Sjećanja na gimnazijske dane, malo prije i malo poslije

43Priče iz generacije 1963.

Sjećanja na gimnazijske dane, malo prije i malo poslije

(“Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”, Branko Radičević)

Ivan Ferenčak

Kao generacija bili smo predodređeni za nekakve novine pa se s nama pomalo eksperimentiralo. To je za ona poslijeratna vremena vjerojatno bilo i normalno. Cijelo vrijeme školovanja događale su se nekakve promjene, koje nam na sreću nisu zadavale posebne poteškoće. Prvi razred gimnazije naša je generacija upisala dva puta. U to je vrijeme gimnazija trajala osam godina s malom maturom nakon četiri i velikom matu-rom nakon osam razreda. Na snagu je stupila jedna od reformi školstva pa smo mi prvi razred gimnazije upisali nakon četvrtog osnovne, sljedeće godine smo krenuli u šesti osmogodišnje da bismo nakon završetka osmogodišnje škole ponovno upisali prvi ra-zred gimnazije 1959. Bili smo smješteni u zgradi stare gimnazije “Ivo Marinković” u prizemlju zapadnog dijela zgrade. Na prvoj godini dobili smo dva nova predmeta koje ranije gneracije nisu imale: povijest umjetnosti i tehnički odgoj iliti proizvodni rad. Osim spomenutih novih predmeta, u drugom razredu gimnazije podijelili smo se na druš-tveni i prirodni smjer. Ja sam kao osvjedočeni društvenjak krenuo u društveni smjer jer bih uz matematiku, fiziku i kemiju i, ne daj bože crtanje, vjerojatno i dan-danas išao u prvi razred. Srećom da nismo imali još i crtanje jer nikad nisam svladao ništa drugo osim crtanja kućice i borića. Za nas društvenjake to je značilo imati jednu slobodu u izražavanju naših tadašnjih kreativnih potencijala jer smo se mogli više posvetiti nekim svojim ljubavima od kojih je jedna glazba. Doduše, i jedan i drugi smjer imao je jednu zajedničku ljubav: sport. Velika većina kolega bavila se sportom. Među djevojkama smo imali vrhunske rukometašice, a među dečkima je bilo rukometaša, nogometaša i stolnotenisača. Naša generacija godinama je bila najbolja na gimnazijskim prvenstvi-ma, a kako je razrednik A razreda Ivo Kušek - Apaš bio aktivni prvotimac Slavena i vjerojatno najveći koprivnički nogometaš svih vremena, kojeg je vrbovao i Dinamo, organizirao je i trening utakmice s juniorskom i seniorskom momčadi Slavena. I tu smo bili vrlo uspješni. Bio sam dio te momčadi, ali je u to doba već polako rasla ljubav prema glazbi jer smo već u osmom osnovne napravili bend koji je sve gimnazijske godine bio nositelj glazbenog života i generacije i cijele gimnazije.

Glazba: gimnazijaska tradicija

Tadašnja uprava gimnazije je, moram priznati, imala sluha za glazbene aktivno-sti pa su nam riješili neke vitalno važne probleme: dobili smo podrumsku gimnastičku dvoranu za vježbanje, tu je bio i jedan klavir u relativno dobrom stanju i bubnjevi, koje smo naslijedili od nekih ranijih generacija. Tadašnja direktorica gospođa Slava Kovač

Sjećanja na gimnazijske dane, malo prije i malo poslije44

napravila je, dapače, još jedan pravi potez i razveselila nas: Gimnazija je odlučila fi-nancirati izradu kontrabasa za potrebe benda kod čuvenog majstora Kosa, majstora za izradu glazbala u Pitomači. Za kvalitetniji početak rada to je bilo jako dobro s obzirom na to da nismo imali gotovo nikakvih mogućnosti da sami riješimo kupovinu instrume-nata. Naravno da su u bendu povremeno svirali i neki stariji kolege gimnazijalci, neki kolege izvan gimnazijskih krugova, ali je okosnica benda godinama bila trojka iz naše generacije: Milan Šimunović - Braco, Zdravko Ogrinec - Cico i Ivan Ferenčak - Pindo. Nas smo trojica i nakon mature, kao studenti, ostali dosta vremena zajedno u različitim bendovima. Naš bend je u povijesti gimnazije interesantan po tome što je već iz osnov-ne škole došla osnova za “pravi” bend, trajali smo čitavo vrijeme gimnazijskog školo-vanja, a bend je nastupao i godinama nakon mature, jedno vrijeme čak i profesionalno.

Koprivnički su gimnazijalci već od Drugog svjetskog rata počeli aktivno sudje-lovati u glazbenom životu Koprivnice pa je naš bend bio samo jedan logičan nastavak te gimnazijske tradicije. Na svim zabavama u Domoljubu najčešće su svirali upravo glazbeni sastavi u kojima su glavnu riječ vodili tadašnji ili bivši gimnazijalci. Nabrojit ću neke kojih se sjećam: Vladimir Borščak, braća Herceg, Maks Šimunković, Vlatko Hrubec, Dražen Haberštok, Stanko Pika, Krešimir Trumbetaš, Stanko Bešenić, Tiho-mir Šifkorn i mnogi drugi.

Tamburaški orkestar generacije rođene 1944. i 1945. snimljen 1953. godine. Glazbeni

voditelj je legendarni koprivnički učitelj Stjepan Miklaužić. U orkestru je više od polovice budućih gimnazijalaca a čak je trinaest iz generacije maturanata 1963.

U nekim prigodama kao što su bili programi proslave Prvog svibnja, Dana repu-blike, Dana škole i slično, svirao je naš tamburaški orkestar generacije rođene 1944. i 1945. koji je vodio veliki zaljubljenik u glazbu i naš učitelj Stjepan Miklaužić, čovjek koji je odgojio generacije glazbenika: tamburaša, harmonikaša i puhača. Poslije takvih


programa obično se nastavljalo sa zabavom pa bismo mi poslije onog obaveznog progra-ma ostajali u nekom kutku Domoljuba, divili se tim starijim kolegama i već tada se “za-razili” glazbom. Odlučili smo da ćemo i mi jednog dana na toj pozornici zabavljati neke nove generacije Koprivničanaca. To se dogodilo u vrlo kratkom vremenu, već krajem osmogodišnje škole, a s nekim od starijih kolega iz tih bendova kasnije smo i svirali pa je taj kontinuitet trajao preko dvadeset godina.

Moram svakako spomenuti i našeg profesora prirodopisa Vladimira Šavora, jed-no vrijeme i našeg razrednika u osnovnoj školi. Odličan klavijaturist koji je, uz neke gore spomenute, svirao u big bendu, osnovanom iza Drugog svjetskog rata, koji je vo-dio tragično preminuli ing. Klunić. Za ono vrijeme i one uvjete to je bio pravi podvig. Zahvaljujući glazbenicima iz tog orkestra i mi smo počeli svirati vrlo kvalitetnu glazbu koja baš pedesetih i šezdesetih nije bila dobro primljena kod tadašnje političke garni-ture. Ostavili su nam gomilu nota koje su uspjeli pribaviti raznim kanalima ili su pak skidali s radija ili američkih glazbenih filmova, što je bio izuzetno naporan posao i jako zahtjevan jer je pretpostavljao odličan sluh i određenu glazbenu naobrazbu. Jedan iz generacije ovih starijih kolega, Krešimir Trumbetaš, kasnije je ljubav prema glazbi pre-tvorio u profesiju. Diplomirao je najprije na PMF-u zemljopis, da bi onda na glazbenoj akademiji diplomirao na odsjeku za klarinet i cijeli se život bavio glazbom kao profesor na glazbenoj školi, ali i stalni član Zabavnog orkestra RTZ-a. Umjetnost je postala nje-gov život. Osim glazbe, dugi niz godina bavi se kiparstvom i slikarstvom. Iako živi u Zagrebu, veliki je zaljubljenik u svoju Koprivnicu i Podravinu pa ne propušta nijednu priliku da s prijateljima proslavi barem one vinske fešte, Martinje i Vincekovo.

Prva velika stručna pomoć našem gimnazijskom orkestru došla je od poznatog nastavnika glazbe, dugogodišnjeg glazbenika u raznim koprivničkim bendovima, mo-jeg dragog susjeda, gospodina Željka Gregla. Odlično je svirao violinu i gitaru, vodio koprivnički sastav Kanarini, pa su njegovi savjeti kako i što svirati bili više nego dra-gocjeni. Napisao nam je prve aranžmane i vodio neke probe dok nije bio siguran da se dobro snalazimo i sami. Kad bismo se kasnijih godina sretali, često smo znali evocirati uspomene na ta vremena. Nažalost, i on nas je napustio prije dvije godine.

Gdje smo svirali i kome?

Naš prvi bend, u kombinaciji tamburica i “modernijih” instrumenata, svirao je uglavnom u Drugoj osnovnoj školi u nekom od razreda na zatvorenim plesnjacima, samo za učenike naše škole. To su bile tzv. čajanke u poslijepodnevnim satima, s ob-zirom na to da smo imali izlazak do prvog mraka. Prvi javni nastup bio je u Drugoj osnovnoj školi gdje smo organizirali nastup pod nazivom “Mikrofon je vaš” po uzoru na tadašnje popularne emisije tog naziva Radio Zagreba. Kako je to izgledalo i kako smo mi izgledali najbolje ilustrira ova fotografija.

Nešto kasnije plesnjaci su počeli u gore već spomenutoj podrumskoj dvorani stare gimnazije. Ta je dvorana bila utočište i mnogih bendova starijih generacija, tu je bila višegodišnja tradicija organiziranih plesnjaka, a sjećam se i dočeka naše prve Nove godine u tom prostoru: 1960./61. Bila je to luda zabava priređena u organizaciji gi-


mnazijalaca i koprivničkih studenata, koja je uspjela iznad očekivanja (u glazbenom i zabavnom smislu), ali je nismo uspjeli ponoviti. Navodno je bilo previše “veselih” gosti-ju, a i financijski učinak je bio poražavajući. Prve večeri se još nekako i prodavalo ono što smo pripremili, ali je plesnjak druge večeri bio više samoposluživanje i podjela osta-taka hrane i pića mnogobrojnim gostima i organizatorima. Taj se dan zapravo pretvorio u tulum jedne manje grupe organizatora koji su si tako naplatili trud oko organizacije dočeka. Prisjećam se u to vrijeme i nekih incidenata oko naše škole, koje su napravili učenici tadašnje Škole učenika u privredi, pa je to bio još jedan razlog da se prekine tradicija plesnjaka u podrumu naše gimnazije.

Na slici: Milan Šimunović, Sekelj Zvonko, danas visoko pozicionirani svećenik

na Kaptolu, Ivan Ferenčak, Zlatko Keršun (pokojni) i Josip Šafar. Na slici nema Zdravka Ogrinca ali se iza harmonike vidi njegov bas.

Ubrzo se plesnjaci sele u susjednu zgradu Domoljuba, s obzirom na to da je to bio centar kulturnih događanja mnogih generacija građana Koprivnice. Ne sjećam se broja plesnjaka koje smo odsvirali, ali osim plesa tu su se organizirale i zabave za različite pri-gode: maturalne zabave, dočeci Nove godine, zabave sportskih društava i ono gdje smo mi gimnazijalci bili posebno aktivni: priredbe na kraju polugodišta i na kraju školske godine. U priredbama su sudjelovali isključivo gimnazijalci kao muzičari, pjevači i literati jer je to na neki način bila smotra glazbenih i drugih potencijala gimnazijalaca. Naravno da su u prvim redovima sjedili svi članovi nastavničkog zbora i neki kritički, a neki s odo-bravanjem, pratili kvalitetu našeg stvaralaštva. Kako je s našom generacijom počela s radom i ekonomska škola, kao gosti su ponekad bili i njihovi predstavnici, a jedan od njih, Marijan Posavec-Paja, bio je i stalni član našeg benda na saksofonu i klarinetu. Kao pjevači na tim su priredbama sudjelovali svi koji su osjećali glazbu i htjeli to poka-zati pred kolegama i profesorima.

Posebno pamtim nastupe troje starijih kolega: Marine Taras i Ive Čičina-Ma-šanskera iz generacije rođene 1942. i Vinka Hraščanca iz generacije 1943. Marina je bila vrlo atraktivna, vrlo ležernog ponašanja pred mikrofonom, a Čima pamtimo jer je skinuo tadašnji veliki svjetski hit Johnniea Raya “Šećem po kiši”. Čim je s našim gi-


mnazijskim bendom nastupao i u nekim drugim prilikama, a posebno pamtim nastup na jednoj velikoj prvosvibanjskoj fešti u koprivničkom parku. Proslava 1. svibnja u to je vrijeme bila jedan od centralnih događaja tijekom godine namijenjen širokom krugu ljudi. Bilo je tu kojekakvih govorancija lokalnih političara, a naravno da se jelo i pilo po vrlo povoljnim cijenama. Među mnogim gimnazijalcima koji su s nama nastupali Vinko Hraščanec bio je bez dvojbe najbolji pjevač pa je za vrijeme studija pobijedio na ta-kmičenju mladih nada “Prvi pljesak” u zagrebačkom Varijeteu. Pobijediti tada na tom takmičenju značilo je gotovo sigurno napraviti i karijeru. No to se s Vinkom nije dogo-dilo. Odabrao je drugačiji životni put. Iako se glazbom bavio još godinama u raznim bendovima, u pogledu pjevanja ostao je vrlo samozatajan. S našim bendom je nekoliko puta nastupio pet godina stariji kolega, koprivnički gimnazijalac, Ljubo Branković, sin legendarne gimnazijske profesorice Ljube Branković. Ljubo doduše nije pjevao zabav-nu glazbu, studirao je i završio operno pjevanje na konzervatoriju u Zagrebu, ali je kao naš gost na nekim koprivničkim priredbama nastupio s prigodnim popijevkama. Sve do mirovine bio je stalni član Zagrebačke opere.

Gimnazijski bend na jednoj proslavi 1. maja (vjerojatno 1961.) u koprivničkom

parku. Na slici s lijeva: Ivo Čičin Mašansker-gitara, Milan Šimunović-truba, Marijan Posavec-saksofon- iz Ekonomske škole, Zlatko Šestak-harmonika, Zdravko Ogrinec-

bas. Negdje u kutu desno pored Ogrinca je i Ivan Ferenčak na bubnjevima.

Vezano uz glazbu moram ispričati jednu dosta nezgodnu epizodu u radu našeg benda, koja nas je mogla koštati daljnjeg školovanja. Bila je 1961. godina.U ono vri-jeme je gimnazija redovito slala na omladinske radne akcije svoju brigadu, ali je osim fizičkog rada bilo jako važno što članovi takve brigade mogu pokazati na sportskom i kulturnom polju. Naš bend je bio kao stvoren za jedan takav događaj, što bi bio ve-liki plus za koprivničku brigadu. No uvijek postoji jedan ALI! Dogodio se jedan niz nama nepredvidljivih situacija za koje baš nismo znali naći pravo rješenje, pogotovo


u onim osjetljivim vremenima. Gimnazijska tradicija bila je da se krajem godine bira novi predsjednik omladine. Bio je to obično učenik trećeg razreda koji je nasljeđivao kolegu maturanta. Nismo mogli predvidjeti da će netko, vjerojatno profesori, te godi-ne predložiti učenika drugog razreda i to našeg kolegu Milana Šimunovića. Takva se dužnost nije smjela odbiti, ali smi mi u bendu trebali donijeti još jednu važnu odluku: odlazak na radne akcije ili na ljetnu gažu u Opatiji? Situacija nije mogla biti teža. Za od-lazak na akciju je već obavljeno cijepljenje, pristanak na kandidaturu za predsjednika omladine Braco je potvrdio i već mu je bio napisan završni govor. Međutim, početak svirke na moru je padao na sam dan održavanja konferencije gdje je Braco trebao biti u glavnoj ulozi. Što napraviti? Previše je bilo izazova da bi tinejdžeri naših godina, neki nisu napunili ni sedamnaest, mogli odlučiti racionalno. Mi smo reagirali vrlo emotiv-no, izabrali ugodu i zabavu pa smo, naravno, prvim jutarnjim vlakom otputovali prema Kvarneru. S obzirom na tadašnje društvene okolnosti to je bila za nas najgora varijanta. Na konferenciji je nastala totalna pomutnja: nema novog predsjednika omladine, a vod-stvo brigade je poludjelo jer je bend umjesto na autoput, otišao uživati u noćnom životu Opatije. Za predsjednika je konačno izabran još godinu dana od nas mlađi kolega Boži-dar Krvar. Povratnu informaciju smo dobili nakon dva dana. Naime, naš harmonikaš, stariji kolega Zlatko Šestak-Žač morao je kao maturant ostati na podjeli svjedodžbi i prisustvovati završnoj konferenciji. Kad je nakon dva dana došao u Opatiju, donio nam je vijest o posljedicama našeg postupka: ukor pred isključenje za nas trojicu gimnazija-laca. Prijedlog je bio isključenje, ali zahvaljujući činjenici što su u nastavničkom zboru sjedile profesorica Helena Ogrinec, Cicina mama i profesorica Zora Damjanić, Cicina teta, prošli smo samo s ukorom pred isključenje. No posljedice su za nas ostale do kraja gimnazijskih dana. Posebno je bio izražen stalni sukob s direktoricom Doricom Pandur koja nam stare grijehe, a i neke moje nove, nije lako oprostila.

Na slici je “grešni” gimnazijski bend na prvoj svojoj ljetnoj gaži u Opatiji

1961. S lijeva: Zlatko Šestak, Zdravko Ogrinec, Milan Šimunović, Ivan Ferenčak i Marijan Posavec, kolega iz Ekonomske škole.


Sljedeće godine taj gimnazijski bend je ponovno na istom mjestu u Opatiji, ali smo ostali samo na dvojici članova iz naše generacije. Cico je napustio bend, dok je treći bio godinu dana stariji kolega, također koprivnički gimnazijalac, Vinko Hraščanec koji je upravo pred odlazak na gažu maturirao. Četvrti član je bio poznati opatijski saksofo-nist Duško Paro, kasnije dugogodišnji lider poznatog benda “Opatijski suveniri”.

