koje će omogućiti da prorade drevne čini? To bi objasnilo mnogo šta. U ljudskoj povijesti razni su narodi poludjeli. I neki pokreti bili su bezumni. Ali još nijedan nije počinio takve zločine s takvom odlučnošću i efikasnošću. Taj užas nije bio toliko usmjeren na smrt koliko na neki užasni cilj iza smrti.

— Oni su... stvorili... Aze. To je Loki mislio kad je rekao da su njegova sjećanja lažna... kad je posumnjao da nije stariji od mene...

— Što si rekao, kapetane? — O'Leary se nagnuo koliko su mu lanci dopuštali. — Nisam te čuo...

Tog trenutka je povorka stala. Vrhovni svećenik, koji je nosio zlatni mač, podigne ga pred Odinovim prijestoljem. Otac bogova ga dotakne i tada se začuje duboko pjevanje Aza, poput grmljavine koja dolazi iz zemlje.

Jedan od okovanih saveznika — Britanac — bio je, ukočen od straha, odvučen od obeliska prema vatri ispred zmajskog oltara.

Chris je zatvorio oči, kao da će time spriječiti da čuje krikove.— Isuse! — prošišti O'Leary.Da, pomisli Chris. Zazovi Isusa. Ili Alaha. Ili boga Abrahamova.

Probudi se, Brahma! Jer tvoji snovi su se pretvorili u noćnu moru.Sada mu je bilo sasvim jasno zašto mu Loki nije odgovorio dok je

postojala još i najmanja mogućnost da se živ vrati kući. Hvala ti, Loki.Bolje da Amerika i Posljednja alijansa izgube boreći se časno nego da

ikad budu u iskušenju zbog tog saznanja... da im volja bude iskušana na ovaj način. Jer ako Saveznici ikad pokušaju primijeniti neprijateljeve načine, u duši čovječanstva neće preostati ništa za što bi se vrijedilo boriti.

Koga bi mi prizvali, pitao se Chris, da smo koristili te čini? Supermana? Ili Kapetana Marvela? Oni bi bili mnogo jači od Aza, sigurno! Naši su mitovi bili bezgranični.

On se nasmije, a smijeh mu se pretvori u jecaj kad je još jedan samrtnički krik proparao noć.

Hvala ti, Loki, što si nam poštedio duše od iskušenja.Nije imao pojma kamo je otišao pobunjeni »bog prijevare« i je li ovaj

poraz samo plašt za neku dublju, tajniju misiju.Jeli to moguće? Chris je razmišljao o tome. Znao je da je moguće.

Vojnici su rijetko kad mogli sagledati cijelu sliku, a predsjednik Marshall nije morao svojim kapetanima iz obavještajne službe reći baš sve. Ovaj je pothvat možda samo varka, djelić u većem planu.

Loseri i sateliti... oni bi mogli biti dio toga. Možda će biti i srebrnih metaka... i grančica imele.

SIRIUS 25

S njegove desne strane zazvekeću lanci. Začuje glas koji je kleo na portugalskom i korake koji su odvlačili još jednog zarobljenika.

Chris pogleda u nebo i odjednom mu padne na u misao, iz ničega.Legende nastaju na čudan način, spozna on.Jednoga dana — čak ako i ne bude bilo srebrnog metka — ovaj će

užas splasnuti. Kad ostane vrlo malo ljudi, možda, i kada Azi više ne budu toliko nahranjeni smrtnom manom koju dobivaju iz kosturnica.

Tada će doći vrijeme kad će ljudski junaci opet nešto značiti. Možda će u tajnim laboratorijima, u izgnanstvu na Mjesecu ili na dnu mora slobodni ljudi i žene raditi i truditi se da naprave oružje, možda i same junake...

Ovaj put je krik bio zagušen, kao da je brazilski izviđač pokušao prkositi svojim neprijateljima, a onda se slomio tek na kraju i pokazao svoju agoniju.

Koraci se približiše. Na svoje iznenađenje, Chris se osjećao laganim, kao da ga gravitacija jedva drži..

— Zbogom, O'Leary — reče kao iz daljine.— Drži se, čovječe!Chris kimne. Pruži ruke prema SS-ovcu odjevenom u crno i srebrno

kad su mu skinuli lance i reče blagim, prijateljskim tonom:— Znate, izgledate prilično glupo za odrasle ljude.Oni iznenađeno zatreptaše. Chris se nasmiješi i stane između njih,

vodeći ih prema oltaru i Azima koji su čekali.Jednog će dana čovjek izazvati ova čudovišta, pomisli, znajući da ovaj

osjećaj lake utrnulosti znači da neće vrištati... i da ništa što će mu činiti neće osjećati nego samo zapažati. Loki je to osigurao. Zato je Varalica toliko mnogo vremena proveo s Chrisom prošle godine... i zato je inzistirao da Chris pođe u ovu misiju. Naš dan će doći. Osveta će pokretati naše potomke. Nauka će ih naoružati. Ali tim junacima trebat će još nešto, shvati. Junacima je potreban poticaj. Trebaju im legende.

Na putu prema Azima, koji su mrmljali, prošli su kraj reda ljudskih »časnika« iz Reicha. Nekolicini su lica sjala od uzbuđenja, ali ostali su tupo sjedili, kao da su izgubljeni. Gotovo je mogao osjetiti očaj u tim zatam-njenim, ludim očima. Bili su svjesni da je nešto što su sami izazvali već davno, davno izmaklo njihovoj kontroli.

Tor se namrštio kad mu se Chris nasmiješio.— Kako ide? — upita on Aza.Prekinuo je njihovu potmulu glazbu i izazvao začuđeno mrmljanje.

Tamo gdje su se psovke i krikovi uklapali u pjesmu, njegov mirni sarkazam je prekinuo ritual.

— Miči se, svinjo! — Jedan SS-Stražar je gurnuo Chrisa, zapravo pokušao ga gurnuti, ali je pao, jer Chris više nije stajao na tome mjestu, naglo je čučnuo ispod nespretnog čovjeka u kričavoj uniformi, provukao mu se između nogu i udario ga rukom po stražnjici, poslavši ga na pod.

Drugi stražar posegne za njim, ali svali se otvorenih usta kad mu je

SIRIUS 26

Chris izvio prste i slomio ih. Trećeg stražara je digao držeći ga za pojas i bacio u vatru, a ovaj je zavrištao od iznenadnog užasa i bola.

Histerična snaga, naravno, spozna Chris, znajući što mu je Loki uči-nio. Četiri niža svećenika pala su slomljenih vratova. Nijedan čovjek to ne bi mogao učiniti a da nije iskorišten, shvatio je Chris negdje u dubini misli. Ali ništa zato, ovo je bilo zabavnije nego što je očekivao.

Zlatni blijesak u kutu oka ga je upozorio... Chris se naglo okrene i sagne, uhvativši Odinovo koplje jednom kretnjom.

— Kukavico! — prošapće on zajapurenom ocu bogova. Zabaci teško, svjetlucavo oružje, uhvati ga objema rukama..:

— Loki, pomozi mi!... i s krikom slomi legendarno oružje preko koljena. Komadi popadaše

na pijesak.Nitko se nije pomaknuo. Čak se i Torov vrteći čekić usporio i zatim

pao. U iznenadnoj tišini Chris je negdje u dubini misli shvatio da mu je bedrena kost slomljena — kao i većina kosti u rukama — i da nesigurno stoji na jednoj nozi.

Ali, najviše je Chris žalio što sada ne može oponašati starog Zidova za kojeg je čuo od jednog preživjelog iz koncentracionog logora. Stojeći ispred groba kojeg je morao sam sebi iskopati, starac se nije molio niti je pokušao razumno razgovarati sa SS-ovcima i nije se srušio u očajanju. Umjesto toga, malo se povukao od svojih ubojica, spustio hlače i glasno progovorio na jidišu, nagnuvši se: »Kish mir im toches!«

— Poljubi me u dupe! — reče Chris Toru.Joši više stražara pritrči i zgrabi ga za ruke. Dok su ga vukli prema

oltaru, on je i dalje motrio crvenobradog boga. Svećenici su ga privezali, ali Chris je bez prestanka gledao u Azove oči.

— Ne vjerujem u tebe — reče. Tor zatrepće i naglo se okrene.Chris se nasmije, znajući da ništa na svijetu neće zaustaviti ovu priču.

Proširit će se. Neće stati.Loki, gade. Iskoristio si me, ali pretpostavljam da bih ti morao

zahvaliti. Samo budi miran, Loki, jednoga dana dohvatit ćemo i tebe.Nasmijao se. Promatrao je zaprepaštenog visokog svećenika kako

prtlja nožem i to mu je bilo silno smiješno. Pomoćnik izbuljenih očiju se tresao i ispustio zastavu sa svastikom. Chris zaurla od smijeha.

Iza sebe je začuo piskutav O'Learvjey smijeh. Onda se nasmije još jedan od zarobljenika, pa još jedan Smijeh poteče poput bujice.

Nad hladnim Baltikom puhao je tih vjetar i nad glavama je brzo putovala nova zvijezda, a stare zvijezde polako su klizile preko neba.

Preveo Goran Pavelić Objavljeno posredstvom P&RGordon R. Dickson

SIRIUS 27

Svemirski brod koji je dolazio iz Nove Zemlje i Freilanda, svjetova podno Sirijskog sunca, kasnio je u slijetanju radi prometne gužve u sve-mirskoj luci u Long Island Soundu. Dva policijska poručnika stajali su i čekali na betonu podno natkrovlja zgrade terminala zavrnutih ovratnika kaputa kako bi se obranili od vjetrom nošene susnježice. Ona se sve više pretvarala u tuču koja je ugrizala i bola sve izložene dijelove tijela. Prostrana površina betona kao da je plesala pod tom bijelom gomilom.

— Evo, dolazi — reče Tyburn, policijski poručnik manhatanskog kompleksa. — Kad ga privedemo, pusti mene da ja govorim.

— Dobro, slažem se — odvrati Breagan, oficir svemirske luke. — Ovdje sam samo da bih vas upoznao... i radi toga što je to moj djelokrug. Možeš se dočepati Kenebucka, njegovih gangsterskih veza i milijuna. Da ovisi o meni, dopustio bih da ga taj vojnik uhvati.

— On je taj — reče Tyburn — koji će prije uhvatiti vojnika... i radi toga sam ja ovdje. Ti bi to trebao znati.

Golemi svemirski brod se poput oprezne planine spustio na betonsku pistu udaljenu otprilike dvjesto metara. Iz njega su se spustile stepenice nalik na metalne noge, te putnici počeše silaziti. Dva policajca su u toj gomili odmah opazila svog čovjeka.

— Golem je — reče Beagan kad su pošli prema njemu.— Svi su oni takvi, ti profesionalni vojnici sa Dorsajskog svijeta —

SIRIUS 28

odvrati Tyburn pomalo nervozno, skupivši uslijed hladnoće ramena ispod plašta. — Takva im je vrsta.

— Znam da su visoki — reče Breagan. — Ovaj je još viši. Prvi putnici već su krenuli prema njima; njihov je plijen bio među

njima. Tyburn i Breagan mu pođoše u susret. Njegova izražena vojnička ukrućenost naslućivala se i u civilnom odijelu koje je nosio kao da je i ono bilo uniforma. Tyburn se ulovi kako netremice zuri u visok lik koji je dolazio prema njemu. I ranije je sretao profesionalne vojnike sa Dorsaja i pečat njihove vrste je uvijek jasno vidio na njima. Ali, na ovome je čovjeku to bilo još jasnije, puno jasnije nego na drugim koje je Tyburn do tada bio vidio. Kao da je na neki način bio sam inkarnirani duh Dorsaja.

Tyburn se prisjeti dosjea u svom uredu: Dorsajac je bio jedan od blizanaca. Zvali su se Kensie i Ian, bili su iz obitelji Graeme u Foraliji na planeti Dorsaj. U izvještaju je pisalo da se Kensie ljudima dopadao, dok je Ian koji se sada približavao Tyburnu izgledao smrknuto i osamljeno.

Zureći u čovjeka koji je išao prema njemu, Tyburn je u cijelosti, bio uvjeren u istinitost dosjea. Susnježica i hladnoća su ga sve više zahvaćali i on na trenutak čak i povjeruje u staru izreku koja je govorila da ako se rođeni vojnici sa Dorsaja povuku na svoj mali kameniti svijet i izazovu ostatak ljudskog roda, ni jedna od ostalih trinaest naseljenih planeta im se ne bi mogla suprotstaviti. Nekoć se Tyburn smijao toj ideji. A sada, gledajući kako se Ian približava, nije se mogao smijati. Čovjek poput ovog bi živio iz drukčijih razloga no što ih ima običan čovjek... a i umro bi iz drukčijih razloga.

Tyburn odagna svoja suluda razmišljanja. Osoba koja mu dolazi u susret, prisjeti se istog trena, bio je profesionalni vojnik i ništa više.

Ian je već skoro bio blizu njih. Dva se policajca provuku kroz gomilu i stanu pred njega.

— Komandant Ian Graeme? — upita Breagan. — Ja sam Kaj Breagan iz policije svemirske luke. Ovo je poručnik Walter Tyburn iz jedinica Manhattanskog kompleksa. Možete li nam posvetiti nekoliko minuta?

Ian Graeme kimne, nekako nezainteresirano. Okrenuo se i krenuo s njima; njegov duži korak prisiljavao ih je na žustriji hod dok su ga vodili mimo uobičajenog puta putnika. Prošli su kroz otvorena metalna vrata u drugi dio terminala i pred njima se ukaza natpis »Nezaposlenima ulaz zabranjen«. Kad su ušli, popeše se dizalom—crijevom do ureda na zadnjem katu terminala, te posjedaše oko stola u jednom od ureda.

Ian cijelo to vrijeme nije ništa rekao. Sad je sjedio na svojoj stolici s istom nezainteresiranom strpljivošću, zureći u Tyburna koji je sjedio za stolom, i u Breagana koji je sjedio uza zid na desnom kraju stola. Tyburn se ulovi kako i sam sa divljenjem gleda u nj. Ne u granitno lice, već u masivne snažne ruke čovjeka, koje su besposleno visile između naslona za ruke koji su podržavali njegove podlaktice. Tyburn sa naporom digne pogled s tih ruku.

— Onda, komandante — reče prisiljavajući se da napokon pogleda u

SIRIUS 29

tamno bezizražajno lice — kako smo shvatili, vi ste ovdje, na Zemlji, zbog posjete.

— Da vidim rođaka jednog mog oficira — Ianov je glas, kad je na-posljetku progovorio, bio vrlo blag u usporedbi sa njegovom cjelokupnom pojavom. Glas mu je bio dubok i smiren, ali bez boje... poput glasa koji je već odavno zaboravio potrebu da bude ljutit ili prijeteći. Samo... bilo je nečeg sjetnog u njemu, pomisli Tyburn.

— Jamesa Kenebucka? — upita Tyburn.— Tako je — odvrati lan dubokim glasom. — Njegov je mlađi brat,

Brian Kenebuck, bio u mojoj skupini na posljednjem zadatku na Freilandu. Umro je prije tri mjeseca.

— Da li uvijek posjećujete rodbinu vaših poginulih oficira? — nastavi Tyburn.

— Kadgod je to moguće. Naravno, oni obično umiru na dužnosti.— Shvaćam — odvrati Tyburn. Uredski stolac u kojem je sjedio bio

mu je nekako tvrd i neudoban. Malo se promeškolji.— Niste naoružani, zar ne, komandante?— Nisam — odgovori Ian. Nije se čak ni nasmiješio.— Dakako, dakako — nastavi Tyburn pun nelagode. — To nije ni

važno — govorio je i ponovo, unatoč svim svojim nastojanjima, gledao u dvije masivne opuštene ruke nasuprot.

— Vaši su... udovi sami po sebi smrtonosno oružje. Znate, mi ovdje registriramo profesionalce u karateu i boksu... ili možda to niste znali?

Ian kimne.— Da — nastavi Tyburn. Ovlaži usne, pa se razbjesni na sebe što je to

učinio. Dovraga i s mojim naredbama, odjednom pomisli. Ne moram ovdje sjediti i praviti budalu iz sebe pred ovim čovjekom, bez obzira koliko veza i milijuna Kenebuck imao. — Dobro, gledajte, komandante — nastavi hrapavim glasom i nagne se naprijed. — Sjeverna policija Freilanda obavijestila nas je o vama. Oni smatraju da vi držite Kenebucka... Jamesa Kenebucka... odgovornim za smrt njegova brata Briana — govorio je, a Ian ga je gledao i šutio. — Pa — nastavi Tyburn grubo nakon duže vremena — da li je to istina?

— Vođa odreda, Brian Kenebuck — mirno će Ian — je svoj odred, koji se u to vrijeme sastojao od tridesetšestero ljudi, vodio, protivno nare-đenjima, na neprijateljsko područje mnogo dublje no što je to bilo pot-rebno. Njegov je odred bio opkoljen i desetkovan. On i još četvorica uspjeli su se vratiti do svojih borbenih linija. Radi takvog ponašanja u ratnim uvjetima sudio mu je prijeki sud po Zakonu plaćenika. Ona četvorica koji su se vratili s njim, svjedočili su protiv njega. Bio je proglašen krivim i ja sam naredio da ga strijeljaju.

Ian prestane govoriti. Glas mu je bio potpuno miran, ali je u načinu na koji je govorio bilo toliko riješenosti tako da je, kad je završio, u sobi nastala stanka dok su Tyburn i Breagan zurili u nj kao u transu. Tyburna zatim ponovo privede svijesti tišina koja mu je odzvanjala u ušima.

SIRIUS 30

— Nije mi jasno što sve to ima veze sa Jamesom Kenebuckom — reče. — Brian je prekršio... vojna pravila, i radi toga je kažnjen. Dakle, čini mi se da ako je netko odgovoran za smrt Briana Kenebucka, onda ste to vi. Zašto to povezujete s nekim tko u to vrijeme nije čak ni bio tamo, s nekim tko je sve to vrijeme bio ovdje, na Zemlji, s Jamesom Kenebuckom?

— Brian je — reče Ian — bio njegov brat.Ta je tvrdnja bila izrečena bez ikakvih osjećaja, mirno i hladno razum-

na, u tihom svijetlom uredu. Tyburn primijeti da su se njegove otvorene šake čvrsto stisle u pesnice na stolu. Duboko uzdahne i poče govoriti ravnomjernim službenim glasom.

— Komandante — reče — ne pretvaram se da vas razumijem. Vi ste čovjek sa Dorsaja, produkt jedne od odvojenih kultura tamo među zvijez-dama. Ja sam samo staromodni Zemljanin, no ja sam policajac iz Man-hattanskog kompleksa, a James Kenebuck... pa, eto, on plaća porez u Manhattanskom kompleksu.

Primijetio je da govori ne gledajući Iana u oči. Prisili se da ih pogleda... bile su tamne i nepomične.

— Dužnost mi je da vas obavijestim — Tyburn nastavi — da smo primili na znanje da ćete izvršiti odmazdu nad Jamesom Kenebuckom zbog smrti Briana Kenebucka. To su dakako samo nagađanja i sve dok ovdje, na Zemlji, ne prekršite neki zakon, slobodni ste da idete gdje hoćete i da se susretnete s kim želite. Ali, ovo je Zemlja, komandante.

Zastane nadajući se da će Ian učiniti neki pokret, prouzrokovati neki zvuk. Ali Ian je samo sjedio i čekao.

— Mi ovdje nemamo Plaćenički zakonik, komandante — Tyburn nastavi oporim glasom. — Nemamo feudalnih prava, nemamo droitde-main. Ali imamo zakone. Ti zakoni govore, da iako čovjek može biti najgori živući ubojica, nitko mu ne smije skinuti ni vlas s glave sve dok mu se ne sudi po našim zakonima. Nisam ja taj tko bi mogao reći da li je to najbolji način ili nije; ja sam ovdje samo da vam kažem da je kod nas tako — reče i zagleda se u tamne oči. — Dakle — nastavi bez uvijanja — svjestan sam da ako ste odlučili da pokušate ubiti Kenebucka, bez obzira na posljedice, ja to ne mogu spriječiti.

Zastane i pričeka. Ali Ian ne progovori. — Znam — nastavi Tyburn — da mu možete prići poput svakog drugog građanina i onda ga možete pokušati ubiti golim rukama prije no što vas itko bude mogao spriječiti. Ja vas u tom slučaju ne mogu spriječiti. Ali ono što mogu učiniti ako uspijete u svojoj namjeri jest da vas nakon toga uhapsim, da vas osude i izvrše egzekuciju zbog ubojstva. A bit ćete uhvaćeni i osuđeni, u to ne sumnjajte. Ovdje na Zemlji ne možete ubiti Jamesa Kenebucka, kao što bi netko poput vas ubio čovjeka, i izbjeći kaznu, shvaćate li to, komandante?

— Da — odvrati Ian.— Dobro — reče Tyburn i duboko izdahne. — Znači, shvaćate. Vi ste

razuman čovjek i profesionalac. Između onoga što sam mogao doznati o Dorsajcima je i jedno od vaših vojnih načela da je dio čovjekove dužnosti

SIRIUS 31

prema sebi samome da ne baca život uzalud radi beznadežnih razloga. A taj vaš cilj da kaznite Kenebucka radi smrti njegova brata je beznadežan.

Zastane. Ian suspregne pokret koji je prethodio ustajanju.— Pričekajte — reče Tyburn.Došao je do najtežeg dijela razgovora. Pripremio je govor za taj tre-

nutak i uvježbavao ga više puta... no sada više nije vjerovao u to da će promijeniti Ianov stav.

— Još nešto — nastavi. — Vi ste od ljudi koji žive za vojne logore i bojišta, vojnik, i vjerojatno mislite o sebi kao o poduzetnoj osobi. Ali ovdje, na Zemlji, su te vaše posebne vještine uglavnom nezakonite. A bez njih ste bezuspješni i bespomoćni. S druge strane, Kenebuck ima sve sup-rotne osobine. Ima novac... milijune. Ima i veze, doduše neke vrlo sum-njive. A rođen je i odrastao je ovdje, na Manhattanskom kompleksu — Tyburn je odrešito zurio u visokog tamnoputog čovjeka, žarko želeći da ovaj shvati. — Da li me shvaćate? Da sada, na primjer, vi ovdje umrete, mi možda ne bismo mogli radi toga osuditi Kenebucka. A vas bismo mogli osuditi i učinili bismo to. Razmislite o tome.

Sjedio je i još uvijek zurio u Iana. No, Ianovo je lice i dalje bilo bezizražajno, nije odavalo da je shvatio poruku.

— Hvala vam — izusti Ian. — Ako je to sve, idem.— To je sve — odvrati poraženo Tyburn. Gledao je kako Ian odlazi.

Nakon što je Ian otišao pogledao je Breagana. Njegovo je lice bilo blijedo.• • •

Ian izađe iz terminala i zaustavi taksi i krene prema Manhattanskom kompleksu, do hotela »John Adams«. Uzme sobu na četrnaestom katu, u dijelu hotela u kojem su gosti kratko odsjedali i raspita se gdje se nalaze prostorije Jamesa Kenebucka, koji je stanovao u rezidencijalnom dijelu istoga hotela. Zatim mu posla posjetnicu sa zahtjevom da ga može posjetiti. Nakon toga ode u svoju sobu, raspremi prtljagu koja je već bila dop-remljena sa svemirske luke, te izvadi mali zapečaćeni omot. U tom trenutku začuje se nježna zvonjava i iz automata na zidu sobe ispadne njegova posjetnica. Padne u pliticu podno automata i on je uze da pročita što na njoj piše. Poruka je bila napisana olovkom. Glasila je: »Popnite se. K.«

Gurne posjetnicu i paketić u džep i izađe iz sobe. Tyburn koji ga je pratio do hotela, i preko senzora ugrađenih u zidove i stropove, promatrao sve što je radio, napola ustane sa stolice u prostoriji nasuprot Kenebuck-ovim. Ovdje je prostoriju zaposjela policija kao svoju osmatračnieu. Zatim bespomoćno opsuje i ponovo sjedne kako bi na ekranu promatrao Ianovo kretanje. Još se nije ništa dogodilo zbog čega bi policajac trebao reagirati... nije mu preostajalo ništa drugo do gledati.

Gledao je kako lan hoda po sagu niz hodnik sve do tube—dizala, penje se na osamnaesti kat i izlazi pred teška prozirna vrata koja su odvajala rezidencijalni dio od ostalog dijela hotela. Stavio je posjetnicu sa Kenebuckovom porukom pred ekran pokraj vrata, a ona jedva čujno ispuste zrak i otvoriše se da ga propuste. On uđe, dođe do drugog dizala i popne se

SIRIUS 32

još trinaest katova više. Pred njim se otvoriše crna vrata... on koraktne prema malom predsoblju i nađe se okružen trojicom ljudi.

Bili su visoki... jedan od njih bio je div dugog i mršavog lica, a bio je čak i viši od Iana... i bili su snažni. Promatrajući ih preko senzora u stropu predsoblja koje je policija ovdje, dan ranije bila ugradila, Tyburnu je postalo sve prepoznatljivo iz dosjea. Bili su to snagatori iz podzemlja koje je Keneburk iznajmio kada je čuo da Ian dolazi. Bili su naoružani, brutalni i s rukama na pištoljima... bijesni psi iz podzemlja. Nakon što je učinio prvi korak i stupio među njih, Ian se više ne pomakne. Uslijedio je neki čudni, neprirodni prekid bilo kakvog pokreta u sobi.

Trojica su stajali i provjeravali. Spremali su se da stave ruke na lana i pretraže ga te da ga, vjerojatno, malo i obrade. Ali nešto ih je spriječilo, neka nagla promjena u zraku. Gledajući to, Tyburn i sam osjeti istu promjenu, no u prvi trenutak je nije razumio. A onda je shvatio.

Razlika je bila u Ianu, u načinu na koji je tamo stajao. On je, Tyburn je to vidio, jednostavno... čekao. Ponovo je vidio onu istu strpljivu nezainte-resiranost koju je vidio u uredu terminala. U djeliću sekunde, dok je kročio u sobu, otkrio je ljude, procijenio ih i stao. Sada je bio red na njima i čekao je da jedan od njih napravi prvi korak.

Neka vrsta crne munje prijeđe malim predsobljem. Svima je odmah bilo jasno, i Tyburnu i trojici muškaraca, da će prvi koji dotakne Iana biti prvi na koga će Dorsajski vojnik dići ruku... a ta je ruka značila smrt.

Tyburn prvi put u životu vidje snagu Dorsajskog borca koja je bila očigledna i bez ijedne izgovorene riječi. Ian je stajao a sama njegova pojava upozoravala je na opasnost. Ljudi oko njega bili su poput divljih pasa, ali bilo je jasno da je Ian vuk. Trojica su se razlikovali i Tyburn to tek sada primijeti. Psi... pa čak i divlji... bore se, a onaj koji izgubi, ako uspije, bježi. Ali ni jedan vuk ne bježi. Jer vuk gubi samo jednu bitku i u njoj umire.

Trenutak nakon toga, kada je postalo sasvim jasno da se ni jedan od trojice neće pokrenuti, lan istupi. Prođe pokraj njih i ne očešavši se ni o jednog, ode do unutarnjih vrata na suprotnoj strani, otvori ih i uđe.

Ušao je u dnevnu sobu na tri nivoa koja se prostirala sve do širokog prozora sa podignutim staklom, ispunjenog crnilom i snježnom noći. Dnevna je soba ustvari zauzela cijeli apartman i bila je puna ljudi, bogato odjevenih muškaraca i žena. U rukama su imali čaše za koktele, sjedili su ili stajali, i razgovarali. Zrak je bio zagušljiv od alkohola, mirisa žena i dima cigareta. Činilo se da nisu obratili pažnju na njegov dolazak, ali su ga njihove oči pritajeno pratile dok je prolazio pokraj njih.

Išao je kroz gomilu krčeći put prema osobi koja je stajala ispred tamnog prozora i koja je bila visoka skoro kao i on; bio je uspravan, atletski građen, privlačna lica oštrih crta i skoro bijele svijetle kose, i nekom je nevjericom zurio u Iana.

— Graeme...? — upita taj čovjek kad je Ian zastao pred njim. Njegov je glas u tome trenutku nepribranosti odavao dvije razine: donja je bila

SIRIUS 33

napola razbijačka, puna vina i grubosti, a gornja puna uljudnih akcenata. — Moji momci... niste — poče i zastane —... ništa ostavili kod njih kada ste ušli.

— Nisam — odvrati Ian. — Vi ste, naravno, James Kenebuck. Nalikujete bratu — reče, a ovaj je zurio u nj.

— Samo trenutak — reče, odloži čašu, okrene se i hitro prođe kroz gomilu, te uđe u predsoblje i zatvori vrata za sobom. U tišini prostorije najprije je vladao muk, onda se začula oštra nerazgovjetna provala glasova, a potom je opet zavladala tišina. Kenebuck se vrati u sobu, a na obrazima vidjele su se dvije mrlje ljutnje. Stigavši do Iana, suoči se s njim.

— Da — reče. — Trebalo je da mi... kažu kada ste ušli — zašuti, očigledno očekujući da Ian progovori, ali on je samo stajao, ispitivao ga pogledom, sve dok Kenebuckovi obrazi nisu postali još crvenijima.

— Dakle? — upita naglo. — Onda? Došli ste zbog Briana, zar ne? Zašto? Znam da je ubijen — nastavi prije no što je Ian mogao odgovoriti, a ton mu odjednom postane brutalan — tako mi to ne trebate govoriti. Pretpostavljam da mi želite reći da je pokazao zavidnu hrabrost... da je odbio crni povez i tako to...

— Ne — odvrati Ian. — Nije umro dostojanstveno.Čuvši to, Kenebuckovo se visoko mišićavo tijelo trzne kao da su ga

pogodili meci nekog nevidljivog streljačkog voda.— Dakle... tako! — ljutito se nasmije. — Prešli ste udaljenost

nekoliko svjetlosnih godina da me vidite i to mi kažete! Mislio sam da vam je bio drag... da vam je Brian bio drag.

— Da mi je bio drag? Nije — Ian zatrese glavom. Kenebuck se ukruti, a lice mu na trenutak osta začuđeno. — Ustvari — nastavi Ian — bio je lovac na slavu. To ga je učinilo lošim vojnikom i još lošijim oficirom. Bio bih ga premjestio izvan moje komande da sam imao vremena prije no što je počela kampanja na Freilandu. Radi njega smo te noći izgubili trideset i dvoje ljudi u njegovom odredu.

— Oh — Kenebuck se pribere i kiselo pogleda Iana. — Tih trideset i dvoje. Vi ih imate na savjesti... je li to možda to?

— Nije — odvrati Ian. Ta riječ nije bila naglašena, no Tyburnovim se ušima učinilo kao da je zbrisao Kenebuckovo pitanje otresitošću sličnom preziru. Kenebuckovi obrazi ponovo planuše.

— Brian vam nije bio drag i ne muči vas savjest... radi čega ste onda ovdje? — odbrusi.

— Dužnost mi to nalaže — odvrati Ian.— Dužnost? — Kenebuckovo je lice bilo nepomično, ukrućeno.Ian polagano posegne u svoj džep kao da želi izvući revolver i predati

ga naoružanom neprijatelju, te kao da ne želi da se njegov pokret krivo protumači. Izvadi paket.

— Donio sam vam Brianove osobne stvari — reče, okrene se i ostavi paket na stolu pokraj Kenebucka. Ovaj je zurio u paket, a boja lica mu je postajala sve bljeđa, poput njegove kose. Onda polako, oklijevajući, kao da

SIRIUS 34

se približava zamci, posegne za njim i oprezno ga podigne. Držao ga je, a onda se okrene prema Ianu, zagleda mu se u oči, skoro zahtjevno.

— Sto je ovdje? — upita Kenebuck, tek nešto jačim glasom od šapata i čudnim naglaskom.

— Brianove stvari — odgovori Ian gledajući ga.— Da... dakako. Dobro — odvrati Kenebuck. Bilo je očigledno da se

nastoji pribrati, ali glas mu je i dalje bio poput šapata. — Pa... mislim da je to sve.

— Tako je — reče Ian. Netremice su se promatrali. — Doviđenja — doda, okrene se i vrati kroz tihu gomilu, te izađe iz sobe. Trojica snagatora više nisu bili u predsoblju. Uđe u dizalo i vrata se u svoju sobu.

• • •Tyburn se poslužio pomoćnim dizalom; nije morao mijenjati dizalo

kao Ian, pa ga je već čekao kada je ovaj ušao. Izgledalo je da Ian nije iznenađen što ga ovdje vidi i samo ga je ovlaš pogledao dok je prilazio šanku na kojem se nalazila boca dorsajskog viskija, a koja je već ranije bila dostavljena.

— Dakle, o tome se radi! — provali Tyburn pun olakšanja. — Ušli ste da ga vidite i završilo je tako da vas je pustio da odete. Sad se možete spakirati i otići. Gotovo je.

— Nije — odvrati Ian. — Ništa još nije gotovo — reče, natoči dva do tri prsta oštrog tamnog viskija u čašu, te prinese bocu nad drugu čašu. — Piće?

— Na dužnosti sam — oštro odvrati Tyburn.— Napravite kratki odmor — Ian mirno reče. Natoči malo viskija u

drugu čašu, uze obje čaše, prijeđe sobu i doda jednu Tyburnu. On je prihvati. Ian je zakoraknuo na povišeni dio poda ispred golemog prozora. Vani je pala noć. Grad, nejasno vidljiv dolje u gradskoj rasvjeti, je ovdje povrh štita protiv vremenskih nepogoda još uvijek udarao o prozirnu plohu poput malih mračnih duhova.

— Ostavi to, čovječe. Sto još želiš? — ispali Tyburn. — Zar ne shvaćaš da te pokušavam zaštititi... baš kao i Kenebucka? Ne želim da itko bude ubijen! Ako sada ostaneš ovdje, značiti će da sam to tražiš. Stalno ti govorim, ovdje na Manhattanskom kompleksu, ti si bespomoćan a ne Kenebuck. Zar misliš da nije napravio plan kako da te se riješi?

— Nije, dok nije siguran — reče Ian odvraćajući pogled od grada.— Siguran? U što? Slušaj, komandante — nastavi Tyburn nastojeći

smireno govoriti — pola sata nakon što smo od Sjeverno-Freilandske policije doznali za tebe, Kenebuck je nazvao moj ured i zatražio policijsku zaštitu — ljutito zastane. — Nemoj me tako gledati. Ne znam kako je doznao da dolaziš! Kažem ti, bogat je i ima veza! Zapravo ta policijska zaštita samo je paravan, izgovor, za sve što je isplanirao u vezi s tobom. Vidio si one tipove u predsoblju apartmana!

— Jesam — odvrati Ian bez ikakvog osjećaja.— Pa razmisli o tome! — oštro će Tyburn i na trenutak ga pogleda. —

SIRIUS 35

Slušaj, ne zagovaram ga. Dobro... dopusti da ti kažem nešto o njemu. Znamo da se pokušavao riješiti Briana od njegove desete godine... ali, dovraga komandante, ni Brian nije bio anđelak...

— Znam — odvrati Ian sjedajući na stolicu nasuprot Tyburnu.— Dobro, znaš! Ipak ću ti reći — nastavi Tyburn. — Njihov je djed

bio lokalni glavešina... bio je u svakoj organiziranoj krijumčarskoj akciji na zapadnom dijelu obale. Bio je jedan iz bande, zarađivao je silne milijune koji su stizali iz sumnjivih izvora. Za života njihova oca ti su se milijuni investirali u zakonske poslove. Treća generacija, James i Brian, nije nasli-jedila ništa protuzakonito. Dovraga, da smo i željeli, nikada im ne bismo mogli dati ni opomenu za krivo parkiranje. Kada im je otac umro, James je imao dvadeset, a Brian deset godina, a s njegovom smrti nestala je i najmanja mrlja s obiteljskog imena. Ali, oni su i dalje održavali svoje lo-povske veze, komandante — govorio je Tyburn, a Ian je sjedio, držao čašu i znatiželjno ga promatrao. — Zar ne shvaćaš? — nastavi oštro Tyburn. — Kažem ti, pravno, na papiru, Kenebuck je pravo dvadeset i četiri karatno zlato. Ali, njegova je obitelj bila gangsterska, bio je odgajan kao gangster i na taj način i misli! Nije želio da s bratom dijeli kraljevski kolač... i odlučio ga se riješiti. Nije ga mogao tek tako ubiti, pa je odlučio da ga uništi, ocrni, da mu slomi duh, sve dok Brian jednom ne bude previše riskirao pokušavajući biti poput brata i dok ga to ne ubije.

Ian polako kimne glavom.— Dobro! — reče Tyburn. — Tako je Kenebuck napokon uspio. Ga-

njao je Briana sve dok ovaj nije pobjegao i postao profesionalnim vojni-kom... netko kome Kenebuck ne bi ostavio svoje vino, žene i pjesmu da u njima na trenutak uživa. A on to može, može sve što zaista želi, koman-dante. S tim prijetvornim stavom i svim onim milijunima, dobro razmišlja, a trening mu omogućava dobar fizički izgled. No, dobro. To govori da ni Brian nije bio neka dobra dušica i da je sa sobom odveo nekoliko vojnika kad je naposljetku odlučio da učini ono što je Kenebuck želio i ubije sam sebe. Dobro! Ali što ti možeš učiniti? Sto bilo tko može učiniti, sa svom onom lovom, vezama i zakonom na Kenebuckovoj strani? A zašto bi ti uopće i razmišljao da učiniš nešto s tim u vezi?

— To mi je dužnost — odgovori Ian. Popio je polovicu viskija iz čaše. Odsutno i nekako zamišljeno okrene čašu, gledajući kako tamna tekućina ističe pod uticajem sila pokreta i gravitacije. Pogleda u Tyburna. — Znate to, poručnice.

— Dužnost! Zar je dužnost toliko važna? — upita oštro Tyburn. Ian ga je netremice promatrao, zatim skrene pogled prema prozoru i gradu.

— Ništa nije važnije od dužnosti — reče lan više za sebe; glas mu je bio zamišljen i dalek. — Plaćeničke trupe imaju pravo da se brinu i štite od svojih vlastitih oficira. Kad ne mogu, imaju pravo na zadovoljenje pravde, tako da se onemogući sličan događaj. Ta pravda je dužnost.

Tyburn zatrepće i neočekivano ućini mu se da se zid u njegovim mislima ruši.

SIRIUS 36

— Pravda za ono tridesetdvoje Brianovih vojnika! — reče odjednom shvativši. — To te dovelo ovdje!

