Skripta - Krivicno pravo

Embed Size (px)

Citation preview

Krivicno pravo i krivicnopravna zastitaKrivicno pravoPojam krivicnog pravaKrivicno prava je grana pozitivnog prava (a moze se shvatiti i kao naucna disciplina) ciji su osnovni cilj i svrha postojanja obavljanje zastitne funkcije. Ta se zastita ostvruje propisivanjem odredjenih drustveno opsasnih ponasanja kao krivicnih dela i propisivanjem krivicnih sankcija za ta dela, kao i uslova za njihovu primenu prema uciniocima krivicnog dela. Drugim recima, cilj krivicnog prava jeste suzbijanje kriminaliteta i zatita najznacajnijih i vrednosti od ponasanja koj ih povredjuju ili ugrozavaju. Krivicno pravo je zakonsko pravo, jer jedini pravni akt kojim se moze propisati krivicnopravna norma jeste zakon, za razliku od drugih grana prava koje sadrze i druge pravne norme. Medjutim, za postizanje cilja krivicnog prva nije dovoljno samo da norme budu propisane vec je vazno da se one zaista primenjuju (stoga danasnja kaznena politika i nije dobra, jer nije cilj povecavati kazne, mnogo je vaznije da kazna zaista stigne do izvrsioca, pa makar i njena tezina bila manja, imace vise efekta). Cilj krivicnog prava jeste da deluje na ponasanje coveka. Drustvo putem njega izrazava svoje ocekivanje da ce se clanovi drustva uzdrzati od vrsenja ponasanja koja su proglasena krivicnim delima. Treba napomenuti da drzava nije u stanju da obzbedi primenu krivicnih sankcija prema svim uciniocima krivicnih dela i da mnogi od njih ostanu neotkriveni. Iako to zaista i nije moguce, ipak treba imati u vidu da suvise selektivna primena krivicnog dela slabi njegovu funkciju. Krivicno pravo u objektivnom smislu predstavlja krivicno pravo shvaceno kao sistem zakonskih normi i kao deo pozitivnog prava.. Sistem zakonskih normi koji cine krivicno pravo moze se podeliti na dve celine:

Opsti deo koji sadrzi odredbe relevantne a sve ili vecinu krivicnih dela. Posebni deo koji sadrzi pojedina krivicna dela, odnosno kojima se odredjena ponasanja proglasavaju krivicnim delima.

Krivicno pravo u subjektivnom smislu predstavlja pravo na kaznjavanje i pripada samo drzavi. Ostvarivanje tog prava nije neograniceno, te iako se samo pravo ne moze osporiti ipak se mora stalno preispitivati. Naziv u vecini zemalja koristi se naziv Kazneno pravo, sto je bio slucaj i u naso starijoj literaturi. Kod nas kazneno pravo ima siri smisao, pa bi zbog toga bilo neprihvatljivo koristiti ga umesto termina krivicno pravo (kazneno pravo obuhvata vise grana prava koje su srodne, ili imaju iste ciljeve koji se medjusobno dopunjavaju. Tu pored krivicnog prava, koje se nekad naziva imaterijanim krivicnim pravom, spadaju i: krivicno procesno pravo, krivicno izvrsno pravo, pravo o privrednim prestupima i prekrsajno pravo).

1

Krivicno pravo kao drzavno srestvo uticaja na drustveno ponasanje drzava ima na raspolaganju sredstva koja se mogu svrstati u dve grupe:

Represivna predstavljaju sankcije u odnosu na vec ucinjeneo krivicno delo, te su stoga okrenute proslosti. Pre svih, krivicno pravo predstavlja represivni instrument drzave. Preventivna nastoje spreciti drustveno opasno ponasanje pre nego sto je ucinjeno i ova su sredstva okrenuta buducnosti. U ova sredstva ulaze uglavnom razne aktivnosti u oblasti socijalne politike, shvacene u najsirem smislu (obrazovanje, vaspitanje, poboljsanje zivotnog standarda). Treba istaci da i krivicno pravo ima, u odredjenom smislu, preventivnu funkciju (represija primenjena na jedne utice da sledeci ne cine ista dela jer ih ceka kazna. Medjutim, da bi to moglo da se desi drzava mora da uhvati vecinu pocinilaca i da prema njima uvek primeni propisane sankcije, jer u protivnom nece imati nikakvog smisla).

Fragmentarni karakter krivicnog prava drustveno opasna ponasanja e javljaju u razlicitim oblastima drustvenog zivota, i krivicno pravo regulise heterogene drustvene odnose. No ono to cini fragmentarno i parcijalno, te s tim u vezi i ova karakteristika. Naime, krivicno pravo treba da: (1) pruzi zastitu samo najvecim vrednostima; (2) da pruzi zastitu samo od najopasnijih oblikanapada na vrednosti.

Pojam krivicnog zakona i jugoslovenskog krivicnog zakonodanstvaObuhvatanje celokupne materije krivicnog prava cini se njenom kodifikacijom, tj. kodeksom, odnosno krivicnim zakonikom. Krivicno zakonodavstvo se moze odrediti kao skup, ili sistem krivicnih zakona koji vaze u jednoj zemlji, pod cime se podrazumevaju svi zakoni koji regulisu krivicnopravnu materiju. Jugoslovnesko krivicno zakonodavstvo cine: KZ Savezne Republike Jugoslavije. Krivicni zakoni Srbije i Crne Gore. Sporedno savezno i republicko zakonodavstvo, tj. krivicnopravne odredbe koje sadrze pojedini republcki zakoni. Osim razlikovanja na materijalno procesno krivicno pravo, moze se u okviru materijalnog, razlikovati i osnovno i posebno krivicno zakonodavstvo. Osnovno krivicno zakonodavstvo nalazi se u Krivicnom zakonu Savezne Republike Jugoslavije, Krivicnom zakonu Republike Srbije kao i u Krivicnom zaknu Repbulike Crne Gore, kao i u njihovim izmenama i dopunama. KZ Savezne Republike Jugoslavije sastoji se od Opsteg dela (cl 1. do cl. 113.) i Posebnog dela (cl. 114. do cl. 254.) Opsti deo sadrzi pravila i institute koji su zajednicki za sva pojedina krivicna dela. Posebni deo kao katalog krivicnih dela, odeljen je dalje u grupe krivicnih dela prema objektu krivicnopravne zastite. Posebni deo KZ SRJ sadrzi krivicna dela od znacaja za celu zemlju (protiv ustavnog uredjenja i bezbednosti Savezne Republike Jugoslavije, protiv covecnosti, protiv vojske Jugoslavije) Krivicni zakoni Republika sadrze pretezno materiju posebnog dela.

2

Sporedno krivicno zakonodavstvo regulise sirok spektar oblasti i nalazi se u raznim zakonima. Kaznene norme koje ti zakoni sadrze, a koje cesto predvidjaju i odredjena krivicna dela, nisu integrisane u krivicne zakone republika, odnosno KZ SRJ. Tu spadaju: carinski zakon, Zakon o proizvodnji i prometu lekova, Zakon o deviznom poslovanju Jedna od osnovnih slabosti sporednog krivicnog zakonodavstva jeste sto je ono regulisano u mnogobrojnim zakonima koji su (1) medjusobno nedovoljno uskladjeni; (2) zakonodavna tehnika koja se u njemu koristi znacajno se razlikuje od one u posebnom delu KZ SRJ. Opsti deo KZ SRJ primenjuje se u odnosu na sva krivicna dela, bilo da su propisana krivicnim zakonima bilo u sporednom krivicnom zakonodavstvu (clan 7. KZ SRJ). Opsti uslovi za postojanje krivicnog dela i za primenu krivicnih sankcija sadrzana u odredbama opsteg dela KZ SRJ vaze, dakle, za sva pojedina krivicna dela.

Mesto krivicnog prava u pravnom sistemuZajedno sa ostalim granama prava cini pravni sestem jedne zemlje. To, naravno, porazumeva medjusobnu povezanost pojedinih grana prava. Ta povezanost je jos vise izrazena kada je rec o krivinom pravu jer ono nema neku jasno ogranicenu oblast drustvenih odnosa koju samostalno regulise. No, i pored toga krivicno pravo, u odnosu na druge grane prava, zadrzava svoju samostalnost i od ostalih se razlikuje pre svega po nacinu zastite sto podrazumeva i sopstveni instrumentarijum, sistem, institute i pojmove.

Krivicno pravo i kazneno pravo u sirem smisluKazneno pravo obuhvata vise grana prava koje su srodne, ili imaju iste ciljeve koji se medjusobno dopunjavaju. Tu pored krivicnog prava, koje se nekad naziva imaterijanim krivicnim pravom, spadaju i: krivicno procesno pravo, krivicno izvrsno pravo, pravo o privrednim prestupima i prekrsajno pravo. Krivicno procesno pravo odnos krivicnog prava i krivicnog procesnog prva moze se ukratko odrediti kao odnos sustine i forme. Krivicno procesno pravo omogucava primenu krivicnog prava. Ove dve grane ne bi mogle da postoje samostalno. Krivicno izvsno pravo regulise postupak izvrsenja krivicnih sankcija i takodje je u funkciji primene krivicnog prava, tj. omogucava finalni stadijum te primene. Pravo o privrednim prestupima i prekrsajno pravo odnos izmedju ovog prava i krivicnog prava odredjen je, pre svega, vrstom i karakterom delikata koje ove tri grane predvidjaju. Krivicno pravo se, relativno posmatrano, bavi najtezim oblicima krivicnih dela, dok iza njega slede privredni prestupi pa prekrsaji. Rec je o srodnim deliktima koji imaju zajednicka obelezja.

Krivicno pravo i ustavno pravoMedjusobnu vezu ove dve grane prava karakterise to sto i krivicno pravo, kao i sve druge grane prava, mora da polazi od odredjenih ustavnih nacela (nacelo zakonitosti). Osim toga, ustavno pravo regulise i neka prava iz krivicnopravne materije te

3

je ta pitanja neophodno konkretizovati (to je slucaj kada ustav garantuje krivicnopavnu zasstitu odredjenih vrednosti). Krivicno pravo pruza krivicnopravnu zastitu i samom ustavnom uredjenju koje je usavom utvrdjeno.

Krivicno pravo i druge grane pravaKrivicno pravo nastoji da pruzi zastitu vrlo heterogenim dobrima i stoga ima veze sa svim granama prava. Supsidijarni karakter krivicnog prava obicno te grane prava vec pruzaju odredjenu zastitu dobrima koje regulisu, medjutim kada nisu u stanju da to ucine, onda u pomoc dolazi krivicno pravo (krivicno pravo kao poslednja linija odbrane drustva). Akcesorni karakter krivicnog prava znaci da, po pravilu, ne stvara pravna dobra koja stiti, vec ih ono nalazi u oblasti drugih grana prava i to u formi u kojoj ona vec postoje u tim granam prava. Stoga se u krivicnom pravu i koriste termini drugih grana prava (imovina, brak) Bez obzira na izneto, krivicno pravo se ne moze svesti na neki dopunski, pojacani vid pravne zastite. Ne samo da postoje dobra koja se primarno stite krivicnim pravom, i to dobra najviseg reda, kao sto je zivot, vec je krivicno pravo, kao grana prava, autonomno i po mnogo cemu se ralzikuje od ostalih grana prava. Takodje, ne sme se zaboraviti da je ono nastalo mnogo pre vecine drugih grana prava, sto govori u prilog autonomnosti krivicnog prava. Sa nekim granama prava postoje izvesne slicnosti. Tako u gradjanskom pravu postoji deliktna gradjanskopravna odgovornost koja ima slicnosti sa krivicnopravnom odgovornoscu. Sustinska razlika ejste da u gradjanskom pravu moze biti odgovornosti bez krivice.

Krivicno pravo i moralTaj odnos do izrazaja dolazi, pre svega, kod odnosa krivicnog dela, tj. onoga sto je krivicnim pravom zabranjeno, i moralnog prestupa. Postoje u osnovi tri razlicita shvatanja:

Po prvom najcesce zastupanom stanovistu, krivicno pravo bi trebalo da obuhvati eticki minimum, tj. krivicna dela bi istovremeno predstavljala najteze povrede morala. Po drugom krivicno pravo bi trebalo da bude neutralno u odnosu na moral. Po trecem krivicno pravo ne bi trebalo da se zadovoljava samo time da odrazava moralne norme. Ono bi trebalo da cak razvija i jaca moralen vrednosti.