Prvi jazz bend

Kraj sezone u ljeto 1962. značio je i razlaz tog benda, a počela je potraga za novim članovima i novim izazovima. Braco je bio izrazito sklon jazzu, a kao trubač je puno slušao velikog jazz trubača Milesa Davisa. Kad bi došli noću doma sa svirke, on bi na gramofon stavio LP ploču Milesa Davisa “Seven steps to heaven”, slušao je do kasno u noć i skidao Milesove numere. No kako ta vrsta glazbe u to vrijeme baš i nije bila previše omiljena kod naše publike, odlučili smo se za jednu prihvatljiviju varijantu jazza: diksilend. Uz Bracu na trubi u bendu su svirali: Zvonko Kučinić -Kićo na sakso-fonu, Martin Petrić - Pepa na trombonu, Miroslav Kokot - Ruco na klaviru, Zdravko Ogrinec - Cico na basu i ja na bubnjevima. Sad smo već bili maturanti sa solidnim glaz-benim iskustvom. Četvorica gimnazijalaca su članovi benda, a ponovno su čak tri člana iz naše generacije. Ne sjećam se niti prije niti poslije da je netko u Koprivnici imao dik-silend-bend. Taj je bend trajao oko godinu dana i moram reći da je za ono vrijeme sjajno zvučao. Redovite probe smo uglavnom imali u Domoljubu i to po svakakvim uvjetima. Sjećam se da smo zimi došli na probu u jednu prostoriju bez grijanja pa smo svi osim Ruce, klavir je ipak malo teško svirati s rukavicama, nosili rukavice i sjedili u zimskim kaputima. Ni zima nas nije mogla spriječiti u redovitom održavanju proba. U jednom je trenutku došao tadašnji domar gospon Travinić i pitao: –“Kaj je dečki? Je sparinjava?” Gaže su bile uglavnom po zabavama i plesnjacima, a posebno pamtim doček Nove go-dine 1962. u organizaciji sportskog društva “Partizan”, koji je kao glavni organizator vodio poznati koprivnički sportski radnik, veliki hrvač i hrvački trener Rudi Šestak. Nakon godinu dana smo se razišli iako se zapravo ne sjećam pravog razloga.

Te šezdesete i inače su u ex-YU bile vrlo dinamične u političkom i gospodarskom životu, iako ja to nisam baš posebno pratio niti imao za to interesa. Moj je hedonizam, skupa s glazbom, ipak bio meni važniji od nekih ozbiljnih političkih događanja, ali na-žalost, uskoro je bio važniji i od studija. No ne treba plakati za prolivenim mlijekom.

Kroz tri godine aktivnog bavljenja glazbom nas trojica iz generacije (Braco, Cico i ja) napravili smo za ono vrijeme, s obzirom na mogućnosti, jako puno. Tada su plo-če snimali samo stvarno veliki, a mi smo svoj uspjeh doživljavali kroz mnoge gaže u Koprivnici, Zagrebu i na ljetnim gažama na moru. Bilo je tu nezaboravno ljeto 1965. na terasi hotela Jadran u Opatiji i jesenska gaža u crikveničkom hotelu International. Cico je poslije toga napustio bend, a Braco i ja smo imali pred sobom po mnogo čemu nezaboravnu 1966. Svirali smo u opatijskom hotelu Kvarner s Ivom Robićem i Anom Štefok, odradili ljetnu gažu u Vili Karolina na Malom Lošinju i Plavoj laguni u Poreču i jesensku gažu u hotelu Adriatic u Umagu. Ta je plodna godina nažalost u prosincu za nas završila tragičnom smrću našeg prijatelja i kolege Milana Brace Šimunovića.


Prvi jazz bend 1962., s četri gimnazijalca. S lijeva. Zvonko Kučinić-saxofon.

Miroslav Kokot-klavijature, Zdravko Ogrinec-bas, Milan Šimunović-truba, Martin Petrić-trombon, Ivan Ferenčak-bubnjevi.

Nakon kratkog vremena članovi Bracina benda su usprkos velikom gubitku shva-tili da moraju nastaviti, moraju potražiti zamjenu za Bracu i nastaviti njegov glazbeni put. Našli smo klavijaturista u osobi Drage Horvata - Čarlija, čovjeka naše generacije koji je i ranije svirao s Bracom u jednom bendu na Cresu, otkupili od Bracine mame klavijature i pod mojim poslovnim vodstvom taj je bend uz sudjelovanje Koprivničanca Ivice Martinčevića i mene nastavio raditi još nekoliko godina. Spomenut ću samo neke gaže koje smo odradili za vrijeme studentskih dana:

• Ljeto 1967. - gaža na Malom Lošinju, terasa Vile Karolina• Rujan 1967.- lipanj 1968. plesnjak u studentskom domu “Cvjetno naselje”• Ljeto 1968. - ljetna gaža na terasi i baru zabavnog centra “Zelena laguna” u

Poreču• Listopad 1968. - lipanj 1969. ponovno plesnjak u “Cvjetnom naselju”• Ljeto 1969. - ljetna gaža na terasi hotela “Slaven” u Selcu.

Plesnjaci u “Cvjetnom naselju” bili su svake subote i nedjelje i tu je dolazilo dosta Koprivničanaca tadašnjih studenata. Jedno vrijeme smo svirali i svake druge srijede kad su s nama nastupali tada vrlo popularni pjevači: Zvonko Špišić, Bojan Kodrić, Ana Štefok, Toni Leskovar, Žarko Dančuo, Vjekoslav Jutt i dr. Ovaj bend, još pod jakim utjecajem Brace i njegovog doživljaja glazbe, svoj vrhunac postiže krajem te godine, godinu dana iza Bracine smrti. Nakon još jedne ljetne gaže na Lošinju, na istoj terasi gdje smo svirali s Bracom, organiziramo “In memoriam Braci” s našim dragim prijate-ljima Zvonkom Špišićem, Anom Štefok i Irom Kraljić. Koncert je bio sjajno posjećen jer je kod Koprivničanaca sjećanje na Bracu bilo još jako svježe.


Veliki uspjeh našeg benda

Posebno želim istaknuti jedan događaj koji je još uvijek jako vezan uz onaj “stari” gimnazijski bend iako se dogodio 1964. godine. Maturirali smo 1963. godine i dio našeg benda (Braco, Cico i ja) odlazi u Zagreb na studij. Naravno da ni u Zagrebu nismo mirovali iako nismo imali stalni bend. Povremeno smo svirali u triju na nekim plesnjacima i okupljali ljude za novi bend. Veze s gimnazijalcima su i dalje ostale čvrste pa smo odsvirali još i dvije maturalne zabave za dvije generacije maturanata naših mla-đih kolega iz generacije maturanata 1964. i 1965.

1964. godine pobijedili smo na takmičenju omladinskih orkestara Hrvatske u Zagrebu što je za nas “provincijalce” bila velika stvar. Iako smo već godinu dana stu-denti, u bendu su čak četvorica bivših koprivničkih gimnazijalaca naše generacije, ali i stariji kolega Pavao Dominis - Aki, također gimnazijalac čiji je otac bio legendarni profesor glazbe na koprivničkoj gimnaziji Vladimir Dominis. Ne sjećam se svih detalja u predtakmičenju, ali se sjećam da smo došli u završnicu koja se odigrala u tadašnjem Narodnom sveučilištu grada Zagreba u Kordunskoj ulici. Uzbuđenje je bilo ogromno. Puna dvorana, Zagreb, konkurencija i žiri sastavljen od poznatih zagrebačkih glazbe-nika. Možda sam od svih u orkestru imao i najveću tremu i to iz dva razloga: u žiriju je sjedio poznati zagrebački bubnjar Boris Ciglenečki - Cigla, a osim toga svirao sam na njegovim novim bubnjevima marke Premier što je, s obzirom na “kante” na kakvima sam ja dotad svirao, bila čista znanstvana fantastika. Taj bend je nastupao pod nazivom “Kvintet Brace Šimunovića”, svirali smo uglavnom jazz standarde, a u sastavu su bili: Pavao Dominis - Aki na klaviru, Milan Šimunović -Braco na trubi, Arpad Barath (moj kolega s faksa) kao gost na saksofonu, Zdravko Ogrinec - Cico na basu i moja malen-kost na bubnjevima. Sreći nije bilo kraja pa smo tu sreću podijelili s kolegama iz bjelo-varskog konkurentskog benda u Gradskom podrumu. I još jedan interesantan podatak. U to vrijeme jedan od organizatora te priredbe u Narodnom sveučilištu bio je naš sta-riji kolega gimnazijalac Ivica Meanđija, onaj predsjednik omladine na gimnaziji 1962. koji je trebao dužnost predati upravo Braci Šimunoviću. I dan-danas imam ugovore s te priredbe koje je potpisao Ivica Meanđija.

Gimnazijski bendovi iza naše generacije

Moram priznati da o bendovima iza naše generacije nemam baš puno informa-cija iz razumljivog razloga: nakon mature i odlaska na studij u Zagreb dolazio sam u Koprivnicu uglavnom samo povremeno pa nisam imao prilike upoznati naše nasljedni-ke. No uz pomoć mojeg mlađeg kolege i prijatelja Davora Švarca, s kojim sam kasnije svirao u dva različita benda, uspio sam prikupiti informacije o nekoliko gimnazijskih bendova i imenima mlađih kolega.

Prvi gimnazijski električni/gitaristički bend bili su “Mladi” sastavljeni od uče-nika iz generacije rođenih 1946. koji su maturirali 1965. To su bili uglavnom dečki iz đurđevačkog područja s trojicom gimnazijalaca: Zdravko Mikotić, Vlado Makar i Pero Kust. Vrijedi spomenuti da je Zdravko Mikotić postao prvi gradonačelnik Koprivnice u novoj Hrvatskoj.


Generacija 1946. imala je još jedan bend sastavljen pretežno od Koprivničana-ca. Zvali su se “Abecesi”, a članovi su bili: Dado Cvetko, Franc Brodnik, Saša Sinđić i Mićo Arbanovski. Kako su imali problema s instrumentima, sjećam se da sam im ja već kao “iskusni” bubnjar posudio nešto od bubnjeva kako bi mogli odsvirati jedan plesnjak u gimnaziji.

Zgodno zvuči jednokratni pokušaj stvaranja benda generacije 1947. Oni su na-ime osnovali bend za odlazak na maturalno putovanje. Članovi tog simpatičnog benda bili su: Marijan Jurić, Franjo Knežević, Miki Tomac, Berislav Štefanić i Marin Zeče-vić. Iako sve te ljude poznajem godinama, moram priznati da nisam znao za taj njihov bend. Hvala Davoru Švarcu na informaciji.

Godine 1965. formirani su “Signali”, bend u kojem su svirala trojica gimnazi-jalaca: Bero Štefanić, Miki Tomac i Davor Švarc. Uz prvi nastup toga benda vezana je jedna anegdota. Naime, taj bend je imao vatreno krštenje kao predgrupa našem bendu koji je nakon ljetne gaže imao u Domoljubu koncert s velikom tadašnjom pjevačkom zvijezdom Anom Štefok. Kako dečki još nisu imali ime benda, Ana im je bila kuma i krstila ih je u “Signale”.

Sastavi koje sam do sada spomenuo uglavnom su bili čisti gitaristički bendovi bez vokala. To je u ono vrijeme bilo i normalno jer su samo rijetki imali razglas. Sviralo se uglavnom po uzoru na slavni engleski bend “The Shadows”.

Prvi VIS (vokalno instrumentalni sastav) bio je “Ekipa F”. U njemu su nastupa-la trojica gimnazijalaca: Duško Bodinovac, Ivan Cimbrišak i Davor Švarc. Četvrti član je bio Žarko Ogrizović, a naslijedio ga je Ivica Podnar iz Ekonomske škole.

Zadnji bend kojeg smo se još mogli sjetiti bili su “Fenoni”. Članovi su toga benda trojica gimnazijalaca: Miki Tomac, Duško Bodinovac i Davor Švarc.

Vjerujem da su i kasnije generacije nastavile tu višedesetljetnu glazbenu tradici-ju gimnazijskih bendova, no nemamo o tome konkretnih saznanja.

Gimnazijalci i kazalište

Kao i mnogim drugim aktivnostima tako su i u kazališnom životu koprivnički gimnazijalci dali ogroman doprinos. Povijest kazališnog života u Koprivnici tijesno je povezana uz gimnaziju, njezine profesore i mnoge generacije učenika. Zahvaljujući poznatom Koprivničancu gospodinu Velimiru Maraviću, koji je sačuvao mnoge vri-jedne materijale o Gradsko-amaterskom kazalištu (GAK-u) i vrijednom sakupljaču tih materijala Ivi Čičinu-Mašanskeru, dobio sam priliku da napravim jedan prikaz o pove-zanosti GAK-a i gimnazijalaca. Nemoguće je dati cjelovit prikaz svega, to bi bila jedna nova knjiga, ali ću nastojati kroz isječke kazališnih aktivnosti dočarati jedno razdoblje bogatog kazališnog života Koprvinice. Čini mi se da su pedesete i šezdesete prošlog stoljeća bile izuzetno plodne i teško da se mogu ponoviti i u današnje vrijeme.

Osnivačka skupština održana je 18. svibnja 1953. godine i uz neke ugledne Koprivničance bili su prisutni i bivši gimnazijalci i profesori: Velimir Maravić, Alek-sandar Kostjuk, profesor povijesti, Nedjeljko Vladić, profesor crtanja, kojima se brzo pridružio i Vjekoslav Kovačić, popularni Ćato.


GAK-ove predstave bile su sjajno posjećene, no kazališna skupina nije se zado-voljavala samo igranjem na daskama našeg Domoljuba, u ono vrijeme Doma kulture, nego je predstavama gostovala širom našega kraja i kao jedan od najboljih kazališnih ansambala redoviti su bili gosti na Festivalu amaterskih kazališta na Hvaru. O doga-đanjima za vrijeme tog festivala godinama sam slušao zanimljive priče starijih kolega.

Iz dostupnih materijala nabrojit ću neke od mnogobrojnih predstava u kojima su igrali gimnazijalci ili su na neki drugi način sudjelovali u kreiranju predstave.

“Radoznalica”, 1956.U njoj su igrali Velimir Maravić, Joško Gudić (nekoliko godina i direktor GAK-

a), Vjekoslav Kovačić i Ivan Stanišić. I još jedan prilog o predstavi: prolog je napisao poznati gimnazijski profesor Ivan Zalar.

“Tri priče o ljudima”, 1958.

U prvoj priči “Napušteno vlasništvo” igrali su Marina Taras i Zlatko Kauzlarić-Atač.

U drugoj priči “I to bi se moglo podnijeti” igrao je Ivo Čičin-Mašansker.U trećoj priči “Nokturno” igrali su profesor Slavko Domazet, Neven Petruša i

Vjekoslav Kovačić.

“Agamemnon”, 1958.

Čuvena predstava koju smo s velikim interesom gledali i mi gimnazijalci i mnogi Koprivničanci, a izvanredno je bila primljena i na festivalu na Hvaru.

Tu su igrali Velimir Maravić, Joško Gudić, naš profesor Slavko Domazet, a kor argivskih starješina bili su isključivo gimnazijalci.

“Ljudi”, 1959.

Igrali su Joško Gudić, Marina Taras, Vlatko Hrubec, Željko Baneković i Alek-sandar Kordić.

“Proljeća nedopjevana”, 1961.

Igrali su Joško Gudić, Ivo Čičin Mašansker, Željko Kukec, Vesna Švec, Vanda Pavlović, Tomo Kučan, Vilko Delak, Velimir Maravić, Vlatko Hrubec, Slavko Doma-zet, Zlatko Kauzlarić, Željko Baneković.

“Nebeski odred”, 1961.

Ovu predstavu posebno dobro pamtim i zbog kolega iz naše generacije, ali i zbog prisustvovanja na nekoliko proba. Redatelj te predstave bio je naš sveprisutni profesor Slavko Domazet, a igrali su Željko Kukec, Milan Šimunović iz naše generacije, Ivo Čičin Mašansker - dvije godine starija generacija, Vilko Delak iz generacije 1941. i Zlatko Kauzlarić Atač generacija iza nas.


Predstavu “Nebeski odred” režirao je profesor Slavko Domazet a od gimnazijala-ca su glumili: Vilko Delak, Ivo Čičin Mašansker, Milan Šimunović, Zlatko Kauzlarić i Željko Kukec.

“Tarapana”, 1964.

Tekst za ovu dramu napisao je poznati koprivnički profesor Petar Prpić s kojim sam se imao prilike družiti za vrijeme mojih aktivnih muzičkih godina. Pjer, nadimak pod kojim su ga uglavnom svi znali, bio je i režiser ove predstave, a okupio je uglavnom glumce iz nekoliko generacija gimnazijalaca.

Igrali su: Rudi i Stanko Ivančić, Vladimir Kuzel, Miroslav Kokot, Neven Petru-ša i Zlatko Kauzlarić. Za ovu predstavu važno je napomenuti da su tehničku podršku također dali gimnazijalci: Vladimir Kostjuk, Vesna Švec, Zlatko Kauzlarić, Boris Ga-raj i Vlado Lonjak.

“Matijaš Grabancijaš”, 1964.

U ovoj predstavi su, što glumci što tehnička potpora, bili: Ivo Čičin Mašansker, Stanko Ivančić, Zlatko Kauzlarić, Boris Garaj, Josip Dolenec i Vlado Lonjak.

“Tišina snimamo”, 1962.

Ova predstava, po tekstu Pere Budaka, odigrana je isključivo gimnazijskim sna-gama pa je tim vrednije spomenuti je.

Redatelj ove predstave bio je profesor Božidar Pavleš, a igrali su gimnazijalci nekoliko generacija: Zlatko Kauzlarić, Elizabeta Škorjanec, Miroslav Šmigovec, Ma-rijan Lipnjak, Ljilja Šef, Milan Šimunović i Mićo Arbanovski.


