497
SKRIPTA: Međunarono krivično pravo Prof. dr Miodrag N. Simović Međunarodno krivično pravo 1

SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Međunarodno krivično pravo

1

Page 2: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

P r v i d e o OPŠTA PITANJA MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVAI - POJAM MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA

 

 

Pravo kao društvena pojava može se posmatrati i doživljavati na više načina: Samo jedna u nizu mnogobrojnih društvenih pojava koje u tom slučaju pokušavamo razlikovati od drugih pojava te vrste. Ogromna masa pravnih pravila kojima se uređuju raznorodni društveni odnosi. Sistem prava, kojeg treba razlikovati od pojma pravnog poretka. Naime, dok se pravni poredak sastoji iz o normativnog elementa - iz pravnih normi (opštih i pojedinačnih),o faktičkog elementa - stvarnog ljudskog ponašanja Pravni sistem je tvorevina koju čine pravne ustanove (institucije), kao niži, i pravne grane kao viši element tog sistema.

U pravnoj teoriji postoje razne podjele pravnih sistema, od kojih je za nas najvažnija ona koja pravne sisteme dijeli na unutrašnje (pravni sistem određene države) i na međunarodni pravni sistem (sistem međunarodnog prava). U okviru ovih sistema sva njihova pravna pravila sistematizuju se u određene pravne grane, pa se tako međunarodna krivičnopravna pravila sistematizuju u granu međunarodnog prava koja se naziva međunarodnim krivičnim pravom\ o čijem se pojmu i u domaćoj krivičnopravnoj teoriji susreću različita tumačenja [1]. Medunarodno krivično pravo određuje kao skup propisa medunarodne zajednice država ili ugovora između pojedinih država kojima se radi zaštite medunarodnih odnosa (međunarodnog mira i bezbjednosti čovječanstva) odreduju medunarodna krivična djela i sankcije prema njihovim učiniocima. [2] Međunarodno krivično pravo predstavlja skup pravila i propisa sadržanih u aktima međunarodne zajednice i ugovorima zaključenim između pojedinih zemalja kojima se određuju međunarodna krivična djela i sankcije u cilju očuvanja međunarodnog mira i bezbjednosti čovječanstva, kao i skup propisa kojima se predviđaju uslovi o pružanju medunarodne pravne pomoći u pogledu primjene krivičnih sankcija prema učiniocima krivičnih djela [3]. Medunarodno krivično pravo određuje kao ukupnost krivičnopravnih normi vezanih za međunarodne odnose [4]. Značajna je i definicija prema kojoj međunarodno krivično pravo obuhvata "kako međunarodnopravneaspekte krivičnog prava, tako i krivičnopravne aspekte međunarodnog javnog prava. Osim toga, ono obuhvata i supranacionalno krivično pravo koje je tek u nastajanju" [5]. Međunarodno krivično pravo se pravno upotpunjuje kroz unutrašnje pravne sisteme na koji način se uspostavlja jedna nova veza između država [6].

Poseban značaj ima odnos međunarodnog krivičnog prava prema međunarodnom javnom pravu, kao i odnos međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog prava.

Kada govorimo o odnosu međunarodnog javnog i međunarodnog krivičnog prava, onda se, prvenstveno, misli na njihove dodirne tačke, iako se ove dvije grane prava ponegdje i

2

Page 3: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

suštinski razlikuju. Na primjer, dok je u međunarodnom javnom pravu dovoljno postojanje načela nullum crimen sine iure, za međunarodno krivično pravo nužno je načelo nullum crimen sine lege. Uz to, direktna primjena međunarodnog prava može se samo izuzetno dozvoliti, i to samo ukoliko unutrašnje pravo neko društveno negativno ponašanje ne predviđa kao krivično djelo, a postoji opšta saglasnost da se radi o takvom djelu. To je jedan od načina stvaranja supranacionalnog krivičnog prava[7]. No, ne bi se smjelo dozvoliti da načelo zakonitosti po svom kvalitetu bude lošije od onog što važi u nacionalnom (unutrašnjem) krivičnom pravu[8]. Međunarodno javno pravo prožima međunarodno krivično pravo duhom internacionalizma čime se ublažava egoistička koncepcija apsolutnog suvereniteta država, a koncepcija medunarodnog povezivanja dolazi do izražaja.[9] Za odnos međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog javnog prava možemo reći da je to odnos prožimanja i dopunjavanja međunarodno krivično pravo ništa ne oduzima od međunarodnog javnog prava, nego samo detaljnije razraduje pojedine njegove norme, i to u domenu krivičnog prava i njegovih institucija[10].

Zajednička karakteristika međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog prava[11] je elemenat inostranosti, kao i pitanja koja se odnose na državljanstvo, državnu teritoriju, lexfori i sl. Pri tome, treba imati u vidu i uticaj međunarodnog javnog prava na međunarodno privatno pravo i međunarodno krivično pravo, prije svega putem odgovarajućih konvencija. S druge strane, većina normi međunarodnog privatnog prava spada u privatno pravo, dok međunarodno krivično pravo u cijelosti spada u kategoriju javnog prava. Pored toga, međunarodno krivično pravo je po svojoj prirodi obavezno pravo (ius cogens), dok u međunarodnom privatnom pravu postoji autonomija volje. "U međunarodnom krivičnom pravu domaći sud primjenjuje lex fori, dok u međunarodnom privatnom pravu iješavajući sukob zakona, domaći sud može doći u situaciju da na određeni privatnopravni odnos primijeni strani zakon. U međunarodnom privatnom pravu primaran je izbor zakona koji na jedinstven način, a radi pravne sigurnosti, reguliše određeni privatnopravni odnos u široj zajednici. U međunarodnom krivičnom pravu važno je da neko krivično djelo bude inkriminisano u svim državama ili bar u većini država, kako eventualni učinilac ne bi migracijom iz jedne u drugu državu izmakao gonjenju"[12].

zbog svoje nedovoljne izgrađenosti, vrlo često oslonac traže i nalaze u unutrašnjem materijalnom krivičnom pravu pojedinih zemalja ili što, kao u slučaju ICTY, sam Tribunal mora da rešava mnoga teška pitanja opšteg dijela, predstavlja samo specifičnost ove grane medunarodnog prava. No, u tom smislu i unutrašnje materijalno krivično zakonodavstvo ima izvjesne speciflčnosti, zbog kojih nije samo sebi dovoljno već se u svojoj primjeni nužno mora naslanjati na međunarodno pravo.

Tako, na primjer, domaći sud koji sudi za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika (iz člana 175 KZBiH) nužno se mora oslanjati na pravila međunarodnog prava prilikom donošenja odluke u svakom konkretnom slučaju. Ovo zbog toga što dispozicija tog krivičnog djela ima blanketni karakter, s obzirom na to da optuženi može odgovarati za ovo krivično djelo samo ako je, kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredio ili učinio koje od djela navedenih u članu 175 pomenutog zakona. Kako vidimo, domaći zakonodavac u zakonskom biću ovog krivičnog djela samo pominje "pravila međunarodnog prava", ne precizirajući pri tom koja su to pravila, a naročito ne navodeći njihovu konkretnu sadržinu. Stoga se može zapaziti kako se i unutrašnje materijalno krivično pravo nužno naslanja na medunarodno pravo u svojoj primjeni, što nije smetnja da se ono izdvoji u zasebnu granu prava i tako izloži.

3

Page 4: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Iz iznesenih razloga, dakle, navedene dvije velike grupe pravila međunarodnog krivičnog prava, iako međusobno zavisne, mogu se izdvojiti u zasebne grane tog prava i tako izlagati, mada u pravnoj nauci o ovom pitanju postoji i suprotno shvatanje23.

Sada je potrebno odrediti pojam medunarodnog materijalnog krivičnog prava. U vezi sa tim pitanjem za potrebe ovog rada pod tim pojmom podrazumijevaćemo specifične odredbe materijalnopravne prirode (materijalnopravna pravila) sadržane u medunarodnim opštim pravnim aktima, te u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima, kojima su uređeni osnovna načela i instituti opšteg dijela krivičnog prava na međunarodnom nivou, kao i obilježja pojedinih međunarodnih krivičnih djela u užem smislu. "Ako bi se postavilo pitanje šta imamo međunarodno u ovom dijelu sadržaja, onda se može reći da pridjev međunarodni ne mora da bude vezan samo za izvore prava, nego to može da bude i objekat, a to su upravo oni krivičnopravni predmeti koji u sebi sadrže elemenat inostranosti. Pravila koja važe za te predmete, premda su sadržana u nacionalnom zakonu, stvorena su uz uzimanje u obzir medunarodnih relacija, sa međunarodnim elementima kao faktičkim."24

Kada na ovaj način određujemo pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava, još jednom napominjemo da to činimo za potrebe ovog rada, te ističemo da u vezi sa tim pojmom postoje i druga shvatanja. Svako od tih shvatanja, pri određivanju ovog pojma, polazi od predmeta njegovog proučavanja. Prema jednom od tih shvatanja, koje je dugo bilo dominantno, pod tim pojmom se podrazumijevalo rešavanje pitanja prostornog važenja nacionalnih krivičnih zakona. Ovo shvatanje, dakle, polazi od toga da je predmet proučavanja međunarodnog krivičnog prava rešavanje sukoba između nacionalnih krivičnih zakona. Prema drugom shvatanju, sadržaj ovog pojma obuhvata skup međunarodnopravnih akata iz kojih, za države koje su ih prihvatile, proizilaze obaveze da u svom zakonodavstvu odredena ponašanja propišu kao krivična djela i predvide kazne za njih. Postoje i shvatanja koja ovaj pojam proširuju na pitanja ekstradicije, pružanja medunarodne krivičnopravne pomoći, te priznavanja odluka stranih sudova donijetih u krivičnim predmetima.Na kraju ako bi ukratko rezimirali šta čini sadržaj međunarodnog krivičnog prava, onda su to: odgovarajuće norme međunarodnog javnog prava (određeni međunarodni zločini, prava i slobode čovjeka, imuniteti, medunarodna jurisdikcija), zatim odredene norme iz regionalnog međunarodnog javnog prava (pravo Evropske unije, anglosaksonsko pravo), kompleks normi nacionalnog krivičnog prava postuliran međunarodnim konvencijama, kao i odredbe nacionalnog krivičnog zakona o granicama represivne vlasti države, te kompleks procesnopravnih normi (pružanje pravne pomoći), kao i pitanje dejstva stranih sudskih presuda i stranih procesnih radnji[13]. Međunarodnom pravu je imanentno da služi kao sredstvo koordinacije i kontrole određenih društvenih odnosa i procesa u medunarodnoj zajednici, kako bi se omogućilo funkcionisanje svjetske privrede i obezbijedio svjetski mir.[14] Međutim, treba naglasiti da određeni elementi koordinacije i kompromisa nisu isključeni ni iz unutrašnjeg pravnog poretka (u vrijeme klasnih borbi), kao što ni iz međunarodnog poretka nisu isključeni svi prinudni elementi, ali je činjenica da je međunarodno pravo u principu pravo koordinacije, a unutrašnje pravo - pravo subordinacije[15].Pored ovih napomena, treba istaći kako se način na koji smo naprijed odredili međunarodno materijalno krivično pravo odnosi na taj pojam kao granu međunarodnog prava. Mi ćemo, dakle, u nastavku naše izlaganje ograničiti na međunarodno materijalno krivično pravo shvaćeno u tom smislu.Međutim, izrazom medunarodno materijalno krivično pravo se, kao i u slučaju nacionalnog krivičnog materijalnog prava, može odrediti i nauka tog prava. U tom smislu međunarodno materijalno krivično pravo bi za predmet imalo naučnu obradu krivičnopravnih pojmova i instituta, njihovu sistematizaciju, ali i izlaganje ne samo o tom pravu kakvo ono u datom trenutku jeste (izlaganje de lege lata) već i kakvo bi, u cilju njegovog poboljšanja, trebalo da bude (izlaganje de lege ferenda) radi uspješnije borbe sa raznim oblicima kriminaliteta na međunarodnom planu.

4

Page 5: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Kada smo naprijed određivali pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava ukazali smo na specifičnost njegovih pravila. Ta specifičnost ogleda se u činjenici da sve do nedavno ova pravila nisu mogla biti pronađena na jednom mjestu, u nekom jedinstvenom pravnom aktu (kao u slučaju odgovarajućih zakona u unutrašnjem pravu država), već su bila sadržana u pravnim aktima pojedinih ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala.

Donošenjem i usvajanjem Rimskog statuta ICC učinjen je veliki korak naprijed u tom pogledu, jer taj statut, kako ćemo vidjeti, sadrži odredbe o najvažnijim institutima ove grane prava (o osnovnim načelima, krivičnom djelu, krivičnoj odgovornosti, vinosti, zabludi, o nekim krivičnim sankcijama). Istina, ne može se reći da su te odredbe do kraja razvijene, ali je vjerovatno upravo zbog toga zadatak nauke međunarodnog materijalnog krivičnog prava da ukaže na te nedorečenosti i predloži iješenja za njihovo poboljšanje u budućnosti.Ovako određena sadržina pojma medunarodnog materijalnog krivičnog prava određuje i sadržinu našeg daljeg izlaganja. U nastavku ćemo to izlaganje usmjeriti na izvore, osnovna načela tog prava i osnovne institute njegovog opšteg dijela, dok ćemo u posebnom dijelu izložiti obilježja samo međunarodnih krivičnih djela u užem smislu, tj. onih djela kod kojih su njihov međunarodni karakter i zainteresovanost međunarodne zajednice posebno izraženi (to su sljedeća krivična djela: genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, a odgovarajuću pažnju posvetićemo i krivičnom djelu agresije, tj. problemima koji se u medunarodnoj zajednici pojavljuju u vezi sa njegovim obilježjima)[16].Međutim, prije nego što pređemo na ovaj osnovni dio našeg izlaganja, u uvodu ćemo napraviti kratak istorijski osvrt na osnovne prepreke koje su stajale na putu razvoja ove grane prava, kao i na sam njen razvoj.

H - PREPREKE U RAZVOJU MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVAMeđunarodno krivično pravo se sporo, ali sistemski, a u posljednjim decenijima XX vijeka i ubrzanije oblikuje iz početnih međudržavnih odnosa povodom krivičnih djela s elementima inostranosti u samostalno pravo medunarodne zajednice koje ima sve više univerzalnih karakteristika[17]. Iako se danas može govoriti o postojanju ove grane međunarodnog prava[18], potrebno je istaći kako je do stvaranja pravnih ustanova unutar nje došlo tek u skorije vrijeme.[19] Krivično pravo je bilo "sve donedavna strogo teritorijalno i nacionalno; unutar svojih granica države su imale isključivo pravo da zakonom predvide koja se djela smatraju krivičnim, da propišu sankcije, štiteći na taj način interese i bezbjednost svojih građana i svoju političku organizaciju"[20].

Postoje dva razloga za to koji su, u stvari, predstavljali svojevrsne prepreke u razvoju ovog prava. Jedan od tih razloga je, u suštini, pravne prirode, jer mu u pozadini stoji određeno pravno učenje, dok je drugi razlog političke naravi[21].Prvi razlog predstavlja učenje o suverenosti država čije osnove su postavljene još u XVI vijeku. Njegov tvorac je francuski pravnik i politički teoretičar Žan Boden, koji je svoju teoriju o suverenosti iznio u svom djelu "Šest knjiga o republici", 1576. godine. On suverenost defmiše kao "najvišu vlast nad podanicima i građanima, koja nije ograničena zakonima", pri čemu glavnu sadržinu suverenosti čini "vlast donošenja zakona svojom slobodnom ničim nevezanom voljom".[22] Kako vidimo, glavna sadržina ovog pojma je nezavisnost u donošenju zakona, kojom su obuhvaćena i ostala obilježja suverenosti (neotudivost i nedjeljivost). Određena ovako, suverena vlast je, što je od posebnog značaja za pitanje kojim se bavimo, značila isključivo pravo državnog suverena na određivanje radnji koje se imaju smatrati krivičnim djelima, kao i koje sankcije za ta djela mogu biti izrečene. Na ovaj način suština suverenosti je određena negativno (kao nezavisnost državne vlasti od bilo kog drugog), mada je Boden u svojim razmatranjima ovog pojma taj pojam određivao i pozitivno[23].

5

Page 6: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Razvoj ideje o državnoj suverenosti od tada se može pratiti u tri faze[24] o kojima govori Kittichaisaree u svojoj knjizi "Međunarodno krivično pravo". Na ovom mjestu ukratko ćemo izložiti taj razvoj prema knjizi navedenog autora[25].U prvoj fazi njenog razvoja rimski papa i car Svetog rimskog carstva predstavljali su apsolutnu vlast u Evropi pod tim carstvom[26]. Tridesetogodišnji rat između nekoliko evropskih sila (1618-1648) završen je Vestfalskim mirom 1648. godine koji je doveo do pojave suverenih država u Evropi. Njihovi vladari prihvatili su i branili teoriju o suverenosti kako bi se oslobodili papske vlasti, pri čemu je u tom procesu supremacija njihove vlasti najprije bila obrazlagana njenim božanskim porijeklom, a zatim apsolutnom vlašću države. Dakle, države i njihovi vladari su u vršenju svoje vlasti unutar granica države bili apsolutno[27] slobodni i nezavisni kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu. Suština tog procesa (procesa oslobadanja od vrhovne papske vlasti) ogledala se u prelazu sa supremacije Boga na supremaciju države, tj. od supremacije prirodnog prava na pozitivizam u međunarodnom pravu. Ovaj pozitivizam je značio da je obavezujuće pravo u međunarodnoj zajednici postalo ono pravo oko kojeg su se sve države, ili većina njih, složile kroz običaje i praksu u njihovim međunarodnim odnosima[28]. U periodu od 1648. do 1815. godine međunarodno pravo obuhvatalo je pravila nemiješanja u poslove drugih država. Na kongresu u Beču, 1815. godine, države učesnice tog kongresa složile su se oko toga da zabrane trgovinu robljem i piratstvo na otvorenom moru, te su se obavezale da će krivično goniti učinioce ovakvih krivičnih djela, i to svaka prema svom unutrašnjem pravu.Suverenost je, u suštini, u pravnom smislu značila sljedeće: suveren u državi imao je isključivo pravo vršenja vlasti unutar granica državne teritorije; u međusobnim odnosima države su tretirane kao pravno jednake; države su mogli obavezivati samo oni međunarodni ugovori, običaji i opšta načela prava koje su one priznale[29].Ovako postavljena pravila svoju potvrdu dobiće mnogo godina kasnije od strane Stalnog suda međunarodne pravde, koji je u slučaju Lotus, u sporu između Francuske i Turske, u svojoj odluci iz 1927. godine, između ostalog, naglasio da međunarodno pravo reguliše odnose između nezavisnih država. Ograničenje koje međunarodno pravo postavlja ovom načelu odnosi se na to da države svoju suverenu vlast u bilo kom obliku ne mogu vršiti na teritoriji druge države.Druga faza u kojoj dolazi do svojevrsnog oživljavanja doktrine o suverenosti država nastupa usvajanjem Povelje Ujedinjenih nacija poslije Drugog svjetskog rata. Prema članu 2 stav 1 te povelje, organizacija Ujedinjenih nacija zasnovana je na načelu suverene jednakosti svojih članica, dok stav 7 istog člana zabranjuje miješanje u unutrašnje stvari bilo koje države. Na ovaj način, doktrina o suverenosti država dobila je svojevrsno međunarodnopravno priznanje u najvišem pravnom aktu Ujedinjenih nacija.Najzad, treća faza, u kojoj se ukazuje i zagovara važnost državne suverenosti, nastupa pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka. Nove afričke i azijske države, nastale u procesu dekolonizacije koji je dalje ojačao doktrinu suverenosti država, oštro su kritikovale bilo kakav oblik miješanja u njihove unutrašnje poslove.Ovo kratko podsjećanje na razvoj i praktičnu primjenu učenja o suverenosti država za nas je od važnosti jer se na osnovu njega, između ostalog, može razumjeti zašto je dosta kasno u međunarodnom pravu došlo do pojave da se pojedina ponašanja međunarodnim propisima određuju kao krivična djela (zločini), kao i da njihovi učinioci pred međunarodnim ad hoc tribunalima budu osuđeni za ta djela. Naime, učenje o suverenosti država nužno je za posljedicu imalo to da su isključivo suverene države u svojim pravnim porecima mogle propisivati koja djela se imaju smatrati krivičnim djelima, te uređivati ostale institute materijalnog krivičnog prava. Tek po završetku Drugog svjetskog rata, kada su osnovana dva međunarodna ad hoc krivična tribunala, po prvi put u istoriji na međunarodnom nivou određena djela bila su propisana kao krivična djela, određene su kazne za njih i utvrdena načela medunarodnog krivičnog prava. Ova načela predstavljaće kasnije osnovu Komisiji Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo da 1950. godine formuliše sedam principa, od kojih jedan sadrži krivična djela (zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv

6

Page 7: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

čovječnosti), dok se ostali odnose na odredena opšta načela krivične odgovornosti, saučesništvo i druga krivičnopravna pitanja.Međutim, pored pravne doktrine o suverenosti država, i razlozi političke prirode bili su prepreka u razvoju međunarodnog krivičnog prava[30]. Naime, u istoriji su zabilježeni slučajevi kada su moćne države iz svojih političkih interesa znale blokirati ovaj proces[31]. Primjer koji slikovito pokazuje kako su razlozi političke prirode bili prepreka u razvoju medunarodnog krivičnog prava pruža nam slučaj koji je vezan za Prvi svjetski rat. Naime, po završetku tog rata savezničke sile, članom 227 Versajskog ugovora, javno su optužile njemačkog cara Viljema II "za najvišu povredu međunarodnog morala i osveštenog poštovanja ugovora" [32], zbog čega je bilo predviđeno i formiranje specijalnog suda koji bi sudio ovom njemačkom vladaru. Medutim, do toga nije došlo, jer je Holandija, na čiju teritoriju je car izbjegao, jednostavno odbila da izvrši njegovu ekstradiciju.m - RAZVOJ MEĐUNARODNOG MATEBUALNOG KRIVIČNOG PRAVADosadašnje izlaganje pokazuje kako je do pojave međunarodnog krivičnog prava došlo dosta kasno. Njegovi temelji su, kako se ističe u nauci, udareni kroz kodifikaciju Nirnberških principa i defmisanje novih krivičnih djela[33]. Ove činjenice su istovremeno razlog zbog kojeg smo najprije govorili o preprekama koje su stajale na putu razvoja ove pravne discipline, jer one, po logici stvari, ne predstavljaju sam razvoj tog prava. Otuda potreba da se o njima govori odvojeno od samog razvoja međunarodnog materijalnog krivičnog prava[34]. Razvoj ove grane prava može se pratiti u dva odvojena pravca. Jedan od njih odvijao se kreiranjem statuta posebnih ad hoc tribunala i ICC, dok se drugi pravac odnosio na razne međunarodne opšte pravne akte (konvencije, paktove) sa krivičnopravnom sadržinom, kojima su države njihove članice prihvatale obavezu da u domaćem krivičnom zakonodavstvu izvrše inkriminaciju određenih ponašanja u raznim oblastima života. Stoga će izlaganje koje slijedi u nastavku pratiti ova dva pravca[35]3.1. Statuti međunarodnih krivičnih tribunala od značaja za razvoj medunarodnog materijalnog krivičnog prava3.1.1. Statuti Nirnberškog tribunalai Tribunalau TokijuStrahote nacističkog sistema, koje su se između ostalog ogledale u sistematskom i planskom istrebljenju čitavih naroda, bile su povod da se još u toku Drugog svjetskog rata od strane savezničkih sila pristupi donošenju odluke o sudenju i kažnjavanju lica odgovornih za izvršene zločine. Početni korak u tom pravcu preduzet je na Moskovskoj konferenciji 1943. godine, na kojoj su vlade SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, SSSR-a i Kine donijele odluku da će ratni zločinci čija djela nisu vezana za određeno geografsko područje biti kažnjeni zajedničkom odlukom savezničkih vlada. Nakon konferencije u Postdamu 1945. godine, na kojoj su savezničke sile potvrdile svoju riješenost da što prije dođe do ostvarenja ciljeva postavljenih na Moskovskoj konferenciji, 8. avgusta 1945. godine, na konferenciji u Londonu potpisan je Sporazum o ustanovljenju Međunarodnog vojnog tribunala[36] i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca evropskih osovinskih sila. Ovom sporazumu pridodat je Statut Medunarodnog vojnog suda, koji je od važnosti zbog toga što je njime po prvi put na međunarodnom planu došlo do propisivanja određenih krivičnih djela[37]. Prilikom iznalaženja pravnog osnova za suđenje nacističkim vodama, autori Statuta Nirnberškog tribunala pošli su od medunarodnih akata legislativnog karaktera - Haških i Ženevskih konvencija, Brijan- Kelogovog pakta i Versajskog ugovora, kao i dvostranih ugovora Njemačke sa Holandijom, Danskom, Luksemburgom i SSSR-om iz 1926, 1929. i 1939. o mirnom iješavanju sporova i nenapadanju. S tim u vezi, od posebne je važnosti član 6 Statuta, jer su njime bile propisane tri kategorije krivičnih djela:(1) Zločini protiv mira[38]. Ovi zločini su svojim obilježjem obuhvatali radnje planiranja, pripremanja, započinjanja ili vođenja agresivnog rata kojima se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jemstva, odnosno učešće u zajedničkom planu ili zavjeri radi izvršenja nekog od naprijed navedenih djela.(2)   Ratni zločini. Ova kategorija krivičnih djela obuhvatala je kršenja zakona i običaja ratovanja. U Statutu je, s tim u vezi, propisano da ovo krivično djelo, između ostalog,

7

Page 8: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

uključuje, ali i da nije ograničeno na sljedeće radnje: ubistvo, zlostavljanje, deportaciju civiinog stanovništva sa okupirane teritorije radi prinudnog rada ili ostvarenja drugog cilja, ubistvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili lica na moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili privatne imovine, te obijesno razaranje gradova, varoši ili sela koje nije opravdano vojnim potrebama.(3)   Zločini protiv čovječnosti. Ovo krivično djelo, za koje je odgovornost mogla postojati i ako je učinjeno za vrijeme mira, takođe je obuhvatalo više radnji kao oblika njegovog izvršenja. Tako su ovo krivično djelo predstavljali ubistvo, istrebljenje, porobljavanje, deportacija i druge radnje protiv civilnog stanovništva, prije ili u toku rata, odnosno progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ako su preduzeti prilikom izvršenja ili u vezi sa izvršenjem nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Nirnberškog tribunala.Statut Nirnberškog tribunala je prvi međunarodni dokument koji je objedinio sve tada poznate oblike međunarodnih krivičnih djela protiv humanosti i međunarodnog prava.[39]Pored već profilisanih i opštepriznatih međunarodnih krivičnih djela, ratnih zločina, Statut je predvidio i dvije, uslovno nove, kategorije međunarodnih delikata - zločin protiv mira i zločin protiv čovječnosti[40]. Doduše, sva ova djela nisu pojedinačno propisana, već grupno, sa nedovoljno konciznim formulacijama. Većina od opisanih radnji izvršenja, koje čine supstancu navedenih krivičnih djela, međusobno se prožimaju i prelivaju, stvarajući poteškoće oko uzajamnog razgraničavanja, kako po vrsti tako i po obimu odgovornosti, koju, svaka od kategorija propisanih delikata, nosi sa sobom[41]. Time se, naravno, nikako ne umanjuje njihov ukupni kvalitet.Statut ne pominje izričito genocid, ali ga deskriptivno postavlja unutar jedne šire pravne kategorije - zločin protiv čovječnosti[42]. Ako se uporedi opis radnje ovog zločina sa definicijom genocida, u kasnije usvojenoj Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, može se zaključiti da je ova konvencija, u pogledu osnovnih elemenata genocida, preuzela iješenja iz Statuta Nirnberškog tribunala, tj. odredila ga na skoro isti način na koji je u Statutu određen zločin protiv čovječnosti[43]. U tom smislu, zločin protiv čovječnosti predstavlja normativni preludijum i idejni okvir genocida[44].Definicija zločina protiv čovječnosti, onako kako je data u Statutu Nirnberškog tribunala, sadrži važne elemente koji su važniji od samih opisa radnji imanentnih kasnijem krivičnom pojmu genocida. Radnje izvršenja zločina protiv čovječnosti uglavnom se mogu naći u opisima ostala dva delikta iz člana 6 Statuta, posebno kada su u pitanju ratni zločini7. Ta djela su pravno sankcionisana i zastupljena u haškim i ženevskim konvencijama i nisu uopšte sporna. Međutim, ni u jednom međunarodnom dokumentu prije nirnberškog Statuta, ta nedjela nisu okvalifikovana kao protivpravna zbog toga što su učinjena na "rasnoj, političkoj i vjerskoj osnovi" (član 6 tačka c) Statuta). Sljedeća važna karakteristika defmicije zločina protiv čovječnosti odnosi se na njegovu vremensku dimenziju. Iako se u tekstu decidirano ne određuje da se ovi zločini mogu vršiti u miru i u ratu, iz formulacije "prije ili za vrijeme trajanja rata" se može izvesti takav zaključak[45]. Najzad, posebno je značajno i to što se kod odredbe zločina protiv čovječnosti uspostavlja princip supremacije međunarodnog prava u odnosu na nacionalna zakonodavstva. U dijelu paragrafa tačke c) člana 6 Statuta određeno je da se nadležnost Tribunala propisuje za bilo koje "zločine iz nadležnosti suda...bez obzira da li se time vrše ili ne vrše povrede zakona one zemlje gdje su zločini izvršeni"[46]. Ovaj princip će biti ugrađen u pojam genocida i predstavljaće jednu od njegovih najvažnijih karakteristika[47].Osim po propisivanju navedenih krivičnih djela, Statut Nimberškog tribunala dalje je od značaja i po tome što je u članu 7 propisano da službeni položaj optuženog lica, bez obzira da li se radi o šefu države ili vladinom službeniku, ovoga ne oslobada od odgovornosti niti se može uzeti kao olakšavajuća okolnost. U članu 8 Statuta propisano je da činjenica da je optuženi neko od krivičnih djela iz nadležnosti Tribunala učinio na osnovu naredbe svog nadređenog, optuženo lice ne oslobađa od odgovornosti, ali se može uzeti kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne ako Tribunal utvrdi da interesi pravičnosti to zahtijevaju. Najzad, u pogledu krivičnih sankcija, Tribunalu je članom 27

8

Page 9: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Statuta dato ovlašćenje da optuženog, koji je oglašen krivim za neko od krivičnih djela iz nadležnosti Tribunala, može osuditi na smrtnu kaznu ili drugu kaznu za koju smatra da je pravedna61.Suđenje "glavnim ratnim zločincima" je otpočelo 18. oktobra 1945. godine u Berlinu, a onda se od 20. novembra 1945. odvijalo u Nirnbergu, gdje je između 30. septembra i 1. oktobra 1946. godine izrečena i objavljena presuda, koja je sadržavala 12 smrtnih kazni, tri kazne doživotnog zatvora, tri vremenske zatvorske kazne i tri oslobođenja od optužbe.[48]Pored toga, određene njemačke organizacije (pravna lica - kolektiviteti) proglašene su za zločinačke: SS (elitne njemačke partijsko-vojne jedinice, zaštitni odredi), SD (služba bezbjednosti), Gestapo (tajna državna policija) i vodeći organ NSDAP (nacional- socijalistička njemačka radnička partija)[49]. "Ovim je, u stvari, promovisan i poseban oblik krivične odgovornosti pravnih lica, tj. organizacija, odnosno određenih taksativno i limitativno nabrojanih kolektiviteta, što je više imalo posredno dejstvo, jer je svako lice za koje su postojali dokazi da je bilo član neke od zločinačkih organizacija, moglo da na temelju toga bude optuženo, ali je u praksi, ipak, zahtijevano da se dokaže njegova lična odgovornost za određen zločin, jer samo po sebi članstvo, ipak, nije tretirano kao delikt sa stanovišta krivičnog prava. Međutim, ono je bilo osnov za tzv. postupak denacifikacije, što se, u stvari, svodilo na sužavanje inače garantovanih građanskih prava u određenom vremenskom periodu, odnosno uskraćivanje određenih građanskih prava, zabranu vršenja određenih dužnosti i službi, nametanje određenih posebnih obaveza i sl."[50]Po ugledu na ovaj tribunal bio je osnovan i Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok, sa sjedištem u Tokiju. Međutim, za razliku od Nirnberškog tribunala koji je bio osnovan ugovorom između Savezničkih sila, Tribunal u Tokiju osnovan je 19. januara 1946. godine, proklamacijom vrhovnog komandanta savezničkih snaga za Daleki istok američkog generala Daglasa MekArtura (Douglas MacArtur), prema nacrtu koji je napravio američki pravnik Kinan (Keenan), a koji je potom postavljen za glavnog tužioca pred tim sudom. I ovaj tribunal je bio nadležan da sudi za tri grupe krivičnih djela, i to najvišim japanskim oficirima, političarima i diplomatama. On se najviše bavio ratnim zločinima koji su, i inače, saveznike najviše pogađali, a to su ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, koje su Japanci široko praktikovali. Grupu A su predstavljala krivična djela protiv mira koja su, u bitnom, bila određena na način na koji je to učinjeno i u Statutu Nirnberškog tribunala. Grupu B su činili ratni zločini koji su, kao i u slučaju Statuta Nirnberškog tribunala, obuhvatali kršenja zakona i običaja ratovanja. Najzad, grupu C su činili zločini protiv čovječnosti kod kojih, u odnosu na Statut Nirnberškog tribunala, nije bio predviđen progon na vjerskoj osnovi. U subjektivnom pogledu, zahtijevano da su odgovorna lica imala saznanja ili, makar, da iz nehata nisu znala da se u odnosu na zarobljenike vrše zloupotrebe.Važnost ovih ad hoc sudova, a posebno Nirnberškog tribunala[51], leži u činjenici da njegov statut, kao i kasnija tzv. Nirnberška presuda, sadrže niz načela koji su Rezolucijom broj 95(1) od 11. decembra 1946. godine potvrđeni od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, kao opštevažeća načela međunarodnog prava. Iako smo neke od njih već izložili, u nastavku ćemo navesti sva ta načela, kako su utvrđena pomenutom rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Riječ je o sljedećim načelima: (1) svako lice koje učini djelo koje predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, odgovorno je za njega i za to djelo se kažnjava; (2) činjenica da nacionalno zakonodavstvo ne propisuje kaznu za djelo koje predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, ne oslobađa njegovog učinioca od odgovornosti po međunarodnom pravu; (3) činjenica da je neko lice učinilo djelo koje predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, djelujući kao šef države ili kao odgovorno lice vlade, ne oslobađa ga od odgovornosti po međunarodnom pravu; (4) činjenica da je neko lice djelovalo po naredenju njegove vlade ili pretpostavljenog, ne oslobađa to lice od odgovornosti po međunarodnom pravu, pod uslovom da je u stvarnosti imalo mogućnost izbora. U Rezoluciji je, u njenom engleskom tekstu, ovaj uslov izražen sljedećim riječima: ("„.provided a moral choice was in fact possible to him")\ (5) svako lice optuženo za krivično djelo po međunarodnom pravu, ima pravo na pravično suđenje; (6)

9

Page 10: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

sljedeća krivična djela su kažnjiva kao krivična djela po medunarodnom pravu: a) zločini protiv mira. U ova krivična djela spadaju: planiranje, pripremanje, pokretanje i preduzimanje agresije ili rata kojima se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jemstva, kao i učestvovanje u zajedničkom planu ili zavjeri upravljenim na činjenje nekog od navedenih krivičnih djela; b) ratni zločini. U ova krivična djela spadaju iste one radnje koje smo već naveli kada smo govorili o ratnim zločinima prema Statutu Nirnberškog tribunala; c) zločini protiv čovječnosti. I ova krivična djela su, u osnovi, određena na način na koji je to bilo učinjeno u Statutu Nirnberškog tribunala; (7) saučesništvo u izvršenju zločina protiv mira, ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti takođe predstavlja krivično djelo po medunarodnom pravu.Ova načela su naknadno bila formulisana od strane Komisije Ujedinjenih nacija za medunarodno pravo, a zatim prihvaćena od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 12. decembra 1950. godine[52].3.1.2. Statut Medunarodnog krivičnog tribunala za bivšu JugoslavijuNakon završetka rada Nirnberškog tribunala i Tribunala u Tokiju, nastupilo je višegodišnje zatišje u pogledu osnivanja ovakvih ad hoc tribunala, koje će potrajati sve do prve polovine devedesetih godina prošlog vijeka. Tada će Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u vezi sa ratnim događanjima na teritoriji bivše SFRJ, najprije osnovati ICTY. To je učinjeno Rezolucijom Savjeta bezbjednosti broj 808 od 22. februara 1993. godine. Nakon toga, ovaj organ Ujedinjenih nacija je, razmotrivši Izvještaj generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, na sjednici od 27. maja 1993. godine donio Rezoluciju broj 827 kojom je jednoglasno usvojen Statut ovog međunarodnog krivičnog tribunala[53].Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju propisuje četiri vrste krivičnih djela (čianovi 2-5 Statuta):- teška kršenja Ženevskih konvencija od 1949. godine68;Rezolucije koje se odnose na Statut: rezolucija broj 1503 od 28. avgusta 2003, rezolucija broj 1504 od 4. septembra 2003. i rezolucija broj 1504 od 26. marta 2004. godine.Statut ICTY donio je Savjet bezbjednosti pa ga, prema tome, jedino Savjet može mijenjati i dopunjavati. Rezolucijom 1166 (1998.) od 13. maja 1998. godine dodato je treće pretresno vijeće i troje novih sudija. Saglasno tome, izmijenjeni su i dopunjeni čl. 11,12 i 13 Statuta ICTY.Rezolucijom 1329 (2000.) od 30. novembra 2000. godine osnovana je grupa ad litem sudija u ICTY i povećan broj sudija u žalbenim vijećima ICTY i ICTR "kako bi omogućio narodnim tribunalima da svoj rad što brže privedu kraju". U skladu s tim izmijenjeni su i dopunjeni čl. 12,13 i 14 Statuta ICTY. To je učinjeno na zahtjev predsjednika ICTY i ICTR.Rezolucija 1411 od 17. maja 2002. godine tiče se samo pitanja dvostrukog državljanstva sudija. Član 12 Statuta dopunjen je stavom 4.68 U dokumentima humanitarnog prava postoje odredene odredbe o obavezama država da obezbijede krivične sankcije i gonjenje pojedinaca za ozbiljne povrede ljudskih prava. Medutim, stroga razlika je napravljena izmedu "teških povreda" i ostalih povreda.Sistem "teških povreda" sadižan je u četiri Ženevske konvencije iz 1949. i Protokolu I, a primjenjuje se isključivo na medunarodne oružane sukobe. Po ovom sistemu, svaka država ugovornica mora da traga za pojedincima odgovornim za teške povrede Konvencija ili Protokola broj 1 "bez obzira na državljanstvo" i da ih izvede pred svoje sudove ili da ih preda na sudenje drugoj državi ugovornici: ovo se tumači tako da pruža univerzalnu nadležnost po pravilu "aut dedere aut iudicare" koja spada u kategoriju obavezne univerzalne nadležnosti. Ovaj sistem jača zaštitu Ijudskih prava tako što se oslanja na domaću nadležnost za obezbjeđivanje i provodenje sankcija protiv pojedinaca za teške povrede, a pojačava i međunarodnu saradnju u humanitarnom pravu. Član 89 Protokola broj I pruža: "U situacijama težih povreda

10

Page 11: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Konvencija ili ovog protokola, visoke strane ugovornice preuzimaće na sebe obavezu da djeluju, zajednički ili pojedinačno, u saradnji sa Ujedinjenim nacijama i u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija".U oružanim sukobima koji nemaju karakter medunarodnih sukoba, ne može se pozivati na ovaj sistem da bi se pojedinac pozvao na odgovomost po medunarodnom pravu. lsto se odnosi i na Protokol II. U predmetu Tadić, Žalbeno vijeće ICTY je smatralo da: "U sadašnjem stanju razvoja ovog zakona, član 2 Statuta ICTY-a (teže povrede Konvencije) samo se primjenjuje na djela počinjena u kontekstu medunarodnih oružanih sukoba", te je tako odbačena ideja da se teže povrede mogu proširiti na zajednički član 3. Stoga, prema humanitarnom pravu, "teže povrede" nastaju samo u medunarodnim sukobima i oni samo mogu dovesti do provodenja obavezne univerzalne nadležnosti. Dok obaveza postoji samo u pogledu medunarodnog sukoba, takva odgovomost sve do skoro nije bila utvrđena u kontekstu unutrašnjeg sukoba. Obaveza upotrebe kaznenih mjera za obustavu povreda zajedničkog člana 3 bila je neizvjesna, a Protokol II ne sadrži izvršne odredbe.Po medunarodnom pravu, tradicionalno, jedina djela koja se smatraju kažnjivim kada se počine u oružanim sukobima koji nemaju karakter medunarodnih, jesu "zločini protiv čovječnosti" i "genocid", ier se oni primjenjuju bez obzira na klasifikaciju sukoba i na to da li su počinjeni u vrijeme mira ili rata. Član 1 Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida navodi da je genocid zločin prema medunarodnom pravu "bilo da je počinjen u vrijeme mira ili rata", štaviše, prema ICTY, države imaju dužnost da potisnu i spriječe ovaj zločin po Konvenciji bilo da je on medunarodni ili unutrašnji. Žalbeno vijeće ICTY je u presudi Tadić navelo da je "do sada već utvrdeno pravilo običajnog medunarodnog prava da zločini protiv čovječnosti ne moraju biti u vezi s medunarodnim oružanim sukobom".Stoga, sve do nedavno, teške i sistematske povrede ljudskih prava u toku unutrašnjih sukoba nisu se smatrale krivično kažnjivim po medunarodnom humanitarnom pravu. Zajednički član 3 nije podrazumijevao pojedinačnu odgovornost u medunarodnoj areni. No, postoji značajna državna praksa u smislu da iz povrede pravila unutrašnjeg sukoba proizilazi krivična odgovornost. Države su počele da kriminalizuju povrede zajedničkog člana 3 u svojim vojnim priručnicima; izjave nekih država su dokaz o rastućem opinio iuris poput tvrdnje SAD-a, Evropske unije i nekoliko evropskih država da iračko korišćenje hemijskog oružja protiv kurdskih civila 1988. predstavlja povredu Ženevskog protokola iz 1925. ili činjenica da Statut ICTR eksplicitno predvida krivičnu odgovomost za kršenje zajedničkog člana 3 i Protokola II. Konačno, u predmetu Tadić, Žalbeno vijeće ICTR je smatralo da se, na osnovu državne prakse, odredbe Statuta ICTR koje se odnose na povrede zakona ili običaja ratovanja primjenjuju i na unutrašnje i medunarodne oružane sukobe. Prema tome, sve je šire prihvaćeno gledište da ozbiljne povrede medunarodnog humanitamog prava počinjene u oružanom sukobu koji nema karakter medunarodnog, takode predstavljaju ratni zločin. Može se zaključiti da dopustiva univerzalna nadležnost postoji kao običajni princip medunarodnog prava za takve povrede.-kršenje zakona i običaja rata;-  genocid;-  zločini protiv čovječnosti.Osim toga, ovaj statut je od značaja za međunarodno materijalno krivično pravo i zbog toga što uspostavlja određena načela vezana za krivičnu odgovornost. S tim u vezi, od posebnog značaja su čl. 6 i 7 Statuta.U članu 6 Statuta sadržane su odredbe o ličnoj krivičnoj odgovornosti, prema kojima ovaj tribunal ima nadležnost nad fizičkim licima (pojedincima) kao učiniocima naprijed navedenih krivičnih djela. To, drugim riječima, znači da pred ICTY ne mogu krivično

11

Page 12: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

odgovarati pravna lica (države i druge organizacije).Član 7 Statuta sadrži odredbe o individualnoj krivičnoj odgovornosti. S tim u vezi, ovaj član na načelan način propisuje da: (1) lice koje je planiralo, podsticalo, naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo ili podstrekavalo na planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od navedenih krivičnih djela, lično je odgovomo za krivično djelo; (2) službeni položaj optuženog lica, bilo da je šef države ili vlade ili odgovorno lice u vladi, ne oslobada to lice od krivične odgovornosti niti se može uzeti kao olakšavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne; (3) činjenica da je neko od navedenih krivičnih djela učinjeno od strane potčinjenog ne oslobada od odgovornosti njegovog pretpostavljenog ako je on (pretpostavljeni) znao ili imao razloga da zna da će potčinjeni učiniti krivično djelo ili da ga je učinio, a pretpostavljeni je propustio da preduzme neophodne i razumne mjere da spriječi takvo djelo ili da kazni njegovog učinioca. Ovo načelo je od posebne važnosti, jer se radi o tzv. komandnoj odgovornosti, pri čemu je od važnosti i to što se uspostavlja mogućnost odgovornosti i za nehat pri izvršenju krivičnog djela pretpostavljenog (osnov za to pruža navedena formulacija u dijelu u kom se kaže "ili ima razloga da zna"). O ovom obliku odgovornosti više riječi će biti u dijelu posvećenom opštim institutima međunarodnog materijalnog krivičnog prava; (4) činjenica da je optuženo lice neko od navedenih krivičnih djela učinilo na osnovu naredbe vlade ili svog pretpostavljenog, ne oslobađa to lice od krivične odgovornosti, ali se ova činjenica može uzeti u obzir kao olakšavajuća okolnost pri kažnjavanju ako ICTY utvrdi da to zahtijevaju interesi pravičnosti.3.1.3. Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za RuanduOvaj tribunal je osnovan Rezolucijom broj 955 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 8. novembra 1994. godine. Osnivanju tribunala prethodio je izvještaj Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava u kom je utvrđeno da je za tri mjeseca tokom 1994. u Ruandi izvršen genocid u kom je ubijeno između 500.000 i milion ljudi, mahom civila iz plemena Tutsi[54]. Smješten u Tanzanijskom gradu Aruša, ovaj tribunal ima nadležnost za sljedeća krivična djela:-   genocid;-   zločini protiv čovječnosti i-   kršenja člana 3 o zaštiti žrtava rata, zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949, kao i dodatnog Protokola II od 8. juna 1977. godine.Ova nadležnost ograničena je teritorijalno (ratione loci) na teritoriju Ruande, kao i vremenski (ratione temporis) na sva navedena krivična djela učinjena u periodu od 1. januara do 31. decembra 1994. godine.

Statut ovog tribunala[55], u bitnom, institut individualne krivične odgovornosti ureduje na način na koji je to učinjeno i u Statutu ICTY, a kada je riječ o komandnoj odgovornosti - može se reći da su njegove odredbe o tome identične onim sadržanim u Statutu ICTY. Medutim, u teoriji se ukazuje i na razlike između ICTR i ICTY. Razlika se, najprije, ogleda u činjenici da je nadležnost ICTR ratione temporis ograničena precizno i odnosi se na navedena krivična djela, pod uslovom da su učinjena na teritoriji Ruande u periodu između 1. januara i 31. decembra 1994. godine, dok su ova pitanja u slučaju ICTY uređena na drukčiji način. Naime, u stavu 2 Rezolucije Savjeta bezbjednosti broj 827 utvrđeno je da se nadležnost ICTY vremenski prostire na period od 1. januara 1991. godine pa do dana koji utvrdi Savjet bezbjednosti po uspostavljanju mira.Sljedeća razlika je u tome što ICTY ima nadležnost za krivična djela učinjena u medunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, dok je nadležnost ICTR ograničena samo na unutrašnji oružani sukob. Zbog ove razlike, krivična djela iz nadležnosti ICTR, vezana za ratne zločine, i jesu određena tako da u svom obilježju obuhvataju samo kršenja pomenutog člana 3 o zaštiti žrtava rata, zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije, kao i dodatnog Protokola II uz te konvencije . Time se, dakle, može objasniti zašto biće ovog krivičnog djela iz nadležnosti ICTR (član 4 Statuta) glasi:"Medunarodni tribunal za Ruandu ima nadležnost da goni lica koja su učinila ili naredila da

12

Page 13: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

se učine ozbiljna kršenja člana 3 zajedničkog Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava rata, kao i dodatnog Protokola II uz te konvencije od 8. juna 1977. godine. Ova kršenja uključuju, ali nisu ograničena na:(a)   nasilje nad životom, zdravljem, tjelesnim ili duševnim blagostanjem ljudi, a posebno ubistvo i okrutna postupanja kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesnog kažnjavanja;(b)  kolektivno kažnjavanje;(c)   uzimanje talaca;(d)  djela terorizma;(e)   povrede ličnog dostojanstva, a naročito ponižavajuće ili uvredljivo postupanje, silovanje, prisilna prostitucija i svaki oblik nepristojnog napada;(f)  pljačkanje;(g)    izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog suda, propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani narodi priznaju kao neophodne;(h)  prijetnje da se učini neko od naprijed navedenih djela".Najzad, bitna razlika izmedu ova dva tribunala vezana je za krivično djelo zločina protiv čovječnosti. Naime, ICTY, u vezi sa ovim zločinima, ima nadležnost samo ako su učinjeni u toku oružanog sukoba, dok ICTR ima nadležnost za zločine protiv čovječnosti samo ako su učinjeni na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, tj. kada su učinjena sa diskriminišućom namjerom72

3.1.4. Statut Specijalnog suda za Sijera LeoneOd marta 1991. godine Sijera Leone je bio žrtva građanskog rata koga je karakterisalo masovno nasilje. Mirovni sporazum73 potpisan u Lomeu, Togo, 7. jula 1999. godine, i to između demokratski izabrane vlade predsjednika Ahmeda Težana Kabaha i Revolucionarnog ujedinjenog fronta (RUF), amnestiravši vođu RUF-a Fodaja Sankoha i njegove sljedbenike. Savjet bezbjednosti je, 14. avgusta 2000. godine, "duboko zabrinut zbog veoma ozbiljnih zločina počinjenih na teritoriji Sijera Leonea...i preovlađujućeg stanja nekažnjenosti", usvojio većinom glasova rezoluciju 1315, tražeći od generalnog sekretara Kofija Anana "da pregovorima dođe do sporazuma sa vladom Sijera Leonea o stvaranju nezavisnog specijalnog suda saglasno ovoj rezoluciji..." i izrazio "spremnost da bez odlaganja preduzme nove korake..."74. Sporazum izmedu Ujedinjenih nacija i vlade Sijera Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera Leone potpisan je 16. januara 2002. godine u Fritaunu75. Zakonodavni akt za Specijalni sud donijet je 19. marta 2002. godine. Ovaj akt je, u skladu sa Ustavom Sijera Leonea, stupio na snagu nakon što ga je potvrdio predsjednik Sijera Leonea, i to 29. marta 2002. godine.76

Specijalni sud je treći ad hoc međunarodni krivični sud, poslije ICTY i ICTR, a prvi u kojem će jedni pored drugih zasjedati međunarodne (UN) i domaće sudije (na Kosovu sudovi rade na drukčijoj pravnoj osnovi77 i neposredno su pod UN misijom)8. U njegovom nazivu, kao što vidimo, ne koristi se izraz "tribunal", već "sud", ali to ne utiče na činjenicu da se radi o organu koji ima specijalnu nadležnost i privremeni karakter.Osnivanju ovog suda prethodio je dugogodišnji građanski rat (od marta 1991), koji je okončan mirovnim sporazumom potpisanim u glavnom gradu Togoa (Lomeu) 7. jula 1999. godine.Za vrijeme rata u Sijera Leoneu su se desila masovna i rasprostranjena nasilja, pri čemu jednu od njegovih karakteristika čini sistematska i rasprostranjena regrutacija djece radi vršenja tih nasilja. Ova činjenica je, kako ćemo vidjeti, bila razlog zbog kojeg se u obilježju jednog od krivičnih djela iz nadležnosti ovog specijalnog suda takvo postupanje prema djeci posebno inkriminiše.72  Kittichaisaree, str. 27.73 Lome Peace Agrement, S/1999/777.74  S/RES/-1315)2000.75  Sporazum su potpisali Hans Korel, pravni savjetnik UN-a i Bereva, ministar

13

Page 14: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pravde Sijera Leonea.76 Ambasador Alije Ibrahim Kanu, zamjenik stalnog predstavnika Sijera Leonea i Hans Korel, pravni savjetnik UN-a, 16. aprila 2001. godine, razmijenili su instrumente kojima je Sporazum stupio na snagu, a 19. aprila 2002. generalni sekretar UN-a je imenovao Dejvida Krejna za glavnog tužioca i Robina Vinsenta za sekretara Specijalnog suda.77Nezavisno, nepristrasno i multietničko sudstvo na Kosovu pokušao je da izgradi i ustanovi UNMIK, i to kroz intervenciju UN-a. Prvi medunarodni sudija je položio zakletvu u Okružnom sudu u Mitrovici, 15. februara 2000. godine, a prvi medunarodni tužilac postavljen je u Mitrovici 17. februara 2000. godine, da bi radili zajedno sa domaćim sudijama i tužiocima. Medunarodne sudije su zatim postavljene u svih pet okružnih sudova na Kosovu i u Vrhovni sud Kosova. Oni se bave isključivo krivičnim predmetima, i to većinom onim osjetljivim, koji se tiču mogućih ratnih zločina, odnosno teških krivičnih djela i meduetničkog nasilja.78  Džouns-Pauls, str. 21.28Sporazum između UN-a i vlade Sijera Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera Leone i Statut Specijalnog suda za Sijera Leone predstavljaju okvir za gonjenje pojedinaca koji su odgovorni za ratne zločine u gradanskom ratu u Sijera Leoneu. Prvi dokument se bavi samo osnivanjem Suda, a drugi njegovim nadležnostima i funkcijama. Za razliku od ICTY, odnosno ICTR koji sude pojedincima samo za krivična djela po međunarodnom pravu, Specijalni sud za Sijera Leone, prema pomenutom sporazumu, ima nadležnost da sudi pojedincima kako za krivična djela po međunarodnom pravu tako i za krivična djela iz domaćeg prava. Specijalni sud ima uporednu nadležnost sa domaćim sijeraleonskim sudovima, ali će moći u svako doba da zvanično zatraži od domaćeg suda da mu ustupi nadležnost, pa će tako imati prednost nad domaćim sudovima (član 8 Statuta), poštujući načelo ne bis in idem (član 9 Statuta).Specijalni sud je nadležan za "gonjenje lica koja snose najveću odgovornost za ozbiljne povrede medunarodnog humanitarnog prava i sijeraleonskog prava počinjene na teritoriji Sijera Leonea od 30. novembra 1996. godine" (član 1 Sporazuma i član 1 stav 1 Statuta). Ova činjenica, dakle, predstavlja razlog zbog kojeg se, prema Statutu ovog suda, sva krivična djela iz njegove nadležnosti mogu podijeliti u dvije grupe.Prvu grupu čine krivična djela po međunarodnom pravu, u koju spadaju zločini protiv čovječnosti (član 2 Statuta), povrede zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola II (član 3 Statuta), te druge teške povrede međunarodnog humanitarnog prava (član 4 Statuta).Biće krivičnog djela zločini protiv čovječnosti formulisano je tako da postoji ako su u okviru rasprostranjenog ili sistematskog napada na ma koje civilno stanovništvo učinjene neke od sljedećih radnji: ubistvo; istrebljenje; porobljavanje; deportacija; zatvaranje; mučenje; silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća i svaki drugi oblik seksualnog nasilja; progon na političkoj, rasnoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi i druga nečovječna djela.Biće krivičnog djela iz člana 3 Statuta ovog specijalnog suda u osnovi je određeno na način na koji je to učinjeno i u slučaju člana 4 Statuta ICTR.Obilježje krivičnog djela drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava glasi: "Specijalni sud je ovlašćen da goni lica koja su učinila teške povrede medunarodnog humanitamog prava: (a) namjerno usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedinačne civile koji ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima; (b) namjerno usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila uključene u humanitamu pomoć ili misiju održavanja mira u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civilima ili civilnim objektima prema međunarodnom pravu oružanog sukoba; (c) regrutovanje ili uključivanje djece mlade od 15 godina u oružane snage ili grupe i njihovu aktivnu upotrebu u neprijateljstvima."

14

Page 15: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Drugu grupu krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala čine krivična djela prema pravu Sijera Leonea, koja su navedena u članu 5 Statuta Specijalnog suda. To su: (a) krivična djela koja se odnose na zloupotrebu djevojčica, u skladu sa domaćim Zakonom o sprečavanju okrutnosti prema djeci. Ovo krivično djelo obuhvata sljedeće oblike izvršenja: zloupotrebu djevojčice mlađe od 13 godina; zloupotrebu djevojčice izmedu 13 i 14 godina; te otmicu djevojčice iz nemoralnih pobuda; (b) krivična djela koja se odnose na obijesno uništavanje imovine, u skladu sa domaćim Zakonom o zlonamjernoj šteti. U ovu grupu spadaju sljedeće radnje izvršenja: paljenje stambenih zgrada - kuća u kojima ima ljudi; paljenje javnih zgrada, te paljenje drugih zgrada.Osim po navedenim odredbama krivičnomaterijalnog karaktera, Statut Specijalnog suda za Sijera Leone je od važnosti za međunarodno materijalno krivično pravo i zbog odredbi o njegovoj nadležnosti nad maloljetnicima. Naime, zbog činjenice da je, kako smorekli, veliki broj djece sistematski bio regrutovan i obučavan za vršenje okrutnih djela u toku gradanskog rata, koja djela su ova maloljetna lica zatim i činila, postavilo se pitanje njihove krivične odgovornosti. Ovo pitanje riješeno je članom 7 Statuta Specijalnog suda za Sijera Leone tako što je najprije isključena nadležnost ovog tribunala za ona lica koja su u vrijeme kada su učinila neko od krivičnih djela iz nadležnosti tribunala bila mlada od 15 godina. Za lica izmedu 15 i 18 godina tribunalu je stavljeno u obavezu da prema njima postupa sa dostojanstvom, vodeći računa o njihovim godinama i potrebi da se pomogne njihovoj rehabilitaciji, socijalnoj reintegraciji i preuzimanju konstruktivne uloge u društvu, u skladu sa % medunarodnim standardima ljudskih prava. Prema ovoj kategoriji lica, ako utvrdi njihovu krivičnu odgovornost, tribunal ne može izreći zatvorsku kaznu, već neku od sljedećih mjera: nalog o uputstvima i nadzoru nad brigom; nalog o radu za zajednicu; savjetodavne usluge; hraniteljstvo; popravne, obrazovne i programe stručne obuke; odobrene škole, te programe razoružavanja, demobilizacije i reintegracije ili programe službi za zaštitu djece[56].3.2. Statut Međunarodnog krivičnog sudaAktivnosti na osnivanju ovog suda oživljene su osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su latinoameričke države, predvođene Trinidadom i Tobagom, uputile prijedlog u tom pravcu Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. U osnivanju ovog suda te zemlje su, kako se ističe, vidjele posljednje sredstvo za gonjenje međunarodnih krijumčara droge[57]. Tokom 1994. Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo, zamoljena za to od strane Generalne skupštine, izradila je nacrt Statuta ovog suda koji će, nakon nekoliko razmatranja i izmjena, biti usvojen četiri godine kasnije. Do toga je došlo na Diplomatskoj konferenciji Ujedinjenih nacija o osnivanju ICC, održanoj u Rimu jula 1998. godine. Do 11. aprila 2002. godine Statut je ratifikovalo 60 država, a stupio je na snagu 1. jula 2002. godine[58].Statut ICC[59] ima višestruko značenje za razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog prava, zbog čega predstavlja svojevrsnu krunu u tom procesu. Posebno je važno što se po prvi put na jednom mjestu u međunarodnopravnom dokumentu mogu naći odredbe opšteg i posebnog dijela materijainog krivičnog prava. Iako ćemo o mnogim odredbama tog statuta govoriti i kasnije, ovdje ćemo ukratko izložiti one od njih koje se odnose na krivična djela iz nadležnosti ovog suda, kao i one koje se odnose na opšte institute ove grane prava. Pri tome, treba stalno imati na umu da se odredbe Statuta, koje se odnose na opšte institute materijalnog krivičnog prava, odnose samo na ona krivična djela koja su u nadležnosti ovog suda.ICC je, prema članu 5 Rimskog statuta, nadležan za "najteža krivična djela koja izazivaju zabrinutost čitave medunarodne zajednice". Radi se o krivičnim djelima koja zadiru u srž ("core crimes") prema međunarodnom pravu. Vrijednost citirane odredbe Statuta je u činjenici da predstavlja svojevrsnu definiciju medunarodnog krivičnog djela[60], u kojoj je primat dat materijalnoj strani u pojmu krivičnog djela. lnače, radi se o sljedećim krivičnim djelima:

-   zločin genocida;-   zločini protiv čovječnosti[61];

15

Page 16: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-   ratni zločini;[62]-   zločin agresije.Ovi zločini, prema članu 29 Statuta, ne podliježu zastarijevanju, ali se mora imati u vidu i odredba člana 11 Statuta prema kojoj se nezastarivost krivičnog gonjenja odnosi samo na navedene zločine koji su učinjeni nakon što je Statut stupio na snagu. Pri tome se vrijeme stupanja na snagu Statuta, u odnosu na državu koja mu je pristupila nakon 1. jula 2002. godine, računa od trenutka kada je Statut stupio na snagu u odnosu na tu državu.U vezi sa krivičnim djelom agresije, treba reći da će, prema članu 5 stav 2 Statuta, ICC postati nadležan za kažnjavanje učinilaca ovog krivičnog djela "tek ukoliko se sedam godina po stupanju na snagu Statuta usvoji njegova odgovarajuća dopuna", pri čemu bi ako za to bude volje, kako se ističe, tada nadležnost ICC "trebaio proširiti i za zločine međunarodnoga terorizma"[63] Dopuna Statuta, u vezi sa krivičnim djelom agresije, morala bi se odnositi na određivanje njegovog bića, kao i na utvrđivanje uslova pod kojima bi Sud stekao nadležnost za ovaj zločin.Zločin genocida propisan je u članu 6 Statuta i pod njim se podrazumijeva svako od navedenih djela, ako je učinjeno u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve. Ta djela, pod uslovom postojanja navedene namjere, su:-   ubistvo čianova grupe;-   teška povreda tjelesne ili duševne cjelovitosti pripadnika grupe;-    namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;-   mjere upravljene na sprečavanje radanja u okviru grupe;-   prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.Zločini protiv čovječnosti propisani su u članu 7 Statuta. Konstrukcija ovog krivičnog djela je dosta složena, jer se za njegovo postojanje zahtijeva da je neko od djela izinače veoma širokog spiska učinjeno kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada uperenog protiv bilo kog civilnog stanovništva, uz znanje njegovog učinioca o tom napadu.Krivično djelo ratnih zločina propisano je u članu 8 Statuta i, kao u slučaju zločina protiv čovječnosti, sadrži veoma širok spisak mogućih radnji njegovog izvršenja. Ove radnje mogu biti preduzete u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, pri čemu je, na početku ovog člana, određeno da Sud ima nadležnost za ratne zločine "posebno kada su učinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih zločina". Dakle, #

postojanje određenog plana ili politike, kao ni masovno izvršenje, nisu uslov za postojanje ovog krivičnog djela već se samo naglašava da Sud posebno ima nadležnost za ove zločine ako su učinjeni na taj način.U vezi sa ovim krivičnim djelima, potrebno je reći da iako neka od njih, kako smo rekli, sadrže široke spiskove mogućih radnji izvršenja, ipak nisu dovoljno precizno formulisana, zbog čega je u Statut (član 9) ugrađena odredba o elementima krivičnih djela. Ti elementi[64] pomažu ICC u tumačenju i primjeni čl. 6, 7 i 8 Statuta, a usvajaju se, što je veoma važno zbog načela zakonitosti, ne od strane sudija Suda već dvotrećinskom većinom članova Skupštine država članica ovog statuta. Sudije ICC, tužioci, kao i države članice mogu predlagati izmjene i dopune tih elemenata, ali se i izmjene i dopune usvajaju dvotrećinskom većinom članova Skupštine država članica. Konačan nacrt teksta elemenata krivičnih djela usvojila je Pripremna komisija za Međunarodni krivični sud 30. juna 2000. godine.Kada je riječ o opštim institutima materijalnog krivičnog prava, ovaj statut, u poređenju sa odgovarajućim statutima ad hoc tribunala, sadrži mnogo više odredbi. One se naiaze u dijelu 3 (61. 22-33) i dijelu 7 Statuta (čl. 77 i 78).Članovi 22 i 23 Statuta sadrže dva osnovna načela materijalnog krivičnog prava (inullum crimen, nulla poena sine lege). Prvim od tih načela propisano je da lice nije krivično odgovorno saglasno tom statutu, osim ako je njegovo ponašanje, u vrijeme kada je učinjeno, predstavljalo krivično djelo iz nadležnosti Suda. Statut, s tim u vezi, izričito

16

Page 17: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

zabranjuje široko tumačenje obilježja krivičnog djela (zabranjuje analogiju), ali i propisuje primjenu načela in dubio pro reo u slučaju nejasnoća pri tumačenju nejasnih odredbi iz obilježja krivičnih djela u konkretnom slučajii. Prema članu 23 Statuta, optuženo lice može biti kažnjeno samo u skladu sa tim statutom, tj. samo kaznama koje su u skladu sa Statutom.Nadležnost suda ratione personae odnosi se samo na fizička lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret imala 18 i više godina. Dakle, Statut ne predvida mogućnost sudenja maloljetnim učiniocima krivičnih djela iz nadležnosti Suda.Krivična odgovornost fizičkog lica, prema Statutu, postoji ako učini krivično djelo iz nadležnosti Suda na jedan od sljedećih načina:-  kao pojedinac, zajedno sa drugim ili preko drugog lica (posredno izvršiiaštvo), bez obzira da li to drugo lice snosi krivičnu odgovornost. Dakle, Statut ne veže krivičnu odgovornost učinioca za krivičnu odgovornost nekog drugog lica, pomoću kojeg je ili sa kojim je učinilac ostvario radnju izvršenja nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Suda;-   ako naredi, vrbuje ili navodi na izvršenje krivičnog djela. Pri tome, da bi postojala krivična odgovornost, djelo mora biti učinjeno ili barem pokušano;-   ako pomaže, podržava ili na drugi način doprinosi izvršenju krivičnog djela ili pokušaju njegovog izvršenja kako bi olakšao njegovo izvršenje, uključujući obezbjedenje sredstava za njegovo izvršenje;-   ako doprinosi na bilo koji drugi način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem, izvrši ili pokuša da izvrši krivično djelo. Pri tome, ovaj doprinos mora biti namjeran (dakle, isključuje se nehatni oblik doprinosa)[65];-    ako u slučaju zločina genocida neposredno i javno podstiče druge da izvrše tajzločin;-   ako pokuša da izvrši neko od krivičnih djela iz nadležnosti Suda preduzimanjem radnje koja predstavlja znatan korak ka izvršenju zločina, ali ne dode do izvršenja krivičnog djela zbog okolnosti nezavisnih od namjera tog lica. Statut, s tim u vezi, propisuje oslobođenje od kazne za lice koje, nakon što ju je započelo, prekine radnju izvršenja krivičnog djela ili ako na drugi način spriječi dovršenje tog djela, pod uslovom da se dobrovoljno i potpuno odreklo krivične svrhe.I ovaj statut propisuje kažnjivost fizičkih lica bez obzira na svojstvo koje su imali pri izvršenju krivičnog djela iz nadležnosti Suda. Statut to čini tako što, u članu 27 propisuje da se njegove odredbe jednako primjenjuju "na sva lica bez razlike zasnovane na službenom svojstvu". Pri tome se posebno naglašava da "službeno svojstvo šefa države ili vlade, člana vlade ili skupštine, izabranog predstavnika ili vladinog službenika nipošto ne izuzima lice iz krivične odgovornosti" u skladu sa Statutom, niti, samo po sebi, može biti osnov za ublažavanje kazne. Od posebne važnosti je odredba stava 2 istog člana. Da bismo je razumjeli, potrebno je prethodno podsjetiti na neka pravila međunarodnog prava. Naime, u teoriji se ističe kako, nastalo u spontanom običajnom procesu, "od pamtivijeka postoji pravilo0   imunitetu od krivičnog progona glavara strane države i stranih diplomatskih agenata"[66]. Medutim, Statut ICC pomenutom odredbom unosi novinu na tom polju, propisujući upravo suprotno od navedenog pravila običajnog međunarodnog prava. Prema toj odredbi, "imunitet ili posebna procesna pravila koja mogu sljedovati uz službeno svojstvo lica, kako prema domaćem tako iprema međunarodnom pravu" (naš kurziv), ne predstavljaju prepreku za ICC da vrši svoju nadležnost prema optuženom licu, bez obzira na to što ima ili je u vrijeme učinjenog krivičnog djela imao svojstvo šefa države, člana vlade i sl.Od odgovornosti ovih lica Statut razlikuje krivičnu odgovornost vojnih zapovjednika1 drugih pretpostavljenih lica koja stvarno djeluju kao vojni zapovjednici[67], ali ćemo o tome nešto više reći kada budemo govorili o komandnoj odgovornosti.Od ostalih krivičnomaterijalnih odredbi Statuta spomenućemo one koje se odnose na vinost i uračunljivost učinilaca krivičnih djela iz nadležnosti ICC, te na, kako stoji u Statutu,

17

Page 18: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

činjeničnu i pravnu grešku.U vezi sa vinošću Statut (u članu 30) načelno propisuje da je za krivičnu odgovornost optuženog lica potrebno da su elementi bića svakog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC ostvareni sa namjerom i znanjem. Dakle, neophodan je ne samo umišljaj već i namjera, pod kojom se u krivičnom materijalnom pravu podrazumijeva predstava učinioca krivičnog djela o određenom cilju koji može postići izvršenjem krivičnog djela i koja na njega djeluje kao motiv za izvršenje djela. Potreba za postojanjem ovog oblika vinosti je razumljiva, s obzirom na krivična djela iz nadležnosti ICC. Naime, ako za primjer uzmemo zločin genocida, razumljivo je da se, s obzirom na biće ovog zločina, htijenje njegovog učinioca, kada ubija članove zaštićene grupe, ne iscrpljuje samo na toj posljedici (lišenju života tih lica), već on za konačan cilj (svoju namjeru) ima potpuno ili djelimično uništenje zaštićene grupe kao takve.Znanje, kao konstitutivni element iz navedene odredbe člana 30 Statuta, takode predstavlja odredenu predstavu učinioca ali ne o cilju, kao kod namjere, već o određenim okolnostima koje su od značaja za postojanje krivičnog djela. Ovaj elemenat se, kako smo vidjeli, izričito pominje u formulaciji bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. U članu 30 Statuta propisano je da namjera postoji:-   u odnosu na djelo, kada lice ima namjeru da izvrši djelo;-   u odnosu na posljedicu, kada lice ima namjeru da prouzrokuje tu posljedicu ili je svjesno da će do nje doći pri uobičajenom toku stvari.Znanje, pak, prema istom članu Statuta, podrazumijeva svijest da postoje okolnosti ili da će pri uobičajenom toku stvari doći do posljedice. Dakle, statut ovaj pojam ne vezuje samo za okolnosti od značaja za postojanje krivičnog djela, već i za njegove posljedice.Od načelnog stava da je za krivičnu odgovornost optuženog lica potreban umišljaj, uz postojanje namjere i znanja, Statut, međutim, predviđa izuzetke. To je učinjeno uopštenom formulacijom da se navedena pravila primjenjuju "ako nije drukčije predviđeno". Time je ostavljena mogućnost za postojanje krivične odgovornosti i po osnovu nehata što, kako smo vidjeli, kao mogućnost postoji u slučaju krivične odgovornosti vojnih komandanata i drugih pretpostavljenih lica. Međutim, Statut pojam nehata ne pominje niti ga bliže uređuje.U vezi sa uračunljivošću, Statut, kao i u slučaju domaćeg krivičnog zakonodavstva, određuje je na negativan način, propisujući kada će se smatrati da učinilac nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC nije uračunljiv. U ovom slučaju to, prema članu 31 Statuta, predstavlja osnov za isključenje krivične odgovornosti. Riječ je o dva takva osnova, koji moraju postojati u vrijeme izvršenja krivičnog djela:-     ako optuženo lice pati od duševne bolesti ili nedostatka koji razara njegovu sposobnost da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljio zakonskim uslovima;-    ako stanje opijenosti tog lica razara njegovu sposobnost da procijeni nezakonitost ili prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljio zakonskim uslovima. Medutim, u ovom slučaju, kao i u domaćem zakonodavstvu, ovo stanje se ne može uzeti u obzir kao osnov za isključenje krivične odgovornosti ako je opijenost bila dobrovoljna pod okolnostima pod kojima je to lice znalo ili prenebreglo opasnost da će usijed opijenosti vjerovatno učiniti krivično djelo (actiones liberae in causa).Pored ovih osnova za isključenje krivične odgovornosti, Statut u istom članu predviđa još dva osnova za isključenje te odgovornosti od kojih jedan, u bitnom, po svojoj formulaciji predstavlja nužnu odbranu. Naime, u članu 31 stav 1 tačka (c) Statuta kao osnov isključenja krivične odgovornosti propisana je situacija u kojoj učinilac "postupa razumno da bi odbranio sebe ili drugo lice ili, u slučaju ratnih zločina, da bi odbranio imovinu koja je bitna za opstanak tog ili drugog lica ili imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od neposredne i nezakonite upotrebe sile na način srazmjeran stepenu opasnosti koja prijeti tom ili drugom licu ili zaštićenoj imovini". Međutim, činjenica da to lice učestvuje u odbrambenim dejstvima svojih snaga, sama po sebi, prema Statutu ne predstavlja osnov za isključenje krivične odgovornosti.

18

Page 19: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Kao osnov isključenja krivične odgovornosti Statut predvida i krajnju nuždu i prinudu (tačka (d) člana 31). One predstavljaju ovaj osnov ako su nastale kao posljedica "prijetnje neposredno predstojećom smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tjelesnom povredom tog ili drugog lica", te ako to lice "postupa na neophodan i razuman način da bi izbjeglo tu prijetnju ukoliko ne namjerava da uzrokuje veću štetu od one koju želi da izbjegne". Ove opasnosti mogu poticati od drugih lica ili od drugih okolnosti van kontrole tog lica.Činjenična greška je takođe osnov isključenja krivične odgovornosti, pod uslovom da poriče duševni elemenat kod učinioca (član 33 stav 1 Statuta). Kod ovog osnova Statut ne ureduje bliže šta se smatra činjeničnom greškom ali bi to, mislimo, mogle biti one situacije u kojima učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije svjestan nekog njegovog obilježja (stvarna zabluda o biću djela), odnosno ako pogrešno smatra da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno (stvama zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost).Za razliku od činjenične greške, pravna greška, prema članu 33 stav 2 Statuta, u načelu nije osnov za isključenje krivične odgovornosti. Ovaj institut, koji u osnovi odgovara pojmu pravne zablude, jer se svodi na učiniočevu grešku o tome da li je njegovo ponašanje u konkretnom slučaju krivično djelo iz nadležnosti ICC, ipak može predstavljati osnov isključenja krivične odgovornosti ako poriče duševni elemenat kod učinioca, kao uslov za postojanje krivičnog djela.Najzad, Statut Međunarodnog krivičnog suda je od značaja za razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog prava i po krivičnim sankcijama koje propisuje. Prema članu 77 Statuta, učiniocu nekog od krivičnih djela iz svoje nadležnosti ICC može izreći sljedeće krivične sankcije:-   zatvor u odredenom trajanju koje ne može biti duže od 30 godina;-   doživotni zatvor. Ovu kaznu ICC može izreći kada to opravdavaju izuzetna težina krivičnog djela i lične okolnosti optuženog;-   novčanu kaznu;-   trajno oduzimanje prihoda, imovine i dobara koji su neposredno ili posredno nastali izvršenjem krivičnog djela. Izricanjem ove krivične sankcije ne dira se u prava trećih lica, pod uslovom da su ta lica u odnosu na oduzete stvari postupala bona fide.3.3. Proces stvaranja i prihvatanja međunarodnih opštih pravnih akata i njihov značaj za razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog pravaOsim na do sada opisani način, razvoj medunarodnog materijalnog krivičnog prava odvijao se u još jednom pravcu. Riječ je o nizu međunarodnih opštih pravnih akata usvajanih u okviru organizacije Ujedinjenih nacija ili drugih organizacija (npr. Savjeta Evrope), koji sadrže odredbe krivičnomaterijalnog karaktera. Niz je takvih opštih pravnih akata donošenih u dugom vremenskom periodu koji je, zbog toga, predstavljao, a i dalje predstavlja jedan veoma složen proces. S obzirom na ove činjenice, zbog kojih bi pisanje na tu temu zahtijevalo rad mnogo veći od ovog, u nastavku ćemo se ograničiti samo na navodenje nekih od tih akata kako bismo, praktičnim primjerima, pokazali način na koji su ti akti bili od značaja za razvoj ove grane prava.Danas je opšteprihvaćeno načelo materijalnog krivičnog prava načelo prema kojem se niko ne može osuditi za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Iako je ovo načelo bilo izraženo još u tački 8 francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina[68], svoju međunarodnu potvrdu ono će dobiti najprije u Univerzalnoj deklaraciji Ujedinjenih nacija o pravima čovjeka iz 1948. godine (u članu 11 stav 2 te deklaracije), a zatim u Međunarodnom paktu Ujedinjenih nacija o građanskim i političkim pravima (usvojen Rezolucijom Generalne skupštine broj 2200 A (XXI), od 16. decembra 1966, a stupio na snagu 23. marta 1976.

godine). Evo kako je to načelo određeno u članu 15 stav 1 Pakta: "Niko ne može biti osuđen zbog djela ili propusta koji u vrijeme kada su učinjeni nisu bili određeni kao krivično djelo po domaćem ili po međunarodnom pravu. Takođe, ne može se izreći teža kazna od

19

Page 20: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

one koja bi se primjenjivala u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno. Ako poslije izvršenja ovog krivičnog djela zakon predviđa lakšu kaznu, krivac treba da se koristi time".Kako vidimo, citirana odredba iz Pakta ne sadrži samo pomenuto načelo, već i načelo da učinilac, nakon učinjenog krivičnog djela, ne može biti kažnjen strožijom kaznom od one koja je bila propisana u vrijeme izvršenja tog djela.Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kako se ističe, spada među najobuhvatnije višestrane ugovore o ljudskim pravima, jer ima 132 ratifikacije i pet potpisa92.Ovaj međunarodni opšti pravni akt, dakle, predstavlja osnov i obavezu za sve države koje su ga ratifikovale ili, saglasno unutrašnjem pravnom poretku, na drugi način prihvatile kao dio tog poretka, da svoje krivičnomaterijalno zakonodavstvo usklade sa navedenim načelom. Stoga se i odredbe krivičnomaterijalnih zakona u BiH, koje sadrže ovo načelo, u biti pravno oslanjaju na navedenu odredbu Pakta, jer je i BiH članica tog pakta. Postojanjem ove odredbe Pakta takode se može objasniti činjenica da i Statut 1CC (u članu 24) propisuje da "niko nije krivično odgovoran za djelo izvršeno prije nego što je Statut stupio na snagu", kao i da "u slučaju promjene u pravu primjenjivom na dati predmet prije pravnosnažne presude, primjenjuje se pravo koje je povoljnije za lice koje je pod istragom, koje se goni ili je osuđeno".Kao sljedeću ilustraciju ovog pravca razvoja međunarodnog materijalnog krivičnog prava uzećemo zločin genocida. Ovaj zločin prvi put je inkriminisan Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Organizacija Ujedinjenih nacija donijela 1948. godine (Rezolucijom Generalne skupštine broj 260 A (III), od 9. decembra te godine). Tom konvencijom je (u članu II) određeno biće ovog krivičnog djela tako da znači:"neku od sljedećih radnji, učinjenih sa namjerom potpunog ili djelimičnog uništenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, kao takve:(a)  ubijanje pripadnika grupe;(b)  nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe;(c)   smišljeno nametanje grupi ljudi takvih životnih uslova koji dovode do potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja grupe;(d)  nametanje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar te grupe;(e)  prisilno preseljenje djece iz te u drugu grupu."Ovako određen zločin genocida biće zatim preuziman u krivična zakonodavstva zemalja članica te konvencije, pa je tako bivša Jugoslavija ovu konvenciju ratifikovala 1950. godine nakon čega je ovaj zločin bio određen kao krivično djelo pod tim imenom u unutrašnjem krivičnom zakonodavstvu. Navedena odredba je ponovljena u statutima ICTY i ICTR, odnosno u Rimskom statutu ICC. Najzad, ovo krivično djelo propisano u KZBiH, kako se ističe, "određeno je gotovo na istovjetan način kao u članu 6 Rimskog statuta"93.Vidimo, dakle, kako su kroz proces stvaranja, a zatim i prihvatanja u unutrašnje pravne sisteme, navedeni međunarodni opšti pravni akti vršili snažan uticaj na krivična zakonodavstva država potpisnica tih akata. Naravno, niz je drugih takvih međunarodnih dokumenata od kojih ćemo u nastavku pomenuti samo još neke.Tako je Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije94 u članu 4 stav 1 tačka (a) određeno da se države članice ove konvencije naročito obavezuju "da92  Dimitrijević-Paunović, str. 63.93  Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 559.94                              Ova konvencija usvojena je Rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj 2106 A (XX) od 21. decembra 1965, a stupila je na snagu 4. januara 1969. godine.36 utvrde kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja ili izazivanja na takva nasilja, uperenih protiv svake rase ili svake grupe lica druge boje ili drugog etničkog porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje".

20

Page 21: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Konvencijom o kibernetičkom kriminalu, između ostalog, u članu 8 je određena obaveza zemalja članica te konvencije da usvoje "zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da bi se okvalifikovalo kao krivično djelo, shodno internom pravu, namjerno i bespravno nanošenje štete na tuđoj svojini putem:a)  unošenja, mijenjanja, brisanja ili ukidanja kompjuterskih podataka,b)   svakog oblika napada na funkcionisanje kompjuterskog sistema, s namjerom prevare ili bespravnom namjerom da se bespravno pridobije ekonomska dobit za sebe ili za drugoga."Važnost citirane odredbe je ne samo u tome što predstavlja obavezu za svaku državu članicu ove konvencije, već i u tome što ona (citirana odredba), u bitnom, već sadrži obilježja krivičnog djela ili barem uputstvo državama članicama kako bi u njihovom krivičnom zakonodavstvu trebalo da bude odredeno biće ovog krivičnog djela, pri čemu treba istaći i to da je navedenim članom Konvencije ovom krivičnom djelu dat naziv "Kompjuterska prevara". Bosna i Hercegovina je postala članica ove konvencije nakon što ju je ratifikovalo Predsjedništvo[69].Sljedeći primjer pruža nam Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom. Članom 6 ove konvencije države njene članice preuzele su obavezu da usvoje "zakonodavne i druge mjere neophodne da bi kao krivična djela u svoje interno zakonodavstvo uvele sljedeća djela, ukoliko su učinjena sa umišljajem:-   konverzija ili prenos imovine za koju se zna da predstavlja nezakonit prihod, sa svrhom da se prikrije ili maskira nezakonito porijeklo takve imovine ili pomogne bilo kom licu uključenom u izvršenje glavnog krivičnog djela da izbjegne zakonske posljedice svojih djela;-     prikrivanje ili maskiranje prave prirode, porijekla, mjesta, raspolaganja, premještanja, te postojanja prava, odnosno vlasništva na imovinu za koju se zna da predstavlja nezakonit prihod;-   sticanje, posjedovanje ili upotreba imovine za koju se u vrijeme primanja zna da je predstavljala nezakonit prihod;-   učestvovanje u izvršenju, udruživanje ili zavjera radi izvršenja, pokušaj izvršenja i pomaganje, podstrekavanje, olakšavanje i davanje savjeta u izvršenju bilo kog od krivičnih djela utvrđenih u skladu sa ovim članom."Ovu konvenciju je Predsjedništvo BiH ratifikovalo 28. decembra 2005. godine, čime je BiH preuzela obavezu da svoje krivično zakonodavstvo uskladi sa tom konvencijom[70].IV - IZVORIMEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVAU teoriji medunarodnog prava se pojam izvora prava koristi u materijalnopravnom i formalnopravnom značenju. Kada se imaju u vidu formalni izvori međunarodnog krivičnog prava, oni se dijelom nalaze u medunarodnom javnom (običajnom i konvencionalnom), a dijelom u unutrašnjem (nacionalnom) pravu.Kada smo govorili o pojmu medunarodnog materijalnog krivičnog prava ukazali smo na njegovu još nedovoljnu izgradenost, zbog čega se vrlo često u svojoj primjeni oslanja na unutrašnje krivično zakonodavstvo država. Ova činjenica je od važnosti upravo kada se govori o izvorima međunarodnog materijalnog krivičnog prava, jer se ovi najprije dijele na međunarodne i nacionalne. Ta granična linija zapravo i nije strogo postavljena iz razloga što su nacionalna zakonodavstva nerijetko inspirisana odgovarajućim iješenjima iz određenih medunarodnih akata, a, s druge strane, i međunarodna zajednica često preuzima kao svoje norme ono što je usvojeno u većini nacionalnih zakonodavstava[71]. Izlaganje u nastavku pratiće ovu podjelu.4.1. Međunarodni izvoriU vezi sa ovom vrstom izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava u teoriji se najprije polazi od Statuta Medunarodnog suda pravde. Prema članu 38 stav 1 tog statuta, ovaj sud, "čija je dužnost da svoje odluke u sporovima koji su iznijeti pred njega donosi saglasno medunarodnom pravu, primjenjuje: (a) međunarodne konvencije, bilo opšte, bilo posebne, koje predstavljaju pravila izričito priznata od strane država u sporu; (b)

21

Page 22: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodni običaj, kao dokaz opšte prakse koja je prihvaćena kao pravo[72]; (c) opšta pravna načela koja priznaju prosvijećeni narodi; (d) u granicama odredbe člana 59, sudske odluke i učenja najpozvanijih stručnjaka međunarodnog javnog prava različitih naroda, kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila"[73].Može se, dakle, zaključiti da ugovori, običaji i opšta pravna načela predstavljaju glavne izvore, a sudska praksa i doktrina - dopunske izvore medunarodnog javnog prava.[74]lnače, u literaturi se ističe nepodobnost za neposrednu primjenu u krivičnom pravu "opštih pravnih principa priznatih od strane svih nacija", kao, na primjer, princip bi bio da ne može krivično odgovarati lice koje nije dostiglo dovoljan starosni uzrast, a koji je to uzrast propisuje se normom, a to je u različitim zemljama različito[75]. Jedan od glavnih izvora medunarodnog krivičnog prava svakako je Rimski statut ICC[76].U ovom nabrajanju, koje predstavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora, na prvom mjestu su međunarodni ugovori. Oni, posebno danas, predstavljaju najvažniji izvor međunarodnog prava, a posebno međunarodnog materijalnog krivičnog prava. Kao i svaki ugovor, i međunarodni ugovor predstavlja saglasnost volja njegovih potpisnika s ciljem proizvodenja odredenih pravnih efekata. Pravni efekti se ogledaju u nastajanju određenih prava i obaveza, čijom realizacijom se žele postići određeni ciljevi. Specifičnost ovih ugovora ogleda se u činjenici da su im potpisnici međunarodnopravni subjekti (države i medunarodne organizacije), a zavisno od toga ko je učestvovao u njihovom zaključivanju mogu se razlikovati: (1) univerzalni međunarodni ugovori - kada su donijeti u okviru i pod okriljem Organizacije Ujedinjenih nacija i (2) regionalni međunarodni ugovori - kada su donijeti od strane regionalnih organizacija (npr. Savjeta Evrope, kakva je EKLJP iz 1950. godine[77])[78]. Ono što je bitno kod ovih ugovora je to što "u načelu jednako obavezuju sve njihove stranke. To vrijedi bez obzira na organ neke države koji ih je sklopio ili na akt kojim su ratificirani (potvrdeni) (zakon, uredba, dekret ili drugi podzakonski akt)". Takode je potrebno naglasiti da načelno "ne postoji između ugovora hijerarhija slična hijerarhiji pravnih normi i pravnih akata u unutrašnjem pravu"[79], od čega je izuzetak Povelja Ujedinjenih nacija kojom je, u članu 103, propisan primat te povelje nad drugim međunarodnim ugovorima u slučaju sukoba izmedu obaveza koje za države članice ove organizacije proizilaze iz te povelje i obaveza koje za njih proizilaze iz drugih međunarodnih ugovora. Izlaganje o razvoju međunarodnog materijalnog krivičnog prava, kao i ono u nastavku, pokazuje da su međunarodni ugovori najvažniji i osnovni izvor medunarodnog materijalnog krivičnog prava, što je i razumljivo budući da se određena ponašanja mogu odrediti kao medunarodna krivična djela samo na osnovu saglasnosti država. Istina, ovu saglasnost ne treba shvatiti u apsolutnom smislu, kao saglasnost svih država članica Ujedinjenih nacija, već kao saglasnost odredenog značajnog broja tih država potrebnog da bi neki medunarodni ugovor sa krivičnopravnim odredbama stupio na snagu.

Ako je međunarodni ugovor najvažniji, međunarodni običaj[80] je svakako najzamršeniji izvor medunarodnog prava[81]. Iz citirane odredbe Statuta Međunarodnog suda pravde može se zapaziti da se za postojanje medunarodnog običaja zahtijeva da je riječ o opštoj praksi i da je ona prihvaćena kao pravo.[82] Ovo su dva elementa koja zajedno grade pojam međunarodnog običaja kao izvora međunarodnog prava. Ta dva elementa su nerazdvojna, jer sama praksa nije dovoljna za stvaranje običajnog prava[83]. Prvi od tih elemenata naziva se materijalnim ili objektivnim, a drugi psihičkim ili subjektivnim i uglavnom su vezani za države kao subjekte međunarodnog prava. U vezi sa prvim elementom u teoriji međunarodnog javnog prava ističe se da se taj elemenat mora "izražavati kroz jednoobrazno, sukcesivno ponavljanje istog spoljnjeg akta, od strane članova međunarodne zajednice", kao i da jednostrano ponavljanje "od strane samo jednog ili manjeg broja država ili povremeno ispresijecano, ne može stvoriti opšte ili univerzalno običajno pravilo".[84]Međutim, sama višekratno ponavljana praksa nije dovoljna da bi se uspostavio ovaj izvor medunarodnog prava, već se traži postojanje i pravne svijesti kod subjekata međunarodnog prava o obaveznosti takvog njihovog ponašanja. Ovo ponašanje

22

Page 23: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

može se ogiedati u obavezi činjenja, ali i propuštanja činjenja. Navedeni element se često izražava latinskim izrazom opinio iuris sive necessitatis, te se ističe "kao osnovni kriterijum razlikovanja običajnih pravnih pravila od prostih običaja, kao i pravila kurtoazije"[85]. I upravo kod ovog elementa nastaju poteškoće u shvatanju ovog izvora međunarodnog prava, jer nije teško u spoljnjem svijetu uočiti neku ustaljenu praksu određenog činjenja, odnosno propuštanja činjenja, ali je svakako teško odrediti kada se uzima da je nastaia pravna svijest subjekata međunarodnog prava o obaveznosti određenog ponašanja. Ovaj problem je bio povod nekim piscima da, kako se ističe, ovo postepeno stvaranje običajnih pravila duhovito uporeduju sa postepenim nastankom seoskog puta preko neke livade[86]. Zbog zanimljivosti ovog načina upoređivanja u nastavku ćemo ga iznijeti u cijelosti, pri čemu ćemo kurzivom ukazati na onaj trenutak i način na koji jedna ustaljena praksa prelazi u pravnu svijest o obaveznosti određenog ponašanja. To činimo zbog toga što su taj trenutak, odnosno način, od važnosti za zauzimanje stava o značaju ovog izvora prava za međunarodno materijalno krivično pravo. Evo kako to upoređivanje glasi:"Na toj livadi najprije nastaju mnogobrojne, nesigurne i jedva zamjetne staze pješaka. Potom iz neobjašnjivoga razloga većina prolaznika zajednički usvaja samo jednu stazu. Iz toga nastaje zajednički osjećaj koji daje prednost samo tome prolazu koji se otada priznaje kao jedini ispravan put, a da se ne može ustanoviti u kojem se trenutku ostvarila ta transformacija. Time se prije disparatna praksa pretvara u opinio juris, a da se Rubikon koji razdvaja puki običaj od običajnog pravnog pravila prelazi šutke, nesvjesno i bez proklamacija"[87].Citirano upoređivanje, ne samo zbog duhovitosti, veoma je važno jer nam pokazuje kako nešto što je iz neobjašnjivog razloga prihvaćeno od određenih subjekata (država) kao pravilo, za koje se ne može utvrditi u kom trenutku je nastalo, svakako ne može biti način određivanja krivičnih djela niti propisivanja kazni za njih. Ako bi se suprotno zaključivalo, to bi bilo protivno osnovnim opšteprihvaćenim načelima ove grane prava (poput načela nullum crimen, nulla poena sine lege scripta, sine lege praevia, odnosno sine lege certa), što bi onda vodilo u pravnu nesigurnost. Zbog toga se, s pravom, ističe da isključivo "u onim oblastima gdje nije riječ o tome da se ustanovljavaju krivična djela i krivične sankcije, običajno pravo i opšti pravni principi mogu imati značaj dopunskog izvora međunarodnog krivičnog prava"[88]. Prema tome, medunarodni običaj zasigurno može imati samo ograničenu primjenu u međunarodnom krivičnom pravu.Procesno medunarodno krivično pravo zasnovano je na čvrstim garancijama sloboda i prava čovjeka u krivičnom postupku. Zbog toga je u njemu teško obezbijediti primjenu običajnog prava. Međutim, "bez obzira na ograničenu ulogu običajnih pravila u medunarodnom krivičnom pravu danas, oni se kao izvor prava ne mogu zanemariti"[89] (npr. u vezi sa međunarodnim imunitetima kada obavezuju i one države koje još nisu ratifikovale međunarodne konvencije o ovoj problematici ili u vezi sa pravom azila, odnosno pravnim statusom brodova i vazduhoplova, odnosno njihovim posadama).Upravo navedeni razlozi uvode nas u sljedeći izvor prava, kojeg predstavljaju opšta pravna načela koja priznaju prosvijećeni narodi[90]. Ova načela, kao i svako drugo načelo, ne uređuju neke konkretne pravne odnose, a još manje se putem njih može inkriminisati određeno ponašanje kao krivično djelo i propisati kazna. Riječ je, kako im i sam njihov naziv govori, o opštim načelima koja imaju značenje osnovnih vrijednosti na kojima počiva savremeno krivično materijalno pravo. Zbog tog svog svojstva ona mogu biti od pomoći i kao pomoćni izvor kada se, u nedostatku neke jasne odredbe u međunarodnim ugovorima ili međunarodnim običajnim pravilima, mogu koristiti radi tumačenja nejasnih odredbi. Riječ je o nekoliko takvih načela:-    načelo prema kojem se ljudska i građanska prava i slobode mogu ograničavati samo zakonom, a ne i podzakonskim aktom. To dalje znači da se krivična djela i kazne za njih (a kazne su oblik ograničenja tih prava i sloboda) mogu propisivati samo zakonom. Ovo načelo još se izražava i riječima nullum crimen sine lege scripta;-   svako lice može se oglasiti krivim i kazniti samo za svoje djelo koje je, u vrijeme kada je

23

Page 24: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

učinjeno, predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Dakle, djelo mora biti unaprijed određeno kao krivično djelo, što se izražava maksimom nullum crimen sine lege praevia;-   kada određuje neko djelo kao krivično djelo, zakon mora biti precizan, tj. elementi bića krivičnog djela moraju biti odredeni na precizan način (nullum crimen sine lege certa). To dalje znači da primjena analogije u krivičnom pravu nije dozvoljena, a nejasne zakonske odredbe trebaju se tumačiti u korist optuženog (in dubio pro reo);-    ako je nakon učinjenog krivičnog djela zakon izmijenjen jednom ili više puta, primjenjuje se zakon koji je najblaži za optuženog (lex mitius);-    najzad, kazna za krivično djelo takode treba biti zakonom unaprijed propisana (nulla poena sine lege praevia)111.Načela koja se izražavaju maksimama nullum crimen sine lege scripta, nullum crimen sine lege praevia, nullum crimen sine lege certa i nulla poena sine lege praevia mogu se podvesti pod jedno jedino načelo - načelo zakonitosti u krivičnom materijalnom pravu. To zbog toga što je u osnovi svih ovih maksima, kako vidimo, jedna - nullum crimen sine lege. Zato je Ashworth u pravu kada kaže da su značenja načela zakonitosti tako raznolika1 >8.Načelo zakonitosti je u današnje vrijeme opšteusvojeno kako u domaćem, tako i u međunarodnom krivičnom pravu[91]. Zbog toga bi danas teško bilo zamisliti situaciju da se krivična djela i kazne za njih propisuju ili izriču kršenjem tog načela. Medutim, istorijski giedano, ne tako davno postojale su situacije u međunarodnom krivičnom pravu kada su se međunarodni krivični tribunali suočavali sa problemom kako odgovoriti na situacije u kojima odredena ponašanja, prije nego što su učinjena, nisu bila određena kao krivična djela. Konkretan primjer koji Kaseze ima u vidu odnosio se na Nirnberški tribunal. S tim u vezi, ovaj autor, izmedu ostalog, ukazuje na to da se Tribunal u Nirnbergu "pozabavio pitanjem ex post facto prava samo u pogledu zločina protiv mira (naročito agresije), ali se uopšte nije oglasio o ništa manje delikatnom pitanju - da li zločini protiv čovječnosti predstavljaju novu vrstu kršenja prava, ili ne". Ukazavši na ovo, Kaseze zatim ističe sljedeće:"Po svemu sudeći, izgleda da je Nirnberški tribunal primjenjivao novo pravo (naš kurziv) ili suštinski novo pravo, kada je našao da su neki optuženi krivi samo za zločine protiv čovječnosti, ili za te zločine zajedno s drugim. Međutim, time nije kršio neku opštu normu koja bi striktno zabranila retroaktivnost u krivičnom pravu".Kao obrazloženje za ovakav stav Kaseze navodi da se:"...načelo nullum crimen sine lege moglo (se) neposredno poslije Drugog svjetskog rata smatrati za moralno pravilo ponašanja, koje treba da ustukne pred višim zahtjevima uvijek kada bi se - odbijanjem da učini odgovornim lica koja su izvršila užasna zvjerstva - suprotstavljalo pravdi. U međunarodnom pravu još uvijek nije izražena striktna zabrana primjene prava ex post facto\ u najmanju ruku, izgleda da ona nije opšte pravno načelo koje univerzalno prihvataju sve države".Zatim, u vezi s upravo navedenim, Kaseze zatim citira o tome i stav Nirnberškog tribunala, prema kojem je: "maksima nullum crimen sine lege.S opšte načelo pravde" koje dozvoljava kažnjavanje za djela koja nisu bila zabranjena u vrijeme njihovog činjenja, ako bi bilo "nepravedno' da se "dozvoli da ostanu nekažnjena "[92].Kako vidimo iz ovog primjera, načelo zakonitosti u praksi međunarodnih krivičnih tribunala znalo je biti odbačeno pozivanjem na opšte načelo pravde. Međutim, ostaje, barem nama, nejasno da li se ovdje mislilo na pravnu pravdu, kao tipičnu pravnu vrijednost ili, pak, na moralnu, odnosno religijsku pravdu, koje, kako se ističe, u odnosu na pravnu pravdu potpunije ostvaruju pravdu.[93]Najzad, u vezi sa sudskom praksom i doktrinom kao izvorima prava treba imati u vidu sljedeće. Ovo su izvori koji se navode u Statutu Međunarodnog suda pravde, koji nije imao niti ima krivičnopravnu nadležnost[94]. Otuda njegova dosadašnja praksa teško da može poslužiti kao izvor u rješavanju čisto krivičnopravnih pitanja. Kada je, pak, riječ o sudskoj praksi dosadašnjih međunarodnih ad hoc tribunala, treba reći, što važi i za doktrinu kao izvor prava, da ona može i treba biti izvor ne zbog toga što potiče od određenog organa ili

24

Page 25: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pojedinca per se, već zbog snage argumentacije koja stoji iza određenog stava od značaja za rješavanje konkretnog slučaja u budućnosti.Međunarodni sud pravde, pa tako i citirana odredba njegovog statuta, od važnosti je prilikom rješavanja sporova između država, jer je taj sud organ "u čiju nadležnost spada rješavanje sporova između država i davanje savjetodavnih mišljenja o pravnim pitanjima"[95]. Dakle, Međunarodni sud pravde nema nadležnost za suđenje pojedincima za učinjena međunarodna krivična djela, zbog čega navedeni izvori "vrijede u međunarodnom pravnom poretku suverenih država i drugih subjekata međunarodnog prava"[96]. No, ova pravila o izvorima međunarodnog prava su od važnosti jer ih, u osnovi, sadrži i Rimski statut ICC u članu 21, o kojem će članu u nastavku biti riječi, s tim što ćemo govoriti i o pravu koje je primjenjivao ad hoc tribunal u Nirnbergu, odnosno koje primjenjuju ad hoc tribunali u Hagu i Aruši.Prije toga, treba istaći kako se u odgovoru na pitanje šta su izvori međunarodnog materijalnog krivičnog prava prethodno moraju imati u vidu neke činjenice. Naime, problem izvora ovog prava pojavljuje se u situaciji u kojoj treba odgovoriti na osnovno pitanje, a to je da li je odredeno ljudsko ponašanje (radnja) krivično djelo. Odgovor na ovo pitanje nije teško dati kada se radi o unutrašnjem pravnom poretku suverenih država, jer će domaći sudovi odgovor na njega potražiti u domaćem krivičnom zakonodavstvu. Ti sudovi na ovaj način moraju postupiti, jer ih na to obavezuje osnovno načeio krivičnog prava, prema kojem se krivično djelo i kazna mogu propisati samo zakonom (nullum crimen, nulla poena sine lege). To što je njihova država eventualno postala članica neke međunarodne konvencije na osnovu koje je preuzela obavezu da određeno ponašanje propiše kao krivično djelo[97], ne daje za pravo domaćem sudiji da neposredno na osnovu te konvencije presudi određeni krivični slučaj. Iako se, dakle, radi o krivičnom djelu po međunarodnom pravu ono će to postati i sa stanovišta unutrašnjeg državnog prava tek kada se unese u domaće krivično zakonodavstvo. Tek tada, i na osnovu domaćeg krivičnog zakonodavstva, domaći sud će, ako utvrdi postojanje krivičnog djela i krivičnu odgovornost određenog lica, moći to lice oglasiti krivim. Razlog za ovo leži u činjenici što konvencije koje određuju krivična djela za njih "nikada ne propisuju raspon kazni"[98]. Pored ovog razloga koji se ističe u teoriji, treba reći da bi propisivanje i kazni u takvim konvencijama pretpostavljalo postojanje zakonodavnog organa na svjetskom nivou, što se u doglednoj budućnosti teško može očekivati[99]. Kada domaći zakonodavac postupi na navedeni način, time stvara mogućnost za domaće sudove da primjenjuju međunarodne konvencije i u onom njihovom dijelu koji ima blanketni karakter. Da bismo ovo objasnili vratićemo se na već pomenuto krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175 KZBiH. Zakonsko obilježje ovog krivičnog djela glasi:"Ko kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredi ili učini koje od ovih djela:a)  lišenje drugih lica života (ubistva), namjema nanošenja licima snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;b)  nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja;c)  prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na pravično i nepristrasno suđenje,kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora."Iz ovog obilježja najprije vidimo da zakon odmah na početku upućuje na kršenje pravila međunarodnog prava, što znači da se u svakom konkretnom slučaju, da bi postojalo ovo krivično djelo, mora utvrditi koja odredba i koje međunarodne konvencije su bile prekršene od strane učinioca. Kod pojedinih načina izvršenja ovog krivičnog djela vidi se da se ono može učiniti i tako što se ratni zarobljenik liši prava na pravično i nepristrasno suđenje. Međutim, zakon kod ovog krivičnog djela ne određuje kada će se smatrati da je ratni zarobljenik bio lišen ovog prava, pa se odgovarajuće odredbe o tome moraju potražiti upravo u Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima[100].

25

Page 26: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Stoga, izvori međunarodnog materijalnog krivičnog prava imaju dvostruki značaj za unutrašnje krivično zakonodavstvo država. Oni su, najprije, međunarodnopravni osnov za odgovarajuću inkriminaciju u tom zakonodavstvu, a zatim i kao blanketni propis kod pojedinih krivičnih djela propisanih tim zakonodavstvom. Ovo su, dakle, pravila o kojima domaći sudovi, kada je riječ o izvorima međunarodnog materijalnog krivičnog prava, prethodno moraju voditi računa.Medutim, pitanje izvora tog prava postavlja se na sasvim drukčiji način u situaciji kada odluku o tome da li odredeno ponašanje predstavlja krivično djelo (koja podrazumijeva i odluku o opštim institutima materijalnog krivičnog prava, kao što su npr. umišljaj, uračunljivost i dr.) treba donijeti neki međunarodni tribunal. Ovo pitanje naročito je aktuelno nakon osnivanja stalnog ICC. Stoga ćemo u odgovoru na pitanje šta su izvori tog prava pažnju posvetiti i odredbama o tome sadržanim u Rimskom statutu ICC, kao i pravu koje su primjenjivali, odnosno koje primjenjuju ad hoc tribunali u Nirnbergu, Hagu i Aruši.U slučaju Nirnberškog tribunala treba reći da je, radi primjene Povelje kojom je osnovan i krivičnih djela koja su njom bila propisana, ovaj tribunal primjenjivao međunarodno običajno pravo. Međutim, s obzirom na činjenicu da to pravo, izuzev ratnih zločina, u vrijeme rada tribunala nije sadržavalo pravila o zločinima protiv čovječnosti i zločinima protiv mira, sudije tribunala su, kako se ističe, odgovore na pojedina krivičnopravna pitanja (kao što je npr. prinuda) tražili u svojim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima i jurisprudenciji, kao i u opšteprihvaćenim načelima krivičnog prava[101].ICTY je u slučaju Kupreškić i drugi u vezi sa pitanjem izvora prava koje primjenjuje, pozivajući se i na rezoluciju Savjeta bezbjednosti o njegovom osnivanju, najprije istakao da je on međunarodni tribunal. Polazeći od te činjenice, u presudi se dalje kaže da je međunarodno pravo onaj normativni korpus koji ovaj tribunal treba da primijeni pri odlučivanju. Medutim, takođe se ističe da se tribunal može osloniti i na nacionalno pravo kako bi popunio eventualne praznine u Statutu ICTY, odnosno u međunarodnom običajnom pravu[102]. S tim u vezi ICTY je bio još odredeniji kada je Pretresno vijeće u slučaju Blaškić, odlučujući o prigovoru odbrane da kršenja predviđena u članu 3. zajedničkom za sve četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine (o unutrašnjem oružanom sukobu) ne povlače krivičnu odgovornost, odbilo taj prigovor. Ovakav stav Pretresno vijeće je, između ostalog, odbilo i zbog toga što je, kako je navelo, "Krivični zakon Jugoslavije, koji je 1992. preuzet kao Krivični zakon Bosne i Hercegovine (gdje se zločin navodno dogodio), predvidio da ratni

zločini počinjeni bilo u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu povlače krivičnu odgovornost izvršioca"131. Na ovom mjestu istaći ćemo i način na koji, prema stavu ICTY, treba koristiti nacionalno pravo kao izvor. Ovaj stav ICTY izražen je u predmetu broj IT-95- 17/1-T, u presudi pretresnog vijeća protiv optuženog Ante Furundžije. S tim u vezi ICTY ističe: "178. Kad god neki pojam iz krivičnog prava nije definisan međunarodnim krivičnim pravilima, opravdano se osloniti na nacionalno zakonodavstvo, pri čemu trebaju biti ispunjeni sljedeći uslovi: (i) osim ako je u međunarodnom pravilu drukčije navedeno, ne valja se pozivati samo na jedan nacionalnopravni sistem, npr. samo na common law ili samo na zemlje civil-law sistema. Naprotiv, međunarodni sudovi moraju crpsti iz opštih pojmova i pravnih instituta koji su zajednički svim velikim pravnim sistemima svijeta. To pretpostavlja proces identifikacije zajedničkih nazivnika u tim pravnim sistemima, kako bi se utvrdilo koji su im temeljni pojmovi zajednički; (ii) budući da "međunarodna sudenja pokazuju brojne odlike po kojima se razlikuju od nacionalnih krivičnih postupaka'132, kod korišćenja pojmova iz nacionalnog prava mora se uzeti u obzir specifičnost medunarodnih krivičnih postupaka. Na taj način se prenebregava mehaničko presađivanje ili transpozicija iz nacionalnog prava u medunarodne krivične postupke, kao i iskrivljenje jedinstvenih karakteristika tih postupaka koje prate takvo presađivanje".133

Ovakva shvatanja, u suštini, važe i kada je riječ o ICTR.U vezi sa pitanjem izvora prava koje primjenjuju ovi tribunali je i stav ICTY izražen u

26

Page 27: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

presudi optuženom Dušku Tadiću. Naime, u paragrafii 282. te presude žalbeno vijeće ovog tribunala je, u vezi sa tumačenjem člana 5 Statuta ICTY, koji se odnosi na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, istaklo da je "Uprkos činjenici da je sa pravne tačke gledišta Statut ICTY instrument koji se znatno razlikuje od medunarodnog ugovora", prilikom njegovog tumačenja, a to znači i prilikom tumačenja pomenutog člana 5 dozvoljeno voditi se principom koji je Međunarodni sud pravde primijenio na tumačenje ugovora u svom Savjetodavnom mišljenju o nadležnosti Generalne skupštine za primanje države u Ujedinjene nacije: "Osnovna dužnost suda koji je pozvan da tumači i primjenjuje odredbe nekog ugovora jeste da pokuša da ih sprovodi prema njihovom prirodnoni i uobičajenom značenju u kontekstu u kojem se pojavljuju."134 To znači da se u slučaju jasnih odredbi u međunarodnim pravnim izvorima, one imaju doslovno tumačiti, dok se u slučaju sumnje u njihov sadržaj - takve odredbe imaju tumačiti u saglasnosti sa međunarodnim običajnim pravom. Zbog toga se ističe da se i u slučaju tumačenja statuta ova dva tribunala trebaju primijeniti ista pravila koja važe i u medunarodnom običajnom pravu, a to su pravila kodifikovana u čl. 31 i 32 Đečke konvencije o medunarodnom ugovornom pravu iz 1969. godine.135 Odmah treba istaći kako to ne znači da se krivična djela mogu stvarati putem običaja, već da se pravila medunarodnog običajnog prava o tumačenju ugovora, koja su kodifikovana u pomenutoj konvenciji, trebaju primijeniti prilikom tumačenja nejasnih odredbi u statutima ova dva tribunala (pa i odredbi koje se tiču bića krivičnih djela iz nadležnosti tih tribunala).U nastavku ćemo izložiti kako glase čl. 31 i 32 Bečke konvencije o međunarodnom ugovornom pravu, jer su oni važni ne samo za tumačenje odredbi sadržanih u statutima pomenutih tribunala, već i za tumačenje Rimskog statuta ICTY, s obzirom na to da ovaj131 Kaseze, str. 60.132                              Citirane riječi u ovom paragrafu presude Pretresno vijeće koristi iz izdvojenog, neslažućeg mišljenja sudije Kasezea (paragraf 5 tog mišljenja), iznijetog u predmetu ICTY broj IT-96-22-A od 7. oktobra 1997. godine. Riječ je o predmetu protiv optuženog Dražena Erdemovića.133                              Citirano prema http://www.un.org/ictyMs/cases/fumndzija/judgements/ 981210/ fur-tj 98121 Omain.htm.134                              Presuda Dušku Tadiću u slučaju broj IT-94-A, ICTY App.Ch. lzvor: http://www. un.org/icty/ bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj990715.pdf.135 Kittichaisaree, str. 46.46 statut, u suštini, predstavlja međunarodni dokument ugovornog karaktera usvojen na osnovu saglasnosti država njegovih članica.Clan 31 Bečke konvencije glasi:"1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja.2.  U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvata, osim teksta, uvoda i uključenihpriloga:a)     svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora;b)  svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključenja ugovora, a koji prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor.3. Kao i o kontekstu, vodiće se računa:a)   o svakom docnijem sporazumu između članica u pogledu tumačenja ugovora ili primjene njegovih odredaba;b)    o svakoj docnijoj praksi u vezi sa primjenom ugovora kojim je postignut sporazum između članica u pogledu tumačenja ugovora;c)     o svakom relevantnom pravilu medunarodnog prava koje se primjenjuje u odnosima između članica.4.   Izraz se uzima u posebnom smislu ako se utvrdi da je takva bila namjera strana

27

Page 28: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

ugovornica."Član 32 Konvencije glasi:„Može se pozivati na dopunska sredstva tumačenja, posebno na pripremne radove[103], kao i na okolnosti u kojima je ugovor bio zaključen, u cilju da se potvrdi smisao koji proizilaziiz primjene člana 31 ili da se odredi smisao kada je tumačenje dato prema članu 31:aidvosmisleno ili nejasno ilib7*lovodi do rezultata koji je očigledno apsurdan ili nerazuman"[104].Za razliku od statuta ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu, Statut ICC ima dosta precizne odredbe o pravu koje ovaj sud primjenjuje. One su sadržane u članu 21 Rimskog statuta koji glasi:"1. Sud primjenjuje:(a)   prvo, Statut, Elemente krivičnih djela i svoj Pravilnik o postupku i dokazivanju;(b)  drugo, kada je to primjereno, odgovarajuće međunarodne ugovore i načela i pravila medunarodnog prava, uključujući utvrđena međunarodnopravna načela oružanog sukoba;(c)    ukoliko to nije u stanju, opšta pravna načela koja Sud izvodi iz domaćih pravnih sistema u svijetu uključujući, kada je to primjereno, domaće zakone država koje bi u normalnim okolnostima bile nadležne za to krivično djelo pod uslovom da ta načela nisu nesaglasna sa ovim statutom i međunarodnim pravom i međunarodno priznatim normama i standardima.2.    Sud može da primjenjuje načela i pravna pravila onako kako su protumačena u njegovim ranijim odlukama.3.     Primjena i tumačenje prava saglasno ovom članu moraju biti u skladu sa međunarodno priznatim Ijudskim pravima i ne smiju praviti negativne razlike po osnovima kao što su rod, uzrast, rasa, boja, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili društveno porijeklo, bogatstvo, rođenje ili drugi status."Kako vidimo, Statut uspostavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora prava koje može primjenjivati ICC u krivičnom postupku protiv optuženog lica. Ova pravila za nas su od važnosti upravo zato što, imajući u vidu da je ICC institucija osnovana sa namjerom da bude stalna, mogu pružiti odogovor na pitanje izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava.Citirana odredba ukazuje da je ICC dužan, na prvom mjestu, primjenjivati odredbe Statuta. Međutim, imajući u vidu da obilježja krivičnih djela iz njegove nadležnosti nisu uvijek formulisana na način koji omogućuje njihovu nesmetanu primjenu u praksi, Statut upućuje na primjenu Elemenata krivičnih djela koje, kako smo rekli, usvaja dvotrečinska većina u Skupštini država članica ovog statuta.Na drugom mjestu u ovoj hijerarhiji izvora su međunarodni ugovori i načela i pravila međunarodnog prava. To mogu biti ugovori koji imaju krivičnopravni značaj u konkretnom slučaju, kao što su, na primjer, Konvencija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i dr. Pored ovih izvora, Statut upućuje na primjenu i utvrđenih međunarodnopravnih načela oružanog sukoba, koja su sadržana u Ženevskim konvencijama iz 1949, kao i u Dopunskim protokolima iz 1977. godine.Tek ako nije u stanju da u nekom od navedenih izvora prava pronađe odgovor na određeno pitanje koje mu se postavlja u konkretnom slučaju, Statut dozvoljava ICC da posegne za opštim pravnim načelima iz domaćih pravnih sistema u svijetu. Pri tome, 1CC se može, kada je to primjereno u konkretnom slučaju, pozvati na opšta pravna načela ohe države koja bi u normalnim okolnostima bila nadležna za krivično djelo. S tim u vezi, moraju se imati u vidu odredbe člana 17 Statuta. Naime, ovaj sud, raspravljajući o prihvatljivosti predmeta, u pravilu će odlučiti da je predmet neprihvatljiv ako određeno lice za djelo iz nadležnosti ICC već goni država članica. Medutim, ICC neće donijeti takvu odluku ako država nije spremna ili stvarno sposobna da sprovede gonjenje. Kada će se, pak, smatrati da je država nespremna za krivično gonjenje određenog lica predstavlja faktičko pitanje[105], ali ćemo za potrebe ovog rada uzeti da je ta nespremnost utvrdena, da postoji

28

Page 29: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

usljed rata i ratnih razaranja zbog kojih pravosudni sistem ne funkcioniše. Pretpostavićemo da je riječ o nekoj od država sa teritorije bivše Jugoslavije, čijim krivičnim zakonodavstvima je zajedničko opšte načelo prema kojem i maloljetna lica određene starosne dobi mogu biti odgovorna za krivično djelo. Ako bi takvo lice (mlađi ili stariji maloljetnik) i učinilo neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC, taj sud mu ne bi mogao suditi, jer se ne bi mogao pozivati na pravo da primjenjuje pomenuto opšte pravno načelo krivičnog zakonodavstva neke od navedenih država koje bi u normalnim okolnostima bile nadležne za to krivično djelo. Razlog je što je pomenuto načelo u suprotnosti sa članom 26 Statuta ICC, prema kojem ICC nije nadležan za lica koja su bila mlada od 18 godina u vrijeme izvršenja krivičnog djela.Statut dozvoljava ICC da primjenjuje ranije svoje odluke u onim njihovim dijelovima u kojima su sadržana tumačenja vezana za primjenu načela i pravnih pravila. Važnost ove odredbe je u tome što ograničava ICC na njegovu sudsku praksu, ali i zbog toga što Statut, kada određuje mogućnost primjene ovog izvora, to ne čini na imperativan način. Naime, Statut kaže da se tumačenja sadržana u ranijim odlukama ovog suda mogu primijeniti. Da li će do njihove primjene i zaista doći to, kako smo već rekli, treba da zavisi od snage argumentacije sadržane u ranijim odlukama ICC.Kada primjenjuje bilo koji od navedenih izvora prava ICC to mora činiti u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima, bez diskriminacije po osnovu pola, rođenja, uzrasta, rase, boje kože, jezika, vjere, nacionalnog, etničkog ili društvenog porijekla ili drugog statusa.4.2. Nacionalni izvoriOva vrsta izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava sadržana je u unutrašnjem (nacionalnom) zakonodavstvu. Svakako najvažniji izvor jesu nacionalni krivični zakoni, u kojima su sadržane odredbe o osnovnim institutima materijalnog krivičnog prava i pojedinim krivičnim djelima.Kod nas ove izvore, s obzirom na složeno državno uređenje i njim uzrokovanu raspodjelu nadležnosti između BiH i entiteta, čine četiri krivična zakona (KZBiH, Krivični zakon Republike Srpske, Krivični zakon Federacije BiH i Krivični zakon Brčko distrikta). U nastavku ćemo dati pregled onog dijela KZBiH u kom su propisana krivična djela od značaja za međunarodno materijalno krivično pravo.U tom zakonu ova grupa krivičnih djela propisana je u Glavi XVII, koja nosi naziv "Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom" (čl. 171- 203). Zakon ne vrši razdvajanje ovih krivičnih djela u posebne grupe, ali se sva ona, barem za potrebe ovog rada, mogu svrstati u tri grupe.Prvu grupu čine sljedeća krivična djela: genocid (član 171) zločini protiv čovječnosti (član 172). Ono što je zajedničko ovim krivičnim djelima, zbog čega ih i svrstavamo u jednu grupu, jeste to što se čine prema odredenim, zakonom predviđenim grupama ljudi, sa određenom namjerom (u slučaju genocida), odnosno kao dio širokog ili sistematičnog napada (zločini protiv čovječnosti). Zaštićena skupina ljudi u slučaju krivičnog djela genocida jeste nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, a kod krivičnog djela zločina protiv čovječnosti to je civilno stanovništvo[106].U drugu grupu spadaju ona krivična djela koja su u vezi sa ratom, odnosno oružanim sukobom. Dakle, ova okolnost je činjenica koja navedena krivična djela povezuje u istu grupu. To su sljedeća krivična djela: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 173); ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 174): ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 175); organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na izvršenje krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (član 176); protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja (član 177); protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu (član 178); povreda zakona ili običaja rata (član 179); povreda parlamentara (član 181); neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika (član 182); uništavanje kultumih, istorijskih i religijskih spomenika (član 183) i zloupotreba međunarodnih znakova (član 184)[107].

29

Page 30: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

KZBiH, u vezi sa ove dvije grupe krivičnih djela, u članu 180 propisuje pravila o individualnoj i komandnoj krivičnoj odgovornosti za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, kao i navedena krivična djela iz čl. 173, 174, 175,177, 178 i 179 tog zakona[108].Najzad, treću (najbrojniju) grupu krivičnih djela čine ona koja se, po svom zakonskom obilježju, ne mogu svrstati u neku od navedenih grupa, a imaju svoj osnov u medunarodnom pravu (međunarodnim ugovorima) na osnovu kojih su i propisani u domaćem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o sljedećim krivičnim djelima:-    zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu (član 185). Osnov za propisivanje ovog krivičnog djela nalazi se u Dopunskoj konvenciji o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, koja je usvojena 1956, a stupila na snagu 30. aprila 1957. godine;-    trgovina ljudima (član 186). Međunarodnopravni osnov za ovu inkriminaciju je Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kao i Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine Ijudima, kojim je dopunjena ova konvencija;-    međunarodno vrbovanje radi prostitucije (član 187). U vezi sa ovim krivičnim djelom treba spomenuti Konvenciju Ujedinjenih nacija o zabrani trgovine ljudima i iskorišćavanja prostitucije drugih. Konvenciju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1949, a stupila je na snagu 25. jula 1951. godine;-    nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata (član 188). Ovo krivično djelo, po svojim zakonskim obilježjima, može se svrstati i u grupu krivičnih djela protiv sloboda i prava čovjeka i gradanina;-    krijumčarenje lica (član 189). Međunarodnopravni osnov ove inkriminacije je Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kao i Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem, kojim je izvršena dopuna navedene konvencije;-   mučenje i drugi oblici surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja (član 190). Osnov ove inkriminacije nalazi se u Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka;-   uzimanje talaca (član 191). Obaveza propisivanja ovog krivičnog djela sadržana je u Medunarodnoj konvenciji Ujedinjenih nacija protiv uzimanja talaca, koja je usvojena od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1979. godine;-    ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom (član 192). Ovo krivično djelo propisano je na osnovu Konvencije Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih djeia protiv lica pod međunarodnom zaštitom, uključujući i diplomatske agente;-     neovlašćeni promet oružjem i vojnom opremom, kao i proizvodima dvojne upotrebe (član 193);-   nedozvoljeno oružje i druga borbena sredstva (član 193a). Osnov ove inkriminacije je Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, gomilanja i upotrebe hemijskog oružja i o njegovom uništavanju. U vezi sa ovom konvencijom treba reći da je BiH donijela poseban zakon o njenoj implementaciji[109], koji, kada je riječ o ovom krivičnom djelu, sadrži odredbe blanketnog karaktera;-    neovlašćeno pribavljanje i raspolaganje nuklearnim materijalom (član 194). Ovo krivično djelo propisano je na osnovu Konvencije o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala (iz 1980. godine);-    neovlašćeni promet opojnim drogama (član 195). Obaveza propisivanja ovog krivičnog djela proizilazi iz Konvencije Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci (konvencija iz 1988. godine);-    piratstvo (član 196). Iako je ovo krivično djelo u medunarodnom pravu nastalo običajnim putem, obaveza njegovog propisivanja određena je i dvjema konvencijama Ujedinjenih nacija (Konvencija o otvorenom moru iz 1958. i Konvencija o pravu mora iz 1982. godine);-   otmica vazduhoplova ili broda (član 197). Osnov ove inkriminacije sadržan je u tri

30

Page 31: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

konvencije (Konvencija o krivičnim djelima i nekim drugim aktima izvršenim u vazduhoplovima iz 1963. - tzv. Tokijska konvencija, Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice vazduhoplova iz 1970. - tzv. Haška konvencija i Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata uperenih protiv sigurnosti civilnog vazduhoplovstva iz 1971. - tzv. Montrealska konvencija);-   ugrožavanje sigurnosti vazdušne ili pomorske plovidbe (član 198). Osnov za ovu inkriminaciju je u već pomenutoj Montrealskoj konvenciji, zatim u Konvenciji o suzbijanju nezakonitih djela protiv sigurnosti pomorske plovidbe (tzv. Rimska konvencija, koja je stupila na snagu 1992. godine), te u dva protokola (Protokol o suzbijanju nezakonitih djela protiv sigurnosti stalnih platformi smještenih u epikontinentalnom pojasu i Protokol o suzbijanju nezakonitih akata nasilja na aerodromima koji služe medunarodnom civilnom vazduhoplovstvu);-    uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigumosti vazdušnog saobraćaja (član199);-   zloupotreba telekomunikacionih znakova (član 200). Osnov ove inkriminacije su tri medunarodne konvencije o telekomunikacijama (iz 1947,1952. i 1959. godine);-   terorizam (član 201). Iako ne obavezuje na ovu inkriminaciju, Evropska konvencija o suzbijanju terorizma iz 1978. godine vrši snažan uticaj na nacionalne zakonodavce u Evropi da radnje određene tom konvencijom propišu kao krivično djelo terorizma;-   finansiranje terorističkih aktivnosti (član 202). Osnov ove inkriminacije nalazi se u Medunarodnoj konvenciji Ujedinjenih nacija o suzbijanju finansiranja terorizma (iz 1999. godine);-    neizvršavanje naredbi i presuda Međunarodnog krivičnog suda (član 203). Ovo krivično djelo može se učiniti samo u odnosu na naredbe i presude ICTY, što proizilazi iz člana 1 stav (31) KZBiH. Naime, tom zakonskom odredbom, sadržanom u pomenutom članu kojim se određuju značenja pojedinih izraza upotrijebljenih u zakonu, propisano je da navedeni izraz "podrazumijeva Međunarodni krivični sud za područje bivše Jugoslavije";-    neovlašćeni promet hemikalijama (član 193b). Ovo krivično djelo u vezi je sa Konvencijom o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i korišćenja hemijskog oružja i njegovom uništavanju[110];-   najzad, iako nije sadržano u ovoj grupi krivičnih djela, treba pomenuti i krivično djelo falsiflkovanja novca (član 205), za koju inkriminaciju osnov leži u Konvenciji o suzbijanju pravljenja lažnog novca (iz 1929. godine).Od svih navedenih krivičnih djela u entitetskim krivičnim zakonima i Krivičnom zakonu Brčko Distrikta sadržana su samo tri: uzimanje talaca, terorizam i finansiranje terorističkih djelatnosti[111].V - PROSTORNO VAŽENJE KRIVIČNOG PRAVAU vezi sa nacionalnim izvorima krivičnog materijalnog prava, veoma važno pitanje su granice prostora u kojem ono važi. Nesumnjivo je da to zakonodavstvo važi za teritoriju države čijem pravnom poretku ono pripada, ali svaka država nastoji da u određenim slučajevima važnost svog krivičnog zakonodavstva protegne i izvan svojih teritorijalnih granica. S obzirom na to da se radi o veoma važnom pitanju, države u svom krivičnom zakonodavstvu propisuju pravila koja sadrže odgovore na ovo pitanje. Za ovakvo rješavanje tog pitanja postoji i interes u međunarodnom krivičnom pravu, jer bi u suprotnom, bez postojanja tih praviia, mogao nastupiti haos.U čuvenoj presudi donijetoj 7. septembra 1927. godine u sporu između Francuske i Turske (slučaj Lotus), tadašnji Stalni sud međunarodne pravde, između ostalog, morao se baviti i pitanjem prostornog važenja unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva. S tim u vezi, ovaj sud je imao u vidu činjenicu kako je u svim nacionalnim pravnim sistemima načelo teritorijalnog karaktera krivičnog zakonodavstva osnovno, ali je istakao kako je, isto tako, činjenica da svi ili gotovo svi nacionalni sistemi proširuju važnost svog krivičnog zakonodavstva i na krivična djela izvršena izvan državne teritorije, te da to čine na način koji varira od države do države. Zbog toga je taj sud zaključio kako teritorijalno načelo o važnosti domaćeg

31

Page 32: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

krivičnog zakonodavstva nije apsolutno načelo u međunarodnom pravu, te da u medunarodnom pravu ne postoji generalna zabrana državama da prošire primjenu svog krivičnog zakonodavstva i na lica, imovinu i djela učinjena izvan njene teritorije u specifičnim slučajevima.[112]S obzirom na ovakav stav suda koji, kako pokazuje uporedna praksa država, važi i danas, postavlja se pitanje kojim načelima se, pored teritorijalnog kao osnovnog, uređuje prostorno važenje nacionalnog krivičnog zakonodavstva. Odgovor na ovo pitanje mora se u svakom slučaju tražiti u krivičnim zakonodavstvima onih država koje imaju vezu sa određenim krivičnopravnim događajem. Za potrebe ovog rada mi ćemo, međutim, izložiti odgovarajuća iješenja koja u vezi s tim sadrži KZBiH i ZKPBiH (za jedno od načela), uz napomenu da i entitetski krivični zakoni i Krivični zakon Brčko Distrikta, odnosno entitetski zakoni o krivičnom postupku i Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta, sadrže odredbe0  ovom pitanju.U pozitivnom zakonodavstvu BiH postoji pet načela pomoću kojih se ureduje njegovo prostorno važenje. To su:-   teritorijalno načelo;-   načelo personaliteta, u okviru kojeg se razlikuju aktivni i pasivni personalitet;-   realno ili zaštitno načelo;-   univerzalno načelo;-     načelo ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi. Strogo govoreći, ovim posljednjim načelom ne uređuje se prostorno važenje krivičnog zakonodavstva BiH (tj. države koja ustupa krivično gonjenje), već mogućnost ustupanja krivičnog gonjenja određenih lica stranoj državi u slučaju kada su ta lica učinila krivično djelo na teritoriji BiH. Stoga bi se, na prvi pogled, moglo zaključivati da to i nije načelo prostornog važenja krivičnog prava. Međutim, takav zaključak ne bi bio ispravan, jer bi gubio iz vida činjenicu da se primjenom ovog načela u navedenom slučaju ipak omogućuje primjena krivičnog prava, istina ne krivičnog prava BiH, već krivičnog prava strane države. Očito je, dakle, da je1kod ovog načela riječ o prostornom važenju krivičnog prava, samo ne na način kao u slučajuostala četiri načela[113]. Naime, u slučaju ostala četiri načela uvijek se primjenjuje krivično pravo BiH, dok se kod ovog posljednjeg načela omogućuje primjena krivičnog prava strane države na krivičnopravni dogadaj koji se zbio izvan njene teritorije.Prije nego što pređemo na izlaganje o svakom od navedenih načela, potrebno je istaći jedno važno pravilo. Naime, kod primjene bilo kog od navedenih načela domaći sudija (a i tužilac) treba voditi računa o tome da prilikom rješavanja slučajeva koji se nađu pred njim, a u kojima ima elemenata inostranosti, uvijek primjenjuje nacionalno pravo svoje države. Na ovakvo postupanje obavezuje ga načelo suvereniteta njegove države, koje do naročitog izražaja dolazi upravo u polju primjene nacionalnih krivičnih zakonodavstava[114]. Osim toga, i međunarodno pravo potvrđuje ovo pravilo, a kao primjer se može uzeti Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala iz 2000. godine. Prema članu 4 ove konvencije, države njene članice svoju međusobnu saradnju radi ispunjenja obaveza iz konvencije ostvaruju na načelima suverene jednakosti i teritorijalne cjelovitosti država, pri čemu nijedna država ne može vršiti sudsku vlast na teritoriji druge države članice.5.1. Teritorijalno načeloOvo načelo je osnovno pri određivanju prostorne važnosti nacionalnog krivičnog zakonodavstva. Iskazuje se i latinskim izrazom lex loci delicti commissi. Njegova sadržina svodi se na to da se krivično zakonodavstvo države primjenjuje na svakoga ko na njenoj teritoriji učini krivično djelo propisano tim zakonodavstvom. Od ovakve sadržine teritorijalnog načela postoje izuzeci, koji se odnose na lica koja uživaju imunitet od krivičnog gonjenja (naročito šefovi stranih država, diplomatski predstavnici), te na objekte koji su nepovredivi (npr. zgrade stranih ambasada).U sadržini teritorijalnog načela nije teško zapaziti kako su jedan od ključnih izraza riječi

32

Page 33: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

"teritorija države". Šta obuhvata ta teritorija? Ovaj pojam obuhvata kopneno područje države (sa zemljinom utrobom) i sve rijeke i jezera unutar granica tog područja, pomorske teritorijalne vode, kao i vazdušni prostor iznad suvozemnog i vodenog dijela državne teritorije. Teorijski gledano, suverenitet države, kada je riječ o vazdušnom prostoru, prostire se (po vertikali u odnosu na njene kopnene granice) u beskonačnost, a praktično do one tačke do koje ona u tom prostoru ima moć da dopre, što zavisi od nivoa njenog tehničkog razvoja. Za razliku od vazdušnog prostora, kada je riječ o zemljinoj utrobi suverenitet države se u prostornom smislu sužava prema zemljinoj jezgri.Vazdušni prostor potrebno je razlikovati od pojma nadvazdušnog prostora (kosmosa). Ova razlika svoje uporište ima upravo u međunarodnom pravu. Naime, međunarodnim Ugovorom o načelima djelatnosti država u oblasti istraživanja i miroljubivog korišćenja kosmosa, uključujući mjesec i druga nebeska tijela (Ugovor od 10. oktobra 1967. godine) izvršena je pravna podjela vazdušnog i nadvazdušnog prostora. Ova podjela za pravnu posljedicu je imala to da je državama suverenitet priznat do granica vazdušnog prostora, dok je prostor iznad te granice (kosmos) proglašen za opšte dobro čovječanstva - res communis omniumm. No, ono što je nedostatak ovog ugovora je činjenica da nije određena granica (visina) na kojoj završava vazdušni, odnosno od koje počinje kosmički prostor. To je razlog zbog koga su se u nauci javila razna shvatanja o ovoj granici, pa tako prema jednom kod određivanja te granice kao osnov treba uzimati fizičke ili geofizičke elemente, prema drugom vazdušno prostranstvo treba biti podijeljeno u tri zone, kao što je učinjeno pri diobi morskog prostranstva, dok prema trećem ova granica treba biti fiksno određena (u rasponu od 20 do 800 km)[115].Kada je riječ o granicama državne teritorije na moru, izvori prava o tom pitanju sadržani su u Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine. U vezi sa državnim granicama na tom prostoru, moraju se razlikovati sljedeći pojmovi: unutrašnje morske vode, teritorijalno more, spoljni morski pojas, epikontinentalni pojas i otvoreno more.Unutrašnje morske vode obuhvataju dijelove mora "koji leže iza polazne ili bazne linije", a u te vode spadaju "ušća rijeka, morski prostori luka, zalivi, zatvorena mora, dijelovi mora između niza ostrva i kontinentalnog dijela teritorije, more između ostrva i more između linije niske vode (osjeke) i najvišeg nivoa mora (plime)"[116].Teritorijalno more obuhvata morski prostor koji se nalazi "između unutrašnjih morskih voda i otvorenog mora (ili isključive ekonomske zone ako je obalna država proklamovala)"[117]. Prema članu 3 Konvencije o pravu mora, obalna država ima pravo odrediti svoje teritorijalno more do granice koja ne prelazi 12 nautičkih milja mjereno od polazne linije.U prostoru unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora obalna država vrši suverenu vlast, što znači da na tom prostoru, kao i vazdušnom prostoru iznad njega, važi njeno krivično zakonodavstvo. Od toga postoji izuzetak, koji se odnosi na teritorijalno more, jer na tom prostoru obalna država trpi ograničenja u vidu prava stranih brodova na neškodljiv i neofanzivan prolaz.Izrazom spoljni morskipojas označava se "morski prostor koji se naslanja na spoljnu ivicu teritorijalnog mora". Konvencija o pravu mora je, u vezi sa širinom ovog pojasa, ostavila pravo obalnim državama da u okviru pomenutih 12 nautičkih milja "prema svom nahođenju konstituišu odnos širine teritorijalnog mora i širine spoljnog morskog pojasa". S tim u vezi, važi pravilo da obalna država "nema pravo da važenje svojih zakona i propisa proširi na spoljni pojas koji je, po definiciji, dio otvorenog mora", ali joj se priznaje pravo da u tom pojasu vrši "preventivnu, kontrolnu i represivnu nadležnost u cilju zaštite carinskih, fiskalnih, sanitarnih interesa kao i interesa u vezisa useljavanjem"[118] (naš kurziv).Epikontinentalni pojas je "onaj dio morskog dna i podzemlja (naš kurziv) u kome obalna država ima ekskluzivno pravo istraživanja i iskorišćavanja prirodnih bogatstava" u kom joj se "priznaju suverena prava u svrhu istraživanja i korišćenja njegovih prirodnih bogatstava" .Prestankom morskog prostora na koje se odnose ovi pojmovi počinje prostor otvorenog mora na koji, kao prostor res communis omnium, nijedna država ne može proširiti važnost

33

Page 34: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

svog krivičnog zakonodavstva. Prema članu 87 stav 1 (prva rečenica tog stava) Konvencije o pravu mora, ovaj morski prostor je otvoren za sve države, bez obzira na to da li njihova teritorija i inače izlazi na more.Teritorijalno načelo predviđeno je i u KZBiH, u članu 11. Ovaj član glasi:"(1) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na teritoriji BiH.(2)     Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na domaćem plovilu, bez obzira gdje se plovilo nalazilo u vrijeme izvršenja krivičnog djela.(3)     Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo u domaćem civilnom vazduhoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom vazduhoplovu, bez obzira gdje se vazduhoplov nalazio u vrijeme izvršenja krivičnog djela."5.2. Načelo personalitetaNačelo personaliteta, kako mu i njegov naziv govori, tiče se važenja nacionalnog krivičnog zakonodavstva prema licima (fizičkim ili pravnim) i ima dva oblika, zavisno od toga da li je riječ o domaćim ili stranim državljanima. U prvom slučaju riječ je o aktivnom, a u drugom o pasivnom personalitetu.5.2.1. Načelo aktivnog personalitetaOvo načelo je odraz personalnog suvereniteta države. U ovom slučaju suverenitet države se, dakle, ne ispoljava kroz odnos između nje i njene teritorije, već kroz njen odnos prema svojim državljanima u slučaju kada njeni državljani učine krivično djelo u inostranstvu.Kao opravdanje za postojanje ovog načela ističe se više razloga. Jedan od njih je vezan upravo za činjenicu da se ovo načelo izvodi iz suvereniteta države prema njenim državljanima, zbog čega se državi priznaje pravo da svoje državljane poziva na krivičnu odgovornost i u slučaju kada su krivično djelo učinili u inostranstvu. Zatim se ističe da loše ponašanje njenih državljana, koje bi ostalo nekažnjeno od strane te države, šteti njenom ugledu u inostranstvu. Ovo načelo se posmatra i kao izraz solidarnosti između država, u smislu da se time doprinosi ostvarenju pravnog poretka strane države. Naime, ako ne bi postojalo ovo načelo državljanin bi, povratkom u svoju zemlju, izbjegao od krivične odgovornosti što bi, u krajnjem, onemogućilo primjenu pravnog poretka države u kojoj je učinio krivično djelo, što ne želi nijedna država pa ni ona čiji je on državljanin. U vezi sa ovim razlogom je i onaj koji se navodi u slučaju država koje ne dozvoljavaju izručenje svojih državljana drugim državama. U tom slučaju primjenom ovog načela domaći državljani se onemogućuju da povratkom u svoju zemlju dobiju azil za krivična djela koja su učinili u inostranstvu. Zbog toga za ovo načelo važi izreka aut dedere, aut iudicare (ili izruči ili sudi).Imajući u vidu ovaj razlog, smatramo da se radi primjene načela aktivnog personaliteta u svakom konkretnom slučaju ne traži reciprocitet, tj. nije neophodno da ovo načelo propisuje i krivično zakonodavstvo strane države na čijoj teritoriji je domaći državljanin učinio krivično djelo. Radi ostvarenja načela nullum crimen, nulla poena sine lege neophodno je da ovo načelo bude unaprijed propisano u domaćem krivičnom zakonodavstvu, te da postoji identitet normi. Pod identitetom normi se podrazumijeva situacija u kojoj je odnosno ponašanje domaćeg državljanina propisano kao krivično djelo ne samo u krivičnom zakonodavstvu strane države na čijoj teritoriji je učinio krivično djelo, već i u krivičnom zakonodavstvu države čiji je državljanin. Inače, ako ne bi postojalo ovo pravilo domaći sud bi bio doveden u situaciju da primjenjuje krivično zakonodavstvo strane države što je, kako smo naprijed već ukazali, neprihvatljivo, a bilo bi protivno i načelu nullum crimen, nulla poena sine lege. Identitet norme ne bi trebalo shvatati kao potpunu identičnost u zakonskim obilježjima bića krivičnih djela ili u rasponu kazne propisane za to djelo, već kao identitet u samom postojanju inkriminacije određenog ponašanja u krivičnim zakonodavstvima domaće i strane države. Ovo pravilo obično se ne izražava ovim riječima, već se o potrebi njegovog postojanja mora posredno zaključivati, za šta nam kao primjer može poslužiti KZBiH. Naime, u tom zakonu načelo aktivnog personaliteta je propisano u članu 12 stav (2) i glasi: "Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema državljaninu BiH koji izvan teritorije BiH učini bilo koje drugo krivično djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom

34

Page 35: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

stava 1 ovog člana"[119].Vidimo, dakle, kako se u ovoj odredbi zakona izričito ne pominje pravilo o identitetu normi. Međutim, ako se imaju u vidu riječi da se u ovakvoj situaciji na domaćeg državljanina primjenjuje krivično zakonodavstvo BiH, jasno je da njegovo ponašanje (radnje) koje je, inače, preduzeo u inostranstvu, i u tom zakonodavstvu moraju biti propisane kao krivično djelo.5.2.2. Načelo pasivnog personalitetaDržavljanstvo kao pravni odnos čine određena prava i obaveze koji iz tog odnosa proizilaze ne samo za državljanina, nego i za državu čiji je on državljanin. Jedna od obaveza koja iz tog odnosa proizilazi za državu tiče se upravo ovog načela. Naime, u ovom slučaju domaća država, uzimajući ga kao žrtvu krivičnog djela koje je stranac prema njemu učinio u inostranstvu, svom državljaninu pruža pravnu zaštitu time što unaprijed odreduje da se njeno krivično zakonodavstvo primjenjuje prema strancu koji izvan njene teritorije učini krivično djelo prema njenom državljaninu. Kod ovog načela, dakle, domaći državljanin je trpio određenu radnju na sebi (bio je pasivan), pa se zbog toga ovdje radi o pasivnom personalitetu, za razliku od prethodnog slučaja kod kojeg je domaći državljanin bio aktivan u preduzimanju neke radnje u inostranstvu koja predstavlja krivično djelo. Istina, putem ovog načela država, kako ćemo vidjeti kroz primjer ovog načela u KZBiH, ostvaruje pravnu zaštitu i svojih interesa kada je prema njoj u inostranstvu učinjeno krivično djelo u slučajevima u kojima ona svoje interese ne štiti putem realnog načela. Načelo pasivnog personaliteta u KZBiH propisano je u članu 12 stav 3 na sljedeći način: "Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije BiH prema BiH ili njenom državljaninu učini bilo koje krivično djelo koje nije obuhvaćeno odredbama stava 1 ovog člana"[120].Kada je riječ o identitetu normi, u slučaju ovog načela "trebalo bi ga", kako se ističe, "usloviti"[121]. Međutim, ovakav stav može otvoriti polemiku. Naime, ne samo teorijski već i realno je moguća situacija u kojoj je određeno djelo, učinjeno u inostranstvu, propisano kao krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu BiH, ali ne i u krivičnom zakonodavstvu strane države na čijoj teritoriji je učinjeno. Ako bi se i za ovu situaciju tražio identitet normi, tj. da je i prema krivičnom zakonu strane države to djelo propisano kao krivično djelo, došlo bi se u situaciju da domaća država ili njen državljanin ne dobiju krivičnopravnu zaštitu.5.3. Realno ili zaštitno načeloU vezi sa ovim načelom ističe se da pomoću njega države propisuju primjenu svog krivičnog zakonodavstva prema licima koja su u inostranstvu učinila krivično djelo upereno protiv njenih vitalnih interesa. Ovo je svakako tačno, ali ćemo na odgovarajućim primjerima vidjeti da se putem ovog načela, u odgovarajućim situacijama, ostvaruje i zaštita interesa domaćih i stranih državljana. Nesumnjivo je da država i u tim situacijama pomoću ovog načela primarno štiti svoje vitalne interese, ali se može desiti da, štiteći te interese, država štiti i interese pomenutih lica.Za razliku od interesa države koji se štite načelom pasivnog personaliteta (interesi od kojih, rekli bismo, ne zavisi njen opstanak kao države), u slučaju realnog načela država njime štiti svoje najvažnije interese, tj. interese bez čije pune zaštite bi bio doveden u pitanje sam njen opstanak. Osim toga, ovim načelom država, kako ćemo vidjeti, štiti svoj finansijski i ekonomski sistem, odnosno rad službenih ili odgovornih lica u njenim institucijama. S obzirom na to, sasvim je razumljivo što međunarodno pravo u slučaju ovog načela ne traži da pravilo o identitetu normi bude ispoštovano.Realno ili zaštitno načelo propisano je u članu 12 stav 1 tač. a), b) i d) KZBiH na sljedeći način:"(1) Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije učini:a)  bilo koje krivično djelo protiv integriteta BiH iz glave XVI (Krivična djela protiv integriteta BiH) ovog zakona[122];b)   krivično djelo falsifikovanja novca ili falsifikovanja hartija od vrijednosti BiH, krivično

35

Page 36: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

djelo falsifikovanja znakova za vrijednost ili falsifikovanja znakova za obilježavanje robe, mjera i tegova izdatih na osnovu propisa institucija BiH iz 61. 205-208 ovog zakona;d) krivično djelo protiv službenog ili odgovornog lica u institucijama BiH u vezi s njegovom službom."lstina, ovaj stav člana 12 ima i tačku c), ali nju ovdje nismo citirali zbog toga što je u njoj, smatramo, sadržano načelo univerzaliteta, za šta potvrdu nalazimo i u Komentarima krivičnih/kaznenih zakona u BiH[123].Iz citiranih odredbi zakona vidi se da država primjenom ovog načela štiti svoje vitalne interese (tačka a)), svoj finansijski i ekonomski sistem (tačka b)), odnosno rad službenih ili odgovornih lica u njenim institucijama (tačka c)). Međutim, kako smo već rekli, primjenom ovog načela država u određenim situacijama posredno štiti i interese svojih i stranih državljana. Primjer takve situacije može se naći u slučaju iz citirane odredbe pod tačkom b). Naime, radnja falsifikovanja novca nije sama sebi cilj, jer se to čini u namjeri da se falsifikovani novac stavi u opticaj, bez kojeg se ne može ostvariti imovinska korist. Kada je takav novac stavljen u opticaj, nesumnjivo je oštećena država čije je on platežno sredstvo, ali ne i samo ona nego i njeni ili strani državljani od kojih, kada se utvrdi da je riječ o lažnom novcu, mora biti oduzet. Zbog toga su i ta lica pretrpila štetu, pa je u ovakvom slučaju propisivanje ovog načela itekako značajno za pravnu zaštitu i njihovih interesa.5.4. Načelo univerzalitetaU osnovi ovog načela je pravilo o postojanju određenih krivičnih djela koja predstavljaju najteže međunarodne zločine, prema čijim učiniocima cijela medunarodna zajednica ima interes da budu kažnjeni. Stoga je ovo pravilo medunarodnim opštim pravnim aktima ustanovljeno kao obaveza država po međunarodnom pravu (ta obaveza se od strane države, naravno, ispunjava prije svega odgovarajućom inkriminacijom takvih zločina u domaćem krivičnom zakonodavstvu). Kod ovog načela, dakle, nije bitno mjesto izvršenja krivičnog djela niti državljanstvo njegovog učinioca. S obzirom na prirodu ovih krivičnih djela iz koje i proizilazi zainteresovanost medunarodne zajednice za kažnjavanje njihovih učinilaca, kod ovog načela ne traži se poštovanje pravila o identitetu normi[124].Niz je međunarodnih konvencija koje sadrže obavezu država njihovih članica za inkriminaciju, krivično gonjenje i kažnjavanje učinilaca najtežih međunarodnih zločina. Mi ćemo spomenuti dva takva primjera, uz napomenu da ovakva obaveza za državu može proizilaziti ne samo iz multilateralnih, već i iz bilateralnih međunarodnih ugovora[125].Konvencijom o pravu mora piratstvo je određeno kao medunarodni zločin, a prema članu 100 ove konvencije (koji nosi naziv "Dužnost saradnje u suzbijanju piratstva") sve države članice preuzele su obavezu da u potpunosti međusobno saraduju u suzbijanju piratstva na otvorenom moru ili na bilo kom dnigom mjestu izvan njihove nadležnosti.[126]Drugi primjer pružaju sve četiri Ženevske konvencije, od kojih ćemo ovdje spomenuti odredbu člana 49 stav 1 prve Ženevske konvencije. Prema toj odredbi, sve države članice ove konvencije obavezale su se da u svom zakonodavstvu predvide kažnjavanje lica koja izvrše ili narede da se izvrši bilo koji od oblika teškog kršenja pravila humanitarnog prava određenih u članu 50 ove konvencije[127].Načelo univerzaliteta u domaćem krivičnom zakonodavstvu (zakonodavstvu na nivou BiH) propisano je najprije u članu 12 stav 1 tačka c) KZBiH. Ta odredba ovog člana giasi:"(1) Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije učini:c) krivično djelo koje je BiH obavezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava, međunarodnih ili medudržavnih ugovora."Pored toga, ovo načelo propisano je i u stavu 4 istog člana KZBiH, prema kojem se njeno krivično zakonodavstvo primjenjuje prema svakom ko izvan njene teritorije "prema stranoj državi ili prema strancu učini krivično djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna".Kako vidimo, uslov za primjenu ovog stava je da se prema krivičnom zakonodavstvu strane države za odgovarajuće krivično djelo može izreći zatvorska kazna od pet godina ili teža

36

Page 37: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kazna. U vezi sa ovim stavom zakona, smatramo potrebnim ukazati na jedan mogući problem. Naime, iz citirane odredbe se vidi da krivično djelo treba biti učinjeno prema stranoj državi, a to, između ostalog, može biti i krivično djelo protiv njenog ustavnog uredenja (koje ne mora biti i napad na ustavni poredak BiH). Naš zakonodavac, s tim u vezi, nije napravio bilo kakav izuzetak s obzirom na to da je propisana formulacija generalna ("krivično djelo za koje se..."), pa se uzima da to može biti bilo koje djelo koje je zakonom određeno kao krivično djelo. U takvoj situaciji, dakle, zaštitni objekt je ustavno uredenje strane države, a u krivičnom zakonodavstvu BiH nije propisano kao krivično djelo napad na ustavno uređenje (ustavni poredak) bilo koje strane države, već samo napad na ustavni poredak BiH (član 156)[128]. Stoga, sve i kad je prema stranoj državi učinjeno djelo koje, prema njenom krivičnom zakonodavstvu predstavlja krivično djelo napada na njen ustavni poredak za koje se prema tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, to ne obavezuje domaći sud da učinioca ovakvog djela oglasi krivim, jer takvo njegovo djelo nije propisano kao krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu BiH[129]. Zbog ovakvih i sličnih mogućih situacija primjena načela univerzaliteta prema navedenoj odredbi zakona, smatramo, ima ograničen domašaj. Ono se, naime, može primijeniti samo na one situacije koje su u skladu sa pravilom o identitetu normi[130], tj. na situacije u kojima djelo koje je u inostranstvu učinjeno prema stranoj državi, predstavlja krivično djelo i prema krivičnom zakonodavstvu BiH (npr. radnja oštećenja ili uništenja zgrade ambasade ili konzulata strane države u inostranstvu ili krada pokretnih stvari u vlasništvu strane države i sl.).5.5. Načelo ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državiPrimjenom ovog načela omogućuje se prenos nadležnosti krivičnog gonjenja nekog lica sa jedne države na drugu. U ovom slučaju se, ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi, omogućuje da učiniocu krivičnog djela bude sudeno ne u državi na čijoj teritoriji je učinio to djelo, već u nekoj drugoj državi (najčešće u državi čiji je državljanin ili u kojoj ima prebivalište), što znači da će tada prema njemu biti primijenjeno krivično zakonodavstvo te države (lex fori). Jedan od uslova za primjenu ovog načela je da se strana država ne protivi preuzimanju krivičnog gonjenja.Načelo ustupanja krivičnog gonjenja kod nas nije propisano KZBiH, već njenim ZKPBiH[131]. Odredbe o tome sadržane su u članu 412 ZKPBiH. Prema tom članu, zahtijeva se ispunjenje nekoliko uslova za primjenu ovog načela. Najprije se mora raditi o situaciji u kojoj je stranac učinio krivično djelo na teritoriji BiH. Zatim je neophodno da se strana država, na čijoj teritoriji stranac ima prebivalište161, tome ne protivi, ali i u tom slučaju ustupanje neće biti dozvoljeno ako bi stranac mogao biti izložen nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Odlučivanje o ovim pitanjima zahtijeva prethodno upoznavanje tužioca, odnosno sudije za prethodno saslušanje, sa odgovarajućim odredbama krivičnog zakonodavstva (procesnog i materijalnog) strane države, s obzirom na to da odluku o ustupanju donosi tužilac BiH prije podizanja optužnice, a nakon toga pa do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa - odluku o ustupanju donosi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Iz ovoga se može zaključiti da je ustupanje dozvoljeno samo do trenutka dok predmet nije dostavljen sudiji pojedincu, odnosno sudećem vijeću (predsjedniku tog vijeća) u rad radi zakazivanja glavnog pretresa.Primjena ovog načela dolazi u obzir za sva krivična djela iz nadležnosti Suda BiH[132]za koja se, prema KZBiH, može izreći kazna zatvora do deset godina. No, i u tom slučaju ne može se primijenti ovaj član zakona ako je oštećeno lice državljanin BiH koji se protivi ustupanju krivičnog gonjenja, ali ako je dato obezbjeđenje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva - može doći do ustupanja i pored protivljenja oštećenog.U vezi sa ovim načelom treba još reći da se na njega nailazi i u međunarodnim pravnim aktima. Tako je članom 21 (koji ima naslov "Prenos krivičnog postupka) Konvencije Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala[133] predviđeno da će države članice ove konvencije razmotriti mogućnost prenošenja postupka jedna drugoj u

37

Page 38: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

cilju gonjenja učinilaca krivičnih djela obuhvaćenih Konvencijom, u slučajevima kada se smatra da je taj prenos u interesu pravilne primjene pravde, a posebno kada se radi o slučajevima kod kojih nekoliko država ima nadležnost za njihovo krivično procesuiranje.D r u g i đ i oOPŠTIINSTITUTIMEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRTVIČNOG PRAVAI - OPŠTIPOJAM MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELAKao u slučaju nauke nacionalnog krivičnog prava, u kojoj pitanja u vezi sa krivičnim djelom spadaju u red osnovnih, i u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu ta pitanja su osnovna. Naime, s obzirom na to da međunarodno krivično djelo predstavlja osnovni pojam ove grane prava, svakako da se na početku kao osnovno pojavljuje pitanje sadržaja pojma međunarodnog krivičnog djela. Taj pojam se, opet, može shvatati na dva načina. Naime, on se najprije može shvatati kao pojam kojim bi bili obuhvaćeni elementi koje možemo naći u sadržaju bilo kog međunarodnog krivičnog djela, dok bi u drugom slučaju ovaj pojam obuhvatao elemente karakteristične samo za biće određenog međunarodnog krivičnog djela. Zbog toga se može govoriti o opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela, te o biću pojedinih međunarodnih krivičnih djela, kao i o njihovim elementima.Svakako da, u vezi sa ovom podjelom, ne bi bilo dobro preći na razmatranje posebnih bića međunarodnih krivičnih djela bez prethodnog određivanja opšteg pojma međunarodnog krivičnog djela. Taj pojam, pak, izgraden je od nekoliko elemenata i naš zadatak u ovom dijelu rada je utvrđivanje tih elemenata.No, prije nego što predemo na izlaganje o ovim elementima, potrebno je učiniti jednu napomenu. Ona je na neki način semantičkog karaktera i u vezi je sa eventualnim pitanjem šta sadržajno obuhvata sintagma "medunarodno krivično djelo". Da li ona, dakle, obuhvata samo ona krivična djela koja su propisana u medunarodnim opštim pravnim aktima ili, pak, njen sadržaj obuhvata i određena krivična djela propisana u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima? Pažljivom čitaocu će se, vjerujemo, ovakvo pitanje na ovom mjestu učiniti nepotrebnim imajući u vidu izlaganje u prethodnom dijelu ovog rada. Međutim, smatramo potrebnim da, s obzirom na to da ćemo u nastavku govoriti o opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela, još jednom napomenemo šta predstavlja njegov sadržaj. Njegov sadržaj, dakle, obuhvata ne samo krivična djela propisana međunarodnim pravom, već i ona krivična djela sadržana u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu koja svoj pravni temelj imaju u medunarodnim opštim pravnim aktima.U vezi sa elementima opšteg pojma medunarodnog krivičnog djela, stvari se, kao i u nacionalnom krivičnom pravu, mogu razmatrati sa dva stanovišta: formalnog i materijalnog. Formalno shvatanje dalje može biti normativno i realističko, zavisno od toga šta se uzima za primarno u pojmu međunarodnog krivičnog djela.Prema normativnom stanovištu suština međunarodnog krivičnog djela ispoljavala bi se u povredi pravne norme, zbog čega se to djelo smatra isključivo pravnim pojmom. Suprotno ovom stanovištu, realističko shvatanje međunarodnog krivičnog djela ukazuje na značaj radnje i posljedice koja je nastala usljed te radnje, zbog čega se opšti pojam medunarodnog krivičnog djela, kao i u unutrašnjem krivičnom pravu, određuje u odnosu na radnju i njenu posljedicu.Međutim, ovakva razmatranja, sama za sebe, ne bi bila dovoljna za odredivanje opšteg pojma krivičnog djela.U prvom slučaju, kod normativnog stanovišta, razmatranje bi, u suštini, ostalo u okvirima jednog idealnog svijeta (svijeta pravnih normi), čime ne bismo mogli utvrditi stvarnu suštinu postavljenog pitanja u vezi sa međunarodnim krivičnim djelom koje je, prije svega, pojava u spoljnjem (realnom) svijetu. Zbog toga se ovo stanovište ne može prihvatiti.U drugom slučaju, kod realističkog shvatanja, nesumnjivo je da su u određivanju opšteg pojma međunarodnog krivičnog djela radnja kojom se ono ostvaruje i posljedica do koje usljed te radnje dolazi, bitni sastavni elementi tog pojma, ali to nisu i jedini njegovi elementi. S obzirom na činjenicu da se kod svakog krivičnog djela kao njegov učinilac pojavljuje čovjek (bilo kao pojedinac ili kao član neke grupe, odnosno organizacije, koja može biti i

38

Page 39: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pravno lice), sasvim opravdano se postavlja pitanje da li u navedeni pojam ulazi i njegov psihički odnos prema radnji i posljedici krivičnog djela. Danas je opšteprihvaćeno gledište da se u razmatranju opšteg pojma krivičnog djela mora uzeti u obzir i taj odnos učinioca prema svom djelu. Ovakvo gledište u vezi je sa primjenom krivičnih sankcija na učinioca krivičnog djela (naročito, rekli bismo, kazne zatvora), jer se postavlja pitanje da li se licu za koje je utvrdeno da je preduzelo neku radnju usljed koje je nastupila određena posljedica može izreći kazna samo na osnovu toga. Sasvim je izvjesno da se samo na osnovu ovih činjenica takvom licu ne može izreći kazna, već se za njenu eventualnu primjenu prema njemu zahtijeva prethodno utvrdivanje da li je to lice u vrijeme preduzimanja radnje bilo svjesno onoga što čini, te da li je htjelo to što je učinilo. Zahtijeva se, dakle, odredeni psihički odnos (vinost) učinioca prema svom djelu, kao uslov za njegovu krivičnu odgovornost. Ovaj uslov mora biti ispunjen i u slučaju međunarodnog krivičnog djela, pa je tako i vinost jedan od njegovih elemenata.No, ni sve do sada navedeno još nije dovoljno da bi se zatvorila konstrukcija zvana opšti pojam međunarodnog krivičnog djela. Naime, da bi se primijenila kazna prema licu koje je svjesno preduzelo neku radnju kojom hoće nastupanje određene posijedice, nesumnjivo je da prethodno u pravnom poretku mora postojati pravni propis kojim se zabranjuje preduzimanje takve radnje. Ovo je neophodno, jer postoje situacije, na primjer u ratu, u kojima je za vrijeme borbe dozvoljeno ubiti neprijateljskog vojnika. Medutim, kada taj isti vojnik položi oružje ili bude onesposobljen za borbu, postaje ratni zarobljenik s kojim se mora postupati čovječno što, između ostalog, znači da u takvoj situaciji ne smije biti lišen života, niti se smije dovoditi u opasnost njegovo zdravlje od strane pripadnika oružane sile u čijoj je vlasti. Ovakve zabrane sadržane su u odgovarajućim opštim pravnim aktima (za konkretan primjer to je Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima, od 12. avgusta 1949. godine). Kada se to propiše, onda se može reći da su radnja učinioca, kao i nastupjela posljedica (npr. ubistvo ratnog zarobljenika), protivne pravnim propisima pozitivnog pravnog sistema. To znači da je i protivpravnost elemenat u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela.Sljedeći elemenat u tom pojmu je određenost međunarodnog krivičnog djela. Kod ovog eiementa dolaze do izražaja načelo nullum crimen, nulla poena sine lege, uz određene specifičnosti vezane za pojam zakona, o kojima će odmah biti riječi kada budemo govorili o svakom od elemenata iz ovog pojma.Najzad, postoji još jedan elemenat koji je vezan za materijalnu stranu svakog krivičnog djela, pa tako i međunarodnog krivičnog djela. Njegova materijalnost leži u činjenici da se bez ovog elementa teško može dati potpuni odgovor na pitanje zašto je zakonodavac neko sa vinošću učinjeno djelo, koje za rezultat ima određenu posljedicu, koje je protivpravno i zakonom određeno kao krivično djelo, odredio baš kao takvo. Reći da je to zbog toga što je takvo djelo protivpravno, što je učinjeno sa vinošću i što je kao krivično djelo određeno zakonom, nije dovoljno jer se takav odgovor zadržava na formi, ne ulazeći pri tom u materijalnu stranu postavljenog pitanja. Ovu stranu krivičnog djela, pa tako i međunarodnog krivičnog djela, rasvjetljava jedino elemenat koji se u teoriji naziva društvenom opasnošću krivičnog djela. Ova opasnost je, kako ćemo vidjeti, od posebne važnosti upravo u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela, pri čemu se kod društvene opasnosti ovog djela mora imati u vidu da se radi o opasnosti ne za društvo unutar granica određene države, već o opasnosti za širu međunarodnu zajednicu. Ova činjenica se mora imati u vidu zbog toga što, i kad je učinjeno unutar granica samo jedne države kao u slučaju ratnih zločina u unutrašnjem oružanom sukobu, šira međunarodna zajednica osjeća opasnost od takvih krivičnih djela i potrebu da njihovi učinioci budu krivično gonjeni i osuđeni u skladu sa zakonom.Rezimirajući do sada navedeno može se reći kako u konstrukciju međunarodnog krivičnog djela ulaze sljedeći elementi:-    djelo (ponašanje) čovjeka u koje, u stvari, spadaju radnja, njena posljedica i uzročna veza koja postoji između njih;

39

Page 40: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-   vinost učinioca;-   protivpravnost djela;-   određenost djela u zakonu;-   društvena opasnost djela.Ovi elementi mogu se dalje različito grupisati. Tako se, najprije, može izvršiti njihovo grupisanje na objektivne i subjektivne elemente.Objektivne elemente u ovom pojmu čine djelo, protivpravnost djela, njegova određenost u zakonu i društvena opasnost, dok je vinost elemenat subjektivne prirode. Unutar objektivnih elemenata može se vršiti dalje grupisanje na elemente formalnog i materijalnog karaktera. Formalni elementi su djelo, protivpravnost i odredenost djela u zakonu, dok je društvena opasnost djela njegov materijalni elemenat.Kombinacijom ovih elemenata dobija se opšti pojam međunarodnog krivičnog djela, zajednički za sva pojedinačna krivična djela te vrste. Imajući, dakle, u vidu sve ove elemente, može se reći da međunarodno krivično djelo predstavlja djelo čovjeka učinjeno sa vinošću, opasno za širu međunarodnu zajednicu, koje je protivpravno i određeno u zakonu kao krivično djelo.Brojnost i značaj navedenih elemenata ukazuju da je riječ o kompleksnom pojmu međunarodnog krivičnog djela, koji se treba definisati kombinacijom formalno-materijalnih i objektivno-subjektivnih elemenata.Ovako određeni opšti pojam međunarodnog krivičnog djela, kako vidimo, u sebi sadrži sve elemente koje sadrži i opšti pojam krivičnog djela u unutrašnjem pravu država, a razlika između njih ogleda se u činjenici što međunarodno krivično djelo u sebi sadrži elemenat inostranosti. Taj elemenat je obavezan za ovaj pojam bilo zato što su radnja izvršenja, njena posljedica, učinioci djela, oštećeni ili krivično gonjenje i suđenje vezani za dvije ili više država, odnosno za medunarodni sudski organ ili, pak, zato što učinjeno djelo predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu. Dakle, inostranost kao elemenat "na različite načine može da bude povezan sa krivičnim djelom, pa tako krivično djelo sa elementom inostranosti", kako se ističe, "postoji u sljedećim slučajevima:1)  ako je stranac izvršio krivično djelo u određenoj državi,2)   ako je u određenoj državi krivično djelo izvršio domaći državljanin na štetu stranca ili stranog dobra,3)   ako bilo koje lice izvrši krivično djelo na štetu strane države,4)   ako je krivično djelo izvršio domaći državljanin u inostranstvu,5)   ako se u određenoj državi sudi strancu za djelo koje je izvršio u inostranstvu,6)   ako je krivično djelo izvršeno na teritoriji više država,7)     ako je krivično djelo izvršeno na teritoriji koja je izvan suvereniteta bilo kojedržave,8)       ako je krivično djelo izvršeno od strane lica koje uživa diplomatski imunitet - imunitet iz međunarodno pravnih razloga,9)   ako se radi o krivičnom djelu koje je ranije već presuđeno u inostranstvu,10)   ako se radi o krivičnom djelu za koje se vodi krivični postupak u inostranstvu,11) ako jedna država pruža drugoj državi odredenu međunarodnopravnu pomoć,12)   ako jedna država traži od druge države izručenje (ekstradiciju) nekog lica koje u njoj uživa pravo azila,13) ako se radi o krivičnom djelu koje je predviđeno odredbama medunarodnog prava (u ovom smislu se pojam krivičnog djela sa elementom inostranosti i medunarodnog krivičnog djela poklapaju u potpunosti),14) ako se radi o krivičnom djelu kod koga je od značaja ranija osuđivanost učinioca u inostranstvu,15)  ako se radi o krivičnom djelu koje je izvršilo neko lice kao pripadnik stranih oružanih snaga sa specijalnim posebnim statusom,16) ako je predviđena nadležnost medunarodnih sudskih organa u rješavanju sudskih predmeta i postupcima u vezi sa njima,

40

Page 41: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

17)     ako se radi o krivičnom predmetu na kome treba posredno ili neposredno primijeniti strano krivično pravo"[134].n - OSNOVE ELEMENATA OPSTEG POJMA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA2.1. Djelo (ponašanje) čovjekaOvo je prvi elemenat u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela i svojevrstan uslov za postojanje ostalih. Naime, da bi se moglo govoriti o ostalim elementima neophodno je prethodno odrediti koje ljudsko ponašanje treba biti inkriminisano, a toga nema bez prethodnog određivanja ljudske radnje kojom se uzrokuje određena posljedica čije nastupanje društvo ne želi. Iz ovoga se dalje može zaključiti kako sintagma "djelo čovjeka" svojim sadržajem obuhvata: ljudsku radnju, posljedicu koja je usljed te radnje nastala, kao i uzročnu vezu između radnje i posljedice.U odgovoru na pitanje šta predstavlja pojam radnje treba poći od objektivno- subjektivnog pojma krivičnog djela, što znači da se mora imati u vidu ne samo tjelesni pokret čovjeka, kao spoljna manifestacija njegovog ponašanja, već i njegov psihički odnos prema toj radnji. Zbog toga se radnja, u njenom krivičnopravnom značenju, može odrediti kao djelatnost čovjeka koju on preduzima sa sviješću i određenim psihičkim odnosom kako prema njoj, tako i prema posljedici koja usljed te radnje nastupa.Radnja izvršenja međunarodnog krivičnog djela najčešće se preduzima nekim tjelesnim pokretom (npr. lišenjem života nekog lica ili više njih u slučaju zločina protiv čovječnosti), ali se ona može preduzeti i verbalno (npr. u slučaju pozivanja na izvršenje zločina genocida, zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika ili ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, što je kao krivično djelo propisano u članu 176 stav 4 KZBiH). Pored toga, radnja međunarodnog krivičnog djela može se sastojati i u nečinjenju. Primjer za to pruža nam član 180 stav 2 KZBiH u slučaju komandne odgovomosti. Naime, tim članom je propisana krivična odgovornost nadređenog lica za slučaj kada je njemu podredeno lice učinilo, na primjer, zločin genocida, ako je nadredeno lice znalo ili moglo znati da se to njemu podređeno lice sprema učiniti takav zločin ili ga je već učinio, a nadređeni je propustio da preduzme odgovarajuće mjere da se zločin spriječi, odnosno da njegov učinilac bude kažnjen. U ovom slučaju, dakle, nadredeno lice će takođe odgovarati za zločin genocida zbog nečinjenja. Međutim, da bi ovakvo ili slično nečinjenje biio od krivičnopravnog značaja, mora unaprijed postojati obaveza na određeno činjenje, jer se tek tada, propuštanjem unaprijed utvrdene obaveze činjenja, nekom licu može staviti na teret određeno krivično djelo zbog nečinjenja. Takva obaveza, pak, može nastati na osnovu zakona (krivičnog ili nekog drugog zakona), drugog propisa, profesionalne dužnosti, prethodnog činjenja kojim je stvorena određena opasnost, na osnovu radnog odnosa (obaveza iz radnog odnosa), putem pravnog posla (npr. ugovora), kao i iz odnosa povjerenja.Radnja međunarodnog krivičnog djela ne ispoljava se samo kroz preduzimanje radnje njegovog izvršenja, već i kroz podstrekavanje, pomaganje ili organizovanje zločinačkog udruženja. Kao primjer za ovaj posljednji slučaj ponovo ćemo uzeti već pomenuti član 176 KZBiH. Stavom 1 tog člana kao radnja ovog krivičnog djela određeno je organizovanje grupe ljudi radi izvršenja nekog od međunarodnih krivičnih djela određenih tom zakonskom odredbom.U vezi sa radnjom izvršenja kod određenih međunarodnih krivičnih djela, traži se da budu izvršena na određeni način (npr. kršenjem pravila međunarodnog prava, kakav je slučaj kod ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika), odnosno prema određenim licima i grupama (prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju u slučaju ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika ili prema nacionalnoj ili vjerskoj grupi u slučaju zločina genocida).Neka medunarodna krivična djela mogu se izvršiti samo dok postoje određene okolnosti ili stanje (kao u slučaju zločina protiv čovječnosti koji se može učiniti u okolnostima širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva).Sredstvo izvršenja međunarodnog krivičnog djela (npr. sila) može biti i jeste u određenim

41

Page 42: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

slučajevima element radnje njegovog izvršenja. Takav primjer pruža nam radnja izvršenja zločina protiv čovječnosti propisana u članu 7 stav 1 tačka (g) Rimskog statuta ICC. Tom odredbom je propisano da ovaj zločin, uz ispunjenje naravno i ostalih elemenata iz njegovog bića, predstavljaju prisilna prostitucija i iznuđena trudnoća.Određena međunarodna krivična djela mogu se učiniti samo u odredeno vrijeme (kao, na primjer, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 KZBiH, s obzirom na to da se ovo krivično djelo može učiniti samo za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije).Za postojanje krivične odgovornosti određenog lica kod nekih međunarodnih krivičnih djela dovoljno je da je, uz ispunjenje ostalih uslova, radnja izvršenja preduzeta i samo jednom. Takav primjer pruža nam već spomenuti član 7 Rimskog statuta ICC. U stavu 1 tačka (a) tog člana propisano je da ubistvo (a to može biti i jedno ubistvo koje je, na primjer, izvršeno jednom radnjom - jednim hicem ispaljenim iz vatrenog oružja) predstavlja zločin protiv čovječnosti, uz uslov da je ova radnja izvršena kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada protiv bilo kog stanovništva, uz znanje učinioca za taj napad.Međutim, kod određenih oblika nekih međunarodnih krivičnih djela teško je zamisliti da se mogu učiniti jednom radnjom. Tako je članom 6 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta ICC propisano da zločin genocida predstavljaju "mjere uperene[135] na sprečavanje radanja u okviru grupe". Ovo je takav oblik za koji je već iz citirane odredbe Statuta jasno da govori o mjerama, a ne o jednoj mjeri, što podrazumijeva višekratne djelatnosti koje za cilj imaju sprečavanje radanja u okviru zaštićene grupe.

