1. RELIGIJA KAO PREDMET RELIGIJSKE FILOZOFIJE

Religijska filozofija bavi se religijom na filozofski način.

Cilj religijske filozofije- dati jedan filozofski odgovor na pitanje što je religija i koja joj

se funkcija i važnost pridaje u ljudskom životu.

Predrazumijevanje svojega predmeta filozofija si nužno mora dati, a jedno takvo dano

je u svakodnevnom jeziku, u etimologiji riječi 'religija' i također u intuicijama i

osjećajima onoga koji filozofira.

Predrazumijevanje ne smije postati dogmom, nego se mora kritički ispitati.

1.1.O etimologiji riječi ''religija''

'Religija' –ide povrh individualnog mišljenja o nekom predmetu (opći način upotrebe)

_ -nudi historijsku mijenu načina upotrebe

Lat. Religio- koristi se za bogobojazno djelovanje, ali i odvraćanje od praznovjernog

bojažljivog djelovanja, strahopoštovanje pred Bogom

'Religio'- red, ćudoredna sposobnost (srednji vijek)

Etimologija riječi 'religija'- traganje za predrazumijevanjem religije upućuje na pojam

Boga, odnosno na pojmove božanskoga ili svetoga.

U ranoj kršćanskoj tradiciji riječ 'religio' koristi se za povezanost s Bogom.

Povezanost duša s Bogom i u Bogu i njih međusobno-JEDINSTVO STVARI U BOGU; u

kultu se to jedinstvo štuje i priznaje te služi etičkoj orijentaciji.

Urođena ćudoredna sposobnost- krepost, stoji u svezi s ljubavlju Božjom

Religija- dio pravednosti

Vidovi toga 'religio'- vjera, ljubav i nada

Razlikuje se 'religio' u množini i 'religio' u jednini. 'Religio' u množini označava različite

kultove i obrede što je povod za sukobe, a 'religio' u jednini označava istinsku

vjeroispovijest, koja treba ujediniti kršćane da bi se izbjegli sukobi. Kasnije 'religija'

postaje zbirna imenica za različite kultove i vjeroispovijesti.

Religioznost- općenita ljudska sposobnost izobrazbe u različitim određenim religijama.

Iz razmatranja etimologije riječi 'religija', odnosno 'religioznost' proizlaze sljedeći

rezultati:

1. Temeljno za religiju jest odnos čovjeka prema Bogu ili nekoj drugoj predodžbi

transcendencije i taj je odnos bitno određenje ljudskog bitka. I neprihvaćanje

Boga je nekakav odnos transcendencije, čovjek se može pozicionirati spram

Boga.

2. Odnos Boga u religiji jest strahopoštovanje i štovanje, odnosno težnja za

transcendencijom.

3. Religiozni odnos, a time i vrijednost religioznoga, važan je za ćudorednost. Iz

njega proizlaze moralni propisi i mudrost življenja.

4. Religije se javljaju u kulturno i historijski različitim oblicima.

Riječ 'Bog' u dosadašnjim određenjima religije samo zamjena za nešto neodređeno.

1.2.Pitanje o specifičnosti religije

Nameće se pitanje specifičnosti religije jer se običajne životne orijentacije kao što su

mudrost, moral, pravo ili politika, mogu konstatirati i neovisno o religiji. Specifičnost

religije traži se u odnosu čovjeka prema Bogu, odnosno transcendenciji.

'Bog'- silno, nadmoćno, ono nasuprot, silna sreća, iskustvo, ponovno viđenje

'Božanstvo'- u grč. Filozofiji ono apsolutno, iskon, pratemelj, nepokrenuto, što sve

pokreće, omogućuje svu spoznaju

U pojmovima Boga, visokih religija, koje se zasnivaju na svetim spisima međusobno su

povezani racionalni i iracionalni momenti. (Otto)

Otto želi specifičnost religioznog izolirano razjasniti, ostaje mu ono posve nedostupno

pojmovnom shvaćanju, ono NUMINOZNO (lat. ''numen'' – ''Bog'').

Numinozno- ono što je sveto bez etičkog i bez racionalnoh momenata

Momenti koje prema Ottu sadrži osebujeno religiozno iskustvo dadu se razvrstati na

tajanstvenu jezu, znači ono zastrašujuće i tajanstvenu fascinanciju kojoj je svojstvena

privlačnost, nešto vrijedno ljubavi. Taj sukob u jedinstvu iskustva religioznoga, Otto

naziva ''kontrastnom harmonijom''. Moment misterioznoga, bilo jezovitoga ili

fascinirajućega, Otto razjašnjava kao nešto ''posve drugačije''. To ''posve drugačije'' je

nešto čega nema ni prema jednom iskustvu i ne može biti, a ipak se doživljava. To posve

drugačije nadilazi ljudski um kao čudnovato, kao paradoksalno je protivno umu, a kao

antinomijsko , ono je protivno u samome sebi. Jezoviti dio toga posve drugačijeg izaziva

dvije reakcije, osjećaj stvorenosti (pomanjkanje realiteta, bitka, dana je ništavnost) i

grešnost (ne radi se o bitku, nego o vrijednosti). Nasuprot sanctum-u ili augustum-u kao

vrijednosti numinoznoga religiozni se čovjek doživljava kao principijelno obezvrijeđen,

pri čemu mu istodobno raste svijest obvezanosti (moralna i religiozna) spram svetoga.

Prema Ottu svijest o grešnosti ne mora biti prekoračenje neke moralne obveze, nego je

neposredna reakcija na numinozno. Religiozno iskustvo je posve drugačije, ono nadilazi

sva druga iskustva, dopušta da se kao sinonim za pojam numinoznoga upotrijebi pojam

transcendencije, a za pojam religioznoga transcendentno iskustvo.

1.3.Pojam vjere

Ludwig Wittgenstein, Predavanja o religioznoj vjeri

Proturiječnost nestaje onda kada se pazi da se riječ ''vjerovati'' svaki puta upotrebljava

''na jednoj posve drugoj razini'' i na različit način.

Razmatranje sljedećih rečenica koje Wittgenstein odbija reći vodi do uvida da se riječ

''vjera'' ne upotrebljava samo na religioznom nivou.

Riječ ''vjerovati'' može se dakle upotrebljavati u religioznom i u spoznajnom modusu.

Wittgenstein dakle znade da će tijelo istrunuti, zato on više u tom pitanju ne može

koristiti spoznajni modus vjere.

I Wittgenstein i religiozni vjernik trebaju objasniti značenje riječi ''uskrsnuće'' i

''istrunuti''

Ono posve drugačije ne može se zasnovati na spoznajnoj razini.

Religiozna se vjera dokazuje u jednom njoj odgovarajućem životu i djelovanju.

Istinska vjera- konzekventno življena vjera, posve neovisno o sadržajima vjere

Suprotnost istinskoj vjeri je puka vjeroispovijest.

Religioznu vjeru treba razlikovati od spoznajne. Razlika se može pokazati u razlozima

vjere, ali presudan je i način življenja. Spoznajna vjera izražava neizvjesnost koja

običnim razlozima i umnim zaključcima moće postati izvjesnost.

Religiozna neizvjesnost- egzistencijalna kriza

Spoznajna neizvjesnost- normalan trenutak

Onaj religiozni vjernik koji dvoji mora svoju pokolebljivost nadvladati ili prestaje biti

religiozni vjernik.

Vjernik pravi razliku između nadsvjetovnoga i svjetovnoga, između spoznajnoga i

religioznoga- to se izražava svetim i profanim.

1.4.Sveto i profano

Čovjek dobiva saznanje o svetom jer se ono manifestira kao nešto potpuno drugačije od

profanoga, ta manifestacija pokazuje nam nešto sveto.

Riječ ''sveto'' potječe od grčke riječi ''agios'' koja označava ograđeno područje hrama.

Njoj odgovara latinska riječ ''fanum''. Dakle, izričaj ''pro fanus'' znači ''ispred svetog

područja''. To ponajprije prostorno značenje upotrebljava se u prenesenom smislu kako

bi se razlikovalo sveto od ne-svetoga, profanoga.

Izraz ''hijerofanija'' nam pokazuje nešto sveto.

Razlika između svetog i profanog- izraz dvaju egzistencijalnih načina i bitka čovjeka.

Areligiozni čovjek kojemu je sveto nerazumljivo nastao je iz religioznoga.

Gotovo sve može nastati manifestacijom svetoga i pritom nikada ne nestaje profani

svijet.

Većina nereligioznih ljudi se ponaša religiozno iako toga nisu svjesni-obnavljajući rituali

(razna slavlja)

Izlijevanje olova na silvestarsku noć ili ženidbeni običaji po svojoj strukturi religioznog i

magičnog prakticiranja mogu biti potpuno jednaki te mogu imati sukladan izvor što

ipak ne mora biti nikakva potvrda religioznosti onih koji ih prakticiraju. Uvijek je

presudno to da li se pritom doživljava numinozno i da li je to doživljavanje značajno za

način življenja. Puka strukturalna sličnost ili jednakost prakticiranja još uvijek nije

dovoljno da bi se klasificirala kao sakralna ili magična. Time se ne osporava da kod

ljudi, koji sebe razumiju kao areligiozne, mogu nastupiti religiozni doživljaji i

odgovarajuće ponašanje.

