Skender Kulenović - Ponornica

O romanu - Svoj roman Ponornica Skender Kulenović je objavio tek godinu dana uoči

smrti. Roman Ponornica tematski je vezan za onaj period bosanske povijesti kad je stara

carevina sa svojim civilizacijskim sklopom već dovoljno davno izvan Bosne, a nova već

unijela svoj red i svoje običaje. Niti je jedna dovoljno umrla niti je druga dovoljno živa, a

odsjaj i jedne i druge već se se talože u svakoj od ličnosti ovog romana.

"Austrijska tema" u bosanskohercegovačkoj literaturi nametala se skoro sto godina, a naročito

je prisutna u bošnjačkoj književnosti. Ona je za bošnjačkog pisca i dalje opsesivna, jer ni

danas se njegov svijet nije odrekao civilizacijske vezanosti za "turski" orijentalni svjetonazor,

a prihvatio je "austrijski", zapadni Weltanschaung. Zato Kulenovićeva tema i jest ponornica

sa dosad stogodšnjim tokom za koju ne vjerujem da je našla svoju definitivnu ponikvu.

Konkretno, Kulenovićeva Ponomica tematski je ušla u avliju, u onaj smaragdni prostor iza

avlijskog zida, u senzibilitet i rafinman o kome je on pisao u izvrsnom eseju Iz smaragda

Une ('Grozdanin kikot' Hamze Hume). Taj rafinman, ta senzibilnost, to je korijen ove teme.

Zbog dubine njihovih živih zila roman "Ponornica" tematski je i kompozicijski toliko

razuđen. Jednostavna formulacija teme: raslojavanje koje prijeti raspadom jedne patrijarhalne

bošnjačke begovske porodice je suštinski tačna i, kao i sve dijagnoze te vrste, uvijek preširoka

općenita.

Ovaj roman je po tematskom svome određenju i roman ličnosti, i društveni, i povijesni roman,

i porodična hronika, a za sva ta formalna određenja u tematski razuđenom toku može se naći

potvrda. Onaj dio fabule koji je posvećen Muhamedovu životu, kroz čiju se ličnu prizmu

prelomila cijela "Ponornica", tematski je i fabulativni okvir svih događanja tako da on

određuje i kompozicijsku strukturu romana. Roman počinje Muhamedovim sjećanjem na

ljetni raspust koji je, kao student El - Azhara, najstarijeg sveučilišta na svijetu, proveo u

zavičaju. Zapravo "Ponornica" počinje pismom, motom, koje je Muhamed davne kairske

godine primio od rođake Senije, a čija se rečenica "Eto ih tamo, nek rade što hoće" provlači i

osjenčava Muhamedov simbolični, a opet relativni, odnos prema svijetu.

Muhamed svoju ponornicu piše kad Senijino pismo "list iz školske pisanke, požutio poslije

četrdeset godina, leži sada na mom radnom stolu, pokraj moje suhe, žute ruke pune već

staračkih pjega i kvrga zelenih vena" i tako daje vremenski okvir fabuli kojom ce "Ponornica"

protjecati kao prvi dio zamišljene i neostvarene tetralogije. Tema raspada patrijarhalne

porodice, toliko prisutna u južnoslavenskim literaturama, ovdje je samo pokretački, i to

vanjski, ali stalno lebdeći, prijeteći fatum. Međutim, za razliku od ranije tretirane ove

tematike realističkog i postrealističkog perioda naših literatura, Kulenovićev tretman je

podrazumijevanja raspada već odavno razasute porodice.

Roman Ponornica prva je kritika bosanskoga begovata u bošnjačkoj literaturi, analiza

njegovog ekonomskog, socijalnog i moralnog propadanja prema kojem Skender Kulenović

nije pokazivao previše sentimentalnosti. Muhamed - beg, kojeg, naravno, ne možemo

bezrezervno poistovjećivati sa piscem Ponornice, otuđen je od svoga zavičaja i od svojih

duhovnih izvorišta, od islama prije svega, pa mu i ne pada teško poraz u nadmetanju "kamena

s ramena" sa kmetovskim mladićima u begova Filipovića. Prije bi se moglo reći da je

Muhamed - beg u potpunosti svjestan kraja begovata i nadolazeće budućnosti u kojoj će

nekadašnja begovska slava ostati samo kao daleka i lijepa uspomena ili kao epska laž

ispjevana od naručenog kmetovskog pjevača. Ipak, njegov je odnos prema tome naprasno

degradiranom svijetu, iz kojeg je i sam potekao, bio duboko ambivalentan: koliko god ga je

kritikovao i od njega se udaljavao, toliko ga je i volio i proživljavao kao samozatajnu i vrijuću

ponornicu u svome biću. Ova je ambivalencija možda bila i izraz Skenderove raspolućenosti

između svjesno izabrane socijalističke ideologije i rođenjem dodijeljenog begovskog

aristokracizma.