Drugi elemenat kojeg svojim sadržajem obuhvata pojam "djelo čovjeka" jeste posljedica. Ona se može odrediti kao proizvedena promjena ili stanje u spoljnjem svijetu. Istina, posljedica koja nastupi usljed krivičnog djela može se odnositi i na unutrašnji svijet čovjeka (njegovu psihu), kao u slučaju zločina genocida koji se čini nanošenjem teških duševnih povreda pripadnicima grupe ljudi zaštićene ovim krivičnim djelom. Posljedica određena bićem nekog medunarodnog krivičnog djela može i da ne nastupi u konkretnom slučaju, zbog čega se u tom slučaju može raditi o pokušaju krivičnog djela, a ne o svršenom krivičnom djelu.U slučaju većine krivičnih djela posljedica je unijeta u zakonsko biće krivičnog djela, ali to ne mora biti niti je slučaj sa svim fcrivičnim djelima. Ova činjenica predstavlja osnov za podjelu krivičnih djela na materijalna (sa posljedicom) i formalna (bez posljedice). Međutim, treba reći da svako krivično djelo ima posljedicu, s tim što se kod nekih od tih djela posljedica unosi u njihovo zakonsko biće, dok se kod drugih krivičnih djela to ne čini. Najveći broj međunarodnih krivičnih djela ima posljedicu unijetu u njihovo zakonsko biće, ali postoje i takva kod kojih to nije učinjeno. Primjer za ovu drugu vrstu krivičnih djela možemo naći u već pomenutom članu 176 stav 4 KZBiH. Tom odredbom zakona biće ovog oblika pomenutog krivičnog djela je određeno na sljedeći način:"Ko poziva ili podstrekava na izvršenje krivičnih djela iz čl. 171-175 ovog zakona, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina."Iz ovakvog zakonskog obilježja se vidi da zakonodavac u njega nije unio odredbu o tome koja posljedica mora nastupiti usljed izvršenja ovog krivičnog djela, ali se zaključak o tome može posredno izvesti. Naime, ovakvo obilježje ukazuje na to da već samim pozivanjem ili podstrekavanjem na izvršenje navedenih krivičnih djela, dolazi do ugrožavanja zaštićenih dobara (čovječnosti i vrijednosti zaštićenih medunarodnim pravom), tj. do izazivanja opasnosti za ta dobra, s obzirom na to da u ovom slučaju, kako se ističe, "nije bitno je li pozivanje ili poticanje bilo uspješno, odnosno da li je kod lica u odnosu na koje je preduzeta radnja pozivanja ili podsticanja stvorena odluka za izvršenje navedenih krivičnih djela"[136].Posljedica međunarodnog krivičnog djela može se ispoljiti u dva vida: u povredi ili ugrožavanju zaštićenog dobra. Ovi vidovi su osnov za podjelu na krivična djela povrede i krivična djela ugrožavanja.Kod posljedice u vidu povrede dolazi do uništenja, oštećenja ili činjenja neupotrebljivim zaštićenog dobra. Kod krivičnih djela ugrožavanja, ugrožavanje se može ogledati u

42

Page 43: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

konkretnoj i apstraktnoj opasnosti.U prvom slučaju usljed radnje izvršenja nastupila je opasnost, tj. neko ili nešto je zaista dovedeno u opasnost. U drugom slučaju, kod apstraktne opasnosti, smatra se da je opasnost mogla da nastupi radnjom izvršenja, ali u konkretnom slučaju ona nije nastupiia. Kod međunarodnih krivičnih djela ugrožavanja konkretnom opasnošću, postojanje te opasnosti se u svakom konkretnom slučaju mora dokazati, dok se kod apstraktne opasnosti uvijek pretpostavlja njeno postojanje, pa dokazivanje u suprotnom pravcu nije dozvoljeno. Razlog za to je u činjenici da je sama apstraktna opasnost motiv zakonodavcu da određenu radnju inkriminiše (tzv. zakonodavni motiv inkriminacije).Primjer za obje vrste međunarodnog krivičnog djela ugrožavanja pruža nam član 194 KZBiH. Tim članom propisano je krivično djelo neovlašćenog pribavljanja i raspolaganja nuklearnim materijalom, a međunarodnopravni osnov za ovu inkriminaciju nalazi se u Konvenciji o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, otvorenoj za potpisivanje 3. marta 1980.godine[137]. U stavu 1 pomenutog člana 194 kao radnje izvršenja ovog krivičnog djela, između ostalih, predviđene su pribavljanje, posjedovanje, skladištenje i odlaganje nuklearnog materijala. Same ove radnje, dakle, predstavljaju oblik izvršenja navedenog krivičnog djela, jer se polazi od toga da bi usljed njih mogla da nastupi opasnost za bezbjednost ljudi ili imovine. To znači da se kod ovog oblika radi o apstraktnoj opasnosti koja je zakonodavni motiv inkriminacije. Međutim, u stavu 2 istog člana propisan je takav oblik ovog krivičnog djela kod kojeg se posljedica jedino može ispoljiti u vidu konkretne opasnosti. To je učinjeno sljedećim riječima:"Ko krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana izazove opasnost za život ljudi ili opasnost većih razmjera za imovinu, kazniće se kaznom zatvora najmanje jednu godinu."Najzad, da bi postojalo međunarodno krivično djelo, neophodno je da između radnje i njene posljedice postoji uzročna veza. Ova veza se posmatra i utvrđuje odvojeno od vinosti učinioca krivičnog djela[138], pri čemu se mora razlikovati uslov od uzroka posljedice. Utvrdivanje ove uzročne veze uglavnom ne predstavlja problem u sudskoj praksi. Međutim, zbog značaja uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja, podsjetićemo na stav u teoriji krivičnog prava o uzročnosti kod ovih krivičnih djela. S tim u vezi, ističe se kako "propuštanje određene dužnosti može biti uzrok posljedice: a) ako je postojala dužnost na otklanjanje posljedice; b) ako je bilo izvjesno ili bar veoma vjerovatno da bi posljedica preduzimanjem obavezne radnje bila otklonjena ili bi znatno kasnije nastupila ili bi u znatno manjoj mjeri nastupila i c) ako je učiniocu bilo moguće da preduzme obaveznu radnju kojom bi otklonio posljedicu"[139].2.2. Vinost učiniocaVeć je rečeno kako za primjenu krivične sankcije prema učiniocu medunarodnog krivičnog djela nije dovoljno da je samo učinjeno to djelo, nego je potrebno utvrditi i to da li je kod njegovog učinioca postojao određeni psihički odnos prema djelu. Ovaj odnos, u stvari, predstavlja skup psihičkih odnosa izraženih kroz svijest i volju učinioca prema odredenom djelu, koji se označavaju terminom vinost[140]. No, da bi se u svakom konkretnom slučaju moglo govoriti o vinosti učinioca, mora se prethodno utvrditi postojanje nečega što bi se moglo nazvati temeljom vinosti. Taj temelj predstavlja uračunljivost učinioca, koja opet predstavlja psihičko stanje učinioca. O svim ovim pojmovima biće nešto više riječi kada budemo govorili o institutu krivične odgovornosti u medunarodnom materijalnom krivičnom pravu.2.3. Protivpravnost djelaVeć sam izraz protivpravnost, i kada se ne odnosi na krivično pravo, ukazuje na to da se njime želi obuhvatiti (iskazati) nešto što se protivi pravu. Ona je u krivičnom pravu od značaja ako je riječ o djelu (činjenju ili nečinjenju) koje je suprotno odredenoj pravnoj normi. Kako, pak, pravna norma može naiagati određeno ponašanje ili ga zabranjivati, to se može govoriti o prohibitivnim normama (onim koje zabranjuju neko ponašanje), kao i o imperativnim normama (koje naređuju određeno ponašanje). Pravne norme mogu biti i jesu sadržane u raznim pravnim propisima, što znači ne samo u onim krivičnopravnog

43

Page 44: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

karaktera. Ova činjenica od važnosti je upravo za pojam protivpravnosti djela, jer ona znači protivnost bilo kojoj normi sadržanoj u navedenim propisima.Ovakvo shvatanje protivpravnosti od važnosti je i u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu, s tim što u ovom slučaju postoji određena specifičnost. Ona je vezana za činjenicu da se pojam pravnih propisa u ovom slučaju ne može ograničiti samo na unutrašnji pravni sistem određene države, jer postoji i čitav niz međunarodnih propisa kojim su utvrđena ne samo međunarodna krivična djela već su, kao u slučajevima međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, propisane i druge obaveze i zabrane koje, kada se posmatraju izolovano, ne predstavljaju krivično djelo, ali su od važnosti kada je u konkretnom slučaju neophodno utvrditi da li je učinjeno međunarodno krivično djelo. Dakle, protivpravnost kao elemenat ovog krivičnog djela znači, prije svega, protivnost propisima medunarodnopravnog karaktera, pri čemu se to odnosi i na one od tih propisa koji nisu krivičnopravnog karaktera. Tek kada određena država postane, na primjer, članica neke međunarodne konvencije, nakon čega ta konvencija postane dio i njenog unutrašnjeg pravnog poretka, onda protivpravnost djela može značiti njegovu protivnost svakoj normi sadržanoj u bilo kom pravnom propisu i tog nacionalnog poretka.Specifičnost na koju smo ukazali naročito dolazi do izražaja u slučajevima medunarodnih ad hoc tribunala i ICC, s obzirom na to da ova međunarodna pravosudna tijela kao izvor prava, prije svega, koriste međunarodne pravne propise.Kada se govori o pojmu pravnih propisa u navedenom smislu, treba reći kako taj pojam u medunarodnom materijalnom krivičnom pravu ne treba vezivati isključivo za međunarodne propise ugovornog karaktera, nego treba imati u vidu i propise običajnog prava. Kao primjer za to može nam poslužiti druga Martensova klauzula, koja se nalazi u uvodu četvrte Haške konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata, od 18. oktobra 1907. godine. Prema toj klauzuli, "stanovništvo i učesnici u ratu ostaju pod zaštitom i vlašću načela međunarodnog prava onakvim kakva ona proizilaze iz običaja (naš kurziv) ustanovljenih među civilizovanim narodima iz zahtjeva čovječnosti i zahtjeva javne svijesti". Otuda se i o ovakvim propisima mora voditi računa pri raspravljanju o protivpravnosti određenog Ijudskog ponašanja. Na obavezu primjene i ovakvih propisa, kod raspravljanja i odlučivanja o protivpravnosti, upućuju i zakonska obilježja nekih krivičnih djela. Primjer za to pruža nam krivično djelo povrede zakona ili običaja rata, propisano u članu 179 KZBiH. Prema stavu 1 tog člana, ovo krivično djelo čini lice koje za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se povrijede zakoni ili običaji rata ili ih sam povrijedi.Od protivpravnosti kao elementa u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela potrebno je razlikovati protivpravnost kao posebno obilježje nekog od tih krivičnih djela. Ovo razlikovanje u vezi je sa činjenicom da se protivpravnost, shvaćena kao element, ne unosi u obilježje bića međunarodnog krivičnog djela. Tako se, na primjer, u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (u članu II u kom su određena obilježja ovog zločina) ne kaže da genocid znači bilo koje od djela, koja su zatim nabrojana u ovom članu, učinjenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično protivpravno uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa. Kada bi se u ovakvom slučaju unijela protivpravnost, to ne samo da bi bilo apsurdno, već bi se moglo tumačiti i kao mogućnost da u nekim situacijama nije protivno pravu uništiti neku od navedenih ljudskih grupa.Medutim, postoje i takva medunarodna krivična djela kod kojih je protivpravnost njihovo posebno obilježje. Primjer ovakvog krivičnog djela pruža nam član 8 stav 2 tačka (viii) Rimskog statuta ICC. Tom odredbom Statuta propisan je poseban oblik krivičnog djela ratnog zločina koji se čini protivpravnom deportacijom ili preseljenjem ili protivpravnom internacijom. Kada se unese kao posebno obilježje nekog krivičnog djela, u tom slučaju je protivpravnost od značaja za vinost učinioca, jer se tada za postojanje njegovog umišljaja zahtijeva da je u vrijeme izvršenja bio svjestan protivpravnosti svog djela.2.4. Određenost djela u zakonuOvaj elemenat u vezi je sa jednim od osnovnih načela krivičnog prava koje se, kako smo rekli, izražava maksimom nullum crimen, nulla poena sine lege. Odredenost djela u zakonu

44

Page 45: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

treba razlikovati od njegove protivpravnosti. Ta razlika se ogleda u činjenici što protivpravnost znači protivnost naredbi ili zabrani sadržanoj u bilo kom pravnom propisu, dok je odredenost djela vezana samo za jednu vrstu tih propisa koji se označava riječju zakon. I upravo u vezi sa tim izrazom neophodno je ukazati na sljedeće.Naime, izraz zakon se uobičajeno koristi za označavanje ove vrste opštih pravnih akata u unutrašnjem (nacionalnom) pravnom poretku država, dok se na njega ne može naići u međunarodnom pravu (barem do sada). No, to ne znači da međunarodni opšti pravni akti u kojim su propisana pojedina medunarodna krivična djela nemaju svojstvo zakona. Primjer takvog akta pruža nam Rimski statut ICC koji je (taj statut), po načinu donošenja, medunarodni ugovor. Od ovakvih akata treba razlikovati statute ad hoc krivičnih tribunala (npr. onih za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu) i krivična djela propisana u njima. Naime, ove statute usvojio je Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija, što ne utiče na to da se radi o aktima sa, u suštini, zakonskom snagom naročito za države na koje se odnosi.Od ovakvih ugovora, odnosno statuta treba razlikovati one međunarodne opšte pravne akte (konvencije, paktove) koji sadrže obavezu država njihovih članica da u svom zakonodavstvu propišu određena krivična djela. U prvom dijelu ovog rada već smo ukazali na takve primjere, a na ovom mjestu, u vezi sa njima, podsjećamo da u slučaju takvih međunarodnih ugovora oni sami za sebe ne mogu biti osnov nacionalnom sudu da neko lice oglasi krivim za određeno krivično djelo, bez obzira na to što ovi ugovori sadrže odredbe o tome kako bi trebala da glase bića tih krivičnih djela. Nacionaini sud će moći to učiniti tek nakon što nacionalni zakonodavac u domaćem zakonu propiše krivično djelo. lstina, u ovom slučaju i takav ugovor je za državu njegovu članicu zakon, ali ne u smislu krivičnog prava. Da bi se razumjelo zašto se i u ovakvom slučaju radi o zakonu, samo ne u smislu krivičnog prava, mora se imati u vidu da međunarodni ugovor, nakon što je određena država postala njegova članica, postaje sastavni dio njenog pravnog poretka u kojem ima jaču pravnu snagu od zakona177. Stoga bi se moglo reći kako se u slučaju ovakvih međunarodnih ugovora, iako177 U slučaju BiH ne treba zaboraviti da se prema članu II/2 Ustava BiH, EKLJP, kao i njeni protokoli, neposredno primjenjuje u BiH i imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Takode, treba imati u vidu da Aneks I na Ustav BiH sadrži značajan broj medunarodnih opštih pravnih akata sa krivičnopravnim odredbama, koji će se primjenjivati u BiH. Takve su, na primjer, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju ziočina genocida, sve četiri Ženevske konvencije sa dopunskim protokolima, Medunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima sa dodatnim fakultativnim protokolima, Medunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencija protiv mučenja i drugih svirepih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kazni. 1 Ustav Federacije nemaju taj naziv, radi o zakonima u materijalnom smislu pod kojima se u teoriji prava "smatra samo onaj pravni akt koji sadrži opšte norme, dakle - svaki opšti akt, i to bez obzira na to kakva mu je forma"[141].Pored ovih razloga, treba imati u vidu i pravila o dejstvu međunarodnih ugovora prema međunarodnom pravu. U vezi s dejstvom tih ugovora, treba reći da je on za države njegove članice zakon, da za njih važe načela izražena u maksimama Contractus contrahentibus lex esto[142], Contractus ex conventione legem accipiunt18°, odnosno Pacta dant legesl*\ te da se te države, prema članu 27 Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. godine, ne mogu pozivati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdale neizvršenje ugovora čije su stranke i koji je za njih na snazi.Stoga, izvršenjem ovih ugovora od strane država njihovih članica medunarodna krivična djela bivaju određena nacionalnim krivičnim zakonodavstvom. U vezi sa tim izvršenjem treba istaći još nešto. Naime, sa izuzetkom krivičnih sankcija koje oni ne određuju (ni po vrsti niti po visini), međunarodni ugovori, kako smo rekli, određuju bića krivičnih djela koja nacionalni zakonodavac treba unijeti u svoje krivično zakonodavstvo, nakon što država postane članica tog ugovora. To, pak, znači da je nacionalnom zakonodavcu na ovaj način međunarodnim ugovorom odreden svojevrstan okvir u kojem se treba kretati prilikom

45

Page 46: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

inkriminacije određenog ponašanja izvan kojeg on, kako praksa pokazuje, ne izlazi. Niz je takvih primjera, od kojih ćemo ovdje navesti samo dva. Tako je Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida određen sadržaj bića ovog krivičnog djela kojeg u biti preuzima i KZBiH . Drugi primjer su sve četiri Ženevske konvencije, tačnije njihov član 3, zajednički svim tim konvencijama, na osnovu kojeg države članice ovih konvencija imaju obavezu da u svom krivičnom zakonodavstvu propišu krivična djela čija obilježja su određena tim članom konvencija.Prema Rimskom statutu ICC, niko nije krivično odgovoran za djelo koje u vrijeme izvršenja nije bilo krivično djelo iz nadležnosti ICC (član 22 stav 1). Ovim je ustanovljeno načelo zakonitosti na način koji je usklađen sa klasičnim shvatanjem dejstva ovog načela, što znači da važi: (1) lex scripta, jer da bi neko bio u smislu Rimskog statuta krivično odgovoran, bitan je uslov da je njegovo djelo u vrijeme izvršenja bilo propisano kao krivično djelo iz nadležnosti ICC i (2) lex certa, s obzirom na to da su sva krivična djela koja spadaju u stvarnu nadležnost ICC precizno opisana. Samo pod uslovom da je tačno i određeno propisano u čemu se konkretna radnja krivičnog djela sastoji, može se za takvu radnju krivično odgovarati pred ICC, a pri tom se i propisi kojima se određuje biće krivičnog djela moraju tumačiti restriktivno (član 22 stav 2 Rimskog statuta). Pored ova dva aspekta koja direktno proizilaze iz pravila nullum crimen sine lege, u Rimskom statutu (član 22 stav 2) je sadržana i izričita zabrana primjena analogije, povezana i sa obavezom restriktivnog, odnosno uskog tumačenja svih propisa kojima se odreduje biće krivičnog djela, čime je uspostavljen i zahtjev lex strictam. Važi i princip in dubio pro reo, jer u slučaju sumnje u odnosu na značenje odredenog propisa, on se tumači uvijek u korist osumnjičenog (član 22 stav 2 Rimskog statuta).2.5. Društvena opasnost djelaSvi elementi o kojima smo do sada govorili u odgovoru na pitanje zašto neko ponašanje čovjeka predstavlja međunarodno krivično djelo polaze od toga da je to zato što je djelo učinjeno sa vinošću, zato što je protivpravno ili, pak, zato što je kao takvo određeno u zakonu. To je svakako tačno, ali se odmah zatim može postaviti i dalje pitanje na neke od tih odgovora. Naime, možemo se dalje zapitati zašto je to djelo protivpravno ili zašto je zakon rekao da je riječ o krivičnom djelu. Na ovakvo pitanje ne možemo odgovarati na isti način kao što je učinjeno naprijed, jer bi to predstavljalo tautologiju i okretanje u krugu (circulum vitiosus). Jasno je, dakle, da su navedeni odgovori nepotpuni zbog čega je neophodno ući u materijalnu stranu problema i utvrditi suštinski osnov egzistencije nekog međunarodnog krivičnog djela. Taj osnov se, kao i u slučaju krivičnog djela u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu, nalazi u društvenoj opasnosti međunarodnog krivičnog djela. Pri tome, društvenu opasnost ovog djela treba shvatati u širem smislu, tj. kao opasnost ne samo za društvo unutar granica određene države, već kao opasnost za medunarodnu zajednicu. Istina, pojam medunarodna zajednica može biti uži i širi, zavisno od toga da li se radi o medunarodnim ugovorima regionalnog karaktera (regionalnog u odnosu na svjetsku zajednicu država) ili, pak, o takvim ugovorima koji se zaključuju u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija.Primjere ugovora regionalnog karaktera pružaju nam Evropska konvencija o suzbijanju terorizma ili Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kazni.U vezi sa ugovorima usvojenim u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija, koji sadrže odredbe krivičnopravnog karaktera, nekoliko njih smo do sada već pominjali, tako da nema potrebe da to i ovdje ponovo činimo.Ono što je, u vezi sa elementom društvene opasnosti, zajedničko tim međunarodnim ugovorima jeste činjenica da elemenat društvene opasnosti navode kao jedan od razloga svog donošenja. To se obično čini u preambulama ovih konvencija na način da se izražava zabrinutost, potreba sprečavanja određenih ponašanja, kao i potreba zaštite društva od određenih kriminalnih ponašanja. Kao primjer može nam poslužiti Konvencija o kibernetičkom kriminalu, koju smo naprijed već pominjali. Tako je u Preambuli ove

46

Page 47: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

konvencije, između ostalih razloga za njeno usvajanje, istaknuto da su"Države članice Savjeta Evrope i ostale države potpisnice uvjerene u potrebu da se vodi, prioritetno, zajednička kaznena politika usmjerena prema zaštiti društva od kriminala u kiber-prostoru, naročito usvajanjem odgovarajućeg zakonodavstva i unapređenjem međunarodne saradnje;" (stav 4 Preambule), zatim da su pomenute države,"zabrinute zbog rizika da se kompjuterske mreže i elektronski sistemi mogu koristiti za izvršenje krivičnih djela..." (stav 6 Preambule),kao i da su "uvjerene da je ova konvencija neophodna radi sprečavanja djela koja narušavaju povjerljivost, integritet i dostupnost kompjuterskih sistema, mreža i podataka, kao i sprečavanje zloupotrebe tih sistema, mreža i podataka" (stav 9 Preambule).Preambula Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije još jasnije pokazuje koliko je društvena opasnost određenog ponašanja (u ovom slučaju korupcije) bila razlog donošenja ove konvencije. Tako se u Preambuli, koja predstavlja sastavni dio tekstaKonvencije, jer se naiazi ispod naslova koji glasi "Konvencija Ujedinjenih nacija protiv korupcije", ističe da su:"Države stranke ove konvencije, zabrinute zbog ozbiljnosti problema i prijetnji koje korupcija predstavlja za stabilnost i sigumost društava, podrivajući institucije i vrijednosti demokratije, etičke vrijednosti i pravdu, te ugrožavajući održiv razvoj i vladavinu prava;" (stav 1 Preambule),da su takođe zabrinute"zbog slučajeva korupcije koji uključuju ogromne količine imovine koja može predstavljati značajan dio resursa država, a koji prijete političkoj stabilnosti i održivom razvoju tih država" (stav 3 Preambule), te da su"uvjerene da korupcija nije više lokalna stvar već transnacionalna pojava koja pogađa sva društva i privrede;".Najzad, Rimskim statutom ICC (član 5) krivična djela iz nadležnosti tog suda su defmisana kao djela koja izazivaju "zabrinutost čitave međunarodne zajednice", što jasno ukazuje na značaj koji je dat elementu društvene opasnosti u tim djelima, jer ona (ta opasnost) nužno dovodi do zabrinutosti društva zbog takvih djela.U vezi sa elementom društvene opasnosti djela može se postaviti pitanje šta on sadržajno obuhvata. U odgovoru na ovo pitanje treba imati u vidu da se izraz opasnost djela mora uvijek posmatrati kao opasnost u odnosu na nešto ili nekoga, što nam i upravo citirani primjeri pokazuju. Ako kažemo da je to opasnost za društvo time smo, s obzirom na kompletan jezički sadržaj ovog izraza, upali u tautologiju. Ali, ako imamo u vidu da svako društvo, pa i svjetska zajednica, mora počivati na određenim vrijednostima kao uslovima svog opstanka, time već izbjegavamo opasnost ponavljanja. Međutim, ako bismo ostali samo na pojmu vrijednosti, opet ne bismo dobili potpun odgovor na postavljeno pitanje. Stoga, treba odgovoriti šta su te vrijednosti koje se žele krivičnopravno zaštititi od opasnih djela. One mogu biti i jesu razne, te ih treba utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, kod svakog medunarodnog opšteg pravnog akta kojim se želi izvršiti inkriminacija određenog opasnog ljudskog ponašanja. Tako je u slučaju već pomenute Konvencije o kibernetičkom kriminalu ratio njenog usvajanja, između ostalog, zaštita vrijednosti, kao što je normalno odvijanje kompjuterskog saobraćaja kako unutar granica određene države, tako naročito izvan njih. Toga nema ako se unaprijed, ne samo u granicama jedne države, već, prije svega, izvan njih na međunarodnom planu, ne bi inkriminisala određena opasna ponašanja, poput neovlašćenog oštećivanja, brisanja, izmjene ili uništavanja kompjuterskih podataka drugih lica ili neovlašćenog presretanja kompjuterskih podataka tehničkim sredstvima, jer su to vrijednosti bez kojih je život modernog čovjeka teško zamisiiv. Ako to ne bi bilo učinjeno, teško da bi se Ijudi odlučivaii na komunikaciju ovim putem, usljed čega bi savremeni način života i rada bio doveden u pitanje što bi, u krajnjem, svijet moglo odvesti u haos. Ili, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ljudsko društvo se, u svjetskim razmjerama, unaprijed izvršenom inkriminacijom želi zaštiti od opasnih ljudskih ponašanja kojima se ugrožava ili povređuje sam opstanak pojedinca i

47

Page 48: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

njegovih kolektiviteta. Bez ovakvog djelovanja društvo ne bi moglo efikasno zaštititi opstanak čovjeka, koji (taj opstanak) predstavlja najviše dobro (vrijednost), naravno "uz opstanak i potrebnog broja drugih ljudi (društvo), kao i odgovarajućih drugih bića, bez kojih on ni sam ne može opstati"[143].Djelujući na ovakav način, Ijudsko društvo, u krajnjem, postavlja osnove za, makar i pro futuro, ostvarivanje mira koji je "preduslov ostvarivanja svih drugih vrijednosti", te omogućuje postojanje vrijednosti reda koji "postoji kad se svako ponašanje koje je značajno za opstanak društva vrši tačno po određenim društvenim i posebno pravnim propisima, kojima se određuju subjekti koji ih vrše, način, vrijeme vršenja i svi drugi važni činioci kojima se obezbjeđuje red"[144]. Nesumnjivo je da medu te druge važne činioce spada i inkriminacija društveno opasnih ponašanja kojima se ugrožavaju ili povreduju ove i sve druge društvene vrijednosti neophodne za opstanak čovjeka i ljudskog društva, u čemu međunarodno krivično pravo ima nezamjenjivu ulogu[145].m - BIĆE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELAElementi o kojima smo do sada govorili predstavljaju elemente svojstvene svakom posebnom medunarodnom krivičnom djelu. Oni su, dakle, opšteg karaktera, pa ih zbog toga treba razlikovati od onih elemenata koji su svojstveni samo određenom medunarodnom krivičnom djelu. Na osnovu toga se razlikuje opšti od posebnog pojma međunarodnog krivičnog djela, za koji je (za taj poseban pojam) neraskidivo vezano biće ovog krivičnog djela. Razlika između njih je veoma bitna i ogleda se u sljedećem. Opšti pojam medunarodnog krivičnog djela je svojevrsna doktrinarna konstrukcija koja se, u bitnom, stvara na način na koji se to čini u slučaju pravnih konstrukcija. Za pravne konstrukcije se kaže da se stvaraju "uzimanjem iz niza nižih pravnih pojmova onog što im je zajedničko kao pojmovima i time se konstruiše jedan nov pojam, koji obuhvata u sebi kao svoje podvrste, odnosno pojedine primjere, sve niže pojmove iz kojih je stvoren[146]. Na taj način se otkriva, po pravilu, ono što je glavno za sve te pojmove, njihova glavna ideja i tako se pojmovi bolje razumjevaju, dublje se shvata njihova suština i bolje se povezuju odgovarajuće norme"[147].Pravna konstrukcija, dakle, predstavlja pojam, a ne pravnu normu. Kod posebnog pojma međunarodnog krivičnog djela, bez obzira da li je ono određeno u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu ili u međunarodnom ugovoru, imamo drugu situaciju, jer se u tom slučaju radi o pravnoj normi. U okviru te norme postoje njena dispozicija i sankcija, pri čemu sankcija kod međunarodnih krivičnih djela odredenih medunarodnim ugovorima postoji samo u slučaju Rimskog statuta ICC, te u statutima adhoc međunarodnih krivičnih tribunala.U dispoziciji ovih krivičnih djela sadržano je njihovo biće (zakonsko biće), pod kojim se podrazumijeva skup posebnih elemenata odredenog krivičnog djela. Istina, i ovo biće je pravna konstrukcija do koje se dolazi uopštavanjem posebnih elemenata koji imaju različite životne oblike, ali se u ovom slučaju, za razliku od opšteg pojma medunarodnog krivičnog djela, radi o pravnoj normi a ne o pojmu.Od zakonskog bića krivičnog djela treba razlikovati zakonski opis krivičnog djela. Ovo razlikovanje je potrebno "radi toga što ima i takvih krivičnih djela kod kojih je zakonsko biće krivičnog djela samo jedan dio zakonskog opisa krivičnog djela, koje sadrži i neke dodatne elemente koji ne ulaze u zakonsko biće, npr. objektivne uslove inkriminacije ili kažnjivosti"[148]. Tako se, na primjer, kod krivičnog djela falsifikovanja novca propisanog u članu 205 stav 1 KZBiH zakonsko biće djela sastoji u pravljenju lažnog novca ili preinačavanju pravog novca s ciljem njegovog stavljanja u opticaj, kao i u stavljanju lažnog novca u opticaj. U tome se, dakle, ogleda nepravo kod ovog krivičnog djela. Međutim, u stavu 3 istog člana zakona dat je zakonski opis koji je širi od navedenog zakonskog bića ovog krivičnog djela. Naime, zakonski opis krivičnog djela iz stava 3 ovog člana zakona u sebi sadrži zakonsko biće krivičnog djela iz stava 1, na šta upućuju riječi: "Ako je usljed krivičnog djela iz stava 1 ovog člana...", ali je i širi od njega pošto nakon citiranog dolaze riječi: "došlo do poremećaja u privredi BiH". Dakle, "zakonsko biće krivičnog djela

48

Page 49: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

predstavlja samo onaj dio zakonskog opisa krivičnog djela (u navedenom primjeru krivičnog djela iz stava 3 - naša opaska) kojim se određuje samo nepravo, one okolnosti koje čine sadržaj zabranjenog ponašanja, onog ponašanja koje predstavlja kršenje krivičnopravne norme"[149].Biće svakog međunarodnog krivičnog djela ima svoje posebne elemente, a ti elementi mogu se nazvati i njegovim obilježjima. Ti elementi su različiti, u zavisnosti od toga o kom krivičnom djelu je riječ.Tako se kao elementi mogu pojaviti mjesto ili vrijeme izvršenja krivičnog djela. Primjer u kom je mjesto izvršenja obilježje djela, pruža nam krivično djelo piratstva iz člana 196 KZBiH, jer se ono može učiniti samo na mjestu koje se nalazi na otvorenom moru ili na teritoriji koja nije pod vlašću nijedne države. Primjer djela za čije izvršenje je bitno vrijeme, pruža nam krivično djelo povrede parlamentara iz člana 181 KZBiH, koje se može učiniti samo za vrijeme rata ili oružanog sukoba.Kod nekih međunarodnih krivičnih djela zahtijeva se određena namjera. Tipičan primjer takvog krivičnog djela je zločin genocida, kojeg nema ako kod lica koje je optuženo za taj zločin nije utvrđeno postojanje namjere da potpuno ili djelimično uništi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu ljudi.Postoje i takva medunarodna krivična djela kod kojih je u svakom konkretnom slučaju neophodno da učinilac zna za određene okolnosti koje moraju postojati u vrijeme izvršenja djela, a koje su elemenat osnovnog bića krivičnog djela. Takav je slučaj sa zločinom protiv čovječnosti, kod kojeg učinilac u vrijeme izvršenja djela mora znati da tada postoji široki ili sistematični napad usmjeren protiv civilnog stanovništva.Od ovakvih okolnosti neophodno je razlikovati tzv. kvalifikatorne i privilegovane okolnosti koje su dopunski elementi osnovnog bića međunarodnog krivičnog djela. Kvalifikatorne okolnosti predstavljaju dopunska obilježja bića krivičnog djela kojim se odreduju njegovi teži oblici, dok se privilegovanim okolnostima odreduju njegovi lakši oblici. Primjer za kvalifikatorne okolnosti pruža nam krivično djelo medunarodnog vrbovanja radi prostitucije iz člana 187 KZBiH (u stavu 1 tog člana je sadržano osnovno biće ovog krivičnog djela), a njegov teži oblik (stav 3 tog člana) postoji ako je učinjeno prema djetetu ili maloljetniku. Primjer privilegovanih okolnosti imamo u slučaju krivičnog djela neovlašćenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe (član 193 stav 1 KZBiH), kod kojeg lakši oblik postoji ako je djelo učinjeno iz nehata.IV - OBJEKAT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELAOvaj pojam obuhvata odredeno dobro ili interes koji se krivičnopravnim normama želi zaštititi. No, kada se posmatra iz ugla radnje izvršenja kojom se neko dobro ili interes povređuju ili ugrožavaju, onda se može govoriti o napadnom objektu. Imajući to u vidu, mogu se razlikovati dvije vrste objekata međunarodnog krivičnog djela. U prvom slučaju radi se o zaštitnom objektu (objektu zaštite), dok je u drugom slučaju riječ o napadnom objektu ili objektu radnje.Kod ove vrste krivičnog djela objekat zaštite su čovječnost i druge vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom. Pojam čovječnosti obuhvata "dobra ili vrijednosti od opšteg civilizacijskog interesa za cijelu međunarodnu zajednicu, za cijelo čovječanstvo"[150]. U središtu ovog pojma su ne samo čovjek i njegova prava i slobode, već i njegovi kolektiviteti poput nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa kojima pojedinac pripada.Druge vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom obuhvataju razne vrijednosti poput zdrave životne sredine čovjeka (u slučaju krivičnog djela neovlašćenog pribavljanja i raspolaganja nuklearnim materijalom), kultumi, istorijski ili religijski spomenici (u slučaju krivičnog djela uništavanja takvih spomenika), bezbjednost pomorske ili vazdušne plovidbe (u slučaju krivičnog djela piratstva, odnosno krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti vazdušne plovidbe) itd.Zaštitni objekat može biti opšti i grupni. Opšti zaštitni objekat kod medunarodnih krivičnih djela je čovjek i društvo u cjelini, dok grupni zaštitini objekat predstavlja objekat pojedine grupe krivičnih djela (npr. grupe krivičnih djela iz oblasti ratnog prava).

49

Page 50: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Napadni objekat takode može biti različit, zavisno od bića konkretnog međunarodnog krivičnog djela. Tako je kod zločina genocida napadni objekat nacionalna, etnička, rasna i vjerska grupa, kod zločina protiv čovječnosti to je bilo koje civilno stanovništvo, kod ratnih zločina su to ranjenici, bolesnici, zarobljenici, civilno stanovništvo, sanitetsko i vjersko osoblje, parlamentari itd.V - SUBJEKAT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELAOvim pojmom u teoriji krivičnog prava obično se označavaju dvije vrste lica, i to aktivni i pasivni subjekt. Za aktivnog subjekta se ističe da je to lice koje svojom radnjom prouzrokuje posljedicu krivičnog djela, dok se pasivnim subjektom označava lice koje je povrijeđeno ili ugroženo krivičnim djelom. Istina, ovoj podjeli mogao bi se staviti prigovor, i to terminu aktivni subjekt, s obzirom na to da se krivično djelo može učiniti i nečinjenjem. U toj situaciji, dakle, učinilac nije bio aktivan, pa ga je zbog toga teško nazvati aktivnim subjektom krivičnog djela. No, imajući u vidu da se u teoriji u vezi s tim već ustalio ovaj izraz, to ćemo ga i mi koristiti u radu.Aktivnim subjektom međunarodnog krivičnog djela mogu se nazvati njegov izvršilac, saizvršilac i saučesnik (podstrekač, odnosno pomagač). Medutim, s tim u vezi kao dalje postavlja se pitanje koja životna dob tog lica predstavlja granicu ispod koje se neko lice ne može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela. Pravila i dosadašnja praksa ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala, kao i Rimski statut ICC, u vezi sa tim pitanjem pokazuju da se kao aktivni subjekat ovog krivičnog djela može pojaviti samo lice koje ima 18 i više godina[151]. To znači da se lica ispod ove životne dobi ne mogu pojaviti kao aktivni subjekti međunarodnog krivičnog djela. Rimski statut ICC je, s tim u vezi, sasvim određen kada u članu 26 propisuje da ovaj sud "nije nadležan za lica koja su bila mlađa od 18 godina u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela". Opravdanje za ovakvu odredbu Statuta vjerovatno se može naći i u Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, koja je usvojena 1989., a stupila na snagu 2. septembra 1990. godine. Clanom 1 te konvencije dijete je, za svrhe Konvencije, određeno kao ljudsko biće koje nije navršilo 18 godina uz, istina, mogućnost koja je ostavljena državama članicama da svojim zakonodavstvom odrede da se punoljetstvo stiče ranije.Upravo ova mogućnost koja je ostavljena državama dovodi do toga da se u nacionalnim krivičnim zakondavstvima maloljetna lica mogu pojaviti kao aktivni subjekti međunarodnih krivičnih djela propisanih u odgovarajućim zakonima tih država. To je slučaj i sa KZBiH, prema kojem se maloljetna lica (mladi i stariji maloljetnici, lica od 14 do 18 godina) mogu pojaviti kao aktivni subjekti ovih krivičnih djela. Ukoliko se u konkretnom predmetu utvrdi njihova krivična odgovornost, mogu im se izreći vaspitne mjere[152] i mjere bezbjednosti, a starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora koja ne može biti kraća od jedne ni duža od deset godina.Naročito je važno pitanje da li se pravno lice može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela, a posebno da li to može biti država. U vezi s tim, treba podsjetiti na član 10 Statuta Nirnberškog tribunala. Tim članom bilo je predviđeno da u slučaju kada je Tribunal za neku grupu ili organizaciju utvrdio da je kriminalna, nacionalne vlasti zemalja članica tog statuta imale su pravo da krivično gone pojedince zbog članstva u tim grupama, odnosno organizacijama. U praksi ovog tribunala rukovodni organi Nacionalsocijalističke partije (Gestapo, SS i SD) bili su oglašeni kao kriminalne organizacije. Međutim, činjenica je da u praksi ostalih ad hoc tribunala nije bilo slučajeva da su pravna lica oglašavana krivim za neko međunarodno krivično djelo, a Rimski statut ICC je, s tim u vezi, sasvim jasan kada u članu 25 stav 1 nadležnost tog suda ograničava samo na fizička lica.KZBiH u Glavi XIV sadrži odredbe o krivičnoj odgovornosti pravnih lica, pri čemu su od te odgovornosti, prema članu 122 stav 1 zakona, izuzeti BiH, Federacija BiH, Republika Srpska, Brčko Distrikt, kantoni, gradovi, opštine i mjesne zajednice. Dakle, sva ostala pravna lica mogu biti učinioci svakog od krivičnih djela propisanih tim zakonom. Naime, u članu 124 tog zakona propisano je da je pravno lice odgovorno za krmčno djelo (zakon ne

50

Page 51: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

predviđa izuzetak za bilo koje krivično djelo) koje je učinilac izvršio u ime, za račun ili u korist pravnog lica u jednom od sljedećih alternativno postavljenih uslova: "a) kada smisao učinjenog krivičnog djela proizlazi iz zaključka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili nadzornih organa pravnog lica; b) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica uticali na učinioca ili mu omogućili da učini krivično djelo; c) ili kada pravno lice raspolaže protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom; d) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika."Istina, neka od međunarodnih krivičnih djela (poput genocida, zločina protiv čovječnosti, najvećeg broja ratnih zločina) pravno lice ne bi moglo učiniti na način odreden u tački c) prethodno citiranog člana, s obzirom na zakonsko biće tih krivičnih djela. Medutim, kod nekih oblika ratnih zločina mislimo da se i pravno lice može pojaviti kao aktivni subjekt. Tako je, na primjer, moguće da se pravno lice, na način određen u prethodno citiranoj tački c), pojavi kao aktivni subjekt krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, i to onog njegovog oblika koji je propisan u članu 174 stav 1 tačka c) KZBiH, jer se biće tog oblika krivičnog djela, između ostalog, sastoji u vojnim potrebama neopravdanom prisvajanju u velikim razmjerama materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica. U ovom slučaju pravno lice može koristiti ovakve predmete nastale tim krivičnim djelom, pa se tako može pojaviti kao aktivni subjekt krivičnog djela. Kod drugih međunarodnih krivičnih djela (poput krijumčarenja lica, uzimanja talaca, neovlašćenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe i dr.) pravno lice može biti aktivni subjekt ovih krivičnih djela na bilo koji od načina određenih u članu 124 KZBiH.Međutim, navedeni primjeri, kako u statutima i praksi ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala i ICC, tako i oni propisani u krivičnom zakonodavstvu BiH, pokazuju da se država ne može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela.Pasivni subjekt medunarodnog krivičnog djela mogu biti ne samo fizičko i pravno lice čije dobro ili interes su povrijeđeni ovim krivičnim djelom, već i određene grupe ljudi čija egzistencija se želi zaštititi medunarodnim krivičnopravnim normama. Tipični primjeri za ovo posljednje su krivična djela genocida i zločina protiv čovječnosti, kod kojih se kao zaštićene grupe ljudi javljaju nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe (genocid), odnosno bilo koje civilno stanovništvo (zločin genocida). U ovim slučajevima, dakle, ne radi se o pravnim licima već o posebnim grupama ljudi.VI - STADIJUMIOSTVARTVANJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELANakon što neko lice donese odluku za izvršenje nekog krivičnog djela, pa do njegovog ostvarenja, može postojati nekoliko stadijuma. Naime, imajući u vidu prirodu nekih međunarodnih krivičnih djela (npr. genocida ili zločina protiv čovječnosti), dosta teško je zamisliti da učinilac odmah pristupi njihovom izvršenju, jer mu je neophodna određena priprema koja može sadržavati pripremanje sredstava pomoću kojih treba da izvrši krivično djelo, otklanjanje prepreka koje mu stoje na putu ostvarenja njegovog cilja i sl. Zatim, i kad pripremi izvršenje krivičnog djela i pristupi njegovom izvršenju, učinilac ne mora u svakom slučaju ostvariti njegovu posljedicu. Najzad, moguće su i situacije u kojima je učinilac preduzeo sve navedeno, ali zatim odustane od izvršenja ili dovršenja krivičnog djela. Iz navedenih primjera vidimo da stadijumi u ostvarivanju međunarodnog krivičnog djela mogu obuhvatati njegovo pripremanje, pokušaj i odustanak učinioca od izvršenja krivičnog djela. U tim slučajevima neophodno je razlikovanje ovih stadijuma.6.1. Pripremanje međunarodnog krivičnog djelaKod ovih radnji, kako smo rekli, lice koje će kasnije učiniti krivično djelo preduzima djelatnosti koje mu omogućuju da izvrši krivično djelo ili da ga učini na lakši način. U ovoj situaciji, dakle, imamo lice koje će se tek kasnije pojaviti kao učinilac krivičnog djela, što znači da pripremne radnje nisu sastavni dio same radnje izvršenja kao obilježja bića krivičnog djela koje se namjerava učiniti. Karakteristika ovih radnji je da su vezane za lice (ili više njih) koje ili koja će se kasnije pojaviti kao izvršilac (odnosno saizvršioci) krivičnog

51

Page 52: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

djela čije izvršenje tim putem pripremaju. Na ovo ukazujemo zbog činjenice da postoje slučajevi kod kojih neko lice samo u ovom stadijumu zajedno radi sa licem koje se kasnije pojavi kao jedini izvršilac nekog medunarodnog krivičnog djela. U ovakvim slučajevima te radnje lica, koje kasnije nije učestvovalo u radnji izvršenja krivičnog djela, mogu biti radnje pomagača, a ne pripremne radnje, ako se takvim radnjama doprinijelo učiniočevoj radnji izvršenja krivičnog djela.Kada se ovako posmatraju pripremne radnje sasvim opravdano se postavlja pitanje njihovog krivičnopravnog značaja. Jednostavnije rečeno, postavlja se pitanje da li pripremne radnje, same po sebi, mogu biti krivično djelo ili se, pak, ima uzeti da one nemaju nikakvog krivičnopravnog značaja ukoliko nije izvršeno krivično djelo koje je pripremano tim radnjama. Ovo pitanje je naročito značajno u međunarodnom materijainom krivičnom pravu, imajući u vidu težinu medunarodnih krivičnih djela, a naročito takvih krivičnih djela kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini.Imajući u vidu opasnost i težinu ovih krivičnih djela, nacionalni zakonodavci pridaju odgovarajući krivičnopravi značaj ovim radnjama. Na primjeru KZBiH može se uočiti da se to čini na dva načina. Prvi od njih postoji u situaciji kada se pripremanje propisuje kao posebno krivično djelo, a drugi je kažnjivo pripremanje određenog krivičnog djela.Primjer za propisivanje pripremanja (pripremnih radnji) kao posebnog krivičnog djela pruža nam već pominjani član 176 KZBiH kojim je inkriminisano samo organizovanje grupe ljudi radi izvršenja krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Ovdje se radi o "specifičnom kažnjavanju za pripremne radnje koje u ovom slučaju dobivaju karakter samostalnog kažnjivog djela..."[153]. Poseban oblik ovog krivičnog djela je samo članstvo (pripadnik) u ovakvoj grupi. U slučaju ovog krivičnog djela, djelo se "smatra se dovršenim samim organizovanjem grupe. Za postojanje djela nije potrebno da je grupa, odnosno da su pripadnici grupe u okviru grupe počinili neko od navedenih krivičnih djela radi čijeg vršenja je grupa organizovana"[154].Primjeri kažnjivog pripremanja određenog krivičnog djela mogu se naći kod krivičnih djela krijumčarenja lica (član 189 stav 5 KZBiH) ili kod krivičnog djela neovlašćenog prometa opojnim drogama (član 195 stav 2 KZBiH). U ovom posljednjem slučaju, na primjer, medunarodnopravni karakter ovog krivičnog djela je ne samo u tome što je pravni osnov za ovu inkriminaciju Konvencija Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci (iz 1988. godine), već i zato što se osnovno biće tog djela sastoji u neovlašćenom vršenju međunarodne prodaje ili prenosa ovih droga. U stavu 2 istog člana samo organizovanje grupe ljudi radi izvršenja ovog krivičnog djela (kao pripremna radnja) određeno je kao krivično djelo.Na medunarodnopravnom polju pitanje pripremnih radnji raspravljano je u okvirima zavjere i podstrekavanja. Tako se ističe da se "zavjera i podstrekavanje (se) kažnjavaju kao 'preliminarna, (neizvršena) krivična djela, samo onda kada su vezana za najteži zločin - genocid"[155]. Zavjera, odnosno planiranje zločina, kao osnov krivične odgovornosti bili su propisani članom 6 Statuta Nimberškog tribunala, odnosno u članu 5 Tribunala u Tokiju. Medutim, ovi tribunali su ih ograničili samo na zločine protiv mira, ali ne i na zločine protiv čovječnosti i ratne zločine[156].U slučaju međunarodnih krivičnih tribunala za Ruandu, odnosno za bivšu Jugoslaviju, njihova praksa pokazuje da su, u vezi sa pitanjem da li je planiranje (zavjera) međunarodnog krivičnog djela kažnjivo samo po sebi, imali praksu prema kojoj u slučaju da je došlo do izvršenja krivičnog djela planiranog zavjerom - neće postojati odgovomost za samu zavjeru. Tako je ICTR u predmetu Musema (prvostepena presuda ) povodom ovog pitanja zauzeo sljedeći stav:"U ovom slučaju vijeće je usvojilo definiciju zavjere najpovoljniju za Musemu, prema kojoj se optuženi ne može osuditi i za genocid i za zavjeru da se genocid počini na osnovu istih radnji. Takva definicija je u skladu sa namjerom Konvencije o genocidu. Les Travaioc preparatoires pokazuju da je krivično djelo zavjere uključeno da bi se kaznile radnje koje same po sebi nisu predstavljale genocid. Suprotna implikacija toga je da ne bi služilo ničem

52

Page 53: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

da se optuženi koji je već proglašen krivim za genocid, osudi za zavjeru da počini genocid na osnovu istih radnji"[157].Drugi primjer pruža presuda ICTY u predmetu Kordić i Čerkez. U tom predmetu pretresno vijeće je stalo na stanovište da "optuženi može biti krivično odgovoran i za samo planiranje". Razloge za taj zaključak našlo je u tome da "planiranje predstavlja posebni oblik odgovornosti po članu 7 (1) Statuta". Pretresno vijeće je, ipak, izreklo dva upozorenja: prvo, "lice za koje se utvrdi da je izvršilo zločin, neće se smatrati odgovornim i za planiranje istog tog zločina", drugo, "optuženi će biti smatran odgovornim za planiranje, podstrekavanje i naređenje da se izvrši zločin samo ako je direktno ili indirektno namjeravao da se zločin izvrši"[158].Rimski statut ICC u članu 25 stav 3, u tač. (c) i (d) propisuje sljedeće:"3. U skladu sa ovim statutom lice je krivično odgovomo i podliježe kazni za krivično djelo iz nadležnosti Suda ako to lice:(c)  pomaže, podržava ili na drugi način doprinosi (naš kurziv) njegovom izvršenju ili pokušaju njegovog izvršenja da bi olakšao izvršenje tog krivičnog djeia, uključujući obezbjeđenje sredstava za njegovo izvršenje;(d)   doprinosi na bilo koji drugi način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem, izvrši ili pokuša da izvrši takvo krivično djelo. Takav doprinos je namjeran i: (i) učinjen s ciljem da se doprinese zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe kada takvo djelovanje ili svrha podrazumijeva izvršenje krivičnog djela iz nadležnosti Suda iii (ii) učinjen sa znanjem o namjeri grupe da izvrši zločin".U teoriji se, u vezi sa ovim stavom člana 25 Rimskog statuta, ističe da je riječ o pripremnim radnjama[159], iako mislimo da se, naročito u slučaju iz tačke (c), radi o pomaganju, pri tome imajući u vidu da se ovim oblikom saučesništva doprinosi radnji izvršenja krivičnog djela ne samo u toku trajanja radnje, već i prije toga, naravno pod uslovom da je pomaganje učinjeno nakon što je učinilac već donio odluku o izvršenju krivičnog djeia.6.2. Pokušaj međunarodnog krivičnog djelaPravila medunarodnog materijalnog krivičnog prava o ovom pitanju postojala su u obliku običajnog prava. Koncept pokušaja međunarodnog krivičnog djela nije bio uključen u statute međunarodnih krivičnih tribunala u Nirnbergu i Tokiju, a statuti krivičnih tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu uređuju pokušaj u odnosu na krivično djelo genocida[160]. Stoga se ističe kako je običajno pravo vezano za pokušaj međunarodnog krivičnog djela tek nedavno kodifikovano u članu 25 Rimskog statuta ICC[161]. U stavu 3 tačka (f) tog člana Statuta propisano je:"U skladu sa ovim statutom, lice je krivično odgovomo i podliježe kazni za krivično djelo iz nadležnosti Suda ako to iice:Pokuša da izvrši takvo krivično djelo preduzimanjem radnje kojom započinje njegovo izvršenje sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju zločina, ali se krivično djelo ne dogodi zbog okolnosti nezavisnih od namjera tog lica".Prema citiranoj odredbi Statuta, potrebna su tri elementa za postojanje pokušaja međunarodnog krivičnog djela iz nadležnosti ICC:-   preduzimanje radnje kojom se započinje izvršenje krivičnog djela;-   radnja treba da je preduzeta sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenjuzločina;-   izostanak posljedice zbog okolnosti koje ne zavise od namjere učinioca.Nesumnjivo je da se kod pokušaja svakog, pa i međunarodnog krivičnog djela, morapreduzeti radnja kojom se započinje izvršenje krivičnog djela. Medutim, kod drugog elementa iz citirane odredbe Statuta vidimo da sredstva kojima se započinje radnja izvršenja treba da predstavljaju znatan korak ka izvršenju, a odluka o tome šta predstavlja taj korak u svakom konkretnom slučaju očito je prepuštena ICC. Naime, ovaj dio očito predstavlja jedan pravni standard za koji je teško uspostaviti neka opštevažeća pravila koja bi se mogla primijeniti u svakom konkretnom slučaju[162]. Istina, on može biti i u vezi sa jednom vrstom pokušaja koja se u krivičnopravnoj teoriji i nacionalnom krivičnom

53

Page 54: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

zakonodavstvu naziva nepodobnim pokušajem, jer se taj dio Statuta može razumjeti tako da je isključena mogućnost postojanja krivičnog djela u slučaju nepodobnog pokušaja, tj. kada sredstvo kojim se započinje radnja izvršenja zbog svoje nepodobnosti ne može predstavljati znatan korak u njegovom izvršenju. Najzad, da bi djelo ostalo u pokušaju, mora izostati posljedica što, kako vidimo iz citirane odredbe, ne smije biti u zavisnosti od namjere učinioca.Može se primijetiti da Statut u citiranoj odredbi ništa ne govori o tome kojim oblikom vinosti se može pokušati izvršenje nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Suda. Nesumnjivo je da to može biti umišljaj, dok nehat ne može doći u obzir, jer se protivi samoj prirodi termina "pokušaj". U vezi sa ovim pitanjem i u teoriji se ističe da kod pokušaja krivičnog djela "međunarodno krivično pravo kao subjektivni element traži umišljaj" 04.U KZĐiH pokušaj krivičnog djela je određen u članu 26 na sljedeći način:"(1) Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.(2) Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti."Dakle, i prema ovom zakonu pokušaj krivičnog djela postoji kada je radnja krivičnog djela započeta, ali posljedica djela nije nastupila. Pri tome, posljedica mora izostati bilo zato što je sama radnja izvršenja ostala nedovršena ili je, pak, bila dovršena, ali posljedica opet nije nastupila. Upravo ove mogućnosti predstavljaju osnov za razlikovanje pokušaja na nesvršeni i svršeni. Nesvršeni pokušaj bi postojao u situaciji u kojoj je učinilac započeo radnju izvršenja, ali je nije dovršio. Na primjer, neko lice za vrijeme rata započne radnju kojom na zgradi, koja je istorijski spomenik, počne postavljati eksploziv kako bi je uništio, a zatim, iz bilo kog razloga, prestane to činiti tako da zgrada ne bude uništena. U ovom slučaju bi se radilo o nesvršenom pokušaju krivičnog djela uništavanja kulturnih, istorijskih i religijskih spomenika propisanog u članu 183 stav 1 KZBiH. Svršeni pokušaj postoji kada je radnja izvršenja dovršena, ali posljedica nije nastupila. Ovo, na primjer, može biti slučaj kada stražar u nekom iogoru u kom se drže ratni zarobljenici izvede nekog zarobljenika na koga puca iz vatrenog oružja kako bi ga lišio života, ali ga promaši, nakon čega odustane od dalje radnje. Ovdje bi se radilo o svršenom pokušaju krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, propisanog u članu 175 stav 1 tačka a) KZBiH.Od nesvršenog i svršenog pokušaja potrebno je razlikovati kvalijikovani pokušaj. Kod ove vrste pokušaja učinilac radnjom kojom je pokušao da izvrši jedno krivično djelo, ostvaruje biće nekog drugog zakonom propisanog krivičnog djela. U ovom slučaju radnja se kvalifikuje kao pokušaj onog prvog krivičnog djela, a činjenica da je tom radnjom ostvareno obilježje i nekog drugog krivičnog djela može se uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za pokušano krivično djelo.Najzad, potrebno je razlikovati nepodobni pokušaj od pokušaja međunarodnog krivičnog djela. Ovu vrstu pokušaja pod tim nazivom ne srećemo u Rimskom statutu ICC mada se, kako smo ranije rekli, onaj dio člana 25 stav 3 tačka (f) u kome se traži da pokušaj bude učinjen sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju zločina, može shvatiti i u tom smislu, s obzirom na to da ako je već samo sredstvo kojim se započinje radnja izvršenja nepodobno za izvršenje (npr. trenutno neispravna puška iz koje učinilac, ne znajući za tu činjenicu, povlačenjem okidača želi lišiti života ratnog zarobljenika), onda se ne može govoriti o tome da takva radnja predstavlja znatan korak u izvršenju zločina, zbog čega se može uzeti da bi se u ovom i sličnim slučajevima radilo o nepodobnom pokušaju. U literaturi se o ovom pitanju obično iznose primjeri iz sudske prakse. Tako, Kaseze iznosi primjer u kojem se radi o nepodobnom pokušaju zbog nepodobnosti predmeta (pasivnog subjekta) na kojem je pokušano krivično djelo. Radi se o slučaju Čarls V. Kinen, koji se pojavio pred Vojnim apelacionim sudom SAD. U ovom slučaju, kako se navodi, "optuženom je njegov pretpostavljeni naredio da 'dovrši' jedno civilno lice ženskog roda u koje je on već

54

Page 55: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pucao. Vojni apelacioni sud SAD je u tom slučaju stao na stanovište da pokušaj ubistva treba isključiti jedino zbog toga što je potčinjeni, kada je u nju pucao, znao da više nije živa"[163].Nepodobni pokušaj je u krivičnom zakonodavstvu BiH ureden u članu 27 KZBiH. Tim članom propisano je: "Učinilac koji pokuša učiniti krivično djelo nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu, može se osloboditi od kazne ili se može blaže kazniti."Dakle, i kada je radnja izvršenja krivičnog djela započeta nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu to nije razlog za nepostojanje krivičnog djela ili isključenje krivične odgovornosti, već samo osnov da se učiniocu kazna ublaži ili da se oslobodi od kazne. Za razliku od nepodobnog pokušaja, kod nesvršenog ili svršenog pokušaja učinilac, prema članu 26 stav 2 KZBiH, može biti samo blaže kažnjen. Inače, kada je riječ o kažnjavanju lica za pokušaj, treba reći da s obzirom na prirodu i težinu ovih krivičnih djela, kao i posebne maksimume propisane za njih u KZBiH (krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom), u tom zakonu ne postoje medunarodna krivična djela za koja je sam pokušaj njihovog izvršenja propisan kao krivično djelo. Stoga se na ovu grupu krivičnih djela ne primjenjuje onaj dio odredbe člana 26 stav 1 pomenutog zakona prema kojoj se za pokušaj drugog krivičnog djela, tj. djela za koja je zakonom propisan posebni maksimum manji od tri godine, može kazniti samo kada zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Taj dio ove odredbe ne može se primijeniti na ovu grupu krivičnih djela, jer se za svako od njih može izreći kazna zatvora od tri godine, a za najveći broj njih i zatvorska kazna teža od tri godine.6.3. Dobrovoljni odustanak od izvršenja međunarodnog krivičnog djelaU vezi sa pokušajem međunarodnog krivičnog djela je i institut koji se naziva dobrovoljnim odustankom od izvršenja tog krivičnog djela. Veza izmedu njih ogleda se u činjenici što i u prvom i u drugom slučaju izostaje posijedica krivičnog djela, biio zato što radnja izvršenja nije dovršena ili, pak, zato što je bila dovršena, ali posljedica i u tom slučaju opet nije nastupila. Međutim, razlika izmedu njih je suštinska i ogleda se u tome što kod pokušaja posljedica krivičnog djela nije nastupila usljed nekih spoljnih okolnosti koje nisu vezane za učinioca, dok u drugom slučaju do posljedice krivičnog djela nije došlo zbog razioga koji su vezani upravo za učinioca. U ovom siučaju, dakle, učiniiac odustaje od radnje izvršenja koju je započeo ili, kad je tu radnju dovršio, preduzima aktivnosti kojima sprečava da nastupi zabranjena posljedica. Ovaj odustanak mora biti dobrovoljan, tj. takav da učiniiac u trenutku kada odustaje od započete radnje izvršenja ili kada onemogućuje nastupanje zabranjene posljedice - zna da može dovršiti započetu radnju ili pustiti da nastupi posljedica. No, on to neće pa upravo zato odustaje od izvršenja krivičnog djela, bez obzira na to što mu na putu njegovog ostvarenja ne stoje nikakve prepreke. Dakle, razlozi zbog kojih učinilac odustaje moraju da budu u njemu, a ne u nekim spoljnim okoinostima. Pri tome, kako se ističe, "za dobrovoijnost odustanka nije bitno da su pobude učinioca moralne, etičke prirode; ne traži se za dobrovoljnost odustajanja ni da se učinilac kaje; postoji dobrovoljnost i onda ako učinilac odustane zbog straha pred kaznom ili zbog kukavičluka ili od sramote za koju zna da ga čeka ako bude otkriven ili od sažaljenja prema žrtvi; odustanak je dobrovoljan i onda ako učinilac odustane na molbu ili nagovor žrtve"[164].Prema članu 25 stav 3 tačka (f) Rimskog statuta ICC, ako učinilac "prekine da radi na izvršenju krivičnog djela ili na drugi način spriječi dovršenje krivičnog djela, ne podliježe kazni saglasno ovom statutu za krivično djelo u pokušaju, ako se potpuno i dobrovoljno odrekao krivične svrhe". Iz citirane odredbe može se zaključiti da je za postojanje ovog instituta neophodno ispunjenje nekoiiko uslova. Naime, neophodno je da učinilac u toku radnje izvršenja od nje odustane (u kom slučaju se radi o nesvršenom pokušaju) ili, pak, kad je tu radnju dovršio (u kom slučaju je riječ o svršenom pokušaju), spriječi nastupanje njene posljedice. U bilo kojoj od ove dvije situacije neophodno je ispunjenje još dva uslova. Učinilac, naime, mora odustati od svog djela dobrovoljno, a taj odustanak mora biti potpun i konačan.

55

Page 56: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Medutim, mora se imati u vidu da dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela nije uvijek moguć, što je u vezi sa diobom pokušaja na nesvršeni i svršeni. Kod nesvršenog pokušaja dobrovoljni odustanak je moguć u svim siučajevima, dok se kod svršenog pokušaja mora voditi računa o tome da li je vremenski razmak od trenutka dovršetka radnje izvršenja do nastupanja posljedice takav da dozvoljava reakciju učinioca radi otklanjanja posljedice ili je, pak, takav da ova reakcija nije moguća. U literaturi se kao primjer obično navodi situacija u kojoj učinilac gurne žrtvu u nabujalu rijeku kako bi je na taj način lišio života, jer mu je poznato da žrtva ne zna plivati. Ako nakon toga, dok se žrtva još bori u vodi, učiniiac skoči u vodu da bi je spasio i u tome uspije, riječ je o svršenom pokušaju kod kojeg je moguć dobrovoljni odustanak, jer je vremenski razmak između ove dvije njegove radnje takav da mu dozvoljava otklanjanje posljedice. Medutim, u situaciji u kojoj učinilac, na primjer kod krivičnog djela ratnog zločina iz člana 8 stav 2 tačka (b) alineja (vi) Rimskog statuta[165], da bi ga lišio života ili ranio, ispali hitac prema neprijateljskom vojniku koji je odložio oružje ali ga promaši, radi se o svršenom pokušaju ovog krivičnog djela kod kojeg dobrovoljni odustanak više nije moguć, jer je samim dovršenjem navedene radnje izvjesno da je djelo ostalo u pokušaju i da posljedica (u vidu lišenja života ili ranjavanja neprijateljskog vojnika) nije nastupila.Dobrovoljni odustanak nije moguć ni kod krivičnih djela kod kojih je samim preduzimanjem radnje izvršenja ostvareno svršeno krivično djelo. To su krivična djela kod kojih je njihov pokušaj obuhvaćen pojmom svršenog krivičnog djela.Kada su ispunjeni uslovi iz citiranog člana Rimskog statuta, učinilac se ne može kazniti za pokušaj nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC. To znači da je dobrovoljni odustanak prema ovom statutu opšti osnov za oslobođenje od kazne. Pri tome je važno naglasiti da se radi o obaveznom osnovu za oslobađanje od kazne, što proizilazi iz onog dijela citirane odredbe statuta u kojoj se kaže da učinilac "ne podliježe kazni", a ne da se može osloboditi od kazne.Dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela propisan je u KZBiH u članu 28, koji glasi:"(1) Učinilac koji je pokušao učiniti krivično djelo, ali je dobrovoljno odustao od kažnjivog pokušaja, može se osloboditi od kazne.(2) U slučaju dobrovoljnog odustanka od kažnjivog pokušaja, učinilac će se kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo."Za razliku od Rimskog statuta, KZBiH sadrži odredbu (stav 2 člana 28) prema kojoj se u slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac kažnjava za one radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo. Ovdje je potrebno naglasiti da se samostalnim krivičnim djelom treba smatrati samo ono djelo koje nije konzumirano krivičnim djelom od čijeg izvršenja je učinilac dobrovoljno odustao. Dakle, lice koje je, na primjer, pokušalo da izvrši krivično djelo otmice vazduhoplova ili broda (član 197 stav 1 KZBiH), pa je odustalo od izvršenja, ali je, pri tome, člana posade teško tjelesno povrijedilo, odgovaraće i za krivično djelo teške tjelesne povrede, jer je to samostalno krivično djelo u odnosu na krivično djelo otmice vazduhoplova ili broda. U ovakvom slučaju dolazi u obzir primjena stava 2 člana 28, i to tako što učinilac odgovara za pokušaj krivičnog djela otmice vazduhoplova ili broda (s tim što se zbog dobrovoljnog odustanka može osloboditi od kazne za to djelo), ali se oglašava krivim i za krivično djelo teške tjelesne povrede koja je, u odnosu na djelo iz člana 197 stav 1, samostalno krivično djelo. Teška tjelesna povreda je u ovom slučaju samostalno krivično djelo, jer u zakonskom biću krivičnog djela otmice vazduhoplova ili broda (u sva tri stava koja se odnose na to djelo) tjelesna povreda nije elemenat tog bića, već samo smrt jednog ili više lica usljed otmice, odnosno umišljajno lišenje života nekog lica pri izvršenju te radnje.Za razliku od Rimskog statuta ICC, dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela prema KZBiH nije obavezan osnov za oslobađanje od kazne, već samo mogućnost koja je ostavljena sudu i koju može, ali ne mora primijeniti u određenom predmetu, što zavisi od okolnosti konkretnog slučaja. Ovo stoga što je u zakonu, s tim u vezi, propisano da se

56

Page 57: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

takav učinilac "može osloboditi od kazne", a ne, kao u slučaju Rimskog statuta - da "ne podliježe kazni".vn - STICAJ MEĐUNARODNIH KRIVIČNffl DJELASticaj međunarodnih krivičnih djela predstavlja jedno od veoma složenih pitanja, na šta ukazuje i praksa ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala iz koje ćemo izdvojiti par primjera. No, prije nego što to učinimo, podsjetićemo na neka osnovna pravila koja je domaća krivičnopravna teorija postavila u vezi sa pitanjem sticaja krivičnih djela.Prije svega, treba reći kako se izrazom sticaj krivičnih djela označava situacija u kojoj postoji više krivičnih djela ostvarenih od istog lica. Do toga može doći tako što učiniiac jednom radnjom izvrši više krivičnih djela ili, pak, tako što sa više radnji izvrši više krivičnih djela. U prvom slučaju radi se o idealnom sticaju, a u drugom slučaju o realnom sticaju krivičnih djela.Primjer idealnog sticaja pruža nam situacija u kojoj učiniiac jednim pucnjem iz vatrenog oružja liši života jedno lice, a drugom licu nanese tešku tjelesnu povredu. Dakle, u ovoj situaciji učinilac je jednom radnjom ostvario obiiježja dva krivična djela (ubistva i teške tjelesne povrede). Kod realnog sticaja učiniiac sa dvije ili više vremenski odvojenih radnji (koje mogu biti i prostorno odvojene) ostvari obilježja dva ili više krivičnih djela. Tako će ovaj sticaj postojati kada učinilac jednog dana, upravljajući motornim vozilom, prouzrokuje saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno, a zatim sijedećeg dana pretuče neko lice i time mu nanese tešku tjelesnu povredu.1 idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni. Razlika između njih ogleda se u tome što kod homogenog sticaja učinilac sa jednom iii više radnji ostvari obilježja istorodnih krivičnih djela, dok kod heterogenog sticaja ostvari obilježja raznorodnih krivičnih djela. Tako će, na primjer, homogeni idealni sticaj postojati kada učinilac udarcem rukom jednom licu nanese tešku, a drugom laku tjelesnu povredu. Heterogeni ideaini sticaj postoji u situaciji u kojoj je učinilac hicem ispaljenim iz puške ranio jedno lice i pri tome oštetio tudu stvar. Homogeni realni sticaj postoji kada učinilac udarcem šakom tjeiesno povrijedi neko iice, a onda drugim udarcem nanese tjeiesnu povredu nekom drugom iicu. Heterogeni realni sticaj postoji u situaciji kada učinilac jednog dana otuđi drugom tuđu pokretnu stvar, a zatim narednog dana izvrši krivično djeio silovanja.Od ovih situacija treba razlikovati one u kojima postoji privid postojanja više krivičnih djeia, iako se radi o samo jednom krivičnom djelu. Ovaj privid može postojati kako u slučaju idealnog, tako i u slučaju realnog sticaja krivičnih djela. Zbog toga se govori o prividnom idealnom i prividnom realnom sticaju krivičnih djela.U vezi sa prividnim ideainim sticajem treba reći da se on može pojaviti u vidu specijaliteta, supsidijariteta i konsumpcije[166]. Prividni idealni sticaj po osnovu specijaliteta postoji kada se jedno krivično djelo pojavljuje kao poseban oblik nekog opšteg krivičnog djela. Kada se pojavi ovakva situacija, odnos između ova dva krivična djela razrješava se primjenom pravila lex specialis derogat legi generali. Dakle, u ovoj situaciji neće postojati dva već jedno krivično djelo, i to ono koje je poseban oblik nekog opšteg krivičnog djeia. Prividni idealni sticaj po osnovu supsidijariteta postoji kada je neko krivično djelo prethodni stadijum nekog drugog krivičnog djela. U tom slučaju djelo koje je prethodni stadijum u izvršenju je supsidijarno u odnosu na drugo krivično djelo koje se uzima kao primarno. Ovdje se odnos između ta dva krivična djela iješava prema pravilu lex primaria derogat legi supsidiariae. Najzad, prividni idealni sticaj po osnovu konsumpcije postoji kada je jedno krivično djelo konzumirano drugim. Odnos između ta dva krivična djela iješava se prema pravilu lex consumeus derogat legi consumptae, što znači da postoji samo ono krivično djelo koje u sebi konzumira ono prvo. Pri tome, treba voditi računa da je ovaj oblik prividnog idealnog sticaja moguć "kad su oba krivična djela izvršena prema istom pasivnom subjektu, kad su istorodna i kad je jedno znatno teže u odnosu na drugo"[167].Prividni realni sticaj postoji u slučajevima složenog, kolektivnog i produženog krivičnog djela.Složeno krivično djelo']Q zakonska konstrukcija kod koje biće jednog krivičnog djela čine

57

Page 58: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dva ili više krivičnih djela. Dakle, privid kod ove konstrukcije se ogleda u tome što se, kada se čita zakonsko biće ovakvog krivičnog djela, stiče utisak o postojanju dva ili više krivičnih djela, ali je to samo privid, jer su sva ta krivična djela sadržana u jednom. Od ove konstrukcije treba razlikovati ona krivična djela koja su po svom opisu veoma složena, ali ne zbog toga što se sastoje od dva ili više drugih krivičnih djela, već zato što imaju složen zakonski opis u okviru kojeg postoje mnogobrojni načini njihovog izvršenja. Takve primjere pružaju nam upravo međunarodna krivična djela, kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini protiv civilnog stanovništva i dr. Kada se, na primjer, pogledaju zakonski opisi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti bilo u Rimskom statutu ICC ili u KZBiH, može se zapaziti da se radi o vrlo složenim opisima u okviru kojih postoji više načina njihovog izvršenja sa mnogobrojnim mogućim posljedicama, kao što su ubistva, istrebljenje, odvođenje u ropstvo, deportacija, internacija i dr. Međutim, tu se ne radi o složenom krivičnom djelu u smislu da je sastavljeno od dva ili više krivičnih djela čija sva obilježja trebaju biti ostvarena izvršenjem jednog složenog krivičnog djeia, već o tome da je riječ o kompleksnom opisu jednog krivičnog djela koje je izvršeno i ako je preduzeta radnja i ostvarena posljedica samo nekog od alternativno propisanih oblika njegovog izvršenja.Kolektivno krivično djelo je takvo djelo čiji učinilac prilikom njegovog izvršenja postupa u vidu zanata, u vidu zanimanja iii iz navike. I ovo krivično djelo je zakonska konstrukcija, što znači da se ne smije konstruisati izvan slučajeva propisanih zakonom.Najzad, produženo krivično djelo postoji u situacijama u kojima više krivičnih djela zbog medusobne povezanosti čine jedno krivično djelo. Ovaj oblik prividnog realnog sticaja krivičnih djela nastao je kao konstrukcija sudske prakse, mada sada ima svoje uporište i u KZBiH. U članu 54 ovog zakona, s tim u vezi, propisano je sljedeće:"(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini produženo krivično djelo.(2)    Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.(3)    Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela."U vezi sa ovom konstrukcijom ukazuje se na to da su mnoge zemlje napustile ovu ustanovu (Njemačka, Švajcarska), a kad je riječ o njenoj primjeni u BiH, ističe se da bi bila prihvatljivija "samo izuzetna, krajnje restriktivna primjena ove konstrukcije" i to "samo u onim slučajevima u kojima se kažnjavanjem samo za jedno djelo u osnovi može izraziti kriminalna koiičina svih krivičnih djela, ukupne kriminalne situacije", kao i da bi je "trebalo izbjegavati u svim onim slučajevima u kojima se ne radi o istom oštećenom, ne samo kod povrede ličnih dobara kada je to svakako nezaobilazan uslov, već u svim slučajevima"[168].U statutima medunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, kao ni u Rimskom statutu ICC, ne nailazimo na praviia o sticaju medunarodnih krivičnih djeia. Medutim, kako se to pitanje pojavilo u radu ICTY, odnosno ICTR, ovi tribunali su morali dati odgovor na njega u konkretnim slučajevima. Tako se u slučaju optuženih Drage Josipovića i Vladimira Šantića (predmet Lašvanska dolina) postavilo pitanje da li ova lica za jedan događaj optužnicom mogu biti optuženi za krivično djelo zločina protiv čovječnosti (iz člana 5 Statuta ICTY) u sticaju sa krivičnim djelom kršenje zakona i običaja rata (iz člana 3 Statuta). Optužnicom su ova lica zbog jedne radnje bila optužena i za jedno i za drugo krivično djelo[169]. Pretresno vijeće ICTY u ovom slučaju smatralo je da se ne može raditi o sticaju (tj. kazano terminologijom Tribunala, da se ne može dozvoliti kumuiativna optužba). Međutim, žalbeno vijeće je, po žalbi Tužilaštva, uvažavajući žalbene navode, jednoglasno preinačilo navedenu odluku pretresnog vijeća, te je pomenutu dvojicu optuženih ogiasilo krivim i za jedno i za drugo krivično djelo. Obrazlažući ovu odluku, žaibeno vijeće se pozvalo na ranije odluke žaibenih vijeća u predmetima Jelisić i Čelebići i testove koje su ta vijeća primijenila kako bi raspravila ovo pitanje. Suština ovih testova svodi se na to da ako elementi krivičnih

58

Page 59: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

djela nisu identični, a okrivljeni je optužen i za jedno i za drugo krivično djelo, pri čemu se utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod obilježja oba krivična djela, optuženi može biti ogiašen krivim za oba krivična djela[170].U literaturi se navodi kako je ovaj pristup primijenjen i u prvostepenoj presudi ICTY u predmetu Foča, u kojoj je Pretresno vijeće istaklo:"550. Prema tome, nakon procjene cjelokupnog dokaznog materijala, a prije odlučivanja o tome koje će se osudujuće presude, ako ih bude, donijeti za pojedine optužene, pretresno vijeće prvo mora da odredi da li je optuženi na osnovu istog postupanja terećen za više od jednog krivičnog djela iz Statuta. Kao drugo, ako postoje dokazi za utvrđivanje oba krivična djela, ali je djelo počinjeno u osnovi isto, pretresno vijeće mora da odredi sadrži li jedna relevantna odredba iz Statuta neki bitno različit element koji ne sadrži druga. To podrazumijeva upoređivanje elemenata relevantnih odredbi iz Statuta - činjenice konkretnog predmeta ne igraju nikakvu ulogu u ovakvom određivanju. Kao treće, ako relevantne odredbe ne sadrže ključne različite elemente, pretresno vijeće treba da odabere onu odredbu koja je specifičnija"[171].Međutim, pored ovih slučajeva, u literaturi se ukazuje i na drukčija shvatanja koja, u suštini, prihvataju mogućnost postojanja prividnog sticaja međunarodnih krivičnih djela po osnovu konsumpcije. Riječ je o predmetu Prosecutor v. Clement Kayishema and Obed Ruzindana, pred ICTR. U ovom slučaju radilo se o odnosu između krivičnog djela genocida i krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. Pretresno vijeće tog tribunala je u presudi stalo na stanovište da se, i pored tog što je tužilac okrivljene optužio za oba krivična djela, ipak radi samo o krivičnom djelu genocida pod koje se, kako se ističe, može supsumirati[172] zločin protiv čovječnosti. Kao razloge za ovaj stav Pretresno vijeće je navelo sljedeće:"577. ...U ovom konkretnom siučaju zločin genocida u potpunosti apsorbuje odnosne zločine protiv čovječnosti. Sve tačke optužnice za te zločine zasnivaju se na istim činjenicama i istom krivičnom ponašanju. Ti su zločini počinjeni na istim mjestima pokolja, protiv istih ljudi, pripadnika etničke grupe Tutsija, sa istom namjerom da se ta grupa u cjelini ili djelimično uništi.578. S obzirom na gore rečeno... [bilo bi] neumjesno osuditi optužena lica i za genocid i za zločine protiv čovječnosti zasnovane na ubistvima i istrebljenju, jer su ova dva druga krivična djela u potpunosti supsumirana tačkama optužnice za genocid..."[173].Vm- SAUČESNIŠTVO U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM DJELUJedno od zapažanja koje se naprosto nameće kada se pogledaju obilježja pojedinih međunarodnih krivičnih djela je da je veoma teško da budu učinjena od strane samo jednog lica. To je naročito slučaj sa krivičnim djelima kakva su genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini protiv civilnog stanovništva, terorizam i dr. Zbog toga je saučesništvo u međunarodnom krivičnom djelu veoma važan institut ali je njegov značaj, kako se ističe, "u obrnutoj srazmjeri sa pažnjom koja mu je u međunarodnom krivičnom pravu posvećena"[174]. Imajući u vidu ovakvo stanje, naše izlaganje u nastavku biće ograničeno na izlaganje odgovarajućih iješenja u vezi sa ovim institutom u međunarodnim opštim pravnim aktima i prikaz prakse međunarodnih krivičnih tribunala u vezi sa nekim pitanjima saučesništva.Da bismo mogli preći na izlaganje prema navedenom redoslijedu, neophodno je prethodno u najkraćem podsjetiti šta inače sadržajno obuhvata pojam saučesništva u krivičnom djelu. Nesumnjivo je da ovaj pojam podrazumijeva postojanje više lica koja su u vezi sa izvršenjem krivičnog djela. Međutim, neka od tih lica preduzimaju samo radnju izvršenja krivičnog djela, druga ih samo navode da to učine, a treća im pružaju pomoć kako bi lakše preduzeli radnju izvršenja, pri čemu ova treća lica ne učestvuju u toj radnji. Najzad, moguće je da se radnje nekih lica svode na organizovanje zločinačkog udruženja radi vršenja krivičnih djela. U prvom slučaju riječ je o izvršiocima, a s obzirom na to da ih na toj strani ima dva ili više za njih se koristi i izraz saizvršioci. U drugom slučaju riječ je o podstrekaču, u trećem o pomagaču, dok je u posljednjem slučaju riječ o organizatoru zločinačkog udruženja kao saučesniku. Dakle, saučesništvo kao pojam svojim sadržajem obuhvata

59

Page 60: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

saizvršilaštvo, podstrekavanje, pomaganje i organizovanje zločinačkog udruženja. U okviru tog pojma može se izvršiti dalja podjela na saučesništvo u užem i širem smislu. Saučesništvo u užem smislu obuhvata podstrekavanje, pomaganje i organizovanje zločinačkog udruženja, dok se pojam saučesništva u širem smislu dobija kada se navedenim oblicima saučesništva dodaju izvršioci, odnosno saizvršioci.U medunarodnom krivičnom pravu, kako smo rekli, nije posvećena odgovarajuća pažnja saučesništvu u međunarodnom krivičnom djeiu. Preciznije rečeno, ne pravi se jasna razlika izmedu oblika koje svojim sadržajem obuhvata ovaj pojam, niti se određuje njihov krivičnopravni sadržaj. Svakako da ne predstavlja veći probiem situacija u kojoj dva ili više lica zajedno (fizički) preduzimaju radnju izvršenja odredenog medunarodnog krivičnog djela, propisanog u statutu odgovarajućeg međunarodnog krivičnog tribunaia. U toj situaciji nije teško utvrditi da se radi o saizvršilaštvu, te ovim licima treba izreći odgovarajuću kaznu kao saizvršiocima. Međutim, probiem nastupa, posebno na normativnom planu, kada u nekom događaju sa krivičnopravnim implikacijama učestvuje više lica od kojih neka navode na izvršenje međunarodnog krivičnog djela, a druga pomažu u njegovom izvršenju, pri čemu njihove radnje nisu i samo fizičko izvršenje tog krivičnog djela. Taj nedostatak se može primijetiti kako u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala, tako i u Rimskom statutu ICC. Naime, za razliku od nacionalnog krivičnog zakonodavstva, u ovim statutima ne naiiazimo na odredbe poput onih da je saizvršilac krivično odgovoran u granicama svog umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja, da lični odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovomost, dopušta osiobodenje od kazne ili ublažavanje kazne, mogu biti uzeti u obzir samo onom saučesniku kod koga takvi odnosi, svojstva ili okoinosti postoje i sl. Ove činjenice, a naročito ona koja se odnosi na neodređivanje krivičnopravnog sadržaja pojmova kao što su podstrekavanje ili pomaganje, bila je razlog da su ta pitanja rješavana u sudskoj praksi. Stoga se shvatanja vezana za ovaj institut u okvirima međunarodnog krivičnog prava, čini nam se, najbolje mogu iziožiti iznošenjem dosadašnje sudske prakse o tome.Članom 6 stav 3 Statuta Nirnberškog tribunala propisano je da vode, organizatori, podstrekači ili saučesnici, koji su učestvovali u pravljenju ili izvršavanju zajedničkog plana ili zavjere radi izvršenja krivičnih djela iz nadležnosti tog tribunaia, snose odgovornost za sva djela učinjena od bilo kog lica radi izvršenja tog plana. Ovo je, dakle, način na koji pomenuti statut "uređuje" oblike saučesništva kao što su podstrekavanje i pomaganje. Imajući ovo u vidu, ne čudi što su pitanja vezana za to kako kvalifikovati određena ponašanja pojedinaca u slučaju nekog krivičnog djela biia iješavana u sudskoj praksi. Izgieda da, kako pokazuje praksa Nimberškog tribunala koju, kako ćemo kasnije vidjeti, prihvata i ICTY, treba praviti razliku između saučesnika u udruživanju radi izvršenja zločinačkog poduhvata[175] i saučesnika u slučajevima gdje takvog poduhvata nema[176]. U prvom slučaju suštinski se ne pravi razlika između saučesnika (saizvršilaca, podstrekača, pomagača i organizatora), barem ne kada je riječ o njihovoj krivičnoj odgovomosti a naročito kažnjavanju, dok se u drugom slučaju ta razlika ima u vidu. U nastavku ćemo, radi ilustracije, najprije u potpunosti prenijeti jedan slučaj koji se odnosi na krivičnu odgovornost i kažnjavanje lica u slučaju udruživanja radi izvršenja zločinačkog poduhvata. Konkretno se radi o predmetu iznijetom pred Vojnu komisiju SAD u Vizbadenu, koji Kaseze, govoreći o udruživanju radi zločinačkog poduhvata, daje u svojoj knjizi pod naslovom "Međunarodno krivično pravo". Riječ je o slučaju Alfons Klajn i drugi s kojim u vezi Kaseze iznosi sljedeće:"Bilo je optuženo sedmoro Nijemaca. Oni su između jula 1944. i aprila 1945. godine ubili preko 400 Poljaka i Rusa koji su bili na prinudnom radu u Njemačkoj radi podrške njemačkim ratnim naporima, gdje su oboljeli od tuberkuloze i zapaljenja pluća. Odvedeni su u Hadamar (Njemačka), gdje se nalazila bolnica ili ustanova koja je bila osnovana za staranje o mentalno poremećenim licima i nije imala opremu za liječenje tuberkuloze i zapaljenja pluća - gdje im je rečeno da će dobiti potrebne lijekove. U stvari, ubijani su ubrizgavanjem otrovnih supstanci - poslije čega su krivotvorene medicinske isprave o liječenju i smrtovnice... Među optuženim su bili: Klajn, administrativni rukovodilac bolnice,

60

Page 61: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

voda lokalne nacističke partije, koji je vršio pripreme za vršenje zvjerstava; Valman (Wahlmann), ljekar specijalista za duševne bolesti, jedini ljekar u toj ustanovi (učestvovao je na sastancima na kojima su planirana ubistva, znao je šta se dešava u bolnici i na to pristao); tri sestre, Ruof CRuofj), Wilig (Willig) i Huber (Huber), koje su davale otrovne supstance; knjigovoda ustanove Merkle (koji je registrovao dolazeće pacijente radi bilježenja datuma i uzroka smrti - u stvari, falsifikovao te dokumente) i Blum (Blum), domar i operator telefonske centrale, koji je radio i kao upravnik groblja, sa zadatkom da žrtve pokopa u masovne grobnice (povremeno je obilazio odjeljenja da provjeri žrtve prije nego što su nekoliko časova kasnije mrtvaci prenijeti u podrume).Svi su oni optuženi za "kršenje medunarodnog prava\ naime, za kako je to tužilac precizirao u uvodnoj riječi, kršenje zakona ratovanja (202). Naveo je da su sedmoro optuženih 'zajednički djelujući u postizanju zajedničkog cilja\.. "voljno, smišljeno i protivpravno pomagali, podstrekavali i učestvovali (naš kurziv) u ubijanju ljudskih bića poljske i ruske nacionalnosti\"S tim u vezi, Kaseze ističe da su: "Na taj način, uz učestvovanje' u ubijanju, zasnovano na zajedničkom planu, uvedeni (su) i pojmovi "pomaganje i podstrekavanje". Međutim, ukazujući u svojoj uvodnoj riječi na primjenjivo pravo, tužilac je istakao da su svi oni koji učestvuju u zajedničkom zločinačkom poduhvatu jednako krivi kao yglavni saizvršiocf (naš kurziv) bez obzira na to koju je ulogu imao pojedini učesnik."Pojašnjavajući upravo rečeno Kaseze zatim ističe kako je tužilac rekao da: "Svako ko je u bilo kom obliku učestvovao u postizanju posljedice [ubistva] kriv je u istoj mjeri kao i čovjek koji je stvarno povukao obarač... Zbog toga je u našem [tj. SAD] Saveznom zakonu potpuno izbrisano razlikovanje između izvršilaca i između saučesnika prije izvršenja djela i saučesnika poslije izvršenja djela. Svi oni koji učestvuju u vršenju nekog zločina, bez obzira jesu li ranije nazivani saučesnicima ili ne, sada se već nekoliko godina smatraju saizvršiocima (203)."Primjenjujući ova shvatanja na konkretan slučaj tužilac je zatim rekao:"U tom Hadamaru je radila proizvodna linija smrti. Nijedan od optuženih nije mogao da sam uradi sve ono što je bilo potrebno za čitav lanac radnji. Na primjer, optuženi Klajn, administrativni rukovodilac, nije mogao da preduzima početne radnje, da te ljude prihvata,predstavljaju podržavaoce ("aiders and abettors"). Ova druga kategorija se odnosi na slučajeve medunarodnih krivičnih djela koja nisu izvršena u okviru nekog zajedničkog zločinačkog poduhvata ili plana.

prisustvuje njihovom razodijevanju, priprema ih za komore smrti, da u isto vrijeme upotrebljava iglu koja je izvršila prljavi posao, da zatim odvozi leševe i spaljuje ih te da falsifikuje medicinske isprave i uvjerenja o smrti. Ne, kada proizvodite naveliko, kao što su to oni radili u ustanovi Hadamar, toj fabrici smrti, morali ste imati nekoliko ljudi koji su u toj protivpravnoj delatnosti radili različite stvari, kako bi proizveli željene rezultate, tako da ne možete povlačiti liniju razgraničenja izmedu čovjeka koji je dao početnu ideju o njihovom ubijanju i onih koji su učestvovali u vršenju tih zločina (naš kurziv). Ne radi se ni o čemu drugom nego o tome da je svako iice koje je u tome učestvovalo, bez obzira u kom obimu, u tehničkom smislu riječi krivo po podnijetoj optužnici...svaki pojedini od optuženih otvoreno je, saglasivši se, učestvovao u poduhvatu koji je doveo do protivzakonitih posljedica. (205- 207)"[177].Ovakva optužnica bila je, kako ističe Kaseze, podržana od strane suda pa su optuženi presudom oglašeni krivim i izrečene im veoma teške kazne. "Administrativni rukovodilac bolnice i dvije sestre osuđeni su na smrt; ljekar (starac od 70 godina) na doživotni zatvor i težak rad; knjigovoda na 35 godina zatvora i težak rad; treća sestra na 25 godina i težak rad i domar na 30 godina i težak rad"[178].Na ovakav stav u osnovi nailazimo i u praksi ICTY u predmetu Tadić. Prije nego što ukažemo na tu praksu, treba podsjetiti na član 7 Statuta ICTY koji sadrži odredbu o individualnoj krivičnoj odgovornosti. U stavu 1 tog člana propisano je da lice koje je

61

Page 62: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

planiralo, podstaklo, naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala, snosi ličnu odgovornost za to krivično djelo[179]. Dakle, u ovom slučaju, bez obzira na oblik saučesništva, navedena lica snose krivičnu odgovomost za učinjeno krivično djelo.Žalbeno vijeće ICTY u presudi iz pomenutog predmeta, u vezi s teškim kršenjima medunarodnog humanitamog prava (krivično djeio iz čiana 2 Statuta ovog tribunaia) je istaklo:"191 ...Većina tih krivičnih djela nisu posijedica zločinačke sklonosti pojedinaca, nego predstavijaju manifestaciju koiektivnog kriminaliteta: zločine često izvršavaju grupe pojedinaca koji djeiuju sprovodeći zajednički kriminalni pian. Iako samo neki od čianova grupe mogu fizički počiniti krivično djelo (ubistvo, istrebljenje, bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela, itd.), učestvovanje i doprinos drugih članova grupe često je ključno u omogućavanju izvršenja tog krivičnog djela. Iz ovoga slijedi da moralna težina takvog učestvovanja često nije ni manja - zapravo ni različita od moraine težine onih koji izvrše navedena djela.192 U tim okolnostima smatrati krivično odgovomom kao izvršioca samo osobu koja fizički izvodi krivično djelo, značiio bi zanemariti saizvršilačku ulogu svih onih (naš kurziv) koji su na neki način omogućili počiniocu da fizički izvrši to krivično djelo. Istovremeno, ovisno o okolnostima, smatrati ove druge samo kao pomagače i podržavatelje (naš kurziv), moglo bi potcijeniti stepen njihove krivične odgovornosti"[180].Posebna situacija nastupa u onim slučajevima kada, u toku ostvarenja zajedničkog zločinačkog poduhvata, neko od učesnika u tom lancu učini djelo koje nije bilo obuhvaćeno zločinačkim planom. Postavlja se pitanje odgovornosti ostalih iica koja, iako učesnici tog poduhvata, nisu učestvovaia u radnjama koje su izašle iz okvira zločinačkog plana. Ovdje je, u bitnom, riječ o odgovornosti za kvantitativni i kvalitativni eksces nekog od učesnika zločinačkog poduhvata. Ovo pitanje u medunarodnom krivičnom pravu je opet raspravljeno u sudskoj praksi, i to od strane žalbenog vijeća ICTY u slučaju Tadić. U ovom slučaju vijeće je"Stalo (je) na stanovište da do odgovornosti za zločin koji nije bio predviđen zajedničkim planom dolazi samo ako se, sudeći prema okolnostima kada je počinjen (i) moglo predvideti da bi ga mogao izvršiti neki od članova grupe i (ii) ako je optuženi svesno preuzeo taj rizilć'[181].Za razliku od slučaja u kom se radi o zajedničkom zločinačkom planu, postoje i slučajevi u kojima nema takvog plana, a u krivičnom djelu je učestvovalo više lica sa različitim ulogama. Neki od njih mogu biti samo podstrekači ili pomagači.Podstrekavanje u ovim slučajevima "znači preduzimanje svih psiholoških ili fizičkih koraka kojima je cilj da se neko navede da počini zločin", pri čemu se ističe da se ono "može sastojati od činjenja i nečinjenja", da se "ne kažnjava kao takvo, nego samo onda ako dovede do izvršenja zločina", s tim što se subjektivni eiemenat kod podstrekača svodi na sljedeće: "(i) potrebno je da je lice imalo namjeru da nekoga navede da izvrši zločin, drugim riječima da je 'direktno namjeravalo da izazove izvršenje zločina' (Kordić i Čerkez, § 387); (ii) da je lice bar bilo svjesno vjerovatnoće da će, kao posljedica njegovog djelovanja, biti izvršen zločin; (iii) lice mora imati ntens rea potreban za podstrekavanje na zločin"[182]. Od pravila da se za podstrekavanje kažnjava samo ako je dovelo do izvršenja krivičnog djela, postoji izuzetak u slučaju zločina genocida[183]. Ovaj izuzetak postoji zato što je članom 3 stav 1 tačka (c) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida samo pozivanje i podstrekavanje na genocid odredeno kao krivično djelo.Pomaganje znači davanje pomoći nekome da učini krivično djelo, pri čemu se ono ne mora sastojati samo u obezbjeđivanju materijalnih sredstava ili pružanju fizičke pomoći, već se može ogledati i u nečinjenju koje, kako se navodi, ima odlučujući značaj za izvršenje krivičnog djela, pod uslovom da je takvo nečinjenje praćeno odgovarajućim oblikom vinosti[184]. Kao primjer iz sudske prakse u kome je nečinjenje bilo kvalifikovano kao pomaganje u izvršenju međunarodnog krivičnog djela može se navesti presuda pretresnog

62

Page 63: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

vijeća ICTY u slučaju Aleksovski. Evo kako je tim povodom Pretresno vijeće izrazilo svoj stav:"87 U više iskaza svjedoka pominju se uvrede, prijetnje, krađe i fizičko nasilje kojima su zatočenici bili podvrgnuti u prisustvu optuženog za vrijeme pretresa 15. i 16. aprila 1993. godine. Vijeće procjenjuje da nije utvrdeno da je optuženi dao nalog da se počini to nasilje, no ubijeđeno je da je optuženi pomagao i doprinosio (naš kurziv) pri izvršenju. Njegova funkcija upravnika nedvojbeno je uključivala zadatak da organizuje pretres zatočenika i da nadzire njegovo odvijanje. Budući da je prisustvovao nasilju, a da nije izrazio protivljenje (naš kurziv), uprkos sistematskom karakteru tog zlostavljanja i vlasti koju je imao nad počiniocima, Zlatko Aleksovski nije mogao a da ne bude svjestan da će počinioci nasilja to prećutno odobravanje protumačiti kao izraz podrške i ohrabrenja, čime će znatno doprinijeti počinjenju dotičnih djela. Stoga se Zlatko Aleksovski mora smatrati odgovornim za pomaganje i doprinošenje (naš kurziv), u smislu člana 7 (1), pri fizičkom i psihičkom zlostavljanju kojem su podvrgnuti zatočenici tokom pretresa 15. i 16. aprila 1993. godine"[185].Ukazujući na potrebu razlikovanja djelovanja kod organizovanog zločinačkog plana od slučaja pomaganja i podržavanja u slučaju međunarodnih krivičnih djela kod kojih ne postoji taj plan, žalbeno vijeće ICTY u predmetu Tadić je istaklo:"[186] Sada je, u svjetlu prethodnog izlaganja, prikiadno uočiti razliku između djelovanja prilikom sprovođenja zajedničke namjere ili plana da se počini krivično djelo, i pomaganja i podržavanja.(i)   pomagač i podržavalac je uvijek saučesnik u krivičnom djelu koje je počiniia druga osoba, glavni počinilac.(ii)     U slučaju pomaganja i podržavanja nije potreban dokaz o zajedničkom dogovorenom planu, a pogotovo ne prethodno postojanje takvog plana. Nije potreban nikakav plan niti dogovor; dapače, glavni počinilac ne mora ni da zna za doprinos saučesnika.(iii)    Pomagač i podržavalac izvršava djela konkretno usmjerena na pomaganje, ohrabrivanje ili davanje moralne podrške počinjenju nekog konkretnog krivičnog djela (ubistva, istrebljenja, silovanja, mučenja, bezobzima razaranja civilne imovine, itd.), i ta podrška ima značajnog učinka na počinjenje krivičnog djela (naš kurziv). Nasuprot tome, u slučaju djelovanja prilikom sprovođenja zajedničke namjere ili piana, dovoljno je da saučesnik izvrši djela koja su na neki način usmjerena sprovođenju zajedničkog plana ili namjere (naš kurziv).(iv)   U slučaju pomaganja i podržavanja, traženi eiement svijesti je znanje da djela koja čini pomagač i podržavalac pomažu počinjenju konkretnog krivičnog djela od strane glavnog počinioca. Nasuprot tome, u slučaju zajedničke namjere iii plana traži se više (tj. ili umišljaj da se počini krivično djelo ili umišljaj da se sprovede zajednički zločinački plan, pius predviđanje da će se vjerovatno počiniti krivična djela van zajedničke zločinačke namjere )Iz citiranog dijela presude Žalbenog vijeća (onog dijeia u kom se ističe da podrška mora imati značajnog učinka na izvršenje krivičnog djela) može se zapaziti kako odgovoriti na to da li se u konkretnom slučaju, koji nije zajednički zločinački plan, radi o pomaganju ili ne, predstavlja questio facti svakog konkretnog predmeta. No, nesumnjivo je da ako pomagač, što važi i za podstrekača, u ovim slučajevima svojim aktivnostima fizički uđe u samu radnju izvršenja međunarodnog krivičnog djela sa drugim izvršiocima, time postaje saizvršilac, s obzirom da je to najteži oblik učešća u ovakvom krivičnom djelu koji u sebi konzumira ostale oblike saučesništva.Donošenjem Rimskog statuta ICC učinjeni su značajni koraci na polju regulisanja instituta saučesništva u međunarodnom krivičnom djelu[187]. Ovaj institut uređen je u članu 25 stav 3 tač. (a) - (e) Statuta.U tački (a) raziikuju se tri oblika izvršilaštva: neposredno izvršilaštvo (izvršilac), saizvršilaštvo i posredno izvršilaštvo. Pri tome, u slučaju posrednog izvršioca ovaj odgovara za krivično djelo učinjeno na taj način bez obzira da li je neposredni izvršilac krivično odgovoran. Ovo je od naročitog značaja kod određenih međunarodnih krivičnih

63

Page 64: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

djela koja se mogu učiniti samo sa namjerom, kao što je slučaj sa krivičnim djelom genocida. Naime, za postojanje ovog krivičnog djela nužno je da njegov neposredni izvršiiac postupa sa namjerom da u potpunosti ili djelimično uništi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu. Medutim, moguće su situacije da određeno lice, koje ima ovakvu namjeru, ne preduzima samu ftzičku radnju iz ovog krivičnog djela već za to koristi neko drugo lice koje za tu namjeru ne zna niti ona kod njega postoji. U ovakvom slučaju to lice ne bi moglo odgovarati za genocid, jer mu nedostaje ova namjera, ali će zato za ovo krivično djelo kao posredni izvšilac odgovarati ono prvo lice koje se poslužilo licem koje je preduzelo samu fizičku radnju ubijanja, teških tjelesnih povreda ili drugih oblika ostvarenja krivičnog djela genocida.Tačkom (b) podstrekavanje je odredeno kao sljedeći oblik saučesništva, mada se u okviru ove tačke nalaze i radnje naredivanja i vrbovanja na izvršenje međunarodnog krivičnog djela. Kod ovog oblika saučesništva do krivične odgovornosti prema Statutu može doći za uspjelo podstrekavanje, koje postoji ako krivično djelo bude ne samo izvršeno već i pokušano. Od ovog pravila izuzetak je predviđen samo kod zločina genocida (tačka (e)), jer se u tom slučaju samo podstrekavanje kažnjava, bez obzira što nije došlo do izvršenja ili pokušaja izvršenja tog krivičnog djela. Dakle, u ovom slučaju može doći do krivične odgovornosti i za neuspjelo podstrekavanje.U tački (c) određeno je pomaganje, odnosno podržavanje, kao sljedeći oblik saučesništva. Ono se sastoji u doprinosu u izvršenju ili pokušaju izvršenja krivičnog djela, kako bi se učiniocu olakšala radnja izvršenja što, prema ovoj odredbi Statuta, uključuje obezbjeđivanje sredstava za izvršenje krivičnog djela. I u ovom slučaju krivična odgovornost pomagača postoji kako kod svršenog krivičnog djela, tako i u slučaju kada je došlo samo do pokušaja krivičnog djela.Poseban oblik saučesništva, koji poznaje Statut, propisan je u tački (d). On se sastoji u doprinošenju na bilo koji način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem izvrši ili pokuša da izvrši krivično djelo. Taj doprinos mora biti namjeran i treba ispunjavati jedan od alternativno postavljenih zahtjeva. Prvi zahtjev se odnosi na to da je namjerni doprinos učinjen s ciljem doprinošenja zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe kada takvo djelovanje ili svrha podrazumijevaju izvršenje krivičnog djela. Drugim zahtjevom se traži da ovo lice zna za namjeru grupe da izvrši zločin. U vezi sa ovim posljednjim oblikom saučesništva, ističe se da "bilo koja radnja može prerasti u radnju saučesništva u slučaju postojanja zajedničkog cilja", da ovo "podseća na stare i prevazidene subjektivne teorije u oblasti saučesništva", te da je "i sama odredba Statuta (je) formulisana tako da se ne pravi razlika izmedu osnovnih krivičnopravnih pojmova, pa će njeno tumačenje sasvim izvjesno zadavati probleme budućoj praksi ICC"[188]. Istina, u vezi sa ovom primjedbom treba reći kako se može očekivati da ICC u rješavanju ovih pitanja slijedi praksu i shvatanja medunarodnih ad hoc krivičnih tribunala na koje smo već ukazali.Vm - KRIVIČNA ODGOVORNOSTIOSNOVINJENOGISKLJUČENJA U MEĐUNARODNOM MATERIJALNOM KRIVIČNOM PRAVU

U ovom dijelu našu pažnju usmjerićemo na dva posebna pitanja. Jedno od njih odnosi se na sam pojam krivične odgovornosti i pitanja koja se postavljaju u vezi sa njegovim sadržajem[189]. Drugo pitanje se odnosi na institute koji predstavljaju osnove za isključenje krivične odgovornosti prema medunarodnom materijalnom krivičnom pravu[190]. U okviru ovog drugog pitanja govorićemo i o takvim institutima koji se u nacionalnom krivičnom pravu smatraju osnovima za isključenje postojanja krivičnog djela. Takvi instituti su nužna odbrana i krajnja nužda[191]. Medutim, u međunarodnom materijainom krivičnom pravu ovi instituti su osnov za isključenje krivične odgovornosti, pa je to razlog zbog kojih o njima govorimo u ovom dijelu rada. Izlaganje o svim ovim osnovima pratiće iješenja koja su o tome sadržana u Rimskom statutu ICC, pri čemu ćemo na odgovarajućim mjestima iznijeti i stavove međunarodnih adhoc krivičnih tribunala.8.1. Pojam i elementi krivične odgovornosti

64

Page 65: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Kada neko lice učini krivično djelo (pa i međunarodno krivično djelo), jedno od pitanja koje se neizbježno postavija je i to da li se samo na osnovu toga što je djeio objektivno učinjeno takvo lice može kazniti. S obzirom na to da je već odavno u vezi sa ovim pitanjem prihvaćena objektivno-subjektivna koncepcija krivičnog djela, nesumnjivo je da same realne radnje učinioca, koje su svojevrsna spoljna manifestacija unutrašnjih psihičkih procesa koji su se prije njihovog preduzimanja dešavali u njemu, nisu dovoljne da bi se učinilac mogao kazniti za učinjeno krivično djelo. Da bi se to moglo učiniti, neophodno je utvrditi kakav psihički odnos je učiniiac imao prema svom djelu. Međutim, i ovaj odnos pretpostavlja prethodno postojanje kod učinioca odgovarajućeg psihičkog stanja, koje podrazumijeva ispravnost njegovog psihičkog aparata. Naime, polazi se od toga da samo duševno zdrava iica mogu imati odgovarajući psihički odnos prema svojim postupcima. Dakle, krivična odgovornost ima dva elementa koji određuju sadržaj ovog pojma. Jedan od tih elemenata je psihičko stanje učinioca, a drugi je njegov psihički odnos prema učinjenom krivičnom djelu. Oba ova elementa vezana su za aktivnog subjekta krivičnog djela, zbog čega se može reći da je riječ o eiementima subjektivnog karaktera. Stoga se krivična odgovomost pojmovno može odrediti kao skup subjektivnih elemenata na strani učinioca krivičnog djela pomoću kojih se odreduju njegovo psihičko stanje i psihički odnos prema učinjenom krivičnom djelu. Ovako određen sadržaj krivične odgovornosti važi i u slučaju međunarodnog krivičnog djeia.Taj skup subjektivnih elemenata mora se nalaziti na strani lica u vrijeme izvršenja krivičnog djela i biti takvog kvaliteta da se za njega može reći da je bio u normalnom psihičkom stanju, na osnovu kojeg je mogao pravilno rasudivati i odlučivati, te postupati svjesno i voljno u odnosu na učinjeno krivično djelo. Na osnovu toga može se reći da se krivično odgovomim licem smatra ono lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bilo u normalnom psihičkom stanju koje mu je omogućavaio pravilno rasuđivanje i donošenje odiuka, te koje je svoje djelo preduzelo svjesno i voljno. Ovako odreden sadržaj pojma krivične odgovomosti govori nam kako u njemu postoje dva elementa. Jedan od njih se u teoriji krivičnog prava naziva uračunljivost, a drugi vinost.8.1.1. UračunljivostUračunljivost je osnov krivične odgovornosti, stub na kojem stoji ova vrsta ljudske odgovornosti. Bez uračunljivosti se ne može govoriti o psihičkom odnosu učinioca međunarodnog krivičnog djela prema svom djelu u konkretnom slučaju. Sadržinu uračunljivosti čini takvo psihičko stanje učinioca krivičnog djeia koje mu omogućuje da u konkretnoj situaciji praviino rasuđuje i upravija svojim postupcima. Ova sadržina, dakle, obuhvata dva eiementa od kojih se jedan naziva intelektualnim, a drugi voljnim ili voluntarističkim.Intelektualna moć kao elemenat uračunljivosti se najuopštenije određuje kao sposobnost čovjeka da pravilno misli (razmišlja), da u tom procesu donosi ispravne sudove i zaključke. U krivičnopravnom smislu ova moć se ogleda u sposobnosti učinioca da pravilno shvati značaj svojih postupaka (svog činjenja ili nečinjenja) i posljedica koje usljed tog ponašanja nastaju u realnom svijetu.Voluntaristička moć predstavlja sposobnost čovjeka da samostalno upravlja svojim postupcima, tj. da samostalno odlučuje kako će se u određenoj situaciji ponašati (da li će nešto činiti ili ne činiti). U krivičnopravnom smislu ova moć označava sposobnost učinioca da samostalno odlučuje o svom ponašanju u konkretnoj krivičnopravnoj situaciji. Ova sposobnost mu omogućuje da u toj situaciji samostalno donosi odluke o tome da li će preduzeti odredenu radnju iz bića nekog krivičnog djela ili će, pak, propustiti određeno činjenje na koje je inače obavezan prema nekom propisu. Kod voluntarističke moći, kako vidimo, veoma je važno da učinilac sam donosi odluke o svom ponašanju. On to, dakle, ne čini nesvjesno ili slučajno, niti pod uticajem neke prinude spolja.Između intelektualne i voluntarističke moći, kao elemenata uračunljivosti, postoji veza jer je intelektualna moć preduslov postojanja voluntarističke moći. Ta veza je dvostruka. Ona se najprije ogleda u tome što se u situaciji u kojoj lice (učinilac) nije sposobno da samostalno

65

Page 66: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

rasuduje, ne može reći da može samostalno odlučivati o svojim postupcima. Međutim, moguća je i obrnuta situacija u kojoj je lice (učinilac krivičnog djela) bilo sposobno da ispravno misli o svojim postupcima (da ima tačnu predstavu o njima) i da je svjesno stvarnog značaja onog što čini, ali da uprkos tome ne može da kontroliše svoje ponašanje, jer nema moć odlučivanja. Takve situacije postoje, na primjer, kod učinilaca koji imaju bolesni hiper-seksualni nagon ili kod kleptomana. U bilo kojoj od ove dvije situacije, izostanak jedne od pomenutih moći učinioca isključuje njegovu uračunljivost. lmajući u vidu da vinost predstavlja psihički odnos učinioca krivičnog djela prema svom djelu, uračunljivost predstavlja njen osnov jer se samo za lica koja su prethodno mogla da rasuduju o svom ponašanju i da samostaino odlučuju o svojim radnjama može reći da su vino postupaia u odnosu na djelo.Uračunljivost se pretpostavlja, jer se polazi od toga da je najveći broj ljudi duševno zdrav, pri čemu se ova pretpostavka uspostavlja u odnosu na odredenu starosnu dob. Ova pretpostavka za posljedicu ima to da se u krivičnom zakonodavstvu ne određuje pojam uračunljivosti, tj. ne odreduje se šta jeste uračunljivost, već šta ona nije. Na ovaj način je postupljeno i u Rimskom statutu ICC. Naime, ovaj statut uspostavlja nadležnost ICC u odnosu na sva lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 18 godina čime, na posredan način, polazi od navedene pretpostavke da su sva lica od te starosne dobi sposobna za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima (da su uračunljiva). No, kako se radi o oborivoj pretpostavci, Statut u članu 31 stav 1 tačka (a) propisuje da nije krivično odgovorno lice ako u vrijeme izvršenja krivičnog djela iz nadležnosti ICC "pati od duševne bolesti ili nedostatka koji razara sposobnost tog lica da procjenjuje nezakonitost ili narav svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljilo zakonskim uslovima".Iz navedene odredbe Statuta proizilazi da se neuračunljivost može manifestovati u dva oblika. Prvi se ogleda u nesposobnosti učinioca da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog djela, a drugi u njegovoj nesposobnosti da kontroliše svoje ponašanje. I u jednom i u drugom slučaju uzrok te nesposobnosti mora biti u duševnoj bolesti ili u duševnom nedostatku na strani učinioca. Duševna bolest ili nedostatak predstavlja biološki osnov neuračunljivosti, dok nesposobnost upravljanja svojim ponašanjem, predstavlja psihološki osnov neuračunljivosti.Neuračunljivost se u svakom konkretnom slučaju utvrduje u odnosu na vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela i u tome nezamjenjivu ulogu imaju vještaci odgovarajuće medicinske struke, s obzirom na to da se radi o pitanjima iz domena medicinskih nauka. Istina, neuračunljivost predstavlja pravno pitanje o kojem u konkretnom slučaju odluku donosi sud, ali pravilnu odluku o tome on ne može donijeti bez angažovanja odgovarajućih vještaka.Krivičnopravni značaj neuračunljivosti ogleda se u tome što učinilac međunarodnog krivičnog djela na čijoj strani je utvrđena neuračunljivost nije krivično odgovoran za to krivično djelo. Dakle, takav učinilac ne može se oglasiti krivim, već se oslobađa od optužbe zbog nepostojanja krivične odgovornosti. Takvom učiniocu se ne izriču ni mjere bezbjednosti (npr. obavezno iiječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno na slobodi), s obzirom na to da Rimski statut ICC ne propisuje mogućnost izricanja ovih krivičnih sankcija.8.1.1.1. Bitno smanjena uračunljivostImajući u vidu da između uračunljivosti i neuračunljivosti postoji prelazno stanje u kojem postoji duševna poremećenost takvog stepena koja, istina, ne isključuje u potpunosti uračunljivost nego je samo umanjuje, postavlja se pitanje njenog značaja u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu. U domaćem zakonodavstvu za ovo stanje upotrebljava se izraz bitno smanjena uračunljivost, dok se u stranoj teoriji i judikaturi upotrebljava izraz smanjena uračunljivost (diminished responsibility). Ovaj oblik ne propisuje Rimski statut ICC, ali to, smatramo, ne znači da se on ne treba uzeti u obzir u određenom slučaju u kom bude utvrđen. U literaturi o ovom pitanju, a vezano za ICTY, ističe se kako smanjena

66

Page 67: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

uračunljivost ne oslobađa od krivične odgovornosti ali se može uzeti u obzir kao osnov za ublažavanje kazne[192]. U predmetu protiv optuženog Esada Landže ICTY je odbio pozivanje odbrane na smanjenu uračunljivost optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Kao razloge za ovaj stav Pretresno vijeće II Tribunaia je istakio da:" ...nije ubijedeno u osnovanost odbrane smanjenom uračunljivošću kakav se zagovara u prilog Esada Landže. Odbrana ne tvrdi da je u relevantnom periodu Esad Landžo bio nesposoban da razlikuje dobro i zlo. Iako svjedočenja vještaka idu u prilog tome da je g. Landžo patio od poremećaja ličnosti, dokazi koji se odnose na njegovu nesposobnost da kontroliše svoje fizičke postupke iz razloga duševne poremećenosti nisu nipošto zadovoljavajući. Štaviše, Pretresno vijeće smatra da je uprkos svom poremećaju ličnosti Esad Landžo bio itekako sposoban da kontroliše svoje postupke"[193].Iz citiranog dijela presude može se zaključiti kako Pretresno vijeće ne isključuje mogućnost postojanja smanjene uračunljivosti kod međunarodnih krivičnih djeia, mada je u konkretnom slučaju smatralo da se ovaj institut o odnosu na optuženo lice nije mogao primijeniti. Posebno je pitanje kako u takvim situacijama primijeniti ovaj institut, s obzirom na to da ni Statut ICTY, kao ni Rimski statut ne sadrži odredbe o smanjenoj uračunljivosti. U tom smislu značajan je onaj dio pomenute presude u kom Pretresno vijeće govori o tome na koje izvore se poziva u razmatranju ovog pitanja u konkretnom slučaju. S tim u vezi se kaže:"Čvrsto je uvriježeno da tumačenje članova Statuta i odredbi Pravilnika treba započeti podsjećanjem na opšte principe tumačenja koji su kodifikovani u članu 31 Bečke konvencije o ugovomom pravu. Takođe, kao što je ranije obrazloženo, prihvatljivo je oslanjanje na pravila tumačenja iz nacionalnih pravnih sistema gdje god se ona mogu primijeniti, a da se, pri tom, ostane u okviru opštih principa prava. Međutim, gdje god su nacionalna pravila tumačenja u neskladu s običnim jezikom Statuta i Pravilnika i njihovim ciljem i svrhom, primjena nacionalnih pravila postaje irelevantna (naš kurziv). U predmetnom slučaju, kad pojam nije definisan u Statutu ICTYt ali je jasno definisan i artikulisan u odredbama više nacionalnih pravnih sistema, i to na više načina, očito je dopustivo pribjegavati ta/cvim nacionalnim pravnim sistemima (naš kurziv) radi razjašnjenja pojma koji je dat u Pravilniku.Odbrana smanjenom uračunljivošću priznata je u različitim oblicima, sa različitim pravnim posljedicama, u mnogim nacionalnim pravnim sistemima. Uglavnom, podiiježe raznim ograničenjima i ne pruža optuženom potpunu zaštitu od krivičnih posljedica njegovih krivičnih djela. U nekim državama naprosto se smanjuje težina krivičnog djela kojom se može teretiti optuženi koji se poziva na takvu odbranu. Na primjer, u Engleskoj i Velsu licu za koje se ustanovi da mu je smanjena uračunljivost, ne može se suditi za ubistvo nego se mora izjasniti krivim za ubistvo na mah. U nekim evropskim zemljama lice koje pati od takvog poremećaja time stiče uslove za ublažavanje kazne"[194].Iz citiranog slučaja može se uočiti kako Pretresno vijeće ukazuje da smanjena uračunljivost učinioca međunarodnog krivičnog djela može biti od uticaja na presuđenje određene krivične stvari, i to na dvojak način. Ona, naime, može biti razlog da se njegovo ponašanje pravno kvalifikuje kao blaže krivično djelo (ako se prihvate sistemi Engleske i Velsa) ili, pak, tako što se uzima u obzir kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne (kao u slučajevima Francuske, Njemačke, Italije, Južnoafričke Republike). No, u svakom slučaju ova uračunljivost ne dovodi do isključenja krivične odgovornosti.Prema članu 145 stav 2 tačka (a) alineja (i) Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC, bitno smanjena uračunljivost uzima se u obzir kao posebna olakšavajuća okolnost.8.1.1.2. Krivična odgovornost po osnovu actiones liberae in causaNeuračunljivost učinioca u vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela najčešće nastupa usljed određene duševne bolesti. Medutim, u stanje neuračunljivosti učinilac se može dovesti i svojim aktivnostima, i to najčešće upotrebom alkohola ili droga. U ovom slučaju primjenom opštih pravila o neuračunljivosti takvo lice bi se smatralo krivično

67

Page 68: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

neodgovomim, ali razlozi kriminalnopolitičke prirode nalažu da se to pravilo ne može uvijek primijeniti. Naime, moguće su situacije u kojima se učinilac krivičnog djela, prije nego što će ga učiniti, upotrebom alkohola ili droga dovede u stanje neuračunljivosti. Omogućiti i takvom licu pozivanje na neuračnljivost, svakako ne bi bilo kriminalnopolitički opravdano. Zbog toga su i u Rimskom statutu ICC, po ugledu na nacionalna zakonodavstva, usvojena pravila o krivičnoj odgovornosti ovakvih učinilaca međunarodnih krivičnih djela. Ova pravila u teoriji krivičnog prava nazivaju se actiones liberae in causa. Članom 31 stav 1 tačka (b) Rimskog statuta propisano je da lice nije krivično odgovorno ako u vrijeme izvršenja krivičnog djela "stanje opijenosti razara sposobnost tog lica da procijeni nezakonitost ili prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljilo zakonskim uslovima, osim ako je opijenost bila dobrovoljna pod okolnostima pod kojima je lice znalo ili prenebreglo opasnost da će usljed opijenosti vjerovatno izvršiti djelo koje predstavlja krivično djelo iz nadležnosti Suda".Kako vidimo, Statut u osnovi dozvoljava mogućnost pozivanja na ovaj osnov isključenja krivične odgovornosti učiniocu međunarodnog krivičnog djela ako je stanje opijenosti razorilo njegovu sposobnost da shvati nezakonitost ili prirodu svog djela ili, pak, da upravlja svojim postupcima. Međutim, ovaj osnov neće dovesti do krivične neodgovornosti onog lica koje se dobrovoljno dovelo u takvo stanje, i to u okolnostima pod kojima je znalo ili prenebreglo da će u u tom stanju učiniti krivično djelo. Pri tome je dovoljno da je to lice znalo da će vjerovatno (dakle, ne i izvjesno) u takvom stanju učiniti neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC.8.1.2. VinostKada se za određeno lice utvrdi da je u vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela bilo uračunljivo, tj. da je biio sposobno da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, to još nije dovoijno da bi se mogio oglasiti krivično odgovomim. Za tako nešto zahtijeva se prethodno utvrđivanje psihičkog odnosa učinioca prema svom djelu. Ovaj psihički odnos, iako ga izražavamo riječima u jednini, predstavlja u stvari svijest i volju učinioca. Zbog toga se radi o skupu psihičkih odnosa, izraženih kroz svijest i volju učinioca u odnosu na svoje djelo. Ovaj skup se u teoriji krivičnog prava naziva vinost, koja se u medunarodnom krivičnom pravu označava izrazom mens rea. Vidimo kako i u slučaju vinosti ovaj pojam sadržajno čine svijest i volja, kao i u siučaju uračunljivosti. Zbog toga se može postaviti pitanje u čemu je onda razlika između njih. Ova razlika se ogleda u tome što se kod uračunljivosti utvrduje da 1 i je učinilac bio uopšte sposoban da shvati značaj svog djela, odnosno da li je uopšte mogao da upravija svojim postupcima, dok se kod vinosti utvrđuje da li je učinilac bio svjestan određenog krivičnog djela i da li je to djelo htio. Kao i u slučaju uračunljivosti, i kod vinosti se ona mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju jer se u slučaju odsutnosti nekog od njenih oblika kojim se može izvršiti određeno medunarodno krivično djelo, ne može uspostaviti krivična odgovomost lica kojem se to djeio stavlja na teret.I u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu postoje dva oblika vinosti: umišljaj i nehat. O njima govorimo u nastavku.8.1.2.1. UmišljajOvaj oblik vinosti ima dva elementa koji se mogu označiti kao intelektualni i voluntaristički. Inteiektualni element predstavlja svijest učinioca o svom djelu. Učinilac je, dakle, kod ovog oblika vinosti u intelektualnom smisiu svjestan djela koje preduzima. Medutim, za postojanje umišljaja neophodno je da kod učinioca krivičnog djela postoji i voljni elemenat. Ovaj elemenat može se ogledati u htijenju tog djela ili u svijesti učinioca da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica i njegovom pristajanju na njeno nastupanje. Imajući u vidu ta dva oblika volje kod učinioca, umišljaj može biti direktni i eventualni.Direktni umišljaj postoji u situaciji kada je učinilac svjestan svog djela i hoće njegovo izvršenje, a eventualni umišljaj znači da je učinilac svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa i pored toga pristaje na njeno

68

Page 69: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nastupanje. I jednom i drugom obliku umišljaja zajedničko je to što je učinilac u oba slučaja svjestan svog djela, ali se razlika između njih ogleda u stepenu saglasnosti sa nastupanjem zabranjene posijedice. Kod direktnog umišijaja učinilac hoće njeno nastupanje, dok kod eventuainog umišljaja pristaje na zabranjenu posljedicu. Razgraničenje ne samo između ova dva oblika odnosa učinioca prema posljedici krivičnog djela, već i između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata, vrši se pomoću tzv. Frankove formule (Rajnhard Frank). Suština ove formule svodi se na to da pristajanje na posljedicu postoji u situaciji kada se učinilac krivičnog djela ne bi uzdržao od radnje izvršenja i da je posljedicu tog djela predvidio kao izvjesnu (sigurnu).Kod direktnog i eventualnog umišljaja učinilac je, kako smo rekli, svjestan svog djela, pa se s tim u vezi postavlja pitanje šta ova svijest treba da obuhvata. Ta svijest treba da obuhvata sva obilježja krivičnog djeia o kojem se radi u konkretnom slučaju. Ova obilježja mogu biti različita, zavisno od toga o kom krivičnom djelu je riječ, ali u svakom slučaju to trebaju biti ona obilježja sadržana u zakonskom biću krivičnog djela koje se učiniocu stavija na teret. Pored toga, u obilježjima nekih međunarodnih krivičnih djela traži se da učinilac ima znanje o određenim okolnostima ili posljedicama. To je, na primjer, slučaj sa krivičnim djelom zločina protiv čovječnosti iz člana 7 Rimskog statuta ICC. Naime, biće ovog krivičnog djela, koje se može učiniti kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada protiv bilo kog civilnog stanovništva, traži da učinilac ovog zločina zna za takav napad. Ili, kod krivičnog djela ratnog zločina iz člana 8 stav 2 tačka (b) alineja (iv) Rimskog statuta, koje, prema tekstu Statuta, predstavlja namjeran napad, traži se da njegov učinilac ima znanje da će takav napad biti popraćen gubitkom života ili povredama civila ili oštećenjem civilnih objekata ili da će prouzrokovati rasprostranjenu, dugoročnu i tešku štetu prirodnoj okolini, te da bi ovi postupci bili očigledno pretjerani u odnosu na predviđenu konkretnu i neposrednu ukupnu vojnu prednost. U ovakvim situacijama umišljaj učinioca treba obuhvatati i njegovo znanje o navedenim okolnostima, odnosno posljedicama, pri čemu teret dokazivanja u tom pravcu leži na tužiocu. U vezi sa znanjem tih okoinosti, treba reći da to znanje, kako se ističe, "ne znači spoznaju pravne ocene tih okolnosti. Ono samo ukazuje na shvatanje okolnosti koje predviđa neko konkretno medunarodno pravilo. Međunarodno pravo, kao ni najveći broj nacionalnih pravnih sistema, ne zahtijeva spoznaju o nezakonitosti neke radnje da bi ta radnja predstavljala medunarodni zločin...Međunarodno pravo jedino uzima u obzir poznavanje ili nepoznavanje prava kada je dopuštena odbrana na osnovu greške u poznavanju prava - jer je pravo o nekom posebnom pitanju neizvjesno i nejasno. Drugim riječima, ako se tom subjektivnom elementu ne pridruži i objektivno stanje prava, tj. njegova neizvjesnost - međunarodno pravo subjektivnoj spoznaji izvršioca o pravu ne pridaje značaj"[195].U slučaju nekih međunarodnih krivičnih djela njihovo zakonsko biće zahtijeva postojanje određene namjere kod učinioca u vrijeme izvršenja krivičnih djela. Tipičan primjer ovakvog krivičnog djela je zločin genocida. Prema članu 6 Rimskog statuta, za postojanje ovog zločina traži se namjera učinioca da u potpunosti ili djelimično uništi određenu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu. U vezi sa pojmom namjere u teoriji se ističe da je on "usko vezan sa pojmom cilja. Cilj je spoljni (izvan ličnosti), objektivni fizički fenomen, koji se kao predstava odražava u svijesti čovjeka. Ukoliko predstava o cilju djeluje kao motiv za preduzimanje izvjesne radnje - tada postoji namjera, kao jedan isključivo psihički fenomen. S namjerom postupa ono lice koje pod dejstvom predstave o cilju preduzima radnju da bi ostvarilo cilj"[196]. Ovako određen pojam namjere važi i u slučaju onih medunarodnih krivičnih djela kod kojih je namjera jedan od elemenata iz njihovog zakonskog bića.Kod najvećeg broja međunarodnih krivičnih djela direktan umišljaj je uslov za njihovo postojanje, mada se ne može isključiti i mogućnost eventualnog umišljaja u određenim situacijama. Na ovakav zaključak upućuje i Rimski statut ICC. Naime, prema članu 30 stav 1 Statuta, "ako nije drukčije predviđeno (naš kurziv), lice je krivično odgovorno i podliježe kazni za zločin iz nadležnosti suda samo ako su materijalni elementi izvršeni sa namjerom i znanjem." Pri tome, namjera postoji:

69

Page 70: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

"(a) u odnosu na djelo, kada lice ima namjeru da izvrši djelo;(b) u odnosu na posljedicu, kada lice ima namjeru da prouzrokuje tu posljedicu ili je svjesno da će do nje doći pri uobičajenom toku stvari".Kako vidimo, Statut zahtijeva postojanje i namjere i znanja kod učinioca prilikom izvršenja nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC, a to su, prije svega, elementi direktnog umišljaja. Pri tome je čianom 30 stav 3 Statuta znanje određeno kao "svijest da postoje okolnosti ili da će pri uobičajenom toku stvari doći do posljedice". Međutim, od ovog pravila dopušta se izuzetak, na šta upućuje onaj dio ranije citirane odredbe Statuta koji glasi: "Ako nije drukčije predviđeno...". To znači da su prema Statutu moguće i situacije u kojima se krivična odgovornost učinioca temelji na njegovom eventualnom umišljaju, odnosno nehatu. Takve situacije su moguće kod komandne odgovornosti, jer Statut u članu 28 predviđa krivičnu odgovornost vojnih komandanata ili lica koja su stvamo djelovala u tom svojstvu, za nepropisno kontrolisanje i nadzor svojih snaga i u slučaju svjesnog prenebregavanja obavještenja koja su jasno ukazivala da podredeni izvršavaju ili će izvršiti krivična djela, odnosno ako komandanti nisu znali da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela, iako su usljed okolnosti u to vrijeme trebali da znaju za to.8.1.2.2. NehatDrugi oblik vinosti je nehat koji je, u odnosu na umišljaj, blaži oblik vinosti. I kod nehata učinilac krivičnog djela ima određeni psihički odnos prema djelu koji se može izražavati na dva načina. Učinilac je u prvom slučaju svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali olako drži da će je moći spriječiti ili da ona uopšte neće nastupiti. Ovdje se radi o svjesnom nehatu. U drugom slučaju učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, ali je prema okolnostima konkretnog siučaja i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan takve mogućnosti. Ovakav nehat naziva se nesvjesnim nehatom.Svjesni nehat se približava umišljaju po tome što je i u jednom i u drugom slučaju učinilac krivičnog djela svjestan svog djela. Dakle, i umišljaj i svjesni nehat imaju zajednički intelektualni elemenat, ali se razlikuju u odnosu na voljni elemenat jer kod svjesnog nehata učinilac niti hoće niti pristaje na nastupanje zabranjene posljedice. Za razliku od svjesnog nehata, nesvjesni nehat se od umišljaja razlikuje kako po intelektualnom tako i po voljnom eiementu. Naime, kod ovog nehata učinilac nije svjestan svog djela, neće njegovu posljedicu niti pristaje na njeno nastupanje. Međutim, nesvjesni nehat u svojoj sadržini ima ne samo elemente koji negiraju postojanje svijesti i volje kod učinioca, već i jedan pozitivni elemenat koji pravni poredak stavlja pred učinioca. On se sastoji u zahtjevu upravljenom prema učiniocu na osnovu kojeg je, prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima, bio dužan i mogao biti svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, a to znači i obilježja iz zakonskog bića krivičnog djela koje je učinio.Pored ovih oblika nehata, u teoriji se kao poseban oblik navodi profesionalni nehat. Ovaj oblik nehata se veže za odredena ljudska zanimanja (profesije) kod kojih se od lica koja ih obavljaju traži pažljivije postupanje nego što bi se u istoj situaciji tražilo od drugih ljudi koji se ne bave tom profesijom. U sudskoj praksi profesionalni nehat može se uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela.

U vezi sa svjesnim i nesvjesnim nehatom, u međunarodnom krivičnom pravu navodi se da postojanje "nesvjesnog nehata obično nije dovoljno da bi postojala pojedinačna krivična odgovornost", te da "s obzirom na samu prirodu međunarodnih ziočina (koji su uvijek teški napadi na osnovne vrijednosti), nehat u međunarodnom krivičnom pravu predstavlja standard za mjerenje odgovornosti samo kada dostigne prag teškog ili svjesnog nehata (culpa gravis)"[197]. Međutim, smatramo kako iz odredbi Rimskog statuta proizilazi mogućnost komandne odgovornosti i po osnovu nesvjesnog nehata, na koji zaključak naročito ukazuje onaj dio odredbe Statuta u kome se od pretpostavljenog lica zahtijeva da je „...trebalo da zna da snage izvršavaju ili će izvršiti ta krivična djela...".Ranije smo ukazali kako Rimski statut ICC predviđa mogućnost krivične odgovornosti po

70

Page 71: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

osnovu nehata vojnih komandanata ili lica koja stvarno djeluju u tom svojstvu. Ta mogućnost propisana je u članu 28 stav 1 tačka (a) alineja (i) Statuta i u dijelu koji se odnosi na nehat glasi:"Pored drugih osnova krivične odgovornosti prema ovom statutu za krivična djela iz nadležnosti Suda:(a) vojni zapovjednik ili lice koje stvarno djeluje kao vojni zapovjednik krivično je odgovorno za krivična djela iz nadležnosti Suda koje su počinile snage pod njegovom stvarnom komandom i nadzorom, odnosno stvarnom vlašću i nadzorom zato što nisu propisno kontrolisali te snage:(i)   ako su taj vojni zapovjednik ili lice... usljed okolnosti u to vrijeme trebalo da znaju da snage izvršavaju ili će izvršiti ta krivična djela i(ii)  ako taj vojni zapovjednik ili lice nisu preduzeli sve potrebne i razumne mjere u svojoj moći da spriječe ili suzbiju njihovo izvršenje ili stvar predaju nadležnim organima radi istrage i gonjenja."U ovakvim situacijama se od komandanta "traži da sazna i provjeri neophodne informacije potrebne za praćenje ponašanja potčinjenih. Ako ne postupa po tim standardima ponašanja, onda je riječ o svjesnom nehatu"[198], koji predstavlja osnov za krivičnu odgovornost tih lica, mada citirana odredba, kako smo naprijed rekli, pruža osnov za uspostavljanje njihove krivične odgovornosti i po osnovu nesvjesnog nehata. Naravno, u takvim situacijama mora se voditi računa ne samo o psihičkom odnosu tih lica prema ovoj svojoj dužnosti, već i o njihovom odnosu prema krajnjim posljedicama koje su usljed tih propusta nastupile. Naime, ako dokazi s tim u vezi ukazuju da je ponašanje vojnog komandanta išlo u pravcu njegovog saglašavanja (pristajanja) sa krajnjim posljedicama (npr. ubistvima ratnih zarobljenika), onda se ne bi moglo raditi o nehatu već o eventuainom umišljaju.8.2. Ostali osnovi isključenja krivične odgovornostiPrethodno izlaganje pokazalo je kako se kao osnovi isključenja krivične odgovornosti za medunarodno krivično djelo mogu pojaviti neuračunljivost njegovog učinioca, kao i posebna situacija vezana za institut actiones liberae in causa. Naime, kod ovog instituta do isključenja krivične odgovornosti može doći samo u slučaju opijenosti koja nije bila dobrovoljna i koja je razorila sposobnost takvog lica da procijeni nezakonitost ili prirodu svog djela ili njegovu sposobnost da upravlja svojim postupcima. No, pored ovih, Rimski statut ICC propisuje još neke osnove isključenja krivične odgovornosti o kojima govorimo u nastavku.8.2.1. Nužna odbranaOvaj krivičnopravni institut propisan je u članu 31 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta. Iz te odredbe Statuta proizilazi da nužna odbrana postoji ako lice "postupa razložno da bi odbranilo sebe ili drugo lice iii, u slučaju ratnih zločina, da bi odbranilo imovinu koja je bitna za opstanak tog lica ili drugog lica iii imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od neposredne i nezakonite upotrebe sile na način srazmjeran stepenu opasnosti koja prijeti tom ili drugom licu ili zaštićenoj imovini."Da bi se ovaj institut mogao primijeniti, potrebno je, kako vidimo, da u svakom konkretnom slučaju bude ispunjeno nekoiiko uslova, pri čemu treba razlikovati slučajeve ratnih zločina od ostaiih slučajeva. Kao i kod nužne odbrane prema nacionalnom krivičnom zakonodavstvu, navedeni uslovi mogu se podijeiiti u dvije grupe. Prvu od njih čine uslovi na strani napadnutog lica (uslovi odbrane), a drugu uslovi koji moraju postojati na strani napadača (uslovi napada).Uslovi koji moraju postojati na strani napadača (usiovi napada) su:(1)   Potrebno je, najprije, da postoji napad, pod kojim se može smatrati svaka radnja upravljena na povredu života ili tijela, a u slučaju ratnih zločina i napad na imovinu koja je bitna za opstanak napadnutog ili nekog trećeg lica ili na imovinu koja je bitna za ostvarenje vojnog zadatka. Šta predstavlja imovinu bitnu za opstanak nekog lica, odnosno za ostvarenje vojnog zadatka, predstavlja faktičko pitanje na koje se odgovor treba dati u

71

Page 72: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

svakom konkretnom slučaju, zavisno od svih okoinosti tog slučaja.(2)  Napadač može biti samo čovjek, jer se u slučaju ugrožavanja putem prirodne sile ili od strane životinje, može raditi o opasnosti kao elementu krajnje nužde.(3)   Iako Statut u citiranoj odredbi govori o nezakonitoj upotrebi sile, očito je da se misli na protivpravnost napada kao elementa nužne odbrane.(4)  Napad mora biti stvaran i neposredan, pri čemu se neposrednim napadom može smatrati i onaj koji neposredno predstoji, tj. situacija u kojoj napadnuti svakog trenutka može očekivati da će biti napadnut. U slučaju da napadnuti pogrešno smatra da je napadnut, odnosno da mu prijeti neposredna opasnost od napada, može da se, kako se ističe, "poziva na stvamu zabludu u skladu sa odredbom člana 32 Statuta"[199].Uslovi koji prema citiranoj odredbi Statuta moraju postojati na strani napadnutog (uslovi odbrane) su:(1)   Odbrana napadnutog mora se sastojati u odbijanju napada od njega ili nekog drugog lica, odnosno, u slučaju ratnih zločina, u odbijanju napada na imovinu koja je bitna za opstanak napadnutog lica ili nekog drugog lica ili na imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka. Tom prilikom napadnuti povređuje napadača, ali to čini kako bi odbio njegov napad.(2)   Odbijanje napada mora biti usmjereno protiv napadača, s tim što će ovaj uslov postojati ako lice koje se brani tom prilikom napada bilo koje dobro napadača kako bi odbilo njegov napad.(3)  Neophodno je da postoji istovremenost između napada i odbrane, što će biti kako u slučaju kada je napad započeo tako i kada on neposredno predstoji. Kada je napad odbijen ili je usljed drugih razloga prestao, pa napadnuti nakon toga i dalje djeiuje protiv napadača, takve njegove djelatnosti ne bi se mogle smatrati nužnom odbranom.(4)   Mora postojati srazmjernost između napada i odbrane, pri čemu se postojanje srazmjere procjenjuje u svakom konkretnom slučaju prema stepenu opasnosti koja je prijetila napadnutom.Ukoliko su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uslovi, lice koje se poziva na ovaj institut nije krivično odgovomo (član 31 stav 1 Statuta). Međutim, to što je lice učestvovalo u odbrambenim dejstvima svojih snaga, samo po sebi, ne isključuje njegovu krivičnu odgovornost. Ova odredba sadržana je u drugoj rečenici tačke (d) člana 31 Statuta, a kao razlog za nju iznosi se potreba da se ne miješa "nužna odbrana sa kolektivnom odbranom u defanzivnoj vojnoj operaciji"[200]. Pored ovog razloga, korisno je iznijeti i još jedan na koji, u vezi sa nužnom odbranom inače, ukazuje Kaseze. U stvari, ovaj autor se poziva na odluku Pretresnog vijeća ICTY u predmetu Kordić i Čerkez. S tim u vezi, Kaseze, najprije, ukazuje da se nužna odbrana po međunarodnom krivičnom pravu "ne smije pobrkati sa samoodbranom po medunarodnom javnom pravu", jer se ova potonja "odnosi na postupke država i njima sličnih entiteta", dok se nužna odbrana po međunarodnom krivičnom pravu (koju ovaj autor naziva samoodbranom - SelfDefence) "odnosi na postupke pojedinaca prema drugim pojedincima". Ukazavši na ovu razliku, Kaseze ističe da se ove dvije odbrane dosta često brkaju, pa kao primjer iznosi slučaj u pomenutom predmetu u kom je advokat odbrane "tvrdio da su bosanski Hrvati ušli u oružanu borbu pod vođstvom dva optužena, postupajući u samoodbrani, reagujući na agresivnu politiku bosanskih Muslimana. Pretresno veće ICTY je s pravom odbacilo ovu argumentaciju, navodeći da vojne operacije vođene u samoodbrani nisu po međunarodnom humanitarnom pravu predviđene kao osnov za isključenje protivpravnosti"[201]. Pored toga što govori o potrebi razlikovanja nužne odbrane od samoodbrane po medunarodnom javnom pravu, ovaj stav ICTY na posredan način nam pokazuje kako taj tribunal nužnu odbranu smatra osnovom za isključenje protivpravnosti, dok je ona prema Rimskom statutu osnov isključenja krivične odgovornosti.U vezi sa samoodbranom treba napomenuti i to da se na nju, prema međunarodnom javnom pravu, ne može pozivati u slučajevima agresije jedne države na drugu. U ovim slučajevima pozivanje na samoodbranu nije dozvoljeno kako pojedincima, tako ni

72

Page 73: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

državama koje su agresori[202].8.2.2. Krajnja nužda i prinudaNavedeni instituti, kao osnov za oslobađanje od krivične odgovornosti, propisani su u članu 31 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta. Prema toj odredbi, učinilac nije krivično odgovoran ako u vrijeme izvršenja djela "postupak koji, prema navodima, predstavlja krivično djelo iz nadležnosti Suda, proizilazi iz prinude kao posljedice prijetnje neposredno predstojećom smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tjelesnom povredom tog ili drugog lica, te lice postupa na neophodan i razložan način da bi izbjeglo tu prijetnju ukoliko ne namjerava da uzrokuje veću štetu od one koju želi da izbjegne. Takva prijetnja može poteći:(i)  od drugih lica ili(ii)  od drugih okolnosti van kontrole tog lica."Kada se pažljivo čita citirana odredba Statuta, ne može se izbjeći utisak da se u njoj prepliću elementi prinude i krajnje nužde i da je to, kako se ističe, učinjeno na način "da se te dvije situacije ne mogu jasno razlikovati"[203]. lz ove odredbe se vidi da je pozivanje na nju u konkretnom slučaju moguće ako je ispunjeno nekoliko uslova koji se mogu svrstati u dvije grupe.Prvu grupu čine uslovi koji moraju postojati na strani lica koje se poziva na ovaj institut (lice kojem se prijeti), dok drugu grupu čine uslovi koji postoje na strani lica ili određenih okolnosti od kojih potiče ova prijetnja. Prijetnja koja je usmjerena prema određenom licu mora biti neposredna i takvog kvaliteta da dovodi do smrti, trajne ili neposredne ozbiljne tjeiesne povrede tog ili drugog lica. Dakle, ova prijetnja može biti usmjerena na život ili tijelo tog ili drugog lica, a ne i protiv drugog pravnog dobra. Lice koje otklanja ovakvu prijetnju, pri tome, mora djelovati razumno, njegovo postupanje mora biti na način koji mu je neophodan da bi otklonio prijetnju, tj. treba da se radi o načinu koji mu je u datoj situaciji bio jedino na raspolaganju. Najzad, uslov za primjenu ovog instituta je da lice koje otklanja opasnost od sebe ili drugog lica nema namjeru da nanese veću štetu od one koja je njemu ili drugom licu prijetila. Ovdje je, kako se s pravom ističe, "presudan subjektivni, a ne objektivni kriterijum koji je inače uobičajen kod krajnje nužde"[204]. O prinudi bi se radilo ako prijetnja potiče od nekog lica, dok bi krajnja nužda postojala ako opasnost potiče od okolnosti van kontrole lica prema kojem je upravljena[205].U praksi ICTY pitanje mogućnosti primjene ovog instituta postavilo se u slučaju optuženog Dražena Erdemovića. Žalbeno vijeće ovog tribunala imalo je podijeljene stavove oko toga da li ovaj institut može biti osnov za potpunu odbranu (u smislu oslobađanja od krivične odgovornosti) ili se može uzeti kao okoinost prilikom odiučivanja o kazni u slučaju kada je optuženo iice, koje se poziva na prinudu, radnjom izvršenja lišilo života druga lica. U nastavku ćemo, najprije, iznijeti neke stavove iz odluke većine članova Žalbenog vijeća o tome, a zatim i izdvojeno mišljenje čiana tog vijeća, sudije Kasezea. Pri tome, treba imati u vidu da ovaj tribunal ne primjenjuje Rimski statut, već Statut ICTY.Prije nego što će iznijeti svoj stav o ovim pitanjima, većina članova Žalbenog vijeća je izvršila analizu pravnih sistema više zemalja, nakon čega ističe:"88 Nakon gornjeg pregleda pravnih izvora u različitim pravnim sistemima i istraživanja raziičitih poiitičkih obzira koja moramo da imamo u vidu, zauzimamo stav da prinuda ne može, prema međunarodnom pravu, da predstavlja potpunu odbranu za vojnika optuženog za zločine protiv čovječnosti ili za ratne zločine koji uključuju oduzimanje nevinih života. Mi to činimo imajući u vidu obavezu koja nam je postavljena Statutom da obezbijedimo da međunarodno humanitarno pravo, koje se bavi zaštitom čovječanstva, ni na koji način nije ugroženo"[206].Suprotno ovom stavu većine članova Žalbenog vijeća, sudija Kaseze, pozivajući se na praksu nekih sudova od ranije, u svom izdvojenom mišljenju, izmedu ostalog, navodi sljedeće:

"43 [...] Medutim, tamo gdje se optuženi teretio za učešće u kolektivnom ubijanju, koje bi bilo sprovedeno bez obzira na njegovo učešće, odbrana je u načelu dopuštena. U takvim

73

Page 74: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

siučajevima, ako odbrana prinudom ne bi uspjela, to je bilo zato što sudovi nisu bili uvjereni u to da je optuženi stvamo bio pod prinudom, a ne zato što je u izbjegavanju zla primijenjeno sredstvo nesrazmjerno izbjegnutom zlu. U pogledu uslova srazmjernosti, u svim tim slučajevima bi zlo nastalo neizvršavanjem nezakonitog naredenja biio mnogo veće od zla nastalog njegovim izvršenjem. Takav stav očito je bio u osnovi svih slučajeva prihvatanja prinude od strane itaiijanskih i njemačkih sudova nakon Drugog svjetskog rata (vidi paragrafe 35-39, supra). Moglo bi se ustvrditi i da je isto rezonovanje primijenio predsjedavajući vojni sudija u predmetu Jepsen, kada je u načelu prihvatio da prinuda može biti odbrana od optužbi za ubistvo zato što, prema tome kako je optuženi izložio činjenice, on nikako nije mogao da spase živote žrtava, a da je odbio da izvrši naređenje samo bi postigao da uz njihove živote bude žrtvovan i njegov. Medutim, sud, tj. porota, očito nije povjerovao Jepsenovoj verziji događaja, te ga je proglasio krivim (vidi paragraf 23 supra).44 Izgleda, dakle, da sudska praksa čini izuzetak u slučajevima kada je - sudeći po činjenicama - veoma vjerovatno, ako ne i izvjesno, da bi zločin u svakom slučaju počinili drugi, čak i da je lice koje je postupalo pod prinudom odbilo da ga počini. ... [...] Ako bi se povinovao svojoj zakonskoj obavezi da ne ubija ljude, ugrozio bi sopstveni život, a da od toga niko ne bi imao koristi niti bi to imalo efekta, osim što bi se čovječanstvu pružio herojski primjer (što od njega zakon ne može tražiti): žrtvovao bi vlastiti život sasvim izlišno. U ovom slučaju preteže zlo (prijetnja njegovom životu, a zatim i njegova smrt) bilo bi veće od sredstva da se to zlo izbjegne (njegovo uzdržavanje od počinjavanja zločina, tj. od učestvovanja u strijeljanju).Ukratko, običajno pravilo međunarodnog prava koje se tiče prinude, a koje se razvilo na osnovu sudske prakse i vojnih pravilnika nekih država, ne isključuje primjenljivost prinude kao odbrane od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kada je u njihovoj osnovi ubistvo ili nezakonito ubijanje. Medutim, pošto je pravo na život najosnovnije ljudsko pravo, ovo pravilo zahtijeva da se opšti uslovi postojanja prinude posebno strogo primjenjuju u slučaju ubijanja nevinih lica"[207].Prema članu 145 stav 2 tačka (a) alineja (i) Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC, prinuda se uzima u obzir kao posebna olakšavajuća okolnost.8.2.3. Stvarna i pravna zabludaOdredbe o stvarnoj i pravnoj zabludi sadržane su u članu 32 Rimskog statuta, pod naslovom "Činjenična greška ili pravna greška" ("Mistake of fact or mistake of law"). Stvarna zabluda je odredena u stavu 1 navedenog člana koji glasi: "Činjenična greška je osnov za isključenje krivične odgovornosti samo ako poriče duševni element kao uslov krivičnog djela."U vezi sa stvarnom zabludom treba podsjetiti da ona predstavlja pogrešnu predstavu učinioca krivičnog djela o nekoj stvarnoj okolnosti, koja se može odnositi na obilježja iz zakonskog bića krivičnog djela ili, pak, na stvarnu okolnost koja nije sadržaj tog bića. Ovo predstavlja osnov za podjelu na dvije vrste stvarne zablude: stvarnu zabludu u užem smislu i stvarnu zabludu u širem smislu. Stvarna zabluda u užem smislu postoji kada je učinilac imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja je dio sadržaja zakonskog bića krivičnog djela koje je učinio, dok stvarna zabluda u širem smislu postoji kada je učinilac bio svjestan svih obilježja krivičnog djela koje čini, ali je pogrešno držao da postoje neke stvarne okolnosti izvan tog bića koje bi, da su stvarno postojale, činile dopuštenim to njegovo djelo. I jedna i druga zabluda isključuju postojanje umišljaja na strani učinioca, ali ne uvijek i njegovog nehata. S tim u vezi, u oba slučaja je od značaja da li se radilo o otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi, s obzirom na to da samo neotklonjiva stvama zabluda (u užem ili širem smislu) predstavlja osnov za oslobađanje od krivične odgovornosti jer isključuje postojanje kako umišljaja tako i nehata. Ako je učinilac krivičnog djela bio u otklonjivoj stvarnoj zabludi (u užem ili širem smislu), krivično je odgovoran ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje za nehat. Kod otklonjive stvarne zablude učinilac nije imao pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima (onim iz zakonskog bića

74

Page 75: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

krivičnog djela ili onim izvan tog bića), ali se smatra krivično odgovomim zato što je bio dužan i mogao imati pravilnu predstavu o tim okolnostima.Imajući u vidu citiranu odredbu Rimskog statuta, te dovodeći je u vezu sa članom 30 stav 1 Statuta prema kojem je lice, u pravilu, krivično odgovomo samo ako su materijalni elementi krivičnog djela učinjeni sa namjerom i znanjem, jasno je da neotklonjiva stvama zabluda isključuje krivičnu odgovornost za učinjeno krivično djelo iz nadležnosti ICC. Medutim, Statut propisuje i mogućnost nehatne krivične odgovornosti (kao u slučaju komandne odgovornosti po članu 28 stav 1 tačka (a) alineja (i) Statuta) u kom slučaju otklonjiva stvama zabluda ne bi isključivala odgovornost za nehat pretpostavijenog.U vezi sa stvamom zabiudom Kittichaisaree iznosi slučaj W.List and Others (the "Hostages" case) o kojem je odlučivao Vojni sud SAD-a. U tom predmetu okrivljeni je bio optužen za razaranje gradova, varoši i seia i druga razaranja koji nisu biii opravdani vojnim potrebama na okupiranim teritorijama prilikom povlačenja njegovih jedinica iz Finske u zapadnu Norvešku. U vezi s tim, optuženi je pogrešno držao da je ruska armija bila neposredno pred njim, zbog čega je naredio potpuno razaranje kako iza njegovih snaga ne bi ostalo ništa ruskoj armiji. U toku postupka na osnovu dokaza je utvrđeno da je optuženi imao pogrešnu predstavu o tome da je ruska armija biia neposredno pred njegovim snagama, jer je utvrđeno da se očekivalo da će snage optuženog prilikom povlačenja biti napadnute od te armije. Zbog toga je sud, nakon razmatranja svih činjenica i okolnosti vezanih za situaciju u kojoj se nalazio optuženi u vrijeme događaja, stao na stanovište da takvo ponašanje optuženog nije krivično djelo, bez obzira što je naknadno utvrđeno da je u vrijeme kritičnog događaja predstava optuženog da je ruska armija neposredno pred njegovim snagama bila pogrešna .Odredbe o pravnoj zabludi sadržane su u stavu 2 člana 32 Rimskog statuta. Prema tom stavu, "pravna greška u odnosu na to da li je određeni tip ponašanja krivično djelo iz nadležnosti Suda, nije osnov za isključenje krivične odgovornosti. Međutim, pravna greška može da bude osnov za isključenje krivične odgovornosti ako poriče duševni element kao uslov za to krivično djelo ili kako je propisano članom 33."Dakle, pravna zabluda, u pravilu, ne dovodi do iskijučenja krivične odgovornosti, što je i razumljivo imajući u vidu prirodu i težinu krivičnih djela iz nadležnosti ICC. No, ona izuzetno može dovesti do isključenja te odgovornosti, i to u dvije situacije.U prvoj situaciji ona može biti taj osnov ako negira duševni element koji se, kako smo rekli, u pravilu sastoji od namjere i znanja o materijalnim elementima iz bića krivičnih djela propisanih Statutom. Odgovor na ova pitanja je veoma složen i može se davati samo u konkretnom slučaju, zavisno od svih okolnosti tog siučaja.U vezi sa drugom situacijom Statut upućuje na svoj član 33 u kom su sadržane odredbe o mogućnosti osiobađanja od krivične odgovornosti ako je djelo učinjeno po naredbi vlade ili pretpostavljenog. U tom slučaju, podredeni ne odgovara za učinjeno djelo ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: da je bio pravno obavezan da posluša naređenje; ako podređeni nije znao da je naredenje nezakonito, te ako naređenje nije bilo očigledno nezakonito. Međutim, prema Statutu je neoboriva pretpostavka da su naređenja za izvršenje genocida ili zločina protiv čovječnosti očigledno nezakonita.8.2.4. Naređenje pretpostavljenogČlanom 33 Rimskog statuta propisano je da:"1. Cinjenica da je krivično djelo iz nadležnosti Suda učinilo lice na osnovu naređenja viade ili pretpostavljenog, bilo vojnog bilo civilnog, ne oslobađa to lice krivične odgovornosti osim:(a)    ako je to lice bilo pravno obavezno da posluša naredenje vlade ili datog pretpostavljenog;(b)    ako lice nije znalo da je naredenje nezakonito i(c)      ako naredenje nije bilo očigledno nezakonito.2. Za svrhu ovog člana, naređenja da se izvrši genocid ili zločini protiv čovječnosti su očigledno nezakonita."Dakle, naredenje pretpostavljenog, u pravilu, ne oslobađa učinioca medunarodnog

75

Page 76: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

krivičnog djela od krivične odgovomosti. Do toga, kako smo već istakli, može doći ako su u vrijeme izvršenja krivičnog djela kumulativno ispunjena sva tri uslova propisana u tačkama (a), (b) i (c) navedenog člana. Međutim, neoboriva je pretpostavka da su naredenja na izvršenje genocida i zločina protiv čovječnosti očigledno nezakonita, pa se u slučaju ovih krivičnih djela učinilac ne može pozivati na naređenje pretpostavljenog. To znači da je primjena ovog instituta ograničena na krivično djelo ratnih zločina, ali i u tom slučaju pod, kako se ističe, dosta restriktivnim uslovima[208].I KZBiH predviđa naređenje vlade ili pretpostavljenog kao institut na koji se može pozivati optuženi (član 180 stav 3). Radi se o mogućnosti koja je ograničena na određena krivična djela (genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja, protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu, povrede zakona ili običaja rata). Prema toj odredbi zakona, pozivanje na naređenje vlade ili pretpostavljenog, ne oslobađa učinioca od krivične odgovornosti, ali može uticati na ubiažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.8.2.5. Ostale situacije u kojima se postavlja pitanje postojanja krivične odgovornostiČlanom 31 stav 3 Rimskog statuta propisano je da tokom glavnog pretresa 1CC može da razmotri osnov za isključenje krivične odgovornosti koji nije naveden u stavu 1 (neuračunljivost, actiones liberae in causa, nužna odbrana, krajnja nužda i prinuda), onda kada taj osnov proizilazi iz primjenjivog prava predvidenog članom 21 Statuta. U sudskoj praksi se pojavilo nekoliko situacija na koje ukazuje Kittichaisaree. Riječ je o pozivanju optuženih na načelo zakonitosti, na pravilo tu quoque i pravilo o samoodbrani prema članu 51 Povelje Ujedinjenih nacija i diskriminatornoj pravdi . S obzirom na to da se radilo o situacijama u kojima su se postavljala pitanja osnovanosti pozivanja optuženih na navedene razloge, da ta pozivanja, kako ćemo vidjeti, nisu bila uvijek uvažavana,[209] odlučili smo se da ovom dijelu rada damo navedeni naslov. U nastavku ćemo u najkraćem reći nešto o svakoj od navedenih situacija.