1.5.Religija, mit, praznovjerje

Mit- potencijalna religija

Ako bismo gledali razvojne stupnjeve mogli bismo posve razgraničiti pojmove mit,

religija i praznovjerje i imali bismo dva pojma religije: širi koji obuhvaća sve razvojne

stupnjeve i uži koji znači jedan od tih razvojnih stupnjeva. MIT bi tada bio ranija forma

religije u širem smislu, a PRAZNOVJERJE bi se moglo razumijeti kao raspadajuća

forma oboga ili samo jednog.

1.6.Prethodna definicija religije

RELIGIJA:

1) Nespoznajna vjera u transcendenciju

2) Određuje individualni i zajednički način života vjernika

3) Omogućuje im da dožive danosti kao profane ili kao manifastacije svetoga

4) Uređuje život neke zajednice iste vjere

2. RELIGIJSKA FILOZOFIJA

Predrazumijevanje religije pretpostavka je diskusije o određenju religijske filozofije.

Nakon te definicije već je jasno da religiji ne pripada svaki kontekst u kojemu se govori

o transcendenciji i u spoznajnom kontekstu.

S obzirom na racionalne momente pojma Boga nadaju se dakle zajedničke točke između

filozofskog pojma boga kod Aristotela i religioznog pojma Boga barem kod nekih

religija.

2.1. Religijska filozofija kao dio metafizike, odnosno moralne filozofije?

Aristotel, ontološkim i spoznajnoteorijskim razmišljanjem dospijeva do određenja

pojma boga. Kant polazi od moralne filozofije, postulira opstojnost Boga i besmrtnost

duše.

Religijska filozofija bi mogla biti onaj dio aspekta određenih filozoskih disciplina koji se

bavi pojmovima koji se javljaju i u religiji. –filozofska argumentacija bez nekakvog

predznanja.

Ricken želi istaknuti temeljnu različitost između fiolozofijskih pojmova i religioznih

stavova odnosno životnih formi.

Ricken kaže da religija nije metafizika.

Usporedna istraživanja mogu se pitati o sukladnosti između povijesti filozofski

pojmovnih tvorbi i povijesti religioznoh stavova i životnih formi. Povijest religije i

povijest filozofije se tako unutar povijesti kulture stavljaju u međusobni odnos kako bi

se istražio uzajamni odnos.

2.2.Religijska filozofija kao religiozna filozofija

Toma Akvinski bi htio da ljudi principe, najviše postavke vjere, ne vide samo u tami,

nego i na svijetlu posredstvom uma.

Dilema kršćanstva:

1. Kršćanska religija- istinska filozofija- nije mogla pridobiti filozofski obrazovane

suvremenike za kršćanstvo

2. Kršćanska religija- sadrži istine za kojima su tragali antički filozofi- umna

djelatnost dobila težinu

''teologija'' se razvila iz pristajanja uz tu potonje navedenu stranu dileme

Ta je teologija bila prožeta filozofijom (Kurt Flasch)

Religijska bi se filozofija mogla izjednačiti s današnjom teologijom- religiozna filozofija

jer bi bila u službi određene religije.

Filozofija će se ovdje staviti u službu određene religije: pretpostavlja se jedna određena

religiozna vjera koja se treba oslanjati na filozofiju i biti nadopunjena racionalnim

momentima.

Židovska je apologetika antike Abrahama i Mojsija, zbog njihova monoteizma, nazvala

'filozofima'. Kršćanska je apologetika preuzela taj stil.

Ricken polazi od temeljnog pitanja religijske filozofije u novom vijeku kako su ga

postavili Hume i Kant, ne od tradicije: odnos uma i religije, odnos religije spram ljudske

naravi. On religiju razumijeva u smislu predrazumijevanja. Kaže da je religijska

filozofija refleksija na jednu životnu formu i kao takva je moguća samo onome tko ima

povjerenja u nju, moguća je samo iz unutarnje perspektive.

Theumissena razmišlja o alternativi, religijska ili religiozna filozofija.

Religijska se odnosi na apstraktum i zato dospijeva samo do određenog temeljnog

znanja te se zato, kako bi to izbjegla, mora postaviti uz jednu određenu religiju.

Oficijelni stavovi crkvene vjere- mogu se gledati iz perspektive filozofiranja o

religioznom iskustvu.

2.3.Religijska filozofija kao filozofija religije

Shvaćanje religijske filozofije kao jednog dijela unutar genuino filozofske sistematike

čini se suviše udaljenim od svake religije.

Ostaje mogućenost da se religijska filozofija razumije kao filozofija religije.Ta varijanta

polazi od predrazumijevanja religije.

Razmatranje jedne određene religije za tu je religijsku filozofiju uvijek samo jedan

međukorak na njezinom putu.

Pluralnost religijskih filozofija proizlazi iz pluralnosti filozofijskih metoda koje se

primjenjuju u religijskoj filozofiji kao filozofiji religije.

CLJEVI:

HERMENEUTIČKI PRISTUP:

a) Učiniti razumljivim što je religija u svojoj osebujnosti.

b) Predrazumijevanje

c) Unutarnja perspektiva treba biti shvatljiva

d) Istaknuto ono zajedničko svim religijama

e) Razlika spram drugih kulturnih područja treba biti shvatljiva

PROBLEM FILOZOFSKOG VAŽENJA:

Kritički prikaz prefrazumijevanja (Kant, Cassirer)

Cassirer, mit i religiju razumije kao jednu od simboličkih formi i razgraničava način

toga specifičnog od drugih simboličkih formi.

Analitička filozofija jezika ispituje zahtjev za važenjem religioznih stavova

podvrgavajući ih dotičnom kriteriju smisla, odnosno istine. Logičko-pozitivistički smjer

želi objasniti jesu li religiozni stavovi smisleni ili su besmisleni.

Jezičnopragmatični smjer religiozne stavove tematizira kao jezične radnje kako bi

njihov smisao u jednoj određenoj životnoj formi učinio transparentnim te o mjemu

raspravljao.

REDUKCIONISTIČKI PRISTUP:

Religija kao nešto drugačije.

Psihološki redukcionizam- psihološko stanje

Evolucijski redukcionizam- razvojni stadij

Moralni redukcionizam- istinu religije vidi u moralu

Funkcionalni redukcionizam- specifičan način ispunjenja određene socijalne

funkcije

2.4.Kritika religije

Religijska filozofija je u uskoj svezi s kritikom religije.

Unutarnja kritika ne dovodi religiju u pitanje.

Razlika eksterne i interne kritike svoj izraz nalazi u različito tendencioznim načinima

primjene pojmova prosvjećivanje i religijska filozofija. Interna kritika njima želi izraziti

činjenicu da ona podučava što je to istinska religija, što ponajčešće svodi na

argumentaciju religiozne filozofije u smjeru monoteizma. Eksterna kritika počesto želi

objasniti religiju kao iskrivljenu svijest, kao ideologiju, što se svodi na redukcionističku

argumentaciju u smjeru ateizma.

2.5.Načini definiranja kao izraz religijskofilozofskog pristupa

Fideističke, znanstvene, supstancijalne i funkcionalne definicije

FIDEISTIČKA- susret čovjeka sa zbiljnošću svetoga

ZNANSTVENA- religija je odnos čovjeka prema stvarima ili pojavama koje se smatraju

svetima

FUNKCIONALNA- što religija postiže

SUPSTACIJALNA- što ona jest, specifičnost religije uzimajući u obzir unutarnju

perspektivu vjernika

4. TEODICEJA I NJEZINA KRITIKA

Teodiceja – problem monoteističkih religija; znači ''opravdanje Boga''.

Epikur problem iznosi u 4 pretpostavke:

1. Bog želi iskorijeniti zlo, ali ne može, dakle slab je

2. Bog može iskorijeniti zlo, ali ne želio, dakle loš je

3. Bog ne može i ne želi iskorijeniti zlo, dakle slab je i loš (a onda nije bog)

4. Bog može i želi iskorijeniti zlo, no otkuda onda zlo još uvijek postoji?

Epikur Bogove nastanjuje u kozmose, međusvjetove, te oni nemaju utjecaj na

događanja u ljudskom svijetu (Crkveni otac Laktancije tu teoriju naziva kvazi

ateističkom).

Kasnije se Epikur koncentrira na dvije pretpostavke:

1. Bog je odgovoran za zlo u svijetu, dakle nije svedobar

2. Bog nije odgovoran za zlo u svijetu, dakle nije svemoguć

- postoji i 3. opcija da nema zala u svijetu, ali to proturiječi ljudskom iskustvu i

poriče temeljno iskustvo ljudskog postojanja.

Kršćanji tvrde da na svijetu nema zala, samo nevolje koje služe kao pravedna kazna za

istočni grijeh. Teodiceja se suprotstavlja toj tvrdnji pitajući može li Bog biti dobar ako

dopušta da ljudi zapadnu u naslijeđeni grijeh (ako je svemoguć, zašto to ne može

spriječiti?)?

Odgovor na pitanja teodiceje ne može dati um, ali se također postavlja pitanje morala.

Odgovaraju li na moralna pitanje vjera ili um? U 18. stoljeću Leibniz i Bayle pokušavaju

dati odgovor na to.