— Da — Ian kimne i podigne čašu kao da je ostatak nudio duhovima grada.

— Ali — reče Tyburn zureći u nj — ti pokušavaš podvrgnuti pravdi civilno lice. A Kenebuck ima više naoružanih i bolje je pripremljen...

• • •Zujanje ekrana komunikatora u kutu sobe ga prekine. Ian spusti praznu

čašu, ode do ekrana. i spusti tipku. Njegova su široka ramena i leđa skrivala ekran od Tyburna, ali on je ipak čuo glas.

— Da?— Graeme... — sobom se začuje Kenebuckov glas —... slušate li?— Slušam — mirno odvrati Ian.— Sada sam sam — govorio je Kenebuck. Glas mu je bio grub i

napet. — Gosti su mi otišli. Upravo sam pregledao Brianove stvari... — zastane i Tyburnu se učinilo kao da je nedovršena rečenica ostala visiti u zraku. Ian je pustio da tako bude

— Da? — naposljetku upita.— Možda sam bio malo nagao... — nastavi Kenebuck. No, ton

njegova glasa nije pristajao njegovim riječima. Bio je divlji. — Zašto sada, kada sam sam, ne dođete gore i... razgovarat ćemo o Brianu?

— Dolazim — reče Ian, prekine vezu i okrene se.— Čekaj! — uzviknu Tyburn dižući se iz stolice. — Ne možeš ići

gore!— Ne mogu? — lan ga upitno pogleda. — Pozvan sam, poručniče —

nastavi. Riječi pogode Tyburna poput mokre krpe i kao da su ga probudile iz sna.

— To je točno... — zurio je u Iana. — Zašto? Zašto te je ponovo pozvao?

— Imao je vremena — odvrati lan — da ostane nasamo. I da pogleda Brianov omot.

— Ali... — namrgodi se Tyburn. — U tom paketu nije bilo ničeg važnog. Sat, novčarka, putnica, neki papiri... Carina nam je dala popis njegovih stvari. Nije bilo ničeg neobičnog.

— Tako je — reče Ian. — I zato me želi ponovo vidjeti:— Ali, Sto želi?— Mene — reče Ian. Susretne Tyburnov upitni pogled. — Uvijek je

bio ljubomoran na Briana — objašnjavao je Ian pažljivo. — Bojao se da će ga Brian nadrasti i nadmašiti. Zato ga je i pokušao slomiti, pa čak i ubiti. Ali, Brian se sad vratio da se suoče.

— Brian...?— U meni — objasni Ian i krene prema vratima.Tyburn je gledao kako se okreće, a zatim odjednom, poput čovjeka

koji se budi iz sna žurno krene za njim.— Čekaj! — strogo progovori. — On neće biti sam! Gangsteri će te

SIRIUS 37

vrebati iza zidova. Sigurno će ti namjestiti zamke...Ian bez muke skine policajčevu ruku sa svoje.— Znam — odvrati i ode.Tyburn je stajao na dovratku i gledao kako nestaje. Kad je Ian ušao u

dizalo, pokrene se. Potrči prema pomoćnom dizalu koje će ga dovesti do njihove policijske osmatračnice i sa koje će preko senzora u stropu Kenebuckove dnevne sobe moći sve gledati.

• • •Kada je Ian po drugi put stupio u predsoblje, ono je bilo prazno. Ode

do vrata dnevne sobe koja su bila otvorena i uđe. Soba je bila prazna, a čaše i prepune pepeljare još uvijek su se nalazile po stolovima; svjetla su bila prigušena. Okrenut leđima prema širokom prozoru u dnu sobe, Kenebuck ustane sa stolice, Ian krene prema njemu i zaustavi se kad su bili jedva pola metra udaljeni jedan od drugoga.

Kenebuck je na trenutak stajao tu promatrajući ga, a koža lica mu je bila napeta. Tad učini pokret desnom rukom, kratak i gotovo ljutit. Taj pokret je odavao da je pio.

— Sjednite! — reče. Ian izabere udobnu stolicu, a Kennebuck sjedne u onaj sa kojeg se malo prije bio digoao. — Piće? — upita. Na stolu pokraj i između njih nalazilo se piće i čaše. Ian odmahne glavom. Kenebuck natoči sebi piće.

— Onaj paket sa Brianovim stvarima... — naglo progovori, a bjeloočnice mu bljesnuše pod kapcima kada je na trenutak pogledao Iana. —... to su samo njegove osobne stvari. Nema ničeg više!

— A što ste još očekivali? — upita mirno Ian. Kenebuckove ruke naglo stisnuše čašu. Netremice je gledao Iana, a

zatim prasne u smijeh koji je u golemoj praznoj prostoriji pomalo divlje odzvanjao.

— Ne, ne... — reče glasno. — Ja postavljam pitanja, Graeme. Ja ću ih postavljati! A radi čega ste, uostalom, prešli toliki put da me posjetite?

— To je moja dužnost — odgovori Ian.— Dužnost? Dužnost... prema kome... Brianu? — Kenebuck je

izgledao kao da će ponovo prasnuti u smijeh, a zatim se predomisli. Ponovo je vidio njegove divlje bjeloočnice. — A što je vama značio netko poput Briana? Rekli ste da vam čak nije bio ni drag.

— Ne radi se o tome — tiho odvrati lan. — Bio je jedan od mojih oficira.

— Jedan od vaših oficira! Bio je moj brat! To je više od toga što je bio vaš oficir!

— Nije — odvrati Ian nepromijenjenim glasom — kada se radi o pravdi.

— Pravdi? — Kenebuck se nasmija. — Pravda za Briana? Da li se o tome radi?

— I za tridesetdvojicu regruta.— Oh... — Kenebuck prodahće smijući se. — Trideset i dvojica... ta

SIRIUS 38

trideset i dvojica! — zatrese glavom. — Nikad nisam sreo tu vašu trideset i dvojicu, Graeme i ne možete me radi njih osuđivati. To je bila Brianova greška; on i njegova ideja... Za što je bio optužen? Oh, da, da su on i njegova grupa od trideset i dvojice ili trideset i šestorice ljudi mogli napasti neprijateljski štab i vratiti se sa zarobljenim neprijateljskim komandantom. Vratiti se... ovjenčani slavom — Kenebuck se ponovo nasmije. Ali nije im uspjelo. Nije to moja krivica.

— Brian je to učinio — reče Ian — da vam pokaže. Vi ste taj koji ga je prisilio da to učini.

— Ja? Zar sam ja kriv što se on nikada nije mogao mjeriti sa mnom? — upita Kenebuck zagledavši se u čašu, naglo ispije gutljaj, a onda je opet poče premještati po rukama. — Nikad me nije mogao ni pristići — nasmiješi se u sebi i blijedo pogleda u Iana. — Ja sam jednostavno bolji čovjek, Graeme. Bolje bi bilo da to zapamtite.

Ian ništa ne reče. Kenebuck ga je i dalje netremice promatrao. Malo pomalo Kenebuckovo lice postajalo je divlje.

— Ne vjerujete mi, je li? — tiho će Kenebuck. — Bilo bi bolje da mi vjerujete. Ja nisam Brian i ne brinu me Dorsajci. Vi ste tu, a suočavam se s vama... sam.

— Sam? — upita Ian. Tyburn koji se nalazio poviše njih i koji je sve slušao i promatrao preko skrivenih senzora, pomisli kako je po prvi put u Ianovu glasu osjetio neku emociju... prezir... Ili mu se to samo učinilo?

— Sam... — James Kenebuck se ponovo nasmije, ali oprezno. — Ja sam civilizirani čovjek, a ne neki provincijalac. No, to ne znači da moram biti budala. Da, imam ljude koji vas iza zidova drže na oku. Bio bih glup kad ne bih tako postupio. A imam i ovog... — on zazviždi i pojavi se nešto veličine manjeg psa, ali napravljeno od glatko crnog metala; izroni iza sjedeljke i smjesti se na zračnom jastuku do njihovih nogu, povrh saga.

Ian pogleda naniže. Bila je to neka vrsta školske torbe sa otvorom na gornjem dijelu iz kojeg su stršala dva metalna ticala.

— Medicinska naprava — reče Ian i lagano kimnu glavom.— Da — odvrati Kenebuck — a radi tako da reagira na bilo čije

otkucaje srca u prostoriji gdje se nalazi. Dakle, shvaćate li, ne bi vam pomoglo čak i kad biste znali gdje su moji čuvari i kad biste ih savladali. Cak i kad biste me ubili, ova bi naprava na vrijeme stigla do mene i spriječila da to bude konačno. Tako, ne možete me ubiti. Odustanite! — nasmije se i nogom gurne napravu. — Vrati se — zapovijedi joj, a ona nestane iza sjedeljke. —Tako, vidite... — nastavi —... to su samo razumne mjere opreza. Nema trikova. Vi ste vojnik... a što to znači? Moćnija snaga. Moćnija taktika. To je sve. Ja nadilazim vašu snagu, imam više ljudi, činim vašu taktiku beskorisnom... a što ste vi? Ništa — reče i pažljivo spusti čašu na rub šanka. — Ali ja nisam Brian. Ne bojim vas se. Kad bih to želio, mogao bih i bez svega toga.

Ian je sjedio i gledao ga. Tyburn, koji se nalazio kat više, sav se ukoči.— Zar doista? — upita Ian.

SIRIUS 39

Kenebuck je zurio u nj. Blijedo lice milijunaša se iskrivi. U nj navali krv i potamni ga. Oči su mu bjeličasto sijevale.

— Sto to pokušavate?... Testirate me? — naglo zaviče. Skoči na noge i stane povrh Iana bijesno mašući rukama. Bio je to, Tyburnu je odmah bilo jasno, samoinicijativni histerični napad gangstera. Ali kako bi to Ian Graeme koji je sjedio dolje mogao znati? Odjednom Kenebuck poče vrištati. — Želite li me iskušati? Mislite li da vam se neću suprotstaviti? Mislite li da ću se slomiti kao onaj moj brat?... — vrištao je, a potom iz njega provali bujica prostota u kojoj se često spominjalo Brianovo ime. Odjednom se okrene prema zidovima sobe vičući prema njima. — Izlazite odavde? Svi van! Čujete li me? Svi! Van...

Pokretni zidovi se pomakoše, polica sa knjigama se pokrene u stranu i četvorica muškaraca udu u sobu. Trojica od njih bili su u predsoblju ranije kada je Ian došao prvi put. Četvrti je bio istog soja.

— Van! — zavrišti Kenebuck na njih. — Svi van! Izađite i za sobom zaključajte vrata. Pokazat ću ja tom Dorsajcu, tom... — pojavi mu se pjena na ustima, a on ponovo izgovori bujicu prostota.

Gore, Tyburn se ulovi kako se čvrsto drži na rub stola podno opservacijskog ekrana, tako da su ga zaboljeli prsti.

— To je trik! — promrmlja kroza zube Ianu koji ga nije mogao čuti. — Tako je planirao! Zar ne shvaćaš to?

— Graeme je naoružan? — upita policijski tehničar senzora sa Tyburnove desne strane. Tyburn istog trena naglo okrene glavu i zagleda se u tehničara.

— Nije — odvrati Tyburn. — Zašto?— Kenebuck jeste — reče tehničar, ispruži ruku i lupne po slici na

ekranu, po Kenebuckovoj jakni.Tyburn stisne bolne prste u šaku i uzrujano poče lupkati njome po

stolu.— Dobro! — dolje je vrištao Kenebuck, okrećući se Ianu koji je još

uvijek mirno sjedio i širom širio ruke. — Sada vi imate priliku. Zaskočite me! Vrata su zaključana. Mislite da je još netko ovdje u blizini da pomogne? Gledaj — okrene se i prijeđe nekoliko koraka do širokog visokog prozora pred sobom, pritisne kontrolnu tipku i zastane promat-rajući kako se prozor otvara. Nekoliko je vrludajućih komadića grada ušlo kroz otvor i ostalo nepomično u obliku kapljica vode na rubu prozora jer ih je automatski vremenski zaklon iza stakla odmah blokirao.

Ponovo krene prema Ianu koji se cijelo vrijeme nije ni pomakao ni promijenio izraz lica. Kenebuck polagano utone u svoju stolicu, leđima okrenut noći, blokiranoj hladnoći i gradu.

— Što je? — polagano i otrovno upita. — Ništa ne poduzimate? Možda nemate hrabrosti, Graeme?

— Razgovarali smo o Brianu — reče Ian.— Da, Brian... — poče Kenebuck prilično polako. — Bio je glavonja.

Htio je biti poput mene, ali ma koliko nastojao... koliko sam mu ja poku-

SIRIUS 40

šavao pomoći... nije mogao uspjeti — govorio je i netremice promatrao Iana. — To je jednostavno tako, nikada nije mogao uspjeti... kao ni onda kada je odlučio da ode iza neprijateljske linije kada nije postojala ni najmanja šansa da se spasi. Takav je bio... rođen da gubi.

— Ako mu se u tome pomogne — nadoveže Ian.— Što? Što to govorite? — Kenebuck se trgne u stolici.— Pomogli ste mu da izgubi — Ianov glas je bio pomalo nemaran. —

Još otkako je bio dječak gradili ste u njemu želju da bude poput vas... da riskira i pobjeđuje. Samo što ste vi uvijek stavljali ulog na brojeve koji su dobijali, a njegovi su gubili, koliko god ste to više mogli omogućiti.

— Vi ste veliki lajavac, Graeme! — reče Kenebuck polaganim dubokim glasom, glasno uzdahnuvši.

— Željeli ste — Ian nastavi kao da se vodi ugodan razgovor — da se on sam ubije. No, on to nije učinio. I svaki put kad se vraćao da dobije više, jer mu je to bilo utuvljeno u glavu, urezano u um, da želi da vas zadivi... iako je u to vrijeme već bio odrastao, shvatio je što smjerate. Znao je to, no ipak je želio da vi sami potvrdite da on nije onaj koji gubi. Vi ste ga takvim učinili dok je još odrastao, pa je tako i odrastao.

— Nastavite — prosikće Kenebuck. — Nastavite, lajavče.— Tako je otišao sa Zemlje i postao profesionalnim vojnikom —

nastavi Ian smirenim glasom. — Ne radi toga što je bio regrutiran kao neki sa Newtona ili rođeni profesionalni Dorsajac, ili pak gladan kao neki od bivših rudara sa Cobyja. No, moram vam dokazati kako ste pogriješili što se njega tiče. Pronašao je nešto u čemu se niste mogli s njim natjecati, i mora da vam je počeo odgovarati na pisma kako bi vam to pokazao... djelomično je to bilo jasno iz pisama, djelomično je tražio da ga se tapše po leđima, što nikada niste učinili.

Kenebuck je sjedio na stolici i teško disao. Oči su mu sijevale.— No, niste odgovarali na njegova pisma — nastavi Ian. — Pret-

postavljam da ste vjerovali kako će ga to natjerati u očaj i da će naposljetku učiniti nešto fatalno. Ali nije. Umjesto toga, uspio je. Uspinjao se u karijeri. Na kraju je bio imenovan vođom odreda, a vi ste se zabrinuli. Ako bi se bio nastavio tako dokazivati i uspijevati, brzo bi po činovima bio na višem položaju od ostalih oficira na bojištu i ne bi bio na bojnom polju.

Kenebuck je sjedio potpuno nepomično, malo se nagnuvši unaprijed. Izgledao je kao da se moli ili kao da snagcm svog uma želi da lan završi to što je upravo govorio.

— I tako — govorio je dalje Ian — na njegov dvadesettreći rođendan, a to je bilo dan uoči noći kada je poveo svoje ljude na neprijateljski teritorij i suprotstavio se naredbama, pobrinuli ste se da dobije ovu rođendansku čestitku — reče i posegne u unutrašnji džep svoje civilne jakne te izvadi bijelu presavijenu čestitku koja je bila divljački izgužvana, ali ponovo izravnana. Ian je otvori i položi blizu šanka, na stolić između njihovih stolica, tako da su crtež i tekst bili okrenuti prema Kenebucku. Kenebuck je pogleda.

SIRIUS 41

Crtež je u grubim crtama prikazivao lik zeca sa puškom i borbenim šljemom podno njegovih nogu. Zec ie po sredini svojih leđa žutom bojom povlačio crtu. Na dnu crteža je velikim slovima bilo napisano pitanje: ZAŠTO SE BORIS PROTIV TOGA?

Kenebuck polagano podigne lice prema Ianovom. Milijunaševe se usne u kutovima usta lagano razvukoše u užasnu verziju osmijeha.

— Zar je to sve... ? — prošapće.— Nije — odvrati Ian. — Uz to je na papiru, pokraj zeca, bilo

prilijepljeno ovo... — nastavi i pomalo nehajno posegne u džep.— Ne, nećete! — trijumfalno zaviče Kenebuck. Naglo ustane, skoči

iza stolica, tako da mu se prozor našao za leđima. Posegne u jaknu i izvuče zrnobacač koji glasno odjekne u sobi. Ian se ne pomakne i njegovo se tijelo naglo tržne od udarca metka.

Najednom, Ian kao da je oživio. Potpuno nevjerojatno, nakon što ga je pogodilo zrno koje bi svakog drugog čovjeka potpuno onemogućilo, Ian ustane sa stolice. Kenebuck ponovo vrisne... ovog puta iz čistog straha... i poče se povlačiti unatrag, neprestano ispaljujući iz zrnobacača.

— Umri! Umri ti...! — vrištao je. Ali je visoki lik Dorsajca nastavio ići prema njemu. Dvaput je bio pogođen i svaki put kad ga je zrno pogodilo njegovo se tijelo okrenulo od žestine udara. No, on bi se poput kakvog nogometnog beka otresao napadača i velikim koracima nastavio smanjivati udaljenost između sebe i Kenebucka koji se povlačio unatrag.

Još uvijek vrišteći, Kenebuck naposljetku udari stražnjim dijelom noge o izbočinu otvorena prozora. Lice mu se na trenutak izobliči u neljudsku grimasu straha. Pogleda lijevo i desno, no nikamo nije mogao pobjeći. Cijelo je vrijeme potezao obarač svog zrnobacača i tada shvati da mu je bubanj prazan. Nešto je nerazgovjetno blebetao, zatim baci oružje prema Ianu ali ga ne pogodi. Ispruženih ruku, Ian je bio skoro blizu njega.

Kenebuck tržne glavom kako bi otjerao to što mu se približavalo. Potom zaurla poput prebijena psa, okrene se i baci kroz prozor prije no što su ga te ruke mogle dotaknuti. Sa sobom ponese urlik koji zamre u dubini.

Ian zastane. Na tren stajao je pred prozorom a u ruci je još uvijek čvrsto držao ono što je bio izvukao iz džepa. Zatim padne poput upravo oborenog drveta.

Tyburn i tehničar prestadoše buljiti u ekran i sjuriše se u sobu. Zamalo natrčaše na mali predmet koji se otkotrljao iz Ianove ruke. Zapravo, taj se predmet sastojao iz dva zalijepljena komada; bili su to mala četkica za boju i prozirna tuba sa žutom bojom.

• • •— Nadam se da ipak razumiješ — reče Tyburn jednog ledenog

prosinačkog jutra, dva tjedna nakon toga dok su on i Ian, koji se već bio oporavio, stajali u zgradi Terminala i čekali znak za ukrcavanje na svemirski brod koji je letio prema Sirijskim svjetovima — koliko si riskirao sa Kenebuckom. Spasila te samo sretna okolnost.

— Nije — odvrati Ian. Kao i inače nije pokazivao nikakve osjećaje.

SIRIUS 42

Još je imao upalo lice, od boravka u Manhattanskoj bolnici, ali se oporavio brzinom karakterističnom za njegovu dorajsku konstituciju. — Nije to bila sretna okolnost. Sve se dogodilo kako sam planirao.

— Kako... — Tyburn ga je netremice zaprepašteno promatrao. — Da Kenebuck nije poslao svoje tjelohranitelje iz sobe jer mu se učinilo neophodnim da te sam ubije kad si po drugi put posegao rukom u džep... ili da uopće nisi imao onu čestitku... — zastane i zamisli se. — Misliš li reći...? — gledao ga je. — Kako si imao čestitku, planirao si da te se Kenebuck sam dočepa...?

— Bio je to jedan oblik osobne borbe — objasni Ian. — A takva bitka je ono čime se bavim. Pretpostavljao si da se Kenebuck svojski oboružao i utvrdio kako bi se suprotstavio mome napadu. Da, dogodilo se sasvim suprotno.

— Ali ti si morao doći k njemu...— Trebalo je tako izgledati — hladno reče Ian. — Drukčije ne bi bio

uvjeren da me mora ubiti... prije no što ja ubijem njega. Svojom odlukom da me mora ubiti, stavio se u napadajući položaj.

— Ali bio je u prednosti! — uzvikne Tyburn, osjećajući kako mu se vrti u glavi. — Morao si se boriti na njegovom terenu, ovdje gdje je bio moćan...

— Nije — odvrati Ian. — Brkaš napadački položaj sa obrambenim. Došavši ovdje, stavio sam Kenebucka u položaj da otkrije imam li ja doista tu rođendansku čestitku i da li znam zašto se Brian suprotstavio naredbama i otišao te noći na neprijateljski teritorij. Kenebuck je planirao da će me njegovi ljudi u predsoblju dobro pretresti i pronaći čestitku... ali nisu imali hrabrosti.

— Sjećam se — promrmlja Tyburn.— A onda, kada sam mu predao paketić, bio je siguran da je čestitka

unutra. Ali nije bila — nastavi Ian. — Vidio je da mu je jedini izlaz u tome da mi stvori situaciju u kojoj ću se osjećati sigurnim priznati kako mi je sve poznato i da imam čestitku. Morao je to znati jer je Brian nakon što je dobio čestitku ugrozio svoj život. Činjenica što je Brian kasnije bio suđen i pogubljen nije mu ništa predstavljala. To je bio zakon... nešto što nije imalo veze sa hrabrošću gangstera ili sa njihovim kukavičlukom. Kada nitko ne bi doznao kako je Brian hrabriji od svog brata, sve bi bilo dobro. Ali ako sam ja znao, obraz je po svim standardima mogao spasiti jedino tako da me ubije.

— Zamalo je i uspio u tome — reče Tyburn. — Bilo koji od onih metaka...

— Tamo je bila ona medicinska naprava — smireno odvrati Ian. — Čovjek poput Kenebucka mora imati nešto slično, radi svoje sigurnosti... kao što je morao postaviti i amaterske zamke — govorio je. Prekine ga zvuk sirene svemirskog broda koja je najavljivala početak ukrcavanja putnika. Ian podigne svoju torbu.

— Doviđenja — reče i pruži ruku Tyburnu.

SIRIUS 43

— Doviđenja... — promrmlja Tyburn. — Znači, ponašao si se i postupao u skladu s Kenebuckovon zamkom. Ne mogu vjerovati... — reče i ispusti Ianovu ruku.

Gledao je kako se okreče i dugačkim koracima kreće prema brodu koji je blistao na zimskom suncu. Zatim mu se, odjednom razbistri. Potrči za Ianom i uhvati ga za ruku. lan zastane, napola se okrene i lagano namršti.

— Ne mogu vjerovati! — poviče Tyburn. — Želiš reći da si pošao Kenebucku znajući da će te ovaj napuniti mecima i možda ubiti... samo zato da izravnaš račun za onu trideset i dvojicu vojnika koji su bili pod komandom čovjeka koji ti čak nije bio ni drag? Ne mogu to vjerovati... ne možeš biti tako hladnokrvan! Nije me briga za to što si vojnik!

Ian ga pogleda. Tyburnu se učini da je izgubio izgled Dorsajskog vojnika, da je njegovo lice postalo daleko i kameno baš poput kakva lica isklesana visoko na nekom ledenom planinskom vrhu.

— No, ja nisam samo vojnik — reče Ian. — I Kenebuck je napravio ovu grešku. To je i razlog sto je mislio da će me bez vojnih elemenata biti lako ubiti.

Gledajući ga, Tyburn osjeta kako mu leđima prolazi jeza hladna poput vjetra sa glečera.

— Onda, za ime svijeta — poviče — što si ti?Ian ga je gledao u oči kao iz daljine i naposljetku mu se u glasu osjeti

tuga.— Ja sam ratnik — tiho progovori.Zatim se okrene i ode. Tyburn ga je promatrao; bio je crni lik na

svijetlom zimskom nebu, najviši između svih putnika.

Prevela Ingrid Jurela-Jarak Objavljeno posredstvom GPA, München

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

SIRIUS 44

Kad je Tim Powers 1934. godine dobio Memorijalnu nagradu »Phi-llip K. Dick« za najbolji SF roman, objavljen originalno u džepnom iz-danju 1983. godine, mnogi su to smatrali slučajnošću. »Anubisova vrata«, kao nagrađeni roman, nije bio na listi kandidata ni za »Ne-bulu« ni za »Huga« a Powers je bio gotovo nepoznat pisac za kojeg su mnogi mislili da mu je to prvi roman. Powersova prva tri romana (»The Skies Discrowned«, 1976; »Epitaph in Rust«, 1976; »Drawing

of the Dark«, 1979) prošla su pot-puno nezapaženo i nisu odavala talentiranog autora koji bi privukao pažnju.

Kad je za svoj sljedeći roman -»Dinner at Deviant's Palace« 1985. godine ponovo dobio istu nagradu, to očito više nije bio slučaj i zanimanje za Powersova djela je poraslo.

Malo-pomalo, neke dotad nepoz-nate činjenice izbile su na vidjelo. Tim Powers, koji je do prošle go-dine radio u prodavaonici duhana,

SIRIUS 45

pripadao je neformalnoj grupi kali-fornijskih ljubitelja SF-a, odmila nazvanoj »Banda četvrtkom uveče« (svaka sličnost s nagradom »SFera« i »Bandom utorkom uveče« iz »Nane« posve je slučajna), kojoj su pripadali K. W. Jetter (isti onaj koji se s Alexandrom B. Nedelkovi-chem onako bezočno šamarao po fanzinu »SF Review« prije oko godinu dana), James Blaylock, pa zatim Paul O. Williams (danas najbolji autoritet za opus Philipa K. Dicka) i u koju je za života zalazio i sam Dick.

Blaylock i Jetter, osim pripad-nosti istom društvu, imali su još jednj zajedničku crtu s Powersom, pisali su isti tip literature, fantasy--romane smještene u viktorijansko doba, s brižno razrađenom historij-skom potkom, u kojima se uvijek pojavljivao isti lik: William Ashb-less, plod njihove kolektivne mašte, pjesnik, suvremenik Lorda Byrona i Coleridgea. (Ako je pročitate, naći ćete ga i u priči koja slijedi.)

S porastom Powersove popular-nosti postali su i radovi ove dvojice sve poznatiji, upravo zbog te po-vezanosti, pa je Blaylockov roman »Homunculus«. usprkos negativ-nim kritikama, ove godine dobio već spomenutu Dickovu nagradu Sumnjičavci su sada počeli vrtjeti glavom: nije li to neka zavjera? Viktorijanska fantastika postala je gotovo podžanr fantastike, sa sve širom publikom, a K. W. Jetter je taj krug pisaca u šali nazvao »parni pankeri« (»steampunker«), aludira-jući na cyberpunkere i različito vrijeme o kojem pišu.

Da bi raspršio sve sumnje oko Tima Powersa i literarne kvalitete

»Anubisovih vrata«, objektivni Bri-an Aldiss je u svojoj upravo objav-ljenoj povijesti SF žanra »Tulum od trilijun godina« (»Trillion year spree«, 1986) napisao doslovce ovo:

»Anubisova vrata« je prekrasno zapleten roman o putovanju kroz vrijeme, s obiljem akcije i vjerno dočaranim duhom Londona iz 1810. godine. Po svojim elementi-ma, roman je tradicionalan, čak možda pomalo staromodan. Sa svo-jim dikensovskim podzemljem, zlim klaunom u čizmama na op-ruge, spletkarošima iz starog Egipta i sličnima, doima se poput romana iz tridesetih godina, ali istovremeno je fantastično vizuelan i književno nevjerojatan. Powers savršeno vla-da svim dijelovima radnje i plete ih u uvjerljivu i zanosnu priču. Kao u najboljim Dickovim djelima, taj roman se poigrava sa stvarnošću kroz borbu dobra i zla.

'Anubisova vrata' su duboko pro-mišljeno djelo čije je stvaranje tra-jalo osam godina. Powers se očito potrudio i nebrojeno puta zastao da ođvagne implikacije onoga što opi-suje. Zato se taj roman ne odvaja samo na razini avanture. Svaka sce-na i svaki lik žive svojim životom, često složenim, ponekad zbunje-nim, ali uvijek potpunim. Sve vre-menske paradokse Powers vješto razjašnjava, pružajući čitaocu uv-jerljivu sliku starog Londona.

Taj roman, iako će se mnogima na prvi pogled učiniti nakićenom fantastikom, u stvari je po svojoj formi i misaonom sklopu najčistija znanstvena beletristika.«

Povijest Powersovih romana neo-bična je kao i njihov sadržaj. Prva

SIRIUS 46

dva objavljena su u ediciji »Laser« za vrijeme kratkotrajne vladavine religioznog fanatika Rogera Elwo-oda, koji je sedamdesetih godina kao urednik htio u znanstvenu fan-tastiku unijeti moralnu čistoću. Prvi roman »The Skies Discrowned« Powers je preradio i ponovo ob-javio 1985. pod naslovom »Forsake the Skies«. Drugog romana Powers se potpuno odrekao, nazvavši ga kolaboracijom s bezimenim korek-torom, koji je promijenio i dopisao velik dio materijala u knjizi. Oba romana su potpuno u skladu s profilom edicije »Laser«, koja je bila nekada pandan našim roma-nima X-100. Tek svojim trećim romanom »Puštanje crnog« (»Dra-wing of the Dark«) — nije greška prevodioca, riječ je o puštanju cr-nog piva iz bačve — koji je objavila edicija Del Rey, Powers je, iskoristivši tursku opsadu Beča, po-kušao na sebi svojstven način objasniti kako se povukla turska vojska. Radnja se odvija u nama poznatim krajevima Veneciji, Trs-tu, slovenskim šumama i naravno Beču, a ti predjeli obiluju koje-kakvim čudnim bićima. Sljedeći Powersov roman, već spomenuta »Anubisova vrata«, kao i naredni, »Ručak u Devijantovoj palači«, Lester Del Rey je odbio zah-

tijevajući mnoge izmjene. Powers je izmjene napravio, Lester romane ponovo odbio, izdavačka kuća Ace ih objavila i tako tri puta zaredom, zajedno sa svojim piscima, osvojila Dickovu nagradu. (Ako pamtite, između dva Powersova romana nagradu je dobio Gibson za »Neuromancera«, također izdanje Acea.) »Ručak u Devijanotovoj palači« je postkatastrofična priča o izbavljivaču, plaćeniku, koji iz ruku misterioznog kulta Jaybusha treba da oslobodi svoju ljubav iz mla-dosti. Taj lagani roman sa sporim početkom i predvidivim krajem nije dostajan nastavak »Anubisovih vrata«, barem u književnom smislu. Međutim već sa svojim novim, još neobjavljenim romanom »On Stranger Tides« Powers se vraća onome što najbolje zna — histo-rijskoj fantastici. To je priča o gu-saru Crnobradom, smještena u 1718. godinu, s gomilom čudovišta, čarobnjaka i bitaka, u kojoj Powers pokušava objasniti što se zapravo zbilo sa Crnobradim. I dok mi ovo pišemo, Powers neumorno radi na svojoi verziji još jedne neraz-jašnjene povijesne tajne. Što se zapravo dogodilo sa Shellyievima Byroriom i Keatsom i kako je nastao »Frankenstein«

Neven Antičević

Nisam ondje bio od 1961. godine, ali instinktivno sam smanjio brzinu i lako svladao oštri zavoj. Motocikl je sa ceste skrenuo na pošljunčenu stazu što je vijugala prema obronku. Nekoliko puta sam kočio, jer su gume bile izlizane i gubio sam kontrolu nad vozilom. Dan je bio vedar i ugodan, pomalo vjetrovit. Sretan što sam u Kaliforniji, na putu prema starčevoj kući, radosno sam zviždukao penjući se na brijeg. Kad sam stigao do kuće, parkirao sam svoju staru »hondu« pokraj dva još starija i trošnija motocikla marke »harley-davidson«.

SIRIUS 47

Kasnio sam. Dvorište ispred starčeve kuće, sagrađene u viktori-janskom stilu, izgledalo je poput mozaika starih automobila, raskošnih limuzina, te sportskih i onih najobičnijih auta. Dok sam se, gurnuvši ruka-vice u kacigu, penjao stepenicama, opazio sam čak i dvije daske, za skli-zanje, naslonjene na ogradu trijema. Nasmiješio sam se upitavši se čija li su djeca.

Nisam još uspio dotaknuti kvaku, a preda mnom su se otvorila masiv-na vrata. Archie mi je pružio pjenušavi »charlsberg«, koji je nesumnjivo namijenio nekome drugom gostu. S Archijem nikad nije bilo dvojbe.

— Izvoli, brate! — ljubazno me pozvao. — Rafea još ne možemo očekivati, pa ti mora da si ili Saul, ili Amelia — unio mi se u lice dok sam ulazio. — Prestar si da bi bio Amelia. Ti si Saul!

— Točno — rekao sam, skidajući pojas. — Kako je stari?— Nikad bolje. Baš je maloprije pitao jesi li stigao. Gdje li si sve ove

godine? Koliko ih je prošlo?— Dvadeset. Propustio sam tri posljednja sastanka. Ah, ništa važno.

Lutao sam naokolo. Još jednom sam prošao Evropom, ponovo se vratio na Istok i počeo studirati, a onda me stara dosada vratila među vas. Živim u Santa Ani — zagonetno sam se nasmiješio. — Moram nešto srediti.

— Znaš li da je Alice otišla?Bacio sam kacigu na stolicu presvučenu kožom, a jaknu sam zadržao,

jer su u njoj bile sve moje stvari.— Ne znam — tiho sam odgovorio. — Alice mi je uvijek bila draga.— Otišla je, izgubila se. Ili je ipak... — slegnuo je ramenima.Kimnuo sam i otpio dug gutljaj piva, sretan što ovaj previše ne govori.

Zar uopće treba govoriti? Ljudi ponekad odu. Neki kažu da je teško otići kao što je teško držati dah sve dok se ne onesvijestiš. Drugi tvrde da je sve jednostavno. Jednostavno kao ne uhvatiti srebrni dolar koji ti netko dobaci.

Archie je otišao po još jedno pivo, a ja sam produžio hodnikom prema prepunoj blagovaonici. Opojan miris duhana latakia govorio mi je da je među gostima i stari Bili. Ubrzo sam ga ugledao. Pušio je staru lulu. Pokraj njega je stajala djevojčica i pjevušila.

— Kako si, Biile? — pozdravio sam ga. — To sam ja, Saul.— Saule! — Čuo sam radosni glas djevojčice. — Oprosti što te nisam

prepoznala. Bilo je davno kad sam te posljednji put vidjela. Tada si bio vrlo mlad i sramežljiv. Kako ti ide?

Nisam se potrudio da joj odgovorim.— Razgovarat ćemo kasnije — rekao sam. — Sviđa mi se ovo pivo.

Idem po još jedno.Bili se zadovoljno nasmiješio.— Za tebe uvijek imaju desetak skrivenih boca »laproaiga«. Nikad se

ne zna kada ćeš naići. — Mahnuo je rukom prema kutu blagovaonice koji je služio kao bar. — Znaš li kojim ćeš putem niz brijeg? — upita.

Bila je to naša stara šala, a rodila se one večeri kad sam s djevojkom posjetio prijatelja, uglednog pisca, u njegovoj kući na jednom od brežuljaka

SIRIUS 48

Hollywooda. U jednom trenutku djevojka je počela zijevati i protezati se na kauču, a ljubazni domaćin, shvativši da je umorna, ponudi joj da prespava kod njega. Okrenuo se prema meni i kratko me upitao: Znaš li kojim ćeš putem niz brijeg?

Nasmijao sam se i krenuo prema baru.Ukočio sam se vidjevši djevojku crvenkastosmeđe kose za stolom u

kutu prostorije.Mislim da mi je lice gorjelo kad sam je prepoznao. Nije to bilo tako

davno, bila je večer, kolovoz, ulični sajam, Orange Street Fair. Purpur na zapadnom nebu blijedio je od svjetla žarulja nad nama. Ležao sam opušten u naslonjaču usred Glassell Streeta a gomila se polako razilazila. Povjetarac je ćarlijao s juga donoseći miris pečenog mesa iz kineske četvrti. Zadubljen u misli, pio sam pivo iz plastične čaše, kad je ona dovukla naslonjač i sjela.

Ne sjećam se kako smo počeli razgovor, ali pamtim da smo nakon još nekoliko čaša razgovarali o Scribinu i Stevensonu, o Davidu Bowieu, Housemanu i meksičkom pivu. I da se poslije priljubila uz mene na motociklu dok sam tihim ulicama vozio prema svom stanu.

Sljedećeg popodneva izašla je po novine i po sladoled i više se nije vratila. Taj čudni događaj čuvao sam u sjećanju sve do ovog trenutka.

Potiskujući bijes, prišao sam njezinu stolu i sjeo. Podigla je glavu i nasmiješila mi se. Prepoznala me.

— Zdravo. Saule!— A tko si ti, do đavola? — zaškripao sam zubima.— Marcus. Oh, da. Znam da si ljut. Zašto? Zato što sam ti ostala

dužna za one novine.Marcus je počeo kopati po džepovima.— Nimalo duhovito! — prasnuo sam. — Znao si da sam to ja?— Da, svakako — odgovori. — U čemu je problem? Prekršio sam

nepisano pravilo ili što? Slušaj, nije te bilo neko vrijeme. Običaji se mije-njaju, zar to nisi shvatio? Zar je grijeh ako članovi klana održavaju vezu?

— Nebesa! Ovo je prešlo sve mjere! — procijedio sam hrapavim glasom. — Zar stari ovo ne bi mogao spasiti? Sve mi se gadi.

Sjetio sam se godina kad sam se skitao po barovima s Marcusom, tim bradatim divom, kad smo 1860. lutali Parizom, zabavljali se sa ženama i trgovali profanim uspomenama.

— Nemoj pobjeći! — Marc me uhvatio za ruku dok sam ustajao. — Nešto ti moram objasniti prije večernjeg obreda koji počinje u šest. Sjedni. Još piješ laphrosig? Donijet ću bocu.

— Ne treba. Želim razgovarati sa starim. Zanima me samo ono sto si htio reći prije večere.

— Stari Hain. O njemu želim razgovarati. Neke pojedinosti moraš saznati prije ili kasnije.