Postojeci odnos kada se govori o postojecem odnosu krivicnog prava i morala, onda se on uobicajeno, predstavlja kao odnos dva kruga koji se seku. To bi znacilo da postoje odredjena ponasanja koja se poklapaju, gde je krivicno delo istovremeno i moralni prestup. Medjutim, postoje i oblasti u kojima se razlikuju. Razlike osnovna razlika izmedju morala i krivicnog prava jeste u tome sto se moralne norme ne moraju nuzno obrazlagati racionalnim razlozima, sto oni koji ih usvajaju ne postavljaju pitanje njihove opravdanosti, pruihvataju ih kao takve, kao nesto u sta se ne sumnja. Takodje, u pogledu nacina ostvarivanja i primene moralnih i pravnih normi, postovanje i primena pravnih normi postize se

4

prinudom, dok u pogledu postovanja moralnih normi postoji dobrovoljnost. Iz toga bi vazilo da moralnim shvatanjima koja su stvarno usvojena u nekom drustvu i nije potrebna krivicnopravna zastita. U slucajevima gde se krivicno pravo i moral poklapaju, ne radi se o zastiti moralnih shvatanja, pa ni o njihovom podrzavanju, vec se odredjenim dobrima nastoji pruziti zastita kroz oba normativna sistema. Pitanje, koliko moralna shvatanja uticu na vrednovanje objekata krivicnopravne zastite i koliko ih treba uzimati u obzir prilikom odredjivanja granica krivicnog prava povreda odredjene moralne vrednosti treba da bude predvidjeno kao krivicno delo i to iz dva razloga: (1) moral je mnogo ekstenzivniji nego krivicno pravo. Stoga, ako neko ponasanje u tako ekstenzivnom ambijentu ne predstavlja povredu, onda je krivicna sankcija u najmanju ruku sumnjiva. (2) krivicno pravo u odnosu na ponasanja koja istovremeno nisu predmet moralne osude, sasvim je neefikasno. Stavise, inkriminisanje takvih ponasanja generalno slabi drustvenu osudu vezanu za kaznu i njenu primenu sto negativno utice na njene efekte u odnosu na ponasanja cije je predvidjanje kao krivicnih dela nesporno. Nemoralnost jednog ponasanja, iako daleko od toga da bude dovoljno, trebalo bi da bude jedan od neophodnih uslova da se jedno ponasanje proglasi za krivicno delo. Naravno, ipak treba imati u vidu da su to dva samostalna normativna sistema.

Medjunarodno krivicno pravo

Pojam medjunarodnog krivicnog pravaMedjunarodno krivicno pravo je pojam koji ima vise znacenja. Najstarije i istovremeno najuze znacenje jesto on koje se odnosi na prostorno vazenje krivicnog prava jedne zemlje. Taj pojam se moze shvatiti u dva znacenja: U sirem znacenju to su sva ona ponasanja za koja je medjunarodna zajednica zainteresovana da budu suzbijana: gusarstvo, medjunarodni terorizam, otmica vazduhoplova, ilegalni promet droge U uzem smislu se uglavnom podrazumevaju ona a koja se posle Drugog svetskog rata sudilo od strane Medjunarodnog vojnog suda u Nirnbergu. Tu spadaju: zlocini protiv covecnosti, zlocini protiv mira i ratni zlocini. Osim navedenih krivicnih dela, spada i zlocin genocida koji je uveden Konvencijom o sprecavanju i kaznjvanju zlocina genocida iz 1948. godine. Inace, statut Medjunarodnog vojnog suda u Nirnbergu predvidjao je i odredjena pravila o krivicnoj odgovornosti za medjunarodna krivicna dela koja su kasnije potvrdjena od strane OUN i poznata su pod nazivom Nirnberski principi. Najvaznije medjunarodne konvencije koje nalazu drzavama potpisnicama propisivaje odredjenih medjunarodnih krivicnih dela jesu: Zenevske konvencije iz 1949. Dva dopunska protokola zenevskih konvencija iz 1977. Konvencija o sprecavanju i kaznjavanju zlocina genocida iz 1948. Veci broj drugih konvencija.

5

Medjunarodno krivicno zakonodavstvo kao supranacionalno zakonodavstvo sada se sve vise govori o tome. Sudski organ buduceg supranacionalnog zakonodavstva trebalo bi da bude stalni medjunarodni krivicni sud. Treba reci da takvo pravo jos uvek ne postoji. Zagovornici smatraju da je moguce primenjivati deo medjunarodnog javnog prava koji se obicno naziva Humanitarnim pravom. Medjutim, ako se analizira to pravo, dolazi se do zakljucka da to nije pravo koje moze biti neposredan osnov za utvrdjivanje individualne krivicne odgovornosti i primenu kazne, odnosno krivicnih sankcija. Ono ne sadrzi osnovne uslove za utvrdjivanje krivicne odgovornosti i primenu krivicnih sankcija, niti propisuje te sankcije. Takodje, oni koji se bave medjunarodnim pravom, dosta olako prelaze preko najkrupnijih pitanja krivicnog prava.

Medjunarodni krivicni sud i medjunarodno krivicno pravoU Rimu je 1998. godine, na diplomatskoj konferenciji odrzanoj pod okriljem OUN, usvojen Statut medjunarodnog krivicnog suda. Da bi sud bio osnovan bilo je potrebno da 60 zemalja dostavi sudu svoje instrumente ratifikacije, sto je vec ucinjeno i sud ce poceti sa radom negde u junu ove godine. Gledajuci na buduci rad suda, moglo bi se ocekivati da ce se on baviti samo krivicnim delima koja strani drzavljanin izvrsi na stetu drzave ugovornice, odnosno njenog drzavljanina. Iako je ucinjen izvestan napredak unosenjem u Statut nekih elementarnih krivicnopravnih instituta, niz pitanja i dalje nisu resena. Svesni tih nedostataka, tvorci Statuta su ipak u clan 21. uneli odredbu koja u slucaju da se ne moze primeniti medjunarodno pravo, ukljucujuci i odredbe Statuta, pod odredjenim uslovima upucuju na primenu nacionalnog krivicnog zakonodavstva one drzave cije bi pravosudje inace bilo nadlezno u konkretnom slucaju. Pitanje, koliko osnivanje i rad dva ad hoc tribunala prestavlja korak u pravom smeru i u kojoj meri iskustva ta dva tribunala mogu doprineti uspesnom pocetku rada stalnog medjunarodnog suda u stranoj literaturi je prisutno shvtanje da i pored brojnih nedostataka ovi tribunali predstavljaju pozitivan doprinos ostvarivanjuu ideje o stalnom medjunarodnom krivicnom sudu. Medjutim, imajuci u vidu brojne nepravilnosti moglo bi se reci da je to i paradigma u negativnom smislu (to je misljenje patriota). Prigovor selektivne pravde on je odbacen jer se zlocini jednih ne mogu opravdavati time sto neki drugi nisu osudjeni. Odnos dva ad hoc tribunala i stalnog medjunarodnog krivicnog suda nema sumnje da statut medjunarodnog krivicnog suda predstavlja napredak u odnosu na ove tribunale. Medjutim, taj napredak fakticki i nije mogao da ne stupi, jer se od 34 clana Statuta tribunala za bivsu Jugoslaviju, samo dva odnose na materiju opsteg dela (clan 7) a ceitri na materiju posebnog dela. Statut stalnog medjunrodnog krivicnog suda predstavlja pomak u pozitivnom smislu jer se u njemu zapazaju nastojanja da se odredjeni krivicnopravni instituti i pitanja koliko toliko regulisu Danas vise nije prihvatljivo da se naceo zakonitosti u medjunarodnom krivicnom pravu moze fleksibilnije shvatati. Name, ako se vec zagovara neposredna primena medjunarodnog krivicnog prava , za ncelo zakonitosti moraju da vaze isti oni strogi standardi koji su uobicajeni u medjunarodnom krivicnom pravu. U stvari to bi znacilo potrebu donosenja medjunarodnog krivicnog kodeksa.

6

Pitanje u kojo meri je realno ocekivati da drzave ispunjavaju obaveze iz relevantnih medjunarodnih akata kada je rec o krivicnim delima protiv covecnosti, genocidu i krivicnim delima protiv mira i ratnim zlocinima, uocava se univerzalna pojava da u toj oblasti ne dolazi do ozbiljnije primene nacinalnog krivicnog prava. Stavise, ta dela se cesto vrse uz blagoslov drzave. Upravo je to jedan od najjacih argumenata za stvaranje stalnog medjunarodnog krivicnog suda. Naravno, sagledavanje stanje u toj oblasti dovodi u sumnju perspektive medjunarodnog krivicnog prava. Najvise se postavlja pitanje da li ce ono vaziti i za gradjane najmocnijih drzava. Takodje, ostaje dilema da li je bolje kaznjavati bar neke nego ne kaznjavati uopste, kao deo prigovora selektivne pravde Mozda je najbolje resenjeu aktivnijem odnosu domacih krivicnih pravosudja pojedinih zemalja, ali i u stalnom medjunarodnom krivicnom sudu oslobodjenom politickog uticaja i koji bi imao univerzalnu jurisdikciju za odredjena krivicna dela i imao isti odnos prema gradjanima bilo koje zemlje. (moram da napomenem da mi se cini da je sud u Tribunalu za bivsu jugoslaviju dosta nepristrasan, i skoro bez ikakvog politickog uticaja).

Osnovna nacela krivicnog prava

Nacelo zakonitostiUstav Savezne Republike Jugoslavije podize nacelo zakonitosti na rang ustavnog nacela (cl. 27, st. 1.). odredba se odnosi na sva tri delikta kaznenog prava (krivicno delo, privredni prestup i prekrsaj). Medjutim, kod prpisivanja krivicnog dela i krivicne sankcije, to moze biti ucinjeno samo zakonom, a ne drugim propisima koa sto je npr. Uredba (cl. 27, st. 2.). Nacelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih nacela krivicnog prava, sadrzano je u odredbi clana 3 KZ SRJ. Prema toj odredbi, nikome ne moze biti izrecena kazna ili druga krivicna sankcija za delo koje, pre nego sto je ucinjeno, nije zakonom bilo odredneo za krivicno delo i za koje nije bila zakonom propisana kazna (Nullum crimen, nulla poena sine lege) uobicajeno je da se nacelo zakonitosti izrazava ovom latinskom formulacijom). Pravna drzava ne samo da stiti gradjane krivicnim pravom. Ona ih mora zastititi i od krivicnog prava. Upravo princip zakonitosti sluzi sprecavanju samovoljnog, nepredvidljivog kaznjavanja bez zakona, ili na osnovu neodredjenog ili retroaktivnog zakona. Nacelo zakonitosti u krivicnom pravu ima cetiri segmenta:

Nulla poena sine lege scripta Lex scripta (scriptus pisan) iskljucuje primenu nepisanog prava. Znaci da samo pisanim krivicnim zakonom mogu biti propisana krivicna dela. Nulla poena sine lege praevia Lex praevia (praevius prethodan) predstavlja zabranu retroaktivne primene zakona. Dakle, nema krivicnog dela i krivicne sankcije ukoliko to nije bilo propisano krivicnim zakonom, pre nego sto je ucinjeno. Nulla poena sine lege certa Lex certa (certus odredjen) krivicinm zakonom mora biti u sto vecoj meri precizno odredjeno ponasanje koje predstavlja krivicno delo i kazna za njega. Treba, u sto vecoj meri, izbegavati neodredjene norme, kao sto su generalne klauzule.

7

Nulla poena sine lege stricta Lex stricta (strictus tacan, uzak, izricit) predstavlja zabranu stvaranja prava putem analogije. Znaci da krivicni zakon obuhvata smo ono na sta se odnosi, a ne neke slicne situacije.

Tesko je reci koji je od ova cetiri segmenta nacela zakonitosti najznacajniji, ali ipak se pre svega misi na zabranu povratnog dejstva krivicnog zakona, odnosno, na princip da zakon deluje smo na buducnost

Nacelo legitimnostiKrivicno pravo mora uvazavati nacelo legitimnosti koje pre svega znaci da krivicnopravna represija i krivicno pravo u celini moraju u sustinskom smilsu biti opravdani i nuzni. Legitimnost, u najsirem smislu, znaci opravdanost i prihvatljivost odredjenih ustanova i normi. Za pojam legitimnosti je od presudnog znacaja vrednosni element. Legitimnost pretpostavlja saglasnost nekog ponasanja ili stanja sa odredjenim sistemom vrednosti. Treba ukazati na razliku izmedju legitimnosti i legalnosti, tj. da ova dva principa mogu biti u raskoraku u kom slucaju s postavlja pitanje cemu dati prednost. Kao odgovor treba reci da nelegitimnost neke pravne norme nije dovoljan razlog da se ona ne primenjuje(osim izuzetno kada je raskorak ocigledan). Resenje je u primeni norme ali sa sto brzom promenom postojece i njenim uskladjivanjem sa nacelom legitimnoti. Prema tome, nacelo legitimnosti je pre svega od znacaja za stvaranje krivicnog prava, a samo izuzetno i za njegovu primenu. Nase krivicno zakonodavstvo sadrzi odredbu koja se odnosi na jedan vazan aspekt nacela legitimnosti. To je odredba o osnovama i granicama krivicnopravne prinude (clan 2. KZ SRJ). Prema ovoj odredbi: Zastita coveka i drugih osnovnih vrednosti drustva i primenjivanje krivicnopravne prinude, u meri u kojoj je to nuzno za suzbijanje drustveno opasnih delatnosti, predstavljaju osnov i granice za odredjivnje krivicnih dela i propisivanje krivicnih sankcija. Primenom ovog principa, izrazava se teznja da se ogranici krivicnopravna represija na minimum. To je u skladu s time da krivicnopravna zastita treba da bude poslednji stub odbrane drustvenih vrednosti. To je ono sto obezbedjuje legitimnost krivicnopravne represije. (obratiti paznju na drugu glavu knjige)

Nacelo individualne subjektivne krivicne odgovornostiOvo nacelo ima svoja dva aspekta: (1) neko moze odgovarati za svoje postupke samo ako je kriv. Dakle, ako postoji subjektivni odnos prema ucinjenom delu (subjektivna odgovornost); (2) zabrana odgovornosti za postupke drugih lica. Dakle, svako odgovara samo za svoje postupke, za ono sto je on ucinio (individualna odgovornost). Nasuprot tome leze objektivna i kolektivna odgovornost. Ipak, savremena krivicna prava, pa i nase, poznaju izvesne izuzetke u smislu da ovo nacelo nie sasvim dosledno sprovedeno. Iako je uglavnom rec o opravdanim kriminalno-politickim razlozima, ipak treba se truditi da se izizeci svedu na najmanju mogucu meru, kad ih vec nije moguce sasvim izbeci. To narocito treba iciniti kada nema kriminalno politickog opravdanja (postojanje organizovanja zlocinackog udruzenja kao oblika saucesnistva u nasem krivicnom pravu).