Bayle

Bayle se posvetio problemu religijske tolerancije; napisao je djelo Historijski i kritički

rječnik.

Laktancije tvrdi da bog može sve što hoće, ali ne ukida zlo jer istodobno poklanja i

mudrost koja daje više dobra nego zlo zla. Kada bi Bog ukinuo zlo, ukinula bi se i

mudrost, a čovjek bi ostao bez kreposti.

Bayle kritizira Laktancija govoreći kako je njegov odgovor jadan i pun zabluda.

Bayle spominje i Mahinejce – vjerska zajednica koja pretpostavlja prinicip dobra i zla;

oni smatraju da u svijetu postoje suprotnosti (dobro-zlo, toplo-hladno).

Bayle govoi o razlozima a priori i a posteriori. A priori su umni zaključci iz jednog

pretpostavljenog pojma (deduktivni postupak), a a posteriori se uvode kada se

argumentacija oslanja na prirodne fenomene.

- Branitelji Boga: »Bog nije stvorio ljude kao zla bića i u Edenu nije bilo zla; moralno

zlo je u svijet donio čovjek istočnim grijehom.«

- Protivnici: »Zašto je Bog stvorio čovjeka da može griješiti (Bog je svemoguć, mogao je

stvoriti čovjeka bez skolonosti prema zlu)?«

Bayle kaže: Pretpostavljeni pojam Boga jest pojam Boga vjere, zla u svijetu se priznaju.

Dakle, tko vjeruje u Boga mora također vjerovati da je zlo u svijet donio Bog koji je

unatoč tome dobar. A posteriori pokazuju da je to proturječno – vjernik vjeruje u

nerazriješiv paradoks »za to se onda vjerovanje ne može onda zahtjevati istina jer taj

paradoks ze um ne može biti istinit.«

Bayle želi dokazati paradoks vjere da bi se utemeljila religijska tolerancija. Implicira da

je um dovoljna orijentacija čovjeka (iznosi povijesne primjere o moralnim

nevjernicima); implicira također da um može zahtijevati univerzalnu evidenciju dok

vjera evidenciju samo za vjernike; um i vjernicima i nevjernicima donosi uvid u

paradoks vjere, dok sadržaji vjere nisu evidentni za nevjernike.

Bayle kaže da kriterij morala mora biti um, a ne religija. Religiozni čovjek nije moralno

pravilo, nego to pravilo daje um. Religija se može očivati samo ako to pravilo daje um.

Bayle je religiji oduzeo sve osim vjere u paradoks; umu je dao sve osim sposobnosti da

vjeruje u paradoks.

ONTOLOŠKI DOKAZ BOGA

-o. Anselmo Cuterburyjski (1033.-1109.)

-iz vjere stječemo UVID u vjeru – mi vjerujemo u nešto što još ne razumijemo, ali naša

vjera

je uvjet za razumijevanje sadržaja naše vjere

-iz TAKOBITKA BOGA (Bog je onaj povrh čega se ne može zamisliti ništa veće)

Anselmo izvodi da Bog postoji

-RAZLIKU IZMEĐU MIŠLJENOG I EGZISTIRAJUĆEG (skok iz trancedentnog u

stvarnost) objašnjava analogijom slikara koji unaprijed u svojem umu im ima sliku koju

će tek nacrtati, dakle ona već postoji, samo u umu. Tako i nevjernik iako ne vjeruje u

Boga kada ga zamisli kao »onoga od kojega se ništa veće ne može zamisliti« ne može reći

da Bog ne postoji kad ga je već zamislio na način da je rekao da od njega nezamislivo

ništa veće. Time je negirao da Ga je uopće zamisao.

-misao: »nešto od čega se ništa veće ne može zamisliti« upućuje da je Bog veći i od

razuma (jer razumom mislimo, a Bog je po toj rečenici veći od bilo koje zamisli što znači

i od samog razuma) i zato Anselmo kaže da je to dokaz da Bog egzistira u zbilji.

-tom svojom teorijom on zasniva RACIONALNI SUSTAV VJERE – Vjerujem da bih

spoznao.

-prema tome Bog se ne može misliti kao neegzistirajući jer je on veći od svakog našeg

mišljenja (pa i onog da On ne postoji).

-to je ONTOLOŠKI DOKAZ BOGA jer kreće od apriornog pojma, a ne osjetilnog

svijeta.

ABDUKTOVNI DOKAZ BOGA

-kreće od osjetilnih stvari Toma zato što smatra da se Boga ne dokazuje u smislu

uvjerava nekoga da Bog postoji nego ide s namjerom da ukaže na njegove učinke u

svijetu. Bog je za njgea isto što i BITI (uzrok svega što jest) dakle prepoznaješ da sve

stvari jesu (to je očito jel), ali kad se zapitaš odakle to da stvari jesu? Onda skužiš da

imaju neki uzrok. Boga znači možemo spoznati samo preko njegovih učinaka (Toma

nije smatrao da mi imamo neki urođenu sposobnost prepoznavanja Boga ko

Bonaventura ili kao Anselmo izjednačavanje mišljenja sa egzistencijom).

-Toma iznosi 5 takvih dokaza: 3 komološka i 2 teleološka ili fizikalno-teološka:

KOZMOLOŠKI: 1.) uzrok iz kretanja (iz zbivanja): sve stvari se kreću, a svaka stvar

koja je pokrenuta mora imati svojega pokretača, to ne može u beskonačnost što znači da

postoji prvi nepokrenuti pokretač koji je ujedno početak (oduvijek jest). Aktualno biće

koji omogućuje prijelaz potencije u akt.

2.) iz uzroka (iz pojma proizvoditelja): ništa ne može biti samome

sebi uzrok, a sve su osjetilne stvari stvorene, znači da moraju imati svoj uzrok jer iz

iskustva uviđamo da sve stvari imaju svoj uzrok i posljedicu. Isto ne može biti niz uroka

znači postoji uzrok koji je samome sebi dovoljan tj. prvi je uzrok.

3.) iz kontingencije: sve osjetilne stvari nastaju i nestaju što znači da

nisu nužne. Mora onda postojati jedno nužno biće koje postoji oduvijek (jer on nije

samom sebi uzrok) i koji svim bićima daje da budu. On je nužno biće koje je začelo

postojanje.

TELEOLOŠKI: 4.) stupnjevanje iz savršenstva: postoji punina dobrote, ljepote,

mudrosti i mi imamo takvo poimanje no vidimo da osjetilna bića nisu takva. U Bogu se

nalazi punina svih tih pojmova tj. njihova bit.

5.) iz svrhovitosti u svijetu (teleološki put): sve stvari teže nekoj svrsi

(npr. cvijet svojim mirisom privlače kukce, a oni ih oprašuju). Sve teži ostvarenju

najboljeg i sve je tako mudro isplanirano da nas nužno upućuje na jednog umnog

začetnika koji je sve savršeno uredio.

KANTOVA KRITIKA:

- Objašnjava uz pomoć spekulativnog uma tj. od čistog pojma uma (ideje apsolutnog,

nužnog bića), a ta ideja ne dokazuje da stvarno Bog postoji. Iako je krenuo od osjetilnih

stvari više je stvar naštimavao (u smislu podrazumijeva se da Bog postoji, a ja samo

ukazujem na njegova očitovanja u svijetu)

- apriorij pojam (to da se podrazumijeva opstojnost pojma Bog: (NEŠTO ČIJI JE

NEBITAK NEMOGUĆ) on uspoređuje s pojmom trokut. Kaže da mi u sebi imamo

aprioran pojam trokut i da zato znamo za tri kuta: kada ne bi bilo trokuta, ne bi znali ni

za tri kuta. To uspoređuje sa pojmom Boga i kaže kada ne bi podrazumijevali da Bog

postoji onda ne bi postojala ni nužnost (mi nismo nužni, Bog je, Njega nema nema ni

nužnosti-za sve je kriv naš mozak, hahah).

-predikat »jest« je nama sinonim za Božju egzistenciju dakle mi apriorij uzimamo

zdravo za gotovo da on zbilja egzistira, Bog je samo pojam kojeg smo mi prebacili u

stvarnost.

- Razlika između abduktivnog i ontološkog dokaza je ta što abduktivan dokaz polazi od

osjetilnih stvari, nama očitih pa ga Kant smatra prihvatljivijim. Dok, ontološki nije

prihvatljiv nikako jer počinje od pojma. U oba slučaja napravljen je skok:

ontološki: iz pojma u zbilju

abduktivan: osjetlnog u trancedentno.

- kozmološki dokaz je zato prikriveni ontološki dokaz, nema strogi zaključak.

- teleološki (fizikalno teološki dokaz) isto ne valja: npr. bića su mogla moglapreko

ljuskoga umijeća (recimo ti delaš da bi napravio stol) nadošli da bi u svemu mogla

postojati neka svrha pa i nastanku svijeta..

LEIBNIZEOVA METAFIZIČKA TEODICEJA

- Želi za razliku od Baylea pomiriti vjeru i razum

- u svojoj teodiceji postavlja 2 poteškoće: 1.) udio Boga u zlima

2.) ljudka sloboda se koči sa Božjom voljom, ali

je

nužna ako je kriv čovjek

1.) UDIO BOGA U ZLIMA: polazi od toga da je Bog nužan i da je On prvi uzrok.