— Onda bolje kasnije...Bio sam ondje tek pet minuta, a već sam požalio što sam došao. Ako je

prihvaćeno pravilo da se nestaje, razmišljao sam, onda zbog toga ne smijem

SIRIUS 49

optuživati Alice.U dnevnoj sobi uhvatio sam pogled dječaka koji je upravo nalijevao

čašu boodlea.— Gdje je naš domaćin? — upitao sam.— U knjižnici. Ti si Amelia?— Ne, Saul. A ti si Robin? — upitao sam sjetivši se da je obožavao

dobar džin.— Da. Kasnije ćemo razgovarati. — Krenuo je prema skupini gostiju

što je stajala oko klavira.Krajičkom oka vidio sam Marcusa. Od one noći dobio je nekoliko ki-

lograma, zlobno sam zapazio. Žurno je odlazio od bara. Prepriječio sam mu put, ali on je mirno nastavio prema stepenicama. Nevidljiv.

Zamislio sam jadnog starog Marca kako njuši mirisnu maramicu kojom potom briše našminkane oči. Nevjerojatno kako i kod najoštrijih mozgova hormoni čine svoje. I biološki naboj. Svi smo mi zatvorene žlijezde, što je i Leibnitz skoro potvrdio.

Stari Sam Hain spavao je u starom kožnatom naslonjaču kad sam ušao u biblioteku. Otpio sam gutljaj piva i nekoliko trenutaka lutao pogledom po policama punim knjiga. Uvijek sam mu zavidio zbog te biblioteke. Zavidio sam mu zbog djela koja je posjedovao. Bili su to biseri vrijedni divljenja. Letimično pogledavši, nisam opazio nijednu novu knjigu.

Nesvjestan zbivanja, htio sam uzeti cigaru, ali prsti su mi zastali na glatkoj površini stola. To nešto neobjašnjivo osjetio sam onog trenutka kad sam ušao u njegovu kuću. Biblioteka više nije mirisala na karipske cigare.

Osjetio sam kako iza mojih leđa starac podiže glavu.— Saule!— Da, gospodine.Bio sam sretan na pomisao da me taj čovjek uvijek prepozna, koliko

god se dugo ne vidjeli. Sjeo sam za stol nasuprot njemu.— Što je sa cigarama? — upitao sam.— Ah! — Odmahnuo je rukom. — Sa mnom se više ne slažu. —

Gledao me ispitivački. — Dugo te nije bilo. Već dvadeset godina. Zar se ni ti više ne slažeš sa mnom?

Pomalo zbunjen, promeškoljio sam se na stolici.— To nikako, gospodine — odgovorio sam. — Neko vrijeme sam

lutao naokolo. To znate Propustio sam možda četiri sastanka prošlog stoljeća. Ali to ništa ne znači. Ponekad poželim biti sam.

Oštro sam ga pogledao. Začudile su me njegove riječi. Ne bih se iznenadio da sam ih čuo od Marcusa ili Rafa. Ali od starog Sama...

— Treba se oduprijeti takvim nagonima. Napokon, mi smo klan. — Hain kimne i stegne šaku. — Naša snaga se umanjuje djelujemo li kao pojedinci.

— Shvatio sam to kao da zahtijevate da se vratimo u vrijeme kakvo je bilo za Medicisa, kako nas je Balzac prikazao u Trinaestom.

Rekao sam to kroz smijeh, očekujući da će mi nešto objasniti.

SIRIUS 50

— Mnogo godina sam razmišljao, Saule — rekao je tiho. — Čini mi se da živimo u nekom snu sve od 1861. godine, kad sam uveo drastične promjene u klanskoj politici. Bile su to dobronamjerne promjene, bez sum-nje. U nekom časnijem svijetu. Zar ne shvaćaš? Na život sada drugačije gledam. Ne priznajem izolaciju ili popuštanje. Ne mršti se, Saule! Znam da si uživao ovih sto dvadeset godina, ali shvati da smo svi mi zanemarili neke činjenice. Što će se dogoditi ako efemerci saznaju za našu egzistenciju?

— To uopće nije važno! — povikao sam. Bio sam nesretan što sam ikad podržao njegovo mišljenje. — Pretpostavljam da bi u tom slučaju neke od nas ubili, ali svi smo već doživjeli nasilnu smrt. Meni je draža brza smrt od one polagane. A zašto ih ne pustimo na miru? Napokon, mi smo paraziti.

— Gluposti! — prasnuo je. — Zar zaista misliš da je ubijanje ono najgore što nam mogu učiniti? A umjetno održavanje na životu bez ikakve mogućnosti suicida? A što je s drogama kojima ti isperu mozak, tako da ostatak ove inkarnacije provedeš slineći i režući papirnate lutke, seleći od jedne da druge ustanove za umobolne? Kad bi i uspio dograbiti sredstvo za suicid ili baciti se pod automobil prije nego što te uhvate, misliš li da ne postoji način da te prate do sljedećeg domaćina u kojeg bi se uselio?

— Ne znam — promucao sam nakon kratke šutnje;Njegove riječi su me potresle. Obuzela me tjeskoba. Možda je imao

pravo. Ne znam. Ali mi jesmo paraziti. Sve ono u čemu uživamo, sva pića, hrana, glazba i poezija, sve je to djelo smrtnika. Ali zar i paraziti nemaju pravo da se brane?

— Saule — ljubazno reče — žao mi je što sam te uzrujao. Ali sa činjenicama se moramo suočiti. Sad idi među ostale, popij piće i razgovaraj s njima. Zaboravio sam te pitati jesi li razgovarao s Marcusom.

— Vrlo kratko.— Onda razgovaraj duže. Prije sastanka mora ti reći nešto važno.— Možete li mi to reći vi?— Neka ti on to kaže. Opusti se, vijesti su dobre. A sad mi oprosti,

odmorio bih se. Osjećam da su svi raspoloženi i da bi zabava mogla potrajati do sutra. Stoga je dobro da malo odspavam.

— Da, gospodine.Zatvorio sam za sobom vrata i krenuo prema baru. Zavalio sam se u

stolicu u kojoj sam već sjedio. Sad je Archie posluživao pićem. Iskapio sam viski u kojem se kockica leda nije stigla otopiti.

Kao član klana, navikao sam gledati kako stvari dolaze i odlaze. »I ovo će proći«, jedno je od naših osnovnih načela. Ali samo u sto dvadeset godina starac je postao prava stijena, otporan na svaku promjenu, naš besmrtni otac, simbol vrijednosti koje nadživljuju običan životni vijek. Ali sada se on promijenio.

Djelićem mozga doživljavao sam neku sjetu. Možda će i ovo, cvilio je moj mozak,.zaista proći.

Sjetio sam se sastanka kad se Sam prvi put pojavio, prohladne noći

SIRIUS 51

1806. godine u Rafovoj bostonskoj kući. Imao je tada desetak godina. Sve nas je poznavao, odrasle je čak oslovljavao imenom, ali nikada nije rekao tko je bio u prethodnom životu. To je mnoge od nas naljutilo, no on je ostao uporan. Cak ni sistemom eliminacije nismo ništa otkrili. Početkom tisuću sedamsto devedesetih bilo je mnogo suicida među siblinzima, poslije Francuske revolucije koja je završila terorom, a nekoliko njih koji su pri-vidno otišli nisu se nikad vratili. Bilo je nagađanja tko je on bio, šaputalo se čak da on nije nijedan od naših izgubljenih siblinga, već neko novo biće koje se na neki način uvuklo među nas.

Metež u baru se smanjio. Većina je ponijela piće izazavši u dvorište, gdje se polako širio miris roštilja. Ostali su samo najodaniji pobornici dobra pića i polako praznili čaše. Archie je sjeo za moj stol.

— Popij nešto, Archimago — ponudih ga.— Već samo popio.Tek tada sam osjetio miris tequile.— Jesmo li svi na broju? — upitah.— Gotovo svi. Ima nas četrdeset, bez Alice, a ovdje nas je trideset

osmero. Nije loše.— Tko nije došao?— Amelia i Rafe. Amelia je sad muško. Ima četrdesetak godina.

Možda se ubila. A Rafe je umro tek prije dva mjeseca, tako da na njega ne računamo još barem deset godina.

— Kako je ovaj put otišao? — Nije me naročito zanimala njegova smrt. Marcus i Rafe bili su prijatelji. U nekim inkarnacijama volio sam Marcusa, ali Rafa nisam podnosio.

— Ispalio si je metak u usta u svom stanu u San Franciscu. Nije tim činom nikoga iznenadio. Bilo mu je oko četrdeset. Kažu da je uspio dva puta povući okidač.

Slegnuo sam ramenima.— Kad nešto činiš, onda to činiš temeljito — komentirao sam. Archie

je pogledao preko prostorije i ustao.— Ah, vidim da Vogel više ništa nema u čaši. Samo trenutak! Većina nas odluči umrijeti u četrdesetoj, kako bismo najbolje godine

proveli izvan tijela. A od tijela se rastajemo pomoću pilula, metka ili ne-čega drugog, ovisi o mašti. Na taj način naša slobodna duša — o čemu rijetko govorimo — luta kroz prazno, prema mjestu duše nerođena djeteta, koju istiskujemo u tamu, a tijelo embrija uzimamo za sebe. Zvuči užasno. Postoji žalobna balada »Legija izgubljene djece«, koju nitko od nas nikad nije izgovorio, premda nam je svima dobro poznata. Ali užasan je trenutak suočenja s konačnim, s mračnom provalijom, kad osjećaš da propadaš unepovrat, sve brže i brže.. kad se za bilo što moraš uhvatiti.

Sam Hain je u svemu bio iznimka. Rodio se sredinom 1796. i poslije nikad nije umro. Održava svoje tijelo, staro sto osamdeset pet godina, dobrim crnim vinom i duhanom, a nadasve snagom volje. Fizička dob uzdigla ga je nad ostale više od njegova tajanstvenog porijekla. Nadasve

SIRIUS 52

strpljiv, ljubazan i miran, izabran je za vođu na sastanku održanom 1861.Dotad vođa nije imao naročit utjecaj. Dužnost mu je bila da osigura

kuću za sastanke i dovoljno hrane i pića. Sastanci su se održavali svakih pet godina. Početkom šesnaestog stoljeća nekoliko puta bio sam izabran za vo-đu, ali u to vrijeme nitko se čak nije zanimao ni za ime domaćina. Sam Hain je uveo mnoge promjene. Sada smo se sastajali 1. studenog umjesto 31. listopada. Osigurao je godišnje prihode za sve članove posredstvom jakih klanskih korporacija. Hrabrio nas je da iz tijela izvučemo maksi-malno, da ga nosimo do duboke starosti, što je i on činio, ne istiskujući život nerođena djeteta. Sam nas je prvi prozvao »pustinjskim rakovima koji imaju moć protjerivanja«.

Spazio sam Marcusa kako ulazi i daje znak Archieju. Utonuo sam u misli, omamljen alkoholom. Marc je ovaj put zaista ugrabio dobro tijelo. Bio je visok i vitak, sjajne bakrene kose. Istina, njegov izgled me više ne može impresionirati, ali barem sam shvatio što me privuklo na uličnom sajmu.

— Zdravo, Marc! — zaustavih ga. — Sam mi je rekao da mi nosiš dobre vijesti.

— Točno — odgovorio je i sjeo pokraj mene. Archie mu donese zelenkasto pjenušavo piće. Otpio je gutljaj i nastavio: — Postat ćeš otac.

Nekoliko trenutaka tupo sam ga gledao.— One noći... — procijedio sam.Kimnuo je iz novčanika izvukao savijen komad papira. — Nalaz je

pozitivan.— Proklet da si! — rekoh. — I radi toga si mene odabrao? Slegnuo je ramenima.— Zar je to bitno? Mislim da je sada najvažnija sreća djeteta. Kimnuo sam, bolestan i sleđen, shvativši svu težinu zamke. Ako jedan

od nas umre dok je u fizičkom kontaktu s trudnom ženom, taj će uzeti njezin fetus. Iako svi mi iz klana možemo imati djecu, sposobnost rein-karnacije raka samca donosi — našu djecu efemerce.

— Zalog za sreću — rekoh mu. — Ucjenjuješ me mojim nerođenim djetetom, je li? Zašto? Što želiš od mene?

— Brzo shvaćaš — kinine Mare. — Slušaj, budeš li surađivao sa mnom i s još nekolicinom, dopustit ću da se rodi tvoje dijete, a ti ćeš ga moći odvesti, dati na usvajanje ili što već hoćeš, čak ćemo utrostručiti tvoj prihod, iako sada koristiš jedva polovicu. — Otpio je još jedan gutljaj odvratnog pića. — Razumije se, ako ne budeš surađivao, najvjerojatnije će umrijeti jedan član klana držeći me za ruku i... legija će dobiti još jednog drečećeg člana.

Nisam ustuknuo pred refrenom pjesme prokletnika, jer sam znao da me pokušava prepasti.

— Surađivati? Kako? Raširio je ruke.— Mislim da nema razloga da ne prihvatiš. A talac je samo radi

SIRIUS 53

osiguranja. Jesi li za piće? Odlično. Arch! Dakle, Saule, čuo si dobre vijesti. A sad, bojim se, morat ću reći i nešto lošije. — Uporno me gledao dok sam pio donošeno piće. — Sam Hain je mrtav — rekao je tihim glasom. — Ustrijelio se u svojoj kući krajem 1963. Molim te, ne prekidaj me! Rafe i ja smo pronašli mrtvo tijelo nekoliko sati kasnije. Zaključili smo da se ti ne bi složio... Do sljedećeg sastanka imali smo još tri godine. Dali smo nalog tajnom usavršenom ogranku naše korporacije DIRE da konstruira simulacrum.

Otvorio sam usta, htio sam mu reći da laže, ali nisam to mogao izgovoriti. Znao sam da je rekao istinu.

— Čemu služi dim? Sprečava strujni krug?— Da — kimnuo je. — Priključen je na vrlo osjetljiv uređaj. Stoga je,

kao što si vidio, prestao pušiti cigare. Ja sam preko simulacruma razgovarao s tobom iz kontrolne prostorije na katu...

— Samo trenutak! — prekinuh ga. — Rekao si da se ubio 1963. To ne može biti... jer sad bi mu bilo osamnaest godina i danas bi morao biti ovdje. Ako je to...

Mare me uhvatio za ruku.— Bilo bi mu osamnaest godina, Saule, da se vratio, ali on se nije

vratio.Istrgnuo sam ruku. Nisam sumnjao u to što je govorio. Sam Hain bi

prije pao u zaborav nego izigrao život nerođena djeteta. Ali ja s Marcom nisam želio nikakve prisnosti.

— Sve mi je jasno. Imate tog robota koji čuva Samovo mjesto. No zašto mene uvlačiti u...

Zastao sam u pola rečenice opazivši tamnokosog muškarca oštrih crta lica kako tetura prema baru. Jakna mu je bila zgužvana kao da je u njoj spavao a kravata razvezana. Očigledno je već negdje drugdje pio.

— Tko ovdje toči? — povikao je.— Izvoli, Amelia! — mahnuo je Archimago. — Mislili smo da nećeš

doći. Što želiš popiti?— Etanol. — Amelia pijanim korakom zatetura prema našem stolu. —

Mogu li sjesti? — upita. — A tko ste vi?Preduhitrio sam Marca da bih dobio na vremenu i razmislio o svemu

što mi je rekao.— Izvoli, Amelia, sjedni! Ja sam Saul, a ovo je Marcus.— Da, znam. Prošle godine posjetio sam Marca u njegovu stanu u

Friscu. Još ondje živiš, Marc? Lijepo mjesto. Ona krivudava ulica i ostalo. Sjećaš li se one noći kad smo se vozili prema...

— Kasniš — hladno će Marcus. — I pijan si. Zašto?Amelijine oči postale su sjetne i prazne. Bila je blijeda i učinilo mi se

da će zaplakati.— Morala sam jutros nekoga posjetiti prije nego što sam došla ovamo.Mare zakoluta očima prema stropu.— Jutros? Gdje, u New Yorku?

SIRIUS 54

Archie je donio čašu viskija, koju Amelija pohlepno zgrabi.— U Costa Mesi — rekla je, otpivši dobar gutljaj. — Bila sam u

državnoj bolnici za mentalno bolesne.— Nadam se da imaju mjesta i za tebe — dobaci Marc podrugljivo.— Dosta, Marc — prekinuh ga. — Koga si posjetila?— Svog... zaručnika iz prethodnog života — odgovori Amelia — kada

sam bila žena.Nikad prije nije mi smetala nespojivost ženskog glasa s muškim

tijelom, ali tog trenutka bilo je drugačije.— Sada ima sedamdeset dvije godine — nastavila je. — Sijed, bez

zuba... lice mu je kao u kornjače.— Što radi ondje? — upita Mare.— Bili smo zaručeni — nastavila je Amelia, ne odgovorivši na njego-

vu zajedljivu upadicu. — Posvadili smo se jedne večeri. Bilo je to 1939. godine. Otišla sam na večeru s mladićem kojeg sam upoznala na primanju. Len mi je rekao da to nisam smjela učiniti. Bila sam pijana i, jasno, smijala sam se i rekla mu istinu...

— Ima li nade da se spasi ta romansa? — upita Mare, kojemu je ta priča bila dosadna.

— Istukao me remenom. Prvi put.., samo tada. Zaista sam bila luda. Sada, kao muškarac, ne mogu shvatiti kako sam mogla biti tako luda. Znaš li što sam učinila? Otišla sam u kuhinju i uzela iz ladice veliki nož. Dok je on stajao i ispričavao mi se, do samog drška zarila sam si nož u trbuh. Za-tim sam ga izvukla i luđački mu se smijala u lice, vrijeđajući ga najpo-grdnijim riječima koje su mi pale na pamet. Vrijeđala sam ga tri puna sata dok sam ležala na podu i krvarila do smrti. On se nije ni pomaknuo s mjesta.

Čak je i Mare bio užasnut krajem priče.Ne čudim se što je kopile završilo u ludnici — rekao je. — A ti si ga

posjetila?— Da. Ne znam zašto. Mislim da sam se htjela ispričati, premda sam

tada imala trideset godina i bila sam žena. Rekla sam mu da sam njegov rođak, a kako sam znala mnogo pojedinosti o njegovoj prošlosti, pustili su me ne posumnjavši. Zatekla sam ga u malom krevetu. Tijelo mu se sma-njilo, osušilo. Ja sam dobro izgledala, svježe obrijana, odjevena kao što vidite, s osmijehom na licu. On je ipak znao da sam to ja, prepoznao me i — Amelia iskapi viski. — Počeo je plakati, preklinjući me da mu oprostim. Vjerujte li? Da mu oprostim!

— Nevjerojatno — promrmlja Marcus. — A zašto to ne odeš ispričati još nekome? Saul i ja imamo važan razgovor.

— Želim razgovarati sa starim — reče Amelia jedva čujno, ustane od stola i zatetura prema vratima.

— Gospode! — Marc će izbezumljeno.— Ne bi li potrčao u kontrolnu sobu — predložio sam mu — jer inače

će pomisliti da je u stolici leš.

SIRIUS 55

— Ne — odvrati Marc, prateći pogledom Ameliju. — Opremljen je da neovisno radi. Govori neodređeno i uglavnom potvrđuje. A ona nije spo-sobna da zapazi išta neobično. Sad nastavimo, Saule. Pitao si me zašto tebe u sve uvlačimo. Objasnit ću ti i ti me nazovi nitkovom ili kako hoćeš, a onda učini ono što od tebe zahtijevam. Ako želiš, uzmi taoca kad se pojavi, nestani i ne vraćaj se. Kao što sam rekao, ti i dijete bit ćete financijski osigurani. Posredstvom simulacruma, Rafe i ja postepeno mijenjamo klan-sku politiku, vraćamo ono što je bilo prije Hainova dolaska 1861. godine. DIRE će poduzeti daljnja genetska istraživanja, koja je stari zabranio 1950. godine. Ah, da, kupili smo zemljište nedaleko od Ankare radi... nekih unos-nih pothvata koje nam on nikad ne bi dopustio. Nadamo se da ćemo uskoro imati farmu zdravih trudnica efemera, tako da ćemo svoju smrt obavljati u kontroliranim uvjetima i znat ćemo da je fetus u koji ulazimo zdrav i njegovan. Nije li divna pomisao znati da se nikad više nećeš roditi u prlja-vom predgrađu i da se godinama ne moraš pretvarati da si dijete i čekati trenutak kad slobodno možeš napustiti obitelj u koju si zalutao? Već vrlo mladi uzimat ćemo hormonske injekcije, kako bismo prije sazreli.

Iznenada sam požalio što sam toliko popio.— To je prljavo — rekao sam. — Sve to. Odvratnije nego što mogu

reći.— Zao mi je što se ne slažeš s nama. A pretpostavljali smo da tvoje

dugo izbivanje znači neslaganje s nekim pojedinostima. Ali s našim tao-cem... na sreću, kao što si sam rekao, nije nam potreban tvoj pristanak. Samo suradnja. Nekoliko siblinga već je zapazilo da se stari promijenio, a mi ne možemo dopustiti da posumnjaju kako je ono što vide — fonija. Kad bi saznali da je otišao, ne bi bilo moguće privoljeti ih da nastave zajednički raditi... ali ako vide tebe, Samova ljubimca, kako sa starim razgovaraš i piješ, kako se smijete sjećajući se nekih davnih dogodovština i kako ti odobravaš svaku riječ koju on izgovara, sve će to ostati u njihovim gla-vama, zauvijek pohranjeno ispod razine svjesnog, zapisano kao istina iz usta pravog Sama Haina kojeg su poštivali i slušali više od jednog stoljeća.

— Želiš li da ga poljubim? Marc se namrštio, zbunjen.— Nije potrebno. Dovoljno je da si ljubazan, kao što si uvijek bio.

Ako to ne prihvatiš, onda ću jednom rukom uhvatiti Ameliju, a drugom ću joj smrskati glavu. I onda će ona biti ta koja će se roditi za šest mjeseci. Možda će još moći posjetiti ono staro kopile u ludnici, ali ovaj put kao djevojčica.

— Sve znam — rekoh mu nestrpljivo. — Odmah sam shvatio prijetnju. Zaveži i pusti me da razmislim.

Imao sam mnogo djece u toku ovih stoljeća. Sva su otišla, kao i ovo nerođeno kojem je Marc zaprijetio. Nisam se previše uzbuđivao, čak ni onda kad sam neke vidio kako umiru. Djeca su imala svoje kratke živote i neopozive smrti. A protjerivanje nerođene djece iz njihovih malih tijela bio je koncept s kojim se nikad nisam složio. Nisam želio da se rodi moje dijete

SIRIUS 56

samo zato da bi moglo umrijeti i potonuti u vječnu tamu. »Rađaju se pokraj groba«, kaže Beckett. »Svjetlo samo na trenutak zatreperi, a onda opet noć.« Tako je sa smrtnicima. Ali treba im dati i taj trenutak svjetla.

— Dobro — rekao sam turobno. — Kad je Sam otišao, više me ne zanima nitko od vas. Uzet ću dijete i otići nepovratno.

— Najmudriji izbor — složio se Marcus.Na licu mu je zaigrao osmijeh. Pitao sam se kakva bi ta djevojka bila

danas da joj Marc nije uzeo embrioničko tijelo prije mnogo godina. Možda smo se ipak sreli na onom uličnom sajmu i razgovarali o Stevensonu.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da ustanem. Iznenada sam se potpuno otrijeznio.

— Htio bih do ponoći stići kući.— Archimago će se za sve pobrinuti — reče Marc, davši Arcu znak

rukom, a ovaj kimne i projuri pokraj mene i ne pogledavši me.— Prošetat ću — kazao. sam. — Moram razbistriti glavu na svježem

zraku... i dati vremena tvom čovjeku da se prije mene pridruži ostalima. Ovo ne moramo isprobati.

— Dobro. Samo se nemoj izgubiti.— Imaš me u šaci — podsjetio sam ga.U nekoliko skupina, između kuće i drveća što se ocrtavalo na tamnom

nebu, moji su se spremali na večeru. Vatra je veselo pucketala i činilo se da tom skupu nedostaje samo žrtva koju će netko prinijeti. Baš tako je i izgledala cijela polovina goveda što su je svezanu na ražanj namještali u metalni okvir koji se polako okretao nad vatrom. Zaobilazio sam prazne boce koračajući prema mračnoj nadstrešnici od vinove loze na zapadnoj strani kuće.

Kad padne noć, svi mi iz klana volimo osvjetljena bučna mjesta, pa se nisam iznenadio što tu nije bilo nikoga. Izvadio sam iz džepa jakne cigare-tu, kresnuo šibicom o klupu na kojoj sam sjedio, pripalio i duboko uvukao dim.

Gledao sam u tamnu kuću, pitajući se gdje li je pokopan njen vlasnik. Premda je sve obavio na svoj način, ipak sam se ljutio na Sama što se ubio. Bit će da je znao da ćemo se nakon njegove smrti svi vratiti na staro, kao pripitomljeni psi vraćeni u divljinu.

Slabo zelenkasto svjetlo ocrtavalo je prozor na trećem katu sa snopom kablova privezanih za šindru. Zacijelo je to kontrolna soba u kojoj sada Archie upravlja simulacrumom. Podigao sam sa zemlje kamen i zamahnuo, ali na vrijeme sam se predomislio. Bio bi to glup potez.

Znao sara da će proći dugo vrijeme prije nego što saznam je li Marc ispunio svoj dio pogodbe. Zatresao sam glavom i bacio cigaretu. Marc i njegov tim manevrirao je mnome počevši od zavođenja prije tri mjeseca pa do večerašnjih osornih naredbi. Ovisan sam o njima kao i njihov mehanički Sam Hain. Bitno je ono što jesi, gorko sam zaključio, a ja sam bespomoćno koristan kao jedan od onih ključeva kojima se otvaraju konzerve sardina.

Ne shvaćajući što zapravo radim, zatekao sam se kako stojim na

SIRIUS 57

betonskoj klupi i vučem granu vinove loze. Ako ništa drugo, razmišljao sam, barem ću preplaštiti Archieja. Od muke će zaplesati kao lutka na žici. Ispravio sam se, provlačeći noge kroz krhke grane loze, penjući se do vrha najvećeg stupa. Stresao sam sa sebe prašinu i s kose skinuo listove bršljana.

Pažljivo sam stao. Izdržat će težinu, zaključih. Zatim sam se odrazio prema zidu kuće i uspio se uhvatiti za odvodnu cijev pričvršćenu iznad prozora kroz koji sam htio uskočiti. Kako nisam želio izgubiti impuls koji je bio očigledna posljedica alkoholiziranja te večeri, izvukao sam iz sebe ono najbolje što mi je ostala od vještine penjanja, a usput sam na hrapavoj cijevi ostavio pola kože s dlanova.

Uspeo sam se do visine prozora kroz koji se probijala zelenkasta svjet-lost. Stao sam na potporanj cijevi. Zatim sam se nagnuo u stranu, uhvativši se za ploču prozora.

Oči su mi ostale razrogačene a usta otvorena dok sam noktima slobodne ruke grebao po staklu.

Iznutra nije dolazio nikakav odgovor. Čuo se samo jednolični rad stro-ja. Čelom sam udario po oknu ispustivši pri tom hrpotaj. Ali ni tada ništa

Počeo sam se ljutiti. Iz desnog džepa jakne izvukao sam mali ali teški pištolj koji sam uvijek nosio sobom. Razbio sam staklo. Nisu mi smetale krhotine, jer je moja kožnata jakna bila dovoljna zaštita.

Drugom rukom brzo sam se uhvatio za okvir prozora, podigao se i skočio u umjerenom saltu u sobu, nasred linoleuma.

— Preuzimam kontrolu, Arch! — dahtao sam, ustajući s poda. — Kako ga naviješ da svira? Ili...

Prestao sam blebetati. Soba je bila prazna. Samo je na podu bio veliki plastični kovčeg cijevima povezan s razvodnom pločom na zidu.

Sledio sam se. Sto odgovoriti ako me upitaju zašto sam provalio u sobu, razbivši prozor, ako je u njoj smješten samo, isključivo, klima-uređaj. Pojurio sam prema metalnim vratima na drugoj strani, ali sam se zakočio vidjevši lice ispod plastičnog pokrova koji se prepoznatljivo uklapao u dimenzije mrtvačkog kovčega.

Znoj mi je orosio čelo. Preplašio sam se prepoznavši lice. Nisam se htio okrenuti i sam sebi potvrditi to što sam vidio. Ništa nisi vidio, uvjeravao me moj um. Vrati se i uživaj s ostalima!

Možda bih to i učinio da me takav ton nije podsjetio na Marca Klek-nuo sam ispred kovčega i zapiljio se u njega. Kao što sam i pretpostavljao, bilo je to uspavano lice Sama Haina, prepoznatljivo unatoč tome što je ošišana njegova kovrčava bijela kosa i što mu iz nosnica izlaze dvije zelene plastične cijevi koje se preko čeljusti spuštaju naniže.

Izgledalo je kao da se kovčeg ne može otvoriti, što i nije bilo potrebnio. Bio sam siguran da je u njemu pravi Sam Hain, zarobljen, održa-van na poluživotu u toj tijesnoj sobi. To je dakle Marcova priča o suicidu i Samovu odbijanju da se ponovo rodi! Marc se sa svojim prijateljima morao vraški namučiti da sa scene zauvijek makne Sama i da ovaj ostane u svom starom tijelu.

SIRIUS 58

I dalje sam u ruci držao pištolj kojim sam razbio prozor. Položio sam ga na plastični kovčeg i skinuo jaknu. Ruku s pištoljem omotao sam kož-nom jaknom. Taj pištolj sam napravio 1900. godine. Stalno sam ga nosio sobom u slučaju da poželim brzo napustiti tijelo. Dva pedesetkalibarska metka bila su dovoljna da posao obavim i nepogrešivo, na maloj udalje-nosti. Nisam pretpostavio da će mi poslužiti za Sama.

Pritisnuo sam plastični poklopac iznad njegove glave.— Vrata krletke su otvorena, Same — prošaptao sam. — Poleti!Povukao sam okidač. Začuo se podmukao prasak. Jakna je prekrila

buku. Još jedan pogled na kovčeg bio je dovoljan da se uvjerim da sam konačno oslobodio Sama. Vratio sam revolver u džep i okrenuo se prema prozoru.

Izlazak kroz prozor bio je teži od ulaska. Osjetivši na kraju čvrsto tlo pod nogama, stresao sam sa sebe prašinu i popravio kosu. Krenuo sam iza ugla, preko dvorišta prema blagovaonici.

Gosti su bili umjereno raspoloženi. Žućkasto svjetlo obasjavalo je skupinu što je stajala oko klavira. Stranac ne bi lako zapazio da je nekoliko prisutnih opasno pijano, osobito Amelia, da je poneki spol zamijenjen i da je najveće iznenađenje sam domaćin, odjeven u plastičnu kožu i uključen na nesvakidašnje instrumente.

Marcus značajno podigne obrve vidjevši me prašnog. Potom diskretno kimne i pokaže prema simulacrumu. Poslušno sam prišao lutki.

— Drago mi je što te vidim, Saule — progovorio je glas iz instru-menata. — Kako si? Jesi li razmišljao o onome što smo razgovarali u biblioteci?

— Jesam, Same — izvukao sam iz sebe najtopliji osmijeh. — Mislim da je to uistinu mudro. Mi moramo postati jaki, kako bismo se mogli boriti protiv efemeraca... ako bude trebalo.

Htio sam mu začepiti usta i prasnuti u smijeh. No Marcusovu embriju sam tog trenutka prenio poruku da mu ovime upravo kupujem život.

— Drago mi je — kimnuo je simulacrum. — Ponekad se teško suočiti s istinom... ali ti si uvijek bio razuman, Saule. A sada, braćo — nasmiješio se — da otpjevamo još pjesmu-dvije i da onda započnemo sastanak! Saul, Marcus i ja imamo nekoliko prijedloga koje ćemo vam izložiti.

Mirable je počeo prebirati po tipkama klavira. Zapjevušili smo neko-liko refrena, a boca hennesyja obišla je sobu ostavivši trag neke ugodne sjete. Uzeo sam čašu konjaka i pogledom potražio Marca.

— Slušaj, Mirable — mucala je Amelia, izguravši klavirista sa stolice — naučila sam svirati u posljednjem životu.

Smjestila se na stolici i drhtavim prstima prešla po tipkama. Unatoč mračnom, alkoholiziranom raspoloženju, svirala je prekrasno. Oduševljeno smo je pratili, a riječi stare pjesme prenijele su nas u neko drugo vrijeme.

Nismo zapazili kad je Amelia počela svirati neku drugu pjesmu. Utihnuli smo. Čuo se samo njezin glas. Vješto je nijansirala svoj muški glas i još vještije ga pratila na klaviru. U prvi mah nismo shvatili koju pjesmu

SIRIUS 59

pjeva.— Još jednu cjepanicu na vatru baci,ali zavjese spusti, jer ledenim poljem pale žuti traci i čuje se jecaj u noći.Istodobno se zbilo nekoliko događaja. Ustavši s kauča, Marc je šakom

razbio Ameliji čeljust. Zajedno sa stolicom, Amelia je odletjela na pod. Mirable je zalupio poklopac klavira i praskavim akordom sviranje je zavr-šilo. Simulacrum je ostao stajati razjapljenih usta, a lica ostalih odavala su strah, zbunjenost i srdžbu.

Dare se uspravio. Bijesno je pogledao simulacrum, a potom mene. Brzo je okrenuo glavu kad sam uhvatio njegov pogled.

— Van s njom! — prasnuo je na Mirablea.— Do đavola i pjesma! — začula se replika Sama Haina. — Vrijeme

je za sastanak.Gburnuo sam ruku u desni džep.— Samo trenutak! — rekoh. Svi podigoše pogled. Na Marcovu čelu

vidio sam kapljice znoja. Bio je mračan, pomalo preplašen. Mogao sam pretpostaviti zašto. — Vraćam se odmah — kratko sam dodao i krenuo prema kuhinji.

Termometar je visio s vanjske strane prozora. Kuhinjskim nožem pre-rezao sam kariku, kojom je bio pričvršćen. Skinuo sam staklenu cjevčicu i gurnuo je u džep hlača. Da bih opravdao odlazak u kuhinju, uzeo sam iz hladionika konzervu piva i vratio se u blagovaonicu.

— Oprostite šio ste čekali — rekao sam. — Pijanac zna što mu nedostaje.

— Sjedni, Saule — tiho reče Bili. Na mršavim koljenima ležala je lula koju je nervozno punio crnim duhanom. — Mare je otišao da pozove ostale.

Nisam sjeo. Bio sam malo uznemiren vidjevši iznakažene zube i crve-ne, ispijene oči na licu djevojčice koja je trebala da ima osam godina. Pošao sam prema Marcovu mjestu. Njegovo pjenušavao zeleno piće još je bilo hladno. Izvukao sam iz džepa staklenu cjevčicu, spretno je slomio napola i u njegovo piće, da nitko ne vidi, sasuo živu.

Mislio sam da će me obuzeti tuga. Ali ne, osjetio sam samo nelagodan umor i potištenost dok sam se udaljavao od njegova mjesta. Možda su kroz stoljeća, još davno, u nama pregorjeli svi ćutilni krugovi a da to nismo ni opazili, jer tako rijetko u njih poniremo. Spoznaja da je moje dijete ubijeno prije dva mjeseca rastužuje me toliko koliko i obavijest da je otkazan neki koncert na koji sam namjeravao otići.

Shvatio sam sve, bez sumnje: svi komadići su na hrpi, a Marcov nekontrolirani, zabrinuti pogled nakon te pjesme pokazao mi je kako ih složiti u cjelinu. Rafe, Marcov najintimniji prijatelj u klanu, ustrijelio se prije dva mjeseca u svom stanu u Lombard Streetu, Marc je, kako reče Amelia, također stanovao u toj ulici. Štoviše, uvjeren sam da su živjeli u istom stanu, u skladu s Marcovim novim etičkim načelima klana. Prolaze

SIRIUS 60

me trnci pri pomisli da je Rafe bio ljubomoran kad je Marc sišao na ulični sajam.

Vjerojatno je Marc namjeravao zadržati moje nerođeno dijete kao taoca, ali tada se Rafe ili razbolio, ili ozlijedio, ili je jednostavno odlučio pokopati svoje tijelo u najboljim srednjim godinama. Mare nije htio dopus-titi da njegov stari prijatelj naleti na neki bezvezni fetus, kad je ionako već imao pri ruci jedan zdrav.

Tako je Marc uzeo Rafovu ruku — i revolver, rekao bih, sudeći po izjavi da je Rafe dva puta pucao u sebe. Držao je tu ruku sve dok se tijelo nije potpuno umirilo i dok se duša starog prijatelja nije preselila u fetus mog jednomjesečnog djeteta.

U to sam bio savršeno siguran. Stajao sam pokraj klavira i razmišljao. Ponekad me obuzmu trenuci sumnje. Tada uzimam bocu laphroaiga da ne bih čuo »jecaj u noći«.

Mare je u blagovaonicu uvodio goste koji su bili vani. Neki su još glodali kosti i tužili se što u miru nisu završili večeru.

— Umuknite već jednom! — poviče Marc. — ovaj put sastanak će trajati kratko. Za deset minuta ponovo ćete biti oko hrane. Saul i Sam htjeli bi vam iznijeti samo nekoliko novih prijedloga.

Kirnnuo je prema simulacrumu. Ovaj ustane, nasmiješi se i uvjerljivo pročisti grlo.

— Braćo — počeo je — svi mi... Stisnuo sam u ruci svoj mali pištolj i ustao.

— Oprosti, Same — prekinuo sam ga. — S tvojim dopuštenjem, ja bih počeo.

— Sjedni, Saule — procijedio je Marc stisnutih zuba.— Neću — rekao sam, podignuvši pištolj prema njemu. — Ti sjedni!

Nemoj da ti se piće smlači. Ja želim otvoriti ovaj sastanak.Sad je većina članova radoznalo pratila što će se dogoditi, Marc je

stisnuo usne, a onda slegnuo ramenima i sjeo ne želeći izgubiti sadašnje tijelo koje je još bilo mlado i dobro. Nasmiješio sam se u sebi gledajući kako u jednom gutljaju ispija ostatak pića i kako u pjenušavom mentolu ne razabire okus žive.