8

Nacelo humanostiNacelo humanosti ima dva aspekta: Prvi zastitna funkcija krivicnog prva mora biti humanisticki orjentisana dakle, krivicno pravo, ma koliko njegove sankcije bile, u relativnom smislu, humane, mora bitri uzmereno na zastitu coveka i njegovih osnovnih i najvaznijih dobara. Drugi u odnosu na ucinioca krivicnog dela, krivicno pravo i krivicne sankcije treba da budu humane. Iako je sigurno da u osnovi ovo nacelo ne treba osporavati, treba imati u vidu da nejgovo isticanje cesto ima ideoloske motive da se krivicno pravo i kazna prikazu humanijim nego sto stvarno jesu. Stoga, iako samu ideju, kao civilizacijsku tekvinu, ne treba dovoditi u pianje, ona objektivno ima svoje granice koje leze u cinjenici da su krivicne sankcije, a narocito kazna, nuzno nehumane i da nuzno sadrze odredjen zlo. Zbog toga nacelo humanosti u krivicnom pravu treba shvatiti kao teznju da se izbegne nepotrebna nehumanost. Nase zakonodavstvo je ukidanjem smrtne kazne, na putu da dosegne nivo koji postoji u rugim evropskim zemljama. Mada nekada blagost kazni biva rezultat slabosti i neefikasnosti u u primeni krivicnog prava. Nacelo humanosti proistice i iz ustava Savezne Republike Jugoslavije: Niko ne sme biti podvrgnu mucenju, ponizavajucem kaznjavanju i postupanju. (cl. 25, st. 3.).

Nacelo pravednosti i srazmernostiKazna i druga krivicna sankcija koja se primenjuje prema uciniocu krivicnog dela mora biti pravedna i razmrna ucinjenom delu. Gledanje na krivicno pravo i na kaznu kao na pravednu retribuciju, danas nije prihvatljivo. Takodje, promena licnosti koja je nekada bila zastupljena u krivicnom zakonodavstvu bivsih jugoslvenskih drzava, sada je izbacena i odbacena. Znacaj ovog nacela dolazi do posebnog izrazaja u oblasti krivicnih sankcija i to narocito kod kazne koja je i dalje osnovna krivicna sankcija, i noseci stub krivicnopravne zastite.

Razvoj krivicnog prava

Osvrt na pojavu i razvoj krivicnog pravaKrivicno pravo je jedna od najstarijih grana prava. Znacajne slicnosti sa krivicnim pravom i kaznom imaju neki oblici drustvene reakcije koje su primenjivala primitivna drstva i pre nastanka drzave (progonstvo). Tek sa nastankom drzave (koja obezbedjuje prinudu) moze se govoriti o krivicnom pravu u pravom smislu. Medjutim, dugo je vremena proslo dok drzava nije obezbedila prinudu. Stoga, u jednom periodu ona je pravo kaznjavanja delila sa pojedincima, ili sa odredjenim drustvenim grupama. Zato se, paralelno sa postepenim jacanjem drzave, srecu i ustanove koje su postojale i pre njenog nastanka(talion, krvna osveta, kompoicija). Moderno krivicno pravo nastalo je u drugoj polovini osamnaestog veka. Do stvaranja tih novih ideja doslo je na osnovu ideja Monteskjea, Rusoa, Voltera i drugih. Medjutim, najznacajniji uticaj izvrsio je, ne tako poznati, Cezare Bekarija. On je u

9

svojoj knjizi o zlocinima i kaznama objavljenoj 1764. udario temelje modernog krivicnog prava, a mnoge njegove ideje i danas su aktuelne i predstavljaju opsta dostignuca krivicnog prava. Od prvih zakona koji se javljaju, najznacajniji su: Toskanski krivicni zakonik (1786), Napoleonov krivicni zakonik (1810), Bavarski krivicni zakonik (1813), cij je tvorac bio poznati Anselm Fojerbah. Krivicno pravo, iako u stalnoj uzlaznoj liniji, dozivljavalo je stalne oscilacije. One su se u pojedinim zemljama kretae od liberlanog do totalitarnog krivinog prava. U pogledu najnovijih tendencija na planu krivicnog zaknodavstva pojedinih, pre svega evropskih zemalja, moze se primetiti stajanje na proverenim principima i dostignucima krivicnog prava i njihovo potvrdjivanje. I tamo gde je doslo do usvajanja nekih koncepcija i resenja stranih krivicnom pravu, od toga se odustalo, i izvesnim novinama vratilo na proverena polazista i nacela krivicnog prava (Svedska j eksperimentisala, a sada je nacinila brojne izmene u pogledu vracanja nekih proverenih nacela).

Razvoj naseg krivicnog pravaSrednjevekovni period: O starom srpskom krivicnom pravu nema pouzdanih izvora za period pre 12. veka. U to doba krivicno delo se smatra privatnom stvari pojedinca. Umesto kazne postoji privatna reakcija u obliku krvne osvete i sistema kompozicije. Naziv za kompoziciju, kao i postupak mirenja, zvao se Vrazda. Drzava preuzima represiju u svoje ruke, tek donosenjem Dusanovog zakonika 1349. i njegovim izmenama i dopunama 1354. godine. Ovde se zlocin ne smatra kao privatna stvar pojedinca nego kao javna stvar koja se tice cele zajednice. Zakonik najteze delikte proglasava za javne i zaprecuje smrtnom kaznom i surovim telesnim kaznama. Zakonik je pravio razliku izmedju umisljaja i nehata i predvidjao kaznjivost samo najtezih nehatnih dela i to znatno blazom kaznom. Sa propascu srpske srednjevekovne drzave i prodorom turaka, primenjuje se serijatsko pravo. Period do stvaranja Jugoslavije (19. i pocetak 20. veka): U toku Prvog srpskog ustanka donose se odredjene krivicnopravne odredbe:

Zakonik Prote Mateje Nenadovica iz 1804. godine Karadjordjev kriminalni zakonik iz 1807. godine ne zna se da li je ikada primenjivan. Oba ova zakonika predvidjala su krivicna dela vojne prirode i propisivala surove telesne kazne. Kriminalni (kaznitelni) zakonik za Knjazevstvo Srbiju iz 1860. godine prestavlja prvi kompletan krivicni zakonik u modernom smislu. Uradjen je po ugledu na Pruski krivicni zakonik iz 1851.

Krivicno pravo Jugoslavije 1918 1941. godine: Na unifikaciji krivicnog zakonodavstva pocelo se raditi 1921. godine, a novi Krivicni zakonik Kraljevine Jugoslavije donet je 27. januara 1929. godine. Radjen je pod uticajem nemackih projekata iz 1925. i 1927. godine i stavova neoklasicne skole. Mnoga resenja iz tog krivicnog zakonika postoje u osnovi i danas u nasem krivicnom zakonu.

10

Krivicno pravo Jugoslavije u toku Drugog svetskog rata (1941 1945.): Primenjivao se zkon iz 1929. godine, osim tamo gde nisu bili u primeni novi zakoni novonastalih drzava. Jedino znacajno jeste donosenje Uredbe o vojnim sudovima iz 1944. godine. Ova uredba sadrzi odredbe o ustrojstvu i nadleznosti vojnih sudova, o krivicnim delima, kaznenim i zastitinim merama, o postupku i o izvrsenju presude. Jugoslovenski krivicno pravo od 1945. do 1992. godine: Odmah posle rata zapocinje zakonodavna delatnost i krivicnog prava. u oblasti

Zakon o krivicnim delima protiv naroda i drzave od 1945. godine sadrzi inkriminacije politickih krivicnih dela i ratne zlocine. Zakon o vrstama kazni od 1945. godine Zakon o nevaznosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941 godine i za vreme neprijateljske okupacije od 1946. godine svi ovi zakoni primenjivani su do 1951. godine kad je donesen novi krivicni zakon.

U pogledu kodifikacije krivicnog prava odluceno je da se to ucini u dve faze. Prava faza bila je donosenje opsteg dela, a druga da se kasnije donese i posebni deo. Tako je 1947. donet Krivicni zakonik Opsti deo. On je radjen pod uticajem sovjetskog zakonodavstva. Medjutim, zbog zahladjenja odnosa sa SSSR-om odustalo se od nastavka donosenja posebnog dela i preslo na donosenje kompletno novog krivicnog zakona. Tako je 1. jula 1951. godine donesen Krivicni zakonik FNRJ. On je predstavljao savremen i legislativno-tehncki dobro uradjen zakonik. Iako je pisan pod uticajem stranog krivicnog zakonodavstva (Svajcarskog KZ) on ipak prdstavlja originanu kodifikaciju materijalnog krivicnog prva. Doziveo je dosta izmena i dopuna od kojih je najvaznija Novela iz 1959. godine, koja je donela promene u sistemu krivicnih sankcija, od kojih posebno treba istaci one prema maloletnicima. Na osnovu Ustava SFRJ iz 1974, krivicni zakon iz 1951. prestao je da vazi.1. jula 1977. godine. Materija opsteg dela krivicnog prava ostala je skoro u celini u zakonodavnoj nadleznosti federacije, dok je posebni deo podeljen prema odredbi ustava SFRJ izmedju federacije i federalnih jedinica. Krivicni zakoni republika i pokrajna menjani su vise puta, a najznacajnije izmene i dopune saveznok i republickih krivicnih zakona izvrsene su 1990. godine. Krivicno parvo Savezne Republike Jugoslavije: Savezna Republika Jugoslavija je donela ustav 1992. godine. Uskladjivanje materijalnog krivicnog prava ucinjeno je nesto nakon toga. Krivicni zakonsrje uskladjen je sa ustavom 1993. godine. Srbija je 1994. izvrsila mnogobrojne izmene i dopune svog Krivicnog zakona. Crna Gora je iste godine donela nov krivicni zakon. Ustav od 1992. godine zadrzao je podeljenu zakonodavnu nadleznost u krivicnopravnoj materiji iako za to nije bilo podrske u strucnim krugovima. Pokusano je sa donosenjem jedinstvenog krivicnog zakona, tj. odricanja dela nadleznosti republika u korist savezne drzave, a u smislu clana 79, ustava Savezne Republike Jugoslavije. Predlog su podnele republike clanice. Nakon toga je obrazovana grupa eksperata da izradi jedinstveni krivcni zakonik. Taj je nacrt bio gotov 1998, medjutim, skupstina Crne gore je povukla svoju saglasnost, te je stoga sudbina ovog nacrta neizvesna, a narocitu u svetlu najnovijih dogadjaja.

11

Izvori krivicnog pravaIzvori se mogu podeliti na osnovu Najvaznije su dve podele: na medjunarodne neposredne i posredne izvore. U knjizi medjunarodne i nacionalne, s tim da je posrdnim a kada o neposrednim izvorima. razlicitih kriterijuma. i nacionalne i podela na se poslo od podele na naglaseno kada je rec o

Medjunarodni izvoriMedjunarodni ugovori su, po pravilu, posredni izvor krivicnog prava. Kao i ustavi mnogih zemalja, Ustav Savezne Republike Jugoslavije, clan 16, stav 2. predvidja da medjunarodni ugovori koji su ratifikovani i objavljeni predstavljaju deo unutrasnjeg pravnog poretka. Ovo su posredni izvori zato sto je njihova ratifikacija neophodna. Naime, obaveze iz ratifikovanih medjunarodnih akata koje se odnose na to da se odredjena ponasanje predvide kao krivicna dela i sanmkcionisu, ispunjavaju se tako sto se to cini donosenjem, odnosno izmenama ili dopunama nacionalnog krivicnog zakonodavstva. Jugoslavija je ratifikovala veci broj medjunarodnih konvencija (zenevska konvencija i dopunski protokoli te konvencije) na osnovu kojih je u svoje zakonodavstvo unela veci broj krivicnih dela.