Pozivanje na načelo zakonitosti. Kada se pogleda praksa međunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, može se zapaziti kako su ti tribunali ovo načelo striktno tumačili[210] što je, u bitnom, za posljedicu imalo odbijanje ovog prigovora odbrane. Radi ilustracije ovoga, uzećemo jedan primjer iz prakse ICTY koji iznosi Kittichaisaree.U predmetu Furundžija postavilo se pitanje da li okrivljeni, koji je žrtvu prinudio na oraini seks, može biti optužen za silovanje. Pretresno vijeće II zauzeio je stav da nije protivno opštem načelu nullum crimen sine lege da okrivljeni u takvom slučaju bude optužen za silovanje, iako prema nacionalnom krivičnom zakonodavstvu na prostoru sa kojeg potiče optuženi u ovom slučaju ne bi mogao biti optužen za krivično djelo silovanja. Kao razloge za taj stav vijeće je, između ostaiog, reklo sljedeće:"184 Štaviše, Pretresno vijeće je mišljenja da nije u suprotnosti sa opštim pravnim principom nullum crimen sine lege da se optuženi za prisilni oralni seks tereti kao za silovanje ako bi ga se u nekim nacionalnim jurisdikcijama, uključujući i njegovu, za ista djela moglo teretiti samo kao za seksualni nasrtaj. Ne radi se o tome da se kriminaliziraju radnje koje nisu bile kriminalne kad ih je optuženi počinio, budući da je prisilni oralni seks u svakom siučaju zločin, i to veoma težak zločin. Štaviše, zbog prirode stvame nadležnosti Međunarodnog suda, u krivičnim postupcima pred Međunarodnim sudom prisilni oralni seks je uvijek kvalifikovani seksuaini nasrtaj, budući da je počinjen u doba oružanog sukoba nad bespomoćnim civilima; stoga nije riječ o običnom seksuainom nasrtaju nego o seksuainom nasrtaju kao ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti. Stoga, dok je god optuženi, kojeg se za djeia prisiine oralne penetracije tereti za silovanje, osuđen na činjeničnom osnovu prisiinog orainog seksa - i to osuđen u skiadu sa praksom odmjeravanja kazne za takve ziočine u bivšoj Jugoslaviji, na osnovu člana 24 Statuta i pravila 101 Pravilnika - optuženi nije oštećen time što je prisiini oralni seks okvalifikovan kao silovanje a ne seksualni nasrtaj. Jedino na šta se optuženi može žaliti jeste to da je veća sramota biti osuđen kao

76

Page 77: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

siiovateij nego kao počinilac seksualnog nasrtaja[...]"[211].U ovom predmetu problem se pojavio zbog toga što je u slučaju člana 5 Statuta ICTY, kojim je propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao jedna od radnji njegovog izvršenja određeno silovanje, ali, pri tome, nije definisano šta ta radnja podrazumijeva. Zbog toga je Kaseze u pravu kada ukazuje na nedostatak medunarodnog krivičnog prava, koji se ogleda u tome što "ne postoji centralni krivični sud koji bi bio ovlašćen da za cijelu međunarodnu zajednicu autoritativno razjasni maglovita iii nejasna krivična praviia. Drukčije rečeno: doprinos sudova postepenom specifikovanju i preciziranju pravnih pravila...pati od velikog nedostatka - a to je činjenica da je pravno pročišćavanje decentralizovano' i fragmentarno', usljed čega se često javlja mogućnost "kakofonije" kontradiktomih tumačenja ili primjene medunarodnih krivičnih pravila"[212].Tu quoque. Ovo pravilo, u suštini, označava situaciju u kojoj optuženo iice svoje radnje izvršenja opravdava prethodnim istim takvim radnjama lica koje je oštećeno njegovim krivičnim djelom. Ovdje se, jednostavno kazano, okrivljeni poziva na pravilo "ti takođe" (you aiso), tj. na to da je i oštećeni prethodno takođe učinio ono za šta je okrivljeni optužen, pa se postavlja pitanje da li optuženi zbog toga može krivično odgovarati. Ovaj institut može se podvesti pod represalije koje "u međunarodnom pravu predstavljaju mjere kojima se odgovara na protivpravne akte jedne zemije takode kršenjem pravila međunarodnog prava"[213]. U vezi sa represalijama u teoriji se ističe da "razvoj međunarodnog prava ide u pravcu sužavanja dozvoljenih represalija", ali da "one mogu pod određenim uslovima predstavljati i osnov koji isključuje protivpravnost medunarodnih krivičnih dela"[214]. One nisu dozvoljene kod genocida i zločina protiv čovječnosti, niti protiv civilnog stanovništva, te, kako navodi Stojanović, "mogu doći u obzir samo kod ratnih zločina" pod sljedećim uslovima:" - da su srazmjerne;-     da predstavljaju krajnje sredstvo (ultima ratio), tj. mogle bi se preduzeti samo posiije neuspjeha svih drugih sredstava da se spriječi da druga strana vrši međunarodna krivična djela i-   da su naređene od strane najvišeg državnog i vojnog vodstva"[215].S obzirom na to da, kako smo vidjeli, ove mjere nisu dozvoljene ni protiv civilnog stanovništva, u nastavku ćemo iznijeti slučaj iz prakse ICTY u predmetu Kupreškić i drugi, na koji u vezi sa institutom tu quoque ukazuje Kittichaisaree[216]. U tom predmetu pretresno vijeće je u jDresudi istaklo sljedeće:"12 [...]činjenica da protivnik postupa protivpravno i progoni i ubija civile, ne može biti opravdanje za slično i recipročno ponašanje. Budući da se ovaj sudski postupak bavi Hrvatima koji su optuženi za učestvovanje u toj politici, pitanje razmjera u kojima su Muslimani takođe progonili Hrvate nije bitno.511 ...Pretresno vijeće želi da naglasi irelevantnost reciprociteta, naročito u vezi s obavezama sadržanim u međunarodnom humanitarnom pravu, a koje imaju apsolutan karakter i ne može ih se derogirati. Iz toga slijedi da odbrani tu quoque nema mjesta u savremenom međunarodnom humanitamom pravu. Umjesto toga, definirajuća karakteristika modernog humanitarnog prava jeste zapravo obaveza da se poštuju giavne postavke ovegrupe pravnih normi, bez obzira na ponašanje boraca neprijateljske strane___765 ... u međunarodnom pravu ne postoji opravdanje za napade na civile koji su izvedeni ili po principu tu quoque (tj. argument po kojem činjenica da neprijatelj vrši slične zločine predstavlja validnu odbranu za zločine koje vrši zaraćena strana) ili po principu odmazde. Stoga se optuženi ne mogu pozivati na činjenicu da su navodno i Muslimani činili zvjerstva nad hrvatskim civilima"26.Samoodbranaprema članu 51 Povelje UN-a. Tim članom je propisano: "Ništa u ovoj povelji ne umanjuje urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog napada protiv člana Ujedinjenih nacija, dok Savjet bezbjednosti ne preduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i bezbjednosti. O

77

Page 78: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

mjerama koje preduzmu članovi pri vršenju ovog prava na samoodbranu, biće odmah obaviješten Savjet bezbjednosti i one neće ni na koji način da dovedu u pitanje ovlašćenja i odgovornost Savjeta bezbjednosti da po ovoj povelji preduzme u svako doba takvu akciju ako je smatra nužnom radi odilanja iii uspostavljanja medunarodnog mira i bezbjednosti"[217].Prema ovom članu Povelje, dakle, prirodno je pravo države i njenih državljana da se brane u slučaju oružanog napada. Obmuto, u takvoj situaciji, kako se ističe, države agresori i pojedinci kao pripadnici agresorskih snaga nemaju pravo da se pozivaju na samoodbranu, dok država koja nije agresor u takvoj situaciji ima pravo na samoodbranu. S tim u vezi, u teoriji se navodi da država koja se brani nije odgovoma za to, a "kako je državna odgovornost za agresiju sine qua non individualne krivične odgovornosti, to nedostatak državne odgovomosti osiobada od odgovornosti njene pojedince koji su uključeni u takvu upotrebu sile"[218].Diskriminatorna pravda. Ovdje se, jednostavno kazano, radi o situaciji u kojoj se optuženi poziva na to da su se ranije zbila ili se zbivaju krivična djela poput onog za koje je on optužen, a u tim ranijim slučajevima druga lica nisu bila krivično gonjena niti osuđena. Uprošćeno bi se moglo reći da je to situacija u kojoj optuženi kaže: "Zašto mene optužujete, kada ranije za ovako nešto niste goniii druga iica". Kittichaisaree, s tim u vezi, iznosi slučaj iz predmeta Joseph Kanyabashi pred ICTR. U tom predmetu branilac je iznosio ranije slučajeve konflikata i incidenata, poput onih u Kongu, Liberiji i Somaliji, u kojima Savjet bezbijednosti nije preduzimao akcije radi osnivanja tribunala koji bi sudio učiniocima krivičnih djela u tamošnjim sukobima. Zbog toga, prema stavu odbrane, to ne bi trebaio činiti ni u slučaju Ruande. Ovaj prigovor je odbijen posebnom odlukom (Decision on the Defence Motion on Jurisdiction-pai&graph 36[219]) od strane Pretresnog vijeća II ICTR, sa obrazloženjem da je on neprihvatljiv argument protiv uvođenja mjera za kažnjavanje ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitamog prava kada one (te mjere) postanu mogućnost prema međunarodnom pravu[220].IX - KOMANDNA ODGOVORNOSTU teoriji se o ovom pitanju vrlo često navodi kako se komandna odgovornost prvi put javlja u slučaju japanskog generala Jamašite[221], nakon završetka Drugog svjetskog rata[222].Međutim, prema nekim izvorima i prije toga je zabilježen slučaj komandne odgovornosti[223]. Tako se iznosi da je prvi slučaj u kom je primijenjen termin "komandna odgovornost" zabilježen u predmetu u kom je njemački kapetan Emil Miiller po završetku Prvog svjetskog rata bio optužen i osuden na procesu u Lajpcigu, vodenom pred Vrhovnim sudom Njemačke 1920. godine[224]. Ovaj njemački oficir bio je upravnik logora za ratne zarobljenike (logor Flavy de Martel) u kom je bilo držano oko hiljadu zarobljenika. Na teret mu je stavljen propust da održava odgovarajuće uslove u pomenutom logoru, što je dovelo do smrti mnogih zarobljenika usljed dizenterije. Takođe je bio optužen zbog propusta da spriječi izvršenje krivičnih djela učinjenih prema zarobljenicima u logoru i da kazni njihove učinioce[225]. Ukazuje se i na to kako je još Sun Cu u svom djelu "Umijeće ratovanja" (oko 500. godine prije nove ere) zagovarao obavezu komandanata da obezbijede da se njihovi potčinjeni u toku oružanog sukoba ponašaju na civilizovan način[226].U predmetu Jamašita (Tomoyuki Yamashita case) radilo se o generalu japanske vojske (Tomojuki Jamašita) koji je od viasti SAD uhapšen 2. septembra 1945. godine, te je bio optužen pred Vojnom komisijom SAD-a273. Optužen je za kršenja zakona ratovanja, a na teret mu je stavljeno kršenje dužnosti da, kao vojni komandant koji je komandovao japanskom vojskom na Filipinima, kontroliše svoje snage i da im je omogućio da vrše zločine[227]. Vojna komisija[228] je u svojoj odluci istakia da kada osvetničke akcije predstavljaju raširene zločine i kada nema efektivnog pokušaja komandanta da otkrije i kontroliše te kriminalne akte, takav komandant se može smatrati i krivično odgovornim[229]. General Jamašita bio je osuđen na smrtnu kaznu.[230] Nakon toga ovaj slučaj je dospio i pred Vrhovni sud SAD jer mu se obratio general Jamašita[231]. No, taj sud je odbio da mu prizna habeas corpus. Većina sudija tog suda, kako ističe Kaseze,

78

Page 79: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

"smatrala je da je dužnost komandanata da preduzimaju potrebne mjere radi sprečavanja kršenja pravila ratovanja"[232], pri čemu su taj stav "zasnivali na nekoliko odredaba tog prava: čl. 1 i 43 Pravilnika uz Četvrtu hašku konvenciju od 1907. godine (po članu 1, da bi borci bili priznati kao legitimni, mora im "komandovati lice koje je odgovomo za svoje potčinjene"...[233]), kao i na članu 19 Desete haške konvencije od 1907 i članu 26 Ženevske konvencije o ranjenicima i bolesnicima od 1929. godine o kojima Kaseze takođe govori s tim u vezi. Međutim, dvojica sudija tog suda bili su protiv stava većine ostalih sudija, zbog čega su svoje stavove u ovom predmetu izložili u izdvojenim mišljenjima[234]. Na kraju je smrtna kazna nad generalom Jamašitom bila izvršena njegovim vješanjem 23. februara 1946. godine. Ovaj slučaj postaće kasnije predmetom neslaganja u stručnoj javnosti oko odgovornosti generala Jamašite[235] jer je, kako se ističe, bio "proglašen odgovomim iako nije imao efektivnu kontrolu nad trupama kojima je

bio pretpostavljeni (tome je u velikoj mjeri doprinijela i neprijateijska strana u sukobu), zbog čega nije ni mogao da spriječi krivična djeia koja su pojedini pripadnici tih grupa vršili"283.Slično kao u ovom slučaju, Vojni sud SAD-a na sudenju u Nimbergu, u predmetu United States v. Karl Brandt and others (Medical Casej, u svojoj odluci je, izmedu ostalog, istakao da zakoni ratovanja nameću vojnim oficirima koji su na položajima komandanata pozitivnu dužnost preduzimanja takvih koraka koji su u okviru njihovih ovlašćenja i koji odgovaraju okolnostima slučaja da kontrolišu iica pod svojom komandom radi sprečavanjaakata kojima se krše zakoni ratovanja[236].Nakon ovih slučajeva na komandnu odgovornost nailazimo u Dopunskom protokoluI uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba iz 1977. godine[237].Dvije odredbe ovog protokola imaju značaj za pitanje komandne odgovornosti. Jedna od njihsadržana je u članu 86 stav 2, a druga u članu 87 stav 3 tog protokola. U članu 86 stav 2 stoji:"Činjenica da je povredu Konvencija ili ovog protokola izvršio neki potčinjeni, ne oslobađanjegove starješine krivične ili disciplinske odgovornosti, već prema slučaju, ukoliko su oniznali ili imali informacije koje su im omogućile da zaključe pod okolnostima koje su vladaleu to vrijeme, da je on izvršio ili da će izvršiti i takvu povredu i ako nisu preduzeii sve mogućemjere u granicama svoje moći da spriječe ili suzbiju povredu".Ako pogledamo element saznanja u članu 86 stav 2, vidjećemo da nadređeni snoseodgovornost ako su znali, dakle u pitanju je aktivno saznanje ili ako su na osnovu okolnosti udatom trenutku imaii informaciju na osnovu koje je trebalo da dođu do zaključka da neko vršiili se sprema da izvrši zločin. Dakle, aktivno saznanje se može izvesti iz posrednih dokaza, aiisamo ukoliko su nadređeni znali za izvršenje zločina. Drugi dio ove odredbe uspostavljaodgovomost nadređenih ukoliko su "imali informacije koje su im omogućile da zaključe podokolnostima koje su vladale u to vrijeme".Komandanti su odgovomi za nepreduzimanje mjera (nečinjenje) u pogledusprečavanja ili kažnjavanja. Ovaj princip je postavijen altemativno, a ne kumulativno. Član87 stav 1 Dopunskog protokola I opisuje odnos između komandanata i njegovih podređenih.Ovo se odnosi na pripadnike oružanih snaga i drugih lica pod njihovom kontroiom. Ovo nasneizbježno upućuje na dvije različite vrste subordinacuje. Prva vrsta subordinacije je onakoja se nalazi u obliku komande koja bi se mogla opisati kao de iure, dakie subordinacijauredena zakonom. Ovakva vrsta subordinacuje je ona koja se u najvećem broju slučajevamože naći u zvaničnoj hijerarhiji svake vojske[238]. Ovo je značenje termina "vojne snage

79

Page 80: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

podnjihovom komandom", ali može uključiti i određene uslove komande koja je ad hoc prirode,aii primenjivane u toku određenog perioda i po potrebi. Princip kontrole, koji je takođepredviđen odredbama člana 87 Dopunskog protokola 1, širi je od principa komande. Principkomande se odnosi na de iure komandu i uspostavljen je u skladu sa hijererhijskom strukturom svake vojske ili političkog vođstva. Koncept kontrole je širi od ovoga; on se odnosi na de facto kontrolu koja, iako se ne nalazi u okviru zakona, jeste bazirana na mogućnosti nekih lica da vrše vlast i nametnu svoju volju drugima[239].Prema članu 87 stav 3 Dopunskog protokola I, "visoke strane ugovomice i strane u sukobu treba da nalože svakom komandantu kome je poznato da će njegovi potčinjeni ili druga lica pod njegovom kontrolom izvršiti povredu Konvencija 111 ovog protokola da preduzme mjere koje su potrebne da se spriječi takva povreda, a ako je povreda Konvencija 111 ovog protokola izvršena, da pokrenu disciplinski ili krivični postupak protiv izvršilaca."Clanovi 86 i 87 Dopunskog protokola 1 odnose se na mentalni element. Odredbe ovihčlanova uspostavljaju princip subordinacije i razmatraju koje mjere nadređeni morajupreduzeti. Dakle, nadređeni moraju spriječiti činjenje zločina od strane svojih podređenihukoliko znaju da će se oni dogoditi 111 su u toku, a takode moraju da preduzmu i kaznenemjere u cilju kažnjavanja počinilaca zločina, ukoliko znaju ili bi trebalo da znaju da su sedogodili. Kako nadređeni to da učini? Nekada je zaista teško sprovesti kažnjavanje na frontu,posebno dok je oružani sukob u toku. Ponekad, jednostavno, ništa ne može da se učini.Nekada je jedina moguća mjera pritvaranje optuženog i njegovo razoružavanje ili neštoslično. Ali, bilo šta da se čini, mora se svesti na disciplinske i/ili kaznene mjere koje sudovoljne da u datom trenutku prekinu dalje incidente i/ili posluže kao disciplinski primjerostalim vojnicima. "Doktrina komandne odgovornosti zahtijeva od komandanta da preduzmesve moguće mjere u datim okolnostima, a ne sve moguće zakonom predvidene mjere. Ovoobavezno uključuje subjektivi pristup, zasnovan na analizi svih okolnosti u datom trenutku i, takode, ličnih osobina komandanta" .U članu 7 stav 1 Statuta 1CTY odredena je krivična odgovornost lica koje jeplaniralo, iniciralo, naredilo, izvršilo ili na drugi način pomoglo ili učestvovalo u planiranju,pripremi ili izvršenju zločina, i to teške povrede Ženevskih konvencije iz 1949. godine ikršenje zakona i običaja ratovanja, zločina i genocida i zločina protiv čovječnosti. Ovdje jekao oblik vinosti predviden umišljaj i tu nema ničeg spomog. U članu 7 stav 3 ovog statutaodredena je komandna odgovornost koja je definisana tako da ako su navedeni zločini biliučinjeni od strane potčinjenog, neće osloboditi njegovog pretpostavljenog krivičneodgovornosti, ako je znao (eventualni umišljaj) ili je mogao da zna da je taj potčinjeni imaoveze sa izvršenjem takve radnje ili ju je izvršio, a pretpostavljeni je propustio neophodne irazumne mjere da spriječi izvršenje takve radnje ili ga zbog njih kazni. Prema tome, po članu7 stav 3 Statuta ICTY krivična odgovornost po osnovu komandne odgovorno^ii postoji kadaje pretpostavljeni: (a) znao da potčinjeni ima veze sa izvršenjem navedenih zločine, (b) kadaje mogao da zna da potčinjeni ima veze sa tim zločinima, a pretpostavljeni je i u jednom i udrugom slučaju propustio da preduzme neophodne razumne mjere da spriječi izvršenje takvihradnji i (c) propustio da zbog tih radnji kazni njihove izvršioce. Prema tome, mogući oblicivinosti po osnovu člana 7 stav 3 su umišljaj - nehat, što, drugim riječima, znači da tzv.komandna odgovomost počiva na principima krivične odgovornosti po osnovu subjektivne odgovornosti, i to po osnovu umišljaja i nehata289.Značaj citiranih odredbi je u tome što će one, u bitnom, biti osnova za odgovarajuće odredbe koje su o ovom institutu sadržane u Rimskom statutu ICC. U prvom dijelu, govoreći o razvoju međunarodnog materijalnog krivičnog prava, već smo imali izlaganje o

80

Page 81: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

odredbama288 Sjjjj88* D<*t"na komandne odgovomosti, op. cit., str. 27za teškT                                                                                           "Ca ** » " »alazUa - položaj.ma komandanataorg.yu/html_ lat/ propisi_ konvendje htot" P (Komandna odgovomost, http://www. tuzilastvorz.

statuta tribunala u Hagu i Aruši vezanim za komandnu odgovornost, zbog čega ćemo na ovom mjestu govoriti samo o odredbama koje su o tome sadržane u Rimskom statutu. Pri tome, nećemo davati svoje vrijednosne sudove o pojedinim iješenjima, naročito onim vezanim za mogućnost nehatne krivične odgovornosti pretpostavljenih. Umjesto toga upućujemo na mišljenje prof. Stojanovića u kojem je iznio argumentovane kritike vezane uopšte za institut komandne odgovornosti[240].Takode, prije nego što pređemo na iziaganje o odredbama Rimskog statuta vezanim za komandnu odgovornost, smatramo potrebnim ukazati kako se one ne odnose na one situacije u kojima je pretpostavljeni svojim potčinjenim naredio izvršenje krivičnih djela, jer je u toj situaciji jasno da se pretpostavljeni smatra izvršiocem takvih krivičnih djela. Dakle, pretpostavljeni tada odgovara kao izvršilac, jer je članom 25 stav 3 tačka (b) Rimskog statuta propisano daje lice krivično odgovorno i podiiježe kazni za krivično djelo iz nadležnosti ICC ako naredi izvršenje krivičnog djela koje se dogodi ili pokuša[241].Prema članu 28 stav 1 tačka (a) Statuta, "pored drugih osnova krivične odgovornosti prema ovom statutu za krivična djela iz nadležnosti Suda: (a) vojni zapovjednik ili lice koje stvamo djeluje kao vojni zapovjednik, krivično je odgovomo za krivična djela iz nadležnosti Suda koje su počinile snage pod njegovom stvarnom komandom i nadzorom, odnosno stvarnom vlašću zato što nisu propisno kontrolisali te snage".Ovakvom odredbom Statuta stvoren je prostor za krivično gonjenje i oglašavanje krivim ne samo onih lica koja u vojnoj strukturi formalno imaju status vojnih zapovjednika, već i svakog lica koje formalno-pravno nema takav status ako je ono, u konkretnom slučaju, stvamo komandovalo snagama čiji pripadnici su učinili neki od zločina iz nadležnosti ICC. Odgovomost ovih lica, kako vidimo, postoji zbog propuštanja propisnog kontrolisanja svojih snaga, što znači da je neophodno prethodno postojanje određene pravne dužnosti činjenja sadržane u odgovarajućim blanketnim propisima[242]. Ova odgovornost će postojati:— ako su vojni zapovjednik ili iice koje stvamo djeluje u tom svojstvu znali ili su, usijed okolnosti u to vrijeme, trebali da znaju da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela. Ovakvom formulacijom data je mogućnost da se ova lica oglase krivim za neko od navedenih krivičnih djela i ako su postupala nehatnim oblikom vinosti, s obzirom na onaj dio formulacije u kojem se kaže da su "trebali znati da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela". No, u vezi sa ovom mogućnošću sasvim opravdano se ukazuje i na problem koji može nastati u onim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima koja ne propisuju mogućnost krivične odgovornosti po osnovu nehata za ratne i druge zločine. Naime, u vezi sa članom 28 stav 1 Rimskog statuta ukazuje se kako "...ostaje činjenica da je na planu krivnje došlo do raskoraka između međunarodnog i nacionalnih krivičnih prava...", te da to "može stvoriti teškoće u primjeni načela komplementarnosti, jer je moguće da nacionalni sudovi

oslobode optužbe zapovjednike, a da Sud ocijeni da kod te države postoji nedostatak volje za krivično gonjenje"[243], što u krajnjem za posljedicu može imati to da ICC preuzme takav siučaj;-   ako vojni zapovjednik ili lice koje stvamo djeluje u tom svojstvu nisu preduzeii sve potrebne i razumne mjere[244] u svojoj moći da spriječe ili suzbiju izvršenje nekog od navedenih krivičnih djela ili da predmetni slučaj, kada se već dogodio, predaju nadležnim organima radi istrage i gonjenja.Za razliku od ove odgovornosti, kod koje je primat, kako smo ukazali, dat na propuštanje

81

Page 82: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

komandanata da kontrolišu svoje snage, Statut u tački (b) člana 28 propisuje krivičnu odgovornost civilnih zapovjednika za krivična djela iz nadležnosti ICC koja su izvršili njimapodređena lica, ako nisu propisno nadzirali ta njima podređena iica. Dakle, kao i u prethodnom siučaju, Statut stvara pravni osnov za krivičnu odgovornost pretpostavljenih (u koju kategoriju u ovom slučaju, kako se navodi, "...ulaze čeinici političkih stranaka, državni službenici i poslovni ijudi..."[245]) po osnovu nečinjenja kao oblika izvršenja krivičnog djela, s tom razlikom što se ovdje ta odgovornost uspostavija ne zbog nepreduzimanja dužnog nadzora nad snagama, već zbog nepreduzimanja nadzora nad pojedincima pod svojom stvamom vlašću i nadzorom. Kod ovog oblika odgovornosti potrebno je naglasiti da civilni zapovjednik, osim po osnovu umišljaja, može odgovarati još samo za svjesni nehat, dok je za odgovornost vojnih komandanata dovoljan i nesvjesni nehat[246]. Zbog toga se ističe da "dok je krivnja vojnih zapovjednika koncipirana šire pa ju je onda i lakše dokazati, krivnja civilnih zapovjednika je sužena i teže ju je dokazati", pri čemu se ukazuje i na razliku koja se ogleda u tome da "civilni zapovjednik odgovara samo za radnje koje njegovi podređeni poduzmu u vezi s njihovom djelatnošću, za raziiku od vojnih zapovjednika koji odgovaraju za sva djela svih lica nad kojima imaju faktičnu vlast"[247]. U ovom slučaju za odgovomost je takode neophodno postojanje odredene pravne dužnosti činjenja, što proiziiazi iz obaveze ovih lica izražene riječima "zato što nisu propisno nadzirali podredene". Do ove odgovornosti prema Statutu može doći:-    ako je nadredeno lice znaio ili svjesno prenebreglo obavještenja koja su jasno ukazivala da podređeni izvršavaju ili će izvršiti neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC;-   ako se ta krivična djela tiču radnji koje spadaju u djeiokrug stvame odgovomosti i nadzora nadređenog. Ovo je osnov kojeg, kako vidimo, nema kada je riječ o krivičnoj odgovornosti komandanata u slučaju njihovog propuštanja vršenja kontrole nad snagama pod svojom komandom;- ako nadređeno lice nije preduzelo sve potrebne i razumne mjere u svojoj moći da spriječi ili suzbije izvršenje tih djela ili da, kad su djela već uČinjena, stvar preda nadležnim organima radi istrage i gonjenja.Institut komandne odgovornosti propisan je i u KZBiH, u članu 180 stav 2. Prema toj odredbi, "činjenica da je neko od krivičnih djela iz čl. 171-175 i čl. 177-179 ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređeno lice krivične odgovomosti ukoliko je to nadređeno lice znalo ili je moglo znati (naš kurziv) da se njegov podređeni sprema učiniti takvo djelo ili da je već učinio takvo djelo, a nadređeno lice je propustilo da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnog djela, odnosno da učinilac tog djela bude kažnjen." Iz citirane odredbe se jasno vidi da se ovaj institut krivične odgovornosti može primijeniti samo u slučaju tačno odredenih krivičnih djela, a to su ista ona krivična djela kod kojih se njihov učinilac prema ovom zakonu može pozivati da ih je učinio po naredbi vlade ili pretpostavljenog (vidi naše izlaganje pod 8.2.4.)[248].X - KRIVIČNE SANKCIJENa osnovu komparativnog pregleda statuta međunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, kao i Rimskog statuta ICC, može se zaključiti da je kazna jedina krivična sankcija koju je do sada poznavalo medunarodno materijalno krivično pravo[249].U slučaju tribunala u Nimbergu i Tokiju to su bile smrtna kazna i kazna zatvora (ova druga je mogla biti doživotna i vremenski ograničena), pri čemu je i za jednu i za drugu vrstu kazni važilo pravilo da ih tribunali izriču kada nadu da je to pravedno (član 28 Statuta Nirnberškog tribunala, odnosno član 16 Tribunala u Tokiju). Prema članu 28 Statuta Nimberškog tribunala, taj tribunal je imao pravo da optuženom licu izrekne i sporednu kaznu, koja se sastojaia u oduzimanju svake ukradene stvari, u kom slučaju se tako oduzeta imovina predavala Kontrolnom savjetu za Njemačku. Ovaj savjet je, prema članu 29 Statuta Nimberškog tribunala, izdavao naredbu za izvršenje izrečene kazne, te je, prema istoj odredbi, imao pravo da u pogledu izrečene kazne tu kaznu smanji ili je na drugi način izmijeni, ali ne i da je poveća. U slučaju Tribunala u Tokiju isto pravo je, prema članu 17 Statuta tog tribunala, imao vrhovni komandant savezničkih snaga.

82

Page 83: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Prema članu 24 Statuta ICTY:"1. Kazna koju izrekne pretresno vijeće ograničava se na kaznu zatvora. Prilikom odmjeravanja kazne pretresno vijeće imaće u vidu opštu praksu izricanja zatvorskih kazni na sudovima bivše Jugoslavije.2.   Prilikom izricanja kazni, pretresna vijeća uzimaju u obzir faktore poput težine krivičnog djela i ličnih prilika osuđenog lica.3.   Uz kaznu zatvora pretresna vijeća mogu narediti vraćanje pravnim vlasnicima imovine i imovinske koristi pribavljene krivičnim postupanjem, uključujući i kada je do toga došlo sredstvima prinude."Iz ove odredbe Statuta se vidi da ICTY može izricati kazne zatvora, kao i vraćanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Istina, Statut samo uopšteno propisuje da ICTY može izricati kaznu zatvora, ali ne odreduje njen opšti minimum, odnosno maksimum, niti to čini kod pojedinih krivičnih djela iz nadležnosti ICTY. U vezi s tim pitanjem, od važnosti je Pravilo 101 Pravilnika o postupku i dokazima ICTY. Prema toj odredbi, "(A) Lice oglašeno krivim može biti osuđeno na kaznu zatvora, uključujući i doživotnu kaznu zatvora." Dakle, ovim pravilnikom data je mogućnost ICTY da izriče i kaznu doživotnog zatvora, pri čemu ni tim propisom nisu određeni opšti minimum i maksimum kazne zatvora.Član 101 pomenutog pravilnika od važnosti je i zbog toga što u svom drugom dijelu sadrži odredbe o odmjeravanju kazne licu koje je oglašeno krivim, kao i o uračunavanju pritvora u izrečenu kaznu. Te odredbe sadržane su u stavovima (B) i (C), koji glase:"(B) Prilikom odmjeravanja kazne pretresno vijeće uzima u obzir faktore spomenute u članu 24 (2) Statuta, kao i faktore kao što su:(i)  sve otežavajuće okolnosti;(ii)    sve olakšavajuće okolnosti, uključujući i značajnu saradnju osuđenog s tužiocem prije ili poslije izricanja presude;(iii)  opšta praksa izricanja zatvorskih kazni na sudovima bivše Jugoslavije;(iv)   koliko je osuđeni izdržao od bilo koje kazne koju je sud bilo koje države izrekao za isto djelo, kao što je spomenuto u članu 10 (3) Statuta[250];(C) Osuđenom će se uračunati eventualno vrijeme koje je proveo u pritvoru čekajući na predaju Međunarodnom sudu ili čekajući na suđenje ili žalbeni postupak".Uporedivanjem ovog člana Pravilnika sa članom 24 stav 1 Statuta proizilazi da ICTY, i prema jednom i prema drugom propisu, pri izricanju kazni uzima u obzir opštu praksu izricanja zatvorskih kazni od strane sudova sa teritorije bivše Jugoslavije. U narednim redovima iznijećemo dva primjera iz prakse ICTY koji govore o tome kako su njegova vijeća protumačila pomenute odredbe. U predmetu Mucić i ostali Žalbeno vijeće je u odluci od 20. februara 2001. godine reklo da pomenuta praksa "...ne obavezuje Pretresno vijeće da postupa prema toj praksi; to Pretresno vijeće obavezuje samo na to da tu praksu uzima u obzir"[251].U predmetu Jelisić žalbeno vijeće je u odluci od 5. jula 2001. godine u bitnom ponovilo navedeni stav rekavši:"Opšta praksa pruža opšte upute i ne obavezuje Pretresno vijeće da postupa tačno onako kako bi postupio neki sud u bivšoj Jugoslaviji. Na primjer, čak i da opšta praksa jeste drukčija, to ne bi onemogućilo izricanje kazne doživotnog zatvora; a fortiori, ona ne bi predstavljala prepreku izricanju kazne od 40 godina zatvora".[252]Kada je riječ o Statutu ICTR, može se reći da i on (u članu 23) sadrži identične odredbe kao što su one propisane u članu 24 Statuta ICTR. Razlika je samo u tome što je u stavu 1 (druga rečenica) člana 23 tog statuta propisano da pretresna vijeća prilikom odmjeravanja kazne vode računa o opštoj praksi u pogledu zatvorskih kazni u sudovima Ruande.

Odredbe o krivičnim sankcijama koje može izreći ICC propisane su u članu 77 Rimskog statuta. Prema tom članu, ICC može izreći kaznu zatvora u određenom trajanju koje ne može biti duže od 30 godina. Pored ove, ICC može izreći i kaznu doživotnog zatvora u slučajevima u kojima njeno izricanje opravdavaju izuzetna težina krivičnog djela i lične

83

Page 84: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

okolnosti optuženog lica. Statut, dakle, ne propisuje opšti minimum kazne zatvora, ali se u teoriji ističe da "...iz pravila da se ona izriče na pune godine, proiziazi da ona ne može biti kraća od jedne godine"[253].Pored zatvorske kazne, ICC može naložiti novčanu kaznu, kao i trajno oduzimanje prihoda, imovine i dobara koji su neposredno ili posredno pribavljeni izvršenjem krivičnog djela. Kada ICC izrekne mjeru oduzimanja imovinske koristi, time se ne dira u prava iica koja su u pogledu te imovine postupala u dobroj vjeri (bona fide). Novčanu kaznu ICC može izreći kao giavnu kaznu ili kao sporednu kaznu uz kaznu zatvora. Da li će je izreći kao sporednu kaznu, zavisi od procjene ICC da li je zatvorska kazna u konkretnom slučaju dovoljna. Ovo proizilazi iz člana 146 stav 1 Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC. Prema tom članu Pravilnika, prilikom odlučivanja o izricanju ove kazne ICC uzima u obzir da li je i u kojoj mjeri lična imovinska korist bila pobuda za krivično djelo, a kod odlučivanja o njenoj visini (stav 2 istog člana) uzimaju se u obzir prouzrokovana šteta i povrede, kao i srazmjerna korist koju je učinilac stekao izvršenjem krivičnog djela. Pravilnik ne precizira maksimalni iznos novčane kazne, već umjesto toga sadrži odredbu prema kojoj ukupan iznos novčane kazne "ne može da premaši 75 odsto vrijednosti utvrdivih dobara, likvidnih ili ostvarivih, te imovine osudenog lica poslije odbitka odgovarajućeg iznosa koji bi pokrio finansijske potrebe osudenog lica i lica koje on izdržava".U članu 78 stav 1 Statuta propisana su pravila o odmjeravanju zatvorske kazne. Ovim stavom je samo propisano da prilikom odmjeravanja ove kazne sud uzima u obzir težinu krivičnog djela i lične okolnosti optuženog. Dakle, ova odredba Statuta je dosta štura, ali su, za razliku od nje, članom 145 Pravilnika o postupku i dokazivanju 1CC ova pitanja detaljnije uredena. Tim članom Pravilnika (stav 1) ICC je obavezan da prilikom odlučivanja o kazni uzme u obzir sljedeće: (1) da kazna odražava stepen krivice osuđenog lica; (2) sve otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje su vezane za učinioca i krivično djelo; (3) razmjere uzrokovane štete, posebno one nanijete žrtvama i njihovim porodicama; (4) prirodu nezakonitog ponašanja i sredstva korišćena za izvršenje krivičnog djela; (5) stepen učešća osuđenog lica, stepen njegove namjere, njegov uzrast, obrazovanje, socijalne i materijalne uslove i (6) okolnosti načina, vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela.Vidimo da ICC, izmedu ostalog, treba uzeti u obzir i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se mogu označiti kao redovne olakšavajuće, odnosno redovne otežavajuće okolnosti. Međutim, za razliku od njih, stavom 2 istog člana Pravilnika ICC je obavezan da uzme u obzir i posebne olakšavajuće, odnosno posebne otežavajuće okolnosti. Posebne olakšavajuće okolnosti su: bitno smanjena uračunljivost, prinuda i ponašanje osuđenog lica poslije djela, uključujući napore tog lica da nadoknadi štetu žrtvama i njegova saradnja sa ICC. Posebne otežavajuće okolnosti su: ranija osuđivanost optuženog za krivična djela iz nadležnosti ICC ili za djela slične prirode, zloupotreba vlasti ili službenog položaja, izvršenje krivičnog djela kada je žrtva bila posebno nezaštićena, posebno svirepo izvršenje krivičnog djela ili postojanje većeg broja žrtava i izvršenje krivičnog djela iz ma koje pobude diskriminacijske prirode.Član 78 stav 3 Rimskog statuta predviđa apsorpciju i kumulaciju kao načine na koje se učiniocu može izreći kazna za krivična djela u sticaju. Takav zaključak proizilazi iz činjenice da je ovom odredbom Statuta propisano da ICC u takvom slučaju najprije izriče kaznu za svako krivično djelo, a onda ukupnu kaznu. Pri tome, ukupna kazna ne smije biti manja od najveće pojedinačne izrečene kazne niti duža od 30 godina zatvora. Naravno, ona, objektivno, ne može biti duža ni od doživotne zatvorske kazne. Vrijeme koje je po nalogu ICC provedeno u pritvoru se, prema stavu 2 istog člana Statuta, uračunava u izrečenu zatvorsku kaznu.Clan 110 Statuta daje pravo ICC da nakon izricanja zatvorske kazne preispita mogućnost njenog smanjenja. To ICC može učiniti kada je osuđeno lice izdržalo dvije trećine kazne, odnosno 25 godina u slučaju kada mu je izrečena kazna doživotnog zatvora. Pri odlučivanju o ovom pitanju, ICC može smanjiti kaznu ako nade da u konkretnom slučaju postoji neki od sljedećih razloga:

84

Page 85: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-    rana i stalna spremnost osuđenog da sarađuje sa ICC u istragama i krivičnom gonjenju;-     dobrovoljna pomoć osuđenog u izvršenju presuda i naloga Suda u drugim predmetima, a naročito njegova pomoć u pronalaženju dobara koja podliježu nalozima o novčanoj kazni, trajnom oduzimanju ili reparacijama koji mogu poslužiti u korist žrtvama krivičnog djela;-   druge činjenice kojima se utvrđuje jasna i značajna promjena okolnosti dovoljna da opravda smanjenje kazne osuđenom.XI - NEZ ASTARIVOST MEĐUNARODNIH KRIVIČNIH DJELAProbiem zastare medunarodnih zločina pojavio se u areni pravnih pitanja s međunarodnim impiikacijama zapravo u toku 1964. godine, a povodom najprije izražene namjere, a kasnije i formalne odluke vlade SR Njemačke da ne preduzme nikakve inicijative u pravcu da se zakonskim putem spriječi nastupanje zastare gonjenja za nacističke ratne zločine[254]. Imajući u vidu prirodu i opasnost krivičnih djela iz nadležnosti ICC, razumijivo je što je članom 29 Rimskog statuta propisano da zločini iz nadležnosti tog suda ne zastarijevaju[255]. To je u skladu i sa Konvencijom o nezastarivosti ratnih ziočina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. godine[256]. Navedena odredba Statuta treba se tumačiti tako da znači kako nezastarivost krivičnog gonjenja, tako i nezastarivost izvršenja kazni izrečenih za navedena krivična djela. No, kako smo rekli i u prvom dijelu rada, ovu odredbu treba dovoditi u vezu sa članom 11 Statuta, prema kojoj se nezastarivost krivičnog gonjenja odnosi samo na navedene zločine učinjene nakon što je Statut stupio na snagu. Vrijeme stupanja na snagu Statuta u odnosu na državu koja mu je pristupila nakon 1. jula 2002. godine, računa se od trenutka kada je Statut stupio na snagu u odnosu na tu državu.KZBiH u članu 19 propisuje nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazni izrečenih za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Pored toga, istom odredbom je propisano da nezastarivost ne nastupa ni za druga krivična djela za koja po međunarodnom pravu nezastarivost ne može nastupiti.T r e ć i đ i o MEĐUNARODNA KRIVIČNA DJELAMeđunarodna krivična djela su postupci ili propusti koji se univerzalno prihvataju kao krivični, a izazivaju toliko ozbiljnu medunarodnu zabrinutost da ne mogu ostati unutar izričite nadležnosti države u kojoj je učinjeno krivično djelo307. U uvodnom dijelu ovog rada već smo rekli da se međunarodna krivična djela mogu podijeliti na ona u užem i širem smislu (vidi naše izlaganje o pojmu međunarodnog materijalnog krivičnog prava - in fine). U teoriji se u medunarodna krivična djela u užem smislu ubrajaju genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, te zločini protiv mira (agresija), dok drugu grupu čine brojna druga krivična djela[257]. U ovom dijeiu rada govorićemo o međunarodnim krivičnim djelima u užem smisiu, i to tako što će naše izlaganje o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima biti vezano za odgovarajuće odredbe iz Rimskog statuta ICC, dok ćemo u vezi sa agresijom, s obzirom na to da njena obilježja pomenutim statutom još nisu određena, govoriti samo o odgovarajućim iješenjima koja su o tome sadržana u Statutu tribunala u Nimbergu i Tokiju, te u Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj 3314-XXIX od 14. decembra 1974. godine.Krivična djela genocida i zločina protiv čovječnosti u bitnom su na isti način odredena i u KZBiH, zbog čega o njima u ovom dijelu nećemo posebno govoriti. U vezi sa krivičnim djelom zločina protiv čovječnosti treba reći da ono predstavlja novinu u krivičnom zakonodavstvu BiH koje se kao takvo mora propisati, s obzirom na činjenicu da je BiH ratifikovala Rimski statut ICC, čime je preuzela obavezu propisivanja ovog krivičnog djela.Za razliku od ovih krivičnih djela, radnje izvršenja krivičnog djela ratnih zločina u KZBiH nisu propisane u jednom članu, kao u slučaju Rimskog statuta, već u nekoliko članova zakona, tako da u domaćem zakonodavstvu postoji više ovih krivičnih djela.[258] To je raziog zbog kojeg ćemo na odgovarajućem mjestu u vezi sa tim zločinima najprije iznijeti rješenja sadržana u Rimskom statutu, a zatim i u domaćem krivičnom zakonodavstvu.I- GENOCIDGenocid se, s obzirom na njegov sadržaj, svojstvo pasivnog subjekta i prije svega subjektivnu komponentu - genocidnu (uništavačku) namjeru kod učinioca, često označava

85

Page 86: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kao "zločin nad zločinima" ili najteži, tzv. "kapitalni ziočin"[259]. Medunarodnopravni osnov postojanja ovog krivičnog djela nalazi se u Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija Rezolucijom broj 260 A (III) od 9. decembra 1948. godine. No, sam termin genocid nastao je nešto ranije, kada je poljski teoretičar Rafael Lemkin (Raphael Lemkin), pod utiskom zločina nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, skovao ovaj termin. Učinio je to tako što je grčku riječ genos (rod, pleme) i latinsku riječ occidere (ubiti) spojio u jednu te je tako napravio do tada novi termin, termin genocida[260].Članom II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju ziočina genocida ovaj pojam odreden je na sljedeći način:"U ovoj konvenciji genocid znači bilo koje od sljedećih djela učinjenih s namjerom da se potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa:(a)  ubistvo članova grupe;(b)  nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima grupe;(c)    namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života smišljenim da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;(d)  nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti radanje u okviru grupe;(e)  prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."Citiranom odredbom Konvencije pružena je međunarodnopravna zaštita određenim ljudskim kolektivitetima a to su, kako vidimo, nacionalna, etnička, rasna i vjerska grupa. Dakle, Konvencijom nisu obuhvaćene druge Ijudske grupe, poput političkih ili kultumih. U vezi sa značenjem pojmova nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa Kittichaisaree se poziva na odiuku ICTR u predmetu Akayesu u kojoj su ti pojmovi protumačeni na sljedeći način.Nacionalna grupa je skup pojedinaca koji imaju istu pravnu vezu zasnovanu na zajedničkom državljanstvu.Etnička grupa je ona grupa čiji članovi dijeie isti jezik i kulturu, pri čemu grupa na taj način može biti identifikovana kako od njenih članova tako i od drugih lica koji joj ne pripadaju, uključujući i lice koje je izvršilo genocid.Rasna grupa se, prema ovom shvatanju, razlikuje od drugih takvih grupa po nasljednim fizičkim crtama koje se često identifikuju geografskim područjem, nezavisno od jezičkih, kuiturnih, nacionalnih ili religijskih činiiaca.Najzad, vjerska grupa je grupa pojedinaca koji dijele istu vjeru, ispovijedanje vjere, odnosno obavljanja molitve, kao i zajednička reiigijska vjerovanja[261].Prema čianu III Konvencije, kažnjivim se smatraju ne samo radnje izvršenja genocida, određene na navedeni način, nego i zavjera da se izvrši genocid, neposredno i javno podstrekavanje na izvršenje genocida, pokušaj njegovog izvršenja, kao i saučesništvo u genocidu. Bilo koja od ovih radnji može biti učinjena kako u ratu tako i za vrijeme mira, što jasno proizilazi iz člana I Konvencije.Konvencija u članu IV određuje kažnjivost svih lica koja učine genocid ili preduzmu neku od radnji određenih u njenom članu III, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju može raditi o državnim fimkcionerima ili običnim pojedincima. Genocid i druga djela određena u članu III Konvencije nisu prepreka za ekstradiciju njihovih učinilaca, jer se ne smatraju političkim krivičnim djelima. S tim u vezi, zanimljivo je ukazati na činjenicu da ovom konvencijom nije predviđena nezastarivost krivičnog gonjenja učinilaca genocida. No, nezastarivost ovog krivičnog djela (krivičnog gonjenja i izvršenja kazne) predviđena je u Konvenciji o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. godine. U članu 1 te konvencije odredeno je da se, pored ratnih zločina, nezastarivost ne primjenjuje i na "zločine protiv čovječnosti počinjene u ratu ili miru, kako su ti zločini definisani u Statutu Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu od 8. avgusta 1945 i potvrđeni u Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj 3 (I) od 13. februara 1946, te u Rezoluciji broj 95 (I) od 11. decembra 1946. godine, protjerivanje oružanim napadom ili okupacijom, radnje koje proizilaze iz poiitike aparthejda[262], kao i zločin genocida defmisan u

86

Page 87: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Konvenciji iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, čak i kada takvi akti ne predstavljaju kršenje zakona zemlje u kojoj su počinjeni"[263].Najzad, treba istaći da je članom VIII Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida odredeno da svaka država njena članica može zahtijevati od nadležnih organaUjedinjenih nacija da preduzmu, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, mjere koje smatraju prikladnim za sprečavanje i kažnjavanje djela genocida ili djela određenih članom III Konvencije[264].Bitan elemenat u pojmu genocida prema navedenoj konvenciji je i namjera učinioca ovog djela. Ona je u vezi sa njegovim radnjama izvršenja tog djela, koje učinilac preduzima radi toga da u potpunosti ili djelimično uništi neku od zaštićenih grupa. No, s obzirom da je ovaj subjektivni elemenat na strani učinioca bitan elemenat i u pojmu krivičnog djela genocida propisanog u Rimskom statutu ICC, to ćemo o njemu nešto više reći nakon što izložimo način na koji je to djelo određeno u ovom statutu.Prema članu 6 Statuta, "za svrhu ovog statuta pod genocidom se podrazumijeva svako od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve[265]:(a) ubistvo članova grupe;(b)  teška povreda tjelesne ili duševne cjelovitosti pripadnika grupe;(c)   namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima smišljenim da dovedu do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja;(d)  mjere uperene na sprečavanje rađanja unutar grupe;(e)  prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."U Obilježjima krivičnih djela koja su uz Rimski statut predstavljaju izvor prava koji se odnosi na djelovanje ICC, daju se određena dodatna obilježja predvidenih radnji i ponašanja u samom Rimskom statutu u odnosu na obiike izvršenja genocida.Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku b)), nanošenje teških tjelesnih povreda ili prouzrokovanje teških duševnih patnji, postoji kada su kumuiativno ispunjeni sljedeći uslovi: (1) učinilac je u odnosu na jedno ili više lica prouzrokovao tešku tjelesnu povredu ili tešku duševnu bol; (2) to lice ili ta lica su pripadnici određene nacionaine, etničke, rasne ili vjerske grupe; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi, u potpunosti iii djelimično; (4) ponašanje učinioca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja (sličnih radnji) usmjerenog protiv te grupe ili se radilo o ponašanju koje je samo po sebi moglo prouzrokovati uništenje grupe.Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku c)), da bi se radilo o namjernom podvrgavanju grupe takvim životnim uslovima koji će sračunato dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih uslova: (1) učiniiac je jedno ili više lica podvrgao određenim životnim uslovima; (2) to lice ili ta lica su pripadnici odredene nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe; (3) učiniiac je imao namjeru da u potpunosti ili djelimično tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi; (4) životni uslovi su bili sračunato tako projektovani da prouzrokuju potpuno ili djelimično fizičko. uništenje te grupe; (5) ponašanje učinioca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja upravljenog protiv te grupe ili je bilo u pitanju ponašanje koje je samo po sebi moglo prouzrokovati takva uništenja. Da ii se radi o takvim životnim uslovima koji će sračunato dovesti do potpunog ili djelimičnog uništenja određene grupe, faktičko je pitanje. To može da bude nepreduzimanje mjera zaštite u vrijeme haranja neke teške epidemije, namjerno izgladnjavanje pripadnika grupe, primoravanje da žive u krajnje nezdravim uslovima i sl[266].Na osnovu Obilježja krivičnih djela (uz tačku d)), preduzimanje mjera usmjerenih na sprečavanje rađanja djece unutar grupe, postoji ukoliko su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: (1) učinilac je jednom ili više lica nametnuo određene mjere, odnosno prema njima ih primijenio; (2) to lice ili ta lica pripadaju odredenoj nacionainoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu u cjelini ili djeiimično uništi kao takvu; (4) cilj nametnutih mjera je bio da se spriječi rađanje u okviru

87

Page 88: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

te grupe; (5) ponašanje učinoca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja usmjerenog protiv te grupe ili se radilo o ponašanju koje samo po sebi moglo prouzrokovati takvo uništenje.Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku e)), prinudno premještanje djece postoji ako su ispunjeni sljedeći kumulativni uslovi: (1) učiniiac je prisilno premještao jedno ili više lica; (2) to lice ili ta lica pripadaju određenoj nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionainu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi u potpunosti ili djeiimično; (4) došlo je do prebacivanja (transfer) iz jedne grupe u drugu; (5) lice ili lica koja su prebacivana nisu imala navršenih 15 godina; (6) učinilac je znao ili je morao znati da je to lice ili da su ta lica, osobe mlađe od 18 godina; (7) ponašanje se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja usmjerenog protiv te grupe ili je to bilo ponašanje koje je samo po sebi bilo pogodno da prouzrokuje takvo uništenje.U samim Obilježjima krivičnih djela dato je i posebno objašnjenje u odnosu na posljednje obilježje uz svaku genocidnu radnju, koje se rutinski u neizmijenjenom obliku ponavlja i, u stvari, predstavlja posljednji kumulativno formulisan uslov za postojanje određene genocidne aktivnosti, ukoiiko su prethodno ispunjeni svi ostali traženi uslovi[267].Statut, dakle, ovo krivično djelo određuje na način na koji je to učinjeno i u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. I ovdje je, kako smo rekli, namjera učinioca bitan elemenat bića krivičnog djela genocida. Radi se o elementu koji je svojstven samo ovom krivičnom djelu, po čemu se ono razlikuje od ostalih krivičnih djela iz nadležnosti ICC. Imajući u vidu taj eiemenat, izvršilac ovog krivičnog djela može biti kako iice koje je neposredno preduzeio neku od alternativno propisanih radnji izvršenja, tako i lice (pretpostavljeni) koje je izdalo naredbu za izvršenje ovog djela. I u jednom i u drugom slučaju bitna je namjera izvršioca, bez koje nema ovog krivičnog djela.S obzirom na to da se radi o tzv. namjemom krivičnom djelu, za krivičnu odgovornost njegovog učinioca neophodno je utvrditi postojanje direktnog umišljaja. To se može učiniti ne samo na osnovu toga što je učinilac prije preduzimanja neke od radnji izvršenja verbalno izražavao svoju namjeru da potpuno ili djelimično uništi neku od zaštićenih grupa, već i na osnovu samih njegovih radnji i posljedica koje su usljed njih nastupiie. Kada je riječ o namjeri kao subjektivnom elementu ovog krivičnog djela, u teoriji se, u vezi sa onim oblikom komandne odgovornosti koji se u osnovi svodi na propuštanje pretpostavljenog, ukazuje da je proširivanje te odgovornosti i na genocid neprihvatljivo "...zbog prirode ovog krivičnog djela kod kojeg je subjektivni elemenat posebno izražen. Obavezno postojanje genocidne namjere kod učinioca ovog krivičnog djela nespojivo je sa mogućnošću da pretpostavljeni kod komandne odgovornosti odgovara i za nesvjesni nehat."[268] Na slična razmišljanja nailazimo i kod Kasezea koji u vezi sa ovim pitanjem kaže:"Najzad, valja spomenuti i jedan stav o mens rea kao eiementu genocida. Prema jednom njegovom zastupniku, Statut ICC "izgleda da dozvoljava da se 'genocid može izvršiti i sa manjim nivoom mens rea od vrlo visokog zahtjeva za postojanje umišljaja o kome je bilo riječi, i to zbog toga što "predviđa (u članu 28, o komandnoj odgovornosti) odgovornost vojnih zapovednika za genocid njihovih potčinjenih čak i onda ako nisu imali realna saznanja o tome da se vrši. Tome se može prigovoriti zato što bi to mogio biti ispravno samo ako je pretpostavljeni znao da se sprema vršenje genocida ili da je on već u toku, ali namjerno (naš kurziv) ne preduzima ništa da bi ga predupredio ili zaustavio. Štaviše, pretpostavljeni bi se u tom siučaju mogao smatrati za saizvršioca ili bar za podstrekača ili pomagača...Pretpostavljeni se ne bi mogao okriviti za genocid (kao saizvršilac ili saučesnik) ako ne kazni podređene koji su vršili genocid, niti ako - iako je imao obavještenja koja bi mu omogućila da zaključi da se vrše pripreme za genocid ili da je možda već izvršen - kršeći svoju odgovornost pretpostavljenog, ne preduzme potrebne mjere...U takvim slučajevima pretpostavljeni bi mogao biti kriv za neko drugo djelo: namjemo zapostavljanje dužnosti ili nehat. Iz toga slijedi da u takvim slučajevima ne bi bilo ispravno tvrditi da je odgovoran za genocid - mada uz niži subjektivni element nego što je

88

Page 89: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

poseban umišljaj "32°Ovo krivično djelo se, imajući u vidu moguće radnje njegovog izvršenja, u pravilu vrši preduzimanjem više radnji izvršenja. Međutim, ono se može učiniti i preduzimanjem jedne radnje i u odnosu na jedno lice, pod uslovom da je to učinjeno u namjeri koju Statut traži za postojanje ovog krivičnog djela. Genocid se smatra dovršenim preduzimanjem neke od radnji izvršenja, pri čemu nije bitno što učinilac nije ostvario svoju namjeru.Pasivni subjekat ovog krivičnog djela nije pojedinac pripadnik grupe, nego zaštićena grupa. U vezi s tim značajno je pitanje kako u konkretnom siučaju tumačiti onaj dio citirane odredbe koji glasi "...u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja..." zaštićene grupe. U teoriji se, s tim u vezi, ukazuje da ove riječi imaju značenje uništenja značajnog dijela grupe posmatrano iz kvantitativnog ili kvalitativnog aspekta. Naime, učinilac mora imati namjeru da uništi značajan dio populacije zaštićene grupe (dakle, u kvantitativnom pogledu) ili, pak, da uništi određene dijelove te grupe kao što su njene političke vođe, vjerske vode ili intelektualci (u ovom slučaju bi bio značajan kvalitativni aspekt). Stoga se ukazuje da ova namjera učinioca može imati dva oblika: jedan od njih se izražava u želji učinioca da uništi veiiki broj pripadnika zaštićene grupe, dok se drugi izražava u njegovoj želji da uništi ograničeni broj članova te grupe koje bira zbog mogućeg uticaja njihovog uništenja na opstanak zaštićene grupe kao takve.Biće ovog krivičnog djela u bitnom je na isti način određeno i u KZBiH (član 171). Jedina razlika je u tome što je u biću krivičnog djela određenom u ovom zakonu kao radnja izvršenja izričito propisano i naredenje za izvršenje neke od radnji ovog krivičnog djela.n - ZLOČINIPROTIV ČOVJEČNOSTIZločini protiv čovječnosti, kao posebna kategorija u međunarodnom krivičnom pravu, prvi put se pominju u Statutu Međunarodnog vojnog suda za suđenje najtežih ratnih zločinaca koji je bio dodat Londonskom sporazumu iz avgusta 1945. godine[269]. U njegovom članu 6 određene su vrste zločina zbog kojih će najtežim ratnim zločincima biti suđeno. To su "zločini protiv mira", "ratni zločini" i "zločini protiv čovječnosti". U stavu 3 istog člana data je prva definicija zločina protiv čovječnosti koja je kasnije, sa nekim izmjenama preuzeta u Statutu Tribunala u Tokiju i u Zakonu broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku iz 1945. godine[270]."Zločinima protiv čovječnosti se napadaju neka od vrijednosti koje su karakteristične za čovječanstvo kao cjelinu, odnosno one koje se moraju smatrati opštehumanim vrijednostima[271]. Na razvoj koncepcije o zločinu protiv čovječnosti su presudno uticale ideje o osnovnim ljudskim pravima, pri čemu je tradicionalno međunarodno pravo razvijalo različite doktrine i institucije dizajnirane da štite specifične grupe ljudi: robove, manjine, određene prirodne populacije, strance, žrtve masovnog nasilja, učesnike u ratu itd., dok je za modemo humanitamo pravo karakteristično da polazi od postavke da kako države, tako i medunarodna zajednica, imaju dužnost da zaštite ljudska prava."[272]

Sama pojava pojma zločina protiv čovječnosti se vezuje za 1915. godinu i slučaj masovnog ubijana Jermena u Otomanskom carstvu. Nakon tog dogadaja, vlade Francuske, Britanije i Rusije su, 28. maja 1915. godine, kao reakciju na ovaj zločin, objavile deklaraciju u kojoj su Visokoj porti objavili da će "za zločine Turske protiv čovječanstva i civilizacije" smatrati odgovomim članove Otomanske vlade i njihove agente koji su učestvovali u masakru Jermena[273].Posiije Prvog svjetskog rata, Specijaina komisija predložila je u svom izvještaju mirovnoj konferenciji u Versaju da se ustanovi međunarodni krivični tribunal čija bi se nadležnost proširila i na "kršenja prava čovječnosti". Ovaj prijedlog, međutim, nije naišao na dobar prijem predstavnika SAD-a, jer "ne postoje utvrđeni i univerzalni standardi čovječnosti". Ovaj stav predstavnika SAD-a će ubrzo biti promijenjen već tokom i nakon Drugog svjetskog rata kada se došlo do zaključka da mnogi zločini koje su Nijemci i njihovi saveznici učiniii tokom rata nisu, do tada, bili zabranjeni pozitivnim međunarodnim pravom.Upravo zbog tih razloga, Londonskim sporazumom je formiran Nimberški tribunal[274]. U

89

Page 90: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Statutu ovog tribunala utvrdeno je da tribunal treba da sudi i licima koja su kriva za zločine protiv čovječnosti[275]. Tom priiikom ziočini protiv čovječnosti su definisani kao: "ubistvo, istrebljenje, porobijavanje, deportacija i ostaia nečovječna djela izvršena protiv bilo kog civilnog stanovništva, prije ili za vrijeme trajanja rata ili proganjanje na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, koji su učinjeni ili su u vezi s izvršenjem bilo kojeg zločina koji spada u nadležnost Tribunala (zločin protiv mira ili ratni zločin) bez obzira da li se time vrše ili ne vrše povrede zakona zemlje gde su zločini izvršeni." U praksi se ovakav pristup pokazao lošim, jer se kao neophodan element za uspostavljanje nadležnosti Nirnberškog tribunala zahtijevalo da je zločin protiv čovječnosti učinjen u izvršenju ili u vezi sa izvršenjem zločina protiv mira ili ratnih ziočina, što je dalje dovelo do toga da se izvršioci zločina protiv čovječnosti mogli goniti i kažnjavati samo ukoliko je to krivično djelo vršeno u vezi sa ratom ili nezakonitom agresijom. Krajnja posljedica ovakvog određivanja pojma zločina protiv čovječnosti pred Nimberškim tribunalom je utvrđivanje odgovornosti za 14 lica, za ratne zločine i zločin protiv čovječnosti, dok je samo u dva slučaja Tribunal ustanovio odgovornost lica samo za zločin protiv čovječnosti, mada je i u ta dva slučaja došlo do različitog tumačenja u engleskom i francuskom tekstu presude[276].Zbog ovakvih iskustava iz prakse Nirnberškog tribunala, došio je do promjena u medunarodnom pravu, pa je tako Generalna skupština Ujedinjenih nacija, 13. februara 1946. godine, usvojila Rezoluciju broj 3 kojom je preporučeno izručenje i kažnjavanje lica koja su optužena za zločine predviđene u Statutu Nimberškog tribunala, odnosno i lica optužena za zločin protiv čovječnosti. Nakon ove Rezolucije, Generalna skupština UN-a je, 11. decembra 1946. godine, usvojila Rezoluciju kojom su potvrdena načela Statuta Nirnberškog tribunala i presude tribunala. Pojam zločina protiv čovječnosti, kao samostalnog delikta, potvrđen je u međunarodnom pravu i kasnijim međunarodnim ugovorima, kao što su: Konvencija o genocidu iz 1948, Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968) i Konvencija o aparthejdu (1973). Ova evolucija instituta zločina protiv čovječnosti je danas artikulisana i odgovarajućim odredbama statuta ICTY (1993) i ICTR (1994), kao i odredbama Rimskog statuta ICC (1998).Danas je pojam zločina protiv čovječnosti u međunarodnom pravu široko definisan i obuhvata sljedeće elemente: (1) zločin protiv čovječnosti mora biti djelo čijim činjenjem se vrši naročito teško kršenje ljudskog dostojanstva i ponižavanje jednog ili više ljudskih bića; (2) zločin protiv čovječnosti mora biti djelo koje nije izolovani ili sporadični dogadaj, već predstavlja dio politike neke vlade ili mora predstavljati široku ili sistematsku praksu vršenja zločina koja se toleriše, prašta ili na nju pristaje neka vlada ili faktička vlast na određenoj teritoriji; (3) zločin protiv čovječnosti mora biti vršenje djela koje je zabranjeno međunarodnim pravom i koje shodno tome mora biti kažnjeno; (4) žrtve zločina protiv čovječnosti mogu biti civili ili, ako je djelo učinjeno u toku oružanog sukoba, lica koja ne učestvuju, odnosno više ne učestvuju u oružanim neprijateljstvima .U samoj praksi, kada se govori o kažnjavanju lica koja su učinila zločin protiv čovječnosti, kao najbitniji i neophodni element bića ovog krivičnog djela ističe se sistematska priroda ovog ratnog zločina, odnosno uslov da je kršenje ljudskih prava izrazito teško i da ne predstavlja sporadičan dogadaj već je deo šire zločinačke politike. Ujedno, ovaj subjektivni element zločina protiv čovječnosti je osnovna distinkcija po kojoj se zločin protiv čovječnosti razlikuje od ratnog zločina, iako je često način izvršenja djela isti. Najvažnija osobina zločina protiv čovječnosti jeste da su dio široke ili sistemske prakse zločina, što obično znači da ih sprovodi vlast. Zato su učinioci ovih teških krivičnih djela najčešće pripadnici državnog aparata - vojske ili policije ili neke oružane grupe.Odredbe o ovom medunarodnom krivičnom djelu sadržane su u članu 7 Rimskog statuta. One su veoma opšime, s obzirom na to da sadrže svojevrstan spisak radnji izvršenja ovog krivičnog djela i pojašnjenje značenja upotrijebljenih izraza, što je slučaj i sa KZBiH (član 172) koji te radnje i značenje upotrijebljenih izraza, u bitnom, odreduje na način na koji je to učinjeno i u Rimskom statutu. Imajući u vidu obimnost tih radnji izvršenja, najprije ćemo reći nešto o onome što predstavlja svojevrsni preduslov za postojanje ovog krivičnog djela,

90

Page 91: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nakon čega ćemo izložiti i radnje njegovog izvršenja, te značenje izraza koji su upotrijebljeni u njegovoj konstrukciji.Dakle, da bi neka od navedenih radnji mogla biti kvalifikovana kao zločin protiv čovječnosti neophodno je da su preduzete kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada koji je uperen prema bilo kojem civilnom stanovništvu, uz znanje učinioca o takvom napadu. Kako vidimo, za postojanje ovog krivičnog djela neophodna su dva veoma bitna elementa. Jedan od njih, koji se u teoriji naziva i centralnim, "...jeste da se određene radnje u okviru njega vrše sistematski, planski i masovno"[277], a drugi je znanje učinioca o takvom napadu. U vezi sa tim znanjem, ukazuje se kako nije neophodno da učinilac zna o samoj kriminalnoj politici ili planu kojim su osmišljeni ovi rasprostranjeni iii sistematski napadi[278], već da ima znanje da su njegove radnje izvršenja dio tih napada na civilno stanovništvo i u skladu sa tom politikom, odnosno planom. Bez takvog znanja na strani učinioca, ne može postojati njegova krivična odgovornost za ovo krivično djelo, već se može raditi o odgovornosti za neko drugo krivično djelo[279] (npr. krivično djelo ubistva, silovanja i dr.). Imajući u vidu da se traži znanje o napadu, svakako da se psihički odnos učinioca prema djelu može ogledati u direktnom umišljaju, mada Kaseze ističe da taj odnos može biti i u obliku eventualnog umišljaja[280].Kada je riječ o ovom znanju učinioca, neophodno je ukazati da se, pri tome, od njega ne zahtijeva postojanje namjere za uništenjem neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe. Po tome se zločin protiv čovječnosti razlikuje od krivičnog djela genocida. Međutim, pripadnost pasivnog subjekta nekoj grupi od značaja je za postojanje ovog krivičnog djela u slučaju radnje progona bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice. Kako bi se zločin protiv čovječnosti razlikovao od drugih krivičnih djela, odnosno da bi ovo krivično djelo "...dobilo karakter medunarodnog krivičnog djela, potrebno je i to da se ono vrši uz sudjelovanje ili tolerisanje od strane države ili neke političke organizacije, tj. organizacije koja de facto ili de iure ima poiitičku moć"[281].Pasivni subjekt ovog krivičnog djela su pripadnici biio kojeg civilnog stanovništva, pri čemu napadni objekt, kako ćemo vidjeti, mogu biti ne samo nacionalne, rasne, etničke i vjerske grupe, nego i i druge grupe (kao što su političke ili kulturne grupe), što se može uočiti kod radnje izvršenja koja se sastoji u progonu bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice.Uz postojanje naprijed navedenih uslova zločinom protiv čovječnosti smatraju se sljedeće radnje izvršenja:-   ubistvo;-   istrebljenje;-   porobljavanje;-   deportacija[282] ili prisilno premještanje stanovništva;-    zatočenje ili drugo teško lišenje fizičke slobode kojim se narušavaju temeijna pravila medunarodnog prava;-   mučenje;-    siiovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, iznuđena trudnoća, prisilna sterilizacija iii svaki drugi oblik seksualnog nasilja siične težine;-     progon bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj osnovi ili na drugoj osnovi koja je opštepriznata kao nedopustiva saglasno međunarodnom pravu. Ovaj oblik izvršenja može postojati u vezi sa svakom drugom radnjom izvršenja ovog krivičnog djela ili u vezi sa svakim drugim krivičnim djelom iz nadležnosti ICC;-   prisilan nestanak lica;-   zločin aparthejda;

-   druga nečovječna djela slične prirode kojima se namjemo izazivaju teška stradanja ili ozbiljne tjeiesne povrede iii povrede mentalnog zdravlja. Kako vidimo, ovaj posljednji obiik ostavija mogućnost ICC da i druge radnje izvršenja, koje se ne mogu podvesti pod neku od navedenih radnji, okvaiifikuje kao ovo krivično djelo, ako su njome ispunjeni navedeni opšti

91

Page 92: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

uslovi, te ako su njome izazvana teška stradanja iii ozbiljne tjeiesne ili duševne povrede žrtve.Imajući u vidu mnoštvo upotrijebljenih izraza, Statut u članu 7 stav 2 daje sljedeće pojašnjenje njihovog značenja:"napad uperen protiv bilo kog civilnog stanovništvcf' znači ponašanje koje obuhvata višestruko izvršenje neke od navedenih radnji protiv civilnog stanovništva. Pri tome je bitno da je to ponašanje u skladu sa državnom ili organizacijskom politikom da se izvrši takav napad ili u cilju pomaganja toj politici;"istrebljenje" uključuje namjemo nametanje životnih uslova, uključujući onemogućavanje pristupa hrani i lijekovima, sračunato na dovođenje do uništenja dijela stanovništva;"porobljavanje" znači primjenu nekog ili svih oviašćenja vezanih za pravo svojine nad licem i uključuje primjenu takve vlasti u trgovini licima, posebno ženama i djecom;udeportacija ili prisilno premještanje stanovništvcf' znači iznuđeno preseljenje civiinog stanovništva protjerivanjem ili drugim vrstama prinude iz područja gdje su ta lica zakonito prisutna, a da za to ne postoji osnov prema međunarodnom pravu. Takav osnov, na primjer, postoji u članu 49 Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Prema stavu 2 tog člana, okupirajuća sila može da pristupi potpunoj ili djelimičnoj evakuaciji određene okupirane oblasti ako to zahtijevaju bezbjednost stanovništva ili imperativni vojni raziozi. Ova evakuacija može da se izvrši preseljenjem zaštićenih lica samo u unutrašnjost okupirane teritorije, osim u slučaju materijalne nemogućnosti. I prema članu 17 stav 1 Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije, može se narediti premještanje civilnog stanovništva ukoliko to zahtijevaju razlozi bezbjednosti tog stanovništva ili imperativni vojni razlozi;"mučenje" znači namjemo nanošenje teškog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje licu koje je pod nadzorom ili pod kontrolom okrivljenog, s tim što mučenje ne uključuje bol ili patnju koji su samo posljedica zakonite kazne, njoj pripadaju ili je prate;"iznuđena trudnoća" znači protivzakonito zatočenje žene koja je zatrudnila pod prinudom, u namjeri da se utiče na etnički sastav stanovništva ili izvrše druge teške povrede međunarodnog prava. Pri tome se ova definicija ni na koji način neće tumačiti tako da utiče na nacionalne zakone vezane za trudnoću. To bi, na primjer, moglo značiti da neće postojati ova radnja izvršenja ako se ženi ne dozvoljava prekid trudnoće zato što je u poodmakloj fazi trudnoće - zbog čega bi njen prekid mogao biti opasan po život trudnice. Ovdje, dakle, treba imati u vidu da nacionalni zakon kojim se uređuje pitanje prekida trudnoće, vodeći računa o zaštiti zdravlja i života trudnice, dozvoljava prekid trudnoće samo do njenog odredenog stadijuma jer bi, u protivnom, prekid trudnoće mogao oštetiti zdravlje žene ili biti fatalan po njen život. Doduše, ako je isto lice prije toga do ovakvog stadijuma trudnoće prinudilo ženu da održava trudnoću, ne bi se, nakon što nastupi ovaj stadijum, moglo pozivati na to da je u toj fazi bilo opasno po zdravlje ili život žene prekidati trudnoću;"progon" znači namjerno i teško oduzimanje temeljnih prava usljed istovjetnosti grupe ili zajednice suprotno međunarodnom pravu;"zločin aparthejdđ' znači nečovječna djela koja su po karakteru slična radnjama izvršenja zločina protiv čovječnosti, a učinjena su u kontekstu institucionalizovanog režima sistemskog ugnjetavanja i prevlasti jedne rasne grupe nad drugom rasnom grupom ili grupama, u namjeri da se taj režim održi[283];

"prisilan nestanak lica" znači lišenje slobode, pritvor ili otmicu iica od strane ili sa ovlašćenjem, podrškom ili prećutnim pristankom državne ili političke organizacije, uz odbijanje da se takvo lišenje slobode prizna ili da se daju obavještenja o sudbini ili boravištu tih lica u riamjeri da im se za duži vremenski period uskrati pravna zaštita.m-RATNIZLOČINI3.1. Ratni zločini propisani u Rimskom statutuKao i kod zločina protiv čovječnosti, Rimski statut ICC u članu 8 sadrži veoma opsežan spisak mogućih radnji izvršenja ovog krivičnog djela, s tim što je taj spisak još duži u

92

Page 93: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

poredenju sa onim odredenim kod krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. To je posljedica činjenice da Statut ove radnje ne razdvaja u posebna krivična djela. Pri tome, treba imati u vidu da se neke od njih mogu preduzeti samo u međunarodnom oružanom sukobu, dok se druge radnje mogu učiniti u unutrašnjem oružanom sukobu, a kod nekih radnji nije bitno da li su učinjene u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu. Zbog toga je potrebno prethodno u najkraćem podsjetiti na pravnu razliku između ovih pojmova.U klasičnom ratnom pravu pod ratom se smatra oružani sukob dvije ili više suverenih država, jer se prema tom shvatanju rat posmatra ,,...kao osnovni atribut suverenosti i pravo na rat pripadalo je samo suverenim državama"[284]. Za razliku od ovog pojma, unutrašnji oružani sukobi "...odigravaju se unutar jedne državne teritorije, između antagonističkih grupa, državljana te iste države. To se, po pravilu, dešava kada se na čelu zemlje nađe vlada nemoćna da kontroliše situaciju i usmjeri političke procese u pravcu miroljubivog iješenja spora"[285]. U slučaju unutrašnjih oružanih sukoba potrebno je razlikovati građanski rat od obične pobune. Da li se neki unutrašnji oružani sukob može podvesti pod jedan ili drugi pojam, zavisi, kako se ističe, od kriterijuma kao što su "...intenzitet oružanih akcija i obim angažovanih snaga, a zatim trajanje akcija i njihov teritorijalni opseg"[286]. U vezi sa ovim shvatanjem, treba imati u vidu odredbu člana 8 stav 2 tačka (f) Rimskog statuta prema kojoj se odredbe tačke (e) istog člana (druge ozbiljne povrede zakona i običaja rata u oružanim sukobima nemedunarodnog karaktera) primjenjuju na oružane sukobe na teritoriji države kada dođe do dužeg oružanog sukoba između vladinih organa i organizovanih oružanih grupa ili između takvih grupa.Navedene razlike neophodno je imati u vidu s obzirom na to da se odredbe člana 8 Rimskog statuta odnose na rat i unutrašnje oružane sukobe tipa građanskih ratova. Kada budemo izlagali pojedine odredbe ovog člana, vidjećemo da se u nekim izričito propisuje da se one ne primjenjuju na unutrašnje nemire i napetosti, kao što su neredi, izolovane i sporadične nasilne radnje ili druga slična djela. S tim u vezi, takođe treba imati u vidu odredbu stava 3 ovog člana prema kojoj, u slučaju unutrašnjeg oružanog sukoba, ništa ne utiče na odgovomost vlada da održavaju ili uspostavljaju red i mir u državi ili da brane jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost države svim zakonitim sredstvima.Prema stavu 1 člana 8 Rimskog statuta, ICC je nadležan za ratne zločine, a posebno kada su ti zločini počinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih zločina. Ova odredba, dakle, uspostavlja nadležnost ICC za sve ratne zločine ali su oni, kako se ukazuje, "...od značaja za Sud, prije svega, onda kada su učinjeni kao dio plana ili politike ili su dio masovnog vršenja takvih krivičnih djela"[287].Statut, u vezi s tim, ratne zločine najprije defmiše kao teške povrede Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949. godine, a to su sljedeće konvencije:-   Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu (I Ženevska konvencija);-   Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru (II Ženevska konvencija);-   Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima (III Ženevska konvencija);-   Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (IV Ženevska konvencija).Teškim povredama ovih konvencija smatra se svaka od navedenih radnji izvršenja,kada je učinjena protiv lica ili imovine koje štite odredbe neke od navedenih konvencija. Riječ je o sljedećim radnjama:-   hotimično ubijanje;-   mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući biološke opite;-    hotimično izazivanje velike patnje ili ozbiljne tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja;-    velika razaranja i prisvajanje imovine, koji nisu opravdani vojnom nuždom i sprovode se nezakonito i obijesno-    prisiljavanje ratnog zarobljenika ili drugog zaštićenog lica da služi u snagama neprijateljske sile;-   hotimično lišavanje ratnog zarobljenika ili drugog zaštićenog lica prava na pravičan i

93

Page 94: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

uredan sudski postupak;-   protivzakonita deportacija ili preseljenje ili protivzakonita intemacija. U vezi sa ovom radnjom izvršenja, treba reći da deportacija označava radnju premještanja zaštićenih lica sa teritorije države u kojoj zakonito žive na teritoriju neke druge države, dok intemacija označava radnju premještanja tih lica unutar iste države. Ova inkriminacija je izvršena u skladu sa članom 45 stav 1 Četvrte ženevske konvencije, prema kojem se zaštićena lica ne mogu premještati u državu koja nije članica te konvencije, a deportacija na teritoriju države članice ove konvencije može se, prema stavu 2 istog člana, izvršiti samo nakon što se sila koja drži ta lica uvjerila da sila na čiju teritoriju ih namjerava deportovati želi i da je u stanju primjenjivati tu konvenciju. Prema članu 42 Četvrte ženevske konvencije, interniranje ili upućivanje na prinudni boravak zaštićenih lica može se narediti samo ako to apsolutno zahtijeva bezbjednost sile u čijoj vlasti se ta lica nalaze, kao i kada ova lica zatraže da budu dobrovoljno intemirana, pod uslovom da to njihov lični položaj zahtijeva;-   uzimanje talaca.Pored kršenja pomenutih Ženevskih konvencija, Statut za slučaj međunarodnih oružanih sukoba inkriminiše i radnje izvršenja koje predstavljaju dmge teške povrede zakona i običaja koji važe u tim sukobima. Spisak ovih radnji je najduži u članu 8 Statuta. Riječ je o sljedećim radnjama izvršenja:-   namjemo usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedine civile koji ne učestvuju u neprijateljstvima neposredno;-   namjemo usmjeravanje napada na civilne objekte, odnosno objekte koji nisu vojniciljevi;-   namjemo usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila koji učestvuju u humanitamoj pomoći ili mirovnoj misiji u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civiiima ili civilnim objektima, saglasno međunarodnom pravu oružanog sukoba;-    namjeran napad uz znanje da će takav napad biti popraćen gubitkom života ili povredama civila ili oštećenjem civilnih objekata ili će prouzrokovati rasprostranjenu, dugoročnu i tešku štetu prirodnoj okolini, koji bi bili očigledno pretjerani u odnosu na predviđenu konkretnu i neposrednu ukupnu vojnu prednost;-   napad ili gađanje ma kojim sredstvima gradova, sela, staništa ili zgrada koji se ne brane i nisu vojni ciljevi;-   ubijanje ili ranjavanje borca koji se predao položivši oružje ili više nema sredstava za odbranu;-    nepropisna upotreba zastave primirja, zastave ili vojnih oznaka i uniforme neprijatelja ili Ujedinjenih nacija, kao i karakterističnih obilježja Ženevskih konvencija, koja dovodi do smrti ili ozbiljne lične povrede;-   neposredno ili posredno preseljavanje dijelova civilnog stanovništva okupacione sile na teritoriju koju je okupirala ili deportacija ili preseljavanje ukupnog ili dijelova stanovništva okupirane teritorije unutar ili van te teritorije;-     namjemo usmjeravanje napada na zgrade namijenjene vjerskoj, obrazovnoj, umjetničkoj, naučnoj ili dobrotvomoj svrsi, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se sakupljaju bolesnici i ranjenici, ukoliko ne predstavljaju vojne ciljeve;-   podvrgavanje lica u vlasti protivničke strane fizičkom sakaćenju ili medicinskim ili naučnim opitima ma koje vrste, koji nisu opravdani medicinskim, zubnim ili bolničkim liječenjem tog lica niti se sprovode u njegovom interesu, a koja uzrokuju smrt ili ozbiljno ugrožavaju zdravlje tog lica;-   podmuklo ubijanje ili ranjavanje pojedinaca koji pripadaju neprijateljskoj državi iiiarmiji;-   izjavljivljanje da neće biti miiosti;-   uništavanje ili zapljenu imovine neprijatelja, osim ako ratna nužda apsolutno ne zahtijeva to uništavanje ili zapljenu;-    izjavljivljanje da se prava i djelovanje državijana neprijateljske strane ukidaju,

94

Page 95: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

suspenduju ili ne prihvataju u postupcima pred sudom;-    prisiljavanje državljana neprijateijske strane da učestvuju u ratnim dejstvima uperenim protiv njihove sopstvene zemlje, čak i ako su ta lica prije početka rata biii u službi zaraćene strane;-   pljačkanje gradova ili mjesta čak i kada su zauzeti u jurišu;-   upotrebu otrova ili otrovnog oružja;-   upotrebu zagušljivih, otrovnih ili drugih gasova i svih sličnih tečnosti, materijala ili naprava;-   upotrebu metaka koji se lako nadimaju ili spljošćuju u ljudskom tijelu, kao što su meci sa tvrdim omotačem koji ne pokriva potpuno jezgro metka ili ima usjeke;-    upotrebu oružja, projektila, materijaia i načina ratovanja koji po svojoj prirodi izazivaju pretjerane povrede ili nepotrebnu patnju ili ne prave razliku, čime se krši međunarodno pravo oružanog sukoba, ukoliko su takva oružja, projektili, materijali i način ratovanja predmet sveobuhvatne zabrane i uključeni su u prilog ovog statuta putem izmjena i dopuna u skladu sa odgovarajućim odredbama iz čl. 121 i 123;-      povrede ličnog dostojanstva, a posebno ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje;-    silovanje, seksualno ropstvo, prinudna prostitucija, prisilna trudnoća, prinudna sterilizacija ili svaki drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja tešku povredu Ženevskih konvencija;-   korišćenje prisustva civila iii drugog zaštićenog lica da bi određene tačke, područja ili vojne snage dobili imunitet od vojnih dejstava;-   namjemo usmjeravanje napada na zgrade, materijai, zdravstvene ekipe i transporte, kao i na osoblje koje koristi karakteristična obilježja Ženevskih konvencija, saglasno međunarodnom pravu;-     namjemo izgladnjivanje civiia kao metoda ratovanja čime se civili lišavaju predmeta neophodnih za opstanak, uključujući hotimično sprečavanje dopreme pomoći kako predviđaju Ženevske konvencije;-   regrutovanje ili angažovanje djece mlađe od 15 godina za državne oružane snage ili njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima.Sve navedene radnje izvršenja, kako u slučaju teških povreda Ženevskih konvencija, tako i u slučaju drugih teških povreda zakona i običaja ratovanja, mogu se učiniti u međunarodnim oružanim sukobima. Od njih treba razlikovati radnje izvršenja ovog krivičnog djela koje Statut propisuje za slučaj unutrašnjeg oružanog sukoba. U tom slučaju, pravi se razlika između ozbiljnih povreda člana 3 zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije i drugih ozbiljnih povreda zakona i običaja koji se primjenjuju u oružanim sukobima nemedunarodnog karaktera.U prvom slučaju, ozbiljnim povredama člana 3 smatraju se navedena djela počinjena protiv lica koja ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima, u koja spadaju i pripadnici oružanih snaga koji su položili oružje, kao i oni pripadnici tih snaga koji su stavljeni van stroja usljed bolesti, rana, zatočeništva ili bilo kog drugog razloga. Riječ je o sljedećim radnjama izvršenja:-   nasilje nad životom i ličnošću, a posebno sve vrste ubistava, sakaćenja, svirepog postupanja i mučenja;-     povrede ličnog dostojanstva, a posebno ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje;-   uzimanje talaca;-   donošenje presuda i izvršenje pogubljenja bez prethodne presude izrečene od strane uredno ustanovljenog suda koji nudi sve sudske garancije opštepriznate kao neophodne.U drugom slučaju, ozbiljnim povredama zakona i običaja koji se primjenjuju u oružanim sukobima nemeđunarodnog karaktera smatraju se sljedeće radnje izvršenja:-   namjemo usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedine civile koji ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima;-   namjemo usmjeravanje napada na zgrade, materijal, zdravstvene ekipe i transport, kao i osoblje koje koristi karakteristična obilježja Ženevskih konvencija u skladu sa međunarodnim pravom;

95

Page 96: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-   namjemo usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila koja učestvuju u humanitamoj pomoći ili mirovnoj misiji u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civilima ili civilnim objektima saglasno međunarodnom pravu oružanog sukoba;-     namjemo usmjeravanje napada na zgrade namijenjene vjerskoj, obrazovnoj, umjetničkoj, naučnoj ili dobrotvornoj svrsi, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se sakupljaju bolesnici i ranjenici ukoliko ne predstavljaju vojne ciljeve;-   pljačkanje gradova iii mjesta čak i ako su zauzeti u jurišu;-    silovanje, seksualno ropstvo, prinudnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prinudnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja tešku povredu Ženevskih konvencija;-   regrutovanje ili angažovanje djece mlađe od 15 godina za državne oružane snage ili njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima;-  naredbe za raseljavanje civilnog stanovništva iz razloga vezanih za sukob, osim ako to traže bezbjednost tih civila iii vrhunski vojni razlozi;-   podmukio ubijanje ili ranjavanje protivničkog borca;-    izjavljivanje da neće biti miiosti;-     podvrgavanje lica u viasti druge sukobljene strane tjeiesnom sakaćenju ili medicinskim iii naučnim opitima bilo koje vrste, koji nisu opravdani medicinskim, zubnim ili bolničkim liječenjem tog lica, niti se sprovode u njegovom interesu, a koji uzrokuju smrt ili ozbiljno ugrožavaju zdravlje tog lica;-   uništavanje ili zapljenu imovine protivnika, osim ako potrebe sukoba čine takvo uništavanje ili zapljenu apsoiutno neophodnim.I u jednom i u drugom slučaju Statutom je propisano da se te njegove odredbe ne primjenjuju na slučajeve unutrašnjih nemira i napetosti kao što su neredi, izolovane i sporadične nasilne radnje ili druga slična djela.Biće krivičnog djela iz ovog člana Statuta je blanketnog karaktera, jer u svakom konkretnom slučaju upućuje na primjenu odredbi odgovarajuće Ženevske konvencije, ali ne samo njih već, kod određenih oblika ovog krivičnog djela, i drugih zakona i običaja rata[288].3.2. Ratni zločini propisani u Krivičnom zakonu Bosne i HercegovineKrivična djela ratnih zločina propisana u ovom zakonu mogu se svrstati u četiri grupe, pri čemu kriterijum za tu podjelu predstavlja objekat krivičnopravne zaštite. Te četiri grupe su:-   ratni zločin protiv civilnog stanovništva;-   ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika;-   ratni zločin protiv ratnih zarobljenika;-   ostali ratni zločini.3.2.1. Ratni zločin protiv civilnog stanovništvaOvo krivično djelo propisano je u članu 173 KZBiH[289]. Radnja njegovog izvršenja može se preduzeti za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, a čini se tako što određeno lice (to može biti bilo koje lice), kršeći pravila međunarodnog prava, naredi ili učini neko od sljedećih djela:-   napad na civilno stanovništvo, naseije, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, a taj napad je za posljedicu imao smrt, tešku tjelesnu povredu iii teško narušenje zdravlja ijudi;-   napad bez izbora cilja kojim se povređuje civilno stanovništvo;-    ubijanje, namjemo nanošenje licu snažnog tjelesnog iii duševnog boia iii patnje, nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;-   raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarođavanje iii prevođenje na drugu vjeru;-    prisiljavanje drugog iica, upotrebom sile ili prijetnje neposrednim napadom na njegov život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu

96

Page 97: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

seksualnu radnju (siiovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca; kolektivno kažnjavanje, protivpravno odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrasno suđenje; prisiijavanje na siužbu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateijskoj obavještajnoj siužbi iii upravi;-    prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivpravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaće novčane jedinice ili protivzakonito izdavanje novca.Poseban oblik ovog krivičnog djela čini iice koje za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kršeći pravila međunarodnog prava, naredi ili učini neko od sljedećih djela:-   napad na objekte posebno zaštićene medunarodnim pravom ili opšteopasne objekte i postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane;-     napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom medunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone;-    dugotrajno oštećenje prirodne okoline velikih srazmjera, koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva.Najzad, ovo krivično djelo čini i lice koje kao okupator naredi ili učini preseljenje dijeiova svog civiinog stanovništva na okupiranu teritoriju.Za bilo koji od navedenih oblika ovog krivičnog djela propisano je da će se učinilac kazniti kaznom od najmanje deset godina zatvora ili kaznom dugotrajnog zatvora.[290]3.2.2.  Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnikaU članu 174 KZBiH propisano je da ovo krivično djelo čini lice (to može biti svako lice) koje, kršeći pravila medunarodnog prava, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili učini koje od sljedećih djela:-    ubistva navedenih lica ili namjema nanošenja tim licima snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nečovječno postupanje prema njima, kao i biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, kao i uzimanje njihovog tkiva ili organa radi transplantacije;-   nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povrede zdravlja;-      protivpravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih ustanova ili jedinica.I u slučaju ovog krivičnog djela zakonom je propisano da će se njegov učinilac kazniti kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.3.2.3.  Ratni zločin protiv ratnih zarobljenikaOvo krivično djelo propisano je u članu 175 KZBiH. S njim u vezi, najprije treba reći koje lice se, u smislu međunarodnog prava, smatra ratnim zarobljenikom. Odredbe o tome sadržane su u članu 4 III Ženevske konvencije (Konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima). Ovim članom je određeno da se ratnim zarobljenicima smatraju sljedeća lica, pod uslovom da su pala pod vlast neprijatelja:-    pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga;-     pripadnici ostalih milicija i ostalih dobrovoijačkih jedinica, pod kojima se podrazumijevaju i pripadnici organizovanog pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u sukobu i koji djeluju izvan ili u okviru svoje vlastite teritorije, čak i kada je ta teritorija okupirana, ako ispunjavaju sljedeće uslove: da na čelu imaju lice odgovomo za svoje potčinjene; da imaju određen znak za razlikovanje koji se može uočiti na odstojanju; da otvoreno nose oružje; da se pri svojim djelovanjima pridržavaju ratnih zakona i običaja;-   pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju nije priznala sila pod čijom viašću se naiaze;-   lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su civilni članovi posada vojnih aviona, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili

97

Page 98: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

siužbi čija je dužnost da se staraju o udobnosti oružanih snaga, pod uslovom da su za to dobila dozvoiu od oružanih snaga u čijoj pratnji se nalaze, dok su te snage dužne da im u tu svrhu izdaju ličnu kartu sličnu obrascu koji je prilog ove konvencije;-     članovi posada, podrazumijevajući komandante, piiote i učenike trgovačke mornarice i posade civilnog vazduhopiovstva, strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na osnovu drugih odredaba međunarodnog prava;-     stanovništvo neokupirane teritorije koje se, usljed približavanja neprijatelja, dobrovoljno diže na oružje da bi pružiio otpor neprijateljskoj najezdi, pri čemu to stanovništvo nije imalo vremena da se organizuje, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i običaje.Pored navedenih lica, ratnim zarobljenicima se prema istom članu Konvencije smatraju i:-    lica koja pripadaju ili su pripadala oružanim snagama okupirane zemije ako, s obzirom na tu pripadnost, okupatorska sila smatra potrebnim da pristupi njihovom interniranju, naročito poslije neuspjelog pokušaja tih lica da se spoje sa oružanim snagama kojima pripadaju, a koje su stupile u borbu ili ako se ta lica ne odazovu pozivu koji im je upućen radi intemiranja;-     lica koja pripadaju nekoj od navedenih kategorija, a koja su neutralne ili nezaraćene siie primiie na svoju teritoriju i koje su dužne da intemiraju na osnovu međunarodnog prava, pri čemu te sile imaju pravo da tim licima priznaju pravo na povoljnije postupanje.Od navedenih kategorija lica treba razlikovati sanitetsko i vjersko osoblje čiji položaj nakon zarobljavanja nije uređen ovim članom, nego članom 33 iste konvencije. Tim članom je propisano da se ova lica ne smatraju ratnim zarobljenicima, ali im se omogućuje da uživaju bar sve koristi i zaštitu iz te konvencije, kao i sve potrebne olakšice koje će im dozvoliti da ukazuju ljekarsku, odnosno vjersku pomoć ratnim zarobijenicima.Biće predmetnog krivičnog djela predstavlja neka od radnji odreaenih zakonom, koju određeno lice (i ovdje učinilac može biti svako iice), kršeći pravila međunarodnog prava, naredi da bude učinjena prema ratnim zarobljenicima ilije samo učini. Radi se o sljedećim radnjama izvršenja:-    ubistva ratnih zarobljenika, namjemo nanošenje tim licima snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nečovječno postupanje prema njima, kao i biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti na njima ili uzimanje njihovog tkiva ili organa radi transplantacije;-   nanošenje ratnim zarobijenicima velikih patnji, ozljeda tijela ili povreda zdravlja;- prisiljavanje tih lica na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na pravično i nepristrasno suđenje.Učiniiac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom od najmanje deset godina zatvora ili kaznom dugotrajnog zatvora.3.2.4. Ostali ratni zločiniU ovu grupu spada nekoiiko krivičnih djeia, čije osnovne karakteristike ćemo izložiti prema redoslijedu kojim su propisani u KZBiH.Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja. Osnovni oblik ovog krivičnog djela propisan je u članu 177 stav 1 KZBiH. Čini ga lice koje kao učesnik rata ili oružanog sukoba, kršeći pravila međunarodnog prava, ubije ili rani neprijatelja koji je odložio oružje ili se bezuslovno predao ili nema sredstava za odbranu. Za ovo krivično djelo propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina. Teži oblik propisan je u stavu 2 istog člana i postoji ako je ubistvo učinjeno na svirep ili podmukao način, iz koristoljublja ili iz drugih niskih pobuda, kao i ako je ubijeno više lica. Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Ovo krivično djelo ima još jedan oblik koji postoji kada se, kršenjem pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da u borbi ne smije biti preživjelih pripadnika neprijateljske vojske ili kada se naredi vodenje borbe protiv neprijatelja na toj osnovi. S obzirom na prirodu ovog oblika, ističe se da je njegov učinilac "...lice na nekom visokom, državnom ili vojnom položaju ili funkciji..."3 3. Učinilac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom zatvora od deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

98

Page 99: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu. Ovo krivično djeio propisano je u članu 178 KZBiH. Njegov osnovni oblik sastoji se u naredivanju da se protivpravno oduzimaju stvari od ubijenih ili ranjenih na ratištu ili u samoj radnji tog protivpravnog oduzimanja. Protivpravnost oduzimanja se, po prirodi stvari, ne može odnositi na oružje i predmete naoružanja. Učinilac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ako je osnovno djelo učinjeno na svirep način. U tom slučaju za učinioca je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina.Povreda zakona ili običaja rata. Ovaj oblik ratnog zločina propisan je u članu 179 KZBiH i čini ga ko za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se povrijede zakoni ili običaji rata ili ih sam povrijedi. Ove povrede, prema zakonu, uključuju:-   upotrebu bojnih otrova ili drugih ubojnih sredstava s ciljem izazivanja nepotrebnepatnje;-   bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnim potrebama;-  napad ili bombardovanje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela, nastambi ili zgrada;-    pljenidbu, uništavanje ili namjemo oštećenje ustanova namijenjenih vjerskim, dobrotvomim ili obrazovnim potrebama, nauci i umjetnosti, istorijskih spomenika i naučnih i umjetničkih djela;-pljačku javne i privatne imovine.Učinilac ovog krivičnog djela se kažnjava kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.Povreda parlamentara. U vezi sa ovim krivičnim djelom potrebno je prethodno objasniti šta sadržajno obuhvata pojam parlamentara. Taj pojam označava lice, obično oficira, koji "predstavlja jednu zaraćenu stranu i koje je ovlašćeno od nadležnog višeg zapovjednika da pođe drugoj strani (neprijatelju) i tamo povede pregovore koji se mogu odnositi na vrlo različite predmete (obustava vatre, predaja, razmjena ranjenika, sklanjanje mrtvaca)"[291]. Za to vrijeme ova lica, kao i njihova potrebna pratnja, uživaju zaštitu koja se ogleda u njihovoj nepovredivosti. Ovo krivično djelo propisano je u članu 181 KZBiH. Čini ga učesnik rata ili oružanog sukoba koji, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba vrijeda, zlostavlja ili zadrži parlamentara ili njegovu pratnju, spriječi im povratak ili na drugi način povrijedi njihovu nepovredivost. Za učinioca ovog krivičnog djela propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.Neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika. Članom 118 III Ženevske konvencije određeno je da će ratni zarobljenici po okončanju aktivnih neprijateljstava bez odlaganja biti oslobodeni i repatrirani (stav 1 tog člana). U slučaju da sporazum između zaraćenih strana, zaključen u cilju okončanja neprijateljstava između njih, ne sadrži odredbe o ovom pitanju, svaka strana koja drži ratne zarobljenike dužna je da sama sastavi i izvrši plan repatrijacije ovih zarobljenika (stav 2 istog člana). Ovo je, dakle, međunarodnopravni osnov navedene inkriminacije, kojem treba dodati i član 85 stav 4 tačka (b) Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije, kojim je određeno da neopravdano odlaganje repatrijacije ratnih zarobljenika ili civila predstavlja teške povrede tog protokola kada je izvršeno namjemo i uz kršenje Konvencija ili njihovih Protokola I i II. Ovo krivično djelo propisano je u članu 182 KZBiH. Čini ga ko, kršeći pravila međunarodnog prava, nakon završetka rata ili oružanog sukoba naredi ili izvrši neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika ili civilnih lica. Za učinioca je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.Uništavanje kulturnih, istorijskih i religijskih spomenika. Ovo krivično djelo propisano je u članu 183 KZBiH. Njegov učinilac može biti svako lice koje, kršeći pravila medunarodnog prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba uništava kultume, istorijske ili vjerske spomenike, gradevine ili ustanove namijenjene nauci, umjetnosti, odgoju, humanitamim ili religijskim ciljevima. To je osnovni oblik ovog krivičnog djela, za čijeg učinioca je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ako je

99

Page 100: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

radnjom izvršenja osnovnog djela uništen jasno prepoznatljiv objekt koji je kao kultumo i duhovno nasljeđe naroda pod posebnom zaštitom međunarodnog prava. Učinilac ovog oblika krivičnog djela kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.Zloupotreba međunarodnih znakova. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela, propisanog u članu 184 KZBiH, sastoji se u zloupotrebi ili neovlašćenom nošenju zastave ili znaka Organizacije Ujedinjenih nacija, znakova ili zastava Crvenog krsta ili znakova koji njima odgovaraju, kao i drugih priznatih međunarodnih znakova kojima se obilježavaju određeni objekti radi zaštite od vojnih djelovanja. Učinilac može biti svako lice, koje se za ovo krivično djelo može kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Teži oblik postoji kada je osnovno krivično djelo učinjeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti. Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.IV - AGRESIJAU slučaju agresije (zločina protiv mira) može se reći da je do sada ona kao krivično djelo bila određena samo u članu 6 stav 2 tačka (a) Statuta Nirnberskog tribunala, kao i u članu 5 stav 2 tačka (a) Statuta Tribunala u Tokiju. Pomenutom odredbom StatutaNirnberškog tribunala bilo je propisano da u nadležnost tog tribunala, između ostalih, spadaju i ziočini protiv mira koji su određeni kao "planiranje, pripremanje, započinjanje i vodenje agresorskog rata iii rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili garancije ili učestvovanje u zajedničkom planu zavjere da se učini neko od navedenih djela". Na ovaj način zločini protiv mira su bili određeni i u Statutu Tribunala u Tokiju, s jedinom razlikom što su ispred riječi "...agresorskog rata..." bile unijete riječi "...objavljenog ili neobjavljenog...", što je, kako se ukazuje, bilo učinjeno radi toga da bi se preduprijediii eventualni prigovori da Japan tehnički nije bio u ratu protiv bilo koje države, s obzirom na to da formalno nije objavio rat protiv bilo koga[292].Od tada pa do danas ovo djelo više nije bilo određivano kao krivično djelo, a u Rimskom statutu ICC samo je predviđeno da će taj sud imati nadiežnost za krivično djeio agresije, ali tek nakon što protekne sedam godina od njegovog stupanja na snagu[293]. Nakon toga se, dakle, može odrediti agresija (njena obilježja), te utvrditi uslovi pod kojima ICC stiče nadležnost za ovaj zločin. Kao razlog za ovakvu odredbu Statuta navodi se da nije određen pojam agresije zbog njegovog spomog značenja.Medutim, u vezi s tim treba ukazati da je 14. decembra 1974. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju broj 3314-XXIX[294] kojom je usvojila definiciju agresije. Članom 1 Rezolucije agresija je definisana kao upotreba "vojne siie od strane jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države ili na bilo koji način koji nije u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija..."[295], kao i onim što je istaknuto u toj defmiciji. Pri tome se prva upotreba sile od strane jedne države, kojaje suprotna Povelji Ujedinjenih nacija, smatra kao prima facie dokaz akta agresije i u slučajevima manjih nasilnih akata koji nemaju naročitu težinu. U rezoluciji su navedeni akti koji se smatraju agresijom. Prema članu 3 Rezolucije, bilo koji od navedenih akata, bez obzira što mu je eventualno prethodila objava rata, kvalifikuje se kao agresija:-    invazija ili napad oružanih snaga jedne države na teritoriju druge ili vojna okupacija bez obzira da li je privremena ili ne, koja je rezultat invazije, napada ili aneksije teritorije druge države, izvršena upotrebom sile;-  bombardovanje od strane oružanih snaga jedne države protiv teritorije druge države ili upotreba bilo kakvog oružja jedne države protiv teritorije druge;-   blokada luka ili obala jedne države koju izvrše oružane snage druge države;-   napad oružanih snaga jedne države na kopno, more, vazdušni prostor ili momaricu druge države;-   upotreba oružanih snaga jedne države koje se nalaze na teritoriji druge države na osnovu sporazuma sa njom, pri čemu je ta upotreba suprotna uslovima sporazuma ili bilo kakvo produženje boravka tih snaga na teritoriji druge države nakon isteka sporazuma;-    odluka jedne države da svoju teritoriju koju je stavila na raspoiaganje drugoj državi, ta druga država koristi za izvodenje akata agresije na treću državu;

100

Page 101: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-   slanje od strane države, bilo u njeno ili u ime neke druge države, oružanih bandi, grupa, pripadnika neredovnih snaga ili plaćenika da protiv određene države izvrše akte oružanog nasilja, a da se ti akti po svojoj težini mogu uporediti sa navedenim aktima ili su od izuzetnog značaja za sudbinu napadnute države.Prema članu 4 Rezolucije, navedenim aktima se ne iscrpljuju načini izvršenja agresije, jer Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija može odrediti da i drugi akti predstavljaju agresiju.

0) v^/Č e t v r t i d i o MEĐUNARODNO KRIVIČNO PROCESNO PRAVOI - OPŠTA PITANJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA           X/1.1. Pojam međunarodnog krivičnog procesnog pravaPored međunarodnog krivičnog materijalnog prava koje se nalazi u žiži posebno stručne javnosti, sve veći značaj dobija i međunarodno krivično pocesno pravo. Značaj ovog drugog prava povećava se sa djelovanjem međunarodnih ad hoc tribunaia, ali i sa sve većim dobijanjem na značaju ICC. Međutim, medunarodno krivično materijalno i procesno pravo su, u suštini, usko povezane cjeline, koje se ne mogu mehanički odvajati, osim u čisto teorijskom smislu i iz didaktičkih razloga349. Isto tako, iako se većina autora koji se bave međunarodnim krivičnim pravom fokusira na njegov materijalni aspekt, postoje i pojmovna određenja koja uzimaju u obzir oba aspekta (materijalni i procesni), a u tom kontekstu materijalno krivično pravo ispravno definiše tako da obuhvata i opšti i posebni dio. Medunarodno krivično pravo se smatra dijelom internacionalnih pravila[296] projektovanih da propišu međunarodna krivična djela i da državama nametnu obavezu da krivično gone i kažnjavaju najmanje neka od ovih krivičnih djeia, što predstavija materijaino međunarodno krivično pravo, gdje još spadaju pravila koja se odnose na subjektivne eiemente čije je postojanje neophodno da bi se djelo smatraio zabranjenim, moguće okolnosti koje utiču da se optuženi ne smatra krivično odgovomim, kao i uslove koje država smije ili mora da ispuni da bi se sudilo iicu optuženom za neko od ovih djela, dok u medunarodno krivično procesno pravo spadaju pravila kojima se reguliše krivično gonjenje pred različitim oblicima medunarodnih sudova[297]. Naravno, aktuelno medunarodno krivično procesno pravo se, prije svega, mora odnositi na krivična procesna praviia sadržana u Rimskom statutu ICC i Praviiniku o postupku i dokazima ICC.h.1 \< v-^iUMedunarodno krivično procesno pravo može da se posmatra kao skup pravila koji se odnose na međunarodne krivične postupke, ali i kao skup praviia koja postoje u nacionainim krivičnim procesnim zakonodavstvima, a odnose se na odredene situacije sa elementom inostranosti. U ovom drugom slučaju postoje dvije vrste normi koje sadrže takva pravila. Najprije, riječ je o normama koje se odnose na problematiku međunarodne krivičnopravne pomoći (prije svega, pitanje ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi ili preuzimanje krivičnog gonjenja od strane države, kao i ekstradicije okrivljenih ili osuđenih). Tu dolaze inorme koje postoje u nacionalnim krivičnoprocesnim sistemima, a zasnivaju se

101

Page 102: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

na odredenim medunarodnim izvorima prava (misli se, prvenstveno, na odgovarajuće međunarodne standarde sadržane u međunarodnim konvencijama). Ova podjela normi je, međutim, više teorijske prirode, jer, na primjer, i prva grupa normi ima prvenstveno izvor u međunarodnim ugovorima. S druge strane, ekstradicija (iz prve grupe normi) je moguća, na primjer, i u odnosu na ICC, kada se, u stvari, ne radi o klasičnoj ekstradici nego o multilateralnom ugovoru koji obavezuje našu državu itd.Kad je u pitanju konkretan krivični postupak međunarodnopravnog karaktera, pod međunarodnim krivičnim procesnim pravom se podrazumijevaju, prije svega, ona pravila koja su sadržana u Rimskom statutu ICC i Praviiniku o postupku i dokazima ICC, koja predstavljaju izvore prava za postupak pred ICC, zajedno sa sudskom praksom ovog suda. Skup pravila koja se odnose na organizaciju, nadležnost (iako, naravno, konkretne inkriminacije spadaju u posebni dio materijalnog krivičnog prava) i postupak pred ICC, smatramo krivičnim procesnim pravom u užem smislu, a u širem smislu tu pripadaju i pravila koja se odnose na nacionalne krivičnoprocesne norme kojima se regulišu određene procesne situacije sa elementom inostranosti, kao i one norme nacionalnih krivičnoprocesnih zakonodavstava čije je donošenje i primjena vid ispunjenja prihvatljivih međunarodnopravnih obaveza država i koje, prije svega, predstavljaju, odnosno omogućavaju primjenu međunarodnopravnih standarda u nacionainim krivičnim postupcima, ali i neka druga pitanja, što ćemo objasniti u daljem tekstu[298].Osnovna specifičnost medunarodnog krivičnog procesnog prava je njegov medunarodni karakter, odnosno činjenica da je ono nadnacionalno. S druge strane, to pravo je po svim drugim bitnim karakteristikama jedno tipično krivično procesno pravo koje odgovara drugim nacionalnim krivičnim postupcima. Isto tako, nije nesporan samo internacionalni karakter međunarodnog krivičnog prava (kako njegovog materijalnog, tako i procesnog djela, što se već na prvi pogled uočava i u njegovom nazivu), nego ni njegov izrazito krivičnopravni karakter.Medunarodno krivično procesno pravo u opštem smislu predstavlja skup normi sadržanih u Rimskom statutu i Praviiniku o postupku i dokazima ICC, kao i drugim izvorima prava na temelju Rimskog statuta. U ove druge izvore spadaju, prije svega, pravila iz nacionalnih krivičnih postupka kojima se omogućava odnos organa njihovog pravosuda sa ICC, kao i položaj subjekata krivičnog postupka i drugih subjekata država članica Rimskog statuta pred tim sudom. Ovako definisano medunarodno krivično procesno pravo u opštem smislu ima svoj širi i uži smisao.U užem smislu međunarodno krivično procesno pravo se, prije svega, odnosi na problematiku krivičnog postupka koji se primjenjuje pred ICC, a u širem smislu, u njega spadaju još i dijelovi nacionalnih krivičnoprocesnih zakonodavstva, u onoj mjeri, u kojoj se u njima rješava pitanje odnosa konkretnih država i njihovih organa sa ICC i akterima postupka pred tim sudom, kao i drugi dijelovi nacionainih krivičnoprocesnih zakonodavstava, koji se odnose na medunarodnu saradnju, gdje, prije svega, spadaju pitanja ekstradicije i pružanja medunarodne krivičnopravne pomoći, ali i probiematika uslovljavanja krivičnog gonjenja postojanjem odgovarajućeg odobrenja, ako postoji određeni eiement inostranosti u konkretnoj krivičnoj stvari, pitanje međunarodnog krivičnopravnog imuniteta, primjena međunarodnih krivičnopravnih standarda u nacionainim krivičnim postupcima, kada je to predviđeno zakonom ili, prije svega, ustavnopravnim normama itd.[299] Odredeni standardi koji su obavezni za nacionalna krivičnoprocesna zakonodavstva, nastaju i na osnovu akata međunarodnopravnog karaktera. Mada je još uvijek veoma teško govoriti o jasno izraženim konturama nekog nadnacionalnog medunarodnog krivičnoprocesnog prava, u smislu prava koje bi važilo za cijelu međunarodnu zajednicu iii makar za čitav niz država, jer se takvo pravo još uvijek ne nazire, osim prava koje primjenjuje ili, bolje rečeno, koje će vjerovatno primjenjivati ICC i dijelom pravila koje se odnose na saradnju država sa tim sudom, ipak se može osnovano pretpostaviti da će u nekom budućem vremenu, po svemu sudeći, postojati makar u jednom svom dijelu, jedinstveno krivično procesno pravo[300].

102

Page 103: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Kada su u pitanju instituti krivičnog procesnog prava, za Evropsku uniju su u njenoj sadašnjoj fazi razvoja, prije svega, značajni oni instituti koji se odnose na krivično gonjenje u Evropi, gde spadaju: (1) načelo ne bis in idem i (2) institucije krivičnog gonjenja (a) EUROPOL, (b) EUROJUST, (c) Evropski biro za suzbijanje velikih finansijskih prevara (OLAF)[301] i (d) projekat Evropskog tužilaštva[302]. Tako je, između ostalog Šengenskim sporazumom, uvedena i zabrana dvostrukog kažnjavanja na nivou Evropske unije[303]. Projekat Evropskog tužiiaštva se oslanja na Corpus iuris iz 2000. godine, koji predstavlja skup krivičnopravnih odredbi kojima se štite finansijski interesi Evropske unije za koja se smatra da predstavljaju poseban značaj za Evropsku uniju kao cjelinu.1.2. Izvori prava koje se primjenjuje u postupku pred Međunarodnim krivičnim sudomOsnovni izvor prava koje se primjenjuje u postupku pred ICC je Statut o osnivanju ICC, koji je donesen u Rimu, na Diplomatskoj konferenciji ovlašćenih predstavnika vlada država članica Ujedinjenih nacija, 17. jula 1998. godine. Usvajanje Rimskog statuta ICC[304](Rimski statut), koji se naziva vodičem kroz međunarodno pravo, smatra se potencijalnom prekretnicom u međunarodnim odnosima. Vlade, političari, komentatori iz različitih medija, neviadine organizacije i stručnjaci za medunarodno krivično pravo iz cijeloga svijeta pridružiii su se pohvalama koje su, vezano za ovaj događaj, daii generaini sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Annan i zvaničnici Diplomatske konferencije. Uticaj Rimskog statuta na nastavak napora međunarodne zajednice, povodom izuzeća od kazni za najteže ziočine, biće značajan. Prije svega, ICC će ohrabriti države na istragu i gonjenje lica optuženih za genocid, ratne zločine i ziočine protiv čovječnosti, a i sam ICC će u pogodnim okoinostima istraživati i goniti učinioce ovih zločina. Baveći se pitanjima izuzeća od kazne i obezbjeđujući pravičan i neutralan forum za krivično gonjenje, ICC će doprinijeti popuštanju medunarodnih tenzija i promociji mira i sigurnosti kako na domaćem nivou tako i internacionalno, i to na različite načine[305].Pomenuta Diplomatska konferencija je održana od 15. do 17. jula u sjedištu Organizacije ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), uz učešće 161 državne delegacije, sa oko dvije hiljade deiegata, kao i velikog broja predstavnika međunarodnih i nevladinih organizacija, drugih organizacija i entiteta, te brojne predstavnike medija iz cijelog svijeta. Konačni podsticaj za reaiizaciju ideje stalnog i univerzalnog, međunarodnog krivičnog suda došao je gotovo siučajno, kada je tokom sjednice Generaine skupštine Ujedinjenih nacija posvećene suzbijanju zloupotrebe droga (juni 1989. godine) delegacija Trinidada i Tobaga predložila da se u cilju suzbijanja međunarodnog iiegainog prometa drogama, osnuje međunarodni krivični sud. Iako predlagači nisu imali u vidu osnivanje suda kakav je predviđen Statutom o osnivanju ICC, jer Rimski statut uopšte ne predviđa nadležnost ICC za ziočine povezane sa međunarodnim prometom i zloupotrebom droga, inicijativa Trinidada i Tobaga je pokrenula snažnu aktivnost na osnivanju stalnog suda[306].Rimski statut sadrži 13 dijelova, sa osnovnim odredbama materijainog krivičnog prava, kako u pogledu konkretnih inkriminacija, tako u odnosu na najvažnija pitanja opšteg dijela krivičnog prava. Pored toga, on ima i niz krivičnoprocesnih odredbi.Prvi dio Rimskog statuta sadrži odredbe koje se odnose na organizaciona pitanja. On ureduje uspostavljanje ICC, i to na način da se taj sud uspostavlja kao stalni organ. ICC je nezavisna medunarodna organizacija. U skladu sa članom 2 Rimskog statuta, odnos sa Ujedinjenim narodima je ureden sporazumom kojeg je odobrila Skupština država stranaka (Assembly of State Parties) u septembru 2002. godine, a kojeg je obavezan zaključiti predsjednik ICC kao njegov predstavnik. Ovaj dio, takođe, propisuje da je sjedište ICC u Hagu (Den Haag), Holandija, ali da sjedište ICC može biti i na drugom mjestu - ukoliko se pokaže potrebnim.Drugim dijelom se reguliše problematika nadležnosti ICC, dopuštenosti pokretanja i vodenja krivičnog postupka, kao i pravo koje se primjenjuje. Jurisdikcija ICC je inicijaino ograničena na najteže zločine koji se tiču cijele međunarodne zajednice: genocid, ziočin protiv čovječnosti i ratni zločin[307]. ICC je nadležan samo za pomenute ziočine ukoliko su oni učinjeni nakon što je Statut stupio na snagu, drugim riječima 1. jula 2002. godine.

103

Page 104: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Slučajeve pred ICC mogu pokrenuti Savjet bezbjednosti, država stranka ili ex officio tužilac, djelujući po informacijama dobivenim od žrtava ili nevladinih organizacija. Kada se slučaj podnese ICC od strane države članice ili tužioca ex officio, ICC može vršiti nadležnost samo u slučajevima kada je država na čijoj je teritoriji učinjen zločin ili država čiji je državljanin optužen da je učinio zločin, ratifikovala Statut ili je putem deklaracije prihvatila nadležnostICC. Bez sumnje, jedan od osnovnih principa na kojima počiva Rimski statut jeste da on dopunjuje nacionalne jurisdikcije i da ICC može vršiti nadležnost samo ukoliko države u pitanju nisu u mogućnosti ili ne žele procesuirati učinioce zločina koje potpadaju pod jurisdikciju ICC.Treći dio odnosi se na generaine iii opšte principe krivičnog prava i ustanovijava individualnu odgovomost, dok krivičnu odgovornost država iii pravnih entiteta (npr. asocijacija, kompanija) isključuje iz domena nadležnosti ICC. Takode, jasno treba naglasiti da je sudska nadležnost striktno vezana za iica starija od 18 godina u vrijeme izvršenja zločina. Pozicija šefa države ili šefa vlade ili bilo koja druga zvanična pozicija, ne sprečava ICC da vrši jurisdikciju nad tim licem.362 Statut, takođe, pretpostavlja i zapovjednu odgovomost za vojne šefove ili civilne zapovjednike za zločine koji su učinjeni od strane njihovih potčinjenih, ukoliko su oni znali za njih, ali nisu preduzeli potrebne mjere kako bi ti zločini bili spriječeni.Četvrti dio se odnosi na sastav ICC i sudsku upravu. Organi suda su: (a) Predsjedništvo, koje se sastoji od predsjednika i prvog i drugog potpredsjednika, (b) Žalbeni odjel, Raspravni odjel i Predraspravni odjel, (c) Ured tužioca i (d) Sekretarijat. Radni jezici ICC su engleski i francuski. Službeni jezici su engleski, arapski, kineski, španski, francuski i ruski. Prema članu 36 Rimskog statuta, ICC ima 18 sudija koji će predstavljati najveće svjetske pravne sisteme, a vodiće se računa i o ravnomjernoj geografskoj zastupljenosti. ICC će imati jednog predsjedavajućeg sudiju, a jedno sudsko vijeće od tri sudije će biti zaduženo za potvrdivanje optužnica i predsudske procedure. Ostala tri sudska vijeća imaće po tri sudije i jedno žalbeno vijeće koje će se sastojati od pet sudija. Da bi se održala distanca između sudskih i apelacionih vijeća, član 39 zabranjuje rotaciju između sudskih i žalbenog vijeća. Članom 40 osigurana je detaljnija garancija nezavisnosti sudskih vijeća.Peti dio sadrži pravila o istrazi i krivičnom gonjenju. Pokretanje istrage je isključivo u nadležnosti tužioca, pod kontrolom Predraspravnog vijeća, sastavljenog od jednog iii trojice sudija, zavisno od pojedinog slučaja. To vijeće je jedino nadležno za izdavanje naioga za pristupanje ICC-u i naloga za hapšenje. Predraspravno vijeće može održati raspravu kako bi potvrdilo optužbu na osnovu koje tužilac traži suđenje.Šesti dio se odnosi na samo suđenje. Sudenje se neće održati u odsustvu optuženog, jer sudski postupci koji se vode in absentia nisu dozvoljeni pred ICC. Optuženi ima pravo na besplatnog branioca, ukoliko ga sam ne može plaćati, a žrtve imaju pravo dati izjavu, kao i pravo da ih zastupa advokat. Odjeljenje za žrtve i svjedoke je odgovomo, putem Sekretarijata, za pružanje podrške i pomoći svjedocima i žrtvama koji se pojavljuju pred ICC. Odluku o postojanju ili nepostojanju krivice sudije donose većinom giasova. ICC ima ovlašćenje da odobrava odštetu žrtvama, što podrazumijeva restituciju, naknadu iii rehabiiitaciju.U sedmom dijelu se govori o primjenjivim kaznama. S obzirom na to da je smrtna kazna izostavljena, najteža kazna koja se nekome može dosuditi jeste osuda na doživotni zatvor. ICC može, uz zatvorsku kaznu, dosuditi i određenu novčanu kaznu, kao i oduzimanje prihoda, imovine ili sredstava koja su direktno ili indirektno ostvarena putem izvršenog krivičnog djela. Sud može donijeti odluku da se novčana sredstva koja se dobiju od ovih novčanih kazni i oduzimanja uplate u Fond u korist žrtava i njihovih porodice koji je Skupština država stranaka osnovala u septembru 2002. godine.Osmi dio sadrži pravila koja se odnose na mogućnost ulaganja pravnih lijekova (pravo na žalbu i reviziju). Žalba i revizija se upućuju žalbenom vijeću koje se sastoji od pet sudija.Deveti dio Rimskog statuta odnosi se na pitanja međunarodne saradnje i pravne pomoći.

104

Page 105: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Obaveza je država članica da u potpunosti sarađuju sa ICC, naročito kada se radi o izručivanju lica protiv kojih je ICC pokrenuo krivično gonjenje ili o traženju dokaznog materijala. Kako bi to mogli ostvarivati, države članice moraju utemeljiti procedure koje omogućavaju uspostavljanje ovakvog oblika saradnje. Sud može zahtijevati uspostavljanje saradnje i na ad hoc osnovi sa državama koje nisu članice Rimskog statuta ili saradnju sa međuvladinim organizacijama.Deseti dio Statuta govori o izvršenju kazni i mjera oduzimanja imovine i osigurava da se zatvorske kazne izdržavaju u državi koju ICC odabere sa popisa država koje su izrazile svoju spremnost da prihvate osuđenike. Sud je ovlašćen da donese odiuku o smanjenju kazne i mora ponovno preispitati kaznu kako bi utvrdio postoji li razlog zbog kojeg bi se kazna mogla smanjiti, i to nakon što je osudeni izdržao dvije trećine kazne ili, u slučaju osude na doživotni zatvor, nakon što je osuđeni izdržao 25 godina zatvorske kazne. Sud neće preispitivati osude prije isteka navedenog vremenskog perioda.U jedanaestom dijelu Rimskog statuta govori se o Skupštini država stranaka, koju čini po jedan predstavnik iz svake države članice. Svaki predstavnik nosiće jedan glas, a odluke će donositi iii konsenzusom iii nekom vrstom većinskog glasanja. Ostaie države koje su potpisale Rimski statut iii konačni akt Rimske diplomatske konferencije, mogu biti članovi Skupštine sa statusom posmatrača. Ova skupština je, između ostalog, odgovoma za biranje sudija i tužilaca, usvajanje budžeta za rad ICC i donošenje odiuka o tome da li će se, ukoliko se ukaže potreba za tim, broj sudija promijeniti.Dvanaesti dio se odnosi na finansiranje i utvrđuje da se troškovi ICC finansiraju iz obaveznih novčanih doprinosa država stranaka i, zavisno od toga da li će to Skuština odobriti, iz finansijskih sredstava koja obezbijede Ujedinjene nacije, naročito kada se radi o troškovima koji nastaju kada Savjet bezbjednosti uputi neki siučaj ICC. Novčani doprinosi država stranaka odreduju se prema omjeru uloga koji se temelji na omjeru za budžet Ujedinjenih nacija. Sud, takođe, može prihvatiti dobrovoljne doprinose od vlada, medunarodnih organizacija, pojedinaca, korporacija ili drugih izvora.

Konačno, trinaesti dio Rimskog statuta sadrži završne odredbe. Nakon isteka sedam godina od stupanja na snagu ovog statuta, tj. 2009. godine, svaka država stranka može predložiti njegove izmjene. Statut ne trpi nikakve uslove[308]. U članu 126 se propisuje da će Rimski statut stupiti na snagu nakon deponovanja 60 isprava o ratifikaciji[309], tako da je on stupio na snagu 1. jula 2002. godine.[310] Ovaj statut je do 14. jula 2003. godine ratifikovalo 91 država iz cijelog svijeta[311]. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Rimski statut odlukom Predsjedništva BiH, od 5. februara 2002. godine, nakon što je prethodno dobijena saglasnost Parlamentarne skupštine BiH[312].Izgled Rimskog statuta rezuitat je velikog broja državnih sporazuma i zasnovan je na poštovanju suvereniteta i na pristanku država stranaka[313]. Sve države stranke imaju krivičnu jurisdikciju za djela koja su izvršili državijani tih država na teritoriji tih država. Nadiežnost ICC je "produžena ruka" (extension) domaće krivične nadležnosti država članica. U isto vrijeme, ICC nije produžetak nacionalnih krivičnopravnih sistema; nije nadomjestak za domaće sudove. Sud je komplementaran domaćem sudstvu, čija je primama odgovornost istraživanje i krivično gonjenje za genocid, ratne zločine i ziočine protiv čovječnosti; ICC će prepustiti iješavanje predmeta domaćim vlastima, osim u slučaju da države članice prepuste predmete ICC ili ne pokažu odgovarajuću aktivnost, a tamo gdje domaći sistem postupi po predmetima - ICC će djeiovati samo ondje gdje je jasno vidljivo da država članica ne pokazuje volju ili nije u mogućnosti da postupi na pravi način. Onda kada ICC počne primjenjivati svoju nadležnost, saradnja država članica pri hapšenju i predaji osumnjičenih, prikupljanju dokaza i zaštiti žrtava i svjedoka i drugi oblici saradnje će biti od vitainog značaja za efikasan rad ICC.ICC je stalni, univerzaini sudski organ za vodenje krivičnog postupka i presuđenje najtežih medunarodnih krivičnih djela. Neovisno od toga da li je formiranje dva ad hoc tribunala (za prethodnu Jugoslaviju i Ruandu) imalo uticaja na osnivanje ICC, treba posebno istaći da se

105

Page 106: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

ovaj sud razlikuje od svojih prethodnika.U skladu sa režimom koji je uspostavljen Rimskim statutom, suočavanje sa izuzećem od kazne za najteže zločine biće postignuto primamo kroz pravni sistem država članica i sekundarno preko ICC, uz neizbježnu pomoć država članica. Efikasnost ICC, stoga, zavisi od uspješne inkorporacije Statuta u domaće zakone - kako u pogledu vodenja domaćih postupaka tako i vezano za saradnju sa ICC[314].Za postupak pred ICC veliki značaj ima i Pravilnik o postupku i dokazima (Rules of Procedure and Evidence). Ova pravila je u formi nacrta pripremila Posebna komisija (Preparatory Commission), i to 30. juna 2000. godine, a na osnovu ovlašćenja sadržanih u Rimskom statutu, vodeći računa o ograničenjima sadržanih u rezoluciji F u Konačnom aktu Dipiomatske konferencije. Pravila obuhvataju skoro sve na šta upućuje Rimski statut, a bitno je za funkcionisanje ICC. Ona stupaju na snagu nakon što budu usvojena dvotrećinskom većinom glasova članova Skupštine država stranaka (član 51 stav 1 Rimskog statuta). Statutom je predviđena i mogućnost mijenjanja Pravilnika o postupku i dokazima: izmjene mogu da predlože: (1) svaka država stranka; (2) sudije, ali samo ako o tome postignu apsolutnu većinu i (3) tužilac. Amandmani stupaju na snagu nakon što budu usvojeni dvotrećinskom većinom glasova članova Skupštine država stranaka (član 51 stav 2 Rimskog statuta). Sudije mogu dvotrećinskom trećinom da sastave i privremena pravila koja će se primjenjivati sve dok na sljedećem redovnom ili vanrednom zasjedanju Skupštine država stranaka ne budu: (1) usvojena kao zvanična, (2) izmijenjena ili (3) odbijena. Mogućnost donošenja privremenih pravila je uslovljena kumulativno, i to sa dva zahtjeva: prvim, koji se odnosi na određenu procesnu ili faktičku neophodnost (hitan slučaj) i drugim, koji se odnosi na činjenicu postojanja određene pravne praznine u važećim pravilima (potrebno je da za takvu situaciju Praviia ne predviđaju specifično iješenje) - član 51 stav 3 Rimskog statuta.U odnosu na Pravilnik o postupku i dokazima, Rimski statut ima primarni karakter, tj. on posjeduje veću pravnu snagu37°. Pravilnik o postupku i dokazima, njegove izmjene i bilo koje privremeno pravilo, moraju da budu u skiadu sa Statutom (član 51 stav 4 Statuta), a ukoliko su Statut i Pravilnik o postupku i dokazima "u sukobu" - Statut će imati prednost (član 51 stav 5 Rimskog statuta).Pored već spomenutog Pravilnika o postupku i dokazima, navedena Posebna komisija (Preparatory Commission) je donijela i druge akte od kojih je svakako najznačajniji nacrt koji se odnosi na Elemente krivičnih djela (Elements of Crimes), čime se, u stvari, daje određeno tumačenje izraza upotrijebljenih u konkretnim inkriminacijama koje sadrži Rimski statut, pa se svuda gdje je procijenjeno da za tim postoji potreba, dopunjavaju određene norme čije značenje nije sasvim precizno. Ova komisija je pripremila i nacrte nekih drugih dokumenata: Ugovor o odnosima ICC i Ujedinjenih nacija (2001), Finansijska pravila (2001), Sporazum o privilegijama i imunitetima ICC (2001), Pravila o radu Skupštine država stranaka (2001), Rezolucija Skupštine država stranaka o osnivanju Odbora za budžet i finansije (2001) itd.U izvore prava koji se primjenjuju pred ICC spadaju i primjenjivi međunarodni ugovori i načela i pravila međunarodnog prava, uključujući i utvrdena načela međunarodnog prava oružanih sukoba (član 21 stav 1 tačka b) Rimskog statuta).

U supsidijarne i uslovljene izvore prava koje se primjenjuje u postupku pred ICC, spadaju: (1) opšta pravna načela koje je ICC izveo iz nacionalnih zakona svjetskih pravnih sistema i (2) nacionalni zakoni država koje bi inače bile redovno nadležne povodom konkretnog krivičnog djela (čian 21 stav 1 tačka c) Rimskog statuta). Ovi izvori prava su supsidijarni, jer do njihove primjene može doći jedino ukoliko se za određeni slučaj ne može primijeniti nijedan od prethodno pomenutih izvora prava, koji stoga predstavijaju primame izvore prava koje se primjenjuje u postupku pred stainim ICC[315].Kao formalni izvor prava fakultativnog karaktera predviđeni su načela i pravna pravila na način kako ih je tumačio ICC u svojim ranijim odlukama (član 21 stav 2 Rimskog statuta). U

106

Page 107: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pitanju je precedentno dejstvo ranijih odluka, što inače predstavlja jedno od tipičnih svojstava angiosaksonske krivične procedure, mada se ni u tim sistemima ne smatra da same sudske odiuke mogu u potpunosti da zamijene zakone[316].Primjena i tumačenje prava sadržanog u Rimskom statutu mora biti u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i biti bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja po osnovama, kao što su pol (kako je definisan u članu 3 stav 3), dob, rasa, boja, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno prorijeklo, imetak, rodenje ili drugi status - član 21 stav 3 Rimskog statuta. Definisanje nekog drugog statusa kao takvog, odnosno diskriminirajućeg (u smislu člana 21 stav 3 Rimskog statuta), predstavlja questio facti i zavisi od svih konkretnih i relevantnih okoinosti.1.3. Pravne i političke okolnosti koje su doprinijele osnivanju Međunarodnog krivičnog sudaMeđunarodno krivično pravosuđe se nije razvijalo pravolinijski, već se njegov razvoj može posmatrati kao niz sudskih ili ponekad (para)sudskih slučajeva, koji su se odvijali u odredenim istorijskim okolnostima, prije svega u vezi konkretnih ratova i oružanih sukoba[317]. Te istorijske okolnosti, a prije svega podjela na ratne pobjednike i u ratu pobijeđene, su bile, izmedu ostaiog, i ključni faktor u odnosu na to da li su se neka suđenja poslije ratova uopšte odvijala, te na to kome je suđeno, a često i na koji način su konkretni postupci vodeni.[318]Pored toga, samo su neka od takvih suđenja mogla opravdano da se karakterišu kao "međunarodna", jer su, u osnovi, bila nacionainog karaktera. Inače, sama ideja o osnivanju međunarodnog krivičnog suda nije nova, ona potiče iz XIX vijeka, a nastala je u sklopu opšteg shvatanja o međunardnom sudstvu kao sredstvu za iješavanje međunarodnih sporova, pri čemu je najveću teorijsku prepreku ostvarenju te zamisli predstavljalo shvatanje o suverenosti kao osnovnom obilježju država, koje je onemogućavalo njihovo potčinjavanje bilo kojoj vlasti izvan njih samih.[319] Za potpuniju predstavu o međunarodnom krivičnom procesnom pravu na početku XXI vijeka, potrebno je lapidarno opisati istoriju i sadašnjost međunarodnih sudova.

 1.3.1.Začeci medunarodnog krivičnog pravosuđaMisao o stvaranju jednog međunarodnog krivičnog suda je davnašnja. Ona se razvijala uporedo sa razvojem međunarodnog pravosuđa[320]. Korijeni ratnog i humanitamog prava mogu se naći u istoriji Antike i Starog vijeka[321]. "Istorijski izvori svjedoče i o strašnim ratnim zločinima, pa i onim koji bi danas mogli biti okarakterisani genocidom. Tako se spominje rimsko razaranje Kartage i pokolj njenih stanovnika, bibliski opis pokolja Kaananita nakon što su Jevreji osvojili Jerihin, te brojni drugi događaji. Zanimljivo je da istorijski izvori i umjetnička literatura često takve događaje interpretiraju kao velika vojna, čak i junačka dostignuća."[322] Uz to, "paralelno sa pokušajima da se humanizuje rat kao krajnje nehumano sredstvo poiitike, javljaju se i ideje o osnivanju sudskih organa sa zadatkom da utvrđuju krivičnu odgovornost i kažnjivost lica za izvršene zločine u doba rata ili u vezi sa ratnim zbivanjima. Tako se još tokom stogodišnjeg rata (1337-1453) javila ideja rimskog pape o krivičnom sudu koji bi bio nadležan za suđenje izvršiocima najtežih krivičnih djela izvršenih u doba rata."[323] Međutim, djelatnost ovakvog suda registrovana je tek u petnaestom vijeku. Naime, u literaturi se navodi kao interesantan primjer iz istorije suđenje Peteru von Hagenbachu, vojvodi od Burgundije, u Brajzahu (Breisach)9 1474. godine. Hagenbach je bio optužen da je na tom području, kao guverner okupatorske sile, bio odgovoran za niz zločina - ubistva, silovanja i konfiskovanje privatne svojine građana. Gradani Brajzaha su formirali multinacionalni tribunal sastavljen od 28 sudija - osam iz samog Brajzaha i po dvojica iz drugih obližnjih regija (Alzasa, Njemačke i Švajcarske). Iako se Hagenbach branio tvrdeći da ne snosi ličnu odgovornost, jer je samo slijedio naredenja

107

Page 108: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pretpostavljenog lorda, ogiašen je krivim i osuđen na smrtnu kaznu, koja je i izvršena[324]. Ovo sudenje se, sa stanovišta savremenih krivičnopravnih standarda, teško može smatrati ozbiljnim međunarodnim krivičnim suđenjem, ali ono svakako ima određeni istorijski značaj, a načinom odbrane okrivljenog i konačnom presudom, kao da je anticipiralo i neka pitanja koja imaju veliku važnost u savremenom međunarodnom krivičnom pravu, što se, prije svega, odnosi na postupanje po naredenju, individualnu krivičnu odgovornost i komandnu odgovornost[325]. Medu preteče međunarodnog krivičnog suda svrstava se i suđenje za "ratne ziočine" Conradinu von Hohenstafenu u Napulju, 1268. godine[326]. Ni to suđenje se ne može smatrati ozbiljnim medunarodnim krivičnim suđenjem, naročito u svjetlu sada vladajućih koncepcija, ali i ono u jednom istorijskom smisiu ima značaj, jer ukazuje na postojanje odredenih tendencija intemacionalizacije krivičnih suđenja u jednom dužem vremenskom periodu[327].Prva detaljna kodifikacija ratnih zakona u modemim vremenima bio je tzv. Liebersov zakon, koji je donesen na zahtjev američkog predsjednika Abrahama Linkolna 1863. godine. Obuzdavanje ratnih strasti je, međutim, propisano kao obaveza i znatno prije Liebersovog zakona. Specificirana pravila ponašanja u ratu poznavali su judaizam, hrišćanstvo i islam, zabranjujući ubijanje civiia, žena, djece i preporučujući dobar tretman prema ratnim zarobljenicima."Važan događaj u razvoju međunarodnog ratnog i humanitamog prava bio je osnivanje Crvenog krsta 1863. godine. Nakon velikog pokolja u bici kod Solferina u junu 1859. godine, kada je Francuska porazila austrougarsku vojsku, jedan od svjedoka strahota koje su se dogodile i jedan od organizatora medicinske pomoći za ranjenike, Henry Dunant, švajcarski preduzetnik i filantrop, izdao je 1862. godine knjigu o toj bitki. U njoj je predložio osnivanje posebne organizacije za pomoć ranjenicima i zaključivanje međunarodnog sporazuma o čovječnom postupanju sa bolesnicima i ranjenicima tokom ratnih sukoba."[328]Njegove preporuke će se ostvariti osnivanjem Crvenog krsta i zaključivanjem Ženevske konvencije iz 1864. godine. Crveni krst odigrao je značajnu ulogu u razvoju međunarodnog humanitamog prava, a pomoć koju je pružio brojnim ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neprocjenjiva je[329].Dalji korak je učinjen prihvatanjem Petrogradske deklaracije od 1868. godine, kojom je zabranjena upotreba takvih oruđa koja nepotrebno povećavaju patnju ljudi izbačenih iz borbe i koja se smatraju protivnim zakonima čovječnosti.Užasnut svirepostima iz njemačko-francuskog rata, iz 1870/71 godine, tadašnji predsjednik Medunarodnog Crvenog krsta, Švajcarac Gustave Moynijer, predložio je osnivanje jednog medunarodnog krivičnog suda.[330] Medutim, ni ova ideja, ma koliko bila plemenita, nije realizovana, već će ozbiljniji pokušaji ove vrste uslijediti tek nakon završetka Prvog svjetskog rata. Naravno, sva suđenja za ratne zločine već tokom Prvog svjetskog rata su imala nacionalni karakter, a iz razumljivih razloga nije se pojavljivala mogućnost za djelovanje međunarodnog pravosudnog organa[331].Nakon i kao posljedica Krimskog rata, američkog građanskog rata i francusko- pruskog rata iz 1870. godine, javno mnijenje u Evropi i Americi se ujedinjuje oko ideje da bi na medunarodnom nivou trebalo doći do kodifikacije ratnog prava. Kao rezultat ove javne kampanje, potpisana je serija međunarodnih ugovora, danas poznatijih kao Haška (1907) i Ženevska konvencija (1929). One predstavljaju najveći uspjeh u regulisanju ratnog prava. U želji da se u takvim slučajevima suzbije neograničeno pravo ratujućih strana, usvojena je Martensova klauzula kojom se nalaže državama, kao zaraćenim stranama, da se u slučajevima koji nisu regulisani odredbama konvencije, imaju pridržavati načela međunarodnog prava koja prističu iz običaja ustanovljenih među prosvijećenim narodima, zakona čovječanstva i zahtjeva javne svijesti[332].Haške humanitame konvencije i deklaracije, donesene u 1899. i 1907. godini, regulišu ratna stanja i iješavaju probleme razoružanja, polažu temelje za stvaranje buduće međunarodne organizacije, kodifikovanje pravila ratnog prava i neutralnosti i donose propise o mirnom iješavanju međunarodnih sporova. Haške konvencije iz 1899. i 1907.

108

Page 109: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

godine predstavljaju prvi pokušaj da se izvrši kodifikacija prava i dužnosti zaraćenih strana i da se preciziraju pravila o vodenju suvozemnog rata, posebno da se ograniči naoružanje, zabrani upotreba određenih sredstava borbe i osigura mimo iješavanje sporova medu zemljama. Na prvoj od tih konferencija u Hagu, 1899. godine, donesene su dvije konvencije i tri deklaracije: Konvencija o poiožaju ranjenika i pravila ponašanja prema njima, kako u kopnenim tako i u pomorskim sukobima; Konvencija o zakonima i običajima suvozemnog rata;[333] Deklaracija o zabrani bombardovanja iz balona i sličnih naprava; Deklaracija o zabrani upotrebe projektila sa zapaljivim i otvorenim gasovima i Deklaracija o zabrani upotrebe rasprskavajućih zma (dum-dum). Nedostatak ovako donijetih konvencija i rezoiucija se naiazi u činjenici da se one odnose na rat i vodenje rata, ali ne i na osiguranje mira[334].Na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji, održanoj na inicijativu predsjednika SAD-a Ruzveita i ruskog cara Nikolaja II, od 15. juna do 18. oktobra 1907. godine, doneseno je 13 mirovnih konvencija. One su još plodnije i obuhvataju materiju o otvaranju neprijateljstva, pravima i dužnostima neutralnih država, položaju trgovačkih brodova neprijateljskih strana, pretvaranju ovih u ratne brodove, pomorskom bombardovanju kopna i položaju ranjenika u suvozemnom ratu. Njihove odredbe nemaju karakter inkriminisanih normi kao garancija poštovanju, već važe kao upozoravajuće i preporučujuće.Četvrta konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu (sa Pravilnikom o kopnenom ratu) u članu 3 sadrži odredbu da je država odgovoma za kršenje haških praviia od strane bilo kojeg njenog subjekta. Međutim, iako je Haškim pravilnikom o suvozemnom ratovanju izgrađen sistem pravila o dopuštenom i nedopuštenom u vođenju rata, ta pravila ne sadrže krivične sankcije, koje bi obezbijedile njihovo poštovanje. Iako član 3 Četvrte haške konvencije predviđa odgovornost za naknadu štete od strane države za ratne zločine, riječ je samo o građanskoj, ne i o krivičnoj odgovomosti. Da bi postojala krivična odgovornost, "nije dovoljno samo postojanje određene pravne norme prohibitivnog ili imperativnog karaktera, već je potrebna takva pravna norma, koja za odredeno ponašanje predviđa sankciju kao krivično djeio. Drugim riječima, potrebna je inkriminatoma pravna norma"[335]. Ali, iako to predstavija veliki nedostatak, ipak se ne može osporavati vrijednost haških konvencija i njihov značaj za razvoj međunarodnog krivičnog prava, pogotovo kada je u pitanju izgrađivanje pojma krivične odgovornosti. Za medunarodnu će zajednicu haške konvencije imati značaj ratnih zakona i ona će se na njih pozivati i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu da bi osudila nečuvene zločine koje je ljudsko društvo doživjelo bez obzira na to što su one daleko prevazidene razvojem tehnike[336] koja je diktiraia sasvim drugi način ratovanja[337].1.3.2. Pokušaji ustanovljenja medunarodnog krivičnog suda u prvoj polovini XX vijeka

Prvi pokušaj ustanovljavanja medunarodnog krivičnog suda uslijedio je nakon brojnih ratova s ogromnim ljudskim žrtvama tokom duge istorije ljudske civilizacije tek u posljednjem vijeku drugog milenijuma[338]. Taj zahtjev je shvatila i Mirovna konferencija u Parizu i preuzela na sebe zadatak da razmotri pitanja krivične odgovomosti za zločine učinjene u toku Prvog svjetskog rata, sa željom da se primijene represivne mjere prema onima koji su vršili te ziočine i da se obezbijedi trajan mir za buduća pokolenja[339]. lnspirisana ovakvom željom, Mirovna konferencija je i formirala Komisiju za odgovornost sa zadatkom da ispita: (1) odgovornost onih koji su prourokovali rat; (2) činjenice u vezi sa povredama zakona i običaja rata, izvršenih od vojnih snaga njemačkog carstva na suvu, moru i u vazduhu; (3) stepen krivične odgovornosti izvršilaca bez obzira na njihov položaj i (4) stvaranje međunarodnog pravosuđa za suđenje zbog izvršenih zločina[340].Mirovnim ugovorom sila Antante s Njemačkom koji je sklopljen u Versaju (Versaillesu), 28. juna 1918. godine (stupio na snagu 10. januara 1920. godine) predviđeno je suđenje za "ratne zločine", odnosno "teške povrede međunarodnog morala i svetosti ugovora" (čl. 227-230) njemačkom caru Wilhelmu II. Hohenzollernu i njegovim oficirima, koji su zapovijedali njemačkom vojskom u Prvom svjetskom ratu. Ovim je odredbama bilo predvideno i

109

Page 110: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

osnivanje posebnog suda koji bi vodio krivični postupak[341]. Budući da je car Wilhelm II. dobio utočište (egzil) u Holandiji, a ni države Antante se nisu previše trudile da ga izvedu pred sud koji nije ni ustanovljen, do sudenja nije ni došlo.[342] Holandska vlada je odlučila da ne izruči Wilhelma II. pozivajući se na to da krivična djela za koja se tražilo njegovo izručenje nisu predviđena ugovorima koje Holandija ima sa drugim zemljama, kao i da je Holandija uvijek pružala azil pobijedenim u medunarodnim sukobima[343]. Osim toga, Holandija se pozivala na odsustvo medunarodnog akta kojima bi se zabranjivalo započinjanje, vodenje ili naređivanje vođenja agresorskog rata[344].Versajski ugovor je označio kraj Prvom svjetskom ratu i imao za cilj da izgradi jedno novo društvo na bazi mira i solidarnosti medu nacijama. "Versajskim ugovorom je uspostavijeno načelo da je međunarodno pravosuđe nadležno za vođenje postupka kod krivičnih djela čije su posljedice nastupile na teritoriji više država. Pri tome, nije isključena i nadležnost unutrašnjih sudova"[345]. To se manifestovalo u tri grupe pravila: (1) napuštanje klasičnog pravila da svaka država ima neograničeno pravo u pogledu vodenja rata i da ona ne može da bude odgovoma ukoliko je otpočela rat na jedan formalno priznat način (putem objavljivanja rata)[346]; (2) potvrđen je princip pune materijalne odgovornosti za štetu koja nastane u toku rata; (3) istaknuta je lična krivična odgovornost za ratne zločine. Ratni zločinci nisu samo u nadležnosti sudova odnosne države nego i u prvom redu pred sudovima država na čijim su teritorijama počinjena djela, pri čemu položaj i funkcije ne daju potpuno opravdanje za učinjene zločine. "Ideja o krivičnoj odgovornosti pojedinca nije više apstraktni zahtjev pravde nego dobija izraz jednog pravnog principa koji je ovdje, u Versajskom ugovoru, ostao u povoju. Nažalost, princip nije ostvaren"[347].Prevagnule su političke kalkulacije, iako se i s pravne strane moglo prigovoriti da tadašnje međunarodno krivično pravo nije kao ziočin predviđalo pokretanje agresivnog napadačkog rata, što je bila giavna politička optužba protiv njemačkog cara[348]. Pitanje je kako bi se to suđenje da je do njega došio, zaista odvijalo, ali je sigumo da se ni tada ne bi moglo govoriti o nekom potpuno nezavisnom pravosuđu, jer su sve inicijative za suđenje doiazile iskijučivo od strane sila pobjednica, a bile iskijučivo uperene protiv poražene strane, odnosno pripadnika poraženih oružanih snaga, čak i samog njihovog zapovjednog vrha [349] Smatra se da je pokušaj suđenja bivšem njemačkom monarhu bio jedan od prvih slučajeve uzimanja u obzir "medunarodne individualne krivične odgovomosti" za povredu "pravila međunarodnog običajnog ratnog prava"[350]. Ipak, prema zakonu od 18. decembra 1919. godine, u Lajpcigu je održano devet postupaka protiv bivših pripadnika njemačke vojske i mornarice, ali su se oni, uglavnom zbog nedostatka dokaza, završili izricanjem osiobadajućih presuda.Članice Antante, države-saveznice, pobjednice u Prvom svjetskom ratu, osnovale su, 25. januara 1919. godine, posebno povjerenstvo Antante (engl. Commission on Responsibility of the Authors of the War and on Enforcement of Penalities), sa zadatkom da analizira u ratu počinjene zločine, utvrdi preiiminamu listu odgovomih i predloži način utvrđivanja njihove krivične odgovornosti. Članovi tog povjerenstva su bili po dvojica predstavnika SAD-a, Japana, Velike Britanije, Francuske i Italije, te jedan predstavnik Belgije, Grčke, Srbije, Poljske i Rumunije. Iste godine to povjerenstvo je podnijelo lzvještaj o odgovomosti inicijatora rata i kažnjavanju kršenja zakona i običaja rata. Taj izvještaj je analizirao norme medunarodnog prava o ličnoj krivičnoj odgovornosti i predstavljao je i važan korak u razvoju međunarodnog krivičnog prava[351]. U izvještaju se navodi da od vlada Centrainih sila treba tražiti priznanje nadležnosti međunarodnog suda za 31 zločin kršenja zakona i običaja ratovanja (masovna ubistva i masakri, terorizam, ubijanje talaca, mučenje i namjemo izgladnjivanje civila, siiovanja, otmice ženskih lica radi prisiijavanja na prostituciju, deportacija civila i njihova intemacija u nehumanim uslovima, prinudni rad, prinudno mobilisanje pokorenog stanovništva, pijačke i konfiskacije imovine, potkopavanje vrijednosti valute u pokorenim zemijama, namjemo bombardovanje nezaštićenih mjesta i uništavanje kulturnih spomenika). Ta komisija je smatrala da postojeći međunarodni izvori prava o načinu i sredstvima vođenja rata predstavljaju pravno opravdani osnov za pojam "ratnog

110

Page 111: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

zločina" i za postupanje suda za takve slučajeve.[352] Zato se predviđa i mogućnost osnivanjaVisokog suda međunarodnog karaktera (High Tribunal). Međutim, Izvještaj nije prihvaćen zbog protivljenja SAD-a i Japana, koji su smatrali da osnivanje međunarodnog suda za sudenje pojedincima nije primjereno s obzirom na suverenost države, kao i da koncept zločina protiv čovječnosti, koje je Izvještaj pokušao afirmisati, nije u skladu sa tadašnjim medunarodnim pravom. lsto tako, nije prihvaćena ni lista 895 iica koje je Povjerenstvo smatralo odgovomim za počinjena krivična djela, pa je ta lista sužena na svega 45 lica[353].Medunarodna zajednica je reagovala na to tako što je 1928. godine donijet Pariski pakt i Generalni akt Društva naroda kojim je bilo predviđeno da je kažnjivo vodenje rata kojim se stvaraju međunarodni sukobi i kao instrument politike u međunarodnim odnosima država[354]. Poseban značaj za međunarodno krivično pravo ima Pariski pakt, poznat pod imenom Kellog-Briand-ov pakt koji je bio potpisan od 15 zemalja. Ovaj pakt je poznat kao ugovor o odricanju od rata kao sredstva nacionalne politike: on zabranjuje rat i stavlja ga van zakona[355]. Rat se može dozvoliti jedino u slučaju zakonite odbrane - ako je jedna zemlja ugrožena napadom, a ne postoji mogućnost za pregovoranje ili posredovanje. Međunarodna zajednica ne može više da bude indiferentna i neutralna, a države nemaju više nespomo pravo da same odlučuju da li će pristupiti ratu u cilju ostvarenja svojih interesa. Međutim, iako ovaj pakt smatra agresivni rat nezakonitim, smatrajući ga zločinom, on ne propisuje sankcije za kažnjavanje budućih učinioca ovih zločina niti predvida formiranje medunarodnog krivičnog pravosuđa. Navedeni pakt i Haške konvencije su predstavljale dobru osnovu za formiranje međunarodnog krivičnog prava, ali još, ipak, nije uspostavljena spremnost, odobrenje svih država, niti pojedinaca ili, pak, organizacija da se donese međunarodni zakon i formira stalni sud koji bi sudio na osnovu tog zakona učiniocima međunarodnih krivičnih djela u budućim eventualnim sukobima[356]. Ipak, Savjet Društva naroda je 1920. godine formirao Komitet koji je pripremio projekat za ustanovljavanje stalnog međunarodnog suda pravde. Iako je bilo mišljenje da je projekat dobar, preovladala su suprotna mišljenja, te je projekat propao.Drugi pokušaj osnivanja međunarodnog krivičnog suda uslijedio je u tadašnjoj medunarodnoj organizaciji - Društvu naroda, a bio je potaknut i atentatima na neke državnike i političare (Louis Barthu, jugoslovenski kralj Aleksandar 1, kancelar Dolfuss). Pakt Društva naroda nije otišao dalje u pogledu odgovomosti fizičkog lica od Versajskog ugovora, jer su načela, prihvaćena na Mirovnoj konferenciji, bila istovremeno i njegova osnova. Prema Paktu, kao i prema Versajskom ugovoru, razlikuju se dvije vrste ratova: ratovi koji su dozvoljeni, tj. legalni i ilegalni, tj. zabranjeni[357]. Tu se u stvari radi o odbrambenim i napadačkim ratovima, pri čemu Pakt osuđuje ovu drugu vrstu i smatra je nezakonitom. Međutim, i u slučaju kada je rat dozvoljen, on ne može biti opravdan ako nisu primijenjena sva sredstva za mirno rješavanje nastaiog spora medu državama i izbjegavanje rata[358]. lsto tako, Pakt ne predviđa krivične sankcije protiv onih koji otpočnu neopravdan rat. U tom pogledu on ne ide mnogo dalje od Haških konvencija, jer ne precizira pojam zločina niti određuje kazne za pojedinačna djela[359].Na 32. Konferenciji Udruženja za međunarodno pravo (Internatioanal Law Association) u Buenos Airesu (1922) generalni sekretar, profesor Belot (Belot) je predložio da se ustanovi i međunarodni krivični sud za suđenje za ratne zločine u širem smislu, i to neposrednom primjenom medunarodnog prava, dok su pravnici iz Evrope (kao Politis, Pella, Donnedieu de Vabres, Caloyanni, Saldana, Sottile) smatrali da nije glavni zadatak suđenja za ratne zločine, već zaštita mira pomoću međunarodnog krivičnog prava. Konferencija je smatrala da je osnivanje međunarodnog krivičnog suda hitno i naiožila je profesom Belotu da izradi nacrt njegovog statuta. U izveštaju podnijetom 33. Konferenciji (Stokholm, 1924. godine) Belot je predložio stvaranje suda, u obliku krivičnog odeljenja stalnog suda medunarodne pravde, i to konvencijom kojoj bi mogle da pristupe države. Zbog različitih mišljenja konferencija nije usvojila Belotov prijedlog već ga je uputila na razmatranje posebnoj

111

Page 112: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodnoj komisiji u kojoj su bili najistaknutiji članovi Međunarodnog udruženja za krivično pravo (kao Pella, Caloyanni). Komisija se složila u pogledu potrebe da se stvori jedan međunarodni krivični sud i svoje zaključke je uputila 34. Konferenciji Udruženja za međunarodno pravo (Beč, 1926. godine) koja ih je usvojila. Sud je trebalo da bude nadležan za sve prekršaje međunarodnog krivičnog prava, ne samo za vrijeme rata (ratni ziočini) već i za vreme mira (droge, piraterija, falsifikovanje novca, prava manjina). Novinu predstavlja uvodenje medunarodne krivične odgovornosti država, pored odgovomosti pojedinaca.Iste godine je, na svom prvom kongresu (Brisel, 1926) Medunarodno udruženje za krivično pravo, na prijedlog dvojice izvjestilaca ([Donnedieu de Vabres i Pella), usvojilo rezoluciju u koji se zalaže za stvaranje krivičnog odeljenja stalnog suda medunarodne pravde. Prihvaćen je i stav o krivičnoj odgovornosti država i pojedinaca. Odiučeno je da posebna komisija izradi nacrt statuta suda. Nacrt statuta (koji je izradio Pella) razmatran je i usvojen na drugom kongresu Udruženja (Bukurešt, 1929), svakako pod snažnim uticajem raspoloženja stvorenog Kellog-Briand- ovim paktom.Od 1929. do 1935. godine dva udruženja su radila zajednički i obrazovala komisiju stručnjaka[360], započevši 1935. godine sa radom na formuiisanju Svjetskog krivičnog zakona. Dakle, međunarodna zajednica već tada uvida potrebu da se stvore uslovi za izvodenje pred sud, i to medunarodni, vinovnika najtežih zločina počinjenih u ratnim sukobima kako bi se suprotstavila međudržavnom saradnjom u suzbijanju ziočina protiv mira i čovječnosti[361]. Sve to je, kao i radovi pojedinaca i pojačani oblici terorizma, doprinijelo da se, 16. novembra 1937. godine, usvoji Konvencija o osnivanju međunarodnog krivičnog suda za suđenje teroristima, s Protokoiom kojim je predviđeno ustanovijavanje takvog suda. Sud je trebalo da, u načelu, zasjeda u Hagu, a njegov rad je zavisio od spremnosti država da mu izdaju iica optužena za terorizam. Međutim, ovu konvenciju je potpisalo svega 13 država, a do početka Drugog svjetskog rata nije stupila na snagu.[362] Budući da ova konvencija nije nikada stupila na snagu[363], naravno da ni ustanovljenje medunarodnog krivičnog suda za zločine terorizma nije došio u obzir[364]. Tome je doprinio i itaiijansko-etiopijski rat, odnosno invazija koju je fašistička Italija izvršiia na Etiopiju. Naravno, ni politička klima tadašnje svjetske zajednice nije biia nimalo povoljna za realno oživotvorenje ovakve ideje, jer se radilo o vremenu izrazitog jačanja fašističkih režima, stabilizaciji nacističke viasti u Njemačkoj, građanskom ratu u Španiji i osjećaju jedne izrazite političke, ekonomske i vojne slabosti država, nekadašnjih pobjednica u Prvom svjetskom ratu[365]. Protiv osnivanja međunarodnog krivičnog suda biia je Veiika Britanjija, smatrajući da još nije došao trenutak za stvaranje takvog suda. Iako nije bilo praktičnih rezultata, neka osnovna načela iz ove konvencije su kasnije poslužila za osnivanje međunarodnih vojnih sudova za suđenje zločincima čija djeia nisu imala "posebno geografsko opredjeljenje", tj. koja su bila izvršena u više zemalja (ideja iz člana 229 Versajskog ugovora).Rad na tome nije prestajao ni tokom Drugog svjetskog rata, kako na nevladinom tako i na međunarodnom nivou. Još od početka Drugog svjetskog rata surovi i nečovječni postupci nacista ne samo u tretiranju ratnih zarobljenika i ranjenika nego i u maltretiranju i istrebljenju civiinog stanovništva, ukazaii su na potrebu da se skrene pažnja da takvi zločini ne mogu da ostanu nekažnjeni. To je našlo izraza u Atlantskoj povelji od 1941. godine koja "predstavlja zvaničnu opomenu izvršiocima zločina da moraju računati na to da će ih međunarodna zajednica pozvati na odgovornost za njihovu kriminalnu djelatnost". Isti značaj ima i u deklaracija saveznika donijeta u Saint-James-u 1942. godine.Medunarodna komisija za reformu i razvoj krivičnog prava (sastavljena pretežno od britanskih pravnika, aii i nekoiiko stručnjaka iz drugih zemalja), na sastanku u Londonu (jula 1942. godine), razmatrala je neka pitanja u vezi s organizovanjem međunarodnog krivičnog gonjenja ratnih ziočinaca, ali nije usvojiia nikakav akt. Za razliku od nje, Međunarodna skupština (osnovana 1941. godine kao nevladina organizacija pod pokroviteljstvom Unije za Društvo naroda) takođe je u Londonu (21. juna 1943. godine), usvojila nacrt konvencije

112

Page 113: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

koji sadrži statut međunarodnog krivičnog suda i krivična djela za koja bi on bio nadležan[366].Sa stanovišta međunarodnog krivičnog prava, od najvećeg je značaja Moskovska deklaracija na konferenciji koja je održana od 19. do 30. oktobra 1943. godine koja izražava riješenost tri velike sile (SAD, SSSR i Velika Britanija) da se po završetku Drugog svjetskog rata preduzme gonjenje krivaca za izazivanje ovog rata i za počinjene zločine[367]. Ovaj dokument ima važnost zbog utvrđivanja temeljnih načela budućeg krivičnog progona učinilaca ziočina i potvrde da se već u tom trenutku raspolaže nesumljivim dokazima o izvršenim zločinstvima, koja sa stainom promjenom situacije na frontovima i osiobađanjem sve novih i novih, ranije okupiranih, teritorija - postaju učestalija i teža[368]. U njemu je predviđena bezizuzetna obaveza svih vlasti kod kojih se nadu iica pod sumnjom da su vršila neke od povreda ratnog i humanitarog prava, da ih izdaju zemlji na čijoj teritoriji su izvršeni zločini - radi suđenja pred unutrašnjim sudovima te zemije[369]. Deklaracija poznaje dva vida odgovomosti [370] Najprije, da će ratnim zločincima biti sudeno u onoj zemlji gdje su počinili krivična djela i da će biti kažnjeni prema zakonima tih zemalja. Zatim, da će oni zločinci iz Njemačke čiji zločini nemaju geografsku određenost, biti kažnjeni zajedničkom odiukom savezničkih viada[371], Ovdje se radi o transformaciji načeia iz Haških konvencija - ne ostavija se državi da sudi pripadnicima svojih oružanih snaga i političkim ličnostima za zločine izvršene za vrijeme rata, "već se ta kompetencija prenosi na povrijeđene države. Ratni zločini su priznati kao međunarodni i za njih će biti nadiežan međunarodni sud"[372]. Za sve vrste zločina se odgovara po principu pune i neposredne lične odgovornosti[373].1.3.3. Dva medunarodna vojna suda poslije Drugog svjetskog rataČetiri velike sile u Drugom svjetskom ratu (SAD, Francuska, Velika Britanija i Sovjetski Savez) su Londonskim sporazumom od 8. avgusta 1945. godine osnovale ad hoc Međunarodni vojni sud u Nimbergu za suđenje pojedincima, učiniocima zločina protiv mira, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (Nimberški tribunal)[374]. Sam sporazum predstavlja, s jedne strane, potvrdu i ozvaničenje ukupnih napora činjenih od 1941. godine, povodom kažnjavanja ratnih zločinaca, ali i mnogih iskustava i prijedloga iz meduratnog razdoblja. Međutim, s druge strane, on je začetak jednog novog doba u razvoju medunarodne zajednice koji će postepeno i stalno, u sve većoj mjeri, podrazumijevati i krivičnu zaštitu njenih osnovnih vrijednosti, što sistem Društva naroda nije imao vremena da bitnije razvije. Za takve zločine učinjene na Dalekom istoku ustanoviien je drugi Međunarodni vojni sud za Daleki istok, u Tokiju, 19. januara 1919. godine . Ustanovljenje ta dva suda, sadržaji njihovih statuta, postupak pred njima i izrečene presude, koje su izvršene, predstavljaju prelomni dogadaj u istoriji međunarodnog krivičnog prava i signifikantni presedan u nastojanjima uspostavljanja djelotvomog sistema medunarodnog krivičnog pravosuda[375]. To je, ujedno, stvami početak oblikovanja međunarodnog pojma vladavine prava na području krivičnog prava[376]. Radi se ne samo o realizaciji medunarodnog krivičnog sudovanja, već i o promociji krivičnog prava medunarodne zajednice i čovječanstva[377]. Krivično pravo primijenjeno u Nimbergu je i formalno postalo okosnica medunarodnog krivičnog prava, jer je na prvoj sjednici Generalne skupštine OUN, Rezolucijom broj 95 od 11. decembra 1946. godine, proglašeno dijelom Opšteg međunarodnog krivičnog prava[378]."Normativno-funkcionalna uspostava sistema državnog terora, kao suverenog prava više rase da odlučuje o sudbini čovječanstva, praćena opštom destrukcijom, organizovanim masovnim ubijanjima pojedinaca i čitavih društvenih grupacija, donijela je nacističkoj Njemačkoj epitet najmonstruoznije državnopolitičke tvorevine modemog doba. Ratni zločini, materijalna razaranja, i užasi koji su se događali u konclogorima, bili su takvog presedanskog karaktera, da su zaprijetili osnovnim vrijednostima ljudske civilizacije, a prije svega duhovno-kulturološkom i fizičko-biološkom integritetu evropskog kontinenta. Otuda je priroda Drugog svjetskog rata bila suštinski različita od prirode ratova ranijih perioda. Otuda i politički ciljevi savezničkih sila nisu mogli, niti smjeli biti limitirani samo na vojni poraz

113

Page 114: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

osovinskih država, već je uporedno sa borbom na bojnom polju, vođena i borba za pravnopolitičku prekompoziciji 'starog svijeta\ Zlo koje se nadvilo nad čitavim čovječanstvom približilo je zajedničkom stolu do tada nepomirljive političke koncepte. Ideološke barijere su, zarad opšteg interesa, postale premostive, što je na pravnom polju značilo opredjeljivanje saveznika za stvaranje materijalnih i organizacionih pretpostavki kažnjavanja nacističkih zločinaca"[379]. Ove zamisli realizovane su i u različitim dokumentima usvajanim tokom Drugog svjetskog rata (Atlanska povelja, Moskovska deklaracija i dr). Najzad, na osnovu Lodonskog sporazuma, formiran je Nimberški tribunal čiji su sastav, nadležnosti i funkcije odredeni Statutom koji je pridodat osnovnom tekstu sporazuma[380]. Sudski proces koji je tada voden protiv vojnih i političkih lidera nacističke Njemačke prva je u istoriji primjena međunarodnog krivičnog prava kroz institucije međunarodnog pravosuđa[381]. Sud u Nimbergu je bio prvi međunarodni sud koji je, u ime svjetske zajednice, nastupajući sa pozicija zaštite univerzalnih svjetskih vrijednosti, donio pravnosnažnu presudu[382].Bez obzira što nije sadržan u odredbama Statuta o stvarnoj nadležnosti Nirnberškog tribunala, genocid se izričito spominje u osnovnoj optužnici Komiteta glavnih tužilaca. To je prvi zvanični međunarodni dokument u kojem je upotrebljen termin genocid. "Optužnica nije bila vezana za Statut niti je podnijeta na osnovu Statuta, pa ni tužioci u izboru svojih formulacija i termina nisu bili ograničeni. Ako se uzme u obzir i to da je priroda optužnice kao pravnog akta takva da dozvoljava punu slobodu u izboru načina i jezika prezentacije optužnih činjenica, to je jasno zbog čega je upravo u njoj, a ne i u presudi upotrebljen termin genocid"[383]. Termin genocid se pominje i na suđenjima koja su u savezničkim okupacionim zonama organizovana na osnovu Zakona broj 10, koji je usvojen od strane Kontrolnog savjeta za Njemačku. U svim ovim slučajevima je genocid tretiran kao dio ziočina protiv čovječnosti. Međutim, u svojoj presudi Nimberški tribunal nije optužene proglasio krivim za genocid niti je obrazloženju presude objasnio zašto nije odgovorio na jedan dio optužnice. Iako su dokazi koji su potvrđivali izvršenje genocida bili više nego dovoljni, Tribunal nije imao pravnog osnova da formalno prihvati termin genocid, a još manje da oglasi optužene krivim za djelo koje kao takvo nije sadržano u njegovom Statutu, niti u nekom drugom međunarodnom aktu legislativnog karaktera. Međutim, iz obimnog dokaznog materijala nedvosmisieno su proizilazili najbitniji elementi genocida, tako da je u toku samog sudskog pretresa od strane nekih delegacija zatraženo da Tribunal genocid prizna kao dokazan zločin i da ga, kao posebnu inkriminaciju, unese u svoju konačnu odluku[384].Sudski postupak i pravila dokazivanja su bila uređena dijelom odredbama Statuta, a dijelom je sam sud u toku postupka donosio procesna pravila. Inače, sam se postupak sastojao iz sljedećih faza: (1) prethodna izjava tužioca, (2) dokazna sredstva optužbe i odbrane, (3) saslušanje svjedoka, (4) riječi odbrane i optužbe, (5) izjava optuženog i (6) presuda. Kada je riječ o postupku koji je primjenjivan na suđenju u Nimbergu, u pitanju je u osnovi anglosaksonski tip krivične procedure. Osnovna odlika ovog postupka je pasivna uloga suda u samom prikupljanju i ocjeni dokaza, što je, prije svega, bio osnovni zadatak stranaka (optužbe i odbrane). Kao važno načelo ovog postupka uspostavljeno je dominantno načelo anglosaksonskog tipa postupka, a to je princip fair trial, što, u stvari, u osnovi predstavlja pravo okrivljenog na pošteno suđenje .Značaj sudenja glavnim ratnim zločincima u Nimbergu, i pored svih nesavršenosti, teškoća, smetnji i grešaka, može se ocjenjivati dvojako: politički i pravno, a i nesporan je[385].