“Tarapana”; zajednička slika svih sudionika predstave

Kad spominjemo ovu predstavu, moram spomenuti što je tome prethodilo. O tom događaju pisao je i Glas Podravine od 17. 2. 1961. Naime, godinu dana prije, 10. 2. 1961., održana je Osnivačka skupština kulturno-umjetničkog društva Gimnazije na inicijativu dramske, literarne i recitatorske grupe slobodnih aktivnosti. U sklop društva ušle su navedene grupe, a kasnije se oformila i likovna sekcija za koju su tako-đer postojali svi uvjeti. Potreba za osnivanjem takvog društva osjećala se već dugo s ob-zirom na kulturnu aktivnost gimnazijalaca. Društvo je usvojilo prijedlog da se društvu dade ime velikog podravskog pjesnika Frana Galovića. Određeni plan rada skupština nije razmatrala, ali iz diskusije se može vidjeti da će se u okviru društva uvježbavati ko-medija Tišina snimamo s kojom će tijekom proljeća istupiti kao sekcija novoosnovanog društva pred publikom.

Nemoguće je poimence nabrojiti sve one gimnazijalce koji su sudjelovali u jed-nom dugom razdoblju koprivničkog kazališnog života (raspolažemo s devedeset se-dam imena od kojih je većina gimnazijalaca), ali bih rado spomenuo još neke koji su to svakako zaslužili.

Aleksandar Kostjuk, profesor, Ljubica Branković, profesor i Krsto Milošić, eko-nomist i bivši gimnazijalac, ogledali su se kao redatelji.

Vladimir Dominis - otac, Pavao Dominis - sin, Krešimir Trumbetaš, Željko Gregl, Vlatko Hrubec i Stanko Bešenić brinuli su o glazbi u nekim predstavama.

Nedeljko Vladić nam je godinama predavao crtanje, tada obvezatni predmet. U GAK-u je bio angažiran kao scenograf.


Svakako treba spomenuti Martina Sagnera, popularnog Dudeka, koji je bio reda-telj, glumac u Matijašu Grabancijašu, pa čak i masker u predstavi Nebeski odred.

Sudjelovanje koprivničke gimnazije, njezinih profesora i učenika, godinama je bilo nezaobilazan dio kulturnog života Koprivnice. Slobodno možemo reći da se de-setljećima nije ništa ozbiljno moglo napraviti u kulturi grada bez velikog doprinosa gi-mnazijalaca. Možda i neke mlađe generacije mogu u njihovom radu naći inspiraciju za svoje djelovanje.

Maturalne zabave i maturalac

Maturalna zabava i maturalno putovanje za mnoge su generacije posebni doga-đaji u životu svakog gimnazijalca. Budući da nam je naš razrednik Ivo Kušek bio više prijatelj nego profesor, prepustio nam je i kompletnu organizaciju jer je imao u nas ve-liko povjerenje. Nismo ga razočarali, iako je to bio ozbiljan i odgovoran posao. Zabava je na kraju završila jako dobro, a jedna ekipa organizatora, koja je bila prisutna kod svo-đenja računa i pospremanja, dala si je oduška i napravila feštu koju smo dobro zapamtili i do današnjih dana. Naime u jednoj opuštenoj atmosferi trebalo je počistiti prostorije Domoljuba koje smo koristili, napraviti inventuru i napraviti završni račun. Kad je to bilo gotovo, zaključili smo da bismo se mogli malo počastiti i popiti koju čašicu od onih nepotrošenih pića koja je trebalo vratiti u skladište. Opuštanje je u potpunosti uspjelo, dogodila su se neka vatrena krštenja, a posljedica toga događaja je da ja, a mislim i još neki drugi iz te ekipe, više nikad nisam okusio jedno “sjajno” piće: kruškovac.

Oko maturalne zabave moram uz razrednika Ivu Kušeka spomenuti i profesori-cu Zlatu Sivoš, koja nam je svesrdno pomagala u toj čitavoj izazovnoj situaciji. Organi-zacija je bila dosta zahtjevna za ovako mlade ljude ali smo je svladali.

Najava takvih događaja u to se vrijeme, osim usmene predaje, odvijala preko pla-kata polijepljenih po gradu. Naša se zabava najavljivala pod nazivom: “Ljubav, maj i matura”. Prikladno za ono vrijeme, za našu dob, a i danas bi moglo proći kad bi ove generacije priređivale takve događaje.

Od tadašnjeg direktora trgovačkog poduzeća “Izvor” Branka Đorđevića dobili smo piće na konsignaciju i s odgodom plaćanja, mame su se pobrinule za kolače, koba-sice i hrenovke bile su standardna ponuda na takvim feštama, a za besplatnu zabavu se, naravno, pobrinuo naš bend. Sve kolege dale su svoj puni doprinos kao šankeri, kono-bari i prodavači tombole. S obzirom na to da nismo bili ni blizu profesionalnih ugosti-telja, dogodile su se neke dosta smiješne situacije koje srećom nisu tragično završile. Cilj takve zabave bio je jasan: što manje uložiti, a što više zaraditi kako bi roditelji trebali manje platiti putovanje. Kakav je točno finacijski rezultat bio ne sjećam se, ali je to bila vrlo pristojna zarada u ta dva dana: prvi dan maturalna zabava, drugi dan maturalni ples. Naime, od financijskog uspjeha zabave jako je ovisilo koliko će još novaca morati doplatiti naši roditelji, kojima u to vrijeme nije bilo lako odvojiti značajniju svotu za put od dva tjedna. Nažalost, neki od kolega i uz ovu samopomoć nisu mogli krenuti na maturalac.


Uz profesoricu Sivoš je na maturalnoj zabavi vezana jedna zgodna anegdota. Na maturalnom plesu joj je pristupio jedan šarmantni, lukavi vojnik i zamolio je za ples. Pristala je, a nakon plesa je dotrčala do nas i sva uzbuđena rekla nam kako je vojnik mislio da je ona maturantica. Bio joj je to strašan kompliment, a moram priznati, bez obzira na vojnikove namjere, da je profesorica Sivoš uvijek ostavljala dojam dobro izgledajuće gospođe.

Za događaj kakav je maturalna zabava znalo se i kakva mora biti odjeća. Djevojke su kupovale fine materijale za toalete, odabrale su najbolje krojačice i naravno, tražile od frizerki posebno atraktivne frizure. Dečki nešto manje glamurozno, ali obavezna tamna odijela, kravata i pristojno ošišani. Duga kosa je došla u modu kod gimnazijalaca tek koju godinu kasnije. Uostalom, priložena slika će najbolje ilustrirati kakav se izgled očekivao.

Maturalni ples 1962. Na slici: Biserka Tomašek, Mirko Mihaljević, Nada Sokač i Delko Blažanin.

Naš bend je tijekom gimnazijskih godina odsvirao mnoge maturalne zabave za nekoliko generacija i slika tih događaja uglavnom je bila uvijek ista. Moram tu još nešto dodati. Dok su zabave u gradu Koprivnici na nekim drugim lokacijama gotovo u pravi-lu završavale konfliktima, pa čak i tučnjavom, ne sjećam se da je bilo koja gimnazijska maturalna zabava u naše vrijeme bila obilježena ružnim scenama. To je i razumljivo s obzirom na sastav gostiju: profesori, naši roditelji i rođaci, kolege svih generacija - sve ljudi koji su se došli zabaviti, dati svoj doprinos mladima i svakako odati priznanje djeci na inicijativi i uloženom trudu.

Maturalac je poseban događaj za sve genercije i to se pamti cijeloga života. Oda-brali smo rutu: Zagreb - Sarajevo - Dubrovnik - Split - Starigrad na Hvaru - Split -Ri-jeka - Koprivnica. Dva tjedna lude zabave i obilje divnih zgoda i nezgoda. Prva se do-godila već u vlaku na putu prema Sarajevu. U našoj pratnji, osim našeg razrednika Ive


Kušeka, bio je i Sveto Komatina kojeg baš i nismo htjeli kao suputnika jer među nama nije bio najomiljeniji od nastavnika i profesora koji su nam predavali tih godina. Preda-vao je predvojničku obuku i nekako traljavo zemljopis i zadavao nam dosta problema. Mi smo htjeli mladu profesoricu Nadu Kocijan koja je tek došla s fakulteta i bila samo nešto starija od nas ili profesora Božu Pavleša, idealnog u tandemu s našim razredni-kom. Sveto je bio opet jedna mala podvala naše direktorice Dorice jer smo slovili kao vrlo nestašan razred. Svetu je negdje na pola puta u vlaku za Sarajevo zaboljela glava, a tabletu nije mogao popiti bez tekućine. Konobara niti blizu, tadašnji vlakovi nisu imali vagon-restoran i što sad? Naša četvorka (Didi, Braco, Đoko i ja) opet je imala izlaz: i rakija je tekućina! Ponudili smo sramežljivo našu pomoć koju je morao prihvatiti s obzirom na okolnosti. Doktori baš ne preporučaju piti tablete s alkoholom jer ponekad može doći do neželjenih reakcija. To se baš dogodilo našem dragom Sveti. Umjesto da glavobolja nestane, ona se još pojačala. Bez obzira na naše antipatije prema njemu bilo nam je čovjeka iskreno žao.

Dan boraka u Sarajevu bio je dan kojekakvih nestašluka. Neki su od nas kupili na Baščaršiji kape, muslimanski fes ili albansku keču, što baš i nije naišlo na odobrava-nje nekih Sarajlija usprkos našoj dobroj namjeri da širimo bratstvo i jedinstvo. Jednog popodneva nakon obilaska znamenosti Sarajeva jedna oveća grupica se našla u jednom parku i odigrala neobičnu “utakmicu”. Braco i ja smo i inače već duže vrijeme povreme-no odigravali tamičenja, nemojte mi zamjeriti na izrazu, u puštanju vjetrova. Ovaj put smo u igru uveli i našeg kolegu Mirka Sobotu, čistog početnika u tom sportu. Ne sjećam se krajnjeg rezultata, ali znam da je Mirko uspio postići samo jedan pogodak. Nakon toga se počeo smijati i za njega je utakmica završila.

Od Sarajeva prema Dubrovniku vozili smo se brdskom željeznicom, onim po-pularnim Ćirom. Koliko je trajala vožnja do Dubrovnika teško mi je reći, vjerojatno čitavu noć, ali nam se činilo jako dugo putovanje. No nama to i nije smetalo jer smo se dovoljno dobro zabavljali uz pjesmu i harmoniku koju je nosio naš kolega Veljko Vi-tanović, inače samo kolega u prolazu jer je, koliko se sjećam, s nama išao svega dvije godine u školu. Uz njega je vezana i jedna anegdota tijekom te vožnje. Ćiro je na nekoj uzbrdici vozio puževim korakom pa je Veljko htio zorno pokazati tu brzinu. Sišao je iz vagona, uspio se pomokriti i natrag se popeti na zadnji vagon. Uz njegovu glazbu pjeva-li smo čitavim putem jednu te istu pjesmicu koje se sjećam i dan-danas:

I bio jedan pas koj’ ukrade kuharu kostAl rasrdi se kuhar i odgrize cucku nos.Sakupiše se psi, iskopaše njemu grobPodigošđe spomen-ploču na kojoj je pisalo to.Pa onda ispočetka: I bio jedan pas...

Dubrovnik smo dočekali s olakšanjem, ne toliko od umora koliko od sjedenja na onim tvrdim drvenim klupama u Ćiri. Na Pilama nas je čekala grupa žena koje su izda-vale sobe, nije bilo ni govora o nekakvom hotelu, i tu sam kao stari pehist opet najlošije prošao. Već su svi krenuli za svojim gazdaricama, a na čekanju smo ostali samo razred-nik, Sveto i naša četvorka: Braco, Didi, Đuro i ja. Dogodilo sa za mene ono najgore. Dok je prva žena rekla da ima trokrevetnu sobu, moja su trojica dragih prijatelja u glas


dreknuli “mi” i meni je ostalo samo da ih tužno ispratim pogledom. Druga trokrevet-na soba dopala je, naravno, razredniku, Sveti i meni. Ljudi bi rekli da sam imao sreću “kao kad staklar na leđa opadne”. Njih su dvojica spavali na velikom bračnom krevetu, a mene je dopao nekakav pomoćni krevet ispod njihovih nogu. Šta je, tu je. U toj se sobi odigrala jedna za mene nezgodna situacija. Jedne smo noći dobili malo više slobode nakon večere i nas smo četvorica i jedna kolegica između ostalog navratili u bar “Labi-rint”. Svirao je jedan sjajan mađarski jazz trio sa svjetski poznatim basistom Aladarom Pegeom. Kao bubnjar sam s posebnom pažnjom pratio bubnjara, jednog simpatičnog malog čovjeka, negdje moje visine. Bio je strašno smiješan, s hrpom bubnjeva kakve do tada nikad nisam ni vidio. Čak se sjećam da se i zvao Kovač, a to me prezime prati i do današnjeg dana. (Moja je druga supruga djevojački Kovač!). Glavna je atrakcija pro-grama bila striptizeta, a tu sam ja opet najlošije prošao. Najbolje mjesto je zauzela naša kolegica Ana; moji prijatelji, iako svi od mene viši, nešto slabija mjesta, a ja sam mogao samo provirivati iza njihovih leđa pa sam taj prvi striptiz vidio samo polovično. To sam bogato kasnije kompenzirao svirajući po barovima gdje sam se nagledao kojekakvih atraktivnih, ali i onih drugih “umjetnica”. U stan sam došao u neke sitne sate i trebalo se što tiše ušuljati u sobu i zavući se u krevet.Vrlo blizu moga kreveta bio je stol, a na njemu veliki limeni vrč s vodom u lavoru. Nismo imali kupaonicu nego smo se u jutro umivali u dvorištu ispod pipe. Lavor je poslužio kao umivaonik, a voda u vrču je služila u slučaju da ožednimo ili netko želi oprati ruke. I sad ja stupam na scenu. Svjetlo, na-ravno, ne smijem paliti, šuljam se po mraku i dogodi se ono što sam upravo htio izbjeći: srušim vrč u lavoru. Onaj oduran limeni zvuk probudio je moje cimere iz dubokog sna i sad sam očekivao žestoke reakcije. Spasio me naš dragi razrednik. Prvi je ustao i dok je Sveto pitao o čemu se radi, Ivo je smirio situaciju: “Sve u redu, Sveto. Ja sam to srušil. Krenul sam po mraku u zahod!”. Ostao sam mu na tome zahvalan do kraja školovanja.

Maturalno putovanje 1962. na dubrovačkim zidinama. Dio sudionika

maturalnog putovanja sa Svetom Komatinom.


Već drugi dan sam se ponovo našao u “nezgodnoj” situaciji. Za vrijeme ručka nas smo četvorica igrali par-nepar tko će ići za šank naručiti piće. Naravno da sam ja izgubio pa sam trebao ići naručiti litru musolinija. (Nekad popularno piće od vina s malinovcem i sodom). Došao sam pred jedan dosta visok šank, a neka ljudina od šanki-sta mi se učinila k’o div. –“Šta ćeš ti, mali?” –“Molim vas litru musolinija!” Nagnuo se prema meni preko šanka i vrlo ozbiljnim glasom zapitao: –“Šta ti, mali, imaš protiv ove države?” Smrznuo sam se od straha na to nezgodno pitanja, ostao sam bez riječi i kad je vidio moje prestrašeno lice, prasnuo je u smijeh. Kad sam došao za stol i ispričao deč-kima scenu, zafrkavali su me tijekom čitavog putovanja, a i danas se na godišnjicama mature rado sjetimo te anegdote.

Starigrad na Hvaru 1962. Taj pohod na brdo nam je trebao pomoći

da bistre glave nastavimo maturalno putovanje.

Brodom smo nakon par dana krenuli prema Splitu kao prolaznoj stanici za Hvar. U to vrijeme se do otoka uglavnom putovalo brodovima jer su automobili još bili rijet-kost. U Starigradu su nas smjestili u neki đački dom gdje su bile uglavnom pristojne dvokrevetne sobe. Mene je ovaj puta dopao Didi za cimera. Sad smo se mogli malo više opustiti, iako nas je Sveto i dalje dobro držao na oku. Jednog dana smo se u jednoj ko-nobi opustili malo više, usprkos upozorenju jednog dobronamjernog barbe domaćina. Podravci su u to vrijeme pili uglavnom čisto vino ili eventualno za svetke špricer sa Šargačevom sodom. Barba nas je upozorio već kod prve litre: –“Pijte, dico, bevandu. Nemojte piti cilo!” Tko će to učiti takve “prekaljene” mladiće iz Podravine kako se pije vino? Rezultati su bili porazni. Crnjak nas je doslovce uništio. Jedva smo dobauljali do našeg doma i nakon kraćeg vremena rezultati su se vidjeli i čuli. Zahodi su bili puni, a ja sam sjedio na krevetu i ukipio se jer sam bio svjestan posljedica ako legnem. I tu po-novno stupa na scenu naš anđeo čuvar Sveto. Obilazio je bijesan k’o ris sve sobe i dok je došao do naše, izderao se na mene: –“Bogati, Ivice. Svukuj se i lezi!” Kako da legnem


kad znam pouzdano kakav će biti rezultat. Morao sam poslušati, ali sam u ležećem po-ložaju izdržao punih minutu-dvije. Crnjak se u želucu pobunio i moje prvo odredište bio je lavabo. Dobro sam ga zaštopao pa sam dobar dio noći proveo prenoseći taj divan sadržaj iz lavaboa u koš za smeće. Posljedice smo snosili odmah drugi dan poslije do-ručka. Sveto nas je postrojio k’o vojsku i poveo na najviše brdo iznad Starigrada da nam održi bukvicu. Usput je već kolega Lojzek dobio svoju porciju, a njegov je jedini odgovor na sve bio: “No da, dobro, drug Komatina. Da, imate pravo.” Dio nas glavnih krivaca, onako ranjenih i mamurni, jedva se popeo do toga vrha. Kako je to izgledalo, najbolje pokazuje zajednička slika. Mi na jednu, a Sveto na drugu stranu svijeta.