- Postoji brdo mogućih svijetova (to su svjetovi koji nisu stvoreni, ali su u

konkurenciji za ostvarenje-nastanak)

- Svo su oni povezani što potrđuje da je Bog jedan i on ih spaja

- Ti svjetovi su u odnosu s Bogom (jer su između njih Bog bira kojeg će

stvorit), znači da Bog ima razum

- Kojeg od tih svjetova će stvorit da egzistira izabire voljom

- A prvi svijet može stvoriti jer ima moć

-Bog kada je svojom mudrošću birao koji će svijet stvoriti onda je izabrao najbolji:

METAFIZIČKI OPTIMIZAM. No, iako je najbolji taj svijet je konačan i Bog ga može

svoriti samo kao takvog. Stvorenja koja je stvorio također su konačna, a iz njihove

konačnosti proizlazi njihova nesavršenost. Ta KONAČNOST uzrok je

METAFIZIČKOGA ZLA. Jer, ljudi griješe zato što su nesavršeni te zato postoji fizičko

i moralno zlo. Ljudi, dakle nužno moraju griješiti iako nije bilo u ljudskoj volji da oni

griješe nego ih je jedino kao konačne mogao stvoriti kad je jedino on vječan.

-dokazivanje znači ide ovim redom: 1. EGZISTENCIJOM BOGA

2. BOŽJI PREDIKATI (dobar, razuman, moćan)

3.) SLUČAJNOST STVOENOG SVIJETA (svijet nije

nužan jer je stvoren)

2.) LJUDSKA SLOBODA ( problem determinizma):

Bog je nas stvorio kao uvjetovano nužna bića, a ne apsolutno nužna. To znači da

smo stvoreni kao nesavršeni i nužno zbog toga griješimo, ali budući u

uvjetovanosti se očituje naša sloboda da djelujemo najbolja što možemo. Bog

unaprijed zna sve što će se dogoditi, ali čovjek može djelovati najbolje što može

ako bude imao povjerenja u Boga, vjere i pobožnosti. Bez osjetilnih bića, ne bi

bilo ni fizičkog ni moralnog zla. Ostao bi samo prazan svijet koji nema razum

kojim djeluje i griješi.

KANTOVA AUTENTIČNA TEODICEJA

Kant kaže da su svi dosadašnji filozofski pokušaji u teodiceji bili pogrešni. On zato nudi

AUTENTIČNU (jedinu ispravnu) teodiceju.

-započinje sa pričom o Jobu kako bi pokazao krivo shvaćenu uporabu uma:

Job je bio bogobojazan čovjek, zadesilo ga zlo, a on se nije osjećao krivim. To je Bogu

otvoreno priznao i molio ga je za pomoć. Prijatelji su ga nagovarali da prizna svoju

krivnju (koju ne osjeća) da ga Bog usliši, no Job se nije dao. Na kraju je Bog nagradio

što mu je unatoč svemu ostao vjeran, a »prijatelji« su mu osuđeni na žrtve paljenice.

- Kant to objašnjava uporabom praktičnoga uma. Gle, Jobov praktični um (koji je

zadužen za moralno djelovanje) mu je govorio da on nije kriv. Job se nije dao da ga

zavara njegov spekulativni um pa da prizna da je on kriv samo zato što se čini da je Bog

krivo postupio.

- znači Kant želi reći da Bog progovara čovjeku kroz njegov um i govori mu što je

ispravno što ne. Čovjek nema tu sposobnost da svoji intelektom (spekulativnim umom)

iz Božje perspektive vidi što je ispravno ili ne. Čovjek uopće nema tu sposobnost i ne bi

se trebao svom spekulativnom umu dati da prosuđuje o nečemu što ga se ne tiče jer nije

jadan naprosto sposoban za to.

- Mislit da je nešto pravedno ili nepravedno spekulativnim umom je neozbiljno pa onda

Kant kaže: svašta i od tebe Bayl da govoriš kako je um (jer Bayl naravno misli na

spekulativni) u ratu s vjerom i da um prosuđuje što je pravedno. Moral je istinski

sadržaj vjere (a moral spada u praktični um).

- Leibniz je isto u krivu što stvaranje svijeta objašnjva spekulativnim umom jer su takve

stvari nedokazive. Za Boga znamo preko moralnog djelovanje (On šapuće našem

spekulativnom umu). Autentična teodiceja je dakle ljudima moguća, ali samo u upotebi

spekulativnog uma i ispunjavanju njegovih zaposvijedi.

-Postulati čistog praktičnog uma su stoga: egzistencija Boga i besmrtnost duše, ali ne u

smislu da oni dokazuju da Bog postoji. Ti postulati za cilj imaju učvrstiti ljude u

njihovom moralnom djelovanju što je na tragu Leibnizova optimizma: povjerenjem u

Boga mi smo u mogućnosti djelovati najbolje što možemo.

5. Radikalna kritika religije (radikalan-koji sve radi vrlo temeljito, sustavno, u kojem se

sve mijenja; temeljit)

5.1. Rezultati kritike uma uz dokaze Boga

Religija-nespoznajna vjera u transcendenciju

Kritika dokaza Boga-pokušaj da se religioznoj vjeri dade spoznajna izvjesnost

Kantova kritika dokaza Boga u okviru dijalektike uma:

1. Ona može pokazati da je mišljenje koje transcendira spoznaju nužno

antinomično

2. Um zapada u antitetiku kada pokušava ono što je beskonačno misliti kao

apsolutni totalitet

Prema karakteru dokaza Boga, Kant razlikuje dvije varijante nauka o Bogu:

1. Transcendentalna ontologija koja se služi kozmološkim ili ontološkim

dokazima Boga (pojmom iskustva uopće ili čistim pojmovima) i završava na

deizmu kao predodžbi uzroka svijeta

2. Prirodna teologija koja se služi ili fizikalno-ontološkim ili etičko-ontološkim

dokazom, polazeći od jednog određenog stanja, uzroku svijeta pripisuje

određena svojstva i zato dospijeva do jednog uzroka svijeta, to je teistička

pozicija

Drugim riječima: Bog deizma se za razliku od Boga teizma ne predočuje

antropomorfno.

Religiozna vjera time je u okviru transcendentalne dijalektike svedena na interakciju

spekulativnog uma, rasudne snage i –u slučaju teizma- snage uobrazilje.

Bayle, Leibniz i Kant se načelno slažu da se univerzalno važeća životna orijentacija

može postići jedino umom.

5.2. Kritika religije u antici

Ksenofan-grčki filozof i pjesnik, praotac radikalne kritike religije

-kritizira antropomorfizam u predodžbama bogova, on za njega objašnjava

različitost predodžaba o bogu, on tu kritiku provodi kao kritiku politeističkih

predodžaba

Sofist Protagora izražava se skeptično: '' o bogovima ne mogu ništa znati, ni da jesu ni

da nisu, niti, recimo kako izgledaju, jer ima puno toga što priječi znanje, nezamjetljivost

i to da je život kratak.

Prodik s Keja objašnjava da su bogovi samo mitske personifikacije z akorisne zemaljske

stvari. Pr. Posejdon je personifikacija vode.

Kritija iz Atene - Najradikalnija kritika, iz njegove satirske igre Sizif: lukava i mudra

glava je izmislila strah od bogova kako bi se zločinci bojali, uvela je vjeru u boga, koji

vječno živi i koji duhom vidi i čuje, ima nadljuski uvid, ako i potiho nešto loše snivaš,

bogovima to ne ostaje skriveno

- Njegova pozicija je anticipirala elemente novovjekovnog mišljenja

- On izumitelju religije pripisuje dobru nakanu: motivaciju za moralno i pravno

djelovanje treba ojačati, sredstvo je prevara

Thomas Hobbes- religija u državama treba ispunjavati stabilizirajuću funkciju zbog

čega suverenu dopušta da odlučuje o dotičnoj državnoj religiji.

5.3 Radikalna kritika religije u prosvjetiteljstvu

TRAKTAT O TRI PREVARANTA- anonimni spis u kojem je teza o religiji kao

svećeničkoj preveri provedena najradikalnije

- Prema njemu se 3 velike monoteističek religije svode na prevaru njihovih

utemeljitelja Mojsija, Isusa i Muhameda, a vjera se razotkriva kao praznovjerje

- Riječ ateist se do prosvjetiteljstva upotrebljavala za označavanje onih koji ne

priznaju 'istinsku religiju', sada se ateistom smatra onaj tko nema religiju, onaj

tko je antireligiozan, prema religiji neprijateljski nastrojen.

- Stalno se sumnjičilo prominentne i neprominentne autore da su napisali traktat

- Prominentni: Boccaccio, Pietro Arentino, Giordano Bruno i Campanella

- 1677. Se pojavljue Spinozina Etika-najnoviji tekst primjenjen u traktatu

- CILJ mu je narodno prosvjećenje zbog čega su stil i argumentacija više

popularnofilozofijski, umjesto akademskih domišljatih argumenata apelira se na

zdravi ljudski razum

- Pretpostavlja se da su potencijalni sljedbenici neobrazovani, potrebiti, potlačeni,

da ih se lako može zavesti, a da su utemeljitelji religija- obrazovani ili

bogatiiskustvom, motivi su im slavohleplje i želja za priznanjem

- Muhamed-predstavlja se kao prorok u izravnom doticaju s Bogom, jednom je

partneru dao da kao proročište govori iz špilje kako bi potvrdio muhamedov

status, zatim je muhamed dopustio sljedbenicima da kamenjem zatvore ulaz, da

se tako ukloni jedini svjedok prevare.