Nacionalni izvoriUstav: Ustav Savezne Republike Jugoslavije iz 1992. godine sadrzi dve vrste odredaba od znacaja za krivicno pravo: (1) prve su one koje odredjene krivicnopravne principe podizu i na rang ustavnih principa (nacelo zakoitosti); (2) druge su one koje predstavljaju osnov propisivanjaodredjenih inkriminacija (ustav Savezne Republike Jugoslavije predvidja u clanu 23, stav 6. da je nezakonito lisenje slobode kaznjivo). Te odredbe predstavljaju posredan izvor krivicnog prava (jer moraju biti realizovane kroz krivicno zakonodavstvo) i imaju dvostruki znacaj: za zakonodavca koji ih konkretizuje u krivicnom zakonu, kao i za sud prilikom tumacenja (pre svega sistematskog i teleoloskog) i primena krivicnopravnih odredaba. Zakon: Zakon je jedini glavni i neposredni izvor jugoslovenskog krivicnog prava. To je posledica dosledno sprovedenog nacela legaliteta. To ne znaci da je on iskljucivi izvor krivicnog prava, jer sa ko posredni izvori i dopunski izvori javljaju i drugi pisani pravni propisi. Jednak znacaj u smislu izvora krivicnog prava imaju savezni i republicki zakoni. Zakonske izvore krivicnog prava u Saveznoj Republici Jugoslaviji predstavljaju KZ SRJ, KZ RS, KZ RCG, te krivicnopravne norme iz sporednog zakonodavstva, kako sveznog tako i republickog. Podzakonski propisi: Propisima koji imaju nizi rang od zakona, ne mogu se propisivati krivicna dela niti pak instituti osteg dela krivicnog prava. Medjutim, oni mogu biti dopunski izvori krivicnog prava onda kada krivicni zakon upucuje na njih. To je slucaj kod tzv. Blanketnih krivicnih dela.

12

Sudska praksa: Formalno gledajuci, sudska praksa ne predstavlja izvor krivicnog prava. Medjutim, u sirem, sustinskom smislu, ona ima veliki znacaj za krivicno pravo. Krivicni zakon ne moze biti u toj meri savrsen da sudskoj praksi ne ostavlja odredjeni prostor koje donekle znaci i stvaranje prava iako se ona formalno posmatrajuci kece u granicama tumacenja. U ovom pogledu narocit znacaj imaju dluke visih sudova i pravna shvatanja zauzeta u njima. Po pravilu, kada se resava isto pravno pitanje sudovi vode racuna o stavovima visih sudova, a cesto uvazavaju i stavove drugih sudova. Teorija krivicnog prava: Nauka krivicnog prava ne predstavlja izvor krivicnog prava. Iako ne u smislu izvora, uticaj nauke krivicnog prava na krivicno pravo je pozeljan, i to kako na nivou stvaranja krivicnog zakona, tako i prilikom njegove primene. (prilikom poslednjih izmena i dopuna zakona o krivicnom postupku u skupstni Srbije, nije konsultovana prksa).

Tumacenje u krivicnom pravu

Pojam i vrste tumacenjaPojam tumacenja (lat. Interpretacija, gr. Egzogeza) obicno se odredjuje tako sto se pod njim podrazumeva iznalazenje pravog smisla pravne norme. Tumacenje i primena krivicnog zakona su dve posebne faze, ali su one obicno povezane i slede jedna drugu. Uobicajeno je da se razlikuju vrste tumacenja: s obzirom na subjekta koji tumaci krivicni zakon i s obzirom na nacin na koji se to cini, odnosno na metod koji se koristi prilikom tumacenja.

Subjekti tumacenjaOdgovara na pitanje KO tumaci krivicne zakone. Naravno to moze ciniti svako ko je intelektualno sposoban da dodje do smisla ili poruke koju preko odredjenih jezickih znakova nudi tvorac zakona. Autenticno tumacenje daje organ koji je tvorac zakona. Kod nas su to republicka skupstina za republicke zakone i Savezna skupstina za svezne zakone. Ovo tumacenje obavezuje one koji tumace i primenjuju pravo Doktrinarno tumacenje cini krivicnopravna teorija. Ovo tumacenje nije obavezujuce, ali svakako ima veliki uticaj ili bi bar trebalo da ga ima, jer su predstavnici nauke krivicnog prava u najvecojmei pozvani da daju tumacenja, narocito u slozenim i spornim pitanjima. Ono nastaje kao posledica naucnih dela teoreticara krivicnog prava. Sudsko tumacenje daju sudovi. Ono nije obavezno (osim za konkretni slucaj za koji se daje), a takodje ima i veliki uticaj. Sud ne vezuje tumacenje koje daje drugi sud, no, tumacenja visih sudova iako formalno ne obavezuju nize sudove, imaju veliki znacaj i njih se nizi sudovi u velikoj meri pridrzavaju. Cak su ova misljenja oslonac nizim sudovima u tumacenju i predstavljaju nacin za ujednacavanje sudske prakse.

13

Metodi tumacenjaJezicko tumacenje predstavlja tumacenje putem jezickog znacenja zakonskog teksta i dolazi se do njegovog pravog smsla. Ono je dovoljno u nekim jednostavnim slucajevima. Sistematsko tumacenje polazi od mesta zakonske norme koju ona ima u pravnom sistemu. U krivicnom zakonu znacajno je mesto neke norme koju ona ima u: (1) okviru odredjenog clana; (2) u siroj glavi koja regulise odredjenu oblast; (3) mesta koju norma ima u celom krivicnom zakonu; (4) mestu koje norma ima u celokupnom pravnom sistemu. Komparativno tumacenje nema neki veci znacaj. Veci znacaj ima samo u onim zemljama u kojima se zakonski tekst oficijelno donsi i objavljuje na vise jezika. Izuzetno, kada je neko resenje u domacem zakonodavstvu istovetno sa nekim u stranom zakonodavstvu, onda se moze uporedjivanjem doci do boljeg znacenja cele norme. Istorijsko tumacenje polazi od toga kako je zekon nastao i dolazi do onoga sta je zakonodavac normom hteo da postigne. Ili, sta je ona objektivno znacila u vremenu kada je nastala. Teleolosko tumacenje (telos cilj, svrha) predstavlja shvatanje smisla i cilja krivicnopravne norme. U tumacenju svake konkretne norme treba uvek poci od zastitnog objekta, tj. od onoga sta se tom mormom zeli zastititi. Iznalazi se smisao zakona (ratio legis). Ono je merodavno u slucaju kolizije rezultata do kojih se dolazi primenom pojedinih metoda tumacenja. Jedna podvrsta teleoloskog tumacenja jeste teleoloski redukcionizam. Ono predstavlja spoj teleoloskog i restriktivnog tumacenja. Norma se tumaci restriktivno tako sto se svodi na njen cilj. Od teleoloskog redukcionizma treba razlikovati ekstenzivno teleolosko tumacenje., koje predstavlja njegovu suprotnost. Ono nije dozvoljeno u krivicnom pravu jer vodi kreativnoj analogiji. Logicko tumacenje predstavlja tumacenje putem pravila logike. Naravno, ne bilo koje logike, vec putem formalne logike. Ova vrsta tumacenja predstavlja znacajan metod tumacenja u krivicnom pravu. Postoji vise nacina logickog tumacenja. Za krivicno pravo je najznacajnije logicko tumacenje putem argumenata a fortiori koje ima dva oblika:

Argumentum a maiori ad minus predstavlja zakljucivanje od veceg ka manjem. Tu vazi pravilo da ono sto se odnosi na vise vazi i za manje (ko moze vise, moze i manje), dakle, ako je sud ovlascen da ucinioca oslobodi od kazne, tim pre je ovlacen da mu kaznu samo ublazi. Argumentum ad minori ad maius predstavlja zakljucivanje od manjeg ka vecem. Vazi pravilo da ako se nesto odnosi na laksi slucaj, tim pre vazi i za tezi slucaj. Prmer: kada sluzbeno lice nekome manje isplati nego sto je duzan, ali ne i kada mu uoste nista ne isplati > ovo krivicno delo ipak postoji i kada mu uopste ne isplati.

Dalje, u oblike logickog tumacenja spadaju i tumacenje putem razloga suprotnosti (argumentum a contrario). To je pravilo da se nesto odnosi samo na odredjenu situaciju, a ne i na ono sto je suprotno tome. Treba spomenuti i argument koherentnosti (argumentum a coherentia). Ovim se nastoji otkloniti suprotnosti koje postoje izmedju dve norme koje su u sukobu, koje imaju razlicito znacenje. On uvek zahteva koriscenje i sistemskog tumacenja.

14

Ekstenzivno i restriktivno tumacenjeZa ovo tumacenje moglo bi se reci da predstavlja posledicu primene nekih metoda tumacenja a ne neki poseban metod tumacenja. Od njegovog koriscenja u velikoj meri zavisi da li ce neko ponasanje biti, u konkretnom slucaju, smatrano krivicnim delom, odnosno da li ce zakonski opsi krivicnog dela obuhvatiti siru ili uzu kriminalnu zonu. Medjutim, nije jednostavno odrediti kada uopste dolazi u obzir koriscenje ekstenzivnog, odnosno restriktivnog tumacenja. U nacelu, moze se reci da ekstenzivno ili restriktivno tumacenje dolazi u obzir kada kriminalna zona nije dovoljno odredjena. No, ekstenzivno i restriktivno tumacenje se kristi i kod tumacenja normi opsteg dela krivicnog prva. Primer: pojam istovremenosti kod nuzne odbrane zbog prirode obog instituta mora se ekstenzivno tumaciti. Jedno tumacenje se pokazuje kao manje ili vise ekstenzivno samo u medjusonom odnosu i uporedjivanju sa drugim mogucim tumacenjima, dok pri tome sva moguca resenja moraju biti pokrivena zakonom, tj. ne smeju prelaziti granice postavljene zkaonom. Zato se kod ekstenzivnog tumacenja ne radi o analogiji kojom se stvara pravo. Ono ostaje u okviru zakona jer se bavi samo odredjivanjem sadrzine pojedinih pojmova upotrebljenih u zakonu, dok analogija kojom se stvara pravo (kreativna analogija) ide dalje i stvara pravnu normu. I ekstenzivno i restriktivno tumacenje znaci, kao se to obicno kaze, samo kvantitativnu korekturu upotrebljenog izraza a da se pri tome ne dira u njegov kvalitet. Vladajuce shvatanje polazi od maksime: ni ekstenzivno ni restriktvino nec ispravno tumacenje. Restriktivno tumacenje ne moze se koristiti kada to nije opravdano ili ocigledno protivno prirodi i svrsi nekog instituta, ili inkriminacije; kada bi dovelo do toga da taj institut ne bi mogao da ostvaruje svoju svrhu (pretpostavljam da je to slucaj kad neko krivicno delo, ako bi se zakon najuze moguce tumacio, ne bi mogao da dovede do inkriminacije uopste).

Analogija u krivicnom pravuZa krivicno pravo dovoljno je razlokovanje dve vrste analogije Stvaranje prava putem analogije (kreativna analogija) vezana je za pitanje pravnih praznina. Medjutim, kada je rec o krivicnom zakonu mora se poci od toga da pravne praznine ne postoje, da i onda kada je rec o ociglednom propustu zakonodavca ne postoje pravne praznine koje bi bilo dozvoljeno popunjvati. To je zato sto, za razliku od drugih grana prava, u krivicnom pravu nacelo zakonitosti je strogo postavljeno. Dakle, ma koliko bilo opravdano neko ponasanje predvideti kao krivicno delo, to bi predstavljalo krsenje nacela zakonitosti. S obzirom na to da je stvaranje krivicnog prava putem analogije u direktnoj suprotnosti sa nacelom zakonitosti koje je uzdignuto na rang vrhovnog principa krivicnog prava, danas je nesporno da je kreativna analogija zabranjena u krivicnom pravu. Tumacenje prava putem analogije ono predstavlja jednu vrstu logickog tumacenja Argumentum a simili ad simile. Tu je rec o zakljucivanju koje polazi od pretpostavke da se slicno u slicnom rastvara. Iako tumacenje putem analogije u krivicnom pravu nije pozljno siroko koristiti, ono je u ne tako retkim slucajevima

15

neophodno. Postoje slucajevi kada zakon izricito upucuje na ovaj nacin tumacenja. Tako na primer zakon propisuje da se radnja izvrsenog dela sabotaze preduzima na prikriven, podmukao ili drugi slican nacin (clan 127. KZ SRJ). Treba napomenuti da se tumacenje putem analogije u nekim slucajevima granici sa ekstenzivnim tumacenjem. Naime, prilikom ekstenzivnog tumacenja prosirivanje znacenja nekog pojma moze da obuhvati i slicne slucajeve u odnosu na one na koje se taj pojam odnosi.