Jedini je Braco htio reći nešto u našu obranu, ali ga je Sveto brzo ušutkao: –“Ti samo šuti. Nisi bio prisutan!” To je bila istina. Braco se dan prije već rano od nas odvojio s jednom kolegicom i negdje se zadržao. Došao je kad smo svi mi već bili u krevetu, svjetlo je bilo ugašeno, a ulazna vrata zaključana. Mogao je ući u dom samo tako da ne-koga probudi bacanjem kamenčića u visoke prozore. Ako se dobro sjećam, probudio je upravo našeg dragog Svetu. Ostalo vrijeme boravka u Starigradu pamtim uglavnom po kupanju na glavnoj gradskoj plaži, lošoj hrani u restoranu i fantastičnom golu koji je dao Pero Radaković za Jugoslaviju te godine na svjetskom nogometnom prvenstvu u Čileu.

Ostalo nam je još malo dana čitavog putovanja. Po povratku u Split zamolili smo našeg razrednika da nas četvoricu pusti u Kaštele, do mojih velikih prijatelja, obitelji Danilo, da se konačno dobro najedemo. Nije nas zanimalo razgledavanje Splita s obzi-rom na to da sam već godinama ljetovao u Kaštel Novom i uvijek iskoristio priliku da razgledam i Split. Za razliku od restoranske hrane moji su prijatelji pripremili pravu gozbu. Ne sjećam se što smo sve jeli, ali smo posebno navalili na pršut i mlade peče-ne krumpiriće. U jednom trenutku naša je domaćica teta Karmela dvoreći nas rekla: –“Ijte, dico, ijte!”. Dečki su se počeli pogledavati jer su si to preveli na podravski:“Idite, djeco, idite!”. Njihovo neizgovoreno pitanje glasilo je: “A kam da idemo kraj tak fine klope?”

Ostatak putovanja nije donio posebnih uzbuđenja, a trajao je vrlo kratko. Vožnja brodom od Splita do Rijeke, zezancija tijekom putovanja, kratak boravak u Rijeci i vlakom put do Koprivnice. Heroji su bili već pomalo umorni, ali puni dojmova koji nisu ni do danas izblijedjeli.

Naše godišnjice mature u posljednjih 50 godina/proslave mature

jedna su tradicija kojom se ne može pohvaliti mnogo generacija, čak bih se usudio ustvrditi da smo jedina generacija gimnazijskih maturanata u posljednjih pedeset godi-na koja se sastaje svakog prvog ili drugog lipnja u Koprivnici. Ili da budem malo preci-zniji: sastajemo se redovito svake godine od proslave 20-te godišnjice. Osjetili smo potrebu da to pretvorimo u tradiciju, da ne zaboravimo kako izgledamo, da se prisjetimo ljudi i događaja iz tih predivnih gimnazijskih dana. Moram priznati da neke stalne posjeti-telje tih naših susreta viđam češće nego neke kolege i kolegice koji žive tu pored nas u Koprivnici. Bilo nas je svuda: od hotela, restorana pa do naših vinograda i vikendica. Jedna ekipa od dvadesetak upornih naprosto ne propušta ni slučajno taj dan i termini


se unaprijed rezerviraju. Zna se dogoditi da, ne daj bože, zakasnimo s pozivom, već počnu zvati: “Kaj je? Ove godine ništ od fešte?”

Prva se godišnjica po nekoj dugogodišnjoj tradiciji organizirala nakon pet godi-na, ali nažalost, njoj nisam prisustvovao. Te 1968. godine svirao sam već od svibnja u Poreču pa sam informacije o tom događaju dobio s velikim zakašnjenjem. Srećom, imamo kao dokument s tog prvog susreta sjećanja sudionika i fotos.

Na slici je jedna manje grupa kolega iz četvrtog B koja se našla na petoj

godišnjici mature. S lijeva: Olivija Eisenbeiser, Josip Horvat, Mirjana Wolf, Zlatko Imbriovčan, Boško Stojković, Stjepan Galović, Sunčica Biondić i Ivan Petras.

Deseta godišnjica nije mogla više proći bez mene. Upravo sam se vratio iz voj-ske, počeo svirati u jednom novom bendu i na taj način dao mali doprinos smanjenju troškova fešte. Bili smo u hotelu “Podravka” i koliko se sjećam, odazvali su se mnogi koje poslije toga više skoro i nismo viđali. Na toj je godišnjici bilo i najviše profesora od kojih, nažalost, više nitko nije među živima.

Petnaesta godišnjica ponovno u hotelu, no ovog puta uz odabranu glazbu pozna-tog koprivničkog zaljubljenika u glazbu Tonija Oreča. Preko svojih uređaja puštao nam je glazbu našeg vremena pa smo se osjećali ponovno kao gimnazijalci. Nemam, nažalost, podatak koliko nas je bilo, ali mi se čini da smo se već pomalo počeli osipati. No atmosfera je kao i do tada bila izuzetno dobra uz puno priče, plesa i pjesme.

Dvadesete godišnjice se posebno sjećam po jednom tužnom događaju, posebno za naše kolege iz B razreda. Te godine, samo koji mjesec prije naše fešte, umrla je njihova razrednica, profesorica Nada Vogel. Već smo bili u pripremama za taj događaj kad smo jednu sjajnu profesoricu i sjanog čovjeka otpratili na posljednji počinak na đurđevač-kom groblju.


Generacija 1963. pred tadašnjom zgradom gimnazije na svoju desetu

godišnjicu mature. U donjem redu su naši profesori. Vilko Štimec, Nada Vogel, razrednica 4. B i Ivo Kušek razrednik 4. A

No tu godišnjicu pamtim i po našoj odluci da se počnemo sastajati svake godi-ne prvog ili drugog vikenda u lipnju. Dobra i pametna odluka. Tko zna bi li ova knji-ga ikada ugledala svjetlo dana da se to nije dogodilo. Organizacija takvih susreta nije nekakav veliki posao, ali mora uvijek biti netko tko će to malo pogurati, obavijestiti kolege, rezervirati prostor, odabrati iće i piće pa ako hoćete, malo dati i nekakvu finan-cijsku injekciju. Tu nismo imali posebnih problema pa se uvijek našao nekakav spon-zor, nekakva dobra duša koja ima razumijevanja za ovakve događaje. U svojoj arhivi s tih okupljanja imam cijelu hrpu kojekakvih “papira”: dopisa, lista pozvanih, jelovni-ka pa i nekih starih štednih knjižica na koje smo primali uplate za takve fešte. Upravo smo ovih dana otkrili da imamo neke neponištene štedne knjižice Ljubljanske banke sa saldom od 3.676,55 tadašnjih dinara iz 1983. godine. Razmišljamo o tome da se pridružimo štedišama ove banke i nekako si i mi naplatimo naša potraživanja. Možda se generacija još i obogati.

Kroz sve te godine ima jedna interesantna stvar. Do prije samo 5-6 godina sasta-jali smo se u kasnim popodnevnim ili ranim večernjim satima i zabava je mogla početi, pa makar trajala i do zore. U posljednjih nekoliko godina sastajemo se već u prijepod-nevnim satima, jer tko zna koliko možemo izdržati. Navodno godine čine svoje. I još nešto. Otkako su počela ova krizna vremena, odlučili smo da nam je puno bolje da se nalazimo u goricama. U posljednje tri godine sastajali smo se u goricama gdje možemo uživati u prirodi, možemo biti u trapericama, a troškovi nisu niti spomena vrijedni. Ko-načno, svi smo već penzioneri pa je to naš veliki doprinos održavanju kućnog budžeta, a svi su zadovoljni. Nakon ove pedesete obljetnice u pomalo svečanoj atmosferi Po-


dravkinog restorana “Klet” vjerojatno se ponovno vraćamo prirodi i nadam se, tako još godinama.

49. godišnjica mature u vinogradu kod Ivana Ferenčaka.

Priprema i dogovor za 50.-tu godišnjicu.

Naši profesori i mi

Gimnazijski dani obično padaju u dosta nezgodno doba života. Utekli smo od ro-ditelja, adolescencija je bila tu, plesnjaci, žurevi, rođendani i kojekakve druge prigode ponekad su nam previše odvlačile pažnju od knjige. Ona moja čista petica iz osnovne škole postala je dosta mršava četvorka. Slično je bilo i s nekim mojim kolegama. Sve je ponekad bilo važnije od učenja. Posebno se sjećam jedne jako nezgodne situacije kojom se baš ne ponosim, kad je u razredu na polugodištu bilo čak 27 jedinica. To i ne bi bila neka tragedija da se podijelilo ravnomjerno na čitav razred. Tragedija je bila u tome što smo nas četvorica (Didi, Braco, Đoko i ja) sami skupili čak 17 jedinica. Roditelji za to nisu, naravno, niti znali, ali ta nas je zabrinjavajuća situacija natjerala da barem na kratko zagrijemo stolicu, popravimo prosjek i ne sramotimo cijeli razred. Kad već spo-minjem učenje, sjetio sam se jedne nezaboravne situacije na satu matematike. Deviza našeg profesora Cvičeka bila je: “Za pet matematiku ne zna nitko, za četiri ja, a za tri, dva i jedan vi. I za jedan treba nešto znati”. Moj je cilj bio prolazna ocjena iz matemati-ke, ali ako je moguće, bez učenja. Prepisati domaću i školsku zadaću i dobiti pozitivnu ocjenu. Jednu zgodu, koje smo se nedavno prisjetili kolega Alojzije Puhalo i ja, moram svakako spomenuti, iako je za mene završila malo neugodno, ali me barem na kratko


natjerala na učenje matematike. Naime, jednom je profesor Cviček malo neoprezno izjavio da peticu dobije onaj učenik koji njemu nađe grešku za vrijeme rada na ploči. I bio je od riječi. Kolegica Katica Pezelj (danas Vitković) u jednom je trenutku rekla:

–“Drug profesor, tu je greška!”–“Gdje?”–“Na krivo mjesto ste stavili decimalni zarez!”–“Točno. Evo tebi pet!”Bio sam presretan, vidio sam da to funkcionira i od tog dana je sva moja pažnja

bila usmjerena na profesorovu pogrešku. Trajalo je danima dok nisam jednog dana pri-mijetio profesorovu “pogrešku” i naravno, sav sretan i ponosan na sebe, to mu rekao. Slijedilo je pitanje:

–“A gdje?”Kad sam mu pokazao gdje, mirnim je glasom, on naime nikad nije povisivao glas

niti se posebno uzbuđivao, rekao:–“E vidiš, to nije greška, ali s obzirom na to da si pazio, ovu jedinicu za polugodište

možeš ispraviti na prvom satu matematike iza praznika!”

To me je natjeralo da prvi puta tijekom gimnazijskog školovanja barem malo učim matematiku. Profesor Cviček je bio od riječi i već na prvom satu matematike us-pio sam ispraviti jedinicu, u što sam uložio nekoliko sati učenja.

Kako smo bili društveni razred, naravno da nismo briljirali u predmetima kao što je matematika pa smo se dovijali kojekakvim trikovima da školske zadaće napišemo barem za pozitivnu ocjenu. Sjećam se nekih “kreacija” kojima smo se služili. Naš kole-ga Zvonko Rugole bio je među boljim matematičarima pa mu nije trebalo puno vremena da riješi tri-četiri zadatka. Oni koji su bili brzo gotovi mogli su uz dozvolu profesora Cvičeka izaći iz razreda. Rješenje je bilo sljedeće: kolega Šimunović bi donio staro na-livpero, izvadio “unutarnje organe” nalivpera i napravio mjesta za ceduljicu s rješenji-ma zadataka. Rugole bi na brzinu prepisao rješenja zadataka, stavio papirić u nalivpero i kod izlaska iz razreda “vratio” nalivpero vlasniku. Drugi je trik bio s gumicom. Kupili bismo u knjižari najveću gumicu, prepolovili je, u jednom dijelu napravili rupu, a druga je bila poklopac. U tu je rupu taman stala ceduljica s riješenim zadacima. Treći je trik bio s polovicom arka papira. Preklopili bismo papir, povukli bismo ga nekoliko puta po masnom podu dok nije dobio boju poda, zavezali na papir smeđi konac i dali ga našem provjerenom matematičaru. On bi opet na čistu sredinu papira napisao rješenja i dok bi profesor u jednom trenutku odšetao do prozora, na brzinu bismo papir dovukli do korisnika. Ha, čujte! Morali smo se nekako snalaziti i “zaraditi” pozitivnu ocjenu.

Ova generacija je osim kojekakvih eksperimenata i prva u povijesti maturirala na drugoj lokaciji. Ekonomska škola je očito imala dovoljno kapaciteta da primi i sve uče-nike iz gimnazije s obzirom na to da je to bila nova škola. Prva generacija ekonomaca je upisala prvi razred 1959., kad i naša generacija prvi gimnazije. Naše nezadovoljstvo zbog preseljenja bilo je ogromno jer smo svakako htjeli maturirati u staroj zgradi da održimo tradiciju. Predlagali smo da u toj zgradi ostanemo barem tu godinu samo mi maturanti, što nam nisu, naravno, dozvolili. Jedini rezultat je bio da se dio nas nezado-


voljnika, barem mi koji smo stanovali u Koprivnici, nije odazvao na preseljenje škol-skog namještaja i ostalog inventara. Nije bogznašto, ali ipak. Možda smo bili preteče današnje demokracije i izražavanja slobode mišljenja.

Matura je po starom dobrom običaju opet bila po novom. Generaciji maturanata prije nas pala je sjekira u med. Na maturi su imali samo zadaću iz hrvatskog i usmenu obranu radnje, dok smo mi dobili ipak nešto malo zahtjevniju zadaću. Mi društvenjaci imali smo maturalnu radnju, obranu te radnje, hrvatsku zadaću, usmeni iz hrvatskog i jedan odabrani predmet. Nije ni to bilo baš nešto zastrašujuće, ali je i to trebalo svla-dati, posebno ako tijekom četiri godine nisi bio baš previše uz knjigu. Ne sjećam se da je itko od nas imao posebnih poteškoća, a razlika u kvaliteti znanja je bila u nijansama i pomalo sreći. Maturalni ispit pamtim po jednoj simpatičnoj sceni za vrijeme odgovara-nja iz hrvatskog jezika pred komisijom. Profesorica Perčinović, inače poznata kao pro-fesorica koja je za šaptanje pod satom latinskog davala jedinice, za vrijeme mojeg ispita iz hrvatskog mi je uporno šaptala, iako mi stvarno nije trebala pomoć iz tog predmeta. Za zadatak sam dobio pročitati i analizirati Zupančičevu “Dumu” što je bio jedan od lakših zadataka. Ipak joj hvala.

Za maturu se trebalo dobro spremiti i nadoknaditi ono opuštanje tijekom četiri gimnazijske godine. Nismo imali poteškoća u savladavanju gradiva nego u količini ma-terijala koje je trebalo proći u kratkom vremenu. Braco i ja smo odlučili učiti u duetu, u našoj ljetnoj kuhinji, po sistemu: jedan čita, drugi ponavlja pa onda obrnuto. Nezgoda je bila u tome što je ispod naše ljetne kuhinje bio i vinski podrum. Moja mama ili Bracina nana pripremile bi nam gablec pa smo brzo ožednili. Spustio bih se onda neopazice u podrum, donio malo vina, divne ružica boje, i tako nekoliko puta. Trgnuli smo se nakon par dana kad smo shvatili da je matura pred vratima, a mi smo s gradivom bili još na početku. Nije više bilo “zalijevanja” gableca nego gotovo cjelodnevno učenje da nadoknadimo izgubljeno vrijeme. Puno su nam pomogli repetitoriji koji su u kratkim crtama sadržavali sve što smo mi trebali znati. Nakon jednog takvog već noćnog učenja, Braci se dogodila nezgoda. Na povratku od mene, u neosvijetljenoj i tada neasfaltiranoj Dugoj ulici, Braco je na tatinom starom biciklu naletio na nekakvu grabu, pao i slomio zub. Kako je taj zub bio jako bitan za jednog trubača, Bracina karijera trubača je zavr-šila i na sreću benda počela karijera klavijaturista. Svako zlo za neko dobro.

U dilemi sam bio oko izbora teme za maturalnu radnju. Razrješenje te dileme pamtim dobro još i danas nakon punih pedeset godina. Braco je izabrao temu iz sno-va: “Jazz glazba”, iz povijesti umjetnosti kod profesorice Zlate Sivoš koja o toj vrsti glazbe nije baš puno znala, a Braco je imao knjigu o jazzu iz koje je mogao izvući ba-rem desetak maturalnih radnji. Ja sam pak donio više nego glupu odluku. S tadašnjom direktoricom Doricom Pandur mi smo dečki iz benda bili u stalnom sukobu, poslije onog neodlaska na autoput i još nekih čudnih situacija, u kojima nam je nastojala zagor-čati život kad god je mogla. Pomislio sam da bi se možda od gimnazije trebalo oprostiti bez nekih ružnih repova. Odlučio sam na maturu ići iz povijesti, upravo kod Dorice i tako pružiti ruku pomirnicu. To je bila moja velika pogreška. Sugerirala mi je da pišem radnju pod naslovom: “Radnički pokret 1919. i stvaranje KPJ”. Natovarila mi je hr-petinu knjiga kao literaturu i dala neke površne smjernice. Posao da poludiš. Mislim


da sam išao dva puta kod nje na konzultacije i bila je jako zadovoljna učinjenim. No njezino zadovoljstvo je bilo samo privid, moja čista zabluda. Radnja uspjela, obrana bez greške, a ocjena jedva vrlo dobar. To joj nisam nikad zaboravio niti sebi oprostio. Još se uvijek nadam da ću je negdje sresti i makar i u ovim poznim godinama reći joj što o tome mislim. Ja sam si takav odnos, između ostalog, pokušao objasniti našim dola-skom s gaže 1962. kad je saznala koliko smo zarađivali na moru. Na početku četvrtog razreda išli smo na Zagrebački velesajam i kad smo čekali pred ulazom u sajam, poslala je našeg razrednika Kušeka da nas pita gdje smo bili toga ljeta. Vrlo ponosno rekli smo gdje smo bili, ali i koliko smo zarađivali, iako mi se čini da nas to razrednik i nije pitao. Ta informacije za nju je vjerojatno bila mali šok. Naime, mi smo imali za to ljeto gažu od 42.000 dinara mjesečno (svakodnevno sviranje na terasi i jednom tjedno svirka na izletničkom brodu za Rab) i stan i hranu besplatnu. Ona je kao direktor tada imala 40.000 dinara, naravno, bez stana i hrane. Umjesto da se ponosi svojim uspješnim uče-nicima, ona nas je počela sustavno maltretirati pa ni Braco ni ja, bez obzira na znanje, nismo mogli kod nje iz povijesti i sociologije dobiti više od mršave četvorke. I to smo preživjeli, a ja sam tek puno kasnije kao psiholog shvatio da je to bio tipičan mobbing ili što bi hrvatski rekli - zlostavljanje.