- Mojsije – također se predstavlja kao prorok u izravnom doticaju s Bogom, na

kraju je počinio samoubojstvo da mu se ne može pronaći leš te kako bi se

povjerovalo da se uzdigao do Boga

- Isus –sin Duha Svetoga i djevice, objašnjava se Marijinom tajnom ljubavnom

vezom. Isusovo uskrsnuće se poziva na jednog trakijskog kralja koji si je dao

sagraditi podzemnu prostoriju u kojoj je daleko od očiju svojega naroda proveo 3

godine, te se nakon toga pojavio pred narodom

- To da je Bog vodio Židove kroz pustinju pojavljujući se noću kao vatreni stup, a

danju kao oblak : vođe karavane su noću vatrom ravnali karavane, a dimom

danju. Pritom se osljanjaju na 4. Mojsijevu knjigu u kojoj je molio svog tasta

Hobaba da Židovima pokaže put.

- Tehnike manipuliranja: zastršivanje Božjom kaznom, osjećaj posebnosti

- Utemeljenja religije se interpretiraju kao instrumenti stjecanja i osiguravanja

slave i moći, oni varaju

Temeljni motivi prosvjetiteljstva : kritika neznanja, nekritičkog tradicionalizma,

predrasuda i autoriteta. Služenje vlastitim razumom, jednakost svih ljudi.

Hobbesov argument- nitko nije dužan vjerovati nekom proroku što sam ne može

provjeriti, prorok se mora dokazati činjenjem čuda

Spinozina historijska i imanentna kritika- Biblija sačinjava popis proturječja

-antropomorfne predodžbe rezultat su toga što se teološko mišljenje čovjeka

projecira u prirodu; što se ljudska vrednovanja pripisuju Bogu; što ondje gdje zakaže

spoznaja uskače mašta. Kada više ništa ne pomaže, religija se poziva na to da su Božje

odluke nedokućive. Božja volja je azil neznanja.

No, teorija duše iz traktata, gdje se govori da svjetska duša u Suncu koja upravlja

svijetom, te se tu radi ono što se predbacuje traktatu, spoznaja se zamjenjuje maštom.

5.4. Ocjena radikalne kritike religije

Zasluge:

-upozorila na ideološku, političko-instrumentalnu funkciju religije (odnos politike i

religije je središnja tema prosvjetiteljstva)

-pretpostavka za nemanipulirano priznanje zakona-odvajanje države i crkve

-religije se konstatiraju kao predmet historijskog istraživanja

-temeljni stav da se ide za svjetovnim objašnjenjima umjesto nadumnim i protuumnim

- skeptično suzdržavanje od suda bolje je nego tvrdnja tobožnjeg znanja

Problemi:

-redukciji religije na neznanje i prijevaru: religiozna vjera je prema tome ili zabluda ili

laž

-kritika se provodi kao kritika vladajuće ideologije

-u različitim vremenima religiozne su zajednice također mjesta utjehe i protesta protiv

potlačivanja i vlasti, tu bi se njena nadomjestivost trebala prodiskutirati.

6. VJERA PRAKTIČNOG UMA

Bog-ideja dobra u religioznoj filozofiji:

-Toma A. daje tri kozmološka, jedan teološki dokaz Boga, dokaz koji se orjentira

pojmovima vrijednosti:

a) u stvarima nalazimo više ili manje dobroga, istinitoga ili plemenitoga, ovisno koliko

su blizu nekom principu-najviše istinitom, najbivstvujućem

b) ono kojem najviše pripada svojstvo neke vrste je i uzrok svih stvari s tim svojstvom

c) postoji uzrok bitka, dobrote, svakog savršenstva=Bog

problemi dokaza:

-vrednovanja se uzimaju kao stupnjevi bitka

-Kant-religiozne ideje pokazuju se kao nužnosti mišljenja iz perspektive praktičnog uma

– Postulati čistoga praktičniga uma

Kantovo postavljanje problema: realizacija najvišeg dobra:

-u Kritici praktičnog uma

-u Kritici rasudne snage

-praktični um određuje pojam najvišeg dobar kategoričkim imperativom (nalaže da se

pazi na slobodu svakog čovjeka, potiče blaženstvo u okviru morala svakog prema

općevažećim pravilima)

-blaženstvo-svatko treba postati sretan na svoj način, ne na račun drugoga, pomagati

drugima u okviru svojih mogućnosti

-sebi htjeti blaženstvo-limitirano samoljublje-umno samoljublje

-težnja prakt. uma - određenje najvišeg dobra: krepost je najpreče dobro, zatim

blaženstvo.

-kat. imperativ - princip za određenje cjelokupnog predmeta moralnog djelovanja –

najvišeg dobra-važi a priori, nužni objekt volje, noevisno o iskustvu

-mogućnost realiziranja najvišeg dobra mora se moći uvidjeti - kad bi se mogućnosti

spoznale a priori tada bi realiziranje najvišeg dobra bilo zajamčeno

-2 pravila djelovanja najv.dobra: kat.imper., pravila da se teži umnom blaženstvu

-postizanje najvišeg dobra ne može se zajamčiti pojedincu ni kada djeluje prema

ćudorednom zakonu koji važi a priori, uz pretpostavku savršenog djelovanja u

pragmatičnom pogledu jer čovjek nije uzrok svijeta i prirode (Kant)

-postizanje najvišeg dobra - slučajna sreća, uvjeti se ne mogu spoznati i ne može se

djelovati na njih, nema pravila

-zbog toga Kant shvaća da je njegova moralnofilozofska koncepcija ugrožena u Kritici

praktičnog uma

-u Kritici rasudne snage – učinio moral ovisnim o umnoj religiji, ni onaj tko poriče

opstojnojst Boga i besmrtnost duše ne može se odreći obvezanosti kategoričnim

imperativom - moralni zakon je obvezatan, neovisno o najv.dobru kao krajnjoj svrsi

-mogućnost najvišeg dobra nužno je shvatiti jer je najviše dobro a priori nužnog objekta

praktičnog uma

Opstojnost Boga i besmrtnost duše kao tobožnje jamstvo najvišeg dobra:

-pod postulatom čistoga praktičnog uma Kant razumije teorijski stav koji se ne može

dokazati ako je neraskidivo vezan za praktični zakon koji važi a priori

-postulati s krepošću trebaju prikazati uvjete za ostvarenje najvišeg dobra :

1) potpuna primjerenost osjećaja moralnom zakonu - ovdje Kant mijenja pojam

najvišeg dobra

-postulira rješenje problema besmrtnosti duše

-potpuna krepost bi trebala biti moguća u nadzemaljskoj opstojnosti

-pojam besmrtnosti duše se ne može dokazati

-besmrtna duša kao čisto umno biće nije kreposna

-s obzirom da moral nije uvjet da čovjek postigao umno blaženstvo jer nije ozrok svijeta

i prirode mora se postulirati opstojnost uzroka cjelokupne prirode koji je različit od

nje

-Bog kao vrhovni uzrok treba moći razdijeliti blaženstvo prema moralnosti osobe

-besmrtna duša ne može osjetiti blaženstvo jer ne može razlokovati zadovoljstvo i

nezadovoljnstvo - svojstvo konačnih bića

Religija kao moral ili moral bez religije:

-Kantovi postulati čistoga i praktičnoga uma kreposniku trebaju utemeljiti nadu i

utjehu s obzirom na zlo u svijetu - njegova vlastita pravda bi se trebala nadati potpori

više pravednosti

-davanje smisla nije moguće pomoću teroijskog uma – Kant

-religija treba biti u službi morala

-redukcija religije na moral – rel.proistječe iz potrebe kreposnika za nadom i utjehom

-kreposnik koji je svjestan svoje konačnosti i unatoč tome ne klone duhom te drži do

moralnosti u svrhu unapređenja najvišeg dobra-dokazuje praktičnu relanost slobode

-Kant razvija umnu religiju čije je prihvaćanje slobodna odluka, nije samo posljedica

kritike spoznaje i njegove moralne fil., nego moralnog redukcionizma u rel.fil.