Nauka krivicnog prava i njen odnos sa drugim naukama

Pojam i zadatak nauke krivicnog pravaNauka krivicnog prava izucava pozitivno krivicno pravo jedne zemlje. Ona, pre svega, obuhvata krivicnopravnu dogmatiku. To je nauka krivicog prava u uzem smislu. Osim toga, ona obuhvata i deo kriminalne politike, discipline koja se danas izdvojila ipostala relativno samostalna disciplina. Dok se dogmatika bavi pitajnem kakvo je postojece pravo i kako ga treba primenjivati, kriminalna politka se bavi pitanjem kako bi krivicno pravo trbalo da bude. Zato se kriminalna politika ne ogranicava na koriscenje pravnog metoda. Ona koristi razlicite metode i zato se ne moze svrstati u pravne nauke, odnosno, ona je to samo delimicno. Izraz dogmatika (grcki, dogma pravilo, misljenje) za mnoge ima izvestan negativna prizvuk. To medjutim nije slucaj sa krivicnopravnom dogmatikom. Naprotiv, u okviru nje skoro u pogledu svakog pitanja postoji veliki broj razlicitih misljenja i shvatanja. Stoga ne treba mesati krivicnopravnu dogmatiku sa dogmatizmom. Krivicnopravna dogmatika je naucna discipina koja se bavi tumacenjem, sistematizacijom, i usavrsavanjem zakonskih resenja i naucnih teorija u oblasti krivicnog prava. Kao i krivicno prvo kao pozitivna grana prava, i nauka krivicnog prava ima svoj opsti i posebni deo. U stvari, ta naucna podela je i izazvala podelu u pozitivnom pravu. Osnovni predmet izucavanja opsteg dela nauke krivicnog prava jeste krivicno delo i krivicna sankcija. Sto se tice nauke posebnog dela, ona se bavi proucavanjem pojedinacnih krivicnih dela.

Naucni sistem opsteg dela krivicnog pravaNaucni sistem je od daleko veceg znacaja za opsti nego za posebni deo. Posto je rec o veoma slozenom sistemu koji se mora uobliciti u jednu logicnu i jasnu celinu, treba teziti da se taj sistem u najvecoj meri pojednostavi (Paund kaze da cilj treba da bude neprestana juristicka borba da se dodje do sto jednostavnijeg sistema) a ne da se cini jos slozenijim. Tome pomaze svodjenje svih pojmova i instituta opsteg dela krivicnog prava na dva najvisa pojma: krivicno delo i krivicnu sankciju (biparticija). U nasoj starijoj teoriji krivicnog prava bila je zastupljena i triparticija, gde je treci pojam bio pojam krivca. Mada nauka treba da ide znatno dalje od sudske prakse i da nikako ne bude samo u njenoj funkciji, ipak nije pozeljno ni opravdano ni veliko udaljavanje nauke i prakse. Zato sistem makoliko on kod opsteg dela krivicnog prav bio vazan, ne sme biti sam sebi cilj (sto se nekada cini kod nemackih teoreticara krivicnog prava).

16

Sam sistem bi se mogao podelititi u tri dela: Prvi deo razmatra pitanja od znacaja ne samo za opsti deo, vec i za krivicno pravo u celini (odredjivanje pojma i mesta krivicnog prava, osnovna nacela, izvore, tumacenje) Drugi deo obuhvata sve institute vezane za krivicno delo (opsti pojam krivicnog dela, razmatraju se cetiri obavezna elementa u tom pojmu) Treci deo obradjuje krivicne sankcije (i neka pitanja koja ne spadaju u striktnom smislu u krivicne sankcije).

Odnos nauke krivicnog prava sa drugim naukamaOvde je rec o odnosu nauke krivicnog prava sa ceitiri naucne discipline: kriminalnom politikm, kriminologijom, peneologijom i kriminalistikom. Krivicno procesno pravo u odnosu na nauku krivicnog prava, nauka krivicnog procesnog prava se pre svega razlikuje po predmetu proucavanja. Ona izucava pre svga krivicni postupak. Stoga je sporno da li je nauka krivicnog procesnog prava bliza krivicnom pravu ili nekim drugim procesnim disciplinama gradjanskom procesnom pravu). Kriminalna politika odnos nauke krivicnog prava i kriminalne politike predstavlja najslozenije pitanje. Osnovni problem jeste u tome sto je kriminalna politika prema tradicionalnom shvatanju deo nauke krivicnog prava, ali joj se danas sve vise priznaje samostalnost. Kriminalna politika (politika suzbijanja kriminaliteta) se bavi izucavanjem svih oblika drustvene reakcije na kriminalitet. Kriminalna politka kao prakticna delatnost jeste racionalna i organizovana delatnost usmerena na suzbijanje kriminaliteta. Za nauku krivicnog prava mogu biti od znacaja oba pristupa. Znacajniji je ipak naucni pristup i to onaj koji se bavi procenom krivicnog prava kao sredstva suzbijanja kriminaliteta. Nauka krivicnog prava ne moze biti ravnodusna prema tome na koji se nacin krivicno pravo koristi u suzbijanju kriminaliteta, kakvo krivicno pravo odgovara postavljenim idealima, kakva mu je buducnost i slicno. Kriminologija, penologija i kriminalistika sve te discipline imaju zajednicki cilj kao i krivicno pravo, a to je da u krajnjoj liniji suzbijanje kriminaliteta. Kriminoogija cini to tako sto se bavi etiologijom i femnomenologijom kriminaliteta (uzrocima i pojavnim oblicima kriminaliteta). Penologija se bavi izucavanjem procesa izvrsenja krivicnih sankcija. Kriminalistika se bavi otkrivanjem krivicnih dela i njihovih ucinilaca. U traganju za materijalnim pojmom krivicnog prava i krivicnog dela, kao i u izucavanju sustine krivicnih sankcija i njihove svrhe, nauka krivicnog prava mora da se osloni i na rezultate do kojih se doslo u pomenutim disciplinama.

Odnos sa krivicnom naukama (pravnim i vanpravnim):

Najvise je povezana sa filozofijom prava. Mnogo je znacajniji odnos sa ostalim krivicnim naukama.

Odnos sa pravnim naukama:

17

Veliki broj naucnih disciplina mogu biti od znacaja za nauku krivicnog prava. Filozofija, sociologija, psihologija, sudska medicina, socijalna patologija, socijalna politika, sudska psihijatrija pa do nekih nauka koje mogu biti od znacaja samo za pojedina krivicna dela (ekologija, u vezi s krivicnim delo zagadjenja zivotne srdine). Prema tome, uloga ovih nauka je veoma razlicita. U nekim slucajevima, krivicno pravo u njima trazi opste polazne koncepte za resavanje nekih svojih problema (etika, u vezi pitnja svrhe i opravdanja kazne) pa do sudske medicine i sudske psihijatrije koje, kao i nauka krivicnog prava, za cilj imaju bolju i efikasniju primenu vazeceg krivicnog prva.

Odnos sa ostalim naucnim disciplinama:

Razvoj nauke krivicnog pravaNastanak nauke krivicnog prva i pojedine skole:Nauka krivicnog prava se pojavila znatno kasnije od samog krivicnog prva kao grane pozitivnog prva. U vremenu nastanka nauke krivicnog prava, tacnijenjenog razvoja, zbog toga sto krivicne nauke nisu bile jos dovoljno izdiferenciranem postalo je uobicajeno da se svi pravci nazivaju krivicnorpavnim skolama. To se u potpunosti moze reci samo za klasicnu sklu, dok se drugi pravci u vecoj ili manjoj meri bave pitanjima uzroka zlocina i mogucim oblicima reakcije na njega. Najveci uticaj na razvoj krivicnopravne nauke imao je Cezare Bekarija, koji je 1764. godine napisao knjigu O zlocinima i kaznama. Klasicna skola prva znacajna skola krivicnog prava. Ona je postavila i razradila osnovne pojmove i opste institute krivicnog prava i stvorila od njih sistem u kome je medjusobni odnos tih pojmova i instituta od posebnog znacaja. Njoj treba pripisati zaslugu za usvajanje nacela zakonitosti. Takodje, ona insistira da principu pravednosti, srazmernosti i moralne odgovornosti zasnovane na slobodi covekove volje, a kao krivicnu sankciju jedino poznaje kaznu sa svojom eticko retributivnom funkcijom. Kao nedostatci, mogu joj se prebaciti: rigidnost koja u stvari proizilazi od njenog osnovnog polazista a to je da se svakom uciniocu za pricinjeno zlo mora kroz kaznu vratiti zlom. Ona u krivicnom pravu i kazni, osim ostvarenja ideje pravde i moralnih nacela ne vidi nikakvo sredstvo za apostizanje odredjenih korisnih drustvenih funkcija. Antropoloska skola predstavlja reakciju na klasicnu skolu. Osnivac je Cesare Lambrozo sa svojom poznatom knjigom Covek zlocinac (1876.) iskljucivo se orjentise na ucinioca krivicnog dela postavivsi tezu o rodjenom zlocincu. Italijanska pozitivna skola predstalja logicni nastavak ideja antropoloske skole, a takodje i reakcija na klasicnu skolu. Najvazniji predstavnici ove skole jesu R. Garofalo i E. Feri. Garofalo je poznat po svom shvatanju materijalnog pojma krivicnog dela, odnosno pojma prirodnog zlocina koji predstavlja povredu osecanja samilosti ili postenja, dok su ostalo artificijelni zlocini koji su samo proizvod zakonodavca. Feri, smatra da tri vrste faktora deluju kao uzroci zlocina: individualni (vezan za licnost ucinioca); fizicki (godisnje doba, klimatske prilike) i socijalni (drustveni odnosi). Ucinioce deli na: rodjene, slucajne, iz navike i iz strasti. Moderna (socioloska) skola takdje, reakcija na klasicnu skolu. Glavni predstavnik je List. Njegovo tvrdjenje da se ne kaznjava zlocin vec zlocinac, govori da List ne prihvata tezu

18

pozitivne skole o abnormalnom delinkventu, a pogotovo ne stav o rodjenom zlocincu. Ova skola stavlja naglasak na socijalne uzroke zlocina, pa otuda i naziv skole. Kazni se daje pre svega specijalnopreventivni zadatak. Takodje, zalazu se za uvodjenje supstituta kratkotrajnim kaznama lisenja slobode, kao sto je uslovna osuda. Neoklasicna skola ublazila je preterivanja i rigidnost klasicne skole. Imala je uticaj na veili broj zakonodavstava. Kod nje se zapazaju umerenost i kompromisna resenja a u pogledu onih pitanja koja su bila predmet sporenja klasicne i novonastalih skola. Osnovne karakteristike su da: (1) polazi od morlne odgovornosti i krivicu ucinioca i dalje stavlja u prvi plan; (2) ne insistira na apsolutnoj slobodi volje; (3) u pogledu kazne smatra da je to glavna sankcija ali se ne zalaze za uvodjenje i drugih krivicnih sankcija kao sto su mere bezbednosti; (4) pripisuju joj se zasluge za uvodjenje instituta bitno smanjene uracunljivosti; (5) posvecuje vise paznje maloletnim uciniocima, a krivicnim sankcijama prema maloletnicima daje posebno mesto. Pokret drustvene odbrane dobija na znacaju posle Drugog svetskog rata. Ekstremni pravac koji se zalaze za potpuu zamenu krivicnog prava novim sistemom drustvene odbrane (F. Gramatika). Nova drustvena odbrana ne odbacije sasvim kaznu, vec je izjednacva sa ostalim sankcijama koje naziva merama drustvene odbrane kojima bi cilj bio resocijalizacija ucinioca. Izmedju represije i prevencije opredeljuje se za politiku prevencije. Ovaj pokret je bio i ostao vise kriminalno-politicki pokret, a manje krivicnopravna skola.