Oproštaj od gimnazije

Uz zadnji razred gimnazije imam još jedan doživljaj koji dobro pamtim. Kako smo po koječemu bili pioniri, tako nam se dogodilo i s oproštajnom večeri od gimnazije. Gimnazija “Ivo Marinković” njegovala je tradiciju oproštajnih večeri s maturantima. Kad smo mi kao vicematuranti organizirali oproštaj od naših starijih kolega, alkohol kao sredstvo za podizanje raspoloženja učenika, a bome i profesora, još je bio “nor-malna” stvar. Izgleda da se malo pretjeralo te godine u konzumaciji i kod jednih i kod drugih jer na našem oproštaju od gimnazije, godinu dana kasnije, naša je draga direk-torica uvela prohibiciju. Imali smo problem kako napraviti malo štimunga. Izlaz se uvi-jek nađe. Budući da sam ja stanovao jako blizu naše škole, bio sam zadužen za nabavu “stimulacije”. Na stalaži u špajzi našao sam praznu flašu od paradajza, koju nisam stigao niti dobro oprati, i natočio u nju rakiju. Flašu smo ostavili iza oluka u dvorištu gimna-zije i tu i tamo izašli sa zabave na jedan gutljaj. Brzo smo primijetili da u flaši nešto pliva, vjerojatno nekakav komadić paradajza pa je kod sljedećih izlazaka bila lozinka “šaran”. U onoj gužvi nitko nije mogao primijetiti naše dobro raspoloženje osim našeg, u tim stvarima iskusnog, razrednika. Brzo je u kraćim susretima s nama shvatio o čemu se radi, a njegova je reakcija bila: “Dečki, ovako, šta ja znam sve to skupa, nemojte disati blizu direktorice da ne primijeti!”. Rakija zna inače širiti vrlo opojne mirise u blizini konzumenta. Ove priložene slike govore o ozračju koje je vladalo na našoj oproštajnoj zabavi.


Oproštaj od gimnazije 1963. Četvorka koja se snašla oko “podizanja atmosfere” s bočicama

Cockte. S lijeva: Đorđe Karlović, Milan Šimunović, Dieter Benotić i Ivan Ferenčak.

Četvrti A razred na oproštajnoj večeri 1963. Prvi s lijeva

u srednjem redu naš razrednik Ivo Kušek.

Nisam siguran da se mogu sjetiti svih profesora i nastavnika tijekom te četiri go-dine, ali svi se rado sjećamo nekih koji su se razlikovali po nekim potezima i ponašanju


koje se teško zaboravlja. Iskreno mi je žao što većina tih ljudi više nije među živima, a one malobrojne žive više i nemamo prilike često viđati.

Za vrijeme našeg školovanja u gimnaziji imali smo samo dva direktora, odnosno dvije direktorice: profesorice Slavu Kovač i Doricu Pandur. Želim istaknuti da je ovo što ću napisati o njima i drugim našim profesorima jedno moje posve osobno, dakle i subjektiv-no, viđenje stvari i događaja tog vremena.

O Slavi Kovač, moram priznati, ne znam baš previše. Predavala nam je zemljo-pis u drugom i trećem razredu kad više nije bila direktorica. Ostala mi je u sjećanju kao vrlo korektna osoba, dobar profesor i čovjek. Ne mogu se sjetiti ničeg posebnog osim jedne zgode koja ide više na dušu jednoj kolegici nego njoj. Ta je kolegica imala referat iz zemljopisa dan prije nego je došla u školu prosvjetna inspekcija. Bilo je normalno da se profesor sjeti i osloni na one đake koji će se pokazati u najboljem svjetlu. Uvjerena da je to najbolje što tog trenutka može pokazati inspektoru, profesorica Kovač je pro-zvala tu kolegicu da ponovno odradi svoj jučerašnji referat, jer je to dan prije izgledalo jako dobro. Na njenu veliku žalost i razočaranje, odgovor je vjerojatno zbog treme pred inspektorom bio pravi debakl. Kolegica je totalno zakazala, a inspektorove se reakcije ne sjećam. Možda je nešto rekao profesorici Kovač u četiri oka. Čini mi se da je profe-sorica Kovač poslije našeg odlaska iz gimnazije bila brzo umirovljena.

O Dorici Pandur sam već puno toga napisao, ali o njezinom načinu upravljanja i nekim crtama karaktera najbolje govore ova dva događaja koja su mi ostala u sjećanju i do danas. Jednom prilikom netko od profesora nije došao na sat i mi smo, kako to obično biva, bili nešto bučniji i nestašniji, pa je to, naravno, ponukalo direktoricu da upadne u naš razred i smiri nas. Jednoj sirotici, ne sjećam se više pravog imena, ali znam da smo je zvali Čeča, otelo se od straha i iznenađenja: “Isuse!”. To “Isuse” kod naše je drage direktorice izazvalo prestrašnu reakciju. Gotovo pola sata nam je držala predavanje o štetnosti religije i kakav bi odnos omladine trebao biti prema religiji. No isto se tako sjećam da bi ponekad za vrijeme predavanja iz povijesti i sama znala kao poštapalicu koristiti “ha, bože moj...”.

Druga situacija je bila stvarno ispod svake ljudske razine. Kad je umro naš pro-fesor glazbenog odgoja Vladimir Dominis, gimnazija ga je trebala ispratiti od mrtvač-nice u bolnici do željezničke stanice, od koje je trebao biti prevezen vlakom do svojeg rodnog grada Makarske. Na sprovod je bio po želji obitelji pozvan i legendarni kopriv-nički svećenik Nikola Sertić. U samom centru grada, kod današnjeg veleučilišta, naša je direktorica zaustavila sprovod jer nije htjela dozvoliti da ispred gimnazijalaca nose križ. Sprovod je stao, nastalo je komešanje jer je gospodin Sertić htio sam uzeti križ i predvoditi pogrebnu povorku. U međuvremenu je Dorica poslala našeg razrednika Ivu Kušeka na komitet u Svilarskoj da nešto poduzmu. Ovi su pak bili dovoljno pametni da se nisu ni pojavili niti bilo što poduzeli. I onda kruna ispada. Dorica je naložila da mi gimnazijalci izađemo iz pogrebne povorke i prečicom preko parka odemo do željeznič-kog kolodvora gdje smo dočekali ostatak sprovoda. Scena koja je kod svih normalnih ljudi izazvala zgražanje. Kako sam kasnijih godina svirao s Akijem, sinom pokojnog profesora Dominisa, a i privatno smo se družili, sjećam se kako je s ogorčenjem govorio o tom nemilom događaju.


Za njezinog obavljanja direktorske funkcije, kod ulaska legendarnog podvornika Pandurića znalo se da obično donosi onu čuvenu knjigu s nekom važnom obavijesti o odlasku u kino ili o nekom prazniku kad nema škole. No bilo je poziva za Šimunovića i Ferenčaka na neki “važan” razgovor kod direktorice. Sjećam se da sam jednom upravo ja bio protiv toga da na tzv. “zimskom cvjetnom korzu” glumimo mjesec svibanj. Svaki mjesec je predstavljao jednu priču u skladu s vremenskim uvjetima tog mjeseca. Naš bend je trebao biti svibanj usred zime. Bio sam jako tvrdoglav, odbijao sam svirati za tu priliku pa nas je direktorica pozvala na kraći razgovor i kad još uvijek nisam pristao, odmah nas je uputila u Gupčevu na razgovor s tada tri moćne koprivničke žene: Katom Šoštarić, Katom Bunić i Silvom Heinrich. Razgovor je završio za njih jako uspješno i na-ravno da smo morali svirati. Nije bilo prijetnji, ali je bilo dosta “uvjeravnja” i apeliranja na omladinsku svijest. Na kamionu smo se našli: Braco, Cico, Ruco (Miro Kokot) i ja. Kamioni i traktori su bili posloženi po mjesecima kod tadašnje zgrade “Livade” pored željezničke stanice, a vozili smo se svirajući nekakve hopsa-drajsa melodije sve do spo-menika u centru grada, gdje nas je čekao Djed Mraz. Te godine Djed Mraz je bio naš mlađi kolega Zlatko Kauzlarić-Atač. Tu je priča sa zimskim cvjetnim korzom naglo završila. Budući da smo bili pomalo lepršavo obučeni, nisam nikad saznao je li netko od onih koji su glumili proljetno-ljetne mjesece dobio upalu pluća. Mi srećom nismo.

Ne znam je li to bio slučaj ili njezina “zasluga”, ali je gimnazija u njezino vrijeme izgubila puno pravih, iskusnih, kvalitetnih profesora, a na njihovo su mjesto došli kao predavači nastavnici i stručni učitelji. Tu se vjerojatno izgubilo na kvaliteti pa je bilo ponekad vidljivo kako se neki od tih ljudi naprosto nisu snašli i, nešto iza odlaska naše generacije, prešli su, ili su morali prijeći na osmogodišnje škole za što su bili i kvalifi-cirani.

Samozatajni razrednik Ivo Kušek (1932.-1993.)

Govoriti o Ivi Kušeku znači govoriti o jednom poštenom, nadasve sjajnom čo-vjeku i velikom sportašu. Rođeni Zagorec, ali po osjećajima čisti Podravec. Roditelji su mu bili učitelji pa su i on i brat krenuli u prosvjetarske vode. Roditelji su mu kao i mnogi učitelji onog vremena kružili po raznim mjestima pa se i naš razrednik školovao od rodnog Mihovljana, preko Zagreba, Đurđevca do Koprivnice. Pedagošku akade-miju je završio u Zagrebu, zemljopis i fizičku kulturu, no moram priznati da ga se ne sjećam kao nastavnika zemljopisa. Naš je razrednik bio sinonim za sport i sportaša u najširem smislu riječi, da ne govorim o nogometu. Počeo je igrati u đurđevačkom Gra-ničaru, virovskom Podravcu i konačno u koprivničkom Slavenu. To je za koprivnički nogomet bila velika sreća. Po mišljenju mnogih dobrih poznavatelja nogometa bio je najvjerojatnije najbolji koprivnički nogometaš svih vremena. Navodno ga je u ono vri-jeme zvao i zagrebački Dinamo, no on je ostao vjeran svojem Slavenu.

Razrednik nam je bio zadnje dvije gimnazijske godine. Doživljavali smo ga u prvom redu kao dobrog i blagog čovjeka. Prema nama se odnosio više kao prijatelj nego profesor. Mi smo ga rijetko i viđali u razredu s obzirom na to da je bio jedini na školi koji je predavao “mušku” gimnastiku. Vrlo je korektno odrađivao svoj posao kao razrednik,


ali je što zbog velike zauzetosti, što zbog svojeg vrlo plahog karaktera, ostao malo po strani od nekih događanja. Dozvolio nam je dosta slobode, prepustio nam inicijativu u mnogo stvari pa smo se nekako brzo osamostalili. Uglavnom smo si sami organizirali maturalnu zabavu, maturalno putovanje, kao i sve događaje u vrijeme slobodnih aktiv-nosti. Doduše, kao vrlo popularan sportaš, bio je u Koprivnici ime koje nam je otvaralo sva vrata na koja bismo zakucali. Ne znam kakav je bio na roditeljskim sastancima s ob-zirom na to da svoje starce nisam nikad ni informirao o sastancima. Posebno mu je bilo drago što je u našoj generaciji imao puno nogometaša pa nas je čak vodio na Slavenovo igralište gdje smo bili sparing-partneri prvoj momčadi Slavena ili njegovim juniorima. Naša je generacija već u prvom razredu bila najbolja u prvenstvu gimnazije u velikom nogometu, a ako se dobro sjećam, igrali smo i finale u malom nogometu. Šteta da nas u to vrijeme nije netko pametan okupio u Slavenu jer bismo sigurno bili značajno pobolj-šanje kvalitete za tadašnju momčad. Ovako su se svi iz te generacije razišli po nekim seoskim klubovima, neki su otišli u rukometaše, a ja sam prestao igrati nogomet već iza drugog razreda i posvetio se glazbi. Ne sjećam se da je razrednik ikada povisio glas na nekoga od nas niti ikoga kaznio čak i kad smo možda napravili neku psinu. Ostat će u sjećanju njegov lik dobrice i vrlo fer igrača: u životu, u nogometu i svom pozivu.

Pamte ga generacije gimnazijalaca

Već spomenuti profesor Juraj Cviček osim matematike je predavao fiziku i teh-nički odgoj, predmet po prvi puta uveden s početkom gimnazijskog školovanja naše generacije. Originalnost profesora Cvičeka bila je legendarna. Već je njegova pojava izazivala posebnu pažnju. Visok, uvijek u elegantnim odijelima i potpuno ćelav, po-mno obrijane glave s plavim očima, što su posebno zapazile naše kolegice. Zamislite kako bi tek danas bio popularan s takvom pojavom. Kod ocjenjivanja je bio dosljedan principu: “Ako netko ima iz matematike tri, iz fizike će dobiti četiri jer ja znam manje o fizici nego o matematici!” I to je bilo u redu. Fizika je i inače kod njega više sličila na zabavu nego na ozbiljna predavanja. Posebno su mu bile drage anegdote o poznatim fizičarima pa je neke ispričao i po nekoliko puta uz komentar: “Vjerojatno sam vam već pričao o..., ali ću ispričati opet!”

S tehničkim odgojem nismo imali problema niti teoretski niti na praktičnom radu u raznim koprivničkim tvrtkama. Bilo je više nego zabavno i opuštajuće.

Jednom je na satu fizike došao do kolege Željka Perkovića (nažalost pokojnog) i iznenada ga zapitao:

–“Je li, Perkoviću. Pika li tebe nekad nešto u glavi?”–“Ne, drug profesor. Ne pika!”–“E vidiš, to ti je vakuum. Zato te ne pika!”Nekoliko dana kasnije je pitanje ponovio:–“Je li, Perkoviću. Pika li tebe nekad nešto u glavi?”Poučen iskustvom od prošlog puta, Eko (njegov nadimak), sav je sretan odgovo-

rio: –“Pika, drug profesor!”–“E vidiš, to ti je slama u glavi!”


Školske zadaće iz matematike bile su posebno zanimljive. Nije gledao samo na točnost rezultata i postupak, nego je pazio i na pravopis. Tako bismo za pogreške tipa č i ć ili ije i je dobivali ocjenu niže nego smo zaslužili. Posebno pak nas je jednom šokirao nakon ispravka matematičke zadaće. Rekao nam je da okrenemo poleđinu naslovne stranice zadaćnice i na njoj napišemo: “Ispravak naslovnice matematičke zadaćnice”. Nismo, naravno, znali o čemu se radi dok nije dao uputu: “Napišite prvo ime pa pre-zime. Uvijek se piše i izgovara prvo ime, a onda prezime. Imenom postajete bliži svojem sugovorniku!” To pamtim još i do današnjeg dana.

Prof. Juraj Cviček na nekoj gimnazijskoj omladinskoj konferenciji

Moram priznati da mi je pomalo bilo i žao kad smo se nakon prvog razreda po-dijelili na društveni i prirodni smjer i što nam se smanjio broj sati njegovog predmeta. I još nešto: volio je malo više popiti, ali je u tome bio uvijek dostojanstven. Jedina moja za-mjerka njemu je bila što nije volio jazz. Jednom nam je rekao: “Kad bi mene netko vezao za stolac i pustio mi nekoliko sati jazz glazbe, ja bih umro!” To mu nismo htjeli prirediti. Iz Koprivnice je otišao raditi na jednu zagrebačku gimnaziju. Na faksu sam studirao s kolegicom koja je imala sreću da joj profesor Cviček predaje matematiku. Sve ovo što sam napisao ona mi je gotovo od riječi do riječi potvrdila. Profesor Cviček je ostao dosljedan sebi.

Vrsni predavač

Božu Pavleša, profesora hrvatskog jezika, pamtimo po njegovim vrlo ležernim, interesantnim predavanjima, ali i slobodi interpretacije izloženih tema. Uvijek je do-zvoljavao da nakon nekog pročitanog teksta iznesemo svoje viđenje i doživljaj nekog


teksta i, ako treba, suprotstavimo svoje mišljenje kolegama ili čak njemu. Nakon škol-skih zadaća uvijek bi odvojio zadaće koje su mu se posebno svidjele, ali i one pomalo “neobične”. Jednom je pročitao zadaću svojeg suseljana Slavka Zidara na temu “Moje djetinjstvo”. Slavko je inače pripadao koloniji Zagoraca koji su se u Podravinu naselili poslije rata uglavnom na periferiji i najbližim selima oko Koprivnice. Ta njegova za-daća je završavala vrlo atraktivnom rečenicom: “Tako teško djetinjstvo imali smo samo drug Tito i ja!”. Ne sjećam se koju je ocjenu Slavek dobio za taj uradak, ali se ove završ-ne rečenice sjećamo i do današnjih dana iako nas je njezin autor već odavno napustio. Jednom drugom prilikom naš Slavek je napisao i ovo: “Smrt je ono što čovjeka umori za cijeli život.”