U Skenderovoj spisateljskoj ličnosti sukobljavali su se, tako, komunista i beg, što je

djelimično prenešeno i na lik Muhamed-bega u kojemu su se sučeljavali svjetovnjački

orijentiran intelektualac i begovsko dijete poslato u "El Azhar" da se islamski obrazuje.

Muhamed-beg je sve više ostajao bez titule uz svoje ime, baš kao što je u kuću Skendera

Kulenovića, zahvaljujući njegovu ocu, nezaustavljivo ulazio evropski način života, o čemu je

Skender gotovo sa ponosom pisao u eseju o Mažuraniću: - Moj otac je u našu kuću unio

evropski način života, i ja sam za drukčiji saznavao samo kod susjeda i rođaka. Iako beg, nije

bio obrazovan, ali je vidio svijeta, Carigrad, Beč i Peštu, znao je turski i nešto njemački, sve

je kod njega bilo "ala franca" (alla franca je značilo: navijati sat po evropskom vremenu, jesti

viljuškom i nožem itd.), i govor i način odijevanja, ne samo nas sinove nego - što je bio

rijedak slučaj - i kćerku dao je na škole, hvalio Kemala, demonstrativno nosio šešir, kajao se

što na vrijeme nije prodao zemlju i kmetove, pa sve uložio u trgovinu, ismijavao zbog

zaostalosti hodže, kadije, muftije - sve do reis - ul - uleme.

Glavni lik - Muhamed

Sporedni likovi - Senija, Djed, Muftija, Nena

Tema - raspad patrijarhalne porodice

Strgam moru svjetla i ko tumore izrezem oči.

Mrmorom crnih mi voda začepim uši ko boli.

Gorka mi nepca grotla raskužim crnom soli.

I bacim posljednju misao prvoj podzemnoj ploči.

Al' grotlo mi otjesnja: hrupim - na bijelcu vodoskoka,

a korito me uzme u obale, štake bogalja.

Pa u pjeni mi svijet isperu kloaka i pralja,

i svi me pomalo otpiju, do mrava - krvoloka.

I s pola se sebe sručim u uvir ko u rođenje,

u crno se zakletu spjenim neporodilju vrela.

Al, žile me izvora nađu i dosrce korijenje.

I tražeć se banem u svijet, pa zjapim iz suha ždrijela

u ložnice cvjetnih časki gdje s prašnika bludnih kapam,

i slušam, u gluhoj mi skoljci, mračni muk svojih skrapa.

________________________________

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom

Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice

(agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao

vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim

književnim radom (soneti Ocvale primule ). Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom

sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ - a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i

časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu

muslimanski časopis Putokaz.

Nakon rata bio je kazališni dramaturg u Sarajevu, a kasnije obavljao razne političke dužnosti

u Beogradu. U posljednjem razdoblju života živio je pretežno u Mostaru. Kulenovićevo djelo

u žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima.

Počeo je ciklusom soneta Ocvale primule (1927), u kojemu je već kao gimnazijalac pokazao

izrazito artističko umijeće u toj najtežoj pjesničkoj formi. Sonetu se vratio i mnogo godina

kasnije, već pri kraju književne karijere, obogativši našu književnost dvama pjesničkim remek

- djelima (Soneti 1968, Soneti 1974). U međuvremenu, Kulenović je apsolutnu pjesničku

slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom eruptivne snage, otvorenoga stiha i

simfonijske forme Stojanka majka Knežopoljka (1942), te drugom iz istoga inspirativnog

vrela Ševa (1952). Posthumno je otkriven i objavljen rukopis poeme Na pravi sam ti put,

majko, izišo, sasvim drukčijega, intimističkog karaktera. Kulenović je objavio nekoliko

drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka: Divanhana (1972),

Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977), koji je po nekim

naznakama bio zamišljen kao velika obiteljska trilogija.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.