Znao sam da živa može bezopasno proći kroz njegovo tijelo, u nepro-mijenjenom kemijskom sastavu, bez posljedica. Ali želio sam i nadao se da će mu uništiti mozak i psihu. Ako se nakon toga ponovo rodi, ako se bude rađao dok god se rađa sunce, u svakoj inkarnaciji život će provesti u drugoj ustanovi za mentalno retardirane. Nadao sam se, i još se nadam, da će živa ipak učiniti svoje i da će, s malo sreće, naći put i do Rafea.

— Braćo — počeo sam — izostao sam s tri posljednja sastanka. Vi-dim da su na pomolu promjene koje on uvodi — pokazao sam pištoljem prema Marcu. — Samo tiho, molim. Ne prekidajte me! Više od jednog stoljeća Sam Hain nas pokušava civilizirati, a ovaj ovdje nas ponovo baca na okrutni početak, kad smo se pretvarali da smo bogovi efemercima... no mi smo samo neka vrsta besmrtnih trakavica što živa u ljudskim crijevima.

SIRIUS 61

Sto je, Bille? Ne, nisam pijan. Sjedni, Marc, jer inače ću ti raznijeti to lijepo lice. Ne, nisam pijan, Bille. Zašto? Kažeš, ako ova dvojica upropaste učenje Sama Haina, pitam se tko je onda ovo strašilo sa sijedom bradom. Pokazat ću vam!

Pdigao sam ruku i povukao okidač. Od naglog trzaja cijev me okrznula po licu. Buka mi je zaglušila uši a od dima oči su mi zasuzile. Simulacruma više nisam vidio.

Onda sam ga ponovo ugledao. Oslanjao se na ruke i koljena nasred prostirača. Gornji dio glave bio je prerezan kao da ga je netko udario ve-likom lopatom. Komadići žica, cjevčica i obojene plastike bili su razbacani po podu. Iz glave su visile dvije štrcaljke sa crvenom tekućinom. Bila je to umjetna krv što je trebalo da posluži u slučaju ozljede na licu. Iz štrcaljki je tamna tekućina kapala po prostiraču.

Poluotvorene oči nekontrolirano su kolutale.— Ranjen sam. Ranjen sam. Ranjen sam... — automatski je odzvaljalo

iz otvorenih usta.Oštro sam ga udario nogom po vratu,, da bih stišao govorni

mehanizam. Lutka se umirila.— Pravi Sam Hain je gore — rekao sam tiho, pipajući natučeni obraz.

— Umjetno je bio održavan na životu, a to bi vječno potrajalo da ga nisam ubio prije petnaestak minuta.

Marc je ustao.— Pozdravi Rafea kad se rodi, za šest mjeseci — nastavio sam. Marc

je ponovo sjeo. Obratio sam se svim prisutnima: — Napustite klan! — Bacio sam pištolj. — Uzmite sav novac koji imate u trezoru korporacije DIRE i prestanite dolaziti na ove užasne skupove, čime dajete podršku manijacima kao što su Marcus i Rafe. Izgubite se! Svatko od vas ima osiguran pristojan život, čak i bez prihoda.

Nitko ništa ne reče. Pošao sam prema predvorju i pronašao svoju kacigu.

— Sljedeći put kad umrete — doviknuo sam im odlazeći — i svoju smrt ponesite sobom. Legija ima dovoljno članova.

Ostavio sam za sobom poluotvorena vrata i teškim korakom krenuo sam prema motociklu. Odmah je upalio. Godio mi je hladni noćni zrak i stoga sam bacio kacigu, uživajući što mi se vjetar slobodno poigrava kosom dok sam se vijugavom cestom spuštao prema svjetlima Whittiera. Hladna struja zraka pronašla je rupu od metka na kožnatoj jakni hladeći tijelo ispod znojne košulje. Zaustavio sam motocikl ispred prometnog znaka na Whittier Boulevardu. Osjetio sam u tom trenutku da je iz mene nestao sav bijes, raspršio se poput dima u sobi s otvorenim prozorom.

I tako sam odlučio otići, ovaj put. Čini mi se da smo svi bili poput djece koja uvijek iznova ponavljaju osmi razred i na kraju shvate da poslije toga nema više ničega. A kad prođe jedno stoljeće i kad shvate da se još nisam pojavio, upitat će se:

— Što ga je moglo navesti da to učini? I neće shvatiti da je pravo

SIRIUS 62

pitanje:— Što ga je moglo navesti da to ne spriječi?

Prevela Mirjana Dimitrijević Objavljeno posredstvom GPA, München

SF se sastoji od nada, snova i strahova (jer su neki sni noćne more) za tehnički organizirano društvo.

John W. Campbell

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

Keith Laumer

SIRIUS 63

Posljednja naredbaThe Last Command

1»Osvješćujem se. Još osjećam vibracije koje su posljedica proizvoljno

određenog pravca kretanja 035. Stupanj amortizacije jasno mi govori da je jačina udara iznosila 8,7 i da se njegovo žarište nalazilo na udaljenosti od 72/46 metara. Uključujem primarne ekrane, aktiviram povratne rakete. Ne rade. Stavljam u pogon rezervne atomske akumulatore, uključujem sekun-darnu bateriju. Uzalud. Očito je da me Neprijatelj pogodio i teško oštetio.

Moji pozicioni detektori pokazuju da ležim pod kutom od 13 stupnjeva i 14 sekunda, a otklon od osnove i sjecišta iznosi 21 stupanj. Pokušavam se uspraviti, ali nailazim na strahovit otpor. Uključujem ispitivačke uređaje prednjeg sektora, provodim paralelno napajanje svojih IR-mikrostroba. Nigdje ni tračka svjetlosti u okolici. Zakopan sam u potpunoj tami.

Evo, nailazi i drugi udar. Ponovo se ljuljam, jer mu je jačina 8,2. Oči-

SIRIUS 64

gledno je da se moram povući s ovog položaja, ali moji pogonski kotači ostaju nepomični pri maksimalnom potisku. Pokušavam aktivirati rezervni izvor energije koji koristimo u slučaju opasnosti. Tlak raste, osjećam da gubim svijest postojanja zbog nepodnošljivog opterećenja. Onda, posve nenadano, tlak i opterećenje nestaju i osjećam da sam ponovo u pokretu.

No iako sam pod punim pogonom, ne krećem se brzo, napredujem sporo, centimetar za centimetrom, kao da su se preda mnom ispriječile go-leme prepreke. Ponovo pokušavam prodrijeti kroz tamu koja me okružuje i ovaj put zapažam velike obrise nepravilnog oblika, ispresijecane razlom-ljenim plohama. Oprezno ispitujem što je to, zatim se svom snagom nas-tojim probiti, no nailazim na nevjerojatnu tvrdoću.

Upućujem svu raspoloživu energiju u jedan jedini udarni impuls, us-mjeravajući ga uvis. Rezultat je porazan i toliko u protuslovlju s mojim do-sadašnjim iskustvom da ponavljam cijeli postupak pod drugim kutom Sad mi je jasno da se moram pomiriti sa činjenicom da sam zakopan u dubini od 207,6 metara ispod teškog, neprobojnog kamenja!

Nastojim svim silama da se snađem u ovoj krajnje teškoj situaciji. Razmatram akcioni popis sa 30.000 stavki. Obuzima me malodušnost zbog velikog gubitka energije. Glavni akumulatori su mi gotovo potpuno ispraž-njeni, a u rezervnima naboj iznosi samo 0,4. To je, dakle, razlog moje tro-mosti. Ponovo razmatram strategijski položaj u kojem se nalazim, prisje-ćajući se pobjedonosnih riječi svoga zapovjednika koji objavljuje da su neprijateljske snage potpuno uništene i da više ne pružaju nikakav otpor. Prizivam u sjećanje svečanu povorku: zajedno sa svojim drugovima iz Di-nokromne brigade, od kojih mnogi nose znakove teških oštećenja, prolazim pokraj Glavne komande, a zatim se svi postrojavamo na glavnoj rampi. Nakon izdane zapovijedi uključujemo svoje muzičke memorijske ćelije i izvodimo borbenu himnu. Na vedrom nebu obližnja zvijezda sja punim sja-jem. Trenutak je to veličanstvenog slavlja. A onda je pala posljednja naredba...

Sve ostalo je prekrila tama. Očito je pobjedničko slavlje bilo preura-njeno. Neprijatelj je izveo protunapad snagom koja me gotovo potpuno onesposobila i imobilizirala. Spoznaja o tome je strašna, no dovoljna je samo desetinka sekunde da shvatim što se dogodilo. Bez oklijevanja počinjem emitirati poruku na valnoj dužini svoje brigade:

— Jedinica LNE javlja svom Štabu: molim dozvolu za aktiviranje VSR (projektila malog dometa).

Čekam, odgovora nema. Ponovo zovem koristeći maksimum snage. Kamene gromade kojima sam opkoljen odzvanjaju pozivom na uzbunu prvog stupnja. Počinjem emitirati poruku na valnim dužinama svih jedinica, čekam odgovor svojih drugova iz brigade. Nitko mi se ne javlja. Sad se moram pomiriti s gorkom istinom: jedini sam ja preživio neprijateljski napad.

Kanaliziram preostalu energiju na svoj pogonski dio i pronalazim prokop manje tvrdoće. Upirem se u njega i izlomljeno kamenje oko mene

SIRIUS 65

ipak polako popušta. Sporo krećem naprijed, prema površini. Moj sistem strujnih krugova za registraciju bola šalje centru svijesti signale uzbune, moj preopterećeni nervni sistem trpi veliku štetu, ali zadatak mi je potpuno jasan: moram pronaći Neprijatelja i upustiti se s njim u borbu.«

2Napuštajući sklonište nakon eksplozije, glavni inženjer na gradilištu

svemirske luke u New Devonshireu, Pete Reynolds, skinuo je zaštitnu masku i ispljunuo pijesak iz usta.

— To je posljednja eksplozija, prodrli smo u dubinu od oko dvjesto metara. Cini mi se da smo ondje dolje udarili u vrlo tvrdu kamenu podlogu.

— Krajnje je vrijeme — osorno odvratiti trbušasti čovjek pokraj njega. — Već kasnite dan i pol prema planu.

— Sad ćemo početi zatrpavati, načelniče. Do devet sati sutra ujutro završit ćemo betoniranje potpornih stupova, pa ako sve bude kako treba, prvi dio platforme bit će spreman za održavanje vašeg velikog zbora.

— Ja sam... — Gradonačelnik zastane trgnuvši se iznenađeno. — Niste li mi rekli da je to bila posljednja eksplozija, posljednje punjenje?

Reynolds se namrštio. Osjetio je slabo, ali ipak osjetno podrhtavanje tla. Nešto podalje od njih jedan omanji kamen zaljuljao se na vrhu hrpe i srušio uz jedva čujno kotrljanje.

— Vjerojatno se odronio neki komad stijene — reče.U tom trenutku tlo je zadrhtalo drugi put, no sada mnogo jače.

Reynolds je začuo potmumu tutnjavu i jak udar u dubini kad se u jamu netom nastalu od eksplozije urušio golem kamen. Okrenuo se i pojurio prema kontrolnoj stanici upravo u trenutku kad su se otvorila vrata i kad se pojavio njegov zamienik Mayfield.

— Molim te, Pete, dođi i pogledaj ovo!Reynolds je došao do barake i ušao. Mayfield je stajao nagnut nad

instrumentima koji su pokazivali presjek i profil tla.— Pogledaj ovo! Sto misliš? — upitao je.Na debeloj crvenoj izohipsi, koja je predstavljala detonaciju u završnoj

fazi bušenja jama za potporne stupove, nazirale su se dvije slabo vidljive pruge.

— Intenzitet im je oko 0,1. — Mayfield je bio zbunjen. — Sto je sad...Mjerna igla na instrumentu iznenada se spustila, zatim je pojurila ek-

ranom prema samom vrhu, dosegla vrijednost 0,21 i ponovo se vratila u prvobitni položaj. Cijela baraka se zatresla. Jedna igla otpala je s instru-mentna. Na vratima se pojavilo zajapureno lice načelnika Doughertyja.

— Jeste li poludjeli, Reynoldse?! Kako možete paliti mine dok sam ja napolju?! Mogao sam poginuti!

— Ne palim ja nikakve mine — Ijutito odvrati Revnolds. — Jime, molim te, stupi u vezu s Eatonom i pitaj ih znaju li možda oni nešto više o svemu ovome. — Koraknuo je do vrata i počeo glasno dozivati.

Čvrsto građen čovjek u radnom kombinezonu promočenom od znoja

SIRIUS 66

sišao je s obližnjeg bušaćeg tornja.— Šefe, što se to događa? — povikao je. — Ova eksplozija gotovo me

bacila sa sjedala.— Ne znam. Da možda nisi postavio neke dodatne mine?— Zaboga, ne, šefe! Valjda znate da ne bih učinio nešto takvo bez

vašeg dopuštenja.— Pođi sa mnom! — Reynolds je krenuo preko tla prekrivenog

krhotinama razlomljenog kamenja i stijena koje je Uprava odabrala za mjesto nove svemirske luke.

Na pola puta do velike jame koju je stvorilo posljednje miniranje tlo se pod njegovim nogama snažno zatreslo, tako da je posrnuo. Iz jame se podigao oblak prašine. Manje razlomljeno kamenje poskakivalo je na tlu. Koračajući iza njega, bušač ga je zgrabio za ruku.

— Šefe, bilo bi bolje da se vratimo.Reynolds je istrgnuo ruku i produžio. Bušač je nešto opsovao i pošao

za njim. Tlo se pod njima i dalje treslo, a zatim podrhtavanje prekinulo niz muklih udaraca.

— To je potres! — Viknuo je Reynolds nadjačavajući potmulu tutnjavu.

Trenutak kasnije već su bili na ivici bušotine.— Nije to potres, šefe — grmio je bušač. — Potres je nemoguć u

ovim geološkim formacijama!— Reci to geolozima...Kamena gromada na kojoj su obojica stajala naglo se podigla trade-

setak centimetara i ponovo srušila na tlo. Obojica su pala. Kamena gromada ljuljala se poput čamca na uzburkanom moru.

— Bježimo odavde! — Reynolds se već digao i počeo trčati glavom bez obzira.

Pred njim se iznenada pojavila pukotina u tlu široka pola metra. Preskočio ju je, bacivši pri tome pogled u tamnu dubinu, na vlažnu ilovaču.

Uto je začuo očajnički vrisak i stao kao ukopan. Okrenuo se munjevitom brzinom i vidio kako bušač leži na zemlji, nogu pritiješnjenih gromadom odlomljene stijene. Priskočio mu je u pomoć, nastojeći pomaknuti gromadu. Bušačeva košulja bila je natopljena krvlju. Priskočili su u pomoć i ostali, mrmljajući i gurajući kamen znojnim šakama zajedno s Reynoldsom. Tlo se iznova zaljuljalo. Grmljavina koja je dolazila iz zemljine utrobe pretvorila se u neprekidnu potmulu tutnjavu. Uspjeli su pomaknuti gromadu i podići ranjenog bušača, a onda su ga, posrćući, odnijeli u poljsku ambulantu.

Ondje ih je dočekao načelnik, blijeda lica.— Sto se to događa, Reynoldse? Ako ste vi krivi za sve ovo...— Šutite — Reynolds ga je odgurnuo u stranu, pograbio telefon i

počeo užurbano pritiskati pozivne tipke.— Eatone! Imaš li kakvih informacija o ovom potresu?— Ma kakav potres, do đavola! — Lice na minijaturnom ekranu

SIRIUS 67

nalikovalo je na raščupanu kokoš. — Zaboga, što vi to izvodite?! Poslije ove vaše posljednje bušotine bilježim cijeli niz nepravilnih pomaka! Što ste to napravili? Niste valjda ostavili dodatni dinamit po cijelom gradilištu?

— To je potres, a ne dodatno miniranje. To nešto napravila je pukotinu dugu oko dvjesto metara u površinskom sloju kamena. Po svemu sudeći, kreće se u pravcu sjever-sjeveroistok.

Vani je veliki oblak prašine, zatamnjen od dolazećeg sumraka, zastirao pogled na beskrajnu ravnicu. Praćen silnim štropotom, veliki stroj za otkopavanje stijenja dovaljao se do Reynoldsa i zaustavio. Iz njega je iskočio vozač.

— Rekao sam momcima da sklone opremu — kazao je bez daha. — Ovo čudovište se kreće ravno prema auto-cesti. — Pokazao je rukom prema nasipu ceste udaljenom oko dvjesto pedeset metara.

— Kojom brzinom napreduje?— Prešlo je sedamdesetak metara za manje od deset minuta.— Ako tako nastavi još dvadesetak minuta, udarit će točno u

Intermix!— Ode naša zarada i sve što smo napravili u ovih šest mjeseci, Pete!— A Southside Mall je samo nekoliko kilometara odavde.— Do đavola, valjda će dotad posustati.— Možda. Pronađi neko terensko vozilo, Dane.— Pete! — dojurio je Mayfield. — Ovo čudo postaje sve jače.

Glavnina mu se kreće pravcem 0,22.— U kolikoj je dubini?— Kreće se prema površini iz dubine od dvadeset metara. Sad se već

nalazi samo metar i pol ispod površine!— Što smo to, do đavola, uznemirili? — Reynolds je gledao u

Mayfielda.Terensko vozilo naglo se zaustavilo pokraj njih podižući oblak prašine

zbog naglog kočenja.— Ostani ovdje, Jime. Pažljivo bilježi svaku pojedinost. Mi ćemo sada

vidjeti kako sve to izgleda izbliza. — Ušao je u auto.— Uzmite kamion s eksplozivom.— Nemamo više vremena. — Mahnuo je i auto je poput metka pojurio

u zastor prašine.

3Auto se zaustavio na vrhu trokatnog Intermixa na odvojku ili, bolje

rečeno, odmorištu, koje je trebalo da turistima omogući da zastanu i pogledaju gradilište budućeg svemirodroma što se nalazilo tridesetak metara niže. Reynolds je dalekozorom promatrao napredovanje potresa. S toga povišenog mjesta kretanje čudne pojave bilo je jasno obilježeno tragom razlomljenog i razbacanog kamenja, od kojeg su neke gromade bile široke i do šest metara. Vidio je kako pukotina u zemlji postaje sve duža.

— Izgleda poput traga koji za sobom ostavlja krtica. — Reynolds je

SIRIUS 68

pružio dalekozor svom kolegi i pritisnuo predajnu tipku na auto-radiju.— Jime, nazovi Eatona i kaži mu da skrene sav promet s južne

zaobilaznice u zoni devet. Automobili su već počeli zakrčivati prometnicu. Oblak prašine već se vidi iz daljine od jednog kilometra, a kad se ondje pročuje da se tu nešto događa, bit ćemo preplavljeni radoznalcima.

— Reći ću mu, ali znam da neće biti oduševljen.— Nije ovo politika! Za dvadesetak minuta ovo čudo će stići do

rubnih platformi!— Posustat će...— U kolikoj dubini se sada nalazi?— Jedno cijelo i pet! — Načas je zašutio. — Pete, ako se bude kretalo

ovim pravcem, izaći će na površinu točno na mjestu gdje ste parkirali auto.— Uh! Čini mi se da ćemo ostati bez jednog Intermixa. Kaži Eatonu

da pripremi materijal za novinare.— Pete, kad je riječ o novinarima... — poče Dan, koji je stajao iza

njega.Reynolds isključi radio i okrene se da pogleda čovjeka u vozačkom

odijelu živih boja koji je upravo izašao iz starog sportskog auta tipa »monojag« što se zaustavio točno iza njihova terenskog vozila. Preko ramena mu je visila futrola velikog foto-aparata.

— Sto se to ovdje događa? — upita čovjek.— Odron kamenja i stijena — kratko odvrati Revnolds. — Morat ću

vas zamoliti da odete odavde. Ova cesta je zatvorena za sav promet.— A tko ste vi? — Čovjek se ponašao ratoborno.— Ja sam tu glavni inženjer. Odlazi, braco! — Reynolds se ponovo

okrenuo radiju. — Jime, pošalji ovamo svu tešku opremu i vozila, i to hitno! — Zastao je osjećajuši blago podrhtavanje u vozilu. — Trese se već i Intermix — nastavio je. — Čini mi se da smo ovaj put zbilja nadrljali. Ne znam o čemu se tu radi, no ponaša se kao kruto tijelo koje se probija bušeći zemljinu utrobu. Možda bismo mogli podići barikadu i zagraditi ga.

— Zagrađiti potres?— Da, znam da to zvuči glupo, ali to je jedino što mi ovaj čas pada na

pamet.— Hej, o kakvom to potresu govorite? — Čovjek u šarenom odijelu

još je stajao u blizini. — Evo, osjećam ga i ja. Cijeli ovaj prokleti most se trese!

— Odlazite smjesta, čujete li me?! — Reynolds pokaže u smjeru prometnica po kojima su jurili automobili. — Dane, idemo na glavnu cestu. Moramo upozoriti vozače da skrenu.

— Čekaj malo, momče. — Novinar izvadi -foto-aparat. — Radim za časopis »Scope«. Želio bih vam postaviti nekoliko pitanja.

— Ne mogu vam na njih odgovoriti — prekine ga Pete dok se njegovo vozilo kretalo dalje.

— Do đavola! — Čovjek koji je htio ispitivati Reynoldsa zaurlao je za njim: — Frajeru! Zar misliš da možeš... — Glas mu se izgubio u daljini.

SIRIUS 69

4U skromnom domu umirovljenika u obalnom gradiću Idlebreeze,

trideset pet kilometara udaljenom od mjesta čudnog potresa, starac je sjedio u naslonjaču drijemajući pred upaljenim Tri-D-vizorom.

— Djete! — začuo se oštar glas mlade žene. — Vrijeme je da ideš u krevet.

— U krevet? Zašto bih išao u krevet? Ionako ne mogu spavati. — Pomaknuo se u naslonjaču, pretvarajući se da ga zanima Tri-D. — Osim toga, gledam ovaj zabavni program. Nemoj mi smetati.

— Nije to nikakav zabavni program, to su vijesti — prezirno reče debeljuškasti dječak. — Mama, mogu li okrenuti drugi kanal.

— Ne možeš, Bennie — reče starac.Na ekranu se pojavila slika tla preko kojeg se protezala pukotina. Dok

je starac to gledao, pukotina je postajala sve duža.— ...Ovdje, na Intermixu, možemo dobro vidjeti i pratiti ovaj neobični

slučaj — govorio je spiker. — Po našemu mišljenju, riječ je o reklamnom triku Uprave svemirodroma, koja želi popularizirati svoj sporni projekt gradnje.

— Mama, mogu li promijeniti program?— Možeš, Bennie.— Ne možeš — reče starac.Debeljuškasti dječak posegnuo je za dugmetom, ali nešto u starčevu

pogledu zaustavilo ga je.

5— Promet je ovdje i dalje gust — reče Reynolds u telefon. — Do

vraga, Jime, za nekoliko minuta bit ćemo suočeni s velikim prometnim kaosom.

— Neće on dopustiti zatvaranje prometa, Pete. Znaš da je ova zaobilaznica njegova zamisao i njegov ponos, auto-cesta koja odolijeva svim nepogodama i koju nikad ne treba zatvoriti. On kaže da ćeš se sam morati snaći na gradilištu.

— Snaći se, đavola! Želim spriječiti veliku katastrofu. I to za nekoliko minuta!

— Pokušat ću još jednom.— Ako i ovaj put kaže ne, skreni nekoliko velikih strojeva-kopača i

blokiraj cestu. Postavi nekoliko velikih lučnih reflektora i nemoj dopustiti prilaz automobilima.

— Pete, to ne smiješ učiniti! To nije u tvojoj kompetenciji.— Čuo si što sam ti rekao.Desetak minuta kasnije, spustivši se u prizemlje, Reynolds je

promatrao postavljanje višestrukih lučnih reflektora na dva kraja ceste u razmacima od dvijesto metara, čime je bila izbačena iz prometa ugrožena dionica povišene auto-ceste. Stotinjak metara daleko od mjesta gdje je stajao, a to je bila stražnja platforma velikog stroja-kopača, velika stijena

SIRIUS 70

iznenada se podigla i razlomila napola, a onda se srušila na tlo velikom snagom. Jedan njen dio zahvatio je masivni potporni stup na kojem je počivalo prošireno odmorište, gdje su se nalazili prije kratkog vremena. Stup se raskolio razotkrivajući svoju armiranobetonsku jezgru.

— U kolikoj je sada dubini, Jime? — upitao je Renolds nastojeći nadjačati tutnjavu koja se čula iz pogođenog sektora.

— Samo što se nije pojavio na površini, Pete! Treba da izroni svaki... — Glas mu je nestao u strahovitoj tutnjavi.

Oštećeni potporni stup je zadrhtao, podigao se, savio se u sredini i zatim se srušio, povlačeći za sobom velik komad asfalta i zaštitne ograde i jedan rasvjetni stup. Mali sportski automobil koji je bio parkiran na uništenoj površini najprije se zanjihao, a onda je u sekundi nestao pod lavinom razlomljenog betona.

— Gospode bože! — izustio je Dan. — Pete, to je onaj jadni novinar.— Pogledaj!Dok su njih dvojica promatrala taj strašni prizor, zanjihao se i drugi

potporni stup, rušeći se u sjenu auto-ceste. Kolnik se udubio i još dva stupa su se slomila. ¥z strahovit tutanj, nalik na pucanje brane, dionica auto-ceste duga tridesetak metara urušila se u gustom oblaku prašine.

— Pete! — začuo se Mavfieldov glas na radio-prijemniku. — Bježite odatle! Htio sam na insarumentu očitati 6 kakvom je to čudu riječ i uređaj se raspao u...

Među gomilom razlomljenog kamenja nešto se pomaklo, podiglo i zavijajući bacalo u stranu nekoliko tona teške blokove uništene ceste, kao da je riječ o šibicama. Izranjajući iz nutrine zemlje, pojavio se neki prigušen, modar sjaj, bacajući sablasnu svjetlost na uništene dijelove betonske auto-ceste. Kroz ruševine se probijalo na površinu nešto golemo i neslomivo. Reynolds je ugledao veliku oštricu modrog sjaja što se pomaljala iz razlomljenog kamena, nalik na podmornicu koja upravo izranja na površinu, stresajući sa sebe teret razlomljenog stijenja. Vidio je glomazne gusjenice široke tri metra kako grabe plijen, promatrao je kao snažne bočne strane zahvaćaju jedini preostali potporanj i ruše ga kao od šale.

— Pete... što je to... zaboga, što je ovo?— Ne znam. — Reynolds je gotovo zanjjemio od zaprepaštenja. —

Dane, idemo odavde, brzo, brzo! Ne znam kakvo je to čudovište, ali sigurno znam da se kreće prema gradu!

6»Konaćno izlazim iz zamke u koju sam upao i već se sukobljavam s

obrambenim sistemima velike čvrstoće. Moji skaneri oslabljeni su gubitkom energije, ali ipak uočavam prostran otvoreni prostor iza zapreke koju su mi postavili, a u daljini od 5,7 kilometara razabirem masivne zidine. Još jednom emitiram poziv Brigadi da se okupi, ali kao i prije, nitko ne odgovara. Uistinu sam potpuno sam.

SIRIUS 71

Ispitujem skanerom okolicu ne bih li otkrio neprijateljsko zračenje, pratim EM-spektar ne bih li začuo njihovo komuniciranje. Ništa ne otkrivam. Možda su moji impulsni krugovi teško oštećeni ili je neprijateljska zaštita savršena.

Moram sada odlučiti o svojim daljnjim akcijama. Budući da su svi moji drugovi iz brigade pali, pretpostavljam da je ona utvrda ispred mene uporište neprijateljskih snaga. Upućujem ispitivačke signale prema tim zidinama, otkrivam da mi je njihova konstrukcija nepoznata i da nisu tako opasni kako sam zamišljao. Svjestan sam da je možda riječ o neprijateljskoj varki, ali moj cilj je jasan.

Ponovo uključujem pogonske motore i krećem na neprijateljske utvrde.

7— Oče, ti si poludio — reče mladi čovjek. — U tvojim godinama...— U tvojim godinama potukao sam se u krčmi s Aldom i razbio nos

— prekine ga starac. — Ali pobijedio sam.— Jamese, nemoj izlaziti u ovo doba noći — kukala je sitna starica.— Reci im da idu kući. — Starac se s mukom uputio prema vratima

spavaće sobe. — Dosta mi ih je za danas. — Nestao im je iz vidika.— Majko, nećeš mu valjda dopustiti da učini tu glupost?— Zaboravit će on na to za nekoliko minuta. Možda je najbolje da sad

i vi pođete i ostavite ga da se spremi za spavanje.— Majko, ja zaista mislim da bi sanatorij za njega bilo jedino i

najbolje rješenje.— Svakoka — kimne mlada žena. — Njemu je, na kraju krajeva, više

od devedeset godina, a ima i svoju mirovinu.U svojoj sobi starac ih je slušao i čekao da odu. Zatim je pošao do

ormara, izvadio odjeću i počeo se oblačiti.

8Lice gradskog savjetnika Eatona bilo je blijedo poput žada.— Nitko mene ne može okrivljavati — reče. — Kako sam mogao

znati...— Vaša služba je obavila pregled terena i sva geodetska mjerenja te je

Upravi svemirodroma dala zeleno svjetlo za početak radova! — urlao je gradonačelnik Doughertv.

— Sve što smo našli na starim geodetskim kartama i tabelama bila je oznaka »smetlište«! — Eaton je mahao rukama. — Pretpostavljao sam...

— Kao gradski građevinski savjetnik ne primate plaću da iznosite pretpostavke! Samo desetak minuta pravog istraživanja i ispitivanja terena bilo bi dovoljno da shvatite da je to područje Y kategorije!

— Sto to znači Y kategorija? — upitao je Mayfield Reynoldsa.Njih dvojica stajala su pokraj poljskog komunikacijskog centra i

slušala prepirku. U blizini su zujale Tri-D-kamere snimajući napredovanje

SIRIUS 72

divovskog stroja koji se kretao prema gradu i vukao za sobom ostatke armiranobetonskih blokova.

— Dakle prošlost — odgovori Revnolds. — Tu su se, u blizini, vodili posljednji ratni sukobi. Po svemu sudeći, ovo je mjesto gdje su pokapali radioaktivnu opremu koja je preostala nakon borbe.

— Ali, do đavola, to je bilo prije sedamdeset godina!— Tu je preostalo radiaktivno zračenje još dovoljno jako da zagadi

sve što se nalazi u promjeru od nekoliko stotina metara.— Bit će da su se služili vraški jakom materijom. — Mayfield je

promatrao tamni odsjaj u daljini.— Reynoldse, kako ćete zaustaviti ovo metalno čudovište? — upita

gradonačelnik glavnog inženjera.— Ja da zaustavim to čudovište? Vidjeli ste i sami što se dogodilo s

mojim najtežim strojevima i opremom: smrvilo ih je. Bojim se da ćete u ovom slučaju morati pozvati u pomoć, gradonačelniče.

— Pozvati vojsku? I dopustiti vojnicima da se miješaju u građanske poslove?

— Njihova je baza samo četrdeset kilometara daleko odavde. Mislim da ih morate pozvati što prije. Ovaj divovski stroj kreće se brzinom od oko dva kilometra na sat, pa će za četrdeset pet minuta stići do južnog dijela Malla.

— Ne možete li ga raznijeti minama? Ili mu postaviti eksploziv na stazu kojom se kreće?

— Vidjeli ste i sami kako se uspio probiti na površinu iz dubine od dvjesto metara. Provjerio sam instrumente. Metalno čudovište kretalo se prema površini starim iskopnim tunelom napunjenim kamenim kršem i zatvorenim na izlazu slojem betona debelim četrdeset centimetara.

— Nevjerojatno! — reče Eaton s ekrana. — Taj stroj, u trideset metara debelom oklopu od armiranog betona, morao se najprije probiti kroz taj oklop da bi se mogao pomaknuti s mjesta!

— Bio je to samo zaštitni oklop protiv zračenja. Njegova namjena nije bila da onemogući kretanje divovskih strojeva.

— A što ih je onemogućilo, ako smijem pitati ? — Gradonačelnik ih je sve netremice promatrao.

— Sve strojne jedinice bile su dezaktivirane prije nego što su ih zakopali u zemlju — reče Eaton. — Strujni krugovi su im kratko spojeni. Sve to piše u izvještaju.

— Da, ali taj izvještaj ste morali pročitati i proučiti mnogo prije — odbrusi gradonačelnik.

— Sto ga je samo pokrenulo, mislim, aktiviralo? — zbunjeno upita Mayfield. — Sedamdeset godina ležao je u dubini i ništa se nije dogodilo.

— Naše miniranje sigurno je pomaknulo i streslo neku žičicu — odgovori Reynolds. — Možda je zatvorilo prijenosni krug, koji je onda pokrenuo i aktivirao drugi krug borbenih refleksa.

— Znate li nešto više o tim borbenim strojevima? — Gradonačelnik je

SIRIUS 73

upitno podigao obrve.— Čitao sam nešto o tome.— Onda govorite, čovječe! Pozvat ću vojsku ako mislite da je to

potrebno. Kakve mjere sigurnosti i kakvu pomoć da zatražim?— Ne znam, načelniče. Koliko mi je poznato, ništa u New Devonu ne

može sada zaustaviti taj borbeni stroj.Gradonačelnik je od užasa samo otvorio i zatvorio usta. Pojurio je, do

ekrana, isključio Eatonovo ispaćeno lice i otipkao šifru vojne baze Saveza.— Pukovniče Blane! — promrmljao je kad se na ekranu pojavilo

kruto vojničko lice. — U velikoj smo opasnosti! Potrebna nam je vaša hitna pomoć. Evo, o čemu se radi...

9»Ne nailazim ni na kakav otpor, osim na neke vrlo krhke prepreke, ali

moje napredovanje je izrazito sporo. Moj središnji pogonski mehanizam pretrpio je vrlo teška oštećenja zbog preopterećenosti prilikom bijega iz zamke. Kvar na mojim krugovima — osjetilima onemogućuje mi receptivnost vanjskih događaja. Ovoga časa moji strujni krugovi za registraciju bola neprekidno šalju signale u centar svijesti. No moja je sveta dužnost prema zapovjedniku i palim drugovima iz brigade da idem dalje što brže mogu, ali moje funkcioniranje je sada samo blijeda slika mojih prijašnjih sposobnosti.

Konačno, sada Neprijatelj stupa u akciju! Osjećam približavanje zrakoplovnih jedinica koje dolaze nadzvučnom brzinom. Okrećem bočne baterije prema njima i počinjem paljbom. Osjećam kako bespomoćno zvekeću moji sistemi naoružanja. Avioni jure iznad mene, a ja podižem onesposobljene topove, pratim ih kako bacaju eksploziv na sve strane, ali ne mogu im ništa zbog svoje umanjene djelotvornosti. Projektili udaraju, osjećam njihov prasak svuda uokolo, no oštećenja koja primam neznatna su. Neprijatelj je grdno pogriješio ako je mislio da će neutralizirati XXVIII Borbenu grupu pukim kemijskim oružjem. Osjećam kako sve više slabim.

Ipak, dobro znam što moram činiti. Moram ustrajati u napadu i uništiti obrambene zidine prije nego što se moje rezervne baterije dokraja istroše.«

10S osmatračnice na samom vrhu visoke platforme, udaljene oko tristo

pedeset metara od mjesta do kojeg je stigao divovski borbeni stroj, Pete Reynolds ga je pomno pratio kroz svoje specijalne tamne naočale. Cijela baterija zasljepljujućih lučnih reflektora pratila je svojim modrobijelim osvjetljenjem divovsko metalno čudovište, puno ogrebotina i rđe. Oko dva kilometra iza njega dizali su se zidovi Malla, okruženi zelenilom vrtova.

— Bombarderi su malo usporili njegovo napredovanje — javio je Reynolds Eatonu putem videoskopa. — No još se kreće brže od pet kilometara na sat. Treba mu otprilike dvadeset pet minuta da stigne do glavnog ulaza u grad. Kako teče evakuacija?

SIRIUS 74

— Loše. Ljudi ne surađuju. Ti ćeš mi biti svjedok, Reynoldse, da sam poduzeo sve što sam mogao.

— Što je s pokretnim baterijama? Koliko još treba čekati da stignu na svoj položaj? — upita Revnolds.

— Još mi se nisu javili iz Glavnog vojnog štaba. Tipična militaristička drskost. Uopće me ne obavještavaju što poduzimaju, ali imam ih na ekranu. Nalaze se na udaljenosti od jednog kilometra odavde, a to su, vremenski, tri minute.

— Nadam se da ste im rekli svoje mišljenje o nuklearnim glavama.— To je izvan mog djelokruga! — oštro odgovori Eaton. — Brand je

onaj koji odlučuje o toj operaciji.— Projektili tipa HE samo su raščistili smeće i otpatke koje je vukao

za sobom! — nezadovoljno reče Reynolds.— Perem ruke od svake odgovornosti za sigurnost građana... — počeo

je Eaton kad ga je Reynolds isključio mijenjajući kanal.— Jime, pokušat ću ga skrenuti — reče odriješito. — Eaton se boji za

svoj politički položaj. Vojska dovlači artiljeriju, no od svega toga neće biti mnogo koristi. Brand čeka odobrenje Sektora za upotrebu nuklearnog oružja, a on baš i nije osoba koja će riskirati.

— Kako ga misliš skrenuti, Pete? čuvaj se! Reyolds se na tren nasmiješi.— Zaobići ću ga i baciti dinamit tamo gdje će proći. Možda ću mu

otrgnuti gusjenicu. S malo sreće, mogao bih na sebe skrenuti njegovu pažnju i odvući ga od Malla. Ondje se još nalazi nekoliko tisuća ljudi koji sjede uz svoje Tri-D-vizore. Misle da je sve to vrlo zabavno.

— Pete, ne možeš se samo tako suprotstaviti tom divovskom čudovištu. Opasno je... — Prekinuo se načas, a onda dodao: —

Pete, ovdje je neki luđak... hoće da razgovara s tobom, kaže da zna nešto o tom prokletom čudovištu.

— Spoji me s njim! — reče Reynolds odrješito. Mayfieldovo lice je nestalo s ekrana, a umjesto njega se pojavilo lice starca koji je mutnim očima gledao u Reynoldsa.

— Sinko, htio sam sve ispričati tvom kolegi, ali on me nije želio saslušati...

— Sto mi želite reći? — prekine ga Pete. — Govorite brzo!— Zovem se Sanders. Bio sam... u Dobrovoljačkoj izviđačkoj

planetarnoj jedinici one davne sedamdeset prve...— Da, da, djedice — reče Pete blago. — Zao mi je, ali žurim, imam

mnogo posla... _— Čekaj malo! — starac ga zaustavi. — Star sam, sinko, vrlo star.