Za profesora Pavleša pričalo se da je bio jako dobar student usprkos činjenici što nije imao bogznakakve uvjete za studiranje pa je između ostalog preko student-servisa istovarivao ugljen na željezničkoj stanici u Zagrebu. Kao i mnogi drugi profesori iz tog vremena i on je volio malo dublje zaviriti u čašicu, što je na kraju vjerojatno bio i jedan od razloga njegovog prijevremenog odlaska iz gimnazije, prije naše mature. Kolala je i jedna priča o njegovoj navodno vrlo emotivnoj vezi s jednom našom starijom kole-gicom, ali istinu o tome nismo nikad doznali. Istina je pak bila da je nakon gimnazije predavao na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, njegova kvaliteta nikad nije bila upitna; i tu se navodno emotivno vezao uz neku studenticu pa je na kraju završio kao predavač na osnovnoj školi u Sokolovcu. Kasnijih godina neki od nas, skloni noćnom kavanskom životu, često smo sretali profesora Pavleša u nekadašnjem restoranu “Turist” i vodili s njim zgodne rasprave o koječemu, ali i o našim gimnazijskim danima. Naš je kolega Didi čak nekoliko godina radio s njim na školi pa su tako odnos profesora i učenika zamijenili kolegijalnim pa i prijateljskim odnosom. Mislim da nismo imali vrsnijeg pre-davača hrvatskog jezika od njega.

Otkrila nam je umjetnosti

Kroz gimnazijsko školovanje čini mi se da nas je najdulje pratila profesorica Zla-ta Sivoš. U petom razredu osnovne (u to vrijeme prvi gimnazije) vodila je naš dječji pjevački zbor u kojem sam ja bio, po njezinom mišljenju, glavna pjevačka zvijezda jer sam uspio bez greške otpjevati glazbenu ljestvicu od Do do Do. Kad sam se jednom za-igrao s dečkima na nogometnom igralištu i nisam došao na probu zbora, drugi dan me dočekala izjavom: “Bez vas je jučer bila proba jako loša!” Možete misliti kako loše zvuči zbor od tridesetak malih pjevača bez onakve glasine kakvu sam tada imao. Imala je čak ideju da me obuku u frak i da ja dirigiram tim zborom.

Jedno nam vrijeme nije predavala zbog promjena u organizaciji škole, ali smo se ponovno sreli u “pravom” prvom razredu gimnazije. Predavala nam je povijest i povi-jest umjetnosti. Imala je svoj neobičan stil predavanja i ocjenjivanja koji smo jako brzo pročitali i obilno ga koristili. Najčešće je sjedila za stolom, čitala svoje bilješke ili pod-crtavala neke dijelove lekcije iz knjige. Kako sam sjedio obično u prvoj klupi, nastojao sam gledati u nju, stalno klimati glavom u znak “velike pažnje”. Ne sjećam se da me u dvije godine ijednom prozvala i nešto ozbiljno pitala. Vjerovala je da ja sve to znam.


Kad netko s toliko pažnje prati predavanje, sigurno i sve zna. Iz povijesti umjetnosti smo gotovo svi imali visoku ocjenu, a posebno svi mi koji smo se upisali na slobodne aktivnosti u grupu povijesti umjetnosti i muzičku omladinu. To je bio stvarno užitak, iako smo ponekad morali slušati neku, tada za nas potpuno neprihvatljivu avangardnu glazbu. Svaka čast klasičnoj glazbi, ali slušati onda, a i danas, našeg Milka Kelemena ili opere Schoenberga i Berga, bilo je više nego zamarajuće. Za nas potpuno nerazumljiva i strana glazba. No zato smo jednim dijelom tih aktivnosti koje je organizirala profeso-rica Sivoš bili jako zadovoljni. Često bismo išli u Zagreb na koncerte i slušali stvarno dobru, čak i za nas u tim godinama, jako prihvatljivu glazbu. Tako smo gledali i slušali “Seviljskog brijača”, “Malog dimnjačara”, sjajan koncert hrvatskog klasičnog gitarista Milana Grakalića i koncerte poznatih klasičnih orkestara. Profesorica Sivoš bila nam je od velike pomoći na tim koncertima kako se ne bismo osramotili kod pljeska. Mi, naravno, nismo znali da se ne smije pljeskati u nekim pauzama ili između stavaka pa bi se ona, kao dobar poznavatelj klasične glazbe, obično okrenula k nama, kimnula nam i dala znak kada zapljeskati. Doduše, neki su zlobnici proširili glasinu da ona ne orga-nizira te koncerte samo zbog nas nego zbog čovjeka čije je simpatije uživala, a on je bio jedan od ljudi iz te glazbene branše. To i nije bilo za nas važno. Nama je bilo i zabavno i poučno provesti dan u Zagrebu. Ona je i iza nas mnoge generacije “zarazila” glazbom i umjetnošću i na tome joj velika hvala.

Profesorica Zlata Sivoš na izletu u Kumrovec, vjerojatno 1962. godine.


Zaljubljena u svoj razred

Sestra profesorice Sivoš, profesorica Nada Vogel, bila je razrednica našim kole-gama iz B razreda pa mislim da su oni kompetentniji od mene napisati nešto o njoj jer je uz njih bila vezana više kao majka nego kao razrednica. U tom razredništvu bilo je malo i nelogičnosti. Naime, nama društvenjacima razrednik je bio gimnastičar, a ona je bila razrednica prirodnjacima s kojima je imala mnogo manje sati nastave nego s nama društvenjacima. No nama u to vrijeme to i nije previše smetalo. Kad na primjer ne bi k njima na sat došao neki profesor, ona bi odmah napustila naš razred i odlazila k njima i čitav sat razgovarala o nekim njihovim zajedničkim temama. Koliko se uz njih vezala, govori i činjenica da nakon našeg odlaska iz gimnazije više nikad nije htjela preuzeti razredništvo nekoj mlađoj generaciji.

Evo ipak nekih mojih dojmova o toj divnoj ženi. Nama društvenjacima predavala je njemački i filozofiju na jedan osebujan način. Jako je brzo shvatila kome više a kome manje leži njemački jezik i odmah nas je podijelila. Koncentrirala se na one bolje i oni su uglavnom imali vrlo dobar ili odličan, a oni ostali dobili su čvrstu dvojku ili eventu-alno trojku. Svi su bili zadovoljni. Filozofiju smo srećom slušali samo jedno polugodi-šte, a mislim da ona i nije bila previše nesretna malim brojem sati toga predmeta. Na jednom satu filozofije prozvala je našeg prijatelja Đorđa Karlovića i pitala ga za ocjenu. Pitanje je bilo:

–“Tko su bili sofisti?Kako Đoko baš i nije bio previše spreman, odgovor je počeo ovako:–“Sofisti su bili, ovaaaaj..., sofisti su bili, ovaaaa...j, sofisti su bili...?Pažljivo ga je slušala i gledala u oči i onda rekla:–“Karloviću. Zašto odmah niste rekli sofisti na treću!”Anegdota se i danas rado prepričava na našim godišnjim okupljanjima.Pamtim i njezin neobičan način brojenja novaca. Kad bismo trebali nešto platiti

kod nje, to bi izgledalo ovako: trebali bismo recimo platiti 73 dinara. Vi plaćate sa sto dinara, a onda vam ona sto dinara razmijeni. Onda vi njoj date osamdeset dinara, a ona vam razmijeni deset u sitno. Onda vi njoj date 3 dinara. Jest da malo duže traje, ali “čist račun duga ljubav”. Imala je inače puno takta u ophođenju sa svojim bivšim đacima. Na desetoj godišnjici mature u hotelu Podravka, svirao je moj tadašnji bend “Panonia”. Dok sam se ja muvao oko instrumenata, svi su kolege već zauzeli najbolja mjesta pa je meni ostalo da sjednem točno preko puta profesora: profesorice Vogel i Sivoš, našeg razrednika Ive Kušeka i Vilka Štimca. Počeo je razgovor o svemu i svačemu da bi me u jednom trenutku profesorica Sivoš zapitala: –“A vi kolega, radite negdje?” U to vrijeme ja sam taman došao iz vojske, a kako baš i nisam bio vrli student, na faksu sam imao još položiti tri ispita i diplomski iz psihologije, počeo sam nekog boga petljati u stilu: –“Znate ovaj..., ja sada..., ovaj znate...” i u tom trenutku je uskočila profesorica Vogel: –“Zlata. To se ne pita. Čovjek studira. Znaš, ja sam nedavno na kolodvoru pitala jednog svog bivšeg đaka kako studij i on me od tada više ne pozdravlja”. Bio sam joj u tom tre-nutku iskreno zahvalan što je prekinula taj, za mene neugodan razgovor, i promijenila temu.


Terra est stella

Darinku Perčinović netko je od zločestih đaka naših prethodnika nazvao “Baba Latina” što definitivno nije zaslužila iako znam da latinski mnogi đaci nisu voljeli. Kao profesor latinskog i hrvatskog počela nam je predavati u prvom razredu i pratila nas sve do mature. Doduše, predavala nam je samo prve dvije godine, ali je stalno bila tu negdje. Kad je ispitivala latinski, obično bi nas smjestila u prve klupe i onda jednog za drugim ispitivala riječi i sentencije. Strogo je pazila na šaptanje ili pak na prepisivanje za vrijeme školske zadaće. I danas je vidim u onoj njezinoj kuti od glota i s mnogo šmin-ke na blijedom licu. Braco i ja smo preko njezine krojačice saznali da obožava pjesmu Mama Huanita iz filma “Jedan dan života” i odlučili skupiti neke dodatne bodove. Kad smo jednom išli iz Domoljuba sa svirke, morali smo proći pokraj kuće u kojoj je stanovala, odmah do stare gimnazijske zgrade. Stali smo ispod prozora, Braco je odsvi-rao na harmonici par taktova njezine omiljene pjesme i dok se upalilo svjetlo, dali smo petama vjetra. Brzo je doznala tko joj je zasvirao serenadu, a mi smo primijetili da nas je gledala s nešto više simpatije, iako ni do tada nismo imali loše odnose. Kao što sam već spomenuo ranije, na maturi mi je zdušno htjela pomoći šaptanjem, iako mi pomoć stvarno nije trebala.

Neponovljivi zanesenjak

Krešić Miroslav, profesor kojeg se naprosto ne može zaboraviti. Ekscentrik, tečno je govorio nekoliko svjetskih jezika, predavao je psihologiju, filozofiju i logiku i mogao je zamijeniti bilo kojeg profesora našeg društvenog smjera. U to je vrijeme kružila priča da uči i kineski jezik. Kolege iz nastavničkog zbora nisu ga voljele, bio je potpuno drugačiji od “standardnih” profesora, a njemu to i nije bilo važno. Ironizirao je mnoge kolege i znao nam je pričati anegdote iz zbornice što baš i nije bilo uvijek ko-legijalno. Evo dviju zgoda kojih se sjećam:

Za vrijeme neke sjednice nastavničkog zbora, čitao je Marksov “Kapital” na nje-mačkom dok je jedan od kolega čitao neki referat ili nešto slično. U jednom je trenutku nestalo struje, referent je naravno zašutio, a Krešić je pobjedonosno dobacio: “Aha, kolega. Nastavite sad ako možete.”

Drugom zgodom nam je ispričao sljedeće: –“Idem vam ja neki dan po gradu, kad vidim jedno mi se poznato lice smije iz automobila. Tko bi to mogao biti? I sjetim se. Pa naravno. To je onaj iz kave!”

Ovo moram malo pojasniti. U to su vrijeme automobili bili prava rijetkost, a pro-fesor iz auta je imao sreću da je bio zet bogatog koprivničkog obrtnika pa je bio jedan od rijetkih prosvjetnih radnika koji su imali auto. A što se tiče kave, Krešić je prezirao sve kolege koji su ujutro ispijali kave prije nastave.

On je uvijek izgledao pomalo odsutno s nekakvim svojim mislima daleko od stvarnosti. Na satu psihologije smo zapisivali njegova predavanja jer nije predavao po knjizi. Predavanje bi prekidao istog trenutka kad se javilo školsko zvono pa makar to bilo u pola rečenice. Kad je došao na sljedeći sat, pitao je gdje smo stali prošli sat, a mi


bismo, naravno, rekli neki raniji sadržaj na što bi on rekao: –“A ne, kolege,... i... percep-ciju možemo podijeliti...” i nastavio je točno tamo gdje je stao na prošlom satu.

Ocjenjivanje ga nije previše opterećivalo, nije za to mario pa su se događale i ova-kve situacije. Prozvao je jednu kolegicu, postavio pitanje a ona je iskreno rekla:

–“Ne znam, profesore. Dajte mi jedan.”Podigao bi glavu i onda odlučno rekao:–“Ne može, kolegice. Dva. Evo vam dva.”

Prof. Miroslav Krešić za govornicom na nekoj omladinskoj konferenciji.

Neki su to kasnije često koristili i uglavnom je uvijek bio isti rezultat.Starije kolege su nam ispričale jednu zgodu tipičnu za njega. Jednom je diktirao

dosta brzo pa je jedan kolega (neću mu spominjati ime jer je već pokojni) pomalo u panici zavapio:

–“Malo polakše, profesore. Ja sam zaostal!”Krešić se mirno okrenuo i dobacio mu:–“Znam ja to, kolega, već dugo!”

Na kraju trećeg razreda je nestao sa škole, navodno je predavao na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, a ja sam ga kasnije sretao kod nas na Filozofskom fakultetu, ali se ne sjećam na kojem je odsjeku radio. Obično je nosio hrpetine knjiga ispod ruke, hodao po fakultetu odsutna pogleda, manje-više u demode odijelima još iz naših gimnazijskih dana i, u skladu s ondašnjom modom, nešto dužom kosom koja nikako nije pristajala uz njegovo odijelo i kravatu, a bome ni uz godine. Bilo je to polovicom šezdesetih.


Naši profesori na omladinskoj konferenciji: Ivo Kušek,

Božo Pavleš, Vilko Štimec i Slavko Domazet.

Predvojnički zemljopis

O Sveti Komatini sam već nešto napisao ranije, ali evo dodatka. Uz njega ima stvarno puno zgodnih situacija koje se pamte. Nije bio čak ni nastavnik nego samo tzv. stručni učitelj. Mislim da je bio Crnogorac, školovao se za pravoslavnog svećenika, ali je zbog rata školovanje prekinuo i završio u partizanima. Glavni mu je predmet bio pred-vojnička obuka, ali je već i nama predavao zemljopis, a kasnijim generacijama i nacrtnu geometriju. Nismo ozbiljno uzimali ni njega niti njegove predmete, ali je on ozbiljno uzimao nas. U teoretskom dijelu predvojničke snalazili smo se uglavnom čitajući iz teke kad nije bio u blizini, ali smo znali platiti ceh u praktičnoj nastavi. Škola je imala neke ofucane uniforme u kojima smo izvodili nekakve vježbe. Dobro se sjećam da nas je na jednom satu izveo pred školu na polje, na mjestu današnjeg Školskog centra, gdje smo morali po kiši i blatu nekoliko puta i zaleći. Kako smo poslije toga izgledali, teško je i zamisliti. Uživao je kad bismo išli na gađanje u Crnu goru jer je to ipak bila ozbiljna aktivnost, ali je bio jako nezadovoljan kad bismo više pucali po okolišu nego pogađali metu. Zbog loših rezultata u gađanju čak je našeg kolegu Tomu Španičeka poslao na popravni. Jadni je Tomo za vrijeme praznika morao na leđa uprtiti metu, uzeti pušku i preko pruge ići vježbati gađanje. Nešto slično se dogodilo i našim kolegama Zlatku Imbriovčanu i Mladenu Kolareviću iz B razreda. Ne vjerujem da se to u povijesti gi-mnazije više ikad ponovilo.

Volio je pričati o bolestima koje su harale u ratu pa se jednom odvijao ovakav dijalog:


–“Za vrijeme rata bilo je svakakvih boleština, a mnogi su dobili i one stidne uši. Kako li se to ono kaže u narodu, nikako se ne mogu sjetiti, mislim da je ovaj...”

Na to je ustao jedan naš kratkotrajni kolega Hatadi, inače dosta velika baraba i reče:

–“Pa, drug Komatina. To su picajzle!”–“Tako je, bogati, Hatadi. Samo ja nikada ne bih rekao picajzle!”

Direktorici Pandur je inače služio za odrađivanje “prljavih” poslova. Osobno sam doživio jednu vrlo neugodnu situaciju u zbornici. U to vrijeme su predstavnici uče-nika tu i tamo pozivani na sjednice nastavničkog vijeća u znak valjda nekakve demo-kratizacije školskog sustava. Ne sjećam se o čemu se taj put raspravljalo, ali sam brzo na dnevni red došao ja, odnosno naš bend. Svetina priča, upućena nastavničkom zboru, počela je otprilike ovako: “Eto, drugovi, danas se susrećemo s kojekakvim devijacijama među omladinom pa i među našim đacima. Recimo, naši đaci sviraju svojim starijim kole-gama na maturalnoj zabavi za novac. To je nemoralno od njih i... bla, bla, bla...”.

Za mene vrlo neugodna situacija i nisam siguran da sam mogao odgovoriti nešto suvislo osim činjenice da je bilo potpuno normalno odsvirati maturalnu zabavu za nov-ce starijim kolegama, tim više što neki članovi benda nisu bili gimnazijalci. Radilo se o svirki na maturalnoj zabavi u Virju, tadašnjem trećem razredu gimnazije. Zbog čega nas je upravo on napao, ne znam, s obzirom na to da nije bio razrednik tom razredu i nije prisustvovao tom događaju. Nitko, naravno, nije spomenuo da smo za čavle odsvi-rali bezbrojne školske priredbe, našu maturalnu zabavu i maturalni ples drugi dan. Ne sjećam se da je itko od profesora stupio u našu obranu, a mnogi vjerojatno nisu niti znali o čemu se radi.