7. Psihološki i neurološki redukcionizam

D. Hume „Prirodna povijest religije“2 religijskofilozofska pitanja:

1.Temelj religije u umu

2.Temelj religije u ljudskoj prirodi

Temelj religije u umu

-cilja na mogućnost spoznaje i mišljenja

-tiče se dokaza Boga (teorijskog i praktičnog uma)

-ako ideološkokritički pogled religiju tumači kao proizvod instrumentalnog uma,

radikalna kritika religije može se podvesti pod ovu teoriju

-kritika religije-kritika intresa vlasti, kritika neznanja (vjernici=prevareni ljudi)

Temelj religije u ljudskoj prirodi

-empirijsko pitanje na koje treba odgovoriti opisnim ustvrđivanjem činjenica

-do monoteizma ljudi dospjevaju prirodnom upotrebom uma (blizak mu je

fizikalno-teološki dokazu svim stvarima prisutna je svrha; umnog začetnika mi

si predočavamo kao jedinstvenog i nedjeljivog)

spoznatljivost umnih prirodnih zakona umnog začetnika čini prihvatljivim,

upozorava na svrhovitost

7.1. Humeov psihološki redukcionizam kao

prirodnopovijesno objašnjenje pozitivnih religijskih sustava

politeizam nastaje iz svakodnevnih životnih problema (neizvjesnost, strah, bolest)

religija je strategija ljudske psihe koja se javlja kada zakazuje spoznaja i

tehničko umijeće

sustav politeizma donosi određeno zadovoljenje jer se nalaze načini za ophođenje

sa nepredidivim okolnostima. Bogove se može umiriti, oraspoložiti ih da budu

milostivi

monoteizam ima temelj u umu, ali može nastati i iz politeizmačovjek se želi

dodvoriti samo jednom božanastvu, veličajući ga sve dok ono ne postane jedino

-takav monoteizam počiva na neznanju pa stalno zastranjuje u politeizam

Humeovo psihološko objašnjenje podrijetla religije pretpostavlja neznanje kao

uvjet

-neznanje čovječanstva u ranoj povijesti, djeca, određeni soc.slojevi

znanjem ostaje samo ona religioznost koja svoj temelj ima u umu

Pozitivne religije Hume smatra pukom zabludom, tvorevinom mašte

Ljudi razlikuju svjetovno i sveto, ali ih kriteriji shvaćanja realnosti iz područja

svakodnevnog, svjetovnog ne sprečavaju da vjeruju u realnost bogova

Psih.redukcionizam treba objasniti zašto se tobožnje tvorevine mašte smatraju

realnima

7.2. Mistika i izvjesnost realnosti

Andrew Newberg-računalna slika moždanih aktivnosti pri meditaciji različitih

religijskih zajednica

-ispitanici stanje u meditaciji opisuju kao oslobađanje granica svojega ja i vjeruju

u realnost te transcendencije i izvan meditacije

-slika pokazuje neaktivnost gornjeg tjemenog režnja-„orijentacijskog polja“

Orijent.polje ne dobiva impulse od osjetilnih organa pri med.

Tako mozgu ostaje samo zamjedba koja se čini jako realnom:da je sebstvo

beskrajno i povezano sa svime što duh zahvaća

Sebstvo se sjedinjuje s onim što meditanti svaki puta misle zbog svoje kulturne

pozadine (npr. katolci s Bogom)

Ovi pokusi dokazuju da se netko uistinu nalazi u stanju koje opisuje, to je za njih

fizička realnost

Drugi pristup cilja na podrijetlo religije

Newberg: svi ljudi posjeduju mističnu nadarenost-ljudi imaju urođen dar za

samotranscendenciju (očarani smo glazbom, ljepotom prirode, zaljubljujemo se)

Kako taj ljudski dar stvara religiozne sadržaje on priznaje da možemo samo

spekulirati, a to prikazuje kroz priču (str.104.)

*Priča govori o lovcu iz prapovijesti koji traži meso da nahrani pleme, gladan je, luta

i sanja o savršenom jelenu. Jedino to ga drži na životu i jelen u njegovoj mašti

postaje „nadjelen“, koncentrira se na tu predodžbu i sjedinjuje s njom. Ako

kasnije ustrijeli jelena mogao bi to shvatiti kao poklon „velikog jelena“, a ako i

svoje pleme uvjeri u to ili ako oni dožive slično, od toga nastaje mit koji se

razvija.

I ovdje se kao kod Humea radi o rješavanju egzistencijalnog problema,

prevladavanju straha i očaja

Izvjesnost realnosti religioznog iskustva (Newberg): vjerodostojna, posreduje

osjećaj sigurnosti, a to je utemeljeno u biti mističnog iskustva

-naslijeđena sposobnost iskustva spiritualnog sjedinjenja jest istinski razlog

postojanosti religije, ona učvršćuje religioznu vjeru u nečem čvršćem i dubljem

nego što je to čisti um te Boga čini realnošću koja se ne može ukinuti idejama i

koja nikad ne zastarijeva

Zato se religiozne predodžbe pripisuju realnosti i kada su znanosti i tehnologija

razvijenije

Pitanja: zašto bi religiozno iskustvo i kasnije bilo nužno, ima li ono u svakom

slučaju pozitivan učinak na život?

7.3. Religija kao infantilni kulturni bijeg

Sigmund Freud polazi od mističnog doživljaja („oceanski osjećaj“)

-Taj doživljaj smatra normalnim u zaljubljenosti npr., a u religiji neurotičnim

poremećajem

-ljudi u procesu odrastanja uče razlikovati ja i ne-ja, uče se da su neugodna

iskustva u životu neizbježna

-princip realnosti dio je odrstanja i psihičke ravnoteže

Zašto karakteristika infantilne razvojne faze ostaje kod mnogih odraslih?

-on tu vidi izraz želje za uspostavljanjem narcizma iz djetinjstva

-zbog iskustva velike nelagode koju si osoba ne želi priznati on bježi u oceanski

osjećaj koji ga usrećuje

-kroz vjeru u transcedenciju frustrirajuća realnost se obezvređuje

3 izvora nelagode: vlastito tijelo, izvanjski svijet, socijalni odnosi

Rješenje za Freuda: razvijanje kulture odnosa koja će između odricanja od

nagona i ispunjenja želja uspostaviti takvu ravnotežu da se princip realnosti

može nametnuti te da prestane bijeg u narcizam iz djetinjstva

Za njega je religija niža psihička realnost

7.4. Mistična transcedencija kao viša realnost

Newberg, s druge strane pokušava dokazati da je mistična transc.viša realnost

to se čini kao neurološki dokaz Boga

Polazi od svakodnevnog iskustva realnosti i subjektivnog iskustva sebstva

koja je od tih realnosti izvorna zbilja

Prema znanstvenom shvaćanju, svaka je realnost izvorno materijalna. S druge

strane, sve zamjedbe egzistiraju u duhu. Zamjedba je dana samo kada se javljaju

neurološki impulsi i signali. Ako je mistična transc.samo neurološka aktivnost,

onda tako možemo reći i o svim ostalim iskustvima.

Prema Newbergu, je li nešto realno određujemo prema tome da li se osjeća realno i

kroz usporedbe s poznatim realnostima (npr. u snu su događaji realni dok san

traje)

Ono što je manje realno mora biti sadržano u onome što je realnije (npr san u

duhu onoga koji sanja) (str.108. PROČITAJTE SI SAME, BOLJE ĆETE

SKONTAT XD)

N.neurološki „dokaz“ egzistencije Boga uopće nije uvjerljiv.

Kriterij realnosti ne može se ograničiti na to da se nešto osjeća kao realno

Da li se doživljaji mogu integrirati u jedinstvo iskustva, da li uspjeva djelovanje

koje odgovara tom iskustvu i koje ga potvrđuje te da li komunicirana iskustva u

ljudskoj jezičnoj zajednici napokon mogu pistići univerzalno priznanje?

Zašto bi jedno stanje gdje se ne dopušta razlikovanje ja i ne-ja bilo više u odnosu

na stanje u kojem su ta razlikovanja moguća

8. Evolucijski i povijesnofilozofski redukcionizam

Religiozna sposobnost čovjeka i njezino razvijanje u pozitivnim religijama objašnjena

je kao biološka prednost u borbi za preživljavanje i razvitak čovječanstva.

Newbwergov redukcionizam dolazi do zaključka da čovjek posjeduje nasljeđenu

sposobnost da doživljava stanja jedinstva te da mnogi ljudi takva stanja tumače kao

prisustvo neke više duhovne moći.

Newberg pretpostavlja da izvorno neurološke strukture i funkcije, iz kojih proizlazi

razvoj religije, jesu u svezi s razmnožavanjem i seksualnošću. S evolucijskogteorijskog

gledišta sposobnost za mistično iskustvo (koje je temelj svih religija za Newberga) je

zapravo nusprodukt razvoja seksualnosti. On smatra da religiozne predođbe djeluju

protiv frustracija zbog izvjesne smrti, kontigentnog iskustva i tjeskobe, dajući čovjeku

utjehu i pouzdanje.

Newberg smatra kako nije točno da ljudi izmisle nekog snažnog Boga i vjeruju u njega

kako bi dobili osjećaj egzistencijalne sigurnosti nego se Bog u najširem smislu pojma

iskazuje u mističnoj spiritualnosti. To stajalište se svodi na to da se ljudska duša

obogaćuje religioznom uzmnožnošću (sposobnošću za mistično iskustvo) i to je za njega

evolucijska prednost.

Newberg kaže da se spiritualne spoznaje uvijek tumače na uman način, ali i da nije

neurološki 'nenormalno' ne zanimati se za religiju.

Prvo filozofskopovijesno tumačenje religije potječe od Gottholda Ephraima Lessinga

koji je napisao spis Odgoj ljudskog roda.

On preporučuje da religije shvatimo kao nužne stupnjeve razvoja ljudskog razuma jer

se na taj način izbjegavaju religijski sukobi i istodobno se čovječanstvo prikazuje kao

obrazovno sposobno.