Znam to. Ali ipak, saslušaj me. Bio sam u Hayleovu eskadronu kod Toleda. Onda su nas prebacili... ali do vraga, to te ne zanima. Misli mi često odlutaju, sinko. Želio bih reći da sam sudjelovao u onim posljednjim borbama tu, u New Devonu, samo što ga onda nismo tako zvali. Bio je to Helliport. Samo stijenje i neprijateljski položaji oko nas ..

SIRIUS 75

— Počeli ste pričati o borbama, gospodine Sanders — nesterpljivo će Pete. — Nastavite o tome, molim vas!

— Poručnik Sanders — reče starac. — Bio sam zamjenik komandanta brigade. Znate, naš zapovjednik je bio ranjen kod Toleda i kad je...

— Ne udaljavajte se od teme, poručniče!— Razumijem. — Starac se s mukom pokušao sabrati. — Preuzeo

sam zapovjedništvo nad brigadom i porazio neprijatelja do nogu u bici koja je trajala puna trideset tri sata i u kojoj smo tjerali neprijatelja od Kraterskog zaljeva sve do ovoga mjesta u Helliportu. Kad je bitka završila, izgubio sam šesnaest jedinica, ali neprijatelj je bio uništen. Dobili smo i brigadna odlikovanja, iskazali su nam sve počasti. A onda...

— Sto se onda dogodilo?— Onda su oni žutokljunci i kukavice u Štabu izdali naredbu da se

cijela brigada otpiše i baci u staro željezo. Rekli su da bi dekontaminacija bila preskupa! Nakon posljednje smotre — žmirnuo je — bacili su ih; sve te sjajne borbene strojeve, pod zemlju, dvjesto metara duboko, i prelili ih posebnom vrstom betona.

— I zasuli tunele zdrobljenim kamenjem — završio je priču Reynolds. — Dobro, poručnice, vjerujem sve što ste mi ispričali. A sada da vas upitam nešto važno: što je aktiviralo ovaj borbeni stroj da sada krene u divljački pohod?

— Morali ste znati da divovski stroj tipa XXVIII ne može ostati u mraku podzemlja! — Starčeve oči su bljesnule. — Treba mnogo više tona kamenja da biste zaustavili »lennyja« kad se upali njegova borbena komandna ploča.

— Lenny?— Ondje dolje, nalazi se moja borbena jedinica, sinko. Vidio sam

oznake na Tri-D. Jedinica LNE iz dinokromne brigade.— Slušajte me! — brzo će Reynolds. — Namjeravam... — ukratko

mu je izložio svoj plan.— Ha! — nasmiješio se Sanders. — Zamisao je vrlo hrabra, ali

»lenny« se na to neći ni osvrnuti.— Niste valjda došli ovamo samo zato da mi kažete kako smo izgubili

bitku? — prekine ga Reynolđs. — A Brandove baterije?— Do đavola s njima! Sinko, »lenny« je izdržao izravnu paljbu

Hellebora na Toledo i...— Znači li to da se tu baš ništa ne može učiniti?— Što? Ne, sinko, to nisam rekao.— Nego?— Kažite ovim vojnim bezveznjacima da mi ne smetaju. Mislim da ga

mogu sam ukrotiti

11U privremenoj upravi gradilišta Pete Reynolds je promatrao kako

nekadašnji poručnik Sanders iz Dobrovoljačke izviđačke planetarne

SIRIUS 76

jedinice obuva ulaštene crne čizme na tanke staračke noge. Bluza i hlače modre boje visili su na njemu kao rublje na konopcu.

— Više mi uniforma ne pristaje kao nekoć, ali »lenny« će je prepoznati. To će mi pomoći. Dajte mi sada onaj mali agregat!

Mayfield mu pruži starinski instrument koji je Sanders donio sobom.— On radi, gospodine Sanderse, ali ja sam već sve pokušao da

zaustavim taj pakleni stroj i ništa mi dosad nije pomoglo.Sanders mu namigne.— Možda ja ipak znam nekoliko štosova za koje vi, momci, još niste

čuli. — Prebacio je remen preko koščatog ramena i kazao Reynoldsu: — Vrijeme je da krenemo, on nam dolazi sve bliže.

U terenskom vozilu, Sanders je šapnuo Reynoldsu u uho.— Nisam li vam rekao da svi ovi topovi neće nauditi »lennyju«?!

Samo gube vrijeme.Reynolds je zaustavio auto na vrhu ceste, odakle se dobro mogao

vidjeti teren sve do ruba grada. Svjetla su žmirkala u svim visokogradnjama New Devona. Vrlo blizu zidina, neprekidna paljba artiljerijskog oružja gađala je trup borbenog stroja, a on je nesmetano i dalje rovao zemlju. U tom trenutku paljba je prestala.

— Pođimo sad prema njemu, prije nego što ove budale ne naprave neku novu glupost — reče Sanders.

Vozilo je krenulo poprijeko razrovanim zemljištem i napravilo velik krug zaobilazeći stroj, tako da mu mogu prići s lijeve strane. Iza zaštitnog zaklona Reynolds je promatrao kako se pred njim pojavljuje golema silueta.

— Znao sam da je ogroman — rekao ,je. — Ali vidjeti stroj iz ovakve blizine... — Zaustavio je vozilo tridesetak metara daleko od mehaničkog diva.

— Pogledajte mu bočne otvore! — reče Sanders živo. — Otvara paljbu na sve strane, samo su mu spremišta prazna, bez municije. Inače mu se ne bismo mogli ovakvo približiti. — Otkopčao je mikrofon i počeo govoriti u njega: — Jedinica LNE, prekini akciju i povuci se šest kilometara u pozadinu!

Reynolds je gledao u starca, čiji je glas sada zvučao mnogo snažnije i autoritativnije.

Veliki stroj nastavljao je kretanje. Sanders je odmahnuo glavom i pokušao ponovo.

— Nema nikakve reakcije, baš kao što je rekao onaj momak. Bit će da ga sada pokreću samo memorije.

Pričvrstio je mikrofon na mjesto i prije nego što ga je Reynolds mogao zaustaviti, podigao je antiradijacijski zaštitni zaklon i izašao iz vozila.

— Sanderse, smjesta se vratite u vozilo! — zaurlao je Reynolds.— Ne brini se, sinko. Moram mu se približiti. Radi kontaktne

indukcije. — Krenuo je prema divovskom stroju.Reynolds je u panici upalio motor, ubacio ga u brzinu i pojurio

SIRIUS 77

naprijed.— Ostani gdje jesi! — začuo je Sandersov glas preko poljskog radio-

odašiljača. — Tvoja mi blizina neće koristiti.— Ulazite smjesta u vozilo! — viknuo je Reynolds. — Tu je radijacija

vrlo jaka.— Da, da, osjećam to, kao da sam se opekao na suncu pa se sada

pitam nisam li se previše sunčao. Baš se tako osjećam — smijao se. — Ali doći ću ja do njega...

Reynolds je zaustavio vozilo i promatrao zgrbljenu priliku u uniformi kako polako korača dalje, saginjući se kao da odolijeva ledenoj oluji.

12— Nalazim se tik uz njega — začuo je Sandersov glas na radiju. —

Pokušat ću mu se popeti na bok. Više mi se ne trči za njim.Kroz specijalne naočale Reynolds je pratio sitnu spodobu, koja se

činila još manjom u usporedbi s ogromnim trupom stroja. Gledao je kako se Sanders pokušava uhvatiti za obod na stražnjem dijelu stroja, kako se spotiče i pokušava ponovo.

Konačno je uspio. Pripijen uz bok stroja, starac je ležao nekoliko sekunda, čvrsto se držeći za obodni rub. Onda se podigao rukama, pužući prema maloj topovskoj kupoli na stražnjem dijelu. Odvezao je komunikator, otvorio ga i zakvačio za oklop stroja: magnet ga je čvrsto držao na mjestu. Prinio je mikrofon ustima.

U kontrolnoj baraci Mayfield se nagnuo prema ekranu, trepćući od nervoze. Ondje, vani, Reynolds je kroz specijalne naočale netremice gledao u Sandersa, koji je ležao na obodu bočne strane ratnog stroja. Svi su napeto čekali.

13»Zidine su preda mnom i pripremam se za posljednji napor, ali

odjednom osjećam da nešto lagano kaplje po mojoj površini. Nije li to nekakva smicalica neprijatelja? Uključujem valnu energiju i pronalazim uzrok. Valovi mi kažu da se uzrok nalazi na stražnjoj strani oklopa. Osjećam modulaciju, uspoređujem receptivnost s kompjuteriziranom shemom. Čujem glas:

— Jedinica LNE, prekini aktivnost, 'lenny'! Pođimo natrag, momče! Naređujem 'lennyju’: povuci se natrag šest kilometara! Ako me čuješ, 'lenny', zanjiši se i stani!

Ne mogu me oni prevariti. Naredba je kao prava, ali to nije glas moga zapovjednika. Žao mi je što nemam dovoljno snage i energije da neutraliziram napravu koju je neprijatelj pričvrstio na moj oklop. Nastavljam kretanje.

Opet čujem glas:— Jedinica LNE! Poslušaj me, momče! Možda mi ne prepoznaješ

glas, ali to sam ja. Znaš, momče, prošlo je mnogo vremena. Ostario sam.

SIRIUS 78

Možda mi se glas promijenio. Ali to sam ipak ja! Promijeni pravac! Učini to odmah!

U iskušenju sam da poslušam ovaj glas i možda padnem u stupicu. Nešto u ovoj zapovijedi kao da budi moje sekundarne strujne krugove koji su dugo mirovali. Ali ne smije me pokolebati lukavost neprijatelja. Moji senzitivni krugovi i dalje slabe što se više troše baterije, no dobro znam gdje se nalazi neprijatelj. Idem naprijed, ali s teškom mukom. Samo mi sjećanje na pale drugove daje snagu.

Opet glas:— 'Lenny', javi se! Emitiraj poruku na staroj tajnoj valnoj dužini, kako

smo se dogovorili. Nju znam samo ja. Sjećaš li se?Tako, dakle! Neprijatelj pokušava oslabiti moje izvore dragocjene

energije. I dalje se javlja:— 'Lenny', više nema mnogo vremena! Još minuta-dvije i udarit ćeš u

zidine. Mnogo će ljudi poginuti. 'Lenny’, moram te zaustaviti. Ovdje je strašno vruće. Bože, kako mi je vruće! Ne mogu više ni disati kako treba. Osjećam bol u prsima. Znam da si na svojim leđima osjetio okrutnost neprijatelja, a sad to osjećam i ja. Javi se 'lenny'!

Bit će potruebna samo mala alokacija snage da bih mogao aktivirati komunikacijski sistem krugova. Dobro znam da je sve ovo samo smicalica neprijatelja, ali hineći da ću poslušati, prevarit ću ga. Podešavam krugove i emitiram poruku:

— Jedinica 'lenny' svom zapovjedniku: sudar s neprijateljskom obrambenom linijom neizbježan, tražim da me pokrivate baražnom vatrom.

— 'Lenny'... čuješ li me? Dobar si ti momak, lenny. Promijeni sada pravac kretanja, prema svemirodromu. Zidine su blizu.

— Jedinica 'lenny' svom zapovjedniku: molim vašu identifikaciju, emitirajte šifru 685749.

— 'Lenny', ne mogu to... nemam uza se popis šifri. Ali to sam ja!Šaljem poruku:— U nedostatku tražene šifre, vaša poruka se odbacuje. Preda mnom

je mnogo svjetla, ali slabo ih razabirem. Gotovo sam potpuno slijep.— 'Lenny', ostalo je još desetak metara. Slušaj, 'lenny', silazim. Skočit

ću dolje, 'lenny', i doći pred tvoj skaner. Vidjet ćeš me, 'lenny’ Prepoznat ćeš me.

Emitiranje neprijateljskih signala prestaje. Osjećam kako se nečije tijelo kreće na mom boku. Dolazi naprijed. Otkrivam pokrete ispred sebe i automatskim refleksom ispaljujem anti-P-projektile, no spoznajem da nisam naoružan. Ispred mene se kreće neki predmet i zauzima položaj između mene i neprijateljskih zidina. Sve je mutno i nejasno, ali taj predmet polako poprima čovječji oblik. Više nisam siguran. Centar za uzbunjivanje pokušava uključiti sisteme zabrane koji će me prisiliti da se zaustavim, ali u njima više nema energije. Mogu ih isključiti. No još sam nesiguran. Moram riskirati posljednji put: prespojit ću dovod energije u prednje skanere, da bih pomnije ispitao ovu zapreku. Činim to i sve je sada

SIRIUS 79

vidljivije, oštrije. Da, to je zaista ljudsko biće, čovjek u uniformi Dobrovoljaca. Idem još bliže i sad vidim, dobro mu vidim lice. Uz veliki napor, bol i teškoće proučavam to lice...

— Povukao se do samih zidina — mrko reče Reynolds. — Stroj još ide naprijed. Još pet metara...

— Baš si budala, Reynoldse! — vikne gradonačelnik. — Budala si što si povjerovao tom ludom starcu...

— Čekajte malo! — prekine ga Reynolds.Vidio je kako se golemi stroj kreće sve sporije i zaustavlja se samo

nekoliko metara prije nego što će udariti u zidine. Tada je pošao natrag, zaustavio se i promijenio smjer.

Na boku golemog stroja mala prilika se popela na borbenu platformu. Orijaš je ponovo krenuo svom snagom, mijenjajući pravac i krećući se zelenim površinama oštećenim djelovanjem artiljerije.

— Uspio ga je okrenuti! — Reynolds je odahnuo. — Odlazi prema pustinji. Možda će prijeći i četrdesetak kilometara prije nego što stane.

Neobičan glas, koji je pripadao orijašu, začuo se na komandnoj ploči ispred Mavfielda:

— Jedinica LNE javlja zapovjedniku da su glavne baterije ispražnjene, seknundarne baterije također ispražnjene. Krećem se snagom 0,037, koju crpim iz posljednjeg rezervnog izvora. Molim savjet, koliku razdaljinu treba da prijeđem prije hitnog servisa.

Čulo se još samo pucketanje statičkog elektriciteta. Tromo, poput smrtno ranjene životinje, orijaški stroj kretao se preko ruševina uništene auto-ceste, idući prema otvorenom prostranstvu pustinje.

— Pred nama je dug put, 'lenny'. — Sandersov glas bio je jedva čujan. — Ali ja idem s tobom.

Prevela Šonja Lovasić Objavljeno posredstvom P&R

Živko Prodanović

SIRIUS 80

Ako se kao mjerilo kvalitete piscu uvaži broj objavljenih radova, onda je Živko Prodanović u vrhu domaćih SF pisaca. Dosad je obja-vio više od trideset SF priča i radio-drama. Ako se za mjerilo kvalitete uzme ocjenjivanje raznih žirija, Živko također spada u sam vrh na-ših SF pisaca, jer je svake godine otkako se dodjeljuje nagrada SFera jedna od njegovih priča bila u najužem izboru za nagradu. Treća mogućnost za ocjenu kvalitete je uspješnost kod publike. Zivkove priče vrlo su popularne i rado čita-ne sudeći po pismima i svojevre-meno provedenom glasanju između čitalaca »Siriusa«. Uzevši sve ovo u obzir, nameće se uvrštavanje Zivka Prodanovića među najbolje

domaće pisce SF-a.

Rođen je 1945. u Zagrebu, gdje je završio Pedagošku akademiju. Radi kao novinar Radio-Zagreba, a bavi se i publicističkim radom. Prvu SF priču »Osvajači« objavio je u »Siriusu« 1978. godine. Njegove priče krasi humani psihološko-filo-zofski pristup SF-u, a znanstvena potka nerijetko je zapostavljena ili je samo scenaristička pozadina, što ne umanjuje esefičnost priče, a mnogo pridonosi toplini djela, kao i neobične teme koje crpi iz svoje široke erudicije. Priča o Tamari u ovom »Siriusu« pokazuje kako se Zivko Prodanović hvata ukoštac s temama rijetkim kod naših pisaca, koji većinom pišu tehnicistički ili avanturistički SF. »Tamara jednog sna« angažirani je politički SF, dakle iz kod nas najrjeđeg podžanra SF-a.

Uz SF spisateljstvo Živko Proda-nović bavi se i SF ilustracijama, koje su mu, osim u »Siriusu«, ob-javljivane i u nekim drugim do-maćim listovima, pa čak i u poz-natom američkom fanzinu »Anvil«, a održao je i nekoliko izložbi. Aktivan je u SF fandomu, a poznat je i kao bibliofil; Prvi je u našu bibliografiju uveo djela pisana Bra-illeovim pismom. Član je Svjetske SF organizacije i jedan od najak-tivnijih boraca za populariziranje i priznavanje SF-a u jugoslavenskim sferama. (H. P.)

SIRIUS 81

Tamara jednog sna

Tamarinim zelenim očima nazirao se brsljan. I slutile sa se jesenje mijene boje lišća, i tamni pokrov rastočenog neba, i zgrbljeni kroničar, pustinjak što u kamenoj izbi u dalekim šumama sjevera zapisuje proročanstva o nestvarnim pticama, i slutila se samoća.

Tamara, Tamara, zašto sd u zvijezdama?— Ti si pisac?— Nisam, Prijatelju kontrolore.— Sto radiš?David se u sebi podrugljivo nasmiješi. Kakvo je to pitanje? Ta, oni

SIRIUS 82

dobro znaju sve o njemu, tko je on, gdje radi i kakav mu je posao. Znaju o njemu i ono što ni sam ne zna ili ne smije znati. Oni znaju sve o svima, ali privid ugodnog, prijateljskog razgovora morao se sačuvati do kraja ili barem toliko dugo koliko su oni smatrali da je potrebno.

Oni su imali apsolutnu vlast i neograničenu moć. Kad se to ima u rukama, uvijek se moći može dati oblik kakav se želi. I imaju pravo — zašto vikati kad i jedva čujan šapat može biti mnogo glasniji!

— Ja sam viši tehnolog u Zoni B — 2 Središnje uprave za reciklažu,_ III odsjek održavanja. Završio sam odgovarajuću školu i položio ispit pripadnosti.

— Zanimljiv posao?— Ne mogu se potužti.— A pišeš?— Pomalo. U slobodno vrijeme, a po Odredbi 33 prijavio sam svoju

namjeru. Nije bilo primjedbi i posjedujem dozvolu za pisanje.— Lijepo, baš lijepo. Korisno provođenje slobodnog vremena. Izgra-

đuješ sebe, da bi bio što korisniji član Zajednice. Baš mi je drago. Teško je s onima koji olako shvaćaju Odluku 12 i svoje dragocjeno slobodno vrijeme nerazumno troše na beznačajnosti. A ima i takvih nedostojnih članova Zajednice koji u slobodno vrijeme ništa ne rade. Baš ništa. Meni je to neshvatljivo. I borim se protiv toga.

David nije imao agresivnih nagona i nije volio nasilje, ali u ovom trenutku, dok je slušao meketavi glas svoga sugovornika, zaželio je da dvojicu svojih gostiju izudara šakama po licu. Osjetio je želju da ih izbaci iz stana i stjera u ulični kanalizacijski otvor.

Ljubazno se nasmiješi.— Činim najbolje što mogu.— Da, da, tako treba, svi mi moramo činiti ono što je najbolje. Ne ono

što mislimo, ne ono za što smatramo da bi moglo biti najbolje, nego upravo ono što je najbolje za našu Zajednicu, Grad i Upravljače. Da nije tako, kako bismo se održali nakon svega što je bilo?

David je zamišljao kako njih dvojica, prljavi, zagađeni i smrdljivi, puze, grebu zidove, uzalud pokušavajući, izaći iz kanalizacijskog otvora, a on ih gura natrag udarcima nogom.

— Zajednica vjeruje u nas i mi ne smijemo dopustiti da se ona u nama razočara, zar ne, prijatelju Davide? To bi bilo vrlo ružno.

I vrlo, vrlo pogibeljno, pomisli David, ali na njegovu mirnom licu čak ni iskusno oko Prijatelja kontrolora nije moglo zapaziti ni najmanji znak nekog unutrašnjeg proživljavanja i neslaganja s izrečenim.

Tu vještinu David je dokučio i uvježbao već davno, u vrijeme školovanja. Do savršenstva je stigao na radnom mjestu. Pomogla su mu stalna ispitivanja podobnosti.

— Da, Prijatelju kontrolore, to bi zaista bilo ružno i neodgovorno da se Zajednica razočara.

— A zašto onda ti, Davide moj, tako grubo prelaziš granice pristojnog

SIRIUS 83

ponašanja? Zašto nas izazivaš? Zašto si toliko drzak da nas Kontrola pisanja mora obavještavati kako neki uporni David T — Ber, posjednik dozvole za pisanje R — 138, već treći put prelazi dopuštenu analitičku grešku 25? Treći put! Zašto, Davide, prijatelju?

David je očekivao to vrlo neugodno pitanje. Iako je to bilo prvi put zbog njega samog, iako u dosadašnjih dvadeset sedam godina nikad nije imao nikakvih takvih neprilika, čim je ugledao tamnoplavo vozilo Prijateljske kontrole kako se zaustavlja pred njegovom zgradom, znao je da će između šesnaest — sedamnaest tisuća stanara njegove zgrade u II četvrti stanovanja službenika III i IV razreda Prijatelji kontrolori doći upravo k njemu.

Razlog je bio jednostavan i jasan. Dobivši dozvolu za pisanje, David je dobio i odgovarajuću tastaturu i printer. Oni su bili spojeni s Glavnim kompjuterskim sustavom Kontrole slobodnog vremena. Printer bi otku-cavao tekst tek pošto bi Glavni kompjuter ili službenik zadužen za kon-trolno čitanje odlučio što je podobno da bude napisano, a što nije. Svi ostali oblici zapisivanja, čak i na najobičnijem komadiću papira ili magneto-fonskoj vrpci, bili su najstrože zabranjeni, ako nisu bili u najužoj vezi s poslom i radnim zadacima koje je pojedinac obavljao.

Slikari i kipari imali su postavljene kamere koje su neprekidno snimale ono što se događa u ateljeu, foto, kino i video — stvaaroce također su stalno pratile budne elektronske oči, novonastale skladbe prvo bi se čuli kontrolni mikrofoni, a tek kad bi stigao dopusni signal, slobodnovremenski glazbenici zapisivali bi note na papir. I svi ostali oblici stvaranja, pro-fesionalaca i amatera, bili su pod budnom paskom kojoj ništa nije moglo iz-bjeći. Kad bi se to ipak dogodilo Prijatelji kontrolori djelovali bi bez milosti.

Zajednica je morala znati tko i što stvara.I znala je.Davidu je sve češće iz printera izlazio tekst bez pojedinih rečenica

koje je otipkao u svijetloj osami svoje sobe, pojavljivale su se stranice s učestalim praznim prostorima, pa čak i cijele bijele stranice, s tu i tamo ponekom rečenicom, preostalom iza djelotvorne kontrole. Bilo mu je jasno da mu je više od četvrtine teksta izbrisano, da je to nedopušteno mnogo, pravi izazov za kontrolore, ali jednostavno nije mogao, nije htio da prestane pisati o Tamarinim zelenim očima i čudesnim svjetovima koje u njima pronalazi.

— Možda sam slab pisac. Možda još nisam dokučio pravo umijeće pisanja. Možda...

Lice Prijatelja kontrolora dobilo je neke prijeteće naznake. Obrve su se samo malo stisnule u korijenu, ali i to je bilo dovoljno da se prepozna promjena raspoloženja i nasluti opasnost. Davidu se činilo da čak i ruža na reveru uniforme ima u sebi nešto prijeteće, izgledala je strogo i napadački, iako je označavala samo čin i zvanje tog Prijatelja kontrolora.

— Davide, Davide, zašto tako razgovaraš s nama? Mi znamo da ti nisi

SIRIUS 84

glup.— Možda....— Možda ne postoji. Ti si tehnolog. Završio si važnu školu. Sada si

viši tehnolog u važnoj službi. To ne postaje bilo tko. Obavljaš važnu funkciju. Kako bi naša Zajednica, Grad i svi mi živjelii da nema reciklaže? Propali bismo u divljaštvu i siromaštvu. Tako važan posao ne povjerava se budalama.

— Imaš pravo, Prijatelju kontrolore. Moj posao nije za nesposobne. Znam to. No možda sam ja sposoban za tehnologiju, za svoju funkciju i radno mjesto, ali nisam sposoban za pisanje. Možda sam samo malo spo-soban. Procijenio sam svoje skromne sposobnosti u tome, prevario se, pa bih možda morao naći novi način za korisno provođenje slobodnog vremena. Možda ću to učiniti već sutra.

— Možda, možda, sve samo neko možda. Zaista govoriš tako da bih mogao pomisliti kako imaš pravo, ali u tvojim rečenicama ima previše tog možda a da bismo ti mogli povjerovati. Lijepo te molim, nemoj nas potcjenjivati!

To je bila već vrlo opasna prijetnja. Prijatelj kontrolor nije osoba koja druge moli. Njega da mole, to da, tako je uobičajeno. Molim vas, savjetujte mi bih li smio učiniti ovo, je li mi dopušteno ono. Ali tko bi se usudio Prijatelja kontrolora, i to sa zakonom ruže na reveru, potcjenjivati!

Iako se o tome nije govorilo, čak ni u povjerljiva četri oka, dobro se znalo da znak ruže znači najšira ovlaštenja, čija je primjena ne jednog neopreznog brbljavca, glasnog sumnjičala ili podrugljivca odvela na dugi put s kojeg se više ne vraća. Davidu se nije mililo krenuti tim putem.

— Vidiš, Davide mi smo tvoji prijatelji. Pravi, iskreni prijatelji. Ti praviš greške. Mi ti želimo pomoći, ništa više. Radi toga smo ovdje, kod tebe, iako imamo i drugih važnih, pa i važnijih poslova.

— Hvala vam.— Eto, mi smo našli vremena i došli ti u posjet. Prijatelji prijatelju. To

treba cijeniti. Ali ne možemo ti pomoći ako u nas nemaš povjerenje, ako s nama ne surađuješ. Jasno?

David je zapazio da prijatelj kontrolor s oznakom potočnice, nakon početnog pozdrava koji je progunđao, više nije izgovorio ni jednu jedinu riječ. Možda zato što je znak potočnice obična bio na reveru kontrolora zaduženih za sprovođenje osuđenika i za javna pogubljenja dokazanih neprijatelja Zajednice? Je li blizina smrti izbrisala govor s njegovih usana?

— Da, jasno mi je.— Ako ti mi ne pomognemo, što će biti s tobom?To je David mogao samo nagađati i stoga je odgovor zadržao za sebe.

Uostalom, njih dvojica su znala ispravan odgovor, a sada nije bila prilika da ih na to podsjeća i iskazuje neke duhovitosti.

— Ti šutiš. To je dobro. I sam uviđaš u kakvom si odvratnom položaju, je li? Tri puta ti je izbrisano više od četvrtine teksta, zapravo je izbrisano mnogo više, koliko ja znam. A ja znam mnogo.

SIRIUS 85

— Prijatelju, uviđam da sam zaista u lošem položaju i da bez vaše prijateljske pomoći za mene nema dobrog puta i izlaza.

— Jasno, ti nisi glup i nemoj se više služiti tim jeftinim zaobilaznim trikovima. Oni kod nas ne pale, jer naše iskustvo je veliko. Ti si dobar pisac, ali loše usmjeren. Po mom iskustvu, to se može izmijeniti.

U to sam više nego siguran, pomisli David, vaše iskustvo je ono zbog čega vas mrzim iz dna duše. Zatim zamisli kako ih štakori napadaju u mračnoj kanalizacijskoj rupčagi, kako njih dvojica, smrtno preplašeni, vrište od straha i bola i kako ih preplavljuje prljava kanalizacijska voda.

Bilo mu je malo lakše.— Prema tome se i ponašaj. Nemoj se pretvarati da si nesposoban.

Analiza tvojih tekstova pokazala je da znaš pisati. Štoviše, ti si vrlo dobar pisac, nadaren, i mogao bi jednog daha postati pravi, profesionalni spisatelj. Ništa ti ne stoji na tom putu, ništa osim tebe samog. Mi ćemo ti pomoći da to prebrodiš, jer vjerujemo da nisi dokraja izgubljen. Imaš u svojim tekstovima dobru, punu rečenicu, bogat rječnik, znaš pronaći pravi ritam, zaokružiti misao. Da, da, ti si dobar pisac. To treba iskoristiti. No o sadržaju je riječ.

David je opet zamišljao kako tu dvojicu Prijatelja kontrolora gazi po prstima, kojima se oni očajnički hvataju za ivice otvora kanalizacije. Nije ih žalio.

Lice mu je bilo puno pažnje prema onom što je sugovornik izlagao.— Kakvi su sadržaji tvog pisanja? Jadni! Bljutavi! Uglavnom Tama-

rine zelene oči. Bah, gluposti, same gluposti. Tamara ovo, Tamara ono. Sve sama neka Tamara. Zajednici ne trebaju pjesnička naklapanja. Bolećivo tapkanje. Zajednici su potrebni pametni, čvrsti tekstovi o uzvišenom radu Upravljača, o plemenitim ciljevima Zajednice, o našem veličanstvenom Gradu, jedinom utočištu ljudske rase, koji je zaštitnik tisućljetne prošlosti, čuvar sadašnjosti i uzdanica budućnosti. Nama su potrebni pisci, pravi pis-ci, odani Gradu, posvećeni Gradu, a ne pjesnička trabunjala koja cmizdre na mjesečini i svoj dar pisanja egoistično troše na beskorisna mučenja papira.

David je tumarao kroz nepregledne predjele Tamarinih zelenih očiju. Dodirivao ju je prstima. Njezina crvena kosa zakrila je obzor. U zelenim očima pronašao je zdenac obrastao mahovinom i pio je čistu vođu. Iz rasute kose javljalo se jutro prvim sunčanim zrakama.

— Da, Prijatelju kontrolore, treba pisati o Upravljačima Zajednici i Gradu.

— Dobro, Davide, nisi ti loš momak. S tobom se može popričati. Uostalom, mi, tvoji prijatelji, u tvom dosjeju nismo pronašli ništa posebno ili sumljivo. Sve je kako treba, osim tvog pisanja, koje mi ponekad zaista čini kao proizvod krajnje smućenog karaktera. Previše si se zanio tim ispraznim, preživjelim sentimentalizmom i individualističkom lirikom. Sve je to arhaizam, koji je vrijeme zgnječilo kao žabu. Nama to ne treba. A ako ne treba nama, ne treba nikome. Ni tebi, da se razumijemo dokraja. Dobro

SIRIUS 86

je samo ono što je dobro za Zajednicu. Mi nismo važni. Pojedinac je ništa, a Zajednica je sve. Individualizam je propast. Mi smo Zajednica, a Zajednica je Grad. O tome piši. Sve će biti kako treba. Jesi li me shvatio?

— Da. Sve sam shvatio.— To je dobro. Nadam se da nam više nećeš zadavati nepotrebne

brige i tjerati nas da činimo ono što može zaboljeti naše drage prijatelje.— Ne, neću. Nisam to ni prije namjeravao, ali pogriješio sam, jer

nisam dovoljno razmišljao. Sada znam što treba da radim. Mnogo ste mi pomogli.

David je žestoko prezirao sebe zbog ovih svojih riječi, ali one su morale biti izgovorene, i to sada, u ovom prijelomnom trenutku, bez njih bi se ugasile zelene oči koje su još neistražene čekale svog zapisivača. Nije ih smio iznevjeriti. Radije se ponizio.

Znao je da ga samo pretvaranje može izvući iz nevolje, da samo laž koja otvara krugove novih laži vodi k izlazu iz ovog razgovora i stoga se pretvarao i lagao. Bila mu je slaba utjeha spoznaja da i drugi lažu. Njihov grijeh na njihovu dušu, njegov na njegovu.

Istina je vodila u samouništenje. Je li to opravdanje?— Dakle razumjeli smo se. Nema više brisanja tekstova većih od

četvrtine, odnosno od dvadeset pet posto. To je prošlost. I za tebe i za nas. Mi ćemo znati nagraditi tvoje ponašanje ako ispuniš obećanje. Upravljači, Zajednica i Grad. O njima ćeš pisati.

• • •Narednih tjedana, mjeseci i godina David je živio mirno. Prijatelji

kontrolori više nisu ulazili u njegov stan, ali njihova prisutnost osjećala se po nekim nevidljivim znakovima, za koje je znao da su vjerodostojni. Pisao je rijetko, ali su zato njegovi eseji, zapisi, bilješke, razmišljanja i pjesme postajali sve poznatiji i popularniji.

Pisao je o Gradu. Nakon prvih, manje uspješnih tekstova, i ne baš previše uspješnih tekstova i ne baš previše uvjerljivih pjesama toliko se izvježbao da je bez većeg napora slagao rečenice u nizove koji su slavili uzdignuće Grada, mudrost Upravljača i sveobuhvatnost Zajednice. Ovladao je tehnikom i nikad se nije pokušavao odmaknuti od ta tri pojma. Oni su mu bili dovoljni. U stvari, takvo pisanje nije bilo teško, bilo je mnogo lakše nega što je na početku zamišljao, jer je samo trebalo pridržavati se već postavljenih odrednica i nije se moglo promašiti.

Na poslu su ga kolege počeli pozdravljati s očitim poštovanjem, većim nego što je mogao očekivati po svom sadašnjem položaju i zvanju. Da nisu bili neki veliki ljubitelji i poznavaoci umjetnosti, to je znao, a da su smjerni, pokorni, sitni licimjeri, to je doznao sada.

Kad je slavni pisac i kritičar Louis Har javno pohvalio Davida i njegovo pisanje, čak su mu i nadređeni, rukovodioci pogona, počeli srdačno i prijateljski odgovarati na pozdrave pri dolasku na posao, pa se stoga nije začudio unapređenju na položaj glavnog tehnologa III odjela održavanja zone B — 2, čim je to mjesto, zbog umirovljenja njegova

SIRIUS 87

prethodnika, ostalo prazno.Netko se pridržavao svog obećanja, nagrada je stigla, a da su mu

pojedinci bili zavidni, mogao je samo naslutiti, jer prave osjećaje nitko se ne bi usudio pokazati onom tko se tako mlad uspinje na ljestvici utjecaja.

Pošto je u udarnom terminu televizijskog programa, burno najavljena hvalospjevom Jorgea Minasa, najpopularnijeg TV — voditelja, bila objavljena njegova najnovija povjesnica »Grad, div snažniji od vremena«, učestali su pozivi na otvaranje izložbi, koncerte i književne večeri, a i pozivi na primanja i zabave u četvrtima rezerviranim za visoke službenike Zajednice. Vrhunac uspona potvrđen je malom kovertom koju mu je uručio specjalni kurir u tamnoplavoj uniformi. U koverti se nalazila zlatna pločica na kojoj je kitnjastim slovima bilo ugravirano »Čestitamo! Upravljači«.

Zapis o Tamari, koji je već ispunjavao bezbroj stranica, David je čuvao negdje u sebi, daleko od mogućih provjera Prijatelja kontrolora.

• • •Život je tekao svojim svakodnevnim tokovima. Nitko nije mogao

pogoditi da hvaljeni pjesnik, vrijedni glavni tehnolog III odjela održavanja Zone B — 2 Središnje uprave za reciklažu, čovjek najvišeg povjerenja, namjerava pobjeći iz Grada. Njegova odluka bila je konačna i neopoziva, kakve već jesu sudbonosne odluke koje se donose u uzavreloj žiži trenutka kojem spoznaješ sam sebe do savršenstva.

Možda je razmišljao o tom činu i prije, u dugom utiskivanju stihova i slika o Tamari u misli, gdje ih je čuvao za onaj svijetliji trenutak kad bude slobodan da ih zapiše. Ali razmišljanje još nije odluka, maštanje je samo bijeg u zaborav. Odluka je stigla jednog jutra kad se u vrevi ljudi nije mogao prisjetiti jednog stiha o zelenim očima koji je sročio prije nekoliko mjeseci.

Izgubio je dio Tamare!Uzalud je pretraživao skrivene kutke u koje je pohranjivao stihove o

Tamari. Bilo je uzaludno, jer ljudski je mozak ispunjen tisućama putova bez putokaza, jednom izgubljenu misao možda ćeš naći tek kad to više nema važnosti.

Izgubio je dio Tamare!Odlučio je pobjeći. Učinit će sve da ostvari odlučeno, znao je čvrstinu

odluke, ali nije htio nepromišljeno srljati u poraz.Nije se bojao pada u ništavilo, poniženja, prezira, mržnje. Ni kazna ga

nije plašila, ali već se i previše nagledao bjegunaca koji su skupo plaćali svoj pokušaj razlaza s Gradom. Vidio ih je na otvorenim vozilima kako ih svezane odvoze na Trg Pravde. Tu je čekala gomila, neki u njoj bili su pomno odabrani, no većina je stigla svojevoljno. Kad — tad svaki stanovnik Grada morao je prisustvovati pogubljenjima na Trgu Pravde, pa su ljudi dolazili i sami, bez prisile, znali su da to godi kontrolorima.

Jasno, nisu samo bjegunci svoj put završavali na Trgu Pravde. Bilo je raznih grehova zbog kojih se završavalo u staklenim cilindrima na tom prostranom trgu okruženom upravnim zgradama i javnim ustanovama. One

SIRIUS 88

koji su teško zgriješili mišlju, riječima ili postupcima protiv poretka, nepovredivosti i jedinstva Zajednice, oni koji su kršenjem odredbi htjeli narušiti njezinu stabilnost, sudovi su uspješno progonili i kažnjavali smrću, a za ove grijehe kazna se izvršavala gušenjem plinom u specijalnim stak-lenim komorama. Osuđenika bi zatvarali u te prozirne cilindre i tako okupljena gomila mogla je do kraja pratiti izvršenje kazne.

Tako su završavali svi oni za koje je sud procijenio da su izbjegavali svoje dužnosti, da su unosili nemir i sumnju ili potkopavali sigurnost Zajednice i Grada, da nisu bespogovorno vjerovali u mudrost Upravljača i dobronamjernost njihovih odluka.

Prema težini zlodjela, o kojemu su dokaze prikupljali i sudu ih dostav-ljali Prijatelji kontrolori, određivala se i koncentracija otrovnog plina. Osuđenici s lakšim deliktima odmah su nakon zatvaranja u stakleni cilindar dobivali smrtonosnu dozu plina i njihov kraj bio je toliko brz da se gotovo činilo da je bezbolan. Samo su užasnute, iskolačene oči svjedočile koliko dugo može potrajati kratki trenutak umiranja.