Danas je usvojeno shvatanje da krivicno pravo treba da bude samo jedno od sredstava za suzbijanje kriminaliteta. Medjutim, postoji i radikalan stav koji postavlja pitanje da li je krivicno pravo bar u svojm dosadasnjem obliku nuzno za postizanje tog cilja. Tako Radbruh i gramatika, koji iako pripadaju razlicitim orjentacijama, ne vide u kazni podobno sredstvo za suzbijanje kriminaliteta. Ovi i slicni predlozi su donekle uticali da je izvesno vreme bila prihvacena jedna umerenija pozitivisticka orjentacija koja nije negirala kaznu, ali joj je davala sasvim druge ciljeve i sadrzaj. On je doprineo sirenju orjentacije na tretman i resocijalizaciju. Medjutim, upravo u zemljama u kojima je ova orjentacija bila izrazena, doslo je do razocarenja u takav stav. Stoga je ova orjentacija napustena u tim zemljama (Svedska). Abolicionizam kriticki stav prema krivicnom pravu dozivljava svoju kulminaciju u savremenom abolicionizmu. To je pokret koji se zalaze za ukidanje krivicnog prava i koji u krivicnom pravu, ne samo da ne vidi nacin za suzbijanje kriminaliteta, vec tvrdi da je krivicno pravo samo po sebi drustveno zlo. Medjutim, abolicionizam ne predstavlja neki smisljeni program mera koje bi mogle zameniti krivicno pravo, odnosno, ne nudi nista ozbiljno kao alternativu. Njihova alternativa je u vidu izmirenja zrtve i ucinioca ili u simbolicnoj kompenzaciji i slicno. Iako je abolicionizam u svom ekstremnom obliku neprihvatljiv i neostvarljiv u savremenim drustvima, on bi mogao imati i neke pozitivne strane. On podstice na diskusiju o nekim vaznim filozofskim i politickim pitanjima vezanim za krivicno pravo, a opravdana je i njegova kritika u pogledu sirine granica krivicnog prava jer se kao krivicna dela u svim savremenim drustvima predvidjaju mnoga ponasanja koja to ne zasluzuju.

Savremeni stavovi o mogucnostima i buducnosti krivicnog prava:

19

No, teznja da se potpuno ukine krivicno pravo je kako je primeceno, opasno naivna, jer krivicno pravo bi bilo zamenjeno necim jos gorim od krivicnog prava, a to je raznim neformalnim oblicima socijalne kontrole ili spontanim reagovanjem grupa ili pojedinaca bez ikakve formalizacije tih postupaka koja obezbedjuje vazne grantije. Treba biti realniji i prihvatiti cinjenicu da je krivicno pravo u stalnom razvoju, da se stalno menja i usavrsava. Neoklasicizam (ne treba mesati sa neoklasicnom skolom krivicnog prav). Pravac koji zauzima optimisticki stav prema mogucnostima krivicnog prava. Nastao je kao reakcija na orjentaciju na tretman i resocijalizaciju. Neoklasicizam specijalnu prevenciju stavlja sasvimu drugi plan i potpuno se okrece generalnoj prevenciji. Zasluga neoklasicizma je da je on doprineo reafirmaciji kazne, generalne prvencije i nacela srazmernosti u krivicnom pravu. Kao zakljucak treba reci da je nauka krivicnog prava, i pored izdvajanja kriminalne politike u samostalnu naucnu discipinu, kao i postojanja pravne filozofije, ipak u stalnom traganju za boljim i ispravnijim krivicnim pravom.

20

Krivicnopravna zastita (krivicno pravo u materijalnom smislu)Opsta problematika krivicnog pravaPostoje neka nacelna pitanja na koja bi trebalo odgovoriti. S jedne strane, pitanje je koja dobra i od kojih napada stititi krivicnim pravom, a s druge strane, koliko se ciljem zastite tih dobara sme ogranicavati prostor za slobodno delovanje pojedinca. Znacaj ovih pitanja je daleko od toga da ima samo teorijski karakter, jer od odgovora na njih zavisi kako se krivicno pravo izgledati, kako ce se primenjivati, u kojoj meri ce obavljati svoju zastitnu funkciju, kakav ce biti odnos pojedinca i drzave itd. Stalno preispitivanje drustvene i eticke utemeljenosti krivicnog prva i njihovih granica nuzna je posledica cinjenice da ono predstavlja najizrazitiji i najostriji vid pravne represije, te zbog toga samo nacelo legaliteta nije dovoljno da opravda primenu te represije. Pokusaj da se legitimnost svede na legalnosti i time u stvari negira, ima pravno-pozitivisticku, pa i konzervativnu pozadinu. Naravno, raskorak izmedju legitimnosti i legalnosti moze biti manje ili bise izrazen. Medjutim, ima misljenja da su legalnost i legitimnost isto, tacnije da je bitna jedino legalnost. Stoga, legitimitet koji nije u skladu sa legalitetom, nije legitiman. Smit kaze: Nema legitimnih vec samo legalnih normi. One ostaju validne sve dotle dok se ne utvrdi njihova nevalidnost u okviru pravnog poretka. Ono sto je legalno, istovremeno je i legitimno. Takodje, moze da se napomene i Danton po pitanju granica krivicnopravne zastite i teze da je treba postaviti u skladu sa mogucnostima. Danton kaze: Pametan covek zna kada je nemocan, i to ne oglasava. Odredjivanje granica krivicnopravne zastite jos vise je sporno. Nije se uspelo doci do opstih materijalnih kriterijuma za odredjivanje tih granica. Cak ni deklarativno prihvatanje nekih principa kao sto je krivicno pravo kao ultima ratio, odnosno princip njegove supsidijarnosti, ne vodi birnom unapredjenju resavanja ovog problema s obzirom na to da nedostaju konkretni kriterijumi za primenu tih principa. Krivicnopravna zastita polazi od stava da postoji nesto sto je vredno te zastite, da se stite neke pozitivno vrednvane datosti. Zbog toga je prilikom procene opravdanosti krivicnopravne zastite i pojedinih inkriminacija nuzno zaci i u oblast etike. Potrebno je opredeliti se za odredjenu polaznu vrhovnu, osnovnu, normu, odnosno vrednost. To naravno ne iskljucuje koriscenje objektivnih kriterijuma. Cinjenica da postojeca krivicnopravna zastita na normativnom, zakonskom planu u svim savremenim drustvima postavljena ekstenzivno, ima za posledicu ne samo neefikasnost krivicnog prava u celini nego i nedostatak materijalne legitimacije pojedinih inkriminacija. Presudnu ulogu prilikom odredjivanja granica krivicnopravne zastite ima njen cilj, tj. ono cemu se zeli pruziti ta zastita. Pre svega postavlja se pitanje legitimnosti sredstava za postizanje ciljeva krivicnopravne zastite, kao i pitanje njene nuznosti. I najzad, kada ze govori o granicama krivicnopravne zastite i njenoj legitimnosti ne moze se zanemariti uloga drustvenih faktora ko sto je klasni i politicki faktor, odnosno

21

klasni aspekt krivicnog prava sa konsenzusa i konflikta interesa.

cime

je

povezano

i

pitanje

Shvatanja o legitimnosti krivicnopravne zastiteNekada su postojale izvesen retributivisticke teorije, dakle one koje u kazni vise samo pravednu odmazdu za ucinjeno zlo, ali su one danas potpuno napustene. Izvesno ozivljavanje retributivizma ne ide toliko daleko da dovodi u pitanje zastiitnu funkciju krivicnog prava. Medjutim, danas se sve cesce govori o krizi legitimnosti krivicnog prava u celini. Radbarh kaze da se samo u ime bozijih ili moralnih zakona moglo kaznjavati mirne savesti, dok kod kaznjavanja samo u ime drzave ili drjstvene nuznosti i svrsishodnosti drhte ruke koje kaznjavaju. Iako se u nauci krivinog prava dosta olako prelazi preko pitanja legitimnosti sa konstatacijom da se radi o zastiti drustva ili da se krivicnim pravom stiti eticki minimum, ima i onih koji se pitanu ko se stiti i od cega, tj. u ciju korist krivicno pravo obavlja svoju funkciju. Najradikalnija kritika u ovom pravcu ide dotle da krivicno pravo predstavlja sredstvo represije nad vecinom u drustvu. Negativan stav prema krivicnopravnoj zastiti imaju abolicionisti, i oni zahtevaju totalno ukidane krivicnog prava. Medjutim, njihove ideje su u domenu utopije. U okviru orjentacija koje zauzimaju pozitivan stav postoje znacajne razlike. Dominira shvatanje da se krivicnim pravom i kaznom stite one vrednosti u pogledu kojih postoji minimalan konsenzus u drustvu te da je ta zastita u interesu celog drustva. Polazi se od toga da je u pitanju koflikt interesa koji se u okviru postojecih mehanizama u drustvu moze razresiti. Smatra se da u krivicnom pravu dolaze do izrazaja oni interesi koji su se potvrdili u demokratskoj proceduti. Posto u savremenim drustvima manje ili vise postoje razliciti oblici nejednakosti. Krivicno pravo u krajnjoj liniji odrzava te odnose nejednakosti. To je vise izrazeno u primeni krivicnog prava jer se na zakonskom nivou zastita pruza jednako svima.

Usmerenost i granice krivicnopravne zastiteOsnovno sredstvo krivicnog prava i danas je kazna. Nemogucnost da se ona transformise u nesto drugo a da i dalje ostane glavni oslonac krivicnog prava, vodi strozim uslovima za legitimnost krivicnopravne zastite. Osim toga, kazni u krivicnopravnoj interevenciji ima mesta samo kada su iscrpljene sve mogucnosti za pruzanje zastite. Pored zahteva da se inkriminisanju pribegava kao krajnjem sredstvu, od znacaja za legitimnosti proglasenja nekog ponasanja krivicnim delom je i uvazavanje nekih drugih principa. (1) To je pre svega odredjenost inkriminacije (bez cijeg ostvarivanja se dovodi pravna sigurnost gradjana u pitanje); (2) da se zakonskim opisom kao krivicna dela predvide samo ona ponasanja koja je moguce izbeci; (3) zahtev da to budu samo ona ponasanja koja su podobna da budu osnov za individualnu, subjektivnu krivicnu odgovornost. Dosadasnji razvoj krivicnog prava u savremenim drustvima pokazao je univerzalnu tendenciju stalnog sirenja granica krivicnopravne zastite. S jedne strane, to dovodi do isuvise

22

sirokog zadiranja u slobodu pojedinca, a s druge strane, vodi jos neefikasnijoj zastititi onih dobara kojima je zaista neophodna. Ekstenzivno postavljeno krivicno pravo ne moze obezbediti generalnu prevenciju koja je neophodna za jednu relativno efikasnu krivicnopravnu zastitu. Resenje navedenih problema ne mzoe se videti u pokusaju da se ekstenzivno krivicno pravo efikasnije primenjuje. Resenje treba videti u modelu krivicnopravne zastite ogranicene samo na zastitu najvrednijih dobara od najtezih oblika napada. Tu se postavlja pitanje koja su to dobra? Kome dati prednost zavisi od toga kako ce s shvatiti sadrzina opsteg objekta krivicnopravne zastite. Na prvo mesto bi u nacelo trebalo pruziti onim opstim dobrima bez kojih osnovna ljudska prava ne bi bilo moguce ostvariti. Dakle, s jedne strane, opravdano je teziti suzavanju polja krivicne zastite, a s druge, njenom intenziviranju u odnosu na suzeno polje. U osnovi tog koncepta se nalazi teznja da se sloboda coveka minimalno ogranici izbegavanjem krivicnopravne intervencije tamo gde ona nije neophodna, a s druge strane, nastojanje da se teziste krivicnopravne zastite stavi na osnovna dobra coveka. Upravo takva humanisticka orjentacija na planu zastite moze krivicnom pravu i njegovom nuzno nehumanom sredstvu, kazni, dati human karkter. Naravno, ne postoje neke univerzalne minimane granice krivicnopravne zastite. One se uvek odredjuju s obzirom na dato drustvo. Suzavanje obima krivicnopravne zastite i pri tom njeno drugacije usmeravanje ne bi zahtevaloradikalne promene. Nikako se ne sme upasti u zamku koja bi znacila napustanje nekih dostignuca do kojih je krivicno pravo u toku istrje tesko doslo. Njihovo napustanje znacilo bi otvaranje vrata za mnogobrojne zloupotrebe. Kao zakljucak moglo bi se reci da treba zaustaviti sirenje granica krivicnog prava stavljajuci teziste na zastitu onih dobara ciji se visok stepen legitimnosti ne moze osporiti, a to su covek i njegova istorijski determinisana osnovna prava.