Jako brzo iza toga imao sam opet jednu nezgodnu situaciju sa Svetom. Kod otva-ranja tvornice Bilokalnik, vjerojatno 1962. godine, gimnazijalci, barem oni iz Kopriv-nice, morali su masovno krenuti na tu svečanost. Otvaranje je bilo u nedjelju, mi smo u subotu svirali, mnogi su kolege bili na toj fešti i vjerojatno se malo opustili pa je ma-murluk i pospanost u nedjelju u jutro bio nekako “normalna” stvar. Od gimnazije do Bilokalnika je preko kilometar hoda pa je trebalo pokazati dobro raspoloženje i po putu pjevati neku svima dobro poznatu borbenu pjesmu. Pjesma je zbog gore opisane situ-acije zapinjala i nikako da krene kako je to Sveto očekivao. Došao je do mene i onako ispod glasa u hodu uz mene je počela lekcija, s obzirom na to da je od mene kao muziča-ra očekivao inicijativu. Uglavnom, skoro cijelim putem do Bilokalnika trajala je jedna “ugodna” priča: “Sad ti se ne pjeva. Znam ja takve. Noćas su ti plaćali, a ovdje bi trebao pjevati đabe...” i tako nekoliko puta.

Kad je predavao zemljopis, to je bilo pomalo karikaturalno. Za svaki sat je pri-premao jednu lekciju onako štreberski, a vjerojatno je već na drugom satu zaboravio prethodnu lekciju. Mi smo, naravno, brzo shvatili to kao našu šansu kod ispitivanja. Tako je jedanput pitao Bracu da kaže nešto o Norveškoj (primjera radi). Braco je go-vorio nešto općenito što je moglo odgovarati bilo kojoj skandinavskoj zemlji, Švedskoj, Finskoj, Norveškoj: fjordovi, pomorstvo, ribarstvo, klima, sve je to bilo slično, a Sveto


je bio zadovoljan. Mislim da mlađe generacije nisu imale više priliku uživati u njegovim predavanjima iz zemljopisa.

Bez obzira na sva moja opisana iskustva sa Svetom, bio sam, uz kolegu Zvonka Rugolea, jedan od rijetkih bivših učenika koji su ga došli ispratiti na koprivničkom gro-blju. U Koprivnici je bio zapravo samo ispračaj, a Sveto je bio, koliko ja znam, pokopan u svom rodnom kraju u Crnoj Gori.

Šarmer s pokrićem

Slavko Domazet, jedan vrlo interesantan, osebujan lik, ostao nam je u dobrom sjećanju iako nam je predavao prirodopis samo dvije godine i bio nam razrednik u dru-gom razredu. Meni osobno se dopao njegov tadašnji stil života. U to vrijeme još je bio dečko pa se posvetio nekim slobodnim aktivnostima i hedonizmu. Vodio je dramsku grupu i s njom napravio jednu sjajnu kazališnu predstavu: “Nebeski odred”, i...

Većina ansambla su bili gimnazijalci, a iz naše generacije je u njoj igrao Braco Šimunović. Slavka Domazeta pamtim posebno po njegovim jutarnjim “predavanjima”. Imam osjećaj da je na te prve jutarnje sate dolazio ravno iz kreveta neke dame. Iako uvijek u elegantnom odijelu, odavala ga je frizura i gotovo ležeći položaj iza katedre. Kako su mu dojmovi bili još svježi, znao nam je odglumiti kako žene izgledaju i što sve rade prilikom jutarnjeg buđenja. Bio je u tome jako uvjerljiv jer je tu scenu vidio često puta. O njemu se dugo pričala jedna istinita anegdota iz razreda naših starijih kolega. Došao je jednom u razred, zauzeo onaj malo prije opisani položaj za katedrom i kako je bio otvoren prozor, a vani je bilo hladno, obratio se Vladi Kostjuku riječima: –“Vlado! Što je s tim prozorom?”

Budući da je Vlado zauzeo otprilike isti položaj kakav je imao i profesor Doma-zet, čulo se samo dremljivo: –“Trebalo bi ga zatvoriti!”.

Obojica su ostala i dalje u istom položaju.Bilo mi je iskreno žao što nije u Koprivnici ostao do naše mature. Otišao je u

Zagreb, brzo nakon odlaska se oženio i dobio dvoje djece. Prema mojim informacijama doživio je obiteljsku tragediju jer mu je supruga umrla vrlo mlada.

Ženska gimnastika

Iako se ponekad srećemo i dan-danas, naše profesorice Nede Bakliža, zadužene za “žensku” gimnastiku, ne sjećam se po nekim posebnim detaljima iz gimnazijskih dana, s obzirom na to da smo na gimnastici cure i dečki radili odvojeno. U svakom slučaju ostala mi je u dobrom sjećanju pa je naš svaki susret vrlo srdačan, gotovo prija-teljski. Rado se i sada sjetimo nekih profesora i kolega iz tih naših gimnazijskih dana pa je to jedina naša tema za razgovor. Kako bolje poznajem njezine sinove Zorana i Darka, obično se preko njih raspitam o njoj. Vjerujem da je još uvijek u dobrom zdravlju.


Strah i trepet

Prema Vilku Štimcu imali smo određenu zadršku i prije nego smo ga uopće upo-znali. Bio je stručni učitelj, a ne profesor, što je u ono vrijeme bila neka čudna titula do koje se vjerojatno dolazilo ubrzano preko nekih seminara. O njemu smo od mnogih starijih kolega čuli sve najgore kao čovjeku i znam da su mu radili kojekakve nepodo-pštine i u školi i izvan nje. Slučaj je htio da nam na prvi dan škole na početku prvog ra-zreda prvi sat ima upravo on. Bio je ponedjeljak, a naš je bend u nedjelju svirao zabavu u Novigradu do kasnih noćnih sati. U Koprivnicu smo se mogli vratiti tek jutarnjim vlakom kojim je putovala većina učenika iz podravskog kraja. Za razliku od njih koji su sa stanice išli direktno u školu, mi muzičari imali smo mali problem: kako stići na početak prvog sata kad smo morali još odnijeti instrumente doma i nekako doći na vri-jeme u školu? Znali smo da bismo kod Vilka dobili debeli minus na samom startu našeg gimnazijskog školovanja. Srećom, uspjeli smo se pojaviti u razredu na vrijeme.

Predavao nam je fiziku u prvom razredu, jedino sam tada malo više učio fiziku, a hvala bogu, kad smo se u drugom razredu podijelili na društveni i prirodni smjer, one rijetke sate fizike nam je predavao profesor Cviček. Vilkova je zloća izazivala pomalo strah, nikako poštovanje, pa je upravo ponekad provocirao neke kolege da reagiraju neprimjereno. Neke je to skupo stajalo. Mi smo muzičari bili malo slobodniji od ostalih kolega, više smo prakticirali noćne izlaske bez obzira na zabrane. Posebno nam je bilo zabranjeno izlaziti u poznatu koprivničku kavanu/restoran/prenoćište “Kalnik” gdje je uvijek svirala glazba s pjevaljkom, skupljali se kartaši i ljudi skloni opuštenom po-našanju, a bilo je to i okupljalište koprivničkih prostitutki. Poslije jedne svirke Braco, Cico i ja smo, naravno, morali još malo zaviriti u “Kalnik”, popiti koji gemišt i malo uži-vati u jedinoj noćnoj zabavi u Koprivnici. Kad smo negdje oko ponoći izašli iz Kalnika, našli smo se oči u oči baš s našim Vilkom. Počelo je odmah “predavanje” na što smo se Braco i ja brzo i tiho počeli udaljavati, a onih par gemišta viška Cici nisu dali mira, a ni njegovom osjetljivom ponosu, pa je Vilka poslao u neku stvar. Nešto predivno. Ovog puta ni mama ni teta nisu pomogle. Mama je jedino preko svog kolege direktora kri-ževačke gimnazije uspjela urediti da Cico maturira u Križevcima. Srećom, do kraja gimnazijskih dana nismo se s Vilkom više sretali. Barem mi iz društvenog smjera.

No po mišljenju nešto starije generacije, bio je više nego dobar razrednik i dan-danas ga se rado sjećaju. Ako dobro pamtim, bio je i začetnik rada radioamatera na gimnaziji, čiji je rad bio nadaleko poznat.

Profesorica iz moga kvarta

Ako se dobro sjećam, Nada Davidović-Međimurec predavala nam je kemiju samo jednu godinu. Nama društvenjacima svega dva sata tjedno. Moj odnos prema ke-miji bio je kao i prema matematici i fizici: dobiti prolaznu ocjenu sa što manje truda. No, zapamtio sam dvije zgodice vezane uz profesoricu Davidović. Sjedio sam u prvoj klupi ispred katedre i mogao sam vidjeti kakve su joj namjere na kojem satu: predavanje ili ispitivanje! Predavanje je u redu, ali kad je krenula ispitivati i došla na moju stranicu


u imeniku, obično je slijedilo onako ispod glasa: “Nemojte me danas pitati. Nisam spre-man!” ili “Dajte mi trojku. Ja sam zadovoljan”.

Obično bi se samo diskretno nasmješila i prešla malo dalje. To sam si nekako do-zvoljavao jer smo bili skoro susjedi i mislio sam da je to ipak mali privilegij. Stvarno je odlagala ispitivanje nekoliko dana, ali kad je dan ispitivanja bio sve bliže a ja još uvijek “nisam bio spreman”, odlučio sam markirati. Otišao sam u Greguričevu slastičarnu kod naše Mice i tu pričekao da prođe sat kemije. Vratio sam se za vrijeme odmora, zafrka-vao se po hodniku s poznatim kolegama i malo neoprezno previdio da su vrata našeg razreda još uvijek zatvorena. Profesorica Davidović i ja smo se sreli na samim vratima. Ne sjećam se jesam li dobio neopravdani sat, ali sam izvukao jednu pouku: Kad marki-raš sa sata, budi malo oprezniji i mudriji. Ostani malo duže kod Mice.

O profesorici Nadi Davidović imamo i kratki prilog od kolegice Nade Šporčić:Među mlađom generacijom profesora posebno je ostavila na mene dojam prof.

Nada Davidović. Iako smo bili društveni smjer sa smanjenim satima kemije, ona nas je znala motivirati tako da su neki od nas zavoljeli taj predmet. Bila je potpuno različita od ostalih naših profesora, više stručnjak nego pedagog, što se kasnije i pokazalo. Na-kon kratkog vremena otišla je na drugo radno mjesto u jednu zagrebačku proizvodnu kompaniju. Tijekom studija kemije, više puta sam se sjetila njenih predavanja i bila joj zahvalna što je indirektno utjecala na moju odluku u odabiru zanimanja.

Među profesorima koje sam spominjao nisam napisao niti riječi o profesorici Ne-venki Vučemilović iz jednostavnog razloga što sam bio “Nijemac” a ona je predavala en-gleski jezik za one koji su se opredijelili za taj jezik. Za kratko sjećanje na nju pobrinula se također kolegica Nada Šporčić:

Nevenka Vučemilović, prof. engleskog jezika, također je spadala u mlađu ge-neraciju profesora na gimnaziji. Nas koji smo se opredijelili za učenje engleskog jezika bilo je u manjem broju od onih koji su učili njemački jezik. S profesoricom smo jako dobro surađivali jer nam je i izvan redovitih sati organizirala slobodne aktivnosti. Jako dobro se sjećam da smo imali na raspolaganju školski magnetofon, pomoću kojeg smo vježbali izgovor. To je tada bilo veliko tehničko dostignuće koje smo maksimalno ko-ristili. Uključili smo se i u dopisivanje s učenicima izvan tadašnje Jugoslavije i veselili smo se svakom inozemnom pismu. Mi, koji smo imali dalje rođake u Americi, bili smo presretni što smo znali napisati pismo na engleskom, a onda je u odgovoru “pao” i ka-kav dolar. To je bio ujedno i početak našeg otvaranja u svijet izvan YU granica.

Među mnoštvom naših profesora i nastavnika neki su stvarno bili samo u pro-lazu ili nisu ostavili nekakav poseban trag iza sebe. Spomenut ću samo one kojih se barem malo sjećam.

Profesori u prolazu

Profesor Martin Godek predavao nam je kemiju samo godinu dana pa iz tog vremena pamtim samo jednu anegdotu. Pričao je o poznatom francuskom kemičaru Lavoasieru koji je navodno izmislio nekakvu vagu. Na tu izjavu kolega Šimunović se grohotom nasmijao jer mu se učinilo da to nije bogznašto. Profesor Godek je na to samo


dodao: “Da, da. Izmislio je vagu da bi se ti mogao vagnuti koliko si težak!” Nažalost, ko-liko se sjećam, umro je relativno mlad.

U prvom razredu nam je jedno kratko vrijeme povijest predavao profesor Se-kulić, a ponekad ga je zamjenjivao legendarni koprivnički profesor Ante Neimarević. Bio je poznat po dosta ekscentričnom ponašanju. Tako bi npr. kod dolaska u školu, ne-kih dvadesetak metara dalje od glavnog ulaza u zgradu, gimnasticirao sa svojim šta-pom. Navodno je to radio i na poljima u blizini grada gdje mu je njegov štap služio i kao alat za nabadanje tikvi. Ja sam ga zapamtio po vrlo atraktivnim i duhovitim uvodnim predavanjima na državne praznike. Tako bi recimo govoreći o ustaškom pokretu, Antu Pavelića obično zvao Ante-kante-Pante. Ako bi pak htio govoriti o nekom važnom do-gađaju i htio se osvrnuti na neke povijesne događaje koji su mu prethodili, obično bi rekao: “Da bi se mogao pojasniti ovaj događaj, moramo se vratiti korak u prošlost!” Na to bi na pozornici napravio korak unatrag i onda nastavio s izlaganjem.

Na samom odlasku iz Koprivnice, profesorica Vilma Karlović, inače povjesni-čar, predavala nam je ustav. Kao predavači matematike nakon profesora Cvičeka još su predavali profesor Falsvein pa nakon njega nastavnica Ljerka Palec. Njezin suprug Miroslav predavao je tehnički odgoj i s njim smo se nekako sprijateljili. Kako je svirao i gitaru, htjeli smo da nam se pridruži, s obzirom da u to vrijeme nismo imali gitarista, ali odbio nas je. Poslije nam je priznao da kao mladi nastavnik ima previše problema s pripremom nastave pa nije imao vremena još i za svirku sa svojim učenicima. Nakon profesora Domazeta, biologiju nam je predavala nastavnica Godek, kojoj sam zabo-ravio ime, ali se sjećam da smo je zvali Ameba. Kao gost predavač iz ekonomske škole nam je dolazio predavati političku ekonomiju Eduard Kvaternik, dosta blag prema nama jer je valjda shvatio da nama taj predmet nije baš u prvom planu. Zadnje dvije godine hrvatski nam je predavala Marija Pavlek kojoj smo nažalost dosta zagorčavali život. Kao mladi profesor htjela je stvarno iz nas izvući sve najbolje, a mi joj, onako nestašni, baš i nismo uzvraćali istom mjerom. Kad je došlo vrijeme mature, gotovo se na jednom od zadnjih satova rasplakala nad našom površnošću i neozbiljnošću. No na kraju je i maturalna zadaća i sam maturalni ispit ispao posve solidno pa čak i uspješno. Siguran sam da je bila zadovoljna našim znanjem na maturalnom ispitu.

Đaci u prolazu

Pišući o profesorima u prolazu, sjetio sam se da smo imali i podosta đaka koji su bili također u prolazu. Neki su s nama krenuli pa nas napustili nakon godinu-dvije, a neki bi nam se priključili pa se opet izgubili prije mature. Bilo ih je podosta, ali se dobro sjećam nekih vrlo “egzotičnih”. Tako su npr. u drugom i vjerojatno trećem razredu bila čak trojica svećenika u pokušaju: Kovačić (zaboravio sam ime), Slavko Fucks i Mato Cenkovčan. Krenuli su u sjemenište, napravili nekakve nepodopštine pa nastavili ško-lovanje u koprivničkoj gimnaziji, ali opet na kratko. Koliko se sjećam, njihovi su “gri-jesi” bili uglavnom disciplinske prirode u odnosu na standarde ponašanja u sjemeništu. Za jednog znam da se kasno vratio nakon subotnjeg izlaska, jedan se zaljubio za vrije-me praznika, a ne sjećam se grijeha onog trećeg. No sjećam se da sam jednog od njih


sretao za vrijeme studija u Zagrebu i uvijek bismo se prisjetili onog kratkog vremena provedenog u istom razredu. Međutim, jako sam se iznenadio kad sam jednog dana vi-dio u novinama njegovu sliku među trojicom tadašnjih zagrebačkih kriminalaca koji su napravili nekavu glupost i završili u zatvoru. Očito da na njega nije odgojno djelovalo ni sjemenište niti ono vrijeme provedeno u gimnaziji.

No moram posebno spomenuti jednog kolegu koji je bio također u prolazu. Radi se o kolegi Vjekoslavu Hrupcu. U naš je razred čini mi se došao u drugom razredu, a imao je status hospitanta. To je u ono vrijeme značilo prisustvovati nastavi i polagati ispite izvan standardnih ispitivanja tijekom godine. Kako je on imao drugačije “bri-ge” nego mi tijekom nastave, on je obično vrijeme na satu ispunjavao crtajući “nešto”. Nama se to učinilo pomalo neobično, nismo baš vjerovali u važnost njegovog slikarskog umijeća pa smo njegovo crtanje brzo proglasili “mazanjem”, a on je, naravno, dobio na-dimak Mazalo. Na našoj maturalnoj zabavi bio je jedan od najmarljivijih pomagača, ali nam se nakon trećeg razreda izgubio. Pojavio se nekoliko godina kasnije, nakon studija slikarstva u Pragu, a koliko sam informiran, godinama je radio upravo na našoj kopriv-ničkoj gimnaziji kao profesor likovnog odgoja.