Odredbe Statuta Nirnberškog tribunala od višestrukog su značaja za razvoj ideje o međunarodnom krivičnom gonjenju, kako preko stalne pravosudne ustanove, tako i preko povremenih (ad hoc) ustanova. One povezuju prethodne zamisli nastaie izmedu dva svjetska rata, sa traganjima za konačnim rješenjima od 1947. godine do danas. "Ne može se poreći da je Nimberški proces imao odjeka i uticaja; da je bar imao da znači početak i simbol pozitivnog rješavanja pitanja korijenitog uklanjanja ognjišta fašizma, materijalnih i

114

Page 115: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

idejnih. Zna se koliko to pitanje zavisi od izobličavanja, od primjeme, javne osude onih koji su počinili tolika nedjela i koji su težili da porobe cio svijet. U tom pogledu Nimberški tribunal, pred koji su izvedeni oni najodgovomiji medu nacističkim zločincima, i kao začetnici agresije i kao vinovnici svih zločina, bio je od odsudnog značaja u međunarodnopravnom smislu. Nimberški tribunal je primijenio krivičnopravne principe, koji su došli do izražaja u Londonskom sporazumu, od 8. avgusta 1945. godine i time suštinski izmijenio karakter dotadašnjeg međunarodnopravnog razvoja, otvorivši u njemu novu fazu"445.Za razliku od suđenja u Nimbergu, suđenje u Tokiju se znatno manje pominje.446 Na to je vjerovatno uticala i relativna geografska udaljenost Japana u odnosu na Evropu koja se, ipak, smatrala centrom početka, ali i stvamog završetka tog veiikog rata, mada je on, ipak, nešto kasnije faktički okončan na Daiekom istoku447. Tribunal u Tokiju je bio sastavljen od 11 sudija koje je imenovao vrhovni komandant448, i to na prijedlog vlada savezničkih država koje su i potpisale akt o kapituiaciji Japana. Svaka od vlada koje su bile u ratu sa Japanom imenovale su po jednog sudiju, a sud je donosio odluke većinom giasova.Uz određene razlike, pravila Tribunaia u Tokiju su veoma slična onima koja su se primjenjivala u Nimbergu, a pravila postupka, takođe, u osnovi, izrazito anglosaksonskog445 Marković, dr Milan: Nirnberško sudenje - primjena novih načela u medunarodnom krivičnom pravu, Zbomik Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, Beograd, broj 2/73, str. 173.446 Tribunal u Tokiju je predmetu Shimode v. Japan razmatrao i zauzeo stav da je upotreba atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki suprotna pravilima ratnog prava, budući da je to diskriminatorsko oružje, gdje je nemoguća korekcija i pravljenje razlike prema cilju, ali je (analogno odluci da japanski car ne može biti optužen, jer se tamo smatrao božanstvom) stao na stanovište da se ni protiv Harija Trumana ne može podići optužnica kao predsjednika strane države, osnovom diktata za upotrebu atomskih bombi. Tek nakon deset godina od rata, britanski filozof Mary Anscombe, u svojoj knjizi "Diploma gosp. Trumana", po prvi put njega naziva ratnim zločincem. Ovo je učinila povodom diskusije o dodjeljivanju Trumanu titule počasnog doktora Univerziteta u Oksfordu. Tako je sa velikim zakašnjenjem ovaj koncentrirani udar najtežih posljedica nazvan ratnim zločincem i nametnuo promišljanje i ocjenu ponašanja ključnih ličnosti u ratnim dogadajima i pobjedničke strane. Leslie C. Green, profesor prava iz Kanade, u vezi sa tim kaže: "Pravila vezana uz ratno pravo u 1945. godini priznavala su pravo odmazde. Onda je bilo kakvo oružje koje bi zaustavilo rat - bilo legitimno. Osuda upotrebljenog oružja kao nezakonitog, sve ex post facto, zanemarila je moralnu filozofiju, vojnu i pravnu situaciju tokom 1945. godine. Ali, bilo se suočeno sa neprijateljem koji ne poštuje nijedno načelo humanosti prava, kada je bilo kakvim oružjem trebalo uspostaviti vladavinu prava. Kaže se da cilj ne opravdava sredstvo, ali kada se radi o opstojnosti države, onda se iz okova moralnih standarda današnjice ne mogu osudivati pravni koncepti od prije 50 godina. Definicija odmazde je da se preduzmu nezakoniti koraci protiv prije provedene nezakonite akcije, sa nadom da se prijašnja nezakonita akcija privede kraju. A Japanci su bili i upozoreni da evakuišu gradove Hirošimu, Nagasaki i Tokio. Čuo sam lično te radio emisije. Ne znam ni po kojim se osnovima upotreba osiromašenog uranijuma smatra ratnim zločinom. Uz to je u medijima na Zapadu objavljivano da je nastanak raka kod nekih vojnika povezan sa osiromašenim uranijumom, što nije dokazano. A samo je takva municija mogla da probije teške tenkove".447  Škulić, str. 48.448  Vrhovni komandant je odobravao i izvršenje izrečenih kazni.164 tipa[386]. Svi okrivijeni na procesu u Tokiju su oglašeni krivim[387], a izrečeno je sedam smrtnih kazni[388].Iako se u iiteraturi susreće stanovište kako su tokijski i drugi procesi vođeni na Dalekom

115

Page 116: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

istoku, paii u zaborav zbog svojih manjkavosti, nesumnjivao je da je barem jedan od postupaka koju su se vodili, i zbog svoje kontroverznosti i zbog nasljeđa koje je ostavio međunarodnom krivičnom sudovanju, od istorijskog značaja[389]. Riječ je o siučaju Yamashita, kako je u literaturu skraćneno nazvan postupak vođen pred Tribunalom u Tokiju, u kojem je optuženi bio japanski general Tomoyuka Yamashita[390]. Odluka Suda u tom predmetu važna je za razvoj instituta komandne odgovornosti, a izazvala je i izaziva brojne kontroverze[391].Dominantno je mišljenje da su ti procesi u Nimbergu i Tokiju, uprkos odredenim slabostima, bili pravno i moralno utemeljeni, te da predstavljaju važan korak u razvoju međunarodnog krivičnog prava[392] Međutim, mada je nesumnjivo da ova suđenja imaju ogroman značaj, kao i da su pripadnici sila osovine tokom Drugog svjetskog rata učinili stravične zločine, postupci koji su se odvijali u Nimbergu i Tokiju, nikako nisu perfektni. Ipak, ova dva suđenja i danas predstavljaju osnovne polazišne stavove većine izlaganja o korijenima međunarodnih krivičnih sudova i iskustva iz njihovog rada se smatraju nezobilaznim u analiziranju prakse medunarodnog krivičnog pravosuđa[393]. Tribunaii u Nimbergu i Tokiju su oživjeli ideju o osnivanju stalnog međunarodnog krivičnog suda[394]. Međutim, vanjska poiitika veiikih sila u eri hiadnog rata bila je uzrok što pravni prethodnici iz Nirnberga i Tokija, koji su mogli biti početak razvijanja vrijednih instrumenata za zaštitu ljudskih prava na međunarodnom nivou, nisu korišćeni skoro pedeset godina[395].Dalji razvoj međunarodnog krivičnog prava odvijao se u okviru i pod okriijem Organizacije Ujedinjenih nacija. Prvo je Generalna skupština OUN (u decembru 1946.godine) potvrdila principe Nirnberškog tribunala (tzv. nirberško pravo)459, proglašavajući ih kao opštevažeća načela međunarodnog prava[396]. Od tada pa do danas donijeto je više međunarodnopravnih akata od značaja za dalji razvoj međunarodnog krivičnog prava, medu kojima se ističu: Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine, ženevske konvencije iz 1949. godine (Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima, Konvencija0   poboljšanju sudbine ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih pomorskih snaga, Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i Konvencija o poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika oružanih snaga u ratu), Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kuitumim pravima iz 1996. godine, Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine, Konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. godine, Konvencija o suzbijanju nezakonitih otmica vazduhoplova iz 1970. godine (tzv. Haška konvencija), Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata protiv civilnog vazduhoplovstva iz 1971. godine (tzv. Montrealska konvencija) i Konvencija o neprimjenjivanju zakonske zastarjelosti za ratne zločine i ziočine protiv čovječnosti iz 1968. godine. U poslednje vrijeme donijete su: Konvencija o transferu osuđenih lica iz 1983. godine, Konvencija o pranju, traženju, zapljeni1  konfiskaciji prihoda stečenih kriminalom iz 1990. godine, Krivičnopravna konvencija o korupciji iz 1999. godine, Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala iz 2000. godine itd.1.3.4. Međunarodni krivični sudovi u posljednjoj deceniji XX vijekaDok su dva međunarodna vojna suda odavno prestala postojati, nekoliko nedavno osnovanih međunarodni krivičnih sudova (tribunala) još uvijek djeluju.Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je svojom rezoiucijom broj 808 pokrenuo postupak koji je okončan 25. maja 1993. godine, usvajanjem Rezolucije broj 827, prihvatanjem Izvještaja generalnog sekretara UN-a i donošenjem Statuta Međunarodnog krivičnog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine (ICTY). Stvama nadležnost tog suda, određena Statutom, odnosi se na teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine (član 2), kršenja zakona i običaja ratovanja (član 3), genocid (član 4) i zločine protiv čovječnosti (član 5). Nadležnost s obzirom na iica određena je članom 6 Statuta i odnosi se na fizička lica, i to ona koja su po članu 7

116

Page 117: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

planirala, podsticala, naredila, učiniia ili na drugi način pomogla u učešću u planiranju, pripremanju i izvršenju zločina navedenih u čl. 2-5 ovog statuta. Član 5 Statuta uspostavlja jurisdikciju za zločin protiv čovječnosti i veoma je važno da eksplicitno navodi da ICTY ima nadiežnost da krivično goni iica koja su odgovoma za sljedeće zločine, kada su učinjeni u oružanom sukobu, bilo međunarodnom iii intemom po karakteru, i usmjereni protiv civilne populacije: (a) ubistvo; (b) istrebljenje; (c) lišavanje siobode; (d) deportacija; (e) zarobljavanje, (f) tortura; (g) siiovanje; (h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i (i) drugi nehumani akti. Za sva navedena ponašanja propisana je lična krivična odgovomost.Statut 1CTY sadrži 34 člana i uspostavlja jurisdikciju samo nad fizičkim licima, te defmiše teritorijainu i vremensku jurisdikciju za teritoriju bivše Jugoslavije, praktično dajući ICTY automatski prioritet za suđenje licima odgovomim za ratne zločine. Druga važna odredba Statuta jeste da autorizira tužioca koji će provoditi nezavisne istrage u kojima može koristiti sve raspoložive vladine i neviadine izvore. Tužilac nije odgovoran nikome za podizanje optužnice, osim kada mora da je odbrani ispred tročlanog sudskog vijeća.Sudije tog suda donijele su na osnovu člana 15 Statuta (11. februara 1994. godine) Pravilnik o postupku i dokazima koji je stupio na snagu 14. marta 1994. godine. Sjedište suda je u Den Hagu (Holandija).Po uzoru i na osnovu iskustva o ustanovljavanju ICTY, Savjet bezbjednosti je svojom Rezolucijom broj 955 (1994), od 8. novembra 1994. godine (takođe s pozivom na glavu VII Povelje Ujedinjenih nacija), donio Statut za Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR), sa sjedištem u Amshi, u susjednoj Tanzaniji. Članom 12 stav 1 Statuta ICTR propisano je da će članovi žalbenog vijeća ICTY služiti i kao članovi žalbenog vijeća ICTR. Dakle, sudije izabrane u ICTR služe samo kao članovi prvostepenih vijeća[397].ICTY i ICTR su samostalni medunarodni pravosudni organi[398]. Premda je Medunarodni sud pravde "osnovni pravni organ" (član 92 Povelje Ujedinjenih nacija), u sistemu Ujedinjenih nacija kojem privremeni tribunali pripadaju - između ova dva tribunala nema hijerarhijskog odnosa. Iako će zajedničko žalbeno vijeće ICTY i ICTR morati da ima u vidu druge odluke međunarodnih sudova, ono poslije pažljive rasprave može doći do drukčijih zaključaka"[399].Prema ranijem teksta članu 15 stav 3 Statuta, tužilac ICTY takođe je služio i kao tužilac ICTR. Medutim, on je imao svog zamjenika zaduženog samo za poslove u teritorijalnoj nadležnosti ICTR, kao i odgovarajuće osoblje Tužilaštva. Od septembra 2003. godine Savjet bezbjednosti je imenovao posebnog tužioca ICTR. Svi ostale odredbe Statuta ICTR jednake su onima iz Statuta ICTY. Jednaki su i pravilnici o postupku i dokazima[400].Kad su, prije više od jedne decenije, osnovani medunarodni sudovi za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi imali su, pod okriljem Ujedinjenih nacija, dva plemenita cilja: prvi, pobjedu pravde i dobra nad nepravdom i zlom i, drugi, pomirenje zavađenih, uz opomenu da se osudena nedjela više nigdje i nikada ne ponove. Sa istim ciljevima, takođe pod okriljem UN-a, radi i manje poznati sud za ratne zločine u Sijera Leoneu. Međutim, na primjeru Sijera Leonea i Kambodže međunarodna zajednica je pokazala znatno manje odlučnosti, gdje su politički kompromisi omeli ostvarivanje pravde[401].Specijalni sud za Siera Leone, koji takode predstavlja jedan tip ad hoc tribunala, se, ipak, ne može smatrati potpuno međunarodnim, odnosno on je to samo djelimično, s obzirom na to da je njegov sastav mješovit - čine ga kako sudije iz inostranstva (međunarodne sudije), tako i domaće sudije, a nije nastao odlukom Savjeta bezbjednosti[402] (kao ad hoc tribunali za nekadašnju Jugoslaviju i Ruandu), već posebnim ugovorom između Ujedinjenih nacija i Vlade Siera Leonea[403]. "Takvo poiazište bitno je drukčije, sadrži slabiju poziciju međunarodne zajednice, te navodi na pitanje po čemu je pravni sistem Sijera Leonea u međunarodnoj zajednici izazvao više pouzdanja nego sistemi novonastaiih država na teritoriji bivše Jugoslavije. Medutim, neki od efekata Statuta, kakav je prihvaćen Ugovorom, vrlo su slični efektima statuta tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Osnovne postavke Sporazuma i Statuta, inače po kratkoći i sadržaju vrlo slične tribunaiima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, su sljedeće: nadiežnost Specijainog suda konkuriše nadležnosti

117

Page 118: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nacionainih sudova, sa prioritetom Specijalnog suda; vremenska nadiežnost je, kao i u Statutu ICTY, otvorena i obuhvata zločine počinjene od 30. novembra 1996. godine"[404]. Osim toga, tribunali za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu i Sijera Leone sude pojedincima za međunarodne zločine, aii samo za one učinjene na tim teritorijama u toku ograničenog perioda.Carls Tejlor (5S)[405], bivši predsjednik Liberije, "učinio je u zapadnoj Africi slično onom što je Slobodan Milošević uradio u bivšoj Jugoslaviji", pisao je 2005. godine (10. juna) "Njujork tajms", kada je ovaj drugi u holandskoj prestonici bio pred ICTY zbog optužbi za zločin protiv čovječnosti i genocid, dok je prvi uživao u luksuzu nigerijskog egzila[406] Poznat po brutalnosti, Tejlor je optužen za ratne zločine (ubistva, pljačke, povrede ličnog dostojanstva, svirepe postupke, teror nad civilima), za ziočine protiv čovječnosti (ubistva, sakaćenja, silovanja, porobljavanja, seksualna ropstva) i druge ozbiljne povrede međunarodnog humanitamog prava (korišćenje djece kao vojnika, "čak i osmogodišnjaka, koji su pod drogom tjerani i da ubiju roditelje kako bi postali 'pravi ratnici' " - navodi Hjuman rajts voč). Kao predsjednik Liberije obezbijedio je obuku i finansije, logističku i vojnu podršku Revolucionarnom ujedinjenom frontu svog prijatelja Fodaja Sanoha, koga je upoznao tokom treninga kod nekad davno radikalno raspoloženog libijskog pukovnika Gadafija. Tejlor je svoje usluge naplaćivao nebrušenim dijamantima iz Sijera Leonea, inače među najkvalitetnijim na svijetu[407].Kada su ga Ujedinjene nacije 1999. godine optužile za krijumčarenje oružja i dijamanata, obratio se masi na molitvi u crkvi, odjeven u bijelo, poput propovjednika u baptističkoj tradiciji, a potom ničice pao na pod moleći za oproštaj - iako je prethodno odbio sve optužbe[408]. Dvanaest godina ranije započela je njegova podrška građanskom ratu u Sijera Leoneu uz oko 200.000 žrtava. Sada oba susjeda pokušavaju da se oporave od zločinačkog Čarlsa Tejlora. Prva Afrikanka na čelu Liberije, ekonomista školovana u SAD-u, Elen Džonson Sirlif[409], upomo je tražila izručenje Tejlora iz Nigerije, da bi se ipak predomislila i, zbog straha od nereda u zemlji, pristala na suđenje u Sijera Leoneu. Tamošnji tribunal UN-a, pak, tražio je da mu se sudi u Hagu. To je i odobreno pristankom Holandije i rezolucijom Savjeta bezbjednosti. Sudenje tom "trećem najtraženijem optuženiku na svijetu", kako ga defmiše londonski "Tajms' , počeće 2007. godine.Sva tri navedena međunarodna krivična suda su po svojim ciljevima supranacionalni sudovi koji primjenjuju međunarodno krivično pravo, a po svom su trajanju privremeni, tj. ustanovljeni samo za odredenu svrhu (ad hočf1 . Kada se radi o prvom od njih, komentari o njegovoj nadležnosti i postupku, prikupljanju i upotrebi dokaza, kao i o do sada optuženim licama i izrečenim presudama - zaslužuje posebnu naučnu analizu[410]. Kritičke primjedbe na rad tog suda, kada su opravdane s pravnog stanovišta, mogu imati negativni uticaj na zamisao o efikasnosti i pravednoj globalnoj represiji kao reakciji na zločine koji su učinjeni na štetu čovječanstva[411].U Kambodži su u periodu od 17. aprila 1975. do 7. januara 1979. godine na vlasti bili tzv. Crveni Kmeri, i to pod vođstvom Pol Pota. U vrijeme njihove vladavine, osim što su porušili gradove, ekonomiju, kulturu i društvo uopšte, pogubili su oko 1.700.000 svojih građana[412]. Zločini su obuhvatali prinudno raseljavanje, prinudan rad i stavljanje u nehumane uslove života, ubistva, torture i sl[413]. Pritisak međunarodne zajednice da se učinioci zločina kazne, rezultirao je 1994. godine kada su SAD-e donijele tzv. Cambodian Genocide Justice Act, kojim je zatraženo od predsjednika SAD-a i drugih državnih organa da preduzmu mjere radi osnivanje međunarodnog ili nacionalnog suda koji bi kaznio optužene za genocid. Između ostalog, osnovan je i posebno organ, Office of Cambodian Genocide Investigations, sa zadatkom da prikuplja relavantne podatke i podstiče druge da to učine[414]. Pored toga, Komisija UN-a za ljudska prava je nekoliko puta nudila pomoć Kambodži i tražila da se osnuje međunarodni sud i kazne krivci, a isto je učinila i Generalna skupština Ujedinjenih nacija, rezolucijom 52/135 od 12. decembra 1997. godine itd. Međutim, politička volja uKambodži nije biia pozitivno orijentisana prema mogućem osnivanju međunarodnog suda,

118

Page 119: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

tako da je tek 10. avgusta 2001. godine kralj Sihanuk potpisao Zakon o osnivanju vanrednih vijeća u kambodžanskim sudovima za gonjenje zločina počinjenih za vrijeme Demokratske Kampučije (The Khmer Rouge tribunal legislatio)m, čime je on stupio na snagu[415]."Različiti pristup međunarodne zajednice kažnjavaju zločine na teritoriji bivše Jugoslavije i u Ruandi u odnosu na ziočine u Sijera Leoneu i Kambodži, može se objasniti samo političkim razlozima i kompromiserstvom odlučujućih faktora u svjetskoj politici. Dakle, neko će takvu poziciju nazvati poiitičkim realizmom"[416]. S druge strane, ad hoc sudovi za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, "bez obzira na to koliko trpjeli od prigovara da su selektivni i nejednakih kriterijuma, te suđenja pred nacionalnim sudovima, kojima se često mogu upututi slični prigovori, ipak su u značajnoj mjeri podigli senzibilnost čovječanstva prema ratnim ziočinima[417]. Činjenica da danas postoji gotovo opšterazvijena svijest da su mnogi zločini zbog real-političkih razioga ostali nekažnjeni, to najbolje potvrđuje. A ta je činjenica najčvršća građa u temeljima stainog i univerzalnog međunarodnog krivičnog suda"[418].Ujedinjene nacije su uručiie (11. novembra 2006. godine) libanskim vlastima nacrt dokumenta kojim se definiše stvaranje medunarodnog suda, koji će procesuirati optužene za ubistvo (2005. godine) reformatorskog premijera te države Rafika Haririja. Posebni izaslanik generalnog sekretara UN-a (Gir Pederson) predao je kopiju nacrta libanskom premijeru Fuadu Siniori i ostalim zvaničnicima te države, saopštile su UN-e. Okolnosti vezane za ubistvo Haririja ispituje posebna komisija UN-a, na čijem se čelu nalazi Serž Bramerc, koji je najavio da će sastaviti optužnicu, kojom ce budući tribunal bez problema moći da osudi počinioce tog zločina[419]. Istraga UN-a utvrdila je, koliko je do sada objavljeno, da je atentat na Haririja bio vrhunski organizovan, te da su ga izveli profesionalci, sa prethodnim iskustvom u sličnim operacijama. Prema nacrtu, koji je prethodno prihvatio Savjet bezbjednosti JJN-a, počiniocima se može suditi za čitav niz djela, uključujući terorizam, ubistvo, zavjeru, zločinačko udruživanje, te podsticanje na zločin i skrivanje bjegunaca. Takode, još nije poznato gdje će suđenje biti održano, jer su libanske vlasti, strahujući od

reakcije Hezbolaha, prethodno saopštile da ne žele da tribunal zasjeda na njihovoj teritoriji. Ujedinjene nacije su, pak, namjerne da novoformirani sud smjeste u neku od susjednih država[420].1.3.5. Medunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju 1.3.5.1 .Uvodne napomeneRezolucijom 808 (1993) od 22. februara 1993. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je predvidio da će "osnovati međunarodni tribunal za gonjenje lica odgovomih za teške povrede medunarodnog humanitamog prava, učinjene na području bivše Jugoslavije od 1991. godine nadalje". Generalni sekretar UN-a zadužen je da pripremi odgovarajuće prijedloge za sprovođenje te rezolucije. Postupajući u skladu s tim zahtjevom, generalni sekretar je podnio Savjetu izvještaj od 3. maja 1993, godine sastavljen na osnovu različitih, u međuvremenu prikupljenih, prijedloga i mišljenja pojedinih država članica Savjeta. Uz izvještaj je priložen i Nacrt statuta jednog takvog suda, kojeg je izradila komisija stručnjaka. Savjet bezbjednosti je svojom Rezolucijom 827 (1993) od 25. maja 1993. godine prihvatilo izvještaj i Statut suda, te odlučilo osnovati sud koji je dobio službeni naziv "Medunarodni tribunal za gonjenje lica koja su odgovorna za teške povrede medunarodnog humanitamog prava na području bivše Jugoslavije[421] izmedu 1. januara 1991. godine i dana kojeg će Savjet bezbjednosti ustanoviti nakon ponovne uspostave mira"[422].Rezolucijom 827 Savjeta bezbjednosti položen je, prema tome, po prvi put nakon poznatih sudenja zločincima iz Drugog svjetskog rata - tzv. nimberških, te tokijskog procesa pravni osnov za djelovanje jednog međunarodnog krivičnog suda. Time je učinjen vrlo krupan pravni korak, jer je sudska funkcija jedan od temeljnih elemenata državnog suvereniteta[423]. Stoga, njeno preuzimanje od strane međunarodne zajednice nesporno znači ograničenje suvereniteta države[424].Rezolucijom 1329, koju je Savjet bezbjednosti usvojio na svojoj 4240. sjednici, održanoj 30.

119

Page 120: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

novembra 2000. godine, odlučeno je, između ostalog, da se formira grupa adlitem sudija u Tribunaiu i da se poveća broj članova žalbenog vijeća, te u tom cilju izmijene čl. 12, 13 i 14 Statuta ICTY.Rezolucijom Savjeta bezbjednosti broj 1503 (2003) i izjavom predsjednika Savjeta bezbjednosti[425] daje se podrška Strategiji ICTY[426] i ukazuje na obavezu da se "ni na jedan način ne ometa obaveza zemaija da provode istrage koje se odnose na optužena lica kojima se neće suditi u Tribunalu i da se preduzimaju odgovarajuće radnje u vezi s podizanjem optužnica i krivičnim gonjenjem, imajući istovremeno na umu da Tribunal ima primat nad domaćim sudovima."Mnogi su i raznovrsni činioci koji su doveli do stvaranja ICTY. Sada je sve više očito da se radi o presedanu[427] koji je imao značaj ne samo za razrješavanje političke krize nastaie ratom na teritoriji bivše Jugoslavije, nego i za daljni razvoj međunarodnog (krivičnog) prava, pa i međunarodnih odnosa uopšte[428]. ICTY je osnovan kao ad hoc sud na način koji mu je u tadašnjim medunarodnim okolnostima trebao osigurati najveći efekat[429]. Naravno, on se, u nekim svojim elementima, oslanja na svoje prethodnike, Nirnberški tribunal i Tribunal i Tokiju. Osnovna razlika izmedu ICTY i Nimberškog tribunala je u tome što je Nimberški tribunal predstavljao sud kojeg su ustanovile države pobjednice u Drugom svjetskom ratu da bi sudio ratnim zločincima, dok je ICTY osnovaia međunarodna zajednica, za sudenje kršiocima međunarodnog humanitamog prava i aktima varvarstva koje je učininilo bilo koje lice koje je državljanin neke od nasljednica (sukcesora) bivše Jugoslavije, bez obzira na to što rat na tim teritorijama još nije bio okončan. Druga je razlika u tome što je Nimberški tribunal morao sam ustanoviti materijalnopravne norme za krivičnopravnu odgovornost lica kojima je sudio - i time se izvrgao prigovoru da retroaktivno primjenjuje krivično pravo, kršeći tako osnovno načelo propisanosti kažnjivih djela i kazni u zakonu (nuilum crimen, nulia poena sine lege praevia). Naprotiv, za ICTY taj je problem utoliko riješen što su materijalni uslovi kažnjivosti prije početka njegovog djelovanja ispunjeni i prema međunarodnom i unutrašnjem krivičnom pravu. Prema medunarodnom krivičnom pravu, načelo nullum crimen, nulla poena sine lege ispunjeno je u odnosu na ICTY po tome što njegov Statut propisuje četiri kategorije kažnjivih djela. Prema unutrašnjem krivičnom pravu, nema nikakve sumnje da je na teritoriji bivše Jugoslavije krivično zakonodavstvo inkriminisalo sva kršenja međunarodnog humanitamog prava[430]. Kada se tome doda da se Statut ICTY u članu 24 u pogledu izricanja zatvorske kazne poziva na sudsku praksu sudova bivše Jugosiavije, može se zaključiti da je krug materijalnopravnih krivičnih normi, mjerodavnih za ICTY, u pravilu, određen s dovoljnom jasnoćom. Konačno, treća veiika razlika je što ICTY, premda organizovan kao međunarodna sudska vlast koja ne izvire iz nacionalnog suvereniteta, ne potire u cijelosti taj suverenitet[431]. Statut ICTY uspostavlja međunarodnu jurisdikciju za odredeni tip krivičnih djela kao paraleinu s jurisdikcijom domaćih sudova (država nasljednica bivše SFRJ) i u čianu 10 stav 2 kaže da će lice kojem je bilo suđeno pred nacionalnim sudom za neko od krivičnih djela iz njegove nadležnosti biti sudeno supsidijamo, tj. "samo ako je djelo za koje je suđeno bilo kvalifikovano kao obično krivično djelo ili ako postupak pred nacionalnim sudom nije bio nepristrasan ili nezavisan, ako je smišljen da optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovmosti ili ako krivični postupak nije bio revnosno proveden".1.3.5.2. Osnivanje ICTYU razdoblju od nekoliko mjeseci, od početka februara 1993. godine, odnosno Rezolucije 808, pa do donošenja Rezolucije 827 (1993) Savjeta bezbjednosti, generalni sekretar je primio veći broj prijedloga i komentara pojedinih država članica UN-a, nevladinih organizacija i ekspertnih grupa u pogledu osnivanja ICTY. Zapravo, već su tokom 1992. održani brojni stručni i politički skupovi na kojima se raspravljalo o zločinima učinjenim ili koji se vrše na teritoriji bivše Jugoslavije i zbog kojih su generalnom sekretaru UN-a ili Savjetu bezbjednosti upućivani apeli za preduzimanje efikasnih koraka u ciiju njihovog sprečavanja. Obilje ovog materijala omogućilo je generalnom sekretaru da ispuni zahtjev Savjeta bezbjednosti iz Rezolucije 808 kojom ga je Savjet zadužio za izvještaj i "specifične

120

Page 121: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

prijedloge" o odnosnoj stvari, te da u izvještaj ugradi i elaborirani prijedlog Statuta ICTY. Izvještaj od 3. maja 1993. godine (S/25704) je podijeljen na sedam dijelova koji pokrivaju one članove Statuta koji su posvećeni određenom pravnom pitanju. U Statutu se, inače, jasno ističe podjela na materijalnopravni (čl. 2-10), organizacijski (čl.l 1-17) i procesnopravni dio (čl. 18-29).Statut ima preambulu (koja navodi puni naziv ICTY i poziva se na VII poglavlje Povelje UN-a na kojem je zasnovana odluka Savjeta bezbjednosti o osnivanju ICTY), te 34 člana. Član 1 ustanovljava jurisdikciju Tribunala za "gonjenje" kršioca medunarodnog humanitamog prava na teritoriji bivše Jugoslavije, a čl. 2-5 regulišu njegovu nadležnost (sudi za teške povrede Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949 godine, kršenje zakona i običaja rata, genocid, te zločine protiv čovječnosti). Prema članu 8 Statuta, ICTY sudi samo fizičkim licima za djela učinjena od 1. januara 1991. godine. Članovi 9 i 10 uspostavljaju paralelnu jurisdikciju ICTY sa onom nacionalnih sudova, vodeći brigu o načelu non bis in idem, ali ICTY daju pravo da, u određenim slučajevima, stupi na mjesto nacionalnog suda. Članovi 11-17 uređuju organizaciju ICTY (pretresna vijeća, "komore" engl. Trial Chambers, čine 16 stalnih sudija koji ne smiju biti državljani iste države i najviše devet ad literrim sudija, te jedno žalbeno vijeće, the Appeals Chamber, sastavljeno od sedam stalnih sudija, te tužioca, tj. "progonitelja", engl. prosecutor koji nastupa nezavisno, kao samostalni organ).Član 15 daje ovlašćenje Tribunalu da sam, autonomno, pobliže uredi postupak i izvođenje dokaza, a čl. 18-28 regulišu samo neka važnija pitanja iz pojedinih stadijuma postupka. Suđenja moraju biti (u pravilu) javna, fair ("pravična") i ekspeditivna; optuženi pred sudom ima sva prava odbrane, uključujući pravo na poznavanje predmeta optužbe, pravo na slobodan izbor branioca na koje mora biti upozoren, pravo na predlaganje vlastitih dokaza i kritičkog preispitivanja dokaza optužbe, pravo na šutnju i sl. (član 21). ICTY mora preduzeti posebne mjere zaštite svjedoka i žrtava (član 22). Presude se donose većinom glasova, moraju se uvijek javno objaviti i biti obrazložene (član 23). Izrečena sankcija može biti samo zatvorska kazna, aii ICTY može odrediti i povrat imovine, odnosno oduzimanje imovinske koristi (član 24). Statut predviđa žalbeni postupak zbog pogrešaka u utvrđenju činjeničnog stanja i povreda zakona, kao i ponavljanje postupka zbog novih dokaza (čl. 25 i 26). Kazne zatvora će se izvršavati, pod nadzorom 1CTY, u državama članicama UN-a koje se za to ponude (član 27). Član 29 traži od svih država da saraduju sa ICTY, te udovolje njegovim zahtjevima i naredbama, uključujući i naredbu za predaju ili transfer optuženog lica ICTY. Poslednjih pet članova (30-34) odnose se na status, privilegije i imunitete čianova ICTY, sjedište Tribunala (u Den Hagu), troškove i službene jezike, te obavezu ICTY na podnošenju godišnjih izvještaja o radu.

Osnovni izvor prava koji se odnosi na postupak pred ICTY, kao i njegovu organizaciju, jeste akt kojim je ICTY i osnovan, a to je Statut, usvojen od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, na osnovu Glave VII Povelje UN-a i rezolucijom 827 od 25. maja 1993. godine. Statutom sam postupak nije detaljnije regulisan, već je objašnjen samo u osnovnom crtama. Na osnovu člana 15 Statuta, ICTY je na opštoj sjednici održanoj 11. februara 1994. godine usvojio "Pravilnik o postupku i dokazima"[432] (Rules ofProcedure and Evidence; skraćeno: Pravilnik)[433]. a na opštoj sjednici 5. maja 1994. godine "Pravila koja se primjenjuju na pritvorena lica koja čekaju suđenje ili na drugi način zatočena iica pod nadzorom Tribunala".[434] Pravilnik, u opštem konceptualnom smislu, počiva, ugiavnom, na klasičnom modelu akuzatorskog (optužnog) postupka (uz određene modifikacije koje bitno ne mijenjaju njegovu izrazitu konceptualnu pripadnost tom tipu procedure[435]), u kojem teret dokaza leži na tužiocu i u kojem stranke, a ne sud izvode dokaze prema strogom načelu kontradiktornosti (tzv. unakrsno saslušanje svjedoka i vještaka). No, od toga postoje dva važna izuzetka. Prije svega, Pravilnik ne sadrži razradenu reguiativu o dopustivosti upotrebe pojedinih dokaza, te ICTY daje dosta široka diskrecijska oviašćenja da dokaze pribavija i po vlastitoj inicijativi, ex proprio motu. Posebnu pažnju Pravilnik posvećuje specifičnim pitanjima zaštite svjedoka koji su bili žrtve zločina, kao i problemu

121

Page 122: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

suđenja u odsustvu, in absentia reus. Ono nije u načelu dopušteno; aii, ako nakon završene istrage protiv nekog okrivljenog sudija (pojedinac) potvrdi optužnicu, te ona bude objavljena, a država prebivališta optuženog odbije izvršiti nalog za hapšenjem i predajom ili se ogluši na takav zahtjev ICTY, optužnicu će ponovo potvrditi raspravno vijeće ICTY, za optuženim izdati međunarodnu potjemicu i o odbijanju saradnje njegove države obavijestiti Savjet bezbjednosti.Čianom 9 stav 2 Statuta se izričito kaže da ICTY "ima primat nad nacionalnim sudovima", te da on u svakoj fazi postupka "može od nacionalnog suda službeno zatražiti da prepusti nadležnost, u skladu sa ovim statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima ICTY". Ta odredba predstavlja veiiku novinu u međunarodnom pravu.[436] Tu važi pravilo da prije pokretanja nekog spora na međunarodnom pianu, treba dopustiti državi da unutar svog pravnog sistema, iscrpe sva pravna sredstva u unutrašnjem pravu. Medutim, ova novina je ograničenog dometa. Prije svega, primat ICTY u odnosu na nacionalne sudove može se ostvariti samo prema odredbama Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima.Iako ICTY nije zamišljen da nacionainim sudovima oduzme njihovu jurisdikciju, u (izuzetnim) siučajevima u kojima će on nastupiti, njegova jurisdikcija ima prednost pred nacionalnim sudovima: nacionalni sudovi više ne mogu ponovo suditi u slučajevima u kojima je presudio ICTY (non bis in idem), ali ICTY može, u dva slučaja, ponovo voditi postupak za već presuđenu stvar (res iudicata) pred nacionainim sudom - ako je optuženi pred njim osuđen samo za obično krivično djelo, a ne ziočin koji predstavlja povredu medunarodnog humanitamog prava ili ako je postupak pred njim vođen pristrano, neobjektivno; bio je pokrenut da optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovornosti, odnosno ako krivični postupak nije bio "revnosno" proveden (član 10 Statuta). ICTY, naravno, lako može postaviti razliku između pravnih kvalifikacija ratnih zločina i običnog kriminaliteta, pa do ocjena da li je suđenje bilo "nepristrasno i nezavisno", držeći se standarda i u mnogobrojnim presudama medunarodnih sudskih organa, npr. ESLJP[437]. Isto tako, prvenstvo ICTY se vidi i iz toga što Statut (čl. 7 i 29) i Pravilnik (pravila 8-13) izričito derogiraju određene norme unutrašnjeg prava, koje bi, inače, predstavljale smetnje za izručenje optuženog ili mogućnost vodenja postupka protiv njega. No, prvenstvo jurisdikcije ICTY nad nacionalnim sudovima ne znači samo dužnost poštovanja odluka toga suda, nego i dužnost država članica UN-a da preduzmu odgovarajuće zakonodavne mjere na uskladivanju svog unutrašnjeg prava sa načelima Statuta i otklanjanju eventualnih kolizija. Korake u tom smislu prva je preduzela ltalija, koja je 14. februara 1994. godine donijela zakon broj 120 kojim se regulišu nacionalni postupci u vezi sa odlukama i zahtjevima ICTY.1.3.5.3. Organizacija ICTYICTY čine sljedeći organi: (a) sudska vijeća, koja se sastoje od tri pretresna vijeća i jednog žalbenog vijeća; (b) tužilac, i (c) sekretarijat (engl. registry), koji opslužuje i sudska vijeća i tužioca (član 11 Statuta). Ne postoji ured tzv. "javnog branioca", koji bi, slično kao u SAD-a, bio sastavljen od advokata koji bi pružali usluge odbrane siromašnim okrivljenim.Osim tih organa, prema Pravilniku postoje još i neka druga (potpredsjednik Suda, zamjenik tužioca, Sekretarijat, Služba za žrtve i svjedoke, Kolegij, Koordinaciono vijeće i Rukovodni odbor).Sudska vijeća čini 16 stalnih nezavisnih sudija, koji ne smiju biti državljani iste države, i najviše devet nezavisnih sudija ad litem istovremeno, naimenovanih u skladu sa članom 13 ter stav 2 Statuta, koji ne smiju biti državljani iste države (član 12 stav 1 Statuta). Svako pretresno vijeće sastoji se od troje stalnih sudija i najviše šest sudija ad litem istovremeno. Svako pretresno vijeće u koje su raspoređene sudije ad litem može se podijeliti u sekcije od po troje sudija, među kojima su i stalne sudije i sudije ad litem. Sekcija pretresnog vijeća ima iste nadležnosti i odgovomosti koje po Statutu pripadaju pretresnom vijeću i donosi presudu u skladu s istim pravilima.Žalbeno vijeće čini sedam stainih sudija. Žalbeno vijeće u svakom žalbenom postupku čini pet njegovih članova (član 12 stav 3 Statuta). Osoba koja se, u smislu uslova za članstvo u

122

Page 123: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

vijećima ICTY, može smatrati državljaninom više od jedne države, smatraće se državljaninom one države u kojoj inače ostvaruje svoja građanska i politička prava.Pitanje kvaiifikacije sudije ureduje član 13 Statuta. Kvalifikacije za izbor sudija sadrže dva aspekta: prvi, koji se odnosi na etičke osobine ličnosti i drugi, u pogledu njihovih stručnih kvalifikacija. U prvi spada neophodnost da sudije budu lica visokih morainih osobina, nepristrasna i sa integritetom. U drugu spada neophodnost da sudije poseduju kvalifikacije koje se zahtijevaju u njihovim zemljama za postavljanje na najviša sudska mjesta. Prilikom sastavijanja vijeća dužna pažnja će biti posvećena iskustvu sudija u oblasti krivičnog prava, kao i međunarodnog prava, ukijučujući međunarodno humanitamo pravo, kao i ljudska prava (član 13 stav 1 Statuta).1.3.5.3.1. Izbor sudija i njihov položajZa izbor sudija Statut predviđa demokratsku proceduru u kojoj učestvuju sve države članice UN-a. Postupak izbora sudija ima dvije osnovene faze: prvu, koja se odlikuje djelatnošću generalnog sekretara UN-a i drugu, koja predstavija neposredni izbor od strane Generalne skupštine UN-a (član 13 bis - Izbor stalnih sudija). Izbor 14 stalnih sudija ICTY vrši Generalna skupština sa popisa koji joj dostavlja Savjet bezbjednosti, na sljedeći način: (a) generalni sekretar poziva države čianice Ujedinjenih nacija i države nečlanice koje imaju stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija da kandiduju sudije; (b) u roku od 60 dana od poziva generalnog sekretara, svaka država može prediožiti najviše dva kandidata raziičitog državljanstva, čije kvalifikacije odgovaraju onima navedenim u članu 13 Statuta, s tim da nijedan od njih ne smije biti državljanin iste države kao bilo koji drugi sudija čian žalbenog vijeća, koji je izabran ili naimenovan za stalnog sudiju ICTR u skladu sa članom 12 bis Statuta tog suda; (c) generalni sekretar prosljeđuje primljene kandidature Savjetu bezbjednosti. Na osnovu primljenih kandidatura Savjet bezbjednosti sastavlja popis sa najmanje 28 i najviše 42 kandidata, starajući se da budu adekvatno zastupljeni glavni svjetski pravni sistemi[438]; (d) predsjedavajući Savjeta bezbjednosti prosljeđuje popis kandidata predsjedavajućem Generaine skupštine, a Generalna skupština sa tog popisa bira 14 stalnih sudija ICTY. Kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova država članica Ujedinjenih nacija i država nečlanica koje imaju stalnu posmatračku misiju u sjedištu Ujedinjenih nacija, progiasiće se izabranim. U slučaju da dva kandidata istog državljanstva dobiju potrebnu većinu glasova, izabranim će se smatrati onaj koji je dobio veći broj glasova.U slučaju upražnjenog mjesta u sudskim vijećima među stalnim sudijama koje su izabrane ili naimenovane u skladu sa članom 13 bis, nakon konsultacije sa predsjedavajućim Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine, generalni sekretar na upražnjeno mjesto do kraja mandata imenuje osobu koja ispunjava kvalifikacije navedene u članu 13 Statuta. Redovan način sticanja sudijske funkcije je, dakle, izbor, ali je moguć i izuzetan način sticanja ove funkcije - imenovanje od strane generalnog sekretara. Iz ovoga proizilazi da načelo izbornosti sudija u Tribunalu ima ograničen značaj, jer je izbor pravilo, ali je postavljanje sudije mogući izuzetak[439].To znači da je izbor sudija primamog karaktera, dok samo supsidijarno, kada za to postoje određeni uslovi, dolazi u obzir postavljanje sudije odlukom generalnog sekretara UN- a[440].Stalne sudije izabrane u skladu sa članom 13 bis biraju se na mandat od četiri godine. Uslovi službe su isti kao i za sudije Međunarodnog suda pravde. Sudije mogu biti ponovo izabrane. Prije stupanja na dužnost svaki sudija je obavezan da da svečanu izjavu koju u prisustvu generalnog sekretara UN-a ili njegovog predstavnika potpisuje, a ona se zatim zadržava u arhivi ICTY. Tekst svečane izjave je sljedeći: "Svečano izjavljujem da ću kao sudija Medunarodnog tribunala za suđenje licima odgovomim za teške povrede međunarodnog humanitamog prava učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, svoje dužnosti i ovlašćenja vrštiti i obavljati časno, pošteno, nepristrasno i savjesno" (član 14B Pravilnika).Izbor i naimenovanje sudija ad litem uređuje član 13 ter Statuta. Izbor ad litem sudija ICTY vrši Generalna skupština sa popisa koji joj dostavlja Savjet bezbjednosti, i to na sljedeći način: (a) generalni sekretar poziva države članice Ujedinjenih nacija i države nečlanice

123

Page 124: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

koje imaju stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija da kandiduju sudije ad litem ICTY; (b) u roku od 60 dana od poziva generalnog sekretara, svaka država može predložiti po četiri kandidata čije kvalifikacije odgovaraju onima navedenim u članu 13 Statuta, vodeći pritom računa o pravilnoj zastupljenosti kandidata ženskog i muškog pola; (c) generalni sekretar prosljeđuje primljene kandidature Savjetu bezbjednosti. Na osnovu primljenih kandidatura Savjet bezbjednosti sastavlja popis sa najmanje pedeset četiri kandidata, starajući se da budu adekvatno zastupljeni glavni svjetski pravni sistemi, te vodeći računa o ravnopravnoj geografskoj zastupljenosti; (d) predsjedavajući Savjeta bezbjednosti prosljeduje popis kandidata predsjedavajućem Generalne skupštine, a Generalna skupština sa tog popisa bira 27 sudija ad litem ICTY. Kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova država članica Ujedinjenih nacija i država nečlanica koje imaju stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija, proglasiće se izabranim; (e) sudije ad litem se biraju na mandat od četiri godine i ne mogu biti ponovo izabrane. Za vrijeme njihovog mandata generalni sekretar će, po zahtjevu predsjednika ICTY imenovati sudije ad litem u pretresna vijeća za jedno ili više suđenja, i to na ukupan period do tri godine. Prilikom podnošenja zahtjeva za imenovanje sudije ad litem, predsjednik ICTY mora imati na umu kriterije iz člana 13 Statuta koji se odnose na sastav vijeća i sekcija pretresnih vijeća, odredbe stava 1 (b) i (c) člana 13 ter Statuta, te broj glasova koje je sudija ad litem dobio u Generalnoj skupštini.Član 13 quarter Statuta odnosi se na status sudija adlitem. Naime, tokom perioda na koji su imenovani da rade u ICTY, sudije ad litem: (a) imaju iste uslove službe, mutatis mutandis, kao i stalne sudije ICTY; (b) imaju ista ovlašćenja kao i stalne sudije ICTY, uz ograde navedene u stavu 2 člana 13 quarter; (c) imaju poviastice i imunitet, izuzeća i olakšice kakve pripadaju sudijama ICTY; (d) imaju ovlašćenje da rješavaju u pretpretresnim postupcima u onim predmetima u kojima nisu raspoređeni kao članovi pretresnog vijeća. Uz to, tokom perioda na koji su imenovani da rade u ICTY, sudije ad litem: (a) nemaju pravo da biraju ni da budu birani za predsjednika ICTY niti za predsjedavajućeg pretresnog vijeća prema čianu 14 Statuta; (b) nemaju ovlašćenje: (i) da usvajaju pravila o postupku i dokazima u skladu sa članom 15 Statuta[441]; (ii) da pregledaju optužnicu u skladu sa članom 19 Statuta; (iii) da učestvuju u konsultacijama sa predsjednikom u vezi s raspoređivanjem sudija u skladu sa članom 14 Statuta, niti u vezi sa pomilovanjem ili ublažavanjem kazne u skladu sa članom 28 Statuta.Predsjednika ICTY biraju stalne sudije iz svojih redova (član 14 stav 1 Statuta). On je član žalbenog vijeća i predsjedava njegovim radom. Nakon konsultacija sa stalnim sudijama ICTY, predsjednik rasporeduje četvoro stalnih sudija, izabranih ili naimenovanih u skladu sa članom 13 bis Statuta, u žaibeno vijeće, a devetoro u pretresna vijeća. Uz to, predsjednik ICTR, u konsultaciji sa predsjednikom ICTY, određuje dvoje stalnih sudija ICTR, izabranih ili naimenovanih u skladu sa članom 12 Statuta ICTR, za članove žalbenog vijeća i za stalne sudije ICTY (član 14 stav 4 Statuta). Nakon konsultacija sa stainim sudijama, predsjednik raspoređuje u pretresna vijeća sudije ad litem koje povremeno budu imenovane da rade u Haškom tribunalu. Sudija može biti član samo onog vijeća u koje je raspoređen. Predsjedavajućeg sudiju koji nadgleda cjelokupni rad pretresnog vijeća biraju stalne sudije tog pretresnog vijeća iz svojih redova.1.3.5.3.2. Izuzeće sudijePostoje dvije grupe razloga za izuzeće sudija: (1) oni koji se odnose na postojanje okolnosti koje dovode u sumnju sudijsku nepristrasnost i (2) razlozi koji se zasnivaju na funkcionalnoj povezanosti sudije sa konkretnim krivičnim postupkom. Razlozi izuzeća sadržani su najprije u uopštenoj klauzuli po kojoj sudija ne može obavljati svoju dužnost u bilo kojem predmetu u kojem ima "lični interes" ili postoje, odnosno postojale su okoinosti koje bi mogle uticati na njegovu nepristranost[442] (član 15A Pravilnika). Izuzeće sudije iz ovih razloga se odnosi kako na suđenje (prvostepeni postupak), tako i na postupak po žalbi. Funkcionalna povezanost sudije sa konkretnim krivičnim postupkom postoji ukoiiko je sudija u odredenom krivičnom postupku već obavljao određenu procesnu ulogu, tj. vršio jedan oblik

124

Page 125: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

sudijske funkcije[443]. Ovaj raziog izuzeća se odnosi na sudiju koji je ispitivao optužnicu u smislu člana 19 Statuta i pravila 47, tako da on ne može da bude član pretresnog vijeća na sudenju optuženom na koga se odnosi optužnica koju je ispitivao (pravilo 15C). Ti razlozi sadržani su i u odredbi koja u istom predmetu uvijek isključuje sudiju u drugom stepenu koji je ranije odlučivao na glavnom pretresu (pravilo 15D). Kada sudija sazna za postojanje razloga za izuzeće, mora zastati sa postupanjem i povući se iz iješavanja predmeta, a predsjednik ICTY mora odrediti drugog sudiju (pravilo 15A); stranke mogu zatražiti izuzeće sudija iz istih razloga od predsjedavajućeg sudije raspravnog vijeća koji mora, nakon što sasluša sudiju, ako je to potrebno, zahtjev iznijeti pred kolegij predsjednika ICTY na konačnu odluku (pravilo 15B).

1.3.5.3.3. Prestanak sudijske funkcije i odsustvo sudijePrije svega, sudijska fimkcija prestaje istekom roka na koji je sudija biran, tj. protekom njegovog mandata, ali postoji i mogućnost reizbora. Drugi način prestanka sudijske funkcije jeste ostavka (povlačenje sudije), koju on može pismeno podnijeti predsjedniku Tribunala koji će potom dostaviti generalnom sekretaru UN-a (pravilo 16). Ništa nije rečeno o razlozima, pa se može zaključiti da sudija nije dužan da svoju ostavku obrazloži, a osim ostavke nijedan drugi način prestanka funkcije sudije nije uređen ni Statutom niti Pravilnikom, što predstavlja jednu ozbiljnu pravnu prazninu[444].Pitanje odsustva sudije se rješava pravilom 15bis. Postoje pravila koja regulišu kratkotrajno odsustvo sudije, od njegovog dužeg, odnosno potpunog odsustva, i to u slučajevima kada je svojom voljom ili nezavisno od nje, izgubio status sudije ICTY. Ako se radi o bolesti sudije ili nekoj njihovoj drugoj spriječenosti, predsjednik ICTY može, ako smatra da je to u interesu pravičnosti, ovlastiti vijeće u preostalom sastavu, da obavlja rutinske poslove, kao što su dostavljanje odluka (član 156w F Pravilnika).Ukoliko je sudija zbog bolesti ili drugih hitnih ličnih razloga ili drugih važnih razloga spriječen da bude član vijeća u određenom kratkom periodu, ostali članovi vijeća mogu, ukoliko je to u skladu sa zahtjevima pravičnosti, dozvoliti da se postupak nastavi bez odsutnog sudije, ali postupak u odsustvu tog sudije ne može trajati duže od pet radnih dana (pravilo 15bis A). Ukoliko članovi vijeća smatraju da nije u interesu pravičnosti da se postupak nastavi u kratkotrajnom odsustvu sudije, postupak se neće nastaviti, ali i pored toga, preostaie sudije u vijeću mogu donijeti odluku da se postupak nastavi, s tim da postupak tada može prekinuti sudija koji je predsjednik vijeća (pravilo 15bis B).Pravilo 15bis C reguliše situaciju trajnog ili veoma dugog odsustva sudije, pri čemu se ovim pravilom utvrđuje redovan način iješavanja takve situacije, dok se sljedećim pravilom (156/.S D) određuje jedan izuzetan način na koji se ovakva situacija rješava[445]. Ukoliko sudija umre, bude bolestan, da ostavku na mjesto sudije u ICTY ili ne bude reizabran, kao i ako postoji bilo koji drugi razlog koji ga onemogućava da za duži period učestvuje u suđenju, o tome predsjednik vijeća obavještava predsjednika ICTY koji će odrediti drugog sudiju za to sudenje, kao i narediti da pretres započne iz početka ili da se samo nastavi, što zavisi od njegove procjene (pravilo 156/s D). Međutim, ako su stranke već dale svoja uvodna izlaganja u skladu sa pravilom osamdeset četiri i započelo je izvođenje dokaza (pravilo osamdeset pet), nastavak postupka sa novim sudijom u vijeću se može narediti samo uz saglasnost optuženog (pravilo 15bis D).Ako optuženi uskrati svoju saglasnost za zamjenu sudije u prvostepenom vijeću, ostale sudije članovi vijeća mogu odlučiti da se postupak nastavi sa novim sudijom, ako uz uzimanje u obzir svih okolnosti jednoglasno procijene da bi takvo iješenje bilo u interesu pravičnosti. Ovakva odluka preostalih članova vijeća o ovom pitanju se može pobijati žalbom, o kojoj odlučje žalbeno vijeće u punom sastavu, a pravo na žalbu imaju obje stranke. Žalba protiv odluke preostalih čanova vijeća se može podnijeti u roku od sedam dana od dostavljanja odluke koja se pobija, a ako je takva odluka donesena verbalno, od momenta kada je saopštena (pravilo 15bis E). Ukoliko žalba nije podnesena, odluka vijeća u nepotpunom sastavu počinje da se primjenjuje i predsjednik ICTY će odrediti sudiju koji

125

Page 126: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

će popuniti vijeće, ali taj sudija ne može da učestvuje u suđenju prije nego što se potpuno upozna sa predmetom postupka. Na isti način će se postupiti i kada je žalba protiv odluke o nastavku postupka sa zamijenjenim sudijom odbijena od strane žalbenog vijeća. Tokom istog postupka moguća je samo jedna zamjena sudija u jednom vijeću (pravilo D).1.3.5.3.4. TužiiacPoložaj tužioca u organizacionom smislu nije sasvim jasan, jer su osnovna pravila o tužiocu sadržana u Statutu i izložena odmah poslije pravila o sudijama i unutrašnjoj organizaciji ICTY, dok se u Pravilima osnovna odredba o tužiocu nalazi u Glavi III koja nosi naslov "Organizacija ICTY", u šestom odjeljku, iza pravila o registru, pa bi se, stoga, sistematskim tumačenjem moglo zaključiti da je u organizacionom smislu tužilac funkcioner koji pripada ICTY, mada su, s druge strane, njegova ovlašćenja u postupku relativno autonomna[446].Ured tužioca sastoji se od tužioca i zamjenika (praviio 38), koje na prijedlog generalnog sekretara imenuje Savjet bezbjednosti, te odgovarajućeg broja osoblja. lnteresantno je da je za tužioca nisu propisani nikakvi uslovi koji bi se odnosili na njegovu stručnu spremu i obrazovanje, već je Statutom samo uređeno da on mora, takođe, odgovarati visokim moralnim kvalitetima i posjedovati najviši stepen stručnosti i iskustva u vođenju istraga i krivičnog gonjenja u krivičnim predmetima (član 16 stav 4 Statuta). U statusu, tužilac je izjednačen sa podsekretarom Ujedinjenih nacija. Mandat tužioca traje četiri godine i postoji mogućnost da on ponovo bude biran (član 16 stav 4). Tužilac može predložiti generalnom sekretaru UN-a da imenuje pomoćnika tužioca, koji onda vrši svoje aktivnosti u odsutnosti tužioca ili onda kada je ovaj spriječen, a prema njegovim uputstvima (član 38A i B Pravila).Tužilac nastupa potpuno nezavisno od presudujućeg dijela ICTY i njegov je ured institucionalno odijeljen od pretresnih vijeća i žalbenog vijeća, te on ne smije tražiti ili primati upute za svoj rad od biio koje vlade ili drugog izvora (član 16 stav 2 Statuta). Prema članu 16 stav 1 Statuta, tužilac će biti odgovoran za istragu i optuženje lica odgovoma za teška kršenja međunarodnog humanitamog prava učinjena na teritoriji bivše Jugoslavije. Mora se dodati i to da on započinje istragu ex officio, na osnovu informacija prikupljenih od bilo kog izvora, te mora podići optužnicu ako na završetku istrage ocijeni da postoji osnovana sumnja (engl. prima facie case) da je određeno lice učinilo krivično djelo iz nadležnosti ICTY (član 18 st. 1 i 4 Statuta). Ove odredbe daju osnova za zaključak da u pogledu pokretanja postupka pred ICTY za tužioca vrijedi načelo legaliteta krivičnog gonjenja; zapravo, tužilac se u postupku pred ICTY ne javlja samo kao obična protivstranka u sporu, nego, ujedno, i kao organ krivičnog gonjenja koji ima jedan od glavnih zadataka ICTY.Svoju optužnicu tužilac podnosi ukoliko se tokom istrage uvjeri da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo iz nadiežnosti ICTY. Optužnica se upućuje sekretaru koji je, uz popratni materijal, upućuje jednom od sudija, koji će je razmotriri, te nakon toga odlučiti da li da je prihvati iii odbije (pravilo 47). Prema praviiu 51, tužilac može da povuče optužnicu, bez posebnog odobrenja, u svakom trenutku prije nego što je ona potvrđena, ali nakon toga samo uz odobrenje sudije koji je potvrdio optužnicu ili ako je iznošenje dokaza u smislu pravila 85 otpočelo - samo uz odobrenje prvostepenog vijeća.1.3.5.3.5. Sekretarijat ICTYEfikasna sudska uprava zahtijeva postojanje još nekih organa u okviru ICTY koji sudijama pomažu pri njihovoj djelatnosti. Smatra se da sekretar (registrar) ima veoma važnu ulogu u funkcionisanju ICTY. Tako, po članu 17 Statuta, Sekretarijat na čelu sa sekretarom (engl. the Registrar) obavlja organizacione i druge poslove za potrebe sudskih vijeća i tužioca.U nadležnost registrature spada vođenje administracije ICTY i pružanje odgovarajućih usluga (pomoć sudskim vijećima, opštoj sjednici ICTY, sudijama i tužiocu). U stvari, i iz ovako određene nadležnosti registrara proizilazi funkcionalna povezaost ICTY i tužioca, koja u ovom slučaju postoji u funkcionalno-organizacionalnom smislu, a što takođe nije tipično za rješenja koja postoje u savremenim nacionalnim zakonodavstvima[447]. Registaturom, tj. njenim osobljem, rukovodi šef, u čiju funkciju spadaju sljedeće aktivnosti:

126

Page 127: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

(1) javno informisanje i spoljni odnosi; (2) priprema satnice sastanaka; (3) funcionisanje konferencijskih službi; (4) štampanje i publikovanje određenih dokumenata; (5) realizovanje obraćanja prema ICTY i od njega ("public relation" poslovi); (6) obavljanje drugih administrativnih aktivnosti, bavljenje budžetom i personalnom evidencijom[448]. U obzir dolaze i druge djelatnosti koje spadaju u vršenje odgovarajućih organizacionih usluga vezanih za aktivnosti ICTY.Registrar obavlja i klasične tehničke aktivnosti koje se odnose na registrovanje iskaza i dokumentovanje preduzetih procesnih i organizacionih radnji. Služba kojom rukovodi pravi bilješke sa plenarnih sastanaka ICTY i zasjedanja vijeća, osim kada je u pitanju donošnje odluka vijeća na sjednicama sa kojih je isključena javnost (pravilo 35). Takode, vodi knjigu zapisnika u kojoj se bilježe sve pojedinosti svakog slučaja o kome je iješavo Tribunal (pravilo 36). Ova knjiga mora da bude dostupna javnosti, što predstavlja jedan vid ostvarivanja načela javnosti u odnosu na aktivnosti ICTY.Registrar obavlja i funkcije koje se odnose na organizaciju i vodenje Odeljenja za pomoć žrtvama i svjedocima. Ovo odeljenje predlaže mjere za žrtve i svjedoke u smislu člana 22 Statuta, daje svjedocima i žrtvama savjete i podršku, posebno u slučajevima silovanja ili drugih seksualnih delikata, radi čega će prilikom postavljanja osoblja, biti poklonjena posebna pažnja angažovanju ženskih službenika odgovarajućih stručnih profila (član 34 Pravila) .Sekretara Sekretarijata, nakon konsultacija sa predsjednikom ICTY, imenuje generaini sekretar na vrijeme od četiri godine, a osoblje Sekretarijata - generalni sekretar na preporuku sekretara ICTY. Za pomaganje predsjedniku ICTY pri vodenju sudske uprave, te koordinaciju tekućih poslova, postoji i Koiegij koji se sastoji od predsjednika ICTY, potpredsjednika i predsjedavajućih sudija u vijećima (pravilo 23), koji ima konsultativnu ulogu.1.3.5.3.6. ImunitetSve sudije, tužilac i sekretar Sekretarijata uživaju puni diplomatski imunitet po pravilima međunarodnog prava, a službeno osoblje Sekretarijata i ureda tužioca privilegije i imunitete prema čl. V i VII Konvencije o povlasticama i imunitetima UN-a od 13. februara 1946. godine (tzv. fimkcionalni imunitet). Sud može odrediti da se sa drugim licima čije je prisustvo potrebno, uključujući optužene, postupa tako da bi se omogućilo ispravno djelovanje (član 30 stav 4 Statuta). Sve sudije ICTY su ravnopravni u izvršavanju svojih pravosudnih fimkcija (praviio 17A), bez obzira na vrijeme izbora ili imenovanje, starosnu dob ili rok službe u ICTY. Ali, za potrebe unutrašnje organizacije, po rangu je prvi predsjednik ICTY, potom potpredsjednik, a onda predsjedavajuće sudije pretresnih vijeća, i to po godinama starosti. Kod ostalih stalnih sudija prvenstvo ima onaj koji je ranije izabran ili imenovan, a ako su ove sudije izabrani ili imenovani istog dana, onaj koji je stariji (pravilo 17B i C). Sudije ad litem imaju primat nakon stalnih sudija, a prema datumu svog imenovanja, a ako su imenovane istog dana - imaju prioritet po godinama starosti (praviio 17E).1.3.5.4. Nadležnost ICTYICTY je stvamo nadiežan u pogledu određene vrste krivičnih djela koja spadaju u tzv. medunarodna krivična djela, koja su u Statutu, uz određene nejasnoće i propuste, te neka ponavljanja, nabrojana jednim kazuističkim pristupom, a u osnovi se svode na teške povrede međunarodnog humanitamog prava gdje spadaju: teške povrede Ženvskih konvencija iz 1949. godine, povrede ratnog prava ili ratnih običaja, genocid i zločin protiv čovječnosti. Kada je u pitanju stvama nadležnost ICTY, ona se u osnovi odnosi na tzv. ženevsko i haško pravo, genocid (prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju tog zločina), kao i ziočin protiv čovječnosti, u smislu tzv. Martensove klauzule (sadržane u IV haškoj konvenciji o zakonima i običajima rata na kopnu)[449]. Individualno krivično gonjenje pred ICTY je zasnovano na teritorijalnom principu, a njegova vremenska nadležnost nije ograničena.

127

Page 128: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Prema Statutu, ICTY je stvamo nadležan za suđenje krivičnih djela odredene vrste i težine učinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (član 1), navedenih kao: (a) teške povrede "ženevskog prava" iz 1949. godine (član 2), (b) povrede "haškog prava", tj. zakona ili običaja ratovanja (član 3), (c) genocid (član 4), te (d) zločine protiv čovječnosti učinjene protiv civilnog stanovništva, bez obzira na međunarodni i unutrašnji karakter sukoba (član 5). Nadležnost ICTY je da sudi za teške povrede četiri ženevske konvencije o zaštiti žrtava oružanog sukoba iz 1949. godine (član 2 Statuta). Navodi se osam njihovih kategorija: od umišljajnog ubistava, preko mučenja ili nečovječnog postupanja, uništavanja ili oduzimanja imovine veiikih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, pa do uzimanja civila za taoce.ICTY je nadležan da sudi za povrede zakona i običaja ratovanja (član 3 Statuta). Statut, primjera radi, navodi pet takvih povreda. Taj segment međunarodnog prava postavlja nedvosmislena ograničenja u pogledu načina i sredstava ratovanja, da bi se tako spriječile ljudske patnje i razaranja koja nisu opravdana vojnim potrebama. Postupanje u okviru tih ograničenja predstavlja regularne ili dopuštene radnje u ratu; njihovo kršenje, naprotiv, čini učinioca krivično odgovomim.Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, genocid je bilo koje djelo učinjeno u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe koje predstavlja ubistvo pripadnika grupe, nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnika grupe, namjemo podvrgavanje grupe takvim uslovima života koji bi trebali dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja, nametanje mjera kojim se želi spriječiti radanje u okviru grupe, te prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu (član II). Istu definiciju preuzeo je i član 4 stav 2 Statuta koji navedene modalitete radnje izvršenja navodi indikativno. Uz to, dodaje i nadležnost ICTY da sudi za djela povezana sa genocidom, kao što su: udruživanje radi izvršenja genocida, direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida, pokušaj izvršenja genocida i saučesništvo u genocidu (član 4 stav 3 Statuta).Zločini protiv čovječnosti su opisani kao ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, deportacije, zatvaranje, mučenje, silovanje, progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i druga nehumana djela (član 5 Statuta). Ono što se može prigovoriti ovoj inkriminaciji jeste svakako nepreciznost u definisanju zločina protiv čovječnosti na koncu egzemplifikativnog popisa kažnjivih ponašanja kao "drugih nehumanih djela" - u tački (i). Takva definicija ne udovoljava načelu zakonitosti u savremenom krivičnom pravu i stoga ne začuđuju prijedlozi da se ona nadopuni preciznijom formulacijom519.Prema članu 7 Statuta, nevažno je da li je pojedinac čija se odgovornost utvrduje, učinilac, saizvršilac, podstrekač ili je planirao[450] djelo, kao što je za utvrdivanje odgovornosti irelevantan način na koji je doprinio pripremanju ili izvršenju djela. Pojedinac je odgovoran bez obzira na njegov službeni položaj u državnoj ili vojnoj organizaciji (član 7 stav 2 Statuta). Djelo koje je učinilo podređeno lice uspostavlja krivičnu odgovomost nadredenog lica, ako je ono znalo ili je bilo razloga da zna (// he knew or had reason to know) da se podredeni priprema da izvrši djelo ili ako je propustio preduzeti nužne i razumne mjere da ga u tome spriječi (član 7 stav 3); činjenica da je podređeni djelovao u okrugu naređenja, ne oslobađa ga krivične odgovornosti, ali je ICTY može uzeti u obzir pri ublažavanju kazne "ako utvrdi da tako naiaže pravda" (član 7 stav 4 Statuta).Teritorija na koju se prostire nadležnost ovog tribunala se odnosi na teritoriju nekadašnje SFRJ. ICTY je teritorijalno nadležan za sva krivična djela učinjena na teritoriji bivše Jugoslavije, ukijučujući njenu kopnenu površinu, vazdušni prostor i teritorijaine vode (član 8 Statuta).Vremenska nadležnost ICTY se odnosi na određen vremenski period u kome su na teritoriji nekadašnje SFRJ učinjena krivična djela u odnosu na čije "pretpostavljene učinioce" taj sud ima stvamu nadležnost. Ona počinje od 1991. godine, tako da je time određen njen početak, ali ne i završetak, što navodi na zaključak da su tvorci Statuta na određeni način anticipiraii i buduću potrebu djeiovanja te institucije, a što se praktično i vidjelo kada su

128

Page 129: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

podnjete optužnice za krivična djela učinjena tokom oružanog sukoba na Kosovu i Metohiji[451].U Statutu se govori i o tzv. ličnoj nadležnosti, prema kojoj ICTY ima nadležnost da sudi fizičkim iicima.Statut je, polazeći od načela "nedirektnog izvršenja" u međunarodnom krivičnom pravu, ustanovio nadležnost ICTY kao paraielnu, "konkurirajuću", sa nadležnošću domaćih sudova država nasijednica bivše SFRJ (član 9 stav 1 Statuta). No, u stavu 2 istog člana odredio je da nadležnost ICTY ima prednost pred nacionalnim sudom, te da se u svakoj fazi postupka ICTY može obratiti siužbeno nacionalnom sudu da mu ustupi nadležnost, u skladu sa ovim statutom i Praviinikom o postupku i dokazima. Ta je odredba nesumnjivo velika novina u međunarodnom pravu, ali kada se bolje razmotri, vidljivo je da je ona ograničenog dometa[452]. Najprije, prvenstvo jurisdikcije ICTY pred nacionainim sudom može se ostvariti samo prema odredbama Statuta i Pravilnika, a oni u tom pogledu predvidaju samo dva slučaja ustupanja nadležnosti (čian 10 stav 2 Statuta), te inicijativu za izdavanje zahtjeva nacionalnom sudu, pod uslovima iz ta dva slučaja, daju iskijučivo tužiocu (pravilo 9). Tako je praktično mala mogućnost da se ICTY upusti u odlučivanje o primjeni svoje konkurirajuće nadležnosti. Ova dva slučaja odredena su u članu 10 stav 2 Statuta u kojem je navedeno da će lice kojem je bilo suđeno pred nacionalnim sudom za neko od krivičnih djela iz njegove nadležnosti biti pred ICTY sudeno supsidijarano, tj. samo ako je djelo: (a) pred nacionalnim sudom bilo okvalifikovano kao "obično krivično djelo" iii je (b) postupak pred nacionalnim sudom voden pristrasno ili neobjektivno iii je bio smišijen da optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovomosti ili ako krivični postupak nije bio revnosno proveden. Kada se vijeće ICTY složi sa zahtjevom tužioca, izdaće službeni zahtjev državi da sud te države ustupi nadležnost ICTY. Ako ta država, u roku od 60 dana ne dostavi odgovor koji će pretresno vijeće ICTY uvjeriti da je ta država preduzela ili preduzima mjere za usvajanje formalnog zahtjeva, to vijeće može zatražiti od predsjednika ICTY da o tome obavijesti Savjet bezbjednosti UN-a (pravilo 11).1.3.5.5. Postupak pred ICTYPostupak pred ICTY izgieda kao proces sagrađen na modeiu akuzatorskog krivičnog postupka, tj. pravnog spora dviju stranaka (tužioca i optuženog) pred sudom, pri čemu je na strankama (prvenstveno tužiocu) inicijativa za pokretanje i održavanje u toku postupka, te prikupljanje i izvođenje dokaza. Međutim, postupak pred ICTY nije sasvim "čisti" akuzatorski postupak, jer ima i elemente inkvizitomog i mješovitog tipa krivičnog postupka (naglasak na podjelu postupka na stadijume, kumulacija funkcije gonjenja i istraživanja u istrazi u rukama tužioca - čian 18 Statuta); pravo tužioca da ispituje okrivljenog u istrazi (član 18 stav 2 Statuta) i na pripremnom ročištu za glavni pretres (pravilo 63); inkvizitomo ovlašćenje raspravnog vijeća da i po vlastitoj inicijativi učestvuje u postupku prikupljanja (pravilo 85B) i izvođenja dokaza (pravilo 98) itd.1.3.5.5.1. Subjekti postupkaSubjekti postupka pred ICTY su, u širem smislu, sva ona lica od čijih se radnji postupak sastoji, bez obzira na to jesu li vezani presudom o glavnom pitanju postupka - postojanju krivične odgovornosti i dopustivosti kažnjavanja. U osnovne subjekte postupka pred ICTY spadaju subjekti koji vrše tri osnovne procesne funkcije, a to su: (1) ICTY koji vrši fimkciju vođenja postupka i funkciju presuđivanja krivične stvari, (2) tužilac koji obavlja funkciju krivčnog gonjenja i optuženja, ali mu takode pripada i funkcija istrage, koja nije sudskog karaktera, već prije predstavlja neku vrstu pretkrivičnog postupka i ima jednostranački karakter i (3) okrivljeni, lice protiv koga se odvija postupak a koji ima pravo na odbranu, tj. može vršiti funkciju odbrane u krivičnom postupku[453]. Optuženi i tužilac imaju svojstvo stranke u postupku (pravilo 2A). ICTY vrši funkciju vođenja krivičnog postupka i presuđivanja, što, u stvari, znači da on obavlja klasičnu funkciju krivičnog suda[454].1.3.5.5.1.1. OkrivljeniOkrivljeni je, kao što je rečeno, fizičko lice koje je osnovano sumnjivo da je od 1. januara 1991. godine na teritoriji bivše Jugoslavije učinilo krivično djelo iz nadležnosti ICTY. Termin

129

Page 130: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

okrivljeni se, inače, ne koristi uvijek u Statutu i u Pravilniku o postupku i dokazima. Naime, u tim aktima se koriste tri različita termina za lice protiv koga se postupak vodi, odnosno protiv koga je postupak okončan osuđujućom presudom: (1) osumnjičeni, (2) optuženi i (3) osuđeni. Osumnjičeni (suspect) je lice za koje tužilac posjeduje pouzdane informacije koje ukazuju na to da je mogao učiniti krivično dijelo u odnosu na koje ICTY ima nadležnost (pravilo 2). Optuženi (accused) se određuje kao lice protiv koga je u smislu pravila 47 podignuta optužnica (pravilo 2). Osuđeni (convictied) se ne defmiše ni u Statutu, niti u Pravilniku, ali je to lice koje je pravnosnažno oglašeno krivim. Statut i Pravilnik o postupku i dokazima ne određuju donju dobnu granicu za procesnu sposobnost okrivljenog, pa se može pretpostaviti da su ih njihovi tvorci zamislili za punoljetna lica prema pravu zemlje državljanstva, što je inače ustanovljeno pravno načelo[455].Pravni položaj okrivljenog pred ICTY obilježen je, kao i u svakom nacionalnom krivičnom postupku, prvo činjenicom da je okrivljeni procesna stranka (što traži punu ravnopravnost sa njegovim procesnim protivnikom) i, drugo, da je izvor saznanja o činjenicama, koji mora biti zaštićen od prekomjemih zahvata državnih vlasti u njegova osnovna prava i slobode[456]. Zato izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. maja 1993. godine traži da postupak pred ICTY u svim svojim stadijima mora potpuno poštovati međunarodno priznate standarde prava okrivijenog, posebno one koji su sadržani u odredbama člana 14 Medunarodnog pakta o građanskim i poiitičkim pravima. Član 21 Statuta donosi cjelokupni katalog prava odbrane okrivljenog, počev od pretpostavke nevinosti (stav 3), pa do prava na tumača i zabrane da bude primoran "svjedočiti protiv sebe ni priznati krivicu" (stav 4 tač. f) i g))[457]. Pred ICTY nije moguće suđenje u odsustvom okrivljenog, što takode predstavlja jedno od tipičnih rješenja klasične anglosaksonske krivične procedure, u kojoj je prisustvo okrivljenog tokom krivičnog postupka, apsolutno bitna procesna pretpostavka, mada se to prihvata i mnogim evropskim zakonodavstvima.1.3.5.5.1.2. Branilac okrivljenog

Okrivljeni ima pravo na branioca, ali je primamo njegovo pravo da se sam brani. Okrivljeni se može braniti sam, a ima pravo na slobodan izbor branioca; ako ga ne može platiti, ima pravo na besplatnu stručnu pravnu pomoć branioca "svaki put kada to zahtijevaju interesi pravde"[458]. To istovremeno znači da pred ICTY ne postoji institut obavezne odbrane, već se čak mogućnost okrivljenog da se sam, odnosno bez branioca brani, konstituiše kao jedno njegovo posebno i neprikosnoveno pravo, koje se mora ostvariti "bez ikakvih predrasuda", a odnosi se na kako na osumnjičenog u toku istrage, tako i na optuženog protiv koga je optužnica stupila na pravnu snagu.[459] O tim pravima mora biti uvijek poučen (član 21 stav 4 tačka d) Statuta).Branilac pred ICTY može da bude samo lice koje ispunjava određene pretpostavke (član 14 Uputstva za dodjelu branioca po službenoj dužnosti): (1) stručno-profesionalne-da mu je država odobrila advokatsku praksu ili da je univerzitetski profesor prava; (2) da govori jedan od radnih jezika ICTY, tj. engleski ili francuski; (3) da pristane da ga ICTY odredi kao branioca; (4) da je njegovo ime na popisu predviđenom pravilom 45(A) Pravilnika o postupku i dokazima. Pravilo 44 dopušta da formalnu odbranu okrivljenog obavlja fizičko lice koje u svojoj zemlji ispunjava pretpostavke za obavljanje advokatskog poziva ili koji je (u bilo kojoj državi) univerzitetski profesor prava.Odnos između okrivljenog i branioca je odnos povjerenja, zaštićen odredbama pravila 97: sve komunikacije u tom odnosu su tajna i ne mogu se iznositi tokom suđenja, osim ako sam okrivljeni to zatraži ili dobrovoljno otkrije sadržaj komunikacije trećem licu i to lice onda svjedoči o tom objelodanjivanju (pravilo 97).Kršenje pravila o formalnoj odbrani nije sankcionisano nevaljanošću nezakonitih iskaza okrivljenog, nego (prema pravilima 5 i 73) podliježe specifičnom režimu sankcija za materijalne i procesnopravne povrede. Po njima se takva povreda sankcioniše samo uslovno: ako ju je optuženi pravovremeno istakao svojim prigovorom raspravnom vijeću i ako u žalbi uspije dokazati da je uzrokovala suštinski pogrešnu presudu.

130

Page 131: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Profesionalni kodeks branilaca koji se pojavljuju pred međunarodnim sudom (IT/125 rev. 1) je sekretar Suda objavio 12. juna 1997. godine, a izmijenjen je i dopunjen odlukom sudija ICTY, 12. jula 2002. godine[460]. Ovaj kodeks se naročito zasniva na sljedećim temeljnim načelima: ( i) klijenti imaju pravo na pravnu pomoć po vlastitom izboru; (ii) branioci, kao osobe koje se bave pravnim zastupanjem, dužni su održavati visoke standarde profesionalnog ponašanja; (iii) zbog svoje advokatske funkcije u sprovođenju pravde, branioci su dužni postupati časno, nezavisno, pravično, vješto, savjesno, efikasno i hrabro; (iv) branioci su obavezni na lojalnost prema svojim klijentima usporedno sa svojom dužnošću prema ICTY da u sprovođenju pravde postupaju nezavisno; (v) branioci su dužni činiti sve kako svojim djelovanjem ne bi narušili ugled rada ICTY i (vi)protiv branilaca može biti pokrenut disciplinski postupak, pa ih treba upoznati s okolnostima u kojima do takvog postupka može doći, kao i s njihovim pravima i obavezama u tim postupcima.Branilac se ne smije konsultovati s klijentom koji je privremeno pušten na slobodu ili se nalazi na slobodi u mjestu boravka klijenta. Izuzetno, može se konsultovati s klijentom u njegovom mjestu boravka, po mogućnosti u prisustvu nezavisne osobe, ako bolest, tjelesna nesposobnost ili drugi faktori klijentu ograničavaju mogućnost kretanja (član 17 Kodeksa).U vezi sa ponašanjem pred ICTY, branilac se mora uvijek pridržavati Statuta, Pravilnika, ovog kodeksa i drugog mjerodavnog prava, uključujući i odluke koje se odnose na ponašanje i proceduru koje ICTY donese u postupcima koje rješava. Branilac je dužan uvijek pomno paziti na pravičnost vođenja postupka (član 20 Kodeksa). Uz to, branilac je lično odgovoran ICTY za svoje postupke i zastupanje stvari svog klijenta i ne smije svjesno:(i)   ICTY neistinito prikazati pravno relevantne činjenice ili pravno pitanje, niti(ii)   predlagati dokaze za koje zna da su netačni.Sljedeći postupci, izmedu ostaiih, predstavijaju ponašanje branioca koje ne dolikuje profesiji: (i) kršenje ili pokušaj kršenja Statuta, Praviinika, ovog kodeksa i drugog mjerodavnog prava ili svjesno pomaganje ili navođenje drugih osoba da to čine ili izvršenje takve radnje kroz postupke drugih osoba; (ii) počinjenje krivičnog djela koje se negativno odražava na poštenje, vjerodostojnost ili prikladnost branioca za taj posao; (iii) postupci koji uključuju nepoštenje, prevaru, obmanu ili iznošenje neistinitih tvrdnji; (iv) postupci koji štete urednom sprovođenju pravde pred ICTY ili (v) pružanje netačnih informacija ili neotkrivanje informacija o stručnosti branioca za rad u ICTY u skiadu s odredbama Pravilnika i, ako je branilac klijentu dodijeljen po službenoj dužnosti, Uputstva (član 35 Kodeksa). Disciplinski postupak je uređen čl. 37-50 Kodeksa.1.3.5.5.1.3. Pritvor i hapšenje okrivljenogMjere koje ICTY stoje na raspolaganju radi obezbjeđenja prisustva okrivljenog su iste kojima se može obezbjeđivati i prisustvo svjedoka. To su: poziv i nalog za dovođenje, a jedina mjera koja je specifična za okrivljenog jeste ona koja je istovremeno najteža - to je pritvor. Pritvor predstavlja oblik preventivnog lišenja slobode, koje se svodi na određeno zadržavanje, a osim ovog oblika lišenja slobode, Pravilnikom je predviđeno i hapšenje okrivljenog. Formalni usiov za hapšenje odredenog lica jeste postojanje odluke sudije ili pretresnog vijeća. Na zahtjev stranaka ili proprie motu, sudija ili pretresno vijeće mogu izdati naredbe, pozive i naloge za hapšenje - ako je to neophodno u cilju vođenja istrage ili radi pripreme ili sprovođenja pretresa (pravilo 54).Prema pravilu 64, nakon što bude prebačen u sjedište ICTY, optuženi će biti pritvoren u prostorijama obezbijeđenim od strane države domaćina" (Hag u Holandiji) ili od strane druge države. Može se zaključiti da je pritvor obavezan po dolasku ("prebacivanju") okrivijenog u sjedište ICTY. Prema pravilu 65A, nakon pritvaranja okrivljenog, on može da budepušten na slobodu, ali samo na osnovu odluke pretresnog vijeća ICTY.Između ostalih obaveza koje države imaju prema ICTY, član 29 Statuta od država traži da na zahtjev ICTY, bez nepotrebnog odgađanja, udovolji svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu koji je izdalo pretresno vijeće, što, između ostaiog, uključuje sljedeće: (a) utvrdivanje identiteta i pronalaženje lica; (b) uzimanje iskaza i dostavu dokaza; (c) uručenje dokumenata; (d) hapšenje ili pritvaranje lica; (e) predaju ili dovođenje optuženih pred ICTY.

131

Page 132: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Nakon hapšenja, države obaveštavaju sekretara ICTY, a način predaje optuženog ICTY iješava se posebnim dogovorom države i ICTY (pravila 55-57).Pravilnik o pritvoru lica koje čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred ICTY ili su iz nekog drugog razloga pritvorena po ovlašćenju ovog suda usvojen je 5. maja 1994. godine[461]. Svrha ovog pravilnika jeste da reguliše upravljanje pritvorskom jedinicom za pritvorenike koji čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred ICTY i svih drugih lica pritvorenih po ovlašćenju ICTY, te da osigura stalnu primjenu i zaštitu njihovih ličnih prava dok se nalaze u pritvoru. Osnovni principi na kojima počiva ovaj pravilnik odražavaju prioritetne zahtjeve čovječnosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i presumpcije nevinosti. Posebna je namjena ovog pravilnika da reguliše u opštim crtama prava i obaveze pritvorenika u svim fazama od prijema do puštanja i da pruži osnovne kriterije za upravljanje pritvorskom jedinicom. Sve informacije o pritvorenicima tretiraju se kao povjerljive i dostupne su samo pritvoreniku, njegovom pravnom zastupniku i licima koje je ovlastio sekretar, a pritvorenik će se o tome obavijestiti po njegovom prispijeću u pritvorsku jedinicu. U skladu sa pravilom 45A ovog pravilnika, pritvorenik može biti stavljen u izolacijsku jedinicu samo pod sljedećim okoinostima: (i) nalogom sekretara koji postupa u konsultaciji s predsjednikom[462]; (ii) nalogom upravnika, kako bi se pritvorenik spriječio u nanošenju ozljeda drugim pritvorenicima ili kako bi se sačuvala sigurnost i red u pritvorskoj jedinici; (iii) kao kazna na osnovu pravila 38.[463] Medutim, nijedan pritvorenik se u principu ne može držati u izolacijskoj jedinici duže od sedam dana uzastopno (pravilo 49). Ako je potrebna daljnja izolacija, upravnik će o tome obavijestiti sekretara prije isteka sedmodnevnog perioda, a glavni ljekar potvrdiće fizičku i duševnu sposobnost pritvorenika da nastavi s izolacijom za još jedan period od najviše sedam dana. Svako produženje upotrebe izolacijske jedinice mora proći kroz istu proceduru. Sredstva ograničavanja slobode i primjenu siie regulišu pravila 50-55, remećenje reda pravilo 56, suspenziju Pravilnika o pritvoru - pravilo 57[464], informiranje pritvorenika pravila 58 i 59, prava pritvorenika (komunikacije i posjete, pravna pomoć, duhovne potrebe[465], radni program, rekreacija, lična imovina pritvorenika i žalbe[466]) pravila 60-88, odvođenje i prevoz pritvorenika-pravila 89-91 i izmjene i dopune Pravilnika o pritvoru-pravilo 92[467].Kućni red za pritvorenike (IT/99) usvojen je u apriiu 1995. godine, a izmijenjen i dopunjen juna 1995. godine. Ovaj tekst sadrži osnovne informacije koje je potrebno znati o kućnom redu i opštem upravljanju pritvorskom jedinicom. Pritvorenik, izmedu ostalog, ima pravo da angažuje advokata po sopstvenom izboru koji će mu pomagati u postupku pred ICTY. Ako nema dovoljno finansijskih sredstava za angažovanje advokata, ICTY će mu dodijeiiti advokata i snositi njegove troškove. Telefonski razgovori izmedu pritvorenog i advokata se neće prisluškivati ni snimati. Advokat može da posjeti pritvorenika u bilo koje vrijeme između 9 i 17 časova. Izvan ovog vremena posjete su moguće samo na osnovu posebnog dogovora. Tokom ovih posjeta razgovori se neće snimati, mada mogu biti pod nadzorom osoblja pritvorske jedinice.Pritvorska jedinica raspolaže spiskom diplomatskih i konzularnih predstavnika u Hoiandiji. Može se zatražiti da se diplomatski predstavnik zemije pritvorenika obavijesti o njegovom prijemu u pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija i to će biti učinjeno bez odlaganja. Pritvorenici će poštovati sve naredbe i uputstva data od strane osoblja pritvorske jedinice. Disciplinski postupak je propisan pravilnikom sa kojim se treba upoznati. Oni imaju pravo da zatraže zdravstvene usluge od glavnog ijekara zatvora-domaćina u bilo koje vrijeme538. Dnevno se dobijaju dva hladna i jedan topao obrok539. U pritvorskoj jedinici se ima pravo zadržati sve iične predmete koji ne predstavljaju opasnost za bezbjednost i red. Takvi predmeti će biti vraćeni odmah nakon obavljanja prijemne procedure.Pritvorska jedinica raspolaže vlastitim dvorištem za vježbe na otvorenom prostoru. Upravnik može da odobri grupi od najviše četiri zatvorenika da u isto vrijeme koriste dvorište u rekreativne svrhe. Svaki pritvorenik ima pravo da provede najmanje jedan sat dnevno u dvorištu. Pored toga, knjige se jednom nedeljno mogu pozajmljivati iz biblioteke zatvora- domaćina.

132

Page 133: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Pritvorenici imaju pravo da teiefoniraju, o sopstvenom trošku, radnim danom u bilo koje vrijeme, i to između 9 i 17 časova. Ukoliko nemaju finansijskih sredstava, od upravnika mogu tražiti da telefoniraju na račun ICTY. Telefonski razgovori se, u principu, neće prisluškivati ni snimati, pod uslovom da, na zahtjev tužioca, nisu od strane ICTY nametnuta posebna organičenja u tom pogledu.U vezi sa duhovnim potreba, pritvorenici imaju pravo da traže da ih posjeti lokalni predstavnik njihove vjeroispovijesti koga će ICTY odobriti. Takođe, mogu da zadrže knjige ili literaturu kojom raspolažu, a koje služe za zadovoljavanje njihovih vjerskih, duhovnih ili moralnih potreba. Od upravnika mogu da traže da prisustvuju službi ili duhovnim skupovima koji se održavaju u pritvorskoj jedinici. Pored toga, imaju pravo da traže dozvolu za posjetu vjerskom objektu u krugu zatvora, što će se organizovati ukoliko bude moguće.Sve žalbe ili zahtjevi moraju se prvo uputiti upravniku koji će odmah razmotriti da li su opravdani i da li spadaju u njegovu nadležnost. Formalna žalba se može podnijeti sekretaru ICTY u bilo kom trenutku, pod uslovom da od trenutka incidenta povodom kojeg se ulaže žalba nije proteklo više od dvije nedjelje. Prijem svake takve žalba se mora potvrditi u roku od 24 sata i razmotriti u roku od dvije nedelje od trenutka prijema.1.3.5.5.1.4. OštećeniOštećeni, odnosno žrtva krivičnog djela ima u postupku pred ICTY posebno uređen položaj. Član 22 Statuta nametnuo je ICTY obavezu da posebnim pravilima o postupku i dokazima osigura zaštitu žrtava krivičnih djela i svjedoka. Statut ne određuje u čemu bi se ta zaštita sastojala (osim što utvrđuje da zaštitne mjere obuhvataju vođenje postupka in camera i zaštitu identiteta žrtava), već njene mjere i postupak prepušta ICTY. Propisuje, medutim, da u akuzatorskom postupku inače osnovno pravo okrivljenog na pravično i javno suđenje, može biti ograničeno pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka (član 21 stav 2 Statuta). Tako, tužilac može, već tokom istrage, zatražiti od raspravnog vijeća da u "izuzetnim okolnostima" donese naredbu o zabrani objelodanjivanja identiteta žrtve ili svjedoka koji mogu biti izloženi opasnosti ili riziku, sve dok ne budu stavljeni pod zaštitu ICTY (pravilo 69A). Osim toga, u fazi priprema za glavni pretres i na samom glavnom pretresu sudija ili pretresno vijeće mogu, na zahtjev stranke ili po vlastitoj inicijativi, odrediti mjere za prikrivanje identiteta i zaštitu žrtava i svjedoka, vodeći brigu o tome da te mjere budu u skladu sa pravima optuženog (pravilo 75A). Te mjere mogu biti one iz pravila 75B. Pravilo 75C zahtijeva od pretresnog vijeća da posebnu pažnju obrati načinu stranačkog ispitivanja žrtava i svjedoka, kako bi se izbjeglo svako zlostavljanje ili zastrašivanje. Konačno, Pravilo

133

Page 134: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

96 predvida da je iskaz žrtve silovanja vjerodostojan i bez "dodatnog potkijepljivanja" (engl. corroboration), da se u određenim slučajevima optuženom neće dopustiti da se brani pristankom žrtve, te da se ranije seksualno ponašanje žrtve ne može koristiti kao dokaz u postupku. Osim obaveze ICTY da se brine za zaštitu žrtava i svjedoka, i sekretar Sekretarijata ima dužnost da upravlja Odjeljenjem za žrtve i svjedoke, koju čine kvalifikovani stručnjaci, među kojima mora biti odgovarajući broj ženskih lica. Njihov je zadatak da predlažu zaštitne mjere u konkretnim slučajevima, te da obezbijede savjete i podršku žrtvama i svjedocima, posebno u slučajevima silovanja i seksualnog delikta (Pravilo 34).Iako Statut i Pravilnik ne predviđaju mogućnost da se oštećeni sa svojim imovinskopravnim zahtjevom, nastalim zbog izvršenja krivičnog djela, pridruži krivičnom postupku pred ICTY, ipak postupak pred ICTY sadrži nekoliko pravila koja oštećenom mogu znatno olakšati ostvarenje tog zahtjeva. Tako, Pravilo 105A predvida da nakon izricanjaosuđujuće presude koja sadrži i povrat imovine koja je bila pribavljena zločinom, Sud može, proprio motu ili na zahtjev tužioca, održati posebnu raspravu sa ciljem donošenja odluke o povratu imovine ili novčane naknade, te narediti privremene mjere obezbjeđenja. Ta se rasprava može održati i ako se imovina nalazi kod trećeg lica; u takvom slučaju ICTY mora pozvati to lice i dati mu priliku da pred pretresnim vijećem dokaže da ima pravo na imovinu iii novčanu naknadu (pravilo 105C). Ako u nastalom sporu o svojini pretresno vijeće utvrdi vlasnika, odrediće, po svome nahođenju, povrat imovine ili novčane naknade ili donijeti drugu odgovarajuću odluku (pravilo 105D); u suprotnom slučaju obavijestiće o tome nadležne organe nacionalne države i zatražiti od njih da to oni utvrde (pravilo 105E). Navedena pravila ne sprečavaju oštećenog da pred nacionalnim organima određene države potražuje naknadu štete od lica koje je osudio ICTY po opštim propisima o odštetnoj odgovornosti; u tom cilju, presuda ICTY veže organ nacionalne države u pogledu prejudicijalnog pitanja krivične odgovomosti osudenog za štetu (pravilo 106).1.3.5.5.1.5. Amicus curiae (prijatelj suda)Funkcija prijatelja suda amicus curiae je veoma specifična, tako da je u pitanju jedan sui generis učesnik postupka, čije pojavljivanje nije tipično u klasičnom savremenom krivičnom postupku[468]. Prema članu 74 Pravila, angažovanje prijateija suda je, s jedne strane, fakultativnog karaktera, dok je, s druge strane, ono predmetno ograničeno. Fakultativnog je karaktera jer sudsko vijeće može ako to smatra poželjnim u cilju pravilnog odlučivanja, tj. radi donošenja odgovarajuće odluke u konkretnom slučaju, pozvati određene subjekte ili im odobriti pristup, odnosno pojavljivanje pred vijećem, kao i prilaganje podnesaka o bilo kom pitanju koje odredi raspravno vijeće[469]. U te subjekte spadaju: (1) neka država, (2) određena organizacija ili (3) fizičko lice.1.5.5.5.2. TokpostupkaPostupak pred ICTY sastoji se iz tri stadija: pripremni postupak, glavni pretres i žalbeni postupak. Prvi dio postupka pred ICTY u svojoj prvoj fazi zamišljen je da se prikupe dokazi optužbe i uređen je poput izviđaja tužioca u SAEMi. Medutim, druga faza tog dijela postupka odstupa od američkog modela i približava se kontinentalnom evropskom postupku, jer do prvog ročišta pred ICTY dolazi tek nakon potvrde optužnice i ono ima svrhu pripremanja glavnog pretresa.1.3.5.5.2.1. IstragaPripremni postupak započinje istragom tužioca. Tužilac mora započeti svoju istragu kada sam, ex officio, prikupi ili od drugih subjekata (vlada, organa UN-a, međuvladinih i nevladinih organizacija i sl.) dobije informacije o učinjenom krivičnom djelu ili djelima iz nadležnosti ICTY (član 18 stav 1 Statuta). O početku svoje istrage on ne donosi nikakav formalni akt, već se samo radi o faktičkom preduzimanju određenih radnji. Istraga se sastoji od raznovrsnih radnji prikupljanja dokaza (pozivanje i ispitivanje osumnjičenog, žrtava i svjedoka, prikupljanje dokaza i sl.) za čije preduzimanje tužilac može, kada je to prikladno, zatražiti pomoć od relevantnih državnih vlasti. U hitnim slučajevima tužilac može od bilo koje države zatražiti privremene mjere ("privremeni pritvor" osumnjičenog, zapljena

134

Page 135: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

materijalnih dokaza, odnosno preduzimanje mjera za obezbjeđenje dokaza i sprečavanje bjekstva osumnjičenog i sl. - praviio 40). U skladu sa članom 21 Statuta, Praviinik posebno razraduje prava osumnjičenog na odbranu u slučaju kada ga ispituje tužilac, a ispitivanje mora biti registrovano i audio, odnosno video snimkom (pravilo 43).Tužilac ima mogućnost i da ispituje osumnjičenog tokom istrage, kome tada pripadaju i posebna prava kao elementi njegovog prava na odbranu. Osumnjičeni tokom ispitivanja od strane tužioca ima sljedeće prava, koja u osnovi spadaju u elemente njegovog prava na odbranu: (1) pravo na stručnu odbranu, tj. pravo da mu pomoć pruži branilac koga sam izabere iii da mu se besplatno postavi branilac, ukoliko nema dovoljno sredstava da ga sam plati; (2) pravo na usluge tumača, ukoliko ne govori iii ne razumije jezik koji se upotrebljava prilikom ispitivanja; (3) pravo na uzdržavanje od aktivne odbrane, odnosno pravo na ćutanje[470], što uključuje i njegovo pravo da bude upozoren da će svaki iskaz koji da, biti zabilježen, te se može koristiti kao dokaz (pravilo 42A). Ispitivanje osumnjučenog se može obaviti bez prisustva branioca ako on dobrovoljno na to pristane, a ako želi branioca, ispitivanje se prekida dok on sam ne angažuje branioca, odnosno dok mu se branilac ne postavi.Nakon obavljene istrage tužilac odlučuje da li je slučaj "zreo" za podizanje optužnice, tj. postoje li tzv. prima facie dokazi o krivičnoj odgovornosti okrivljenog. Izraz prima facie slučaj predstavlja termin koji upućuje na odredeni stepen sumnje, koji se, u suštini, može upodobiti izrazu iz našeg krivičnog procesnog prava "osnovana sumnja" ili drugim sličnim procesnim terminima, kao što su "razumna sumnja", "ozbiljna sumnja" i sl., a u suštini se radi o odgovarajućoj procjeni tužioca koja se mora temeljiti na ozbiljnim i relevantnim dokazima[471]. Ako to zaključi, tužilac mora pripremiti optužnicu i dostaviti je preko sekretara sudiji pretresnog vijeća (član 18 stav 4 Statuta i pravilo 47A i B).1.3.5.5.2.2. Postupak optuženjaOptužnica mora sadržavati sljedeće podatke: (1) identifikacione podatke o okrivljenom (ime i ostale podatke o okrivljenom) i (2) podatke o krivičnom djelu koje je predmet optužnice (sažet prikaz činjenica iz predmeta, kao i krivičnog djela) - pravilo 47C. Funkcionalna nadležnost za kontrolu optužnice pripada sudiji prvostepenog pretresnog vijeća koga određuje predsjednik ICTY u dogovoru sa drugim sudijama (Pravilo 28). Nakon što ju je primio od sekretara, sudija koji potvrđuje optužnicu obavještava tužioca o ročištu za kontrolu osnovanosti optužnice. Na tom ročištu sudija koji potvrđuje optužnicu, nakon saslušanja tužioca, te ispitivanja optužnice, može: (a) zatražiti od tužioca da dostavi dodatne materijale za neku ili sve tačke optužnice ili da preduzme sve daijne mjere koje se čine odgovarajućim; (b) potvrditi optužnicu u cijelosti ili u pojedinim tačkama; (c) odbaciti optužnicu u cijelosti ili u pojedinim tačkama; (d) odgoditi pregled optužnice kako bi tužiocu dao priliku da izmijeni optužnicu (Pravilo 47F). U pitanju je procesni mehanizam obavezne sudske kontrole optužnice, koji predstavlja inkvizicioni element, koji je inače u različitim procesnim oblicima prisutan u mnogim nacionalnim krivičnoprocesnim zakonodavstvima[472]. Odbacivanje pojedinih tačaka optužnice ne sprečava tužioca da naknadno podigne izmijenjenu i dopunjenu optužnicu, ukoliko priloži dodatne dokaze (Pravilo 471). Potvrđena optužnica stvara efekat sličan pravnosnažnosti: tužilac je više ne može izmijeniti niti povući bez dopuštenja sudije koji ju je potvrdio ili (na glavnom pretresu) bez dopuštenja sudskog vijeća (pravilo 51A). Potvrđivanje optužnice se u ovom slučaju zasniva na opštem kriterijumu koji se odnosi na njenu dokaznu ubjedljivost, odnosno sudija mora da bude uvjeren da postoji odgovarajući stepen sumnje u odnosu na moguću kriminainu aktivnost optuženog, te da su optužni navodi dovoljno ozbiljni da bi se na osnovu njih moglo pokrenuti suđenje u kome će se, nakon izvođenja relevantnih dokaza, moći doći do zaključka o potvrđivanju ili negiranju verzije koja je sadržana u optužnici[473]. U suprotnom, ukoliko sudija ne stekne takvo svoje ubjeđenje i smatra da se ne radi o prima facie slučaju, on će optužnicu odbaciti. Prema tome, jedini kriterijum za ovakvu kontrolu je dokazna ubjedljivost optužnih navoda. Potvrđivanje optužnice prema posebnom kriterijumu, nevezano za njenu dokaznu uvjerljivost i osnovanost optužnih navoda, već samo u odnosu

135

Page 136: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

na hijerarhijsko svojstvo optuženog, uvedeno je novelom Pravilnika od 6. aprila 2004. godine[474].Posebna pravila potvrde optužnice, kao elementa dodatne sudske kontrole optužnog akta u postupku pred ICTY, uvedena su izmjenom pravila 28. Slično pravilo ne postoji u pravilima postupka koja se primjenjuju pred ICTR. Ovo je učinjeno u skladu sa određenim poiitičkim preporukama Savjeta bezbjednosti, shodno kojima pred ICTY treba suditi samo ličnostima koje su tokom rata na prostorima nekadašnje Jugoslavije imale visoke vojne ili političke funkcije, a da ostale slučajeve, gdje se radi o licima nižeg ranga, treba prepustiti nacionalnim pravosuđima. Posebno pravilo potvrdivanja optužnice prema kriterijumu ranga optužnog se svodi na obavezu registratora da po prijemu optužnice od strane tužioca konsultuje predsjednika ICTY. Predsjednik će uputiti slučaj sudskom kolegijumu koji će procijeniti da li je optužnica prima facie koncentrisana na jednog ili više vodećih ličnosti osumnjičenih da su odgovoma za krivična djela u nadležnosti ICTY. Ako kolegijum procijeni da optužnica ispunjava takve standarde, predsjednik će obrazovati jedno stalno pretresno vijeće u skladu sa pravilom 47. Ako kolegijum procijeni da optužnica ne ispunjava navedene staridarde, predsjednik će je vratiti registratoru, koji će o tome obavijestiti tužioca (pravilo 28 A).Nakon što je optužnicu potvrdio sudija ili pretresno vijeće, optužnica postaje dostupna javnosti, ali sudija može, nakon saslušanja tužioca, odrediti da se ona ne objavi dok se ne uruči optuženom (ili kod spojenog postupka protiv više lica, svim optuženim u zajedničkoj optužnici); može se odrediti i samo djelimična objava optužnice, ako je to "na bilo koji način u interesu pravde" (pravila 52 i 53). Na zahtjev tužioca, sekretar će tekst oglasa sa sadržajem potvrdene optužnice uputiti nacionalnim vlastima države ili država na čijoj se teritoriji, prema mišljenju tužioca, optuženi nalazi i zatražiti od njih da oglas objave u novinama ili emituju putem radija ili televizije (pravilo 60). Potvrdom optužnice se završava neka vrsta pripremnog postupka pred ICTY i stvaraju uslovi za ulazak u fazu glavnog pretresa, za čije je održavanje procesna pretpostavka prisustvo optuženog, s obzirom na to da u ovom postupku ni izuzetno nije moguće suđenje u odsustvu.1.3.5.5.2.3. Glavni pretresPotvrdom optužnice završen je pripremni postupak i predmet prelazi u sljedeći stadijum: giavni pretres. Ali, kako je svrha pripremnog postupka ne samo da se prikupe potrebni dokazi i odluči o podizanju optužnice nego i da se obezbijedi prisustvo okrivljenog i drugih lica potrebnih za uspješno vođenje postupka, Statut i Pravilnik predviđaju u tu svrhu nekoliko prinudnih mjera, između kojih su, kao najvažnije, hapšenje i pritvor optuženog sa njegovom predajom (izručenjem) ICTY. Prema članu 19 stav 2 Statuta, sudske naloge i naloge za hapšenje, pritvor, predaju ili transfer lica, kao i sve druge naloge potrebne za vođenje suđenja mogu se donositi nakon što je optužnica potvrdena. Nalog za hapšenje potpisuje sudija i on obuhvata nalog za transfer optuženog do ICTY odmah nakon njegovog hapšenja (pravilo 55A).Glavni pretres predstavlja osnovni dio postupka i ima najveći dokazni značaj. U skladu sa akuzatorskim modelom krivičnog postupka, glavni pretres pred ICTY zamišljen je kao centralni dio postupka u kojem bi se prvi put trebao iznijeti najveći dio dokaznog materijala. On ima pretežno adversarni karakter, koji je tipičan za anglosaksonski tip krivičnog postupka. Naime, glavni pretres je konstruisan prije svega kao svojevrstan krivičnoprocesni, odnosno pretežno dokazni dvoboj ili procesni sukob, procesna borba između stranaka u krivičnom postupku, dakle između optužbe i odbrane, pri čemu je uloga suda tokom izvođenja dokaza i uopšte stranačkih aktivnosti tokom pretresa, relativno pasivna[475]. Njegova je glavna karakteristika da dokazni postupak predstavlja "dvoboj" optužbe i odbrane, tj. njihovih suprotstavljenih "teza" o pitanju krivične odgovornosti optuženog[476]. Sud u tom dvoboju ne učestvuje, on ga pasivno posmatra i izvlači zaključke o istinitosti iznijetih teza[477].Početak glavnog suđenja je funkcionalno povezan sa dovođenjem optuženog u sjedište ICTY. Iako nije rijedak slučaj dobrovoljnog pristupa optuženog, u samim pravilima se

136

Page 137: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

implicira da će u najvećem broju slučajeva optuženi pred sudom biti izvedeni nakon primjene prinudnih mjera. U tom kontekstu se u pravilu 62 govori o "transferu" optuženog u sjedište Tribunala, poslije čega se on, bez odlaganja, izvodi pred pretresno vijeće i formalno optužuje.Odmah nakon dovođenja u sjedište ICTY optuženi mora biti izveden pred pretresno vijeće, gdje će biti formalno optužen. To vijeće će: a) da provjeri da li je u ranijem postupku poštovano pravo okrivljenog na branioca, da li je optuženi razumio pročitanu mu optužnicu i izjavljuje li da je kriv ili nevin (pravilo 62); (b) ispitati optuženog (pravilo 63); (c) odlučiti hoće li optuženi biti zadržan u pritvoru (u državi sjedišta suda ili nekoj drugoj zamoljenoj državi, pravilo 64) ili će, izuzetno, biti privremeno pušten na slobodu, uz određene uslove i jemstva koja pretresno vijeće određuje po svojoj ocjeni, pravilo 65); (d) omogućiti da se stranke međusobno upoznaju sa dokazima koje namjeravaju izvoditi na glavnom pretresu (pravila 66-68); (e) u izuzetnim slučajevima, "ako je to u interesu pravde", zapisnički obezbijediti iskaze lica koji će se pročitati na glavnom pretresu (pravilo 71), te (f) odrediti datum održavanja glavnog pretresa.Prema pravilu 65 ter, predsjedavajući sudija pretresnog vijeća mora najkasnije sedam dana nakon prvog dolaska optuženog pred sud odrediti jednog od sudija svog vijeća za sudiju zaduženog za pretpretresni postupak (pretpretresni sudija). Po ovlašćenju i pod nadzorom pretresnog vijeća koje rješava predmet, pretpretresni sudija koordinira komunikaciju izmedu strana tokom pretpretresne faze. Pretpretresni sudija se brine da se postupak nepotrebno ne odugovlači i preduzima sve mjere potrebne da se predmet pripremi za pravično i ekspeditivno suđenje[478]. On će evidentirati o kojim pravnim i činjeničnim pitanjima postoji slaganje, odnosno neslaganje. S tim u vezi, on može naložiti stranama da predaju pismene podneske pretpretresnom sudiji ili pretresnom vijeću. Kako bi mogao obavljati svoje funkcije, pretpretresni sudija, kad je to primjereno, može proprio motu saslušati strane bez prisustva optuženog. Pretpretresni sudija strane može saslušati u svom kabinetu, a u tom slučaju predstavnik Sekretarijata će voditi zapisnik sastanka.[479] Po primitku izvještaja pretpretresnog sudije, pretresno vijeće će, ukoliko to bude potrebno, odlučiti kakve sankcije valja izreći strani koja nije ispuniia svoje obaveze iz ovog pravila. Te sankcije mogu uključiti izuzimanje svjedočenja i dokumentamih dokaza.Optuženi može iznijeti nekoliko preliminarnih podnesaka (prethodni prigovori) kojima se dovode u pitanje neke giavne pretpostavke za sudenje: nadležnost ICTY, valjanost forme optužnice, razdvajanje tačaka združenih u jednoj optužnici, te dodjeljivanje branioca sa popisa branioca za siromašne okrivljene (pravilo 72 A-B). Ovi podnesci se podnose u izvomom obiiku, i to najkasnije u roku od 30 dana nakon što je tužilac objelodanio sav materijal i izjave navedene u pravilu 66A(i). Oni moraju biti riješeni prije početka uvodnih izlaganja predviđenih pravilom osamdeset četiri.Glavni pretres pred ICTY može se podijeliti na fazu uvodnih izlaganja stranaka, izvodenja dokaza, završnih govora, vijećanja i glasanja o presudi, te objave presude. Da bi se glavni pretres mogao nesmetano voditi, Pravilnik predviđa posebne mjere nadzora nad odvijanjem postupka (pravilo 80). Osim toga, rezultati glavnog pretresa zapisnički se registruju: sekretar je zadužen da vodi potpun i tačan zapisnik cijele rasprave, koji ukijučuje i zvučne zapise, transkripte i kada to vijeće smatra potrebnim - video snimke. Ostali procesni subjekti mogu koristiti fotografisanje i video ili audio snimanje suđenja samo uz odobrenje pretresnog vijeća (praviio osamdeset jedan).Prvo uvodno izlaganje daje tužilac u skladu s načelom kontradiktornosti, a siijedi mu izlaganje odbrane. No, odbrana može odiučiti da svoje uvodno izlaganje iznese tek nakon što je tužilac završio sa izvođenjem svojih dokaza, prije nego što sama izvede svoje (pravilo osamdeset četiri). Prema pravilu osamdeset četiri bis, nakon uvodnih riječi strana iii ako odbrana odluči da odgodi svoju uvodnu riječ u skiadu sa pravilom osamdeset četiri, nakon eventuaine uvodne riječi tužioca, optuženi može, ukoliko on to želi i pretresno vijeće tako odluči, dati iskaz pred pretresnim vijećem. U tom slučaju, optuženi neće biti prisiljen dati svečanu izjavu i neće biti dodatno ispitivan o sadržaju svog iskaza[480]. O eventualnoj

137

Page 138: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dokaznoj vrijednosti takve izjave odiučuje pretresno vijeće[481].1.3.5.5.2.3.1. Osnovna pravila izvođenja dokazaNajvažnija pravila o izvođenju dokaza odnose se na opšti režim dokazivanja (praviio 89), saslušavanje svjedoka (praviio 90), transfer svjedoka lišenog slobode (praviio 90 bis), dokaznu vrijednost priznanja okrivljenikovog u istrazi (praviio 92), dokazivanje u siučajevima seksualnog delikta (pravilo 96), te pravila o nedopustivosti upotrebe dokaza dobivenih na nelegalni način (pravilo 95), odnosno o nedopustivosti upotrebe određenih dokaza (koji potiču iz privilegovanog odnosa advokata i kiijenta, pravilo 97).Glavni pretres je akuzatorne prirode i teret dokaza je na tužiocu. Prvo, stranke drže uvodna izlaganja (engl. opening statements). Odbrana može odlučiti da svoje uvodno izlaganje održi nakon što tužilac prezentuje svoje dokaze. Nakon toga, slijedi izvođenje dokaza (engl. presentation of evidence). Prvo svoje dokaze izvodi optužba, a zatim odbrana. Svjedoci se unakrsno ispituju. Nakon toga, izvode se dokazi optužbe kojima se nastoje opovrgnuti dokazi odbrane (engl. prosecution evidence in rebuttal), pa dokazi odbrane kojima ona uzvraća tužiocu (engl. defence evidence in rejoinder)[482].Svaka stranka ima pravo da poziva svjedoke i izvodi dokaze, a ako prvostepeno sudsko vijeće ne odredi drukčije, što je moguće samo ako je takva odluka u skladu sa razlozima pravičnosti, dokazi se izvode sljedećim redosljedom: (1) dokazi u korist tužioca, odnosno dokazi koji potkrjepijuju navode sadržane u optužnom aktu; (2) dokazi u korist odbrane, odnosno dokazi koji negiraju navode iz optužnog akta ili u biio kom drugom smislu doprinose povoljnijem položaju okrivljenog; (3) dokazi tužilaštva kojima ono nastoji da pobije navode odbrane; (4) dokazi odbrane u vidu replike i (5) dokazi čije je izvodenje odredilo prvostepeno sudsko vijeće u smislu praviia 98, prema kome prvostepeno sudsko vijeće može narediti svakoj od stranaka da dostavi naknadne dokaze, a i ono samo može pozvati svjedoke i narediti da oni budu prisutni (pravilo 85A). Uvijek se dopušta glavno ispitivanje, odnosno unakrsno i dodatno ispitivanje, a stranka koja je pozvala svjedoka vodi glavno (osnovno) ispitivanje, s tim da sudija može u svakom trenutku i sam postaviti pitanja svjedoku, a okrivljeni ako to želi-može svjedočiti u korist svoje odbrane[483] (pravilo 85B i C).Postupak pred ICTY konstruisan je tako da dokaze prvo prezentira tužilac, kao i da te dokaze treba učiniti dostupnim drugoj stranki. Zato je tužilac dužan, čim to bude moguće, nakon prvog pojavljivanja okrivljenog u postupku, dati odbrani kopije propratnog materijala koji je kao dokazni prilog išao uz optužnicu, kada se tražila njena potvrda, kao i sve ranije iskaze koje je tužilac dobio od optuženog ili od svjedoka optužbe (pravilo 66A). Tužilac je dužan da odbrani, na njen zahtjev, dopusti pregled svake knjige, dokumenta, fotografije iii predmeta koje sam ima u posjedu ili pod svojim nadzorom, a koji su relevantni za pripremu odbrane, ili ih tužilac namjerava upotrijebiti kao dokaz tokom suđenja ili su pripadali okrivljenom, odnosno od njega dobijeni (pravilo 66B).U odnosu na svoju dužnost činjenja dokaza dostupnim okrivljenom, odnosno odbrani, tužilac može zatražiti od suda oslobodenje od te dužnosti. Uslov je da su u odnosu na informacije koje posjeduje, ispunjeni sljedeći altemativno odredeni usiovi koji se svode na opasnost po određene subjekte ili postupak: (1) ako bi njihovo objavljivanje moglo prejudicirati buduću ili tekuću istragu; (2) ukoliko bi iz nekog drugog razloga objavljivanje tih informacija moglo biti u suprotnosti sa javnim interesom; (3) ako bi se time mogli ugroziti bezbjednosni interesi neke države. Ukoliko je prema mišljenju tužioca ispunjen neki od ovih uslova ili više njih istovremeno, on može zatražiti od prvostepenog sudskog vijeća koje zasjeda in camera da bude oslobođen svoje obaveze činjenja dokaza dostupnim odbrani (pravilo 66C).Iz pravila o krivičnom postupku pred ICTY koji ima izrazito stranački karakter, proizilazi i pravilo o recipročnoj dostavi dokaza optužbe i odbrane, čime se omogućava uzajamni uvid u dokaze suprotne stranke. Obje strane moraju "što prije razumno moguće", a u svakom slučaju prije početka sudenja, da pruže određena dokazna obavještenja drugoj strani. Pravilo 67 odnosi se na "uzajamno otkrivanje dokaza". Tako, unutar roka koji odredi

138

Page 139: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pretresno vijeće ili pretpretresni sudija imenovan shodno praviiu 65 ter što je prije moguće, a svakako prije početka suđenja i tužilac će obavijestiti odbranu o imenima svjedoka koje namjerava da pozove radi dokazivanja krivice optuženog i pobijanja odbrane. S druge strane, odbrana će obavijestiti tužioca o svojoj namjeri da ponudi: (a) odbranu alibijem, u kojem se slučaju u obavještenju mora navesti mjesta na kojima optuženi tvrdi da se nalazio u vrijeme krivičnog djela za koje se tereti, imena i adrese svjedoka i sav drugi dokazni materijal na koji se optuženi namjerava pozvati kako bi dokazao taj alibi; (b) neku posebnu odbranu, uključujući odbranu smanjenom uračunijivošću ili neuračunljivošću, u kojem slučaju u obavještenju moraju biti navedena imena i adrese svjedoka i sav drugi dokazni materijal na koji se optuženi namjerava pozvati kako bi dokazao tu posebnu odbranu. Ukoliko odbrana podnese zahtjev u skladu s pravilom 66 (B), tužilac će imati pravo da pregleda sve knjige, dokumente, fotografije i fizičke predmete koji se nalaze u posjedu ili pod nadzorom odbrane i koje odbrana namjerava da upotrijebi kao dokazni materijai na suđenju.Posebno je značajna dužnost tužioca da odbrani stavi na raspolaganje dokaze koji okrivljenog oslobađaju od krivice. Prema Pravilu 68, tužilac će, što je prije moguće, odbrani objelodaniti sve materijale koji po tužiočevim saznanjima mogu upućivati na nevinost, odnosno ubiažiti krivicu optuženog ili se negativno odraziti na vjerodostojnost dokaza optužbe. Tužilac će odbrani dostaviti zbirke predmetnog materijaia u svom posjedu, i to u eiektronskom obiiku, zajedno sa odgovarajućim računarskim programom kako bi odbrana te zbirke mogla elektronski pretraživati. Tužiiac će od vijeća, na sjednici in camera tražiti da ga oslobodi obaveze iz Pravilnika da objelodani informacije koje posjeduje ukoliko bi to objelodanjivanje mogio nanijeti štetu daljnjim ili tekućim istragama ili bi se iz nekog drugog razloga moglo kositi s javnim interesima ili ugroziti bezbjednosne interese bilo koje države.U odnosu na izvođenje dokaza relevantni su jedino izvori prava koji se primjenjuju u postupku pred ICTY, što znači da se dokazi izvode u skladu sa pravilima sadržanim u Statutu i Praviiniku o postupku i dokazima. Primjena nacionainih krivičnoprocesnih pravila je u ovom slučaju isključena, čak i kada su u pitanju pravne praznine[484]. Naime, vijeće neće biti vezano nacionalnim pravilima o dokazima, a ukoliko neki slučaj nije predviđen praviiima, vijeće će primijeniti pravila dokazivanja koja najbolje odgovaraju predmetu suđenja i koja su u skladu sa Statutom i opštim pravnim načelima (pravilo 89A i B). Načelo slobodne ocjene dokaza nije formulisano na izrazito ekspiicitan način, kao što je to uobičajeno u većini savremenih nacionalnih krivičnoprocesnih sistema, ali je, ipak, dovoijno jasno istaknuto njegovo važenje, i to u određenoj kombinaciji sa principom fair postupka, tako što je utvrđeno da vijeće može dopustiti izvođenje svakog relevantnog dokaza za koji smatra da ima dokaznu vrijednost (praviio 89C), a pri tom vijeće može isključiti izvođenje odredenog dokaza, ako je potreba obezbjeđenja poštenog sudenja bitno značajnija od dokazne vrijednosti tog dokaza. Mogućnost za primjenu formaine ocjene dokaza, u odredenoj mjeri, postoji na osnovu pravila prema kome vijeće može zatražiti potvrdu autentičnosti dokaza koji su dobijeni van suda (pravilo 89 E).1.3.5.5.2.3.2. Priznanje okrivljenog tužiocu                                           ^Kada je okrivljeni dao priznanje tužiocu tokom ispitivanja u istrazi, pod uslovima da su tada ispoštovani zahtjevi iz pravila 63, postoji pretpostavka da je takvo priznanje dato bez pritiska i dobrovoljno, dok se ne dokaže suprotno. lz ovog proizilazi da je ovakva pretpostavka oboriva, s tim da se teret dokazivanja prebacuje na stranku koja tvrdi suprotno, a to će, po iogici stvari, biti okrivijeni, odnosno odbrana u krivičnom postupku[485]. Pravilom 63 se omogućava da okrivljeni bude ispitan od strane tužioca, i to u prisustvu branioca, a takvo se ispitivanje snima na audio ili video traku, uz upozorenje okrivljenom da ne mora reći ništa (ako ne želi), ali da sve što kaže - može biti upotrijebljeno kao dokaz.1.3.5.5.2.3.3. Posebna pravila o dokazimaPrema pravilu 92 bis, činjenice se mogu dokazivati putem prethodno zabilježenih pisanih izjava svjedoka. U primjeni svojih diskrecionih ovlašćenja, u skladu sa pravilom 92bis, bitan

139

Page 140: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

faktor kojeg ICTY razmatra jeste da li optuženi osporava iskaze koje optužba nastoji izvesti u pisanoj formi. Pretresno vijeće je u predmetu protiv Slobodana Miloševića smatralo da ovaj faktor uveliko nalikuje uslovu "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome". Naveli su da je "najočitiji primjer" ove primjene diskrecionog ovlašćenja obavezno unakrsno ispitivanje za dokaze "koji se odnose na neko tekuće pitanje izmedu strana u postupku"[486]. U ovim okoinostima, izraz "tekuće pitanje" jako je sličan uslovu "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome". Koristeći ovakvo rezonovanje, pretresno vijeće je moglo odbiti da preinači svoju prvobitnu odluku o prihvatanju činjenica iz predmeta Milošević kao opštepoznatih činjenica, odluku koja je zasnovana na postojanju uslova "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice sporne". Za ta dva niza činjenica[487] pretresno vijeće je citiralo "tendencioznost" kao osnov za odbijanje opštepoznatih činjenica[488]. Obrazloženje pretresnog vijeća u predmetu protiv Miloševica nastavilo je pretresno vijeće u predmetu protiv Mejakića.[489] Medutim, pretresno vijeće je u predmetu protiv Mejakića slijedilo Odluku u predmetu protiv Miioševića, opisujući sadržaj diskrecionog ovlašćenja.[490] Kao i u predmetu protiv Miloševića, primijenjena je "tendencioznost" kako bi se isključilo prihvatanje činjenica "za koje se razumno može tvrditi da su spome" kao opštepoznate činjenica.[491]Može se, dakle, sumirati sudska praksa ICTY na jedan od dva načina. Prvo, pretresno vijeće je odustalo od uslova da se "ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome" u predmetu protiv Miloševića, ali još uvijek postoji uslov nepostojanja "tendencioznosti" koji funkcioniše na isti način. Drugo, žalbeno vijeće nije odustalo od uslova "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome", pa on i dalje vrijedi. Tribunali za Ruandu i Sijera Leone usvojili su prvo, restriktivnije tumačenje[492].Posebno pravilo za prihvatanje dokaza odnosi se i na neke dokaze koji nisu čisto vezani za krivični predmet, aii, ipak, eventuaino, mogu imati određeni dokazni značaj. Tako, dokaz o dosljednom modeiu ponašanja za razna kršenja medunarodnog humanitarnog prava može biti prihvaćen u interesu pravde (pravilo 93). Pod dokazom ovog tipa se, u stvari, podrazumijeva sklonost određenog lica, njegove navike, ranije ponašanje, ranije iskustvo u kršenju zakona i sl.[493]Posebno pravilo postoji i u odnosu na tzv. opštepoznate činjenice. Prvostepeno sudsko vijeće neće zahtijevati dokaz o postojanju opštepoznatih činjenica, već će smatrati da su one utvrđene (pravilo 94)[494]. Optužba je prihvatila da u "izuzetnim slučajevima" čak i takve "neosporive" činjenice mogu biti nesigume i predmet opravdanog osporavanja. Medutim, "neosporiva" priroda činjenica koje su bile predmetom "pamičenja" znači da postoji pretpostavka o njihovoj istinitosti i onda je na odbrani da pokaže da je činjenica nesiguma. Optužba je izbjegla samu vezu između pravnog efekta "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome", tvrdeći da je neosporivost, u stvari, relativan pojam: moguće je osporavati neosporive činjenice.Prema Pravilu, 94 bis, potpuna izjava svakog vještaka kojeg poziva strana u postupku objelodanjuje se unutar roka koji postavi pretresno vijeće ili pretpretresni sudija. U roku od 30 dana od dana objelodanjivanja izjave vještaka ili u roku koji odredi pretresno vijeće ili pretpretresni sudija, suprotna strana će dostaviti službeno obavještenje o tome da li: (i) prihvata izjavu vještaka iii (ii) vještaka želi da unakrsno ispita i (iii) da li osporava kvalifikovanost svjedoka kao vještaka ili relevantnost cijelog izvještaja ili nekog njegovog dijela, navodeći koje dijelove izvještaja osporava. Ako suprotna strana prihvati izjavu vještaka, tu izjavu pretresno vijeće može da uvrsti u dokazni materijal, a da se svjedok ne pozove lično da svjedoči[495]. Zabranjeno je izvođenje dokaza kod kojih postoji ozbiljna sumnja u njihovu vjerodostojnost ili do kojih se došlo na neetičan način ili bi ozbiljno narušili besprjekomost postupka (pravilo 95).Kada su u pitanju indirektni dokazi, treba istaći da su oni prilično široko korišćeni u praksi 1CTY, što je često nailazilo na kritike. U posebnu vrstu indirektnih dokaza spada i izjava svjedoka koji se ne saslušava direktno od strane vijeća, već samo daje svoju izjavu u posebnom postupku van suđenja. Po pravilu, svjedoci se saslušavaju neposredno, ali je,

140

Page 141: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

izuzetno, moguće i davanje njihove izjave van pretresa. S obzirom na način davanja ovakve izjave, njen dokazni značaj je u suštini jednak kao i kada je u pitanju izjava data tokom suđenja, jer su odgovarajućim procesnim mehanizmima, a prije svega obaveznim učešćem protivne stranke u takvom saslušanju, obezbijeđeni uslovi za načelni dokazni kredibiiitet iskaza datog van glavnog pretresa[496]. Naravno, ovakvi iskazi, ipak, ne smiju da budu suviše često zastupljeni u bilo kom konkretnom krivičnom postupku, jer bi se, u suprotnom, narušilo pravilo o izuzetnom karakteru takvih svjedočenja[497]. Na zahtjev bilo koje stranke, prvostepeno vijeće može narediti da se van pretresa uzme iskaz svjedoka koji će biti upotrijebljen na suđenju i radi toga određuje konkretno službeno lice, što je moguće ako postoje posebne okolnosti i da je u interesu pravde (praviio 71 A). Oba navedena uslova su materijalnog karaktera i svode se na procjenu prvostepenog vijeća. Zahtjev stranke koja zahtijeva vanpretresno saslušanje svjedoka se podnosi u pisanom obliku i mora sadržavati tri vrste podataka: (1) podaci o svjedoku (ime, prezime i mjesto prebivališta); (2) podaci o prostomoj i vremenskoj lokalizaciji iskaza koji bi svjedok mogao da pruži (datum i mjesto davanja iskaza) i (3) podaci o očekivanoj sadržini iskaza i razlozima iz kojih se predlaže vanpretresno saslušanje (izjava o činjenicama o kojima bi lice trebalo da bude saslušano, kao i navodenje posebnih okolnosti koje opravdavaju takav način dobijanja iskaza) - pravilo 71B.I prilikom vanpretresnog sasiušanja svjedoka, odnosno uzimanja iskaza van samog sudenja - načeino je obezbijeđeno djelovanje načela ravnopravnosti. Ukoliko je zahtjev odobren, stranka koja je zahtjev podnijela dužna je da u razumnom roku obavijesti drugu stranku, koja ima pravo prisustvovanja takvom vanpretresnom saslušanju svjedoka i svjedoka može unakrsno ispitivati, a samo uzimanje iskaza takode može biti snimano i video kamerom (praviio 71C i D). Službeno lice će se pobrinuti da se iskaz uzme u obzir skladu sa pravilima postupka pred 1CTY, što uključuje i unakrsno ispitivanje, kao i mogućnost ulaganja prigovora od strane bilo koje procesne stranke, a o takvim prigovorima odiuku donosi prvostepeno vijeće (pravilo 71E).1.3.5.5.2.3.4. Svjedočenje                                                                 _______ —Pod svjedocima se u postupku pred ICTY, po uzoru na anglosaksonske tipove krivičnog postupka, podrazumijeva znatno širi krug lica, nego što je to uobičajeno u većini kontinentalno-evropskih krivičnih procedura. Osim lica koja posjeduju odredena sopstvena saznanja vezana za krivično djeio i mogućeg učinioca, u svjedoke spadaju i svjedoci eksperti, koji su, u stvari, vještaci, ali takođe određeni na vrlo širok način i ponekad u odnosu na pitanja za koja se, inače, može smatrati da načelno nisu pogodna da budu predmet ekspertiza[498]. Pored toga, i sam okrivljeni može da bude saslušan kao svjedok u korist svoje odbrane, pod uslovom da to sam želi, što je takođe vezano sa mnogim spomim pitanjima[499]. Svjedoke može saslušavati i sam tužilac, i to već u toku istrage: može ih pozivati i sačiniti zapisnik o njihovim izjavama (pravilo 39).Svjedok je dužan dati iskaz pred ICTY i odgovarati na pitanja koja mu se postave. Po logici stvari, svjedok je dužan da govori istinu, odnosno da iskazuje ono za šta sam vjeruje da je istina, kao što je to i inače uobičajeno u svim nacionalnim krivičnim postupcima, u kojima su takode predviđene i određene sankcije za davanje iažnog iskaza[500].Način ispitivanja svjedoka samo je okvimo određen i odgovara kiasičnom modeiu "unakrsnog ispitivanja" common law-a: svjedoka najprije ispituje stranka koja ga je ponudiia (tzv. glavno ispitivanje, examination - in - chiejX potom protivstranka (protivispitivanje, cross - examination) i ponovno stranka koja ga je predložila (re-examination). Ovaj način ispitivanja vrijedi ne samo na giavnom pretresu, nego uvijek, čak i kada se svjedok ispituje van njega.Svaki svjedok prije davanja iskaza daje svečanu izjavu, koja glasi: "Svečano izjavljujem da ću govoriti istinu, cijeiu istinu i ništa osim istine" (pravilo 90B). Pravilo 90 bis omogućava ICTY da osigura dovođenje lica koje traži kao svjedoka, a koje je u pritvoru u nekoj državi[501].Svjedok se ne upozorava obavezno prije davanja iskaza na svoju dužnost da govori istinu,

141

Page 142: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

mada je on na to dovoljno jasno upozoren samim tim što je dao svečanu izjavu kojom se lično obavezao na istinito iskazivanje. Vijeće može, po sopstvenoj inicijativi ili na zahtjev bilo koje stranke, da upozori svjedoka na dužnost kazivanja istine, kao i na posijedice davanja lažnog iskaza (pravilo 91A). Ukoliko vijeće osnovano vjeruje da je svjedok svjesno i namjemo dao lažan iskaz, ono može uputiti tužioca da tu stvar istraži i ako je potrebno, pripremiti i dostaviti optužnicu za lažno svjedočenje (Pravilo 91 B). Ako pretresno vijeće ima "čvrstih razloga" da je svjedok svjesno i namjemo dao lažni iskaz, može zatražiti od tužioca da istraži slučaj u cilju pripremanja i podizanja optužnice za lažno svjedočenje kažnjivo nakon davanja svečane izjave novčanom kaznom do 100.000 EVR-a ili zatvorom do sedam godina ili objema kaznama zajedno (Pravilo 91B i G).1.3.5.5.2.3.5. Svjedoci ekspertiU praksi ICTY je u više navrata korišćena posebna kategorija svjedoka - tzv. svjedoci eksperti, koji mnogo liče ustanovi vještaka u kontinentalno-evropskom krivičnom postupku. Međutim, za razliku od vještačenja u klasičnom krivičnom postupku, koje se nužno ograničava na rješavanja određenih faktičkih stručnih pitanja, bez upuštanja u analizu pravnihpitanja (za koja je shodno pravilu iura novit curia) kompetentan je jedino sud - u postupku pred ICTY su svjedoci eksperti često pozivani baš radi razjašnjavanja određenih pravnih pitanja, posebno onda kada se određena dokazna problematika odnosila na norme jugoslovenskog pravnog sistema, prije svega krivičnog prava, sa kojim naravno sudije i tužioci u ICTY nisu bili detaljno upoznati[502]. Pored ovoga, druga interesantna i atipična situacija u odnosu na klasične krivične postupke ogledala se u pozivanju svjedoka - vještaka, koji bi svojim svjedočenjem objasnili istorijsku i političku pozadinu određenog slučaja, čime se određeni pojedinačni slučaj ili gonjenje za neko djelo, dovodilo u vezu sa čitavim nizom istorijskih i političkih okolnosti[503].

 1.3.5.5.2.3.6.Zaštita svjedokaU Statutu ICTY je jednom normom opšteg karaktera uređeno i pitanje zaštite žrtava i svjedoka, dok je konkretizacija tog pitanja prepuštena pravilima. ICTY će svojim pravilima obezbijediti zaštitu žrtava i svjedoka, a zaštitne mjere će uključivati, ali neće samo na to biti ograničene, vođenje postupka in camera i zaštitu identiteta žrtve (član 22 Statuta). Statutom je, dakle, predviđeno postojanje više mjera zaštite žrtava i svjedoka, pri čemu su dvije obavezne i utvrđuju se kao takve u samom Statutu, to su: (1) iskijučenje javnosti radi zaštite žrtava i svjedoka (2) zaštita identiteta žrtve.Zaštitu svjedoka obezbjeđuje sekretar, odnosno registrator koji uspostavlja posebno Odjeljenje za žrtve i svjedoke ICTY. Odjeljenje za žrtve i svjedoke se sastoji od kvalifikovanog osoblja i ima zadatak da: (1) preporuči zaštitne mjere za žrtve i svjedoke u skladu sa opštom normom Statuta (član 22) i (2) omogući svjedocima i žrtvama stručne savjete i podršku, posebno u siučajevima silovanja i seksualnog nasiija (pravilo 34A). lnače, prednost u izboru osoblja u ovom odjeljenju se daje zapošljavanju "kvalifikovanih žena" (pravilo 34B), što je prilično neodreden termin i tu se vjerovatno misli na žene psihologe ili one koje imaju posebna viktimološka iskustva, s tim da je takva "rodna" usmjerenost, prije svega, posljedica ovdje prisutne fokusiranosti na žrtve seksualnih krivičnih djela[504]. Konkretne mjere zaštite žrtava i svjedoka predvidene su pravilom 75.1.3.5.5.2.3.7.Posebna dokazna praviia u slučajevima seksuainih napadaU Pravilima se u ovom smislu govori o seksualnom napadu (sexsual assault), što se može slobodnije prevesti i kao "seksualna zloupotreba", a misli se na sva tzv. seksualna krivična djela, odnosno djela kojima se napada seksualni integritet pasivnog subjekta, kao što su

142

Page 143: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

siiovanje, razni oblici prinude na obljubu itd., s tim da su takva djela, kada je u pitanju stvarna nadležnost ICTY, samo određeni obiici izvršenja drugih krivičnih djela, kao npr. ziočina protiv čovječnosti, ako su ispunjeni i drugi uslovi za postojanje krivičnog djela koje spada u stvamu nadležnost ovog tribunala[505]. Pravila koja se odnose na ovo pitanje mogu se svrstati u nekoliko grupa.Prva grupa se odnosi na nemogućnost da se traži potvrda svjedočenja žrtve (pravilo 96 (i)). Drugo pravilo se tiče isključenja određenog pravca odbrane okrivljenog, koji ne može da se brani tvrdnjom da je žrtva pristala na seksualni čin, ukoliko postoje sljedeće altemativno formulisane okolnosti: (a) ako je žrtva bila izložena nasiiju, zlostavljanju, lišenju slobode ili psihičkom pritisku ili ako je žrtvi time prijećeno, odnosno ako je ona imala razloga da se boji takvog postupanja prema njoj; (b) ako je žrtva imala osnova za vjerovanje da će, ako ne popusti, neko drugi biti izložen prethodno navedenim nasilnim postupcima, odnosno da će na takav način biti zastrašen (pravilo 96 (ii)). Mogućnost okrivljenog da se poziva na pristanak žrtve ipak postoji, o čemu govori treće pravilo ove vrste, aii je ona, ipak, usiovljena time što prije nego što takav dokaz bude dopušten, okrivljeni treba da uvijeri prvostepeno vijeće in camera da je dokaz relevantan i vjerodostojan (pravilo 98 (iii)). Prema , četvrtom pravilu ove vrste, zabranjeni su dokazi o prethodnom seksuainom ponašanju žrtve[506], što predstavlja jednu od klasičnih dokaznih zabrana u savremenom krivičnom postupku, čiji je ratio legis da, s jedne strane, zaštiti žrtvu od šikaniranja u krivičnom postupku i dokaznih prijedloga čija bi jedina svrha bila da nju ponize i uvrijede, te da je time i kao svjedoka omalovaže, a da, s druge strane, isključi uvođenje u postupak dokaza koji nisu relevantni za predmet krivičnog postupka, a tzv. seksualna istorija žrtve nema nikakvog značaja za krivični postupak čiji je predmet konkretno seksuaino krivično djelo[507].1.3.5.5.2.3.8. Završni govori i presudaI kod završnih govora prvi govor drži tužilac, potom branilac, nakon toga tužilac smije replicirati odbrani, a odbrana na tu repiiku odgovoriti (pravilo 86). Nije propisan sadržaj završnih govora. Bitne osobine završne riječi stranaka se svode na: (a) stadijumsko konstruisanje, kroz smjenu u četiri moguće faze: (1) prvo iziaganja tužioca, pa tome slijedi (2) odgovor odbrane, uz (3) odgovor tužioca na već dati odgovor odbrane i konačno, (4) još jedan odgovor odbrane na posljednje izlaganje tužioca, te (b) fakultativnost, kako uopšte u davanju završne riječi, jer stranka može izlagati, ali ne mora, a tako i u procesnim stadijumima unutar završne riječi, jer stranka može izlagati, ali ne mora, jer stranka može davati odgovor na prethodno izlaganie protivne stranke, ali ni to ne mora da čini, ukoliko ne želi, odnosno ne smatra neophodnim .Nakon završnih govora stranka, predsjedavajući sudija proglašava da je rasprava zaključena, a pretresno vijeće se povlači na vijećanje i glasanje iza zatvorenih vrata. Pravilo 87A propisuje da se osuđujuća odluka može donijeti samo "kada se većina pretresnog vijeća uvjerila da je krivica dokazana izvan svake razumne sumnje" - engl. beyond any reasonable doubt (pravilo 87A u vezi člana 23 stav 1 Statuta). Način glasanja je predviđen samo djelimično: vijeće glasa posebno o svakoj tački optužnice, te o svakom optuženom posebno - ako se zajedno sudi dvojici ili više optuženih (praviio 87B).S obzirom na odnos odluke iz presude i optužbe, postoje dvije vrste presuda u postupku pred ICTY: (1) presuda kojom se optuženi oglašava krivim (osuđujuća presuda) i (2) presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe, odnosno oslobađa krivice (oslobađajuća presuda). Presuda pretresnog vijeća može biti oslobađajuća (engl. acquittal), kojom se optuženi oslobada krivične odgovornosti i odmah pušta iz pritvora. Osim ovoga, i pored toga što je donijeta oslobađajuća presuda, postoji mogućnost da se i tada produži pritvor optuženog, što zavisi od ispunjenosti dva kumulativno formuiisana uslova: (1) od inicijative tužioca koji je najavio ulaganje redovnog pravnog lijeka i (2) stav suda o takvom prijedlogu tužioca. Naime, ako u vrijeme izricanja oslobađajuće presude tužilac obavijesti prvostepeno pretresno vijeće o svojoj namjeri da uloži žalbu u skladu sa pravilom 108, pretresno vijeće, može na zahtjev tužioca, izdati nalog za nastavljanje pritvora optuženog, koji odmah stupa

143

Page 144: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

na pravnu snagu - dok se ne presudi o žalbi (pravilo 99 B).Oslobađajuća presuda ima samo jedan dio, odnosno odluku o nepostojanju krivice, dakle o oslobođenju optuženog u odnosu na optužbu. Osuđujuća presuda se sastoji iz dva dijela: od proglašenja optuženog krivim - nakon čega stranke imaju pravo iznijeti sve relevantne informacije koje mogu pretresnom vijeću pomoći prilikom odmjeravanja kazne, te od osude na kaznu, koja se javno izriče u prisustvu optuženog, osim ako pravilom 102B nije drukčije utvrđeno (pravilo 100B). Presude moraju biti pismeno obrazložene (član 23 stav 2 Statuta).Pri odmjeravanju kazne prvostepeno sudsko vijeće uzima u obzir činjenice navedene u članu 24 stav 2 Statuta, u kome se, prije svega, utvrduje da kazna koju izrekne vijeće mora biti ograničena na zatvorsku kaznu, a da će pri njenom odredivanju uzeti u obzir opšta sudska praksa osuda na kaznu zatvora u nekadašnjoj Jugoslaviji, te okolnosti kao što su težina krivičnog djela i lične okolnosti osuđenog lica. U pravilima se navode otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, što uključuje i značajnu saradnju osuđenog sa tužiocem, prije ili poslije izricanja presude, opštu praksu pri izricanju kazne zatvora pred sudovima nekadašnje Jugoslavije i vrijeme koje je osudeno lice provelo na izvršenju kazne, koju mu je izrekao sud druge države, u pogledu djela za koje mu se sudi i pred 1CTY (pravilo 101B).Kao što je to inače uobičajeno, presuda donešena od strane 1CTY bi mogla postati pravnosnažna istekom roka za izjavu žalbe, a ona se u tom roku ne izjavi, te ako je žalba izjavljena u roku i u žalbenom postupku odbijena, a presuda potvrđena. Presuda primamo postaje izvršna od momenta njenog proglašenja, ali uložena žalba ima suspenzivno dejstvo u odnosu na izvršenje presude, jer se ono tada odlaže, a osuđeni ostaje u pritvoru (pravilo 102A).1.3.5.5.2.4. Žalbeni postupakŽalbeni postupak poznaje dvije vrste pravnih lijekova: redovni - žalba (engl. appeal), te vanredni - ponavljenje postupka (engl. rev/ew)581. Clan 25 Statuta dopušta žalbu objema strankama zbog: (a) greške u primjeni pravnog pitanja (materijalnog ili procesnog) koja "odluku čini nevaljanom", te (b) greške u utvrdivanju činjeničnog stanja zbog koje je došlo do "neostvarenja pravde". Prema opštem načelu common iaw, kojeg određuje pravilo 5, samo su one pravne greške razlog za žalbu ako neku procesnu radnju ili odluku čine nespojivom sa "osnovnim načelima pravednosti". Kako, osim toga, o povredama zakona i greškama pri utvrđenju činjeničnog stanja žalbeni sud nikada ne vodi brigu po službenoj dužnosti, izlazi da podnosilac žalbe mora vrlo dobro specifikovati i obrazložiti svoju žalbu582. U tom cilju, pravila ureduju da stranke određuju koji su dijelovi raspravnog sudskog spisa potrebni za581 Ponavljanje postupka nije terminološki označeno kao vanredno pravno sredstvo, ali ono to, s obzirom na razloge iz kojih se podnosi i procesne uslove pod kojim se ulaže, suštinski jeste. 5*2 Krapac, str. 57.postupak pred žalbenim vijećem, kao i da je sekretar dužan pripremiti dovoljan broj kopija žalbenog spisa za žalbeno vijeće i stranke (pravila 109 i 110).Rok podnošenja žalbe je definisan na jedan poseban način, tako što se razlikuju dvije vrste roka: (1) rok za podnošenje posebne formalne najave žalbe i (2) rok za izjavu same žalbe. Podrazumijeva se da samo ako je ispoštovan prvi rok, može doći do ulaganja žalbe u drugom roku. Strana koja namjerava da uloži žalbu protiv presude iii kazne, predaje je sekretaru u roku od 30 dana od dana kada je donijeta presuda ili kazna, a takode šaije pisano obavještenje drugim stranama (pravilo 108A). Žalba je dvostrani, devolutivni i suspenzivni pravni lijek i kompatibilan je sa žalbom u našem postupku[508].Nakon isticanja rokova za podnošenje odgovora na žalbu u roku od 30 dana od dana kada je žalba deponovana kod sekretara (registratora), te replike žaiioca u odnosu na odgovor na žalbu, u roku od 15 dana od deponovanja odgovora kod sekretara (pravila 111-113), žalbeno vijeće određuje datum održavanja pretresa čiji je predmet žalba, o čemu se stranke obavještavaju od strane sekretara (pravilo 114). Nakon isteka navedenih rokova, stranka ima mogućnost da podneskom zahtijeva izvođenje dodatnih dokaza pred žalbenim

144

Page 145: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

sudskim vijećem, ako su u pitanju dokazi koji joj nisu bili dostupni tokom suđenja, a takav zahtjev se mora dostaviti protivnoj stranci i sekretaru, najkasnije 15 dana prije početka drugostepenog pretresa (pravilo 115A). Žalbeno vijeće (engl. Appeals Chamber) će odobriti izvođenje novih dokaza ako smatra da to zahtijevaju interesi pravičnosti (Pravilo 115 B).Za postupak po žalbi je karakteristično da se on, u osnovi, iješava upućujućom normom na pravila prvostepenog postupka (opšte odredbe), uz reguiisanje određenih pitanja na poseban način. Prema tome, žalbena rasprava se, mutatis mutandis, vodi po istim pravilima kao i rasprava pred vijećem u prvom stepenu (pravilo 107).Žalbeno vijeće donosi svoju presudu na osnovu materijala sadržanog u žalbi, kao i na temelju dodatnih dokaza koji su mu dostavljeni (pravilo 117A). Presuda se donosi većinom glasova sudija. Presudu će "pratiti", što je prije moguće, pisano obrazloženo mišljenje, koje mogu biti pridodata izdvojena mišljenja, odnosno mišljenja sudija koji nisu sagiasni sa presudom (praviio 117B).Ako ne odbije žalbu i potvrdi presudu u prvom stepenu, žalbeno vijeće može, po odredbi člana 25 stav 2 Statuta, tu presudu potvrditi, ukinuti ili izmijeniti. U odgovarajućim okolnostima žalbeno vijeće može narediti da okrivljenom bude ponovo suđeno na osnovu zakona (pravilo 117C). Kao podloga za presudu poslužiće mu žalbeni spis, te, eventualno, dodatni dokazi koji su pred njim izvedeni (praviio 117A).Presuda žaibenog vijeća se javno objavljuje, a o datumu njenog donošenja i javne objave se stranke i branioci obavještavaju i oni imaju pravo da tome prisustvuju (pravilo 117 D). Presuda se proglašava, u pravilu, u prisustvu optuženog, ali ako je u vrijeme donošenja odluke u drugom stepenu optuženi bio na slobodi (zato što je bila donijeta oslobađajuća presuda u prvom stepenu ili zato što je ranije bio pušten na slobodu uz jemstvo), žalbeno vijeće može donijeti presudu u odsustvu optuženog, pa će u slučaju ako je izreklo osuđujuću presudu, naložiti njegovo hapšenje i predaju ICTY (pravilo 118B). Osuda koju je izreklo žaibeno vijeće odmah je izvršna (pravilo 118A), što znači da je ona pravnosnažna i izvršna već momentom donošenja, odnosno objavijivanja.Protiv pravnosnažne presude stranke mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka. Zahtjev odbrane nije vezan na rok; tužilac, naprotiv, može podnijeti zahtjev u roku od godine dana "nakon izricanja pravnosnažne presude" (pravilo 119). Zahtjev se može podnijeti zbog otkrivanja novih činjenica koje nisu stranci bile poznate u vrijeme postupka u prvom stepenu i nisu mogle biti otkrivene uprkos dužne pažnje (član 26 Statuta i pravilo 119). Svojim sadržajem ovaj pravni lijek odgovara našem ponavljanju postupka, jer se podnosi zbog novootkrivenih činjenica i dokaza.O zahtjevu, po pravilu 120, odlučuje vijeće koje je donijelo presudu (dakle, pretresno ili žalbeno vijeće) - ako odluči da bi nova činjenica na koju se u zahtjevu ukazuje mogla biti "odlučujući činilac prilikom donošenja odluke", dopustiće preispitivanje i na osnovu provedene rasprave i saslušanja stranaka donijeti novu presudu. Protiv nove presude se, u skladu sa opštim pravilima, može uložiti žalba, ali samo ako ju je donijelo prvostepeno vijeće (pravilo 121).Član 27 Statuta propisuje da će lica osuđena od strane ICTY izdržavati kaznu zatvora u državi koju odredi ICTY, i to sa liste država koje su obavijestile Savjet bezbjednosti o svojoj spremnosti da prime takva lica. U skladu s tim, pozvane su sve države, koje su spremne, da o tome informišu Savjet bezbjednosti. Neke od prijavljenih država saglasile su se da prime na izdržavanje kazne lica pod određenim uslovima (da su u pitanju samo njihovi državljani ili lica sa prebivalištem na njihovoj teritoriji ili da su spremni da prime samo određen broj lica).1.3.6. Kratka analiza implementacijskih zakona na teritoriji BiH 1.3.6.1. Propisi Vijeća EvropeS ciljem da svojim članicama olakša donošenje odgovarajućeg implementacijskog zakonodavstva, Vijeće Evrope je sačinilo Upute (Guidelines) za nacionalno implementacijsko zakonodavstvo za Rezoluciju Savjeta bezbjednosti 827 od 25. maja 1983. godine. Ove upute su zapravo model implementacijskog zakona i dio su šire

145

Page 146: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Preporuke o implementaciji propisa ICTY od 27. septembra 1993. godine. Prije svega, Guidelines ističe obavezu puhe saradnje sa ICTY (član 2) i uređuje paralelnu nadležnost s prioritetom ICTY. Međutim, nedostaju odredbe o posljedicama preuzimanja postupka na mogućnost sudenja pred nacionalnim sudom[509]. Hapšenje, pritvor i predaja okrivljenih uredeni su tako da države izvršavaju nalog ICTY, a nadležna nacionalna sudska vlast kontroliše formalne pretpostavke, ali ne i osnovanost optužbe ili zahtjeva za hapšenjem i predajom (član 5). Nedostaju odredbe o mogućem trajanju pritvora i eventualnom žalbenom postupka, s tim da ne postoji mogućnost predaje osumnjičenog koji nije optužen. Pravna pomoć ICTY obuhvata identifikaciju i pronalaženje lica, saslušavanje svjedoka i izvođenje drugih dokaza, kao i pribavljanje dokumenata, kao i pomoć pri ispitivanju ili dovođenju svjedoka i eksperata pred ICTY (član 8), pribavljanje policijskih podataka (član 9) i privremeno oduzimanje predmeta (član 11). Relativno uopštene i šture odredbe Guidelines treba shvatiti tek kao okvimi model koji naznačava potreban sadržaj implementacijskih zakona, iako i kao takav ima nedostataka[510].Vrlo je sličan i Model koji je sačinio sam Tribunal. Osim što predviđa da će država izvršiti sve naloge ICTY, kao i udovoljiti zahtjevima tužioca, Model ICTY ističe pravo tužioca, ali i lica ovlašćenog od okrivljenog da udu na teritoriju države i razgovaraju sa svjedocima i stručnjacima, i to bez prisustva predstavnika državne vlasti (član 5 stav 2). Za razliku od Guidelines, Model ICTY vrlo detaljno uređuje hapšenje, pritvor i predaju okrivljenog. Pritom izričito želi isključiti nacionalni postupak ekstradicije, te predaju podvrgnuti jednostavnoj i brzoj proceduri[511]. Model ICTY posebno ureduje i obavezu država da osiguraju slobodan prolaz licima koja idu pred ICTY (čian 11), obaveze vezane za izvršenje kazne, ako je država izjavila da prihvata osuđenog (član 12), obavezu hapšenja lica u bjekstvu (član 13), blokiranje fmansijskih sredstava okrivljenog prema naiogu ICTY (član 14), povrat imovine oštećenim (član 15) i obavezu država da saraduju s međudržavnim i nevladinim organizacijama u prikupijanju podataka o učinjenim zločinima (čian 16).1.3.6.2. Uopšteno o kriterijumima vrednovanja implementacijskog zakonodavstvaGiavni kriterijum za vrednovanje implementacijskih zakonodavstva svake pojedine države jeste da li to zakonodavstvo u potpunosti omogućava saradnju te države sa ICTY i udovoljavaju li onim obavezama koje države imaju prema Rezoluciji 827, Statutu i Pravilniku o postupku i dokazima[512]. Najvažnije obaveze koje države imaju prema 1CTY su: (1) opšta dužnost pune saradnje sa ICTY i njegovim organima i, u skladu s tim, obaveza prilagođavanja domaćeg pravosudnog sistema obavezama ICTY (tačka 4 Rezolucije 827 i član 29 stav 1 Statuta); (2) prihvatanje nadležnosti ICTY i njegov primat za suđenja učiniocima zločina, ukijučujući ustupanje ICTY-i predmete koji su sub iudice pred nacionalnim sudovima (čl. 9 i 10 Statuta i pravila 9-13 Pravilnika o postupku i dokazima); (3) pružanje pravne pomoći izvršavanjem zahtjeva i naloga izdatih od strane 1CTY (član 29 stav 2 Statuta)[513]; (4) priznavanje položaja, privilegija i imuniteta predstavnicima ICTY, uključujući tužioca i sekretara i njihove pomoćnike i službenike, u skiadu s onim što uživaju predstavnici i službenici UN-a (član 30 Statuta); (5) obaveza zaštite svjedoka i žrtava prema članu 22 Statuta; (6) obaveza u vezi sa povratom imovine i nadoknadom štete (pravila 105 i 106); (7) prihvatanje osuđenika na izdržavanje kazne zatvora (član 27 Statuta i pravila 103 i 123). U obzir valja uzeti i činjenicu da države bez svoje krivice mogu biti u situaciji da im zakonodavstvo nije u potpunosti saglasno Pravilniku o postupku i dokazima, i to iz razloga što ICTY vrlo često mijenja ta pravila, s tim da nije realno očekivati da države svaki put nakon promjene pravila mijenjaju svoje zakonodavstvo[514].Implementacijsko zakonodavsto neke države podrazumijeva da ta država priznaje nadležnosti ICTY. Međutim, opšte priznavanje nadležnosti, samo po sebi, nije dovoljno[515]. Ono, naime, u punom smislu podrazumijeva i vrlo specifične obaveze: (1) dužnost države da predmetni postupak ustupe ICTY-u na njegov zahtjev (čian 9 stav 2 Statuta); (2) pred sudovima država se ne smiju pokrenuti postupci protiv lica koja su za isto djelo suđena pred ICTY (čian 10 stav 1 Statuta); (3) države su dužne priznati nadležnosti ICTY i u slučaju kada već postoji pravnosnažna presuda domaćeg suda, i to prema

146

Page 147: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

modifikovanom načelu non bis in dem (član 10 Statuta); (4) države su dužne priznati pravne posljedice osuđujuće presude, što nije izričito propisano, ali proizilazi iz obaveze država da predaju osuđenog radi izvršenja presude (član 29 Statuta). U literaturi se primjećuje da je uređenje prioriteta nadležnosti ICTY pred domaćim sudovima promijenilo do sada opšteprihvaćeno načelo međunarodnog krivičnog prava da države imaju obavezu "aut dederef aut iudicare", te da je državama umjesto prava na odlučivanje za jednu od dvije opcije, nametnulo obavezu izvršavanja odluke ICTY kojom on preuzima nadležnost.1.3.6.3. Zakonodavstvo Federacije BiHFederacija BiH je 1995. godine donijela Zakon o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu 1CTY[516]. Već i sam naziv ovog zakona govori da se on ne bavi svim aspektima saradnje sa ICTY, već samo hapšenjem i predajom okrivljenih. Tako se u članu 1 ovog zakona ističe da se ovim zakonom uređuje postupak izručenja okrivljenih lica protiv kojih se vodi krivični postupak pred ICTY za krivična djela predvidena Statutom 1CTY[517]. lpak, u članu 28 tog zakona govori se i o predaji "predmeta na kojima ili kojima je učinjeno krivično djelo ili predmeta koji se mogu upotrijebiti kao dokaz"[518].1CTY će se izručiti okrivljeno lice protiv kojeg postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično djelo predviđeno Statutom, a koje ima prebivalište i boravište ili se zatekne na teritoriju Federacije BiH, bez obzira na njegovo državljanstvo. Izručenje se može dozvoliti na osnovu optužnice, naredbe ili naloga za lišenje slobode ICTY predviđenih Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima. U toku postupka izručenja okrivljeni mora imati branioca, a ako ga ne uzme, sud će ga postaviti po službenoj dužnosti (član 4).Postupak za predaju jednostavan je i brz, s kratkim rokovima i u nadležnosti je Vrhovnog suda Federacije BiH. Postupak izručenja okrivljenog pokreće se na zahtjev 1CTY, i to diplomatskim putem. Uz zahtjev za izručenje prilažu se: (1) sredstva za utvrdivanje identiteta okrivljenog (tačan opis, fotografija i sl.); (2) optužnica, naredba ili nalog za lišenje slobode ili izručenje u kome treba da je naznačeno ime i prezime lica čije se izručenje traži i ostali podaci potrebni za utvrđivanje njegovog identiteta, opis i naziv krivičnog djela i dokazi za osnovanu sumnju. Zahtjev za izručenje Ministarstvo inostranih poslova BiH dostavlja Vrhovnom sudu Federacije BiH, preko Ministarstva pravde Federacije BiH (član 9). O zahtjevu za izručenje odlučuje Vrhovni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija, ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno (član 10).U toku postupka za izručenje protiv okrivljenog određuje se pritvor (ekstradicioni pritvor). Ako okrivljeni nije dostupan državnim organima Federacije, sud donosi naredbu o izdavanju potjemice bez obzira na to da li su ispunjeni uslovi za izdavanje potjemice predviđeni Zakonom o krivičnom postupku koji se primjenjuje na teritoriju Federacije BiH.U hitnim slučajevima i kad postoji opasnost da će okrivljeni pobjeći ili da će se sakriti, ICTY može tražiti privremeno pritvaranje okrivljenog i prije dostavljanja zahtjeva za izručenje koje će zatražiti redovnim putem (jprivremeni ekstradicioni pritvor). Privremeni pritvor može trajati najduže 45 dana (član 12 stav l)[519]. Privremeni pritvor će se ukinuti ako zahtjev za izručenje ne bude dostavljen u roku od 30 dana od dana pritvaranja okrivljenog.Rješenje o određivanju pritvora donosi vijeće Vrhovnog suda, a protiv mjega dozvoijena je žaiba u roku od 48 sati od prijema rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.Stranke u postupku za izručenje su: federalni tužilac i okrivljeni. Na strani federalnog tužioca može učestvovati tužilac ICTY ili lice koje on ovlasti.O zahtjevu za izručenje Vrhovni sud odiučuje na pretresu (član 16 stav 1). Pretres se određuje u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana prijema zahtjeva za izručenje. Na pretres se pozivaju stranke, a uz poziv okrivljeni se obavještava da može uzeti branioca, te da će mu se u slučaju da ne uzme branioca ili branilac ne pristupi pretresu - postaviti branilac po službenoj dužnosti. Branilac može, radi upoznavanja sa zahtjevom za izručenje, tražiti odlaganje pretresa, a pretres će se održati najkasnije u roku od osam dana od dana odlaganja pretresa.Ako vijeće Vrhovnog suda nađe da nisu ispunjene pretpostavke za izručenje okrivljenog predviđene ovim zakonom, rješenjem će odbiti zahtjev, a ako utvrditi da su te pretpostavke

147

Page 148: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

ispunjene - donijeće lješenje o izručenju okrivljenog (član 20). Protiv rješenja kojim se dozvoljava ili odbija izručenje, može se izjaviti žalba u roku od tri dana od dana prijema iješenja (član 25). O izvršenju pravnosnažnog iješenja o izručenju, ministar unutamjih poslova dužan je u roku od 24 sata obavijestiti Vrhovni sud (član 30). Izručivanje okrivljenih lica po zahtjevu ICTY, po ovom zakonu, vršilo se do uspostave odgovarajućih institucija BiH - po Ustavu BiH (član 31).O paraielnoj nadiežnosti prioritetu ICTY nema izričitih normi. Međutim, o priznavanju nadležnosti, saglasno Statutu, može se zaključiti iz normi u kojima se govori o predaji okrivljenih i saradnji s tužiocem ICTY, u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima.1.3.6.4. Zakon o saradnji Republike Srpske sa ICTYOvaj zakon[520] odražava odnos između organa Republike Srpske i ICTY i uređuje procedure u kojima će se odvijati njihova saradnja. On u cijelosti prihvata koncept paralelne nadležnosti, sa primatom ICTY. Za zakonito i efikasno odvijanje saradnje sa ICTY stara se Vlada Republike Srpske[521]. Saradnja se ostvaruje preko Ministarstva pravde Republike Srpske, organa pravosuđa i Ministarstva unutrašnjih poslova. Svi zahtjevi ili naiozi za saradnju ICTY dostavljaju se Ministarstvu pravde Republike Srpske, koje će ih proslijediti organu koji je po ovom zakonu nadležan da ih izvrši. Vlada Republike Srpske može odrediti posebnog oficira za vezu sa Tribunalom, sa određivanjem njegovih obaveza i ovlašćenja, koji može imati kancelariju u sjedištu ICTY.U či. 5-7 uređen je postupak za prikupljanje dokaza po zahtjevu ICTY. Ako Vlada donese odluku da bi objelodanjivanje određenih informacija ili dostavljanje dokumentacije moglo da ugrozi interese bezbjednosti Republike Srpske, naiožiće Ministarstvu unutrašnjih poslova da o tome obavijesti ICTY u smislu pravila 54 fc/s.E-(iii) Pravilnika o postupku i dokazima i stavi zahtjev za poništenje naloga.