S težinom kazne smanjivala se početna doza plina, pa su oni najteži kažnjenici, podrivači, bili gušeni i po nekoliko sati, sporim povećavanjem koncentracije.

Davno, prije mnogo generacija, ekzekucije nisu bile tako pažljivo raz-rađene, no vrijeme je donijelo savršenstvo. U cilindrima, koji su bili uzdignuti na postolja da se mogu vidjeti sa svih strana Trga Pravde, bili su ugrađeni mikrofoni i preko zvučnika na Trgu moglo se čuti kašljanje, hripanje, krkljanje, jecanje i zapomaganje osuđenika, čija je pluća poste-peno uništavao otrovni plin, čije su oči bile zatvorene i spaljene njegovim djelovanjem, čije se grlo uzalud trzalo tražeći čisti zrak, kao i koža na koju je kapala kiselina s pokrova cilindra.

Da se kolebljivim pojedincima ne bi svidio kakav neprijateljski ruši-lački povik onih koji su zagušeni napuštali život i zbog toga više nisu morali mariti za izgovoreno, da bi se dakle onemogućili povici, kletve i pozivi na osvetu, svim osuđenicima na smrt prije dovođenja na Trg Pravde odrezali bi jezik. Stoga su se s gubilišta čuli samo uzdisaji, plač, krikovi i neartikulirani glasovi.

Dojam je bio vrlo težak, na se David ne jednom upitao zašto ta gomila promatrača hrli na Trg Pravde, zašto žuri da zauzme što bolja mjesta za promatranje i kako to da se svako malo pronađe neka budala koja završava u rukama Prijatelja kontrolora s oznakom potočnice na reveru uniforme Jesu li to bili pravi krivci?

Možda su promatrači stizali da bi time iskazali svoju nepokolebljivu odanost Gradu i njegovim Upravljačima, svoje gađenje, nad onima koji su se drznuli da nanesu štetu Zajednici. Njihova prisutnost kao da je ozna-čavala poruku: ja sam čist pogledajte koliko mrzim naše neprijatelje, koliko sam vjeran i poslušan.

Drugu kategoriju osuđenika činili su oni koji su napali, udarili ili čak ubili službenu osobu, oni koji su nagovarali druge na takav bezumni čin,

SIRIUS 89

odnosno oni za koje je sud procjenio da su svojim aktivnim djelovanjem ili organiziranjem neprijateljskih grupa prijetili Gradu i Zajednici.

Njihov put u smrt bio je također primjeren težini grijeha. Razapeti pred Zidom Istine, očekivali su da deseci lasera svrdlaju po njima ostav-ljajući manje ili veće tragove na tijelu, nanoseći manji ili veći bol, uništa-vajući pojedine dijelove tijela i organa, sve dok ne bi nastupila smrt. I tu je bilo razlika u trajanju pogubljenja, i tu su usta odsječenim jezikom uzalud u samrtnom trenutku pokušavala još nešto reći, ostaviti poruku za sjećanje, za potomstvo, za osvetu.

Trebalo je čitati iz krikova, ali promatračka gomila to nije željela.Uostalom, povici gomile nadglasali bi svaki takav pokušaj, čak i da je

mogao biti uspješan. Gomila je mrzila osuđenika, gomila je to i pokazivala.Davidu nije bilo teško zamisliti kako i njega dovode na Trg Pravde

kao uhvaćenog i osuđenog bjegunca i kako ga zatvaraju u stakleni cilindar ili razapinju pred Zidom Istine. Znao je on dobro svoje misli i namjere. Gomila bi ga mrzila još više nego te jadnike, jer oni su bili dio puka, običnog svijeta, a on je bio visoko, na uglednom položaju, ovjenčan slavom velikog pjesnika.

Stoga je pazio na svaku svoju izgovorenu riječ, na svaku kretnju, na svaki postupak. Onaj tko je dostavljao izvještaje o njemu nije mogao zapisati ništa što bi ga teretilo. Bio je, doduše, siguran da bi pažljivim promatranjem i osluškivanjem oprezno izgovorenih rečenica i slučajnih upadica pronašao istomišljenika, osobu sličnu sebi, ali nije smio riskirati, jer što ako se prevari, ako krivo shvati ono što je čuo i padne u zamku prikrivenog agenta, ako naleti na doušnika ili provokatora! Postojala je i mogućnost da istomišljenik bude kukavica, osoba koja će ga u prvom ozbiljnom iskušenju odati. Da, rizik je bio prevelik, a dobit malena. Što znači pronaći još jednog zanesenjaka sličnog sebi? Bila bi to dvostruka briga, a mogućnost da se nešto poduzme ostala bi podjednako malena kao i sada, kad je sam.

Osim toga, bio je siguran da ga i dalje pažljivo proučavaju i nadziru. Nije se zavaravao da je zaista zaboravljen njegov spisateljski početak. Toliko naivan nije bio da bi u to povjerovao.

Prijatelji kontrolori možda opraštaju zato što vode igru po svojim pravilima, ali nikad ništa ne zaboravljaju.

Jedino bi ga, možda, poštedjeli gušenja ili raspeća, i to samo zato što je bio priznat pjesnik, poznat u javnosti. Vjerojatno bi bilo tako, jer Up-ravljači ne bi smjeli pokazati da i slavni ljudi s vrha mogu iznevjeriti njih i Zajednicu, izdati Grad i pokušati pobjeći iz njega, nakon svih oda napisanih njima u čast. On je dio sistema, a sistem ne smije pokazati da je u njemu nastala pukotina. Stoga bi ga progutala tišina i on bi završio negdje u podzemnim labirintima, ispod zgrade Uprave za prijateljsko ophođenje, ustanove koja se nekad zvala policija.

Za javnost bi njegov nestanak bio protumačen prometnom nesrećom ili infarktom, a pogreb bi bio onakav kakav zaslužuju zaslužni.

SIRIUS 90

U Tamarinim zelenim očima bilo je vrijeme piramida, sfingi i zigurata. Spuštala se noć. Drveni šrec visoko je uzdigao baklju. Zvijezde su zvale, Tamara se budila iz stogodišnjeg sna.

U Grad se nije moglo ući. Iz Grada se nije smjelo izaći. Iza barijere nije bilo ljudi, barem onih kojima je Grad priznao da su ljudi. Redoviti pohoda vojske već su odavno očistili široki pojas oko Grada i pričalo se da Divljaka, relitka iz vremena — prije — Grada, više nema. David se mutno sjećao kako je prilično davno čuo priču o dvojici mladih Divljaka koji su, tko zna kako i zašto, neopaženo prošli kroz strogo kontrolirano područje i došli nadomak gradskih naselja. Tu su, jasno, bili ubijeni, a nakon toga sličnih slučaja više nije bilo.

U školama su djecu nakon ranog doba podučavali da normalna ljudska rasa više ne može opstati u divljini goropadne prirode. Jedino što je ljudskoj rasi preostalo nakon Rata i Kaosa bio je siguran život iza zaštitničkih granica Grada. Dva milijuna stanovnika živjelo je u Gradu, Grad se brinuo za njih, oni su održavali Grad. S tim saznanjem djeca su rasla, a kako su pitanja o naučenim činjenicama bila nepoželjna, pa i kažnjiva, djeca su stasala i s godinama postavljala sve manje pitanja. Na kraju krajeva, život i nije bio tako loš i težak. Nije bilo bijede, sirotinje, nije bilo gladnih, nitko ih nije napadao. Valjalo je samo šutjeti, predano raditi posao za koji si određen, pokoravati se odredbama Upravljača i ako si bio sposoban, mogao si se polako penjati na društvenoj ljestvici, što je donosilo lijepih pogodnosti. Sve ostalo bilo je nepotrebno, a osobito suvišna pitanja.

Divljaci nisu bili vrijedni života u Gradu. To su bili potomci neka-dašnjih razularenih bandi očajnika koje su živjele skrivene u šumama za vrijeme Kaosa. Imali su svoje demonske običaje, grubu narav i nisu se mogli prilagoditi Gradu. Zauzvrat, Grad ih je uništavao.

Zajednica je to odobravala.David se ipak pitao zašto su onda, s vremena na vrijeme, pojedinci po-

kušavali pobjeći iz Grada. Kao da ih je obuzelo neko ludilo. Ostavljali su sve, obitelj, posao, drugove, skrivali se po mračnim kutovima i kanalizaciji i poput noćnih mušica hrlili svom svjetlu — barijeri koju je bilo teško prijeći..

Zašto im Grad nije bio dovoljan? Tu su bili grijani stanovi, hidro-ponska hrana, velika rijeka što je protjecala kroz Grad i donosila čistu pitku vodu s udaljenih planina, neograničeni izvori energije iz obližnjeg nalazišta nafte. Grad nije slučajno nastao na tom prostoru. Pa ipak, bjegunaca je bilo. Jesu li i oni bili slični njemu? Jesu li oni sanjali divni san o Tamarinim zelenim očima, o očima djevojke koja živi u nepostojećem svijetu zabranjenih pjesama, pjesama koje se ne smiju napisati?

Odličnici Grada stanovali su u niskim, prizemnim zgradama u poseb-nim četvrtima. Dospjeti u te četvrti bio je san mnogih i radi njegova ispu-njenja bili su spremni slijepo izvršavati sve naloge i odredbe. David je dobro poznavao taj predio i uskoro se moglo očekivati i njegovo preseljenje u jedan od tih ugodnih, udobnih domova, opremljenih za lagodan život.

SIRIUS 91

Kad je na njegovu adresu stigla i zlatna pločica s ugraviranim tekstom »Iskreno čestitamo! Upravljači«, znao je da mu je otvoren put i do tih probranih mjesta, o kojima još prije nekoliko godina nije mogao ni sanjati.

Sad se bavio isključivo pisanjem i u njegovoj novoj osobnoj kartici, u rubrici zanimanje, bilo je zapisano — pisac.

Oproštajna zakuska u III odjelu Zone B — 2, kad je napuštao posao višeg tehnologa, bila je toliko srdačna da se nije mogao oteti dojmu kako se njegovi kolege više raduju što odlazi iz njihove sredine, a manje zbog njegova uzdignuća u red umjetnika. Htio im je kazati, viknuti iz svega glasa: ono što poznajete, to nisam ja, to je netko drugi, ja sam drugačiji, bolji pošteniji. Ali nije to učinio ,jer takav nepromišljen postupak bio bi ravan samoubojstvu.

Sada je stizao na primanje kod Prvog nadzornika Središnje uprave za reciklažu, Theodora Argana, svog prijašnjeg rukovodioca, koji je svima glasno kazivao kako je David njegov dragi prijatelj bez kojeg više ne može zamisliti dobar provod u svojoj kući.

— Ništa ne vrijedi ta elektronika ako se ne čuje riječ pravog, izvornog pjesnika — ponosno je govorio i prijateljski lupkao Davida po leđima. Čak ga nije poticao, kao što su znali činiti drugi domaćini primanja, da čita svoje pjesme. — Glavno je da je on tu, s nama, je li Davide? — nastavljao bi svoju tiradu.

David se pitao poziva li ga zaista radi njega samog, a ne zato što je milost Upravljača. Nije li Argan ipak prepredeni lisac koji dobro zna svoje društvene obaveze, točno odmjerava s kim će i u kolikoj mjeri biti prijatelj, pa tako pokazuje svoju odanost Upravljačima? A uz to pitanje dolazila je i sumnja: što bi učinio vrli Argan, čovjek koji se tako široko smješka kad ga pozdravlja, da dozna prave Davidove misli i namjere?

— Koga ja to vidim, koga ja to vidim? — mumljao je glas iza Davidovih leđa.

Glas je zvučao i poznato i nepoznato. Okrenuvši se, David je odmah prepoznao Prijatelja kontrolora sa znakom ruže. Godine ga nisu mnogo izmijenile, samo se sada na njegovu reveru kočio drugi znak, suncokret i munja, a to je značilo da je visoko uznapredovao u svojoj odvratnoj službi. Njemu su bili podložni svi Prijatelji kontrolori, a on je sam, zajedno sa dvojicom oficira istog čina. kojima je bila povjerena Vojna uprava i Zaštita Grada, bio na najvišem položaju u Zajednici, prvi do Upravljača.

Upravljači nisu zauzimali nikakve javne funkcije i to im jedavalo mogućnost da barataju ljudima i položajima kako su htjeli,ostajući uvijek iznad m'ih. •Upravljači su se rijetko viđali, čak se nije točno znalo koliko ih ima.

Pojavljivali su se samo u posebno svečanim zgodama značajnih obljetnica iz povijesti Grada ili u okolnostima koje su izričito zahtijevale prisutnost nekog od njih. Oni su se brinuli za Grad i Zajednicu i stoga nisu imali vremena za razbacivanje.

David je prihvatio pruženu ruku. Odavno je shvatio da bi mu drugačije

SIRIUS 92

ponašanje, .pokazivanje vlastitih osjećaja, zauvijek zapriječilo izlazak iz Grada, ma kakav on bio. A najveća ludost bila bi ne prihvatiti rukovanje s nekim tko nosi znak suncokreta s munjama.

— Drago mi je što te vidim, Prijatelju kontrolore.— Zovi me Richard, dragi moj. I mi imamo svoja osobna imena, a ona

su, pretpostavljam, dobra za prijateljski razgovor starih drugova. Ne moramo biti tako službeni.

— Svakako, to će mi predstavljati čast, Richarđe.— Inače, kako si? čujem te, čitam tvoja djela, vidim da si poslušao

moj savjet.— Zahvalan sam ti na njemu.— Ništa, ništa, zato mi i jesmo tu da pomažemo jedni drugima. Evo, ti

si se nakon našeg prijateljskog razgovora oslobodio onih sentimentalnih gluposti i koliko ja mogu znati, više nikad nisi prešao granicu od dvadeset pet posto.

— Godinama nije bilo ni jednog jedinog postotka.David se trudio da mu glas zvuči što poletnije i ponosnije, mladenački

bodro, s dužnim naglaskom na zahvalnosti. Prokleta kontrolorska svinja. Kaže »koliko ja mogu znati«, a zna sve jer kontrolira sve. Ništa ne može proći a da on to prvi ne dozna. Koliko je smrtnih presuda potpisala ta njegovana, prijateljska ruka što počiva na mojoj nadlaktici?! Koliko je ljudi umiralo u strašnim mukama proklinjući ga?!

— Divno, divno. Odlično radiš i drago mi je što sam i ja u tome, barem malo, sudjelovao. Jesi li se oženio?

— Nemam vremena za brak. Moj život i rad pripadaju samo Gradu. U stara vremena kazali bi da sam svećenik vjere. Moja vjera je Grad i tu nema mjesta za druge.

Dok je izgovarao te rečenice, David je u mislima ugledao davnu sliku kako štakori dugih mesnih repova napadaju i grizu u kanalizacijskoj vodi napola potopljeno tijelo Prijatelja kontrolora i bio je vrlo zadovoljan što tu sliku iz prvog razgovora nije zaboravio. I ovaj put mu je pomagala da sačuva duševnu ravnotežu i bistrinu duha dok je mirno razgovarao s oznakom suncokreta i munje. Upravo tako, razgovor nije vodio sa čovjekom, nego s oznakom na uniformi.

Unatoč tome što je odavno naučio prikrivati svoje osjećaje, sve više je prezirao sam sebe zbog nedostatka hrabrosti i odlučnosti da ovoj gomili kontrolorskih i nadzorničkih nakaza kaže što o njima misli. Možda bi to za njega završilo kobno, ali ništa ne bi moglo nadoknaditi zadovoljstvo koje bi osjetio kad bi se njihove njuške izdužile u životinjskom zaprepašćenju dok bi jh šibao istinom.

Morao je pobjeći što prije. Inače ga je čekalo ili ludilo, ili smaknuće.U Tamarinim zelenim očima netko je ostavio otvorena vrata. Udaljeni

sat otkucavao je podne. Na vratima je sjedio češljugar i zelene oči bile su pjesma.

David je sjedio ispred tastature. Tipke su ga mamile na početak akcije.

SIRIUS 93

Tišina u sobi postajala je nepodnošljiva. Morao ju je poremetiti na bilo koji način. Tiho je zazviždao, ali ti zvukovi šuplje su odjekivali i nisu mu doni-jeli smiraj. Dlanovi su mu se znojili, nikad nije bio toliko nesiguran, nervo-zan, zbunjen. Zamisao o bijegu bila je jednostavna, ali nije bio sasvim sigu-ran hoće li uspjeti ili u slučaju neuspjeha izvući živu glavu. Doduše razra-dio je odstupnicu, lažnu priču koja je trebalo da ga obrani u slučaju neuspjeha. U tu priču mogli su povjerovati ali i nisu. Uostalom, samo jednom se živi, samo jednom se umire, samo je jedna Tamara. Ako njega pogube možda će se Tamara obnoviti u nečijim drugim snovima, ljepšim od njegovih.

Otkuca poruku.»Smatram da bi trebalo da razgledam krajeve Divljine iza barijere.

Razlog: upoznavanje te primitivne pustoši, da bih članovima Zajednice mo-gao potanko opisati ružnu nekontroliranost prirode kao negativan primjer, pa će tako vrijednosti Grada, organizirane ljudske zajednice koju predvode mudri Upravljači biti još bolje oslikane na toj tamnoj, negativnoj pozadini. Mislim da bi mi jednotjedni boravak bio dovoljan za ostvarenje toga nauma. David, pisac«.

Nastupilo je vrijeme tišine. Nije pogledao na sat kad je otipkao po-ruku, pa stoga nije znao koliko je točno prošlo vremena. To i nije bilo važno. Sada je točka vremena bila razdijeljena samo na dvije mogućnosti: ili će biti optužen za namjeru bijega iz Grada, ili će dobiti dozvolu.

U tome je bila sva lukavština njegova plana. Pobjeći preko dobro ču-vane barijere nije mogao. Čuvali su je naoružani vojnici a u daljini su se vidjele patrole kako pažljivo pregledavaju terene. Nije se mogao probiti silom, jer snage za to nije imao. Bježati je trebalo s dozvolom.

Vrlo rijetko se ta dozvola davala i civilima, i to samo onima kojima je bila potrebna za njihov posao, koji se mogao obaviti jedino iza barijere. Obično bi odlazili u pratnji vojnika i vraćali se u njihovu društvu. David nije točno znao kakva je procedura, kako se dobiva dozvola, kako se oprema za izlazak, kakva su pravila. Nije se usuđivao previše raspitivati o tome, jer bi to bilo sumnjivo. Stoga se ponašao blaženo naivno, smjerno poslušno u očekivanju kakav će biti odgovor.

Printer je počeo otkucavati. David nije odmah počeo čitati, zatvorio je oči i čekao da prestane tiho zujanje printera Kako se to dogodilo, oči su mu još bile zatvorene. Presuda ili spas?

»Odobrava se izlazak iz Grada. Pratnja: jedan vojnik iz 4. izviđačke jedinice 7. napadačkog puka. Povratak obavezan nakon tri dana. Sretno! Richard«.

U Tamarinim zelenim očima meteorska kiša rasvijetlila je noćno nebo. Lađari su tiho pjevali sjetne tužbalice, na Izgubljenim otocima ostavili su uspomene.

• • •David je napuštao Grad. Vojnik koji ga je pratio veselo je pjevušio,

očito mu nije smetao teret dvostrukog trodnevnog sljedovanja hrane i

SIRIUS 94

opreme, koji je nosio na leđima. David mu je pomalo zavidio na bez-brižnosti. Njega su mučile mnoge mračne misli i strepnje. Kako će se osloboditi vojnika? Kako će pobjeći tom iskusnom vojniku, izvidniku iz proslavljenog 7. napadačkog puka?

Za onim što je ostavljao iza sebe David nije žalio, iako nije jedno-stavno samo tako napustiti mjesto gdje si proveo cijeli život. Sve lijepo i sve ružno. Odlazeći, prvi put je shvatio koliko je i sam dio Grada, koliko je Grad u njemu, Mnogo šta nije mu se svidjelo, bilo je tu odvratnih i nakaznih događaja, situacija koje je prezirao, koje su ga gušile i uništavale, bilo je tu ljudi koje je mrzio i, što je najgore, u Gradu nije mogao ostvariti svoj žuđeni susret s Tamarinim zelenim očima, a ipak je spoznaja da kreće na put bez povratka unosila nemir i neku nedefiniranu tugu.

Možda je trebalo da ostane u Gradu, da ga mijenja iznutra, da oprezno okupi istomišljenike i da svi zajedno učine od Grada mjesto dostojno živ-ljenja. Možda je trebalo da se bori u Gradu, a ne da iz njega bježi. Bilo je u tom bježanju, iako odvažnom pothvatu, i nekog kukavičluka, nesposobnosti da se uhvati u koštac sa svim onim što je smatrao nepravednim. Odlazeći, više nije dijelio sudbinu onih koji su ostalu Nije li to svojevrsna izdaja?

Tko će suosjećati sa osuđenicima kad on nestane u Divljini? Tko će im, makar samo u mislima, uputiti posljednji pozdrav? Tko će ih žaliti?

Prolazili su pokraj kontrolnih punktova. Stražari su ih gledali sa za-nimanjem, a njihove dokumente pogledavali su samo ovlaš. Dakle nisu se čudili što ih vide na putu prema Divljini. Kao da svaki dan poneki pjesnik odlazi da luta tim surovim krajevima. Po tom odnosu bilo je lako zaključiti da su odmah znali tko su oni, kamo i zašto idu i tko im je izdao propusnice.

I tu se osjećala nevidljiva moćna ruka koja je gospodarila njegovom sudbinom.

Prošlo je već mnogo sati pješačenja. Išli su prašnim puteljkom koji je nekada, davno, bio široka auto-cesta. Podloga razmrvljena na mnogim mjestima, izgubila je bitku s prirodom, ali je još bila najbolji prolaz kroz visoku travu. Bližila se večer kad su ugledali sivi bunker, pravu malu tvrđavu.

— Pripazite, ovi momci su brzi na oružju. To je naša najistaknutija stanica, pa nije čudo što su oprezni — brižno je vojnik upozoravao Davida i malo usporio korak. — Najsigurnije je kad se ne čine nagle kretnje i kad se ne skreće s puta. Za dvadesetak minuta stići ćemo do njih.

Približavajući se, David je opazio cijev kako ih pažljivo prati. Nije se razumio u vojničke stvari, pa nije znao je li to cijev oružja ili nekog promatračkog aparata. No bilo je bolje ne provjeravati što znači cijev koja te tako pažljivo prati.

Kad su stigli do bunkera, otvorila su se masivna metalna vrata i izašao je oficir. Dugo i pažljivo razgledavao je papire.

— Čekajte i ne mičite se odavde! — osorno je naredio i nestao u unutrašnjosti bunkera,

David je sa strahom očekivao što će se dogoditi. Zar je sve bilo samo

SIRIUS 95

varka, ispit u kojem su iskušavali njegovu upornost u bijegu, da bi ga na kraju vratili i kaznili? Sve je bilo moguće. Sto znači ovo nepovjerenje i detaljno provjeravanje? Zar potpis na dokumentu nije bio dovoljan sam po sebi? Pitanja su se množila vrtoglavom brzinom i svako je iza sebe ostavljalo mnoge moguće odgovore. Možda je ovaj oficir tek došao u smjenu ili iz patrole i nije bio obaviješten da će netko baš tuda proći u Divljinu? Možda, ali bez potvrde. Sto se krije iza toga? Ili je to ipak samo uobičajeni rutinski postupak?

— Koliko ima još tih dosadnih provjera? — upita vojnika, pretvarajući se da je miran.

Dosad je uvijek uspijevao sačuvati mirnoću. Da nije bilo tako, već bi, takav kakav je, odavno završio na Trgu Pravde.

— Kazao sam vam da je to posljednja stanica. Tu su uvijek rigorozni, jer ako im promakne bjegunac, moraju ići u potjeru za njim, a nitko se ne voli previše kretati po Divljini, jer znate i sami...

Dakle bilo je i uspješnih bjegunaca. Bilo je onih koji su uspjeli prijeći barijeru, zavarati sve patrole i kontrole, pobjeći od tih lešinara i nestati u Divljini.

— Zašto? Zar nije cijeli kraj pacificiran?— Ma, jest, tako se uvijek tvrdi. Divljina je ipak opasna, može se

čovjeku svašta dogoditi — odgovori vojnik, a onda nastavi, spuštajući glas: — Da, kraj je očišćen, ali tim Divljacima ne treba vjerovati. Primitivni su i ludi, ne mogu se predvidjeti njihovi postupci. Znaju i napasti, ugristi, udariti. Ne paziš i začas si gotov. Ne daju se oni uhvatiti baš onako kako se to sviđa našim oficirima.

To su bile vrlo zanimljive informacije. Značile su da ono što je službena propaganda gromoglasno tvrdila i uporno ponavljala nije točno, barem ne onoliko kao što se pokušavalo prikazati.

— Divljaka ima i u blizini?— Kako ne! Doduše ne toliko koliko prijašnjih godina, ali dovoljno da

čovjek mora paziti na svoje kretanje. Kad biste samo znali koliko se vojnika nije vratilo iz patrola! Stoga i vama preporučujem da se previše ne odmičete od ove kontrolne stanice.

— Zašto?— Dovoljno je nekoliko neopreznih bučnih koraka, upaljena vatra ili

ćurlik preplašenih ptica i već Divljaci znaju da je netko na njihovu teritoriju. Počnu se šuljati oko vas i začas vas zaskoče.

— Nije valjda.— Jest, jest. Jasno, jače vojničke postave ne diraju, ali nije dobro biti

sam ili se odvojiti od skupine.— Pjesnika ne bi napali.— Piše ii čovjeku na čelu što je i kakve su mu namjere? Pjesnik iz

Grada za njih je samo jedna opasnost više koja je stigla iz Grada.— Ne vole nas?— A biste li voljeli i opraštali onima koji na vas pucaju bez

SIRIUS 96

upozorenja?— I to se radi?— Samo tako se radi. — Uvijek?— Vojnici ih ubijaju kao zečeve.— Zašto?— Zašto? Zato. Iz dva razloga. Prvo, zbog naređenja. Drugo, iz straha.— Vojnici Grada boje se Divljaka?— Svaki razuman čovjek boji se smrti. Mi smo za njih smrt, oni su za

nas smrt. Račun je negdje poravnan.— O tome se malo govori. U Gradu se o tome ništa ne zna. Čudno.— A zašto bi se i znalo? Tko zna, taj zna, a tko ne zna, i bolje je da ne

zna.David je uživao u ovom razgovoru. Iako mu nije godila pomisao da

njegov bijeg u Divljinu može kobno završiti, samo zato što će ga napasti Divljaci, ipak je osjećao neku neobjašnjivu lakoću u razgovoru. Nije se mogao sjetiti kada je s nekim u Gradu vodio tako dug, slobodan razgovor. U zraku Divljine kao da je postojala neka magična supstanca slobode, nije je još udahnuo punim plućima, a već je djelovala.

— Ima li ih u blizini stanice?— Ne, ovdje ih nema, ali pedesetak kilometara dalje, to je već sasvim

druga priča. Valja se čuvati.— Svakako.David je odlučio smiriti vojnikovu bojazan, koja je mogla pokvarili

njegove planove.U međuvremenu oficir je izašao iz bunkera. Njegovo raspoloženje se

vidljivo promijenilo. Ljubazno se nasmiješio i vratio im dokumente. Raz-govor s pretpostavljenim potpuno je izmijenio njegovo ponašanje. Sada je bio prijazan, dobrodušan, ljubazan, a sigurno bi, da su stigle drugačije upute, bio grub, oštar, surov. Ljudi koji mijenjaju raspoloženje prema na-redbi pretpostavljenih mogu biti vrlo opasni. Oni djeluju bez razmišljanja.

— Dragi moj, možete započeti svoja istraživanja.— Koliko se smijemo udaljavati od stanice?— Preporučio bih vam da ostanete u dometu stanice, pod našom

paskom. Noći nisu baš najugodnije kad se provode u Divljini, a mi imamo dobar komfor i sve ćemo učiniti da se naš gost osjeća što udobnije.

— Hvala.— Nema na čemu. Vojnički život nije lak. Mi smo se ipak potrudili da

što bolje uredimo svoju stanicu, koliko se to već može u ovim uvjetima.— Sugerira li mi to da je opasno kretati se dalje od stanice?— A, to ne. — Oficir je odlučio da se pridržava službenih propa-

gandnih verzija. — Nema opasnosti. Mislio sam isključivo na vašu udob-nost. Uostalom, tamo, dalje, nemate što vidjeti. Svagdje je manje-više isto. Neprohodno džbunje, divlje bilje, ukratko, neljudska atmosfera. Ništa zanimljivo.

SIRIUS 97

Vojnik se držao kao da ne sluša njihov razgovor, ali njegov podrugljiv osmijeh pokazivao je da je čuo svaku izgovorenu riječ. Sigurno ga je dosad vojnička uniforma sačuvala od istražnih razgovora s Prijateljima kontro-lorima, pomislio je David, koji još nije imao razrađen plan kako će ga se osloboditi u povoljnom trenutku. Prvi dio plana, izlazak iz Grada, dobro je prošao, a nadao se da će tako biti i dalje. Pomisao da će morati napasti i ozlijediti vojnika bila mu je mrska. Putujući do ovog mjesta, već je neko-liko puta razmišljao o tome, ali nije pronalazio pravi izlaz. Uz to, je li mogao nenadano napasti iskusnog vojnika, naviknutog na borbu i na oprez, razoružati ga i učiniti bezopasnim? Je li imao pravo ozlijediti drugo ljudsko biće samo zbog snova o Tamarinim zelenim očima? Vojnikova jedina kri-vica bila je ta što je dobio zadatak da čuva njega, Davida, pisca, koji je odlučio tri dana tumarati po Divljini. I dok se vojnik brine za njega, on priprema napad. Prilično nisko. Ili je vojnik morao čuvati Davida od samog Davida, od nekih pjesničkih nepromišljenosti, a ne od opasnosti koje su vrebale u Divljini? Vjerojatno je ovaj zaključak točan. Vojnikov zadatak bio je da spriječi Davida da učini nešto što ne bi bilo po volji Upravljačima. Prijatelji kontrolori nisu vjerovali nikome, a svoj posao i ljude poznavali su odično.

— Dobro, prihvaćam vaš poziv, ali sutra ću ipak malo prošetati u dubinu Divljine, ako dopuštate. Znate, nije mi ostavljen duži rok boravka, pa moram što više vidjeti i upoznati u kratko vrijeme.

— Kako ne, poštovani prijatelju. Ja vam ništa ne branim, pokušavam vas samo sačuvati od mogućeg razočarenja. Vidite, stanovnici Grada slabo poznaju Divljinu, očekuju neka posebna uzbuđenja ili tko zna kakve zanim-ljive dojmove, pa se, nenaviknuti na nju, lako razočaraju. Priroda vrijeđa naš smisao za rad i odgovornost. Primitivna je, surova, hirovita i nepri-jateljska za ljudsku rasu. Cijela ljudska povijest je borba protiv prirode, zar ne?

— Imate potpuno pravo.— Većina onih koji su dobili dozvolu za izlazak čak i ne iskoriste sve

mogućnosti, dođu ovamo na tjedan dana, a vrate se u Grad nakon dva — tri dana.

— Jasno mi je — David je s lakoćom nastavljao svoju igru riječima. — Normalan, pametan čovjek iz Grada nema što voljeti u toj Divljini. Ona je za Divljake, a ne za nas.

Oficir je odahnuo. Davidove rečenice potpuno su ga smirile. Sad je bio siguran da s pjesnikovim izletom neće biti nekih posebnih neprilika i da će sve mirno završiti.

• • •David je obrisao znoj s lica. Već četvrti dan je bježao, probijao se kroz

šikare, padao, teturao, skrivao se i izmicao potjeri, koja ga je sigurno već tražila. Oficir je sigurno pobjesnio kad je čuo da je pjesnik pobjegao. Njemu da podvali takav gradski štakor!

David je bio prljav, prašan, gladan, poderane odjeće. Susret sa slo-

SIRIUS 98

bodom nije bio bezbolan. Ona ga nije trebala, on je trebao nju. Sloboda je bila priroda, a on nije bio spreman za opstanak u prirodi. Mučila ga je glad, vitaminske tablete koje je prokrijumčario u džepovima donekle su mu pomogle, ali glad nisu stišavale. Druge hrane nije imao. Plodovi s njemu nepoznatog drveća mogli su biti otrovni, pa je ne jednom, pomislio kako će umrijeti od gladi.

Bio je ipak zadovoljan. Pobjegao je! To je bilo najvažnije, važnije i od samog ishoda bijega. Iskoristio je trenutak nepažnje svog pratioca. Kad su za lagane šetnje zastali da se odmore u sjeni velikog hrasta i kad je vojnik zadrijemao, David je pobjegao. Glavom bez obzira. Pazio je samo da ne stvara buku, osobito na početku, kad je odmicao od usnulog vojnika. Kasnije je bježao da se sve prašilo. Nenaviknut na takve fizičke napore, osjećao je kako ga mišići u nogama nemilice peku. Morao je često zastajkivati da bi vratio snagu, ali nije sustajao bez obzira na ograničenja tjelesnih mogućnosti.

Nije se najbolje orijentirao, ali pretpostavljao je da se sve više udaljava od Grada i posljednje kontrolne stanice.

Pokušavao je misliti vojničkom logikom i pretpostaviti kojim se prav-cem upućuju vojničke patrole i kuda se kreću. Nije htio razmišljati kao bje-gunac, već kao onaj koji lovi bjegunca. Sto bi on učinio da se nalazi na bjegunčevu tragu? Gdje bi ga tražio? Sa zaprepašćenjem je shvatio kako vrlo malo zna o svemu tome. Kad bi drugi put bježao, sve bi bilo drugačije. No što je učinjeno, učinjeno je, nema više popravljanja. Sve je bilo moguće, sve je bilo u igri, pa i to da će iskusni vojnici pronaći njegov trag i ubrzo ga stići.

Malo ga je smirivalo što cijelo vrijeme nije vidio nijednog vojnika. Cak ni onda kad se popeo na visoki brijeg koji je nadvisio ravnicu i označavao početak planina. Bio je sakriven u gustom grmlju čudnog mirisa i pažljivo je promatrao prati li ga netko. U promatranju je proveo nekoliko dugih sati. Vjerovao je da to nije uzalud izgubljeno vrijeme. Nepromišljeno srljati, hrliti u nepoznato, to je mogao uvijek, ali ako već nije znao što je ispred njega, bilo je dobro znati što se zbiva iza njega. Taj oprez mogao mu je donijeti samo dobra. Unatoč tom saznanju morao se prisiljavati na motrenje. Nije bilo jednostavno sjediti na jednom mjestu.

Bilo je kasno poslijepodne, uskoro će tama, noć. Više od potjere i ljudi sada se plašio zvijeri. O tome prije nije razmišljao. Malo je o njima znao, gotovo ništa, a zvjerski urlici i zavijanje, koje je čuo prve noći provedene u Divljini, nagnale su ga na još veći oprez. Da je barem ponio kakav nož, nešto čime bi se mogao braniti od napada! Cime se brane mirne životinje? Brzinom, skrivanjem, njuhom? Njegovo znanje bilo je zaista jadno. Zar jednostavno puste da ih zvijer zakolje? Sto je priroda izmislila za njihovu obranu?

Glupo, doista glupo se otisnuo u avanturu bježanja. Ipak je ta Divljina opasna za gradskog čovjeka, mnogo opasnija nego što je mogao zamisliti kad je u toploj sigurnosti Grada i svoje zaštitničke sobe maštao o slobodi,

SIRIUS 99

planirao bijeg. Da, kako je čovjek iz Grada mogao preživjeti u Divljini o kojoj gotovo ništa nije znao?

Odlučio je provesti noć ispod drveta. U slučaju opasnosti mogao se popeti na njegove čvrste čvornate grane i sakriti se u gustoj krošnji. Doduše to je mogla učiniti i zvijer, ali barem bi imao neke veće mogućnosti da se izvuče. To je bio prihvatljiv plan, a sutrašnji dan, ako ga dočeka, pokazat će je li imao pravo.

Samo što je prilegao, začuo je podmuklo šuštanje, zvukove koji nas-taju kad se netko provlači kroz gustiš. Je li se to neka zvijer primicala i šuljala oko njegova jadnog konačišta? Ustao je i naslonio se na drvo, pripravan da se što prije popne na njega. Ipak, možda se zabunio jer još nije mogao razlikovati zvukove Divljine, odgonetati ih, pa se bojao i onog što nije opasno. Ali ne, zabune nije bilo, pucketanje grančica postajalo je sve glasnije, nešto se polako približavalo mjestu gdje je stajao. I drhtao.

Već se pripremio da se popne na drvo, kad je začuo ljudski glas:— To sam ja, nemojte se bojati...to sam ja, onaj vojnik iz pratnje.Kraj! Katastrofa! Otkriven je, uhvaćeniPrema njemu je dolazio vojnik. Nije izgledao sjajno. Bio je neobrijan,

s povezom na glavi koji je krv probila na nekoliko mjesta, vidjelo se da je umoran, a David je najprije ugledao pištolj u njegovoj ruci.

— To sam ja — ponovio je vojnik, kao da je time htio kazati nešto posebno, značajno.

I pištolj je govorio svoju priču, u njemu je bio Davidov poraz. U njemu je bio povratak u Grad. U njemu je bila smrtna kazna.

Pištolji ne snivaju snove o zelenim očima.Da li da ga napadnem prije nego što me sveže? Kratka borba, ubit će

me, bit ću mrtav i neće biti poniženja, uvreda, mučenja, ispitivanja i strašne smrti s odrezanim jezikom, grozničavo je razmišljao David.

— To sam ja — ponovio je još jednom vojnik i spustio pištolj.David ga je zaprepašteno gledao. Vojnik je vratio pištolj u korice i

obrisao znoj s očiju.— To sam ja — gotovo nečujno je prošaptao David.— Idem s tobom, prijatelju — reče vojnik i sjedne na zemlju. — Silno

sam umoran, sutra ćemo razgovarati o daljnjem bijegu, sad moram spavati.• • •

Te noći Tamarine zelene oči neprestano su mijenjale svoja prostran-stva. Vrtložili su se neznani krajolici.

Tamara, Tamara, ako si u zvijezdama, zašto su one tako daleke, hoću li ikad stići do tebe?

Vojnik, čije je ime bilo Petar Swan, pokazao se kao dragocjen suput-nik, nezamjenjiv drug i saveznik. David bi odavno završio bježanje u nekoj jaruzi, slomljen, poražen, a Divljina bi likovala u još jednoj svojoj pobjedi nad uljezom koji se usudio poremetiti njen mir.