23

Vremensko i prostorno vazenje krivicnog zakonodavstvaVremensko vazenje krivicnog zakonaKao i drugi zakoni i krivici zakon stupa na snagu onog dana kada je to njime izricito propisano. Ono sto je specificno za ovu oblast, pre svega kada je rec o kompletnom krivicnom zakoniku (ali cesto i kod obimnijih i znacajnijih izmena i dopuna), to vreme je, po pravilu, duze nego kod drugih zakona. Razlog za to jeste potreba da se gradjani upoznaju sa novim krivicnim zakonom. Moguce je da se propise i da nake odrebe kasnije stupanu na snagu u odnosu na ceo zakon. Takodje, nisu retki ni slucajevi da to vreme traje i duze od godinu dana. Ukoliko nije izricito propisan dan stupanja na snagu vazi opste pravilo da zakon stupa na snagu osmog dana nakon objavljivanja u sluzbenom glasilu (clan 116. Ustava Savezne Republike Jugoslavije). Postoje i slucajevi kada stupa ranije, ali to nije prakssa u krivicnom zakonodavstvu. Specificnosti vezane za remensko vazenjeregulisane su odredbom clana 104, stava 1. KZ SRJ. Na ucinioca krivicnog dela primenjuje se zakon koji je vaziou vreme uzvrsenja krivicnog dela, sto je u potpunosti sa nacelom zakonitosti. Izuzetak je obavezna retroaktivna primena zakona koji je blazi za ucinioca (cl. 104, st. 2.) Moguce je da se zakon nakon izvrsenja dela promeni vise puta. U tom slucaju primenice se onaj zakon koji je najblazi za ucinioca (dakle uzimaju se i medjuzakoni). Kada se procenjuje da li je jedan zakon blazi moze doci do vise situacija: (1) kada novi zakon, za razliku od starog zakona, ucinjeno delo uopste ne predvidja (dekriminalizacija); (2) kada novi zakon dozvoljava iskljucenje krivicnog dela i krivicne odgovornosti; (3) pa do situacija gde se zakoni razlikuju u pogledu mogucnosti za izricanje kazne (glavne ili sporedne), odnosno druge krivicne sankcije. U slucaju spora, odnosno kada se ne moze odrediti koji je zakon blazi, treba ostati pri osnovnom pravilu i primeniti zakon koji je vazio u vreme izvrsenja krivicnog dela. Pitanje do kada se moze primeniti blazi zakon da li samo do do pravosnazne presude ili i u postupku vanrednih pravnih lekova? Prihvatljivo je misljenje da je primena blazeg zakona moguca i posle donosenja pravosnazne presude ako je u postupku po nekom pravnom leku ponovo doslo do glavne rasprave, odnosno ako se o stvari ponovo meritorno odlujuje. Pitanje zakona sa ogranicenim vremenskim trajanjem da li se nakon prestanka tih zakona primenjuje kasniji zakon koji je po pravilu blazi. Moze se gledati na dva nacina: (1) koji bi onda bio cilj njihovog donosenja ako se ne bi mogli primenjivati? (2) prestanak razloga zbog kojih su doneti ukazuju da ih vise nije potrebno primenjivati. Ovaj problem se ne moze resiti bez izricite zakonske odredbe koja postoji u nekim stranim zakonodavstvima (Austrija i Nemacka). KZ SRJ ne regulise tu situaciju, tako da i kod zakona sa ogranicenim vremenskim trajanjem dolazi u obzir primena kasnijeg, blazeg zakona.

24

Prostorno vazenje jugoslovenskog krivicnog zakonodavstvaPravila o prostornom vazenju krivicnog zakonodavstva resavaju pitanje cije ce krivicno zakonodavsto u konkretnom slucaju biti primenjeno. Svaka drzava tezi tome da primeni sopstveno krivicno zakonodavstvo onda kada za to ima interesa. Taj interes postoji kada je krivicno delo izvrseno na teritoriji odredjene zemlje, kada je krivicno delo ucinio njen drzavljanin i kada je krivicno delo ucinjeno protiv njenih interesa ili protiv njenog drzavljanina. Postoji pod odredjenim uslovima i opsti interes svih drzava da se i van tih slucajeva obezbedi primena krivicnih sankcija prema uciniocu krivicnog dela. Stoga se u okviru krivicnog prava primenjuju cetiri principa koji to obezbedjuju: teritorijalni, realni (ili zastitini), personalni i univerzalni princip.

Teritorijalni princip (vazenje jugoslvoenskog krivicnog zakonodavstva za dela ucinjena u zemlji)Teritorijalni princip obuhvata osnovni princip vazenja jugolovenskog krivicnog zakonodavstva (clan 104. KZ SRJ). Ostali principi (realni, personalni i univerzalni) primenjuju se samo u slucajevima kada se ne moze primeniti teritorijalni princip, odnosno kada je krivicno delo ucinjeno u inostranstvu. Prema teritorijalnom principu jugoslovensko krivicno zakonodavstvo primenjuje se na sva krivicna dela koja su ucinjena na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije nezavisno od drzavljanstva ucinioca. Jugoslovensko krivicno zakonodavstvo vazi za svakoga ko na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije ucini krivicno delo. Ovaj princip je prosiren principom zastave broda (cl. 104, st. 2) i principom registracije aviona (cl. 104, st. 3). Jugoslovnesko krivicno zakonodavstvo, u smislu primene teritorijalnog principa, podrazumeva sve krivicnopravne odredbe sadrzane u saveznim zakonima i zakonima republika (kako u KZ SRJ i republickim krivicnim zakonima, tako i u sporednom saveznom i republickom krivicnom zakonodavstvu). Ekstradicija Nase krivicno pravo predvidja mogucnost da se krivicno gonjenje stranca koji je ucinio krivicno delo na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije, pod uslovom uzajamnosti, ustupi stranoj drzavi (clan 108, stav 5. KZ SRJ). Takodje, treba ovde spomenuti i clan 522. ZKP koji predvidja uslove za ustupanje vezane za ucinjeno krivicno delo koji su u sustini materijalnopravnog karaktera. U slucaju kada je delo ucinjeno na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije, a u stranoj drzavi je pokrenut ili dovrsen krivicni postupak gonjenje u Saveznoj Republici Jugoslaviji preduzece se samo po odobrenju saveznog drzavnog tuzioca za krivicna dela predvidjena u saveznom krivicnom zakonu, odnosno po odobrenju republickog javnog tuzioca za dela predvidjan u republickom krivicnom zakonu (cl. 108, st. 1. KZ SRJ). Izuzetak predvidja medjunarodno javno pravo, a odnosi se na lica koja uzivaju potpuni diplomatski imunitet za koja vazi njihovo nacionalno zakonodavstvo.

25

Pojam teritorije je odredjen je u clanu 113. stav 1 KZ SRJ, tako sto se tim pojmom obuhvata suvozemna teritorija, obalno more i vodene povrsine unutar granica Savezne Republike Jugoslavije, kao i vazduzni prostor nad njima.

Realni, personalni i univerzalni princip (vazenje jugoslovenskog krivicnog zakonodavstva za dela ucinjena u inostranstvu)Realni princip:Dovodo do toga da se krivicno pravo jedne drzave primenjuje na sva krivicna dela ucinjena na stetu te drzave ili njenih gradjana. Poostoje dve vrste realnog principa. Zbog posebnih uslova za njihovu primenu mozemo ih nazvati primarnim i supsidijarnim realnim principom. Primarni realni princip jugoslovensko krivicno zakonodavstvo vazi za svakog (i naseg i stranca) ko u inostranstvu ucini neko krivicno delo protiv ustavnog uredjenja i bezbednosti Savezne Republike Jugoslavije (izuzimajuci krivicno delo izazivanja nacionalne, rasne i verske mrznje, razdora i netrpeljivosti iz clana 134. KZ SRJ), ili ucini krivicno delo falsifikovanja nvca iz clana 168. KZ SRJ ako se falsifikovanje odnosi na domaci novac (clan 105. KZ SRJ). Nema dodatnih uslova jugoslovensko krivicno zakonodavstvo bez nekih posebnih uslova primenjuje na svakoga ko u inostranstvu izvrsi neko od navedenih krivicnih dela. Primaran i obligatoran u ovim slucajevima, realni princip je primaran i obligatoran Takodje, nase krivicno pravo bice primenjeno i onda kada je ucinilac u inostranstvu osudjen i kaznu izdrzao. Kazna koja je izdrzana uracunace se u kaznu koju izrekne domaci sud (cl. 109. KZ SRJ). Supsidijarni realni princip jugoslovensko krivicno zakonodavstvo vazi i za stranca koji u inostranstvu ucini prema nasoj zemlji neko drugo krivicno delo, a ne samo neko od onih dela koji su navedeni u clanu 105. u odnosu na koja se primenjuje primarni (bezuslovni) realni princip. Ovo vazi i za stranca koji ucini bilo koje krivicno delo protiv drzavljana Savezne Republike Jugoslavije. (pasivni personalni princip) U oba slucaja potrebno je da se stranac zatekne na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije ili da joj bude ekstradiran (clan 107, stav 1).

Jugoslovensko krivicno zakonodavstvo vazi za drzavljanina Savezne Republike Jugoslavije i kada u inostranstvu ucini neko drugo krivicno delo, osim krivicnih dela navedenih u clanu 105. KZ SRJ, ako se zatekne na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije ili joj bude ekstradiran (clan 106. KZ SRJ). (aktivni personalni princip) Razlog za primenu ovog principa jeste da nasi drzavljani dolaskom u SR Jugoslaviju ne bi izbegli krivicnu odgovornost za krivicna dela ucinjena u inostranstvu, s obzirom na to da ne mogu biti ekstradirani. Posebni uslovi za primenu ovog principa, odnosno situacije u kojima se nece primenjivati predvidjeni su u clanu 108. stavovi 2. i 3. KZ SRJ. Prema tim odredbama personalni, supsidijarni realni i univerzalni princip nece biti primenjivani i krivicno gonjenje se nece preduzeti u sledeca tri slucaja:

Personalni princip:

26

Ako je ucinilac potpuno inostransvu osudjen.

izdrzao

kaznu

na

koju

je

u

Ako je ucinilac u onostranstvu pravosnaznom presudom oslobodjen ili mu je kazna zastarela ili oprostena.

Ako se za krivicno delo po stranom zakonu goni po zahtevu osteceng a takav zahtev nije podnesen. Dakle, opravdano je uvaziti primenu stranog krivicnog zakonodavstva. Postoji jos jedan uslov: da se za krivicno delo kaznjava i po zakonu zemlje u kojoj je delo ucinjeno. U izuzetnim prilikama, kada to ne vazi, gonjenje se moze preduzeti samo po odobrenju saveznog drzavnog tuzioca za krivicna dela predvidjena saveznim zakonodavstvom ili republikog tuzioca za krivicna dela predvidjna republickim krivicnim zakonicima.

Regulisan je odredbama clana 107, stav 2. KZ SRJ. Jugoslovensko krivicno zakonodavstvo vazi i za stranca koji prema stranoj drzavi ili prema strancu ucini u inostranstvu krivicno delo za koje se prema jugoslovenskom krivicnom zakonodavstvu moze izreci kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teza kazna. Uslovi za primenu univerzalnog principa su: (1) da se stranac zatekne na nasoj teritoriji a ne bude ekstradiran stranoj drzavi; (2) da je delo kaznjivo po zakonu zemlje u kojoj je ucinjeno. Sud ne moze izreci kaznu tezu od predvidjene krivicnim zakonodavstvom zemlje u kojoj je delo ucinjeno. Gonjenje se nece preduzeti u slucajevima koja vaze u clanu 108. st. 2. i 3. KZ SRJ. U praksi, uglavnom se vrsi ekstradicija, medjutim to ne umanjuje nacelni znacaj ovog principa jr ono obezbedjuje da se prema uciniocu krivicnog dela uvek moze primeniti krivicna sankcija. Izuzetak u pogledu uslova da mora postojati inkriminacija u zakonodavstvu date drzave postoji ako je u pitanju delo koje se prema pravnim nacelima priznatim od strane medjunarodne zajednice smatra krivicnim delom. U tom slucaju gonjenje se moze preduzeti samo po odobreju saveznog drzavnog tuzioca.

Univerzalni princip:

Pitanje uracunavanja pritvora i kazne izdrzane u inostranstvu:Odredba clana 109. KZ SRJ predvidja obavezno uracunavanje pritvora, lisavanje slobode u ekstradicionom postupku, kao i kazne zatvora koju je ucinilac izdrzao na osnovu presude inostranog suda. Treba naglasiti da uracunavanje vazi samo ako je ucinila izdrzao delimicno kaznu. Ako je kanu izdrzao u potpunosti, do krivicnog gonjenja nece ni doci, na osnovu clana 108, stav 2, tacka 1. KZ SRJ.

Vazenje republickog krivicnog zakona (kolizione norme)Odredbe clana 110. KZ SRJ predvidjaju resenje u slucaju kolizije republickih krivicnih zakona. Tu je kao osnovni princp prihvacen princip primene zakona one republike na cijoj teritoriji je krivicno delo ucinjeno (clan 110, stav 1. KZ SRJ). Kao dopunski princip primena zakona republike u kojoj se uciniocu sudi (clan 110, stav 2. KZ SRJ) To znaci da se za sva krivicna dela ucinjena na teritoriji jedne republike primenjuje krivicni zakon te republike, bez obzira gde se uciniocu sudi. Ukoliko je krivicno delo ucinjeno na teritoriji obe republikeprimenice se zakon republike u kojoj se sudi.