Poglavlje III reguliše ustupanje nadležnosti za vodenje krivičnog postupka ICTY[522]. Rješenje o prenosu nadležnosti i ustupanju predmeta donosi vijeće okružnog suda (čian 23 stav 6 tada važećeg Zakona o krivičnom postupku). Nakon prenošenja nadležnosti i ustupanja predmeta ICTY, ne može se protiv okrivljenog za iste krivičnopravne radnje pokrenuti postupak pred sudom u Republici Srpskoj, a postupak koji je u toku - obustaviće se. Kada je po odredbama ovog zakona predmet ustupljen ICTY, postupak pred domaćim sudom može se nastaviti samo pod sljedećim uslovima: (a) ako tužilac ICTY odluči da ne podigne optužnicu; (b) ako sudija ICTY odbaci optužnicu; (c) ako se ICTY ogiasi nenadležnim; (d) ako ICTY ustupi nadiežnost za vođenje postupka u smislu pravila 11 P r a v i l n i k a o postupku i dokazima (član 13 stav 1).Poglavlje IV reguliše pritvaranje okrivljenih i predaju 1CTY. S tim u vezi, članom 13 je predviđeno da kada postoji opasnost od bjekstva ili drugi razlozi predvideni pravilom 40 Pravilnika o postupku i dokazima, organi unutrašnjih poslova mogu lišiti slobode osumnjičeno lice, uz obavezu da najkasnije u roku od 24 sata to lice privedu sudiji, koji je u daljem roku od 24 sata dužan da odluči o zadržavanju u pritvoru ili da to lice pusti na slobodu[523]. Istim članom je propisana maksimalna dužina trajanja pritvora, pravo na žalbu pritvorenog, te postupak po žalbi. Član 14 predvida način odlučivanja o zahtjevu za pritvaranje i transfer okrivljenog, sastav i mjesnu nadležnost suda.Zahtjev ICTY za pritvaranje i predaju okrivljenog, bez obzira čiji je državljanin, uvažiće se pod uslovom da se uz zahtjev priloži: (a) osnov zahtjeva, (b) nalog sudije ICTY da se okrivljeni pritvori i preda, (c) instrumenti za pouzdanu identifikaciju okrivljenog (član 15 stav 1). O ovom zahtjevu odluku donosi vanraspravno vijeće okružnog suda. Mjesno je nadležan sud na čijem području okrivljeni ima boravište. Sud koji je odredio pritvor po članu 14 ovog zakona ili donio u prvom stepenu odluku o ustupanju nadležnosti ICTY, ostaće nadležan i za odluke o pritvoru radi predaje ICTY. Ako se ne zna boravište okrivljenog, biće nadležan sud na čijem je području izvršeno krivično djelo. Ako se nadležnost ne može odrediti ni po jednom od ovih kriterijuma, postupaće sud koga odredi Vrhovni sud Republike

148

Page 149: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Srpske. Prije nego što donese odluku o pritvaranju i predaji, sud će saslušati okrivljenog i sprovesti druge neophodne radnje.Protiv odluke o pritvaranju i predaji okrivljeni i njegov branilac imaju pravo žalbe Vrhovnom sudu u roku od tri dana od dana prijema odluke. Vrhovni sud donosi odluku o žalbi najkasnije u roku od tri dana od dana prijema predmeta.Član 18, odnosno poglavlje koje se odnosi na pravnu pomoć ICTY, ureduje sadržinu pojedinih radnji koje nadležni organi Republike Srpske obavljaju na zahtjev ICTY. Radi se o pojedinim istražnim radnjama, prikupljanju potrebnih podataka o krivičnom djelu, učiniocima i drugim činjenicama bitnim za krivični postupak, raspisivanju potjemica, dostavljanju poziva i drugih pismena koja licima u Republici Srpskoj šalje ICTY i obavljanju drugih radnji potrebnih za postupak pred ICTY.Poglavlje VI Zakona reguliše izvršenje presuda donesenih od strane ICTY. Pravnosnažna presuda ICTY za gradane Republike Srpske izvršiće se u Republici Srpskoj ako ICTY ne izda drukčiji naiog (čian 19 stav 1). Tada se kazna izvršava po propisima Republike Srpske, a ICTY će se omogućiti potpuni nadzor nad izvršenjem.U završnim odredbama ovog zakona uređena su pitanja shodne primjene drugih zakona, ako pojedina pitanja nisu uređena ovim zakonom, te stupanje na snagu ovog zakona. U članu 22 Zakona uređena je obaveza Vlade da svojim propisom reguliše pitanje materijalnog obezbjeđenja lica iz Republike Srpske koji se nalaze u pritvoru po odiuci ICTY, kao i članova njihovih porodica.Kao i u slučaju federalnog Zakona o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu ICTY, i Zakon o saradnji Republike Srpske sa ICTY je u cijeiosti sagiasan sa Statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima ICTY i omogućava najširu saradnju BiH i ICTY. Nezadovoljstvo koje funkcioneri ICTY iskazuju saradnjom sa Republikom Srpskom zato ima vanpravne uzroke.1.3.6.5. Usaglašavanje krivičnog procesnog zakonodavstva BiH sa međunarodnim obavezamaČlanom 11/2 Ustava BiH odredeno je da se prava i slobode ustanovljene u EKLJP i njenim protokolima direktno primjenjuju u BiH i da "imaju prioritet u odnosu na sve druge zakone". Isto tako, BiH je obavezna da "obezbijedi najveći nivo medunarodno priznatih ijudskih prava i osnovnih sloboda" (član II/l Ustava BiH). Opštim okvimim sporazumom o miru u BiH, tj. Dejtonskim mirovnim sporazumom, takođe, uspostavljen je Dom za ljudska prava za BiH, kao pravosudni organ nadiežan za primanje i iješavanje prijava o navodnim povredama ljudskih prava. Mandat Doma za ljudska prava je prestao 31. decembra 2003. godine, a Ustavni sud BiH od tada postao glavni sud koji iješava prijave o tim povredama[524]. Bosna i Hercegovina je ratifikovala EKLJP, i to 12. jula 2002. godine, čime je omogućeno da se aplikacije njenih državljana podnose ESLJP u Strazburu. Jugoslavija je (21. apriia 1950. godine) potpisala Ženevske konvencije iz 1949. godine, a Protokole iz 1977. godine - 11. juna 1979. godine[525], da bi BiH formalno postala strana potpisnica ovih konvencija nakon izvršene sukcesije (31. decembra 1992. godine).Nakon prijema u Savjet Evrope (24. aprila 2002. godine), BiH je obavezna da ratifikuje i primjenjuje različite međunarodne sporazume koji se odnose na krivičnopravna pitanja, kao i da primjenjuje brojne preporuke Savjeta Evrope u oblasti krivičnog prava, uključujući i one koji se odnose na zaštitu žrtava i svjedoka[526]. Bosna i Hercegovina je 5. februara 2002. godine ratifikovala i Konvenciju UN-a o transnacionalnom organizovanom kriminalu, koja, takode, sadrži obaveze u vezi sa transnacionalnom pravnom saradnjom i saradnjom u istražnim postupcima[527]. Isto tako, brojne međunarodnopravne obaveze za BiH proističu iz nadležnosti ICTY [528] i ICC.Novi zakoni o krivičnom postupku (BiH, Repubiike Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta BiH) koji se od 2003. godine primjenjuju na teritoriji BiH, a koji su skoro potpuno isti, predstavljaju radikalno približavanje prema postupcima koji su karakteristični za adversarni sistem krivičnog prava. Tako, funkcija istražnog sudije je ukinuta i zamijenjena sistemom u kome istražne radnje obavljaju tužilac i ovlašćena službena lica. Na samom glavnom pretresu postupak je po svojoj prirodi adversaran, što znači da je zadatak tužioca i branioca

149

Page 150: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

da iznesu svoje argumente, izvedu dokaze, direktno i unakrsno ispitaju svjedoke i aktivno postavljaju svoje prigovore. Sudija koji vodi glavni pretres, više nema primarnu ulogu pri ispitivanju svjedoka. Uvođenjem novih instituta, kao što su sporazum o priznavanju krivice i postupak za izdavanje kaznenog naloga, značajno je reformisan sistem krivičnog• i 604prava i sl. .1.3.6.5.1. Procesuiranje predmeta ratnih zločinaSukobi u BiH su zvanično okončani 14. decembra 1995. godine kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum. Procjenjuje se da je u sukobima poginulo oko sto hiljada ljudi. Pored ogromnih gubitaka u ljudskim životima, približno milion ljudu postali su izbjeglice i isto toliko je intemo raseljeno. Uništeno je 35 procenata predratnih stambenih jedinica, a tehnička i društvena infrastruktura pretrpjele značajna razaranja.Opšti okvimi sporazum o miru u BiH uspostavio je poslijeratno ustavnopravno uredenje BiH. Prema ovom sporazumu, državu BiH čine dvije administrativne jedinice- entiteta: Republika Srpska koja obuhvata 49% teritorije i Federacija BiH koja obuhvata 51% teritorije. Federacija BiH se sastoji od 10 kantona, sa visokim stepenom njihove autonomije, a svaki od njih ima svoje ministarstvo pravde i unutrašnjih poslova, iako ona postoje i na nivou Federacije BiH. Ustavnopravni status Brčkog je konačno riješen 5. marta 1999. godine[529].Napori medunarodne zajednice da se sudi licima koja su optužena za ratne zločine u BiH započeli su mnogo prije završetka rata. Obim zločina bio je takav da je već 25. maja 1993. godine Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija jednoglasno zaključio da treba formirati međunarodni krivični sud, koji će suditi pojedincima za teška kršenja medunarodnog prava, do kojih je došlo na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine[530]. Pri tome, domaći sudovi imaju uporednu nadležnost u procesuiranju pomenutih krivičnih djela, aliICTY ima prvenstvo u postupanju nad domaćim sudovima. Nadležnost ICTY je takođe priznata u članu IX i Aneksu IV, član II, stav 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji utvrduje: "Svi nadležni organi vlasti u BiH saradivaće sa Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju i omogućiti mu neograničen pristup (a naročito će postupati po naredbama koje su izdate u skladu sa članom 29 Statuta ovog suda)."Domaći sudovi u BiH, i redovni i vojni, počeii su da procesuiraju predmete ratnih zločina još u vrijeme rata i neposredno nakon njega. Medutim, pored ostaiog, odiiv stručnih kadrova u pravosuđu i advokaturi, kao i materijalna razaranja i nedostatak odgovarajuće opreme i prostorija, onemogućio je sudove u BiH da sude na efikasan i pravilan način[531]. Nastaia situacija je dalje pogoršana sioženošću ustavnopravnog okvira u državi sa dva entiteta, sa odvojenim pravnim sistemima, policijom i ministarstvima pravde. Takode, tada važeće odredbe zakona o krivičnom postupku nisu doprinosile efikasnosti u procesuiranju ovih predmeta[532]. Zbog ovih i drugih razloga uveden je postupak pod nazivom "Pravila puta" (Rules of the road) koji je predstavljao dodatak Rimskom sporazumu, kao tripartitnom poiitičkom sporazumu, koji su 18. februara 1996. godine potpisali tadašnji predsjednici Predsjedništva BiH, Repubiike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. "Pravila puta" su služila kao instrument koji omogućava da ICTY nadzire krivična gonjenja koja preduzimaju nadiežni organi u BiH. Prema pomenutom tripartitnom sporazumu, nadležni organi BiH su morali da dostave svaki predmet ICTY, koji bi odobravao hapšenje i podizanje optužnice.Posiije toga, Kancelarija glavnog tužioca ICTY u BiH uspostavila je Jedinicu "Praviia puta" kako bi ova jedinica dala mišljenje da li ima "...dovoljno dokaza po medunarodnim standardima da se opravda hapšenje ili optužnica protiv osumnjičenog ili nastavak pritvora pritvorenog". Kategorija "A" daje se za konkretno osumnjičeno lice za konkretnu optužbu, kako bi se označilo da ima "...dovoljno dokaza po međunarodnim standardima koji pružaju osnovanu sumnju da je (ime optuženog) možda učinio (konkretno) [...] ozbiljno kršenje međunarodnog humanitamog prava". Pored ovih, postoji još sedam kategorija (B-H) lica, među kojima B i C (po broju i prirodi) predstavljaju najznačajnije kategorije. "B" kategorija znači da nema "dovoljno dokaza", dok u predmetima "C" kategorije ICTY nije "mogao da

150

Page 151: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

odluči da li ima dovoljno dokaza" i uputio je organe vlasti BiH da prikupe relevantne dokaze, nakon čega bi predmet trebalo da bude ponovo podnesen na kategorizaciju.S obzirom na planirano zatvaranje ICTY, glavni tužilac ICTY je 27. avgusta 2004. godine pismeno obavijestio Predsjedništvo BiH da od 1. oktobra 2004. godine Tužilaštvo ICTY više neće biti u mogućnosti da pregleda i kategoriše predmete ratnih ziočina, te da Tužilaštvo BiH treba da preuzme ovu obavezu, u skladu sa "Pravilima puta". Poslije toga, Predsjedništvo BiH je pismenim putem prihvatilo prekid izvršenja mjera koje su dogovorene Rimskim sporazumom, čime je Tužiiaštvo BiH preuzelo ovu obavezu[533].Kontinuirani rad ICTY omogućio je da lica odgovoma za najteže zločine učinjene u oružanom sukobu u periodu od 1991. do 1995. godine, odgovaraju za svoja djela. Međutim, ICTY je počeo da smanjuje broj predmeta sa ciljem da svoj rad okonča do 2008. godine, a otpočetka nije pretendovao na to da može u potpunosti da procesuira ogroman broj predmeta ratnih zločina koji su učinjeni u bivšoj Jugosiaviji.Novo Odjeljenja za ratne zločine u Sudu BiH , koje postoji od januara 2005. godine[534], u svom sastavu ima domaće i strane sudije[535]. Tužilaštvo BiH je potvrdilo da će Odjeljenje, nakon što bude poznat broj predmeta, procesuirati samo najteže, "vrlo osjetljive" predmete,[536] jer neće imati "ni resursa ni vremena da procesuira sve predmete ratnih ziočina".[537] Imajući u vidu veliki broj neriješenih predmeta ratnih zločina, može se sa sigumošću tvrditi da će nadležni sudovi u entitetima (okružni sudovi u Republici Srpskoj i kantonalni sudovi u Federaciji BiH) i Osnovni sud Brčko Distrikta procesuirati većinu predmeta[538].U dosadašnjem radu na efikasnom procesuiranju ratnih zločina u BiH uočene su brojne prepreke. One se, prije svega, odnose na nezainteresovanost jednog dijela domaćih organa vlasti, kao i prisutan strah kod sudija i tužilaca za njihovu ličnu bezbjednost. Osimtoga, uočene su teškoće u pronalaženju i obezbjeđenju svjedoka[539] i osumnjičenih, odnosno optuženih, kao i u uspostavljanju efikasne međudržavne saradnje. Postojeći mehanizmi za saradnju zemaija u regionu, kao i izmedu samih entiteta u BiH, ne zadovoljavaju potrebe u procesuiranju ratnih zločina, te zbog toga moraju da budu preduzeti dodatni napori za poboljšanje saradnje[540]. Dalje je primijećeno da ne postoji adekvatan sistem za zaštitu svjedoka, kao i da je nedovoljna obuka sudija i tužilaca u ovoj oblasti, kao i uopšteno o pripremi optužnice, načinu unakrsnog ispitivanja i izboru dokaza. Zatim, materijalna sredstva na raspolaganju sudovima i tužilaštvima dovoljna su samo da zadovolje osnovne potrebe. Najzad, restriktivno tumačenje činjenica, kao i propusti da se utvrde sve okoinosti, rezultirali su i znatnim brojem oslobađajućih presuda[541].1.3.6.5.2. Ustupanje predmeta od strane ICTY Tužiiaštvu BiH i korišćenje dokaza pribavijenih od strane ICTY u postupcima pred Sudom BiH                                                                                         !

 Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH ima ovlašćenje "prihvatiti kao dokazane" činjenice koje su prethodno utvrdene od strane ICTY. Ovo ovlašćenje dato je članom 4 Zakona o ustupanju predmeta od strane ICTY Tužilaštvu BiH i korišćenju dokaza pribavljenih od strane ICTY u postupcima pred Sudom BiH[542] (u daljem tekstu: Zakon o ustupanju). Prije korišćenja datog ovlašćenja, Sud BiH mora odgovoriti na neka bitna pitanja u vezi njegovog djelokruga i učinka.[543] Prije svega, Sud BiH mora utvrditi neophodna ograničenja tog ovlašćenja.Član 4 Zakona o ustupanju glasi: "Nakon saslušanja stranaka, Sud BiH može na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka odlučiti prihvatiti kao dokazane činjenice koje su utvrdene pravnosnažnom odlukom u drugom postupku pred ICTY iii prihvatiti pisani dokazni materijal iz postupaka pred ICTY ukoliko se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku." Kada primjenjuje član 4 za "prihvatanje kao dokazanih" činjenica koje je utvrdio ICTY, Sud BiH, u stvari, primjenjuje svojevrsne "opštepoznate činjenice'. Sud prihvata kao "opštepoznate činjenice" one za koje smatra da su prethodno utvrdene, pa ih

151

Page 152: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

ne mora dokazivati uobičajenim dokaznim postupkom.[544] Medutim, član 4 Zakona o ustupanju odnosi se samo na presudene činjenice i pisani dokazni materijal i treba da ga u krivičnim postupcima pred Sudom BiH više koristi optužba nego odbrana, kako bi olakšala dokazivanje činjenica vezanih za navode optužnice[545]. Cilj je da se unaprijedi ekonomičnost sudskog postupka (sužavanjem činjeničnih pitanja o kojima Sud treba odlučiti) i osigura dosljednost sudske prakse (unapredenjem jednoobraznosti činjeničnih pitanja kada postojanje razlika u utvrđivanju činjenica ne bi bilo pravedno).[546] To poboljšava ekspeditivnost postupka, izbjegavajući dugotrajno ponovno izvođenje dokaza (naročito sasiušanja svjedoka) utvrdenih u prethodnim postupcima pred ICTY[547].U pogiedu utvrdivanja ograničenja člana 4 Zakona o ustupanju, relevantne presuđene činjenice moraju ispunjavati sljedeće uslove: (1) biti presudene od strane drugog vijeća, što znači da nije uložena žalba na činjenicu ili je žalbeni postupak okončan[548]; (2) predstavljati čisti činjenični nalaz, a ne pravnu karakterizaciju činjenica[549]; (3) ne smiju biti pretjerano opšime, detaljne ili brojne; (4) moraju biti dovoljno važne; (5) ne ponavljati druge već prihvaćene dokaze ili ne biti dovoljno relevantne za predmet.[550] Pri tome je važno iješavanje jednog drugog važnog pitanja koje se tiče pravnog efekta opštepoznate činjenice - da li su činjenice prihvaćene kao opštepoznate nepobitno dokazane da se više ne mogu osporavati u postupcima ili, možda, opštepoznata činjenica samo utvrđuje pretpostavku o tačnosti neke činjenice koju suprotna strana može pobijati. Međutim, ako je pravni efekat prihvatanja neke činjenice kao opštepoznate, sagiasno čianu 4 Zakona o ustupanju, takav da je ta činjenica nepobitno dokazana, sudovi onda ne mogu ekskluzivno uzeti kao opšepoznatu činjenicu koja je predmetom opravdanog spora izmedu strana u postupku. Činjenični nalaz u ranijem pravnom postupku ne treba sprečavati neku stranu u novom postupku da podnese dokaze koji dokazuju da je ta činjenica netačna. Isto tako, ako opštepoznata činjenica samo stvara pretpostavku tačnosti, koju suprotna strana može pobijati, onda se opštepoznate činjenice ne mogu ograničiti samo na činjenice za koje se "osnovano može reći da nisu sporne"[551].Takođe, bilo bi besmisleno pokušati pobijati neku činjenicu za koju se ne može osnovano tvrditi da je spoma .[552]1.3.6.6. Zakon o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provodenja mandata ICTY i drugih međunarodnih restriktivnih mjera1.3.6.6.1. Opšte napomeneNa osnovu člana IV. 4. a) Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH, na 75. sjednici Predstavničkog doma, održanoj 7. marta 2006. godine i na 55. sjednici Doma naroda, održanoj 27. marta 2006. godine, donijela je Zakon o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provodenja mandata ICTY, te drugih međunarodnih restriktivnih mjera"[553]°. Ovim zakonom se vrio opsežno i detaljno ureduje primjena medunarodnih restriktivnih mjera koje, u skladu s međunarodnim pravom, BiH primjenjuje protiv država, međunarodnih organizacija, teritorijalnih jedinica, pokreta iii fizičkih i pravnih lica, kao i drugih subjekata obuhvaćenih međunarodnim restriktivnim mjerama. S tim u vezi, Zakonom se posebno uređuje uvođenje i primjena određenih privremenih mjera s ciljem privremenog sprečavanja korišćenja, otudenja ili drugog raspoiaganja imovinom lica optuženih pred ICTY, a koja nisu dostupna tom sudu i njihovih pomagača u izbjegavanju dostupnosti tom sudu. Svrha ovog zakona je da se u BiH predvidi način provodenja rezoiucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda ili odluka Evropske unije koje predviđaju medunarodne restriktivne mjere, a posebno Rezoiucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda 1503 (2003), i to primjenom odredenih, mjera s ciljem efikasnog provođenja mandata ICTY (član 1 stav 3).Za razliku od mnogih drugih zakona koji su se pozivali na primjenu opšteg procesnog prava mutatis mutandis, Zakon o primjeni odredenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja mandata ICTY i drugih medunarodnih restriktivnih mjera ima karakter prave kodifikacije koji u potpunosti i vrlo detaljno reguliše ovu materiju. lako ovaj zakon zaslužuje više pažnje, zbog ograničenih ciljeva ovog udžbenika, on će biti prezentiran samo sa stanovišta nekih

152

Page 153: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kriterijuma.Izričito je regulisano šta se smatra "međunarodnim restriktivnim mjerama" (član 2). One uključuju: embargo na oružje, potpune ili djelimične restrikcije uvoza ili izvoza, restrikcije ulaska u zemlju, finansijske restrikcije, kao i druge mjere u skladu s medunarodnim pravom. Primjenjuju se zbog provođenja međunarodnih pravno-obavezujućih odluka Ujedinjenih nacija ili da se "pridruže" restriktivnim mjerama Evropske unije ili u drugim slučajevima u skladu s medunarodnim pravom. O načinu uvodenja, provodenja i ukidanja međunarodnih restriktivnih mjera koje nisu posebno uređene ovim zakonom odlučuje Vijeće ministara BiH[554], i to nakon konsultacije s Predsjedništvom BiH.[555] Na finansijske restrikcije primjenjuju se odredbe poglavlja II i III ovog zakona, i to i kad se provode protiv drugih lica osim optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu i njihovihpomagača - ako međunarodnim pravom nije drukčije određeno. O određivanju međunarodnih restriktivnih mjera su Ministarstvo inostranih poslova BiH[556] i Direkcija za evropske integracije BiH[557] dužni odmah obavijestiti Vijeće ministara i Predsjedništvo .Značenje izraza dato je u čianu 3 tač. a) -d) Zakona. Optuženi je lice protiv kojeg je podignuta optužnica pred ICTY a koje nije dostupno tom sudu. Pomagač optuženog fe svako fizičko ili pravno lice za koje postoje osnove sumnje da pruža pomoć optuženom iicu u izbjegavanju dostupnosti ICTY, uključujuči i bračnog ili vanbračnog druga, srodnika po krvi u pravoj liniji, brata ili sestru, usvojioca ili usvojenika i njihovog bračnog ili vanbračnog druga. Pomagač je takođe i branilac, ljekar ili vjerski ispovjednik optuženog lica ako postoje osnove sumnje da pomoć koju pružaju optuženom nije pomoć u okviru njegovog stručnog djelovanja, već pomoć u izbjegavanju dostupnosti ICTY. Fondovi znače bilo kakvu fmansijsku imovinu ili korist, kao što su: (1) gotovina, čekovi, novčana potraživanja, mjenice, platni nalozi i druga sredstva plaćanja, (2) depoziti kod fmansijskih institucija ili dnigih subjekata, salda na računima, potraživanja i prava koja proizilaze iz potraživanja, (3) vrijednosni papiri koji su predmet berzanske ili druge vrste prodaje, kao što su dionice iii udjeii, certifikati, obveznice i druge vrste vrijednosnih papira, (4) kamate, dividende i drugi prihodi koji proističu iz imovine, (5) kredit, pravo na kompenzaciju, garancije izvršenja i druga finansijska prava, (6) kreditna pisma, konosmani, otpremnice i zakijučnice, (7) dokumenti kojima se dokazuje interes u fondovima ili finansijskim sredstvima i (8) svaki drugi instrument kojim se stimuliše fmansiranje izvoza. Ekonomska sredstva su svaka vrsta imovine, materijalne i nematerijalne, kao i pokretne i nepokretne, koja ne predstavlja fondove, ali se može koristiti za sticanje fondova, roba ili usluga.

3.6.6.2. Privremene fi

153

Page 154: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nansijske mjere protiv lica optuženih pred ICTY i njihovih

 

 

pomagacaU vezi sa privremenim finansijskim mjerama protiv lica optuženih pred ICTY i njihovih pomagačima, odgovarajuće odredbe sadrži pogiavije II Zakona (či. 4-9). Privremene mjere, koje se prema ovom zakonu primjenjuju, s ciljem privremenog sprečavanja korišćenja, otuđenja iii drugog raspolaganja imovinom su: (1) zamrzavanje fondova[558] i (2)

154

Page 155: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

zamrzavanje ekonomskih sredstava[559]. Zakon izričito predviđa i u čemu je značaj privremenih mjera (član 5): (a) zamrzavaju se svi fondovi i ekonomska sredstva koja pripadaju ili su u vlasništvu ili posjedu ili ih drži lice prema kojem se mjere primjenjuju; (b) fondovi i ekonomska sredstva ne mogu se učiniti dostupnim, direktno ili indirektno, uime ili u korist lica prema kojem se mjere primjenjuju[560] i (c) zabranjuju se biio kakve radnje s ciljem, direktnog ili indirektnog, svjesnog izbjegavanja mjera iz tač. a) i b).Zakon bez ikakve ograde obavezuje sva fizička i pravna lica, organizacije, organe i institucije da odmah nakon saznanja dostave Ministarstvu bezbjednosti BiH[561] svaku informaciju o provodenju odiuke o primjeni mjera prema određenom iicu, kao što je informacija o zamrznutim računima i iznosima, kao i saradnje s tim ministarstvom u provjeri takvih informacija. S druge strane, Ministarstvo bezbjednosti može koristiti ove informacije samo u svrhu u koju je informacija dostavljena (član 6 stav 3). To ministarstvo, takođe, osniva i vodi bazu podataka o licima protiv kojih su uvedene medunarodne restriktivne mjere, odnosno privremene mjere po ovom zakonu[562], a podatke iz baze dostavlja na zahtjev Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (član 7).Odredba člana 8, u kojoj su sadržani izuzeci za životne tokove, navodi da izuzetno od člana 5 (značaj privremenih mjera) stav 1 ovog zakona, Sud BiH odobriće oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava ili odobriti da se oni učine dostupnim, ako utvrdi da su fondovi ili ekonomska sredstva neophodni za podmirenje osnovnih životnih troškova, uključujući troškove ishrane, stanarine, odnosno najamnine ili hipoteke za prostor stanovanja, lijekova i liječenja, poreza i osiguranja ili troškova javnih komunalnih usluga. Isto tako, izuzetno od člana 5 stav 1, Sud BiH može odobriti oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava ili odobriti da se oni učine dostupnim, ako utvrdi da su fondovi ili ekonomska sredstva: (a) namijenjeni isključivo plaćanju nagrade i nadoknade troškova profesionalne pravne pomoći, i to u razumnom iznosu; (b) namijenjeni isključivo za plaćanje naknade za redovno vođenje zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava; (c) neophodni za vanredne troškove. Odlučujući o tome Sud BiH može odrediti usiove pod kojima odobrava oslobadanje, odnosno dostupnost fondova ili ekonomskih sredstava. Prije davanja odobrenja, Sud BiH će obavijestiti Ministarstvo bezbjednosti, i to najkasnije osam dana prije davanja odobrenja, a to ministarstvo će o svakom odobrenju obavijestiti nadležne organe međunarodnih organizacija i država koje primjenjuju iste restriktivne mjere prema istim licima.Mogućnost oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova iii ekonomskih sredstava dozvoljava i čian 9: (a) ako su fondovi ili ekonomska sredstva postali predmet obaveze po sudskoj, upravnoj ili arbitražnoj odiuci prije početka primjene odluke o primjeni mjera prema određenom licu, (b) ako će se fondovi iii ekonomska sredstva koristiti isključivo radi izmirenja takve obaveze, (c) ako sudska, upravna ili arbitražna odluka nije donesena u korist lica prema kojem su primijenjene privremene mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava, (d) ako priznanje takve obaveze nije u suprotnosti s pravnim poretkom BiH. I u ovom slučaju primjenjuje se isti postupak obavještavanja kao u članu 5.1.3.6.6.3. Primjena privremenih fmansijskih mjera protiv iica optuženih pred ICTY i njihovih pomagačaPrimjena privremenih finansijskih mjera protiv iica optuženih pred ICTY i njihovih pomagača uredena je u trećem poglavlju (či. 10-14). Kad su u pitanju optužena lica, dolaze u obzir privremene mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava, pri čemu se primjenjuje spisak lica koji su utvrdili Ujedinjene nacije ili Evropska unija, uključujući i sve njegove izmjene i dopune. Međutim, odluku kojom uvodi privremene mjere prema licima optuženim pred ICTY, a nedostupnim tom sudu donosi Vijeće ministara, i to na osnovu pomenutog spiska[563] i objavljuje je u "Službenom glasniku BiH". Protiv odluke Vijeća ministara može se pokrenuti postupak pred Sudom BiH.Zakon se bavi i problemima primjene mjera prema pomagačima (član 11). Privremene mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava pomagača lica optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu primjenjuju se prema ZKPBiH. U skladu sa s tim, prema

155

Page 156: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pomagačima lica optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu, glavni tužilac BiH postupa naročito po članu 35 (prava i dužnosti) i članu 216 (naredba o provođenju istrage) ZKPBiH. Za određivanje i provodenje privremenih mjera prema ovim licima primjenjuju se član 65 (naredba za oduzimanje predmeta), član 66 (privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe), član 72 (naredba banci ili drugom pravnom licu) i član 73 (privremeno oduzimanje imovine radi osiguranja), kao i ostale odredbe ZKPBiH. Kad Ujedinjene nacije, druga medunarodna organizacija ili Evropska unija odrede primjenu određene restriktivne mjere prema državljaninu BiH ili drugom licu, a u vezi s postojanjem osnova sumnje da je krivično djelo počinjeno na teritoriji BiH, tužilac postupa po čl. 35 i 216, te ostalim odredbama ZKPBiH, i to čim sazna za odredivanje restriktivne mjere[564].Zakon propisuje i obaveze institucija u BiH (član 12). Naime, u skladu s odlukom iz člana 10 (primjena prema optuženim licima) stav 3 ili člana 11 (primjena prema pomagačima) st. 1 i 2 o primjeni privremenih mjera prema određenom licu, te s odredbama člana 5 (značaj privremenih mjera) i odlukama iz člana 8 (izuzeci za životne troškove) i člana 9 (izuzeci za pojedine obaveze), naročito postoje sljedeće obaveze: (a) sve nadležne institucije u BiH koje raspoiažu podacima o imovini lica prema kojem se mjere primjenjuju, dužne su u okviru svoje nadležnosti preduzeti konkretne mjere s ciljem primjene privremenih mjera; (b) sve banke i druge finansijske institucije, kao i osiguravajuća društva u BiH, kod kojih lice prema kojem se primjenjuju mjere ima otvoren račun, dužni su onemogućiti novčane transakcije s računa tog lica; (c) svi organi i institucije u BiH koji prema zakonu vode evidenciju o imovini, dužni su, u okviru svoje nadležnosti, onemogućiti promjenu prava vlasništva, prenos prava vlasništva ili posjeda i opterećenje imovine[565].

U članu 13 Zakon u punoj mjeri omogućava prestanak primjene mjera prema optuženim licima. Tako, primjena privremenih mjera zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava prema pojedinom licu optuženom pred ICTY, a nedostupnom tom sudu prestaje odredivanjem prestanka primjene mjere prema tom licu. Odluku o prestanku primjene mjere prema optuženom licu donosi Vijeće ministara, i to na osnovu spiska lica prema kojima se primjenjuju određene mjere, a koji su utvrdili Ujedinjene nacije ili Evropska unija[566]. Razlozi prestanka primjene mjere prema licu optuženom pred ICTY, a nedostupnom tom sudu su: (a)ako je optuženo lice prema kojem su određene privremene mjere postalo dostupno institucijama BiH ili direktno ICTY; (b) ako se utvrdi da je optuženo lice prema kojem su određene privremene mjere preminulo; (c) u drugim slučajevima u skladu s međunarodnim pravom. Takode, s ciljem utvrđivanja postojanja razloga za prestanak primjene mjera, Vijeće ministara razmatra spisak optuženih iica prema kojima se primjenjuju mjere u najkraćem mogućem roku od ostvarenja nekog od pomenutih razloga, a najmanje svaka tri mjeseca od dana početka primjene mjera, ali se privremena mjera ne može prestati primjenjivati u BiH prije nego što je prestala njena primjena na međunarodnom nivou.Zakon se izričito izjašnjava i o prestanku primjene mjera prema pomagačima (član 14). Ova privremena mjera ukinuće se u slučajevima iz člana 13 (prestanak primjene mjera prema optuženim licima) stav 3 tač. a) i b), ako ne postoji neki drugi razlog za njenu primjenu prema krivičnom zakonodavstvu BiH.1.3.6.6.4.             Prekršajne odredbeZakon određuje (član 15) da će se novčanom kaznom u iznosu od 50.000 do 150.000 KM kazniti za prekršaj pravno lice ako: (a) protivno odredbama člana 5 (značaj privremenih mjera) i člana 12 (obaveze institucija) stav 1 tačka b), a u skladu s odlukama iz člana 8 (izuzeci za životne troškove) st. 1 i 2, člana 9 (izuzeci za pojedine obaveze) stav 1, člana 10 (primjena prema optuženim licima) stav 3 ili člana 11 (primjena prema pomagačima) st. 1 i 2 - ne zamrzne fondove ili ekonomska sredstva koja pripadaju ili su u vlasništvu ili posjedu ili ih drži lice prema kojem se mjere primjenjuju ili (b) protivno odredbama člana 5 i člana 12 stav 1 tačka b), a u skladu s odlukama iz člana 8 st. 1 i 2, člana 9 stav 1, člana 10 stav 3 ili čiana 11 st. 1 i 2 - učini dostupnim fondove ili ekonomska sredstva, direktno ili

156

Page 157: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

indirektno, u ime ili u korist lica prema kojem se mjere primjenjuju. Za ove prekršaje kazniće se i odgovomo lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 15.000 KM, a fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 5.000 KM - ako se fizičko lice može zakonito baviti reievantnim djeiatnostima.U članu 16 Zakon reguliše da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 15.000 KM kazniti za prekršaj pravno lice ako: (a) protivno odredbi člana 6 (obaveza dostavljanja informacija) stav 1, ne dostavi odmah po saznanju Ministarstvu bezbjednosti svaku informaciju o provođenju odluke o primjeni mjera prema određenom licu ili ne sarađuje sa Ministarstvom bezbjednosti u provjeri takvih informacija; ili (b) protivno odredbi člana 6 stav 2, ne informiše Ministarstvo bezbjednosti o izvršavanju doznaka iz čiana 5 (značaj privremenih mjera) stav 3. Za ove prekršaje kazniće se i odgovomo lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.500 KM, a fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 300 do 900 KM - ako se fizičko lice može zakonito baviti reievantnim djelatnostima.1.3.6.6.5.             Prelazne i završne odredbeZakon reguliše i praćenje primjene privremenih fmansijskih mjera prema optuženim licima i pomagačima (član 17). To je u nadležnosti Ministarstva bezbjednosti koje, po potrebi, o tome izvještava Vijeće ministara, a najmanje svaka tri mjeseca ili na zahtjev Vijeća ministara. Obaveza je Ministarstva bezbjednosti da, u okviru svojih ovlašćenja, preduzmeodgovarajuće mjere s ciljem sprečavanja postupaka koji bi mogli dovesti do posljedica suprotnih sadržaju privremenih mjera.Praćenje provođenja međunarodnih restriktivnih mjera (član 18) je u nadležnosti međuresorne grupe. Nju, na zahtjev Predsjedništva ili prijedlog Ministarstva inostranih poslova ili Ministarstva bezbjednosti, osniva Vijeće ministara. Međuresorna grupa je stalno radno tijelo, a čine je predstavnici ministarstava nadležnih za inostrane poslove, bezbjednost, odbranu, finansije, ekonomske odnose i pravdu. Stručne i administrativne poslove za meduresomu gmpu obavlja Ministarstvo inostranih poslova, a način njenog rada urediće se poslovnikom koji donosi sama grupa.Na kraju, Vijeće ministara je obavezano uskladiti s odredbama ovog zakona svoju odluku kojom se licima osumnjičenim od strane ICTY, koja nisu dostupna ICTY, onemogućava da raspolažu svojom imovinom u BiH[567] (član 19).1.3.6.6. Zaključne napomeneUsvajanje odgovarajućeg i kvalitetnog implementacijskog prava u odgovarajućim državama je od presudnog značaja za uspjeh ICTY. To je, isto tako, vrlo značajno za ravnopravno članstvo bilo koje države u zajednici naprednih država. Ako bi neka država donijela neodgovarajuće zakonodavstvo, usmjereno ka izbjegavanju obaveza koje nameće ICTY, rizikuje da time bude izložena političkoj i drugoj izolaciji. O tome bi trebalo da vodi računa svako onaj koji svojim angažmanom utiče na proces implementacije[568].1.3.7. Međunarodni krivični sud (ICC)1.3.7.1. Organizacija ICC i obavljanje poslova pravosudne uprave 1.3.7.1.1. Uopšteno o organizaciji ICCOrganizacija ICC se zasniva na njegovoj stalnosti i nezavisnosti, kao i zadacima koji su mu na opšti način određeni u članu 1 Rimskog statuta. Osnovni izvor prava o organizaciji i obavljanju poslova pravosudne uprave je Rimski statut. Međutim, brojna pitanja uređuju se detaljno Pravilima o postupku i dokazima, kao i drugim aktima koje usvaja Skupština država stranaka, uključujući i određene ugovore, npr. s Ujedinjenim nacijama. Članom 52 stav 1 Rimskog statuta propisano je da sudije apsolutnom većinom glasova donose, u skiadu sa ovim statutom i Pravilima o postupku i dokazima, "propise koji su nužni za njegovo rutinsko djelovanje."Postojanje posebnog odnosa ICC sa Ujedinjenim nacijama ureduje član 2 Rimskog statut: "Sud će biti stavljen u odnos s Ujedinjenim narodima na osnovu ugovora kojeg će potvrditi Skupština država stranaka ovog statuta, te nakon toga u ime ICC zaključiti njegov predsjednik." Saradnja ICC i Ujedinjenih nacija je zasnovana, dakle, na konsensuainim osnovama i ona se zasniva na ugovoru. Sa tim ugovorom treba da se saglasi Skupština

157

Page 158: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

država stranaka, a po pribavljanju te saglasnosti, ugovor u ime ICC zakijučuje njegov predsjednik. Poseban odnos ICC sa Ujedinjenim nacijama proizilazi i iz prirode krivičnih djela koja spadaju u njegovu nadiežnost.Sjedište ICC je u Hagu, u Holandiji, koja se smatra državom domaćinom tog suda. ICC će s državom domaćinom zaključiti ugovor o sjedištu koji će potvrditi Skupština država stranaka, te nakon toga u ime ICC zaključiti njegov predsjednik (član 3 stav 2 Rimskog statuta). Predsjednik ICC praktično zaključuje taj sporazum sa državom domaćinom, i to u ime i za račun tog suda[569]. Sud može zasjedati i na drugom mjestu, kad god to smatra poželjnim, u skladu s odredbama ovog statuta.ICC ima "međunarodni pravni karakter44 (poseban međunarodnopravni subjektivitet): "ICC takode ima takvu pravnu sposobnost koja mu je nužna za obavljanje njegovih funkcija i ispunjenja njegove svrhe" (član 4 stav 1 Rimskog statuta). ICC može obavljati svoje funkcije i ovlašćenja na način propisan ovim statutom, na teritoriji bilo koje države stranke te, na osnovu posebnog ugovora, na teritoriji bilo koje druge države. Države stranke će trebati prilagoditi domaći pravni sistem - da bi zadovoljile zahtjevu da "ICC može ispunjavati svoje funkcije i ovlašćenja na način propisan ovim statutom, na teritoriji biio koje države stranke".Organizacija ICC se zasniva na utvrđivanju osnovnih organa tog suda, što se prepliće i sa njegovom funkcionalnom nadležnošću. Organe ICC određuje član 34 Rimskog statuta. To su: (a) Predsjedništvo; (b) žalbeno odjeljenje, pretresno odjeljenje i pretpretresno odjeljenje; (c) Ured tužioca i (d) Sekretarijat. Uz navedene organe, Statutom je predvidena i Skupština država stranaka koja obavlja poslove koje bismo mogii nazvati posiovima pravosudne uprave[570] (čian 112). U nekim drugim odredbama Statut spominje i sjednicu svih sudija čija nadležnost obuhvata veći broj odluka, npr. poput izbora predsjednika i potpredsjednika ICC (član 38 stav 1), preporuka za smjenjivanje sudija (član 46 stav 2 tačka (a)) i donošenje propisa o poslovanju ICC (član 52 stav 1). Predsjedništvo i sudska odjeljenja možemo smatrati sudskim organima u užem smislu riječi, jer ih čine sudije i u neposrednoj su vezi s obavijanjem njihove sudijske funkcije[571].1.3.7.1.2. Sudije, sudskaodjeijenja i vijećaRimski statut reguliše sljedeća pitanja koja se odnose na broj sudija ICC: (1) minimalan broj sudija, koji istovremeno predstavlja i redovan brojčani sastav nosilaca pravosudnih funkcija u ICC; (2) mogućnost povećanje tog broja; (3) mogućnost smanjenjaprethodnog već povećanog broja sudija[572]. Sud ima 18 sudija koji se biraju kao članovi ICC s punim radnim vremenom i moraju biti dostupni za obavljanje dužnosti na tom osnovu od početka svojih mandata (član 35 stav 1 Rimskog statuta). Predsjednik i dva potpredsjednika u svakom slučaju stupaju u službu s punim radnim vremenom, a ostale sudije, prema opterećenosti Suda. Medutim, i sudije koji trenutno ne rade s punim radnim vremenom, moraju stalno biti Sudu dostupni za obavljanje sudijske dužnosti. Predsjedništvo može, na osnovu opterećenja ICC, te uz konsultacije sa svojim članovima, s vremena na vrijeme, donositi odluke u kojoj mjeri preostale sudije moraju obavljati dužnost s punim radnim vremenom, ali nijedan takav dogovor ne smije uticati na primjenu člana 40 Rimskog statuta. Takođe, finansijski aranžmani za sudije koji ne moraju obavljati dužnost s punim radnim vremenom, biće uređeni u skladu s članom 49.Predsjedništvo, djelujući u ime ICC, može predložiti povećanje broja od 18 sudija, ukazujući na razloge zbog čega to smatra nužnim i prikladnim. Sekretar mora, bez odlaganja, dostaviti svaki takav prijedlog svim državama strankama (član 36 stav 2 tačka (a) Rimskog statuta). Svaki će takav prijedlog tada biti razmotren na sastanku Skupštine država stranaka, koji će biti sazvan u skladu sa članom 112 Rimskog statuta. Prijedlog će se smatrati prihvaćenim ako ga na sastanku glasanjem potvrdi dvije trećine članica Skupštine država stranaka, te će stupiti na snagu u vrijeme koje odredi Skupština država stranaka. Nakon što na osnovu tačke (b) člana 36 stav 2 Rimskog statuta bude prihvaćen prijediog za povećanje broja sudija, izbor dodatnih sudija održaće se na sljedećem sastanku Skupštine država stranaka u skladu sa st. 3-8 člana 36, te sa članom 37 stav 2 Rimskog

158

Page 159: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

statuta.Nakon što prijedlog za povećanje broja sudija bude prihvaćen i stupi na snagu na osnovu tač. (b) i (c)(i) stava 2 člana 36 Rimskog statuta, Predsjedništvo će u bilo koje doba nakon toga smjeti predložiti smanjenje broja sudija, ako to opravdava radno opterećenje ICC, pod uslovom da broj sudija ne bude smanjen ispod broja 18. S prijedlogom će se postupiti prema postupku propisanom tač. (a) i (b) stava 2 člana 36. U slučaju da prijedlog bude prihvaćen, broj sudija će se postupno smanjivati kako budu isticali mandati sudija koji rade ICC, sve dok se ne dosegne potreban broj.Moralni integritet sudija je određen kroz dva aspekta, odnosno kroz kombinaciju različitih parametara: sudije se biraju iz reda lica visokog moralnog karaktera, nepristrasnosti i integriteta, koji u njihovim državama udovoljavaju uslovima za izbor za najviše sudijske dužnosti (član 37 stav 3 tačka (a) Rimskog statuta). Dakle, određuju se moralne osobine koje kandidati za sudije moraju da posjeduju (sudije se biraju iz reda lica visokih moralnih kvaliteta, koje su nepristrasne i integriteta) i upućuje na propise nacionalnih zakonodavstava (sudije moraju posjedovati kvalifikacije koje su potrebne za izbor nanajviše sudijske fiinkcije u zemlji iz koje potiču).Uz ovaj opšti uslov za izbor sudije, kandidati moraju udovoljiti i jednom od posebnih uslova koji se sastoji u pripadanju jednom od dva profesionalna kruga. Prvi je krug pravnika praktičara, koji imaju odgovarajuće iskustvo na području krivičnog materijalnog prava i krivičnog postupka, te nužno relevantno iskustvo u krivičnom postupku kao sudija, tužilac, advokat ili u kom drugom sličnom svojstvu. Drugi krug lica iz kojeg se mogu regrutovati sudije jesu oni koji imaju priznatu stručnost na relevantnim područjima međunarodnog prava (npr. međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava) i bitno i za rad ICC veliko iskustvo u pravničkoj profesiji. Sudije čine forum međunarodnih eksperata koji zastupaju glavne svjetske zakonodavne sisteme. Uz to, kandidati za sudije moraju "odiično poznavati i tečno govoriti najmanje jedan od radnih jezika Suda" (član 36 stav 3 tačka (c) Rimskog statuta)[573].Postupak izbora sudija u Rimskom statutu se odnosi kako na predlaganje kandidata od strane država stranaka, tako i na konkretan izbomi postupak. Pravo predlaganja kandidata za sudije ICC jeste ekskluzivno pravo država stranaka Rimskog statuta. Inicijativa za izbor konkretnog lica za sudiju, odnosno njegovo predlaganje, potiče od država stranaka Rimskog statuta. Kandidate za sudije predlažu države stranke, i to na osnovu postupka koji primjenjuju za najviše sudijske dužnosti u toj državi ili u postupku predvidenom za prediaganje kandidata za Međunarodni sud pravde, kako to predviđa njegov statut. Države mogu predlagati i kandidate koji nisu njeni državljani, aii u svakom siučaju moraju biti državijani jedne od država stranaka. Prijediozi moraju biti popraćeni izjavom koja u nužnim detaljima navodi na koji način kandidat ispunjava uslove koje propisuje stav 3 člana 36 Rimskog statuta. Skupština država stranaka može da odluči osnovati, ako je to prikladno, Savjetodavni odbor za nominacije i u tom slučaju sastav Odbora i njegov mandat odrediće Skupština država stranaka (član 36 stav 4 tačka (c) Rimskog statuta). Kao što se vidi i iz samog njegovog naziva, taj odbor pretežno ima određenu konsultativnu i pravno-tehničku ulogu, ali ne rješava meritoma pitanje koja se odnose na izbor sudija[574].Sudije bira Skupština država stranaka, a izabrana su ona lica koja dobiju najviše glasova i dvotrećinsku većinu glasova prisutnih predstavnika država. U slučaju da prilikom prvog giasanja ne bude izabran dovoljan broj sudija, održaće se dodatna glasanja u skladu s postupkom propisanim tačkom (a) stava 6 člana 36, sve dok se ne popune preostala mjesta. Dvoje sudija ne smiju biti državljani iste države. Lice koje se za potrebe čianstva u ICC može smatrati državijaninom više država, smatraće se državljaninom države u kojoj to lice obično koristi svoja građanska i politička prava.Izbor se obavlja koristeći dva popisa (popis A i popis B[575]), pri čemu se pri prvom izboru s popisa A bira najmanje devet, a sa B najmanje pet sudija (član 36 stav 5 Rimskog statuta). Naredni izbori biće organizovani na takav način da se u ICC očuva razmjer sudija koji imaju kvalifikacije prema dva spomenuta popisa. Ne mogu se izabrati dvoje sudija iz

159

Page 160: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

iste države, a pri izboru će se paziti na zastupljenost glavnih pravnih sistema u svijetu, pravednu teritorijalnu zastupljenost, kao i ravnopravnu zastupljenost muških i ženskih sudija (član 36 stav 8 tačka (a) Rimskog statuta).Sudije se biraju na devet godina i ne mogu biti ponovno birani. Interesantno je da mandat svih sudija nije jednake dužine, već to zavisi od "sreće" izabranih sudija[576]. Tako, pri prvom izboru, žrijebom se određuje trećina sudija koji se biraju na tri, Šest i devet godina, a one sudije koje su birani na tri godine - mogu biti reizabrani na puni mandat. Iako je maksimalno trajanje mandata devet godina, to nije uvijek apsolutno, već u određenim siučajevima sudija može da nastavi da vrši svoju dužnost, što je povezano kako sa njegovim funkcionalnim statusom u ICC, tako i sa trajanjem konkretnih postupaka odnosno faze u kojoj se postupak nalazi[577]. Naime, sudije kojima je istekao mandat, ostaju na dužnosti do

ICC na teritoriji svake države stranke uživa pogodnosti i imunitet koji su nužni za ostvarivanje njegovih ciljeva (član 48 stav 1 Rimskog statuta). Na osnovu člana 48 stav 2, "kad obavljaju poslove Suda ili poslove povezane s tim poslovima, sudije, tužilac, zamjenik tužioca i sekretar uživaju iste pogodnosti i imunitet kakav imaju šefovi diplomatskih predstavništava, te moraju, nakon isteka svojih mandata, zadržati dodijeljeni im imunitet od pravnog progona ma koje vrste, u vezi s izrečenim i pisanim riječima ili aktima koje su izvršili u svom službenom svojstvu." Odluku o oduzimanju imuniteta sudijama donosi apsolutnom većinom giasova opšta sjednica svih sudija. Specifično je ovlašćenje opšte sjednice svih sudija da dvotrećinskom većinom donosi i privremena pravila o postupku i dokazima, i to u slučaju hitnosti i koja se primjenjuju do naredne sjednice Skupštine država stranaka (član 51 stav 3 Rimskog statuta). Međutim, takva privremena pravila ne mogu se primjenjivati retroaktivno na štetu optuženog protiv koga se vodi istraga ili koji se krivično goni ili koji je osuđen (član 51 stav 4 Rimskog statuta).ICC može otkloniti privilegije i imunitet u skladu sa procedurama koje su propisane članom 48 stav 5. Sporazum o pogodnostima i imunitetu ICC postavlja ograničene pogodnosti, imunitet i olakšice koje će uživati zamjenik sekretara, osoblje Ureda tužioca i osoblje Sekretarijata, kao i tretman koji će uživati advokati, stručnjaci, svjedoci i sva druga lica koja moraju biti prisutna u sjedištu ICC (član 48 st. 3 i 4).Član 27 ("Nebitnost službenog svojstva") je od presudnog značaja za obavezu na saradnju i komplementame mehanizme: "(1) Ovaj statut primjenjuje se jednako na sva lica bez razlike zasnovane na službenom svojstvu. Naprotiv, službeno svojstvo šefa države ili vlade, člana vlade ili parlamenta, izabranog zastupnika ili vladinog službenika ne smije nikako izuzeti neko lice od krivične odgovomosti na osnovu ovog statuta, niti će to, samo po sebi, predstavljati osnov za umanjenje kazne. (2) Imunitet ili posebna pravila postupka koja bi mogla biti povezana sa službenim svojstvom nekog lica, bilo na osnovu nacionalnog ili medunarodnog prava, ne sprečava Sud da uspostavi svoju nadležnost nad takvim licem."Neke države imaju zakonska ili ustavna pravila koja ograničavaju krivičnu odgovornost ili krivičnu proceduru koja se primjenjuje na neke od službenika. Neki imuniteti su apsolutni, dok su drugi ograničeni na djela učinjena u vršenju službene dužnosti ili vrijede za sva djela, izuzev određenih (kao što je izdaja).Imunitet može biti ograničen samo na šefa države ili se protezati na članove vlade, članove parlamenta ili na visoke funkcionere u širem smislu. Zakon može zahtijevati da se posebnoj vrsti službenika sudi samo pred određenim domaćim sudom ili organom i nametnuti proceduralne zahtjeve, kao što je glasanje parlamenta. Konačno, imunitet i ograničenja od krivičnog gonjenja mogu se nastaviti ili biti skinuti u cijelosti ili djelimično po isteku mandata. Bez obzira na to kakve odredbe predviđaju nacionalni zakoni, države stranke će ih željeti izjednačiti sa zahtjevima iz člana 27 Rimskog statuta.Clan 27 treba posmatrati zajedno sa članom 98 stav 1 u kojem stoji da ICC ne smije pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju ili pomoć koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima na osnovu

160

Page 161: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

međunarodnog prava u vezi sa državnim ili diplomatskim imunitetom lica ili imovine treće države, osim ukoliko prije toga, na osnovu saradnje s tom trećom državom, ICC ne postigne njeno odricanje od imuniteta. Član 27 se stoga primjenjuje na službenike države stranke kojoj je upućen zahtjev i čini jasnom namjeru Rimskog statuta da se krivična odgovornost podjednako pripisuje službenicima na svim nivoima i da primjenjivanje nadležnosti ICC ne može biti spriječeno imunitetom koji je obezbijeđen po nacionalnom zakonu ili drugim proceduralnim zabranama. Na osnovu člana 98, s druge strane, službenici trećih država mogu imati koristi od takvog imuniteta, ali samo u tolikoj mjeri koliko to dozvoljava nacionalno pravo i ukoiiko se treća država ne odrekne imuniteta. Odredba člana 98 stav 1 koja propisuje da ICC "ne smije pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju i pomoć", ukazuje na to da će procjena dostupnosti imuniteta po domaćem pravu biti obavljena kada se zahtjev bude razmatrao prvi put, tako da zahtjevi inkonzistentni sa nacionalnim pravom neće biti ni poslani. ICC će prvenstveno morati "izvagati" značaj svakog oblika saradnje koji uključuje treće države - kako bi utvrdio saglasnost sa Bečkom konvencijom o diplomatskim i konzularnim odnosima, sa primjenjivim običajnim pravom i svim ostalim relevantnim izvorima međunarodnog prava.Može se zaključiti da države stranke imaju obavezu preispitati svoje nacionalno pravo kako bi obezbijedile punu kooperaciju u skiadu sa Rimskim statutom u pogledu visokih fimkcionera, kako je opisano u članu 27. Imunitet dat po nacionalnom pravu licima ili imovini trećih država ne bi trebalo da bude širi od onog koji je raspoloživ po relevantnom nacionalnom pravu - ako država žeii nastaviti saradnju u skladu sa Rimskim statutom.Prema članu 98 stav 2 Rimskog statuta, ICC ne smije pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima na osnovu međunarodnih ugovora, putem kojih je za predaju lica te države ICC potrebna saglasnost države koja to lice šalje. Izuzetak je ako ICC prije toga ne uspostavi saradnju s državom koja to lice šalje i u tom smislu dobije saglasnost za predaju.1.3.7.1.4. PredsjedništvoPredsjedništvo ICC predstavlja oblik organizacije rada tog suda. Čine ga sudije koje predstavljaju njegove čianove i koje na dužnost stupaju sa punim radnim vremenom, od trenutka kada budu izabrani (član 35 stav 2 u vezi sa članom 38 stav 1 Rimskog statuta). Predsjedništvo može, s vremena na vrijeme, odiučivati o tome u kojoj mjeri preostale sudije moraju obavljati dužnost s punim radnim vremenom, pri čemu se takva odluka zasniva na sljedećem: (1) procjeni opterećenja ICC i (2) sprovedenim konsuitacijama sa svojim članovima (član 35 stav 3 Rimskog statuta). Takav sporazum ne smije da utiče: (1) na nezavisnost sudija u obavljanju njihovih (sudijskih) funkcija; (2) na zabranu sudijama da se upuštaju u vršenje bilo kakvih aktivnosti koje bi se mogle miješati sa njihovom sudijskom funkcijom ili bi mogie da dovedu u pitanje povjerenje u njihovu nezavisnost; (3) na zabranu sudijama koji su izabrane za stalne članove, odnosno sudije sa punim radnim vremenom u ICC, da se profesionaino bave biio kakvim drugim zanimanjima (član 40 st. 1-3 u vezi sa članom 35 stav 3 Rimskog statuta).

Predsjedništvo ICC čine predsjednik i dva potpredsjednika[578]. Điraju ih sve sudije apsolutnom većinom giasova na period od tri godine, uz mogućnost još jednog izbora na istu dužnost (član 38 stav 1 Rimskog statuta). Prvi potpredsjednik zamjenjuje predsjednika u slučaju kad je predsjednik nedostupan iii izuzet. Drugi potpredsjednik zamjenjuje predsjednika u slučaju kad su i predsjednik i prvi potpredsjednik nedostupni iii izuzeti. Predsjedništvo je odgovomo za ispravno upravljanje ICC, uz izuzetak Ureda tužioca[579], kao i obavijanje ostalih funkcija predviđenih Statutom. Kada je u pitanju saradnja izmedu ova dva sudska organa, značajno je to da oni dopunjuju jedan drugog u pitanjima od zajedničke važnosti[580]. lz navedenog se vidi da Predsjedništvo i opšta (plenarna) sjednica sudija dijele poslove sudske uprave - poslovi pravosudne uprave u nadležnosti su Skupštine država stranaka[581].

161

Page 162: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

1.3.7.1.5. UredtužiocaUred tužioca je u smislu člana 34 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta definisan (uz Predsjedništvo, sudska odeljenja i Sekretarijat) kao jedan od organa 1CC, što predstavlja i naslov član 34 Statuta. Time se i na jednom terminološkom nivou ukazuje na postojenje sasvim izvjesne i funkcionalne i organizacione veze izmedu i Ureda tužioca. Ovakvo rješenje ima svoju tradiciju i u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala za nekadašnju SFRJ i Ruandu, a slično iješenje se primjenjivalo i tokom suđenja u Nirnbergu i Tokiju.Ured tužioca djeluje nezavisno, kao poseban organ ICC i odgovoran je za primanje dojava i svih potkrijepljenih podataka o krivičnim djelima iz nadležnosti ICC, za njihovo ispitivanje i za provodenje istrage i krivičnog gonjenja pred ICC (član 42 stav 1 Rimskog statuta). Posebne obaveze tužilac ima prema Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija kada mu taj organ proslijedi određeni slučaj radi istrage. Tako je Savjet bezbjednosti UN (Rezolucijom broj 1593 od 31. marta 2005. godine) odlučio da situaciju u sudanskoj pokrajini Darfiir, koju karakteriše dugogodišnji unutrašnji oružani sukob sa masovnim kršenjem normi međunarodnog humanitamog prava i ljudskih prava, proslijedi tužiocu ICC radi istrage. Tom rezolucijom tužilac je obavezan da u roku od tri mjeseca od usvajanja rezolucije dostavi izvještaj Savjetu bezbjednosti o aktivnostima koje je preduzeo u tom slučaju, te da nakon toga takve izvještaje dostavlja svakih šest mjeseci[582].Tužilac obavlja funkciju gonjenja u skladu s Statutom i Pravilima o postupku i dokazima: provodi istragu[583], sastavlja i zastupa optužnicu na glavnom pretresu, podnosi pravne lijekove i obavlja ostale potrebne poslove. Ako se analiziraju odredbe Rimskog statuta koje se odnose na funkciju krivičnog gonjenja, može se zaključiti da sve nadležnosti u funkciji gonjenja pripadaju inokosnom organu - tužiocu. Zato bi bilo ispravnije reći da je organ (inokosni) ICC tužilac, a da je Ured tužioca služba koja mu pomaže[584]. Nijedan član Ureda ne smije tražiti upute ili postupati na osnovu uputa koje potiču iz bilo kakvih vanjskih izvora.Tužilac je na čelu Ureda i ima sva ovlašćenja za upravljanje i vođenje poslova Ureda, uključujući i osoblje, prostor i druga sredstva (član 42 stav 2 Rimskog statuta). Tužiocu pomaže jedan ili više zamjenika tužioca koji imaju pravo provesti bilo koju radnju koju od njih na osnovu ovog statuta zatraži tužilac. Tužilac i njegovi zamjenici moraju biti različitog državljanstva i zaposleni u Uredu s punim radnim vremenom.Tužilac i njegovi zamjenici moraju biti lica visokog moralnog karaktera (etički aspekt), odnosno visoko stručni i imati veliko praktično iskustvo u krivičnom gonjenju ili suđenju, kao i govoriti barem jedan od radnih jezika ICC (ekspertski aspekt). Bira ih tajnim glasanjem Skupština država stranaka. Zamjenici tužioca biraju se na isti način, s popisa kandidata koji izradi sam tužiiac, pri čemu za svako slobodno mjesto moraju biti predložena tri kandidata. Mandat tužioca i njegovih zamjenika je devet godina, ako pri izboru ne budu izabrani na kraći mandat i neće moći biti birani na istu dužnost još jednom. Tužilac i njegovi zamjenici se, isto kao i sudije, ne smiju baviti aktivnostima koje bi mogle uticati na njihovu nezavisnost, niti se upuštati u bilo kakvo zanimanje profesionaine prirode (član 42 stav 5 Rimskog statuta).Odredbe o odstupanju i izuzeću sudija se na odgovarajući način primjenjuju na tužioca i njegove zamjenike (član 42 st. 6, 7 i 8 Rimskog statuta). Ni tužilac, niti zamjenik tužioca ne smiju učestvovati ni u kom predmetu u kojem bi njihova nepristranost mogla razumno doći u sumnju, i to po biio kojem osnovu. Oni će biti izuzeti iz predmeta ako su, između ostalog, prethodno već učestvovali u biio kojem svojstvu u tom predmetu pred ICC ili u povezanom krivičnom predmetu na nacionainom nivou koji je uključivao lice protiv kojeg se vodi istraga ili koje se krivično goni. Lice protiv kojeg se vodi istraga ili se krivično goni, može u svako doba zahtijevati izuzeće tužioca ili zamjenika tužioca po ovom osnovu. Odluka0  odstupanju tužioca i njegovih zamjenika je u nadležnosti Predsjedništva, a odluka o izuzeću - u nadležnost žalbenog vijeća.Tužilac imenuje savjetnike (eksperte) pravne struke s potrebnim iskustvom o pojedinim

162

Page 163: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

problemima, uklučujući, ali ne ograničavajući se na seksualno i polno nasilje, kao1 nasilje nad djecom (član 42 stav 9 Rimskog statuta). Ovi savjetnici su posebna kategorija lica povezanih sa tužilačkom funkcijom, ali bez formalnog vršenja fUnkcije tužioca ili njegovog zamjenika. Rimski statut je opravdano poklonio veliku pažnju zaštiti tzv. posebno ranjivih (vulnarablih) kategorija žrtava, što se prvenstveno čini radi sprečavanja ili minimiziranja tzv. sekundarne viktimizacije ovakvih žrtava krivičnog djela[585]. U pojmovnom smislu ovakva su lica jedna posebna vrsta stručnih lica, koji pomažu tužiocu kao stranci, ali je njihova uioga šira od stranačke asistencije, jer oni, prije svega, treba da pomognu žrtvi krivičnog djela, odnosno oštećenom u krivičnom postupku, u pogledu čega određene obaveze ima i sud pred kojim se odvija postupak[586].Tužilac i njegovi zamjenici mogu biti smijenjeni pod istim uslovima kao i sudije, s tim da odluku o smjenjivanju tužioca donosi Skupština država stranaka, i to apsolutnom većinom glasova, dok u slučaju smjenjivanja zamjenika, takvu odluku donosi na prijedlog tužioca (član 46 st. 1 i 2 Rimskog statuta). Tužilac i njegovi zamjenici mogu biti smijenjeni i ako ne mogu obavljati svoje dužnosti koje nalaže Rimski statut, a disciplinski odgovaraju u skladu sa Pravilima o postupku i dokazima. Uz to, odredba člana 49 Rimskog statuta o plati, naknadama i troškovima primjenjuje se na tužioca i njegove zamjenike (kao i na sudije, sekretara i njegovog zamjenika).Tužilac i njegovi zamjenici uživaju imunitet kakav imaju i sudije. Nakon prestanka funkcije tužilac i njegovi zamjenici zadržavaju imunitet u odnosu na pravni progon bilo koje vrste, a u odnosu na izgovorenu ili pisanu riječ ili akt radnje koje su učinili u siužbenom svojstvu tokom mandata (član 48 stav 2 Rimskog statuta). Zamjenik sekretara, osoblje Ureda tužioca i osoblje Sekretarijata uživaju pogodnosti i imunitet i sredstva nužna za vršenje svojih dužnosti, u skladu sa Sporazumom o pogodnostima i imunitetu ICC. Međutim, pogodnosti i imunitet tužioca i njegovih zamjenika mogu biti otklonjeni, i to odlukom većine svih sudija na opštoj sjednici u odnosu na tužioca, kao i odlukom samog tužioca u odnosu na njegove zamjenike i osoblje Ureda tužioca, kao i zamjenika sekretara i osoblje Sekretarijata (član 48 stav 5 Rimskog statuta).1.3.7.1.6. SekretarijatSekretarijat predstavlja pomoćni organ u ICC, čije su funkcije administrativno- tehničkog karaktera . Sekretarijat ICC je odgovoran za nesudske vidove upravljanja i pružanje usluga ICC, bez ograničenja ftmkcije i ovlašćenja tužioca, u skladu sa članom 42 (član 43 stav 1 Rimskog statuta). Na Čelu Sektretarijata (koji ima kolektivni sastav) je sekretar (fizičko lice), kao glavni upravni službenik ICC, kojeg biraju sudije na plenarnoj sjednici, i to apsolutnom većinom glasova, uzimajući u obzir preporuke Skupštine država stranaka[587]. Na isti način može se, po potrebi, nakon preporuke koju uputi sekretar, izabrati i zamjenik sekretara. Pri obavljanju svoje dužnosti sekretar je podreden ovlašćenjima predsjednika ICC.Sekretar je, između ostalog, odgovoran za vođenje poslova pružanja pravne pomoći, upravljanja sudskim djelatnostima, za pitanja žrtava i svjedoka, advokate-branioce, pritvorsku jedinicu i ostale uobičajene djelatnosti koje obavlja administrativno odjeljenje u nekoj medunarodnoj organizaciji, kao, na primjer, fmansijski poslovi, prevodenje, održavanje poslovnog prostora, nabavka i kadrovska politika. Pravila o postupku i dokazima dodjeljuju sekretaru obavezu da prima, dolazi do njih i daje informacije, da uspostavlja komunikaciju sa državama i da predstavlja vezu između ICC i država, međudržavnih i nevladinih organizacija.Sekretar održava bazu podataka sa pojedinostima o svakom slučaju koji se raspravljao u ICC, a ona je zaštićena naredbom sudije ili vijeća o čuvanju tajnosti dokumenata ili informacija i zaštiti osjetljivih ličnih podataka. Informacije o bazi podataka biće dostupne javnosti na radnim jezicima ICC. Sekretar, takođe, vodi računa i o ostaloj pismenoj korespodenciji u ICC (pravilo 15 iz Pravila o postupku i dokazima).U izvršavanju svojih obaveza koje se tiču organizacije i vođenja Prijavnog ureda, sekretar će pripremiti pravila i odredbe kako bi osigurao pravilno fimkcionisanje i vodenje ICC. Te

163

Page 164: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

odredbe će odobriti predsjednik ICC.U skladu sa pravilom 14 iz Pravila o postupku i dokazima, sekretar će se savjetovati sa tužiocem o stvarima koje su od zajedničkog interesa. Prilikom izrade nacrta i pravila odredbi, sekretar će uzeti u obzir sve upravne aspekte kako bi se omogućilo djelovanje ICC na obezbjeđenju pravednog suđenja.Sekretar ima veliku odgovornost prema budžetskom poslovanju ICC i poslovima nabavke. Dužnosti sekretara uključuju pripremu prijedloga Kadrovske procedure i Kodeksa profesionalnog ponašanja za dalje razmatranje, kao i stvaranje i proširivanje popisa advokata- branilaca. Pored toga, sekretar je odgovoran i za poslovne objekte koji pripadaju ICC i njihovu sigurnost, za nadziranje prostora koji pripada tom sudu i uopšte za odižavanje prostorija ICC.Sekretar ima svog zamjenika, a za oba ova lica se utvrduju posebni uslovi koje moraju posjedovati da bi obavljali te funkcije. Ovi uslovi se odnose na tri aspekta: (1) etički - moraju biti lica visokih moralnih kvaliteta; (2) ekspertski - sekretar i njegov zamjenik moraju da posjeduju stručnost u visokom stepenu i (3) aspekt koji se odnosi na vladanje jezikom - moraju odlično poznavati i tečno govoriti najmanje jedan od radnih jezika ICC (član 43 stav 3 Rimskog statuta). Sekretar će obavljati svoju dužnost u mandatu od pet godina, s punim radnim vremenom, a može još jednom biti izabran na istu dužnost. Zamjenik sekretara obavlja svoju dužnost u mandatu od pet godina ili u kraćem mandatu, o čemu odlučuju sudije na opštoj sjednici apsolutnom većinom, s tim da može biti izabran na osnovu toga što će biti pozvan da obavija svoju dužnost prema potrebi (član 43 stav 5 Rimskog statuta).U okviru Sekretarijata djeluje Odjeljenje za žrtve i svjedoke koje, savjetujući se s Uredom tužioca, obezbjeđuje zaštitne mjere i bezbjednosne aranžmane, savjetovanje i drugu prikladnu pomoć žrtvama i svjedocima koji nastupaju pred ICC, ali i ostalim koji su zbog svjedočkog iskaza izloženi riziku. Ovo odjeljenje osniva sekretar, a zapošljava osoblje koje je stručno za traume, uključujući traume povezane sa zločinima seksualnog nasiija (član 43 stav 6 Rimskog statuta). Za očekivati je osnivanje i drugih odjeljenja ili neke druge organizacije, poput pritvorske jedinice, odjeljenja za odnose s javnošću i sl.Odluku o smjenjivanju s dužnosti sekretara donosi pienama sjednica sudija, apsoiutnom većinom. Odredba čiana 49 Rimskog statuta o plati, naknadama i troškovima primjenjuje se i na sekretara i njegovog zamjenika (kao i na sudije, tužioca i njegove zamjenike), a njegov zamjenik i osoblje Sekretarijata uživaju funkcionalni imunitet potreban za obavljanje dužnosti, u skladu sa Sporazumom o pogodnostima i imunitetu ICC (član 48 stav 3 Rimskog statuta). Imunitet sekretara može otkloniti Predsjedništvo ICC, a zamjenika sekretara i osoblja - sekretar (član 48 stav 5 Rimskog statuta).1.3.7.1.7.             Osoblje naradu u ICCTužilac i sekretar u svojim kancelarijama imenuju kvalifikovano osoblje potrebno za rad u njihovim uredima (član 44 stav 1 Rimskog statuta). Pod stručnim osobljem podrazumijevaju se istražitelji u Uredu tužioca. Od tužioca se traži da pri imenovanju osoblja obezbijedi najviše standarde efikasnosti, kompetencije i integriteta, vodeći računa, mutatis mutandis, kriterijima iz člana 36 stav 8 Rimskog statuta, koji se odnose na izbor sudija (odgovarajuća zastupljenost glavnih svjetskih pravnih sistema, pravedna područna zastupljenost i zastupijenost polova). Naravno da će se navedeni kriteriji razlikovati u zavisnosti da li je riječ o istražiteljima, visokoprofilisanim stručnjacima ili čisto administrativnom i tehničkom osoblju. Sekretar, uz sporazum s Predsjedništvom i tužiocem, predlaže propise o osobiju, koji uključuju odredbe i usiove pod kojima se imenuje, plaća i otpušta osoblje ICC, a propise o osoblju mora potvrditi Skupština država stranaka. U izuzetnim okolnostima, ICC može koristiti stručno znanje besplatnog osobija koje ponude države stranke, međuvladine i neviadine organizacije - kako bi pomogli u radu bilo kog organa ICC (član 44 stav 4 Rimskog statuta). Tužilac može prihvatiti takvu ponudu u ime Ureda tužioca. Takav angažman prihvata se u skladu sa smjernicama koje utvrdi Skupština država stranaka[588].1.3.7.1.8.             Skupština država stranaka

164

Page 165: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Skupština država stranaka (Skupština) je organ putem kojeg države stranke obavljaju poslove pravosudne uprave i obavljaju nadzor nad radom ICC. Skupština država stranaka donosi vitalne odluke koje imaju uticaja na ICC. Dok je posebna ratifikacija potrebna kako bi većina izmjena i dopuna Rimskog statuta stupila na snagu, to nije siučaj sa ostatkom funkcija Skupštine. Zato se za one koji učestvuju u Skupštini može reći da obavijaju kvazilegišlativnu funkciju. U svakom slučaju, nacionalno pravo bi trebalo osigurati da konačne odluke Skupštine budu obavezujuće unutar države stranke na koju se odnose. Svaka država stranka ima u Skupštini jednog predstavnika koji može imati (više) zamjenika i savjetnika.Skupština ima Ured u kojem su predsjednik Skupštine, dva potpredsjednika i 18 članova, koje bira sama Skupština na vrijeme od tri godine (član 112 stav 3 tačka (a) Rimskog statuta). Statut naglašava reprezentativni karakter Ureda i traži da se u obzir prilikom njegovog izbora uzme kriterij pravične geografske distribucije i prikladna zastupljenost glavnih svjetskih pravnih sistema. Ured pomaže Skupštini u njenom radu i sastaje se najmanje jednom godišnje. Osim Ureda, Skupština može osnovati i dodatne organe, uključivši i nezavisni nadzorni mehanizam ICC za inspekciju, procjenu i istraživanje, kako bi povećala svoju efikasnost i ekonomičnost (član 112 stav 4 Rimskog statuta).Skupština se sastaje najmanje jednom godišnje u sjedištu ICC ili u sjedištu Ujedinjenih nacija. Osim ako drukčije ne propisuje Rimski statut, posebne sjednice saziva Ured na vlastitu inicijativu ili na zahtjev jedne trećine država stranaka. Osim predstavnika država stranaka, u radu Skupštine mogu učestvovati, kao posmatrači, države koje nisu stranke, ali su potpisale Statut ili konačni akt, kao i ("kad je to prikladno") predsjednik ICC, tužilac i sekretar ili njihovi predstavnici[589]. Radni i službeni jezici su isti kao i u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.Svaka država stranka ima jedan glas (član 112 stav 7 Rimskog statuta). Ako se ne ostvari intencija Rimskog statuta o konsenzualnom odlučivanju, odluku o suštini (meritumu) mora potvrditi dvotrećinska većina prisutnih koji su glasali, pod uslovom da za giasanje postoji kvorum koji se sastoji od apsolutne većine država stranaka[590]. Odluke o procesnim stvarima donose se običnom većinom glasova država članica koje su prisutne i koje glasaju. Kvalifikovana (dvotrećinska) većina ukupnog broja država članica potrebna je za odluku o povećanju broja sudija (član 36 stav 2), usvajanje Pravila o postupku i dokazima (član 51) i za promjene Statuta (Član 122 Rimskog statuta). Dakako, u praksi neće biti uvijek lako razlučiti procesne od meritomih odluka, te spriječiti manevre kojima se kroz procesne odluke želi provući i meritum[591].Skupština ima sljedeće nadležnosti (član 112 stav 2 Statuta): (a) razmatra i prihvata, prema potrebi, preporuke Pripremnog povjereništva; (b) pruža upravni nadzor Predsjedništvu, tužiocu i sekretaru u vezi sa upravljanjem ICC; (c) razmatra izvještaje i aktivnosti Ureda osnovanog na osnovu stava 3 člana 112, te, s tim u vezi, preduzima prikladno djelovanje; (d) razmatra i odlučuje o budžetu ICC; (e) odlučuje treba li u skladu sa članom 36 promijeniti broj sudija; (f) razmatra, u skladu sa članom 87 st. 5 i 7, sva pitanja vezana uz uskraćivanje saradnje; (g) obavlja sve druge funkcije koje su u skladu sa ovim statutom ili Pravilima o postupku i dokazima. U nadležnost Skupštine spadaju i: (a) davanje potvrde na ugovor o međusobnim odnosima sa Ujedinjenim nacijama (član 2); (b) davanje potvrde na ugovor s Holandijom kao domaćinom, o sjedištu ICC (član 3 stav 1); (c) izbor sudija, tužioca i njegovih zamjenika (član 36 stav 6 i član 42 stav 4); (d) smjenjivanje sudija, tužioca i njegovih zamjenika (član 46 stav 2); (e) donošenje Pravila o postupku i dokazima (član 51); (f) davanje preporuka sudijama za izbor sekretara (član 43 stav 4); (g) davanje potvrde na propis o osoblju ICC (član 44 stav 3); (h) donošenje smjernica o zapošljavanju besplatnog osoblja (član 44 stav 4); (i) osnivanje Fonda u korist žrtava zločina i propisivanje kriterijuma za upravljanje Fondom (član 79); (j) donošenje finansijskih propisa i pravila (član 113); (k) rješavanje sporova između država stranaka koji se odnose na primjene Statuta[592] (član 119 stav 2 Rimskog statuta). Ono što je važan propust Rimskog

165

Page 166: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

statuta jeste nepostojanje izričitog ovlašćenja Skupštine da svojim aktima rješava administrativna i organizaciona pitanja (ili barem njihov odredeni krug) koja nisu statutamog ranga i koja izričito nisu stavljena u nadležnost drugih organa ICC[593].Preporuke iz člana 112 stav 2 tačka (a) uključuju pripremanje nacrta tekstova Pravila postupka i dokaza, Elemenata zločina, Sporazuma između Suda i UN-a i između Suda i zemlje domaćina (Holandija), Pravila za Skupštinu i same države članice, fmansijski praviinik, sporazum o privilegijama i imunitetu ICC i budžet za prvu fmansijsku godinu. Povremene izmjene ovih dokumenata (ili godišnje izmjene, kada je u pitanju budžet) takođe vrši Skupština. Ovlašćenje za pripremanje budžeta je usko povezano sa Dijelom 12 ("Finansiranje") i Pravilnikom o finansijama. Da bi se osigurala nezavisnost, ovo ovlašćenje je ograničeno Statutom koji propisuje da plate, naknade i troškovi službenika ICC, kakve odredi Skupština država stranaka, ne smiju biti umanjene tokom njihovog mandata (član 49).Skupština može osnovati takve dodatne organe koji su nužni, uključujući i nezavisni nadzorni mehanizam ICC za inspekciju, procjenu i istraživanje, kako bi povećala svoju efikasnost i ekonomičnost. Razmatranje pitanja vezanih za odbijanje saradnje (član 112 stav 2 tačka (f)) i odlučivanje o svim mjerama koje će se primjenjivati u slučaju odbijanja saradnje je od presudnog značaja za Skupštinu - kako bi se osigurala efikasnost ICC. Pod opštim nazivom člana 112 stav 2 tačka (g) dolazi izbor sudija, lužioca i zamjenika tužioca, takođe i preporuka sudijama, kandidatima za pozicije sekretara i zamjenika sekretara. Pod ovim naslovom su obuhvaćene i izmjene i dopune Statuta, iako one stupaju na snagu u skladu sa svim daljim zahtjevima ratifikacije koje nameće član 121.1.3.7.1.9. FinansiranjeA' ; \

Izvjesno i kontinuirano finansiranje, koje je uz to nepolitizovano, takode je jedna od pretpostavki uspješnog funkcionisanja medunarodnih krivičnih sudova. Postoji nekoliko mogućnosti: finansiranje suda iz redovnog budžeta Ujedinjenih nacija, od strane država ugovomica, dobrovoljnim donacijama država, individua i drugih entiteta koje bi se ulivale u poseban fond ili kombinacijom navedenih izvora finansiranja. Finansiranje iz budžeta Ujedinjenih nacija, po mišljenju znatnog broja autora, obezbjeđuje univerzainost djelovanja suda, dostupnošću suda svim državama nezavisno od njihove ekonomske situacije, i to bez kompromitovanja nepristrasnosti sudija i nezavisnosti suda načinom obezbjedenja sredstava. Jednako prihvatljiva je i kombinacija finansiranja iz budžeta Ujedinjenih nacija sa stvaranjem fonda za dobrovoljne donacije i (iii) dopunskim finansiranjem od strane država ugovomica, baziranim na odgovarajućoj skali (formuli) doprinosa. Treba razmotriti i mogućnost osnivanja fonda u koji bi se prilivala sredstva prikupljena konfiskacijom novca od međunarodno organizovane zločinačke aktivnosti, zapljenom imovine osudenih ratnih zločinaca, oduzimanjem imovinske koristi pribavljene ilegalnom trgovinom oružja, koja bi trebalo koristiti za finansiranje institucija međunarodnog pravnog poretka (ICC, Međunarodni sud pravde), kao i za obezbjeđenje kompenzacije žrtvama grubog kršenja ljudskih prava[594].Osim ako nije izričito propisano drukčije, sve finansijske stvari koje se odnose na ICC i sastanke Skupštine država stranaka, uključujući njen ured i dodatne organe, uredeni su odredbama ovog statuta i finansijskih propisa i pravila koje prihvati Skupština država stranaka (član 113 Rimskog statuta). Svi troškovi ICC i Skupštine država stranaka,

166

Page 167: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

uključujući i njen ured i dodatne organe - plaćaju se iz sredstava ICC (član 114 Rimskog statuta). Ovakva odredba znači da su sredstva ICC i Skupštine, formalno gledano - jedna, bez obzira na moguće podračune[595].Izvori finansiranja ICC i Skupštine su: (1) procijenjeni doprinosi država stranaka i (2) sredstva koja za rad ICC doznačuju Ujedinjene nacije, uz odobrenje Generalne skupštine, tj. za troškove vezane uz izvještaje koji se podnose Savjetu bezbjednosti (član 115 Rimskog statuta). Bez obzira na član 115, ICC može kao dodatna sredstva primati i koristiti dobrovoljne doprinose vlada, međunarodnih organizacija, pojedinaca, korporacija i drugih lica, u skladu s kriterijima koje prihvati Skupština država stranaka. Doprinosi država stranaka procjenjuju se u skladu s dogovorenom procjeniteljskom ljestvicom koja se zasniva na ljestvici koju su prihvatile Ujedinjene nacije za svoj redovni budžet, a koja je prilagodena u skladu s načelima na kojima se ta ljestvica temelji (član 117 Rimskog statuta). Doprinos država ovisi o njihovoj finansijskoj snazi koja se izračunava prema različitim faktorima (nacionalni dohodak, zaduženost, devizne rezerve, nacionalni dohodak po stanovniku)[596]. Finansije ICC (zapisnik, knjige i račune, uključujući i godišnje finansijske izvještaje) svake godine nadzire nezavisni revizor kojeg odreduje Skupština država stranaka.Neposredno povezano sa pitanjem finansiranja ICC je pitanje stalnosti njegovog funkcionisanja, tj. da li će ICC zasjedati samo kada to bude zatraženo (podnošenjem žalbe, odnosno tužbe) ili stalno. Većina smatra da druga opcija - stalnost djelovanja ne bi vodila neopravdanim troškovima, a da bi ICC funkcionisao mnogo efikasnije pošto bi mogao promptno da reaguje. Ovu opciju prihvatio je i član 35 Rimskog statuta.1.3.7.1.10. Promjene Rimskog statuta i povlačenje iz tog statutaRimski statut, koji je usvojen nakon dugotrajne i nimalo iake pripreme, ima veliki značaj za fiinkcionisanje ICC i njegovu prihvatljivost za države stranke koje imaju različite interese. Zato svaka promjena Statuta može narušiti krhku ravnotežu interesa koja je postignuta s toliko napora, pa se zato Statut mora mijenjati s velikim oprezom[597]. Uz to pitanje, važno je i pitanje eventualnog povlačenja države iz članstva Rimskog statuta.Najprije, član 121 stav 1 Rimskog statuta utvrđuje da svaka država članica nakon isteka sedam godina od stupanja Statuta na snagu može prediožiti njegove izmjene. Tekst svih predloženih izmjena mora se predati generalnom sekretaru Ujednjenih nacija, a on će ga odmah dostaviti svim državama strankama. Prema tome, nikakve promjene Rimskog statuta nisu moguće dok ne prode sedam godina od njegovog stupanja na snagu. Ovakva odredba se može razumjeti kao nastojanje da se osigura stabilnost 1CC[598].Sam postupak promjene Rimskog statuta odvija se tako da Skupština država stranaka, ne prije isteka tri mjeseca od dana notifikacije, na svom sljedećem sastanku, mora, većinom prisutnih koji glasaju, odlučiti da li da uzme prijedlog u razmatranje. Skupština o prijedlogu može odlučivati neposredno ili sazvati Konferenciju za izmjene, ako problem o kojem je riječ to opravdava. Ako o izmjenama ne postoji opšta saglasnost u Skupštini ili Konferenciji, odluka o izmjeni se donosi dvotrećinskom većinom ukupnog broja glasova država stranaka. Načelno, izmjene Rimskog statuta stupaju na snagu za sve države stranke, tj. i one koje nisu ratifikovale izmjenu.Sve izmjene čl. 5, 6, 7 i 8 Statuta stupaju na snagu za one države stranke koje su prihvatile tu izmjenu godinu dana nakon što njihove isprave o ratifikaciji ili prihvatu budu deponovane. Za državu stranku koja nije prihvatila izmjenu, ICC ne može biti nadležan za zločine na koje se izmjena odnosi, kad takav zločin učine državljani te države stranke, odnosno kad takav zločin bude učinjen na njenoj teritoriji (član 121 stav 5 Rimskog statuta). Osim na osnovu stava 5 člana 121, izmjena stupa na snagu za sve države stranke godinu dana nakon što isprave o ratifikaciji ili prihvatu sedam osmina tih država budu deponovane kod generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Ako neku izmjenu prihvati sedam osmina država stranaka, svaka država stranka koja nije prihvatila izmjenu može se, upućujući obavijest u roku od godine dana nakon stupanja takve izmjene na snagu, povući iz ovog statuta, s neposrednim učinkom, bez obzira na član 127 stav 1, aii u skladu sa članom 127 stav 2

167

Page 168: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

(član 121 stav 6 Rimskog statuta).Za razliku od opisanog režima za izmjenu Rimskog statuta, postoji važan izuzetak koji se odnosi na izmjene i dopune odredaba isključivo organizacijske prirode (član 122 Rimskog statuta). Naime, izmjene odredaba ovog statuta koje su isključivo institucionalne prirode[599], država stranka može predložiti u bilo koje doba, bez obzira na član 121 stav 1. Tekst svih predloženih izmjena predaje se generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija ili licu koje odredi Skupština država stranaka, a to lice mora ga odmah dostaviti svim državama strankama, te ostalim članovima Skupštine. Izmjene na osnovu ovog člana o kojima se ne može postići saglasnost, mora dvotrećinskom većinom država stranaka prihvatiti Skupština država stranaka ili Konferencija za izmjene. Takvi amandmani stupaju na snagu za sve države stranke šest mjeseci nakon što ih prihvati Skupština, odnosno Konferencija."I pitanje povlačenja država iz članstva u Rimskom statutu, spada u pitanja organizacije u širem smislu riječi. Naime, povlačenjem neke države načeino se ne mijenja organizacija ICC, no mijenja se članstvo, s čime je povezan i određeni broj administrativnih i organizacionih pitanja. Sam postupak poviačenja ne spada u sudske aktivnosti, već upravno- političke."[600] Država stranka može se putem pisane notifikacije upućene generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija[601] povući iz ovog statuta (član 127 stav 1 Rimskog statuta). Povlačenje stupa na snagu godinu dana nakon dana prijema notifikacije, osim ako u notifikaciji nije naznačen kasniji datum. Međutim, time ne prestaju obaveze, uključujući i finansijske, kao i obaveze saradnje u slučajevima krivičnih postupaka koji su započeti prije nego što povlačenje stupi na pravnu snagu, niti smije na bilo koji način uticati na nastavak raspravljanja o bilo kojoj stvari o kojoj je ICC raspravljao prije datuma kad je povlačenje stupilo na snagu.1.3.7.2. Nadležnost ICCOsnovna stvarna nadležnost ICC određuje se tako što se, najprije, ograničava na najteža krivična djela, značajna za cjelokupnu međunarodnu zajednicu, a zatim propisuje se taksativno, tako da tu spadaju sljedeća krivična djela: (1) zločin genocida; (2) zločin protiv čovječnosti; (3) ratni zločini i (4) zločin agresije. Riječ je o najtežim međunarodnim krivičnim djelima, koja se najčešće i smatraju medunarodnim zločinima u užem smislu i u pogledu kojih su, po pravilu, vođeni dosadašnji međunarodni krivični postupci[602]. Takvim određivanjem stvarne nadležnosti se stvaraju neophodni uslovi da se buduća aktivnost ICC nepotrebno ne "raspline" u odnosu na neki šire određeni krug krivičnih djela, koja bi se mogla smatrati međunarodnim, što je logično, jer se i inače uočava jedna tendencija da medunarodna zajednica pokazuje sve veće interesovanje za konkretne inkriminacije, odnosno definisanje niza krivičnih djela, u pogledu kojih se putem međunarodnih ugovora, veliki broj država obavezuje na njihovo unošenje u nacionalna krivična zakonodavstva[603].ICC nema efektivnu stvamu nadležnost u odnosu na zločin agresije. Razlog za to je činjenica da još uvijek postoje veliki problemi oko prihvatljive definicije ovog zločina. To predstavlja ratio legis da je agresija formalno svrstana u stvarnu nadležnost ICC, ali da on faktički u relativno dužem narednom periodu neće moći da efektivno ostvari taj dio svoje stvame nadležnosti[604]. Ovo je posljedica odredbe člana 5 stav 2 Rimskog statuta, prema kojoj će ICC biti nadležan za zločin agresije tek nakon što se u smislu čl. 121 i 123 Statuta (odnose se na mogućnost izmjena i revizije Statuta) definiše ovaj zločin i odrede uslovi pod kojima ICC primjenjuje nadležnost u odnosu na taj zločin, s tim da sve to mora biti u skladu sa primjenjivim im odredbama Povelje Ujedinjenih nacija.U dopunsku stvarnu nadležnost ICC spadaju krivična djela protiv pravosuda propisana čianom 70 stav 1 Rimskog statuta i konkretnije definisana Pravilima o postupku i dokazima. Radi se o sljedećim "prekršajima" protiv obavljanja pravosudne funkcije, pod uslovom da su učinjeni namjemo: (a) lažno svjedočenje, kad na osnovu čiana 69 stav 1 Rimskog statuta postoji obaveza davanja istinitog iskaza; (b) podnošenje dokaza za koje stranka zna da su lažni ili krivotvoreni; (c)uticanje na svjedoke na korumpirani način, narušavanje ili miješanje u pojavljivanje pred ICC ili iskaz nekog sviedoka, osvećivanje svjedoku za davanje iskaza,

168

Page 169: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

uništavanje, miješanje ili uplitanje u prikupljanje dokaza; (d) otežanje, zastrašivanje ili uticanje na korumpirani način na fiinkcionera ICC u svrhu prinuđivanja ili nagovaranja tog fimkcionera da ne izvrši svoje dužnosti ili da ih izvrši na nevaljan način; (e) osvećivanje funkcioneru ICC zbog dužnosti koju taj ili neki drugi fimkcioner obavlja; (f) nagovaranje na primanje mita, odnosno primanje mita u svojstvu funkcionera ICC u vezi s njegovim službenim dužnostima. Uslovi za ovu nadležnost postavijeni su kumulativno: (1) potrebno je da se pred ICC već vodi postupak za neko krivično djelo koje spada u njegovu osnovnu stvamu nadležnost; (2) potrebno je da se u toku tog postupka od strane nekog od učesnika postupka, a prije svega - svjedoka, vještaka ili stranke, izvrši određena radnja opstruktivnog karaktera u odnosu na postupak ili u odnosu na subjekte postupka, poput davanja lažnog iskaza, falsifikovanja dokaza, podmićivanja učesnika postupka itd.; (3) neophodno je da tužilac pokrene postupak pred sudom za takvo krivično djelo; (4) potrebno je da ICC efektivno uspostavi svoju nadiežnost za takvo krivično djeio, odnosno da postupak ne ustupi državi domaćinu ili drugom nacionalnom pravosuđu[605]. Na usiove za pružanje međunarodne pomoći ICC u pogiedu njegovog postupanja na osnovu čiana 70 primjenjivaće se nacionalno pravo države od koje se pomoć traži (član 70 stav 2 Rimskog statuta). U slučaju osudujuće presude, ICC može odrediti zatvorsku kaznu koja ne preiazi pet godina ili novčanu kaznu u skladu sa Pravilima o postupku i dokazima ili oboje.Mjesna nadiežnost ICC se ne utvrđuje striktno, već u sklopu opštih pravila koja se odnose na pretpostavke za uspostavljanje nadležnosti ICC, kao i prema principu komplementarnosti u odnosu na nadiežnost nacionainih krivičnih sudova. Član 1 Rimskog statuta navodi da će ICC "biti kompiementaran nacionainim krivičnim nadležnostima". Kao rezultat toga, izuzev kada država stranka dobrovoijno ustupi predmet ICC iii je na drugi način neaktivna, samo će u siučaju jasnog nedostataka volje i nesposobnosti države da provede odgovarajući postupak - biti nadležan ICC. U primjenjivanju svoje nadležnosti ICC djeluje kao nastavak teritorijaine i nacionalne krivične jurisdikcije država stranaka, ograničavanjem ove nadležnosti na siučajeve gdje postoji nedostatak žeije iii mogućnosti država stranaka. ICC nije nastavak nacionalnog krivičnopravnog sistema država stranaka, niti zamjena za nacionalne sudove.Rimski statut pretpostavija da će u većini slučajeva države stranke preferirati da njihove domaće vlasti provode jurisdikciju u pogiedu krivičnih djela koja su učiniii njihovi državljani iii krivičnih djeia koja su se desili na teritoriji tih država. Sve dok se sa određenim siučajem postupa efikasno na nacionalnom nivou, na način predviđen kriterijima dopustivosti, nema potrebe za primjenu nadležnosti ICC i obaveze na saradnju.Prema principu komplementarnosti, za vođenje postupka je primamo nadležna država čianica Rimskog statuta, a samo pod određenim uslovima - ICC.[606] To je suprotno pravilima sadržanim u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala. Primama nadležnost nacionalnih organa se odnosi kako na stvamu, tako i na mjesnu nadležnost, a kada je je riječ o vremenskoj nadležnosti, ti (nacionalni) organi i inače nisu ograničeni limitom, koji nadležnost stalnog ICC ograničava samo na krivična djela koja su izvršena nakon stupanja na snagu Rimskog statuta[607].ICC će, izmedu ostalog, biti nadležan samo ukoliko je država koja je nadležna nespremna (nevoljna) ili u nemogućnosti da istinito sprovede istragu ili gonjenje. U st. 2 i 3 člana 17 Rimskog statuta dati su kriterijumi na osnovu kojih će ICC cijeniti da li postoji nespremnost (unwillingness), odnosno nemogućnost - nedjelotvornost (inability) vođenja krivičnog postupka. Ako je cilj postupka ili donijete odluke zaštita (shielding) učinioca od krivične odgovornosti ili ukoliko postoji neopravdano odugovlačenje postupka (undue delay) ili postupak nije sproveden nezavisno i nepristrasno i vođen je na način koji je nespojiv sa namjerom kažnjavanja zločinaca, ICC će smatrati da postoji nedostatak volje na strani države. Potpuni ili delimični kolaps ili nefunkcionisanje nacionalnog pravosudnog sistema, usljed čega država nije u mogućnosti da obezbijedi prisustvo okrivljenog, neophodne dokaze i svjedočenja ili je na drugi način spriječena da sprovede postupak, osnov su za utvrđivanje nemogućnosti države da postupa u konkretnom slučaju. Suština nije u tome da

169

Page 170: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

ICC potisne (zamijeni) nacionalno pravosude, već da bude komplementiran u odnosu na njega, kako se ne bi dopustilo de facto nekažnjavanje za učinjene zločine[608].

Mjesna nadležnost ICC postoji u odnosu na suđenje za krivično djelo za koje je on stvamo nadležan, pod uslovom da su ispunjene opšte pretpostavke za uspostavljanje njegove nadležnosti. Te pretpostavke se altemativno odnose na: (1) mjesto izvršenja krivičnog djela - teritorija države koja je prihvatiia nadležnost ICC, što je uvijek država stranka, ali to može da bude i država koja nije pristupila Rimskom statutu, ako je pismenom izjavom podnesenom Sekretarijatu ICC prihvatila njegovu nadležnost (član 12 stav 3 Rimskog statuta) i (2) državljanstvo lica koje se optužuje - potrebno je da se radi o državljanu države koja je stranka Rimskog statuta (član 12 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta). Uz to, neophodno je da ne postoje smetnje za pokretanje i vođenje postupka pred ICC, koje se altemativno odnose na djeiovanje principa komplementarnosti (član 17 stav 1 Rimskog statuta). Radi se o slučajevima (imajući u vidu stav 10 Preambule i član 1 Rimskog statuta) kada će ICC odlučiti da predmet nije dopušten (standardi nedopustivosti), i to: (a) predmet već istražuje ili goni država koja je nadležna u tom predmetu, osim ako država ne želi ili ne može istinito provesti istragu ili gonjenje; (b) predmet je istraživala država koja je nadležna u tom predmetu, a država odluči ne goniti lice o kojem je riječ, osim ako odluka nije proizašla iz nedostatka volje ili sposobnosti države da provede istinito krivično gonjenje; (c) licu o kojem je riječ je već bilo suđeno za ponašanje koje je predmet tužbe, a suđenje od strane ICC nije dopušteno na osnovu člana 20 stav 3 (princip ne bis in idem)\ (d) predmet nije dovoljne težine da bi opravdao daljnje postupanje ICC. Ovo bi trebalo da znači da su predmeti koji nisu obuhvaćeni ovim odredbama dopustivi. Rimski statut se ne bavi direktno amnestijom koja se daje po nacionalnom zakonu, a njen uticaj na dopustivost predmeta pred ICC ne može se definitivno ocijeniti sve dok ICC ne donese odluku o određenom pitanju. Dok se "opšta" amnestija može smatrati obiikom neaktivnosti (mirovanja) koja vodi ka proglašenju predmeta dopustivim pred ICC, razumijivo je da se amnestija, dodijeljena u kontekstu procesa koji se provodi u okviru "komisije za istinu", može smatrati "istragom" koja je popraćena bona fide odlukom da se ne postupi u svrhu člana 17 stav l(b). Kada ICC nade da je predmet dopustiv, javlja se obaveza države stranke na saradnju sa ICC u provođenu istrage i krivičnog gonjenja.Prema odredbi člana 17 stav 2 Rimskog statuta, ICC će, kako bi utvrdio da li postoji u određenom predmetu nedostatak volje, voditi računa o "načelima dužnog postupka priznatog medunarodnim pravom". Ova načela sadržana su u sljedećim dokumentima: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (čl. 9, 10 i 11), Međunarodni pakt o građanskim i poiitičkim pravima (čl. 4, 6, 9, 14 i 15); Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda (član 7); Američka konvencija o ljudskim pravima (čl. 4, 7, 8, 9 i 27); EKLJP (čl. 2, 5, 6, 7 i 15, Protokol 6 i Protokol 7, čl. 2 i 4); Treća Ženevska konvencija iz 1949. godine (čl. 84-88, 99 i 100-107 - medunarodni sukob, ratni zarobljenici); Četvrta Ženevska konvencija iz 1949. godine (čl. 33 i 64-77 - medunarodni sukob, civili) itd.Odredbom člana 17 stav 2 tačka (a) Rimskog statuta utvrđeno je da bi ICC trebalo da bude zadovoljan ako postoji odluka na nacionalnom nivou donesena u "svrhu zaštite" lica od krivične odgovornosti. ICC će doći do takvog zaključka uzimajući u obzir sve okoinosti, uključujući i faktore koji su uzeti u obzir u procesu donošenja odluke da se lice ne goni krivično, kao i način na koji se istraga i krivično gonjenje provodi.Prema članu 17 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta, kašnjenje ne samo da mora biti "neopravdano" već, pored toga, mora "u datim okolnostima da nije u skladu sa namjerom privođenja pravdi lica o kojem je riječ". Čini se da će u praksi biti lakše dokazati "nesklad" nego "svrhu" koja je predviđena čianom 17 stav 2 tačka (a), koja predstavlja više objektivan nego subjektivan standard.Clan 17 stav 2 tačka (c) zahtijeva da ICC zaključi da je u postupku došlo do nedostatka nezavisnosti i nepristrasnosti i da način na koji je postupak vođen ili se vodi, s obzirom na okolnosti, "nije u skladu s namjerom privodenja pravdi lica o kojem je riječ". Prilikom ocjene

170

Page 171: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nezavisnosti i nepristrasnosti, ICC uzima u obzir osnovne principe Ujedinjenih nacija o nezavisnom sudstvu, kao i smjemice ove organizacije o uiozi tužioca i advokata.Iako će se ICC pozvati na načeia "dužnog postupka", priznatog međunarodnim pravom, nedostatak pune sagiasnosti sa tim načelima, ne može, sam po sebi, voditi ka utvrdenju nedopustivosti. Samo u slučajevima kada ovakav nedostatak vodi ili je pojačan "svrhom" iz člana 17 stav 2 tačka (a) ili "neskladom" iz člana 17 stav 2 tačka (b) i člana 17 stav 2 tačka (c) Rimskog statuta - može doći do takvog utvrđenja.U pogledu vremenske nadležnosti, ICC je nadležan samo za krivična djela koja se izvršena nakon stupanja na snagu Rimskog statuta (član 11 stav 1 Rimskog statuta). Ovako definisana vremenska nadiežnost (rationae temporis) omogućava faktičko djelovanje ICC samo pro futuro, a kao vremenski kriterijum se određuje momenat stupanja na snagu osnovnog izvora prava za ovaj sud[609]. Takvo određivanje vremenske nadležnosti opravdava se i neophodnošću zabrane retroaktivnog dejstva odredbi Rimskog statuta, pa je, s tim u vezi, prema odredbi člana 22 stav 1 Statuta, izričito utvrđeno da niko ne može biti krivično odgovoran za krivično djelo koje u trenutku izvršenja nije bilo krivično djelo iz nadležnosti ICC. Međutim, sva krivična dela predviđena Rimskim statutom su i ranije postojala kao zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, tako da primjena pravila Rimskog statuta i na slučajeve koji su dogodili prije njegovog donošenja, ne bi u tom smislu predstavljala retroaktivno dejstvo krivičnopravnih normi. S druge strane, neke su inkriminacije, ipak, izmijenjene u Rimskom statutu u odnosu na njihove ranije oblike koji su postojah u običajnom međunarodnom krivičnom pravu, odnosno statutima ad hoc međunarodriih krivičnih tribunala, ali ovo pitanje nije direktno povezano sa mogućnošću da novofonnirani sud vodi postupak i za djela učinjena prije njegovog formiranja, već samo sa krivičnim materijainim pravom koje bi se u takvom postupku primjenjivalo[610].1.3.7.3.Osnovni kriterijumi za uspostavljanje nadležnosti ICCDržava prihvata nadležnost ICC za krivična djela iz člana 5 Rimskog statuta činjenicom da postane stranka Rimskog statuta (član 12 stav 1 Rimskog statuta). U konkretnom slučaju nadležnost ICC se uspostavlja zavisno od toga ko je uputio slučaj tužiocu, odnosno da li je tužilac već prije toga pokrenuo istragu, ali i tako što se vodi računa o uslovima koji se odnose na teritoriju izvršenja krivičnog djela i državljanstvo okrivljenog. S obzirom na to, moguće su tri situacije. Prva situacija postoji ako je tužiocu slučaj upućen od strane Savjeta bezbjednosti UN-a, koji djeluje na osnovu ovlašćenja iz Glave VII Povelje UN-a tada se ne traži ispunjenje drugih posebnih uslova za uspostavljanje nadležnosti ICC (član 13 tačka (b) Rimskog statuta). Druga situacija je slučaj upućen tužiocu od strane države stranke Statuta (u skladu sa članom 14) ili ako je tužilac već pokrenuo istragu proprio motu o odredenom krivičnom djelu (u smislu člana 15 Rimskog statuta). Tada je potrebno da nadležnost ICC altemativno prihvate: (a) država na čijoj je teritoriji izvršeno jedno ili više krivičnih djela, odnosno država registracije broda odnosno vazduhoplovstva, ako je krivično djelo izvršeno na ovim objektima (teritorijalni kriterijum); (b) država čiji je državljanin okrivljen u odnosu na krivična djela iz nadležnosti suda - aktivni personalni kriterijum (član 12 stav 2 tač (a) i (b) i član 13 tač (a) i (c) Rimskog statuta). Treča situacija odnosi se na mogućnost da je za uspostavljanje nadiežnosti ICC neophodan pristanak države koja nije stranka Rimskog statuta. Tada ta država može svojom izjavom podnesenom Sekretarijatu ICC prihvatiti nadležnost tog suda za odnosna krivična djela, a država koja to prihvati mora, bez odlaganja, sarađivati sa ICC u skladu sa dijelom 9 Rimskog statuta (član 12 stav 3 Rimskog statuta).1.3.7.4.                 Osnovne karakteristike postupka pred ICCRimski statut o osnivanju ICC sadrži mnogo odredbi krivičnoprocesnog karaktera, tako da se, zapravo, uspostavlja jedan poseban međunarodni krivični postupak. Pored odredbi koje sadrži svaki klasični krivični postupak (koje se odnose na procesne subjekte i procesne radnje), u Rimskom statutu su sadržane i posebne odredbe koje se odnose na madunarodnu krivičnopravnu pomoć i saradnju sa ICC. Uz to, krivični postupak pred ICC se primjenjuje jedinstveno, ne propisujući posebne postupke za pojedine kategorije

171

Page 172: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

okrivljenih, odnosno za pojedine vrste krivičnih djela, što je karakteristika većine nacionalnih krivičnoprocesnih zakonodavstava.U pitanju je krivični postupak koji se može označiti kao mješoviti, jer sadrži elemente kako akuzatorskog, odnosno adversarnog tipa krivične procedure[611], tako i inkvizitorskog krivičnog postupka. Tom tipu krivičnog postupka bi najviše odgovarao pridjev "akuzatorsko-inkvizitorski" postupak. Ključ adversarnog sistema je podjeia odgovomosti izmedu donosiiaca odiuka i stranaka[612]. U tom sistemu sudija se, u pogledu činjenica i prava, pretvara u neutralnog donosioca odiuke koji će odluku donijeti na osnovu materijala koji predstavljaju supamičke stranke. Adversarni sistem nameće strankama odgovomost za istraživanje činjenica, saslušanje svjedoka i obezbjeđivanje vještaka.Krivični postupak pred ICC ima samo jedan, redovni oblik i podijeljen je na tri dijela (faze, stadija): (1) istraga; (2) glavni postupak i (3) postupak po pravnim lijekovima. Time su naglašene njegove karakteristike koje ga čine "mješovitim" krivičnim postupkom, tzv. akuzatorsko-inkvizitorskog tipa[613]. On je svoje elemente "posudio" iz akuzatorskog postupka, posebno u pogiedu konstrukcije suđenja izgrađene prema modeiu "stranačkog takmičenja" pred reiativno pasivnim sudijama; u pogiedu nagiaska na stranačku inicijativu u pogledu prikupijanja i izvođenja dokaza u svim procesnim stadijima, te mogućnosti stranačkog disponiranja predmeta spora; u pogiedu nepostojanja inkvizitomo impostiranog istražnog sudije koji bi provodio prethodni postupak i sastavljao spis predmeta, kao pismeno fiksirano spoznajnu osnovicu napredovanja u procesu[614].Uprkos načeinog prihvatanja akuzatorskog sistema u medunarodnim krivičnim postupcima, u Rimski statut su unijeti izvjesni eiementi inkvizitorskog modeia kako bi se otklonile osnovne mane akuzatorskog modeia. Najprije, u postupku pred 1CTY i ICTR tužilac mora da prikuplja dokaze protiv optuženog, ali ima i obavezu da dostavi oslobađajuće dokaze - ako do njih dođe. U Rimskom statutu tužiocu je povjereno "utvrđivanje istine", pa mora "na jednak način" istražiti kako "inkriminirajuće" tako i "okolnosti koje isključuju krivnju" (član 54 stav 1 tačka (a)). U sistemu ICC glavnu ulogu u kontroli postupanja tužioca, a naročito radi zaštite interesa okrivljenog, ima predraspravno vijeće. Za istragu je, inače, karakteristično da nema sudski karakter, tako da spada u nadležnost tužioca, mada se već tokom istrage ostvaruju određeni vidovi procesne komunikacije izrneđu tužioca koji vodi istragu i sudskog vijeća. U stvari, istragu mora formalno da odobri odgovarajući fimkcionalni oblik suda (pretpretresno vijeće). Prema tome, i ova prva faza krivičnog postupka pred ICC, iako načelno u nadležnosti tužioca, podvrgnuta je sudskoj kontroli. Ovakva sudska kontrola takode predstavlja element inkvizitornosti koji je u različitim modalitetima čest u kontinentalno-evropskim pravnim sistemima[615]. Međutim, u zemljama kontinentalnog prava koje su prihvatile tradiciju anglosaksonskog sistema, uioga ovog vijeća je često povjerena sudiji, aii to nije "istražni sudija" iz klasičnog kontinentainog sistema. To je sudija koji nema ovlašćenje da sprovodi istragu, a može, između ostaiog, da odredi pritvor osumnjičenom. On isključivo djeluje kao garant poštovanja zakona od strane organa gonjenja, kao i organ koji izdaje one naloge koje od njega zatraže organi gonjenja, a koji u sebi mogu sadržati ograničenja prava osumnjičenog i drugih lica (ovome je sličan institut giudice delle indagini preliminari, tj. "sudija supervizor pretkrivičnog postupka" iz italijanskog sistema)[616].Tužilac ima glavnu ulogu u odvijanju postupka do početka giavnog postupka, a kao što je prethodno objašnjeno, u njegovu nadležnost spada i sprovodenje istrage. Da bi se uopšte stvorili uslovi za započinjanje postupka, potrebno je da postoji procesna inicijativa zapokretanje postupka, koja može da proistekne iz različitih izvora: (1) od strane bilo kog subjekta koji pruža informaciju tužiocu; (2) od strane države članice Statuta; (3) od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. S obzirom na to od koga potiču obavještenja, raziikuju se i neke procesne mogućnosti tužioca. Medutim, za razliku od sistema ICC, u sistemu ICTY i ICTR tužilac prije otpočinjanja glavnog pretresa (later on the defence), predaje sudijama spise s najvažnijim podacima o slučaju (tzv. pretpretresni rezime, u kome su predstavljena pravna i faktička pitanja, podnesci stranaka, izjava o nespomim i spornim

172

Page 173: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pravnim i faktičkim pitanjima, kao i lista svjedoka koje tužilac ili odbrana namjeravaju da pozovu, sa sažetim prikazom činjenica o kojima će svaki svjedok svjedočiti). Dakle, sudije imaju uvid u spis predmeta koji im omogućavaju da bolje kontrolišu slučaj, uz mogućnost da izvode dokaze i pozivaju svjedoke i po sopstvenoj inicijativi. U velikom dijeiu, sud ima potpunu kontroiu nad postupkom ili bar u svakom momentu može upotrijebiti ovlašćenja koja nemaju uvijek sudovi u većini zemalja anglosaksonskog pravnog sistema (nekada čak ni u zemljama kontinentaine pravne tradicije)[617].Dok očekuje sudenje, odnosno za vrijeme sudenja pred ICTY i ICTR, optuženi je, uglavnom, u pritvoru, iako je tendencija da se osiobada iz pritvora, i to uz jemstvo odgovarajuće države. Članovi 58 i 60 Rimskog statuta zasnovani su na principu u kome nema lišavanja slobode, osim ako je neophodno zbog određenih okolnosti.Pored toga, u postupcima pred ICTY i ICTR žrtve nemaju nikakvu samostalnu uiogu, jer se pred sudom mogu pojaviti isključivo kao svjedoci - ako ih je pozvala da svjedoči jedna od stranaka (uglavnom tužilac) ili sam sud. "S druge strane, prema Rimskom statutu, njima je dato nekoliko uloga: iako im nije dodijeljeno pravo da se obraćaju vijećima, ako im se dozvoli da to učine, mogu podnositi kratka izlaganja, prisustvovati pretresima i unakrsno ispitivati svjedoke. Ipak, institucija tipična za sisteme kontinentalnog prava, poznata kao constitution de partie civiley (zahtjev za pridruživanje optužnici kao privatni tužilac), nije u potpunosti podržana, čak ni pred ICC"[618].Može se zaključiti da su autori Rimskog statuta uzeli u obzir procesni sistem pred ICTY i ICTR koji je u početku bio velikim djelom zasnovan na adversarnom modelu. Pored toga, oni su u procesnu šemu suda inkorporisali dodatne eiemente inkvizitorskog modeia, i to davanjem značajnije uloge žrtvama, proširivanjem funkcije tužioca, kao i dodjeljivanjem presudne uioge pretpretresnom vijeću. "Ovaj značajan pomak ka procesnoj šemi, koja je i dalje ugiavnom akuzatorska, ali koja sadrži važne odiike drugog modeia, zahtijevaće, bez sumnje, dodatno brušenje kako vrijeme bude prolazilo, a iskustvo dalje raslo[619]. Ipak, ova šema već sada se čini sposobnom da odgovori zahtjevima međunarodnih suđenja, a to su pravičnost i ekspeditivnost"[620]. Epitomizira li on, inače, tip nekog budućeg svjetskog krivičnog postupka, u ovom času teško je reći jer se, pored opšte konstatacije da krivični postupci akuzatorskog i inkvizitorskog tipa konvergiraju, ipak, ne može poricati njihova budućnost[621]. Ipak, perspektiva ICC će, u najvećoj mjeri, zavisiti od broja predmeta o kojima bude odlučivao.1.3.7.5. Osnovna načeia postupka pred ICCS obzirom na važnost djelovanja ICC, kao i važnu ulogu procesnih praviia sadržanih u Rimskom statutu, ali i u Pravilima o postupku i dokazima, potrebno je da se na sistematskinačin prikažu pravila sadržana u osnovnim krivičnoprocesnim načelima. Medutim, neka od tih načela su izričito predviđena u izvorima prava koja se primjenjuju u postupku pred ICC, dok se druga ne spominju striktno, ali njihovo važenje i djelovanje proizlazi iz drugih procesnih normi ili se zasnivaju na samoj konstrukciji ICC i važećim međunarodnopravnim standardima. Sistematskom anaiizom načela krivičnog postupka ICC, ukazujemo na činjenicu da se nakon stupanja na snagu Rimskog statuta i drugih izvora prava koji se primjenjuju u postupku pred stalnim ICC, može govoriti ne samo o međunarodnom materijalnom krivičnom pravu, čije egzistiranje ni do tada nije moglo da se negira (mada je njegova sadržina bila znatno fluidnija), već i o medunarodnom krivičnom procesnom pravu, koje će svoju faktičku promociju doživjeti kada zaista počnu da se odvijaju konkretni krivični postupci pred ICC, ali ono bez ikakve dileme, kao sistem normi konkretnog krivičnog postupka, postoji već sada[622].Važno je, takođe, istaći da ne postoje opšta međunarodna praviia međunarodnog krivičnog postupka. Svaki međunarodni sud (ICTY, ICTR, ICC) ima svoj sopstveni praviinik o postupku i dokazima. Može se očekivati da će, pošto se sudska aktivnost ICTY i ICTR "biti postepeno privedena kraju, a dok se nasuprot tome rad ICC bude konsoiidovao, praviia postupka ovog suda možda postati opšteprihvaćena od strane država, te će se potom pretvoriti u opšta međunarodna pravila. Ipak, za ovaj proces je potrebno mnogo

173

Page 174: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

godina"[623].OpŠta načela koja vladaju u medunarodnim postupcima mogu se izvesti iz pravila koja važe pred medunarodnim tribunalima, sudske prakse i opštih načela krivičnog procesnog prava. Ova načela, koja takode posvećuju posebnu pažnju osnovnim ljudskim pravima optuženog (kao i, kad je to primjereno, žrtava i svjedoka)[624] su sijedeća: (1) pretpostavka nevinosti (odnosno pravo optuženih lica da se smatraju nevinim dok se ne dokaže suprotno), (2) pravo optuženih lica na nezavisno i nepristrasno sudstvo, (3) načelo pravičnog i ekspeditivnog sudskog postupka, (4) načelo prema kome optuženi mora biti prisutan tokom suđenja (odnosno zabrana sudenja u odsustvu, in absentia).[625] Ova načela su vezana i za osnovne standarde ljudskih prava, zajamčene svim poznatim međunarodnim ugovorima, kao što su EKLJP[626] (1950), Međunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima (1966. iopcioni protokoli od 1966. i 1989. godine)[627], Američka konvencije o ljudskim pravima (1969) i Afrička konvencije o ljudskim pravima naroda (1981).[628]1 n iiii

174

Page 175: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Kad se svako od označenih prava detaljno analizira, uočava se da su u njima inkorporisana mnoga druga prava koja postoje u savremenim krivičnim postupcima. Primjera radi, pravo na pravično suđenje obuhvata garancije vezane za bilo koji sudski postupak (pravo na nezavisni i nepristrasni sud[629], pravo na zakonom ustanovljen sud, pravo na javno suđenje, pravo na pravičnu raspravu i pravo na suđenje u razumnom roku - right to trial within reasonable timelu), kao i garancije karakteristične samo za krivični postupak (pretpostavka nevinosti, pravo na nesamooptuživanje, pravo na odbranu, u okviru kojeg je i pravo da optuženi bude upoznat sa optužbom, pravo na potrebno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane, pravo na branioca i pravo na besplatnog branioca), pravo na kontradiktoran postupak i pravo na tumača[630]. Takođe, pravo na nezavisan i nepristrasni sud, kao osnovni postulat poštenog suđenja, obuhvata pretpostavke na strani suda (podjela vlasti, legalitet, nezavisnost, samostalnost, obaveznost sudskih odluka) i jemstva vezana za sudiju (nezavisnost, nepristrasnost, kompetentnost, dostojnost, imenovanje, sigurnost mandata, nepokretnost, lična i materijalnu sigurnost, inkompatibilnost fiinkcija i imunitet).

175

Page 176: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

U tome se poseban značaj pridaje praksi ESLJP, koja je afirmisala novi koncept evropskog krivičnog postupka zasnovanog na modelu pravičnog procesa[631]. Njegov osnov predstavlja pravo na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP[632], s tim da iako je naziv ovog prava right to a fair trial praksa ESLJP ne ograničava njegovu primjenu samo na fazu sudenja, već traži da garancije pravičnog procesa moraju biti ocjenjivane globalno, što uključuje iodređenu jednakost oružja (/'egalite des armes) u pripremnoj fazi krivičnog postupka, ali i pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti suda.Imajući u vidu da je BiH ratifikovaia EKLJP, i to Uredbom o ratifikaciji EKLJP izmijenjene i dopunjene protokolima broj 3, 5 i 8 i dopunjene Protokolom broj 2, te protokola1,  4, 6, 7, 9, 10 i 11 [633] njene odredbe se neposredno (direktno) primjenjuju i na teritoriji BiH. Pored toga, odredbe EKLJP imaju prioritet nad svim ostalim zakonima (član II/2 Ustava BiH), što znači da postupci koji se vode pred domaćim sudovima moraju biti usklađeni sa standardima postavljenim članom 6 EKLJP i praksom ESLJP.1.3.7.5.1. Pretpostavka nevinostiRang opšteg načeia krivičnog postupka ima pravilo prema kome se optuženi smatra nevinim dok se "u skladu sa primjenjivim pravom ne dokaže krivnja"[634] (član 66 stav 1 Rimskog statuta). Statut ICTY[635] (član 21 stav 3) i Statut ICTR (član 20 stav 3) takođe potvrđuju ovaj princip. Presumpcija nevinosti (the presumption of innocence) iz člana 6 stav2,  kao i posebne garancije iz stava 3 EKLJP predstavljaju konkretizaciju zahtjeva pravičnosti suđenja iz stava 1 i vrijede samo za krivični postupak[636]. Presumpcija nevinosti optuženog uključuje najprije vezu s nezavisnošću i nepristrasnošću sudije koji odluku treba da donese isključivo na osnovu dokaza izvedenih u postupku[637]. Druga je njena komponenta postupanje prema optuženom[638].Pretpostavka nevinosti je danas nezaobilazna garancija u svim medunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i u većini država ima rang ustavnog načela utemeljenog na ideji da se za svakog građanina smatra da je častan (praesumptio boni viri). Tumači se kao naprikosnoveni pravni standard i temeljna garancija za zaštitu ljudskih prava i sloboda u krivičnom postupku. Prema članu 6 stav 2 EKLJP, svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Pretpostavka nevinosti pozitivno je određena i ZKBiH (član 3 stav 1), sa izvjesnim razlikama u formulaciji za koje se može reći da proširuju obim njenog važenja. Ne vezujući je samo za optužene u krivičnom postupku, za razliku od EKLJP, izrazom "svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja", uspostavlja se kvantitativna univerzalnost važenja pretpostavke nevinosti i ona se odnosi na krivični i pretkrivični postupak, na lica za koja je ova pretpostavka propisana kao njihovo pravo i na lica koja su dužna da svoje ponašanje sa njom uskiade, a dužni su da je poštuju svi učesnici krivičnog postupka, ali i svako izvan postupka.Pretpostavka nevinosti štiti optuženog od trenutka podizanja optužbe pa sve do donošenja konačne osuđujuće presude. Stav ESLJP je da pretpostavka nevinosti zahtijeva, pored ostalog, da sudije, prilikom vršenja svojih funkcija, ne polaze od predrasude da je optuženi učinio krivično djelo; teret dokazivanja pada na optužbu i sumnja koristi optuženom. Pored toga, dužnost je tužioca da pniži dovoljno dokaza na kojima će biti zasnovana osuđujuća presuda[639]. Sa normativnog stanovišta posmatrano, ti standardi su predviđeni procesnim zakonima, a na pravosudnoj praksi ostaje da ih praviino primjenjuje.Primjena člana 6 stav 2 EKLJP se ne ograničava samo na slučaj povrede pretpostavke nevinosti od strane sudske vlasti, već obuhvata podjednako i povrede učinjene od strane drugih nosilaca vlasti. To nije, međutim, smetnja da obavještavaju javnost o postupcima koji su u toku, ali i prije otpočinjanja pripremne faze postupka, i to uz punc poštovanje pretpostavke nevinosti[640]. Obaveza da se poštuje pretpostavka nevinosti važi i za sredstva javnog informisanja, tako da, pod određenim uslovima, i kampanja u štampi protiv optuženog može dovesti do povrede člana 6 stav 2 EKLJP, usljed čega bi država mogla da snosi određene posljedice.Pretpostavka nevinosti je u tijesnoj vezi sa pravom optuženog da ne iznosi dokaze protiv

176

Page 177: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

sebe i pravom na ćutanje[641]. Riječ je o jednoj od garancija koja proizilazi iz prava na pravični postupak, a to je privilegija od samooptuživanja (privilege against self- incriminatiori)121. S druge strane, ESLJP se ne protivi mogućnosti da se izvede nepovoljan zaključak za optuženog koji je koristio pravo na ćutanje.[642] ESLJP je zauzeo stanovište da su pravo na šutnju i pravo da okrivljeni ne treba samog sebe teretiti dva opšteprihvaćena internacionalna standarda koja leže u suštini pojma pravičnog postupka[643]. Ta prava znače zaštitu optuženog protiv neprikladne prinude od strane vlasti, što doprinosi izbjegavanju pogrešaka pravde[644]. Pravo na nesamooptuživanje odnosi se na poštovanje volje okrivljenog da se brani šutnjom. Neovisno od ovog prava, ostaje mogućnost pribavljanja materijala, čak i primjenom sile i protiv volje osumnjičenog, kao što su uzimanje krvi i mokraće, kontrola daha i tjelesni pregledi u svrhu DNK analize. Ove djelatnosti, međutim, ne utiču na slobodu okrivljenog da uskraćivanjem verbainog očitovanja ne doprinosi utvrđivanju činjenica u krivičnom postupku[645].Opšte je usvojeno da pretpostavka nevinosti posebno zahtijeva da: (1) s iicem optuženim da je učinilo krivično djelo mora se postupati, kako u samom postupku, tako i van njega, kao da je nevin, sve dok se ne dokaže suprotno, (2) teret dokazivanja da je optuženi kriv za krivična djeia koja mu se stavljaju na teret ieži na tužiocu; optuženi se može zaustaviti na tome da pobija dokaze optužbe, a ne mora da dokazuje svoju nevinost; (3) kako bi ustanovio krivicu optuženog za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, sud mora biti uvjeren u njegovu krivicu prema odredenom standardu dokazivanja koji je u kontinentalnom pravu obično l'intime conviction du juge (slobodno sudijsko uvjerenje), dok je u zemljama anglosaksonskog prava to "ustanovljavanje krivice optuženog van svake razumne sumnje"[646]. Pravo na presumpciju nevinosti važi i kada je u pitanju status osumnjičenog, dakle i u prethodnom krivičnom postupku tokom istrage, i to čak dosljednije prema licu protiv kojeg "čak nije potvrđen ni slučaj prima facie"[647]. Iz toga slijedi, pored ostalog, da "istražni organi moraju, takođe, da usmjere istragu i u korist osumnjičenog, kako bi iz svojih pretpostavki isključiii svaku razumnu sumnju .U vezi sa ovim načelom je i problem kako u međunarodnim krivičnim postupcima riješiti pitanje izvještavanja sredstava javnog informisanja o pritvaranju optuženog i njegovom suđenju. Suočeni sa tako groznim krivičnim djelima, kao što su ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid, mediji često uzimaju zdravo za gotovo da su lica koja je tužilac optužio za takve zločine kriva, čak ih opisujući kao "monstrume" ili "kasape"[648]. Na nacionainom nivou postoje razni mehanizmi protiv ovakvih napisa (npr. tužba za klevetu), kojih, medutim, nema u međunarodnom pravosuđu. Iako se cijelo pitanje svodi na samokontrolu tužioca i medija, morala bi se, ipak, ustanoviti neka vrsta pravnog lijeka protiv prekomjemog "prisustva" medija i njihovog gaženja načela pretpostavke nevinosti .Pretpostavka nevinosti ima značajne implikacije i u sudskim postupcima. Presumpcija se krši ako sudska odiuka, koja se odnosi na iice optuženo za krivično djelo, odražava mišijenje da je optuženi kriv i prije nego što je njegova krivica prema zakonu dokazana. Dovoijno je i samo izražavanje mišljenja koje sugeriše da sud optuženog smatra krivim.Posljedica ove presumpcije u slučaju da optuženi odbije da se izjasni o svojoj krivnji - jeste da se optuženi izjasnio kao da nije kriv. Takođe, optuženi nije dužan da sudu daje dokaze protiv sebe, niti za njega mogu nastupiti štetne posljedice zbog činjenice da je odbio da svjedoči u svoju korist. Krivnju optuženog treba da dokaže tužilac, bez mogućnosti da se optuženom "nameće bilo kakva promjena tereta dokazivanja iii bilo kakav teret pobijanja" (član 67 stav 1 tačka (1) Rimskog statuta). Nasuprot tome, takvu mogućnost dozvoljava pravilo 92 Pravilnika o postupku i dokazima ICTY - "smatraće se da je priznanje koje je optuženi dao dok ga je tužilac ispitivao, dato siobodno i dobrovoljno, osim ako se ne dokaže suprotno".U vezi sa pretpostavkom nevinosti je i princip da optuženi ima pravo da se njegova krivnja ili nevinost utvrdi po svakoj tački optužnice, i to pojedinačno. Ako sud ne bi riješio sva ta pitanja, pa neke od tačaka optužnice ostavio neraspravljenim, to bi prejudiciralo krivnju optuženog i predstavljalo povredu pretpostavke nevinosti.

177

Page 178: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Najzad, i svaki međunarodni sud ima obavezu da u svojim presudama obrazloži odiuku koju donosi. Njihov je zadatak da navedu dokaze koje su uzeli u obzir kada su zaključili da je optuženi kriv, i to izvan svake razumne sumnje za djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Ustanovljenje obaveze suda da obrazloži svoju odluku predstavlja važan zaštitni mehanizam za prava optuženog; ona omogućava optuženom da se žali na svaku osudu za koju misli da je zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza koja je dovela do povrede pravde[649].1.3.7.5.2. Načelo nezavisnosti i nepristrasnosti sudijaNačelo po kome sudija treba da bude nezavisan[650] i nepristrasan[651] spada u rang opštih pravnih načela i jedno je od pretpostavki prava na pravično suđenje[652]. To se načelo može rezimirati u tri osnovne grupe prava osumnjičenog ili opuženog: (1) pravo na sud koji udovoljava uslovima zakonom ustanovljenog nezavisnog i nepristrasnog organa; (2) koji će predmet riješiti pravedno, javno i u razumnom roku i (3) koji osigurava osnovna prava lica protiv kojeg se vodi postupak: (a) da se to lice smatra nedužnim dok mu se ne dokaže krivnja; (b) da bude obaviješteno o optužbi u najkraćem roku na razumljiv način; (c) da ima potrebno vrijeme za pripremanje odbrane; (d) da se brani sam ili uz pomoć branioca; (e) da može ravnopravno učestvovati u dokazivanju i (f) da ima pravo na besplatnog tumača (ako dovoljno ne poznaje jezik postupka)[653]. Ove standarde poznaju i krivični postupci većine država, ali i statuti medunarodnih krivičnih sudskih organa. Pod ovim načelom podrazumijeva se pravo optuženog ne samo na pravedno, nego i na sudenje bez nepotrebnog odlaganja[654]. Pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom je do te mjere osnovno, da je Komitet za ljudska prava zauzeo stav da je to "apsolutno pravo koje ne trpi bilo kakve izuzetke".[655]Zahtjev za nezavisnošću suda (independent tribunal) ukijučuje nezavisnost od organa zakonodavne i izvršne vlasti[656], poiitičkih struktura i strana u postupku.[657] Okoinosti koje sud uzima kao kriterije za ocjenu (ne) postojanja nezavisnosti jesu, između ostalog, način imenovanja članova suda, vrijeme trajanja mandata, garancije protiv spoljnih pritisaka, te pitanje smatra li se taj organ objektivno prema vani nezavisnim.[658]EKLJP uređuje nepristrasnost suda (impartial tribunal) kao posebnu komponentu postupka čiji je smisao obezbijediti da sud odluke zasniva iskijučivo na onome što je izneseno na suđenju[659]. Načeini pristup je da sud ne može postupati pod uticajem vanjskih informacija, stanovišta javnosti ili drugih pritisaka i da svoje odluke mora zasnivati samo na onome Što je izloženo i razmotreno u suđenju[660]. Nepristrasnost znači nepostojanje predrasuda ili naklonosti u vezi sa predmetom u kojem sud postupa[661] Nepristrasnost se u svrhu primjene člana 6 EKLJP ispituje prema dva kriterijuma: moguće je razlikovati izmedu subjektivnog testa, kojim se ide za procjenom ličnih uvjerenja (posebno predrasuda) pojedinog sudije u određenom predmetu[662]. Polazi se od pretpostavke nepristrasnosti sudije, a onaj ko tvrdi suprotno - treba to i dokazati[663]. Objektivni test sastoji se u utvrdivanju jesu li ponuđena dovoljna jemstva da isključe svaku iegitimnu sumnju u tom pogledu[664]. Pri tome je ključno povjerenje javnosti u sud, zbog čega je stanovište optuženog važno, iako ne i odiučujuće. Naprotiv, odlučujući je odgovor na pitanje može li se sumnja u nepristrasnost smatrati objektivno opravdanom[665].Nezavisnost i nepristrasnost sudija može se obezbijediti samo ako se: (1) usvoje takvi izbomi mehanizmi koji omogućavaju da se na mjesto sudije izaberu lica koja nisu samo kompetentna, s moralnim integritetom i bez predrasuda, već i nezavisna od svih političkih uticaja i uticaja svake vlasti; (2) zabrani sudijama da traže ili primaju bilo kakve instrukcije od spoljnih autoriteta ili da na bilo koji drugi način budu u vezi s interesima stranaka u sporu; (3) ustanove mehanizmi nadzora koji sprečavaju sudije da pokazuju predrasude ili se njima

vode ili ako se pokaže da je sudija bio pristrasan ili naklonjen jednoj stranki, mehanizmi kojima se takav sudija može izuzeti sa suđenja ili čak udaljiti iz suda[666].

178

Page 179: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Da bi se obezbijedila nezavisnost sudija, od posebnog je značaja kako je riješeno pitanje izbora (imenovanja) sudija. Sistem po kome sudije bira Generalna skupština Ujedinjenih nacija (na prijedlog Savjeta bezbjednosti, koji svoje kandidate bira sa iiste kandidata koje su predložile države članice) ustanovljen je statutima ICTY i ICTR. Rimski statut propisuje da sudije bira Skupština država stranaka, i to medu kandidatima koje predloži pojedinačno svaka od tih država (član 36 stav 4). Uz to, član 36 stav 9 tačka (a) Rimskog statuta dodatno pojačava nezavisnost sudija, utvrdujući da sudije nisu podložne reizboru nakon isteka devet godina mandata ("neće moći biti birani još jednom na istu dužnost").Postoje i raziičita sredstva da se sačuva nezavisnost izabranih sudija. Prije svega, oni su obavezni da se uzdrže od preduzimanja takvih aktivnosti koje bi mogle da ugroze njihovu nezavisnost. Oni, zatim, uživaju privilegije i imunitete, uključujući i imunitet od državnih jurisdikcija: takvi imuniteti su "skrojeni", između ostalog, i zato da se sudije zaštite od svih neumjesnih uplitanja države[667]. Dalje, i sama pravila tribunaia propisuju metode i procedure za obezbjeđivanje nezavisnosti sudija, što se, prije svega, odnosi na slučajeve gdje i sam sudija može osjećati da možda neće moći zadržati svoju nepristrasnost iii da bi mogao biti smatran na neki način umiješanim ili lično zainteresovanim za slučaj. Ovo su mehanizmi za odstupanje i izuzeće sudija (član 41 Rimskog statuta). Uobičajeno je da se ako sudija ne izuzme samoga sebe, ovo pitanje može iznijeti pred ovaj sud ili nadležno vijeće ili čak sjednicu svih sudija tribunala - u ICC o svim pitanjima izuzeća sudija odlučuju sudije, i to apsolutnom većinom, a u odsustvu sudije koga se odluka tiče (član 41 stav 2 tačka (c) Rimskog statuta).Sudeće vijeće punovažno radi samo kada su prisutne sve sudije toga vijeća u toku cijelog krivičnog postupka, ali pojedine sudije mogu da se smjenjuju. To je logično pred medunarodnim krivičnim sudovima, jer se radi o postupcima koji mogu da traju godinama zbog složenosti i težine slučaja i obimnosti dokaznog materijala[668].1.3.7.5.3. Načelo fer i ekspeditivnog sudenjaKao univerzalno načelo međunarodnog prava važi i to da suđenje mora biti fer. Ovo načelo je od fundamentalne vrijednosti i u medunarodnim postupcima. Nalazi se i u statutima ICTY (član 21 stav 2), ICTR (član 20 stav 2) i Rimskom statutu (član 67). Pojedini autori ovom načelu daju značaj peremptome norme, odričući mogućnost da se ono može derogirati ugovorom. Iako ne postoji praksa u državama koja bi podržavala ovakvo stanovište, insistiranje država na ovom principu, kroz međunarodne instrumente i obimnu sudsku praksu, ističe njegovu važnost i potkijepljuje gledište da je stekao snagu ius cogens[669] Ovo načelo sadrži tri standarda: (1) jednakost stranaka u postupku ("jednakost oružja"), (2) pravo na javnu raspravu i (3) ekspeditivnost postupka.1.3.7.5.3.1. Jednakost stranaka u postupku"Jednakost oružja" stranaka u sporu je jedan od osnovnih kriterijuma za pravičnu raspravu. On mora da se poštuje tokom cijelog krivičnog postupka, a znači da stranke upostupku imaju jednak proceduraini položaj tokom suđenja i jednak položaj prilikom iznošenja odbrane ili optužbe[670]. To znači da svakoj strani treba omogućiti da iznese svoj slučaj, pod usiovima koji je ne dovode u bitno nepovoijan položaj u odnosu na protivničku stranku 59. Jednakost stranaka u postupku je suštinski eiemenat adversame strukture postupka u kome se suđenje shvata kao nadmetanje ("dvoboj") dvije stranke. Zato one moraju da imaju jednaka prava - u suprotnom nema fer "borbe".Suština jednakosti stranaka u postupku podrazumijeva, najprije, da se optuženom omogući da se upozna sa svim elementima optužnice koja je podignuta protiv njega, kao i da, bez odlaganja, prouči dokaze koje je prikupio tužilac (da bi potkrijepio optužnicu). Optuženi ima pravo na adekvatno vrijeme i sredstva za pripremu svoje odbrane (čian 67 stav 1 tačka b) Rimskog statuta), te pravo na pravnu pomoć - može ili birati svoga advokata ili će mu sud dodijeliti pravnog zastupnika koji će svoju dužnost vršiti besplatno, ako optuženi nema dovoljno novca da tu uslugu plati. U skladu sa članom 67 Rimskog statuta, u utvrđivanju bilo koje optužbe, optuženi ima pravo na javno, fer i pošteno suđenje, te sljedeće garancije: (a) da bude bez odlaganja i detaljno informisan o prirodi, osnovu i sadržaju optužnice na

179

Page 180: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

jeziku kojeg optuženi u potpunosti govori i razumije; (b) da ima dovoljno vremena i sredstava za pripremu odbrane i da slobodno komunicira sa braniocem; (c) da mu se sudi bez nepotrebnog odlaganja; (d) da bude prisutan na suđenju, da odbranu vrši lično iii uz pravnu pomoć advokata koga je sam izabrao, kao i da bude informisan da ukoliko nema pravnu pomoć, da mu se ova pomoć dodijeli od strane suda u svakom slučaju gdje interes pravde tako zahtijeva i besplatno, ukoliko optuženi nije u mogućnosti da je sam piati; (e) da ispituje svjedoke koji svjedoče protiv njega, te da mu se osigura prisustvo i mogućnost ispitivanja svjedoka koji svjedoče u njegovu korist pod istim uslovima. Optuženom će se, takođe, omogućiti da iznese odbranu i da predoči druge dokaze dopuštene prema Rimskom statutu; (f) da mu se besplatno omogući pomoć prevodioca i potrebnih prevoda, ukoliko se ukaže nužnim, kako bi se osiguralo da optuženi razumije dokumente prezentovane sudu, a koji nisu na jeziku kojeg optuženi u potpunosti govori i razumije; (g) da ne bude prisiljen da svjedoči ili prizna krivnju, te pravo da ćuti; (g) da može dati usmeni ili pisani iskaz u svoju odbranu bez zakletve i (i) pravo da se ne nameće nikakva promjena tereta dokazivanja ili bilo kakav teret pobijanja.Na tužiocu je teret dokazivanja krivnje optuženog. Tužilac mora u potpunosti poštovati prava optuženog, te njegovoj odbrani predočiti bilo koji materijal koji bi mogao ublažiti optužbe ili ukazati na nevinost optuženog. Jedini ovlašćeni tužilac pred ICC je onaj tužiiac koji je dio Rimskog statuta i on praktično ima monopol krivičnog gonjenja pred ovim sudom, jer ne postoji mogućnost supsdijarne tužbe. Kada je riječ o inicijativi za krivično gonjenje, ona se može uputiti jedino tužiocu, a ne i samom sudu, jer druga lica ne mogu imati status ovlašćenog tužioca. Kao inicijatori postupka pojavljuju se subjekti koji tužiocu pružaju obavještenja da je izvršeno krivično djelo iz nadležnosti ICC. To mogu da budu: (1) bilo koja lica, kada tužilac može pokrenuti istragu na sopstveni zahtjev, na osnovu posjedovanja saznanja da je određeno lice izvršilo krivično djelo iz nadležnosti ICC (član 15 stav 1 Rimskog statuta), (2) država stranka Rimskog statuta koja uputi tužiocu siučaj za koji smatra da se odnosi na djelo iz nadležnosti ICC (član 13 tačka a) Rimskog statuta) i (3) Savjet bezbjednosti UN-a koji djelujući na osnovu Glave VII Povelje UN-a, procijeni da se radi o slučaju za koji je nadležan ICC (član 13 tačka c) Rimskog statuta). U odnosu na funkciju tužioca određene oblike kontrole ostvaruje ICC, što predstavlja odredenu sadržinsku modifikaciju načela akuzatornosti, za šta je najtipičniji institut potvrde optužbe prije suđenja, u skladu sa članom 61 Rimskog statuta, kada pretpretresno vijeće može odbiti da potvrdi neke ili sve tačke optužbe i time praktično direktno utiče na optužnu funkciju[671]. Takode, prema članu 61 stav 9 Rimskog statuta, tužilac može i na glavnom pretresu izmijeniti optužbu, što predstavlja vid djelovanja načela akuzatornosti u ovoj fazi postupka, ali se ovo načelo uslovljava time što je potrebno da takvu izmjenu odobri pretpretresno vijeće. Time se formalno ne odstupa od načela akuzatomosti, jer ftmkcija optuženja pripada tužiocu, ali se sadržinski ovo načelo modifikuje time što stav suda presudno utiče na dalji opstanak optužbe[672]. Nakon početka suđenja tužilac može, uz dozvolu pretpretresnog vijeća, povući optužbu (član 61 stav 9 Rimskog statuta).1.3.7.5.3.2. Pravo na javnu raspravuNačelo javnosti se, prema članu 6 stav 1 EKLJP, odnosi na raspravu pred sudom i izricanje presude. Pritom se novinari i javnost mogu iskijučiti s čitavog ili s dijela suđenja, i to u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka u sporu ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.Možemo reći da je javnost postupka (odnosno javnost suđenja po krivičnoj optužbi) važan element u zaštiti interesa pojedinca i društva u cjelini i da, osim u slučaju postojanja izuzetnih okolnosti koja opravdavaju njeno isključenje, pretres mora biti otvoren, ne samo za posebne kategorije ljudi, odnosno učesnike u postupku, nego i za široku javnost, uključujući i predstavnike štampe. Poseban osvrt izazivaju dva pojma iz člana 6 stav 1 EKLJP, i to ona koja govore o nacionalnoj bezbjednosti i demokratskom društvu. Pri tom se

180

Page 181: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nacionalna bezbjednost ne može prepustiti ocjeni unutrašnjeg prava, nego vezati za standarde interesa demokratskog društva. Pojam nacionalna bezbjednost podrazumijeva zaštitu zemlje i njenog teritorijalnog integriteta i zaštitu od unutrašnje i spoljne sile, dok je izraz demokratskog društva vezan za nešto odredenija mjerila, kao što su podjela vlasti, pluralizam, fleksibilnost i toleranicija[673].Zahtjev za javnošću rasprave je od suštinskog značaja za razvoj demokratije, jer štiti stranke od tajnog pravosuđa koje izmiče kontroli javnosti[674]. On čuva povjerenje stranaka u sudske institucije i doprinosi pravu na pravičan proces i ostvarenju njegovog cilja[675]. ESLJP ocjenjuje postojanje prava na javnu raspravu in concreto, vodeći računa kako o vrsti sudske instance i cjelini postupka, tako i o različitosti zakonskog sistema i sudske prakse u odredenim državama.S tim u vezi, optuženom i njegovom braniocu garantovano je pravo da ispituju ili zahtijevaju ispitivanje svjedoka optužbe i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe za svjedoke optužbe (član 6 stav 2 tačka d) EKLJP). Ovo pravo je u tijesnoj vezi sa pravom na pravično sudenje, jer osigurava ravnopravnost stranaka pred sudom ("jednakost oružja") i pretpostavka je kontradiktomog izvodenja dokaza[676]. Nije protivno EKLJP da se kao dokaz koriste iskazi svjedoka dati u prethodnim fazama postupka, pod uslovom da je propisana i pružena adekvatna mogućnost da optuženi ospori i ispita svjedoka koji protiv njega iskazuje ili da tu mogućnost ima u kasnijoj fazi postupka[677].Praksa je ESLJP da je "[...] ostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osioniti i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktoma drugoj [...]". Identičan je i stav Ustavnog suda BiH u odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine,[678] gdje je navedeno i da Ustavni sud BiH, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrdene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoijno i neprihvatijivo. U vezi s tim Ustavni sud BiH navodi da je element pravičnog sudenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana[679]. Medutim, koiika je ta dužnost, zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog siučaja. Prema stanovištu ESLJP, povreda prava na pravično suđenje postoji, na primjer, kada obrazloženje potpuno nedostaje, jer će omogućeni pravni iijek vjerovatno postati iiuzoran,[680] ali "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument"[681]. Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ijudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge"[682].Slično kao i u većini nacionainih krivičnih postupaka, i u postupku pred ESLJP se načeio javnosti suđenja označava kao opšti princip, u odnosu na kojeg su mogući određeni izuzeci. Sudenje se održava javno (član 63 stav 7 Rimskog statuta), što je, nesumnjivo, sredstvo da se obezbijedi pošteno sudenje, kao i da prava optuženog ne budu uskraćena. Ipak, pretresno vijeće može odlučiti da posebne okolnosti iziskuju da se određeni postupci održe na zatvorenoj sjednici, i to u cilju zaštite žrtava krivičnih djela i svjedoka iii radi zaštite povjerljivih odnosno osjetljivih informacija koje su sadržane u dokazima (čian 64 stav 7 Rimskog statuta). Ovaj osnov sprovođenja postupka u zatvorenoj sjednici poznaju i statuti ICTY (čian 21 stav 2) i ICTR (čian 20 stav 2), i to kao osnovno pravo optuženog. Odluku o tome da se pretres obavi iza zatvorenih vrata donosi sud, na zahtjev jedne od stranaka u postupku ili proprio motu.Osim načela javnosti, u načela forme vođenja krivičnog postupka spadaju još načelo raspravnosti (kontradiktornosti) i načelo usmenosti. Načelo raspravnosti je u postupku pred ICC zastupljeno u više procesnih stadijuma, a ne samo na glavnom pretresu, gdje ono, kao što je to uobičajeno i u nacionalnim krivičnoprocesnim zakonodavstvima, ima presudan značaj. Svoju odluku pretresno vijeće može zasnovati samo na dokazima koji su izvedeni na suđenju i koji su bili predmet pretresa, odnosno o kojima se raspravljaio (čian 74 stav 2 Rimskog statuta). Princip usmenosti, uz mogućnost određenih odstupanja od njega,

181

Page 182: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dominira u savremenim nacionalnim krivičnim procedurama i on je, naravno, zastupljen i u postupku pred ICC, i to u svim fazama postupka. Taj princip je povezan kako sa načelima raspravnosti i kontradiktornosti (koja se primarno realizuju kroz usmenu komunikaciju, mada, naravno, mogu da se ostvaruju i pisanim putem), tako i kroz garantovanje prava određenim licima, prije svega osumnjičenog i optuženog, ali i drugim učesnicima postupka, na usmenu procesnu komunikaciju u krivičnom postupku, ali, takođe, uz mogućnost i pisanog opštenja u skiadu sa praviiima sadržanim u Rimskom statutu i Pravilima o postupku i dokazima[683]. Na glavnom pretresu se načelo usmenosti realizuje, prije svega, time što optuženi na samom početku suđenja, odnosno na prvom ročištu ima mogućnost da usmeno izjavi da li je optužbu razumio, te da se izjasni o krivnji (član 64 stav 8 Rimskog statuta). U okviru ove faze postupka, a u skiadu sa načelom usmenosti, kao i načelima raspravnosti i neposrednosti i drugim, optuženi ima pravo na ispitivanje svjedoka koji ga terete, kao i (pod istim uslovima pod kojima to pravo koriste svjedoci koji ga terete) pravo na dovođenje i ispitivanje svjedoka čiji iskaz ide njemu u korist (član 67 stav 1 tačka (e) Rimskog statuta) i sl.1.3.7.5.3.3. Ekspeditivnost postupkaJedan od zahtjeva poštenog suđenja jeste i da svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo na suđenje bez nepotrebnog odugovlačenja. Ovo pravo obavezuje vlast da obezbijedi da se sve faze postupka, od predsudske do konačne presude, budu okončane i presuda donijeta u razumnom roku. Preciznije, kako optuženi uživa pravo da se smatra nevinim, jedino je razložno i dolično da se njegova krivnja ili nevinost ustanove što je moguće prije[684]. Garancija suđenja u najkraćem mogućem roku je u krivičnom postupku povezana sa pravom na slobodu, sa pretpostavkom nevinosti i sa pravom da se lice brani[685]. Ovo načelo dobija na značaju naročito u međunarodnim postupcima u kojima je optuženi često u pritvoru od njegovog hapšenja do osude, odnosno oslobadanja.1.3.7.5.4. Zabrana suđenja u odsustvuNačelo prema kome optuženi mora biti prisutan na svom suđenju, da bi se sudski postupak mogao voditi, karakteristika je država anglosaksonskog prava (osim ako bi okrivljeni pokušao izbjeći pravdi nakon prvog pojavljivanja pred sudom). S druge strane, u mnogim zemljama kontinentalnog prava dozvoljena je mogućnost suđenja u odsustvu[686] (in absentia, par contumace). U međunarodnom krivičnom pravosuđu u tome je bilo lutanja [687]. Iako je Statut Nirbeškog tribunala sadržavao tu zabranu, kasnije statuti ad hoc tribunala insistiraju na prisustvu optuženog pred sudom, i to tokom cijelog krivičnog postupka. Uz to, odgovarajuće odredbe statuta ICTY i ICTR ne razjašnjavaju ovo pitanje. One propisuju da optuženi ima pravo da mu se "sudi u njegovom prisustvu" (član 21 stav 4 tačka (d) Statuta ICTY i član 20 stav 4 tačka (d) Statuta ICTR). Ipak, ništa nije rečeno o tome šta se dešava ako se optuženi prećutno odrekne ovog prava, dajući se u bjekstvo prije otpočinjanja sudskog postupka: ova odredba mogla bi se lako primijeniti tako da je sprovođenje postupka u odsustvu optuženog dozvoljeno ako je on, pošto je propisno obaviješten o optužnici i djelima koja mu se stavljaju na teret, pobjegao u cilju izbjegavanja krivičnog postupka[688]. Međutim,Rimski statut (član 63 stav 1) jasno zahtijeva prisustvo optuženog, kao osnovni uslov za otpočinjanje postupka (uz izuzetak, koji je uobičajen u zemljama anglosaksonskog prava, kada prisustvo optuženog nije neophodno, ukoliko on narušava sudenje). Čak i kada u cilju očuvanja procesne discipiine, sud naredi udaljenje optuženog iz sudnice, njemu se mora omogućiti praćenje toka postupka, putem odredenih tehničkih sredstava (član 63 stav 2 Rimskog statuta), što, u stvari, predstavlja "poseban virtuelni vid neposrednosti, odnosno fizički optuženi nije u neposrednom kontaktu sa dokazima koji se izvode u postupku, aii ima obezbijeden tehnički kontakt"[689].Svaka od tih varijanti ima opravdanja, ali i krupnih nedostataka[690]. ESLJP ne smatra protivpravnim suđenje in absentia u državama čiji ga zakoni predviđaju. Polazi se od činjenice da je pojavljivanje pred sudom pravo optuženog i da bi suđenje u njegovom odsustvu, a protiv njegove volje - bilo protivpravno. U tom pogledu, ddcie, ne postoji

182

Page 183: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nikakvo opšte običajno pravno pravilo koje bi državama naiagalo suđenje optuženom jedino u njegovom prisustvu ili bi dopuštalo njegovo suđenje in absentia[691].Postizanja poštenog suđenja u medunarodnim krivičnim postupcima zahtijeva da optuženi bude prisutan u toku cijelog postupka. Činjenicom da je optuženi prisutan, daje mu se mogućnost konsultacija sa svojim braniocem, prije svega o dokazima koje bi trebaio prikupiti kako bi se podržao koncept odbrane. Osim toga, prisustvo optuženog važno je zbog unakrsnog ispitivanja svjedoka i, najčešće, vrlo relevantno za sud prilikom ustanovljavanja njegove krivnje ili nevinosti. Riječju, kada se imperativu fer suđenja pridodaju specifičnosti međunarodnih krivičnih postupaka, dolazi se do zakijučka da je u takvim postupcima moguće izvesti pošteno suđenje samo uz prisustvo optuženog[692]. Potreba da se obezbijedi pretpostavka nevinosti koja se vezuje za svakog optuženog, ne bi smjela biti ugrožena nemogućnošću optuženog da uputi branioca prilikom pripremanja slučaja (zbog njegovog neprisustva suđenju)".Prisustvo optuženog čini se toliko važnim da iznuđuje potrebu da se, u slučaju njegovog bjekstva, po otpočinjanju suđenja, postupak prekine dok ponovo ne bude uhapšen i izveden pred sud ili se dobrovoljno preda. Drugim riječima, istaknute osobenosti medunarodnih krivičnih sudenja trebalo bi da dovedu do odbacivanja iješenja usvojenih u onim zemljama koje zabranjuju suđenja u odsustvu, prema kojima je dozvoljeno nastaviti postupak ako optuženi pobjegne po otpočinjanju pretresa".[693]1.3.7.6. Procesnopravne odredbe Rimskog statuta1.3.7.6.1. Uvodne napomeneRimski statut sadrži i značajan broj procesnopravnih odredaba. Ne računajući preambulu, odredbe organizacione i materijalnopravne prirode, kao i važne odredbe devetog dijela o međunarodnoj saradnji i sudskoj pomoći koje par excellence imaju procesnu prirodu, klasične odredbe o postupku pred ICC nalazimo već u drugom djeiu Statuta, među odredbama o dopustivosti pokretanja i vođenja postupka i uspostavi nadležnosti[694]. Najviše tih odredaba sadrži peti dio (o istrazi i krivičnom gonjenju), šesti dio (o suđenju), osmi dio (žalba i revizija) i deseti dio Rimskog statuta (o izvršenju odluka). Treba imati u vidu i Pravila o postupku i dokazima, kao i, "kad je to prikladno", "primjenjive" međunarodne ugovore i pravila međunarodnog prava, uključujući i utvrđena načela međunarodnog prava oružanih sukoba koja se odnose na uređenje sudskih postupaka (član 21 stav 1 tač. (a) i (b) Rimskog statuta), te, supsidijarno ("u slučaju kad toga nema"), opšta načela prava koja ICC izvede iz nacionalnih zakona pravnih sistema svijeta (kao pozitivno pravo ili precedent), uključujući, kad je prikladno, nacionalne zakone država koje bi redovno bile nadležne za taj zločin, ukoliko ta načela nisu u neskladu s ovim statutom i s medunarodnim pravom, kao i međunarodno priznatim pravilima i standardima (član 21 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta).U preambuli Rimskog statuta kaže se da je ICC zadnje utočište gdje žrtve najtežih krivičnih djela, koja se tiču međunarodne zajednice, mogu ostvariti pravdu. Zbog toga se u njoj zahtijeva od svih država da na nacionalnom nivou preduzmu mjere za jačanje međunarodne saradnje i sprečavanje slučajeva nekažnjivosti, a takođe podsjeća države na njihovu obavezu da primjenjuju krivičnu jurisdikciju nad onima koji su odgovorni za ovakve zločine. S tim u vezi, Rimski statut dodjeljuje ICC ulogu koja je dopuna nacionalnih sistema. Ističući da je primama obaveza država da vode istragu i krivično gone međunarodne zločince, Rimski statut utvrđuje da je slučaj neprihvatljiv za ICC ukoliko istragu ili krivično gonjenje nad tim slučajem vrši država koja nad tim ima sudska ovlašćenja, osim ako ta država ne želi ili zaista ne može sprovesti istragu ili krivično gonjenje i sudenje za teško krivično djelo iz nadležnosti ICC. Prema tom načelu (komplementamost u užem smislu), ICC "nadopunjuje" ili preuzima postupak od nacionalnih sudova uvjeri li se da kod njih postoji nedostatak volje za krivično gonjenje iz člana 17 ili, pak, ponovo sudi u, nacionalnoj državi, o presudenoj stvari ako je nezadovoljan odlukom domaćeg suda (član 20 Rimskog statuta). Druga se situacija odnosi na pitanje komplementarnosti u širem smislu, tj. na slučajeve u kojima bi se pred domaćim organima krivičnog gonjenja ili krivičnog pravosuđa

183

Page 184: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pojavio zahtjev ICC za pružanjem nekog oblika pomoći ICC. Domaći sud nadopunjuje postupak pred ICC, ali prethodno mora riješiti pitanje dopuštenosti saradnje na osnovu ocjene o saglasnosti procesnih odredbi Rimskog statuta s domaćim pravom (tj. s nekom njegovom pozitivnom odredbom, odnosno "temeljnim načelom opšte primjene"; član 93 st. 1 i 3 Rimskog statuta).[695]Komplementarnost u užem smislu, u odnosu na domaće pravo, podrazumijeva svestranu ocjenu o tome da li domaći organi ne žele ili ne mogu istinito provesti istragu ili gonjenje, odnosno da li je odluka da nema mjesta krivičnom gonjenju proizašla iz nedostatka volje ili nesposobnosti države da provede istinito krivično gonjenje (član 17 stav 1 tač. (a) i (b)), kao i da li je neko oslobođen od optužbe pred domaćim sudom za krivično djelo iz nadležnosti ICC (član 5) da bi se zaštitio od odgovornosti pred ICC ili je postupak na drugi način vođen ovisno ili pristrasno i u neskladu s pravilima o pravičnom postupku koje priznaje međunarodno pravo, te na način koji, u datim okolnostima, nije bio u skladu s namjerom da se lice o kom je riječ privede pravdi (član 20 stav 2 Rimskog statuta). Odgovor na ta pitanja nije jednostavan, premda sam Statut nastoji standardizovati subjektivni pojam "nedostatka volje" za krivičnim gonjenjem stavljajući ga u okvir "pravila o pravičnom postupku koje priznaje međunarodno pravo" i objektiviziranih parametara u članu 17 stav 2 (za slučaj nedostatka volje ili sposobnosti za krivično gonjenje) i članu 20 stav 3 (za slučaj vođenja "fiktivnog" krivičnog postupka)[696]. Pri tome, ICC mora uzeti u obzir procesne odredbe Rimskog statuta i krivičnog procesnog zakonodavstva odnosne države. U slučaju komplementarnosti u širem smislu, zahtijeva se da domaći sud, poznavajući Rimski statut i pravila međunarodne krivičnopravne pomoći, procijeni dopuštenost tražene mjere ili radnje koju (kao oblik saradnje) traži ICC.U Rimskom statutu je načelo ne bis in idem sadržano kao jedan od aspekata komplementarnosti, tako što se, s jedne strane, odnosi samo na krivična djela iz nadležnosti ICC (član 5), dok se, s druge strane, ono, prije svega, ustanovljava kao pravilo, u odnosu na koje su dopušteni odredeni izuzeci, mada postoji oblik dejstva ovog načela koji djeiuje apsolutno, dakle isključivo kao pravilo, bez mogućnosti djelovanja izuzetka[697]. Načeio ne bis in idem u Rimskom statutu označava i odnos nacionalnih zakonodavstava, odnosno konkretnih odiuka nacionalnih sudova, sa odiukama ICC[698]. Modaliteti tog načeia proiziiaze iz člana 20 Rimskog statuta i ima ih tri. Prvi modalitet dejstva ovog načela reguiisan je odredbama člana 20 stav 1, prema kojoj se nikome pred ICC ne može suditi za "ponašanje" koje predstavlja osnov krivičnog djela, za koje je odlukom tog ICC već osuden iii osloboden, osim u siučajevima predvidenim Statutom. Drugi modalitet dejstva načeia ne bis in idem je ustanovljen članom 20 stav 2 Rimskog statuta, prema kojem se nijednom licu neće suditi pred drugim sudom za krivično djelo iz člana 5 Statuta, za koje ga je ICC već osudio ili oslobodio. Treći modaiitet procesnog i pravnog dejstva načeia ne bis in idem je regulisan odredbama čiana 20 stav 3 tač. (a) i (b) Rimskog statuta, prema kome se niko kome je već biio sudeno od strane nekog drugog suda za krivično djelo iz či. 6, 7 ili 8 Statuta, ne može ponovo suditi pred ICC, osim ako je postupak pred drugim sudom voden radi postizanja nekog od alternativno propisanih ciljeva, koji se svode na odredenu zioupotrebu iii neke grube greške:(a)  radi zaštite lica od krivične odgovornosti za krivično djelo koje spada u nadiežnost ICC ili(b)    kada na drugi način suđenje nije vođeno nezavisno iii nepristrasno, u skladu sa odredbama pravičnog postupka koje priznaje medunarodno pravo, kao i na način koji, u datim okolnostima, nije bio u skiadu s namjerom da se lice o kome se radi, privede pravdi.1.3.7.6.2. Istraga i krivično gonjenje na nacionalnom nivouRimskim statutom nije propisana izričita obaveza za države članice da zabrane krivična djela iz nadiežnosti ICC svojim nacionainim zakonima. Dostupnost i odgovarajuća primjena nacionalnih zakona u istrazi i krivičnom gonjenju za zločine genocida, ziočine protiv čovječnosti ili ratne zločine će, ipak, biti od značaja za odluku o dopustivosti koju donosi ICC. Postavlja se pitanje da li država koja jasno ne zabrani zločine iz nadležnosti ICC, time

184

Page 185: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

povećava rizik da će predmet biti proglašen dopustivim od strane ICC, i to protiv njene želje.