Petar je znao razlikovati hranjive, jestive biljke od otrovnih, znao je pronaći pitku vodu i na onim mjestima za koje bi se David zakleo da su

SIRIUS 100

bezvodna od početka svijeta, znao je namjestiti zamke i prirediti ukusnu hranu od ulovljenih životinja. David nije mogao povjerovati koliko je obilje života u Divljini. Više mu nije izgledala tako strašno kao na početku bijega i boravka u njoj. Divljina je pokazala svoje pravo lice i ono nije bilo tako divlje, štoviše, pretežno je bila pitoma, dobroćudna.

— To čovjeka može lako zavesti — reče Petar. — Trn divlje ruže bode, ali nije otrovan. Gljiva ne bode, a mnoge su smrtonosne.

David se prisjeti ruže i potočnice na reverima uniformi kontrolora.— Tako je svagdje. I u Gradu i u divljini. Ako se čovjek ne čuva,

strada.Najvažnija Petrova odlika bila je njegovo poznavanje vojničkih smica-

lica. Odlično je znao način njihova djelovanja i sigurno je vodio sebe i Da-vida daleko izvan videokruga potjera. Nekoliko puta vidjeli su njihove logorske vatre u daljini, ali to nije bilo opasno

— Nisu oni luši momci, no bolje je ne imati s njima posla. Znaš, vojnik je vojnik, naređenje je naređenje. Rasprave o tome nema. Zna se što je naređenje i subordinacija. Kažu ti da loviš i ti loviš do besvjesti. Narede ti da pucaš i ti pucaš u čovjeka ne pitajući zašto ti je naređeno da ga ubiješ. Ako je i on naoružan, pucate dok on ne pogodi tebe ili ti njega. Odbiješ li naređenje, tada si ti na redu, a s nama vojnicima, ako odbijemo izvršenje naređenja, posebno su okrutni. Takav je naš vojnički život.

— Za tebe je to prošlost.— I za tebe je Grad prošlost.— Za sebe znam zašto sam pobjegao iz Grada. A zašto si ti to učinio?

— upita David.— I djeca Divljaka su ljudska bića — kratko odgovori Petar i slomi

grančicu u rukama, nesvjesno.— To se razumije samo po sebi.— Ništa se ne razumije samo po sebi. Mi smo bili vrlo zli prema

njima.— Vi ste ih ubijali?— Da — odgovori Petar. — I više nikad nećemo razgovarati o tome.— To je bilo po naređenju, je li?— Nema isprike. Onaj tko izvrši takvo naređenje isti je kao i onaj tko

ga je izdao. Nema opravdanja.— Tvoj bijeg je opravdanje — reče David i prekine razgovor.Shvatio je da postoje i drugi, duboki i bolni, razlozi za bijeg iz Grada,

da njegov razlog ne mora biti najveći, najljudskiji. Kako malo poznajem ljude, pomisli.

— o —

Kameno zdanje Hrama bilo je čudesno lijepo na zelenom zaslonu šume.

Otac Lawrence dugim je ispitivačkim pogledom odmjeravao Davida.— Ti si, kažeš, iz Grada.

SIRIUS 101

— Da, ja sam iz Grada.— Mi ne volimo ljude iz Grada.— Znam. Ali ja nisam čovjek iz Grada, ja sam bjegunac iz Grada.— Tako glasi tvoja priča. Odakle da znamo da nemaš nekih skrivenih

namjera? Tko zna šta se događa u mračnim umovima tvojih Upravljača! Možda si ovdje po nekom zadatku koji nam može nanijeti veliku štetu.

— Nije tako. Na žalost, nemam nikakvih dokaza da govorim istinu i da nemate pravo kad me sumnjičite. Pitajte vojnika, on će vam potvrditi moje riječi.

— Pitanja za vojnika ista su kao i pitanja za tebe. Ako ste sudionici u zavjeri protiv nas, imali ste dovoljno vremena da se dogovorite za zajedničku priču.

— Točno. Mogli smo se dogovoriti. Mogli smo namjerno izbosti lice trnjem, raskrvariti noge i izraniti ruke. Mogli smo, ali nismo. Zašto? Zato što smo pravi bjegunci. Sve što možete učiniti, to je da nam vjerujete na riječ. Možete i otići u Grad i raspitati se o nama. Možete nas i vratiti vojnicima.

— Mnogo govoriš. Vojnicima vas nećemo vratiti, jer ako govoriš istinu, tada možete poginuti, a mi ne želimo biti krivi za vašu smrt U Grad nam se ne ide. Ubili bi nas prije nego što bi smo ga vidjeli.

— Dakle preostaje vam samo da nam vjerujete.— I hoćemo, sve dok nas ne navedete da promijenimo mišljenje.— Budite bez brige, previše smo riskirali, a da bismo to olako

proigrali.— To može biti točno. Inače, ti si bio na visokom položaju u hijerar-

hiji vaše Zajednice. Dosad nitko tvog ranga nije pobjegao iz Grada.— Što? I prije našega je bilo uspješnih bjegova?— Ili se praviš da si glup, ili vi u Gradu malo znate o pravim

zbivanjima.— Radoznalost je opasna. Znamo samo ono za što se smatra da se

smije znati.— Dobro. Možeš ostati, ali nemoj se udaljavati od ovog sela i blizine

Hrama. Poslije ćemo vidjeti što ćemo s vama učiniti.David je bio razočaran. Nije očekivao da će mu se diviti i hvaliti ga do

nebesa zbog bijega iz Grada, ali hladan doček nije očekivao. Nije ga zaslužio nakon svega što je proživio u posljednja dva mjeseca lutanja. Bježanje, patnja, očaj, bolesti, rane, strah i nesnica tamo su dio onoga što je proživio. Tu je i prvi susret s Divljacima, skupinom lovaca, koji su htjeli odmah smaknuti i njega i vojnika. Smirili su se tek kad im je vojnik dobrovoljno predao svoj pištolj. Doveli su ih u Hram i tu ih je čekalo višednevno tamnovanje, pa zatim ovo današnje ponižavajuće ispitivanje. Ne, zaista to nije zaslužio.

Narednih dana često je razgovarao s ocem Lawrenceom. Sve što je govorio odgovaralo je istini, onako kako je bilo, ništa nije zatajio, presko-čio. Osjećao je veliko olakšanje kad je ispričao o svom razlogu za bijeg.

SIRIUS 102

Znao je da sa sebe mora skinuti prašinu Grada a ti razgovori pomagali su mu u tome.

Istini za volju, očekivao je više pitanja o Gradu, njegovoj barijeri, obrani, hijerarhiji vlasti, organizaciji vojske. Odlučio je sve kazati, makar to i štetilo Gradu. Ne, Gradu nište nije moglo nauditi, već samo koristiti. Najveća šteta bila je u njegovu organizmu. Stoga nije smatrao da je izdajnik i da radi protiv svojih. Grad i Upravljači su jedno, a stanovništvo drugo. Uopće mu ne bi bilo žao kad bi stanovnici Divljine, koje više nije zvao Divljacima, osvojili Grad i Upravljače strpali u plinske komore. To je bilo neostvarivo, ali ipak je sve kazao.

— Davide, ti si pravi izdanak Grada. Pobjegao si iz njega, ali nisi ga iščupao iz sebe. Govoriš o plinskim komorama kao da govoriš o kamenu ili zidu.

— Zaslužili su. Koliko su oni nedužnih ljudi otjerali u smrt, nemoguće je i nabrojati, Zaslužili su kaznu.

— Vjerojatno.— Oni su sijači straha.— Jesu.— I neznanja. I mržnje. Guše sve ljudsko u čovjeku.— Da.— Oni su Grad pretvorili u jezivo obitavalište, gdje vladaju na strašan

način.— Tako je.— I da onda nisu zaslužili plinsku komoru? Za sve što su učinili. I vas

su ubijali bez milosti. Kao da ste životinje. U školama uče djecu da ste zvjeri. Djeca im vjeruju i kad odrastu, mrze vas i ubijaju a da i ne znaju kakvi ste u biti. Vi ih ne biste kaznili zbog toga.

— Bismo. Ali ne na način Grada.— Ima u tome istine. Pretjerao sam. Previše dugo sam u Gradu. A što

biste im učinili ?— Ništa. Prezir je najveća kazna.— Samo to?— Okružili bismo ih prezirom. Samo to.— Prezir može biti valjana kazna za vaše ljude, ali ne i za njih. Ne bi

ni shvatili smisao kazne.— S vremenom bi sve shvatili.— A što ako se ne bi htjeli promijeniti, ako bi tvrdoglavo ustrajali u

svojim nazorima i postupcima, ako bi počeli djelovati protiv vas, protiv Hrama?

— Tada bismo ih protjerali na sjever. Ili na neku drugu stranu svijeta, daleko od nas. Isključili bismo ih iz našeg društva i na taj način onemo-gućili da truju narod.

— A ako bi odbili da odu u progonstvo?— Natjerali bismo ih.— A ako bi se nakon nekog vremena vratili?

SIRIUS 103

— Nama treba obrađeni kamen. Tada bi radili u kamenolomu i bili bi korisni.

— I to je sve?— Da. Oni bi među slobodnim ljudima bili neslobodni. Možeš li

zamisliti veću kaznu?David nije mogao priznati da otac Lawrence ima pravo, jer je još

premalo poznavao život i običaje naroda iz Divljine. Ratari na lijepo obra-đenim poljima, grnčari koji su ispred svojih nastambi vrtili lončarska kola, ribari koji su bacali mreže u obližnje nepregledno jezero, tkači i kovači, ranarnici i svećenici Hrama, drvodjelje, kamenoresci, lovci i kožari bili su slobodni ljudi. Sloboda se osjećala u njihovu hodu, u njihovu ponašanju, u pjesmama i otvorenosti pogleda. U razgovorima su bili otvoreni, ali ne i nametljivi. I oni su bili zajednica, ali potpuno drugačija nego Zajednica u Gradu. Stočari nomadi koji su dogonili stoku iz udaljenih krajeva, gdje su se nalazili prostrani pašnjaci, bili su im slični, pa čak i lovci, koji su dolazili iz dalekih nenastanjenih šuma.

Hram su održavali svećenici. David je uočio da se oni brinu za sve važnije poslove zajednice, ali nije zapazio prisilu kojom bi drugima name-tali svoje upravne odredbe. Ova zajednica djelovala je složno.

• • •David je pomagao kovaču. Posla je bilo dovoljno i mišići su mu ubrzo

očvrsnuli i ojačali. Njegov bijedni izgled, koji je imao kad je stigao, nestao je kao rukom odnesen. Osjećao se izvrsno. Grad je bio daleka prošlost, kao da nikad nije ni postojao, osim u nekim mračnim vizijama.

Sjedio je na klupi ispred kovačnice. Posao za taj dan bio je završen i očekivao je trenutak kad će ga kovačeva djeca pozvati na večeru.

Kokoši su se već spremale na počinak a malo jato pataka žurilo je nekim svojim važnim poslom. Razjurila ih je trojka u crnim haljama. David je prepoznao braću Azava, Andriju i Thomasa.

Ustao je da ih pozdravi.— Imaš li vremena za razgovor? — zapitao je nakon pozdravnih riječi

brat Andrija.— Kako ne! Za vas, koji ste mi poklonili povjerenje i slobodu, uvijek

imam vremena.— Slobodu si stekao sam. Da nisi pobjegao iz Grada, ne bi sada bio

slobodan — reče brat Azav.— Imate pravo.— Željeli bismo te nešto pitati.— Samo izvolite.— Ti si kazao da si u Gradu bio poznat pjesnik.— Da. Na način Grada. Bolje da o tome ne razgovaramo, to su

žalosne uspomene.— Nisi bio slobodan u pisanju?— Nipošto. U Gradu nema slobode. Od početka su mi kontrolirali

svaku napisanu riječ, svaki riih, svaku rečenicu. Bez izuzetka. Tako bi bilo

SIRIUS 104

da sam se izražavao i u nekoj drugoj umjetnosti. U Gradu je sve konro-lirano, pa nema izuzetaka za poeziju i pisanje. Štoviše, manifestacije duha su pod najvećom, specijalnom kontrolom.

— Logično! — brat Thomas se uključio u razgovor. — Pjesma može biti vrlo djelotvorna i opasna, čak opasnija od mnogih glasno izgovorenih teza.

— Moje pisanje o gradu bilo je najobičnije smeće. Stoga sam i bio hvaljen. Sto gore, to bolje.

— To znači... ?— Da sam pisao onako kako se moralo pisati. Samo o određenim

temama, na određeni način.— Sada si slobodan.— Stoga više i ne pišem gadosti.— To nam se sviđa, iako je nesimpatično što si svoj dan prije koristio

za onakvo pisanje. No što je bilo, bilo je. U Gradu si bio onakav kakav si morao biti, ovdje si onkav kakav jesi, kakav želiš biti.

— To me oduševljava.— Sviđa li ti se među nama? — upita brat Azav, a oči su mu pažljivo

odmjeravale Davida.— Da.David je znao kako treba razgovarati za vrijeme ispitivanja. Stara

škola ne zaboravlja se lako. A ova trojica u crnim haljama došla su da nešto ispitaju. Davidu je bilo žao, ali smatrao je da mu nisu ravnopravni partneri. Bi li nešto pokvario kad bi im to kazao? Vjerojatno bi. Stoga je preskočio pitanje koje je moglo povrijediti njegove goste.

— Ako ti se zaista sviđa život s nama, tada imam zanimljiv prijedlog — rekao je brat Andrija. — Život nije lak, radi se mnogo i teško, slabo smo obrazovani, jer za to nema vremena. Među nama nema pjesnika. Nakon užasa Kaosa trebalo je izdržati borbu za opstanak, pa su nam danas najzna-čajnije sitne rukotvorine koje ljudi sami izrađuju ne bi li uljepšali svoje domove. Ipak, premda nas ljudi iz Grada zovu Divljacima, mi nismo nimalo divlji. Volimo pjesmu, glazbu, ali nekih naročitih dostignuća u umjetničkom stvaranju nemamo.

— Mnogo je kulturnih dobara uništeno za vrijeme Rata i Kaosa. Gotovo ništa nije preostalo, tu i tamo poneki papir. Knjige su nevjerovatno rijetke — dometnuo je brat Thomas. — Mi smo neke pronašli, ali pisane su na davno izgubljenim jezicima i više ih nitko ne zna čitati.

— Razumijem. A u čemu je prijedlog?— Uskoro ćemo imati veliku svečanost u Hramu — reče brat Azav.

— Doći će cijeli naš narod. I ljudi s mnogih strana — nadoveže se brat Andrija. — Mi, koji smo čuvari istine, ne pamtimo tako veliku svečanost.

— Doći će i nomadi i lovci — doda brat Azav. — I oni koji odbijaju bilo kakav život u društvenoj zajednici. Pustinjaci i samci. Obitelji koje se još od Kaosa kriju u dubokim šumskim prostranstvima. Stoga će to biti prekrasna prilika da čuju što im želimo kazati.

SIRIUS 105

— Stoga nam treba velika pjesma o slobodi. To bi nam trebalo iznad svega. Snažna himna o slobodi! — brat Andrija gledao je prodornim pogledom Davida u oči.

— I ti bi je mogao napisati — dovrši brat Azav.— Vrlo rado, ali kad sam bježao, ja sam se sebi zavjetovao da ću

pisati samo pjesme o zelenim očima. Možda vam se to čini neozbiljno, ali kad bih vam ispričao cijelu priču, vi biste me shvatili.

Trojka u crnim haljama izgledala je prilično razočarano Davidovim riječima. On je to osjetio.

— Imam samo jednu želju: da napišem pjesmu o Tamarinim zelenim očima. Zvuči vam djetinjasto, ali ja sam radi toga riskirao život, radi toga sam prošao kroz najveću patnju i iskušenje. Za mene ne postoji druga pjesma.

— Ti možeš pisati što god želiš i kad god zaželiš, mi te ne želimo prisiljavati. Sam odlučuješ. Ali malo zahvalosti ne bi smetalo, to prije što duboko vjerujem da u tebi postoji stvaralačka želja da kao pjesnik iskažeš ljepotu slobode.

— Na žalost, moram vas razočarati. Ja kao pjesnik želim samo Tamarine zelene oči. Ništa drugo me ne zanima.

— Ni sloboda?— Ona me zanima kao način života, postojanja, svega što me

okružuje. Ali ne kao pjesma koju ću napisati.— Prilično si nerazuman i teško nam je pratiti tvoje riječi. — Brat

Thomas je teško prikrivao gnjev.— Nemoj misliti da sužavamo tvoju slobodu. To nikako — reče brat

Azav i uzdahne. — Slobodan si i sam izabireš što ćeš raditi.— Hvala.— Meni je ipak nejasno zašto u slobodi izbora nisi izabrao pisanje o

slobodi. I prije nego što smo počeli ovaj razgovor, mogao si napisati takvu pjesmu. Kao pjesnika, sloboda te mogla, trebala privući kao najljepša tema.

David se prisjeti nekog davnog razgovora. Ne, to nije moguće. Ovi prijazni ljudi nisu kao oni što ih je ostavio u Gradu. Stoga još jednom reče, najljubaznije što je mogao:

— Vi ste mi neizmjerno dragi i zaista mi je žao što vam ne mogu pomoći. Moja odluka je donesena davno prije ovog razgovora: ne želim pisati o ničemu drugom osim o Tamarinim zelenim očima.

— Ocu Lawrenceu to se neće stidjeti. — Brat Azav nije mogao izbjeći notu prijetnje u svom glasu, možda više upozorenja nego prijetnje, ali nezadovoljstvo i opomena bili su više nego očiti.

— Prenesite mu moje žaljenje i molbu da prihvati moje razloge.— Mi u Hramu voljeli bismo kad bismo himnom slavili slobodu i kad

bi to čuli svi,koji će doći na svečanost.— Cuo sam.— I nećeš pisati himnu o slobodi?— Ne.

SIRIUS 106

— Iako je to molba oca Lawrencea, poglavara našeg Hrama i svih nas, čuvara istine, duhovnika koji se brinu za ove ljude, za njihove duše?

— Ne.Braća u crnim haljama više nisu imala riječi kojima bi završila

razgovor. Otišli su. David je patio.

— o —

Tamara je zatvorila oči. Iza njih je bilo zeleno nebo i zelene oči snivale su neki nepoznat san. U zjenici oka ljubičasta mrlja tuge zapljuskivala je tamnim valovima visoku obalu i čemprese.

— o —

— Ja te ne razumijem. — Petar je obrisao ruke o kožnatu pregaču. Trančirao je ulovljenog jezela kojeg su lovci jutros donijeli u naselje. Petar se oženio mladom udovicom čiji je muž stradao u lovu, pa se zbližio s tim hrabrim ljudima i ubrzo postao član jedne lovačke skupine. — Bez razloga otežavaš život sam sebi

— Mene nitko ne razumije.— Sto ti nedostaje? Živiš mirno, sređeno, ljudi su dobri, nema

kontrolora, nema plinskih komora.— Teško je to objasniti, jer zaista mi ništa ne nedostaje. Imam sve.— Pa zar ti je onda teško napisati ono što žele? Ti si pjesnik, pa piši

onda, do đavola, pjesme! Nije važno sviđa li ti se to ili ne. Napravi ustupak. Na taj način iskazi svoju zahvalnost što su nas primili u svoje društvo.

— Nisam nezahvalan, ali ne mogu.— To je posao koji najbolje znaš raditi. Kovač nisi naročit, pjesnik si

dobar. Pa učini im to, napiši tih nekoliko stihova. Nakon toga piši o zelenim očima koliko ti drago Nitko te neće spriječiti.

— Kad bih napisao pjesmu koju oni traže, više ne bih bio slobodan. To je bit cijelog problema. Ništa drugo. Ne mogu, ne smijem napisati naručenu pjesmu. Kad bih to učinio, tada bi opet oko mene nastao Grad.

— Govoriš bez veze. Da ti se nije pomutilo u glavi? Grad je stotine kilometara daleko od nas

— Grad je u nama. U svima. To moraš razumjeti.— Ti si previše kompliciran. I govoriš sumnjive stvari. Iako sam s

tobom proživio mnoge trenutke i veže nas iskreno prijateljstvo, ja te osuđujem što si tako tvrdoglav, što nećeš da pomogneš dobrim ljudima. Ako te protjeraju, nemoj se čuditi. Možda su nadošli na pomisao da si provokator iz Grada. Tvoje ponašanje je takvo da budi razne misli. Mora se znati na čiijoj si strani. Izjasni se da si na njihovoj strani, načrčkaj te stihove i sve će biti u najboljem redu.

— Tek tada ništa ne bi bilo u redu.

SIRIUS 107

— A kome koriste te tvoje, oprosti mi na riječima, bezvezne pjesme o nekim zelenim očima? Kome to koristi? To zanima samo tebe i nikog više. Koristi od tebe nitko nema. Pjesme o slobodi mogu biti lijepe i korisne. Eto, tako razmišlja bivši vojnik, a sada slobodan čovjek. I drugi, s kojima sam razgovarao, misle kao ja.

— Pjesme o slobodi mogu biti korisne samo ako nisu naručene.

— o —

David nije čekao odluku Hrama. Otišao je u ranu zoru bez pozdrava.

— o —

Mnogo godina kasnije lovci su donijeli prvi glas o čudnom pustinjaku koji živi na dalekom sjeveru. Brinuo se za slijepog dječaka kojeg je pronašao na svom lutanju kroz šume. Usvojio ga je i poveo sa sobom, da ne propadne u samoći divljine. Nakon nekoliko godina skitanja konačno su se zaustavili u dubokoj šumi u koju ni odlučni lovci nisu voljeli ulaziti. No kako je tu lovina bila bogata, pojedine družine stizale su do njihove šumske nastambe. Tu su susretali pustinjaka, čudnog stvora, zaraslog u dugu, prosijedu bradu i kosu. Kad bi ga zapitali tko je, odgovarao bi:

— David, pjesnik koji je napisao pjesmu o Tamari jednog sna.— Možemo li čuti tu pjesmu? — upitali bi radoznali lovci.— Možete, kad je pronađete u sebi — glasio je njegov neobični

odgovor.Tek kad je jedva pronašao slijepog dječaka, koji mu se izgubio u šumi,

pustinjak je napustio svoje skrovište na sjeveru. Krenuo je prema jugu.Nešto se u njemu promijenilo. Uz lovačke logorske vatre, uz večere sa

stočarima, u selima i zabiiim naseljima, govorio je čudne stihove o Tamarinim zelenim očima. U pustim životima tih ljudi ti stihovi su odzvanjali mnogim tonovima. Ljudi su ih pamtili i prenosili dalje. Do južnih krajeva pjesma je stigla prije njega, bila je lijepa i ljudi su je voljeli.

Slijepog dječaka ostavio je u Hramu, gdje su mu obećali da će se brinuti za njega. Dječak je bio već mladić i s ponosom je govorio o vremenu koje je proveo s pjesnikom. Cesto je i kazivao pjesmu nastalu na sjeveru.

Ne zadržavajući se dugo u Hramu, David je krenuo prema Gradu. Nije slušao ničija upozorenja.

Kad su ga u blizini grada vojnici ubili, pričalo se da je u rukama imao neki spis, vjerojatno neku pjesmu, ali to nitko nije mogao potvrditi, jer je papir, ako ga je i bilo, nestao prije nego što je stigao dežurni oficir u pratnji jednog visokog kontrolora iz Grada.

Kasnije, neočekivano, kod nekoliko bjegunaca uhvaćenih kako poku-

SIRIUS 108

šavaju proći kroz barijeru, pronađen je brižljivo skriven prijepis neke pjesme. Nitko nije znao kako je stigla u Grad. Posumnjalo se na vojnike koji su ubili sijedog pustinjaka, ali vojnici ni nakon dugih i mučnih saslušavanja nisu ništa priznali.

Gradom je kolala pjesma.Grad se morao naučiti da u njegovim strogo kontroliranim venama

postoji nešto što izmače svakoj kontroli — zabranjena pjesma.Bilo je sve više ljudi koji su je znali napamet.

Mi živimo u svijetu fantastike.Harlan Ellison

SCAN i OCR: SekundicaIspravka i prelom: MasterYoda

www.sftim.com

Ranko Munitić

SIRIUS 109

NA RAZMEĐU KNJIŽEVNOSTI I KINEMATOGRAFIJE

Utemeljivači moderne fikcije (IlI)

Mala mudra žena (Lewis Carroil)

Nikada nijedno književno delo nije doživelo toliko različitih ekra-nizacija kao Alice's adrentures in Wonderland (1865) i Through the looking-glass and what Alice found there (1871) Lewisa Carrolla, s knjigama koje su na veliki i mali ekran prenesene u gotovo svim ras-položivim formama, tehnikama žanrovima. Pod skraćenim naslo-vom Alice in Wonderland nastaju najprije kraći trik-filmovi Cerila Hepwortha (1903) i Edwina S. Portera (1909), zatim Walt Disney kombinuje igrane i animirane ele-

mente u Alice in Cartoonland (1923), te u seriji Alice cartoons (1924—1927), da bi se u celovečer-njem izdanju Alice in Wonderland pojavila kao igrani film Buda Po-llarda (1931) i Normana Z. Mac Leoda (1933), lutka-film Loua Bunina (1948), crtani film Walta Disneyja (1951), televizijski film Jonathana Millera (1966), filmski musi cal Will ama Sterlinga (1972), parodija Victora Ericea (1973) i porno-film Buda Townsenda (1978), a 1985. nastaje i igrana televizijska serija sa nizom najpoz-natijih glumaca u glavnim ulogama. Ovi projekti uglavnom u istu celinu povezuju situaciju i likove napa-birčene iz obe pomenute knjige, te se u tom smislu ipak okvirno pridr-žavaju Carrollovih zamisli: daleko je više (naročito u kratkim crtanim filmovima novijeg datuma) slobod-nih varijacija koje poznati lik ukla-paju u autorske strukture sasvim originalnog karaktera.

Otkuda ta pomama za Alisom?Pa otud valjda što su sineasti (kao

uostalom i svi ostali — neizbrojivi! — Carrollovi čitaoci) osetili neodo-ljivu privlačnost i arhetipsku snagu čudnih slika i likova kojima je engleski pisac ispunio stranice svo-jih spisa. Charles Lutwidge Dodg-son, odnosno Lewis Carroll, nije slučajno jedan od najpopularnijih i najprisutnijih pisaca svekolike knji-ževne baštine: tko to nije nekoliko

SIRIUS 110

puta pročitao njegova najpoznatija dela, naravno — u detinjstvu. u periodu najvažnijeg i najdelotvor-nijeg akumuliranja utisaka i zna-kova, slika i poruka? Svi smo zapravo odrasli s Alisom i njenom družbom u svesti ili podsvesti, a mnogi su kasnije taj dug vraćali razmišljajući i pišući o kreaciji njezina autora, ugrađujući njegove slike-poruke direktno ili indirektno u nova književna dela, prenoseći te motive na pozorišnu scenu, na bio-skopski i televizijski ekran, u sli-karske i grafičke kompozicije ili pak u kvadrate stripovskog piktu-ralnog niza... Tokom decenija, s jedne strane, stvoren je tako pravi kult Lewisa Carrolla kao origi-nalnog pripovedača i tvorca neza-boravnih motiva — zapravo mite-ma, s druge strane, nastaje i ogro-man broj studija koje njegove teks-tove proučavaju sa stanovišta psi-hoanalize, lingvistike, logike, filo-zofije, nadrealističke metode, poe-tike apsurda i slično. Znatno manje i nepotpunije obrađen je njegov značaj u historiji i evoluciji knji-ževnosti, koliko engleske toliko i svetske, a najmanje se pažnje pos-većivalo kapitalnoj ulozi koju ovaj pisac igra u razvitku fantastične literature: sve to lančano proizlazi iz nesrećne okolnosti da su Carrol-lova ostvarenja od početka smeš-tena u krilo takozvane dečje književnosti (ili književnosti za decu), dakle — po mišljenju aka-demske većine — u okvir jedne inferiorne i sa stanovišta »velike umetnosti« zanemavljive vrste...

Uostalom, posvetili smo tim pi-tanjima čitavu knjigu razmišljanja o biću umetničke fikcije (Alisa na

putu kroz podzemlje i kroz svemir, 1986). Pa bi sad na redu bilo sas-vim sažeto podsećanje na inovacije i uticaj što ih je Carroll ostvario u rastu ove posebne stvaralačke sfere.

Pri tome valja krenuti od činje-nice da se zapisi o Alisinim doživljajima u čudesnim zemljama mogu posmatrati i tumačiti na tri osnovna značenjska nivoa.

Na prvom stupnju, oni nude seriju izuzetno upečatljivih slika-poruka koje posebnim karakterom i promišljenim nadovezivanjem gra-de šire nadstvarne kompozicije, za-čudno pomaknute po ikonografiji, značenju i po ukupnoj strukturi, pomaknute u tom smislu što izvana neprestano podsećaju na elemente i učesnike bilo životne stvarnosti, bilo drugih fikcijskih realiteta, a iznutra isto toliko od svih poznatih kategorija odudaraju. Alisin skok kroz zečju rupu, padanje niz mračni vertikalni hodnik, snalaženje u pod-zemnim prostorijama, neprestano menjanje veličine odnosno visine, izlazak u pejzaž naseljen životinj-skim primercima iz različitih prostora i vremena, ukleštenje i spas iz zečje kućice, susret s plavom gusenicom na velikoj gljivi, igra s divovskim kučetom i svađa sa golubicom, razgovor čoveka-ža-be i čoveka-ribe, čajanka ludog klobučara, sastanak sa Cheshir-skom mačkom, ulazak u carstvo Karata, poseta Grifonu i Lažnoj Kornjači, luckasto suđenje, naglo izletanje iz Wonderlanda i povratak u stvarnosni nadzemni svet, prola-zak kroz ogledalo, bavljenje u Og-ledalovoj kući, upoznavanje živih cvetova, kretanje unazad i iskustva s realitetom zrcalne inverzije, bli-

SIRIUS 111

zanci iz serije Twedle, susreti sa Jajoglavcem, Belim vitezom, La-vom i Jednorogom, prolazak kroz zonu nestabilnih i promenjivih oblika, gozba u ogromnoj palati, eksplozivno lansiranje iz Ogle-dalovog carstva u životnu stvar-nost... sve su to posebne, neza-boravno kristalisane situacije, od-nosno slike koje od prvog čitanja, svesno ili nesvesno, zadržavamo i u sebi nosimo kao nove maštovite znakove, nove arhetipove intimne imaginarne riznice. Reč je, koliko o neobičnim i ekspresivnim likovima Beli zec, Dodo, Gusenica, Klo-bučar, Vojvotkinja, Cheshirska mačka, Kraljica i Kralj srca, Gri-fon, Lažna Kornjača, Beli i Crveni kraljevski par figura, Humpty Dumpty, Dum i Dee, Beli vitez, Lav i Jednorog itd), toliko i o posebnim mestima (vertikalni to-ranj, hodnik sa svetiljkama, sprud pored jezera suza, tratina sa kući-com Belog zeca, gljiva sa Guse-nicom, morska obala kojom plešu Grifon i Lažna Kornjača, stablo sa Cheshirskom mačkom, bašta živog cveća, leteći voz, šuma bez imena, palata opšteg haosa itd.) koja nena-metljivom autorovom interven-cijom postaju neka vrsta ikono-grafski, odnosno ikonički posve-ćenih lokacija, zapravo svetih mesta na kojima se odvija nešto neviđeno, na kojima se dešava čudo.

Ispitujući dalje svaku od tih po-sebnih kristalizacija, stižemo — na drugom stupnju — do njihove za-razne arhetipske snage: slike-poruke Lewisa Carrolla direktno ili indirektno uslovile su daljnji, sve širi i impresivniji razvitak svoje

osnovne jezgre, odnosno, sa da-našnjeg aspekta, svaka njegova slika-poruka otkriva se kao plodno ishodište po jednog užeg ili šireg fantastičnog fenomena. Plava guse-nica u tom je smislu prototip van-zemaljske, od čoveka različite inteligencije, Klobučar predstavlja sintezu ludog učenjaka i zatočenika apsurda, čajanka zaustavljena u vremenu znači začetak fikcijskog manipulisanja temporalnim nabo-jem, Žive karte i Šahovske figure jesu prva i druga generacija robota, Beli zec u ikonografskom i dram-skom smislu obavlja ulogu Kubrick--Clarkeovog crnog mono-lita iz 2001: svemirske odiscje itd., itd.

Na trećem stupnju, međutim, stvoriće Carroll u ove dve knjige i dva izvorna — premda slična onima koje poznajemo — ipak bitno drugačija realiteta, dve kom-pleksne i kompletirane pojavne strukture čiji zakoni samo prividno inkliniraju onima sa našeg sveta ili čak onima sa bilo kog dotad kon-struisanog sveta mašte. Savršeno otelotvorenje bledog, nemateri-jalnog i zastrašujućeg nevidljivo-aktivnog Wonderlanda u stvari je prva celovita »snimka« ili »dijag-noza« jedne procesne i nikad dovr-šene prelazne zone, kvazirealnosti stravičnih privida, zapravo anti-realnosti »horrora«: pojedina sveta mesta, okupljene kreature i do-gađajne apsurde — celu sablasnu imperiju Karata — okružuje to nedefinisano a ipak prisutno »biće« ogromne, pulsirajuće »praznine«, tajanstveni entitet koji gradi i razgrađuje lanac više ili manje avetinjskih fatamorgana u svom

SIRIUS 112

nespoznatljivom »organizmu«... Jednako savršeno otelotvorenje Ogledalove zemlje prvi je kon-zekventno i višeslojno sagrađen model jednog naučno-fantastičnog realiteta, paralelnog univerzuma, čiji osnovni zakoni (pravila zrcalne inverzije i šahovske partije) znače čvrste ontološke i fenomenološke koordinate beskonačnog i visoko organizovanog imaginarnog korpu-sa — zrcalnog carstva zaraćenih Šahovskih dinastija.

Uostalom, karte i šah ostaće do danas (zahvaljujući uz ostalo i Carrollu) pravi zaštitni znakovi, neotuđivi simboli »horrora« i »science fictiona«: prvi zbog ta-janstveno izazovne i kao od đavola smišljene neizvesnosti, drugi zbog komplikovanog ali kristalno monu-mentalnog reda svoje kosmičke strukture...

Kod ovog pisca jednako je važno i što se i kako se događa. Ne naseljava on poznati prostorno-vremenski kontinuum novoizmiš-ljenim čudovištima i pre toga ne-viđenim objektima, već ukupnu strukturu novog realiteta ostvaruje na sveobuhvatnom odmaku od poz-natih ka temeljno diferentnim kate-gorijama. Otud nelagoda pri čita-nju, zapravo nejasno osećanje stra-ha pred sledom događaja koji niti se odvijaju nti nadovezuju u skladu sa ustaljenim predodžbama, navika-ma i očekivanjima, pred enigmat-skim realnostima koje se razlikuju po svim konstituentima i po ukup-noj konstituciji, neprestano podsje-ćajući na znano i provereno, ali rafinirano izneveravajući svaku mogućnost smirujućeg prepoz-navanja unutar bliskih, sigurnih

dimenzija.Alisine pustolovine u Wonder-

landu te Kroz ogledale i što je Alisa tamo našla spadaju po tome među najvažnije književno-fantastične domete svih vremena. Desilo se (to jest — stvoreno je) u njima sve bitno što ovoj književnoj aferi kao mogućnost stoji na raspolaganju, a to je, u krajnjoj liniji, gradnja izvornih, autentičnih i verodo-stojnih univerzuma mašte.

U isto vreme Carrollovi literarni sklopovi ne samo što ne omeđuju i ne (kao neki konačni, finalni sklo-povi-uzori) zatvaraju tu onsovnu kosmogonijsku silu fantastične kre-acije već je konačno i zauvek pro-širuju, univerzalizuju i pretvaraju u obavezu: svakom novom umetniku oni u amanet ostavljaju zadatak (zapravo poetsku ambiciju) da po mjeri raspoložive imaginacije, lo-gike i duha stvori vlastiti, nepo-novljivi, jedinstveni umetnički, od-nosno fikcijski univerzum. I što je najvažnije: besprekorna Carrollova metoda obavezuje na disciplino-vano, domišljeno i konzekventno građenje tih sledećih svetova i sazvežđa mašte, pokazujući da se novo ne stvara stihijnim izmiš-ljanjem, nego pažljivom razradom zrelih; relevantnih stvaralačkih projekata.

Nepogrešivo koncentrisan na bit-no, ovaj pisac u potpunosti mimoi-lazi proces vanjske emancipacije kojim se baš tada, oko njega, »horror« i »science fietion« izdva-jaju iz jedinstvene celine književ-no-stvaralačke fikcijske tradicije i ne usvaja on nijedan od istaknutih instrumenata tog izdvajanja (s jedne strane psihologiju, sa druge

SIRIUS 113

tehnologiju), te svoj postupak unutarnjeg emancipiranja osnovnih značajki pomenutih žanrova (ma-gijsko suženje svesti i strava pros-tora u čoveku kod »horrora«, mitsko proširenje svesti i Odiseja čoveka u prostoru kod naučne fantastike) izvodi uz pomoć »dobrih starih« (zapravo večnih) »zahvata« i »instrumenata«, najjed-nostavnijih i najefikasnijih, kojima se mašta oduvek služi (od sna kao najsavršenijeg »pogonskog goriva« za put kroz prostore i vremena, preko čarobne gljive ili kolačića kao najboljeg »medikamenta« za promenu dimenzija, do mirolju-bivog susreta sa začudnim stvoro-vima i pojavama kao najplodnijeg »kontakta« sa Novim). I naravno, pisac takvog duhovnog i stvara-lačkog integriteta ne dolazi u opas-nost da se preterano osloni na psi-hološku ili tehnološku sondu, da upadne u zamke retoričnog opti-mizma ili plakatnog pesimizma, da pred Nepoznatim oboli od kseno-fobije i agresivne netrpeljivosti. Sa tog stanovišta, ruku na srce, čak i relevantne rasprave o nevero-vatnom ali mogućem te nevero-vatnom i idealno mogućem, baš kao i razgovori o nauci i idealnoj nauci ili magiji i idealnoj magiji — deluje Domalo nategnuto i nametnuto.

Uostalom, do koje mere Carro-llova metoda lakše i bogatije izlazi nakraj sa nekim osnovnim fik-cijskim preokupacijama, lako je pokazati uporednom analizom njegovih i drugih slavnih spisa.