Lessing objavu smatra nužnom i važnom kao što to smatra za važnost odgoja za

pojedinog čovjeka (odgoju nije svejedno kojim redom razvija snage čovjeka, tako se i

Bog prilikom objave drži određenog reda). Bog se mora pridržavati pedagoških zakona

(objava ne daje čovječanstvu nešto što ljudski um ne može sam spoznati, samo ona to

daje prije). ''Oblikovanje objavljenih istina u istine uma je nužno, no one kada su

objavljene nisu još bile istine uma, objavljene su s razlogom da to postanu.''

Lessing stalno pretpostavlja objavu, kaže da bi se ona mogla shvatiti kao intuitivno-

simbolički i alegorijski način spoznaje čovjeka kasnije zamjenjen diskurzivnim načinom

spoznaje. Stari zavjet razumijeva kao početnicu za djecu.

Na početku ljudskog razvoja se nalazi politeizam, a cilj je moral koji ujedinjuje sve

ljude – univerzalno važeći moral. Za moralni odgoj time je dobivena predodžba o

jedinom zakonodavcu i zakonu koji važi za sve.

Kohlberg -> shema od tri stadija:

1. Predkonvencionalni stadij – obuhvaća stupanj nagrađivanja i kažnjavanja u

odgojnom procesu, te drufi stupanj odnošenja prema određenim osobama od

autoriteta. Moralni sudovu – strah od kazne ili izglednost nagrade

2. Konvencionalni stadij – moralni sud se orijenitra na učincima na odnose u okružju

(prijateljstvo, ljubav, obitelj), zatim prema stabiliziranju društvenih odnosa. Drugi

stadij je važan zbog misli o vječnom životu, besmrtnosti duše (u odgoju to

predstavlja viši stupanj slobode) iako misao o vječnom životu ide povrh

zemaljskog života pojedinca. Duhovni odgoj vodi do uvida važnost moralnih

propisa ovisi o svjetskoj sreći.

3. Postkonvencionalni stadij – u trećoj dobi svijeta, čovječanstvo dostiže čistotu srca

koja nas čini sposobnima da krepost volimo zbog nje same (to vodi do potpunog

provjećenja). Tako je postignut odgojni cilj, a moralni sud je orijentiran na

principe i izdiže se iznad svih konvencionalnih veza.

Prema Lessingu, odgoj se javlja u obliku religije zbog didaktičke sposobnosti religije

za zadatak, ona je didaktički opravdana kao vrlo prikladno sredstvo moralnog odgoja te

je religija pedagoški opravdana.

Hegel – filozofija religije za njega nije empirijska znanost, ali ona prikazuje razvoj

religije u mediju mišljenja stoga pokazuje istinu religije.

Auguste Comte – u vrijeme djetinjstva društva instinkti za materijalno uzdržavanj su

bili snažniji od spolnog instinkta; neprijateljske strasti su, nakon fizičkih požuda, glavni

poticaj za opstanak.

Comte postavlja pitanje o 'temeljnoj poticajnoj snazi' razvoja. Ona je uzrokovala

razvoj industrije (tehnika i znanost) i društva organiziranih u države.

Statičko promatranje industrije i države pokazuje da su one moguće na temelju

zajedničke slike svijeta, a dinamičko promatranje pokazuje da je povijest društava

uvjetovana poviješću ljudskog duha.

Comte razlikuje 3 svjetonazora nužnih razvojnih stupnjeva duha:

1. Teološko stanje – Comte ga dijeli na 3 faze:

a) fetišizam – bit prirodne religije i magije, to je doba procvata teološkog

stadija; u stadiju fetišizma ne postoje čuda.

b) Politeizam – prijelazna forma k monoteizmu

c) Monoteizam – forma raspada teološkog stadija; visoki oblik religije

Teološki stadij smatra nužnim razvojnim stadijem; Comte vidi dijalektički odnos

između empirije i teorije; teološki stadij otvara put duhovnom razvoju.

Teološka filozofija je razvijala smisao za moral. Funkcija religije se ostvaruje

iskustvom, molitva je odnos prema konkretno pomažućem Bogu (kao mistično iskustvo

o kojem govori Newberg.

Comte vidi svrhu u stvaranju svećeničke kaste koje su utemeljile prvo odvajanje

teorije i prakse.

Teološki stadij i socijalnu strukturu oblikuje tako da se omogući duhovni razvoj –

pozitivni duh sve više osvaja područja ljudskog života.

2. Metafizičko stanje – forma u kojoj se događa duhovno osvajanje ljudskog života iz

teološkog stadija.

3. Pozitivno stanje – Izgradnja pozitivnoznanstvenih stavova

Dugačko je, ali skraćivanje bi, po mojem mišljenju, bilo opasno po razumijevanje....

9. poglavlje- Socijalno-funcionalni redukcionizam

Uvod

Legenda: za Durkheima pišem uglavnom D.

za Newberga N.

a za Niklasa Luhmana L.

-psihološka, moralna i filozofskopovijesno-razvojnologička tumačenja religije koja se

razrađuju u okviru filozofije po Comteovom konceptu slijevaju se u teoriju društva i

njegova razvoja->sociologiju

-razvila se sa 19. na 20. st.; inspirirana filozofijom premda se sebe razumijeva kao

empirijsku znanost

-Emilu Durkheimu je to samorazumijevanje bilo temelj sociološkoreligijskih

istraživanja koja je izložio 1912. u glavnom djelu Elementarni oblici religijkog života:

-po postulatu sociologije nijedna ljudska institucija ne može počivati na

zabludi i laži jer inače ne bi mogla opstati

-tako je i religija utemeljena u prirodi stvari i ovisi o zbilji te ne postoje

pogriješne religije; one su na svoj način istinite na različite načine i odgovaraju danim

uvjetima ljudskog postojanja

9.1. Religija kao simbolički stabilizirana kolektivna svijest

-zbilja o kojoj religije ovise jest društvo-po Durkheimu

-ono istinito kod elementarnih oblika religijskog života (što je saznao preko istraživanja

američkog i australskog totemizma kao elementarne religije) treba važiti i za razvijenije

oblike tj. može se na njih ekstrapolirati (zaključiti/zaključivati o neutvrđenim podacima

i odnosima među njima na osnovi postojećih podataka)

-definicija religije: Religija je čvrsto povezan sustav uvjerenja i običaja koji se odose na

svete tj. izdvojene i zabranjene stvari, naime sustav uvjerenja i običaja, koji sve svoje

pristalice sjedinjuju u jednu te istu moralnu zajednicu zvanu crkva

-važan je sustavan karakter neke religije koji obuhvaća vjeru i obred jer se time

isključuju praznovjerja i ostaci prijašnjih propalih religija, važno je razlikovanje

svetoga od profanog i utemeljenje moralne zajednice- no ispada da se prisilno mora

zaključiti da je religija proizvod društva

-ipak, religija može (znači, i ne mora) utemeljiti moralnu zajednicu zato što je ona

kolektivna stvar; potrebno je razlikovati razliku između društva koje stvara religiju i

moralne zajednice koja pripada religiji (ja tu moralnu zajednicu sebi pojašnjavam kao

kategoriju koja je iznad kategorije nekog društva npr. američkog; ona može obuhvatiti i

druga društva kao npr. njemačko—ajmo ljudi malo logike:D--- )

-odnos religije i magije nije međusobno isljučujući; magija je poseban slučaj religijskog

vjerovanja i razvija se iz religije; njezine snage misle se kao nešto što je izvan društva

-totemtizam je elementarni oblik religijskog života jer u njemu dominira pojam

kvazibožanskog principa koji je mišljen u životinjskom ili biljnom obliku, ne počiva na

osjećaju prema prirodnoj pojavi nego na duhovnoj razradbi koja se izražava u

simboličkom odnosu

-totemi su obično neznatne i beznačajne stvari: gušter, gusjenica, šljiva, štakor, žaba,...

rijetko se javljaju dojmljive stvari poput zvijezda ili važnih vremenskih fenomena, oni

su samo izvor religioznosti, simboli

- materijalni oblik totema ništa ne znači; to je zato što je središte kulta bog ili božanska

snaga hipostazirana(nešto apstraktno i pojmovno zamišljeno kao supstancijalno) kao

sam klan

-D. sad objašnjava to obogotvorenje društva: u odnosu individuuma prema Bogu i

društvu individuum je inferioran i ovisan; u oba slučaja on se žrtvuje, ima obveze koje

su u bitnome moralne (ovdje riječ moralan ima dvostruki smisao: etičan i duhovan) koje

ako ne ispuni, stižu sankcije

-etički spekt moralnosti ne dopušta pitanje o neposrednoj individualnoj koristi ili šteti,

dok duhovni potiče motivaciju kroz strahopoštovanje

-te obveze nisu više doživljene kao naputci inividua već kao glas društva što izaziva

respekt

-respekt se temelji na zajedničkim autoritetima koje D. naziva mnijenje- izvor autoriteta

-znanost ispravlja pogriješke autoriteta; ona autoritet također crpi iz mnijenja no ako

neki narod ne vjeruje u znanost, ona ne može na njega utjecati

-čovjek koji se pokorio svojemu bogu i stoga vjeruje da je on uz njega pristupa svijetu s

povjerenjem i osjećajem povećane energije; kolektivna moć nije samo izvan nas, ne

pokreće nas samo izvana

-ona nas mora prožeti i u nama se organizirati i postaje integralnim dijelom našeg bića,