Odsustvo zabrana, odbrane, opštih principa i kazni koje su propisane Rimskim statutom, može ići u prilog utvrđenju ICC o nedostatku voije, ako taj nedostatak vodi ka "zaštiti lica od krivične odgovomosti" iii postupku koji se "vodi na način koji, s obzirom na okolnosti, nije u skladu s namjerom privođenja lica o kojoj je riječ pravdi " (čl. 17 i 20 Rimskog statuta). Vrlo je vjerovatnija situacija u kojoj neće biti ustanovljen nedostatak volje, nego jednostavna neaktivnost na strani države stranke, koja može dovesti do toga da ICC proglasi predmet dopustivim. Teži slučaj je kada postoji postupak na nacionalnom nivou, ali je definicija zločina, opštih principa, odbrane ili kazni koje se primjenjuju drukčija od one koja je propisana Rimskim statutom. Ako je obim krivnje po nacionalnom zakonu širi od onoga iz Rimskog statuta, neće se javiti nikakav problem, iako ICC u tom slučaju neće imati nadležnost za djela izvan obima Statuta, pa čak i ako ona po nacionalnom zakonu spadaju u krivična djela. Ako je obim krivnje po nacionalnom zakonu uži od onoga iz Statuta, rezultat je de facto izuzeće od kazne za djela koja se po Statutu smatraju krivičnim. Zato je najjednostavniji način da se relevantne definicije i opšti principi, sa odgovarajućim kaznama, iz Rimskog statuta inkorporiraju direktno u domaće zakonodavstvo.Kada se za ponašanje koje je zabranjeno Rimskim statutom istraga i suđenje na nacionalnom nivou provodi na pravi način, činjenica da se za to ponašanje provodi suđenje kao za obični zločin, a ne kao za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ne čini, sama po sebi, predmet dopustivim pred ICC. Međutim, ICC može preuzeti predmet na osnovu neaktivnosti domaćih vlasti. Ovakav slučaj postoji kada Rimski statut zabranjuje značajno širi obim ponašanja nego što to čini domaći zakon. Stoga bi možda bilo dobro da svaka država stranka izvrši izmjene svoje legislative, kako bi obežbijedila da domaći zakon zabranjuje isti obim ponašanja kao i Statut. Tako bi država stranka preduhitrila nalaz ICC o dopustivosti u pogledu njenih državljana ili krivičnih dijela koja su se desila na njenoj teritoriji. Oržave stranke bi u svojim zakonodavstvima imale ili odrediti posebne kazne za obična krivična djela (kada su ona popraćena okolnostima koje ih dovode u vezu, odnosno pod jednu od definicija Rimskog statuta) ili jednostavno inkorporirati definicije Statuta (sa kaznama koje su kompatibilne Statutu).Najjednostavniji pristup je da se definicije date u Rimskom statutu u cijelosti inkorporiraju, bilo uključivanjem samog Statuta (ili njegovih dijeiova) u nacionalni zakon, bilo usvajanjem zakona koji će reprodukovati definicije. Neke od osnovnih tačaka interesa kada su u pitanju definicije bi mogle biti sijedeće:(1)     Genocid. Ovaj zločin može biti učinjen u vrijeme mira ili u vrijeme međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. Prisustvo namjere "da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionaina, etnička, rasna iii vjerska grupa kao takva" je suština zločina. Zločini koji jasno ne ispunjavaju uslov namjere, takođe se mogu smatrati zločinima protiv čovječnosti ili ratnim zločinima u skladu sa Statutom. Genocid se sastoji od ove posebne namjere koja je opisana u članu 6, a koja je popraćena jednim od pet djela nabrojanih u članu6  tač. (a) - (e) Rimskog statuta. Nabrojani zločini uključuju djela usmjerena protiv "članova grupe"(član 6 tač. (a) i (b)), "grupe"(član 6 tač. (c) i (d)) i "djece iz grupe"(član 6 tačka (e)). Ovo podrazumijeva neka kvantitativna ograničenja. Pored toga, namjera da se uništi grupa "u cjelini ili dio te grupe" ne iziskuje postojanje pokušaja masovnog uništenja grupe.(2)   Zločini protiv čovječnosti. Kao i zločin genocida, zločini protiv čovječnosti se mogu pojaviti u bilo kojem kontekstu i bez veze sa oružanim sukobom (međunarodnim ili unutrašnjim). Zločini protiv čovječnosti sadržani su u svih 11 djela koja su nabrojana u članu7  stav 1 tač. (a) - (k) Rimskog statuta, kao što je to definisano članom 7 stav 2 tač. (a) - (i), "kao dio širokog ili sistemskog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, uz znanje o napadu". "Napad usmjeren protiv civilnog stanovništva" znači ponašanje koje uključuje višestruko činjenje radnji navedenih u stavu 1 člana 7 protiv bilo kojeg civilnog

185

Page 186: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

stanovništva, na osnovu ili s ciljem državne politike ili politike neke organizacije da se takav napad počini (član 7 stav 2 tačka (a) Rimskog statuta). Definicije date u članu 7 stav 2 tač. (a) - (i) opisuju djela koja nisu sadržana u krivičnom ili vojnom zakonu države stranke.(3) Ratni zločini. ICC je nadležan za ratne zločine "ako su počinjeni kao dio piana ili politike, ali kao dio opsežnog počinjenja takvih zločina" (čian 8 stav 1 Rimskog statuta). Takav plan ili politika čine važan dio sudske odluke (prema članu 17 stav l(d)) da li je zločin dovoljne težine da bude proglašen dopustivim pred ICC. Zabrane iz člana 8 stav 2 tač. (c) i (e) su ograničene "na oružani sukob koji nije medunarodnog karaktera". Član 8 stav 2 tač. (a) i (b) primjenjuje se na međunarodni oružani sukob.Postojanje odgovarajućih načela krivičnog zakona i odgovarajućih odbrambenih mehanizama, može takode doprinijeti donošenju odluke ICC o dopustivosti predmeta. Ovo naročito može biti slučaj kada je obim krivične odgovornosti, nametnut u skladu sa nacionalnim (domaćim) zakonom, znatno uži od onoga koji je nametnut od strane ICC. Rezultat bi bila neaktivnost u pogledu krivične odgovornosti koja je predviđena Rimskim statutom, a koja nije kažnjiva po domaćem zakonu, što bi razumljivo vodilo ka utvrđenju dopustivosti. Osnovni principi su sadržani u dijelu 3 (či. 22-33) Rimskog statuta.Nacionalni pravni sistem treba biti takav da dozvoljava krivičnu optužbu i suđenje bilo kojem licu kome bi Rimskim statutom bila nametnuta krivična odgovornost. Po članu 25 stav 3 (pojedinačna krivična odgovornost) Rimskog statuta, to je svako lice koje: (a) počini takav zločin, bilo kao pojedinac, bilo zajedno s drugim licem iii putem drugog lica, bez obzira je li to drugo lice krivično odgovomo; (b) naredi, nagovori ili izazove počinjenje takvog zločina i on se zaista dogodi ili je pokušan; (c) u svrhu olakšanja počinjenja takvog zločina podupre, potakne ili na drugi način pomogne u njegovom izvršenju ili pokušaju njegovog izvršenja, uključujući i pribavljanje sredstava za njegovo počinjenje; (d) na bilo koji drugi način doprinese izvršenju ili pokušaju izvršenja takvog zločina od strane grupe lica koja djeluju sa zajedničkim ciljem788; (e) u vezi sa zločinom genocida, direktno i javno poziva druge da počine genocid; (f) pokuša počiniti takav zločin preduzimanjem radnji koje započinju njegovo izvršenje "učinivši bitan korak", ali do ziočina ne dođe zbog okolnosti nezavisnih o namjerama tog lica789. Neki od ovih oblika odgovornosti (član 25 stav 3 tač. (d) i (e)) odražavaju specifični karakter krivičnih djela iz jurisdikcije 1CC i nisu predviđeni domaćim zakonom na isti način.Nacionalni (domaći) zakoni, stavijajući na raspolaganje imunitet ili specijalna proceduralna pravila za lica koja vrše službenu dužnost, za rezultat imaju "nedostatak volje" ili neki od oblika neaktivnosti. To daje nadležnost ICC tamo gdje takvi zakoni sprečavaju domaće sudove jedne države da provedu istragu i suđenje i osude svoje službenike (čian 27 Statuta). Takvu situaciju imamo kada su ustavne ili zakonske odredbe koje pružaju zaštitu licu od krivične odgovomosti, u neskladu sa namjerom da se to lice dovede pred iice pravde ili vode ka nepreduzimanju nikakve aktivnosti - koja bi mogla podržati nalaz dopustivosti ICC.Neki od osnova za nametanje ili isključivanje krivične odgovornosti su od naročitog značaja kada su u pitanju policija ili vojne snage jedne države. Države stranke naročito vode računa da je obim krivične odgovomosti, dostupan državnim zakonom, usporediv sa obimom koji je propisan ICC. Ista pitanja koja se javljaju kada su u pitanju vojska i naredbe za izvršavanje zločina (član 25 stav 3) tačka (b)) i ograničena odbrana naredbi pretpostavljenih (član 33 Rimskog statuta), podjednako se primjenjuju i na civilne službe, kao što su i oblici kriminalnih odgovornosti vezanih za paravojne formacije, ako vojska ima vezu saTakav doprinos mora biti namjeran i biti učinjen: (1) s ciljem unapredenja krivičnih aktivnosti ili krivičnog cilja grupe, kad takve aktivnosti ili ciljevi ukijučuju izvršenje zločina koji je u nadležnosti ICC ili (2) uz poznavanje namjere grupe da učini zločin.78 Medutim, lice koje odustane od napora da počini zločin ili koje na dmgi način spriječi njegovo dovršenje, neće biti podložno kažnjavanju na osnovu Statuta zbog pokušaja da počini zločin - ako je potpuno i dobrovoljno napustilo kažnjive ciljeve.neregularnim snagama te iii slične vrste. Odgovomost civiinih pretpostavljenih i vojnih

186

Page 187: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

zapovjednika je drukčija. U skladu sa članom 28 tačka (b) Rimskog statuta, pretpostavljeni koji nije vojni zapovjednik i ne djeluje aktivno, "snosiće" krivičnu odgovomost za zločine u nadležnosti ICC koje počine podređeni pod njegovom stvamom vlašću i kontrolom, kao rezuitat njihovog propusta da izvrše kontrolu nad podređenim na ispravan način: (i) kad je nadređeni znao ili je svjesno odbacio informacije koje su jasno ukazivale da podređeni čine ili se spremaju počiniti takve zločine; (ii) kad su se zločini ticali aktivnosti koje su bile unutar stvarne odgovornosti i kontroie nadredenog i (iii) kad je nadredeni propustio preduzeti sve nužne i "razborite" mjere u njegovoj moći kako bi spriječio ili suzbio njihovo izvršenje ili ako je propustio proslijediti stvar nadležnim viastima u svrhu istrage i gonjenja.I vojni i civiini komandanti odgovoraju za to što su "znali", ali dok su vojni komandanti odgovomi i za ono što su "trebali znati"(član 28 tačka (a)(i)), civilni nadređeni su odgovomi samo za ono što su "svjesno zanemarili". Prag odgovomosti je stoga za civilne nadredene daleko niži, osim ako ne djeluju kao vojni zapovjednici.Neke države mogu zločine iz nacionalnog krivičnog zakona ograničiti institutom zastarijevanja, postavljajući vremensko ograničenje nakon kojega je zabranjeno krivično gonjenje. Imajući u vidu izuzetnu težinu zločina koji potpadaju pod jurisdikciju ICC i potvrđujući primjer dat Konvencijom o neprimjenjivanju zastarijevanja na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti iz 1968. godine, Rimski statut u članu 29 propisuje da zločini koji su u nadležnosti ICC ne podliježu zastarijevanju. Kada države stranke u nacionalni zakon inkorporiraju definicije zločina iz Rimskog statuta, odgovarajućom klauzulom će ove definicije biti izuzete od inače primjenjivih ograničenja. Ako država odluči da ne inkorporira definicije Rimskog statuta, nego nastavi primjenivati domaći krivični zakon u slučaju bilo kakvog krivičnog gonjenja koje je potencijalno iz nadležnosti ICC, efektivna implementacija bi zahtijevala da nacionalni zakon predviđa neprimjenjivanje zastarijevanja gdje određeno ponašanje potpada pod defmicije Statuta.Što se tiče osnova za isključenje krivične odgovomosti, Rimski statut poznaje posebne formulacije kao što su "duševna bolest ili mana", zatrovanost, razumna odbrana samoga sebe, drugih ili nečije imovine i prinuda (sve iz člana 31). Član 32 govori o stvamoj i pravnoj zabludi, a član 33 o naredbi nadređenih i pravnim propisima.U kolikoj će mjeri kazne koje su predviđene po domaćem zakonu imati u vidu činjenicu da su zločini o kojima se radi "najteži zločini od značenja za medunarodnu zajednicu kao cjelinu" (član 5 Rimskog statuta), o tome će voditi računa ICC kada bude razmatrao da li su domaći sudovi voljni da istinski provedu krivični postupak. Uzimanje u obzir irelevantnih kriterija ili izricanje kazni kojima jasno nedostaje težina, proporcionalno je sa činjenicama koje bi ICC mogao uzeti kao dokaz "svrhe pružanja zaštite licu" ili "načina koji nije u skladu sa namjerom da se odnosno lice dovede pred lice pravde" (čl. 17 i 20 Statuta). Ovakav slučaj se javlja naročito kada se za zločine iz nadležnosti ICC sudi pred domaćim sudovima kao za "obične zločine". Treba imati u vidu da Pravila o postupku i dokazima sadrže faktore relevantne za izricanje kazne (član 78 stav 1 Rimskog statuta). Države trebaju uporediti ove faktore sa faktorima koji se primjenjuju po domaćem zakonu.Riječ "istinito" iz člana 17 stav 1 tačka (a) Rimskog statuta jasno označava postojanje dobre volje i istinskih napora na strani domaćih organa vlasti pri provodenju istrage i krivičnog gonjenja iz nadležnosti ICC. Obezbjeđivanje da domaći pravni sistem u potpunosti sadrži sredstva za postupanje sa zločinima iz nadležnosti ICC (inkorporiranjem punih definicija zločina iz Rimskog statuta, sa odgovarajućim principima, odbranama i kaznama) jeste najsigumiji način za uklanjanje svake nesigurnosti na strani države, a u pogledu zahtjeva dopustivosti ICC. Takođe, treba istaći i uvažavanje medunarodnih standarda i obaveza, te ICC od strane države stranke.Podjela izmedu vojne i civilne jurisdikcije tretira se različito u raziičitim ustavnim i pravnim sistemima. Obim vojne jurisdikcije, sofisticiranost vojnog pravnog sistema i veza izmedu vojne i krivične jurisdikcije gradanskih sudova - varira od zemije do zemlje. Rimski statut ne zauzima nikakvo stanovište o tom pitanju: isti standardi, najboiji napori, pravičnost, nezavisnost i nepristrasnost, koji se primjenjuju pri utvrđivanju dopustivosti, važe u oba

187

Page 188: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

slučaja. Međutim, vojni sudski sistemi nekada primjenjuju fleksibiinije procedure nego što je to slučaj sa redovnim sudovima, te su u tom pogledu "ranjiviji" u pogledu dopustivosti. Takode, dok se ratni zločini iz člana 8 dešavaju samo u slučaju oružanog sukoba (bilo da je to internacionalni ili unutrašnji), zločini protiv čovječnosti (čian 7) i genocida (član 6) mogu se desiti izvan ovog konteksta i počiniti ih lica koja nisu obavezno vojna (na primjer, civilna policija ili paravojne oružane grupe). Kao takav, obim vojne jurisdikcije nije dovoljno širok da omogući državama strankama da provedu istrage i krivično gonjenje svih zločina koji su predvideni Statutom. Zavisno od ustavnih aranžmana i zakonskih rješenja veze izmedu civiinih i vojnih sudova, država stranka može izabrati da postupke koji su na neki način vezani za Statut, vode redovni sudovi ili da kombinuje redovnu i vojnu jurisdikciju. Vojni postupci koji se izvode u kontekstu "dobre vjere" i u kojima se primjenjuje princip krivične odgovomosti u okviru relevantnih definicija, odbrana i opštih principa - neće voditi dopustivosti pred ICC samo zato što su primijenjene procedure donekie nerazvijene.Indirektni uticaj na vojnu pravdu i praksu. Da bi država stranka ispunila svoju dužnost da vrši istragu i krivično gonjenje za zločine iz nadležnosti ICC, ona mora voditi postupak na način koji će voditi nalazu nedopustivosti iz čl. 17 i 20 Rimskog statuta. Ovo bi se postiglo i direktnom inkorporacijom defmicija iz Statuta u domaće vojne zakone. Nadaije, vojni zakoni bi trebaio da uzmu u obzir opšta načela, odbranu i kazne na način da puni obim krivnje predviđen Statutom bude dostupan i kada je u pitanju vojska. Bilo bi prikladno kada bi se obezbijedile garancije nezavisnosti, nepristrasnosti i pravičnog postupka.Svako nasilno pomjeranje stanovništva treba biti izvedeno na način koji je u skladu sa medunarodnim pravom. Na ovaj način "deportacija iii nasilno premještanje stanovništva", kao zločin protiv čovječnosti (član 7 stav 1 tačka (d) i član 7 stav 2 tačka (d)), koji ne obuhvata nasilno premještanje stanovništva na osnovima dozvoljenim medunarodnim pravom, mogia bi biti zaustavljena. Nasilno pomjeranje stanovništva može se javiti i u siučaju genocida (čian 6 tačka (e) "nasilno premještanje djece"), u medunarodnim oružanim sukobima (član 8 stav 2 tačka (a)(vii)) ili u slučaju kada okupacione snage vrše premještanje svog stanovništva ili cjelokupnog stanovništvsa okupiranog područja (član 8 stav 2 tačka (b)(viii)) i u oružanom sukobu koji nije međunarodnog karaktera, kroz nepravično premještanje civilne popuiacije (čian 8 stav 2 tačka (e)(viii)).Ovlašćenja za hapšenje i pritvor, kao i uslove pritvora i kazne zatvora takode treba uskladiti sa međunarodnim pravom. Ziočini protiv čovječnosti vezani za pritvor uključuju član 7 stav 1 tačka (e) ("zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke siobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava"), kao i član 7 stav 1 tačka (g) i član 7 stav 1 tačka (i). "Nasiino nestajanje lica" je samo po sebi okarakterisano kao nemogućnost da se potvrdi pritvor, što je suprotno medunarodnim standardima. Neki ratni zločini povlače za sobom pritvor, kao što je član 8 stav 2 tačka (a)(vii) (nezakonito držanje u zatočeništvu). Važnost procedure pritvora naglašena je činjenicom da je pritvor predviđen za bilo koji zločin usmjeren protiv lica, a koji je nabrojan u Statutu.Odgovarajući zaštitni mehanizmi i obuka treba da se pozabave fizičkom i psihičkom sigumošću lica koja se drže u pritvoru, kako bi se izbjeglo mučenje ("namjemo nanošenje teške boli ili patnje, bilo fizičke ili psihičke"), zločini protiv čovječnosti iz čiana 7 stav 1 tačka (f) i člana 7 stav 2 tačka (e), kao i ratni zločini iz člana 8 stav 2(ii) (među njima i "mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući i biološke eksperimente"). Koraci koji se preduzimaju kako bi se spriječilo mučenje, treba da budu od pomoći kod sprečavanja drugih zločina protiv lica i pritvorenika, ukijučujući i seksuaino nasiije iz člana 7 stav 1 tačka (g).Odgovarajuća ograničenja koja bi se postavila na usmjeravanje napada, doprinijela bi prevenciji velikog broja zločina iz nadležnosti ICC. Kada su u pitanju ratni zločini, usmjeravanje napada se javlja u nekoliko sljedećih slučajeva - medunarodni oružani sukob: (1) usmjeravanje napada protiv pojedinih lica (član 8 stav 2 tačka (b)(ii), (iii), (iv),(ix) i (xxiv)); (2) usmjeravanje napada protiv imovine i mjesta (član 8 stav 2 tačka (a)(iv)), član 8 stav 2 tačka (b)(ii) - (v), (ix) i (xxiv)) - unutrašnji oružani sukob, (3) napad usmjeren protiv lica (član 8 stav 2 tačka (e)(i) - (iv)) i (4) napad usmjeren protiv imovine (član 8 stav 2 tačka

188

Page 189: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

(e)(ii) - (iv)). Posebnu pažnju treba posvetiti odredbama koje pružaju zaštitu licima u skladu sa Ženevskim konvencijama koje obezbjeđuju da licu ne smije biti oduzeto pravo na pošteno i redovno suđenje (član 8 stav 2 tačka (a)(vi)) i kod unutrašnjih sukoba (član 8 stav 2 tačka (c)(iv)).Koncept "vojne potrebe" nije definisan u Statutu, mada je pomenut u vezi sa međunarodnim oružanim sukobom u članu 8 stav 2 tačka (a)(iv). Siične fraze su upotrebljene u vezi sa medunarodnim i unutrašnjim oružanim sukobom: u pogledu medunarodnog sukoba član 8 stav 2 tačka (b)(ii), (v) i (ix) "vojni ciljevi", (iv)"vojni dobitak" i (xiii) "zahtjevi ratovanja"; kod unutamjeg sukoba - član 8 stav 2 tačka (e)(iv) "vojni ciljevi" i (viii) "neizbježni vojni razlozi".Zabranjena sredstva i metode ratovanja u vezi s međunarodnim oružanim sukobom obrađeni su u članu 8 stav 2 tačka (b)(vii), (xi), (xii), (xvii) - (xx), (xxiii), (xxv), a i u vezi sa unutrašnjim sukobom u članu 8 stav 2(eXiii), (vii), (ix) i (x). Koncept potrebe i proporcionalnosti napada je bezuslovan kada je u pitanju medunarodni oružani sukob iz člana 8 stav 2 tačka (b)(iv). Takode, treba uzeti u obzir opreznu formulaciju odredbe o samoodbrani (čian 31 stav 1 tačka (c)), posebno kako se ona odnosi na odbranu imovine, što je neophodno za izvršenje vojne misije. Regrutacija ili upis djece mlađe od 15 godina u nacionalne oružane snage ili njihovo iskorišćavanje za aktivno učestvovanje u neprijateljstvima je zabranjeno kako u medunarodnim (član 8 stav 2 tačka (b)(xxvi)) tako i u unutrašnjim oružanim sukobima (član 8 stav 2 tačka (e)(vii)).Član 25 stav 3 tačka (b) Rimskog statuta propisuje da će lice koje naredi izvršenje zločina iz nadležnosti ICC biti krivično odgovomo. Lice koje počini zločin po naredbi nije oslobođeno krivične odgovornosti, osim ukoliko je imalo zakonsku obavezu pokoravati se naredbama, nije znalo da je naredba nezakonita i nije bilo očito da je naredba nezakonita (član 33 stav 1). Dakako, djela iz člana 6 (genocid) i člana 7 (zločini protiv čovječnosti) smatraće se "očigledno nezakonitim" (član 33 stav 2). U skladu sa članom 28 stav 1, vojni komandant je krivično odgovoran za zločine koje su počinile snage pod njegovim stvarnim zapovjedništvom i kontrolom ili pod stvamom vlašću i kontrolom, već prema tome o kakvom se slučaju radi, kao rezultat njegovog propusta da izvrši nadzor nad takvim snagama, a pod uslovom da je znao ili na osnovu okolnosti u to vrijeme morao znati da te snage čine ili da se spremaju počiniti takve zločine i da je propustio preduzeti sve nužne i razborite mjere koje su u njegovoj moći kako bi spriječio ili suzbio njihovo izvršenje ili ako je propustio proslijediti stvar nadležnim vlastima u svrhu provodenja istrage i gonjenja.Određeni broj odredaba Rimskog statuta može se primijeniti na neregularne snage i paravojne formacije. Član 25 stav 3 tačka (b) nameće krivičnu odgovornost onome ko naredi, nagovori ili izazove počinjenje zločina i on se zaista dogodi ili je pokušan (slično kao i u članu 25 stav 3 tačka (e) za direktno i javno pozivanje drugih da počine genocid), dok član 25 stav 3 tačka (c) stavlja odgovornost na lice koje podupre, podstakne ili na drugi način pomogne u njegovom izvršenju ili pokušaju njegovog izvršenja, uključujući i pribavljanje sredstava za njegovo počinjenje. Član 25 stav 3 tačka (d) utvrduje krivičnu odgovornost za doprinos izvršenju ili pokušaju izvršenja takvog zločina od strane grupe lica koja djeluju sa zajedničkim ciljem koji je usmjeren ka izvršenju krivičnih aktivnosti ili krivičnog cilja grupe. Komandna odgovornost iz čiana 28 stav 1 takode se primjenjuje na lica koja "aktivno djeluju kao vojni komandanti", pa tako nameće odgovornost vojnom komandantu koji ima kontrolu nad paravojnim formacijama. Zabrana "upotrebe" djece ispod 15 godina starosti u aktivnom učestvovanju u međunarodnim (član 8 stav 2 tačka (b)(xxxvi)) iii unutrašnjim sukobima (član 8 stav 2 tačka (e)(vii)) treba da se primjenjuje i u slučajevima kada djeca čine dio paramilitarnih formacija koje kontroliše vlada.1.3.7.6.3. Pokretanje postupka pred ICCZa pokretanje postupka pred ICC Rimski statut predviđa: (a) mehanizam uspostave nadležnosti ICC i (b) odiučivanje o dopustivosti pokretanja postupka[699]. Tome prethodi prijavljivanje krivičnog djela za koje je nadležan ICC, i to tužiocu (putem tzv. "upućivanja slučaja tužiocu"). Tužilac može otvoriti istragu kada ga na to upozore situacije za koje se

189

Page 190: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

opravdano vjeruje da je u njima počinjen zločin ili se on čini. U skladu sa Rimskim statutom i Pravilima o postupku i dokazima, tužilac mora pregledati materijal koji mu je dostavljen prije nego donese odluku o tome da li da se nastavi sa procesom[700].Moguća su tri načina pokretanja postupka pred ICC:(1)  Tužilac može samoinicijativno (proprio motu) pokrenuti istragu za neko krivično djelo iz nadležnosti ICC na osnovu obavještenja koje je primio na bilo koji način o tom djelu (čian 13 tačka (c) u vezi sa članom 15 stav 1 Rimskog statuta)[701]. Riječ je o standardnom ovlašćenju kontinentalnog javnog tužioca da ex ojficio pokreće krivično gonjenje, neovisno o volji i mogućnosti drugih subjekata za takvu inicijativu[702]. U postupku koji se vodi prema odredbama Rimskog statuta samostalna uloga tužioca svodi se jedino na prethodno prikupljanje informacija i dokaza (čl. 15 i 53 Rimskog statuta). Medutim, njegova dužnost je da, pri tome, prikuplja dokaze kako na teret okrivljenog, tako i one koji mu idu u prilog (a charge ou a decharge)[703].(2)  Država stranka Rimskog statuta može tužiocu "uputiti" (prijaviti) slučaj jednog ili više krivičnih djela iz nadležnosti ICC (član 13 tačka (a) Rimskog statuta).(3)  Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija može, kada djeluje na osnovu Glave VII Povelje Ujedinjenih nacija, a u situaciji u kojoj se čini da je počinjen jedan ili više krivičnih djela iz nadležnosti ICC, takav slučaj "uputiti" tužiocu[704] (član 13 tačka (b) Rimskog statuta). Jasno je da Savjet bezbjednosti može uputiti ICC samo one "situacije" u kojima se radi o ozbiljnim zločinima, čije vršenje dovodi do "prijetnje miru" ili "povrede mira"[705]. Naravno, mora se primijetiti da su ovo široki, rastegljivi pojmovi, u čijem tumačenju Savjet bezbjednosti uživa veliku slobodu[706].U siučaju pod (3), kada tužilac djeluje na osnovu inicijative Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, pokretanje postupka je automatsko. U slučajevima pod (1) i (2) tužilac mora preduzeti neke pripremne radnje, odnosno izvršiti preliminarnu provjeru dostavijenih informacija - da bi se pokrenuo postupak.[707] Te radnje su provjera: (a) pružaju li dostupni podaci razumnu osnovu za sumnju da je krivično djelo koje je u nadležnosti ICC bilo počinjeno ili da je njegovo izvršenje u toku; (b) da li je predmet dopušten, odnosno može li biti dopušten na osnovu člana 17 i (c) uzimajući u obzir težinu krivičnog djela i interese žrtava, postoje li, ipak, bitni razlozi za uvjerenje da istraga ne bi služila interesu pravde (član 53 stav 1 Rimskog statuta)[708]. Ako tužilac ocijeni da treba pokrenuti istragu, o tome će obavijestiti države stranke Rimskog statuta i one države koje bi, uzimajući u obzir dostupne informacije, normalno vršile nadležnost za krivična djela o kojima je riječ. Tužilac može obavijestiti takve države na povjerljivoj osnovi, a kad vjeruje da je nužno zaštititi lica, spriječiti uništenje dokaza ili bjekstvo lica, kao i ograničiti obim informacija koje dostavlja državama. U roku od mjesec dana nakon prijema tog obavještenja, država može obavijestiti ICC da provodi istragu ili da je provela istragu nad svojim državljanima ili drugim licima u svojoj nadležnosti, u vezi sa krivičnim djelima koji bi mogli predstavljati zločine navedene u članu 5 Rimskog statuta, a koji se odnose na podatke navedene u obavještenju državama. Na zahtjev te države, tužilac mora prepustiti istragu o tim licama državi, osim ukoliko pretpretresno vijeće, na zahtjev tužioca, ne odluči da dopusti istragu (član 18 stav 2 Rimskog statuta).Nakon proteka navedenog roka od mjesec dana ili u slučaju u kojem je od neke države oduzeo istragu koju joj je bio povjerio, tužilac, ako zaključi da postoji razumna osnova za nastavak istrage, podnijeće pretpretresnom vijeću zahtjev za odobrenje istrage popraćen svim prikupljenim pomoćnim materijalom[709] (član 15 stav 3 Rimskog statuta). Ako pretpretresno vijeće, nakon što je ispitalo zahtjev i pridruženi materijal, zaključi da postoji razumna osnova za nastavak istrage, te da izgleda kako predmet spada u nadležnosti ICC, ono će odobriti početak istrage, bez uticaja na kasnije odluke ICC u pogledu nadležnosti i dopuštenosti predmeta[710]. Isto tako, odbijanje pretpretresnog vijeća da odobri istragu ne sprečava tužioca da podnese naknadni zahtjev koji se temelji na novim činjenicama ili dokazima koji se odnose na istu situaciju (član 15 stav 4 Rimskog statuta).Nakon istrage, tužiiac može zakijučiti da ne postoji dovoljno osnova za gonjenje stoga što:

190

Page 191: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

(a) ne postoji dovoljan pravni ili činjenični osnov za izdavanje naloga ili poziva na osnovu člana 58; (b) predmet nije dopušten na osnovu člana 17 ili (c) gonjenje nije u interesu pravde, uzimajući u obzir sve okoinosti, uključujući i težinu zločina, interese žrtava i dob ili slabu životnu snagu navodnog počinioca, te njegovu ulogu u navodnom krivičnom djelu (član 53 stav 2 Rimskog statuta). Ali, to svoje stanovište tužilac može kasnije izmijeniti "ako nastupe nove činjenice ili ako sazna nove informacije" (član 53 stav 4 Rimskog statuta). O takvoj negativnoj ocjeni tužilac ne mora obavijestiti pretpretresno vijeće, osim ako je ne zasniva na razlogu svrsishodnosti, tj. na tome da se radi o krivičnom djelu manjeg značaja kod kojeg pokretanje istrage "ne bi služilo interesima pravde" (član 53 stav 1 tačka c)), kada tu ocjenu treba iznijeti pred pretpretresno vijeće. Tu je po Statutu diskreciono ovlašćenje tužioca na (ne)pokretanje krivičnog gonjenja ograničeno, jer njegova odluka o svrsishodnosti istrage postaje valjana tek ako je potvrdi pretpretresno vijeće - za razliku od ostalih slučajeva, u kojima pretpretresno vijeće može od tužioca samo zatražiti preispitivanje negativne odluke (član 53 stav 3 tač. (a) i (b) Rimskog statuta)[711]."Ti nam propisi, s jedne stane, pokazuju brigu pisaca Rimskog statuta da se obavezi po kojoj tužilac mora (engl. shall) pokrenuti istragu kada su za to ispunjeni pravni uslovi, prida sadržaj blizak kontinentalnom pojmu načela legaliteta krivičnog gonjenja[712]. No, s druge strane, vidljiva je i želja da se iz odluke o pokretanju istrage isključi opasnost osvetoljubivosti prema počiniocu. Ta bi opasnost postojala ukoliko bi i žrtve krivičnih djela imale mogućnost reagovanja na tužiočevu negativnu odiuku: Statut ne uvodi ustanovu supsidijarne krivične tužbe, poput nekih evropskih kontinentalnih prava"[713].1.3.7.6.4. Započinjanje istrageIstraga pred ICC započinje na osnovu odluke pretpretresnog vijeća kojom se "odobrava" taj stadijum postupka. Time je izraženo stanovište da krivični postupak, bez obzira na to što će radnje u istrazi provoditi sam tužiiac, mora biti u ključnim trenucima pod sudskom kontrolom, čime je tužiočeva selekcija predmeta za krivično gonjenje ograničena[714].Prije donošenja odluke, pretpretresno vijeće ocjenjuje postojanje smetnji za pokretanje i vođenje postupka (član 17) i postojanje "razumne osnove" za nastavak postupka (član 15 stav 4 Rimskog statuta). Postojanje smetnji za pokretanje i vođenje postupka pretpostavlja provjeru pretpostavki za uspostavu nadležnosti ICC iz člana 12, ali i ostalih pretpostavki iz člana 17. Postojanje "razumne osnove" za nastavak postupka pretpostavija provjeru stepena vjerovatnoće sumnje da je neko lice krivo za odredeno krivično djelo iz nadležnosti ICC. Statut ne sadrži standarde te vjerovatnoće, ali se može uzeti da je ona na početku postupka niža od one na kraju istrage, na raspravi o tzv. potvrdi optužbi prije suđenja (član 61 stav 5 Rimskog statuta)[715].Ustanovi li pretpretresno vijeće postojanje "razumne osnove" za nastavak postupka, kao i ako ne postoji neka od navedenih smetnji, odobriće istragu. Ukoliko se, medutim, pretpretresno vijeće ne složi sa zahtjevom tužioca, odbiće taj zahtjev. Obje odluke pretpretresnog vijeća stranke mogu pobijati, bilo zbog pogrešnog iješavanja nekog pravnog pitanja o nadležnosti iii dopuštenosti pokretanja postupka ili vodenja postupka, bilo zbog nepraviinog rješavanja nekog pitanja koje bi "znatno uticalo na pošteno i brzo vodenje postupka" (član 82 stav 1 tač. (a) i d) Rimskog statuta). Iako je odluka žalbenog vijeća konačna, ona neće spriječiti tužioca da naknadno podnese novi zahtjev, ako bude utemeljen na novim činjenicama ili dokazima koji se odnose na isto krivično djelo (član 15 stav 5 Rimskog statuta).Specifičnost istrage je i u tome što u postupku o nadležnosti ili dopuštenosti svoje primjedbe ICC-u mogu podnositi oni protiv kojih se pokreće postupak ili koji su za to zainteresovani na osnovu člana 13, kao i žrtve (član 19 stav 3 Rimskog statuta). To je razlika u odnosu na odlučivanje o"razumnoj osnovi" za postupak, o kojem pretpretresno vijeće odlučuje ex parte, ne saslušavši osumnjičenog niti zainteresovanu državu koji će za to dobiti prilike tek na kraju istrage, na raspravi o potvrdi optužbi prije suđenja[716]. To je teže po prava osumnjičenog zato što tokom ključnog odlučivanja o pokretanju istrage protiv njega stoje ne samo (može biti loši) dokazi tužioca nego i dokazi žrtava krivičnih djela na

191

Page 192: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

koje ne može reagovati niti prije odluke o započinjanju postupka, a niti kasnije tokom istage, jer je cijela istraga ustrojena kao jednostavno uredovanje tužioca radi utvrđivanja činjenica koje će se u praksi uglavnom voditi radi pribavljanja podloge za optužnicu (član 54 stav 1 tačka (a) i stav 3 Rimskog statuta)[717].Takva koncepcija istrage posljedica je anglosaksonske pravne tradicije, prema kojoj svaka stranka snosi teret dokazivanja svojih tvrdnji, a tužilac uživa vrlo široku diskreciju u pogledu pokretanja istrage, kao i izboru lica u pogledu kojeg se istraga vrši. Stoga, u stadijumu koji prethodi glavnom pretresu tužiočevo istraživanje nužno mora biti motivisano njegovim interesom da potkrijepi optužnicu, a ne pronalaženjem istine po svaku cijenu[718]. Međutim, za razliku od Statuta ICTY, Rimski statut obavezuje tužioca da "na jednak način istražuje inkriminirajuće okolnosti i okolnosti koje isključuju krivnju" (član 54 stav 1 tačka(a)  Rimskog statuta), što je u praksi, naravno, teško postići.1.3.7.6.5. Tok istrageNakon što pretpretresno vijeće odobri vodenje istrage protiv određenog lica, tužilac mora, potpuno poštujući prava lica koja su uspostavljena ovim statutom, "kako bi utvrdio istinu, proširiti istragu na takav način da obuhvati sve činjenice i dokaze koji su bitni za procjenu postoji li krivična odgovornost na osnovu ovog statuta". S tim u vezi, tužilac treba preduzeti "prikladne mjere" kako bi osigurao djelotvomu istragu i krivično gonjenje za krivična djela koja su u nadležnosti ICC, poštujući interese i lične okolnosti žrtava i svjedoka, uključujući dob i pol (kako je definisano u članu 7 stav 3) i zdravlje, kao i uzeti u obzir prirodu zločina, posebno kad on uključuje seksualno nasilje, polno nasilje ili nasilje nad djecom (član 54 stav 1 Rimskog statuta). On će, tako: (a) prikupljati i ispitivati dokaze;(b)  zatražiti prisustvo lica koja su pod istragom, žrtava i svjedoka, te ih ispitivati; (c) zatražiti saradnju bilo koje državne ili međuvladine organizacije ili aranžmana, u skladu s njihovim nadležnostima i (ili) mandatom; (d) zaključiti takve aranžmane ili sporazume koji nisu suprotni ovom statutu, koji bi mogli biti nužni za olakšavanje saradnje neke države, međuvladine organizacije ili lica; (e) zaključiti sporazum da se ne otkriju, u bilo kojem stadiju postupka, isprave ili podaci koje je tužilac dobio pod uslovom tajnosti i isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza, osim ako dostavilac informacija ne pristane na njihovo objavljivanje i (f)preduzeti nužne mjere ili tražiti preduzimanje nužnih mjera kako bi se osigurala tajnost informacija, zaštita bilo kojeg lica ili zaštita dokaza (član 54 stav 3 Rimskog statuta). U tom cilju tužilac je:(1)   Najprije, upućen na saradnju država stranaka Rimskog statuta (prema odredbama devetog dijela). Ta saradnja je, u načelu, dobrovoijna, jer države stranke izvršavaju zahtjeve za pružanje pomoći u skladu sa postupkom propisanim svojim pravom (pri čemu trebaju poštovati oblik radnje koje tužilac od njih traži, ukoliko on nije njihovim pravom zabranjen - član 99 stav 1 Rimskog statuta). Samo izuzetno, ako se radi o zahtjevu koji ne traži primjenu prinudnih mjera, tužilac može na teritoriji neke države stranke Statuta, sam preduzeti pojedinu radnju "uključujući posebno razgovor ili prikupljanje dokaza od lica na dobrovoljnoj osnovi", i to bez prisustva vlasti države stranke - ako je to "nužno za izvršenje zahtjeva". On tada može sam preduzeti "istraživanje bez izmjene javne lokacije ili drugog javnog mjesta" (član 99 stav 4 Rimskog statuta).(2)  Ukoliko takve saradnje nema, jer država stranka "nedvosmisleno ne može izvršiti zahtjev za saradnju zbog nedostupnosti bilo kojeg organa vlasti ili bilo kojeg dijela njenog pravosudnog sistema", pretpretresno vijeće će "kad je god to moguće, imajući u vidu pogiede države o kojoj je riječ", ovlastiti tužioca da preduzme "posebne[719] istražne korake" na teritoriji određene države stranke, bez da je osiguranja saradnje te države na osnovu dijela 9 (član 57 stav 3 tačka (d) Rimskog statuta). "Nedostupnost" ovdje treba tumačiti ne kao odsutnost (političke) volje za saradnju nego kao nepostojanje odgovarajućeg dijela izvršne ili sudske vlasti koji bi proveo zahtijevanu radnju, bilo zbog kolapsa sistema vlasti, bilo zbog neadekvatne strukture njenih organa u kojoj npr. ne bi postojali organi zaduženi za pružanje pravne pomoći, propisi o nadležnosti bili bi nejasni ili protivriječni i sl.[720]

192

Page 193: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Na zahtjev tužioca, pretpretresno vijeće, u biio koje doba nakon pokretanja istrage, mora izdati nalog za hapšenje za neko lice ako, nakon što ispita zahtjev i dokaze ili druge informacije koje mu podnese tužiiac, utvrdi: (1) da postoje razumne osnove za uvjerenje da je određeno iice učinilo krivično djelo koje je u nadležnosti ICC i (2) da se hapšenje tog lica čini nužnim: (a) da bi se osiguraio prisustvo tog lica na suđenju, (b) da bi se osiguraio da to lice ne narušava ili ugrožava istragu iii sudski postupak ili (c) kad je to primjenjivo da se spriječi da to lice ne nastavi izvršavati isto ili slično krivično djelo koje je u nadležnosti ICC, a koje proizilazi iz istih okolnosti (čian 58 stav 1 Rimskog statuta). Sadržina tužiočevog zahtjeva i naloga za hapšenje utvrđeni su st. 2 i 3 člana 58 Rimskog statuta. Država stranka u kojoj se osumnjičeni naiazi mora odmah nakon prijema zahtjeva za hapšenje preduzeti mjere za hapšenje tog lica, i to u skladu sa svojim propisima i odredbama devetog dijela Rimskog statuta koji se odnosi na međunarodnu saradnju i pravnu pomoć. Uz to, tužilac može zatražiti od pretpretresnog vijeća da izmijeni nalog za hapšenje - mijenjajući ili dodajući krivična djela koja su u njemu naznačena, a pretpretresno vijeće mora na taj način izmijeniti naiog ako utvrdi da postoji razumna osnova za uvjerenje da je lice počinilo takva izmijenjena ili dodatna djela. Međutim, umjesto da zatraži nalog za hapšenje, tužilac može, isto tako, podnijeti zahtjev tražeći da pretpretresno vijeće izda poziv nekom licu da se pojavi pred ICC. Tada će pretpretresno vijeće izdati poziv tom licu da se pojavi pred ICC, pod uslovom da utvrdi da postoje razumne osnove za uvjerenje da je iice počinilo navedeno krivično djelo, kao i da je sudski poziv dovoljan kako bi se osigurao dolazak tog lica, uz uslove kojima se ograničava sloboda ili bez takvih uslova (koji ne uključuju pritvor), ako je to moguće na osnovu nacionalnog prava[721].Statut ne odreduje, ni okvimo, rok trajanja istrage. lstina, član 54 stav 1 tačka b) Rimskog statuta obavezuje tužioca na preduzimanje "prikladnih mjera" kako bi "osigurao efikasnu istragu", što treba da znači vođenje istrage u roku koji je primjeren težini i složenosti krivičnog predmeta. Koliko će tužilac zaista cijeniti "efikasnost" svoje istrage, ostaje da se vidi.1.3.7.6.6. Prava osumnjičenih i drugih lica uključenih u istraguKao što je već rečeno, istraga tužioca ima stranački karakter i u njoj ne učestvuju osumnjičeni i njegov branilac. Zato Rimski statut štiti u istrazi samo ona prava osumnjičenog koja su povezana s njegovom ulogom kao izvora saznanja o činjenicama. Osim spomenute dužnosti tužioca da "na jednak način istražuje inkriminirajuće okoinosti i okoinosti koje isključuju krivnju" (član 54 stav 1 tačka a) Rimskog statuta), ne postoje posebni mehanizmi koji bi kontrolisali tužioca u vođenju istrage, kakvi, na primjer, postoje u krivičnim istragama kontinentainog tipa pred istražnim sudijom.Prema članu 55 stav 1 Rimskog statuta, lica protiv kojih se vodi istraga posjeduju određena prava po medunarodnom običajnom i ugovomom pravu. U ova prava osumnjičenog spadaju: (a) pravo dane smije biti prisiljen optužiti samoga sebe ili biti prisiljen priznati krivnju; (b) pravo da ne smije biti podvrgnut bilo kojem obliku prinude, pritiska ili prijetnje, mučenja ili biio kojem drugom obliku okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja; (c) ako se ispituje na jeziku koji je različit od jezika koji to lice potpuno razumije i govori, mora imati besplatnu pomoć stručnog prevodioca i sve prevode koji su nužni kako bi se zadovoljio uslov pravičnosti i (d)ne smije biti podvrgnut arbitramom hapšenju ili pritvoru, kao i ne smije biti lišen slobode, osim na osnovu postupka koji je predviden ovim statutom. Lica koja su osumnjičena da su učiniia neko krivično djelo protiv medunarodnog prava posjeduju i dodatna prava, regulisana članom 55 stav 2 Rimskog statuta, kao i medunarodnim običajnim pravom: (a) pravo biti upoznat, prije početka ispitivanja, da postoje osnove sumnje da je to lice počinilo krivično djelo koje je u nadležnosti ICC; (b)ćutati, a da se šutnja ne smatra bitnom za određivanje krivnje ili nevinosti; (c) imati pravnu pomoć lica po ličnom izboru ili ako lice nema pravnu pomoć, imati pravnu pomoć lica koje mu bude određeno, u svakom slučaju kad tako nalažu interesi pravde, te bez plaćanja troškova tog lica, kad god ono nema na raspolaganju dovoljna sredstva da tu pomoć piati i (d) biti ispitivan u prisustvu advokata, osim ako se lice nije

193

Page 194: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dobrovoljno odreklo prava na advokata.1.3.7.6.7. Zavrsetak istrageIstraga se može završiti na dva načina: (a) obustavljanjem postupka ili (b) sastavljanjem i podnošenjem optužnog akta (optužnice) 1CC.Interesantno je da po Rimskom statutu tužilac ne uživa diskrecijsku slobodu da, po završetku istrage, zaključi da ne postoje dovoljni osnovi za krivično gonjenje osumnjičenog[722]. Naime, ukoliko tužilac utvrdi da nakon što je provjerio vjerodostojnost nečije krivnje za delikt iz nadležnosti ICC, kao i postojanje pravnih smetnji za nastavak postupka, ne postoji dovoljno osnova za daijnje krivično gonjenje, on će o svojoj odluci i razlozima njenog donošenja obavijestiti pretpretresno vijeće, državu koja je podnijela dojavu ili Savjet bezbednosti Ujedinjenih nacija. Ti su razlozi siični onima za odluku tužioca o nepokretanju istrage: ne postoji dovoljan pravni ili činjenični osnov za izdavanje naloga ili poziva na osnovu čiana 58; predmet nije dopušten na osnovu člana 17 iligonjenje nije u interesu pravde, uzimajući u obzir sve okolnosti, uključujući i težinu krivičnog djela, interese žrtava i dob iii slabu životnu snagu navodnog počinioca, te njegovu ulogu u navodnom krivičnom djelu (član 53 stav 1 tač. a), b) i c) Rimskog statuta). Pretpretresno vijeće može kontrolisati takvu odluke tužioca, isto kao i odluku o nepokretanju istrage, Što znači da će odluka o obustavi, koja je zasnovana isključivo na razlozima (ne)svrsishodnosti, postati valjana tek kada je pretpretresno vijeće potvrdi (član 53 stav 3 tačka (c) Rimskog statuta). Prema tome, vršenje tužiočevih oviašćenja podliježe sudskoj kontroli. Ovo pravilo se čini korisnim iz više razloga: (1) postavljanja opštih standarda kojima će se tužilac rukovoditi pri odlučivanju o nastavljanju krivičnog gonjenja, (2) obavezivanja tužioca da obrazioži svoje odluke da krivično ne goni odredenog osumnjičenog i (3) davanja pretpretresnom vijeću mogućnosti da preinači odiuku tužioca, čime se na njegova ovlašćenja postavljaju značajna ograničenja i čime se sprečavaju ili umanjuju potencijalne zloupotrebe[723]. Ako pretpretresno vijeće to odbije, reaktivira se dužnost tužioca da nastavi sa krivičnim gonjenjem (pravilo 110 stav 2 Pravila o postupku i dokazima)[724].Drugi način završetka istrage jeste da tužilac sastavi formaini optužni akt protiv lica koje je pod istragom i dostavi taj akt ICC. Član 61 stav 1 Rimskog statuta obavezuje ICC da "u razumnom roku" nakon predaje ili pojavljivanja optuženog pred ICC, održi raspravu za potvrdu optužbe na osnovu koje tužilac "namjerava da traži suđenje" (rasprava za potvrdu optužbe, engl. confirmation hearing). Istraga se smatra završenom početkom rasprave za potvrdu optužbe, jer do tada tužilac može nastaviti istragu i izmijeniti ili povući optužbu (član 61 stav 4 Rimskog statuta). Međutim, negativan rezultat ove rasprave (kad pretpretresno vijeće odbije potvrditi optužbu), neće spriječiti tužioca da obavi dodatne izvidaje, jer mu Statut daje pravo da "nakon toga" zatraži potvrdu optužbe koju je pretpretresno vijeće već odbilo ako "ako se zahtjev zasniva na dodatnim dokazima" (član 61 stav 8 Rimskog statuta).1.3.7.6.8. Kontroia optužbeRasprava za "potvrdu optužbe prije suđenja" odvija se pred pretpretresnim vijećem, uz prisustvo stranaka i braniiaca. Izuzetno, ona se može (na zahtjev tužioca ili na vlastitu inicijativu ICC) održati u odsustvu optuženog (in absentia) u slučaju: (a) da se optuženi odrekao svog prava da bude prisutna ili (b) da je optuženi pobjegao iii se ne može pronaći, a bili su preduzeti svi "razumni koraci" kako bi se osiguralo njegovo pojavljivanje pred ICC, kao i kako bi se to lice upoznalo s optužbama i činjenicom da će se održati rasprava povodom potvrdivanja optužbe (član 61 stav 2 Rimskog statuta). Medutim, u tom slučaju optuženog će zastupati advokat kad pretpretresno vijeće "utvrdi da je to u interesu pravde".

Pravilo je da se "u razumnom roku" prije rasprave optuženom mora dostaviti primjerak isprave koji sadrži optužbe na osnovu kojih tužilac namjerava "privesti" optuženog ICC i da se optuženi mora upoznati s dokazima na koje se tužilac na raspravi namjerava "pozvati" (član 61 stav 3 Rimskog statuta). Ako se tužilac odluči da prije rasprave nastavi istragu ili da izmijeni ili povuče optužbu, optuženom će se o tome pružiti "razumno obavještenje". U

194

Page 195: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

slučaju povlačenja optužbe, tužilac mora o razlozima obavijestiti pretpretresno vijeće (član 61 stav 4 Rimskog statuta).Na raspravi tužilac mora "poduprijeti" svaku tačku optužbe, s dokazima koji su dovoljni da bi se uspostavila "zasnovana osnova sumnje" da je optuženi učinio krivično djelo za koje je optužen. Tužilac se može osloniti na isprave ili "sumame dokaze", tako da ne mora pozivati svjedoke za koje se očekuje da će svjedočiti na suđenju. S druge strane, optuženi na raspravi može: (1) uložiti prigovor na optužbu, (2)osporiti dokaze koje iznosi tužilac i (3) iznijeti nove dokaze (član 61 stav 6 Rimskog statuta).Pretpretresno vijeće "mora" na osnovu rasprave odlučiti postoji li dovoljno dokaza da bi se uspostavila "zasnovana osnova sumnje" da je optuženi učinio svako od krivičnih djela za koje je optužen. Ovisno o odluci, prema odredbama člana 61 stav 7 Rimskog statuta, pretpretresno vijeće može: (1) potvrditi one tačke optužbe za koje je odlučilo da postoji dovoljno dokaza, pa uputiti optuženog pretresnom vijeću na suđenje za potvrđene tačke optužbe[725]; (2) odbiti potvrditi tačke optužbe za koje je odlučilo da ne postoji dovoljno dokaza[726]; (3)odgoditi pretres i zatražiti od tužioca da razmotri: (a) pronalaženje novih dokaza ili provođenje daljnje istrage u odnosu na neku tačku optužbe ili (b) izmjenu optužbe zbog toga što se čini da podneseni dokazi navode na zaključak o postojanju drugog krivičnog djela (engl. a different crime) koje je u nadležnosti ICC. Odluka pod (1) je konačna[727], dok odluke pod (2) i (3) stranke mogu pobijati posebnom žalbom, i to pod uslovima iz člana 82 Rimskog statuta. To će im biti korisno naročito tamo gdje je, po njihovom mišljenu, pretpretresno vijeće pogrešno riješilo neko pitanje "koje bi znatno uticalo na pošteno i brzo vođenje postupka ili na ishod suđenja", ali ova posebna žalba nema suspenzivno dejstvo, osim ako žalbeno vijeće (u skladu s Pravilima o postupku i dokazima) ne odredi drukčije (član 82 stav 3 Rimskog statuta).Tužilac je, takođe, ovlašćen da pošto optužba bude potvrđena, a prije početka suđenja, uz "dopuštenje" pretpretresnog vijeća, a nakon što obavijesti optuženog, izmijeni optužbu. Međutim, ako tužilac želi dodati još neke tačke optužbi ili zamijeniti najteže tačke optužbe, "mora" se održati rasprava za potvrđivanje optužbi (na način kako to reguliše član 61 Rimskog statuta).Kad optužba bude potvrđena, Predsjedništvo ICC će "osnovati" pretresno vijeće koje će (u skladu sa stavom 8 člana 61 i članom 64 stav 4) biti odgovomo za dalje vođenje postupka, a može obavljati i sve funkcije pretpretresnog vijeća "koje su bitne i koje mogu biti primijenjene u tom postupku" (član 61 stav 11 Rimskog statuta). Uz "dopuštenje" pretresnog vijeća, tužilac može, nakon početka suđenja, povući optužbu (član 61 stav 9 Rimskog statuta).1.3.7.6.9. Pretpretresni postupakKao i u sistemu ICTY i ICTR, pretpretresni postupak pred ICC počinje prvim pojavijivanjem optuženog pred sudom i njegovim izjašnjavanjem o krivici. Pretpretresni postupak se u sistemu ICC vodi pred pretpretresnim vijećem. Nakon predaje optuženog ili nakon njegovog pojavljivanja pred ICC (dobrovoljno ili na osnovu sudskog poziva), pretpretresno vijeće će "osigurati" da optuženi bude upoznat sa krivičnim djelom za koje se tereti, kao sa njegovim pravima na osnovu ovog statuta, uključujući i pravo da zatraži privremeno (do suđenja) puštanje na slobodu (član 60 stav 1 Rimskog statuta). Ako je optuženi protiv kojeg je izdat nalog za hapšenje podnio zahtjev za privremeno puštanje na slobodu do suđenja, ostaće u pritvoru ako je pretpretresno vijeće "sigumo" da su ispunjeni uslovi propisani članom 58 stav 1. Ako to nije slučaj, predpretresno vijeće "mora" osloboditi to lice, "uz određene uslove ili bezuslovno". Obaveza je pretpretresnog vijeća i da "povremeno" preispituje svoju odluku o puštanju na slobodu ili pritvaranju optuženog, a to može učiniti "u bilo koje doba", i to na zahtjev tužioca ili optuženog. Nakon takvog preispitivanja, to vijeće može izmijeniti svoju odluku o pritvoru, o puštanju na slobodu ili o uslovima puštanja na slobodu, "ukoliko utvrdi da promijenjene okolnosti tako nalažu" (član 60 stav 3 Rimskog statuta). Uz to, pretpretresno vijeće mora osigurati da optuženi ne bude u pritvoru "nerazumno dugo prije sudenja zbog neopravdanog kašnjenja tužioca", a ako do takvog

195

Page 196: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kašnjenja dode, ICC će razmotriti mogućnost puštanja optuženog na siobodu, i to uz određene usiove ili bezusiovno. S druge strane, ako je to nužno, pretpretresno vijeće može izdati nalog za hapšenje kako bi osiguralo prisustvo lica koje je bilo pušteno na slobodu (čian 60 stav 5 Rimskog statuta).U ovoj fazi postupka tužilac može izmijeniti optužbu nakon što o tome obavijesti optuženog i dobije odobrenje pretpretresnog vijeća. Takođe, tužiiac mora da otkrije odbrani cjelokupni dokazni materijal koji je prikupio, što je regulisano pravilima 76-84 Pravila o postupku i dokazima.Na osnovu pravila 121 stav 10 Pravila o postupku i dokazima, Sekretarijat mora da vodi "potpun i jasan zapisnik" svih postupaka pred vijećem, "uključujući sve dokumente koji se podnesu vijeću", kao i sav potkijepljujući materijal na kome se zasniva optužba. Pravo da izvrše uvid u ovaj zapisnik imaju i lica protiv kojih je izdat nalog za hapšenje ili sudski poziv. Zapisnik se potom šalje pretresnom vijeću, i to prije otvaranja glavnog pretresa (pravilo 131). "Čini se da na ovaj način sistem ICC ide mnogo dalje nego sistem ad hoc tribunala za bivšu Jugosiaviju i Ruandu u pogledu obezbjeđivanja dokaznog materijala pretresnom vijeću prije otpočinjanja samog suđenja. Tako je jedna bitna odluka inkvizitorskih sistema u određenoj mjeri inkorporisana u proceduru ICC"[728].1.3.7.6.10. Pretresni postupak (suđenje)1.3.7.6.10.1. Opšte karakteristikeU načelu, suđenje se održava samo u prisustvu opuženog, ali on može iz razloga procesne discipline[729] biti udaijen iz sudnice, s tim da mu se tada praćenje suđenja i kontakt sa braniocem omogućava putem upotrebe "tekomunikacijske tehnologije", ali samo ako to optuženi zatraži (član 63 stav 2 Rimskog statuta). Takve mjere preduzeće se samo u "izuzetnim okolnostima", nakon što se sve "razborite" mogućnosti pokažu neprikladnim i samo do trenutka do kojeg je to nužno potrebno.Suđenje je zamišljeno kao usmeni i javni pretres[730] u akuzatornom tipu postupka, koji u pogledu spoznajnog mjerila treba biti odvojen od prethodnog procesnog stadija: predsjedavajući sudija u vođenju pretresa ne raspolaže sa istražnim spisom kao predsjednik kontinentalnog krivičnog vijeća[731]. Zato je pravilo da stranke sve dokaze moraju izvesti ponovo na glavnom pretresu, i to prema načelima neposrednosti[732] i kontradiktornosti. Da bi se osigurala ravnopravnost stranaka, "jednakosti oružja" i nepristrasan poiožaj pretresnog vijeća[733], odgovarajuće odredbe sadrže i Praviia o postupku i dokazima koja se odnose na giavni pretres, a posebno na izvođenje dokaza. Takvo izvođenje dokaza najsiičnije je akuzatorskom modelu unakrsnog ispitivanja na glavnom pretresu koji od 2003. godine poznaje i pravo BiH (čian 262 ZKPBiH).Ipak, statut pretresnom vijeću daje znatno aktivniju ulogu nego što je sud ima u čistom akuzatomom postupku, uvođenjem nekih inkvizitorskih elemetna stavlja ga u poziciju suda u kontinentalnom mješovitom postupku[734]. To npr. određuje načeio po kojem pretresno vijeće "mora osigurati da suđenje bude pošteno i brzo, te da se provodi uz puno poštovanje prava optuženog i s dužnom pažnjom prema zaštiti žrtava i svjedoka" (član 64 stav 2 Rimskog statuta). Razrađujući to načelo, Rimski statut propisuje da pretresno vijeće može, ako je to nužno za njegovo efikasno i pošteno djelovanje, uputiti prethodna pitanja pretpretresnom vijeću ili drugom dostupnom sudiji pretpretresnog vijeća (član 64 stav 4). Isto tako, čian 64 stav 9 Rimskog statuta obavezuje pretresno vijeće da mora, izmedu ostalog, biti ovlašćeno da na zahtjev stranke ili na vlastitu inicijativu: (a) donese odiuku o dopuštenosti ili bitnosti dokaza i (b) preduzme sve nužne korake za održavanje reda na pretresu.Prije započinjanja pretresa, a "nakon određivanja predmeta za suđenje", pretresno vijeće mora održati pripremno ročište. Na njemu pretresno vijeće kojem je predmet dodijeljen mora: (a) održati sastanak sa strankama i prihvatiti takav postupak koji je nužan za olakšanje pravičnog i brzog vođenja postupka; (b) odrediti jezik ili jezike koji će se koristiti na suđenju i (c) na osnovu bilo koje druge relevantne odredbe ovog statuta osigurati otkrivanje isprava iii podataka koji ranije nisu bili objavljeni, dovoljno prije početka suđenja,

196

Page 197: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kako bi se omogućila prikladna priprema za suđenje (član 64 stav 3 Rimskog statuta). To je potrebno s obzirom na tužilački karakter istrage, da bi se odbrana upoznala sa svim dokazima na njenu štetu i valjano pripremila za suđenje[735]. Pitanje je, medutim, koliko će tužilac moći udovoljiti svojoj obavezi da odbranu upozna s nekim ekskulpirajućim dokazima, ako je za njih, na primjer, saznao ili ih je "izveo pod okolnostima poverjivosti" iz člana 54 stav 3 tačka (e) Rimskog statuta, tj. ako ih je pribavio uz sporazum sa nekom državom ili licem da se ne otkrivaju prikupljeni podaci ili dokazi[736]. Omogućavanje tužiocu da se preširoko koristi svojom diskrecionom ocjenom u tom pogledu i na pripremnom ročištu i iz tog razloga odbrani uskrati obavještenje o nekom važnom dokazu, nesumnjivo bi protivriječilo postulatu "jednakosti oružja" iz načela "pravičnog postupanja" koje važi u kontinentalnim krivičnim procesnim pravima[737].Suđenje počinje čitanjem optužnice koju je prethodno potvrdilo pretpretresno vijeće. Nakon što se pretresno vijeće uvjeri da je optuženi razumio ("shvata prirodu") optužnicu, ono će mu dati mogućnost priznanja krivnje (engl. admission of guilt), u skladu s članom 65 ili da izjavi da se ne smatra krivim. Pri tome, optuženi ima sva prava odbrane koja odgovaraju poznatim standardima iz međunarodnog prava o ljudskim pravima (čl. 66[738] i 67[739]).1.3.7.6.10.2. Priznavanje krivnjeU skladu sa uređenjem akuzatomog tipa krivičnog postupka, priznavanje krivnje od strane optuženog, u načelu, eliminiše potrebu za raspravljanjem i omogućava trenutnu osudu za krivično djelo[740]. Ipak, za posebni slučaj "priznavanja krivnje" postavlja određene garantovane forme, obavezujući pretresno vijeće da utvdi: (l)shvata li optuženi prirodu i posljedice priznanja krivnje; (2) da li je optuženi svoje priznanje dao dobrovoljno, nakon što se dovoljno o tome posavjetovao sa svojim braniocem i(3)da li je priznanje krivnje potvrđeno činjenicama koje su iskazane u: (a) optužbama koje je iznio tužilac i koje je optuženi priznao; (b) svim materijalima koje je tužiiac podnio, a koji dopunjavaju optužbe i koje optuženi prihvata i (c) svim drugim dokazima, poput iskaza svjedoka, koje podnesu tužilac ili optuženi. Ako pretresno vijeće potvrdi da su utvrđene navedene okolnosti, razmotriće predstavlja li priznanje krivnje, zajedno sa svim dodatnim dokazima koji su izneseni, bitne činjenice koje su nužne za dokazivanje krivičnog djela na koji se priznanje krivnje odnosi, te nakon toga može osuditi optuženog za to djeio. S druge strane, kad pretresno vijeće ne potvrdi da su utvrdene te okolnosti, postupiće kao da priznanje krivnje i nije učinjeno, a u tom slučaju odrediće nastavak suđenja prema redovnom sudskom postupku predviđenom Rimskim statutom, a može i uputiti predmet na odlučivanje drugom pretresnom vijeću (član 65 stav 3 Rimskog statuta).

Pretresnom vijeću se, takođe, daje ovlašćenje da odbije priznanje krivnje i odredi nastavak suđenja prema redovnom sudskom postupku koji propisuje ovaj statut, ako smatra da je "u interesu pravde, a posebno u interesu žrtava, potrebno potpunije iznošenje bitnih činjenica". U tom slučaju smatraće se da priznanje krivnje nije bilo izvršeno, te se može uputiti predmet na odlučivanje drugom pretresnom vijeću (član 65 stav 4 tačka (b) Rimskog statuta). Iz istih razloga pretresno vijeće može zatražiti od tužioca da iznese dodatne dokaze, uključujući i iskaze svjedoka. Ovo tzv. "račvanje" toka glavnog pretresa treba da zaštiti sud i optuženog od komplikacija kod dvosmislenih i neodredenih izjašnjavanja optuženog okrivnji[741].1.3.7.3.10.3. Pravila dokazivanjaOsnovno načelo izvodenja dokaza pred ICC, koje inače vrijedi i u svim međunarodnim krivičnim postupcima, jeste da se "pisano ili usmeno svjedočenje, dokument i drugi pisani materijal smatra dokazom samo ako ga kao takvog prihvati sud, i to pošto sasluša argumente stranaka u postupku. Svoju odluku raspravno vijeće može zasnovati samo na dokazima koji su izvedeni na suđenju i koji su bili predmet pretresa (član 74 stav 2 Rimskog statuta). Drugim riječima, dokazi ne postoje izvan sudskog postupka. Izjave date pod zakletvom, dokazni predmeti i drugi materijali postaju dokaz samo pošto ih izvedu stranke i

197

Page 198: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

poslije pretresa pred sudom i odluke suda o njihovoj prihvatljivosti. Drugo osnovno pravilo, koje ne postoji u anglosaksonskim sistemima i koje je jedinstveno za međunarodne postupke, jeste da sud nije vezan strogim iformalnim pravilima dokazivanja, već uživa veliku fleksibilnost i ne rukovodi se formalnim standardima, već opštim principima pravičnosti" Uz to, načelo slobodne ocjene dokaza se u postupku pred ICC ne spominje eksplicitno u Rimskom statutu, ali je sadržano u Pravilima o postupku i dokazima (pravilo 63 stav 2), prema kome je sudsko vijeće ovlašćeno da u skladu sa opštim dokaznim pravilima iz člana 69 Rimskog statuta, na osnovu svog diskrecionog prava, slobodno ocjenjuje sve dokaze koji mu se podnesu, te da utvrduje njihovu važnost ili dopuštenost.Kako je predviđeno članom 69 st. 1 i 2 Rimskog statuta, prije davanja iskaza svaki će svjedok, u skladu s Pravilima o postupku i dokazima, preuzeti obavezu u pogledu istinitosti dokaza koje će taj svjedok dati. Iskaz svjedoka na suđenju mora biti iznesen lično, osim u mjeri koju propisuju mjere navedene u članu 68 Rimskog statuta iii u Pravilima o postupku i dokazima. Sud može, takođe, dopustiti davanje viva voce (usmenog) ili snimljenog iskaza svjedoka putem video ili audio-tehnologije, kao i podnošenje isprava ili pisanih prepisa, u skladu sa Statutom i Pravilima o postupku i dokazima. Međutim, ove mjere ne smiju uticati na prava optuženog, niti biti s njima u suprotnosti".Dokazna inicijativa pred ICC leži na strankama, ali im pretresno vijeće može narediti pribavljanje nekog dokaza: pravilo je da stranke mogu podnositi dokaze koji su bitni za predmet, i to u skladu sa članom 64, ali je ICC "ovlašćen da zatraži podnošenje svih dokaza koje smatra nužnim za utvrđivanje istine" (član 69 stav 3 Rimskog statuta). Izvodenje dokaza je regulisanona ovakav način iz dva osnovna razloga: (1) ne postoji laička porota koja ne posjeduje stručno znanje, već se sud sastoji od profesionalnih sudija, koji su u stanju da procijene vrijednost svakog pojedinog dokaza; (2) specifične osobine medunarodnih krivičnih postupaka nalažu da sud mora biti fleksibilan i, prije svega, voden zahtjevom da se obezbijedi pravično i ekspeditivno sudenje[742]. Posljedica toga je, između ostalog, da pretresno vijeće mora isključiti odredene dokaze koji su nedopušteni zato što su pribavljeni na način koji predstavlja povredu Rimskog statuta ili međunarodno priznatih ljudskih prava, jer povreda: (1) baca bitnu sumnju na pouzdanost dokaza ili(b)bi ti dokazi, kad bi bili dopušteni, bili suprotni "integritetu" postupka, te ako bi taj integritetozbiljn^narušavali (član 69 stav 7 Rimskog statuta). Ograničenje u tome je što kad odlučuje o bitnosti iii dopuštenosti dokaza koje je prikupila država, ICC ne smije odlučivati o primjeni nacionalnog prava te države.Istina se u krivičnom postupku pred ICC utvrđuje prvo iz načelnih razloga koji su tipični za svaki krivični postupak, a svode se, prije svega, na potrebu pravilnog utvrdivanja činjeničnog stanja, koje će biti osnova za donošenje presude kojom se rješava predmet krivičnog postupka, a u tom se smislu teži utvrđivanju istinitog činjeničnog stanja[743]. Medutim, s obzirom na to da dokaze izvode uglavnom stranke, njihovi interesi ne služe uvijek utvrdivanju istine, tako da određenu dokaznu ulogu mora imati i sud. Tako, prema članu 69 stav 3 Rimskog statuta, sud može od stranaka u fazi glavnog pretresa zatražiti da podnesu sve dokaze za koje smatra da su nužni za utvrđivanje istine. Priznanje optuženog neće automatski dovesti do vodenja uprošćenog postupka svedenog samo na izricanje sankcije, već pretresno vijeće, izmedu ostalog, utvrđuje i da li je njegovo priznanje potkrijepljeno činjenicama iznijetim u optužbi tužioca, drugom materijalu podnijetom od strane tužioca, a prihvaćenom od optuženog, odnosno drugim dokazima podnijetim od strane bilo koje stranke (član 65 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta).U postupku koji se primjenjuje pred ICC važi standard dokazivanja van (svake) razumne sumnje (beyond a reasonable doubt) kojim se zahtijeva da sudija optuženog oglasi krivim, tj. da bude ubijeđen u njegovu krivicu (član 66 stav 3 Rimskog statuta). On je takođe potvrden i u praviiu 87A Praviinika o postupku i dokazima ICTY. Iz ovoga proizilazi da bi sud u svakom drugom slučaju morao da postupi suprotno, tj. da oslobodi optuženog. Dakle, uvijek kada postoji razumna sumnja da optuženi možda nije kriv, tj. uvijek kada sud nije potpuno uvjeren u njegovu krivicu, on je dužan da ga oslobodi[744]. Načelo in dubio pro

198

Page 199: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

reo je predviđeno striktno u Rimskom statutu i na jedan poseban, materijainopravni način, u vezi načela legaliteta, što je, ipak, direktno vezano i za položaj optuženog u krivičnom postupku[745]. Prema članu 22 stav 2 Rimskog statuta, definicije u kojima se određuje biće krivičnog djela tumače se restriktivno i njihovo tumačenje ne smije se zasnivati na anaiogiji. U slučaju da se radi u dvosmislenim definicijama, definicija se tumači uvijek u korist lica protiv koga se vodi istraga ili se krivično goni ili koje je osudeno.Istinitost sadržaja dokaznih sredstava Rimski statut štiti krivičnim djelima protiv pravosuđa[746], ako su učinjena namjerno[747] (član 70 stav 1 Rimskog statuta). Riječ je o djelima "ometanja pravde", a relevantne odredbe Pravila o postupku i dokazima implementiraju odredbe Rimskog statuta. Za ta krivična djela se može voditi paralelni postupak pred ICC ili se gonjenje njihovih učinilaca može ustupiti nacionalnom krivičnom pravosuđu[748]. Ako se postupak vodi pred ICC, načela i postupci koji ureduju nadležnost ICC za krivična djela propisana članom 70 stav 1 Rimskog statuta su ona koje predviđaju Pravila o postupku i dokazima. Međutim, za uslove za pružanje medunarodne pomoći ICC-u u pogledu njegovog postupanja u ovom slučaju, primjenjivaće se nacionaino pravo države od koje se pomoć traži (član 70 stav 2 Rimskog statuta). S tim u vezi je i obaveza svake države stranke da u svoje krivične zakone uvrste krivična djela protiv pravosuđa propisana iz člana 70 stav 1 Rimskog statuta, a koja su na njenoj teritoriji učinili njeni državljani. Iako Rimski statut obezbjeduje neophodne principe, procedure i ovlašćenja za ICC da provede suđenje (član 70 stav 2) i da kazni (član 70 stav 3) za takva krivična djela kaznom zatvora, ICC takođe može pozvati same države stranke da to urade. Kao posljedica toga: (a) svaka država stranka mora proširiti primjenu svojih krivičnih zakona koji kažnjavanju krivična djela protiv integriteta njenog vlastitog istražnog ili sudskog postupka i na krivična djeia protiv pravosuđa propisana članom 70 stav 1, a koja su na njenoj teritoriji učinili njeni državljani; (b) na zahtjev ICC, kad god on to smatra ispravnim, država stranka će predati predmet svojim nadležnim vlastima u svrhu krivičnog gonjenja. Te vlasti moraju postupiti u takvim predmetima s "marljivošću", te im doznačiti dovoljno sredstava kako bi omogućile njihovo efikasno provođenje.U pogledu zaštite obavještenja i podataka važnih za delikatno pitanje nacionalne bezbjednosti, Rimski statut u članu 72 uvodi zanimljiva pravila dokaznog postupka. Pri tome se imala u vidu činjenica da se u medunarodnim suđenjima važni dokazi mogu ticati podataka kojima raspolažu vojna lica ili državni organi koji se bave nacionalnom bezbjednošću. Shodno tome, sudovi moraju uspostaviti ravnotežu izmedu potrebe da se poštuju legitimni bezbjednosni interesi države i zahtjevi pravde[749]. Ovaj čian se primjenjuje "u svakom slučaju" kad bi otkrivanje podataka ili dokumenata neke države, prema mišljenju te države, bilo štetno za njene interese nacionalne bezbjednosti[750]. Član 72 Rimskog statuta se, takođe, primjenjuje u slučaju kad je lice od kojeg je zatraženo da pruži informacije ili dokaze, odbiio to učiniti ili je tu stvar uputilo državi na osnovi da bi otkrivanje bilo štetno za interese nacionalne bezbjednosti te države, a ta država to potvrdi. Isto tako, ako država sazna da podaci ili dokumenti te države jesu ili bi mogli biti otkriveni u bilo kojem stadiju postupka, te da bi njihovo otkrivanje bilo štetno za njene interese nacionalne bezbjednosti, ima pravo umiješati se kako bi postigla iješenja spora u skladu sa članom 72 Rimskog statuta. Naglašena je potreba da strane u postupku[751] preduzmu "sve razumne korake", nastojeći riješiti predmet na osnovu saradnje. Takvi koraci mogu uključivati: (1) izmjenu ili pojašnjenje zahtjeva; (2) donošenje odluke ICC o relevantnosti podataka ili dokaza koji se traže ili odluke o tome jesu li dokazi, uprkos tome što su relevantni, mogli biti pribavljeni ili mogu biti pribavljeni iz izvora različitog od države od koje su zatraženi; (3) pribavljanje podataka ili dokaza iz različitog izvora ili u različitom obliku ili (4) sporazum o uslovima pod kojima bi mogla biti pružena pomoć, uključujući, između ostalog, pružanje sažetaka iii redigiranih verzija, davanje ograničenja na otkrivanje, korišćenje podataka in camera (bez prisustva javnosti) ili ex parte (bez prisustva druge stranke) ili druge mjere zaštite koje dopuStaju Rimski statut i Pravila o postupku i dokazima (član 72 stav 5 Rimskog statuta). Ako se do ovakvog iješenja ne dođe i ICC odluči da su

199

Page 200: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dokazi reievantni i nužni za odlučivanje o krivnji ili nevinosti optuženog, može naložiti da se informacije ili dokumenti iznesu na raspravi in camera i ex parte, odnosno može izvesti potrebne zaključke iii dati naiog da se informacije ili dokumenti stave na raspolaganje ICC.Do teškoća može doći i ako je izvor podataka obavještenja povjerljiv, odnosno ako svjedok žeii da da određene dokumente iii informacije, ali samo pod uslovom da izvor ostane tajan. ICC uzima ovu mogućnost u obzir i u članu 72 stav 3, propisujući da nijedna odredba ovog člana ne utiče na zahtjevepovjerljivosti primjenjive na osnovu člana 54 stav 3 tač. (e) i (f)[752] ili na primjenu člana 73. Clanom 73 Rimskog statuta ureduje se mogućnost da ICC od države stranke zatraži podnošenje nekog dokumenta ili informacije koju ona čuva, ima u posjedu ili kontroliše, a taj dokument ili informacija joj je otkrivena od strane države, međuvladine ili međunarodne organizacije, i to "u povjerenju. Tada će država stranka koja treba da otkrije informacije ili dokumenta, zatražiti sagiasnost lica od kojeg taj dokument ili informacija potiču. Pri tome su moguće dvije situcije. U prvoj, ako je izvor država stranka - ona će ili pristati na otkrivanje informacije ili dokumenta ili obećati riješiti problem otkrivanja sa ICC, u skladu sa članom 72. U drugoj situaciji, ako izvor nije država stranka, te ako taj izvor odbije pristati na objavljivanje - država od koje je pomoć zatražena će obavijestiti ICC da ne može dostaviti taj dokument ili informaciju zbog ranije preuzete obaveze povjerljivosti koju je dala izvoru.1.3.7.6.11. Donošenje odlukePresuda se donosi nakon što pretresno vijeće na kraju sudenja "ocijeni dokaze i čitav postupak" (član 74 stav 2 Rimskog statuta). Odluka ne smije "ići" preko činjenica i okolnosti opisanih u optužbi i dopunama optužbe, a ICC može zasnivati svoju odiuku samo na dokazima koji su mu podneseni i pred tim sudom raspravljeni na sudenju. U donošenju odluke sudije će pokušati postići jednoglasnost, a ako im to ne uspije, odiuku će donijeti većina sudija (član 74 stav 3 Rimskog statuta). Odlučivanje pretresnog vijeća je tajno, a presuda se izrađuje u pisanom obliku i sadrži obrazloženje, kao i izdvojeno mišljenje sudije koji je ostao u manjini (član 74 stav 5 Rimskog statuta). U ovom pogledu, ICC je kao i ostali međunarodni krivični sudovi, prihvatio način rada sudova u anglosaksonskim sistemima, kao i drugih međunarodnih sudova koji sude u medudržavnim sporovima, poput Međunarodnog suda pravde[753]. Donešena presuda uvijek se javno progiašava (u cijelosti iii djeiimično). Presuda se izriče javno i, kad je god moguće, u prisustvu optuženog (član 76 stav 4 Rimskog statuta).Ako je riječ o osuđujućoj presudi, pretresno vijeće mora, na osnovu prijedloga koji su na suđenju izneseni, izreći "prikladnu kaznu", pri čemu mora uzeti u obzir podnesene dokaze i prijedloge podnesene tokom sudenja koji su bitni za izricanje kazne (čian 76 stav 1 Rimskog statuta). To može učiniti odmah, ali može odrediti i "ročište kako bi razmotrilo dodatne dokaze iii prijedloge koji su bitni za kaznu", u skladu sa Praviiima o postupku i dokazima (član 76 stav 2 Rimskog statuta). Na tom ročištu će se uzeti u obzir i svi iskazi dati u skladu sa članom 75 Rimskog statuta (odšteta žrtvama).

Treba naglasiti da Rimski statut donosi veliki napredak i u pogledu krivičnih sankcija. U skladu sa principom nulla poena sine lege (član 23), ICC izriče kazne koje se sastoje samo od mjera koje su ekskiuzivno prezentovane u Rimskom statutu. Pored kazne zatvora (na određeni broj godina koja ne može biti duža od 30 godina) ili kazne doživotnog zatvora (kad je to opravdano zbog izuzetne težine krivičnog djela i pojedinačnih okolnosti osuđenog), član 77 stav 2 Rimskog statuta predviđa da ICC može odrediti "novčanu kaznu u skiadu s kriterijumima koje propisuju Pravila o postupku i dokazima", kao i "oduzimanje prihoda, imovine i vlasništva koji direktno iii posredno potiču od tog krivičnog djela, bez štete za bona fide prava trećih lica"[754]. ICC može naložiti da se novac i druga sredstva pribavljena od novčanih kazni i oduzimanja imovinske koristi sudskim nalogom prebace u Fond u korist žrtava krivičnih djela[755], kao i u korist njhovih porodica, koji svojom odlukom treba da ustanovi Skupština država stranaka (član 79). Smrtna kazna nije predviđena Rimskim statutom, ali ovaj statut u članu 80 predviđa da ništa u ovom dijelu

200

Page 201: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Statuta neće uticati na primjenu kazni od strane država, koje su propisane njihovim nacionalnim pravom. Činjenica da smrtna kazna nije predviđena Rimskim statutom, nema nikakavog uticaja na kazne određene po nacionalnom zakonu u toku postupka pred sudovima država stranaka.1.3.7.6.12.         Odšteta žrtvamaRimski statut sadrži i odgovarajuće odredbe koje regulišu prava žrtava, odnosno oštećenih na odštetu (reparaciju), uključujući i pravo na restituciju (vraćanje u pređašnje stanje), naknadu štete i rehabilitaciju (član 75). Time se popunjava važna praznina u odnosu na prijašnje propise. Osim toga, kao što je već rečeno, član 79 Rimskog statuta predviđa da će Skupština država stranaka osnovati Fond u korist žrtava krivičnih djela, koji su u nadležnosti ICC, kao i u korist porodica takvih žrtava. Ovo pitanje uređuju i pravila 94-99 Pravila o postupku i dokazima ICC.Postupak za utvrdivanje nadoknade mogu pokrenuti žrtva i pretresno vijeće. Prije nego što donese naredbu na osnovu ovog člana 75 Rimskog statuta, ICC može zatražiti i uzeće u obzir izjave koje su dali ili koje su date u ime osudenog, žrtava, drugih zainteresovanih lica ili zainteresovanih država. U tom smislu, pretresno vijeće može angažovati i vještake, dajući mogućnost osporavanja njihovog izvještaja (pravilo 97 Pravila o postupku i dokazima ICC). Pored toga, nijedna odredba člana 75 ne smije se tumačiti na način koji bi bio štetan za prava žrtava koja one imaju na osnovu nacionalnog ili međunarodnog prava (član 75 stav 6 Rimskog statuta).1.3.7.6.13.         ŽalbaSlično kao i u većini nacionalnih krivičnih postupaka, i u postupku pred ICC postoji mogućnost ulaganja žalbe kao redovnog pravnog lijeka (član 81) protiv presude (što se u pravno-tehničkom smislu označava kao žalba protiv oslobadajuće ili osuđujuće odluke ili protiv odluke o kazni), kao i žalbe protiv drugih odluka ICC (član 82), te podnošenja revizije, odnosno jedne vrste zahtjeva za ponavljanje krivčnog postupka (član 84 Rimskog statuta).Žalba je redovni pravni lijek. Protiv osuđujuće odluke "žalbu" mogu podnijeti tužilac (zbog pogrešaka u postupku, u činjenicama ili pravu) ili osudeni ili tužilac (u ime optuženog, i to zbog pogrešaka u postupku, u činjenicama, pravu ili "zbog bilo kojeg drugog osnova koji utiče na pošten ili pouzdan postupak ili odluku") - član 81 stav 1 tač. a) i b) Rimskog statuta.Poslednje je, zapravo, daljnje ublažavanje ionako već široko formuiisanih žaibenih osnova in favorem defensionis[756]. Protiv odluke o kazni tužilac ili osudeni mogu podnijeti žaibu zbog "nesrazmjere izmedu krivičnog dijela i kazne" (član 81 stav 1 tačka a) Rimskog statuta). Podnesena žalba može se povući prije donošenja odluke žalbenog vijeća (pravilo 152 stav 1 Pravila o postupku i dokazima).Prema Pravilima o postupku i dokazima, rok za podnošenje žaibe je 30 dana od dana kada ja podnosilac žalbe obaviješten o odluci ICC, ali žalbeno vijeće taj rok može (na obrazloženu molbu žalioca) produžiti. Propuštanje tog roka čini odluku ICC konačnom (pravilo 150).Žalba se podnosi sekretaru, koji je sa spisom dostavlja žalbenom vijeću i o toj žalbi obavještava sve učesnike u postupku pred pretresnim vijećem (pravila 150 stav 3 i 151 stav 2 Pravila o postupku i dokazima). Podnesena žalba odlaže izvršenje presude, osim u pogledu određenog pritvora (član 81 stav 4 Rimskog statuta). Za postupak po žalbi ako se žalio samo optuženi III tužilac u njegovu korist - vrijedi zabrana reformatio in peius (član 83 stav 2 Rimskog statuta).O žalbi se odlučuje na pretresu, ali mu optuženi ne mora prisustvovati (član 83 stav 5 Rimskog statuta). Odluka žalbenog vijeća donosi se većinom giasova sudija i objavljuje se na javnoj sjednici. Presuda mora sadržavati razloge na kojima se zasniva. Kad ne postoji jednoglasnost, presuda žalbenog vijeća mora sadržati "poglede i većine i manjine", ali svaki sudija može donijeti "posebno mišljenje" III "protivno mišljenje" o pravnim pitanjima.Ako žalbeno vijeće utvrdi da je raniji postupak proveden "nepošteno" (engl. unfair) na način koji je uticao na pouzdanost odluke ili kazne, odnosno da je na odluku ili kaznu protiv koje

201

Page 202: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

se izjavljuje žalba bitno uticalo pogreška o činjenicama, pogreška o pravu ili pogreška u postupku, ono može: (a) ukinuti ili izmijeniti odluku ili kaznu ili (b) odrediti novo suđenje pred drugim pretresnim vijećem. U tu svrhu žalbeno vijeće može vratiti činjenično pitanje na odlučivanje izvomom pretresnom vijeću ili samo izvoditi dokaze - kako bi odlučilo o tom pitanju.1.3.7.6.14. RevizijaRevizija je vanredni pravni lijek koji se može podnijeti u korist osudenog. Ovlašćeni da podnesu reviziju su osuđeni, a poslije njegove smrti bračni drug, djeca, roditelji ili u vrijeme smrti optuženog lice koje je primilo izričiti pisani nalog od optuženog da podnese takav zahtjev, kao i tužiiac (u ime optuženog) - (član 84 stav 1 Rimskog statuta). Oni mogu od žalbenog vijeća zatražiti da izmijeni konačnu osuđujuću presudu ili kaznu na osnovu toga: (1) što su otkriveni novi dokazi koji:(a)nisu bili dostupni u vrijeme suđenja, a ta nedostupnost se nije mogla pripisati, u cjelini ili djelimično, stranci koja podnosi zahtjev i (b) su dovoljno važni da bi da su biii izvedeni na suđenju, vjerovatno doveli do drukčijeg određenja krivnje; (2) što je naknadno otkriveno da su odiučujući dokazi koji su na suđenju bili uzeti u obzir i na kojima se zasniva osudujuća presuda, bili lažni ili krivotvoreni; (3) što je jedan ili više sudija koji su učestvovali u donošenju osuđujuće presude ili potvrdi optužnice u tom predmetu učinio težak prestup ili tešku povredu dužnosti dovoljno velike težine da bi se opravdalo smjenjivanje tog sudije ili tih sudija s dužnosti na osnovu člana 46. Razlog za ovakav revizioni postupak je očigledan: mada presuda ili odluka o kazni mogu biti pravnosnažni i konačni (res iudicata), bilo bi suprotno elementamim principima pravde ako se takva odluka ne bi revidirala ako se otkrije nova činjenica, koja nije bila poznata u tokusuđenja a koja bi, da je biia poznata, doveia do potpuno raziičitog ishoda[757]. U postupku revizije nova mora biti činjenica, a ne dokaz neke činjenice koja je bila poznata u toku sudenja[758].O reviziji, čak i ako je upravljena protiv njegove odluke, odlučuje žalbeno vijeće. Ono može reviziju odbiti kao neosnovanu ili odlučiti da zahtjev ima osnova, pa: (a) ponovno sazvati izvorno pretresno vijeće; (b) osnovati novo pretresno vijeće; (c) samo zadržati nadležnost u tom predmetu - kako bi, nakon što sasluša stranke na način kako propisuju Pravila o postupku i dokazima, došlo do odluke o tome treba li presudu izmijeniti (član 84 stav 2 Rimskog statuta).1.3.7.6.15. Žalbe protiv međuodluka (interlokutornih odluka)Kao i nacionalni sudovi, i međunarodni krivični sudovi mogu donositi međuodluke. Stranke mogu ulagati posebne žalbe i na ovakve odluke. U sistemu ICC sistem interlokutomih žalbi detaljno je regulisan članom 82 Rimskog statuta ("žalba protiv ostalih odluka") i tiče se bilo preiiminamih prijedloga (npr. prigovaranjem nenadležnosti ICC) ili nekog drugog prijedloga (npr. prijedlog za privremeno puštanje na slobodu)[759].■

Prema članu 82 stav 1 Rimskog statuta, a u skladu s Pravilima o postupku i dokazima ICC, svaka stranka može podnijeti žalbu protiv bilo koje od sljedećih odluka:(l) o nadležnosti ili dopuštenosti; (2) kojom se odobrava ili ne odobrava puštanje lica protiv kojeg se vodi istraga ili koje se krivično goni; (3) odluke pretpretresnog vijeća da postupi na vlastitu inicijativu na osnovu člana 56 stav 3[760]; (4) odluke koja uključuje pitanje koje bi "znatno" uticalo na pošteno i brzo vođenje postupka ili na ishod suđenja i razrješenje koje bi, prema mišljenju pretpretresnog ili pretresnog vijeća, "znatno unaprijedilo postupak". lsto tako, protiv odluke pretpretresnog vijeća donesene na osnovu člana 57 stav 3 tačka (d) Rimskog statuta[761] žalbu može izjaviti država na koju se stvar odnosi ili tužilac uz dopuštenje pretpretresnog vijeća, s tim da će se o žalbi odlučivati na osnovu hitnog postupka. Naposlijetku, pravni zastupnik žrtve, osuđenog ili bona fide vlasnika imovine na koju štetno utiče nalog donesen na osnovu člana 76[762], može podnijeti žalbu protiv naloga za odštete, na način kako to propisuju Pravila o postupku i dokazima. U svim ovim slučajevima žalba (sama po sebi) nema suspenzivno dejstvo, osim ako žalbeno vijeće

202

Page 203: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

(nakon što primi takav zahtjev) ne odredi drukčije, a u skladu s Pravilima o postupku i dokazima.

1.3.7.6.16. Izvršenje kazniKao ni ostali međunarodni krivični sudovi, tako ni ICC nema sopstvene zatvore u kojima bi osudena iica izdržavaia kaznu, pa se stoga mora obratiti državama[763]. Član 103 stav 1 tačka (a) Rimskog statuta utvrduje da se "kazna zatvora izdržava u državi koju s popisa država koje su Sudu iskazale svoju spremnost prihvatiti osuđenike, odredi Sud". Kako odabrana država ima obavezu da bez odlaganja upozna ICC o tome da li prihvata osuđeno lice (čian 103 stav 1 tačka (c)), slijedi da država stranka nije dužna da primi nijednog osuđenika, osim ako takav prihvat ne ocijeni pozitivnim.U vrijeme iskazivanja spremnosti da prihvati osuđene, država može dodati svom prihvatu uslove o kojim se sporazumije sa ICC u skiadu s dijelom 10 Rimskog statuta. Obaveze koje se javljaju u skladu sa ovim dijelom mogu se podijeliti na dvije vrste. Obaveze koje se tiču izvršenja novčane kazne i oduzimanja imovine koje je naredio ICC - odnose se na sve države stranke. One koje se tiču izvršenja kazne zatvora, s druge strane, odnose se samo na one države stranke koje odobre izvršenje tih kazni na njihovoj teritoriji.Sve promjene nacionalnog prava i zakona za koje država stranka smatra da su neophodne u svjetlu obaveza oko prihvata osudenih koje je osudio ICC, treba posmatrati odvojeno od onih obaveza koje čine dio potreban za implementaciju Rimskog statuta kao takvog. Međunarodne obaveze koje država preuzima ratifikovanjem Rimskog statuta i koje u nekim pravnim sistemima povlače za sobom potrebu za ustavnim izmjenama, razlikuju se od tzv. pomoćnih obaveza koje su preuzele države članice koje prihvataju osuđene. To ne znači da države stranke ne žele dati odgovarajući pristanak koji se može posmatrati kao prirodni nastavak opšte obaveze država stranaka prema ICC. Međutim, učešće država iz različitih geografskih regija i različitih pravnih sistema u pritvorskom režimu ICC, sigumo će pojačati njihovu podršku univerzalnim vrijednostima koje su istaknute u Rimskom statutu.Međunarodno pravo predviđa da države u kojima osuđeno lice izdržava kaznu nemaju pravo da kaznu ublaže ili preinače ili lice puste na slobodu prije isteka kazne koju je izrekao međunarodni sud. Kazna zatvora koju izrekne ICC je obavezujuća za države stranke koje je ne mogu promijeniti (član 105 stav 1). Ova obaveza zavisi od "ispunjenja uslova koje je država precizirala u skladu sa članom 103 stav 1 tačka (b)". Član 103 stav 1 tačka (b) dozvoljava državi da u vrijeme iskazivanja spremnosti da prihvati osuđene može dodati svom prihvatu uslove o kojima se dogovori sa ICC. Ograničenja koja su nametnuta dijelom 10 su značajna i uključuju: (1) država izvršenja ne smije osloboditi lice prije isteka kazne koju je bio izrekao ICC; (2) jedino 1CC ima pravo odlučivati o umanjenju kazne, a odluku o tome mora donijeti nakon što sasluša lice o kojem je riječ; (3) jedino ICC ima pravo odlučivati o žalbi i reviziji, a država izvršenja ne smije osuđenom otežavati podnošenje takvih zahtjeva. Prema tome, usiovi nametnuti državi stranki na njenu spremnost da primi osuđene ne znače da država izvršenja ima ovlašćenje da utiče na dužinu kazne ili da odlučuje o zahtjevu za apelaciju ili reviziju.Treba, takođe, imati u vidu da član 110 Rimskog statuta predviđa osnovne procedure i standarde koje ICC treba slijediti pri razmatranju kazni i kod eventualnog odobravanja skraćivanja kazne. Ovaj član (st. 1 i 2) propisuje da država izvršenja ne smije osloboditi lice prije isteka kazne koju je izrekao ICC, jer samo ICC ima pravo odlučivati o umanjenju

kazne, a odluku o tome mora donijeti nakon što sasluša iice o kome je riječ. Medutim, kad to lice "odsluži" najmanje dvije trećine kazne ili 25 godina u siučaju doživotne kazne zatvora, ICC će ponovno razmotriti kaznu - kako bi odlučio treba ii je umanjiti[764].Države koje izvršavaju kazne su, u skladu sa članom 103 stav 2, obavezne da obavijeste ICC o svim okolnostima, uključujući i promjenu uslova o kojima je, na osnovu stava 1, postignut sporazum, koje bi mogle bitno uticati na uslove ili obim izvršenja kazne zatvora. ICC mora primiti obavještenje najmanje 45 dana prije nastupanja takvih poznatih ili

203

Page 204: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

predvidivih okolnosti. Tokom ovog razdoblja država izvršenja ne smije preduzimati nikakve radnje koje bi mogle uticati na njene obaveze koje ima na osnovu člana 110.Ako se ICTY "ne može složiti" sa "okolnostima" koje su već pomenute (na primjer, jer se ne slažu sa standardima koji se traže dijelom 10), on može odrediti novu državu izvršenja (član 103 stav 2 tačka (b)). Sud, takođe, može odrediti novu državu kao odgovor na zahtjev osuđenog (član 104 stav 2). Sud može u svakom slučaju izdati zahtjev za saradnju državi izvršenja, tražeći transfer osuđenog lica.Kako uslovi za prihvat osuđenog ne mogu uticati na dužinu kazne, oni su ograničeni na uslove pod kojima se kazna izdržava. Ovi su uslovi, dakako, ograničeni Rimskim statutom. Po prirodi stvari, uslovi izdržavanje kazne moraju biti u skladu sa širokoprihvaćenim standardima međunarodnih ugovora koji regulišu postupanje sa zatvorenicima. Član 106 ukazuje na standarde obavezujuće za ICC - kako bi taj sud ispunio svoje supervizorske odgovornosti, a trebalo bi ih razmotriti prije nego pristane na bilo koji od uslova koji su propisani članom 103 stav 1 tačka (b): (1) izvršenje kazne zatvora podvrgnuto je nadzoru ICC i mora biti u skladu sa široko prihvaćenim standardima međunarodnih ugovora koji regulišu postupanje sa zatvorenicima; (2) uslovi izvršenja kazne zatvora uredeni su pravom države koja kaznu izvršava i moraju biti u skladu sa široko prihvaćenim standardima medunarodnih ugovora koji regulišu postupanje sa zatvorenicima; ni u kom slučaju ti uslovi ne smiju biti više ili manje povoljni od onih koje imaju zatvorenici osuđeni za slične zločine u državi izvršenja; (3) komunikacija izmedu osudenih i ICC je povjerljiva i ne smije se otežavati. Mada ovaj zahtjev nije izričito propisan statutima ICTY i ICTR, on je implicitan cjelokupnom sistemu medunarodnih sudova koji su obavezni da poštuje međunarodne standarde zaštite ljudskih prava, a posebno standarde o pravima optuženog, žrtava i svjedoka[765].ICC može prihvatiti uslove koje predlažu države u skladu sa članom 103 stav 1 tačka (b), i to samo unutar ograničenja koje nameće ovaj okvir. Kada je u pitanju doživotna kazna zatvora, države stranke ustavnim zabranama mogu svoju spremnost da prihvate osuđene ograničiti na prihvat samo onih osuđenika koji ne izdržavaju kaznu doživotnog zatvora.Lice kome je izrečena kazna, a koja je u pritvoru u državi izvršenja, ne smije biti podvrgnuto krivičnom gonjenju ili kažnjavanju ili izručenju trećoj državi zbog bilo kojeg ponašanja koje je preduzelo prije njegovog premještaja u državu izvršenja, osim ako takvo krivično gonjenje, kažnjavanje ili izručenje ne dopusti ICC - na zahtjev države izvršenja (član 108 stav 1). Ovakvo ograničenje ne primjenjuje se ako osuđeni dobrovoljno ostane duže od 30 dana na teritoriji države izvršenja nakon što je "odslužio" punu kaznu koju je odredio ICC ili ako se vrati na teritoriju te države - nakon što ga je prethodno napustio. Ili, uopšteno, nakon što je kazna izdržana, lice koje nije državljanin države izvršenja može, u skladu s zakonom države izvršenja, biti premješteno u državu koja ima obavezu da ga primi ili u drugu državu koja ga pristane primiti, uzimajući u obzir želju lica koje treba biti premješteno

u tu državu, osim ukoiiko država izvršenja ne dopusti tom licu da ostane na njenoj teritoriji (član 107 stav 1).Član 111 Rimskog statuta reguliše situaciju u slučaju ako osuđeni pobjegne iz pritvora i iz države izvršenja. U tom sluačaju ta država može, nakon što se posavjetuje sa ICC, zatražiti predaju tog lica od države u kojoj se lice nalazi (na osnovu postojećih dvostranih ili višestranih ugovora) ili zatražiti da predaju tog lica zatraži ICC u skiadu sa dijelom 9 Rimskog statuta. ICC može odrediti da se to lice prebaci u državu u kojoj je izdržavalo kaznu ili u neku drugu državu koju odredi ICC.Član 109 Rimskog statuta proširuje obavezu države izvršenja u pogledu izvršenja novčane kazne i mjere oduzimanja imovine, koje je nametnuo ICC u skiadu sa članom 77 stav 2. Obavezujući države stranke da moraju izvršavati novčane kazne ili kazne oduzimanja imovine koje je izrekao ICC, član 109 pretpostavija da će države imati zakone koji dozvoljavaju prikupljanje novčanih kazni i oduzete imovine koje na osnovu dijela 7 Statuta odredi ICC. Pri tome se dozvoljavaju proceduraine varijacije nacionainog zakona. Za

204

Page 205: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

raziiku od izvršenja kazne zatvora koje se odnosi samo na države stranke koje dobrovoljno prihvate osuđene, član 109 se odnosi na sve te države.Prema članu 77 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta, oduzimanje imovine se može primijeniti u pogledu oduzimanja "prihoda, imovine i vlasništva koji direktno ili posredno potiču od tog zločina" (za koji je izrečena kazna). Mnogi pravni sistemi već imaju zakone za identifikovanje i oduzimanje takve imovine. Od države se može zatražiti da zamrzne sredstva za vrijeme postojanja naloga za oduzimanje imovine i da obezbijedi izvršenje odluke ICC vezane za obeštećenje žrtava (član 75 stav 5). Obeštećenje podrazumijeva, najprije, poštovanje nalaza ICC u pogiedu obima i iznosa štete, gubitka i povrede žrtve ili u vezi sa žrtvom (član 75 stav 1), a zatim izvršenje naredbe koja precizira odgovarajuće obeštećenje (restitucija, kompenzacija, rehabilitacija), a koja je usmjerena direktno protiv osudenog iica (član 75 stav 2).1.3.7.7. Pružanje pravne pomoći ICC 1.3.7.7.1. Uvodne napomeneDio 9 ("Medunarodna saradnja i sudska pomoć", čl. 86-102) Rimskog statuta obuhvata odredbe koje se odnose na saradnju država[766]. Drugi aspekti saradnje, uključujući i one koji se odnose na krivična djela protiv pravosuda i izvršenje kazni od strane država članica koje pristanu da prime osuđene koje je osudio ICC - obuhvaćeni su drugim dijelovima Rimskog statuta. Statut daje okvir osnovnih standarda i procedure koje će omogućiti da ICC funkcioniše pravično i eflkasno, dozvoijavajući, pri tome, određeni fleksibiiitet u pogledu načina na koji države potpisnice daju svoju pomoć i ostavljajući domaćem zakonu da reguiiše procedure vezane za saradnju u ovom širokom području.Saradnja iz Dijela 9 fimkcioniše na osnovu zahtjeva koje podnosi ICC. Pretpretresno ili pretresno vijeće, nakon zahtjeva tužioca ili kako bi pomoglo odbranu (na zahtjev odbrane ili na ličnu inicijativu), zahtijeva od države saradnju sa ICC. Država je onda obavezna na saradnju, i to u skladu sa Rimskim statutom.Treba najprije napomenuti da tužiiac može u toku istrage zatražiti saradnju biio koje države ili međuvladine organizacije (član 54 stav 3 tačka (c)) ili sa državom zaključiti takve aranžmane ili sporazume koji nisu suprotni Statutu, koji bi mogii biti nužni za olakšavanje te saradnje (član 54 stav 3 tačka (d) Rimskog statuta). U onoj mjeri u kojoj tužilac traži tu saradnju od države ili međuvladine organizacije direktno (ne preko ICC), ovo ovlašćenje je izvan dijela 9 Statuta i ne dotiče osnovne obaveze iz tog dijela. Ako država ili međuvladina organizacija odbije zatraženu saradnju, tužilac ima opciju da se obrati ICC i zatraži da se izda zahtjev za saradnju iz dijela 9 Rimskog statuta.1.3.7.7.2. Opšta obaveza na saradnjuOva obaveza uredena je u članu 86 Rimskog statuta, prema kojem "države stranke moraju, u skladu s odredbama ovog statuta, u potpunosti saradivati sa ICC u istrazi i krivičnom gonjenju zločina koji su u nadležnosti Suda"[767]. Obaveza je, dakle, da se u potpunosti saraduje "u skiadu sa odredbama ovog statuta", a ne samo u skladu sa dijelom 9. Obaveza podrazumijeva saradnju sa ICC u istrazi i krivičnom gonjenju određenog krivičnog djeia. Prema tome, primjenjuje se onda kada je istraga započeta. Obaveza na saradnju je opšta i važi za sve organe vlasti, bilo da je to policija, vojska iii druga vladina obiast koja ima odgovomost relevantnu za zahtjev ICC. Svako preispitivanje saglasnosti domaćeg zakona sa režimom saradnje koji je uspostavljen Rimskim statutom treba da obuhvati kako vojnu (uključujući služenje vojnog roka izvan teritorije matične države), tako i civilnu jurisdikciju, a u vezi sa svim drugim oblicima saradnje. Ukratko, Rimski statut obavezuje države stranke (članice) da u potpunosti sarađuju u skladu sa uslovima iz ovog statuta.Druge odredbe dijela 9 Rimskog statuta bave se primjenom opštih obaveza iz člana 86 na odredene situacije, kao što su hapšenje i predaja lica, prenos dokaza itd. ICC će upućivati zahtjeve za saradnju dipiomatskim putem ili preko "kojeg drugog odgovarajućeg kanala koji odredi svaka država stranka" ili preko INTERPOLA "ili koje druge odgovarajuće regionalne organizacije"[768] (član 87 stav 1). Države članice mogu odrediti organ nadiežan za prijem zahtjeva za uzajamnu pomoć (obično je to ministarstvo pravde), koji ima iskustva u uspješnom bavljenju ovakvim zahtjevima[769].

205

Page 206: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Država od koje se traži saradnja mora zahtjev za saradnju i sve dokumente koji ga podupiru čuvati u tajnosti, osim u onoj mjeri u kojoj je otkrivanje nužno u cilju izvršenja zahtjeva (član 87 stav 3 Rimskog statuta). Zahtjevom se može precizirati da svi relevantni podaci moraju biti pruženi i obrađeni na način koji štiti bezbjednost, kao i "fizičku i psihičku dobrobit žrtava, mogućih svjedoka i njihovih porodica" (čian 87 stav 4 Rimskog statuta). Određeni modaliteti zahtjeva i saradnje razjašnjavaju se u Pravilima o postupku i dokazima.

Treba, takode, imati na umu da dio 9 Rimskog statuta na više načina ograničava saradnju država potpisnica sa ICC, na primjer, u slučaju istrage ili krivičnog gonjenja koje je u toku (član 94) i zbog osporavanja dopuštenosti (član 95), kada se odgada izvršenje zahtjeva.ICC može pozvati svaku državu koja nije stranka ovog statuta da pruži pomoć na osnovu dijela 9, i to putem ad hoc dogovora, ugovora zaključenog s takvom državom iii na "bilo kojoj drugoj prikladnoj osnovi" (član 87 stav 5 Rimskog statuta). Uz to, ICC može zatražiti od svih međuvladinih organizacija da pruže podatke ili isprave, te zatražiti i druge oblike saradnje i pomoći koji su u skladu s njihovim nadležnostima ili mandatom (član 87 stav 6 Rimskog statuta).Statut daje dva ograničena izuzetka kao ovlašćenja tužioca da traži saradnju u sprovođenju istrage na teritoriji države članice. Ona služe kao posljednje istražno sredstvo kako bi se omogućio nastavak istrage u neuobičajenim okolnostima.Prvo ograničenje se odnosi na čian 57 stav 3 tačka d) prema kome pretpretresno vijeće ICC smije ovlastiti tužioca da preduzme "posebne istražne korake" na teritoriji određene države stranke, a da nije osigurao saradnju te države na osnovu dijela 9, i to ako (kad je god to moguće "imajući u vidu poglede države o kojoj je riječ") pretpretresno vijeće odluči u tom slučaju da ta država "nedvosmisleno ne može izvršiti zahtjev za saradnju zbog nedostupnosti bilo kojeg organa vlasti ili bilo kojeg dijela njenog pravosudnog sistema koji ima nadiežnost provesti zahtjev za saradnju na osnovu dijela 9." Pozivajući se na scenario "propale" države ("države u kolapsu", eng. Collapsed State)", primjenjivanje ovih ovlašćenja proizilazi i iz čl. 18 i 19 u pogledu "nesposobnosti" (kako je to definisano članom 17 stav 3 Rimskog statuta) domaćeg pravnog sistema da vodi postupak.Drugi izuzetak utvrđuje član 99 stav 4 Statuta koji predviđa da bez efekta na ostale članove dijela 9, kad je to nužno za uspješno izvršenje zahtjeva koji je moguće izvršiti bez primjene bilo kakvih prinudnih mjera (uključujući posebno razgovor ili prikupljanje dokaza od lica na dobrovoljnoj osnovi, uz obavljanje tih radnji bez prisustva vlasti države potpisnice kojoj je zahtjev upućen), ako je to potrebno za izvršenje zahtjeva, te "istraživanje bez izmjene javne lokacije ili drugog javnog mjesta", tužilac smije izvršiti takav zahtjev direktno na teritoriji države: (a) kad je država kojoj je zahtjev upućen država na čijoj je teritoriji krivično djelo navodno bilo izvršeno, a već je donesena odluka o dopustivosti u skladu sa čl. 18 ili 19 - ali nakon "svih mogućih konsultacija s državom strankom kojoj je zahtjev upućen"; (b) u drugim slučajevima - nakon konsultacija s državom strankom kojoj je zahtjev upućen, "uz sve razumne uslove ili momente na koje ukaže ta država stranka." Zato, kad država stranka kojoj je zahtjev upućen odredi "probleme vezane uz izvršenje zahtjeva", ona se mora, bez odlaganja, o tome "posavjetovati" sa ICC - "kako bi se stvar riješila."1.3.7.7.3. Obaveza da se osigura postupak koji je dostupan po nacionalnom pravuVažan dodatak opštim obavezama na saradnju iz člana 86 sadržan je u članu 88 Rimskog statuta koji reguliše "dostupnost postupka na osnovu nacionalnog prava": "Države stranke osiguraće da postoji postupak koji je dostupan prema njihovom nacionalnom pravu za sve oblike saradnje koji su navedeni u ovom dijelu." Član 88 ne iziskuje nikakve posebne legisiativne pojedinosti od država stranaka. Prije bi se moglo reći da obavezuje države članice da obezbijede donošenje zakona tamo gdje inače ne bi bile u mogućnosti da sarađuju kako je to propisano u dijelu 9 Statuta. U kojoj će mjeri biti potrebno donošenje ovakvih zakona, zavisi od pravnog i ustavnog uređenja zemlje. Na prvom mjestu potrebno je da država stranka odredi u kojem je obimu potrebno donijeti nove zakone - uporedivši uslove dijela 9 sa svojim pravnim sistemom. Države stranke bi, dakle, trebale preispitati

206

Page 207: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

domaći pravni sistem, kako bi utvrdile da li on dozvoijava saradnju koja se traži u dijelu 9, da bi se izvršila identifikacija

područja gdje je potrebno donošenje novih zakona i identiflkovale eventualne prepreke za saradnju.Uloga domaćeg pravnog sistema daije je obrađena u članu 93 stav 1 Rimskog statuta. Nadalje, domaći zakon treba obezbijediti važan izvor procedura koje će se primjenjivati u slučaju krivičnih dijela protiv pravosuđa i pri izvršavanju kazne. Države članice će imati nekoiiko mogućnosti da osiguraju da procedure potrebne po domaćem pravnom sistemu za oblike saradnje iz dijela 9 budu primjenljive prilikom ispunjenja uslova iz člana 88. Koja će opcija biti izabrana, zavisiće od nacionalnog ustavnog uredenja.Ustavi pojedinih država se razlikuju po tome kako inkorporiraju međunarodne zakone, a države potpisnice po njihovoj potrebi za implementacijom novih zakona. Postoje sistemi u kojima je međunarodni ugovor inkorporiran u sam sistem i postaje dio domaćeg pravnog sistema - samim činom ratifikacije. U takvom siučaju nije potrebno implementirajuće zakonodavstvo. Drugi tip ustavnog uređenja je onaj u kome internacionalni ugovor, iako automatski ne postaje dio domaćeg pravnog sistema, može biti inkorporiran na jednostavan način - tako što će biti pridodat kao aneks na postojeći zakon. U ovom siučaju, zakonodavstvo može predvidjeti nešto više osim anektiranog ugovora koji je pravnosnažan i ima prednost u odnosu na druge zakone po obimu primjene, a može i odrediti koji sud, ministarstvo i drugi organi vlasti imaju oviašćenja pri primjeni. Konačno, mnogi sistemi moraju proći provjeru kako bi se utvrdio obim do kojeg medunarodni instrumenti trebaju procedure koje nisu obezbijeđene ili koje nisu u skiadu sa domaćim pravnim sistemom ili ustavom, a potom napraviti odgovarajuće promjene kako bi se izvršila implementacija.U nekim državama već postoji dobro razvijeno zakonodavstvo vezano za ekstradiciju i međusobnu krivičnu saradnju. Tamo gdje takva legislativa ne postoji, biće potrebno izmijeniti postojeće zakone - kako bi se obezbijedili neophodni mehanizmi. lzmjena zakona koja je namijenjena za druge svrhe (obično je to izručenje lica od strane jedne države drugoj državi i saradnja između država) možda neće zadovoljiti potrebe Rimskog statuta. Smatra se da je najbolje iješenje usvojiti posebne zakone kojima će biti definisani oblici saradnje, uključujući hapšenje, predaju i druge obiike pomoći. Ovako objedinjeno zakonodavstvo čini privlačnim sveobuhvatan karakter Rimskog statuta i veiiki broj oblasti kojih se on dotiče. Države se, takođe, mogu odlučiti da u ovo specijalizovano zakonodavstvo uključe pomoć ad hoc tribunalima za bivšu Jugosiaviju i Ruandu, kao i odredbe vezane za istragu i suđenje na državnom nivou za krivična djela iz Statuta.1.3.7.7.4. Saradnja iz dijela 9 Rimskog statutaU tekstu koji slijedi obrađeni su posebni oblici saradnje pomenuti u dijelu 9 Rimskog statuta. Pravila o postupku i dokazima uvode dopune u neke od njih. Kada su u pitanju ovi oblici saradnje, osnovna podjela postoji izmedu hapšenja (arrest) i predaje (surrender) (član 89) i drugih oblika saradnje (naročito član 93). Premda će ICC snositi neke troškove vezane za saradnju, "redovne troškove izvršenja zahtjeva" na teritoriji države kojoj je zahtjev upućen snosi ta država, osim nekih troškova koje snosi ICC, a koji su navedeni u članu 100 stav 1 Rimskog statuta.1.3.7.7.4.1. Hapšenje i predaja ICCČlan 89 stav 1 Rimskog statuta dozvoljava ICC da dostavi zahtjev za hapšenje i predaju lica bilo kojoj državi čianici na čijoj bi se teritoriji lice moglo naći i osigurava da ove države moraju, u skladu s odredbama ovog statuta i s postupkom propisanim svojimnacionalnim pravom, izvršiti zahtjev. Kao što je to slučaj sa drugim oblicima saradnje iz dijela 9, procedure nacionalnog prava mogu regulisati predaju, ali ne na štetu odredbi dijeia 9.Razlika koju Rimski statut pravi između izručenja (iz jedne države u drugu) i predaje (iz države ICC) ima posljedice po nacionalno pravo i nacionalne organe vlasti koji su u interakciji sa ICC. Statut propisuje samo usko polje diskrecije na strani država članica u

207

Page 208: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pogiedu odbijanja hapšenja i predaje lica i ne dopušta neke od osnova po kojima država može odbiti izručenje. Što je najvažnije, službeno svojstvo šefa države ili vlade, člana vlade ili parlamenta, ne daje državi potpisnici osnova da odbije saradnju po zahtjevu za hapšenje i predaju, gdje je lice čije se izručenje traži funkcioner države kojoj je upućen zahtjev za izručenje.U slučaju kada je lice čije se izručenje traži funkcioner treće države, ICC ne smije pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima na osnovu međunarodnog prava u vezi s državnim ili diplomatskim imunitetom lica ili imovine treće države, osim ukoliko prije toga na osnovu saradnje s tom trećom državom ICC ne postigne njeno odricanje od imuniteta (član 98 stav 1 Rimskog statuta). Isto tako, ICC ne smije pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima prema međunarodnim ugovorima na osnovu kojih je za predaju državljanina te države ICC "potrebna saglasnost države koja to lice šalje, osim ako ICC prije toga ne uspostavi saradnju s državom koja to lice šalje i u tom smislu dobije sagiasnost za predaju" (član 98 stav 2 Rimskog statuta). Ako se protiv lica koje se traži vodi postupak ili ako u državi kojoj je zahtjev upućen izdržava kaznu za djelo različito od onog za koje se traži predaja ICC, država kojoj je zahtjev upućen posavjetovaće se sa ICC, i to nakon što donese odluku kojom odobrava zahtjev.1.3.7.7.4.2. Razlika izmedu "izručenja" i "predaje"Rimski statut pravi razliku između "predaje" lica, što znači "dopremanja" lica ICC od strane države stranke i "izručenja" (eng. Extradition) - "dopremanja" lica jednoj državi od strane druge države (član 102). Razlika je napravijena i daje joj se značaj s ciljem da se predaja lica ICC pojednostavi u odnosu na proceduru koja inače prati izručenje lica iz jedne države u drugu. S tim u vezi, član 91 stav 2 tačka c) Rimskog statuta traži od država potpisnica da iznađu načine za pojednostavljivanje nacionalnih postupaka za predaju lica ICC, propisujući da u slučaju da pretpretresno vijeće na osnovu člana 58 podnese zahtjev za hapšenje i predaju lica za koje je izdat nalog za hapšenje, zahtjev mora sadržati ili biti popraćen svim ispravama, iskazima ili podacima koji bi mogli biti nužni za ispunjenje uslova koji se traže u postupku predaje u državi kojoj je zahtjev upućen. Ali, ti zahtjevi ne smiju biti stroži od onih koji su primjenjivi na zahtjeve za izručenje na osnovu ugovora ili dogovora između države kojoj je zahtjev upućen i drugih država, te bi trebalo, ako je to moguće, da budu manje strogi uzimajući u obzir posebnu prirodu ICC."Posebna priroda Suda" ("the distinct nature of the Court"), istaknuta kao opravdanje za pojednostavljenje procedure iz člana 91 stav 2 tačka c), naglašava druge odredbe Rimskog statuta vezane za predaju i favorizovanje zahtjeva ICC u slučaju konkurentnog zahtjeva iz člana 90. Posebnost ICC leži u dvije povezane oblasti. Prvo, pitanja primjenjiva na izručenje između država - dvojni kriminalitet, izuzeće za politička krivična djela, izgledi za pravično suđenje (likelihood of a fair trial), da li je optuženi državljanin države kojoj je podnesen zahtjev, načelo specijaliteta (rule of speciality) itd. - primjenjuju se iz brige za suverenitet i način na koji se državne vrijednosti reflektuju u krivičnim zakonima različitih država.

Ovakva pitanja se ne javijaju na isti način kada je riječ o ICC koji ne predstavlja stranu jurisdikciju u smisiu u kojem to predstavlja druga država. Kao drugo, Rimski statut je posebno dizajniran da se bavi određenim krivičnim djeiima iz svoje nadležnosti, a da ne pokreće politička i diplomatska pitanja koja se mogu javiti izmedu država. U preambuli Rimskog statuta stoji da je ICC "nadležan za najteže ziočine koji se tiču međunarodne zajednice kao cjeiine", a Statut brižljivo osigurava da će se za ovakve zločine suditi u skladu sa najvišim standardima medunarodnog prava, uz primjenu odredaba koje pružaju najbolju zaštitu i određuju stroge kriterije dopustivosti koji državama daju primamu odgovornost u pogledu ovih ziočina.Iako predaja lica ICC ne otvara ista pitanja kao međudržavno izručenje, Statut osigurava

208

Page 209: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

neke uslove koji mogu biti primijenjeni na predaju lica (kao što je načelo specijaliteta, član 15), daje faktore koje treba uzeti u razmatranje na nacionalnom nivou (član 59 stav 2) i nagovještava da će nalazi ICC biti odlučujući u određenim pitanjima i kao posljedica toga nisu predmet nacionalnih iješenja (naročito dopustivost - admissiibility, član 95). Takođe, član 59 st. 1, 2 i 7 predviđa hitne postupke pred domaćim sudovima. Ovakva razmatranja obezbjeđuju okvir u skiopu kojega će ICC utvrditi da ii je pojedina država ispuniia svoju obavezu na saradnju.Ako bi država članica odbila predati iice na osnovu faktora koji nisu predviđeni Rimskim statutom, ICC može tu činjenicu evidentirati i o tome obavijestiti Skupštinu država stranaka ili Savjet bezbjednosti - ako je tu stvar on uputio 1CC (član 87 stav 7 Statuta). Do ovakvog zakijučka se može doći bez obzira na okolnosti koje opravdavaju odbijanje saradnje. Izvještavanje Skupštine država stranaka o nesaradnji ne čini se nekom prijetnjom.Obaveza da se sarađuje sa ICC u vezi sa njegovim zahtjevom za hapšenje i predaju lica, primjenjuje se bez obzira na nacionalnost lica čije se hapšenje i predaja traži. Da bi bio u saglasnosti sa Statutom, nacionalni postupak ne mora biti označen kao "predaja". Statut radije ostavija na volju svakoj od država članica da odluči, u svjetiu vlastitih zakonskih i ustavnih aranžmana, da li da primijeni postupak "izručenja", "transfera" ili "predaje". Potrebno je da taj postupak, ma kako se on zvao, rezultira predajom traženog pojedinca ICC - kao što je predviđeno Statutom. Naročito, potpuni postupak ekstradicije bi mogao dovesti do povrede Statuta u slučaju kada vodi ka razmatranju faktora kao što su zabrana izručenja domaćih državljana iii zabrana ekstradicije za doživotnu kaznu zatvora ili koji dozvoljava sporove na osnovu načela ne bis in idem, suprotno članu 89 stav 2 Statuta. Za razliku od drugih oblika saradnje koji su dati u članu 93 Statuta, obaveza na hapšenje i predaju ne omogućava fieksibilnost u slučaju "postojećeg osnovnog pravnog načela opšte primjene".Rimski statut ne pominje dopuštenje da se odbije predaja traženog lica na osnovu državijanstva. Stoga bi bilo prikladno za države potpisnice čije zakonske i ustavne odredbe sadrže zabranu izručenja, učiniti jasnim da se ove odredbe ne mogu primjenjivati kada je u pitanju "predaja" ICC. Jedan od načina da se to uradi bio bi da se u nacionalni zakon inkorporira razlika između predaje lica među državama i predaje lica medunarodnim krivičnim tribunalima.Države čiji zakoni zabranjuju predaju svojih državljana, treba da imaju u vidu nekoliko stvari. Kao što je već pomenuto, predaja lica ICC ne znači isto što i predaju lica drugoj državi. Zločini o kojima se ovdje radi, a čije sprečavanje je u interesu svake države, su najozbiljniji, a tiču se medunarodne zajednice kao cjeline. S druge strane, ICC nudi obuhvatne garancije za nezavisan i pravovremen krivični proces. U kreiranju mehanizama predaje lica, autori Rimskog statuta su uzeli u obzir težinu zločina, važnost obaveze na predaju za efikasnost ICC i činjenicu da će postupci u principu biti vođeni na nivou države. ICC će primjenivati svoju nadležnost u slučajevima kada su države stranke ili neaktivne ili su dobrovoljno ustupile nadiežnost ili jasno nisu u mogućnosti ili ne žele da pokrenu postupak.Pored neispunjenja obaveza, država sa opštom zabranom na izručenje svojih državljana, čak i da želi, ne može to iskoristiti u odnosu na ICC, i to bez obzira na razloge koji je tjeraju na to.Isto važi i za zatvorsku kaznu. U nekim državama je ustavom zabranjena kazna doživotnog zatvora, dok druge zabranjuju nehuman postupak na taj način da se ta kazna može podvesti pod ovu zabranu. Rimski statut dozvoljava nametanje kazne doživotnog zatvora kad je to "opravdario zbog izuzetne težine zločina i pojedinačnih okolnosti osuđenog" (član 77 stav 1 tačka b)). Ovakve kazne mogu biti ponovo razmatrane i moguće je njihovo umanjenje od strane ICC nakon isteka 25 godina (član 110 stav 3 Rimskog statuta). Kao što je to slučaj sa zakonima koji zabranjuju izručenje državljana, zakoni koji dozvoljavaju ili zahtijevaju od domaćih sudova da odbiju izručenje u slučaju gdje bi mogla biti izrečena kazna doživotnog zatvora, ako se primijene na zahtjeve ICC za predaju lica - mogu voditi

209

Page 210: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

do toga da ICC donese zaključak da je došlo do odbijanja saradnje. Tamo gdje se ova mogućnost može javiti, domaći zakon bi mogao razriješiti ovakvu situaciju jednostavnim uočavanjem razlike izmedu izručenja lica državi (u kojem slučaju bi se primjenivali zakoni koji zabranjuju izručenje domaćih državljana ili izručenje zbog postojanja doživotne kazne zatvora) i predaje lica ICC- u (u kojem slučaju se ti zakoni ne primjenjuju). Posebna priroda ICC i zaštita koju on obezbjeđuje, opravdavaju njegovu posebnost, naročito kroz ograničenja kao što su "izuzetna težina" ("extreme gravityf') zločina i "pojedinačne okolnosti" ("individual circumstances") koje zahtijeva Statut kad je u pitanju kazna doživotnog zatvora.Zahtjev za hapšenje i predaju moraju biti u pisanom obiiku. U hitnim slučajevima zahtjev može biti podnesen "putem bilo kojeg medija sposobnog za dostavu pisanog zapisa, pod uslovom da bude potvrđen putem kanala predviđenih u članu 87 stav 1 tačka (a) Rimskog statuta[770]. U slučaju da pretpretresno vijeće na osnovu člana 58 podnese zahtjev za hapšenje i predaju lica za koje je izdat nalog za hapšenje, zahtjev mora sadržati ili mora biti popraćen: (a) podacima koji opisuju lice koje se traži, a koji su dovoljni da bi se ono moglo identifikovati, te podacima o tome gdje se to lice vjerovatno nalazi; (b) kopijom naloga za hapšenje i (c) svim ispravama, iskazima ili podacima koji bi mogli biti nužni za ispunjenje uslova koji se traže u postupku predaje u državi kojoj je zahtjev upućen, ali ti zahtjevi ne smiju biti strožiji od onih koji su primjenjivi na zahtjeve za izručenje na osnovu ugovora ili dogovora između države kojoj je zahtjev upućen i drugih država, te bi trebali, ako je to moguće, biti manje strogi uzimajući u obzir posebnu prirodu ICC (član 91 stav 2 tačka (c) Rimskog statuta). Težnja ka "pojednostavljivanju" iz člana 91 stav 2 tačka c) može se pojačati dužnošću da se obave konsultacije iz člana 91 stav 4 Statuta. Naime, nakon što ICC podnese zahtjev, država stranka će se konsultovati sa ICC, bilo uopšteno, bilo u vezi s nekom posebnom stvari, koja se tiče zahtjeva njenog nacionalnog prava koji bi mogli biti primjenjivi na osnovu stava 2 tačka c) člana 91 Statuta. U toku konsultacija, država stranka mora upoznati ICC s posebnim zahtjevima koje propisuje njeno nacionalno pravo.Ovakve konsultacije mogu biti podjednako plodonosne i za ICC i za državu stranku. S jedne strane, informacije koje je dala država će omogućiti ICC da pripremi dobro dokumentovane zahtjeve. S druge strane, ICC će imati pristup širokom obimu komparativnih informacija koje se tiču nacionalnog prava o saradnji i biće u mogućnosti da dijeli ove informacije sa državom kojoj je upućen zahtjev. Ovo bi moglo predstavljati vrijedan izvor pomoći za državu koja pokušava da iznađe načine da poveća mogućnost za uspješnu saradnju sa ICC, tako što će svoje procedure učiniti "manje strogim".

Statut takode predviđa obavezu da se ICC podnese izvještaj iii da se izvrše konsultacije sa tim sudom u pogiedu zahtjeva za izručenje koji iz nekog razloga ne može biti izvršen.Čian 89 stav 2 Rimskog statuta propisuje da če domaće vlasti slijediti odluke ICC kada je pitanje primjene načela ne bis in idem (dvostruka opasnost - rizik, "double jeopardy") pokrenuto na nacionainom nivou, i to od strane lica čije se izručenje traži. U ovom članu stoji: "Ako lice čija se predaja traži pokrene spor pred nacionalnim sudom na osnovu načela ne bis in idem, kako ga propisuje član 20, država kojoj je zahtjev upućen mora se bez odlaganja posavjetovati sa Sudom kako bi odredila da li je donesena relevantna odluka o dopuštenosti. Ako je predmet dopušten, država kojoj je zahtjev upućen nastaviće s njegovim izvršenjem. Ako je postupak za donošenje odluke o dopuštenosti u toku, država kojoj je zahtjev upućen može odgoditi izvršenje zahtjeva za predaju lica do trenutka kad Sud odiuči o dopuštenosti."Odluka o dopustivosti može se donijeti i bez ne bis in idem osporavanja, zbog toga što ne bis in idem razmatranje čini dio testa dopustivosti iz čl. 17 i 20 Rimskog statuta. U rješavanju ovakvih sporova ICC će uzeti u obzir ne samo svoj postupak, nego i postupak bilo kojeg drugog suda.Član 20 stav 3 Rimskog statuta obezbjeđuje standarde na osnovu kojih će ICC odlučiti da je predmet nedopustiv zbog prethodnog suđenja za isto ponašanje pred drugim (domaćim)

210

Page 211: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

sudom (član 17 stav 1 tačka (c)). Dok se član 17 stav 1 tačka (a) bavi istragom i krivičnim gonjenjem koje je u toku, a član 17 stav 1 tačka (b) istragom koja je provedena i koja je dovela do odiuke da se lice ne goni krivično, član 17 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta se bavi prošlom istragom koja je dovela do suđenja na nacionalnom nivou.Član 20 stav 3 Rimskog statuta glasi: "Nijednom licu kome je sudio neki drugi sud za ponašanje zabranjeno čl. 6, 7 ili 8, ne smije biti sudeno pred Sudom za isto ponašanje, osim ako se postupak pred drugim sudom: (a) vodio u svrhu zaštite tog lica od krivične odgovornosti za krivična djela koja su u nadležnosti Suda ili (b) na drugi način nije bio vođen nezavisno ili nepristrano u skladu s pravilima o dužnom postupku koje priznaje međunarodno pravo, a bio je vođen na način koji, u datim okolnostima, nije bio u skladu s namjerom da se iice o kome je riječ privede pravdi." U ovom slučaju je prethodno došlo do suđenja (provedena je istraga ili krivično gonjenje i donesena je presuda, a odluka da se ne nastavija sa sudenjem potpada pod član 17 stav 1 tačka (b)) Rimskog statuta. Kriterijum "zaštite optuženog" (iz člana 20 stav 3 tačka (a)) je u osnovi identičan onome iz člana 17 stav 2 tačka (a). Pojam "svrha" zahtijeva nešto više od samog zanemarivanja i nepažnje. Dokazi "zaštite" mogu uključivati oslobađanje na osnovu jakih dokaza, očiglednu pristrasnost i strogost tužioca itd. Kao i član 17 stav 2 tačka (c), i član 20 stav 3 tačka (b) zahtijeva da ICC nade nedostatak nezavisnosti i nepristrasnosti (u svjetlu normi koje su postavljene međunarodnim instrumentima i principima), kao i načina na koji se vodi postupak a koji nije u skladu sa namjerom da se lice privede pred lice pravde. Nemogućnost da postupak bude proveden u potpunosti u skladu sa međunarodnim standardima, sama po sebi, neće voditi ka donošenju odluke o nedopustivosti, osim ako ta nemogućnost vodi ili je popraćena potrebnim neslaganjem, mada u nekim slučajevima i pretjeran nedostatak standarda može biti dovoljan dokaz nedostatka prave namjere./

1.3.7.7.4.3. lzazovi koji se stavijaju pred ICC na osi                   rincipa • -7

Uzimajući u obzir konkretna krivična djela, domaći postupci bi se mogli voditi i pred vojnim sudovima. Rimski statut ne pravi razliku između vojne i civilne jurisdikcije i za obje važi isti test.Član 17 stav 3 Rimskog statuta propisuje da će, kako bi se u pojedinom slučaju odredila nesposobnost, ICC razmotriti "može li država, zbog potpunog iii znatnog sloma ili nedostupnosti svog nacionalnog pravosudnog sistema, doći do optuženog, nužnih dokaza i iskaza svjedoka, odnosno da ii je država na drugi način nesposobna voditi postupak." 1CC će, dakle, morati ustanoviti: (1) slom iii nedostupnost nacionainog pravosudnog sistema, (2) da li je taj slom "potpun" iii "znatan", (3) nemogućnost da dođe do optuženog iii nužnih dokaza i iskaza svjedoka ili nemogućnost da na drugi način vodi postupak, (4) da je nesposobnost posljedica sloma iii nedostupnosti sistema. Vrio je vjerovatno da će ovakvi nalazi biti veoma rijetki i da u svakom slučaju neće biti potrebni kada država stranka dobrovoijno ustupi nadležnost ICC. Član 17 stav 3 se, naravno, odnosi na scenario "propaie države".Postupak u kojem se raspravlja o dopustivosti prezentovan je u članu 19 Rimskog statuta ("Osporavanje nadležnosti Suda ili dopuštenosti predmeta"). ICC će dozvoliti državi na čijoj je teritoriji ili čiji je državljanin navodno učinio krivično djelo ili bilo kojoj državi koja je nadležna da provodi ili je provodila istragu ili krivično gonjenje - da osporava dopustivost

211

Page 212: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

predmeta (u skladu sa članom 17) ili nadležnost ICC (član 19 stav 2 tač. (b) i (c) Rimskog statuta). Takva država treba da izvrši osporavanje "što je prije moguće"(član 19 stav 5). Obično je moguće samo jedno osporavanje, i to prije početka suđenja, mada osporavanje na osnovu člana 17 stav l(c) (ne bis in idem) može biti učinjeno i na početku suđenja, a u izuzetnim okolnostima i nakon suđenja (član 19 stav 4). Osporavanje dopustivosti koje je izvršila država zahtijeva da tužilac obustavi istragu dok ICC ne donese odluku (član 19 stav 7), mada tužilac može tražiti ovlašćenje od ICC da se preduzmu ili završe određene mjere86' (član 19 stav 8), sa kojima bi se država morala složiti.Izvršenje osporavanja ne utiče na valjanost bilo koje radnje koju je obavio tužilac ili bilo kojeg naioga iii potjemice koje je izdao ICC prije izvršenja osporavanja (član 19 stav 9 Rimskog statuta), što znači da se svaka obaveza za izvršenje takvog naloga nastavlja uprkos osporavanju. Ako prepusti istragu, tužilac može zatražiti da mu relevantna država učini dostupnim informacije o postupku. Te će informacije, na zahtjev države o kojoj je riječ, biti povjerljive (član 19 stav 11). Ako nakon toga tužiiac odluči nastaviti istragu, obavijestiće državu kojoj je postupak bio prepušten.Član 19 Rimskog statuta obezbjeđuje druga sredstva kojima država može prepustiti ili osporiti proceduru ICC. Ovaj član zahtijeva da tužilac, na početku istrage, koja je zasnovana bilo na upućivanju od strane države stranke ili na osnovu njegove vlastite inicijative, obavijesti o toj činjenici države stranke i one države koje bi imale nadležnost za odnosna krivična djela (član 18 stav 1). U roku od jednog mjeseca nakon tog obavještenja, država koja je primila obavještenje može obavijestiti ICC da provodi ili je proveia istragu nad svojim državljanima ili drugim licima u svojoj nadležnosti, u vezi sa krivičnim djelima koja su navedena u obavještenju. Država može zahtijevati da joj tužilac prepusti istragu, što će tužilac u tom slučaju i učiniti, osim ukoliko pretpretresno vijeće ne odluči dopustiti istragu (član 18 stav 2). Tužiočevo prepuštanje istrage državi biće otvoreno za ponovni pregled od strane tužioca šest mjeseci nakon dana prepuštanja ili "u bilo koje doba" kad dođe do značajnih promjena okolnosti koje se temelje na nespremnosti ili nemogućnosti države da istinito provede istragu (član 18 stav 3). Kada, medutim, tužilac prepusti istragu, država stranka će odgovoriti "bez neopravdanog kašnjenja" na zahtjev tužioca da ga obavijesti o toku istrage i krivičnom gonjenju (član 18 stav 5). Kada prepusti istragu ili dok se ne donese rješenje pretpretresnog vijeća, tužilac može zatražiti "i to izuzetno" ovlašćenje "za provođenje nužnih istražnih koraka u svrhu očuvanja dokaza, ako postoji jedinstvena priiika za pribavljanje važnih đokaza ili ako postoji znatan rizik da takvi dokazi kasnije ne bi bili dostupni" (član 18 stav 6).1.3.7.7.4.4. Transport lica koje se predaje preko teritorije države strankeDa bi se olakšala predaje lica ICC, Rimski statut obavezuje države stranke da odobre, u skladu sa domaćim proceduralnim zakonom, transport preko svoje teritorije lica koje se predaje ICC od strane druge države, izuzev u slučajevima kad bi ovakav transport otežao ili odgodio predaju (član 89 stav 3 tačka a)). Lice koje se prevozi biće tokom prevoza zadržano u pritvoru (član 89 stav 3 tačka c)). Za prevoz lica vazduhom, a da pri tome nije planirano slijetanje na teritoriju države tranzita, nije potrebno nikakvo dopuštenje (čian 89 stav 3 tačka d)). Ako na teritoriji države tranzita dođe do nepianiranog siijetanja, tranzitna država može zatražiti da ICC podnese zahtjev za tranzit. Država tranzita će zadržati iice koje se prevozi tako dugo dok ne primi zahtjev za tranzit i dok tranzit ne bude ostvaren, pod uslovom da pritvor za ove potrebe ne može trajati više od 96 sati od neplaniranog slijetanja, osim ako zahtjev ne bude primljen u tom roku (član 89 stav 3 tačka e) Rimskog statuta).1.3.7.7.4.5. Konkurentni zahtjeviPotencijalni problem konkurentnih zahtjeva - eng. "competing requests" (tj. zahtjeva za predaju ICC i zahtjeva za izručenje drugoj državi, zbog istog ponašanja) obrađen je u članu 90 Rimskog statuta. Kao prvo, država stranka koja od ICC primi zahtjev za predaju lica, treba o tome obavijestiti i ICC i državu koja traži izručenje (član 90 stav 1). Ako je država koja podnosi zahtjev ujedno i država stranka, država kojoj je zahtjev podnesen mora dati prednost zahtjevu koji je podnio ICC, ako je taj sud - uzimajući u obzir mogućnost istrage i

212

Page 213: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

krivičnog gonjenja od strane države koja je podnijela zahtjev - odlučio da je predmet dopustiv (član 90 stav 2). Ako ICC još nije donio odluku o dopustivosti, učiniće to po hitnom postupku nakon što je obaviješten o konkurentnom zahtjevu. Do donošenja ovakve odluke, država kojoj je zahtjev upućen može nastaviti postupak pokrenut na osnovu zahtjeva, ali ne smije izručiti lice sve dok ICC ne donese odluku da je predmet nedopustiv (član 90 stav 3). Ako država koja podnosi zahtjev nije stranka ovog statuta, država kojoj je zahtjev upućen, ako nema obavezu nastalu na osnovu međunarodnog prava da izruči lice državi koja zahtjev podnosi, mora dati prioritet zahtjevu za predaju koji je podnio ICC - ako je taj sud odlučio da je predmet dopušten (član 90 stav 4). Ako ICC još nije odlučio da li je predmet dopustiv, država kojoj je zahtjev upućen može, prema svojoj diskreciji, nastaviti postupak po zahtjevu za izručenje (član 90 stav 5).Ako je država kojoj je upućen zahtjev po medunarodnom pravu pod obavezom da izruči lice državi koja je podnijela zahtjev, ona mora na osnovu relevantnih faktora[771] odlučiti hoće li predati lice ICC ili ga izručiti državi koja je podnijela zahtjev (član 90 stav 6). Konačno, u slučaju kada ICC odluči da je predmet nedopustiv i nakon toga izručenje državi koja je podnijela zahtjev bude odbijeno, država kojoj je zahtjev upućen mora o toj odluci obavijestiti ICC (član 90 stav 8), jer bi izgledi za uspješnost postupka u državi koja je podnijela zahtjev mogli biti jedan od razloga za odluku o nedopustivosti, dok bi odbijanje moglo potaknuti preispitivanje.Slična procedura se primjenjuje kada je ponašanje koje čini osnovu zahtjeva koji je podnijela država drukčije od onog koje je navedeno u zahtjevu ICC. Zahtjevu ICC treba dati prednost ako država kojoj je zahtjev upućen nema "postojeću obavezu koja proizilazi iz međunarodne obaveze da izruči lice državi koja je podnijela zahtjev". Ako ima takvu obavezu, država kojoj je zahtjev upućen će odrediti hoće li predati lice ICC ili ga izručiti državi koja je podnijela zahtjev, uzimajući u obzir sve bitne faktore, a posebno će voditi računa o "relativnoj prirodi i težini ponašanja o kojem se radi" (član 90 stav 7).1.3.7.7.4.6.         Privremeno hapšenjeObaveza na hapšenje vrijedi podjednako i kada je u pitanju privremeno hapšenje ('provisional arrest) lica dok se čeka prijem zahtjeva za predaju, popraćenog svom potrebnom dokumentacijom u skladu sa 61. 59 i 92 Rimskog statuta. Naime, u hitnim slučajevima ("in urgent cases"), dok ne podnese na uvid zahtjev za predaju i popratne dokumente, ICC može zatražiti privremeno hapšenje lica koje traži[772]. Država kojoj je zahtjev upućen, može osloboditi lice koje je privremeno uhapšeno, ako ne primi zahtjev za predaju i popratne dokumente u vremenskom roku koji je propisan Pravilima o postupku i dokazima. Ipak, to lice može pristati na predaju prije isteka tog roka, ako to dopušta zakon države kojoj je zahtjev upućen. U tom slučaju, država kojoj je zahtjev upućen mora nastaviti postupak predaje tog lica ICC "što je prije moguće" (član 92 stav 3). Ako je lice pušteno na slobodu, to neće negativno uticati na naknadno hapšenje i predaju tog lica, nakon naknadnog prijema zahtjeva za predaju i popratnih dokumenta (član 92 stav 4).1.3.7.7.4.7.         Pravilo specijalitetaStatut stavlja na raspolaganje pravilo specijaliteta ('the rule of specialit/'). Drugim riječima, na osnovu člana 101 stav 1, protiv lica predatog ICC u skladu sa ovim statutom ne smije se voditi postupak, ono se ne smije kazniti ili pritvoriti za bilo koje ponašanje počinjeno prije predaje, osim onog ponašanja ili "toka ponašanja koje čini osnovu zločina za koji je to lice bilo predato". ICC može zatražiti od države kojoj je upućen zahtjev da se odrekne ovih uslova, u kom slučaju su "države članice ovlašćene odreći se zahtjeva u korist Suda, te će tome stremiti" (član 101 stav 2). Ovakvo odricanje će normalno biti zahtijevano u slučaju da su nove optužbe potvrđene vezano za "ponašanje prije predaje, osim onog ponašanja ili toka ponašanja koje čini osnovu zločina za koji je lice bilo predato". U takvim slučajevima, države stranke bi imale obavezu da uhapse i predaju traženo lice u svakom slučaju kada je nova potjernica izdata, a postupak dopustivosti osigurava da je ICC ispravno primijenio svoju nadležnost. Zahtjev da države "streme" da obezbijede odricanje od zahtjeva, implicira da se odricanje treba uskratiti samo u izuzetnim slučajevima. Odluku da se odobri odricanje

213

Page 214: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

od zahtjeva bi trebalo primjenjivati u širem svjetlu, jer zahtjev za odricanje obično ide uz druge obaveze iz Rimskog statuta, kao što je obaveza za hapšenje i predaju i obaveza da se favorizuje ICC u slučaju konkurentnih zahtjeva.

1.3.7.7.4.8. Preduslovi za hapšenje i predaju i privremeno puštanje na sloboduDio 9 Statuta nije jedini koji se bavi pitanjima hapšenja i predaje. Relevantni preduslovi i procedure su dati u dijelu 5 ("lstraga i krivično gonjenje"), čl 58 i 59. Iz praktičnih razloga, o njima ćemo nešto reći na ovom mjestu.Prema članu 58 ("Izdavanje naloga za hapšenje i sudskih poziva od strane pretpretresnog vijeća"), nalog za hapšenje može biti izdat "u bilo koje doba nakon pokretanja istrage". Pretpretresno vijeće "mora" na zahtjev tužioca[773] izdati nalog za hapšenje za neko iice ako, nakon što ispita zahtjev i dokaze ili druge informacije koje mu podnese tužilac, utvrdi: (a) da postoje razumne osnove za uvjerenje da je određeno lice počiniio krivično djelo koje je u nadležnosti ICC i (b) da se hapšenje tog lica Čini nužnim: (i) da bi se osiguralo prisustvo tog lica na suđenju, (ii) da bi se osiguralo da to lice ne narušava ili ugrožava istragu ili sudski postupak ili (iii) kad je to primjenjivo, da se spriječi da to lice ne nastavi izvršavati isto ili slično krivično djelo koje je u nadležnosti ICC, a koje proizlazi iz istih okoinosti. Umjesto da zatraži nalog za hapšenje, tužilac može podnijeti zahtjev tražeći da pretpretresno vijeće izda poziv nekom licu da se pojavi pred ICC (član 58 stav 7). Ako je 1CC "zadovoljan" i izda takav poziv, država stranka je obavezna da poziv uruči licu nakon zahtjeva. Poziv može sadržavati uslove koji ograničavaju slobodu lica (osim pritvora) "ako je to predvideno nacionalnim pravom". U slučaju nesagiasnosti, a kako bi pozivi vjerovatno bili uručeni u saglasnosti sa članom 93 stav 1 - javila bi se obaveza podnošenja izvještaja i konsultacije iz čl. 93 i 97.Član 59 ("Postupak hapšenja u državi pritvora") u jednom dijelu glasi: "Država stranka koja je primila zahtjev za privremeno hapšenje ili za hapšenje i predaju, mora bez odlaganja preduzeti korake kako bi lice o kojem je riječ uhapsila u skladu sa svojim zakonima i odredbama dijela 9 ovog statuta" (član 59 stav 1). Uhapšeno lice "mora bez odiaganja biti dovedeno pred nadiežnu sudsku viast u državi pritvora, koja će odrediti, u skiadu s pravom te države", da se nalog odnosi na to lice; da je to lice biio uhapšeno prema zakonitom postupku (vjerovatno po nacionalnom pravu) i da su prava tog iica biia poštovana (član 59 stav 2). Uhapšeno lice se ima pravo žaiiti nadležnoj vlasti" u državi pritvora za privremeno puštanje na slobodu finterim release") - do predaje (član 59 stav 3).Član 59 stav 4 Statuta propisuje da će prilikom donošenja odiuke o takvim zahtjevima nadiežni organi u državi pritvora razmotriti postoje li, s obzirom na težinu navodnih krivičnih djela, hitne i izuzetne okolnosti koje bi opravdale privremeno puštanje na slobodu, te postoje ii nužna jemstva kako bi se osiguralo da država pritvora ispuni svoju obavezu predaje tog lica ICC. Nadležni organ države pritvora ne može ocjenjivati da li je nalog za hapšenje bio ispravno izdat u skladu s članom 58 stav 1 tač. a) i b) ("razumne osnove"[774] i "potreba"[775] za izdavanjem naloga).Država stranka treba izvijestiti predpretresno vijeće o svakom zahtjevu za privremeno puštanje na slobodu i razmotriti preporuke ovog vijeća prije nego donese odluku. To vijeće mora biti upoznato sa svakim zahtjevom za privremeno puštanje na slobodu, te nadležnom organu u državi pritvora dati preporuke. Prije nego što donese odluku, nadležni organ u državi pritvora mora dobro razmotriti te preporuke, uključujući i sve preporuke koje se odnose na mjere sprečavanja bjekstva takvog lica (član 59 stav 5). Ako licu bude određeno privremeno puštanje na slobodu, predpretresno vijeće može zatražiti povremene izvještaje o statusu privremenog puštanja na siobodu (član 59 stav 6).U pogledu privremenog puštanja na slobodu, države treba, naročito tamo gdje nacionaino pravo redovno daje prednost siobodi uhapšenog lica, pažljivo da razmotre da pretpostavka u korist pritvora nije opravdana u svim fazama postupka između hapšenja i predaje za krivična djela u okviru nadležnosti ICC. Neki nacionalni sistemi imaju zakonske ili ustavne pretpostavke u korist slobode lica, što čini privremeno puštanje na siobodu normainom

214

Page 215: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

procedurom. Ovakvi sistemi takode često favorizuju pritvor u slučaju naročito teških krivičnih djela, a krivična djeia u okviru Rimskog statuta su "najteži zločini od značaja za medunarodnu zajednicu kao cjeiinu" (član 5 stav 1).Konačno, kada država pritvora primi nalog za predaju, takvo lice će, što je prije moguće, biti predato ICC (član 59 stav 7). Ova odredba, kao i član 59 stav 1 ("bez odiaganja preduzeti korake kako bi se lice o kojem je riječ uhapsilo") i član 59 stav 2 ("uhapšeno lice mora bez odlaganja biti dovedeno pred nadiežnu sudsku vlast") predvidaju ubrzani postupak pred nacionalnim sudovima radi hapšenja i predaje.1.3.7.7.4.9. Drugi oblici saradnjeDrugi oblici saradnje su detaljno prezentovani u članu 93 stav 1 Rimskog statuta. Prema ovim odredbama, države stranke moraju, u skladu s odredbama ovog dijela, te na osnovu postupaka propisanih nacionalnim pravom, izvršiti zahtjeve ICC za pružanje sljedećih obiika pomoći vezanih uz istragu ili krivično gonjenje: (a) identifikacija i odredenje mjesta gdje se lica naiaze, odnosno mjesta gdje se naiaze određeni predmeti; (b) prikupijanje dokaza, uključujući i iskaze svjedoka pod zakletvom, kao i izvodenje dokaza, ukijučujući i iskaze vještaka, te izvještaje koji su ICC nužni; (c) ispitivanje bilo kojeg lica pod istragom ili krivičnim gonjenjem; (d) dostava pismena, uključujući i sudske dokumente; (e) olakšavanje dobrovoljnog pojavljivanja lica pred ICC u svojstvu svjedoka iii vještaka; (f) privremeno premještanje lica kako je propisano stavom 7 Čiana 93; (g) istraživanje mjesta ili lokacija, uključujući ekshumaciju i istraživanje grobišta; (h) izvršenje pretraga i zapljena; (i) pribavljanje zapisnika i dokumenata, uključujući i službene zapisnike i dokumente; (j) zaštita žrtava i svjedoka, kao i zaštita dokaza; (k) identifikacija, praćenje i zamrzavanje ili zapljena prihoda, imovine i vlasništva, te sredstava izvršenja krivičnog djela u svrhu mogućeg oduzimanja, bez učinka na prava bona fides trećih stranaka i (1) sva druga pomoć koju ne zabranjuje pravo države kojoj je zahtjev upućen, u cilju olakšavanja istrage i gonjenja krivičnih djela koja su u nadležnosti ICC.Pretpretresno vijeće smije izdavati relevantne zahtjeve za saradnju u skladu sa svojim nadležnostima da pruža pomoć tužiocu (član 57 stav 3 tačka a)) ili u skladu sa pravom na odbranu iz člana 57 stav 3 tačka b) Rimskog statuta. S druge strane, države stranke bi trebale da identifikuju sve potencijalne probleme u pogledu prenosa specifičnog tipa dokaza, uključujući i prenos fizičkih dokaza ICC, i to u slučajevima gdje nacionalno pravo može ograničiti izvoz (oružje, ljudski ostaci).Zahtjevi za saradnju mogu iziskivati njihovu ubrzanu primjenu. Čian 99 stav 2 Rimskog statuta predviđa da, u slučaju hitnog zahtjeva, dokumenti ili dokazi podneseni kao odgovor moraju, na zahtjev 1CC, biti hitno otpremljeni. Ovakvi zahtjevi bi se mogli očekivati kada je u pitanju "jedinstvena istražna mogućnost" (eng. unique investigative opportunities) iz člana 56, kao i u slučaju kratkotrajnih dokaza.Zahtjev za ispitivanje svjedoka iz člana 93 stav 1 Rimskog statuta nosi sa sobom veoma važnu obavezu da se lice prije ispitivanja obavijesti o pravima iz člana 55 stav 2. Ova prava uključuju pravo da lice bude informisano da postoje osnovi za sumnju da je učinilo krivično djelo koje je u nadležnosti ICC, šutnju (a da se šutnja ne smatra bitnom za određivanje krivnje ili nevinosti), pravo na pravnu pomoć (koja se dodjeljuje bez naplate troškova gdje je to potrebno) i pravo na ispitivanje u prisustvu advokata. Obaveza da se obezbijede informacije, vrijedi kako za tužioca tako i za nacionalne organe vlasti.Uslovi iz člana 93 stav 1 tačka (j) obuhvataju ovlašćenja pretpretresnog vijeća da nakon izdavanja naioga za hapšenje ili sudskog poziva, može zahtijevati saradnju "kako bi se preduzele zaštitne mjere u svrhu oduzimanja imovine, tj. za konačnu dobrobit žrtava" (član 57 stav 3 tačka e)). Ovakve mjere mogu iziskivati izvršenje novčanih kazni i mjera oduzimanja imovine (član 109).Specifične mjere saradnje iz člana 93 stav 1 Rimskog statuta čine se sveobuhvatnim. Pored toga, član 93 stav 1 dozvoljava da zahtjevi za saradnju proizilaze iz bilo kojeg ovlašćenja koje je dato izvan dijela 9, gdje saradnja država postaje neophodna za rad ICC, ali takva saradnja se izričito ne traži Statutom. Primjer se može naći u mjerama saradnje -

215

Page 216: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

osim onih koje su date u članu 93 stav 1 tač a) - (k) - koje se traže u skladu sa ovlašćenjima pretpretresnog vijeća da izdaje naloge za hapšenje i sudske pozive koji bi mogli biti potrebni za svrhu istrage (član 57 stav 3 tačka a)), najvjerovatnije kao proširenje istražnih ovlašćenja koja su data tužiocu članom 54. Svaka takva mjera biće predmet Statuta i njeno postojanje neće biti zabranjeno zakonom države kojoj je upućen zatjev.ICC može zatražiti privremeni premještaj lica koje je u pritvoru za potrebe identifikacije ili pribavljanja iskaza, kao svjedoka ili drugu vrstu pomoći ako to slobodno pristanu lice i država kojoj je upućen zahtjev za premještaj (član 93 stav 7 Rimskog statuta). Ne ukazuje se na to na kom osnovu država članica može odbiti privremeni premještaj, ali osnov za takvo odbijanje bi trebalo da bude u skladu sa obavezama države stranke koje proizilaze iz Statuta.1.3.7.7.4.10. Ograničenje saradnje iz člana 93 Rimskog statutaSaradnja iz člana 93 Rimskog statuta podliježe određenim ograničenjima. Kada "osnovni pravni princip opšte primjene" zabranjuje izvršenje pojedine mjere pomoći zahtijevane članom 93 stav 1, javiće se dužnost da se izvrše konsultacije sa ICC, "kako bi se bez odlaganja pokušala razriješiti stvar" (član 93 stav 3). U konsultacijama bi trebalo voditi računa o tome može li se pomoć pružiti na drugi način ili pod drugim uslovima. Ako nakon savjetovanja stvar nije moguće razriješiti, ICC mora, ako je to nužno, izmijeniti svoj zahtjev. Uzimajući u obziru u kolikoj su mjeri principi pravičnosti obuhvaćeni Statutom, mala je vjerovatnoća da se jave takva pitanja. Što se tiče mogućeg odbijanja saradnje pozivanjem na nacionalnu bezbjednost (eng. national security) i obaveze da se izvrše konsultacije prije nego se odbije zahtjev za pružanje pomoći, takav zahtjev se može odbiti u cjelini ili djelimično - ako se odnosi na podnošenje isprava ili na otkrivanje dokaza (član 93 stav 4).Država kojoj je upućen zahtjev za pomoć može, "ako je to nužno", prenijeti dokumente ili informacije tužiocu na povjerljivoj osnovi u kom slučaju ih tužilac smije koristiti isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza (član 93 stav 8 tačka b) Rimskog statuta). Država kojoj je upućen zahtjev može se tada odreći povjerljivosti, a dokumenti i informacije biti korišćeni kao dokaz. Kada postoje konkurentni zahtjevi za oblike saradnje iz člana 93, država kojoj je upućen zahtjev treba razriješiti to pitanje "savjetujući se sa Sudom i tom drugom državom", trudeći se da, na prvom mjestu, pokuša ispuniti oba zahtjeva, "ako je nužno odlažući ili uslovljavajući jedan od ta dva zahtjeva" (član 93 stav 9 tačka a)).Ako i nakon svih potrebnih konsultacija država i dalje odbija zahtjev za saradnju upućen u skladu sa članom 93, ona "mora o tome odmah upoznati Sud ili tužioca, ističući razloge odbijanja" (član 93 stav 6 Rimskog statuta). Dužnost da se istaknu razlozi u slučajevima kada je u pitanju nacionalni interes, ograničena je članom 93 stav 4 i članom 72.Ovakvo odbijanje može naravno voditi ka tome da to pitanje (u skladu sa članom 87 stav 7) bude upućeno Skupštini država stranaka iii Savjetu bezbjednosti.1.3.7.7.4.11.      Uloga procedura nacionalnog prava u obezbjeđenju saradnje iz člana 93 Rimskog statutaFormulacija člana 93 stav 1 predviđa ispunjenje odredaba dijela 9 i procedura propisanih nacionalnim pravom, tj. da nacionalno pravo neće ograničavati sposobnost države da osigura saradnju u skladu sa obavezama dijela 9 na način koji nije predviđen Statutom. Zakonodavstvo koje dozvoijava odbijanje zahtjeva ICC na osnovu razloga koji nisu predviđeni Rimskim statutom - kao što je zahtjev "dvojnog kriminaliteta" (eng. dual criminality), gdje nacionalno pravo ne kažnjava spomo ponašanje ili gdje dozvoljava domaćim vlastima da odlučuju o pitanjima za koja Statut predviđa da budu odlučena od strane ICC (kao što je pitanje da li taj sud ima nadiežnost) - predstavlja rizik od moguće povrede obaveze na saradnju. Zakonodavstvo koje dozvoljava prije nego zahtijeva saradnju - takode može predstavljati takav rizik."Posebna priroda Suda" i njegova biiska veza sa domaćom krivičnom jurisdikcijom država stranaka je važna činjenica u pogledu drugih oblika saradnje u tolikoj mjeri koliko je to i samo hapšenje i predaja. Kao dio opšte obaveze pružanja pomoći ICC, države stranke treba da zakonodavstvo vezano za saradnju sa ICC učine što je moguće jasnijim.