27

Postoje i dve posebne situacije: Kada je rec o maloletnom uciniocu ili punoletnom licu koje je krivicno delo ucinilo kao maloletnik primenice se, pored saveznog zakona, zakon one republike koji vazi u mestu u kome se uciniocu sudi. Prema odredbi clana 460. ZKP maloletniku se sudi u mestu njegovog prebivalista ili boravista. Za krivicna dela izvrsena u inostranstvu + krivicna dela izvrsena na domacem brodu ili u domacem vazduhoplovu dok se nalaze van teritorije Savezne Republike Jugoslavije vazi krivicni zakon republike u kojoj se uciniocu sudi (clan 112. KZ SRJ). Obzirom na procesnopravne odredbe u ovom slucaju, koje odredjuju nadleznost suda na cijem podrucju okrivljeni ima prebivaliste ili boraviste, sledi da ce se primeniti krivicni zakon republike na kojoj ucinlac to ima, a ako ne to onda zakon one republike na cijoj je teritoriji uhvacen ili se sam prijavio.

Pojam krivicnog delaOpsti pojam krivicnog dela shvatanja u nasoj teorijiOdredjivanje krivicnog dela predstavlja jedno od najvaznijih ali i najslozenijih pitanja u nauci krivicnog prava. Rec je o utvrdjivanju opstih obelezja koja mora posedovati bilo koje ponasanje da bi se moglo smatrati krivicnim delom. Osim tih obaveznih, opstih obelezja, kod svakog pojeding krivicnog dela javljaju se posebna, konkretizovana obelezja koja cine posebne norme tih krivicnih dela sto predstavlja materiju posebnog dela krivicnog prava.

Odnos nase i strane krivicnopravne dogmatike U stranoj nauci krivicnog prava dominiraju novija shvatanja opsteg pojma krivicnog dela. Nasa teorija ostaje u okvirima klasicnog pojma krivicnog dela koje potice iz nemacke doktrine. Taj pojam je danas prevazidjen, medjutim, ne mogu mu se odreci neke karakteristike: relativno je jednostavan, sto je znacajno za primenu i praksu; takodje, nudi relativno jasne pojmove, sto je znacajno zbog pravne sigurnosti. Formalni i materijalni pojam krivicnog dela Uobicajeno je da se pojam krivicnog dela odredjuje u formalnom i materijalnom smislu.Formalni pojam krivicnog dela ogranicava se na njegove pravne elemente. U okviru formalnog pojma krivicnog dela, u starijoj nemackoj literatri postojao je sukob dva shvatanja: (1) realistickog, koje definise krivicno delo kao fizicko realni fenomen; (2) normativnog (juristickog), prema kome je krivicno delo jedan cisto pravni pojam. U nasoj teoriji se polazi od toga da je ono pre svega delo coveka koje prouzrokuje povredu prava. To znaci da se prednost daje realisticnom pojmu. Polazeci od toga da je krivicno delo, pre svega, delo coveka kao fizicka pojava u realnosti, a kao njegovi dalji formalni elementi javljaju se protivpravnost i odredjenost u zakonu. Postoji saglasnost da u kao obavezan elemenat krivicnog dela treba uneti i jedan subjektivni elemenat, a to je vinost (krivica). Ona se u nasoj teoriji shvata kao psihicki odno ucinioca prema delu. (u nasoj teoriji napusteno objektivno shvatanje koje je zastupao T. Zivancevic, koje negira vinost kao

28

obavezan element krivicnog dela, pa se shvata u subjektivno-objektivnom smislu).

po

tom

shvatanju

delo

Materijalni pojam krivicnog dela tezi da odredi njegovu sustinu, odnodno sadrzinu krivicnog dela. Dok u pogledu formalnog pojma postoji dosta visok stepen saglasnosti oko toga sta cini taj pojam, materijalni pojam krivicnog dela odreddjivan je na vrlo razlicite nacine. Ono sto je zajednicko za sva nastojanja jeste odredjivanje materijalnog, transpozitivnog sadrzaja krivicnog dela nezavisno od njegovog pravnog pojma. Drugim recima, svodi se na nastojanje da se postave materijalni kriterijumi za odredjivanje koje ljudsko ponsanje prema nekim svojim svojstvima zasluzuje da bude proglaseno krivicnim delom. U nasoj teroriji se kao centralni elemenat tog pojma javlja drustvena opasnost nekog ponasanja koje mu daje karakter krivicnog dela. Drustvena opasnost je karatkteristicna za pravo bivsih socijalistickih zemalja. Medjutim, ona je bila poznata u teoriji krivicnog prava jos pre jednog veka. Ona je i onda bila priznavana kao nacin odredjivanja sustine, odnosno, sadrzoine krivicnog dela, ali nije unosena u pojam krivicnog dela kao zaseban element. Ona se shvatala ko materijalna strana protivpravnosti, ili kako se obicno kaze, zakonodavni motiv inkriminisanja. Shvatanje u nasoj teoriji U nasoj teoriji, uobijcajeno je da se opsti pojam krivicnog dela odredjuje kao delu ucinjeno sa vinoscu koje je drustveno opasno, protivpravno i u zakonu odredjeno kao krivicno delo. Krivicno delo je Ono delo vinog coveka koje je opasno za odredjeno drustvo, koje je protivpravno i koje je odredjeno u zakonu kao krivicno delo. (Z. Stojanovic) Postoji opsta saglasnost oko toga da u pojam krivicnog dela ulaze najmanje tri elementa: radnja coveka, protivpravnost i vinost. Manji broj autora u pojam krivicnog dela unosi i neke druge elemente (pr. Kaznjivost). Vecina u pojam krivicnog dela unosi i odredjenost (predvidjenost) dela u zakonu kao i drustvenu opasnost. Zakonska definicija KZ SRJ daje (nepotpunu) materijalnoformalnu definiciju opsteg pojma krivicnog dela: Krivicno delo je drustveno opasno delo koje je zakonom odredjeno kao krivicno delo i cija su obelezja odredjena zakonom. (cl. 8, st. 1.) Protivpravnost se ne pominje kao obavezan element krivicnog dela, a ni vinost nije uneta. Stoga se javljaju izvesne sumnje da li KZ SRJ zaista prihvata objektivno-subjektivnu koncepciju krivicnog dela.

Elementi iz zakonske definicije Polazeci od zakonske definicije koja sadrzi samo neke elemente opsteg pojma krivicnog dela i vladajuceg shvatanja u nasoj teoriji, obavezni elementi koji ulaze u opsti pojam krivicnog dela bili bi: delo coveka, drustvena opasnost, protivpravnost, odredjenost u zakonu i vinost.Delo coveka zahteva dalje rasclanjivanje, pa se smatra da ima tri elementa: radnju, posledicu i uzrocnu vezu izmedju njih. Protivpravnost se obicno shvata kao protivpravnost nekoj pravnoj normi, odnosno krsenje nekog pravnog propisa ljudksom radnjom. Posto nije svako delo odredjeno u zakonu krivicno delo uvek protivpravno, smatra se da je potrebna odredjenost u zakonu i protivpranost uneti u opsti pojam krivicnog dela. Naime, postoje odredjeni osnovi (opsti i posebni) koji iskljucuju protivpravnost i kod onih ponasanja koja su u zakonu predvidjena kao krivicna dela (primeri: nije svako ubistvo krivicno delo: prilikom nuzne odbrane ili prilikom izvrsenja smrtne kazne)

29

Vinost se u nasoj teoriji uglavnom shvata kao odredjeni psihicki odnos ucinioca prema svom delu (psiholoska teorija vinosti). Vinost (krivica) cini subjektivnu stranu krivicnog dela koja se osim kroz njene oblike (umisljaj i nehat) ispoljava i kroz niz instituta opsteg dela za koje je uobicajeno da se zbog svog zncaja posebno razmatraju. Drustvena opasnost iako izricito uneta u pojam krivicnog dela od strane zaknodavca, nije nesporna kao samostalni obavezan element krivicnog dela jer prestavlja vise uslov koji bi svako ponasanje trebalo da ispuni da bi bilo krivicno delo, a ne element koji svako krivicno delo treba da poseduje. Krivicno delo je opasno za odredjeno drustvo i to u odredjenom vremenskom periodu. Stoga se moze reci da je drustvena opasnost relativna i u vremenskom i u prostornom smislu. Takodje se istice da se drustvena opasnost moze stepenovati. To bi znacilo da je za proglasenje nekog ponasanja za krivicno delo potrebno da kao takvo, kao vrsta, tip ponasanja, sadrzi u sebi dovoljnu kolicinu drustvene opasnosti. To je takodje od znacaja za ocnu tezine krivicnog dela i propisivanje kazne od strane zakonodavca.

30

Odredjenost u zakonu ogranicava sirok krug protivpravnih ponasanja na ona protivpravna ponasanj koja su proglasena krivicim delom. Ovaj element je u tesnoj vezi sa nacelom zakonitosti u krivicnom pravu.

Odredjivanje opsteg pojma krivicnog delaObzirom na pojam to kako je opsti pojam krivicnog dela definisan nasim zaknom, postoji potreba da se on nesto drugacije odredi. Ta potreba se javlja u pogledu tri kljucne stvari:

Prvo nije opravdano unositi materijani element u taj pojam (slozena problematika, a sem toga moze biti i u koliziji sa formalnim pojmom) Drugo veoma je vazno odrediti redosled pojedinih elemenata u opstem pojmu krivicnog dela i postaviti ih kao stepene koji nisu proizvoljni jer od toga zavisi i primena krivicnog prava. Trece sam sadrzaj pojedinih elemenata potrbno je odrediti na drugaciji nacin imajuci u vidu neka savremena shvatanja o njima. Opsti pojam krivicnog dela moze se odrediti na sledeci nacin:

krivicni delo je radnja koja je u zakonu predvidjena kao krivicno delo, koja je protivpravna i koja je skrivljena.

Ovako odredjen opsti pojam krivicnog dela ima sledeca cetiri obelezja: (1) radnju; (2) predvidjenost; (3) protivpravnost; (4) krivicu. Radnja krivicnog dela je noseci element, bez obzira sto su svi elementu istog znacaja i ranga, jer ukoliko nedostaje bilo koji od cetiri elementa nema ni kricicnog dela Elementi krivicnog dela, iako se mogu razmatrati posebno, tesno su povezani tako sto predstavljaju jednu celinu. Zato se ne moze prihvatiti ostro suprotstavljanje u smislu podela na formalne i materijalne, normativne i realne, subjektivne i objektivne elemente.

Medjusobni odnos pojedinih elemenata opsteg pojam krivicnog delaMedjusobni odnosi Odnos radnje i ostala tri elementa izrazava se pre svega u tome sto je samo ona substantiv, dok su svi ostali elementi atributi, tj. odredjuju kakva radnja mora biti da bi predstavljala krivicno delo. Po prirodi stvari postoji medjusobno prozimanje tih elemenata i oni se ne mogu u potpunosti jedan od drugog odvojiti. Tako radnja, iako nesto sto je osnov krivicnog dela i na sta se drugi elementi odnose i govori o tome kakva ona mora biti da bi prdstavljala krivicno delo, ipak ima veze sa ostalim elementima. Zakonskim opisom se predvidja radnja izvrsenja. Dalje, radnja mora imati i subjektivni sadraj, pa tako delimicno ulazi u sferu koju obuhvata krivica. I izmedju predvidjenosti u zakonu i protivpravnosti ima izvesnih prozimanja. Ono sto je u zakonu predvidjeno kao krivicno delo po pravilu je i protivpravno. Medjutim, ako postoji neki od osnova za iskljucenje protivpravnosti, nema protivpravnosti a samim tim ni krivicnog dela.

31

Redosled pojedinih elemenata nije dat proizvoljno i on se ne moze menjati, a da ne dodje do neprihvatljivih teorijskih i prakticnih posledica. Naime, postepenost u utvrdjivanju ostvarneosti navedena cetiri elementa veoma je vazna. Uvek se pocine radnjom, a zavrsava krivicom, odnosno utvrdjivanjem krivicne odgovornosti. Prema tome, cetiri obavezna elementa u pojmu krivicnog dela istovremeno predstavljaju i cetiri stepena, ili nivoa, kroz koje se mora proci da bi se na kraju moglo konstatovati da je ucinjeno krivicno delo.

Prvo: delo se utvrdjuje da li neka radnja krivicnog dela ispunjava uslove koji se zahtevaju za radnju krivicnog dela. Drugo: predvidjenost u zakonu zatim se, prilikom utvrdjivanja da li su ispunjena bitna obelezja zakonskog opisa odredjenog krivicnog dela, dolazi do znacajnog suzavanja kruga radnji putem kojih su ostvareni svi zakonski uslovi za postojanje odredjenog krivicnog dela. Trece: protivpravnosti utvrdjuje se nije li iskljucena protivpravnosti nekog ponasanja koje isunjava sva zakonska obelezja nekog krivicnog dela (nuzna odbrana) Tek ukoliko ne postoji neki od osnova koji iskljucuju protivpravnost, moze se konstatovati da je ucinjeno krivicno delo u objektivnom smislu. Cetvrto: krivica najzad je potrebno utvrditi i krivicu ucinio