Greguričeva slastičarna: naš drugi dom

Slastičarna Stipe Gregurića u centru grada bila je veliko utočište mnogih gene-racija gimnazijalaca, oaza mira i spasa za ubijanje slobodnog vremena ili kutak za skla-njanje kod markiranja (nekad smo to zvali restanje) sa sata. Važna osoba u tom kutku, i naša velika uzdanica, bila je Greguričeva šogorica Mica zaposlena u slastičarni. Ot-prilike naših godina, vrlo ugodne vanjštine i velike dobrote, bila je oličenje svega što smo mi očekivali od toga prostora.Velika je stvar bio i jedan odličan radio Grunding s gramofonom, za ono vrijeme nešto posebno jer to nitko od nas nije imao doma. Tu smo naučili plesati pijani ča-ča-ča, tvist i medison - u ono vrijeme svjetske hit-plesove. U tu se slastičarnu dolazilo prije kina, poslije kina ili pak na spojeve s djevojkama. Naša dobra Mica, u koju smo svi pomalo bili i zaljubljeni, ali je ona, nažalost, imala stalnog dečka, odobravala nam je i male slatke kredite za kolače ili sladolede. Naše dugove je zapisivala na ceduljice i spremala u one ležeće staklene flaše za bombone, poslije one čuvene isprike: –“Čuj, Micika. Sad nemam lovu, al’ ti bum platil prvom prilikom!” U toj se flaši sakupilo oho-ho tih ceduljica i kad je jedan dan došao gazda Stipe i vidio tu skoro punu flašu, rekel je: –“Koga vraga delaju tu ti papiri?” i sve je lijepo bacio u koš za smeće. Mi smo se samo zadovoljno nasmijali, pogledali Micu koja se tako isto nasmijala i samo slegnula s ramenima. Mi smo si to preveli kao: “A kaj ja tu morem. Sad više nikome ništ!”

Ta me je slastičarna natjerala i na “kriminal”. Što se dogodilo? Na kraju osnovne škole bilo je primanje u omladinsku organizaciju, a mene je dopalo da pokupim člana-rinu. Osmi razred je završio, upisali smo prvi razred gimnazije, a kod mene je ostalo nešto novca od članarine. I što sad? Ta me lova stalno žuljala u džepu i morao sam s njom nešto učiniti. Poslije škole smo obično navratili kod Mice u slastičarnu i dogodilo se nekoliko dana za redom da kolače plate Braco ili Eko Perković. Morao sam i ja doći


konačno na red, a love nemam. I onda se sjetim! Pa ja imam još one novce od članarine. Platio sam jedanput, pa drugi put i još je nešto ostalo. Kako sam u to vrijeme još u bendu svirao gitaru, taj ostatak sam potrošio na kupnju rezervnih žica. Nitko me nikad nije pitao za te novce; učiteljica, tada zadužena za omladinu, prije nekoliko mjeseci je umrla pa se nadam da je i taj dug otišao u zastaru.

Odnosi su inače s gazdom Stipom bili jako dobri, tim više što su moja ujna i tadaš-nja Stipina žena Nada bile sestrične pa smo se i privatno ponekad družili. Mi smo na doček 1962./63. svirali maturalnu zabavu za poljoprivrednu školu u Križevcima, a on nam je za 1. 1.1963. iznajmio lokal da proslavimo kao klapa, kad već nismo mogli biti zajedno na dočeku. Mi smo iz Križevaca donijeli popriličan broj butelja dobroga vina, klopu smo donijeli od doma i bal je mogao početi. Gazda i njegova supruga su bili u nekoj posjeti kod prijatelja, a mislim da nisu bili baš previše sretni s rusvajem u lokalu i prostorijama oko lokala kad su došli doma. Srećom, Stipe nije bio zlopamtilo.

U svakom slučaju hvala i Stipi i Mici na pružanju toplog kutka tijekom sve četiri godine gimnazijskog školovanja.

Ljeto i jesen 1963.

Štab akcije “Šoderica 1963.”: Josip Premec, Đorđe Karlović, Ruža Prokeš, Alojz Puhalo,

Mirko Mihaljević, Božidar Krvar, Vesna Barčanec, Zvonko Jakupec i Ivan Ferenčak

Ljeto nakon mature bilo je više nego dinamično. Najprije su mnogi od nas otišli u srpnju na radnu akciju “Šoderica 1963.” Kad se sjetim svih zgoda i nezgoda, čini mi se da je to bilo jedno predivno ljetovanje u društvu mnogih kolega iz generacije, kole-ga iz ekonomske škole, ali i mnogih lijepih djevojaka srednjoškolskog uzrasta. Neki iz naše generacije gimnazijalaca bili su u glavnim ulogama: Mirko Mihaljević-Miha bio je komandir brigade, a još važnije, Alojzije Puhalo-Lojzek bio je glavni ekonom. Uz njih dvojicu u šatoru smo bili smješteni još Đorđe Karlović i ja, a peti cimer nam je bio


bolničar Joža. Radilo se svakako, često i nepotrebne poslove, ali je najvažnija bila ne-prestana zafrkancija tijekom čitavog dana, a bome i po noći. To ljeto pamtim, osim po divnom druženju, i po simpatijama među akcijašima, dobroj klopi i sjajnoj kuharici iz Drnja, susretu sa spoznajom da među muškarcima ima osoba i s drugačijom spolnom orijentacijom (ne među akcijašima), ali i po katastrofalnom potresu u Skoplju. Mjesec moje prve i posljednje radne akcije, mjesec opuštanja i zabave prošao je vrlo brzo, poče-li smo se pomalo opraštati s gimnazijskim danima i kolegama. Neke od tih kolega nakon tog ljeta nisam više nikad vidio. Iza tog vremena ostala je mala nostalgija i uspomene na ljude i događaje koji se zauvijek pamte.

.

Četvorka iz generacije 1963.: Đorđe Karlović, Mirko Mihaljević, Alojz Puhalo i Ivan Ferenčak.

U jesen je počelo novo poglavlje života: studij! Zabavi je nakon vrlo dinamičnog srpnja došao kraj i već smo bili pred jednim velikim životnim izazovom: prijemnim is-pitom na fakultetu. Ruku na srce, u tom trenutku nisam imao nikakvu jasnu predodžbu što uopće želim studirati. Od medicine sam davno odustao dok su mi rekli da ne mogu studirati samo ginekologiju, ali i zbog slučajnog prisustvovanja jednoj saobraćajki sa smrtnim posljedicama. Tehnički fakulteti nisu, naravno, dolazili u obzir pa mi je ostao samo Filozofski fakultet ili Pravo. Izbor je pao na Filozofski i prijavio sam se za grupu psihologija i njemački jezik. S njemačkim nisam na prijemnom imao nikakvih proble-ma, s obzirom na to da sam ga učio četiri godine i svladavao sve s velikom lakoćom.


Druga je stvar bila na psihologiji. Prijavilo se preko 150 kandidata, od čega čak nas še-storo iz naše generacije: pet kolegica i ja. Na prijemnom sam se suočio s iznenađenjem zbog moje slabe informiranosti. Naime, prijemni iz psihologije je osim testova inteli-gencije uključivao znanje matematike i fizike iz osnovne škole (ups!). Bio sam uvjeren da to nisam u stanju položiti. Nakon nekoliko sati polaganja svih tih mogućih i nemogu-ćih testova, u raspravi i analizi učinjenog s kolegicama, došao sam do zaključka da su mi šanse minimalne. Već sam pomišljao na prijemni na Pravnom fakultetu, ali sam drugi dan ipak otišao da čujem rezultate. Iznenađenje je bilo ogromno. Od nas šestero samo sam ja položio prijemni. Ostalo je bila formalnost. Obavio sam još intervju s jednom asistenticom i pročitao i preveo kraći tekst s njemačkog jezika. Od tog sam trenutka postao akademski građanin i sam nedovoljno svjestan što mi to sada nosi. No ubrzo sam i to saznao, ali na malo drugačiji način nego moji kolege. Već na kraju prve godine studija napravio sam jednu “grešku”. Naime, studij njemačkog baš i nisam prihvatio s puno ozbiljnosti, što pedantni profesori na germanistici nisu primili s oduševljenjem. Jedna je nestašna trojka studenata germanistike, čiji sam bio stalni član, više pažnje poklanjala slobodnim aktivnostima nego predavanjima i vježbama pa sam posegnuo za novom kombinacijom: na drugoj godini sam njemački zamijenio za sociologiju. Moram priznati da mi je i dan-danas žao što nisam bio uporniji i diplomirao njemački kao drugi glavni predmet. Sociologija je ostala samo zabilježena kao jedan od predmeta tijekom studija jer nikad nisam osjetio potrebu koristiti se znanjima iz tog područja. U stvari je početkom studija krenuo jedan potpuno neizvjestan put i čini mi se nepredvidiva avantura. Kad malo bolje razmislim, iz današnje perspektive gotovo sedamdesetogo-dišnjaka, to je izgledalo ovako: sjajan start, nikakva trka, ali ipak zadovoljavajući finiš. Bila je to zapravo jedna vrlo interesantna i uzbudljiva maratonska trka. Čega je sve tu bilo, teško se i sjetiti jer me u ovim trenucima jedna zgoda podsjeća na drugu, izviru ti-suće minijatura jednog, sada to tek vidim, vrlo bogatog i sadržajnog životnog iskustva.

Sjećanja na prijatelje

Milan Šimunović - Braco(1945.-1966.)

S Bracom sam se upoznao već u prvom razredu osnovne, ali smo se počeli družiti u drugom razredu kad nas je u tamburaškom orkestru okupio naš veliki učitelj glazbe Stjepan Miklaužić - Učo. Glazba je bila ta koja je odredila naš zajednički put sve do Bracine puno prerane smrti. Za njega je glazba bila naprosto sudbina jer je paralelno sa sviranjem u tamburaškom orkestru učio svirati harmoniku kod legendarne koprivnič-ke glazbenice bake Mariške Holubek, klavir je učio kod gospodina Cesarca i profesora Vladimira Dominisa. Jedno je vrijeme, u dobi između osme i dvanaeste godine, doduše s našom klapom klinaca, dijelio ljubav prema glazbi s igrom kauboja i Indijanaca, ali je srećom taj mali izlet bio vrlo kratak. Već u osmom osmogodišnje odlučili smo na-praviti svoj bend jednog pravog glazbenog imena - “Winetou” - jer smo na taj način malo pomirili jednu igru s pravom ljubavi. Paralelno s upisivanjem gimnazije upisuje


i glazbenu školu u Varaždinu na odsjeku za trubu. Da nije bilo one nesretne epizode pada s bicikla i slomljenog zuba, njegov bi glazbeni odabir vjerojatno bio studij trube, s obzirom na to da je provodio jako puno vremena vježbajući u svako doba dana i noći.Vjerojatno jedan od najmlađih vođa benda za ono vrijeme u Koprivnici, nije priznavao prepreke, a ciljeve je postavio vrlo visoko. O tome svjedoči činjenica da smo već tije-kom gimnazijskih dana odsvirali dvije ljetne gaže u Opatiji, nakon drugog i trećeg ra-zreda gimnazije. Okupljao je u bendu sve Koprivničance koji su nešto značili u glazbi u to vrijeme, u stalnoj potrazi za boljim zvukom i boljim rješenjima kvalitete benda. Od osmog razreda osnovne škole, preko ljetnih gaža, osnivanja prvog diksilend-benda, do pobjede na takmičenju omladinskih orkestara u Zagrebu. Njegova je zasluge nekoliko nastupa u hotelu Kvarner u Opatiji s Ivom Robićem i Anom Štefok kao i jedna sjajna sezona 1966. kad smo nastupali na terasi vile Karoline u Lošinju, na terasi i baru Plave lagune u Poreču i baru hotela Ambasador u Umagu. Već je tijekom proljeća te godine počeo pregovore oko suradnje našeg benda s Ivom Robićem na duže staze. Pregovori su se trebali nastaviti nakon te sezone, no bolest i prerana smrt bili su brži od jednog mladog života.

Tijekom gimnazijskih dana bio je pokretač mnogi aktivnosti na području kultu-re. Osim naših standardnih nastupa na plesnjacima, njegova je inicijativa bila i orga-niziranje tada vrlo popularnih priredbi “Mikrofon je vaš”, školskih priredbi na kraju polugodišta i na kraju godine, a pamtimo i njegov sjajan nastup u kazališnoj predstavi “Nebeski odred” u režiji profesora Slavka Domazeta. Ljudi su se često pitali zbog čega takav glazbeni talent nije završio na glazbenoj akademiji. Odgovor je bio jednostavan: i roditelji i stariji brat mislili su da čovjek mora imati nešto konkretno u ruci, a glazbom se uvijek još može baviti usput. Pod tim utjecajima Braco je najprije upisao Pravo u Zagrebu, a nakon prve godine to napušta i prelazi na studij stomatologije u Rijeci. To je bio njegov logičan izbor: Rijeka je imala jako Udruženje muzičara i mogućnost sviranja u najboljim tadašnjim hotelima. Kako je Braco brzo stekao veliki ugled među riječkim glazbenicima, u kratkom vremenu smo dobili gaže u nekoliko tadašnjih reprezentativ-nih hotela na Kvarneru i Istri.

Ovaj je mladi život završio nažalost u kasnu jesen 1966. u Bracinom stilu: s glaz-bom! 17. prosinca 1966. napravili smo plesnjak, kao i mnogih godina ranije po povrat-ku s ljetnih gaža, u tadašnjem Domu JNA, današnjem Domu mladih. Nastupili smo u triju: Braco na klavijaturama, Ivica Martinčević na basu i kao vokal i ja na bubnjevima. Novina je bila da smo tada bili u stvaranju novog benda s namjerom da počnemo pjevati višeglasno. Probni nastup je uspio iznad očekivanja, ali nije uspio i nastavak. Bolest je eskalirala, iz dana u dan je bilo sve lošije i 20. 12. 1966. Bracin je životni put završio. Slučaj je htio da smo upravo na dan njegove smrti trebali imati u Domoljubu koncert sa Zvonkom Špišićem. Umjesto koncerta, Zvonko je dva dana kasnije došao na posljednji ispraćaj.

Četrdest i pet godina kasnije, 20. 12. 2011., uz pomoć mnogih prijatelja i ko-lega iz generacije uspjeli smo napraviti “In memoriam koncert” za Bracu. Bilo je to još jedno podsjećanje na jedan glazbeni talent koji nije dobio šansu da se razvije.


Krešimir Ružić - Čvrknja(1944.-2012.)

“Zavredil je večno sećanje. Na njega se nemreš rasrditi, moraš ga voleti i respektira-ti. Nije bil čovek. Bil je ljudina!”

Ovo su riječi našeg puno mlađeg kolege Husa, iako nije gimnazijalac, ali je bio godinama veliki Čvrknjin prijatelj, koji je s njim proveo bezbroj dana u goricama ili birtijama uz zalogaj i dobru kapljicu vina.

S prijateljem Čvrknjom sam se upoznao u drugom razredu osnovne škole kada smo počeli svirati u tamburaškom orkestru kod našeg uče Štefa Miklaužića. Trajalo je to do kraja osmogodišnje škole, iako moram priznati da se u tom razdoblju i nismo previše družili. U gimnaziji smo se češće sretali, uglavnom preko sporta, jer smo bili dio sjajne nogometne ekipe o kojoj sam već nešto napisao. Za vrijeme studija smo se sretali nešto češće, ali još uvijek ne previše intenzivno s obzirom na to da sam se kretao više u nekom drugom krugu ljudi, a manje s koprivničkim studentima. Pravog Čvrknju upoznao sam u tzv. Fjakinom krugu prijatelja po mojem povratku u Koprivnicu 1970. g. Koprivnički krug studenata u Zagrebu je bio temelj nekih prijateljstva koja su se učvrstila i nastavila po povratku sa studija u Koprivnicu, a traju i do danas. Bilo je tu na okupu više generacija, što u studentskim godinama više i nije važno. Fjaka kao osoba, i njegove čuvene gorice, bili su matica oko koje su se okupljali kolege iz djetinjstva, škole i studija, zaljubljenici u druženje i vinograd. Čvrknja je nedvojbeno bio dio svega toga, igrao jednu od glavnih uloga, sve do prije nešto više od godine dana kad nas je napustio.

Upisao je šumarstvo, diplomirao i vratio se u svoju Podravinu. Nekako mi se čini da je to bila profesija skrojena po njegovoj mjeri. Druželjubiv, uvijek spreman na po-moć prijatelju, zaljubljen u prirodu, omiljen kod svojih suradnika, čitav je svoj radni vijek ostao vezan uz šumu. To mu je bila prva velika ljubav.

Druga velika ljubav, a opet vezana uz šumu, bio je lov. Nije ga zapravo zanimalo ubijanje divljači. Njemu je bilo dovoljno da sa svojom legradskom ekipom ode u lov i da poslije toga sjednu za stol, malo prezalogaje i zapjevaju uz dobru čašu vina. Ne sjećam se da je donosio previše mesa divljači iz tih lovova, a kad bi i donio nešto od ulova, to nije jeo. Dugogodišnji predsjednik lovačkog društva u Legradu šarmirao je i dio naše klape pa smo na njegov poziv godinama odlazili u srpnju na poznati “Pulj”, što će reći na natjecanje u gađanju glinenih golubova. Iako je odrastao u Koprivnici, školovao se u Koprivnici i Zagrebu, a radio u Koprivnici, Legrad je bio i ostao njegov pravi zavičaj.

Treća njegova ljubav bile su, naravno, gorice u Draganovcu. Naslijedio je gorice od tetka i tete, kod kojih je odrastao, pa je nekoliko zadnjih godina svojeg života uglav-nom tu i živio. Tako se u Draganovcu pridružio starosjediocu Fjaki, a na kraju sam se i ja pridružio njima. Goričke fešte, Vincekovo, Martinje i berbe gorica, do prije dvije godine nisu se ni mogle zamisliti bez Čvrknje i njegovih čuvenih popevki: “Da bi se meknule te Legradske gore” i “Lubil sam te sedem let”. Zadnje druženje s dragim prija-teljem i kolegom bilo je upravo na 47. godišnjicu naše mature u mojim goricama, kad je bio glavni roštilj-majstor. Ovih proljetnih dana kad su počeli gorički radovi, često pomislim da će se iznenda opet spustiti sa svojeg brega i navratiti k nama na gemišt.

Documents

Sjećanja na gimnazijske dane, malo prije i malo poslije