216

Page 217: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Šire govoreći, dio 9 obezbjeđuje osnovne obaveze, a nacionalno pravo primjenjive procedure. Član 99 stav 1 Rimskog statuta dodaje da se zahtjevi za pružanje pomoći (iz čl. 93 i 96) izvršavaju u skladu s propisanim postupkom na osnovu prava države kojoj je zahtjev upućen i, osim ako to nije zabranjeno tim pravom, na način koji je u zahtjevu naznačen, uključujući i svaki postupak koji je tamo opisan iii koji dopušta licima navedenim u zahtjevu da budu prisutna i pomažu pri postupku izvršenja.Obim u kojem nacionalno pravo može nametnuti granice zahtjevu ICC, ograničen je na "način koji je u zahtjevu naznačen" i ne obuhvata sadržaj samog zahtjeva. "Naznačen način" obuhvata podroban opis procedura koje ICC mora izvršiti, ali koje nisu obavezujuće po Statutu. Od nacionainog prava se i dalje traži da učini dostupnim procedure za sve oblike saradnje navedene u dijelu 9 (član 88). Na primjer, ICC može zahtijevati da svi podaci budu pruženi i obrađeni na način koji štiti bezbjednost, kao i fizičku i psihičku dobrobit žrtava, mogućih svjedoka i njihovih porodica. Kada učine tako, države stranke će biti pod obavezom da obezbijede i obrade informacije na način koji pruža efektivnu zaštitu iicima. U isto vrijeme, član 99 stav 1 ograničava obavezu države da izvrši zahtjev na poseban način kada nacionalno pravo zabranjuje način naznačen u zahtjevu.1.3.7.7.4.12.      Pomoć koju ICC pruža državamaRimski statut dozvoljava ICC da pruži pomoć domaćem postupku vezano za krivična djela koji su u nadležnosti tog suda ili koji predstavljaju "ozbiljne zločine" (eng. a serious crime) na osnovu nacionalnog prava (član 93 stav 10). Istovremeno, države stranke imaju mogućnost da osiguraju primjenjivo zakonodavstvo, koje dozvoljava da zahtjev za pomoć bude upućen kako ICC tako i drugoj državi.1.3.7.7.4.13. Odbijanje saradnje, odugovlačenje i konsultacije izmedu država i ICCČlan 87 st. 5 i 7 Rimskog statuta predviđa odgovor na odbijanje saradnje. Kada država koja nije stranka ovog statuta, a koja je zaključila ad hoc dogovor ili sporazum sa ICC, ne sarađuje povodom zahtjeva na način koji je predviđen takvim dogovorom ili sporazumom, ICC može o tome upoznati Skupštinu država stranaka ili Savjet bezbjednosti. Ako država stranka ne postupi u skladu sa zahtjevom za saradnju upućenim od strane ICC, suprotno odredbama Statuta i na taj način spriječi ICC u vršenju svoje dužnosti i ovlašćenja koje on ima na osnovu ovog statuta, ICC može tu činjenicu evidentirati i obavijestiti Skupštinu država stranaka ili Savjet bezbjednosti.Skupština država stranaka (prema članu 112 stav 2 tačka f)) "razmatra u skladu sa članom 87 st. 5 i 7 sva pitanja vezana uz uskraćivanje saradnje". Praviia o postupku i dokazima obezbjeđuju relevantne postupke i posljedice ovakvog razmatranja.Određeni obiici odbijanja saradnje i određena fleksibilnost u pružanju pomoći su obuhvaćeni i samim Rimskim statutom. Jedino u slučaju nemogućnosti da se postupi u skladu sa zahtjevom za saradnju iz razloga koji nisu predvideni ovim statutom, može doći do obavještavanja Skupštine država članica i, ako je potrebno, Savjeta bezbjednosti.Statut dozvoljava tri siučaja kada je dozvoljeno odbijanje saradnje. Prva dva se odnose na razloge nacionaine bezbjednosti i u vezi su sa članom 89. Treći slučaj iz čiana 73 uključuje zahtjev da se stave na raspolaganje dokumenti koji su dobijeni na povjerljivim osnovama od treće strane. Naime, ako je ICC od države Članice zatražio podnošenje nekog dokumenta ili informacije koju ona čuva, ima u posjedu ili kontroliše, a taj dokument ili informacija joj je otkrivena od strane države, međuvladine ili medunarodne organizacije u povjerenju, ona će za otkrivanje informacije ili dokumenta zatražiti saglasnost lica od kojeg taj dokument ili informacija potiču. Ako je izvor država stranka, ona će ili pristati na otkrivanje informacije ili dokumenta ili obećati riješiti problem otkrivanja sa ICC, u skladu s odredbama člana 72. Ako izvor nije država stranka, te ako odbije pristati na objavljivanje, država od koje je pomoć zatražena će obavijestiti ICC da ne može dostaviti taj dokument ili informaciju zbog ranije preuzete obaveze povjerljivosti koju je dala izvoru.1.3.7.7 4.14. Odgađanje saradnjeČlan 94 stav 1 dozvoljava državi kojoj je upućen zahtjev da odgodi izvršenje zahtjeva za saradnju ako bi njegovo provođenje uticalo na istragu ili krivično gonjenje koji su u toku, u

217

Page 218: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

vezi s predmetom koji je različit od onoga na koji se zahtjev odnosi. Medutim, izvršenje zahtjeva može se odgoditi za period za koji je postignut sporazum sa ICC. Ipak, odgađanje ne smije biti duže od onoga što je nužno kako bi se upotpunila istraga ili krivično gonjenje o kojem je riječ u državi kojoj je zahtjev upućen. U ovom članu se dalje dodaje da "prije nego što donese odluku o odgađanju, država kojoj je zahtjev upućen mora razmotriti može li pomoć, ipak, biti pružena bez odlaganja, pod određenim uslovima". Ovo vjerovatno može biti uslov koji će ICC uzeti u obzir prilikom razmatranja koji bi period trebalo odrediti za odgađanje. Ovlašćenje tužioca iz člana 93 stav 1 tačka j) da zatraži mjere za zaštitu dokaza - neće biti pod uticajem odgađanja iz člana 94 (član 94 stav 2 Rimskog statuta).Prema članu 95, država kojoj je zahtjev upućen može odgoditi izvršenje zahtjeva upućenog na osnovu dijela 9, i to do donošenja odiuke o osporavanju dopustivosti od strane ICC, osim ako taj sud izričito ne odredi da tužilac smije provoditi prikupljanje takvih dokaza na osnovu čl. 18 ili 19. Izvršenje zahtjeva za predaju može biti odgođeno u skladu sa članom 89 stav 2, i to do rasprave o dopustivosti.1.3.7.7.4.15. Odbijanje saradnje iz razloga nacionalne bezbjednostiČlan 93 stav 4 Rimskog statuta reguliše da (u skladu sa članom 72) država stranka može u cijelosti ili djelimično odbiti zahtjev za pužanje pomoći samo ako se zahtjev odnosi na podnošenje isprava ili otkrivanje dokaza koji se odnose na njenu nacionalnu bezbjednost. Ovo je jedini osnov (izuzev onog iz čl. 73 i 98) na osnovu koga Rimski statut predviđa da država stranka može odbiti zahtjev za saradnju. Ovlašćenje da se odbije saradnja obuhvata sve oblike saradnje iz člana 93, iako član 72 nameće stroge uslove.Član 72 koji se odnosi na saradnju iz cijelog Rimskog statuta, primjenjuje se u slučajevima gdje država smatra da bi otkrivanje informacija ili dokumenata u skladu sa zahtjevom ICC bilo štetno za njene interese nacionalne bezbjednosti. Država koja sazna da bi moglo doći do otkrivanja štetnih informacija ili dokumenata, ima pravo umiješati se u postupak, čak i kada zahtjev za otkrivanje nije upućen toj državi (član 72 stav 4). Država koja je zabrinuta za svoju nacionalnu bezbjednost je obavezna da preduzme "sve razumne korake" (eng. all reasonable steps) da razriješi pitanje u saradnji sa ICC, uključujući traženje da zahtjev bude izmijenjen ili pojašnjen ili da pomoć bude pružena pod datim uslovima[776] (član 72 stav 5). Ako država i dalje osjeća da nikakva sredstva niti uslovi ne mogu spriječiti štetnost za njene interese nacionalne bezbjednosti, o tome će obavijestiti tužioca ili ICC, navodeći odredene razloge za svoju odluku, osim ukoliko bi opisivanje razloga, samo po sebi, dovelo do takve štete za interese nacionalne bezbjednosti te države (član 72 stav 6). Treba napomenuti da pravo da se odbije obezbjeđivanje detaljnih razloga važi samo ukoliko se radi o interesima nacionalne bezbjednosti. Kao takva, postoji minimalna obaveza na davanje informacija, tj. ako država "osjeća" da sredstva i uslovi pod kojima bi informacije bile otkrivene ne štete njenim nacionalnim interesima. Ako ICC i pored toga utvrdi da je odredeni dokaz značajan i neophodan za utvrdivanje krivnje ili nevinosti optuženog, slijediće procedure iz člana 72 stav 7 i imati opciju da donese zaključak o odbijanju saradnje i da uputi pitanje Skupštini država stranaka (ili, ako se ukaže potrebnim, Savjetu bezbjednosti) u skladu sa članom 87 stav 7 i (ili) da donese odgovarajući zaključak u pogledu postojanja ili nepostojanja činjenice na suđenju optuženom.Isto kao što član 93 stav 4 reguliše pitanje podnošenja isprava i otkrivanja dokaza, član 99 stav 5 čini dostupnim restrikcije člana 72 u pogledu lica koje se saslušava ili ispituje u skladu sa zahtjevom iz člana 93. Ovakve restrikcije mogu se primjenjivati u skladu sa postupkom propisanim članom 72, na ispitivanje koje provode domaće vlasti u skladu sa članom 93 stav 1 tačka c).1.3.7.7.4.16. Dužnost da se izvrše konsultacije sa ICC

Kako bi se olakšala saradnja, Rimski statut uključuje odredbe koje se odnose na potrebne konsultacije izmedu država stranaka i ICC. Ukratko, povinovanje dužnosti na konsultacije u punom smislu podrazumijevalo bi podnošenje izvještaja i konsultacije bez odgadanja, dajući razloge za bilo kakvu nemogućnost ili odbijanje saradnje i uzimajući u obzir sve

218

Page 219: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

naknadne preporuke, zahtjeve ili naredbe ICC. Odredba sa najširim obimom koja se primjenjuje na zahtjeve za bilo koji od oblika saradnje iz dijela 9, jeste član 97: "Kad država stranka primi zahtjev na osnovu dijela 9, te kad prema tom zahtjevu odredi probleme koji bi mogli otežati iii spriječiti izvršenje zahtjeva, mora se bez odlaganja posavjetovati sa Sudom kako bi riješila stvar."Druge odredbe nameću dužnost da se izvrše konsultacije u pogledu specifičnih situacija: čian 89 stav 4 (kada se zahtjev za hapšenje i predaju odnosi na lice protiv kojeg se vodi postupak ili ako u državi kojoj je zahtjev upućen izdržava kaznu za djelo različito od onog za koje se traži predaja ICC); član 89 stav 2 (ako lice čija se predaja traži pokrene spor pred nacionalnim sudom na osnovu načeia ne bis in idem) i član 93 stav 5 (prije nego što odbije zahtjev za pomoć iz člana 93, država kojoj je zahtjev upućen mora razmotriti može li pomoć biti pružena uz posebne uslove, ako ICC ili tužilac prihvate tako uslovijenu pomoć).Kao posljedica obaveze država da osiguraju postupak za saradnju koji je dostupan prema njihovom nacionalnom pravu (član 88), u Rimski statut su uključene tri instance preko kojih ICC ima pravo da traži, a država stranka ima odgovornost da se angažuje u konsultacijama vezanim za tu saradnju: (1) Član 96 stav 3 propisuje da će se nakon što ICC podnese zahtjev, država stranka s njime savjetovati, bilo uopšteno, bilo o jednoj određenoj stvari, o svim uslovima koji bi se mogli primjenjivati na osnovu njenog nacionalnog prava, u skladu sa stavom 2 tačka e) člana 96[777]. Tokom konsultacija, država stranka mora "uputiti" ICC u posebne usiove koje propisuje njeno nacionalno pravo. (2) Čian 91 stav 4 uređuje konsultacije u pogiedu nacionalnog prava vezanog za predaju lica ICC. (3) Član 93 stav 3 se odnosi na konsultacije u pogledu "postojećeg osnovnog pravnog načela opšte primjene", koji zabranjuje saradnju zahtijevanu po članu 93.1.3.7.8. ZaključakNa kraju, može se reći da kao trajan režim zasnovan na sporazumu, koji nastavlja primjer medunarodnih krivičnih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, Rimski statut ICC sadrži sveobuhavatan niz principa, zaštitnih mehanizama i procedura vezanih za saradnju. Uprkos sličnostima, režim saradnje propisan Rimskim statutom i uticaj Rimskog statuta na istragu i krivična gonjenja na državnom nivou, iziskivaće od vlada više nego saradnja sa ad hoc tribunaiima.Odgovarajući stepen i oblik implementacije za odnosnu državu zavisiće od pravnog i ustavnog okvira te države. Iako su zahtjevi Rimskog statuta isti za sve države članice (činjenica koja je istaknuta u članu 120 - nedopuštanje postavljanja ograničenja na primjenu), variraće način na koji će one učiniti svoj pravni sistem sposobnim da se povinuje ovim zahtjevima. Neke države će ratifikovati Rimski statut i inkorporirati ga direktno u domaći zakon, bez implementirajuće legislative, dok će drugima trebati donošenje minimalnog broja novih zakona kako bi kreirale minimum potreban za saradnju, istrage i krivično gonjenje u skladu sa ovim statutom. Mnoge države će, međutim, morati sprovesti posebne zakonske ili ustavne izmjene u oblastima gdje obaveze iz Rimskog statuta nisu predviđene domaćim zakonom ili gdje se razlikuju od njega. Potrebno zakonodavstvo, odgovarajući detalji i modaliteti, te neophodna institucionalna iješenja će zasigurno biti poznati samo u svjetlu jasnog razumijevanja ovog statuta.Treba, takođe, podsjetiti da su u smislu Konvencije o ugovomom pravu iz 1969. godine, norme Rimskog statuta apsolutno obavezujuće (ius cogens) od kojih nije dopušteno nikakvo odstupanje i koje mogu biti izmijenjene jedino normama istog svojstva i u posebnoj proceduri. One sadrže bezuslovne zapovijesti za sve države stranke i kao takve ne mogu bitiizmijenjene njihovom pojedinačnom voljom, niti derogirane bilo kakvim međusobnim sporazumom. Njihova osnovna funkcija je ograničenje volje ugovomih strana u cilju zaštite fundamentalnih interesa i vrijednosti međunarodne zajednice i očuvanja stabilnosti međunarodnih odnosa. Ovoj kategoriji normi nesumljivo pripadaju i one čije se kršenje smatra medunarodnim zločinima (ratni zločini, ziočini protiv čovječnosti i zločini genocida).Takav stav zauzeo je i Medunarodni sud pravde u Hagu u savjetodavnom mišljenju

219

Page 220: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

povodom stavljanja rezervi na Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, ukazavši na apsolutno obavezujući karakter principa na kojima se zasniva konvencija i koji su strogo obavezni za sve države i bez njihovog posebnog pristanka. Takvo njihovo svojstvo potvrduje da su vrijednosti, tj. dobra koja se njima štite, od izuzetnog značaja za međunarodnu zajednicu, odnosno da ona ima poseban interes da ih na ovakav način zaštiti.Osnivačkim aktom ICC značajno su razrađena upravo ona pravila o međunarodnoj krivičnoj odgovornosti koja u svojstvu ius cogensa već dugo egzistiraju u drugim međunarodnim opštim aktima. U tom pogledu poseban značaj ima Statut Nirberškog tribunala kojim su prvi put nominalno propisani najteži međunarodni zločini i postavijeni principi individualne krivične odgovornosti njihovih izvršiiaca. Važnost ovog akta je u tome što je uveo načelo suprematije medunarodnog prava u ovoj materiji, na kome su zasnovane i druge medunarodne konvencije koje svoje teške povrede kvalifikuju međunarodnim zločinima.Rezolucijom Generaine skupštine UN-a iz 1946. godine svi ovi principi proglašeni su sastavnim dijelom opšteg medunarodnopravnog poretka. Stoga bi se mogla postaviti teza da su odredbe Statuta ICC kogentnog karaktera, tim prije što je ovaj akt prihvatio pretežni dio međunarodne zajednice, dajući mu tako snagu opšteobavezujućeg pravila. Uporište za ovakav stav predstavlja i navedeno mišljenje Međunarodnog suda pravde u vezi sa zločinom genocida.Svojstvo medunarodnopravnog poretka u ovoj materiji je da nikome ne garantuje krivičnopravni imunitet, odnosno da ne pravi diskriminaciju u pogledu rasne, vjerske, nacionalne i druge pripadnosti odgovomih pojedinaca. Za njega je irelevantna i javna funkcija koju oni imaju u svojim državama. Zato međunarodnoj krivičnoj odgovomosti podliježe svako ko je izvršio bilo koji međunarodni zločin[778].H - MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ U KRIVIČNIM STVARDMA2.1. Uvodne napomeneIzvori o stanju kriminala u svijetu, i to ne samo izjave, saopštenja, referati i rasprave stručnjaka i naučnika, na medunarodnim stručnim, naučnim i političkim skupovima, nego i službeni dokumenti međunarodnih organizacija[779], kao i izvještaji brojnih nevladinihorganizacija[780], nedvosmisieno izražavaju krajnju zabrinutost zbog stanja tog kriminala[781]. Ako bismo pokušali identifikovati stanje kriminala u svijetu na kraju drugog milenijuma, mogli bismo u dosta uočljivim obrisima prepoznati barem tri najbitnije karakteristike: (1) porast kriminala uopšte u većini država savremenog svijeta i u globalnom opštesvjetskom smislu, dakie u čovječanstvu; (2) kriminal ne samo da je u porastu u svijetu već su njegovi pojavni oblici sve pogubniji za osnovne vrijednosti koje su tekovina civilizacijske istorije ljudskog roda; (3) najpogubnije oblike krivičnih djela planiraju i ostvaruju organizovane grupe učinilaca koji sve učestalije djeluju na teritoriji dvije ili više država, pa i na više kontinenata (transnacionalni organizovani kriminal)[782]. Iako kriminal i nadalje ostaje problem svake države, on se veoma brzo transformiše iz nacionalnog u transnacionalni fenomen[783]. Pri tome se ne radi samo o kvantitativnim već kvantitativno-kvalitativnim sadržajima[784] (broj učinjenih krivičnih djela i njihova pogubnost za krivičnim pravom zaštićene vrijednosti)[785].Globalno suprotstavijanje kriminaiu na prelomu milenijuma nije više samo iluzija, nego stvarnost koja se svakodnevno dogada u saradnji država putem njihovih organa krivičnog pravosuda - od postojanja sumnje da je učinjeno neko teže krivično djelo do izvršenja pravnosnažne presude kojom je neko lice osudeno za takvo krivično djelo[786]. Takvom suprotstavljanju kriminaiu doprinosi medunarodna pravna pomoć u krivičnim predmetima.[787] To je onaj dio međunarodnog krivičnog prava koji je u toku druge polovine XX vijeka sve više upotrebijavani mehanizam globalnog suprotstavljanja kriminalu[788].Međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima je veoma složena[789]. Ona, s jedne strane, zavisi od odredaba nacionainog, materijalnog i procesnog krivičnog prava, a, s druge strane, od pravila međunarodnog prava[790]. U daljem ishodištu ta zavisnost ide i na sve bogatije oblike ekonomskih i drugih odnosa između članica medunarodne zajednice,

220

Page 221: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

koje prati i prestupničko ponašanje, bilo da se ono neposredno javlja u ostvarivanju tih odnosa ili da mu takvi odnosi pogoduju[791]. Budući da raspolažemo podacima o svijesti i volji država članica savremene medunarodne zajednice da uspostavi medunarodne, opštesvjetske i sveopšte instrumente za suprotstavljanje nekim oblicima kriminala, kao i da se to podudara sa snažnom akceleracijom oblikovanja medunarodnih intrumenata za suprotstavljanje raznim obiicima krivičnih ponašanja, valja smatrati da se zaista radi o vrlo uznapredovaloj fazi globalnog[792] suprotstavljanja kriminaiu[793]. Dvije osnovne tendencije na kojima je zasnovan krivični postupak i koje u izvjesnom smislu koiidiraju, s jedne strane da taj postupak bude efikasan i, s druge strane, da se maksimalno zaštite slobode i prava čovjeka, odnosno okrivljenog[794], ne mogu se ostvariti bez saradnje među državama[795].Klasični vidovi međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima obuhvaćeni su tzv. malom pravnom pomoći ili međunarodnom krivičnopravnom saradnjom u užem smislu koja predstavlja skup pravila kojima se ureduje djeiatnost organa krivičnog postupka u preduzimanju radnji na zahtjev strane države (npr. saslušanje svjedoka, prikupljanje drugih dokaza, razne provjere, utvrdivanje lica i predmeta, dostavljenje pismena iicima)[796]. Ta saradnja je izraz političkih odluka država za međusobnom saradnjom[797]. Ciij joj je pomoć stranom organu krivičnog postupka. U savremenom međunarodnom krivičnom pravu međunarodna krivičnopravna saradnja se označava i kao međunarodna krivičnopravna pomoć[798]. Aktivna je onda ako se posmatra sa stanovišta države koja traži saradnju, a pasivna - sa stanovišta države od koje se traži saradnja. U širem smislu, međunarodna krivičnopravna saradnja podrazumijeva i praviia o saradnji s organima međunarodnih krivičnih sudova i ekstradiciju[799]. Novi vidovi saradnje su: prisustvovanje radnjama pravne pomoći, preuzimanje krivičnog gonjenja i izvršenje strane presude[800]. Mnogi od vidova saradnje podrazumijevaju pomjeranje ranije utvrdenog reda stvari, naročito kada se radi o povezanosti državnog suvereniteta i ostvarivanju sudske vlasti, podrazumijevajući tu i izvršenje odluka nacionainih sudova[801].Medunarodna krivičnopravna saradnja u širem smislu riječi obuhvata i međunarodnu poiicijsku saradnju. U užem smisiu medunarodna krivičnopravna saradnja obuhvata saradnju organa krivičnog postupka koja se obavlja kao posebni postupak, različit od krivičnog postupka[802]. Prema subjektu, međunarodna krivičnopravna saradnja ukijučuje, prije svega, saradnju sudskih organa, zatim organa krivičnog gonjenja i izvršenja krivičnih sankcija[803].Primarna međunarodna krivičnopravna saradnja ostvaruje se prije donošenja odluke u krivičnom predmetu i obuhvata dvije grupe odredaba. Prvu sačinjavaju tradicionalni obiici primame međudržavne krivičnopravne saradnje (maia međunarodna krivičnopravna pomoć, prenos krivičnog postupka i izručenje radi suđenja), a drugu - međunarodne i nacionaine impiementacijske odredbe[804]. Sekundarna međunarodna krivičnopravna saradnja obuhvata oblike saradnje nakon što je okončan postupak (izručenje radi izvršenja krivične sankcije, izvršenje strane krivične presude i izvršenje nadzora nad uslovno osudenim ili uslovno otpuštenim licima)[805].Kad je riječ o zakonskom uređivanju ove materije, onda su pristupi različiti. U nekim zakonodavstvima, kao što je to slučaj i u BiH, odvojeno se (u giavi XXX i XXXI ZKPBiH) reguiiše postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći i izvršenje međunarodnih ugovora u krivičnopravnim stvarima i postupak za izručenje osumnjičenih, odnosno optuženih i osuđenih lica. Na osnovu toga bi se moglo zaključiti da ovaj drugi postupak ne predstavija krivičnopravnu pomoć u strogom smislu riječi.2.2. lzvori krivičnopravne saradnjeZnačajnije izvore prava o medunarodnoj krivičnopravnoj pomoći možemo podijeliti na medunarodne i unutrašnje, a međunarodne na glavne i sporedne. U glavnim izvorima se reguliše najveći dio pitanja o međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći, a sporedni se odnose uglavnom na neka druga pitanja, a samo djelimično na pitanja medunarodne krivičnopravne pomoći[806]. U užem smisiu riječi evropsko krivično pravo jesu

221

Page 222: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

medunarodni regionalni izvori krivičnog prava[807]. To su: izvori Vijeća Evrope o krivičnopravnoj saradnji među evropskim (i nekim drugim) državama u krivičnim predmetima s inostranim elementom i krivičnopravne odredbe EKLJP. Kao izvor tog prava stvamo se pojavljuju odluke ESLJP. "Pomoćni, posredni izvori krivičnog prava su i posebne vrste izvora (preporuke, smjernice, odluke) organa Vijeća Evrope i u tom smislu teorijski radovi. Izvori krivičnog prava Vijeća Evrope jesu takođe i propisi nacionalnog prava koji ureduju krivičnopravna pitanja s "evropskim elementom" "[808]. Krivičnopravne odredbe u izvorima Evropske unije, prema svojoj pravnoj prirodi i djelovanju, razlikuju se od navedenih odredaba[809].Medu glavnim izvorima najznačajniji su višestrani[810] ugovori i sporazumi[811]. Tako je u okviru Evropskog savjeta sklopljeno više višestranih ugovora, od kojih su neki regulisali i pitanja pružanja međunarodne krivičnopravne pomoći. Na primjer, 20. aprila 1959. godine u Strasburu je potpisana Evropska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima[812], koja je stupila na snagu 12. juna 1962. godine. Nešto kasnije, 30. novembra 1964. godine, u Strasburu su zaključene Evropska konvencija o kažnjavanju za krivična djela u drumskom saobraćaju (stupila na snagu 18. jula 1972. godine) i Evropska konvencija o nadzoru nad uslovno osuđenim i uslovno otpuštenim delinkventima (stupila na snagu 22. avgusta 1975. godine). Zatim, Evropska konvencija o međunarodnoj valjanosti krivičnih presuda sklopljena je u Hagu 28. maja 1970. godine, a stupila na snagu 26. jula 1974. godine; Evropska konvencija o ustupanju gonjenja u krivičnim stvarima sklopljena je u Strasburu 15. maja 1972. godine, a stupila na snagu 30. marta 1978. godine; Evropska konvencija o transferu osuđenih lica sklopljena je takođe u Strasburu 21. marta 1985. godine itd.[813]Katalog inkriminacija savremenog medunarodnog krivičnog prava sadrže i: Evropska konvencija o neprimjenljivosti zakonskih ograničenja za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine (1974), Evropska konvencija o sprečavanju terorizma (1977), Evropska konvencija o kontroli pribavljanja i posjedovanja vatrenog oružja od pojedinaca (1978), Evropska konvencija o krivičnim djelima koja se odnose na kulturno biago (1985), Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju predmeta stečenih krivičnim djelom[814] (1990), Sporazum o nedozvoljenom prevozu morem radi primjene člana 17 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv zabranjene trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancama (1985), Krivičnopravna konvencija protiv korupcije[815] (1999) i Sporazum koji ustanovljava grupu država protiv korupcije (GRECO) (1999). Bosna i Hercegovinja je, osim toga, potpisnik i Evropske konvencije o kibemetičkom kriminalu, skiopijene u Budimpešti, 23. novembra 2001. godine[816].Kad su u pitanju Ujedinjene nacije, poseban značaj imaju: Konvencija protiv zabranjene trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancijama (1988), Međunarodna konvencija za sprečavanje terorističkog bombardovanja (1997), Međunarodna konvencija za sprečavanje finansiranja terorizma (1999), Konvencija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala[817] (2000), Protokol za prevenciju, sprečavanje i kažnjavanje trgovine ijudima, posebno ženama i djecom, kojim se dopunjuje Konvencija protiv trans- nacionainog organizovanog kriminaia (2000) i Protokoi protiv krijumčarenja ljudi kopnom, morem i vazduhom, kojim se dopunjuje Konvencija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala (2000).Svrha Konvencije protiv transnacionainog organizovanog kriminala je da na efikasniji način unaprijedi saradnju u pogledu sprečavanja i borbe protiv transnacionalnog organizovanog kriminaia (član 1). Za svrhu ove konvencije: (a) "grupa za organizovani kriminar označava organizovanu grupu od tri ili više lica, koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno u cilju činjenja jednog ili više teških ziočina ili krivičnih djela utvrđenih u skladu sa ovom konvencijom, radi dobijanja, posredno ili neposredno, finansijske ili druge materijaine koristi[818]; (b) "težak ziočin" označava radnju koja predstavlja krivično djeio kažnjivo maksimalnom kaznom lišenja slobode u trajanju od najmanje četiri godine ili nekom težom kaznom; (c) "organizovana grupa" označava grupu koja nije slučajno formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela i koja ne mora da ima formalno

222

Page 223: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

definisane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu; (d) "imovina" označava stvari svake vrste, bilo materijalne ili nematerijalne, pokretne ili nepokretne, procjenjive ili neprocjenjive, kao i pravna dokumenta iii instrumente kojima se dokazuje pravo ili interes u odnosu na takve stvari; (e) "dobit od kriminala" označava imovinu koja je proistekla ili je ostvarena, direktno ili indirektno, izvršenjem krivičnog djela[819]; (f) "zamrzavanje" ili "zapljena" označava privremenu zabranu prenosa, pretvaranja, raspolaganja ili premetanja imovine ili privremeno preduzeto čuvanje ili kontrolu imovine na osnovu naloga koji izda sud ili drugi nadležni organ; (g) "konfiskacija", koja obuhvata oduzimanje gdje je primjenjivo, znači trajno lišavanje prava svojine na imovini po naiogu suda ili drugog nadležnog organa[820]; (h) "glavno krivično djelo" označava bilo koje krivično djelo čijim izvršenjem je ostvarena dobit koja može da bude predmet krivičnog djela kako je definisano u članu 6 ove konvencije; (i) "kontrolisana isporuka" označava tehniku kojom se dozvoljava da nelegalne ili sumnjive pošiljke izađu, pređu ili uđu na teritoriju jedne ili više država, uz znanje i pod nadzorom njihovih nadležnih organa u cilju sprovođenja istrage i identifikovanja iica umiješanih u izvršenje krivičnog djela; (j) "regionalna organizacija za ekonomsku integraciju" označava organizaciju koju su stvorile suverene države datog regiona, na koju su njene države članice prenijele ovlašćenja u pogledu pitanja koje reguliše ova konvencija i koja je propisno ovlašćena, u skladu sa svojim unutrašnjim postupkom, da je potpiše, ratifikuje, prihvati, odobri ili joj pristupi. Ukoliko nije drukčije navedeno u ovoj konvenciji, Konvencija će se primjenjivati na prevenciju, istragu i sudsko gonjenje: (a) krivičnih djela utvrđenih u skiadu sa čl. 5, 6, 8[821] i 23 ove konvencije i (b) teških zločina - definisanih u članu 2 ove konvencije, gdje je krivično djelo po prirodi transnacionalno i podrazumijeva grupu za organizovani kriminal (član 3 stav 1). Za potrebe stava 1 člana 3, krivično djelo je po prirodi transnacionaino ako je: (a) učinjeno u više država; (b) učinjeno u jednoj državi, ali je veći dio priprema, pianiranja, rukovodenja ili kontrole obavljen u nekoj drugoj državi; (c) učinjeno u jednoj državi, aii je u njega uključena grupa za organizovani kriminal koja se bavi kriminalnim aktivnostima u više država iii (d) učinjeno u jednoj državi, ali su bitne posljedice nastupile u nekoj drugoj državi[822].2.3. Mala međunarodna krivičnopravna pomoćMaia medunarodna krivičnopravna pomoć je međunarodnim i unutrašnjim pravilima ureden obiik međunarodno krivične saradnje u preduzimanju radnji krivičnog postupka na osnovu molbe inostranog organa, i to prije i tokom krivičnog postupka do njegovog završetka[823]. Međutim, ovaj oblik saradnje medu državama realizuje se i preko drugih organa, učesnika krivičnog postupka, a ne samo suda. To je najraspostranjeniji, najstariji i najvažniji oblik međunarodne krivičnopravne saradnje[824].I dok je zadatak krivičnog postupka da utvrdi da li se radi o krivičnom djelu, da li je učinilac krivično odgovoran i da li postoje uslovi za izricanje krivične sankcije, dotle je zadatak postupka pružanja maie krivičnopravne pomoći sasvim drukčiji, a to je pomaganje vođenja postupka strane države, i to nezavisno od usiova i okoinosti pod kojima se taj postupak vodi . Ovaj postupak počinje na osnovu zamolnice organa krivičnog postupka strane države, a zamolnica odreduje i obim i sadržaj postupka. Najčešće se postupak svodi na ispitivanje iica radi pribavljanja njihovog iskaza kao dokaza u stranom postupku, dostavijanje pismena, pretres određenih prostorija, zapljena predmeta koji mogu poslužiti kao izvor materijainih dokaza i si.[825] Dostavijanje obuhvata pozive i druge radnje (npr. izvoda iz evidencije, registara i baza podataka i saopštenja). Posebno značajno je dostavljanje predmeta nosioca dokaza (corpora delicti)[826]. Uz to, uvođenjem novih ustanova, mala međunarodna krivičnopravna pomoć dobija novi sadržaj[827].Oblast maie medunarodne krivičnopravne pomoći uredena je višestranim i dvostranim međunarodnim ugovorima[828], kao i unutrašnjim propisima. Medu višestranim izvorima međunarodnog prava posebno su značajni izvori Savjeta Evrope: Evropska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima[829], Konvencija o pranju, trgovini, privremenom oduzimanju i oduzimanju predmeta nastalih krivičnim djelom i Krivičnopravna

223

Page 224: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

konvencija o korupciji. Pravila o maloj međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći postoje i u članu 8 Evropske konvenciji o suzbijanju terorizma[830], čl. 25, 29 i 39 Konvencije o kibemetičkom kriminalu[831], Sporazumu o suzbijanju nedopuštenog prometa morem opojnih droga i psihotropnih materija itd.[832]Neka od poznatih načela međunarodne krivičnopravne saradnje ne vrijede u području male međunarodne krivičnopravne pomoći[833]. Tako se identitet norme u području male međunarodne krivičnopravne pomoći postepeno napušta ili se ostavlja samo u odnosu na radnje koje znače zahvat u osnovna prava, poput potrage i oduzimanja predmeta[834]. lsto tako, reciprotitet sve više ustupa mjesto diskrecijskoj ocjeni zamoljene države, a ni načelo specijalnosti nema ono značenje koje ima npr. u području ekstradicije. Nasuprot tome, za malu medunarodnu krivičnopravnu pomoć važno je načelo locus regit actum, što znači da radnje uvijek preduzimaju onako kako to propisuje pravo zamoljene zemlje[835]. Radnje izvršene od nadležnih organa strane države, u skladu sa propisima te države, imaju formalnopravnu važnost i u domaćoj državi. Iz toga se kod procesnih radnji mora raziikovati provedbeni (ključan za državu moliteljicu) i dokazni smisao (važan za zamoljenu državu)[836].Smetnje maloj međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći mogu biti pravne i faktičke prirode. Smetnje pravne prirode su one (1) vezane uz ličnost učinioca, (2) vrstu krivičnog djela, (3) javniporedak zamoljene zemlje i (4) procesne okoinosti (npr. ne bis in idem, zatim litispendentio)9 \ Smetnje faktičke prirode su quaestio facti.Prema članu 1 Evropske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima, strane ugovomice se obavezuju da, prema odredbama ove konvencije, pružaju jedna drugoj najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa strane moliteljice. Ova konvencija se ne primjenjuje na hapšenja, izvršenje presuda, niti na djela kažnjavanja po vojnim zakonima država koje nisu krivična djela opšteg krivičnog prava. Osim toga, pružanje pomoći zamoljena država može odbiti u slučajevima predviđenim u članu 2 - ako se moiba odnosi na djelo koje zamoljena država smatra političkim djeiom ili djelom povezanim sa političkim iii fiskalnim kažnjivim djeiima, zatim ako zamoljena država smatra da bi ispunjavanje molbe dovelo do narušavanja suvereniteta, bezbjednosti, javnog poretka iii drugih bitnih interesa te zemije. Zamoljena država može (prema čianu 6) odgoditi predaju zatražene imovine, spisa iii isprava, ako su joj oni potrebni za krivični postupak koji je u toku. Svu imovinu, kao i originaine spise ili isprave koji su predati radi ispunjavanja sudske zamolnice, stranka koja je uputila molbu vraća zamoijenoj stranci što prije, osim ako zamoijena stranka odustane od zahtjeva njihovog povrata. Dostavijanje sudskih akata i odiuka, kao i pristupanje sudu svjedoka, vještaka i optuženog može biti izvršeno na više načina (običnim prosijedivanjem akata ili odluka, a na izričit zahtjev države moliteljice, dostava može biti izvršena na način koji predvida pravo zamoijene države za akte te vrste ili na poseban način uređen njenim propisima). Za svjedoke i vještake razraden je u čianu 12 salvus conductus, kojim se uspostavlja procesni imunitet u određenom periodu[837]. Takode se ureduju i druga pitanja, kao što su lično pristupanje i troškovi, te privremeni transfer lica koje se mora lično ispitati u mjestu sprovodenja radnje, uz posebno predviđanje osnova za odbijanje transfera. U istu svrhu predviđa se tranzit preko teritorije treće države. Zamoljena država dostavija sudske spise, prepise iz tih spisa ili informacije koje su u njima sadržane u mjeri u kojoj su dostupni njenim sudskim organima i u mjeri u kojoj se prema propisima i praksi organa te države oni mogu upotrijebiti pred njenim sudovima.Postupak pružanja pomoći uređen je načelno članom 3 i čl. 14-20 Evropske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima. Sastavni dijelovi zamolnice uređeni su u članu 14, a način njenog slanja u članu 15. Kao pravilo Konvencija uzima dostavljanje podataka putem ministarstava pravosuđa, a u hitnim slučajevima to može biti učinjeno direktno sudu, pri Čemu se takvo dostavijanje posebno predviđa za molbu koja se odnosi na istražne radnje. Isto tako, odbijanje sudske pomoći mora biti obrazloženo.

224

Page 225: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Kao posebne obiike medunarodne krivničnopravne pomoći Konvencija uređuje pružanje infomacija u vezi sa postupkom (član 21). Svaka dostava koju uputi jedna strana ugovomica radi vođenja krivičnog postupka pred sudovima druge strane, biće predmet opštenja između ministarstava pravosuda[838]. Zamoljena strana obavijestiće o daijem postupku po dostavi i ako je potrebno dostaviće prepis donijete odluke.Razmjenu informacija o kažnjavanju reguliše član 22, tako da svaka od strana ugovomica daje zainteresovanoj strani izvještaj o krivičnim presudama i kasnijim mjerama koje se tiču državljana te strane, a koje su upisane u kaznenu evidenciju. Ministarstva pravde dostavljaće jedan drugom ove izvještaje bar jednom godišnje. Ako se odnosno lice smatra državijaninom dvije ili više strana ugovomica, izvještaji će se dostavljati svakoj od zainteresovanih strana, osim ako je to lice državljanin strane na čijoj je teritoriji osuđeno. Pored toga, svaka strana ugovomica koja je dostaviia pomenute izvještaje, dostaviće zainteresovanoj strani, na njen zahtjev, u posebnim slučajevima, prepise presuda i mjera, kao i svako drugo obavještenje koje se na njih odnosi, kako bi joj se omogućilo da razmotri da li one zahtijevaju preduzimanje mjera na unutrašnjem planu. Ovo opštenje će se obavljati između zainteresovanih ministarstava pravosuđa[839].Zaključne odredbe sadržane su u čl. 23-30. Tako, na primjer, svaka strana ugovomica će moći u trenutku potpisivanja ove konvencije ili predaje svog ratifikacionog instrumenta ili pristupanja, da izrazi rezervu u pogledu jedne ili više određenih odredbi Konvencije. lsto tako, svaka strana ugovomica koja je izrazila rezervu, odmah će je povući kada to prilike budu dozvoljavale, a rezerve se povlače putem notifikacije upućene generalnom sekretaru Savjeta Evrope.Konvencija ima dva protokola, iz 1978. i 2001. godine. Odredbe prvog dodatnog protokola odnose se na pripremu Konvencija na djela fiskalnog značaja, proširenje primjene Konvencije na dostavljanje isprava koje se odnose na izvršenje kazne, naplatu novčane kazne ili plaćanje troškova postupka, mjere koje se odnose na privremeni prekid izricanja kazne ili njenog izvršenja, na uslovni otpust, odgađanje početka izvršenja presude ili obustavljanje takvog izvršenja. Tako, strane ugovomice neće vršiti pravo predviđeno u članu 2 (a) Konvencije da odbiju pravnu pomoć samo zbog toga što se zahtjev odnosi na djelo koje je po mišljenju zamoljene strane fiskalno krivično djelo (član 1). U slučaju kada je strana ugovomica zadržala pravo da izvršenje zamolnica radi pretresa ili zapljene predmeta podliježe uslovu da je djelo koje je predmet zamolnice kažnjivo prema zakonu strane moliteljice i zamoljene strane, ovaj uslov će biti ispunjen u pogledu fiskalnih krivičnih dela, ako je krivično delo kažnjivo prema zakonu strane moliteljice i odgovara istom takvom djelu prema zakonu zamoljene strane. Zahtjev neće moći da se odbije zbog toga što zakonodavstvo zamoljene strane ne nameće istu vrstu taksi ili poreza ili ne sadrži iste poreske, carinske ili devizne propise kao zakonodavstvo strane moliteljice (član 2 stav 2). Zatim, Konvencija će se primjenjivati i na: (a) dostavu akata koji imaju za cilj izvršenje kazne, naplatu novčane kazne ili plaćanje troškova postupka; (b) mjere koje se odnose na odlaganje izrečene kazne ili na njeno izvršenje, na uslovno oslobadanje, na odiaganje početka izvršenja kazne ili na prekidanje njenog izvršenja (član 3).Drugi dodatni protokol polazi od najbolje moguće saradnje u članu 1, ali isključuje saradnju u predmetima za vojna krivična djela. On, između ostalog, precizira i proširuje prisustvo stranih organa sprovodenja zamoljene radnje, uređuje privremni transfer lica lišenih slobode (čl. 3 i 13), uslove i sprovođenje video-konferencije (član 9), telefonske konferencije (član 10), spontane informacije (član 11), prekogranično praćenje, uz predviđanje kataloga krivičnih dijela (član 17), kontrolisanu isporuku (član 18), prikriveno istraživanje (član 19), zajedničke (povezane) istrage (član 20), zaštitu svjedoka (član 23) i dr.U BiH je pitanje pružanja međunarodne krivičnopravne pomoći u zakonodavnoj nadležnosti države BiH, entiteta i Brčko Distrikta BiH i kao takvo regulisano je ZKPBiH (čl. 407-413, glava XXX - Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći i izvršenje međunarodnih ugovora u krivičnim stvarima), Zakonom o krivičnom postupku Federacije BiH (čl. 422—

225

Page 226: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

434), Zakonom o krivičnom postupku Repulike Srpske (čl. 418-424) i Zakonom o krivičnom postupku Brčko Distrikta BiH (čl. 407-413). Ovaj postupak, kao i postupak ekstradicije, ide diplomatskim putem. Molbe domaćih sudova, odnosno tužilaca za pravnu pomoć u krivičnim predmetima dostavljaju se inostranim organima diplomatskim putem, tako što sud, odnosno tužilac molbe dostavlja Ministarstvu pravde BiH, odnosno Federalnom ministarstvu pravde iii Ministarstvu pravde Repulike Srpske ili Pravosudnoj komisiji Brčko Distrikta BiH, koje ih dostavlja Ministarstvu pravde BiH. Na isti način dostavljaju se domaćim sudovima molbe inostranih organa za pravnu pomoć, s tim što kada nadležno ministarstvo pravde primi, putem Ministarstva pravde BiH, moibu inostranog organa za pravnu pomoć, dužno je molbu dostaviti nadležnom tužiocu. O dopuštenosti i načinu izvršenja radnje koja je predmet molbe inostranog organa, odlučuje sud, odnosno tužilac uskladu sa svojom nadiežnošću.2.4. Ustupanje predmeta stranaca i preuzimanje gonjenja naših gradana za djela učinjena u inostranstvuInstitut ustupanja, odnosno preuzimanja krivičnog gonjenja predstavlja vid medunarodne krivičnopravne saradnje među državama. Njime država za krivično djeio učinjeno na njenoj teritoriji (izuzetno i za neko drugo krivično djelo) prenosi krivični postupak na drugu državu. Na taj način se omogućuje učiniocu krivičnog djela da mu se sudi u državi u kojoj prebiva, a istovremeno se rasterećuje pravosuđe države izvršenja djela da vodi postupak protiv stranca koji ima prebivalište izvan njene teritorije[840]. Krivično procesno zakonodavstvo BiH tu ustanovu označava kao ustupanje krivičnih spisa radi gonjenja. U međunarodnim izvorima se naziva prenos (transfer) krivičnog postupka (transfer of criminal proceedings). U novijim se dvostranim ugovorima ta ustanova označava kao ustupanje i preuzimanje krivičnog gonjenja. Ista oznaka upotrebljava se u zakonima o krivičnom postupku koji se primjenjuju u BiH. Sasvim precizno, ustanova se sastoji od dvije komponente: ustupanja i preuzimanja krivičnog postupka[841]. Ona je nastala, uglavnom, na osnovu prakse obavještavanja druge države o izvršenom krivičnom djelu na teritoriji jedne države od strane državljana druge države kad se ovaj nakon izvršenja krivičnog djela vratio u tu drugu državu (to je, po pravilu, isključivalo ekstradiciju).Najvažniji izvori međunarodnog, odnosno evropskog krivičnog prava kojima se ureduje prenos (transfer) krivičnog postupka su: (1) Evropska konvencija o kažnjavanju drumskih saobraćajnih prestupa, (2) Evropska konvencija o prenosu postupka u krivičnim stvarima i (3) Evropska konvencija o ekstradiciji. Uz to neki dvostrani ugovori o maloj međunarodnoj kaznenopravnoj pomoći predviđaju i prenos krivičnog postupka[842].Evropska konvencija o kažnjavanju drumskih saobraćajnih prestupa (od 30. novembra 1964. godine, stupila na snagu 18. jula 1972. godine) ima za cilj da omogući krivično gonjenje u siučaju ako prestupnik ode u državu čiji je državljanin. Konvencija je prema toj svrsi izvor koji uređuje, prije svega, prenos krivičnog postupka.[843] Konvencija u Dodatku I uređuje opštu tablicu (katalog) krivičnih djela i prekršaja u drumskom saobraćaju. Ona ne uvodi pojam saobraćajnog krivičnog djela kao krivičnog delikta sui generis međunarodnog prava, već sadržajno određuje postupke (kao zabranjene radnje i propuste, dakle, kaznene prestupe) u saobraćaju, čije sadržaje mora inkriminisati nacionalno zakonodavstvo.[844] Konvencija ima svega nekoliko ratifikacija.

Evropska konvencija o prenosu postupka u krivičnim stvarima (od 15. maja 1972. godine, stupila na snagu 30. marta 1978. godine) donesena je u cilju zajedničke saradnje u gonjenju krivičnih djela u medunarodnim razmjerima. Njome se uspostavlja novi sistem prenosa krivičnog gonjenja iz jedne u drugu stranu državu. Sadrži 47 članova, sa tri dodatka. Pojam krivičnog djela (offence). dat u članu 1 ove konvencije, obuhvata svako djelo uključujući i djela iz Dodatka III, pod uslovom da za neko djelo u nadležnosti upravnog organa mora postojati mogućnost sudskog ispitivanja. Pojmom sankcije (sanctiori) obuhvaćena je svaka mjera izrečena za krivično djeio, uključujući i mjere iz Dodatka III koje se odnose na prestupe koji nisu krivična djela. Prema članu 3, koji uređuje litispendentio,

226

Page 227: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

ako se u drugoj državi vodi krivični postupak, država može odustati ili odbiti postupanje na osnovu Konvencije sve do konačne odluke u drugoj državi, ali je zastoj postupanja privremen - sve do odluke o okončanju postupka u drugoj državi ili do odbijanja zahtjeva u slučajevina iz člana 21 stav 2. Članovi 6-12 ureduju elemente i sadržaj zahtjeva za gonjenje. U slučaju sumnje da je neko lice učinilo krivično djelo povredom zakona neke države, ta država može od druge ugovome strane zahtijevati gonjenje u smislu Konvencije (član 6 stav 1). Zamoljena država je obavezna razmotriti taj zahtjev (član 6 stav 2). U članu 7 je kao uslov za prenos predviđeno načelo identiteta norme, i to u njegovom širem značenju.U ZKPBiH (član 412 stav 1) propisano je da ako je na teritoriji BiH krivično djelo izvršio stranac koji ima prebivalište u stranoj državi, toj državi se mogu i mimo uslova predviđenih za ekstradiciju ustupiti svi krivični spisi radi krivičnog gonjenja i suđenja - ako se strana država tome ne protivi. Ustupanje krivičnog gonjenja i suđenja nije dopušteno ako se njime stranac može izložiti nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju (član 412 stav 2). Prije podizanja optužnice, odluku o ustupanju donosi tužilac, a nakon podizanja optužnice, pa do ustupanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu zakazivanja glavnog pretresa - odluku donosi sudija za prethodno saslušanje, na prijedlog tužioca. ZKPBiH primjenu člana 522 ne uslovljava reciprocitetom, ali ga ograničava na krivična djela za koja je predviđena kazna zatvora do deset godina[845] i uslovljava saglasnošću oštećenog (da se ne protivi). Naime, ako je oštećeni državljanin BiH, ustupanje nije dopušteno ako se on tome protivi, osim ako je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva. Ovakva zakonska rješenja ovog problema imaju prednosti koje se sastoje u tome što se izbjegava, ipak komplikovana, procedura zaključivanja medunarodnih ugovora[846].I pored navedenih ograničenja ZKPBiH, mogli bi reći, široko otvara vrata međunarodne saradnje kada se radi o ustupanju radi gonjenja stranaca koji su učinila krivična djela na našoj teritoriji[847]. lz zakonskih odredbi i iz odredbi ugovora o pravnoj pomoći, teorija je izvela nekoliko uslova koji bi trebalo da se ispune da bi moglo doći do transfera postupka. To su: da je djelo predvideno kao krivično djelo u obje zemlje; da postoje zakonske pretpostavke u materijalnom pravu za gonjenje; da je zamoljena zemlja, odnosno zemlja kojoj je predmet ustupljen po ugovoru obavezna (tamo gdje je ustupanje na osnovu ugovora), odnosno po načelu reciprociteta spremna da prihvati gonjenje i da ustupanju ne podliježu djela za koja se ne odobrava ekstradicija[848].Obmut proces, kada strana država traži od naše da preuzme krivično gonjenje državljanina BiH ili lica koje ima prebivalište u BiH za krivično djelo iz nadležnosti Suda BiH izvršeno u inostranstvu, predviden je u članu 413 ZKPBiH. Zahtjev sa spisima Ministarstvo pravde BiH upućuje Tužilaštvu BiH. Ako je nadležnom organu strane države podnesen imovinskopravni zahtjev, postupiće se kao da je taj zahtjev podnesen Sudu BiH. O odbijanju da se preuzma krivično gonjenje, kao i o pravnosnažnoj odluci donesenoj u krivičnom postupku - obavijestiće se strana država koja je uputila zahtjev.2.5. lzdavanje osumnjičenih, odnosno optuženih i osuđenih iica (ekstradicija) 2.5.1. Pojam i vrste izdavanjaEkstradicija ili izdavanje krivaca se, s pravom, smatra najznačajnijom vrstom međunarodne pravne pomoći[849]. U osnovi ovog instituta se naiazi međunarodna solidamost država na planu suzbijanja kriminaiiteta[850]. Termin ekstradicija prvi put je upotrijebljen u rezoluciji Konstituante 17. novembra 1791. godine[851], a svoju punu afirmaciju ovaj institut medunarodnog krivičnog prava doživio je u devetnaestom vijeku. Ekstradicija se definiše kao izručenje stranaca ili lica bez državljanstva stranoj državi da bi mu se sudilo za učinjeno krivično djelo, odnosno da bi izdržalo kaznu na koju je osuđeno u nekoj drugoj državi[852]. Izručenje (ekstradicija) je predaja stranca iii lica bez državijanstava (izuzetno i vlastitog državljanina ako to predviđa domaći zakon) stranoj državi da bi im se tamo sudiio za krivično djelo ili da bi tamo izdržaii kaznu ili drugu krivičnopravnu sankciju na koju su osudeni, odnosno predaja određenih predmeta kojima je krivično djelo učinjeno ili na

227

Page 228: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kojima je učinjeno[853]. S obzirom na svrhu, izručenje radi suđenja primami je, a izručenje radi izvršenja presude sekundarni oblik međunarodne krivičnopravne saradnje[854].Raziikuju se, sa stanovišta države, aktivna (ako država traži izručenje, ako je ona država moliteljica) i pasivna ekstradicija (ako se od nje traži izručenje, ako je ona zamoljena država). Prema vremenu, izdavanje može biti privremeno ili konačno, u zavisnosti od toga da li je uslovljeno samo odredenom svrhom (primjera radi, provođenjem postupka u inostranstvu i nakon toga vraćanjem u zemlju radi nastavka izvršenja kazne) ili nema tog uslova[855]. Osim izručenja zbog vođenja postupka ili izdržavanja kazne, izručenje lica može imati drukčiji sadržaj, kao što je prevoz preko državne teritorije radi predaje (tzv. tranzitna ekstradicija)[856]. Dalje, ekstradicija može da bude ugovoma i zakonska, s obzirom na to da li je regulisana ugovorom ili zakonom. Zakonska može da bude dijelom regulisana krivičnim zakonom, a dijelom zakonom o krivičnom postupkom, s tim da neke države imaju posebne zakone o ekstradiciji (Belgija, Francuska, Njemačka, Švajcarska)[857]. "Ugovorna ekstradicija je starija, a zaključuje se putem međunarodnog ugovora od strane nadiežnih organa dvije (bilateralna ekstradicija) ili više država (regionalna ili multilateralna) ili na osnovu deklaracije (izjave) o reciprocitetu. U zaključenom ugovoru se precizno određuju krivična deia čiji se učinioci izručuju drugoj državi (sistem enumeracije) ili se, pak, određuje za koja se krivična djela učinioci neće izdavati (sistem eliminacije) ili se koristi mješoviti sistem"[858]. Danas se najviše koristi metod generalne klauzule po kome je ekstradicija dozvoljena za sva krivična djela, osim za ona koja su isključena (a to su politička, vojna i neka fiskalna krivična djela)[859].

2.5.2. Pravna priroda postupka izdavanjaU pogledu pravne prirode postupka izdavanja, može se reći da ona ima svoj materijalnopravni i procesnopravni aspekt[860]. Naime, ukoliko je riječ o uslovima za izdavanje, odnosno o pravilima krivičnopravnog zahtjeva aktivne države i granicama koje u vezi s tim postavlja pasivna država, ona pripadaju materijalnom krivičnom pravu. One odredbe koje isključuju ekstradiciju iii je ograničavaju ili ukoliko se njima priznaju individuaina prava licu protiv koga je zahtjev uperen, pripadaju materijalnom pravu.[861]Krivičnom procesnom pravu pripadaju praviia koja se tiču rješavanja zahtjeva za izdavanje (procesna sredstva i jemstva u tom postupku).S obzirom na to koji organi odiučuju o ekstradiciji, postoje tri sistema: (1) administrativni, gdje o izdavanju odiučuje upravni organ, (2) sudski sistem gdje o izdavanju odlučuje isključivo sud, (3) mješoviti, gdje o izdavanju odiučuje sud i upravni organ, kakav je slučaj kod nas. U ovom sistemu Sud BiH u kontradiktomom postupku utvrđuje da li su ispunjene sve pretpostavke za izdavanje, a konačnu odluku donosi ministar pravde BiH. Zahtjev za izdavanje koji ministar pravde podnosi stranoj državi, nije sudski nego upravni postupak i tu ne postoji odnos krivičnog procesnog prava. Naprotiv, ako strana država traži izdavanje, u zamoljenoj državi je to sudski postupak o kome u cijelosti ili barem u jednom, aii bitnom dijeiu, odlučuje sud[862]. "Ukoliko se radi o aktivnoj ekstradiciji, dakle kada domaća država traži izdavanje od strane države, tu nema nikakvog krivičnopravnog odnosa, jer se radi o administrativnom aktu. Obmuto, kod pasivne ekstradicije kad domaća država odobrava izdavanje, postoje procesnopravna obiiježja"[863].2.5.3. Izdavanje u konvencijama Vijeća Evrope2.5.3.1. Evropska konvencija o ekstradiciji, s dopunskim protokolimaPostupak izdavanja ureden je u više međunarodnih ugovora[864]. Medu njima poseban značaj ima Evropska konvencija o ekstradiciji, od 13. decembra 1957. godine u Parizu, s dopunskim protokolima, od 15. oktobra 1975. godine u Strazburu i 17. marta 1978. godine u Strazburu[865]. Strane ugovomice se obavezuju da će, prema propisima i uslovima koji su navedeni u Konvenciji, izdavati jedne drugima lica koja se gone zbog počinjenog krivičnog djela ili se traže radi izvršenja kazne ili mjere bezbjednosti od strane pravosudnih organa strane moliteljice (član 1).Izdavanje će se vršiti za djela za koja je, prema zakonima strane moliteljice i zamoljene

228

Page 229: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

strane, kao najveća kazna propisana kazna lišenja slobode ili mjere bezbjednosti, lišenja slobode od najmanje godinu dana ili stroža kazna. Kada se radi o kazni ili mjeri bezbjednosti izrečenoj na teritoriji strane moliteljice, trajanje izrečene kazne mora da bude najmanje četiri mjeseca. Ako se zahtjev za izdavanje odnosi na više različitih djela za koja je, prema zakonu strane moliteljice i zamoljene strane propisana kazna lišenja slobode ili mjera bezbjednosti iišenja siobode, aii od kojih neka ne ispunjavaju uslov koji se odnosi na visinu kazne, zamoijena strana će i za ova djela moći da odobri izdavanje (stav 2 čiana 2). Stav 2 člana 2 Konvencije dopunjen je članom 1 Drugog dopunskog protokoia tako da se ova mogućnost takođe primenjuje i na djela koja podliježu samo novčanoj kazni. Predviđa se takođe da svaka strana ugovomica čije zakonodavstvo ne dozvoljava izdavanje za neka od krivičnih djela koja su navedena u stavu 1 čiana 2 Konvencije, može ova krivična djela da isključi iz oblasti primjene Konvencije (član 2 stav 3)[866].lzdavanje je načelno isključeno za politička (član 3), vojna (član 4) i fiskalna krivična djela (čian 5), ali uslovi isključenja primjene Konvencije nisu isti niti imaju isti domet. Prije svega, izdavanje se neće odobriti za djela koja su, prema ocjeni zamoijene strane, politička krivična djela ili djela povezana sa takvim krivičnim djelom[867]. Izdavanje se takođe neće odobriti ako je u zamoljenoj državi s raziogom zasnovano mišijenje da je izdavanje zatraženo zbog krivičnog djeia iz opšteg prava radi gonjenja ili kažnjavanja lica zbog rasne pripadnosti, vjere, nacionalnosti iii poiitičkih ubjedenja ili ako se smatra da bi položaj tog lica bio pogoršan iz ovih razloga. Konvencija sadrži tzv. atentatorsku klauzulu (član 3 stav 3), po kojoj radi primjene ove konvencije, atentat na šefa države ili nekog člana njegove porodice neće se smatrati političkim krivičnim djelom. Međutim, primjena člana 3 ne utiče na obaveze koje su strane preuzele ili će preuzeti na osnovu svake druge međunarodne konvencije multilateralnog karaktera.Primjena Konvencije je prema članu 4 isključena ako je u pitanju izdavanje zbog povrede vojnih dužnosti koje ne spadaju u krivična djela iz opšteg prava (tzv. čista vojna krivična djela).Za fiskalna krivična djela koja se odnose na takse i poreske, carinske i devizne prekršaje, izdavanje će se odobriti između stranih ugovomica, shodno odredbama Konvencije, i to za djela koja, prema zakonu zamoljene strane, odgovaraju krivičnom djeiu iste prirode. Konvencija na taj način postavija, kao uslov za primjenu, ocjenu istovjetnosti (identiteta) prirode krivičnog djela in concreto od strane zamoljene države[868].Međutim, izdavanje se ne može odbiti zato što zakonodavstvo zamoljene strane ne propisuje istu vrstu taksa iii poreza ili ne sadrži istu vrstu propisa u obiasti taksnih i poreskih, carinskih i deviznih prekršaja kao zakonodavstvo strane moliteijice (čian 5)[869].Značajno je da postoji mogućnost odbijanja izdavanja viastitih državljana (član 6). To pravo se zasniva na: (1) pravu svake strane ugovomica da može, u izjavi datoj prilikom potpisivanja ili polaganja svog ratifikacionog ili instrumenta o pristupanju, da odredi šta za nju znači pojam "državljani" u smislu ove konvencije; (2) pravilu da će svojstvo državljana biti ocijenjeno prilikom odiučivanja o izdavanju, a u slučaju da se ovo svojstvo prizna samo u vremenu izmedu donošenja odluke i datuma predvidenog za predaju, zamoljena strana će takođe moći da se pozove na odredbu tačke (a) stava 1 ovog člana koji dozvoijava odbijanje izdavanja viastitih državijana; (3) u slučaju da zamoljena strana ne izruči lice koje ima njeno državljanstvo, ona treba, na zahtjev strane moliteljice, s tim da upozna nadležne organe ukoiiko treba da se pokrene sudsko gonjenje[870]. Strana moliteljka biće obaviještena o odluci koja je donijeta povodom njenog zahtjeva (načelo aut iudicare, aut tradere)[871].Mjesto izvršenja krivičnog djela - locus delicti (član 7) je, isto tako, razlog za odbijanje izručenja. Zamoljena strana može da odbije da izruči lice koje se traži zbog krivičnog djela koje je, po njenom zakonodavstvu, u cjelini ili djelimično izvršeno na njenoj teritoriji ili na mjestu koje je izjednačeno sa njenom teritorijom. U slučaju da je krivično djelo zbog kojeg je podnijet zahtjev za izdavanje izvršeno van teritorije strane moliteljice, izdavanje se može odbiti samo ako zakonodavstvo zamoijene strane ne dozvoljava krivično gonjenje zbog

229

Page 230: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

istog djela koje je počinjeno van njene teritorije ili ne odobrava izdavanje za krivično djeio koje je predmet zahtjeva.Prema članu 8, zamoljena strana može da odbije izdavanje lica koje se traži ako se ovo lice krivično goni za djelo ili djela zbog kojih se traži izdavanje (litispendentio). U istom smisiu djeluje čian 9 (non bis in idem): izdavanje se neće odobriti ako su nadležni organi zamoljene strane već pravnosnažno osudili iice za djelo iii djela zbog kojih se traži izdavanje. Uz to, izdavanje se može odbiti ako su nadležni organi zamoljene strane odiučili da ne pokrenu ili da obustave krivično gonjenje za isto ili ista djela. Isto tako, izdavanje lica protiv kojeg je donijeta pravnosnažna presuda u trećoj državi, strane ugovomice Konvencije, za djelo ili djela zbog kojih se podnosi zahtjev, neće se odobriti: (a) kada se pomenutom presudom oslobada krivnje; (b) kada je izrečena kazna iišenja slobode iii druga mjera u potpunosti izdržana, biia predmet pomiiovanja ili amnestije u cjelini ili u njenom neizvršenom dijelu iii kada je sudija konstatovao krivnju počinioca krivičnog djela, a da nije izrekao sankciju (član 9 stav 2). Međutim, u ovim slučajevima izdavanje se može odobriti: (a) ako je djelo zbog koga je donijeta presuda izvršeno protiv lica, institucije iii bilo čega što ima javni karakter u državi moliteljici; (b) ako lice protiv kojeg je donijeta presuda i samo ima javni položaj u državi molilteljici; (c) ako je djelo zbog koga je donijeta presuda u cjelini ili djelimično izvršeno na teritoriji države moliteljice iii mjestu izjednačenom sa njenom teritorijom (član 9 stav 3). Naposlijetku, odredbe st. 2 i 3 ne sprečavaju primjenu širih nacionainih propisa koji se odnose na dejstvo ne bis in idem vezano za sudske odluke izrečene u inostranstvu[872].Izdavanje se neće odobriti ni ako je nastupila zastarjeiost krivičnog gonjenja ili izvršenja kazne prema zakonodavstvu strane moliteljice iii zamoljene strane (čian 10). Isto važi i ako je u pitanju krivično djelo za koje je izrečena amnestija u zamoljenoj državi ako je u nadležnosti države da goni za to krivično djelo prema sopstvenom krivičnom zakonu (član 4 Drugog dopunskog protokola).Posebna pravila vrijede za izdavanje ako je u državi moliteljici za krivično djelo propisana smrtna kazna, a zakon zamoljene strane za to djelo ne propisuje ovu kaznu ili se ona u njoj uglavnom ne izvršava. Tada se izdavanje može odobriti samo ako strana moliteljica pruži garancije koje su po ocjeni zamoijene strane dovoljne da smrtna kazna neće biti izvršena (član 11).U članu 3 Drugog dopunskog protokola uređuje se suđenje u odsustvu (in absentia). Naime, ako jedna strana ugovomica zatraži od druge strane ugovornice izdavanje jednog lica u cilju izvršenja neke kazne ili mjere bezbjednosti izrečene odlukom donijetom protiv njega u njegovom odsustvu, zamoljena strana može odbiti izdavanje u tom cilju ako, po njenom mišljenju, postupak suđenja nije zadovoljio minimalna prava na odbranu pred sudom koja se priznaju svakom licu optuženom za krivično djelo. Međutim, izdavanje će se odobriti ako strana moliteljica pruži dovoljna uvjerenja da će se licu, čije se izdavanje traži, garantovati pravo na nov sudski postupak koji štiti prava na odbranu. Ova odiuka dozvoljava strani moliteljici, bilo da izvrši datu presudu, ako se osuđeno lice tome ne protivi ili da u suprotnom krivično goni izdato lice. Kada zamoljena strana dostavi licu čije se izdavanje traži odluku koja je donijeta protiv njega u njegovom odsustvu, strana moliteljica neće smatrati ovo saopštenje kao dostavu radi krivičnog postupka u toj državi.U članu 12 regulišu se pitanja koja se odnose na molbu i dokaze. Zahtjev će biti sačinjen u pisanom obliku i upućen od strane ministarstva za pravosuđe strane moliteljice, i to ministarstvu za pravosude zamoljene strane, ali to ne isključuje dostavljanje diplomatskim putem. Drugi način dostavljanja se može dogovoriti neposrednim dogovorom između dvije ili više strana[873]. Molbi se prilaže: (a) izvomik ili autentična kopija odluke o izvršenju kazne ili iješenje o hapšenju ili koji drugi akt istog pravnog dejstva koji se izdaje na način propisan zakonom strane moliteljice; (b) opis djela zbog kojih se traži izdavanje[874] i (c) prepis zakonskih odredaba koje se primjenjuju na djela ili, u slučaju da to nije moguće, izjavu o pravu koje se primjenjuje, kao i što precizniji opis lica koje se traži i svako drugo obavještenje pogodno za utvrđivanje njegovog identiteta i državljanstva. Ukoliko su

230

Page 231: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

informacije koje je dostavila strana moliteljica nedovoljne da bi zamoljena strana mogla da donese odluku u skladu s primjenom ove konvencije, ona će zatražiti neophodne dodatne informacije i može da odredi rok za koji bi trebalo da joj se ove informacije dostave (član 13).Načelo specijalnosti sadržano je u članu 14: izdato lice neće biti gonjeno, suđeno ili lišeno slobode radi izvršenja kazne ili mjere bezbjednosti, niti podvrgnuto bilo kakvom drugom obliku ograničenja lične slobode za bilo koje djelo učinjeno prije predaje, a koje nije predmet izdavanja, osim u sljedećim slučajevima: (a) ako strana koja ga je izručiia na to pristane[875]; (b) ako izdato lice, iako je imalo mogućnosti, nije napustilo teritoriju strane ugovomice kojoj je bilo predato u roku od 45 dana od njegovog konačnog puštanja iz zatvora ili se na nju ponovo vratilo. Medutim, strana moliteljica može da preduzme sve neophodne mjere radi, s jedne strane, eventualnog vraćanja sa teritorije i, s druge strane, prekida zastaijelosti u skladu sa svojim zakonodavstvom, uključujući i suđenje u odsustvu. Uz to, ako se za vrijeme postupka izmijeni pravna kvalifikacija djela, izdato lice može biti gonjeno ili osuđeno samo u mjeri u kojoj sastavni elementi nove pravne kvalifikacije krivičnog djela dopuštaju izdavanje. Prema opisanom, odredbe Konvencije ne isključuju dopunsku, akcesomu ekstradiciju[876].

Čian 15 se odnosi na izdavanje u korist treće države. Osim u slučaju predvidenom u stavu 1 tačka (b) čiana 14, samo uz pristanak zamoljene strane biće odobreno strani moliteljici dalje izdavanje nekoj dmgoj strani ili u korist treće države lica koje joj je predato i koje traži neka druga strana ili treća država zbog krivičnih djela koja su počinjena prije njegove predaje. Zamoljena strana može da zatraži da joj se dostave dokumenta predviđena u stavu 2 člana 12.Privremeno pritvaranje je uređeno u članu 16. U hitnim slučajevima, nadležni organi strane moiiteljice mogu da zatraže privremeno pritvaranje traženog lica, a nadležni organi zamoljene strane odlučivaće o ovom zahtjevu u skladu sa zakonom ove strane. U molbi za privremeno pritvaranje naznačiće se postojanje jednog od dokumenata predviđenih u stavu 2 tačka (a) člana 12 i upoznaće se o namjeri da se pošalje zahtjev za izdavanje. U njoj će se navesti krivično djelo za koje se traži izdavanje, vrijeme i mjesto izvršenja kao i, u mjeri u kojoj je to moguće, opis traženog lica. Molba za privremeno pritvaranje biće poslata nadležnim organima zamoljene strane diplomatskim putem ili direktno poštom ili telegramom preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL) ili na drugi način koji ostavlja pismeni trag iii je prihvatljiv za zamoljenu stranu. Strana moiiteljica odmah će biti obaviještena o odluci koja je donijeta povodom njenog zahtjeva. Privremeni pritvor se može ukinuti ako zahtjev za izdavanje i dokumenti navedeni u članu 12 ne budu dostavljeni zamoljenoj strani u roku od 18 dana od pritvaranja. Medutim, rok ne može, ni u kom slučaju, da pređe 40 dana od pritvaranja. Isto tako, privremeno puštanje na slobodu uvijek je moguće ako je zamoljena strana preduzela sve mjere koje smatra nužnim za sprečavanje bjekstva traženog lica. Puštanje na slobodu neće ometati novo pritvaranje i izdavanje ako zahtjev za izdavanje bude dostavljen kasnije.Sticaj više zahtjeva reguliše član 17. Ako izdavanje traži istovremeno više država bilo zbog istog ili različitih djela, zamoljena strana će odlučivati uzimajući u obzir sve okolnosti, a prije svega relativnu težinu krivičnih djeia, mjesto izvršenja, redoslijed podnošenja zahtjeva, državljanstvo traženog lica i mogućnost daljeg izdavanja u drugu državu.Zamoljena strana upoznaće stranu moliteljicu, na način predviđen u stavu 1 člana 12, o svojoj odluci o izdavanju. Svako potpuno ili djelimično odbijanje zahtjeva mora da bude obrazloženo. Ako se odobri izdavanje, strana moliteljica će biti obaviještena o mjestu i vremenu predaje, kao i o dužini pritvora u kome se nalaziio traženo lice radi izdavanja. Osim u slučaju predvidenom u stavu 5 čiana 18, ako traženo lice nije preuzeto utvrdenog dana, može biti pušteno na slobodu kada istekne 15 dana računajući od tog dana, a u svakom slučaju biće pušteno na slobodu po isteku roka od 30 dana, s tim da zamoljena strana može da odbije izdavanje zbog istog djela. U slučaju više sile zbog čega je

231

Page 232: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

onemogućena predaja ili preuzimanje lica koje treba da bude izdato, zainteresovana strana će o tome obavijestiti drugu stranu, a dvije strane će se dogovoriti o novom datumu predaje i tada će se primijeniti odredbe iz stava 4 čiana 18.Konvencija predviđa odloženu ili uslovnu predaju (član 19). Zamoljena strana može, pošto je donijela odluku o izdavanju, da preda iice koje se u toj državi goni ili je već osuđeno zbog nekog drugog krivičnog djela, a ne onog za koje je zatraženo izdavanje ili da odloži predaju dok protiv tog lica ne povede krivični postupak ili ono ne izdrži kaznu koja mu je izrečena na njenoj teritoriji. No, umesto da odioži predaju, zamoljena strana može privremeno da preda strani moliteljici traženo lice pod uslovima o kojima zajednički treba da se dogovore dvije strane.Poseban vid izdavanja, pod nazivom predaja predmeta, reguliše član 20. Na zahtjev strane moliteljice, zamoljena strana će zaplijeniti i predati, u mjeri u kojoj to dozvoljava njeno zakonodavstvo, predmete koji bi mogli da: (a) posluže kao dokazni materijal ili (b) potiču od krivičnog djela, a koji se u času hapšenja nadu kod traženog lica ili budu naknadno otkriveni. Predaja ovih predmeta biće obavljena iako se već odobreno izdavanje ne može ostvariti zbog smrti ili bjekstva traženog iica. Ako pomenuti predmeti podliježu zapljeni ili oduzimanju na teritoriji zamoljene strane, ona ih može u vezi s krivičnim postupkom koji je u toku, privremeno zadržati ili ih predati uz uslov da budu vraćeni. Ovim se ne dira u prava zamoljene strane ili trećih lica na te predmete. Ako postoje takva prava, predmeti će, po završetku pretresa, biti vraćeni zamoljenoj strani što je moguće prije i besplatno.Tranzit preko teritorije jedne od strana ugovomica odobriće se na zahtjev upućen na način predviđen u stavu 1 člana 12, i to pod uslovom da se ne radi o krivičnom djelu za koje strana koja je zamoljena za tranzit smatra da je političke prirode ili čisto vojno, imajući u vidu čl. 3 i 4 ove konvencije (član 21 stav 1). Tranzit državljanina, države zamoljene za tranzit, u smislu člana 6, može da bude odbijen. U slučaju da se koristi vazdušni put, primjenjivaće se sljedeće odredbe: (a) kada nije predviđeno slijetanje, strana moliteljica obavijestiće stranu čija se teritorija prelijeće i potvrdiće postojanje jedne od isprava koje su predviđene u stavu 2 tačka (a) člana 12. U slučaju nepredviđenog slijetanja, ovo obavještenje imaće dejstvo zahtjeva za privremeno pritvaranje naznačeno u članu 16 i strana moliteljica uputiće redovan zahtjev za tranzit; (b) kada se predviđa slijetanje, strana moliteljica uputiće redovan zahtjev za tranzit. Tranzit izdatog lica neće se vršiti preko teritorije za koju se može vjerovati da bi na njoj mogao biti ugrožen njegov život ili sloboda zbog rasne pripadnosti, vjere, državljanstva ili političkih ubjeđenja.Ako ovom konvencijom nije drukčije određeno, na postupak izdavanja i privremenog pritvaranja primijeniće se samo zakon zamoljene strane (član 22). Konvencija takode sadrži odredbe o jeziku u upotrebi (član 23) i troškovima (član 24). Isprave koje treba da se podnesu sastavljaju se bilo na jeziku strane moliteljice ili na jeziku zamoljene strane. Zamoljena strana može da zatraži prevod na jedan od zvaničnih jezika Savjeta Evrope koji odabere. Pravilo je, isto tako, da troškovi koji nastanu u vezi sa izdavanjem na teritoriji zamoljene strane, snosi ta strana. Troškovi koji nastanu tranzitom preko teritorije zamoljene, strane snosiće strana moliteljica. U slučaju izdavanja sa teritorije koja nije matična teritorija zamoljene strane, troškove nastale usljed prevoza izmedu ove teritorije i matične teritorije strane moliteljice snosi ova posljednja. Isto važi i za troškove nastale usljed prevoza izmedu teritorije koja nije matična teritorija zamoljene strane i njene matične teritorije.U članu 26 date su rezerve po kojima svaka strana ugovornica može, u trenutku potpisivanja ove konvencije ili polaganja ratifikacionog ili instrumenta o pristupanju, da izrazi rezerve u vezi sa jednom ili više odredaba utvrdenih u Konvenciji. Svaka strana ugovomica koja je izrazila rezervu, odmah će je povući čim to prilike budu dozvoljavale. Strana ugovomica koja je izrazila rezervu u vezi sa nekom odredbom Konvencije, može da očekuje primjenu ove odredbe od strane druge države samo u mjeri u kojoj je i ona sama prihvatila.Pravilo je, prema članu 28, da ova konvencija, u pogledu teritorije na koju se primjenjuje,

232

Page 233: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

stavlja van snage one odredbe iz bilateralnih ugovora, konvencija ili sporazuma koje, između dvije strane ugovomice, regulišu oblast izdavanja. Isto tako, strane ugovomice mogu između sebe da zaključuju bilateralne ili multilateralne ugovore samo da bi dopunile odredbe ove konvencije ili olakšale primjenu principa koje ona sadrži. Međutim, kada se između dvije ili više strana vrši izdavanje na osnovu jedinstvenog zakonodavstva, strane mogu da regulišu svoje međusobne odnose u pogledu izdavanja, oslanjajući se isključivo na ovaj sistem, bez obzira na odredbe iz ove konvencije. Isti princip primjenjuje se između dvije ili više strana ugovomica od kojih svaka ima na snazi zakon kojim se predviđa izvršenje na njenoj teritoriji iješenja o pritvaranju koja su izdata na teritoriji druge ili drugih strana. Strane ugovomice koje izostavljaju ili bi izostavile iz svojih međusobnih odnosa primjenu ove konvencije, treba da u tom smislu upute saopštenje generalnom sekretaru Savjeta Evrope. On će obavijestiti sve ostaie strane ugovomice o svakom saopštenju koje je primio u skladu sa ovim stavom.2.5.3.2. Evropska konvencija o suzbijanju terorizma i Protokol o izmjenama i dopunama Evropske konvencije o suzbijanju terorizmaEvropska konvencija o suzbijanju terorizma, od 27. januara 1977. godine, zapravo je ekstradicijska konvencija[877]. Naime, članom 1 ove konvencije se za potrebe ekstradicije isključuje kvalifikacija odredenih krivičnih djela kao političkih. To su krivična djeia iz Konvencije o suzbijanju nezakonite otmice vazduhoplova, potpisane u Hagu , 16. decembra 1970. godine; Konvencije o suzbijanju nezakonitih akata usmjerenih protiv bezbjednosti civilnog vazduhoplovstva, sklopljene u Montrealu, 23. septembra 1971. godine; Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih djeia protiv lica pod međunarodnom zaštitom, uključujući diplomatske agente, usvojene u Njujorku, 14. decembra 1973. godine; Međunarodne konvencije protiv uzimanja taiaca, usvojene u Njujorku 17. decembra 1979. godine; Konvencije o fizičkoj zaštiti od nukieamog materijaia, usvojene u Beču, 3. marta 1980. godine; Protokola o suzbijanju nezakonitih akata nasilja na aerodromima koji služe međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu, sastavljanog u Montrealu, 24. februara 1988. godine; Konvencije o suzbijanju nezakonitih akata protiv bezbjednosti plovidbe morem, sastavijene u Rimu, 10. marta 1988. godine; Protokola o suzbijanju nezakonitih akata protiv bezbjednosti učvršćenih piatformi na kopnu, sastavljenog u Rimu, 10. marta 1988. godine; Međunarodne konvencije o suzbijanju terorističkih napada eksplozivom, usvojene u Njujorku, 15. decembra 1997. godine i Medunarodne konvencije o suzbijanju fmansiranja terorizma, usvojene u Njujorku, 9. decembra 1999. godine.Država stranka može, prema čianu 2 Konvencije, odlučiti da isključi poiitičko značenje akta nasilja u težem krivičnom djelu i izvan navedenog kataloga, a isto vrijedi za teška krivična djela protiv imovine, ako te radnje stvaraju kolektivnu opasnost za ljude. Spomenute odredbe odnose se na učinioca, saučesnike, organizatore i podstrekače. lsto tako, obaveza je država ugovomica da sve ugovore o izručenju, uključujući i Evropsku konvenciju o ekstradiciji, usklade sa Evropskom konvencijom o suzbijanju terorizma (član 3).Na osnovu člana 4 Konvencije, u slučaju da neko krivično djelo iz čl. 1 i 2 nije u nekoj konvenciji o izručenju ili medunarodnom ugovoru navedeno kao krivično djelo zbog kojeg je moguće izvršiti izručenje - smatraće se da je kao takvo uneseno u te konvencije ili medunarodne ugovore. Isto tako, države ugovomice se obavezuju smatrati ta krivična djela krivičnim djelima podložnim izručenju u svim međunarodnim ugovorima koje kasnije međusobno sklope. Medutim, ništa se u ovoj konvenciji neće tumačiti kao nametanje obaveza izručenja ako zamoljena država ima bitne razloge za vjerovanje da je zahtjev za izručenje zbog krivičnog djela iz čl. 1 i 2 podnesen s ciljem gonjenja ili kažnjavanja nekog lica zbog njegove rase, vjere, nacionalnog ili političkog uvjerenja ili da se položaju tog iica moglo naškoditi zbog bilo kog od tih razloga. Isto se odnosi i na opasnost od mučenja, odnosno od izricanja smrtne kazne ili bi ako pravo zamoljene države ne dopušta izricanje doživotne kazne zatvora - lice bilo izloženo opasnosti od izdržavanja doživotne kazne zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Izuzetak je ako je zamoljena država obavezna obaviti

233

Page 234: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

izručenje saglasno odredbama primjenjivih ugovora o izručenju ili ako država moliteijica pruži jemstvo koje zamoljena država ocijeni pouzdanim da smrtna kazna neće biti izrečena ili ako bude izrečena da neće biti izvršena ili da lice o kome je riječ neće biti osuđeno na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja (član 4 stav 3 Protokola o izmjenama i dopunama Evropske konvencije o suzbijanju terorizma).Načelo aut iudicare, aut dedere (član 6 Konvencije) regulisano je na način da odredbe ove konvecije ni na koji način ne isključuju bilo kakav osnov jurisdikcije u krivičnim stvarima prema nacionalnom pravu. Član 8 obavezuje državu ugovomicu na čijoj je teritoriji pronađeno iice za koje se sumnja da je učinilo krivično djeio iz člana 1, a primila je zahtjev za izručenje sagiasno uslovima iz člana 6 stav 1, da ako ne izruči to lice - dostavi taj predmet, bez ikakvih izuzetaka i nepotrebnog kašnjenja, svojim nadležnim vlastima, i to u cilju gonjenja.Član 8 Konvencija ureduje obavezu pružanja "najšire moguće pomoći" u krivičnim stvarima u vezi sa postupcima pokrenutim zbog krivičnih djela iz čl. 1 i 2. Ta pomoć ne može biti odbijena zbog toga što se radi o političkom krivičnom djelu, odnosno o djelu povezanom sa političkim krivičnim djelom ili politički motivisanom krivičnom djelu. Rezerva toj obavezi je ako zamoljena država ima bitne razloge za vjerovanje da je zahtjev za pružanje uzajamne pomoće u vezi sa čl. 1 i 2 podnesen u svrhu gonjenja ili kažnjavanja lica zbog njegove rase, vjere, nacionalnog ili političkog uvjerenja ili ako bi se položaju tog lica moglo naškoditi zbog bilo kog od tih razloga. Uz to, odredbe svih međunarodnih ugovora i dogovora o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima primjenijive među državama ugovomicama, uključujući i Evropsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima, mjenjaju se među državama ugovornicama u onoj mjeri u kojoj nisu uskladene sa ovom konvencijom.U završnim odredbama ove konvencije regulišu se pitanja vezana za staranje o njenoj primjeni, spora između strana ugovomica u vezi sa tumačenjem i njenom primjenom, potpisivanjem, rezervama i otkazivanjem. Prema članu 9 Konvencije, o primjeni ove konvencije obavještavaće se Evropski odbor za probleme kriminaliteta (CDPC) Vijeća Evrope.2.5.3.3. Pravila o izručenju u drugim izvorima Savjeta EvropeNeka od pravila koje se odnose na ekstradiciju sadrži i član 24 Konvencije o kibernetičkom kriminalu[878] (Budimpešta, 23. novembra 2001. godine). Ovaj član se primjenjuje na izručenje između strana za krivična djela definisana u skladu sa čl. 2-11 ove konvencije, i to pod uslovom da su ona kažnjiva po zakonodavstvu obje strane i da to krivično djelo predviđa kažnjavanje od najmanje godinu dana ili neku težu kaznu. Kada se za to krivično djelo predviđa različita minimalna kazna, na osnovu ugovora o izručenju između dvije ili više strana, ubrajajući tu i Evropsku konvenciju o ekstradiciji ili na osnovu nekog aranžmana koji počiva na jednakim ili recipročnim zakonodavstvima - primjenjuje se minimalna kazna predviđena tim ugovorom ili aranžmanom.Krivična djela iz čl. 2-11 Konvencije o kibemetičkom kriminalu se smatraju inkluzivnim (kao i krivična djela na osnovu kojih je moguće izručenje) u svakom ugovoru o izručenju koji postoji između strana. Strane se obavezuju da će uvrstiti ta krivična djela, kao djela na osnovu kojih je moguće izručenje, i to u svaki ugovor o izručenju (član 24 stav 2 Konvencije o kibemetičkom kriminalu). Kada jedna strana uslovljava izručenje postojanjem ugovora i primi zahtjev za izručenje od druge strane sa kojom nije zaključila ugovor o izručenju, ona može smatrati ovu konvenciju kao osnov za izručenje u pogledu krivičnog djela naznačenog u čl. 2-11 ove konvencije. Međutim, ako strane ne uslovljavaju izručenje postojanjem ugovora, onda navedena krivična djela treba da smatraju kao djela na osnovu kojih se vrši izručenje između tih strana.Pravilo je da izručenje podliježe uslovima predviđenim u intemom pravu strane od koje se zahtijeva izručenje ili važećim ugovorima o izručenju, ubrajajući tu i razloge zbog kojih strana od koje se zahtijeva izručenje može odbiti izručenje. Ako izručenje za neko od navedenih krivičnih djela bude odbijeno, i to samo na osnovu državljanstva traženog iica ili zato što se strana od koje se zahtijeva izručenje smatra nadležnom za to djelo, strana od

234

Page 235: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

koje se zahtijeva izručenje dostavlja predmet svojim nadležnim organima u cilju gonjenja, a o rezultatu gonjenja obavještava (u razumnom roku) stranu "zahtjevnicu". Odnosni organi vlasti će krivični postupak voditi na osnovu zakonodavstva svoje države.Na kraju, obaveza je svake strane da saopšti generalnom sekretaru Vijeća Evrope, u trenutku potpisivanja ili deponovanja svog instrumenta ratifikacije, prihvatanja, odobravanja ili priključenja, ime i adresu svakog organa vlasti odgovomog za slanje ili za prijem zahtjeva za izručenje ili privremeno hapšenje, i to u siučaju kada ne postoji ugovor. S druge strane, generalni sekretar Vijeća Evrope ustanovljava i vodi registar organa vlasti koje su odredile strane, uz obavezu svake strane da se stalno brine za tačnost podataka koji se nalaze u tom registru (član 24 stav 7 tačka b) Konvencije o kibemetičkom kriminalu).2.5.3.4. Pravila o ekstradiciji u Evropskoj unijiMeđu pravilima o ekstradiciji u Evropskoj uniji poseban značaj imaju Evropska konvencija o pojednostavljenju postupka izdavanja, od 10. marta 1995. godine, Evropska konvencija koja se odnosi na izručenje, od 27. septembra 1996. godine i Evropski nalog za hapšenje, od 27. novembra 2001. godine.Evropski nalog za hapšenje je nova ustanova krivičnopravne saradnje među zemljama članicama Evropske unije[879] kojim je suštinski izmijenjen dotadašnji sistem prava izručenja[880]. Ta ustanova je zasnovana na načelu uzajamnog priznanja odluka pravosudnih organa država čianica, što se odnosi se samo na pravnosnažne presude, već i na odluke koje se donose tokom postupka. Evropski nalog je oživotvorenje načela međusobnog priznavanja sudskih odluka na području Evropske unije i kada se radi o ekstradiciji to znači sprovđenje načela da sudska vlast zamoljene države ipso facto priznaje odluku sudske vlasti druge države koja traži predaju okrivljenog i spremna je da je izvrši uz minimum formainosti[881]. Prema Okvimoj odluci, pretpostavka za izdavanje Evropskog naloga za hapšenje je da se radi0   djelu za koje je prema propisima države izdavateljice predviđena kazna zatvora ili druga krivičnopravna sankcija oduzimanja slobode u trajanju od najmanje 12 mjeseci, odnosno da je pravnosnažnom presudom izrečena kazna zatvora ili sankcija koja obuhvata oduzimanje slobode u trajanju od najmanje četiri mjeseca. Pravosudni organ države izvršiteljice odbiće izvršiti nalog ako je: (a) djelo pokriveno amnestijom prema zakonu države izvršiteljice, a ona1 sama ima jurisdikciju za postupanje u tom predmetu, (b) ako pravosudni organ države izvršiteljice utvrdi da je lice za isto djelo pravnosnažno osudeno u jednoj od država članica, pod uslovom da je eventualno izrečena sankcija izvršena, da je izvršenje u toku, odnosno da se više ne može izvršiti i (c) ako lice na koje se nalog odnosi prema pravu države izvršiteljice zbog svoje dobi ne može biti krivično odgovorno za djelo koje je predmet naloga. Fakultativni osnov za odbijanje naloga uključuje neizručenje zbog nepostojanja dvostruke kažnjivosti za nekataloško krivično djelo, vođenje postupka za isto djeio od strane države kojoj je nalog upućen, te pravnosnažnu presudu treće države (nečlanice) u odnosu na isto djelo.Pitanje koji je pravosudni organ nadležan za izdavanje, odnosno izvršenje naloga za hapšenje, ureduje se nacionalnim zakonom. Međutim, Okvima odluka defmiše Evropski nalog za hapšenje kao sudsku odluku izdatu od strane jedne države članice Evropske unije, i to u cilju hapšenja i izručenja traženog iica od strane druge države čianice radi vodenja krivičnog postupka iii izvršenja zatvorske kazne. Dakie, mora se raditi o organu sa ovlašćenjima suda[882]. Lice u odnosu na koje se izvršava naiog ima pravo biti obaviješteno o sadržaju naloga, kao i pravo na branioca i sudskog tumača. Okvima odluka propisuje i postupak u slučaju konkurencije zahtjeva i privremenu predaju[883].2.5.3.5. Norme u ekstradiciji u BiHEkstradicija se u domaćim propisima reguliše sa materijalnopravnog i procesnopravnog aspekta. Pri tome su norme kojima se regulišu uslovi i pretpostavke za ekstradiciju po svojoj prirodi materijalnopravne, a norme kojima se uređuje postupak izdavanja - procesnopravne prirode. Odredbe i materijainog i procesnog karaktera o ekstradiciji

235

Page 236: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

sadržane su u ZKPBiH (čl. 414-431). Osnovna odlika ovih zakonskih odredbi jeste da se one primjenjuju supsidijamo, i to ukoliko pitanje ekstradicije nije zakonom BiH ili medunarodnim ugovorom drukčije uredeno (član 414 stav 2).Smetnje ekstradiciji su prema sadržaju vezane uz krivično djelo, učinioca, postupak i sankciju. Smetnja materijalnopravne prirode je vrsta krivičnog djela. Sva krivična djela se u tom kontekstu mogu razvrstati u više grupa.Pretpostavke za ekstradiciju koje se odnose na krivično djelo su: (1) Da krivično djelo za koje se izdavanje traži nije izvršeno na teritoriji BiH, protiv nje ili njenog državljanina (član 415 stav 1 tačka c)). Ovo je jedna od procesnih smetnji izručenju kojih ima više i različitog su djelovanja. Mjesto izvršenja krivičnog djela je mogući razlog odbijanja izručenja u slučaju da je djelo u cijelosti ili djelimično učinjeno na području zamoljene države. Ako je djelo počinjeno izvan teritorije zamoljene države, odbijanje je moguće samo ako ta država ne predviđa podizanje optužnice za to krivično djelo kad je počinjeno izvan njene teritorije ili uopšte ne dopušta izručenje za to djelo. (2) Da je djelo za koje se traži izdavanje krivično djelo i po domaćem zakonu i po zakonu države u kojoj je izvršeno (član 415 stav 1 tačka d)). Ključna materijalnopravna smetnja za ekstradiciju jeste načelo identiteta norme, i to "u slučaju izručenja kao primarnog oblika saradnje u punoći njegovih pozitivnih (sklad zakonskih opisa, opšta sposobnost učinioca) i negativnih elemenata (nepostojanje razloga isključenja protivpravnosti, krivnje)"[884]. (3) Da djelo za koje se traži izdavanje nije političko iii vojno krivično djelo[885] (član 415 stav 1 tačka e)). Smatra se da je razlog za odbijanje ekstradicije za političko krivično djelo okolnost što zamoljena država neće da se miješa u unutrašnje stvari države moliteljice[886], naročito ako je u toj državi nastupila politička nestabilnost[887]. Međutim, s obzirom na raznolikost kažnjivih radnji koje imaju politički karakter, još uvijek postoje teškoće u određivanju granica političkog krivičnog djela i u njegovom definisanju. lsto tako, nespomo je da se kao političko krivično djelo smatra takvo djelo koje je iskijučivo upravljeno protiv državnog i društvenog uređenja i bezbjednosti zemlje[888]. U pogledu vojnih krivičnih djela, smatra se da samo tzv. čisto vojna krmčna djela, dakle ona koja se isključivo sastoje u povredi vojnih dužnosti, predstavljaju smetnju za izdavanje. Pri tome se polazi od stanovišta da su u pitanju djeia upravljena protiv vojnog uređenja i organizacije koja su unutrašnja stvar svake države, kao i da ne postoji opšti interes da se vrši ekstradicija za ova djela, osim ako se radi o državama uključenim u vojne paktove ili blokove[889].Pretpostavke koje se odnose na učinioca krivičnog djela su: (1) Da lice čije se izdavanje traži nije državljanin BiH (čian 415 stav 1 tačka a)). Najvažnija smetnja izručenju vezana uz učinioca jeste državljanstvo zamoljene države. Naime, u znatnom broju država kontinentalne Evrope država ne izručuje vlastite državljane. (2) Da traženo lice ne uživa pravo azila u BiH, odnosno da nije u postupku traženja aziia u BiH (čian 415 stav 1 tačka b)). (3) Da je utvrden identitet lica čije se izdavanje traži (član 415 stav 1 tačka g)). U pitanju su pretpostavke koje se odnose na fizički i pravni identitet lica čija se ekstradicija traži, a ne njegove osobine kao izvršioca krivičnog djela[890].Pretpostavke za ekstradiciju koje se odnose na dokaze sadržane su u članu 415 stav 1 tačka h), gdje se kaže da je potrebno da postoji dovoljno dokaza za sumnju da je stranac izvršio krivično djelo za koje se traži ekstradicija ili da postoji pravnosnažna osuđujuća presuda. Uslov za izdavanje jeste i da po domaćem zakonu nije nastupiia zastarjelost krivičnog gonjenja ili zastarjelost izvršenja kazne prije nego što je stranac pritvoren ili kao osumnjičeni, odnosno optuženi saslušan, da stranac čije se izručenje traži nije zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen ili da za isto djelo nije od domaćeg suda pravnosnažno oslobođen[891], osim ako se stiču usiovi za ponavljanje krivičnog postupka propisani ovim zakonom ili da protiv stranca nije u BiH zbog istog djela pokrenut krivični postupak[892], a ako je pokrenut postupak zbog djela učinjenog prema državljaninu BiH - da je položeno obezbjeđenje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog (član 415 stav 1 tačka f))- Na kraju, potrebno je da se izdavanje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i

236

Page 237: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

političkih stavova[893], kao i da se izdavanje ne traži za krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izdavanje, osim ako država koja traži izručenje da jemstvo da se neće izreći ili izvršiti smrtna kazna (član 415 stav 1 tačka i)).Postupak za ekstradiciju može da bude redovni i izuzetni. Redovni se vrši podnošenjem molbe strane države diplomatskim putem. Preko Ministarstva pravde BiH molba se dostavlja Tužilaštvu BiH (član 417 stav 1). Zakonom (član 416 stav 3) je propisano šta se prilaže uz molbu za izdavanje (neko identifikaciono sredstvo, uvjerenje o državljanstvu, optužnica, presuda ili odluka o pritvoru ili neki drugi akt ravan ovim, izvod iz teksta krivičnog zakona). Izuzetni postupak za izdavanje sprovodi se u hitnim slučajevima kada se pretpostavlja da će stranac pobjeći ili se sakriti.Zadatak postupka pred sudijom za prethodni postupak (izviđaj) jeste da se utvrdi da li su ispunjene pretpostavke za izdavanje. Po završetku izviđaja sudija za prethodni postupak će spise izviđaja, sa svojim mišljenjem, dostaviti vijeću iz člana 24 stav 6. Vijeće može da donese dvije vrste odluka: da se molba za izdavanje odbije i odluku da su ispunjene zakonske pretpostavke za izdavanje. Nepravnosnažno iješenje kojim se odbija izdavanje stranca se po službenoj dužnosti dostavija vijeću apelacionog odjeljenja koje će, po saslušanju tužioca, iješenje potvrditi, ukinuti ili preinačiti (član 422 stav 1). Pravnosnažno iješenje o odbijanju izdavanja dostavlja se preko Ministarstva pravde BiH koje će o tome obavijestiti stranu državu.Kada vijeće iz člana 24 stav 6 utvrdi da postoje pretpostavke za izdavanje, to će konstatovati rješenjem na koje stranac ima pravo žalbe vijeću apelacionog odjeljenja Suda BiH. Konačnu odluku donosi ministar pravde BiH, i to iješenje kojim se izdavanje dozvoljava ili ne dozvoljava ili odlaže.Rješenje o izdavanju praćeno je i odredenim zabranama (član 426): (1) da se predato lice ne može goniti za drugo, prije izdavanja učinjeno krivično djelo; (2) da se njemu ne može izvršiti kazna za drugo prije izdavanja učinjeno krivično djelo; (3) da se prema njemu ne može primijeniti teža kazna od one na koju je osuđen; (4) da se ne smije izdati trećoj državi radi krivičnog gonjenja za krivično djelo učinjeno prije dozvoljenog izdavanja. Ovdje se radi o primjeni načela specijalnosti kojim se uspostavljaju posebna ograničenja u vezi s izdavanjem. U pozitivnom smislu to načelo ovlašćuje državu moliteljicu da krivično progoni samo za krivično djelo ili krivična djela zbog kojih je izručenje odobreno, odnosno da može izvršiti samo kaznu zbog čijeg je izvršenja izručenje odobreno[894].Ako BiH traži izdavanje, postupak je sličan onom kada ona izdaje (čl. 428-430).2.6. Priznanje i izvršenje strane krivične presude i prenos nadzora nad uslovno osuđenim i usiovno otpuštenim licimaIzvršenje stranih sudskih presuda spada u najnovije obiike međunarodne saradnje u krivičnim stvarima, i to kao posljedica izmijenjenih shvatanja o krivičnoj presudi, odnosno njenom izvršenju kao primamom i isključivom pravu države. Jedan od osnovnih principa izvršenja krivičnih sankcija jeste resocijalizacija i reintegracija osudenih lica, pa bi se teško mogao osporavati i ovaj oblik saradnje među državama, jer je nespomo da će resocijalizacija i reintegracija osuđenog lica biti brža i iakša u vlastitoj sredini i mnoge nepogodnosti izdržavanja kazne u stranoj zemlji biti ubiažene[895]. Nadaije, ovaj oblik međunarodne saradnje predstavija novo sredstvo moći da države u međusobnoj saradnji ostvaruju međunarodnu kriminainu politiku, stvarajući istovremeno najboiju šansu za resocijalizaciju osuđenog iica[896].Ovu ustanovu treba razlikovati od predaje osudenih iica i spisa predmeta koji se ostvaruju u postupku izručenja i pravne pomoći druge vrste. Prenos izvršenja je oblik sekundarne saradnje, post iudicium, nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, u procesu realizacije krivičnopravnog zahtjeva[897]. U postupku prenosa izvršenja dolazi do naknadne primjene normi materijalnog i procesnog krivičnog zakonodavstva druge države putem usaglašavanja strane odiuke s domaćim pravom[898].U tom smisiu poseban značaj imaju Konvencija o transferu osudenih iica Savjeta Evrope, od 21. marta 1983. godine i Dodatni protokol; Evropska konvencija o međunarodnoj

237

Page 238: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

važnosti krivičnih presuda, od 28. maja 1970. godine i Evropska konvencija o međunarodnim posljedicama oduzimanja prava na vožnju motomoga vozila, od 3. juna 1976. godine.2.6.1. Konvencija o transferu osuđenih lica Vijeća EvropeKonvencija o transferu osuđenih lica[899] Vijeća Evrope uređuje prenos procesa izvršenja kazne lišenja slobode iz države u kojoj je kazna izrečena (država donošenja presude) u državu u kojoj osuđeno lice može ili treba biti transferisano radi izdržavanja kazne (država izvršenja). Prema opštim principima sadržanim u članu 2 ove konvencije, strane se obavezuju da će, pod uslovima koje sadrži ova konvencija, najtješnje međusobno saradivati između sebe na pitanjima vezanim za transfer osuđenih lica. Lice osudeno na teritoriji jedne strane može se, u skladu s odredbama ove konvencije, prebaciti na teritoriju neke druge strane radi izdržavanja kazne. U tom cilju, ono može, kod države koja je izrekla kaznu ili one u kojoj kaznu treba da izdrži, da izrazi želju da bude prebačeno na osnovu ove konvencije. Transfer može tražiti kako država izricanja kazne, tako i država izdržavanja kazne.

U skladu sa članom 3 ove konvencije, osuđeno lice može biti transferisano: (a) ako je državljanin države izvršenja, (b) ako je presuda pravnosnažna, (c) ako osuđeno lice, u vrijeme prijema molbe za transfer, treba još izdržati najmanje šest mjeseci od izdržane kazne ili ako je kazna izrečena na neodređeno vrijeme, (d) ako postoji saglasnost osuđenog iica ili njenog zakonskog zastupnika (kad je prema propisima jedne države takva saglasnost potrebna zbog godina, odnosno fizičkog ili psihičkog stanja osudenog lica), (e) ako je djelo (činjenje ili nečinjenje) na kojem se zasniva presuda krivično djelo prema zakonu države izvršenja ili bi predstavljalo krivično djelo da je ono učinjeno na njenoj teritoriji i (f) ako se država presuđenja i država izvršenja saglase sa transferom. U izuzetnim slučajevima, strane se mogu dogovoriti o transferu i u slučaju kada je kazna, koju osuđeno lice treba da izdrži, manja od one predviđene pod (c).Postupak transfera odvija se na osnovu zamolnice čiji se sadržaj, popratni dokumenti i podnošenje uređuju čl. 5 i 6 Konvencije. Zamoinica za transfer i odgovori sačinjavaju se u pisanom obliku. Zamolnice države moliteljice podnose se putem ministarstva pravosuđa, i to ministarstvu pravosuda zamoijene države. Na isti način. dostavlja se i odgovor na zamolnicu. Medutim, stranka može u izjavi naslovljenoj na generainog selcretara Vijeća Evrope navesti da će koristiti način dostave različit od navedenog. Isto tako, zamoijena država treba, bez odiaganja, izvijestiti državu moiiteljicu o odiuci da ii pristaje na transfer. Uz to, država izvršenja će, na zamolnicu države presuđenja, dostaviti: (a) ispravu iii izjavu kojom se dokazuje da je osuđeno iice državijanin države izvršenja; (b) primjerak odgovarajućeg zakona države izvršenja prema kojem je djelo (činjenje ili ne činjenje) zbog kojeg je iice osuđeno, krivično djelo u državi izvršenja ili bi bilo krivično djeio da je učinjeno na njenoj teritoriji i (c) podatke navedene u članu 9 stav 2.Posebni uslovi predviđaju se za saglasnost za transfer i njenu provjeru. Preuzimanje osuđenog lica od strane nadiežnih organa države izvršenja ima za posljedicu prekid izvršenja kazne u državi presuđenja, a država presudenja ne može nastaviti s izvršenjem kazne ako država izvršenja smatra da je osuđeno lice u potpunosti izdržalo kaznu (član 8). Prije nego se izvrši transfer osuđenog lica, država izvršenja će po zamoinici izvijestiti državu presudenja hoće li: (a) odmah nastaviti sa izvršenjem kazne ili (b) promijeniti kaznu u sudskom ili upravnom postupku na način da se izrečena kazna zamijeni kaznom propisanom za isto krivično djeio zakonom države izvršenja. Kazna se izvršava prema zakonu države izvršenja i samo su organi te države nadležni za donošenje odgovarajućih odluka. Posebno pravilo vrijedi za lica koja nisu proglašena krivim za krivično delo zbog psihičkog stanja: tada država koja je spremna preuzeti takvo lice može izjavom generalnom sekretaru Vijeća Evrope navesti postupke koje će voditi u takvim slučajevima. U slučaju da se izvršenje kazne nastavlja, država izvršenja je obavezna poštovati pravnu prirodu i trajanje kazne koju je odredila država presudenja. Ako izrečena kazna nije po svojoj prirodi

238

Page 239: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

iii trajanju u skladu sa zakonom države izvršenja ili ako je to predviđeno njenim zakonom, država izvršenja može sudskom ili upravnom odlukom uskladiti takvu kaznu s kaznom koju predviđa njen zakon za slično krivično djelo, pri čemu tako usklađena kazna treba, koliko je to moguće, odgovarati kazni izrečenoj u državi presuđenja, time da se izrečena kazna ne smije pooštriti niti preći najveću mjeru kazne propisane zakonom države izvršenja.Postupak izmjene kazne uređuje član 11, koji obavezuje nadležne organe da: (1) poštuju činjenice utvrđene presudom donesenom u državi presuđenja, (2) neće promijeniti kaznu ili mjeru koja uključuje lišenje slobode u novčanu kaznu, (3) uračunaju u izdržanu kaznu vrijeme tokom kojeg je osuđeno lice bilo lišeno slobode, (4) neće izreći težu kaznu, bez obzira na najnižu kaznu koju država izvršenja predviđa za krivično djelo. Moguće je i određivanje pritvora ili primjena druge mjere obezbjeđenja prisustva određenog lica do završetka postupka izmjene kazne, i to prema pravu države izvršenja. Amnestiju, pomilovanje ili smanjenje kazne može dati svaka stranka, a prema svojim propisima. O zahtjevu za reviziju presude ima pravo odlučivati samo država presudenja (član 13). Izvršenje se obustavlja čim država presudenja izvijesti o donošenju odluke ili mjere kojom prestaje izvršenje kazne.Konvencija sadrži i pravila o obavještavanju o izvršenju[900] (član 15), tranzitu (član 16), jeziku i troškovima (čian 17), potpisivanju i stupanja na snagu (član 18), pristupanju država koje nisu članice Savjeta Evrope (član 19), teritorijalnoj (član 20) i vremenskoj primjeni (član 21), vezi sa drugim konvencijama i sporazumima (član 22), sporazumnom rješenju (član 23), otkazivanju (član 24) i notifikaciji (čian 25). Obaveza je države izvršenja da dostavi obavještenje državi presuđenja o izvršenju presude: (a) kada smatra da je kazna u potpunosti izvršena; (b) u slučaju da je osuđeno lice pobjeglo iz zatvora prije nego što je kazna u cijelosti izvršena iii (c) u slučaju da država presuđenja traži posebni izvještaj. Zamolnicu za tranzit stranka može odbiti ako je osuđeno lice njen državljanin ili ako djelo zbog kojeg je kazna izrečena nije krivično djelo prema njenom zakonu (član 16 stav 2).Dodatni protokol uz Konvenciju o transferu osuđenih lica uređuje kao centralna pitanja lica koja su pobjegla iz države koja izriče presudu (član 2) i osuđenih lica koja mogu biti prognana iii deportovana (član 3). Naime, kada državljanin strane koji podliježe kazni uvedenoj na teritoriji druge strane kao dijelu konačne presude pokuša da izbjegne izvršenje ili daije izvršenje presude u državi koja izriče presudu tako što pobjegne na teritoriju prve strane prije nego što je izdržao kaznu, država koja izriče presude može da zahtijeva od dmge strane da preuzme izvršenje presude. Na zahtjev države koja izriče presudu, država koja je sprovodi može da, prije nego što stignu dokumenta koja podržavaju ovaj zahtjev ili prije odluke po tom zahtjevu, uhapsi osuđeno lice ili preduzme bilo kakve druge mjere kako bi se obezbijedilo da osuđeno lice ostane na njenoj teritoriji do odluke po zahtjevu. Pri tome, nije neophodan pristanak osuđenog lica za njegov transfer u cilju izvršenja presude. Nakon prijema zahtjeva od države koja izriče kaznu, država koja je sprovodi može da pristane na transfer osuđenog lica bez pristanka tog lica, kada presuda donijeta u odnosu na ovog drugog ili administrativna odluka koja je posljedica te presude, uključuje naiog za protjerivanje ili deportaciju iii biio koju drugu mjeru na osnovu koje tom licu više neće biti dozvoljeno da ostane na teritoriji države koja izriče kaznu od trenutka kada je to lice pušteno iz zatvora. Međutim, država koja sprovodi presudu neće dati saglasnost prije nego što uzrne u obzir mišljenje osuđenog lica[901]. Uz to, protiv lica koje bude prebačeno neće biti vođen postupak, niti će biti osuđeno iii pritvoreno u ciiju izvršenja presude ili naloga za pritvaranjem zbog biio kog krivičnog djeia počinjenog prije njegovog transfera koje nije ono krivično djelo za koje je izrečena kazna koju treba izvršiti, niti će tom licu iz bilo kog drugog razloga biti ograničena njegova lična sloboda, osim u sljedećim slučajevima: (a) kada država koja izriče presudu to odobri, biće podnijet zahtjev za davanjem ovlašćenja uz relevantne dokumente ili zakonsku bilješku bilo kakve izjave koju je dalo osuđeno lice, ovlašćenje će biti dato kada krivično djelo za koje se ono traži bude i samo podlijegalo ekstradiciji prema zakonu države koja izriče presudu III kada ekstradicija bude isključena samo zbog visine kazne; (b) kada osuđeno lice, koje je imalo priliku da napusti teritoriju

239

Page 240: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

države koja izvršava presudu, nije to učinilo u roku od 45 dana od svog puštanja ili ukoliko se to lice vratilo na tu teritoriju pošto ju je prethodno napustilo.2.6.2. Evropska konvencija o međunarodnoj važnosti krivičnih presuda i Dodatak I, II i IIIEvropska konvencija o međunarodnoj važnosti krivičnih presuda uvodi pojam "evropske krivične presude"[902] koja uključuje svaku konačnu presudu krivičnog suda država ugovomih stranaka koja je rezultat krivičnog postupka. Pojam presude treba shvatiti u tom širem, od pojedinog nacionainog sistema, različitom značenju[903]. Pojmom prestupa (offence) označavaju se, osim krivičnih djela, i djela o kojima se raspravlja u nekrivičnom (administrativnom) postupku, pod uslovom da stranka ima mogućnost pokretanja sudskog postupka pobijanja odluke. Presuda (sentence) ima značenje osude, odnosno odluke kojom se izriče sankcija, tj. kazna ili druga mjera izrečena licu zbog krivičnog djela u krivičnoj odiuci ili kaznenom naiogu. Diskvalifikacijom se označava svaki gubitak ili ograničenje prava ili zabrana ili gubitak zakonskih sposobnosti. Kazneni nalog (ordonanance penale) su sve odiuke navedene za pojedine države u Dodatku III.Izvršenje evropske krivične presude ureduju čl. 2-52 Konvencije, s tim da se opšti uslovi izvršenja odnose na: (a) sankcije koje uključuju lišenje siobode, (b) novčanu kaznu i konfiskaciju i (c) diskvaiifikacije. Država ugovoma stranka nadležna je za izvršenje sankcija izrečenih u drugoj državi stranci, pod usiovom da je sankcija izvršiva u toj državi i da je podnesen zahtjev za izvršenjem (član 3). Izvršenje sankcija država može tražiti od druge države samo ako je ispunjen jedan ili više sijedećih usiova iz čiana 5: (a) ako je osudeno lice državijanin sa redovnim boravištem u drugoj državi, (b) ako se izvršenjem u drugoj državi vjerovatno može postići socijalna rehabilitacija osudenog iica, (c) ako u slučaju sankcije koja uključuje lišenje slobode, ta sankcija može biti izvršena sljedeći izvršenje sankcije koja uključuje lišenje slobode koje je u toku kod druge države, (d) ako je druga država, država porijekia osudenog iica i ako izjavi da preuzima odgovomost za izvršenje sankcije, (e) ako postoji sporazum da država moliteljica sama ne može izvršiti sankciju bez sprovodenja postupka izručenja, a druga država to može učiniti.Izvršenje se ne može u cjelosti ili djelimično odbiti, osim u slučajevima predvidenim u članu 6: (a) ako je suprotno osnovnim načelima zakonskog sistema zamoljene države, (b) ako zamoijena država smatra djelo poiitičkim iii čistim vojnim krivičnim djelom, (c) ako zamoijena država osnovano smatra da se presuda zasniva na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj iii poiitičkoj nejednakosti, (d) ako bi izvršenje bilo suprotno međunarodnim obavezama zamoijene države, (e) ako je djelo predmet postupka u zamoljenoj državi ili je zamoljena država odiučila pokrenuti postupak za to djelo, (f) ako je nadležni organ u zamoljenoj državi odiučio obustaviti postupak ili neće pokrenuti postupak s obzirom na to djelo, (g) ako je djelo bilo učinjeno izvan teritorije države moliteljice, (h) ako država moliteljica ne može izvršiti sankciju, (i) ako je izvršenje sankcije zasnovano na članu 5, a nisu ispunjeni drugi uslovi predviđeni tim čianom, (j) ako zamoijena država smatra da država moiiteijica sama može izvršiti sankciju, (k) ako zbog dobi osuđenog iica u vrijeme počinjenja djela ne bi mogio biti progonjeno u zamoljenoj državi, (1) ako prema pravu zamoljene države sankcija više ne može biti izvršena zbog proteka vremena, (m) ako se može smatrati da je presudom ostvarena diskvalifikacija.Mjere koje su preduzete u državi donošenja presude prema njenim propisima imaju jednaku vrijednost u zamoijenoj državi kao da su ih preduzele vlasti te države, pri čemu te mjere nemaju veću dokaznu vrijednost od one koju imaju u zamoljenoj državi. Podnošenje prigovora i postupka koji slijedi podložno je praviiima o pravnoj pomoći pod usloviima koje propisuje zakon države moiiteijice ili ako je posebno određeno, zamoljene države. Ako je lice osudeno in absentia ili je protiv njega izdat kazneni nalog, a ne podnese prigovor, smatra se da su te odluke donesene nakon saslušanja optuženog.Privremene mjere uređuju čl. 31-36. Ako se osuđeno lice naiazi na teritoriji države moliteljice, ona može nakon prijema obavještenja da je njen zahtjev prihvaćen, uhapsiti to lice ako smatra da je to nužno radi osiguranja izvršenja i transfera prema članu 43. Zamoljena država nakon prijema zahtjeva za izvršenje može uhapsiti osuđeno lice: (a) ako

240

Page 241: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

je prema pravu zamoljene države za to djelo predviđen pritvor, (b) ako postoji opasnost od prikrivanja ili u slučaju presude in absentia uništenja dokaza. Zamoljena država može, na zahtjev države moliteljice, nakon što je ova obavijesti o prihvatanju zahtjeva, uhapsiti lice pod uslovima navedenim pod a) i b).Načelno je pravilo da sankcije izrečene u državi moliteljici ne mogu biti izvršene u zamoljenoj državi bez odluke suda. Svaka država može odrediti drugi organ da donese tu odluku ako je izrečena sankcija novčana kazna iii oduzimanje imovine. Osuđenom licu se prije donošenja odluke omogućava da pred sudom iznese svoja stanovišta o zahtjevu, i to pisano ili (na zahtjev osuđenog lica) usmeno.Član 53 ureduje praviio ne bis in idem, prema kome lice kome izrečena evropska krivična presuda ne može biti progonjeno niti se prema njemu može izvršiti sankcija u drugoj državi ugovomoj stranci: (a) ako je oslobođeno, (b) ako je izrečena sankcija potpuno izvršena, ako je u cijelosti ili u dijelu neizvršiva zbog amnestije iii pomilovanja ili zbog proteka roka, (c) ako je sud osudio optuženog, ali mu nije izrekao kaznu. Država ugovoma stranka ne mora priznati efekat ne bis in idem ako je djelo usmjereno protiv javnih vrijednosti te države ili ako je učiniiac iice javnog statusa u toj državi, kao i u slučaju kad sama država zahtijeva krivično gonjenje. U tim slučajevima, međutim, obavezno je uračunavanje lišenja slobode u izrečenu kaznu. Pored toga, konvencijske odredbe ne utiču na šire efekte nacionalnih odredbi o primjeni praviia ne bis in idem.Članovi 56 i 57 obavezuju nacionalne zakonodavce da pri donošenju propisa uzmu u obzir i evropsku krivičnu presudu u ciiju da se ona izjednači sa odlukom donesenom prema nacionalnim propisima i u tom smislu odrede uslovi primjene.Završne odredbe ureduju čl. 58-68.Uz konvenciju su predviđena tri dodatka. Prvi se odnosi na rezerve u odnosu na primjenu Konvencije, drugi sadrži katalog krivičnih djela na koja se primjenjuje Konvencija, a treći katalog kaznenih naioga.2.6.3. Evropska konvencija o međunarodnim posljedicama oduzimanja prava na vožnju motornog vozilaEvropska konvencija o međunarodnim posijedicama oduzimanja prava na vožnju motomog vozila uređuje pitanje međunarodnih efekata oduzimanja prava na vožnju kao mjere sudskog ili administrativnog organa. U Dodatku ove konvencije je opšta tablica saobraćajnih prekršaja. Prema članu 1 ove konvencije, "oduzimanje prava na vožnju" ("oduzimanje dozvole") znači bilo koju konačnu mjeru koja se preduzima da bi se vozaču koji je načinio saobraćajni prekršaj ograničilo pravo na vožnju. Ta mjera može biti glavna ili dopunska kazna ili mjera bezbjednosti i određuje je sudski ili administrativni organ. "Saobraćajni prekršaj" znači bilo kakav prekršaj koji je sadržan u "Opštoj tabeli saobraćajnih prekršaja" priloženoj ovoj konvenciji. Ugovoma strana koja je naredila oduzimanje dozvole treba, bez odlaganja, o tome obavijestiti ugovomu stranu koja je izdala vozačku dozvolu, a i ugovomu stranu na čijoj je teritoriji izvršilac prekršaja nastanjen (član 2). Isto tako, ugovoma strana koja je obaviještena o oduzimanju dozvole, može, u skladu sa svojim zakonom, narediti oduzimanje dozvole na način koji smatra korisnim da su se činjenice i okoinosti koje su odredile postupak druge ugovorne strane dogodile na njenoj teritoriji. Takode, ova konvencija ne ograničava pravo ugovomih strana da preduzimaju mjere predviđene svojim zakonodavstvom (član 5).2.6.4. Prenos nadzora nad uslovno osudenim i usiovno otpuštenim iicimaPrenos nadzora nad uslovno osuđenim i usiovno otpuštenim iicima sastoji se iz priznanja i izvršenja strane krivične odluke suda kojom je izrečena uslovna sankcija i u njenim okvirima nadzor, u određenom vremenskom razdobiju provjere (kušnje) i odluke o usiovnom otpustu s uzdržavanja kazne, takođe uz određeno vrijeme nadzora radi provjere (kušnje)[904]. Osnov ove ustanove jeste da se nadzor provodi prema pravu države u kojoj se obavlja, uz uzimanje u obzir mjera koje su izrečene u državi koja je donijela odiuku. Za opoziv uslovne sankcije u pravilu je nadležna država izricanja, uz obavezu obavještavanja o svim okolnostima koje bi mogle biti značajne za donošenje odluke.

241

Page 242: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Evropska konvencija o nadzoru usiovno osuđenih ili uslovno otpuštenih lica, od 30. novembra 1964 godine, određuje "delinkventa" (offender) kao lice koje je sudskom odlukom proglašeno krivom, s uslovnom obustavom izricanja kazne, odnosno lice kome je izrečena kazna lišenja slobode, uslovno izrečena kazna ili kazna izvršenja koja je uslovno obustavljena (član 2 stav 1). Ugovomice se obavezuju pružati jedna drugoj, u skladu s odredbama Konvencije, pomoć nužnu za resocijalizaciju delinkvenata iz člana 2. Ta se pomoć sastoji u nadzoru nad delinkventima koji se obavlja, s jedne strane, mjerama koje mogu podstaći promjenu njihovog ponašanja i resocijalizaciju, a, s druge strane, kontrolom njihovog ponašanja radi omogućavanja, ako treba, bilo izricanja kazne ili njenog izvršenja (član 1 stav 1). Medu polazna načela Konvencija spada i dvostruka kažnjivost (član 4). Svrha je Konvencije da se nadzor izvrši u državi u kojoj učinilac ima prebivalište.Nadzor se prema članu 5 Konvencije, na zahtjev države donošenja presude, može provesti u tri različita oblika: (a) samo nadzor u skladu s dijelom II (čl. 10-15) ,00°; (b) osiguranje nadzora i, eventualno, pristupanje izvršenju u skladu s dijelovima II i III (čl. 16- 21)[905] i (c) osiguranje pune primjene presude u skladu s dijelom IV (čl. 22-25).[906] Svrha je Konvencije da se nadzor izvrši u državi u kojoj učinilac ima prebivalište (član 6).Konvencija razlikuje dvije grupe slučajeva odbijanja zahtjeva za nadzor, izvršenje ili potpunu primjenu. Prema članu 7, zamoljena država će obavezno odbiti preuzimanje nadzora, izvršenje ili potpunu primjenu: (a) ako su, po mišljenju zamoljene države takvi da mogu ugroziti njen suverenitet, bezbjednost, osnova načeia njenog javnog poretka ili neke druge bitne interese, (b) ako se presuda odnosi na djelo za koje je donesena pravnosnažna odluka u zamoljenoj državi (res iudicata), (c) ako je u pitanju djelo koje zamoljena država smatra političkim krivičnim djelom ili djelom povezanim s političkim djelom ili čistim vojnim krivičnim djelom, (d) ako je kazna zastarjela prema zakonu jedne od država, (e) ako je počinilac krivičnog djeia amnestiran ili pomilovan u jednoj od država. Preuzimanje nadzora zamoljena država može odbiti: (a) ako nadležni organ zamoljene države odluči da ne pokrene ili obustavi krivično gonjenje u pogledu istih djela; (b) ako je djelo za koje je podnesen zahtjev predmet postupanja u zamoljenoj državi, (c) ako se radi o presudi koja je izrečena u odsustvu (in absentia), (d) ako zamoljena država smatra da je presuda u neskladu s vladajućim načelima primjene njenog krivičnog prava, prije svega ako zbog životne dobi učinilac krivičnog djela ne bi mogao biti osuđen u zamoljenoj državi. U predmetima fiskalnih kaznenih djela nadzor ili izvršenje mogu se provesti samo ako državne stranke tako odluče u svakom konkretnom slučaju.U potrebnoj mjeri stranke se medusobno obavještavaju o svim okolnostima značajnim za provođenje nadzora, a posebno o raziozima odbijanja zahtjeva. Pri tome vrijedi zabrana transformatio in peius (tj. da uskladivanje ne može dovesti do težeg položaja lica)[907].Zajedničke odredbe petog dijeia Konvencije ureduju oblik, sadržaj, dostavu i prijem zahtjeva. Opšta pravila o obliku i sadržaju zahtjeva ureduje stav 1 čiana 26. Postupak dostavljanja i postupanja sa zahtjevom u zamoljenoj državi ureduju čl. 27-32, a na završne odredbe odnose se čl. 33-40.2.7. Izvršenje strane krivične presude u BiHPostupak izvršenja strane presude odvija se u dvije faze. Prva faza odvija se pred nadležnim državnim organom koji odlučuje o tome da li će se prihvatiti zahtjev za izvršenje strane sudske presude. Tek kad taj organ prihvati zahtjev, o čemu se obavještava podnosilac zahtjeva, dostavlja se predmet nadležnom sudu koji u postupku uredenom zakonom ili ugovorom oglašava inostranu krivičnu presudu nacionalno izvršivom, i to ako nije predviđeno direktno izvršenje strane sudske presude. U postupku upodobljavanja za izvršenje strane sudske presude se ne dira u njenu sadržajnu stranu, odnosno u pravilnost utvrdenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog i procesnog zakona, jer bi se u protivnom upodobljavanje svelo na ponovno vodenje krivičnog postupka u državi koja preuzima izvršenje, čime bi se ovaj institut obesmislio[908].Članom 410 stav 1 ZKPBiH obavezuje se Sud BiH da neće postupiti po molbi inostranog organa kojom se traži izvršenje krivične presude inostranog suda. Međutim, u stavu 2 istog

242

Page 243: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

člana predviden je izuzetak od pravila izraženog u stavu 1 u smislu da će domaći sud izvršiti pravnosnažnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao inostrani sud ako je izvršenje takve presude predvideno medunarodnim ugovorom i ako sankciju izrekne i Sud BiH prema našem krivičnom zakonodavstvu. Pomenuti član ima još četiri stava kojima je regulisana procedura izricanja presude domaćeg suda, sadržina izreke presude, žalba na tu presudu itd.[909] Najvažnija praktična posljedica ove zakonske odredbe jeste omogućavanje uspješne realizacije principa resocijaiizacije, kao i olakšavanje svih drugih vidova tretmana osudenog lica[910].

OPŠTI INDEKS POJMOVA(Indeks upućuje na pojmove navedene prema stranama u udžbeniku)

 

 

AActiones liberae in causa 35, 99, 103Actus reus 242Acquittal 207Admissiibility 294Admission of guilt 279Agresija 125, 143Agresorski rat 144, 159Agresorske snage 112Aktivni personalitet 56, 57Aktivni subjekt međunarodnog krivičnogdjela 77-79Amicus curiae 194Analogija 43Aneksija 145Aparthejd 127Appeal 207Appeals Chamber 176, 207 Apsorpcija 122Atentatorska klauzula 322, 331Atlantska povelja 163Aut dedere, aut iudicare 56, 211BBeyond any reasonable doubt 207Bilateralna ekstradicija 320Biće međunarodnog krivičnog djela 75Bitno smanjena uračunljivost 98, 99Blanketni propis 118Blokada luka 145Blokada obala 145Bojni otrovi 142Bolnica91, 111, 137Bombardovanje 145Brane 140Brijan-Kelogov pakt 21 Brodolomnik 136CCambodian Genocide Justice Act 172 Competing requests 298 Corroboration 194 Civilna bolnica 111 Civilni objekti 137

243

Page 244: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Civilno stanovništvo 133, 136Collapsed State 291Contractus contrahentibus lex esto 72Corpus iuris 149Cross - examination 204Culpa gravis 102Cumulative conviction, vidi Kumulativna optužbaČČinjenična greška 107 Čovječnost 77DDemilitarizovane zone 140 Deportacija 22, 30, 71,133 Dijete 78Diminished responsibilty 98 Diplomatski predstavnici 54 Direktni umišljaj 100, 133 Diskriminatorna pravda 112 Dobrovoljni odustanak 84, 85 Double jeoparđv 296 Doživotni zatvor 36 Droga 17, 52, 80, 99, 150, 308, 315 Drumska pravila 213Društvena opasnost krivičnog djela 65, 73Državljanstvo 57, 59Due process of law 250Duševna bolest 35, 97Duševni eiemenat 36EEkstradicija 319, 320,331 Elementi krivičnih djeia 88, 154 Elements of Crimes 154 Epikontinentalni pojas 55 Etnička grupa 126 EUROJUST 149European criminal judgement 336 EUROPOL 149 Eventualni umišljaj 100 Ex aequo et bono 39 Examination - in - chief 204FFair trial 166Fairness of trials 249Falsifikovanje novca 58Finansiranje terorističkih aktivnosti 52Fizičko lice 78Formalna krivična djela 68Frankova formula 100GGenocid 16, 22, 27, 32, 37, 89, 125 Genos 125 Gradovi 137Grupni zaštitni objekat 77Guidelines 209HHabeas corpus 115 Haško pravo 185 Heterogeni sticaj 86 High Command Case 115 Homogeni sticaj 86 Hostage Case 116 Humanitarna pomoć 138IICC-finansiranje 239 -imunitet 232 -nadležnost 242-organizacija i obavljanje poslova pravosudne uprave 227 -osnovna načela postupka 248 -osoblje na radu 237 -postupak 248 -Predsjedništvo 233 -pretresni postupak (suđenje) 277 -procesnopravne odredbe Rimskog statuta 261-pružanje pravne pomoći 289 -Sekretarijat 236-Skupština država stranaka 238 -sudije, sudska odjeljenja i vijeća 228 -uopšteno o organizaciji 227 -Ured Tužioca 234ICTY-imunitet 185-izbor sudija i njihov položaj 179 -izuzeće sudije 181-kao međunarodni krivični sud u posljednjojdeceniji XX vijeka 169

244

Page 245: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-nadležnost 185-organizacija 178-osnivanje 176-postupak 187-prestanak sudijske funkcije i odsustvo sudije 181-Sekretarijat 183-tokpostupka 195-tužilac 183-uvodne napomene 174Idealni sticaj 86Identitet normi 56, 57Impartial tribunal 255In absentia 249,260, 261, 275, 324, 337In absentia reus 177Independent tribunal 255Individualna krivična odgovornost 27In dubio pro reo 33, 43, 281Intelektualna moć 97Internacija 136Interim release 300INTERPOL 290, 325Invazija 145Istorijski spomenici 137,138, 142 Istrebljenje 23, 30, 133, 134 lus adbellum 147 Iznuđena trudnoća 67, 134 Izvršilaštvo 94JJamašita 114KKazna 122Kazna doživotnog zatvora 123 Kazna zatvora 123 Kellog-Briand-ov pakt 161 Kolektivno kažnjavanje 28, 140 Kolektivno krivično djelo 87 Komandna odgovornost 112, 117 Koncentracioni logor 140 Konferencija u Londonu 21Konferencija u Postdamu 21 Konkretna opasnost 69 Kontribucija 140 Korupcija 17 Kosmos 54Krajnja nužda 96, 105-107 Krijumčarenje lica 51 Kriminalne organizacije 78 Krivična odgovornost 95-117 Krivične sankcije 36, 120 Kršenje zakona i običaja rata 27 Kulturne grupe 133 Kulturni spomenik 160 Kumulativna optužba 88 Kvalifikatorne okolnosti 76 Kvalifikovani pokušaj 83 Kvalitativni eksces 92 Kvantitativni eksces 92LL 'egalite des armes 250 Le modele du proces equitahle 250 Lex consumeus derogat legi consumptae 87 Lex fori 12Lex loci delicti commissi 54 Lex mitius 29Lex primaria derogat legi supsidiariae 87Lex specialis derogat legi generali 86Liebersov zakon 157Litispendentio 315, 319, 323Locus delicti 323Locus regit actum 315Londonski sporazum 167MMaloljetno lice 78 Martensova klauzula 70, 157 Materijalna krivična djela 68Medical Case 116Međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima-ekstradicija 320 -izvori 311

245

Page 246: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

-izvršenje strane krivične presude 339 -maia medunarodna krivičnopravna pomoć 314-prenos nadzora nad uslovno osudenim i uslovno otpuštenim licima 333 -ustupanje predmeta stranaca i preuzimanjegonj enj a naših građana 318-uvodne napomene 307Međunarodni krivični sud, vidi ICCMeđunarodni krivični tribunal za bivšuJugoslaviju, vidi ICTYMeđunarodni krivični tribunal zaRuandu, vidi ICTRMeđunarodno krivično djelo 125Međunarodni običaj 39, 40, 42Međunarodni terorizam 17Međunarodni znak 143Mensrea 93, 100, 129, 186, 242Metod generalne klauzule 320Mirovna konferencija u Parizu 158Mirovna misija 136Mistake of fact, vidi Stvarna zabludaMistake of law, vidi Pravna zabludaMjere bezbjednosti 78, 98Mjesto izvršenja krivičnog djela 244Moskovska konferencija 21Mučenje 28,133NNacionalna grupa 126 Nacionalni izvori prava 50-52 Načela:-ekstradibiliteta 331-fer i ekspeditivnog suđenja 256-ne bis in idem 149, 262-nezavisnosti i nepristrasnosti sudija 254-personaliteta 56-58-raspravnosti (kontradiktornosti) 259-realno ili zaštitno 58-teritorijalno 54-usmenosti 259-zabrana sudenja u odsustvu 260 -ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi 60,61-zakonitosti 43, 110 Nadvazdušni prostor, vidi Kosmos Namjera 34, 127-130 Napadni objekt 133 Naređenje pretpostavljenog 109 Nasipi 140Ne bis in idem 149, 244, 263, 294, 332 Necessity 106Nedozvoljeno oružje i druga borbena sredstva 51Nehat 100, 102, 117 Neotklonjiva stvarna zabluda 107 Neovlašćeni promet hemikalijama 52 Neovlašćeni promet oružjem 51 Neovlašćeni promet opojnim drogama 52 Neovlašćeno pribavljanje i raspolaganje nuklearnim materijalom 51 Nepodobni pokušaj 83 Neposredno izvršilaštvo 94 Nepristrasno suđenje 45 Neredi 135Nesvjesni nehat 102, 119, 129 Nesvršeni pokušaj 82 Neuračunljivost 97 Neuspjelo podstrekavanje 95 Nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata 51Nezastarivost međunarodnih krivičnih djela 123Nirnberška presuda 25 Nirnberški principi 21 Nirnberški tribunal 44, 164 Nirnberško pravo 168 Novčana kazna 122 Nuklearne elektrane 140 Nulla poena sine lege 33 Nulla poena sine lege praevia 43, 175 Nullum crimen sine lege 12, 44, 72 Nullum crimen sine lege certa 43 Nullum crimen sine iure 12 Nullum crimen sine lege praevia 43 Nullum crimen sine lege scripta 43 Nužna odbrana 95, 103

246

Page 247: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

OObičajna pravna pravila 40 Objekat međunarodnog krivičnog djeia 76 Occidere 125 Odmazda 167Odmjeravanje kazne 120, 121 Oduzimanje prihoda, imovine i dobara nastaiih izvršenjem krivičnog djela 36 Offence 318 Okupator 140Okupirana teritorija 134, 137 Olakšavajuće okolnosti 23, 27, 121, 122OLAF 149Opening statements 199 Opijenost 35, 99 Opinio iuris 26, 41 Opšti zaštitni objekat 77 Organizovanje zločinačkog udruženja 90 Ordonanance penale 336 Otežavajuće okolnosti 121, 122 Otklonjiva stvarna zabluda 107 Otmica vazduhoplova ili broda 52 Otrovi 137 Otrovno oružje 137 Otvoreno more 55PPar contumace 260Pariskipakt 161Parlamentar 143Pasivni personalitet 53Pasivni subjekt međunarodnog krivičnogdjela 79Petrogradska deklaracija 157 Piratstvo 52, 59Piratstvo na otvorenom moru 17, 19, 21Plaćenici 145Pobuna 135Podstrekač 90, 93Podstrekavanje 67, 90, 91, 93Pokušaj međunarodnog krivičnog djela81-83Pomagač 90, 92, 94Pomaganje 67, 90, 91, 93Porobljavanje 22, 30, 131, 133, 134Posebne olakšavajuće okolnosti 122Posebne otežavajuće okolnosti 122Posredno izvršilaštvo 94Pravila "Rimskog puta" 213Pravičnost 24, 182, 190, 248, 264, 280Pravna greška 107, 108Pravna konstrukcija 75Pravna svijest 41Pravna zabluda 36, 107, 108Pravno lice 78Pravo na ćutanje 195, 252Prebivalište 61Presentation of evidence 199Praesumptio boni viri 251Pretpostavka nevinosti 251-253Prevođenje na drugu vjeru 140 Prevoz lica u ropskom odnosu 51 Prinudna sterilizacija 137 Pripremanje međunarodnog krivičnog djela 79-81Pripremne radnje 79, 80 Prirodna okolina 137 Prisilan nestanak iica 133 Prisilna prostitucija 28, 30, 67, 133 Prisilna trudnoća 30, 137 Prisilni oralni seks 110 Prisiino odnarođavanje 140 Prividni sticaj 86Privilege against self-incrimination 252 Priviiegija od samooptuživanja 252 Privilegovane okolnosti 76 Produženo krivično djelo 87 Profesionalni nehat 102 Prohibitivna norma 70 Prostorno važenje krivičnog prava 53 Protivpravnost 70, 71 Provisional arrest 299 Psihički odnos 96, 100 Psihičko stanje 69, 96 Punoljetstvo 78

247

Page 248: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

RRanjenik 136, 139Rajnski pakt 161Rasna diskriminacija 71, 169Rasna grupa 125, 126Ratione loci 27Ratione personae 33Ratione temporis 27Ratište 142Ratna nužda 137Ratni dopisnici 141Ratni zarobljenik 46Ratni zločini 17, 22, 80, 87, 89, 125-130,135, 139, 142Ratni ziočin protiv civilnog stanovništva139, 140Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika140Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika140, 141 Realni sticaj 86 Realno načelo 53, 58 Reciprocitet 56Re-examination 204 Reformatio in peius 285 Regrutovanje djece 276 Rekvizicija 140 Repatrijacija 143 Represaiije 110 Res communis omnium 55 Revien -208Right to access to court 249Right to a fair hearing 249Rightto afairtrial 250Right to trial within reasonable time 250Rimski statut-promjene i povlačenje iz tog statuta 240 Ropstvo i trgovina robljem 17 Rules of Procedure and Evidence 154 Rule of speciality 293 Rules of the road 216SSaizvršioci 90, 91 Salvus conductus 316 Samoodbrana 105, 111 Sanitetske jedinice 140 Sanitetske ustanove 140 Sanitetsko osoblje 141 Saučesništvo 20, 25, 89-95 Sexsual assault 206 Seksualno ropstvo 30, 133, 137, 138 Self Defence 105 Sila 67Silovanje 28, 30, 110, 133-140Sistem enumeracije 320Sistem eliminacije 320Složeno krivično djelo 87Smrtna kazna 115, 120, 284Specijaini sud za Sijera Leone 30, 170Spoljni morski pojas 55Sporedna kazna 120, 122Statuti:-ICC 31-36-Specijalnog suda za Sijera Leone 29-31 -ICTR 25-27 -ICTY 25-27Sticaj međunarodnih krivičnih djeia 86-89 Stvarna zabiuda:-u užem smislu 107 -u širem smislu 107

Subjekat međunarodnog krivičnog djela77-79Sudska praksa kao izvor prava 44 Suđenje u odsustvu (zabrana) 324 Suverenitet 144 Suverenost 18, 19 Svjesni nehat 102 Svršeni pokušaj 83ŠSef države 25, 27 Šef države ili vlade 27

248

Page 249: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

TTeritorija države 54 Teritorijalni integritet 144 Teritorijalno more 55 Teritorijalno načelo 56 Terorizam 89, 160, 173 The presumption of innocence 251 Tortural7, 51,169, 172 Transfer of criminal proceedings 318 Transformatio in peius 339 Travaux preparatoires 81 Tranzitna ekstradicija 320 Trgovina robljem 17 Trgovina ljudima 51 Tribunal u Tokiju 24, 167, 168 Tu quoque 109UUgrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom 51 Ugrožavanje sigurnosti vazdušne ili pomorske plovidbe 52 Umijeće ratovanja 113 Umišljaj 34,46,100-102 Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti vazdušnog saobraćaja 52 Univerzalni međunarodni ugovori 40 Unutrašnji nemiri 139 Unutrašnji oružani sukob 28, 135, 234, 268Unutrašnje morske vode 55 Uračunljivost 13, 34, 69, 96 Uzimanje talaca 28, 51, 136, 138Vazdušni prostor 54Versajski ugovor 159Vinost 64, 65, 69, 96,100Vjerska grupa 50, 126Vjerski spomenici 143Vjersko osoblje 77, 141Vojni zapovjednik 103,118,119Voluntaristička moć 97Vrijeme izvršenja krivičnog djela 76ZZabrana reformatio in peius 285 Zakoni i običaji ratovanja 19 Zasnivanje ropskog odnosa 51 Zastarijevanje 123 Zastava 143 Zaštićeno dobro 68 Zaštitni objekt 60 Zavjera 80Zločin agresije 32, 242Zločin aparthejda 133Zločin genocida 32, 34, 37, 89, 127, 264Zločinački poduhvat 90Zločini protiv čovječnosti 16, 17, 22,24,27, 30, 32, 130-135, 186, 264, 267Zločini protiv mira 21, 25, 125, 130, 144Zloupotreba telekomunikacionih znakova52ŽŽenevsko pravo 185Ženevske konvencije I-IV 26-28,41, 46,59, 72, 115, 116, 134-139

L I T E R A T U R A1. Andrassy, J.: Međunarodno pravo, Zagreb, 1976;2.  Ashworth, Andrew: Principles of Criminal Law, third edition, Oxford, 1999;3.  Ashwort, Andrew: The Criminal Process: An Evaluative Study, Oxford, 1994;4.  Avramov, dr Smilja i Kreća, dr Milenko: Međunarodno javno pravo, osamnaesto izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2003;5.  Avramov, dr Smilja: Genocid u Jugoslaviji, Beograd, 1992;6.  Bartoš, dr Milan: Medunarodno javno pravo, I, Beograd, 1954;7.  Bassiouni, Cherif: Draft Statute International Tribunal, Paris, Eres, 1993;8.    Bassiouni, Cherif: Crimes Against Humanity in International Law, Dodrecht, Boston, London, 1992;9. Bassiouni, Cherif and Manikas, Peter. The Law of the international Criminal Tribunal for

249

Page 250: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

the Former Yugoslavia, Irvington - on Hudson, 1996;10.  Bassiouni, Cherif, International Criminal Law, Vol. 1 (Transnational Publishers,1999);11.   Bayer, dr Vladimir: Krivično procesno pravo - Odabrana poglavlja, Knjiga I (priredio prof. dr Davor Krapac), Zagreb, 1995;12.   Bećirević, Edina: Međunarodni krivični sud, Medunarodni centar za mir, "Arka pres'\ Sarajevo, 2003;13.  Cassese, Antonio and Gaeta, Paola and Jones, John R.W.D.(eds): The Rome Statute of the Internacional Criminal Court: A Commentary (3 vols.,Oxford University Press, 2002);14. Cvetković, Zoran S.: Tribunal u Hagu - dileme i dokumenta, Beograd,1998;15.  Čavoški, dr Kosta: Hag protiv pravde, Beograd, 1998;16.   Degan, dr Vladimir i Pavišić, dr Berislav: Međunarodno krivično pravo, Pravni fakultet, Rijeka, 2005;17.   Dimitrijević, dr Vojin i Paunović, dr Milan u saradnji s Vladimirom Đerićem: Ljudska prava, udžbenik, Beograd, 1997;18.  Đurđić, dr Vojislav i Jovašević, dr Dragan: Međunarodno krivično pravo, Beograd,2003;19.  Džouns, V.D. i Pauls, Stiven: Međunarodna krivična praksa, Beograd, 2005;20.  Hasić, dr Zijad: Međunarodno humanitarno pravo, Sarajevo, 2005;21.  Horvatić, dr Željko: Riječnik krivičnog prava, Zagreb, 2002;22.   Horvatić, dr Željko: Globalno suprotstavljanje kriminalu na prelomu milenijuma, fcfcZbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, broj 2/01, str. 249-305;23.    Human Rights Watch i Pravosudni centar za obuku i stručno usavršavanje: Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovečnosti, Beograd, 2004;24.  Human Rights Watch: U potrazi za pravdom, Odjel za ratne zločine u BiH, februar 2006. godine (engleski i b/h/s). Može se naći na internet adresi: h 11 p:// h r w . o r g / r e p o r t s /2006/ij0206/;25.   Ignjatović, dr Aleksandar: Genocid u medunarodnom i nacionalnom krivičnom pravu, Beograd,1996;26.   Ignjatović, dr Aleksandar: Komandna odgovornost u međunarodnom krivičnom pravu, Beograd, 2002;27.  Izvori medunarodnog humanitarnog prava, Beograd, 1999;28.  Janković, dr Branisiav: Osnovi međunarodnog prava, Sarajevo, 1960;29.   Josipović, dr Ivo, Krapac, dr Davor i Novoselec, dr Petar: Stalni medunarodni krivični sud, "Narodne novine" i Hrvatski pravni centar, Zagreb, 2001;30.  Josipović, dr Ivo: Haško implementacijsko krivično pravo, Hrvatski pravni centar i "Informator,\ Zagreb, 2000;31.  Jovašević, dr Dragan: Leksikon krivičnog prava, Beograd, 2002;Klajn, dr Lajčo: Genocid i kazna na sjeveru okupirane Jugosiavije (1941-45), Novi Sad, 1991;32.   Kambovski, dr Vlado: Međunarodno krivično pravo, 'Trosvjetno djelo", Skoplje,1998;33.  Kaseze, Antonio: Međunarodno krivično pravo, Beograd, 2005;34.  Kittichaisaree, Kriangsak: International criminal law, Oxford University press Inc,2001;35.   Kokolj, dr Mitar: Osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Beograd, 1993;36.   Kokoij, dr Mitar: Međunarodni krivični sud za prethodnu Jugoslaviju (kome se sudi u Hagu), Beograd, 1995;37.  Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, Knjiga I, Sarajevo, 2005;38.  Krivokapić, dr Boris: Leksikon međunarodnog prava, Beograd, 1998;39.    Krapac, dr Davor: Medunarodni krivični sud za teška kršenja medunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od godine 1991. godine, u knjizi:

250

Page 251: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Medunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava i Hrvatski pravni centar, Zagreb, 1995;40.  La Fave, W.R., Israel, J.H. and King, N.: Criminal Procedure, 3. izd. St. Paul Minn, Hornbook, 2000;41.  Lazarević, dr Ljubiša: Krivično pravo, opšti dio, dvadeset prvo izmijenjeno izdanje, Beograd, 2000;42.   Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 3, Teorija države i prava, II Teorija prava, Beograd, 1995;43.  Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 4, Sistem filozofije prava, Beograd, 1995;44.  Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 5, Metodologija prava, Beograd, 1995;45.    Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 9, Istorija političkih i pravnih teorija, Beograd, 1995;46.   Lee, Roy, S. (ed.): The Internacional Criminal Court: The Making od the Rome Statute (Kluwer:1999);47.   Lopičić, dr Đorđe: Međunarodno krivično pravo, "Službeni glasnik", Beograd,2006,48.   Lopičić, mr Jelena: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZ SRJ, Beograd, 1999;49.    Lopičić, dr Jelena: Krivičnopravna zaštita ratnih zarobljenika u jugoslovenskom krivičnom pravu, Beograd, 2005;50.  Lopičić, dr Jelena: Ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, sudska praksa, Beograd,2005;51.  Magarašević, dr Aleksandar: Osnovi medunarodnog javnog prava, Novi Sad, 1968:52.   Majić, mr Miodrag: Ratni zločini u međunarodnom krivičnom pravu, Beograd,2005;53.   "Medjunarodne konvencije iz oblasti krivičnog prava*\ "Poslovni biro", Beograd, 2003. (priredio Janković, Sretko);54.     Pavišić, dr Berislav: Krivično pravo Vijeća Evrope, "Golden marketing" i 'Tehnička kniga", Zagreb, 2006;55. Perazić, dr Gavro: Međunarodno ratno pravo, Vojnoizdavački centar, Beograd,1986; 34856.  Paust, Jordan J., Bassiouni, Cheriff, Williams, Sharon A., Schart, Michael, Gurule, Jummy and Yagaris, Bruce: International Criminal Law, Cases and Materials, Durhamm,1996;57.  Radulović, dr Drago: Međunarodno krivično pravo, Podgorica, 1999;58.  kfcRatni zločini u BiH (pravnosnažno završeni krivični postupci u BiH 1992-2006), ABA/CEELI i Udruženje tužilaca, Sarajevo, 2006. (predgovor prof. dr Hajrija Sijerčić - Čolić, prof. dr Zvonimir Tomić i prof. dr Miodrag N. Simović);59.   Ristivojević, mr Branislav: Odgovornost za radnje potčinjenog u međunarodnom krivičnom pravu: komandna odgovornost, Novi Sad, 2003;60.  Schroeder, F.C.: Strafhprozessrecht, 2. Aufl., Miinchen,1997;61.  Sladoje, Nikola i dr.: Medunarodna pravna pomoć, Sarajevo, 2006;62.  Stojanović, dr Zoran: Međunarodno krivično pravo, skripta, treće izdanje, Beograd,2003;63.   Triffterer, Otto (ed.), Commentary on the Rome Statute of the Internacional Criminal Court (Baden-Baden: nomos,1999);64.  Vasilijević, dr Vladan, Medunarodni krivični sud, Beograd, 1968;65.  Zlatarić, dr Bogdan: Međunarodni krivično pravo, Zagreb, 1979;66.  Zločini protiv čovječnosti i medunarodnog prava -Nirnberška presuda i dokumenti o genocidu, priredio Ljubomir Prljeta, Beograd, 1992;67.     Škulić, dr Milan: Međunarodni krivični sud, Nadležnost i postupak, "Dosije', Beograd, 2005;68.  Vasilijević, dr Vladan: Zločin i odgovornost, "Erinije", Beograd, 1995;

251

Page 252: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

69.  Vasilijević, dr Vladan: Medunarodni krivični sud, Beograd, 1968;70.  Vasilijević, dr Vladan: Medunarodni krivični tribunal, "Prometej", Beograd, 1996;71.  Vučinić, dr Zoran: Međunarodno ratno i humanitamo pravo, Beograd, 2003;72.  Vučinić, dr Zoran: Krivična odgovornost države u međunarodnom pravu, Beograd,1996;73.  Zlatarić, dr Bogdan: Medunarodno krivično pravo, sveska prva, Zagreb, 1979;74.    Zlatarić, dr Bogdan i Damaška, Miijan, Riječnik krivičnog prava i postupka, Zagreb, 1968;74. Zbornik dokumenata "Međunarodni krivični tribunal", urednik dr Vladan Vasilijević, "Prometej", Beograd, 1996.

CIP - KaTajiorH3aimja y ny6jiHKai*HjH HapoAHa h yHHBep3HTeTCKa 6n6jiHOTeKa Peny6;iHKe CpncKe, Ban>a JIyKa341.4(075.8)CHMOBHTi, MnoApar H.Međunarodno krivično pravo / Miodrag N. Simović, Milan Blagojević. -1. izd. - Banja Luka : Panevropski univerzitet Apeiron, Fakultet pravnih nauka, 2007 (Banja Luka : Art print). - 349 cTp.; 26 cm. - (Edicija Pravna biblioteka "Sofokles" ; Knj. 5)Tnpa^K 500. - HanoMeHe h 6H6;iHorpa(|)CKe pec^epeHue y3 TeKCT. - BH6iiHorpa(|)Hja: cTp. 346-348. - PerHCTap.ISBN 978-99938-29-30-01. EjiarojeBHh, MHJiaH [ayTop]COBISS.BH-ID 235800

1 U krivičnopravnoj literaturi bivše SFRJ postoji niz članaka, rasprava, komentara, ogleda, prikaza i osvrta koji obrađuju problematiku međunarodnog krivičnog prava. U inostranstvu, prije svega na području anglosaksonskog prava, postoji čitav niz knjiga, sistematskih djela i zbornika radova iz medunarodnog krivičnog prava. Nekoliko sistematskih djela, knjiga i monografija iz medunarodnog krivičnog prava navedeno je u spisku literature na kraju ove knjige.čovječnosti obuhvata akte koji ugrožavaju pojedinca i usmjereni su na njegove najbitnije životne interese; kod57                   Takve su, na primjer, radnje: ubistva i zlostavljanje ili odvodenje civilnog stanovništva na prinudni rad.71 Član 3, zajednički za sve četiri Ženevske konvencije, odnosi se na pravila kojih se države članice tih konvencija moraju pridržavati u slučajevima oružanih sukoba koji nemaju medunarodni karakter, a koji izbiju na njihovoj teritoriji. U tim slučajevima, ovim članom propisane su obaveze kojih se države članice moraju pridržavati prema odredenim licima (licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, pod kojima se podrazumijevaju i pripadnici oružanih snaga koji su položili oružje i koji su onesposobljeni za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga). Dopunskim protokolom II uredena je zaštita žrtava nemedunarodnih oružanih sukoba. Njime se dopunjuje pomenuti član 3 Ženevskih konvencija, tako što se propisuju pravila koja se, radi njihove zaštite, odnose na žrtve nemeđunarodnih oružanih sukoba koji se odvijaju na teritoriji države ugovornice izmedu njenih oružanih snaga i pobunjeničkih oružanih snaga ili drugih organizovanih naoružanih grupa koje efektivno kontrolišu jedan dio njene teritorije.kao uostalom i domaći, ne smije doći i u situaciju da kaže da stvar nije jasna zbor nedostatka pravnih pravila(Radulović, str. 29).117 Osim ovih načela u teoriji se navode još neka, poput načela legitimnosti, individualne subjektivne krivične odgovornosti, solidarnosti i uzajamnog povjerenja medu državama, načela humanosti, te načela pravednosti i srazmjemosti. Tako se,

252

Page 253: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

na primjer, za pojam legitmnosti ističe da mu je "od presudnog značaja vrijednosni element" te da "legitimnost pretpostavlja saglasnost nekog ponašanja ili stanja sa ©dredenim sistemom vrednosti". Kod načela individualne krivične odgovomosti se ukazuje na dva dijela koja ga čine - prvi se "odnosi na to da neko može odgovarati za svoje postupke samo ako je kriv", dok se drugi dio odnosi na "zabranu odgovornosti za postupke drugih lica, tj. svako odgovara samo za svoje postupke". Za načelo solidamosti i uzajamnog povjerenja medu državama se ističe da je "specifično za medunarodno krivično pravo i nije poznato u intemom krivičnom pravu". Njegova suština leži u koncepciji "relativnog suvereniteta država i dobrovoljnog prenošenja nekih funkcija u oblasti krivičnog prava na medunarodnu zajednicu". Više o svim ovim načeiima vidjeti Stojanović, str. 10-16.1.8   Ashworth, str. 71.148                 Avramov-Kreća, str. 449.153                 Ibidem, str. 396 i 397.167  To znači da zakon ne traži da je stranac i državljanin te strane države, već samo da u njoj ima prebivalište.180                 Ulpianus - D. 16,3,1,6. - Saglasnost volja ugovomih stranaka daje ugovoru snagu zakona.181                 Sec. Ulpianus - D. 2,14, 7,5. - Ugovori stvaraju zakone.182  I druge zemlje to Čine na ovaj način. Tako je učinjeno u slučaju zločina genocida propisanog u Krivičnom zakonu SR Njemačke, u članu 220a. Vidjeti na http://www.iuscomp.org/gla/statutes/StGB.htm. Isto tako je učinjeno i u Krivičnom zakoniku Republike Francuske, koji ovo krivično djelo propisuje u članu 211-1. Vidjeti na: http://www.legifrance.gouv.fT/html/codes_traduits/code_penal_textA.htm.183                Škulić, str. 175.204 Kaseze, str. 228.228 Ovdje se misli na eksces nekog od saučesnika.251 Kittichaisaree, str. 264. Ovaj autor kao najnoviji i najpoznatiji primjer stvarne zablude navodi slučaj bombardovanja zgrade ambasade Kine u Đeogradu, za vrijeme NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine. S tim u vezi, on se poziva na izvještaj komiteta obrazovanog od strane Tužioca ICTY radi ispitivanja ovog slučaja. U izvještaju komiteta je preporučeno da ne budu preduzete tužilačke aktivnosti protiv članova posade aviona koji je izvršio bombardovanje, kao ni protiv viših rukovodilaca NATO-a, jer su, kako je navedeno u izvještaju, od druge agencije prije bombardovanja dobili pogrešne infomacije o meti napada.253                  Kittichaisaree u ovom dijeiu svoje knjige govori i o krajnjoj nuždi (Necessity\ na šta smo već ukazali.262http://www.un.org/icty/bhs/c^es/kupreskic/judgements/kup-tj000114b.pdf. Istina, Pretresno vijeće u istoj presudi (paragraf 52) kaže i ovo: "U slučaju kada civili očigledno zloupotrebljavaju svoja prava, medunarodna pravila im dokidaju zaštitu koja bi im inače pripadala. Tako, na primjer, prema članu 19 Ženevske konvencije IV, specijalna zaštita protiv napada koju uživaju civilne bolnice, prestaće, uz ispunjenje drugih uslova, ukoliko se bolnica, pored njenih humanitarnih dužnosti, koristi za nanošenje štete neprijatelju, kao, na primjer, ukoliko se na krov bolnice postavi artiljerijski položaj. Slično tome, ukoliko se gnipa civila na okupiranoj teritoriji naoruža i uključi u borbu protiv neprijateljske zaraćerie strane, njih neprijateljska zaraćena strana leg timno može napasti, bez obzira na to ispunjavaju li oni ili ne uslove postavljene u članu 4 (A) (2) Ženevske konvencije III iz 1949." Uslovi iz pomenute odredbe ove konvencije (Konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima) su: (a) da na čelu imaju lice odgovomo za svoje potčinjene; (b) da imaju odreden znak za razlikovanje koji se može uočiti na odstojanju; (c) da otvoreno nose oružje; (d) da se pri svojim djelovanjima pridržavaju ramih zakona i običaja.268  Doktrina komandne odgovomosti pominje se u brojnim instrumentima, posebno

253

Page 254: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

u nekim vojnim zakonima i primčnicima iz XVII vijeka. Posebno treba pomenuti Engleski ratni zakon (English Lawwes ofwar)% Priručnik švedskog kralja Gustava i Madarski vojni priručnik. Značajan pravni napredak u ovoj oblasti napravljen je tokom XIX vijeka, za vrijeme američkog gradanskog rata (1861-1865). Doktrina komandne odgovornosti se pojavila u Liberovom zakonu (.Lieber Code), čiji je cilj bio da na neki način reguliše vodenje borbenih aktivnosti tokom gradanskog rata. Medutim, u tom zakonu nije eksplicitno pomenuta ova doktrina, ali je kod komandanta277 U suštini, Komisija je utvrdila da je Jamašita bio odgovoran za postupke japanskih vojnih snaga na ostrvu, na osnovu toga Što je on bio glavnokomandujući tim snagama, a nije preduzeo nikakve mjere da spriječi i306   "Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori i drugi sporazumi" broj 50/70. Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva usvojena je 26. novembra 1968. godine u Njujorku, u originalu na engleskom, francuskom, kineskom, ruskom i španskom jeziku, i to Rezolucijom koju je usvojila Generalna skupština UN-a donesenoj na 1727. plenamoj sjednici o izvještaju Trećeg komiteta (A/7342 i Corr. 1) 2391 (XXIII). Prema članu I ove konvencije, ne postoji vremensko zastarijevanje u pogledu sljedećih zločina bez obzira na datum kada su počinjeni: (a) ratni zločini prema definiciji u Povelji Medunarodnog vojnog suda, Nimberg, od 8. avgusta 1945. godine, potvrđenoj u rezolucijama 3 (I) od 13. februara 1946. godine i 95 (I) od 11. decembra 1946. godine, koje je usvojila Generalna skupština UN-a, a naročito "teški prestupi" nabrojani u Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1959. godine o zaštiti žrtava rata; (b) zločini protiv čovječanstva bilo da su počinjeni u doba rata ili u doba mira prema defmiciji u Povelji Medunarodnog vojnog suda, Nimberg, od 8. avgusta 1945, kao što je potvrdeno u rezolucijama 3 (I) od 13. februara 1946. godine i 95 (I) od 11. decembra 1946. godine, koje je usvojila Generalna skupština UN-a, protjerivanje putem oružanog napada ili okupacije i nehumana djela koja proističu iz politike apartheida, kao i zločin genocida shodno defmiciji datoj u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, čak i kad takva djela ne predstavljaju povredu domaćeg zakona zemlje u kojoj su izvršena. U slučaju da se počini bilo koji od zločina pomenutih u članu I, odredbe ove konvencije primjenjuju se na predstavnike državne vlasti ili na pojedince koji, kao glavni akteri ili kao saučesnici učestvuju u izvršenju ili koji neposredno podstrekavaju dmga lica da počine bilo koji od pomenutih zločina ili koji kuju zavjem da ih počine, bez obzira na stepen počinjenog zločina, kao i na predstavnike državne vlasti koji tolerišu vršenje tih zločina (član II). Isto tako, države ugovomice ove konvencije obavezuju se da320                  Kaseze, str. 124.343 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 589.348 Istina, ovakvoj defmiciji agresije može se prigovoriti da, iz krivičnopravnog ugla posmatrano, ne sadrži ništa o samoj radnji izvršenja ovog krivičnog djela, preduzetoj od strane pojedinca. Naime, tom defmicijom nije odredeno koje lice (na kojoj funkciji) u državi agresoru i kojim konkretnim radnjama čini krivično djelo agresije. Ovo je jedno od pitanja kojima se bavi Posebna radna grupa osnovana od strane Skupštine država članica Rimskog statuta. Na medusesijskom sastanku ove grupe održanom u Lihtenštajnu od 8. do 12. juna 2006. godinc razmatrano je i ovo pitanje. U posebnom izvještaju sa ovog sastanka kao jedan od prijedloga u vezi sa ovim pitanjem navodi se da bi obilježje ovog krivičnog djela, u verziji na engleskom jeziku, moglo glasiti: "For the purpose of the present Statute, a person commits a „crime of aggression " when, being in a position effectively to359  Ambicioznost uspostave medunarodne jurisdikcije i njena nužnost vidi se iz dijelova preambule Rimskog statuta ICC u kojima se konstatuje da su svi narodi sjedinjeni zajedničkim vezama, da su tokom vijeka milioni djece, žena i muškaraca

254

Page 255: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

bili žrtve nezamislivih okrumosti koji duboko potresaju savjest čovječanstva, da je370 Škulić, str. 302.389 Đurđić - Jovašević, str. 27.419 Do sredine 1938. godine svega 18 država je potpisalo Konvenciju o borbi protiv terorizma, dok je samodovede do nesporazuma ili zato što bi za unutrašnje pravosude moglo da bude teško da prikupi dokaze. Razlog za odstupanje mogu da budu i druge slične okolnosti; (c) zločini izvršeni ili koji su prouzrokovali posljedice u više432 Ovaj sud je formiran Odlukom američkog komandanta za Daleki istok, generala Daglasa Makartura - radi sudenja japanskim vojnim i političkim rukovodiocima za zločine izvršene na Dalekom istoku.443 Škulić, str. 40.474                  Dragović, Nada: Dijamanti za zločin, 'Tolitika", Beograd, 2. jul 2006. godine, str. 2.475                  Horvatić, str. 295.481   Kambodža je izrazila spremnost da nastavi sa gonjenjem po novom zakonu, i to sa učešćem ili bez učešća UN-a. Vanredna vijeća imaju tri stepena: (1) pretresno vijeće (pet sudija), (2) žalbeni sud (sedam sudija) i (3) vrhovni sud (devet sudija). Kambodžanske sudije će u svim vijećima biti u većini, dok će ostala mesta popunjavati medunarodne sudije. Sva sudijska postavljenja obaviće kambdžanski Vrhovni savjet za sudstvo, s tim da će medunarodne sudije imenovati po preporuci generainog sekretara Ujedinjenih nacija. Vanredna vijeća će biti nadiežna za sudenje rukovodećim pripadnicima Crvenih Kmera, i to za povrede kambodžanskog prava, medunarodnog humanitamog prava i običaja, kao i medunarodnih konvencija koje priznaje Kambodža. Vremenska nadiežnost je ograničena na period od 17. aprila 1975. do 6. januara 1979. godine.499 Ovaj termin ima više značenja (npr. guardian ad litem, judge ad litem). U odnosu na organ suda, termin ad litem označava sudiju koji u tom svojstvu učestvuje samo u posebnom predmetu ili u odredenom broju predmeta iz nadležnosti suda, pri čemu ad litem sudija nema isti položaj kao druge sudije tog suda. O terminu ad litem vidjeti više na http://en.wikipedia.org/wiki/Ad_litem.517 Ako se nekažnjavanje zabranjuje zakonom ili ako de facto nekažnjavanje preovladava kod lica odgovornih za teške povrede ljudskih prava, žrtvama je jako teško da vode djelotvoran pravni postupak s ciljem dobijanja pravedne i odgovarajuće odštete. Prema navodima Radne grupe UN-a za prinudne ili nedobrovoljne nestanke, učinioci kršenja ljudskih prava, bilo da su oni civilna ili vojna lica, ispoljiće još veću neodgovomost ukoliko ne odgovaraju pred sudom, a nekažnjavanje može samo navesti žrtve takvih postupaka da pribjegnu vidovima samopomoći i preuzmu zakon u svoje ruke. Prema izvještaju g. Thea van Bovena o pravu na restituciju, kompenzaciju i rehabilitaciju žrtava teških povreda ljudskih prava, "u socijalnoj i političkoj klimi gdje preovladava nekažnjavanje, pravo žrtava na odštetu za teške povrede Ijudskih prava i osnovnih sloboda može vrlo lako da postane iluzorno. Teško je pojmiti da sistem pravde koji se brine za prava žrtava, može u isto vrijeme ostati ravnodušan i inertan prema teškim prekršajima počinilaca". No, strazburška mašinerija za zaštitu ljudskih prava može nametnuti zemljama članicama dužnost da nadgledaju, ispituju i krivično gone. Odsustvo istrage može predstavljati povredu člana 13 EKLJP (pravo na djelotvoran pravni lijek), kao što je zaključeno u predmetu Aksoy protiv Turske, Aydin protiv Turske ili Kaya protiv Turske. U predmetu Kilic protiv Turske, ESLJP je smatrao da su "zahtjevi člana 13 širi od proceduralnih zahtjeva člana 2 da se sprovede djelotvoma istraga". "Kada rodbina imaosnove za spornu tvrdnju da je žrtva bila nezakonito ubijena u okolnostima za koje postoji odgovornost države, pojam člana 13 povlači, osim isplate naknade ako je to

255

Page 256: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

prikladno, detaljnu i djelotvornu istragu koja može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih". Prema tome, čini se da pojam "djelotvornog pravnog lijeka" povlači zahtjev krivične odgovomosti.538  Sve lijekove koje prepiše ijekar po izboru pritvorenika ili koje je pritvoreni imao priiikom prijema u pritvorsku jedinicu, davaće glavni ljekar zatvora - domaćina ili član njegovog osoblja.539                 Može se zatražiti poseban režim ishrane iz vjerskih ili zdravstvenih razloga.190580                 Ibidem, str. 146.604  Vidjeti Izvještaj o primjeni zakona o krivičnom postupku u sudovima u BiH, Misije OEBS-a u BiH, od 17. decembra 2004. godine. Nalazi se na www.oscebih.org.610 Uspostavljanje Odjeljenja prvi put je predloženo na sastanku Upravnog odbora Savjeta za provodenje mira (12. juna 2003. godine), a bilo je i predmet razgovora izmedu ICTY i Ureda visokog predstavnika za BiH (OHR) u toku 2003. i 2004. godine.670                 Ibidem., str. 377.714  Ovo pravo je bilo predmet brojnih rasprava pred ESLJP. Na to upućuje činjenica da se najveći broj predmeta koje prima ESLJP odnosi upravo na dužinu trajanja postupka preko "razumnog roka". Kao osnovnu svrhu uvodenja ovog pojma EKLJP navodi osiguranje pravne sigumosti, odnosno omogućavanje dovoljno brzog iješavanja predmeta pred sudovima, čime se stranci omogućava da ne bude predugo pod optužbom, a time i neizvjesnosti u pogledu svog pravnog statusa.727  Značajan doprinos formiranju i učvršćenju tog pravnog standarda dalo je tradicionalno stanovište common law da nijedan državni organ nije ovlašćen okrivljenog ispitivati o krivičnom djelu bez njegove privole. Punu afirmaciju "privilegij od samooptuživanja" postigao je u okviru pravnog načela "pretpostavke nevinosti okrivljenog". Vidjeti Krapac, dr Davor.: Engleski krivični postupak, Zagreb, 1995, str. 52.734  Safferling, C.J.M.: Towards an Intemational Criminal Proceedure, Oxford, "Oxford University Press", 2001, str. 73.736 Ibidem759                  "Pravično sudenje", priručnik, Fond za humanitamo pravo, Beograd, 2000, str. 109.833                Kaseze, str. 497.863 Prije donošenja odluke ICC, tužilac od ICC može zatražiti ovlašćenje da: (a) provede nužne istražne korake koje navodi član 18 stav 6; (b) uzme izjavu ili iskaz svjedoka ili dovrši prikupljanje i ispitivanje dokaza koje je započelo prije izvršenja osporavanja i (c) u saradnji s relevantnim državama spriječi bjekstvo lica za koja je tužilac već zatražio nalog za hapšenje na osnovu člana 58.918                 Radulović, str. 191.931 Ibidem.993 Država izdržavanja kazne dostaviće državi izricanja kazne sve informacije koje se tiču izdržavanjakazne: (a) kada smatra da je izdržavanje kazne isteklo, (b) ako osuđeno iice pobjegne prije isteka kazne ili (c) ako1000 Zamoljena država može propisane mjere nadzora prilagoditi svom krivičnom zakonodavstvu, ali one ne smiju, po svom trajanju i prirodi, biti strožije od onih mjera koje je propisala država moliteljica. Samo država moliteljica ima ovlašćenje ocijeniti da li je delinkvent udovoljio propisanim uslovima.

[1]  Za ovu granu prava se koristi niz različitih termina: medudržavno, medunarodno javno krivično pravo, naddržavno, supranacionalno, univerzalno krivično pravo. U

256

Page 257: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

anglosaksonskom pravu se uobičajeno koristi izraz "International criminal lawVidjeti Milenković, dr Slobodan: O nazivu medunarodnog krivičnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 3/78, str. 299-314.[2] Čejović, dr Bora: Krivično pravo, Opšti dio, Beograd, 2002, str. 51-52.[3] Jovanović, dr Ljubiša: Krivično pravo, Opšti dio, Beograd, 1995, str. 16.[4] Zlatarić, str. 24.[5] Stojanović, str. 3.[6] Radulović, str. 18.[7]   Ibidem, str. 21.[8] Stojanović, dr Zoran: Medunarodni krivični sud - sukob prava i politike, JRKPK, Beograd, broj 1/97, str.30.[9]  Radulović, str. 21.[10] Ibidem, str. 21 i 22.[11] Najuprošćenije rečeno, pod međunarodnim privatnim pravom podrazumijevamo sistem pravnih pravila koja se primjenjuju u privatnopravnim odnosima sa elementom inostranosti (Jezdić, dr Mihajlo: Međunarodno privatno pravo, I, Beograd, 1973, str. 3 i Varadi, dr Tibor: Medunarodno privatno pravo, Novi Sad, 1990, str. 37). PoSto se ovdje radi o konkurenciji primjene zakona različitih država, dolazi do sukoba zakona, a norme kojima se taj sukob iješava nazivaju se kolizionim normama.[12] Radulović, str. 23.[13] Ibidem, str. 15.[14] Avramov, dr Smilja, Kreća, dr Milenko: Medunarodno javno pravo, Beograd, 1996, str. 7.[15] Radulović, str. 15 i 16.[16] Što se tiče međunarodnih krivičnih djela u širem smislu, može se reći da su ona brojna, jer se pod tim pojmom podrazumijevaju sva ona ponašanja za čiju inkriminaciju u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima je posebno zainteresovana medunarodna zajednica. U ova krivična djela spadaju, na primjer, medunarodno krijumčarenje droga, međunarodni terorizam, transnacionalni organizovani kriminal, korupcija, medunarodno krijumčarenje žena i djece radi vršenja prostitucije i dr. U teoriji se ističe kako danas "prema medunarodnom pozitivnom pravu u medunarodne zločine spadaju: piratstvo na otvorenom moru, ropstvo i trgovina robljem i agresija, te zločini koji su u nadležnosti ICC, tj. genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini". Pri tome se navodi i to da ovaj razvoj "još nije dovršen u pogledu zločina medunarodnog terorizma i torture (mučenja) kao posebnog djela", te ukazuje na mogućnost da "u daljem razvoju trgovina drogama i psihotropnhn materijama takode stekne gornja obilježja medunarodnog ziočina" (Degan-Pavišić, str. 183).[17] Horvatić, str. 298.[18]   I samom medunarodnom pravu se dugo osporavalo pravno svojstvo, pa mu se pristupalo kao pseudopravnoj disciplini (o tome šire Zlatarić, str. 24). Negacija pravne prirode medunarodnom pravu bazirala se najčešće na činjenici što mu nedostaje elemenat prinude koji pravo čini pravom (vidi Lukić, dr Radomir: Pravna priroda medunarodnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Đeograd, broj 3/55, str. 357-378). Medutim, svi teoretski, pa i politički argumenti kojima se pokušava osporiti legalitet i legitimitet novih sadržaja medunarodnog krivičnog prava i posebno medunarodne jurisdikcije, zamjenjuju se sve Češće raznim novim oblicima ustupaka u korist tih sadržaja (Horvatić, str. 298 i 299). Pri tome, preovladava svijest o potrebi zajedništva i nužnoj globalizaciji u suprotstavljanju takvim ponašanjima koja su po brojnosti i pogubnosti zlo za cijelo čovječanstvo i ugrožavaju ili uništavaju najveće vrijednosti i opšta dobra ljudske

257

Page 258: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

civilizacije. To su zasigumo oni zločini na koje se odnosi do sada dostignuti nivo pravnog oblikovanja zamisli o univerzalnosti medunarodnog krivičnog prava - genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i zločin agresije (iz Statuta ICC), ali i još neki, kao npr. transnacionalni organizovani kriminal i s njim najčešće povezana krivična djela, posebno ona koja se odnose na opojne droge i druge psihotropne materije, vatreno oružje, municija i eksplozivne materije, trgovinu ljudima, krijumčarenje migranata, tzv. pranje novca, korupciju i sl.[19]                  Nije samo sporna priroda medunarodnog prava uopšte, nego i medunarodnog krivičnog prava. Medutim, "svakim danom sve više nagomilani krivičnopravni problemi sa elementom inostranosti zahtijevaju da se ova disciplina uzdigne na nivo samostalne grane prava koja će sve svoje probleme tretirati u jednoj sistematskoj cjelini, analogno tradicionalnoj pravnoj grani medunarodnog privatnog prava. Za izdizanje na nivo samostalnosti već odavno su ispunjeni uslovi koji se inače traže da bi jednu disciptinu mogli tretirati naučnom disciplinom. Prijc svega, postoji dovoljna količina pravnih problema i pravnih normi koje ih rješavaju u medunarodnoj vezi. Nadaljc, već su izgradeni osnovni principi na kojima počiva ova grana nauke i kao treće nesporan je teorijski i praktični interes za ovom disciplinom" (Radulović, str. 17).[20]                  Avramov-Kreća, str. 343-344.[21]   Ranije konfrontacije u pogledu suverenosti država članica medunarodne zajednice u području krivičnopravne materije stalno se umanjuju, i to kako političkim djelovanjima, tako i naučnim tumačenjima tog odnosa. Rigoroznost, beskompromisnost, nepopustljivost i okoijela principijelnost u insistiranju na neprikosnovenom suverenitetu država u materijalnom i procesnom krivičnom pravu i kompetencijama isključivo domaćeg krivičnog pravosuda za sva krivična djela na koja se primjenjuju načela teritorijaliteta, pasivnog i aktivnog personaliteta, realno ili univerzalno načelo i sl. postaje neprihvatljiv izuzetak u savremenim medunarodnim odnosima (Horvatić, str. 298).[22]  Lukić, IV, str. 368.[23]  U pozitivnom odredivanju pojma suverenosti Đoden, pored ovlašćenja na donošenje zakona, iznosi i druga ovlašćenja državne viasti. U ta ovlašćenja spadaju: pravo na vodenje rata i zaključenje mira, pravo na organizovanje državnog aparata, pravo na vrhovnu sudsku vlast, pravo pomilovanja, pravo (bolje reći obaveza) svih podanika na vjeraost i poslušnost, pravo na kovanje novca i propisivanje jedinstvenih mjera i tegova, te pravo na propisivanje poreza. O Bodenovom učenju vidjeti više u. Lukić, IV, str. 359 - 379.[24] Prvi pisani izvori medunarodnog krivičnog prava, nastali u dragoj polovini XIX vijeka, sadrže i propise ratnog prava. Prvi od njih je Pariska deklaracija o pomorskom pravu iz 1856. godine, multilateralni sporazum o miru poslije Krimskog rata u kome je Rusija u ratu sa Turskom i njenim saveznicima pretrpjela poraz. Iza toga je usvojena Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika (1864.) poslije francusko-austrijskog rata i bitke kod Solferina u sjevernoj Italiji (1859.) kada je na ratištu ostalo oko 40.000 ranjenih i mrtvih. Godine 1868. usvojena je Petrogradska deklaracija o zabrani upotrebe sredstava koja uvećavaju patnje ljudi izbačenih iz stroja. Briselska deklaracija iz 1874. godine reguliše prava i obaveze sukobljenih strana u ratu itd.3 Kittichaisaree, str. 4-6.[26] Najznačajniji uticaj na razvoj medunarodnog humanitamog i krivičnog prava u srednjem vijeku je izvršio Hugo Grocijus, polazeći od svoje prirodnopravne teorije. U djelu "De iure belli ac pacis libri tres" iz 1625. godine on je analizirao rat, pravila objave i vodenja rata i ratne zločine kojima se krše ova pravila. Zalagao se za uspostavljanje odredenih pravila koja se moraju poštovati kako za započinjanje tako i za vodenje rata, pri čemu je čak i u ratu zabranjena upotreba nedozvoljenih sredstava borbe (Đurđić- Jovašević, str. 26).