čini ga jačim i većim (npr. politički skupovi: na njima se bude strasti i izvršuju djela do

kojih individue ne bi došle bez grupne dinamike) no s druge strane pod utecajem

sveopćeg zanosa najneugledniji i najbezazleniji građanin preobražava se u junaka ili

krvnika

-takvo jačanje individuuma u društvu usporedivo je sa vjernikom koji vjeruje da osjeća

blagonakloni pogled svojega boga

-tezu: „Čovjek je čovjek samo zato što je civiliziran“ potkrepljuje D. tvrdnjom da čovjek

kad se rodi zatječe stanje koje ima nasljeđena znanja i to mu tek daje mogućnost da

bude čovjek

-stvarima koje simboliziraju društvene snage se pripisuje posebna vrijednost, posebno

dostojanstvo

-2 vrste predodžbi u našoj svijesti oblikuju dvije vrste mentalnih stanja: svijet pofanih

stvari i svijet svetih stvari

-„svet“ znači izdvojen i posebnog dostojanstva

-samo društvo posvećuje sebe i ono što je za njegovo funkcioniranje važno i zato jer se

posvećuje, izbjegava kritiku i manipulaciju individua u profanom životu

-D. izjednačava funkcionalnost društvenih normi sa svetim u religiji

-australski domoroci se periodički sastaju zbog rodbinskih veza i svetkuju dulje

vrijeme; uslijed grupne dinamike nastaje uzbuđenje koje se iskazuje u ekstatičnom

pjevanju i plesanju+ ukrasi i maske->tu D. vidi nastanak religije i opravdanje da čovjek

pomisli kako postoje dva svijeta: profani i sveti

-simbol totema je i znak srodstva i na svetkovinama je sveprisutan, na njega se prenose

osjećaji

-kako je totemski simbol prisutan u svakodnevnici, sveta snaga može se prenijeti i na

druge stvari->problem je što bi simbol totema mogao biti izabran izvan religije dok D.

nudi rješenje da se radi o totemima koji se osobito često pojavljuje na mjestima

svetkovina pa bi se izbor toterma mogao pogoditi s nastankom religije

-totemi se misle kao izvorna mjesta božanskih snaga, a na svetkovinama se doživljava to

da ih prisvajaju i ljudi

-božanske snage određuje cjelokupan život, socijalni i prirodni, prebivaju u ljudima,

discipliniraju svijest, omogućuju rast biljaka i razmnožavanje životinja->zbog

dvostruke prirode religija bi mogla biti plodno tlo na kojem su izrasli svi bitni zametci

ljudske kulture

-uspoređuje se Durkheimov stav sa rezultatima istraživanja Newberga: oba

pretpostavljaju da religija nastaje na temelju ljudskog doživljaja oslobođenja od granica

i uzdizanja koje N. može dokazati neurološki

-N. taj doživljaj izvodi iz individualne meditacije i pretpostavlja pristup nekoj

transcedentalnoj realnosti, a D. iz kolektivne ekstaze, poseban oblik iskustva zajednice

-o nastanku religije N. priča priču o usamljenom lovcu koji meditira a D. o zajednici

koja samu sebe slavi, posvećuje se i postaje izvorom snage

-pretpostavka je da je individualna meditacija ipak kasni fenomen religijskog razvoja

kada se u društvo i religiju probije individualizam koji omogućuje da pitanje o

individualnom izbavljenju postane prioritetna tema za religiju

-mogu nastati individualne religije ali se i one samo u individualnom obliku prenose na

kolektivne snage; radikalna tj izvorno individualna religija je po D. nemoguća, u

individualnoj meditaciji može nastati jedino filozofija

Zaključak: religija je po D. uvijek jedna funkcija društva kao i druga iskonska duhovna

područja čovjeka

9.3. Religija kao komunikacija u graničnom području

-misli da je religija fukcija društva drži se i Niklas Luhmann

-ljudi su psihički sustavi, društvo je socijalni sustav; psihički sustavi su osnova ali ne i

sastavni dio socijalnog sustava

-između njih posreduje komunikacija koja se događa u mediju smisla

-smisao je sve što dopušta diferenciranje, strukturnu tvorbu, oblikovanje, red

-izgradnja nekog reda je redukcija kompleksnosti koja je nužna jer se sustav nalazi u

odnosu spram okolnog svijeta koji je otvoren i njega sustav nikad ne može dovesti u

potpun red

-redukcija uređuje svijet u mjeri da se sustav može održati tj. ostati sposoban za

djelovanje

-red se u mediju realizira uz pomoć različitih kodova i diferencira u podsustave koji

omogućuju specifiranje njegovih odnosa spram okolnog svijeta

-ukoliko svi kodovi stvaraju red i upućuju na jedno, ne posredstvom njih diferencirano

područje, oni su funkcionalno ekvivalentni

-ukoliko funkcije ispunjaju na različite načine onda su diferencirani

-da bi omogućili razlikovanje, kodovi moraju biti u najmanju ruku binarni da se zaštite

od paradoksa svog jedinstva npr. ako primjenimo kodove na samima sebi i pitamo se je

li dobro razlikovati dobro i zlo

-zato postoje kodovi za samoosiguranje koji koriste pozitivnu vrijednost: dobro je

razlikovati dobro i zlo; logička i metodologijska istina jest razlikovanje istine od laži

-religija je iznimka; ona za društveni sustav ima funkciju da neodredivi svijet, jer je i

izvana (okolni svijet) i iznutra (sustav) nedovršiv, transformira u odredivi, u kojemu

sustav i okolni svijet mogu biti u odnosima koji na obje strane isključuju proizvoljnost

promjene

-paradoksi jedinstva kodova onemogućuju dovršivost putem sustava a sustav bi se zbog

neprestane refleksije mogao srušiti u bezdan

-zadaća religije je učiniti taj rizik podnošljivim; ono neodređeno postaje nešto što može

komunicirati

-za to koristi religija šifre -same su svoj smisao; konstruiraju znanje stavljajući ono

određeno na mjesto neodređenog(prikriveni prazni horizont, nema realnost)

-taj horizont se zajednički doživljava kao ono što kontigentni oblik čini nužnim i postaje

iskusiv->zato je nužno šifriranje

-ono odredivo je imanencija; u njoj su primjenjivi diferencirani kodovi i moguće je

komunicirati svjetovni smisao(stvoriti komunikaciju u mediju smisla )

-paradoks jednistva kodova upućuje na njihovu kontigentnost jer ih sustav stvara na

bilo koji način da bi uspostavio red

-preko pozitivne vrijednosti koda sustav ih reduktivno osigurava(po meni, mislim da ih

"očisti" i ostane neki ostatak na koji se može osloniti i stvarati red)

-u odnosu prema okolnom svijetu ostane neki suvišak na neodređenom (mislim, da ga

sustav ne zna pravo negdje smjestiti a da ne poremeti njegovu strukturu) i tu uskače

religija sa svojim kodom koji taj suvišak obuhvaća u kodu transcedencije

-ono neodređeno se dakle može komunicirati šiframa tj. formulama (ali preko religije,

jer običan sustav to ne može)

-bog je jedna takva formula kontigencije, njome se ništa ne određuje ali se komunicira

granica odredivoga (dakle, tu se vidi koliko se daleko sve može određivati) i ta granica se

događa kroz paradokse npr. numinozno kao strah i kao fascinacija (gdje mi osjećamo

kao da smo, opet si ja tako to pojašnjavam, stvarno na granici mogućeg ili barem nama

podnošljivo shvatljivog)

-u toj fascinaciji, dakle na granici, nalazi se negativna vrijednost koda koja je označena

kao transcedencija: sve je u bogu i sve se u bogu može razlikovati

-govoriti o svetim stvarima ustvari reprezentira i komunicira jednistvo imanencije i

transcedencije

-po evoluciji sustava ono neodredivo može se prenijeti u područje odredivog no kodovi

su neukidivi kao i religija kao funkcija društva

--ako tko hoće objašnjenje preko Kanta, ima i to:

-antinomijom teorijskog i praktičnog uma Kant je komunicirao da kodovi morala i

spoznaje upućuju na ono za njih neodredivo te je uveo šifre kontigencije slobodnog

držanja istinitim kao religiju:granica određenog

-ta granica sadrži paradoks:pojam slobode ovdje znači samozakonodavstvo(sami si

dajemo po kojem zakonu djelujemo ili?) no samovolja po kojoj djelujemo kako nam

drago se tome suprostavlja

-i sad se tu javlja paradoks jedinstva kod koda jer kad se to primjeni na moral dobijemo

pitanje postoji li sloboda za slobodu?-autonomija tj. samozakonodavstvo treba biti

obrana od te samovolje->Kantova umna religija po L. ispunjava funkciju religije

-L. socijalnofunkcionalni redukcionizam manje objašnjava i opisuje od D. teorije ali kad

to čini, čini to na visokom stupnju apstrakcije primjenom vokabulara teorije sustava i

na taj način pojam funkcije religije stvara temelj za usporedbu različitih religija i

religijskih filozofija