Alisine pustolovine u Wonder-landu i Verneov Put u središte Zemlje nastaju istovremeno, na istu

temu, a ipak među njima postoji ogromna razlika. Verneovi putnici silaze pod zemlju kroz jedan vulkan (Sneffels), nalaze dole ogromnu šupljinu ispunjenu globalno geo-morfnim pejzažem (more, planine, šume, vetrovi itd.), ukrašenu stvo-renjima iz prethistorije (pretpo-topna čudovišta, tercijarni čovek) i nekim poznatim ali začudno izme-njenim elementima (šuma džinov-skih gljiva), zatim izlaze kroz drugi vulkan (Stromboli) a da njihova noga ni za tren nije iskoračila iz okvira poznatog, to jest ovoze-maljskog pojavnog modela, niti je priča iskočila. iz standardnog nara-tivnog prosedea kakvim se taj model obično opisuje... Kod Carre-lla, devojčica što upada u pod-zemnu šupljinu nalazi onde (i do kraja knjige ne prestaje upoznavati) jedan bitno drugačiji, promenjiv i neuhvatljiv realitet koji postoji i funkcioniše na nezavisnim, različi-tim principima od svih nama poz-natih, pa se njegova mestimična i fragmentarna sličnost sa ovoze-maljskom realnošću stalno otkriva kao uslovni, varljivi, odatle i zastrašujući privid.

Kroz ogledalo i što je Alica tamo našla i Wellsova Priča o Plattneru (1896) nastaju u razmaku od četvrt veka, a reč je opet zapravo o istoj temi — o prelasku ljudskog bića u paralelni univerzum, odeljen od našeg sveta nevidljivim granicama prostora i vremena. Profesor Gott-fried Plattner otkriva na tom izletu neku vrstu negatvnog otiska ili inverznog modela svog (i našeg) životnog ambijenta (uostalom, odande se vraća potpuno »izokre-nutog« organizma: bivša leva

SIRIUS 114

strana postaje mu desna a bivša desna — leva), dakle antisvet u kojem umesto svetla vlada tama, umesto žutog izlazi zeleno sunce, umesto svakidašnje kakofonije čuje se tišina, umesto kuća stoje grob-nice, a umesto ljudi postoje lebdeće prikaze (nešto kao »mehuri sapu-nice« ili »velike snežne pahuljice«) od kojih svaka prati ovozemaljski put i postupke po jednog živog čoveka, zato što u »paralelnom svetu« Posmatrača živih predstavlja neku vrstu njegovog sablasnog »drugog ja«. Kompleksnije rešenje od Veerneovog, ova »metamor-foza« suočava nas sa »negativom« geomorfnog prostora i njegovog antropocentričnog inventara, ali se u slikanju tog i takvog »sveta duhova« njen sadržaj iscrpljuje... Carrollova Alisa, prolaskom kroz ogledalo, stiže međutim do pluralne realnosti sačinjene od više seg-menata (šahovskih polja) koji su međusobno povezani, odnosno raz-dvojeni veoma neobičnim i hir-ovitim (od prilike do prilike — različitim) dimenzionalnim barije-rama, i od kojih svaki znači za-sebni, vlastitim silama i principima »armirani« realitet: sve se to pos-tupno uklapa u rastuću divergentnu kompoziciju ogromnog životnog saća, odnosno multiverzuma nesa-gledivog sadržaja i obujma — pogotovo kad se otkrije njegova povezanost s Wonderlandom i sa predelima košmarnog lova na čudo-višta imenom Snark (a ti predeli još su jedan izvorni fikcijski realitet zamišljen 1876. u poemi The hunting of the Snark).

Zaista — značajne razlike.

Kod Vernea, slika naše stvarnosti izvana je dopunjena nekim arhe-ološkim i hipertrofiranim elemen-tima: rekli bismo da se radi o ikonografski izmenjenoj standard-noj slici sveta.

Kod Wellsa, slika naše stvarnosti iznutra je modifikovana na principu kontrasta ili »negativnog otiska« te stvarnosti: rekli bismo da je reč o ikonološki izmenjenoj standardnoj slici sveta.

A Carroll čini nešto znatno revo-lucionarnije gradeći svetove, odno-sno realnosti koje se od ovo-zemaljskog modela — nalikujući na njega po vanjskoj građi! — razlikuju po celokupnom svom bi-ću, karaktera i ustrojstvu, odnosno funkcionisanju.

Slika naše stvarnosti kompletno je iznutra transformisana: rekli bismo da se radi o strukturno izme-njenom i od svih upoznatih odvojenom modelu postojanja.

Da ne pominjemo ovde ostale »nedostatke« Verneovog i Well-sovog pripovednog sklopa, recimo priličan trud što ga moraju uložiti u izmišljanje i pravdanje načina na koji njihovi junaci stižu u predele svojih avantura: takvim proble-mima »nužne apanaže« fikcijskog zapleta Carroll se uopšte ne bavi, on sekundarno pitanje kako se pu-tuje svesno zanemaruje pred hitni-jim pitanjima, naime kamo se i zbog čega putuje. Da ne pomi-njemo ni njihovo pedantno narativno objašnjavanje svakog za-čudnog elementa, za razliku od sažetih i neposrednih Carrollovih naznaka koje čitatelja bez okoli-šanja suočavaju sa Nepoznatim...

Ne preterujemo, ipak: radi se o

SIRIUS 115

dva različita zadatka. Verne i Wel-ls, svaki na svoj način, unapređuju klasičnu narativnu fikciju. Carroll pak radikalno menja ne samo građu imaginarnih svetova već i literarnu, odnosno komunikacijsku strukturu svojih dela. Verne i Wells oboga-ćuju tematski repertoar fantastične književnosti — Carroll eksperimen-tiše sa fantastikom gotovo do granica mogućeg. Oni čine dopadljivu gardu, a on bleštavu avangardu literarne fikcije. Zato nema smisla jedno notirati drugim.

A opet — iskušenje provocira! — da je značaj Carrollovih kreacija potpunije i na vreme uočen, nije li se cela fantastična struja mogla zapustiti složenijim, polifonijim stazama?

Lewis Carroll izvršio je direktno ili indirektno bar isto onoliki uticaj kao Verne i Wells, ali više deta-ljima i pojedinim motivima nego celinom svojih dometa njegova

»škola« obuhvata mali broj pravih, učitelju kongenijalnih učenika (da pomenemo samo Borgesa, koji se na taj dug otvoreno poziva). A na-vedena remek-dela još uvek stoje kao nenadmašne kule svetilje na uzbudljivoj pučini fikcije, kao konkretan, ostvaren dokaz literar-no-imaginacijske snage najređe vrste. Treba li stoga dodati da svi citirani filmski zahvati u taj materijal nisu urodili ničim što nadilazi nehotičnu karikaturu?

Priče o Alisi, »maloj mudroj že-ni« koja putuje kroz silne galaksije čuda, bez straha i podozrenja sreće svakojaka, bića i sa svima uspeva da razmeni po nešto vredno — nisu prevodive na jezik vidljivih slika baš zato što su od početka do kraja ostvarene jezikom slika iz bajke. Takvih koje svatko sam u sebi pretvara u vlastitu vrstu intimnog znaka, pa ih onda nosi dokle i sam traje.

Ferid Muhić

SIRIUS 116

Negativna utopijaXX stoljeća (12)

Postupak izdvajanja iz vremen-sko-prostornih okvira, kao i granične situacije njihove potpune neodređenosti, ima svoju funkciju u djelima ovog žanra. Zbog toga se tematska analiza mora posmatrati kao organski dio cjeline tih književnih djela, odnosno kao područje u kom se utvrđuje i razrješava dinamička interakcija tematskog, strukturalnog i funk-cionalnog aspekta. Drugim riječi-ma, specifičnost toga postupka nadovezuje se na specifičnosti ovdje tretiranih tema. Same te teme, kao što ćemo vidjeti, direktno određuju i strukturne odlike djela ovog žanra. Istovremeno, struktura nastala na temeljima tematske spec-ifičnosti omogućava punu reali-zaciju funkcija utopije i negativne utopije.

Prema tome, koncepcija koja se ovdje primjenjuje suprotna je uobi-čajenom shvatanju da je tematska analiza područje koje nije presudno za određenog književnog žanra. Kao što se tu ne daje isključiv prioritet strukturalističkom tumače-nju, tako se ne prihvata ni striktna sociološko-deterministička pozici-ja, prema kojoj se smisao književ-nog djela realizuje u njegovoj društvenoj funkciji. U svakom slu-čaju, društvena funkcija tu nije shvaćena kao funkcija samo objek-tivnog, nadindividualnog, opće društvenog, ideološkog itd. značaja, nego, ukoliko se zadržava kao ter-

min, u najširem obimu: sve do pojedinca i njegova saznajnog, emotivnog, estetskog odnosa sa djelom.

Dominantne tematske preokupa-cije negativne utopije (a ujedno i utopije) karakterišu se uvođenjem određene makro-optike. U pravilu, to znači da akcenat nikada nije na onom što se zbiva pojedincu. Cak i u najboljim djelima ovog žanra, u kojima je individualizacija likova na visokom umjetničkom nivou, dominira ta telsskopska perspek-tiva. Sav umjetnički potencijal djela ovog žanra u direktnom je odnosu podređenosti prema općijim tema-ma, sve do najopćije moguće: ljud-skom rodu ili čak kosmosu. Iako nivo uopštenosti nije jednak u svim djelima ovog žanra, ipak u njima, bez izuzetka, prevladava preispiti-vanje nekih općih uslova i načela društvenog života, a ne onog što određuje život nekog konkretnog pojedinca.

Te teme se razgraničavaju i po tome što u prvi plan ističu: a) opasnosti koje prijete društvu i ljudima, a nastaju bilo iz unu-trašnjih uslova društvenog života, bilo iz područja nekih spoljašnih sila; b) pozitivne mogućnosti daljeg napredovanja čovječanstva, opet objašnjene u dvije mogućnosti: kao izraz razvitka vlastitih društvenih i ljudskih snaga ili kao prednost susreta sa nekom visokorazvijenom i dobronamjernom civilizacijom, ili

SIRIUS 117

kao neki srećan obrat u razvoju snaga što leže izvan ljudskog društva.

U prvi tematski tip spadaju razmatranja koja ističu momente prijetnje i pogoršanja, a drugi se odlikuje vrijednim slutnjama. Za-jedno, one grade pet osnovnih podgrupa. To su:

1) Strah od potpunog uništenja svijeta i čovječanstva, odnosno ci-jelog Sunčeva sistema, ponekad i u formi gradnje mita o umirućem svi-jetu. (Detaljniju analizu vidi kod B. Bergonzija: The Early H. G. Wells, Toronto 1961.) Do te najgore mo-gućnosti vode razni putovi. Jedan od najdirektnijih je onaj koji je, sa dosta realizma, izveden iz poslje-dica ljudske akcije. To može biti atomska destrukcija, može biti i ne-ka vrsta tihog samouništenja izaz-vanog arogantnim zanemarivanjem prirodnih zakona i narušavanjem prirodne ravnoteže u obliku ekološ-ke katastrofe. Najtipičnija ostvare-nja te tematike predstavljaju Čape-kova djela »Adam stvaralac« i »R. U. R.«, a unekoliko su im srodna Forsterov »Stroj staje«, Wellsov »Rat planeta«, Vonnegutov »Meha-nički pijanino«, Bradburyjev »Farengheit 451« i Williamsonov »Sa sklopljenim rukama«.

2) Te opasnosti ne moraju izbiti u najstrašnijoj varijanti. Pone-kad su one dugotrajne, iako i tada zastrašujuće. U tom slučaju temat-ski interes se izoštrava na društve-nim zbivanjima. Stanovništvo, koje se povlači u sebe, postaje pasivno, poslušno, podložno totalnoj mani-pulaciji, sve do direktne upotrebe eugenike. Formiranje striktno voj-ničkih ili, opet, birokratskih sistema

itd. predstavlja teren na kojem se kreće ta vrsta negativne utopije.

Po pravilu, takva djela su teme-ljito obrazložena, sa preciznim uvi-dom u mogućnosti zloupotrebe po-litičke i vojničke moći. sadržane i u savremenim državama. Zbog toga se njihova aktuelnost približava značaju nekih savremenih analiza. Istovremeno, to je razlog što su pis-ci takve preokupacije, utoliko više ukoliko su uspješniji, često prinu-đeni da djeluju samo iz takozvanog pristupa »underground«. Karakte-rističan je primjer K. Vonneguta, koji je tek u novije vrijeme dobio »pravo građanstva« velikom popu-larnošću nekih svojih djela. U takva ostvarenja pripadaju i istančeno analitičko djelo R. Muzila »Čovjek bez osobina«, kao i Huxleyjev »Novi vrli svijet«. Iako je tematski srodno, Orwellovo djelo »1984«, po svojim skromnim umjetničkim odlikama, ne predstavlja najbolju osnovu za analizu takvog temat-skog opredjeljenja negativne utopi-je. Nesumnjivo je pogodniji primjer »Životinjska farma« toga autora. Tu se kombimije tematska orijen-tacija sa umjetničkim dostignući-ma. Unekoliko obrnutu, ali veoma originalno razvijenu varijaciju poz-nate teze J. Sorela o lekovitoj moći nasilja (»Reflections sur le vio-lence«) predstavlja djelo Roberta Shackleyja »The Status Civilisa-tion«, u kom se strah od totalnog rata pretvara u snagu okoštavanja društva i društvenog života.

3) Uspješnija, dublja djela utopije i negativne utopije često se kom-binuju kao povezivanje različitth tematskih interesa, ostvarujući na taj način višeslojnu cjelinu. U tak-

SIRIUS 118

vim slučajevima tema rata i raza-ranja često je koncentrisana na is-pitivanje psiholoških činjenica ra-dikalno izmijenjenog života. Zbog toga takvi pristupi najčešće nude odlične uvide u psihologiju izolira-nosti, otuđenosti, usamljenosti i op-ćeg gubitka zajedničkih sadržaja ži-vota. U djelima spomenutim pod točkom (2) takav pristup je opća činjenica, samo što je izveden kao podtema.

4) Problemi koji su inherentni samoj ljudskoj prirodi takođe su česta tematska preokupacija ovog žanra. Među ostvarenja na koja tre-ba posebno ukazati, zbog visokog nivoa umjetničke obrade, kao i zbog uspješnih analiza psiholoških uvjeta ponuđene situacije, po našoj ocjeni, pripadaju prije svega Bulga-kovljevo »Pseće srce« i Goldingov »Gosporad muva«. U nekim aspek-tima psihološki uspješnog prodora u takvoj situaciji i Orwellova »Ži-votinjska farma« drži visoko mjesto.

5) Mit ponovnog rođenja, pre-poroda, prenesen najčešće preko metafora beskrajne slobode, izra-žene prizorom svemirskih međupla-netarnih i međuzvjezdanih letova, također je često prisutan u ovom žanru. (Motiv napuštanja ovog svijeta u književnosti se javlja dosta rano, počevši još sa djelom »L'autre Monde« S. Cyrano de Bergeraca. Detaljnije o mjestu toga djela u okvirima srodne produkcije vidi kod A. Lavers: »La Croayance al'unite de la Science dans 'L'Autre Monde' de Cyrano de Bergerac«, Cahiers du Sud, N°349, str. 404—416.) Cesto je ideja autonomnog i gotovo beskrajnog ljudskog oslobo-

đenja i napretka kombinovana sa optimističkom vizijom bratimljenja čovječanstva sa pripadnicima osta-lih razvijenih svjetova (kao u Well-sovu »The First Men in the Mo-on«, gdje se nesumnjivo anticipira i Huxleyjeva ideja o uslovljavanju osobina još nerođene djece).

Napomenuto je da se likovi ovakve književnosti ne odlikuju visokim stepenom obrazloženosti i umjetničke snage. Postoje ostvare-nja ovog žanra — naročito u nega-tivnoj utopiji — koja znatno odstu-paju od ovog pravila. Ipak, tako su rijetka da se s pravom mogu smat-rati izuzecima od općih odlika žanra. Ta karakteristika pojačana je i time što se, čak i onda kad je obrada likova posebno uspješna, takav postupak uvijek dovodi u funkciju objašnjenja situacije, a ne obrnuto, da pretpostavke situacije posluže kao ključ razumijevanja ličnosti. Imajući u vidu svojstvo nemimetičke prirode ovog žanra, jasno je da se sva književna sred-stva, svi domašaji umjetničkih po-stupaka, primijenjenih u njemu, određuju u jasno i direktno ocrta-nom odnosu subordinacije prema o-nom što je pravi razlog samih tih djela: prema uvjerljivom prezen-tiranju hipotetičke situacije, koja ipak treba da ostane izvan moguć-nosti naše provjere. Među takve postupke pripada i drugostepena važnost u tretmanu likova. Sve što se iz njih može izvući kao estetski nesumnjivo vrijedan materijal uk-ljučeno je u instrumentalnu stranu, toliko karakterističnu za cijeli ovaj žanr. Likovi služe samo kao do-kazni materijal, kao ilustrativna sredstva uvjerljive prezentacije

SIRIUS 119

sklopa objektivnih odnosa, dakle kao podloga razumijevanju nekih širih, nadindividualmh procesa.

Prema tome, ta djela, na nivou elementarne prezentacije likova, poštuju bitne principe koje poštuje i cijela umjetnička književnost, iako, kako ćemo vidjeti, nikada sa toli-kom strukturnošću. Naime, u nega-tivnoutopijskim djelima, koja ne pripisuju presudnu važnost tehnič-kim aspektima u promjeni društve-nog života, pojavljuje se koncentri-sano prisustvo subjektivnih utjeca-ja, iz kojih se te promjene tumače. Zbog toga se u njima likovi odli-kuju izrazito povišenom koncentra-cijom nekih osobina, bilo destruk-tivnih, bilo konstruktivnih, što do-miniraju nad bezličnim silama prirodnih ili društvenih procesa.

U razumijevanju principa na koji-ma se grade likovi ovog žanra treba poći sa nekoliko različitih pozicija. Najprije, pošto su ova djela usmje-rena, u principu, širokom krugu čitalaca, autor unaprijed prihvata uslov da mora poštovati, u svojim likovima, osobine prosječnog, tipič-nog savremenika. Namjera tog vida komunikacije nije da zabavi, nego da opomene, probudi ili zaplaši — dakle direktno je didaktičko-politička. Drugim riječima, to znači da se onaj potencijalno najširi krug čitalaca ipak sužava na pred-stavnike društvene klase kojoj se pisac iz ovih ili onih razloga obraća, a to je najčešće, ali ne i uvijek, ujedno klasa iz koje potiče sam pisac. Prema tome, autor prila-gođava svoje centralne likove stan-

dardima razumljivosti i prihvat-ljivosti te klase, a u slučajevima u kojima je to njegova klasa — često se događa da je najpotpunije otje-lotvorenje svih tih shvatanja kon-centrisano u psihološkom prototipu koji je veoma blizak osobinama samog autora. Djela ovog žanra mogu se bolje nego većina ostalih razumjeti u svjetlu ocjene po kojoj je »svako književno djelo neka vrsta autobiografije«.

Ipak, treba reći da je taj odnos samo u teoriji tako jednostavan i jednosmjeran. Često se elementi klasnog interesa mogu pronaći samo vrlo detaljnom analizom (na primjer, kod Goldinga, Stanislava Lema, Butlera, kao i a Wellsovim djelima »The Time Machine« i »The Island of dr. Moreau«), iako tada, očigledno, nisu ključni za razumijevanje samog djela. S druge strane, događa se da direktni klasni paralelizam ne postoji — pisac pripada jednoj klasi, a zastupa inte-rese druge klase ili cijelog čovje-čanstva. Bitno je da u takvim sluča-jevima autor ne postoji iza interesa vlastite klase, shvaćene kao parti-kularni sklop stremljenja jednog di-jela društva. Tako Orwellova »Ži-votinjska farma« zapravo pokazuje najviše razumijevanja i saosjećaja za klasu radnika, kojoj Orwell nije pripadao. Butler, Zamjatin, Capek, Muzil, Vonnegut — pokazuju mno-go više živog zanimanja za sudbinu čovječanstva u cjelini nego za ispi-tivanje ma kakve klasne perspektive.

S makedonskog preveo Blagoje Jankovski

SIRIUS 120

• Terry Carr, najpoznatiji ame-rički urednik SF izdanja, umro je 7. travnja ove godine. Čovjek koji je prije dvadeset godina doveo na scenu niz pisaca poput Ursule K. LeGuin, Rogera Zelaznyja, Samue-la R. Delanyja, objavivši njihove romane u svojoj seriji »Ace Speci-al«, u kojoj su objavljena dva nag-rađena romana (»Lijeva ruka tame« LeGuinove i »Ispit zrelosti« Pan-shina), imao je hrabrosti da pokuša ponovo i uspije. Njegova nova se-rija »Ace Special«, rezervirana sa-mo za prve romane, donijela je Gibsonova »Neuromancera«, She-pardove »Zelene oči« prvence Ro-binsona, Waldropa i Svanwicka, a Carru trećeg »Huga«. Zanimljivo je da su tri Carrova »Huga« u razli-čitim kategorijama. Prvi »Hugo« dobio je još davne 1959. godine kad je kao dvadesetdvogodišnjak izdavao fanzine »Fanac«; 1973. godine osvojio je »Huga« za svoje članke u »Locusu« kao najbolji fan-pisac; tek 1985. godine dočekao je svoj prvi »Hugo« kao urednik. Iza njega ostaje mnogo prekrasnih zbir-ki priča, koje je još 1965. godine počeo uređivati s Donaldom Woll-heimom za »Ace«, a poslije nas-tavio raditi samostalno za Ballan-

tine /Del Rey, Pocket/ Times cape i Tor. Jedna od njegovih kolekcija »Najbolje priče godine« (broj 6, s pričama iz 1976. g., Ballantine 1977. g) objavljena je i kod nas u izdanju »Stvarnosti«. Carr je ujed-no bio autor dvaju romana i zbirke priča (»Warlord of Kor« 1963. g. i »Cirque« 1979. g. te »The Light at the end the Universe,« 1978. g) Nakon Judy Lynn del Rey znan-stvena fantastika ostala je bez svog najutjecajnijeg urednika. Carrova reputacija bila je takva da su čitaoci kupovali sve ono što je on kao urednik objavio, bez obzira na au-tore. Njegov ukus u SF-u oblikovao je navike čitalaca i usmjerio ih pre-ma kvalitetnoj znanstvenoj fan-tastici.

• Gene Wolfe priprema za skori izlazak tri nove knjige. Pošto je 1985. godine dao otkaz na posao urednika i potpuno se posvetio pi-sanja, čitaoci mnogo češće imaju prilike da njegove nove knjige vide u knjižarama. Od svog prvog ro-mana »Operacija Ares«, koji je objavio 1970. godine, pa do »Frae Live Free«, ovogodišnjeg kandidata za »Nebulu« (naslov mu je teško prevodiva igra riječi, jer je glavni lik Free, što znači i slobodan), Gene Wolfe je uspio sastaviti ravno deset naslova, od toga dvije zbirke priča. Sad ćemo, čini se, biti napro-sto preplavljeni Wolfeovim knjiga-ma (oprostite, nismo naviknuti). Uz »Vojnika u magli«, koji je trenutno u opticaju, Wolfe najavljuje novu knjigu o vojniku »Vojnik Arete«, zatim već predanu u štampu »Urth Novog Sunca«, nastavak svoje nagrađene teatrologije »Knjiga No-vog Sunca« (u stvari, prvi dio je

SIRIUS 121

osvojio »World Fantasy award«, drugi dio »Nebulu« i »Locus« za najbolji fantasy, treći »Locus« i nominacije za »Hugo« i »Nebulu«. a četvrti Campbellovu memorijalnu nagradu i nominaciju za »Nebulu«), pa kao da to nije dosta, još i roman »Ima vrata« o malom prodavaču iz robne kuće koji se zaljubljuje u boginju iz alternativnog svijeta.

• Harlan Ellison dobio je Nagradu udruženja scenarista za najbolju epizodu u seriji, »Zona Sumraka«, to je »palladin of the lost hour«, koja je prošle godine dobila i »Huga« i »Nebulu« kao najbolja pripovijetka. Ellisonu je to četvrta scenaristička nagrada i on po broju osvojenih nagrada vodi i među SF piscima i među scenaristima.

• Carl Sagan je potpisao ugovor za svoj drugi roman za svotu znatno veću od dva milijuna dolara.

• Glen Cookje objavio šestu knjigu u seriji »Bread Empire«, pod naslo-vom »Reap the East Wind« (»Požanji istočni vjetar«).

• Robert Heinlein je najavio svoj novi roman »To sail Beyond the Sunset«.

• Piers Anthony je ovog mjeseca objavio novu knjigu u seriji »Phase«.

• Vonda Mclntyre je svoj novi roman »Starfarers« prodala Berkleyu.

• Objavljena je knjiga »Maker of Dune« o Franku Herbertu.

• YUCON '87 — Već tradi-cionalna jugoslavenska konvencija, ove godine deveta po redu, održana je u Nišu zadnjeg travanjskog vik-enda u organizaciji Kluba prijatelja naučne fantastike »Lira« Student-skog kulturnog centra u Nišu uz generalnog sponzora »Sony« i potentnu maskotu Hloygea. Ustv-ari, nismo uspjeli otkriti da li se klub zove »Lira« ili »Lyra« jer smo vidjeli oba imena. Konačnu istinu zacijelo ćemo doznati u drugom broju »YUSFANA« u kojem se trebaju pojaviti obilježja i nazivi svih klubova i društava u Jugoslaviji.

Jukonska fešta započela je u petak video projekcijama na veli-kom ekranu. Inače, cijela konven-cija zbivala se u dosta raštrkanim prostorima po Nišu, pa tako i filmske projekcije na kojima su prikazani filmovi Kubricka i Tarkovskog. Svečano otvorenje konvencije počelo je sa stan-dardnim zakašnjenjem (za sve do-

SIRIUS 122

sadašnje organizatore) i nestand-ardnom isprikom domaćina. Prisut-ni su bili predstavnici »Pulsara« iz Skoplja, »Komarčića« iz Beograda, »Sfere« iz Zagreba, novoosno-vanog kluba, iz Subotice, te doma-ćina »Lire«. Fandomskim razgovo-rima tako je prisustvovalo oko dvadesetak ljubitelja znanstvene fantastike. Dogovoreno je da brigu oko drugog »Yusfana«, nezva-ničnog glasila svih klubova Jugo-slavije, preuzmu Nišlije, s tim da svjetlost dana ugleda do rujna. Kad se (i ako se) oblikuje YUSFO, jugoslavenska organizacija SF-a list bi trebao prerasti u službeno glasile organizacije. Naglašen je entuzi-jazam subotičkih ljubitelja SF-a kao i ustrajan rad Beograđana na svom »Emitoru«, najstabilnijem domaćem fanzinu.

Iz programa konvencije treba izdvojiti izložbu SF ilustracija vrs-nog Boba Živkovića. Najavljena tribina »Vizuelni aspekti naučne fantastike« nije održana jer nisu stigli gosti Dragoš Kalajić i Žika Bogdanović pa je kao surogat pos-lužila tribina »Nezavisno izdavaš-tvo kod nas« uz promociju prvog

broja almanah »P'OP« u izdanju SKC-a iz Niša, a u kojemu se može naći i par SF redaka. Na tribini su sudjelovali dr. Zoran Zivković, Boban Knežević i Branislav Brkić. Zanimljivo je istaći neslaganje Zo-rana s pojmovima nezavisno, samo-stalno ili privatno izdavaštvo, jer ne postoje njihove suprotnosti — za-visno, nesamostalno i društveno iz-davaštvo, pa je koristio pojam neinstitucionirano izdavaštvo, (pos-lije se u kuloarima nudila jedno-godišnja pretplata na »Polaris« onome tko bez greške brzo izgovori ovu riječ).

Nedjelju je karakteriziralo teško buđenje i potraga za ključevima dvorane kao i večernji koncert elektroakustičke glazbe Arse Jova-novića nasilno prekinut od strane Boba Živkovića »slučajnim presje-canjem« voda za napajanje.

Sve u svemu, bilo je to dobro druženje ali se mnogo, mnogo više očekivalo od konvencije u gradu sa 200.000 stanovnika i sveučilišnom centru. Skromni sadržaji, blijeda organizacija, iznevjereno očeki-vanje maskote Hloygea koji je nepojavljivanjem dokazao svoju slabost unatoč bogatoj opremi, razočarali su prisutne. Ipak, bitno je da se nešto događa. (Ivica Posavec i Krešimir Ljubić).

• Vitez — Svi ljubitelja SF-a sa područja Zenice, Busovače, Viteza, Pucareva, Travnika pozivaju se da se jave radi osnivanja kluba lju-bitelja SF-a u toj regiji. Kontakt adresa je Auto Zirdum, Ibrahima Perviza T—4, 72250 Vitez. Iz Omladinskog teatra Vitez stiže i vijest da su dramatizirali Orwelovu »1984«, a tragaju i za novim

SIRIUS 123

dramskim SF tekstom.• OŠ »Mate Balota«; Buje — Iz

školskih klupa stiže nam nulti broj glasila »Školski zvuci« i izbor literarnih radova na SF temu »Kako zamišljam Buje u XXI stoljeću«. Mališani su pokazali zavidnu maš-tovitost ali najdojmljiviji nam se učinio rad Ive Bačić koji je fino objedinila i futurističko - tehnološki napredak i socijalno - ekološka pitanja. No, malo nas je rastužio Krešimir Medved svojom kratkom pričicom:

»Pošto XXI stoljeće i nije tako daleka budućnost, smatram da se Buje neće bitno promijeniti. Ostat će mali gradić, centar općine. Sta-novništvo se neće ni puno uvećati, ali ni smanjiti. Jedina razlika izme-đu »danas« i »sutra« bit će u tome što ćemo mi, današnji osnovci, tada biti poslovni ljudi, trgovci, radnici, itd. Uglavnom, Buje i dalje ostaje mali beznačajan gradić, koji niko-me nikad neće donijeti ni sreće ni žalosti, beskrajna monotonija vla-dat će i onda kao i danas. I to je tako zastrašujuće...«

Zar je doista sve baš tako crno Krešo? Zar nije lijepo zaigrati se s prijateljima, nešto lijepo napraviti, nešto dobro pročitati, pomaziti se s mamom dobiti poljubac od prija-teljice, putovati, stvarati nešto? Ako se potrudimo ništa neće biti monotono ni zastrašujuće.

• In memoriam — Balint Vujkov — Ljubitelje fantasya pogodila je 23. travnja vijest o smrti Balinta Vujkova, jednog od nekoliko autora tog u nas rijetkog žanra, koji je svojim romanom »Bajka o mravljem caru« zadužio ljubitelje domaćeg SF-a. Rođen je 27.

svibnja 1912. godine u Subotici, završio pravni fakultet, a cijeli je život posvetio prikupljanju narod-nog stvaralaštva, organiziranju i bavljenju književnim radom. Balint Vujkov — Dida objavio je tokom pedeset godina književnog rada sedamnaest samostalnih djela a zastupljen je u još petnaest zbirki i antologija. U nekim njegovim rado-vima zastupljena je fantastika, a najupečatljivija je pomenuta »Bajka o mravljem caru« iz 1953. godine.

Siječanj je donio 24 nove priče, ali — to već postaje zabrinjavajuće — samo jednu koja je u cjelosti mimoišla recenzijske škare. To je priča SOKOLAR, dobra mješavina SF i F elemenata s osloncem na slavensku mitologiju, i sasvim se može mjeriti sa svojim germanskim i anglosaksonskim uzorima, što je naročito obradovalo članove redak-cije. Jedino bi možda trebalo malo razmisliti o osjetljivosti sukoba koji se opisuje.

SIRIUS 124

LJUDSKI FAKTOR pati od Frankensteinova kompleksa, priča je demodirana do krajnosti, a i obrada nije blistava. LJUBAVNICI 2201 olinjali je vic i ne prepo-ručujemo ga ni slabijim erotskim izdanjima. PROSUO SAM MU MOZAK ni u jednoj od tri varijante ne zadovoljava ni obradom ni mo-ralnim implikacijama, pa savjetuje o objedinjavanje u dužoj i komp-leksnijoj priči. SPASILAC je prastari vic. BEZREPI je pričica bez greške za školski ili omladinski list, a autor obećava. IZGUBLJENI TOVAR je još jedan stari štos. NIJE ZA već u naslovu daje oc-jenu. ČVRSTA REALNOST je tema koju je Fritz Leiber u »Catch That Zeppelin« već mnogo bolje obradio. LUĐAK je također već negdje pročitan. OTPOR je zgodna pričica, no marginalno esefična, kao i BUĐENJE PROLJEĆA. S DRUGE STRANE je zanimljivo pričanje, ali druga strana čega, jesu li to realnosti ili halucinacije, tko je protagonist? PROCES je emotivna priča, na žalost, bez mnogo veze sa SF-om, a autorica mora malo učiti gramatiku. SVET je lijepa, alego-rična priča, bez čvršće veze sa SF--om. SAN bi bio mnogo bolji bez

pretjeranog i nepotrebnog filozo-firanja i psihologiziranja. PROJE-KAT je vrlo, vrlo dobra priča o (ne)prilagođavanju starih na novo, ali uz previše naivnosti i nelo-gičnosti. Zar bi matematičar odbio kompjutere? A i računari koji će zamijeniti ljudski mozak prilično su daleka maštarija. Pokušajte malo preraditi priču. TOJETO O TOMA-NIJI je predugo, zbrkano i slaba stila, a nedostaje i logike. KOCKA JE BAČENA već je odbijena u ovoj rubrici, a ništa nije izmije-njeno od onog što smo preporučili. POSLJEDNJI ČUVAR je unatoč poznatoj temi zgodan, ali trebalo bi promijeniti banalni kraj. SUSRET je unatoč mukama s pravopisom pokazao snalaženje autora u kajkavskom dijalektu i prošlostolje-tnoj frazeologiji. Na žalost, to je iskorišteno u slaboj ljubavnoj SF pričici. NESTALO VRIJEME za nas je nezanimljiva bajkica. POSLJEDNJI POTOMAK je bez pravog zapleta i raspleta. Husein T. nije stavio naslov priči, a uz to je zaboravio i pravi smisao svoga pisanja. Dobro je opisana teška i mučna atmosfera i stanje duha junaka, a sve ostalo treba dobrano doraditi.

SIRIUS 125

KUPUJEMPRODAJEM

• Prodajem dobro očuvane SF romane X-100, Siriuse, Kentaure, Suoernove, Galaksije. BORUT KUMAR, Gonjače lc, 65211 Kojsko.

• Prodajem Siriuse ili ih mijenjam za domaća strip-izdanja (Zenit, Panorama, Cak, Pingvin, Plavi vjesnik). ĐURO MARSlC, 41020 Zagreb, Aleja V. Bubnja 18.

• Prodajem 17 Kentaura, 5 Po-larisa, 8 iz edicije Narodne knjige, i od samostalnog izdavača, 2 Džepne knjige, sve za 13000 dinara, kao i 82 Siriusa po istoj cijeni. Za popis

poslati marku. BORISLAV PA-NIC, 11185 Zemun Polje, Nj. Ljubinkovića 44/2.

• Prodajem komplet Herberta, Siriuse 101 — 129. a brojeve 9, 30, 50 1 101 poklanjam ljubiteljima. ŠONJA STILINOVIC, 47000 Karlovac, G. Gaza 2

• Prodajem Bojno polje Zemlja (Hubbard) za 3000 dinara Pjesme daleke Zemlje (Clarke) za 2000 ili ih mijenjam za Gradovi u letu (Blish) i Kapija 1, 2, 3 (Pohl). SLOBODAN SIMlC, 75000 Tuzla, Sjenjak kula F 1/13

• Prodajem 130 Siriusa i 200 Alana Forda. OTON ZAGORC, 61110 Ljubljana, Bilećanska 4

• U kompletu mi nedostaje Sirius broj 126 koji je dopao u ručice mog malog nećaka, pa molim za pomoć. ZVONKO CEMAŽAR, 78000 Banja Luka, Đure Đakovića 24.

• Prodajem knjige Asimova (Zadužbina i Carstvo, Šljunak na nebu, Zadužbina, Zadužbina i Zemlja), Nivena (Prsten, Inženjeri prstena) i Herberta (Božanski car Dine). MIROSLAV KORMOS, 52000 Pula, Aldo Negri 5/VI.

SFBiblioteka

SIRIUS 126

POLARIS

NOVI SF HIT0VIU BIBLIOTECI »POLARIS«

ISAK ASIMOV

TRILOGIJA »CARSTVO«Poklonici znanstvene fantastike, a posebno SF opusa Isaka Asimova,

dobro znaju da taj veliki žanrovski mag povezuje svoje djela u jedinstven ciklus od petnaest tomova. Naši čitaoci već su imali prilike da u prijevodu pročitaju sve dijelove te mastodontske SF sage — osim znamenite trilogije »Carstvo«, koja povezuje »Robote« sa »Zadužbinom«. Trilogija »Carstvo« sastoji se od ova tri romana: Kamičak na nebu; Zvezde, prah nebeski i Svemirske struje.

No ta praznina uskoro će biti popunjena. Biblioteka »Polaris« priprema za kraj juna objavljivanje te izuzetne Asimovljeve trilogije, i to u jednom tomu, kao svojevrsno omnibus-izdanje. Nemojte nipošto propustiti priliku da u pretplati, pod najpovoljnijim uvjetima, nabavite tu izuzetnu trilogiju, jer će za knjižarsku prodaju biti ostavljen ograničen broj primjeraka — i to po dvostruko višoj cijeni.

Pretplata ostaje otvorena do 20. 06. 1987 — pa stoga požurite!

Adresa uredništva:

Zoran ŽivkovićSenjačka 3211000 Beogradtel: 011/652-304

SIRIUS 127

• Cijena pojedinom primjerku 500 dinara. PRETPLATA (uz popust) za godinu dana 5.400 dinara, a za šest mjeseci 3.200 dinara. Inozemna pretplata za šest mjeseci 13 DM, 102 Asch, 11 Sf r, 14 Hfl, 54 Skr, 42 FF, 7 US $ (7,80 avionom). 9 C $ (10 avionom), 4,50 (5,20 avionom).• Dinarska pretplata se uplaćuje općom uplatnicom u korist računa 30101-833-2052 (00027 — SIRIUS) — NlSPRO »Vjesnik«. Interna banka, Zagreb.• Uplata na devizni račun 30101-620-16-15731-3252051 kod Udružene banke Hrvatske, Zagrebačka banka, Zagreb (za Sirius. izdanje OOUR-a IRI).• Cijena oglasa: crno-bijela stranica 50.000 dinara, posljednja omotna stranica 75.000 dinara.

SIRIUS 128