„Dobro dosli u skolu slikanja“ kaze slikar i pocne crtati.

Mozemo vidjeti da na slikarovom platnu vlada tuzna melanokolija, razlicith sivih nijansi. Koje se polako preljevaju preko cijele njegove slike. Taj osebujan umjetnik kojeg svi mi zovemo drugacijim imenom, a njegovo ime nikome nije ni bitno, jer on na svoja djela ne stavlja podpis. On slika samo samo za sebe, i za one koji znaju gledati, a ne da bi druge odeusevio svojim umjecem prenosenja osjecaja na platno. On samo bezbrizno slika neke sive oblike, neku tmurnu sredinu. Taman kad nam se cini da se nekako previse zaigrao sa sivilom. On on umoci kist u neku zarku, al toplu boju i rasprsti je po sivom platnu. Slika tada poprim sasvim drugi oblik, i postane nekako realnija,al nasem slikaru se jos ne svida sto je dobio. Pa lagano kist umoci, u najnjezniju boju od svih boja na svojoj paleti, te lagano kistom napravi par nekakvih samo njemu logicnih oblika. Poslje toga kistom ode u crnu i ponovi isti postupak . Odmakne se od slike, kako bi ju bolje vidio,pa uvidi da mu na slici jos nesto fali. Polako joj pride i mirne ruke zada slici zadnji detalj. Detalj koji je toliko neprimjetan da samo on zna di je. Detalj kojeg ce mozda i on izgubiti negdje u sivilu. Udalji se od slike da bi vidio sto je stvorio i pomisli: „Odlicna je“ . Ali kako svaka umjetnost njezinom tvorcu nesto znaci. On se upita: kako li ju zvati? On zna sto ona njemu prestavlja samo nezna kako bi ju nazavao. Dali da ju zovem „Sivilo u meni“ ili „Sivilo izmedu nas“ pita se on. Kako mu slika pokazuje oboje odluci ju nazvati jednim imenom „Sivilo života“. I tako zaista bude. Svatko od nas, je slikar svog zivota i nosi tu sliku u sebi. Pa ce neki kad polgedaju u sliku vidjeti samo nijanse sive boje ili drugim rijecima nece nas niti primjetiti. Drugi ce primjetiti i onih puno lijepih i zarkih tockica i osobina u nama. Trece cemo dijeliti na one, koji na slici prvo uoce njezine crne oblike. Na one koji uoce prvo njezine lijepe i njezne oblike i na one koji ih vide oboje.. Ali samo rijetki ce vidjeti i sivilo na slici, i zarke i nasmjesene boje, i crne i njezne kistom naslikane oblike, al ce oni nastavti gledati, jer znaju da ta slika ima jos nesto. Oni su ti koji ce nakon nekog vremena vidjeti i onaj njezin posebni skriveni detalj. Detalj koji smo se toliko trudili sakriti,oni su ti koji ce uistini vidjeti sliku. To su ljudi koji nas razumiju jer su si uzeli vremena,da nadu nase skrivene tajne i da otkriju nasu pricu, a takvim ljudima dugujemo najvise. Kako je slikar rekao: „ svi nosimo tu sliku u sebi“. Tako u njoj mozemo vidjet i sve nas. Tako ce se neki utopiti u sivilu zivota. Neki ce svjet pofarbati zarkom bojom. Dok jedne progutati njegovi crni dijelovi, drugi ce nas u isto vrijeme dodirvati svojom njeznoscu i ljepotom. A oni zadnji i najposebniji ce ostati neprimjeceni i skreveni od ociju onih „koji ne geldaju dovoljno“ da i oni svijet pofarbaju s nekom posebnom nijansom i daju mu neki zavrsni detalj. Ta slika kao takva uopce nebi bila toliko posebna da nije naslikana ovako rijecima na papiru. Jer svatko od nas ju zamislio drugacije. Zarka boja nam nije svima ista, nijanse sive su svakome drugacije, crni i njezni oblici su svim drugacijeg oblika, pa cak i velicine, a skirveni detalj ce neki bolje, a neki losije sakriti.

U tom trenutku slikar stane sa slikanjem, okrene se prema vama i kaze. „Sad prepustam vama da naslikate vase“Sivilo zivota“. Ali nakon sto zavrsite sa slikanjem.Zamoli bi vas da dobro pogledate sto na slici prevladava i kolko dobro ste sakrili detalje. I razmislite o tome kakve ste oblike izabrali i zasto bas takve, koju boju i zasto bas tu. I na jos jednu stvar obratite pozornost, a to je kolko ste dobro sakrili detalje, al se u isto vrijeme i pitajte se od koga ih uopce skrivate?

Slikar nakon toga odlozi paletu, opere kist, zadovoljno pogleda u svoju sliku, nasmjesi se i prije odlaska kaze jos nesto: „ Slikajte iskreno“.