258

Page 259: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[27]  Izraz „apsolutno" vodi porijeklo iz latinskog jezika u kom, kao pridjev, absolutus znači: potpun, savršen; neograničen.[28] Kittichaisaree, str. 5.[29]  Devetnaesti vijek predstavlja prekretnicu u razvoju medunarodnog krivičnog prava. Tako je 1856. godine donijeta Pariska deklaracija o pomorskom pravu koja je sadržavala pravila o blokadi i zapljeni na moru. Za vrijeme Američkog građanskog rata (1861-1865) Opštom naredbom broj 100 američkog predsjednika Abrahama Linkolna, od 24. avgusta 1863. godine, proklamovan je zakonik koji je predstavljao pokušaj da se izvrši kodifikacija pravila i običaja rata. Potom je 1864. godine (poslije iskustava Napoleonovih ratova i Krimskog rata, odnosno posiije bitke kod Solferina) donijeta Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine vojnih ranjenika u ratu, i to na inicijativu Društva javne koristi koje kasnije prerasta u Medunarodni komitet Crvenog krsta. Petrogradska deklaracija iz 1868. godine zabranjuje upotrebu u ratu sredstava koja nepotrebno povećavaju patnju ljudi, kao što su eksplozivna zrna težine manje od 400 grama. Godine 1874. donesena je Đriselska deklaracija koja reguliše prava i običaje rata, a kojom se pozivaju zemlje potpisnice da se uzdrže od nehumanih postupaka u slučaju vodenja rata.[30]  Opširnije Milojević, dr Momir: Problemi medunarodnog krivičnog prava i pravosuda, predgovor, u knjizi "Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 7-9.[31] Opšimije Franz Werfel: The forty days of Musa Dagk New York, Second Printing, 1997\ Introduction,p.x.[32] Avramov-Kreća, str. 345.[33]  Ibidem, str. 344.[34]  Pojedini autori vezuju početak stvaranja ove grane prava za ime postglosatora Bartolusa (1314-1357), a drugi za ime Huga Grocijusa (1583-1645), holandskog političara, teologa, pravnika i književnika. Bartolus je razvio i sistematizovao doktrinu da se učinilac krivičnog djela podvrgava i sudu i pravu mjesta izvršenja krivičnog djela, jer je prvenstveni zadatak države da uredi stanje na svom područiju. Hugo Grocijus je u svom djelu De iure belli ac pacis (1625) razvio teoriju važenja teritorijalnog principa dobrovoljnog prenošenja prirodnih prava na svoju državu, pristankom na poslušnost. Strance je država mogla kazniti samo na temelju prirodnog prava, s obzirom na to da oni nisu učestvovali u stvaranju te države. Država mjesta izvršenja krivičnog djela imala je ius puniendi i mogla je da traži ekstradiciju ili kažnjavanje od druge države.[35]   Šire Marković, Milan: Međunarodna krivična djela i razvoj medunarodnog krivičnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Đeograd, broj 1/72, Beograd, str. 1-6.[36]  U vezi sa terminom t4tribunal" treba ukazati na potrebu njegovog razlikovanja od termina "sud", o čemu se ponekad ne vodi dovoljno računa. S tim u vezi, Degan i Pavišić s pravom ukazuju kako je "tribunal" izraz koji je "uopšteno rezerviran za medunarodne sudove koji imaju privremeni značaj ili usko specijaltiranu nadleinost (naš kurziv), poput npr. Medunarodnog tribunala za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu". Suprotno ovom izrazu, ističu dalje ovi autori, izraz "sud" se u nazivima upotrebljava za sudove koji su ustanovljeni s namjerom da budu stalni i sa širokom nadležnošću" (naš kurziv). Kao primjer medunarodnih sudova ti autori ističu Medunarodni sud pravde u Hagu, mada insistiraju na tome da u nazivu ovog suda ne treba upotrebljavati riječ "pravde", jer bi to podrazumijevalo da postoje i "sudovi krivde", zatim Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, Američki sud za ljudska prava u San Hozeou (Kostarika) i Sud evropskih zajednica u Luksemburgu (Degan- Pavišić, str. 9).[37]  Istina, neka pravila medunarodnog krivičnog prava nastala su i prije ovoga.

259

Page 260: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Takav primjer pruža nam piratstvo na otvorenom moru kao međunarodno krivično djelo, čije učinioce, na osnovu načela univerzaliteta, ima pravo goniti svaka država svijeta. Međutim, ovo medunarodno krivično djelo nastalo je običajnim putem. Brijan- Kelogov pakt od 27. avgusta 1928. godine obavezuje države potpisnice da sve svoje nesporazume iješavaju samo mirnim putem, pri čemu su te države ovim paktom osudile i odbacile rat i pribjegavanje ratu kao sredstvu iješavanja medunarodnih nesporazuma. No, taj pakt ne sadrži bilo kakvu inkriminaciju.[38]  Prvo eksplicitno pominjanje zločina protiv mira (vezano za član 85 Treće ženevske konvencije) učinila je Privremena revolucionama vlada Južnog Vijetnama prilikom pristupanja Ženevskim konvencijama (oktobra 1973. godine). Prema toj rezervi, "ratni zarobljenici kojima bi bilo sudeno i koji bi bili osudivani za zločine agresije, zločine genocida ili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti prema principima koje je ustanovio Nirnberški sud - neće uživati privilegije koje pružaju ove konvencije". Ovakav prilaz je našao mesto i u radnimdokumentima prilikom izrade Protokola I i II. Stav DR Vijetnam je ponovljen podnošenjem dokumenta u vidu prijedloga prilikom rasprave o članu 42 (u novom tekstu čl. 43 i 44) Nacrta protokola I od 1974. godine. U njemu je predloženo da se status ratnog zarobljenika uskrati licima koja su počinila "agresivne ratove" i "zločine protiv mira" i uhvaćeni "/u flagrantf\ Opširnije Jončić, mr Vladan: Zločin protiv mira i status ratnih zarobljenika, "Medunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 83-89.31 Palević, mr Milan: Značaj nirnberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, "Pravni život", Beograd, broj 12/05, str. 399.[40]  Pojedini autori smatraju da zločini protiv čovječnosti ne predstavljaju novu kategoriju međunarodnih delikata, već su sublimacija najvećeg broja od njih. Najviše sličnosti ova grupa zločina ima sa ratnim zločinima, koji su predvideni u haškim ratnim konvencijama. Profesor Marković zločine protiv čovječnosti tretira kao "završnu tačku" već postojećeg prava (Marković, M.: Medunarodna krivična djela, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1/65, str. 39). Isto se može reći za zločine protiv mira.[41]  Palević, mr Milan: Značaj nirnberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 399.[42]  U vrijeme definisanja i uvodenja zločina protiv čovječnosti, u Statutu Nirnberškog tribunala se nije znalo ne samo za genocid, već za bilo koje drugo djeio protiv čovječnosti.[43]  Koncepti genocida i zločina protiv čovječnosti služe zaštiti vitalnih interesa čovjeka koji mogu biti ugroženi različitim vidovima protivpravnih akata. Medutim, izmedu njih postoji i suštinska razlika: zločin protivgenocida je namjera usmjerena na uništenje kolektiva u cjelini ili samo jednog njegovog dijela, i to na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Koncept zločina protiv čovječnosti je mnogo širi od koncepta genocida. Uz to, iz okvira zločina protiv čovječnosti, pored genocida, kasnije su se definisala i mnoga druga medunarodna krivična djela (npr. aparthejda, ropstva i izazivanja rasne i vjerske diskriminacije).Palević, mr Milan: Značaj nirnberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit.,str. 400.[45]  Autorima Statuta je bilo dobro poznato da se zločin protiv čovječosti može vršiti i nezavisno od ratnih okolnosti. Potvrda za to su im bili zločini izvršeni u Njemačkoj, od dolaska nacista na vlast (1933) do 1. septembra 1939. godine, koji se uzima kao zvaničan datum početka Drugog svjetskog rata. Ti zločini (Statut ih označava kao predratne zločine) su vršeni u sklopu sveobuhvatnijeg plana nacista, koji se odnosio na ostvarivanje tri najvažnije tačke njihovog političkog programa, objelodanjenog u februaru 1920. godine u Minhenu. Riječ je o: (1) ujedinjenju svih Nijemaca u Veliku

260

Page 261: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Njemačku (što je podrazumijevalo potpunu reviziju medunarodnog poretka i poništenje odluka Versajskog i Sen-Žermenskog mirovnog ugovora iz 1919. godine); (2) ostvarivanju potpune dominacije arijevske rase u Njemačkoj i (3) proširenju životnog prostora za prehranu i kolonizaciju viška stanovništva Njemačke ("prodor na istok" i zauzimanje žitnica istočne i jugoistočne Evrope). Operativni plan nacista je na internom planu podrazumijevao. (1) učvršćivanje prigrabljene političke vlasti (kroz eliminaciju političke opozicije nacističkom režimu; putem zabrane rada pojedinih stranaka; ukidanjem prava na političko organizovanje; formiranjem logora za političke neistomišljenike; sprovodenjem represije nad članovima drugih političkih organizacija i sindikata, uključujući i politički motivisana ubistva itd.) i (2) sprovodenje rasističke politike (koja se ogledala, izmedu ostalog, i u oduzimanju državljanstva, imovine, rušenju kultumih i vjerskih objekata, zastrašivanju i ubistvima pripadnika jevrejske zajednice i drugih "nižih rasa" i grupacija u Njemačkoj). "Opšta ocjena predratnih zločina svela bi se na konstataciju o njihovoj političkoj, rasnoj i vjerskoj motivisanosti koja je determinisana karakterom postavljanih ciljeva nacističkog rukovodstva. Oni su činjeni u sklopu šireg plana za ostvarivanje povoljnih vojnopolitičkih i ekonomskih uslova za intemacionalizaciju njemačkog pitanja'. Zato se po svojoj kvalitativnoj, ideološkoj i ciljnoj utemeljenosti oni ne rezlikuju od zločina izvršenih u ratnim uslovima. Naprotiv, izmedu njih postoji visok stepen kauzaliteta i komplementamosti." (Palević, mr Milan: Značaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 402).[46] "Nimberška presuda i dokumenti o genocidu", "Službeni list SRJ", Đeograd, 1992, str. 40.[47]  Palević, mr Milan: Značaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 402.[47]  Treba reći da su presude ovog tribunaia, prema članu 26 Statuta, bile konačne, tj. protiv njih nije bila dozvoljena žalba.[48] Sovjetski sudija Nikičenko je izdvojio svoje mišljenje, jer je smatrao da tri oslobadajuće presude, kao i kazna doživotnog zatvora (za Rudolfa Hesa), nisu pravične (on se zalagao za osudu trojice osiobodenih i smrtnu kaznu Hesu). Pored toga, ovaj sovjetski sudija je bio mišljenja da su GeneraiŠtab i Vrhovna komanda njemačkih oružanih snaga (Wehrmacht) takođe morali da budu proglašeni za zločinačke organizacije.[49] U Nirnbergu su vodeni i procesi protiv istaknutih pravnika nacističke Njemačke. Američki vojni sud je (3. i 4. decembra 1947. godine) objavio tzv. nirnberšku presudu pravnicima, s tim da je 12 vodećih njemačkih predstavnika pravosuda (sudija, državnih tužilaca i drugih saradnika pravosudne uprave) osudeno na kazne od doživotnog zatvora do zatvora od pet godina, dok ih je četvoro osiobodeno optužbi.[50] Skulić, str. 45.[51]   Šire Vasilijević, Vladan: Sudenje pred medunarodnim vojnim sudom u Nimbergu i razvoj medunarodnog krivičnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 3/71, str. 305-334.[52]  Šire Vasilijević, Vladan: Vraćanje jednom raskršću medunarodnog krivičnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 3/77, str. 267-295.[53] Statut ICTY usvojen 25. maja 1993. (rezolucija 827), s izmjenama od 13. maja 1998. (rezolucija 1166), s izmjenama od 30. novembra 2000. (rezolucija 1329), s izmjenama od 17. maja 2002. (rezolucija 1411), s izmjenama od 14. avgusta 2002. (rezolucija 1431) i s izmjenama od 19. maja 2003. godine (rezolucija 1481).[54] Jones - Powles, str. 4.[55]  Kao i Statut ICTY, i Statut ICTR mijenjan je i dopunjavan nekoliko puta, i to rezolucijama Savjeta bezbjednosti 1165 (30. april 1998), 1329 (30. navembar 2000) i 1411 (17. maj 2002). Rezolucijom 1165 omogućeno je osnivanje trećeg pretresnog

261

Page 262: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

vijeća. U tu svrhu izmijenjeni su čl. 10, 11 i 12 Statuta ICTR. Rezolucijom 1329 povećan je broj sudija u žalbenim vijećima ICTY i ICTR "kako bi omogućio medunarodnim tribunalima da svoj rad što brže privedu kraju". U skladu s tim, izmijenjeni su čl. 11,12 i 13 Statuta ICTR. Rezolucija 1411 bavi se samo pitanjem dvostrukog državljanstva sudija. Član 11 Statuta je izmijenjen i dodat mu je stav 2.[56] Opšimije Scharf, Michael P.: The Special Court for Sierra Leone, ASIL Insght ("American Society of Interaacional Law", oktobar 2000).[57] Kriangsak Kittichaisaree: Ibidem, p. 27.[58]  Do 14. novembra 2005. godine 100 država postale su članice Rimskog statuta. Od tog broja 27 je afričkih država, 12 azijskih, 15 iz Istočne Evrope, 21 iz Latinske Amerike i Kariba, a 25 su zapadnoevropske i druge države. O ovome više vidjeti na http://www. icc-cpi. int/asp/statesparties. html.[59] Sajt Rimskog statuta ICC je http://www.un.org/law/icc, a sajt Koalicije za ICC http://www.igc.org/icc.[60]   Kada to kažemo imamo u vidu da se iz ove odredbe može zaključiti kako Statut, u stvari, medunarodnim krivičnim djelom naziva najteže djelo koje izaziva zabrinutost čitave medunarodnc zajednicc.30[61]   Rimski statut, po prvi put nakon Nirnberškog statuta, kodifikuje zločine protiv čovječnosti u multilateralnom sporazumu. Nimberški i Tokijski statut, kao i statuti ICTY i ICTR, sadrže spisak postupaka koji predstavljaju zločine protiv čovječnosti, a Rimski statut je proširio spisak dodavši sljedeće: prisilna premještanja stanovništva, teška oduzimanja fizičke slobode, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji dmgi vid seksualnog nasilja koje ima približnu težinu; progoni na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kultumoj, vjerskoj, polnoj ili dmgoj osnovi koja je univerzalno priznata kao nedopuštena po međunarodnom pravu; prisilni nestanci i zločin aparthejda. Ova definicija obuhvata i opštu odredbu: "druge nečovječne postupke sličnog karaktera kojima se namjemo nanosi teška patnja, ili ozbiljne povrede tjelesne prirode ili oštećenja psihičkog ili fizičkog zdravlja" Ovo zasigumo ostavlja prostora da se obuhvate i neki neuvršćeni zločini. ICC će imati nadležnost za takve zločine, bilo da su oni počinjeni u oružanim sukobima ili u mim i bez obzira na to da li su počinioci država ili nedržavni akteri. Iz ovog proističe da se, npr. za "mučenje" (Član 7 stav 1 tačka (f)), ICC udaljava od definicije sadržane u članu 1 Konvencije o mučenju koja zahtijeva uključivanje države.[62]  Sud ima nadležnost za ratne zločine počinjene i u medunarodnim kao i nemedunarodnim oružanim sukobima. Ovaj spisak obuhvata sve postupke zabranjene zajedničkim članom 3 i aspekte Protokola II. Ovo je dobar napredak, naročito ako uzmemo u obzir da je danas većina sukoba unutrašnje prirode. On ne obuhvata sve zabrane sadržane u Protokolu II, ali eksplicitno uključuje posebna, do sada neobuhvaćena djela, poput seksualnog ili polnog nasilja; popisa ili regrutacije djece mlade od 15 godine ili njihovog korišćenja za aktivno učešće u neprijateljstvima; medunarodnih napada protiv osoblja... materijala, jedinica ili vozila angažovanih u pružanju humanitame pomoći ili u misijama čuvanja mira. Može se smatrati da je, u određenoj mjeri, širok spisak krivičnih djela sadržanih u Statutu, koji zapravo predstavljaju ratne zločine. Prihvatanje odredenih postupaka počinjenih u nemedunarodnim sukobima kao ratnih zločina (čime oni spadaju u nadležnost ICC) odraz je onoga što je već postalo pravilo po običajnom pravu.[63] Degan-Pavišić, str. 12.[64] Ovakve elemente ne sadrže statuti medunarodnih krivičnih tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu, niti su ih poznavali tribunali u Nimbergu i Tokiju.8H Ovakav zaključak proizilazi i iz činjenice da, pored namjere, učinilac mora djelovati: s ciljem da doprinese zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe

262

Page 263: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kada takvo djelovanje ili svrha podrazumijeva izvršenje krivičnog djela iz nadležnosti ICC ili sa znanjem o namjeri grupe (kojoj pomaže) da izvrši zločin.[66]  Degan-Pavišić, str. 42.[67] Dakle, to mogu biti i civilna lica ako imaju stvarnu vlast i komandu nad odredenim vojnim formacijama koje su učinile neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC.[68] U toj tački Deklaracije bilo je određeno da zakon smije predvidati samo kazne koje su strogo i očigledno nužne, te da niko ne smije biti kažnjen osim na osnovu ispravno primijenjenog zakona, usvojenog i ohnarodovanog prije nego što je prestup učinjen.[69] Odluka Predsjedništva BiH o ratifikaciji i tekst Konvencije objavljeni su u "Službenom glasniku BiH" broj 6 - dodatak Medunarodni ugovori, od 11. maja 2006. godine. Treba reći da citirana odredba Konvencije nije i jedina obaveza koju, na osnovu Konvencije, BiH ima u vezi inkriminacije pojedinih djela vezanih za kibernetički kriminal. Pored navedene, postoji još nekoiiko obaveza inkriminacije, kao što su kvalifikovanje krivičnih djela nezakonitog presretanja, kompjuterskog falsifikovanja, zioupotrebe uredaja i dr. Istina, u domaćem krivičnom zakonodavstvu već postoje odredena krivična djela iz ove oblasti, kao što su krivična djela neovlašćenog ulaženja u zaštićenu kompjutersku bazu podataka, odnosno krivično djeio upada u kompjuterski sistem, koja su propisana u krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske (vidjeti čl. 238 i 271 Krivičnog zakona Republike Srpske). U Krivičnom zakonu Federacije BiH ovim krivičnim djelima posvećena je posebna glava (XXXII) zakona, u okviru koje je propisano više krivičnih djela (npr. oštećenje računarskih podataka i programa - član 393, računarska prevara - Čian 395, računarska sabotaža - član 398 i dr.). I Krivični zakon Brčko Distrikta propisuje ovu grupu krivičnih djela (Giava XXXII, čl. 387-392 tog zakona).[70] Odluka o ratifikaciji konvencije, kao i tekst konvencije, objavljeni su u "Službenom glasniku BiH" broj 4 dodatak Medunarodni ugovori, od 21. aprila 2006. godine.[71] Radulović, str. 24 i 25.[72]   Države priznaju da medunarodni ugovori i običajno medunarodno pravo predstavljaju izvore medunarodnog prava i da su, kao takva, obavezujuća za njih. Poznavanje pravila običajnog medunarodnog prava može da bude od koristi u mnogim situacijama, kad je potrebno pozivanje na običajno medunarodno pravo. Ovo je posebno važno u radu sudova i medunarodnih organizacija. Od sudova se često zahtijeva da primjenjuju običajno medunarodno pravo. Ovo je, na primjer, slučaj u ICTY, koji, u skladu sa članom 3 svog statuta, ima nadležnost nad kršenjem prava i običaja ratovanja. Pored toga, u mnogim zemljama, običajno medunarodno pravo je izvor nacionalnog prava i presude koje donose domaći sudovi se mogu pozivati na njega. Običajno medunarodno pravo je, takode, relevantno u radu medunarodnih organizacija i u tom smislu ono uopšteno predstavlja pravo koje obavezuje sve države članice. U slučaju kršenja, medunarodno humanitamo pravo se može provoditi diplomatskim sredstvima, kao što su mjere koje usvaja Savjet bezbjednosti UN-a.[73]  Prema stavu 2 istog člana Štatuta, naprijed citirana odredba ne ograničava pravo Suda da jedan spor rješava ex aequo et bono (na osnovu pravičnosti) ako pamične stranke na to pristanu.[74]  Radulović, str. 26.[75]  Stojanović, dr Zoran: Adhoc tribunal za bivšu Jugoslaviju i međunarodno krivično pravo, op. cit., str. 3.[76]   Kao izvore ne navodimo statute ad hoc tribunala, jer se oni odnose samo na odredene države i ograničeno vrijeme[77]   U akte regionalnog karaktera spadaju i Evropska konvencija o sprečavanju

263

Page 264: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

mučenja i nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka iz 1987. godine, Evropska konvencija o ekstradiciji iz 1957. godine, Dodatni protokoli uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji iz 1975. i 1978. godine, Evropska konvencija o medusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine, Dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima iz 1978. godine, Evropska konvencija o prenosu postupaka u krivičnim stvarima iz 1972. godine, Konvencija o transferu osudenih lica iz 1983. godine, Konvencija o pranju novca, pretresu, zapljeni i konfiskaciji imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom iz 1990. godine, Konvencija o zaštiti životne sredine putem krivičnog prava iz 1998. godine, Evropska konvencija o nadzoru uslovno osudenih ili uslovno oslobodenih lica iz 1964. godine, Evropska konvencija o medunarodnim posljedicama oduzimanja prava na vožnju motornog vozila iz 1976. godine i dr.[78]   Za medunarodno krivično pravo najvažnije su multilateralne konvencije od kojih neke datiraju još iz XIX vijeka. Tako je 1841. godine sklopljen u Londonu međunarodni ugovor izmedu pet država Evrope po kojem se trgovina robljem izjednačava sa gusarstvom.[79]  Degan-Pavišić, str 31.[80]   Običajna pravila možemo podijeliti i na tzv. univerzalna običajna pravila koja vezuju sve članice medunarodne zajednice i regionalna koja vezuju samo zemlje jednog regiona.[81] Pored prava sadržanog u medunarodnim ugovorima kao što su četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine i njihovi Dodatni protokoli, običajno medunarodno humanitarno pravo predstavlja glavni izvor pravila koja se primjenjuju u vrijeme oružanog sukoba. Dok se pravo sadržano u međunarodnim ugovorima zasniva na pisanim konvencijama, običajno medunarodno humanitarao pravo izvodi se iz prakse pojedinih država kako je to iskazano u, na primjer, vojnim priručnicima, državnom zakonodavstvu ili zvaničnim izjavama. Pravilo se smatra ' obavezujućim običajnim medunarodnim humanitamim pravom ukoliko odražava široko rasprostranjenu, reprezentativnu i jednoobraznu praksu država prihvaćenu kao pravo. Meduvladina grupa stručnjaka za zaštitu žrtava rata, koju je okupila švajcarska vlada, sastaia se u Ženevi u januaru 1995. godine i usvojila niz preporuka usmjerenih ka poboljšanju poštovanja medunarodnog humanitamog prava. U Preporuci II predlaže se da se MKCK pozove da sačini izvještaj o običajnim pravilima medunarodnog humanitamog prava koja se primjenjuju u medunarodnim oružanim sukobima i oružanim sukobima koji nemaju medunarodni karakter, te da se taj izvještaj dostavi zemljama potpisnicama Konvencija i nadležnim medunarodnim organima. Krajem 1995. godine, 26. Medunarodna konferencija Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca prihvatila je ovu preporuku i zvanično dala mandat MKCK da pripremi izvještaj o običajnim pravilima medunarodnog humanitarnog prava. Istraživanje je obavilo pravno osoblje MKCK, te đesetine stručnjaka koji su predstavljali različite regione i pravne sisteme, uključujuci i naučne radnike i specijaiiste iz vlada i medunarodnih organizacija. Stručnjaci su sagledali praksu u gotovo 50 zemalja širom svijeta, kao i u medunarodnim izvorima, kao što su Ujedinjene nacije, regionalne organizacije i medunarodni sudovi i tribunali. Gotovo deset godina kasnije, 2005. godine, nakon sveobuhvatnog istraživanja i opsežnih konsultacija sa stručnjacima, objavljena je studija o običajnom medunarodnom humanitamom pravu. Studiju su uredili Jean-Marie Henckaerts iz Pravnog odjela MKCK i Louise Doswald-Beck sa Instituta za medunarodne studije i Univerzitetskog centra za medunarodno humanitamo pravo u Ženevi. Cambridge Univesity Pressje objavio ovu studiju.Dok se u pravu sadržanom u medunarodnim ugovorima ne zabranjuju izričito napadi na civilne objekte u oružanim sukobima koji nemaju medunarodni karakter, takva zabrana nzvila se u okviru običajnog medunarodnog prava. Važno je da su sve

264

Page 265: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

strane u sukobu, ne samo države već i pobunjeničke grupe, na primjer, obavezane običajnim medunarodnim humanitamim pravom koje se odnosi na unutrašnje oružane sukobe. Konačno, običajno medunarodno humanitamo pravo može biti korisno i u slučaju koalicijskog ratovanja. Savremeni oružani sukobi često obuhvataju koalicije država. Kada države koje sačinjavaju jednu takvu koaliciju nemaju iste obaveze prema medunarodnim ugovorima jer te ugovore nisu ratifikovale, običajno medunarodno humanitamo pravo predstavlja ona pravila koja su zajednička za sve članice koalicije. Ta pravila mogu se smatrati za minimalni standard prilikom sačinjavanja zajedničkih pravila vojnog djelovanja ili za usvajanje odredenih politika.[83] Radulović, str. 28.1,0 Avramov-Kreća, str. 56.[85] Ibidem, str. 57.1.2   Degan-Pavišić, str. 41.1.3   Ibidem, str.41.1.4   Stojanović, str. 18.[89]  Radulović, str. 28.[90]   Rangiranje opštih pravnih načela kao izvora međunarodnog prava je predmet raznih polemika. Tako, zastupnici škole prirodnog prava ističu da se na ovaj način odstupa od strogog pozitivizma i da se ustupak daje ideji prirodnog prava. S druge strane, oni koji stoje na poziciji pravnog pozitivizma, smatraju da i kad su u pitanju opšta pravna načela, ona se moraju zasnivati na saglasnoj volji država. Ovdje se ne radi o primjeni pojedinačnog pravnog pravila, nego o iznalaženju zajedničkih elemenata u grupi pravila koja regulišu jedno odredeno pitanje u unutrašnjim pravnim porecima država članica medunarodne zajednice i tu se sudija ne pojavljuje u ulozi zakonodavca i tvorca novih pravila medunarodnog prava, nego je njegov zadatak da putem uporednog metoda istraživanja sistematiše važeća pravila unutrašnjih poredaka koja se odnose na odredeno pitanje i da tu odabere ono što je zajedničko (Avramov, dr Smilja i Kreća, dr Milenko, Međunarodno javno pravo, Beograd, 1996, str. 52). Uvodenje opštih pravila kao izvora međunarodnog prava, s jedne strane, posljedica je još uvijek evidentne nepotpunosti medunarodnog poretka, a, s druge strane, zabrane "odricanja od pravosuda", jer medunarodni sud,1.9   Istina, u vezi s tim se ističe da "...medunarodno krivično pravo i nacionalna krivična prava evropskih kontinentalnih država načelo zakonitosti ne shvataju jednako: medunarodno krivično pravo tumači ga vrlo rastezljivo, a nacionalna prava strogo". Takode se ističe kako "Rimski statut donosi sada važnu novost. Na mjesto dotadašnjeg širokog poimanja načela zakonitosti svojstvenog medunarodnom krivičnom pravu, on u članovima 22-24 to načelo odreduje na način koji je uobičajen u krivičnim zakonodavstvima evropskih kontinentalnih zemalja, tj. izričito ga propisuje u svim njegovim aspektima...". (Josipović-Krapac-Novoselec, str. 96).[92]  Kaseze, str. 80 i 82.[93]  Lukić, II, str. 505 i 507.[94]   Iako su prema Statutu sudska praksa i doktrina stavljeni u istu ravan, oni se ne mogu isto vrednovati. Znatno veći značaj ima sudska praksa. Uloga doktrine je bila značajnija u prošlosti, kada pravni poredak nije bio još dovoljno izgrađen. Danas se uloga doktrine uglavnom svodi na analizu i ukazivanje na slabosti pozitivnih normi, a može da se javi kao jedan od činilaca podobnih da utiču na formiranje stava suda u konkretnom slučaju, odnosno na slobodno sudijsko rasuđivanje (Radulović, str. 30). Na taj način, nauka razjašnjava prirodu, karakter, sadržinu i značaj različitih materijalnopravnih i procesnopravnih instituta medunarodnog krivičnog prava, ukazujući na moguće nedostatke postojećih rješenja i predlažući istovremeno njihovu izmjenu ili dopunu kako bi bila kvalitetnija i efikasnija u konkretnim slučajevima iz prakse (Đurdić-Jovašević, str. 41).

265

Page 266: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[95]  Avramov-Kreća, str. 584.[96]  Degan-Pavišić, str. 20.[97]  Kao u slučaju pomenute Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije ili Konvencije o kibemetičkom kriminalu.[98]  Degan-Pavišić, str. 68.[99]   Kada se ova činjenica ima u vidu, onda odredba iz člana 4a) KZBiH teško da se može primijeniti u praksi. Prema toj odredbi, čl. 3 i 4 ovog zakona (koji govore o načelu zakonitosti i vremenskom važenju krivičnog zakona) ne sprečavaju sudenje ili kcčnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima medunarodnog prava. To bi pretpostavljalo situaciju u kojoj domaće zakonodavstvo ne inkriminiše odredenu radnju kao krivično djelo, ali ona to svojstvo ima prema opštim načelima medunarodnog prava. Medutim, problem koji se može pojaviti u ovoj situaciji se svodi na to da takva načela medunarodnog prava, upravo zato što su načela, ne mogu propisivati niti propisuju kaznu, a njeno odmjeravanje u okviru opšteg minimuma i maksimuma iz domaćeg krivičnog zakonodavstva bi tek tada, zbog širokog raspona, vodilo u arbitremost.[100] Tako je članom 106 ove konvencije, radi obezbjedenja pravičnog sudenja, propisano da svaki ratni zarobljenik ima pravo, pod istim uslovima kao i pripadnici oružanih snaga sile koja drži zarobljenikc, da protiv svake presude koja se njega tiče uloži žalbu radi ukidanja ili preinačenja presude ili ponovnog sudenja. Stoga bi predstavljalo kršenje pravila medunarodnog prava, u smislu navedenog krivičnog djela, ako bi neki vojni starješina visokog ranga naredio da se ratni zarobljenik pod njegovom kontrolom spriječi u ostvarivanju ovog svog prava.[101]                  Kittichaisaree, str. 44.[102] Ovaj stav izražen je u paragrafu 539 presude 1CTY u slučaju broj 1T-95-16-T, ICTY T.Ch.Il. Izvor: http://www.un.org/icty/kupreskic/trialc2/judgement/kup-tj000114e-5.htm.[103] Za izraz "Pripremni radovi" u praksi, naročito stranoj, često se koristi francuski izraz "Travawc preparatoires". Tako čini i ICTY u svojim odlukama. Vidjeti, npr, presudu ovog tribunala u predmetu Tadić, slučaj broj IT-94-1-A, strana 119, paragraf 303 presude, na adresi http: //www. un.org/icty/bhs/cases /tadic/judgements/990715/ tad-aj990715.pdf.13 Ova konvencija je potpisana 23. marta 1969. godine u Beču, a stupila je na snagu 27. januara 1980. godine. Bivša Jugoslavija je bila njena Članica, a do 1. januara 2005. godine ovu konvenciju je ratifikovalo 98 država.,3R U odlučivanju o ovom pitanju Statut odreduje elemente koje ICC mora uzeti u obzir pri ocjeni spremnosti države na gonjenje nekog lica za krivična djela iz nadležnosti ICC. Ti elementi propisani su u članu 17 stav 2 Statuta.[106]  Ovu grupu krivičnih djela ne sadrže entitetska krivična zakonodavstva ni Krivični zakon Brčko Distrikta[107]                  Ni ovu grupu krivičnih djela ne sadrže entitetska krivična zakonodavstva ni Krivični zakon Brčko Distrikta.[108] Entitetska krivična zakonodavstva i Krivični zakon Brčko Distrikta ne sadrže odredbe o komandnoj odgovornosti.[109]                Zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 15/06.[110] Ovo krivično djelo propisano je Zakonom o izmjenama i dopunama KZBiH. Zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 55/06.[111]                  Vidjeti čl. 200-202 Krivičnog zakona Federacije BiH, čl. 299-301 Krivičnog zakona Republike Srpske i čl. 197-199 Krivičnog zakona Brčko Distrikta.[112] Navedena presuda može se naći na http://64.233.183.104/search?q=cache:i 6LSPWUdQ8J: www. 1 aw.berkeley edu/faculty/[113] Ovo posljednje načelo u teoriji se naziva princip zastupničke sudbenosti.

266

Page 267: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Vidjeti Degan- Pavišić, str. 130-132.[114]  Nadležnost sudova treće države može se ostvariti na osnovu klauzule o univerzalnoj nadležnosti iz važećeg sporazuma ili na osnovu odredbe domaćeg zakona kojom se uspostavlja pravilo vanteritorijalne nadležnosti za teške zločine po medunarodnom zakonu. Prema navodima g. Joineta iz njegovog izvještaja o nekažnjavanju učinilaca povreda ljudskih prava, "u odsustvu ratifikacije na osnovu koje bi se mogla primijeniti klauzula o univerzalnoj nadležnosti na zemlju u kojoj je učinjena povreda, države mogu preduzeti praktične mjere u domaćem zakonodavstvu kako bi se uspostavila vanteritorijalna nadležnost za teže zločine po medunarodnom pravu učinjene van njene teritorije koji po svojoj prirodi spadaju u djelokrug ne samo domaćeg krivičnog prava već i medunarodnog krivičnog sistema koji ne priznaje koncept granica". Neke države su svojim sudovima dale čak i univerzalnu nadležnost za ratne zločine učinjene u medunarodnim oružanim sukobima koji nemaju karakter međunarodnih. Uostalom, države su već obavezane da pruže pomoć, u skladu s Principima Generalne skupštine UN-a iz 1973. godine o medunarodnoj saradnji u vezi s pritvorom, hapšenjem, izručivanjem i kažnjavanjem lica krivih za rame zločine i zločine protiv čovječanstva.[115]                 Ibidem.[116]                 Ibidem., str. 385.[117]                 Ibidem, str. 391.[118]                 Ibidem, str. 395 i 396.[119] Odredbom stava 1 ovog člana, kako ćemo vidjeti, obuhvaćena su krivična djela na koja se primjenuje realno ili zaštitno načelo.[120]1 u ovom slučaju odredba stava 1 istog člana obuhvata krivična djela na koja se primjenjuje realno ili zaštitno načelo.[121] Degan-Pavišić, str. 129.[122]                  To su, na primjer, sljedeća krivična djela: napad na ustavni poredak (član 156), ugrožavanje teritorijalne cjeline (član 157), podrivanje vojne i odbrambene moći (član 161), oružana pobuna (član 162), ubistvo predstavnika najviših institucija BiH (član 167) i dr.[123] S tim u vezi u ovim komentarima se kaže: "Ako se ima u vidu ovakva priroda ovih djela, (misli se na djela iz tačke c) - naša opaska) onda je unošenje krivičnih djela koja je BiH obavezna kažnjavati prema propisima medunarodnog prava, kao i nekih drugih, u ovu odredbu pogrešno. Primjenu našeg krivičnog zakonodavstva za ova djela trebalo je obezbijediti u okviru univerzalnog principa...". Vidjeti: Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, Knjiga I, Sarajevo, 2005, str. 93.[124] Opšte je mišljenje da i običajno pravo predvida postojanje univerzalne nadležnosti za veliki broj oblasti u koje spadaju ropstvo i trgovina Ijudima, zločini protiv čovječnosti i genocid. Mučenje je nespomo zločin koji spada unutar univerzalne nadležnosti po običajnom medunarodnom pravu. Može se tvrditi da je zabrana mučenja sama po sebi norma opšteg medunarodnog prava i da ima karakter norme ius cogens. Jedna od posljedica osobine ius cogens, koju je medunarodna zajednica dala zabrani mučenja, jeste da svaka država ima pravo da ispita, krivično goni i kažnjava ili izmči pojedince optužene za mučenje koji se nalaze na teritoriji pod njenom nadležnošću. Komitet UN-a protiv mučenja smatrao je da, u pogledu mučenja, ova obaveza postoji bez obzira na to da li je država ratifikovala Konvenciju protiv mučenja UN-a, jer postoji "opšte pravilo medunarodnog prava koje treba da obaveže sve države da preduzmu djelotvorne mjere za sprečavanje mučenja i kažnjavanje takvih postupaka", podsjećajući na principe nimberške presude i na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Ovo stanovište je zauzeo i Federalni sud SAD-a u predmetu Filartiga protiv Pena-Irala, gdje se on proglasio nadležnim uprkos Činjenici da se mučenje odigralo van granica SAD, a mučenje je počinio strani državljanin nad stranim državljaninom jer "(mučenje) krši univerzalno prihvaćene

267

Page 268: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

norme medunarodnih propisa o Ijudskim pravima, bez obzira na državljanstva strana...".[125]  Univerzalna nadležnost je najkontroverznija od teorija nadležnosti i dozvoljava svakoj zemlji da sudi bilo kome za zločine protiv medunarodnog prava. Univerzaina nadležnost je priznata na neki način i Pravilom 11 bis Pravilnika o postupku i dokazima ICTY po kome je svaka država koja ima nadležnost i koja je "spremna i dovoljno pripremljena da prihvati takav slučaj", kvalifikovana da joj bude ustupljen predmet po pravilu 11 bis.16 http://www.un.org/Depts/los/convention_agreements/texts/unclos/part7.htm[127]http://www.icrc.org/ihl.nsf/7c4d08d9b287a42I41256739003e636b/fe20c3d903ce27e3c.lste obaveze za države članice predvidene su i u članu 50 Druge konvencije, članu 129 Treće konvencije i u članu 146 Četvrte konvencije.[128] Zakonsko biće ovog krivičnog djela glasi: "Ko upotrebom fizičke sile ili prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak BiH ili da svrgne njene najviše institucije, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina".[129] Domaći sud, da podsjetimo, može primjenjivati samo krivično zakonodavstvo svoje države, a ne i krivično zakonodavstvo strane dižave.[130] Ovdje bi se trebalo raditi o potpunom identitetu koji je, u primjeru kojim se koristimo, nemoguće ostvariti, jer svaka država svojim krivičnim zakonodavstvom štiti samo svoj ustavni poredak, a ne i ustavni poredak strane države.[131] Odgovarajuće odredbe o ovom načelu propisane su i u entitetskim zakonima o krivičnom postupku i Zakonu o krivičnom postupku Brčko Distrikta.[132]  Đakle, ne dolazi u obzir primjena ovog člana ako se radi o krivičnom djelu koje je u nadležnosti redovnog suda u nekom od entiteta ili Brčko Distrikta, niti Sud ĐiH tada može odlučivati o ovom pitanju. Ono se u takvom slučaju može postaviti pred nadiežnim sudom u entitetu, koji postupa u skiadu sa entitetskim zakonom o krivičnom postupku (onim dijelom tog zakona kojim je uredeno ovo načelo). U vezi sa tim zakonima, ističemo kako Zakon o krivičnom postupku Đrčko Distrikta, u suštini, ima ista iješenja kao i član 412 ZKPĐiH (i numeracija člana je ista). Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (član 423), odnosno Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH (član 433), u osnovi ovo načelo takode ureduju na način na koji je to učinjeno u ZKPBiH, s tom razlikom što prema tim zakonima do ustupanja može doći ne samo za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora do deset godina, već i za sva krivična djela ugrožavanja javnog saobraćaja.[133] Ovu konvenciju ratifikovalo je Predsjedništvo BiH na sjednici održanoj 5. februara 2002. godine. Odluka o ratifikaciji i tekst Konvencije objavljeni su u "Službenom glasniku BiH" - dodatak Medunarodni ugovori, broj 3/02.[134] Đurđić - Jovašević, str. 50 i 51.[135] Dakle, nije rečeno "mjera uperena"[136] Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 586.[137]                  Tekst ove konvencije objavljen je u "Službenom listu SFRJ" - Medunarodni ugovori, broj 9/85.U "Službenom glasniku BiH" broj 26/98 Ministarstvo inostranih poslova BiH objavilo je treći pregled medunarodnih multilateralnih ugovora kojima je BiH postala članica i koje primjenjuje kao sukcesor bivše SFRJ.[138]                  Opširnije Srzentić, Nikola i Stajić, dr Aleksandar: Krivično pravo, Opšti i posebni dio, Sarajevo, 1968., str. 71-74.[139]                  Lazarević, str. 123.[140] U vezi sa terminom vinost ističe se kako se on "u našoj krivičnopravnoj teoriji koristi od početka dvadesetog vijeka" te da je "nastao kao prevod njemačke riječi "Schuld" (vid. predgovor M. Vesnića uz prevod udžbenika F. Lista iz 1902. godine), a najvjerovatnije pod uticajem ruskog jezika, u devetnaestom vijeku se koristio termin "pripisivati u krivicu", "biti kriv". (Vidi Cenić, Đ: Objašnjenja Kaznitelnog zakonika za

268

Page 269: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Knjažestvo Srbiju, u Beogradu, druga sveska, 1865.)." - Stojanović dr Zoran: Krivično pravo, Opšti dio, XIII izdanje, Beograd, 2006, str. 154.BiH ima aneks u kojem su navedeni medunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava (navedene i druge konvencije) koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba. Lukić, I, str. 121.[142]                 Sec. Papinianus - D. 16,3,24. - Ugovor neka bude strankama zakon.,H4 Lukić, II, str. 232.[144]                  Ibidem, str. 501 i 503.[145] U teoriji se s pravom ukazuje da u slučaju medunarodnog krivičnog djela "...objekt zaštite jeste čovječnost i međunarodno pravo", pri čemu pojam čovječnosti podrazumijeva "...dobra ili vrijednosti od opšteg civilizacijskog interesa za cijelu medunarodnu zajednicu, za cijelo čovječanstvo. ZaŠtita čovječnosti znači osiguranje zaštite osnovnih ljudskih dobara kao što su: život, tjelesni integritet i zdravlje čovjeka, dostojanstvo ličnosti, osnovna ljudska prava i slobode." (Petrović, dr Borislav i Jovašević, dr Dragan: Krivično/kazneno pravo BiH, Opšti dio, Sarajevo, 2005, str. 130).87 Ti niži pojmovi u ovom slučaju su upravo bića posebnih medunarodnih krivičnih djela.[147]                  Lukić, III, str. 221.[148]                  Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 123.mIbidem.[150]                  Đurđić - Jovašević, str. 54.[151] Istina, u slučaju Statuta Specijalnog suda za Sijera Leone vidjeli smo kako je propisana mogućnost krivičnog gonjenja maloljetnih učinilica krivičnih djela iz nadležnosti tog suda. Ovakvo iješenje nalagala je činjenica, specifična za gradanski sukob u ovoj zemlji, da je veliki broj djece bio sistematski regrutovan i obučavan za izvršenje krivičnih djela. Prema tom statutu, samo lica koja su, u vrijeme kada su učiniia neko od krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala, bila mlađa od 15 godina ne mogu podlijegati krivičnoj odgovornosti, dok licima izmedu 15 i 18 godina Tribunal, ako utvrdi njihovu krivičnu odgovomost, ne može izreći zatvorsku kaznu, već neku od mjera koje su taksativno propisane Statutom.[152] Krivični zakon BiH u članu 76 stav 1 propisuje mogućnost izricanja i vaspitnih preporuka maloljetnom učiniocu krivičnog djela, ako se radi o krivičnom djelu s propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Medutim, imajući u vidu prirodu i težinu medunarodnih krivičnih djela, u tom zakonu za ova krivična djela propisane su kazne zatvora iznad ove granice tako da se za njih ne mogu izreći vaspitne preporuke. Inače, tc preporuke se izriču bez prethodnog vodenja sudskog postupka, što je u skladu sa članom 40 stav 3 tačka b) Konvencije o pravima djeteta.[153]                Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 584.[154]                lbidem.[155]                Kaseze, str. 222.[156]                Kittichaisaree, str. 248.[157]                  Džoun -Pauls, str. 178 i 179.[158]                  Kaseze, str. 224.[159]                   Đurđić-Jovašević, str. 56.[160]                   Kittichaisaree, str. 250.[161]                   Kaseze, str. 227.[162] U verziji na engleskom jeziku citirana odredba Statuta glasi:"In accordance with this Statute, a person shall be criminally responsible and liable for punishment for a crime within the jurisdiction of the Court if that person: Attempts to commit such a crime by taking action that commences its execution by means of a substantial step, but the crime does not occur because of circumstanccs independent of the person's intentions."

269

Page 270: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[163] Kaseze, str. 227.2()6 Komentar Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, treće izdanje, Beograd, 1986, str. 111 i 112. lsto to, u bitnom, navodi se i u Komentarima krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 167, tako što se ističe: "Etička vrijednost motiva je irelevantna, jer dobrovoljni odustanak nije etički, već psihološki pojam. Stoga, odustanak može biti moralne prirode (npr. sažaljenje, stid, probudena savjest i sl ), ali i ne mora, pa će dobrovoljni odustanak npr. od razbojništva ili silovanja postojati i onda kada se učinilac prilikom susreta sa žrtvom uplašio i pobjegao."[165] Ovo krivično djelo propisano je u članu 177 stav 1 KZBiH, pod nazivom protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja.[166] Pored ovih vidova prividnog idealnog sticaja, u teoriji krivičnog prava navode se i slučajevi inkluzije i alternativiteta. Kod inkiuzije je riječ o posebnom obliku konsumpcije, pošto se u ovom slučaju odredeno krivično djelo, koje se ostvaruje kroz neko teže krivično djelo, u odnosu na njega pojavljuje kao sitno (bagatelno). Alternativitet se pojavljuje u dva oblika. U prvom je neko krivično djelo kao takvo odredeno u dva ili više propisa, pa se uzima da su ostvarena obilježja krivičnog djela iz onog propisa koji sadrži kriminainopolitičke razlogc radi kojih je djelo učinjeno. Kod drugog oblika altemativiteta, radnjom učinioca ostvareno je više kvalifikovanih oblika nekog krivičnog djela (npr. teškog ubistva), u kom slučaju se uzima da postoji onaj od tih oblika koji jc dominantniji.[167] Lazarević, str. 171.2,0 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 297.[169] Evo kako su ova lica, na primjeru tač. 16 i 17 predmetne optužnice, bila optužena:"Tačka 16: Ubivši ili pomažući i podržavajući ubistvo Musafera Pušćula, Drago Josipović i Vladimir Šantić počinili su zločin protiv čovječnosti kažnjiv prema članu 5 (a) (ubistvo) Statuta Suda. Tačka 17: Ubivši ili pomažući i podržavajući ubistvo Musafera Pušćula, Drago Josipović i Vladimir Šantić počinili su kršenje ratnog prava i običaja kažnjivo prema članu 3 Statuta Suda i priznato članom 3(1) (a) (ubistvo) Ženevskih konvencija " Izvor: http:// www.un.org./ icty/bhs/ cases/ kupreskic /indictment/kup-ai980209b.htm.2 Taj stav žalbenog vijeća izražen ie u stavu 387 drugostepene odluke i u engleskoj verziji, u kojoj ćemo kurzivom naglasiti važna mjesta, glasi: "3 Addressing the issue of cumulative convictions under Article 3 and Article 5 of the Statute, the Appeals Chamber recalls that in the Jelisic Appeal Judgement, following the reasoning of the Celebici Appeal Judgement, the Appeals Chamber held that cumulative convictions under both Articles 3 and 5 are permissible. In Celebici, the Appeals Chamber articulated a two-pronged test to be applied to the question of cumulative convictions. It held that... reasons of faimess to the accused and the consideration that only distinct crimes may justify multiple convictions, lead to the conclusion that multiple criminal convictions entered under different statutory provisions but based on the same conduct are permissible only if each statutory provision involved has a materially distinct element not contained in the other. An element is materially distinct from another if it requires proof of a fact not required by the other. Where this test is not met, the Chamber must đecide in relation to which offence it will enter a conviction. This should be done on the basis of the principle that the conviction under the more specific provision should be upheld. Thus, if a set of facts is regulated by two provisions, one of which contains an additional materially distinct element, then a conviction should be entered only under that provision. In Jelisic, the Appeals Chamber, applying the test set out in Celebici, stated: ...Article 3 requires a close link between the acts of the accused and the armed conflict; this element is not required by Article 5. On the other hand, Article 5 requires proof that

270

Page 271: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

the act occurred as part of a widespread or systematic attack against a civilian population, that element is not required by Article 3. Thus each Article has an element requiring proof of a fact not required by the other. As a result, cumulative convictions under both Articles 3 and 5 are permissiblbe." Izvor: http://www.un.org/icty/kupreskic/appeal/judgement/kup-aj011023e-8.htm. Imajući u vidu ovakvo shvatanje, žalbeno vijeće ICTY u predmetu Lašvanska dolina je našlo da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je optužene Josipovića i Šantića oslobodilo od optužbe po tač. 17 i 19 optužnice, pa je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačilo i optužene oglasilo krivim za oba navedena krivična djela u sticaju.[171] Citirano prema Džouns-Pauls, str. 535.2,4 Kittichaisaree, str. 68.[173]                  Citirano prema Džouns-Pauls, str. 535.[174]                  Stojanović, str. 62.2,7 Vidjeti Stojanović, mr Slobodan: Joint criminal enterprise - zajednički zločinački poduhvat kao povreda prava optuženog u postupku pred Tribunalom u Hagu, "Branič", Beograd, broj 3-4/04, str. 131-151.Na to ukazuje i Kittichaisaree, str. 237. Ovaj autor ističe kako su se tokom vremena u medunarodnom krivičnom pravu iskristalisale dvije odvojene kategorije učestvovanja u krivičnom djelu. Prvu kategoriju označava kao saizvršioce i taj termin se odnosi na sva lica koja učestvuju u zajedničkom zločinačkom poduhvatu ili planu ("co-perpetrators participating in a joint criminal enterprise or design"), a drugu kao pomagače i lica koja2,9 Kaseze,str. 212-214.[178]  Ibidem, str. 214.[179]  Identična odredba propisana je u članu 6 stav 1 ICTR, s tim što se individualna krivična odgovornost može odnositi samo na krivična djela iz nadležnosti tog tribunala.[180] http://www.un.org/icty/bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj990715b.p df.90[181]  Kaseze, str. 218.[182]                  Ibidem, str. 220 i 221.[183]                  Kittichaisaree, str. 242.[184]                  Ibidem.[185]                  http://www.un.org/icty/bhs/cases/aleksovski/judgements/990625/ale-tj990625.pdf.[186]                 http://www.un.org/icty/bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj99 071 5b. pdf[187]   Vidjeti Škulić, dr Milan: Oblici učestvovanja u ostvarenju krivičnog djela - (sa)izvršilaštvo i saučesništvo u Rimskom statutu, "Primjena medunarodnog krivičnog prava u nacionalnim zakonodavstvima", Tara, 2005, str. 105-148.[188] Stojanović, str. 63 i 64.[189]  Iz postupka pojedinca koji predstavlja potvrdenu opasnost za cjelokupnu medunarodnu zajednicu, nužno proizilazi krivična odgovomost tog pojedinca jer, kako je navedeno u poznatom tekstu presude Nirnberškog tribunala, od 30. septembra 1946. godine: "Zločine protiv međunarodnog prava počinili su ljudi, a ne apstraktne organizacije i samo kažnjavanjem pojedinaca koji su počinili te zločine, odredbe medunarodnog prava mogu biti provedene "[190]  Opšimije Stojanović, dr Zoran: Osnovi isključenja krivičnog djela u medunarodnom krivičnom pravu, Prvi medunarodni naučni skup "Relevantna pitanja medunarodnog krivičnog prava", Tara, 2003, str. 35-43.[191] Tako se u članu 24 stav 1 KZBiH kaže: "Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani", a u članu 25 stav 1 istog zakona da "Nije krivično djelo ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi".

271

Page 272: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

94[192]                Kittichaisaree, str. 262.[193]                http://www.un.org/icty/bhs/cases/mucic/judgements/cel-tj981116b.pdf.[194] http://www.un.org/icty/bhs/cases/mucic/judgements/cel-tj981116b.pdf. Pretresno vijeće kao primjere tih evropskih zemalja navodi Francusku (New Criminal Code - odjeljak 122), Njemačku (Criminal Code - odjeljak 21), Italiju (Code Penal - odjeljak 89), a od vanevropskih zemalja - Južnoafričku Republiku (Zakonik o krivičnom postupku - odjeljak 78 (7)).[195]                  Kaseze, str. 193.[196]                  Lazarević, str. 220.[197]                   Kaseze, str. 199.[198]                   Ibidem, str. 201.[199] Stojanović, str. 41. Kada to ističe ovaj autor se poziva i na A. Esera: Commentary on the Rome Statute of the Intemational Criminal Court (O. Triffterered), Baden-Baden, 1999, str. 549.102[200]                  Ibidem.[201] Kaseze, str. 259.[202] Kittichaisaree, str. 275.[203] Stojanović, str. 42.[204] Ibidem, str. 43.[205]  U vezi sa tačkom (d) člana 31 Statuta, moramo istaći kako je neki strani autori obraduju samo kao prinudu. Tako Kittichaisaree u svojoj knjizi "Intemational Criminal Law", kada izlaže o ovoj tački Statuta, govori samo o prinudi (Duress) (str. 263—264), dok o krajnjoj nuždi (Necessity) govori u onom dijelu knjige u kom obraduje ostale osnove za isključenje krivične odgovomosti (str. 273-275). Za razliku od njega, Kaseze smatra da su i krajnja nužda i prinuda zajedno regulisani pomenutom tačkom Rimskog statuta (Kaseze, str. 293). Mi smatramo da se član 31 stav 1 tačka (d) odnosi i na krajnju nuždu i na prinudu, s tim što se, kako smo rekli, o krajnjoj nuždi radi ako opasnost potiče od okolnosti van kontrole lica prema kojem je upravljena (alineja (ii) navedene tačke), dok je o prinudi riječ ako prijetnja potiče od nekog lica (alineja (i) navedene tačke).[206] http://www.un.org/icty/bhs/cases/erdemovic/judgements/971007/erd-ajsomcdvh971007b.pdf.104[207] http://www.un.org/icty/bhs/cases/erdemovic/judgements/971007/erd-ajsomcdvh971007b.pdf.[208]                  Stojanović, str. 46.[209]                   U stvari, ističe se kako su "...ti prigovori u praksi dosadašnjih medunarodnih sudova bili odbijani", kao i da je teško "...povjerovati da bi ijedan od njih mogao uspjeti kod Suda", pri čemu se misli na ICC. (Josipović- Krapac-Novoselec, str. 115).[210]                 Kittichaisaree, str. 271.[211]                 http://vvw.un.org/ictyMs/cases/fiirundzija/judgements/981210/fur-tj98121 Ob.pdf[212] Kaseze, str. 169. Treba se nadati da će osnivanje i rad ICC biti od pomoći u prevazilaženju ovakvih problema.[213] Stojanović, str. 46.108[214]                   Ibidem.[215]  Ibidem. Međutim, iz primjera koji ćemo odmah dalje citirati (obratiti pažnju na paragraf 5,1 — posljednja rečenica, presude Pretresnog vijeća ICTY u predmetu Kupreškić) može se zaključiti kako ovaj tribunal smatra sasvim suprotno od

272

Page 273: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

navedenog shvatanja, jer u pomenutom paragrafii ističe da "defmirajuća karakteristika modernog medunarodnog humanitarnog prava jeste zapravo obaveza da se poštuju glavne postavke ove grupe pravnih normi bez obzira na ponašanje boraca (naš kurziv) neprijateljske strane".[216]                   Kittichaisaree, str. 273.[217]http://www.bgccntar.org.yu/documents/Povelja%20Ujedinjenih%20nacija.htm[218] Kittichaisaree, str. 275.[219]0dluka se može pogledati na http://69.94.11.53/ENGLISH/cases/Kanyabashi/ decisions /180 697. pdf. Pretresno vijeće II donijelo ju je 18. juna 1997. godine.[220]                 Kittichaisaree, str. 275 i 276.[221]  Smatra se da ju u procesu protiv japanskog generala Jamašite, koji je bio guverner na Filipinima od 1941. do 1945. godine, po prvi put u pravom smislu primijenjen princip komandne odgovornosti (strict liability). Sudenje je provela Vojna komisija Glavnog štaba kopnene vojske SAD sastavljena od pet generala (od kojih nijedan nije bio pravnik). Proces je počeo 1. oktobra 1945. godine. Sud je našao da je naročito za vrijeme evakuacije Manile (koja je najviše stradala u ratu) bila izvršena čitava serija zločina i da je optuženi imao mogućnost da spriječi te zločine, kao i da postoji presumpcija znanja za te zločine koji su bili notomi. JamaŠita je oglašen krivim i osuđen na smrtnu kaznu, koja je izvršena vješanjem (23. febmara 1946. godine). Jamašitin branilac (Reel), američki oficir bez pravne spreme, upotrijebio je poveljom propisan pravni lijek kao posljednje pravno sredstvo Vrhovnom sudu SAD-a, ali ni on nije uspio.Virca {Wirtz) u slučaju zarobljeničkog Andersonvil logora {Andersonville camp case) obuhvaćena i komandna odgovornost. Andersonvil je bio jedan od najužasnijih logora za ratoe zarobljenike tokom američkog gradanskog rata, a Virc je bio komandant tog logora. Njemu je na kraju rata sudeno i jedna od tačaka optužnice ga je teretila da nije preduzeo nikakve mjere da spriječi zločine protiv ratnih zarobljenika, niti da kazni svoje podredene za zločine koje su tamo počinili. Međutim, komandant Virc je prvenstveno bio odgovoran za neposredno učešće u izvršavanju ziočina, jer je naredio da oni budu izvršeni u logoru. Vidjeti Bantekas, Ilijas: Doktrina komandne odgovornosti, str. 12-14 (u knjizi "Komandna odgovomost u medunarodnom i domaćem pravu", Fond za humanitamo pravo, Beograd, 2003, transkript istoimene konferencije, koju su organizovali Fond za humanitarno pravo, Beograd, Hrvatsko udruženje za krivične nauke i praksu, Zagreb i Outreach Program i Medunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Beograd, 23. i 24. maja 2003. godine).[223]  Načelo komandne odgovoraosti ima svoju istoriju još iz XV stoljeća kao načelo odgovoraosti zapovjednika za postupke svojih podredenih i za propuste da blagovremeno preduzmu odgovarajuće mjere radi otklanjanja ratnih zločina. U vojnoj uredbi Karla VII iz Orleansa od 1439. godine stoji odredba o odgovornosti pretpostavljenih vojnih staiješina sljedeće sadržine: "Ako bi koji član područnih vojnih jedinica prekršio načela date naredbe, njegov glavni zapovjednik mora preduzeti mjere krivičnog progona učinioca, a ako to ne učini, smatraće se glavnim učiniocem". U stvari, načelo komandne, odnosno zapovjedne odgovornosti je u svom najširem smislu oduvijek postojalo u ratnom pravu, samo je ono prvobitno smatrano običajem rata.Zapovjednik je odgovoran i ako kroz zapovijedni lanac provede naredbu nadredenih, znajući da će to rezultirati kršenjem prava u oružanom sukobu. On je odgovoran i kada namjerno ili iz nepažnje zanemari informacije o zločinima učinjenim pod njegovim zapovjedništvom. Još 1474. godine je održano su&^nje vojvodi od Burgundije optuženom da je kao guveraer okupatorske sile počinio više zločina (ubistva, silovanja i konfiskacija imovine građana), pa su građani Brajzaha formirali multinacionalni tribunal iz svoje sredine i susjednih oblasti (Alzasa, Njemačke i

273

Page 274: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Švajcarske), u sastavu od 28 sudija i optužili Hagenbacha. Optuženi se branio da nije kriv, jer je provodio naredbe pretpostavljenog mu lorda, ali je oglašen krivim i osuden na kaznu smrti koja je izvršena. Obrazloženje prasude je sadržavalo da je odgovornost optuženog i lična i komandna.Opšimije Šćepanović, Milovan i Ivanović, Miladin: Komandna i zapovjedna odgovornost u medunarodnom krivičnom pravu, "Pravni život", Beograd, broj 12/05, str. 505-517.[224] Odredeni principi koji su se pojavili na "Lajpciškim sudenjima" bili su važni i relevantni i u kontekstu savremenog medunarodnog prava. Između ostalog, doktrina komandne odgovoraosti je bila očigledna. Dva slučaja, slučaj dvorca Lendoveri (Liandovery castle case) i slučaj dvorca Dover (Dover Castle case), bili su veoma značajni sa aspekta komandne odgovoraosti. U oba slučaja radilo se o komandantima njemačke podmomice, čija je posada bila podredena njemačkoj vojnoj komandi koja joj je naredila da ubija neprijateljsku posadu sa brodova koje je torpedovala njemačka podmoraica. Neki članovi posade, koji su postupili po tim naredenjima, pucali su na neprijateljske brodolomnike. Nereagovanje komandanta podmoraice u slučaju Dover, kada nije spriječio ili kaznio svoje podredene za ubijanje neprijateljskih brodolomnika, dovelo je do utvrdivanja njegove odgovornosti. U drugom slučaju Miler (Muller case\ koji je takode procesuiran pred Vrhovnim sudom u Lajpcigu, sud je zaključio da komandant logora koji je preduzeo dovoljne mere da spriječi zlostavljanja i druge zločine nad ratnim zarobljenicima, kao i koji se trudio da nabavi dovoljno hrane za zarobljenike, ne bi trebalo da bude odgovoran za druge nedaće koje su mogie zadesiti zarobljenike. Sud je išao logikom da sve dok je komandant preduzimao odgovarajuće mjere i prijavijivao dešavanja svojim nadredenima, krivično odgovomi, u tom slučaju, bili su njegovi nadredeni, i to ne samo po osnovu komandne odgovornosti, već i kao neposredni izvršioci.[225]                  http: //en. wikipedia. org/wiki/Emil_Muller.[226]                  http: //en. wikipedia. org/wiki/Command_responsibilty.[226] Tribunal u Tokiju nije imao nikakva ograničenja u pogledu vremenske nadležnosti. Tribunal je procesuirao i dogadaje koji su se dogodili prije nego što je Japan uzeo učešće u Drugom svjetskom ratu, kao, na primjer, japansku invaziju na Kinu od 1931. godine. To se posebno odnosilo na incident iz 1931. godine kada su se japanske snage pod vodstvom generala Macuija (Matsuia) ušle u kineski grad Nanking, gdje su masakrirale lokalno stanovništvo. Izvještaji procenjuju da je tada oko pola miliona ljudi ubijeno, i to pod jako surovim i gnusnim okolnostima. Kada su japanske snage ušle u Nanking, Macui nije ništa preduzeo da bi spriječio ziočine. General Macui je na sudenju, u cilju svoje odbrane, sudu predao neke naredbe koje je on lično izdao svojim trupama kako bi prekinule sa ubistvima. Tribunal je procijenio da su te naredbe bile slabe i neuvjerljive. Takode je ustanovljeno da on nije procesuirao nikoga od počinilaca, niti preduzeo bilo koju drugu akciju. Usljed ovih činjenica, postojanje ovakvih naredbi nije imalo nikakvu važnost i optuženi je osuden zbog toga što nije spriječio, niti kaznio počinioce ovih zločina.U drugim slučajevima pred Tribunalom u Tokiju u ulozi okrivljenih nalazili su se ne samo vojni komandanti, već i predstavnici civilne vlasti, što je po prvi put prouzrokovalo proširenje primjene doktrine komandne odgovornosti i na ova lica. Jedan od njih bio je i slučaj ministra inostranih poslova Hirote. On je bio na ovoj funkciji u vreme japanske vojne kampanje tokom Drugog svjetskog rata. Utvrdeno je da je Hirota, dok je bio na ovom položaju, bio odgovoran za logore za ratne zarobljenike, posebno na teritorijama koje su bile pod okupacijom japanskih snaga. Ministar Hirota je lično postavljao ili odobravao postavljanje komandanata logora koji su dozvoljavali svojim vojnicima da čine zločine nad zarobljenicima. U ovom slučaju Tribunal je zauzeo stav da ministar inostranih poslova koji se nalazi na teritoriji svoje zemlje, može biti odgovoran za ziočine koji su počinjeni od strane

274

Page 275: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

podredenih snaga u drugim dijelovima svijeta. Medutim, jedan od sudija iz Sudskog vijeća, indijski sudija Pal, nije se slagao sa ocjenom da predstavnici civilne vlasti mogu biti odgovomi za ovakvu vrstu zločina. Njegova argumentacija se odnosila na pravnu neizvjesnost koja bi nastala prilikom širenja primjene ovog oblika odgovornosti i na predstavnike civilne vlasti.27 Generalu Jamašiti stavljeno je na teret da su snage pod njegovom komandom bile angažovane u smišljenom planu masakriranja i istrebljenja velikog dijela civilne populacije u provinciji Đatanga, što je za posljedicu imalo ubijanje više od 25.000 nenaoružanih muškaraca, žena i djece koji nisu bili borci.[228] Kad je general Jamašita bio zarobljen od strane američke vojske, njemu ja sudeno pred američkom vojnom komisijom koja je utvrdiia njegovu odgovornost na osnovu doktrine komandne odgovornosti. Ovo je bio prvi slučaj u kome je Sud (Komisija) primijenio doktrinu komandne odgovornosti protiv stranog državljanina.27 Slučaj generala Jamašite jedan je od najznačajnijih slučajeva koji je doprinio razvoju doktrine komandne odgovornosti. U ovom slučaju smatrano je da je general Jamašita žrtvovan, a da je cio slučaj voden pod jakim uticajem zločina koje su počinili japanske snage, kao i da nije bilo adekvatnog pravnog osnova za njegovo krivično gonjenje. Jamašita je 11 dana prije sloma japanskih snaga na Filipinima, postavljen za guvernera Filipina i glavnokomandujućeg na cijelom ostrvu. To je bio period potpunog rasula u japanskoj vojsci. Zadatak generala Jamašite je bio da drži cijelo ostrvo pod kontroiom do dolaska pojačanja i da pokuša da evakuiše jedan dio svojih snaga, a to je realno bila bezizlazna situacija. Snage koje su brojale ukupno 180.000 vojnika Jamašita je podijelio na četiri borbene jedinice, a preuzeo komandu nad jednom jedinicom i povukao se u teško pristupačne planine. Istovremeno, on je naredio da se ostale tri jedinice rasporede na različite dijelove ostrva, od kojih je jednoj naredio da se povuče u Manilu kako bi japanska momarica mogla da je evakuiše na teritoriju Japana. Ovo su bili njegove izričite naredbe. Komandant jedinice koja se stacionirala u Manili nije postupio po naredenju za evakuaciju. Umjesto toga, on je pomislio da bi mogao da sam brani Manilu. U tom periodu lokalno stanovništvo je biio svjesno da je slom japanske armije neizbježan, pa je stoga postojala i mogućnost za pobunu. Jedini problem je bio u tome da je komandant japanskih snaga u Manili bio veoma okrutan čovjek. Kada je shvatio da je pobuna moguća, naredio je stravičan pokolj. Ovaj zločin je bio poznat kao "silovanje Manile" u kome je svirepo ubijen veliki dio civilnog stanovništva.kazni počinioce zločina. Komisija je utvrdila da je Jamašita ili znao za ove zločine ili je morao da bude svjestan da se oni Činejer su zločini bili svirepi i rasprostranjeni.[231] U svojoj odbrani Jamašita je tvrdio da se on u to vrijeme nalazio na veoma udaljenom dijelu ostrva gdjc nije bilo adekvatnih sredstava komunikacije i da zbog tog nije bilo načina da on bude upoznat sa zločinima koji su počinjeni sto milja daleko od njegovog položaja. On je dalje tvrdio da osnovni eiement komandne odgovornosti nije bio primjenljiv u njegovom slučaju, jer on nije bio ni približno locus delicti commissi (mjestu izvršenja zločina) i zbog toga nije bio u poziciji da spriječi ili kazni počinioce zločina. U slučaju generaia Jamašite sve ovo su bile osnovane tvrdnje, ali je Komisija ipak utvrdila da je on imao realne mogućnosti da preduzme odredene mjere zato što je morao biti upoznat sa ovim zločinima, imajući u vidu njihovu svirepost i rasprostranjenost.[232]                   Treba obratiti posebnu pažnju i na slučaj Vrhovne komande iz 1948. godine (High Command case), kao i slučaj Taoci (Hostages case). Slučaj Vrhovne komande odnosio se na generaie Trećeg rajha koji su bili odgovorni za nemačku vojnu kampanju u Sovjetskom Savezu. Dok su neki bili oslobodeni optužbi, uprkos tome što su uglavnom bili optuženi da su neposredno učestvovali u izvršenju ziočina putem izdavanja naredbi za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti, postojale su i optužbe po osnovu komandne odgovornosti. Ovi generali

275

Page 276: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

su u osnovi bili optuženi zato što je Hitler izdavao niz nezakonitih naredenja tokom rata, do te mjere da su zarobljeni sovjetski komesari morali biti pogubljeni na licu mesta (naređenje o komesarima); da su uhvaćeni komandosi morali biti likvidirani (naredba o komandosima), a takode su morali biti ubijani i civili koji su pružali otpor. Ovakva naredenja su nezakonita prema medunarodnom humanitamom pravu zbog toga što je ubijanje civiia bez izuzetaka zabranjeno, a isto se odnosi i na zarobljene borce. Komandos može biti ubijen tokom borbe ako nije prepoznatljiv sa velike udaljenosti, ali je egzekucija po kratkom postupku zabranjena.Ono što je takode veoma značajno kad su u pitanju sudenja za zločine počinjena tokom Drugog svjetskog rata jeste i širenje doktrine komandne odgovornosti i na lica koja nisu u aktivnoj vojnoj službi. Najznačajniji primjer je slučaj preduzeća "Rehling" (Roechling Enterprise case). Ovaj slučaj se odnosio na njemačke industrijalce kojima je tokom Drugog svjetskog rata dodijeljen jedan broj civila koji su služili kao robovska radna snaga. To su najčešće bili Jevreji, koji su poslati u Njemačku sa okupiranah teritorija i natjerani da rade u robovskim uslovima u fabrikama koje su bile u posjedu njemačkih industrijalaca. U slučaju Rehling preduzeća utvrdeno je da su vlasnici ove firme krivično odgovomi po osnovu komandne odgovornosti, tbog nesprečavanja robovskog rada, kao i zbog toga što nisu učinili najviše Što su mogli u cilju unapredenja uslova rada u fabrici. Pod sličnim okolnostima, ista odluka je bila donijeta i u slučaju Krup (Krupp case).[233]                   Kaseze, str. 236.[234] Odluka Vrhovnog suda SAD-a i izdvojena mišljenja sudija Marfija i Ratlidža mogu se pogledati na: http://www.law.uchicago.edu/tribunals/docs/yamvsty.pdf[235] Pravni nalazi do kojih se došlo u ovom slučaju važni su iz dva razloga. Prije svega, zato što su korišćeni u drugim sudenjima za zločine počinjene tokom Drugog svjetskog rata. Ovi pravni nalazi su korišćeni od strane Medunarodne pravne komisije Ujedinjenih nacija (UN Internacional Law Cmmission, ILC) prilikom izrade nacrta Zakonika o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva (Draft Code of Crimes against the Peace and Security ofMankind). Takode su bili dragocjeni kao precedentni prilikom izrade Statuta Medunarodnog krivičnog suda pedesetih, šestdesetih i sedamdesetih godina, a korišćeni su i pred nacionalnim sudovima tokom perioda "hladnog rata". Ono što mi možemo izvući iz slučaja Jamašite jeste da su nadređeni odgovomi za djela svojih podredenih i njihova je obaveza da spriječe i/ili da kazne počinioce krivičnih djela, a uspostavljeni standardi saznanja nadredenog o počinjenim zločinima su sijedeći: "aktivno" saznanje i "morao da zna" saznanje (Bantekas, Ilijas, op. cit., str. 21).[235]   Stojanović, str. 54. Ovaj autor na istom mjestu primjećuje kako je Jamašita „bio čovek koji se u pogrešno vreme našao na pogrešnom mestu." U knjizi Degan-Pavišić (str. 52) se, u vezi sa slučajem Jamašita pred Vrhovnim sudom SAD, kaže i ovo: "I umjesto da se ta sudska sramota zaboravi, ta presuda američkoga Vrhovnog suda bila je potom navodena kao osnova kaznene odgovornosti vojnoga zapovjednika zbog propuštanja (nečinjenja) da spriječi zločine svojih potčinjenih, ili je propustio kazniti ih. Potom je ta odgovomost bilaproširena i na političke nadredene i protegnuta je na genocid i na zločine protiv čovječnosti." .[236] Ovo nije bio i jedini slučaj. Na slične stavove nailazi se i u predmetima United States v Wilhelm List et al (Hostage Case) i United States v Wilhelm von Leeb et al (High Command Case). U Hostage Case se ističe da se pretpostavljeni mora smatrati odgovomim za akte koje su njemu potčinjeni učinili pri izvršavanju njegovih naredbi, kao i za njihove akte za koje je pretpostavljeni znao ili je trebao znati. O ovome vidjeti na:http://lawofwar.org/celebici.htm.[237]  Najznačajnija obavezujuća formulacija doktrine komandne odgovornosti nalazi

276

Page 277: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

se u čl. 86 i 87Dopunskog protokola i uz Ženevske konvencije. Njihova formulacija predstavlja, u stvari, kodifikacijumedunarodnog običajnog prava.[238]  Ako tužilac želi da optuži pukovnika koji je pripadnik neke vojske, morao bi da ispita zvaničnustrukturu te vojske, kao i da na tim osnovama utvrdi lanac komandovanja od pukovnika na niže.[240]  Stojanović, str. 55-61. Na ovom mjestu ukazujemo samo na onaj dio iz njegove kritike (str. 58) u kojem ističe da "[...JPretpostavljeni koji nije znao da će njegov potčinjeni izvršiti djelo (makar imao osnovanog razloga da to pretpostavi), pa čak i kad je dozvoljavao tu mogućnost ali je olako držao da do toga neće, ni pravnodogmatski, ni kriminalnopolitički, ne može da se izjednači sa onim ko je naredio izvršenje tog djela. Moguće je da se radi o nesposobnom vojnom komandantu koji zbog toga može biti smijenjen, kažnjen disciplinski, ali ne može biti izjednačen sa izvršiocem teških umišljajnih krivičnih djela koja je, po nečijoj ocjeni (naš kurziv), možda mogao da spriječi. To bi inače bila odgovornost za postupke drugih koja u krivičnom pravu nije dozvoijena. On ne bi smio samo zbog toga što je bio komandant potčinjenima koji su vršili krivična djela, a ni na koji način nije učestvovao u ostvarenju krivičnog djela, biti sa njima izjednačen. Ako jeste, onda je on iii saizvršilac ili saučesnik (što podrazumijeva umišljaj kod njega)"[241] Više o tome: Škulić, dr Milan: Komandna odgovornost, istorijat, Rimski statut i jugoslovensko krivično pravo, "Arhiv za pravne i društvene nauke", Beograd, broj 4/02, str. 489-532.[242]  Opšimije Ristivojević, mr Branislav: Savremena rješenja komandne odgovornosti (odgovornosti za radnje podredenog) u medunarodnom krivičnom pravu, "Prava čovjeka", Beograd, broj 3-4/02, str. 89-114.[243]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 109.[244]  Koncept "razumnih mjera" se ne može odrediti kroz opštu sudsku praksu ICTY. Ovaj koncept mora da bude utvrđen od slučaja do slučaja i on zavisi od efektivne kontrole i vlasti koju nadredeni ima u odnosu na podredenog. Sudska praksa ICTY veoma je jasno utvrdila da se ne očekuje od nadredenog da preduzima nemoguće radnje, već ono što je u njegovoj moći da spriječi izvršenje zločina ili da kazni učinioce. Ovakve mjere mogu biti efikasne kada se radi o kažnjavanju, ali ako u odredenim okolnostima nadredeni ne može lično da kazni učinioca - u tim slučajevima on može podnijeti izvještaj svojim nadredenim koji će preduzeti dalje mjere. Ovo je jako važno za slučajeve u kojima se radi o naredenjima iz civilne strukture vlasti, jer one nemaju mogućnost da kažnjavaju kao što je to slučaj u vojnoj komandnoj strukturi. Civilno nadredeno lice, koje posjeduje odredeni stepen efektivne kontrole, može biti oslobodeno odgovomosti ukoliko je izvijestilo nadredene, a koji mogu da preduzmu dalje korake. Šta bi bilo dovoljno za utvrdivanje "razumnih mjera", to treba da se procijeni od slučaja do slučaja.[245]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 109.[246]  Temelji komandne i zapovjedne odgovornosti u Rimskom statutu znatno su prošireni u odnosu na dosadašnja iješenja u krivičnom (klasičnom) pravu. Kod svih (tzv. osnovnih) krivičnih djela koja se mogu učiniti samo sa umišljajem, odgovornost je protegnuta i na nehat, pa i na nesvjesni nehat, što ih približava obliku objektivne odgovornosti. Izvjesna odstupanja od klasičnih krivičnopravnih koncepcija koja se odnose na krivičnu odgovornost i uvodenje neke vrste objektivne (šire) odgovomosti kod komandne odgovomosti, ustupak je težnji i nadi za utemeljenje svjetskog mira i zaštite osnovnih ljudskih vijednosti od rata i oružanih sukoba. To je najveći doprinos želji i nadi stvaranja univerzalne medunarodne pravde, pravičnosti i čovječnosti.[247]Josipović-Krapac-Novoselec, str. 110.

277

Page 278: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[248] Vidjeti i Crowe, C.: Command Responsibility in the Former Yugoslavia: The Chances of Successfiil Prosecution, 29 U. Rich. L. Rev. 191 (1994) i Eckhardt, W.G.: Command Responsibility: A Plea for a Workable Standard, 97 Mil. L. Rev. 1 (1982).[249]  Opširnije Kolarić, mr Dragana: Krivične sankcije u medunarodnom krivičnom pravu, "Primjena medunarodnog krivičnog prava u nacionalnim zakonodavstvima", Tara, 2005, str. 317-334.[250] Prema tom članu Statuta, ICTY je pri odlučivanju o kazni dužan uzeti u obzir koliko je optuženi već izdržao od kazne koja mu je izrečena od strane suda države za isto krivično djeio. Ovu odredbu treba posmatrati u vezi sa stavom 2 člana 10 Statuta, koji sadrži odstupanje od načela non bis in idem. Naime, prema tom stavu, ICTY može ponovo suditi licu protiv kojeg je pred nacionalnim sudom već voden postupak zbog djela koja predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnog humanitamog prava. To može biti učinjeno ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova: da je to lice od strane nacionalnog suda, umjesto za pomenuta ozbiljna kršenja, bilo osudeno za obično krivično djelo; odnosno ako postupak pred nacionalnim sudom nije bio nepristrasan ili nezavisan već je bio voden da bi se optuženom pružila zaštita od medunarodne krivične odgovornosti, kao i ako nacionalni tužilac nije pravilno optužio u konkretnom slučaju.[251]  Citirano prema: Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovečnosti, Tematska zbirka iz jurisprudencije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Human Rights Watch i Pravosudni centar za obuku i stručno usavršavanje, Beograd, 2004, str. 157.[252]                  Ibidem, str. 158.[253] Stojanović, str. 65.120[254]  Zlatarić, dr Đogdan: Probiem zastare medunarodnih zločina u uporednom i medunarodnom pravu, "Zbomik Pravnog fakulteta u Zagrebu", Zagreb, broj 1/66, str. 21.[255] Vidjeti Vasiljević, dr Tihomir: Kažnjavanje za rame zločine i problem zastarijevanja krivičnog gonjenja u medunarodnom krivičnom pravu, JRKKP, Beograd, broj 1/65, str. 53.usvoje sve potrebne mjere u svojoj zemlji, bilo da je reč o zakonodavnim ili drugim mjerama, kako bi omogućile izručenje lica navedenih u članu II ove konvencije, u skladu sa medunarodnim pravom, kao i da obezbijede da se zakonske i druge odredbe o zastarijevanju ne odnose na gonjenje i kažnjavanje zločina pomenutih u čl. I i II ove konvencije i da se takve odredbe o zastarijevanju, ako postoje, ukinu.[256]                  www.ichr - iaw.org.[257] Vidi fusnotu24.[258]  Vasilijević, dr Vladan: Medunarodna krivična djela u nacionalnim krivičnim zakonicima i značaj takvog njihovog propisivanja u odsustvu medunarodnog krivičnog kodeksa, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1-3/67, str. 128-138.3.0    Škulić, str.219.3.1       Knjiga profesora Schabasa, Genocide in International Law (nezvanični prevod: Genocid u medunarodnom pravu) (Cambridge: Cambridge University Press, 2000), odličan je resurs za svakog ko je zainteresovan za razvoj zločina do 2000. godine[261] Kittichaisaree, str. 69 i 70.[262] Opšimije Pajić, Zoran: Evolucija stava Ujedinjenih nacija prema apartheidu, "Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1984, XXXII, str. 141-156 i Peleš, dr Aleksandar: Medunarodna konvencija o suzbijanju i kaznjavanju zločina apartheida, "Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1974, XXII, str. 253-265.3,4Tekst konvencije može se pronaći na

278

Page 279: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

http://wwwl.umn.edu/humanrts/instree/x4cnaslw.htm.[264]                  Haile Mengistu Mariam (70), ozioglašeni diktator Etiopije iz vremena hladnog rata, proglašen je, 12. decembra 2006. godine, odlukom Višeg suda u Adis Abebi krivim za genocid nad nekoliko stotina hiljada ljudi tokom "crvenog terora" (1977-1991). Presuda je nakon dvanaestogodišnjeg sudenja izrečena u odsustvu nekadašnjeg "koljača iz Adis Abebe": Mengistu Mariam, naime, od 1991. godine živi luksuznim i zaštićenim životom u egzilu u Zimbabveu. Nikakvi pritisci medunarodne javnosti na zvanični Harare da bivšeg etiopskog diktatora izruči domovini, nisu do sada urodili plodom. U zaštiti Mengistu Mariama i njegove najbliže klike zimbabveaski režim, naime, nikada nije dejstvovao sam - potvrdio je 1999. godine Stejt department.Nakon krvave vojne pobune 1991. godine protiv Mengistuovog marksističkog režima, koji je od Etiopije (uz podršku ondašnjeg SSSR-a) namjeravao da napravi "socijalističku državu radnika i seljaka", diktator je uz pomoć američke ambasade u Harareu hitro prebačen u tu podsaharsku državu. Pomoćnik američkog državnog sekretara u to vrijeme (Hank Koen) pravdao je američko saučesništvo u Mengistuovom "preseljenju" uvjerenjem da je to bio jedini način da se spriječi gradanski rat u Etiopiji.U meduvremenu, Mariam poslednjih 15 godina živi na više rezidencijalnih adresa u Zimbabveu i uživa danonoćnu policijsku zaštitu, izvještava američka štampa. Mengistuova opreznost u egzilu više je nego razumljiva - naročito nakon što je na njega 1995. godine usred Hararea izvršen neuspjeli atentat.Mengistuovi diktatorski košmari starijeg su datuma i nemaju premca na Rogu Afrike. Pošto je kao niži oficir učestvovao u vojnom puču, izbacivanju etiopskog diktatora cara Haile Selasija (bliskog prijatelja Josipa Broza Tita), Mengistu se na vojnoj ljestvici probijao ubijajući rivale i neistomišljenike.Mengistu je 1977. godine proglašen za lidera Socijalističke Narodne Republike Etiopije: "cmi marksistički eksperiment" primjenjivao je zatim na teritoriji najveće istočnoafričke države sa nezabilježenom surovošću. Protivnici kolektivizacije ubijani su na licu mjesta: porodice pokojnika nisu mogle da ih sahrane dok vojsci ne bi platile cijenu utrošenog metka za odstrel. Amnesti internešenel i dmge medunarodne organizacije utrošile su decenije skupljajući podatke o Mengistuovim zvjerstvima. Suđenje Mariamu se godinama otezalo - Viši sud u Adis Abebi je 12. decembra 2006. godine proglasio bivšeg diktatora i niz njegovih bliskih rodaka i saradnika krivim za više teških krivičnih djela za koju je predvidena smrtna kazna. Advokati diktarorove odbrane imali su rok do 28. decembra 2006. godine da zatraži nižu kaznu, prenijele su agencije.[265]  Dakle, potrebno je kumulativno ispunjenje dva uslova: prvog, koji je objektivan, a to je da radnja objektivno, realno, odnosno prema svojim stvarnim obilježjima, predstavlja neku od radnji altemativno defmisanih kao radnje izvršenja genocida i dmgog, koji je subjektivan, a sastoji se u tome da je kod učinioca, pri tom, postojala genocidna ili tzv. uništavačka namjera, odnosno "namjera uništavanja" u odnosu na tu gmpu kao cjelinu ili neki njen dio. (Škulić, str. 233 i 234).[266] Škulić, str. 238.3,8 lbidem, str. 239.[268]                  Stojanović, str. 72.[269]  Opšimije Ignjatović, dr Đorde: Zločini protiv čovječnosti, "Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo", broj 2—3/01, Beograd, str. 43-59.[270] Vidjeti Pajić, dr Zoran: Medunarodna odgovornost za zločin protiv čovječnosti u svjetlu nirnberških načela i savremenih shvatanja, "Godisnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1986, XXXIII, str 109-134.[271]  Više o tome Škulić, dr Milan: Zločin protiv čovječnosti - osnovni krivičnopravni i dokazni aspekti, Zbomik "Suzbijanje kriminaliteta - decenija poslije smrti profesora

279

Page 280: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Vodinelića, Pravni fakultet u Kragujevcu - Policijska akademija, Beograd - Viša škola unutrašnjih poslova, Zemun, Kragujevac, 2004, str. 427-657.[272] Škulić, str. 246.[273]                  Vidjeti Pajić, dr Zoran: Istorijski korijeni inkriminacije zločina protiv čovjecnosti, "Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1988, XXXVI, str. 225-245.[274] Po Nimberškom statutu, zločini protiv čovječnosti bi trebalo da obuhvate i djela učinjena u miru. Ipak, Nimberški tribunal je, kako bi izbjegao prigovore da je retroaktivno primijenio zakon, ovaj koncept tumačio usko, tako da se on odnosi samo na zločine učinjene u ratu. Medutim, naknadne promjene su jasno istakle da se zločini protiv čovječnosti mogu odigrati i u vrijeme mira. Uostalom, Žalbeno vijeće ICTY, u presudi tučilac protiv Tadića, navelo je: "Već je utvrdeno pravilo medunarodnog prava da zločini protiv čovječnosti ne moraju biti u vezi s medunarodnim oružanim sukobom. Zaista [...] običajno medunarodno pravo možda ne zahtijeva vezu između zločina protiv čovječnosti i nekog drugog sukoba". Zahtjev "rasprostranjenosti i sistematičnosti" je ključni faktor razlikovanja zločina protiv čovječnosti od običnih zločina kako je utvrdeno u predmetu Tužilac protiv Akayesua: "Vijeće smatra preduslovom da djelo mora biti učinjeno u sklopu rasprostranjenog ili sistematskog napada, a ne da ono predstavlja samo nasumičan čin nasilja. To djelo mora biti dio rasprostranjenog ili sistematskog napada, ali ne mora biti dio oba."[275]  Princip univerzalne nadležnosti je priznat u Nimberškom statutu, gdje su zločini protiv čovječnosti svrstani u nadležnost Nimberškog tribunala (član 6 (c)). U stvari, većina pojedinaca kojima je tu sudeno bili su optuženi za zločine protiv čovječnosti. Primjenom Zakona broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku iz 1945. godine, zločin protiv čovječnosti je priznat, poput ramog zločina, kao povreda medunarodnog prava. Rezolucija 3074 (XXVIII) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija jasno propisuje univerzalnu nadležnost za borbu sa zločinom protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Osim toga, ne samo da medunarodne norme eksplicitno predvidaju krivično gonjenje počinilaca teških zlostavljanja, već u nekim situacijama države imaju obavezu da izmče ili krivično gone počinioce prema pravilu aut dedere aut iudicare. Nedavno razmatrani predmeti pred nacionalnim sudovima ukazuju na to da zločini protiv čovječnosti treba da se smatraju zločinima prema medunarodnom pravu i protiv međunarodne zajednice u cjelini, te prema tome nema ograničenja prema principu teritorijalne nadležnosti. Konačno, prema pisanjima mnogih stručnjaka "sada je široko prihvaćeno da su zločini protiv čovječnosti [...] predmet univerzalne nadležnosti".[276] Šire Pajić, dr Zoran: Tumačenje zločina protiv čovječnosti u nirnberškom procesu, "Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1990, XXXVIII, str. 123-133.[277] Stojanović, str. 89.[278]                  Rekli bismo da nije potrebno da učinilac zna o detaljima te politike, odnosno plana, jer je prirodno da za takve detalje i konačne ciljeve znaju samo njihovi kreatori.[279]                  Kittichaisaree, str. 91.[280]  Kaseze, str. 95. Ovaj autor ističe da subjektivni elemenat u nekim slučajevima može predstavljati inehat.[281]  Stojanović, str. 89.[282]  Pod deportacijom se podrazumijeva prinudivanje upotrebom sile, prijetaje ili drugih prinudnih mjera pojedinog lica ili grupe stanovništva da napuste svoje mjesto boravka, kao i da žive tamo gdje im se odredi.[283] Šire Peleš, dr Aleksandar: Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju zločina apartheida, "Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu", Sarajevo, XXII, 1974, str. 253-264.132

280

Page 281: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[284]                  Avramov-Kreća, str. 622.[285]                  lbidem, str. 632.[286]                  Ibidem., str. 633.133[287] Stojanović, str. 83.[288] Niz je drugih medunarodnih pravnih dokumenata kojima se utvrduju pravila ratovanja, od kojih ćemo ovdje pomenuti Pravila o zakonima i običajima vodenja rata kao aneks uz Hašku konvenciju iz 1907, te Konvenciju o zaštiti kultumih dobara u slučaju oružanog sukoba (Konvencija iz 1954. godine). Ranije smo već pominjali Desetu hašku konvenciju iz 1907. i Ženevske konvencije o ranjenicima i bolesnicima iz 1929. godine (vidi izla^anje o komandnoj odgovornosti).Vidjeti Lopičić, Jelena: Razvoj krivičnog djela ramog zločina protiv civilnog stanovništva i ugrožavanje prava i sloboda, "Pravi život", Beograd, broj 9/98.[290] Vidjeti Kaurinović, Damjan: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, "OKO reporter o ratnim zločinima", Sarajevo, broj 3/06, str. 7-14.[291] Ibidem, str. 598.[292]                  Kittichaisaree, str. 207.[293]  Na početku djelovanja ICC njegova jurisdikcija biće, dakle, ograničena samo na prva tri kompleksa krivičnih djela (genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin). Đudući da se na Diplomatskoj konferenciji koja je pripremala tekst Ugovora i Statuta nije mogla postići saglasnost o definiciji agresije, ostavljena je ta zadaća za kasnije, i to tako da će se opis tog krivičnog djela oblikovati prema čl. 5, 121 i 123 Statuta, u skladu sa zabranom upotrebe sile medu državama prema Povelji Ujedinjenih nacija. U komentaru o toj inkriminaciji rečeno je da je ona oblikovana na osnovu zabrane upotrebe sile iz Povelje Ujedinjenih nacija i sporazuma postignutog u radnim tijelima te međunarodne organizacije, izraženog u Rezoluciji od 14. decembra 1974. godine, Nacrta medunarodnog krivičnog zakonika (ISISC - Siracusa, 1980) i načela koja su od sudenja za ratne zločine i agresivni rat nakon Drugog svjetskog rata postala načela medunarodnog krivičnog prava. Vidjeti Horvatić, dr Željko: Novo hrvatsko krivično pravo, Zagreb, 1997, str. 381. Osim tih pokazatelja u definiciji agresivnog rata, u Rimskom statutu se mogu uočiti i drugi sadržaji koji upozoravaju na probleme u postizanju sporazuma i o drugim važnim pitanjima za uspostavljanje univerzalne jurisdikcije. Radi se o kompromisima koji nastoje uspostaviti ravnotežu izmedu suvereniteta država ugovomica i medunarodnih ovlašćenja za propisivanje krivičnih djela i jurisdikcije za postupanje prema njihovim učiniocima. Statutom su navedeni opisi tri vrste zločina neodgodive jurisdikcije, ali uz afirmaciju prvenstva nacionalne jurisdikcije i načela "komplementarnosti nadležnosti" (član 17 Rimskog statuta). U komentarima Statuta raspravljajući o prigovorima da ICC "uzurpira" suverenitet država u području krivičnog prava i krivičnog pravosuda, ističe se kao protivargument da, ovako i onako, gotovo svi savremeni nacionalni krivični zakoni već propisuju kao krivična djela ratne zločine iz člana 8 Statuta, pa nema paraielizma i konkurencije, već Rimski statut samo preuzima postojeću nacionalnu legislativu "na jednom mjestu" i sl. (Horvatić str. 297 i 298). I pored tih i drugih nedostataka ili ograničenosti kompetencija ICC u području medunarodnog krivičnog prava, kao instrumenta globalnog suprotstavljanja kriminalu u XXI vijeku, može se, ipak, smatrati da je i na taj način, ostvarenjem dugogodišnje zamisli o univerzalnoj krivičnoj jurisdikciji, postignut značajan progres u nastojanju uspostave univerzalnog krivičnog prava u međunarodnoj zajednici i čovječanstvu.34 Tekst Rezolucije, u verziji na engleskom jeziku, može se naći na adresi http.// jurist. law. pitt. edu/3314.htm.exercise control over or to direct the political or military action of a State, that person intentionally and knowingly orders or participates actively in the planning,

281

Page 282: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

preparation, initiation or execution of an act of aggression which, by its character, gravity and scale, constitutes a flagrant violation of the Charter of the United Nations." Vidjeti na http://www.icc-cpi.int. Iz citiranog teksta može se zapaziti kako se u prijedlogu polazi od toga da se kao izvršilac ovog krivičnog djela može pojaviti pojedinac koji se nalazi na takvoj poziciji koja mu omogućuje vršenje kontrole ili usmjeravanje političkih ili vojnih aktivnosti države agresora i koji namjemo i sa znanjem naredi ili aktivno učestvuje u planiranju, pripremi, započinjanju ili izvršenju agresije koja po svom karakteru, težini i razmjerama predstavija flagrantno kršenje Povelje Ujedinjenih nacija. Naravno, ne treba gubiti iz vida da se radi samo o prijedlogu.t[295] Škulić, str. 300.[296]  Međunarnodno ratno pravo (ius ad bellurri) je dio medunarodnog javnog prava i njegove norme se primjenjuju u ratnim uslovima, a regulišu odnose izmedu zaraćenih strana međusobno i u odnosu na neutralne države u vrijeme oružanih sukoba. Odnos izmedu medunarodnog krivičnog i ratnog prava je takav da se u doba mira odredbe medunarodnog krivičnog prava mogu primijeniti samo ako ih je nacionalno krivično pravo inkorporiralo u svoj zakonodavni sistem, odredivši, pri tom, i sankcije i postupak za njihovu primjenu. U doba rata norme medunarodnog krivičnog prava imaju apsolutni prioritet, odnosno primat i primjenjuju se neposredno od strane domaćih sudova ili posebno formiranih medunarodnih sudskih organa.[297] Cassese, Antonio: International Criminal law, "Oxford University press", Oxford, New York, 2003, str.[298] Škulić, str. 299.[299] Ibidem, str. 301.[300]                 Ibidem.[301] Ovaj biro ima zadatak da suzbija prevare, korupciju i ostale protivpravne radnje kojima se ostvaruje protivpravna šteta Evropskoj uniji. Za razliku od EUROPOL-a i EUROJUST-a, OLAF je organizovan kao jedan odjeljak komisije Evropske unije, ali je potpuno nezavisan. Na čelu OLAF-a je njegov direktor koga imenuju Evropski parlament i Savjet Evrope. OLAF je posebno orijentisan na suzbijanje krijumčarenja cigareta, alkohola i maslinovog ulja, kao i drugih prevarnih i koruptivnih krivičnih djela na štetu finansijskih interesa Evropske unije.[302]  Škulić, dr Milan: Dejstvo odluka i gledišta nekih medunarodnih tijela na krivičnoprocesni sistem Republike Srbije, "Pravni život", Beograd, broj 9/06, str. 744.[303]  Član 54 ovog sporazuma glasi: "Lice kojem je od strane jedne ugovome strane već pravnosnažno presudeno, za isto djelo se ne može više krivično goniti, ako je u slučaju presudivanja sankcija već izvršena ili se upravo izvršava ili se prema pravu države u kojoj je lice osudeno, ona više ne može izvršiti".[304] U.N. Doc.A/Conf. 183/9.nesumnjivo priznata opasnost takvih teških ziočina za mir, bezbjednost i dobrobit svijeta, kao i da treba stati na kraj mogućnostima da učinioci tih zločina ostanu nekažnjeni.[306] Tako je Generalna skupština Ujedinjenih nacija zatražila od Medunarodnog pravnog povjerenstva da sastavi izvještaj o mogućnostima osnivanja medunarodnog krivičnog suda za kažnjavanje zločina vezanih sa međunarodnim prometom i zloupotrebom droga. Isto tako, 1990. godine, u okviru International Institute of Higher Studies in Criminal Sciences (Sirakuza, Italija) pripremljen je pod vodstvom M. Ch. Đassiounia nacrt statuta medunarodnog krivičnog suda koji bi bio nadležan za sva krivična djela vezana za medunarodno pravo. Iste godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija prihvatila je izvještaj i zatražila od Medunarodnog pravnog povjerenstva da nastavi rad. Nakon izrade dva teksta nacrta (1993. i 1994.

282

Page 283: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

godine) Generalna skupština je 1996. godine osnovala Preparatory Committe on the Establisment of an International Criminal Court (PrepCom) koji je imao zadatak da izradi "konsolidovani" nacrt statuta koji bi bio prihvatljiv za sve strane. Nakon intenzivnog rada, PrepCom je na svojoj zadnjoj sjednici, održanoj 3. aprila 1998. godine, usvojio Nacrt Statuta ICC (koji je imao 116 članova, ali i 1.300 riječi u zagradama - altemative) i Nacrt završnog akta Diplomatske konferencije.[307] Pored toga, planira se da će ICC, takode, imati jurisdikciju nad zločinom agresije, ali tek onda kada se postigne konsenzus u vezi s definicijom zločina agresije. Za razliku od nacrta zakona (Draft Code) Medunarodne pravne komisije, koji je uključivao jurisdikciju suda i nad zločinima kao što su trgovina drogom i terorizam, Rimski statut ove zločine, kao i zločin agresije, nije obuhvatio jurisdikcijom. Dmgi nesavladiv problem za pregovarače u Rimu je to što nisu uspjeli da formalno van zakona stave upotrebu oružja za masovno uništavanje.[307] U Rimskom statutu je jasno prihvaćeno načelo univerzalne jurisdikcije.[308]  Uslov za jurisdikciju ICC jeste da odnosna država putem ratifikacije njegovog statuta izričito prizna njegovu nadležnost. Poznato je da su se SAD od najistaknutijeg pobomika medunarodnog krivičnog (ad hoc) sudstva (tj. sudstva za dmge) pretvorile u najvećeg protivnika ICC. Ovo protivljenje ispoljeno je na razne načine: povlačenjem potpisa Rimskog statuta (2002. godine), prijetnjom da će biti blokiran rad Savjeta bezbjednosti, zaključivanjem bilateralnih sporazuma s nizom država o neizručenju američkih državljana sudu, čak i donošenjem posebnog zakona (American Service Members' Protection Act, 2002) koji, pored ostalog, predvida zabranu američke vojne pomoći državama koje su ratifikovale Rimski statut (uz moguće izuzetke) i ovlašćuje predsjednika SAD-a da upotrijebi vojnu silu da bi se oslobodilo američko vojno osoblje koje drži ICC.[309]                  Vidjeti Progres Report on the Ratification and National Implementing Legislation of The statute for The Establishment of an Intemational Criminal Court. Priredio: The Intemational Human Rihgts Law Institute, De Paul University, College of Law, Chicago, Illinois, SAD, 2000.[310]  Republika Hrvatska je donijela Zakon o primjeni Statuta ICC i gonjenju za krivična djela protiv medunarodnog ramog i humanitamog prava ("Narodne novine Republike Hrvatske" broj 175/03). Ovim se zakonom uređuje primjena Statuta ICC koji je Republika Hrvatska ratifikovala Zakonom o potvrdivanju Rimskog statuta ICC ("Narodne novine Republike Hrvatske"- Medunarodni ugovori, broj 5/01), saradnja Republike Hrvatske s ICC, te posebnosti gonjenja za krivična djela predvidena članom 5 Statuta, krivična djela protiv vrijednosti zaštićenih medunarodnim pravom iz čl. 156-168, 187, 187a i 187b Krivičnog zakonika ("Narodne novine Republike Hrvatske" br. 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 111/03), te druga krivična djela iz nadležnostimeđunarodnih krivičnih sudova, kao i gonjenje za krivična djela protiv medunarodnog pravosuda. Ako ovim zakonom nije odredeno drukčije, poslove saradnje i izvršenja odluka ICC provodi i koordinira Vlada Republike Hrvatske. Stvama i mjesna nadležnost sudova i drugih državnih organa koja postupaju u poslovima saradnje i izvršenja odluka ICC odreduje se prema pravilima koja vrijede za odredivanje nadležnosti u krivičnom postupku, odnosno u drugom postupku u kojem se obavlja radnja, ako ovim zakonom nije odredeno drukčije. Isto tako, u postupku protiv učinilaca krivičnih djela iz člana 1 ovog zakona i tokom obavljanja poslova saradnje s ICC primjenjivaće se najviši standardi zaštite i poštovanja dostojanstva svjedoka, žrtava i njihovih porodica, saglasno posebnom zakonu. Za vodenje krivičnog postupka za krivična djela iz člana 1 ovog zakona, uz sudove mjesno nadležne prema opštim propisima, mjesno su nadležni i županijski sudovi u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.Od ukupnog broja 22 su afričke države, 22 evropske države (ne države članice

283

Page 284: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Evropske unije), 18 država Latinske Amerike i Kariba, 15 država članica Evropske unije, 12 država Azije i Pacifika i po jedna država Sjeveme Amerike i Đliskog istoka. Primjetno je da neke velesile nisu potpisnice Rimskog statuta što je, prema mišljenju pojedinih eksperata medunarodnog prava i medunarodnih odnosa, dovoljan razlog da ICC nikada istinski ne profunkcioniše, a kao argument navode postojanje i neslavan kraj Lige naroda, preteče Organizacije ujedinjenih nacija.Iako je bivši američki predsjednik Đill Clinton potpisao Rimski statut 31. januara 2000. godine, rezerve koje stoje ispod tog potpisa bile su ozbiljan indikator da američka vlada još uvijek potpuno ne stoji iza ideje o osnivanju ICC. Nakon što je za predsjednika SAD izabran George W. Đush, SAD su povukle svoj paraf i izrazile stav o neučestvovanju u kreiranju i egzistiranju ICC. Kao zaštitu svojih državljana, SAD-a pribjegavaju potpisivanju bilateralnih sporazuma sa državama Članicama Rimskog statuta o neizručenju njihovih državljana ICC. Odnos SAD-a i ICC se dodatno pogoršao kada je Predstavnički dom, 10. maja 2001. godine, izglasao podršku za "American Servicemembers Protection Act (Zakon za zaštitu američkih vojnika). Suština ovog zakona jeste da se praktično predlaže prekid vojne saradnje sa onim državama koje podržavaju ICC, odnosno koje se odluče na ratifikaciju Rimskog statuta. Prekidom vojne saradnje ne obuhvataju se evropski saveznici i Japan. Tačno godinu dana kasnije, 10. maja 2002. godine, najvažniji komitet u Kongresu SAD izglasao je ovlašćenje za predsjednika SAD-a da koristi silu ako je potrebno da oslobodi bilo kojeg Amerikanca kojeg bi eventualno mogao u pritvoru zadržati ICC.36 Odluka o ratifikaciji i tekst Rimskog statuta objavljeni su u "Službenom glasniku BiH" broj 2/02 - Medunarodni ugovori.368 Rimski statut, naravno, ne zadovoljava sve zahtjeve za koje su se zalagali predlagači, a posebno neke nevladine organizacije. Njegov tekst je rezultat kompromisa, jer su mnoge odredbe nastale kako bi se zadovoljili različiti politički interesi. U tom smislu je i činjenica da je tekst Statuta usvojen sa 120 glasova za, sedam ih je bilo protiv, dok je 21 glas bio uzdržan. Signifikantno je da su i dvije stalne Članice Savjeta bezbjednosti - SAD i Kina giasale protiv. Isto tako, na nužan kompromis upućuje i prelazna odredba iz člana 124 Rimskog statuta, koja je, istina, privremenog karaktera, prema kojoj neka država, i nakon što je postala stranka u tom statutu, može izjaviti da tokom perioda od sedam godina od stupanja na snagu Statuta za tu državu, ne prihvata nadležnost ICC za ratne zločina počinjene na njenoj teritoriji ili od strane njenih državljana. Šire Tomić, dr Zvonimir: Nimberška presuda, "Magistrat", Sarajevo, 2001, str. 26-31.[314] Smatra se da su državama koje potpišu Rimski statut poznate dvije stvari: kada će ICC, a kada domaće vlasti početi istragu i krivično gonjenje za zločine iz Statuta, odnosno kada ICC primjenjuje svoju nadležnost i šta se podrazumijeva pod obavezom na saradnju.[315]                 Ibidem, str. 306.[316] Ibidem.[317]                Ibidem, str. 25.[318]                Ibidem.[319] Milojević, dr Momir: Osnivanje medunarodnog krivičnog suda, zbornik "Medunarodna krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", Pravni fakultet, Beograd, projekat "Srbija - pravna država", Beograd, 1997, str. 91[320]   Tako je i prilikom stvaranja Stainog suda medunarodne pravde raspravijano o mogućnosti ustanovljavanja i jednog medunarodnog krivičnog suda, koji bi bio organ Društva naroda. Iako tada takav sud nije ustanovljen, nastavljeni su i dalje pokušaji da se on organizuje, u prvom redu od privatnih udruženja, kao što su Medunarodno udruženje sa krivično pravo, Interpariamentama unija, Internationai Law Association i dr. Vidjeti Pržić, dr Ilija: Medunarodni krivični sud, "Arhiv za pravne i društvene nauke", Beograd, broj 5-6/39, str. 504-509 i Milojković, Đorislav:

284

Page 285: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Medunarodni terorizam i njegovo suzbijanje - Medunarodni krivični sud - Podjela vlasti u medunarodnom pravu, Beograd, 1937. str. 16.[321] Opšimije Josipović-Krapac-Novoselec, str. 13-15.[322]                  Ibidem, str. 14.[323] Đurdić-Jovašević, str. 115.[324] Bring, O.: International Criminal Law in Historical Perspective - Comments and Materials, "Juridiska Fakulteten", Stockholm, 2001, str. 11.[325]                  Škulić, str. 29.[326]  Bassiouni, M. C.: The Need for International Accountability, "Intemational Criminal Law", Second Edition, Vol. III, New York, 1999, str. 3.[327] Škulić, str. 29.[328]                 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 21.[329]                 Ibidem., str. 21 i 22.[330]                 Fastenrath, U.: Der Internationale Strafgerichtshof, "Juristische Schulung (JuS)", 1999, str. 632.[331] Škulić, str. 29.[332]  Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovomost pojedinaca u medunarodnom pravu, "Pregled", Sarajevo, broj 1-2/62, str. 69.[333]  Haški kodeks o zakonima i običajima o vodenju rata na suvu postavlja se kao zakon ponašanja civilizovanih nacija i kao kodeks vojničke časti (Bartoš, dr Milan: OpŠti pogled na razvoj međunarodnog ratnog prava od 1907. do 1957. godine, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 2/58, str. 269).[334]                  Đurdić-Jovašević, str. 27.[335] Zlatarić, dr Bogdan: Haška konvencija od 1907. i individualna krivična odgovomost za rame zločine, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 2/58, str. 334.[336] Šire Kleut, P.: Uticaj razvoja tehnike na pravila ratnog prava, "Jugoslovenska revija za međunarodno pravo", Beograd, broj 2/58, str. 300.[337]                  Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu, op. cit., str. 71.[338]                  Horvatić, str. 293 i 294.[339] Poslije Prvog svjetskog rata su ostali samo principi koji predstavljaju osnove krivične odgovornosti u medunarodnom pravu. To su sljedeći principi: (1) ratovi mogu biti pravedni i nepravedni i agresivni rat predstavija zločin; (2) za ratne zločine treba da odgovaraju i fizička lica, a ne samo dižava kao pravno lice; (3) ratoi zločinci nisu više odgovomi pred sudovima svoje države, već, prije svega, pred sudovima onih država na čijim su teritorijama izvršili krivična dela i (4) položaj i funkcije učinilaca ratnih zločina ne daju izvinjenje ili opravdanie za učinjene zločine (E)ordić-Jovašević, str. 28).3 Razumljivo je da se zajedno s razvojem materijalnog medunarodnog krivičnog prava (sa propisima o deliktima, krivičnoj odgovomosti i kaznama) sve više nametala i pitanja formalnog medunarodnog krivičnog prava (procedure protiv zločinaca, nadležnih instanci za postupak i medunarodnog krivičnog pravosuda). Prvih decenija XX vijeka važilo je kao klasično pravno pravilo da je vršenje pravosuda jedan od najznačajnijih i isključivih atributa državne suverenosti. "Medutim, razvoj međunarodnih odnosa i potreba sve boljeg izgradivanja sistema za mirno iješavanje medunarodnih sporova, išli su u prilog razvijanju sistema medunarodnog pravosuda u stabilnijim oblicima" (Vajs, dr Albert: Problemi medunarodnog krivičnog pravosuda, "Medunarodna politika", Beograd, broj 4/52, str. 15).[341]                 Taj sud su trebali da sačinjavaju predstavnici Velike Britanije, Italije, Japana, SAD i Francuske.[342]  Šire Ignjatović, A.: Genocid u medunarodnom i nacionalnom krivičnom pravu, Novinsko-izdavačka ustanova "Vojska", Beograd 1996, str. 45.

285

Page 286: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[343] "Kajzer je kažnjen. On je izgubio ono što mu je bilo najdraže, krunu koju je nosio onako oholo. On je izgubio poštovanje svoga naroda i cijelog svijeta. Možda je izgubio i svoje samoljublje, promijenio se. On više ne paradira, nema vojske koju može svaki čas dizati na noge i na parade; ne preoblači se više deset puta na dan; ne slikaju ga svaki dan; niko ne čuje više njegove riječi ni u političkom, ni umjetničkom, ni u naučnom svijetu", kao što je dobro rekao Amerikanac Džems Braun Skot. Opšimije Jovanović, J.: Sudenje Wilhelmu II kao krivcu za svjetski rat, "Zapisi", Cetinje, broj 4/27, str. 226-230.[344]  Do sudenja Vilhelmu II nije nikada ni došlo, pošto je holandska vlada odbila da izruči Kajzera kao stranog suverena i on je mimo doživio duboku starost, imajući prilike da vidi početak još jednog agresivnog rata, koji je ponovo otpočela njegova država. Ostalim optuženim su sudili njemački nacionalni sudovi i od 896 lica bilo je osudeno samo šest, i to minimalnim kaznama.[345] Vasilijević, dr Vladan: Medunarodni tribunal za nekadašnju Jugoslaviju: izmedu potrebe i osporavanja, Medunarodni krivični tribunal, Beograd, 1996, str. 27.[346] Sada se već postavlja pitanje pravednosti i nepravednosti rata i pitanje agresivnog rata kao vrste zločina. Državni suverenitet dobija još jedno ograničenje, a to je da mora voditi računa o opravdanosti rata, kao i to da ne može otpočeti rat u svakoj situaciji.04 Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu, op. cit., str. 75.[348] Horvatić, str. 294.[349] Škulić, str. 30.[350]  Malekian, F.: lnternational Criminal Responsibility, "International Criminal Law", Second Edition, Volume I - Crimes, New York, 1999, str. 162.[351] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 23.[352] Ibidem.4,0 Ibidem, str. 24.[354]  Inače, prvi značajniji akt sa stanovišta medunarodnog krivičnog prava u ovo doba jeste regionalni pakt zaključen u Lokarnu 1925. godine izmedu Francuske, Belgije, Engleske i Njemačke, poznat po imenu Rajnski pakt. On se može smatrati kao prvi pakt protiv agresije, jer predvida odricanje potpisnica od rata i obavezno pribjegavanje arbitraži za regulisanje sporova bilo kakve prirode. Isto tako, on predvida poštovanje statusa quo u pogledu teritorijalnih granica.U okviru regionalnih paktova važno mjesto zauzima i konvencija koju su potpisali Litvinov i Tutulesko, 1933. godine u Londonu, kojom se čini pokušaj da se odredi pojam agresora. Prema ovoj konvenciji, kao agresor u medunarodnom sukobu smatra se onaj ko objavi rat drugoj državi ili izvrši invaziju nad teritorijom druge države bez objave rata, zatim onaj koji izvrši pomorsku blokadu svojim snagama, kao i onaj koji daje pomoć oružanim bandama koje su uperene protiv integriteta neke druge države.[355] On dijeli ratova na ofanzivne i defanzivne.4,3 Cetinić, dr Marinka: Stočetrdesetijedna godina ka medunarodnom krivičnom zakonu i medunarodnom krivičnom sudu, "Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 66.[357] Prema Paktu, dakle, rat nije zabranjen i ne isključuje primjenu sile kao krajnjeg arbitra.[358] Ta sredstva su predviđena u Čl. 12,13 i 15 Pakta Društva naroda.[359] Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu, op. cit., str. 75.[360]  Šire Živanović, dr Toma: IzvjeŠtaj o radu na sastancima upravnog odbora Medunarodnog udruženja za krivično pravo i njegove komisije za izradu projekta

286

Page 287: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

zakona o medunarodnim krivičnim djelima pojedinaca i država, posebno protiv medunarodnog mira, u Parizu 1936. godine, "Arhiv za pravne i društvene nauke", Beograd, broj 3/36, Beograd, str. 306-309.4,8 Vujin, Milan: Stalni medunarodni krivični sud - osnivanje i statut suda, "Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 116.13 država potpisalo Protokol o ustanovljavanju međunarodnog krivičnog suda, ali je njega ratifikovala jedino Indija.[363] Do sredine 1938. godine svega 18 država je potpisalo Konvenciju o borbi protiv terorizma, dok je samo 13 država potpisalo Protokol o ustanovljavanju medunarodnog krivičnog suda, ali je njega ratifikovala jedino Indija.[364]                 Krapac, str. 11.[365] Škulić, str. 35.[366]    Opšimije Milojević, dr Momir: Osnivanje medunarodnog krivičnog suda, "Medunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 91-114.[367] "Prvi deo Moskovske deklaracije u kome se zahtijevalo da pobijedene sile priznaju pravo savezničkim i udruženim silama da stave pod svoje vojne sudove lica koja su optužena da su izvršila djela protivna zakonima i običajima rata, nepotpuno je ostvaren. Ta se nepotpunost ogleda u dva pravca: najprije, mnogi zločinci nisu bili izručeni od strane pojedinih zemalja onim zemljama koje su bile žrtve njihove djelatnosti, i, zatim, izrečene kazne su bile blage i u nesaglasnosti sa težinom počinjenih djela i stepenom krivice učinioca. Tako je u tom dijelu pravda nepotpuno zadovoljena" (Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu, op. cit., str. 76). Drugi dio Moskovske dekaracije je realizovan kroz stvaranje Medunarodnog vojnog suda (koji je formiran na osnovu Londonskog sporazuma od 8. avgusta 1945. godine i koji je donio poznatu nimberšku presudu) i Tribunala u Tokiju (za sudenje zločincima iz Japana za ista djela počinjena u ratu u okviru saveza sila osovine).[367] Načelnim odlukama Moskovske konferencije iz oktobra 1943. godine prethodili su i zaključci usvojeni na Medunarodnoj skupštini održanoj 21. juna 1943. godine. Tu je dogovoreno da se ustanovi medunarodni krivični sud sa nadležnošću da sudi za neke od sljedećih zločina: (a) zločini za koje nije nadležno nijedno unutrašnje pravosude nekog od Ujedinjenih naroda (npr. zločini počinjeni u Njemačkoj protiv Jevreja i apatrida i eventualno protiv ujedinjenih nacija); (b) zločini koji bi bili u nadležnosti sudstva jedne od članica Ujedinjenih nacija, ali koje zainteresovana država odluči da ne preda svom sudu zbog toga što bi proces u toj zemlji mogao dazemalja ili prema gradanima različitih država; (d) zločini koje su počinili šefovi država. (Historique du probleme de la iuridiction criminelle internationale, New York, 1949, str. 104-105).[369]  Ovakvo rešenje će, uz odgovarajuća prilagodavanja, biti ponovljeno u odredbama člana 29 StatutaICTY.[370]  U toj se deklaraciji, izmedu ostalog, navodi: "Primili su iz mnogih izvora dokaze o zvjerstvima, pokoljima i hladnokrvnim masovnim pogubljenjima koja se vrše od strane Hitlerovih snaga iz mnogih zemalja od njih pregaženih i iz kojih se oni sada postojano lstjeruju" (Ujedinjene nacije - Zbirka dokumenata, 1941-1945. godine, Beograd, 1948, str. 14-18).[371] Prema tome, zločini čija djela prevazilaze geografske okvire jedne zemlje - trebalo je da budu osudeni kao medunarodni zločini.[372]                  Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu, op. cit., str. 77.[373] Krimska deklaracija od 11. februara 1945. godine, Povelja OUN i Berlinska

287

Page 288: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

konferencija potvrdile su nužnost kažnjavanja nacističkih ramih zločinaca i princip pune i neposredne krivične odgovomosti.[374]                  Prethodila je Deklaracija o kapitulaciji Njemačke od 5. juna 1945. godine (potpisana 8. maja u Remsu) koja takode sadrži odredbe o kažnjavanju za ratne zločine. Naime, ponovo je utvrdeno da će nadležnim vlastima biti predati glavni nacistički funkcioneri koje označe saveznici, kao i sva ostala lica koja bi u svakom trenutku mogla biti imenovana, s obzirom na njihov položaj, fiinkciju ili ovlašćenja - da su naredila ili podsticaia ratne zločine ili analogne akte nasilja. Na isti način će se postupiti i sa gradanima neke od Ujedinjenih nacija optuženim za povredu zakona svoje zemlje.[375]                 Horvatić, str. 294 i 295.[376]  Bassiouni, M. Ch.: Historical survey: 1919-1998, iz: ICC Ratification and National Implementing Legislation, AIDP, eres 1999, str. 12.[377] Horvatić, str. 295.[378] Škulić, str. 40.[379] Palević, mr Milan: ZnaČaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 397.[380]  Ovaj sud su sačinjavale četiri sudije i Četiri zamenika koje su imenovale vlade SAD, SSSR, Velike Britanije i Francuske. Predsjednik suda je biran naizmjenično po državama. Presude su donošene većinom glasova, a u slučaju jednakog broja glasova - odlučivao je glas predsjednika suda. Svaka od ovih država je takode imenovala i po jednog javnog tužioca.[381] Palević, mr Milan: Značaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 398.[382]  Pred Nimberški tribunal su izvedena 22 optužena ratna zločinca. Na sudskom procesu koji je trajao duže od devet mjeseci, presudom od 1. oktobra 1946. godine njih 12 je osudeno na smrt vješanjem, tri je oslobodeno odgovomosti (Šaht, Papen i Friče), a sedam lica osudeno na zatvorske kazne od 10 godina do doživomog zatvora. Osudeni su kazne zatvora izdržavali u zatvom Špandau nad kojim su zajedničku upravu imale sve četiri sile pobjednice. Pored toga, osudeni su ne samo najviši politički i vojni rukovodioce Trećeg Rajha, već i organizacije (pravna lica), i to Nacionalsocijalistička partija, Gestapo, Služba sigumosti (SD), SS jedinice i SA jedinice.[383] Palević, mr Milan: ZnaČaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 403.[384] Takav zahtjev podnijele su delegacije Jugoslavije, Poljske i Čehoslovačke.[385] Dvojica optuženih u Nimbergu (feldmaršai Vilhelm Kajtel i general Alfred Jodl) osudeni su na smrt, 1. oktobra 1946. godine, izmedu ostalog, zbog izdavanja Hitlerove "naredbe za komandose". Hitler je bio bijesan što saveznički komandosi koji su iz potaje napadali njemačke tmpe, nisu bili vojnici, već obični kriminalci. Na gangstere se ne odnosi Ženevska konvencija, rekao je Hitler. Druga optužnica protiv Kajtela odnosila se na njegovu ulogu u sprovodenju Hitlerovog dekreta "noć i magla". Po toj direktivi, osumnjičene simpatizere otpora "gutala je noć" tako da niko nikada ne saznaju njihove sudbine. Vidjeti Rupel, Dejvid: SAD moraju da slijede Nimberški kodeks, "Seatllepost~inteligencer'\ 6. oktobar 2006, "Politika", Beograd, 13. oktobar 2006, str. 15.[386] Vidjeti Minear, R.H.: Victors' Justice - The Tokyo War Crimes Trial, Princeton, "Princeton University Press", 1973, str. 74-124.[387] Ovaj sud je na procesu koji je voden od maja 1946. godine do 12. novembra 1948. godine od ukupno optuženih 25 lica, sedam lica osudio na kaznu smrti, 16 lica na doživotoi zatvor, a dva lica na zatvor u trajanju od sedam do 20 godina.[388]  Tribunal u Tokiju, na kojem su pobjedničke savezničke snage sudile japanskim političkim i vojnim liderima, "nepravedan je, ali se mora prihvatiti", smatra 61 odsto

288

Page 289: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

poslanika japanskog parlamenta (Dieta), pokazaia je anketa koju je sproveo "Mainićr ("Mainichi Daify News"). Medutim, 67 odsto parlamentaraca je reklo da je odluka o kretanju u rat protiv SAD bio "ludo hrabar" izbor, dok je 83 odsto ocijenilo japansku poslijeratnu politiku "favorizovanja ekonomije nad oružjem" kao dobm. Od poslanika je traženo da odgovore da li Tribunal u Tokiju, koji je osudio 25 vojnih i političkih lidera, uključujući i ramog premijera Hidekija Toja, za rame zločine i zločine protiv čovječnosti, predstavlja: (a) pravdu pobjednika, (b) nepravdu koja se mora prihvatiti ili (c) sprovodenje pravde za sve odgovome za rat. Broj onih koji smatraju da su procesi nepravedni, ali se moraju prihvatiti dostigao je 61 odsto, osam odsto je reklo da Tribunal predstavlja pobjedničku pravdu, a 13 odsto da su presude pravedne. Osamnaest odsto anketiranih nije dalo odgovor. Ispitivanje je objavljeno u okviru "Mainićijevog" šireg projekta započetog 2005. godine, povodom obilježavanja 60 godina od kraja Dmgog svjetskoe rata u avgustu 2005. godine. Šire "Politika", Beograd, 28. jun 2006. godine, str. 6.Josipović-Krapac-Novoselec, str. 34.[390]  Vamashita je bio komandant japanskih vojnih snaga na Filipinima i njihov vojni guvemer. Optužen je da je u tom svojstvu tokom rata protiv SAD-a i njenih saveznika zanemario svoju dužnost u odnosu na svoje podredene i stavljeno mu je na teret više od 32 hiljade ubijenih i mučenih. Osuden je na smrt.[391]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 34.[392]                   Ibidem.[393] Škulić, str. 37.[394]  Poslije Drugog svjetskog rata na oslobodenim teritorijama je osnovano više različitih sudova koji su vodili krivične postupke i sudili pojedinim ratnim zločincima. Tako su osnovani: saveznički okupacioni sudovi, nacionalni sudovi savezničkih država i nacionalni sudovi pobijedenih država. Oni su sudili učiniocima teških krivičnih djela protiv čovječnosti i medunarodnog prava izvršena na odredenim okupiranim teritorijama.[395] Bećirević, str. 59.[395] LJ tom smislu su donijete rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacijabroj 3/1, 95/1 i 177/2.[396] Đurdić-Jovašević, str. 30.[397]  U cilju okončanja glavnih pretresa do kraja 2008. godine, kao i žalbenih postupaka do kraja 2010. godine, Strategijom okončanja rada suda u skladu sa odlukom Vijeća bezbjednosti UN - ICTR se ovlašćuje da odgovarajuće predmete ustupi domaćim pravosudnim organima, te poziva zemlje članice da prihvate takve predmete. U skladu sa ovom strategijom okončanja, tužilac ICTR je u predmetu Bagaragaza tražio od Kraljevini NorveŠke da prihvati krivično gonjenje u ovom predmetu. U vrijeme genocida koji je počinjen 1994. godine, Bagaragaza je bio generalni direktor Sektora za kontrolu u industriji čaja u Ruandi. Bio je, takode, i član Prefekturnog odbora političke strane MRND u Gisenvi-u, Prefektura, Ruanda. To je bila politička stranke bivšeg predsjednika Ruande, Juvenal Habyariman, i stranka koja je formirala omladinski forum poznat kao Interahamvve. ICTR je 19. maja .2006. godine donio odluku po prijedlogu Tužilaštva za ustupanje predmeta Bagaragaza (predmet broj ICTR - 2005 - 86 - R 11 bis) Kraljevini Norveškoj. Pretresno vijeće III ICTR ustanovilo je da Kraljevina Norveška nema nadležnost ratione materiae nad zločinom genocida, dogovorom o počinjenju genocida ili saučesništvu u genocidu, odnosno optužbi navedenoj u potvrdenoj optužnici. Shodno tome, navedena krivična djela za koja se tereti Bagaragaza ne mogu se u potpunosti pravno kvalifikovati po norveškom krivičnom zakonodavstvu. Zbog toga je ICTR odbio prijedlog za ustupanje predmeta. Vidjeti " Izvještaj o predmetu: predmet Bagaragaza - Odluka ICTR o ustupanju predmeta Kraljevini Norveškoj (OKO reporter o ratnim zločinima, Sarajevo, broj 3/06, str. 25 i 26).

289

Page 290: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[398]                  Džouns-Pauls, str. 13.[399]                  Drugostepena presuda Delaliću et al., 20. februar 2001. godine, stav 24.[400] Pred ICTR je optuženo više bivših ministara, visokih vojnih i drugih funkcionera, direktora novina i privrednika. Taj tribunal je izrekao i više presuda na doživotni zatvor, i to za zločin genocida. Tako je Paul Akayesu, profesor i školski nadzornik, kao i bivši gradonačelnik grada Tabe, osuden zbog smrti najmanje dvije hiljade ljudi. U njegovoj presudi je navedeno da seksualni zločini mogu predstavljati djelo genocida, ako se preduzimaju u namjeri uništenja neke grupe lica iste rase ili porijekla.[401] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 55[402]  Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je, početkom oktobra 2000. godine, Savjetu bezbjednosti podnio izveštaj o stanju u Sijera Leoneu (Raport of the Secreary-General on the establishment of a Special Court for Sierra Leone, S/2000/915), uz koji je dat i projekat za osnivanje Specijalnog suda za Sijera Leone, i to u formi ugovora Ujedinjenih nacija i te države. Rezoluciom 1370 (2001), od 18. septembra 2001. godine, Savjet bezbjednosti je pohvalio napore u kreiranju procesa utvrdivanja istine i nacionalnog pomirenja u Sijera Leoneu, ohrabrujući Vladu Sijera Leonea da, zajedno sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija, Visokim komesarom Ujedinjenih nacija za ljudska prava i drugim relevantnim medunarodnim faktorima, ubrza osnivanje Komisije za istinu i pomirenje i Specijalnog suda predviđenih rezolucijom 1315 (2000) od 14. avgusta 2000. godine.[403] Škulić, str. 40.[404] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 58.[405]  Roden u američko-liberijanskom krugu elimih nasljednika oslobodenih robova koji su 1847. godine osnovali najstariju republiku u Africi, držao se "stila" i tokom prvog suočenja sa sudijama u ICTY: preko advokata žalio se na ograničene telefonske veze, ostanke u zatvorenoj sobi i po 16 časova bez prekida, na užasnu hranu itd.[406] Bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije nedavno je okončao petogodišnji boravak u Haškom tribunalu fatalnim srčanim udarom. U pritvoreničkoj sobi istog krila ICTY "zamijenio" ga je bivši predsjednik Liberije koji se nedavno premijemo pojavio u prostorijama Tribunala. Za mnoge u Sijera Leoneu liči na čudo da se čovjek koga optužuju da je inicirao okrutni desetogodišnji gradanski rat, razarajući im zemlju, uopšte našao pred sudom. I to onim globalnim. Što posebno zabrinjava preostale diktatore na tom najvećem i najsiromašnijem kontinentu: prevode to u najavu ukidanja imuniteta za sve svoje ratne i druge "nestašluke", poput kršenja liudskih prava.4 Oni njegovi, liberijski, kao da nisu imali taj sjaj.[408]  Tako je to sa afričkim despotom, koji je u dramatičnom telefonskom intervjuu za Bi-Bi-Si, 1989. godine, najavio gradanski rat u rodnoj Liberiji i započeo ga. Zašto? Jer ga je predsednik Samjuel Do (došavši na vlast vojnim udarom, poslije nezadovoljstva masa rastom cijena) optužio da je od njegove vlade, zadužen za budžet, prigrabio milion dolara. Bio je prinuden da pobjegne u SAD, gdje je u mladosti studirao ekonomiju. Preuzeo je fotelju predsednika Doa na izborima 1997. godine i mada su pobune protiv Tejlora počele već dvije godine kasnije - ostao je na vlasti do 2003. godine. Domaći i medunarodni pritisak, sa američkim na čelu, prinudio ga je na egzil u Nigeriju.[409] Zovu je "čelična ledi", ima staž u UN-u i Svjetskoj banci. Ona je na Dan nezavisnosti upalila trećinu uličnog osvjetljenja prestonice i otvorila trećinu njenog vodovoda, i to poslije 15 godina.[410]   Vidjeti: Đordević, S.: Međunarodni krivični tribunal za prethodnu Jugoslaviju (neka kritička zapažanja), zbomik "Problemi medunarodnog krivičnog prava i

290

Page 291: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pravosuda", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 157.[411]                  Horvatić, str. 295 i 296.[412]                  Procjenjuje se da je tokom vladavine Crvenih Kmera ubijen gotovo svaki četvrti stanovnik Kambodže.[413]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 55.[414]  Office je, izmedu ostalog, fmansirao i Cambodian Genocide Program na Univerzitetu u Yaleu, koji je prikupio brojne i važne podatke. Uz to, ovaj program je obuhvatio i edukaciju sudija i tužioca u Kambodži - kako bi na odgovarajući način primijenili norme medunarodnog prava.[415] Opšimije Josipović-Krapac-Novoselec, str. 55—57.[416]                 Ibidem, str. 60.[417]  Treba imati u vidu i Vijeće za teška krivična djela Okružnog suda u Diliju (Istočni Timor), koje je osnovano Propisom 2000/15, a sastoji se od dvoje medunarodnih i jednog istočnotimorskog sudije. Propisom 2000/16 osnovana je i Kancelarija zamjenika tužioca. Ovaj sud je nadležan za "teška krivična djela'- rame zločine, zločine protiv čovječnosti, ubistva, seksualna krivična djela i mučenja. Nadležnost za ubistva, seksualna djela i mučenje ograničena je na djela počinjena izmedu 1. januara i 25. oktobra 1999. godine. Ovaj sud je formiran kao posljedica činjenice da su indonežanske trupe 7. decembra 1975. godine izvršile invaziju Istočnog Timora, a njihova okupacija trajaia je 25 godina i odlikovala se stalnom represijom i nasiljem. Indonežanski parlament je tek 25. oktobra 1999. godine predao kontrolu nad teritorijom Istočnog Timora Ujedinjenim nacijama.[418]                 Josipović - Krapac - Novoselec, str. 61.[419] Kako navode izvori u UN-u, istragom je obuhvaćen čitav niz zvaničnika Libana i susjedne Sirije, mada vlasti u Damasku upomo odbijaju vezu sa ubistvom premijera Haririja. Hariri i još 22 lica poginuli su 14. februara 2005. godine, u eksploziji kamiona punog eksploziva u centru Bejruta. Ubijeni premijer se sve do smrti oštro protivio otvorenom miješanju Sirije u unutrašnja pitanja Libana, posebno otvorenoj podršci, koju je ta država davala pokretu Hezbolah.[420]  Vidjeti "UN predlažu Libanu: Međunarodni sud za Haririjeve ubice", "Politika", Beograd, 12. novembra 2006. godine, str. 3.[421]  Ovakav naziv sadrži u sebi neke nedosljednosti koje nisu samo terminološke prirode. U nazivu se govori o "krivičnom gonjenju", što nije zadatak ICTY, već tužilaštva, ali bi se to moglo objasniti i time da tužilaštvo ICTY podnosi optužne akte, a da ICTY zatim vodi postupak i donosi odgovarajuću odluku, te da je tužilaštvo funkcionalno vezano sa ICTY. O tome Vodinelić-Rakić, dr Vesna: Prikaz Pravilnika o postupku i dokazivanju Medunarodnog tribunala za sudenje licima za koja se pretpostavlja da su odgovoma za teške povrede medunarodnog humanitamog prava učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, "Jugoslovenska revija za medunardno pravo", Beograd, broj 1-2/95.[422]   International Tribunal for the Prosecution of Persons Responsible for Serious Violations of Intemational Humanitarian Law Committed in the Territory of Former Yugoslavia since 1991. Naziv "tribunal" dobio je prema francuskoj pravnoj tradiciji prema kojoj su, u krivičnim stvarima, sudski organi locirani u istom objektu i obuhvataju presudujuće organe (court, sud) i ured javnog tužioca (procureur de la Republique). Navedeno prema Krapac, str. 3. U daljem tekstu ovaj sud ćemo označavati skraćenicom ICTY.[423]                icty se u stvaranju svoje sudske prakse često poziva na jurisprudenciju ESLJP. ESLJP se, takode, u svojim odlukama može pozivati na jurisprudenciju ICTY.[424]1 ne samo to. Za razliku od obaveze saradnje s ICTY koja postoji za sve države medunarodne zajednice, potpisnice Dejtonsko-pariskog sporazuma su se u ovoj

291

Page 292: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

stvari i izričito obavezale na saradnju, novembra 1995. godine. Prema članu IX Opšteg okvimog sporazuma o miru u BiH (Dejtonsko-pariski sporazum), države potpisnice su se obavezale na "saglasno svojim obavezama, saradnju u istrazi i gonjenju ratnih zločina i dmgih povreda međunarodnog humanitamog prava". Šta više, Aneksom 1-A uz ovaj sporazum, članom X koji nosi naziv "Saradnja", strane potpisnice su se obavezale i precizno na saradnju sa svima koji su "inače ovlašćeni od strane Savjeta bezbjednosti UN-a, uključujući i Medunarodni tribunal za bivšu JugoslavijiT.[425] S/PRST/2002/21 od 23. jula 2002. godine.[426]  Na osnovu ove strategije, istrage su trebale biti završene do kraja 2004. godine, sve radnje u prvostepenom postupku do kraja 2008. godine, a kompletan rad Tribunala u 2010. godini (C/2002/678), s tim da će se ICTY u svom radu koncentrisati na krivično gonjenje i sudenje najvišim vodama koji se sumnjiče da su najodgovomiji za zločine u okvim nadležnosti ICTY, dok će sudenja onim koji su manje odgovomi biti ustupljena odgovarajućim nadležnim domaćim sudovima, uz jačanje sposobnosti tih sudova da obavljaju taj posao.[427]  Vidjeti Radulović, dr Drago, O legalitetu i legitimitetu medunarodnog ad hoc Tribunala u Hagu, "JugosSovenska revija za kriminologiju i krivično pravo", Beograd, broj 1-2/00, Đeograd, str. 3-19.[428] Krapac, str. 4.4% "jj Xribunalu i u pritvom Ujedinjenih nacija u Ševeningenu teče život nepoznat ili manje poznat javnosti. Dogadaju se tragedije, drame, tragikomične, katkad i čisto komične situacije. Prepliću se sudbine. I optuženih i njihovih porodica, ali i svjedoka. Ukrštena svjedočenja o istim situacijama govore sama za sebe. Iskazi Ijudi koji su bili prisutni na istim mjestima i u isto vrijeme, svjedoče za istu stranu, a videnja i doživljaji su im, ponekad, potpuno različiti!? Neki od očevidaca sudbinskih, istorijskih dogadaja, od onih koji su se odigrali prije 15 godina pa do najsvježijih', od prije šest godina, bili su svojevremeno veoma važne javne ličnosti, političari, obavještajci, policajci, vojnici...Različitih nacionalnosti, s različitih strana i u različitim ulogama." (Čobović, Zlatko: Haški tribunal iza kulisa, Bilješke dopisnika iz Haga, "Evro", Beograd, 2005, str. 5 i 6).[430] Glava XVI Krivičnog zakona SFRJ iz 1976. godine f'Službeni list SFRJ" broj 44/76).[431] Krapac, str. 6.[432]  Praviinik je stupio na snagu 14. marta 1994. godine. Vidjeti i Uputstvo o postupku predlaganja, razmatranja i objavljivanja izmjena i dopuna Pravilnika o postupku i dokazima ICTY (s izmjenama i dopunama) - IT/143/rev.2. U skladu sa pravilom 19 (Đ) Pravilnika o postupku i dokazima i na osnovu pravila 6 Pravilnika, ovo uputstvojedoniotadašnjipredsjednik ICTY Claude JordaSve prijedloge izmjena i dopuna Pravilnika o postupku i dokazima ICTY koje mu dostave predsjednik, sudija ICTY ili neki drugi organ - razmatra Odbor za Pravilnik, koji podnosi izvještaj (sa prijedlozima i prepomkama) plenamoj sjednici ICTY za daljnje postupanje ili stalnim sudijama ICTY na usvajanje u skladu sa pravilom 6 (C). Izvještaj Odbora za Pravilnik dostavlja se svim sudijama najmanje sedam dana prije plename sjednice na kojoj će se o njemu raspravljati. Sudije ad litem ICTY mogu dostaviti pismene primjedbe na izvještaj predsjedavajućem Odbora za Pravilnik najkasnije dva radna dana prije početka plename sjednice i sudjelovati u raspravi o izmjenama i dopunama na plenamoj sjednici. Odbor za Pravilnik se sastoji od najmanje troje stalnih sudija ICTY i od po jednog predstavnika Sekretarijata, Tužilaštva i branioca bez glasačkog prava.[433] U ovom tekstu se imaju u vidu i izmjene i dopune u tekstu Pravilnika usvojene do 11. i 12. decembra 2003. godine. Tada su izmijenjena i dopunjena sljedeća pravila u Pravilniku o postupku i dokazima: pravilo 44 francuski; pravilo 65 ter (C) engleski i

292

Page 293: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

francuski; pravilo 65 ter (F) francuski; pravilo 67 engleski i francuski; pravilo 68 engleski i francuski i pravilo 77 engleski i francuski. U skladu s potpravilom 6 (D), ove izmjene i dopune stupaju na snagu sedam dana nakon izdavanja ovog službenog dokumenta, tj. 24. decembra 2003. godine.[434] Načelno je neuobičajeno da sam organ koji vrši jednu od osnovnih funkcija u krivičnom postupku (u ovom slučaju sudsku funkciju, tj. funkciju vodenja postupka i presudivanja), sam donosi pravila koja se odnose na njegov rad i obavljanje te funkcije.[435]  "Na primjer, ponekad se ističe da je nepostojanje porote bitan element iz evropsko-kontinentalnog postupka, jer je porota važan element klasične anglosaksonske procedure. Ovo, po našem mišljenju, ipak, nema suštinski značaj, jer je od tog pitanja daleko važnija problematika načina izvodenja dokaza, te odnosa suda i stranaka, uloge sudije u odnosu na dokaze i dokazna sredstva, te važno koncepcijsko pitanje položaja stranaka u postupku, što je sve regulisano na način koji predstavlja tipičan primjer anglosaksonske procedure." (Škulić, str. 67).[436]  Paunović, dr Milan: Medunarodni krivični tribunal za teške povrede medunarodnog humanitamog prava na području bivše Jugoslavije - osvrt na neka međunarodnopravna pitanja, "Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 129.[437]  Opšimije Milinković, mr Branislav: Dosadašnja praksa Haškog tribunala, "Medunarodna politika", Beograd, broj 1048, 1996, str. 12-15.[438] U suštini se radi o samo dva osnovna pravna sistema koja su karakteristična za savremenu civilizaciju prava: (1) kontmenatalno-evropskom i (2) anglosaksonskom, odnosno angloameričkom pravnom sistemu. lako je ovaj zahtjev načeino korektan, činjenica je da su praviia postupka pred ICTY "u osnovi anglosaksonskog tipa, što znači da su u konkretnoj primjeni tih pravila, sudije koje dolaze sa kontinentaino-evropskog pravnog područija suštinski u lošijem položaju, jer se tek moraju privikavati na novi procesnopravni ambijent, te voditi prema pravilima koja nisu tipična, a često su sasvim atipična u odnosu na krivični postupak koji inače dobro poznaju i pravni sistem u čijim su okvirima djelovaii, te se kao sudije afirmisali" (Škuiić, str. 75).176[439] Škulić, str. 74.[440] Ibidem.[441] Oni će, međutim biti konsultovani prije usvajanja tih pravila.5.0    Postojanje okolnosti koje bi mogle uticati na sudijsku nepristrasnost je i u ovom slučaju quastio facti koje se bliže ne objašnjavaju.5.1    Škulić, str.76.178[444] Vodinelić-Rakić, dr Vesna: Prikaz Pravila o postupku i dokazivanju Medunarodnog tribunala za sudenje licima za koje se pretpostavlja da su odgovoma za teške povrede medunarodnog humanitamog prava učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, op. cit., str. 107.5,3 Škulić, str. 79.5,4 Ibidem, str. 81.[447] Ibidem, str. 116.5,6 Primjenjuje se Uputstvo o dužini podnesaka i zahtjeva, koje je donio Claude Jorda, tadašnji predsjednik ICTY. Cilj je da se odredi dužina pismenih podnesaka i zahtjeva u prvostepenom i žalbenom postupku. Npr. pretpretresni podnesci ne treba da budu duži od 50 strana ili 15.000 riječi, a završni podnesci od 200 strana ili 60.000 riječi. Drugi zahtjevi, odgovori i replike ne treba da budu duži od 10 stranica ili 3.000 riječi itd.[449] Škulić, str. 71.

293

Page 294: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[449]                  Izvještaj Federalna advokatske komore SAD-a, juli 1993.[450] Planiranje je prvi oblik odgovornosti po članu 7 stav 1 Statuta. Prema Statutu, mora da postoji plan za počinjenje zločina: plan da se počini ratni zločin, plan da se povrede Ženevske konvencije, plan da se počini zločin protiv čovečnosti, plan da se počini genocid. Optuženi može da planira bilo samostalno ili u grupi, iako je mnogo logičnije da ukoliko postoji planiranje, ono obuhvata više od jednog lica Zločin koji je počinjen mora biti predviden planom i optuženi mora imati mens rea za zločin - on mora da ima namjeru za zločin protiv čovječnosti, ubistvo, na primjer ili mora biti svjestan dovoljne vjerovatooće da zločin predstavlja posljedicu plana.Odlučujuči faktor koji bi trebalo da bude relevantan za podsticanje je ohrabrivanje, davanje novca, prijetnje, pozivi na lojalnost, patriotizam i propaganda. Sve ovo bi trebalo da se smatra dovoljnim za podsticanje. Podsticanje može biti izraženo ili implicirano nečinjenjem.Sljedeći oblik krivične odgovomosti je naredivanje. Očigledno je da je kod naredivanja zločin počinjen od strane drugog lica, a ne od strane optuženog koji je zapravo naredbodavac zločina i koji se najčešće nalazi na poziciji vlasti. Ovo ne mora nužno da znači da je unutar hijerarhije standardne vojne organizacije neko lice moglo da ima ovlašćenja nad paravojnom ili kriminalnom grupom koja Čini zločine, ali počinioci zločina moraju da djeluju u skladu sa naredenjima optuženog.[451] Škulić, str. 71.[452]                 Krapac, str. 37.[453]                  Škulić, str. 73.[454] U terminološkom smislu, a prije svega s obzirom na njegov adhoc karakter, korektnije je upotrebljavati izraz "međunarodni krivični tribunaT, nego "međunarodni krivični sud". Taj izraz se i, inače, upotrebljava kako u stručnoj, tako i u laičkoj javnosti. Pored toga, i zvanični naziv ovog ad hoc organa sadrži u sebi riječ "tribunal".[455] Naziv "okrivljeni" upotrijebićemo kao generičku oznaku za osumnjičenog, okrivljenog, optuženog i osudenog.Krapac, str.40i41.[457] Temeljno je pravo optuženog da "ima dovoljno vremena i mogućnosti da se pripremi" Fraza "dovoljno vremena" je fleksibilna i njeno značenje zavisi od okolnosti u svakom predmetu. "Nemoguće je ođrediti standard u pogiedu dovoljnog vremena za pripremu odbrane, jer na to može da utiče niz činilaca, uključujući složenost predmeta i sukobijene sile i tvrdnje, kao Sto su interesi drugih optuženih lica" (Delaiić et al., P.V., Odluka o molbama za odlaganje dana sudenja, 3. februar 1997. godine).[458]  Postoji Uputstvo za dodjelu branioca po službenoj dužnosti (Uputstvo broj 1/94), s izmjenama i dopunama od 30. januara 1995, od 25. juna 1996, od 1. avgusta 1997. (revidirano 17. novembra 1997), od 10. jula 1998, od 19. jula 1999, od 15. decembra 2000. i od 12. jula 2002 (IT/73/REV. 9). Ovo uputstvo propisuje uslove i način dodjele branioca po službenoj dužnosti, a stupilo je na snagu 1. avgusta 1994. godine. Pravo na branioca, i to bez štete po pravo optuženog da se sam brani, imaju: ( i) osumnjičeni kojeg tužilac namjerava ispitivati u sklopu istražnog postupka; (ii) optuženi kojem je lično uručena optužnica i (iii) svako lice pritvoreno po ovlašćenju ICTY, uključujući i lica pritvorena u skladu sa pravilom 90 bis.Osumnjičeni i optuženi koji nemaju sredstava da sami plate naknadu braniocu, imaju pravo da im se dodijeli branilac po službenoj dužnosti kojeg plaća ICTY. Smatra se da osumnjičeni, odnosno optuženi nema sredstava da plati naknadu braniocu ukoliko ne posjeduje dovoljno sredstava da plati naknadu braniocu po tarifama koje su propisane ovim uputstvom. Osumnjičenim i optuženim koji posjeduju sredstva da plate dio naknade braniocu, ICTY će platiti onaj dio naknade koji oni nisu u stanju da plate (član 6 Uputstva). U svrhu utvrdivanja da li je osumnjičeni, odnosno optuženi u

294

Page 295: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

nemogućnosti da plaća branioca, uzimaju se u obzir sva sredstva koja on direktno ili indirektno uživa ili slobodno njima raspolaže, uključujući, izmedu ostalog, direktne prihode, bankovne račune, nepokretau i pokretnu imovinu, penziju, dionice, obveznice i ostalu imovinu koju ima, pri čemu se ne uzimaju u obzir porodični doplaci ni socijalne naknade na koje eventualno ima pravo. U procjeni tih sredstava takode treba uzeti u obzir sredstva bračnog druga osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i sredstva lica s kojima živi u zajedničkom domaćinstvu (član 8B Uputstva). Osumnjičeni kojem je odbijen zahtjev za dodjelu branioca po službenoj dužnosti, može u roku od 15 dana od prijema obavijesti o tome zatražiti da predsjednik ICTY preispita odluku sekretara. Predsjednik može potvrditi odluku sekretara ili, pak, odlučiti da treba dodijeliti branioca po službenoj dužnosti.Branilac po službenoj dužnosti može biti bilo koje iice za koje se sekretar uvjeri da je uvršćeno u popis branilaca predviđen pravilom 45(B) Pravilnika o postupku i đokazima. Lice ispunjava uslove za uvršćenje na taj popis ako: (i) ima dozvolu za advokatsku praksu u nekoj državi ili je univerzitetski profesor prava; (ii) nije bilo proglašeno krivom ni u jednom relevanmom disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega u mjestu gdje ima dozvolu za advokatsku praksu ili gdje je univerzitetski profesor, odnosno ako nije bila proglašeno krivom u nekom relevantnom krivičnom postupku koji se vodio protiv njega; (iii) govori jedan od dva zvanična jezika ICTY, osim ako u interesu pravde taj uslov nije neophodan; (iv) ima dovoljno iskustva u krivičnom i/ili medunarodnom pravu; (v) pristaje da ga ICTY imenuje braniocem po službenoj dužnosti kako bi zastupao bilo kojeg osumnjičenog ili optuženog slabog imovnog stanja; (vi) jeste član ili će uskoro postati član udruženja advokata odbrane pred ICTY (član 14A). Ako je protiv lica optuženih za ista ili različita krivična djela podignuta zajednička optužnica ili im se zajedno sudi, svaki od optuženih ima pravo tražiti da mu se dodijeli poseban branilac (član 16B). Isto tako, ako dodijeljeni branilac u trenutku dok radi na predmetu bude iz bilo kojeg razloga zamijenjen drugim dodijeljenim braniocem u istom svojstvu, naknada će svakom od njih biti isplaćena pro rata temporis (proporcionalno odradenom vremenu) - član 21.[459]                  Škulić, str. 111.[460]                  Memorandumom predsjednika ICTY, od 4. septembra 2002. godine, on je odobrio taj tekst, u skladu sa članom 6 Kodeksa. Prilikom izrade Kodeksa uzeto je u obzir i Uputstvo za dodjelu branioca po službenoj dužnosti (IT/73), usvojeno 1. augusta 1994. godine, s naknadnim izmjenama i dopunama.[461] Ovaj pravilnik je stupio na snagu 1. avgusta 1994. godine. Izmijenjen je i dopunjen 16. marta 1995., 3. decembra 1996,25. jula 1997, 17. novembra 1997. i 29. novembra 1999. godine.188[462]                  Takav nalog može se izdati na osnovu zahtjeva bilo kojeg zainteresovanog lica, uključujući tužioca[463]  Pravila disciplinskog postupka protiv pritvorenika (IT/97) donijeli su upravnik i sekretar ICTY, u skladu sa odredbama pravila 38-39 Pravilnika o pritvorskom postupku prema licima koja čekaju na sudski ili žalbeni postupak pred ICTY ili su iz nekog drugog razloga pritvoreni po ovlašćenju ovog suda ("Pravilnik o pritvorskom postupku"). Ova pravila podliježu odredbama Pravilnika o pritvorskom postupku i, u slučajevima kada je to primjenjivo, Pravilniku o postupku i dokazima. Pritvorenik se može kazniti samo u skladu sa ovim pravilima i nikada dva puta za isto djelo. Disciplinskim prestupom će se smatrati sljedeće ponašanje: neizvršavanje naredbe ili uputstva izdatog od strane člana osoblja pritvorske jedinice; verbalni napad na člana osoblja pritvorske jedinice, drugog pritvorenika ili bilo kog legitimnog posetioca pritvorske jedinice; nasilničko ponašanje ili napad na člana osoblja pritvorske jedinice, drugog pritvorenika ili bilo kog legitimnog pose|ioca pritvorske jedinice; posedovanje bilo kog zabranjenog predmeta ili supstance; ponovljeni

295

Page 296: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

prekršaj nakon Što je izrečeno upozorenje u skladu sa paragrafom 7 ovih pravila.[464]  Ukoliko dođe do ozbiljne opasnosti od remećenja reda u pritvorskoj jedinici ili zatvoru domaćinu, upravnik ili generalni direktor, zavisno od slučaja, mogu privremeno suspendovati važenje dijela ili cijelog ovog praviinika za razdoblje od najviše dva dana. O svakoj takvoj suspenziji mora se odmah izvijestiti sekretar koji će o tome obavijestiti predsjednika. Postupajući u konsultaciji s kolegijem, predsjednik se mora odmah nakon togh posavjetovati s relevantoim vlastima zemlje domaćina i preduzeti one mjere koje se u to vrijeme budu smatrale prikladnim.[465] Prema pravilu 68, svaki pritvorenik ima pravo da po dolasku u pritvorsku jedinicu ili nakon toga da do znanja da li želi uspostaviti kontakt s nekim od sveštenika ili duhovnih savjetnika zatvora domaćina.[466]                 pravjja žalbenog postupka pritvorenika (IT/96) donio je, aprila 1995. godine, sekretar ICTY u skladu sa odredbama pravila 84-88 Pravilnika o pritvorskom postupku prema licima koje čekaju na sudski ili žalbeni postupak pred Tribunalom ili su iz nekog drugog razloga pritvoreni po ovlašćenju Suda ("Pravilnik o pritvorskom postupku"). Pritvorenik u svakom trenutku može da podnese pisanu ili usmenu žalbu ili.zahtjev u vezi uslova pritvora, i to direktno upravniku ili njegovom predstavniku. Sve žalbe, kao i mjere koje su povodom njih preduzete, upisivaće se u dnevnik. Sekretar ICTY će ispitati uzrok žalbe i odlučiti da li je u njegovoj nadležhosti da je razmotri, ukoliko se radi o administrativnim stvarima ili stvarima od opšteg interesa. Ukoliko se žalba odnosi na navodna kršenja prava odredenog pritvorenika, slučaj će se dostaviti predsjedniku ICTY na razmatranje. Sekretar će upoznati pritvorenika sa svojom odlukom i obavijestiti ga o vremenskom roku, ne dužim od dvije nedelje, u okviru koga može da očekuje odluku o žalbi. Ukoliko nije zadovoljan klasifikacijom koju je izvršio sekretar ICTY, pritvorenik može, u roku od nedjelju dana od prijema odluke, tražiti od sekretara da slučaj dostavi predsjedniku ICTY - kako bi on^donio konačnu odluku o tome u čijoj je nadležnosti žalba. Odbijanje žalbe od strane sekretara ili predsjednika ICTY ne spriječava pritvorenika da ponovo podnese takvu žalbu. Pritvorenik može, takode, u bilo kom trenutku tokom inspekcije pritvorske jedinice inspektorima koje je imenovao ICTY podnijeti žalbu u vezi sa uslovima pritvora i ima pravo da o tome razgovara sa inspektorima van vidokruga i domašaia sluha osoblja pritvorske jedinice.37 Prijedloge za izmjenu i dopunu Pravilnika o pritvoru mogu dati sudije, tužilac i sekretar, a oni se usvajaju ako ih potvrdi najmanje devet sudija na plenarnoj sjednici ICTY. Izmjene i dopune Pravilnika o pritvoru mogu se usvojiti i na drukčiji način pod uslovom da ih jednoglasno potvrde sudije.[468]                Riječ je o vrlo interesantnom institutu pravila krivičnog postupka koja se primjenjuju pred ICTY.[469] Škulić, str. 117.[470]  To predstavlja jedno od klasičnih elemenata prava na odbranu.[471] Škulić, str. 139.[472] Ibidem.[473]                Ibidem.[474]                Ibidem, str. 140.[475]                  lbidem, str. 144.[476]                  Krapac, str. 53.[477]                  Ibidem.[478] Pretpretresni sudija obavlja pretpretresne ftinkcije navedene u pravilu 66, pravilu 67, pravilu 73 bis i pravilu 73 ter, te sve ili dio funkcija navedenih u pravilu 73. Nakon što je tužilac dostavio dokumente pomenute u stavu (E) člana 65 ter, pretpretresni sudija će naložiti odbrani da, u roku koji odredi pretpretresni sudija, a najkasnije tri sedmice prije pretpretresne konferencije, dostavi pretpretresni podnesak u kojem će obraditi činjenična i pravna pitanja i koji će sadržavati pismenu

296

Page 297: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

izjavu u kojoj se navodi: (i) u opštim crtama, koncepcija odbrane optuženog; (ii) pitanja iznesena u pretpretresnom podnesku tužioca koja optuženi osporava i (iii) za svako od tih pitanja, razlog zbog kojeg ga optuženi osporava. Nakon završetka izvodenja dokaza optužbe, a prije početka izvodenja dokaza odbrane, pretpretresni sudija će naložiti odbrani da podnese sljedeće: spisak svjedoka koje odbrana namjerava da pozove i spisak dokaznih predmeta koje odbrana namjerava predložiti u izvodenju svojih dokaza u kojem, gdje je to moguće, treba navesti ima li optužba prigovora na njihovu autentičnost. Odbrana će optužbi uručiti kopije dokaznih predmeta sa tog spiska.[479]                Bilo koju dužnost pretpretresnog sudije može, proprio motu, vršiti i pretresno vijeće.[480] Ovaj postupak treba uporediti sa onim u pravilu 85 kada optuženi svjedoči, ali tek pošto je dao svečanuizjavu.[481] Pravilo 84 bis je uvedeno je na 20. plenamoj sjednici, održanoj od 30. juna do 2. jula 1999. godine. Medutim, kao i prije toga, jednom od optuženih u predmetu Kupreškić izuzetno je dopušteno davanje izjavu, a da prvo nije dao svečanu izjavu. Pravilo 84 bis)c na taj način kodifikacija postojeće prakse.[482]                   Josipović-Krapac-Novoselec, str. 52.[483] Pravično suđenje, između ostalog, traži da obje strane mogu da vode efikasno unakrsno ispitivanje. Vidjeti Odluku o podnesku odbrane za zaštitne mjere za svjedoke D/H i D/I koje je raspravno vijeće donijelo u predmetu Blaškič (25. septembra 1998. godine): "Pošto pretresno vijeće mora da se postara da sudenje bude pravično i brzo, pošto, u cilju utvrđivanja istine ovo načelo zahtijeva da ne dođe do pretjeranog kršenja prava optužbe, a, izmedu ostalog, prava da izvede efikasno unakrsno ispitivanje svjedoka odbrane..." Isto se, naravno, odnosi na unakrsno ispitivanje svjedoka optužbe od strane odbrane.[484] Krapac, str. 119.[485]                  Ibidem, str. 122.[486] Pretresno vijeće navodi: "NajoČitiji primjer toga su dokazi o učestvovanju JNA (ili srpskih paravojnih formacija) u činjenju krivičnih djela navedenih u optužnici. U jednoj odluci o prihvatanju transkripta saglasno pravilu 92 bis D (koja se odnosi na prihvatanje transkripta iskaza koje su dali svjedoci u postupcima pred ICTY), pretresno vijeće je odlučilo da se svjedoci čiji se iskazi tiču učestvovanja JNA (ili srpskih paravojnih formacija) u osvajanju Foče vezano za, kao što jeste, tekuće pitanje između strana u postupku [...] moraju pozvati radi unakrsnog ispitivanja od strane optuženog".55 Činjenice su podijeljene na različita sadržajna područja, npr. "Politički kontekst" ili "Prijedor, uključujuči kontekst i opšte Činjenice, napad na Kozarac, postojanje oružanog sukoba i logori".60 Stav 14, Politički kontekst, "ove činjenice su široke i tendenciozne". Stav 15, Prijedor, "izuzeti stavovi su ili nedovoljno relevantni ili pretjerano detaljni, pretjerano brojni ili na drugi način tendenciozni".[489] U ovom predmetu, pretresno vijeće je "istaklo prethodni pristup pretresnog vijeća u pogledu prihvatanja opštepoznatih činjenica". Vijeće smatra da uslov da "pretresno vijeće može prihvatiti kao opštepoznate samo one činjenice koje nisu predmetom osnovanog osporavanja" predstavlja dio tog "prethodnog pristupa". Pretresno vijeće, zatim, citira odluku žalbenog vijeća u predmetu protiv Miloševića koja modifikuje taj stav. ICTY navodi sljedeće: "primjena testa koje je postavilo žalbeno vijeće (u predmetu protiv MiloŠevića>, da je konkretna činjenica, kada je postala predmet konačnog presudivanja od strane nekog drugog vijeća, prihvatljiva na osnovu pravila 94B što, kao i uvijek, podliježe diskrecionoj ocjeni pretresnog vijeća". Medutim, izjava pretresnog vijeća ne modifikuje "pređašnje" uslove za

297

Page 298: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

prihvatanje opštepoznatih činjenica, posebno uslov "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome". Uslov "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome", uvijek se primjenjivao u sklopu diskrecionih ovlašćenja pretresnog vijeća. Stoga, čak i kada postoji uslov "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome", svaka Činjenica koja je predmet pravnosnažne presude može se uvijek prihvatiti u sklopu diskrecionih ovlašćenja. Jedina promjena koju može uvesti odluka žalbenog vijeća u predmetu protiv Miloševića jeste izmjena kriterija unutar diskrecionih ovlašćenja.[490] Sud navodi: "Pri primjeni diskrecionih ovlašćenja, u skladu sa praviom 94B, faktori koji se mogu uzeti u obzir obuhvataju sljedeće: [...] (b) da li su Činjenice preširoke, tendenciozne, nedovoljno značajne, pretjerano detaljne, pretjerano brojne, repetitivne u odnosu na druge dokaze koje je vijeće već uvrstilo u spis ili, pak, nisu dovoijno reievantne za predmet, zbog čega bi se izuzeie od primjene pravila 94B."[491] Timovi obrane u predmetu protiv Mejakića tvrdili su da su se činjenice koje se tiču "opštih uslova" u logoru Omarska i neke Činjenice koje se tiču presude u predmetu protiv Sikirice "mogle osnovano osporavati". Vidi "Odgovor odbrane na prijedlog optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica - Pravilo 94B)", koji je podnio branilac Željka Mejakića, 27. januara 2004. godine; "Odgovor odbrane na prijedlog optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica — Pravilo 94B)", koji je podnio branilac Oušana Fuštara, 30. januara 2004. godine i "Odgovor na prijedlog optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica — Pravilo 94B)", koji je podnio branilac Duška Kneževića. Pretresno vijeće nije prihvatiio činjenice iz presude u predmetu protiv Sikirice kao opštepoznate i navelo je da činjenice 4koje se odnose na uslove boravka u iogorima trebaju biti izuzete kao previše tendenciozne - da bi bile primljene unutar diskrecionog oviašćenja pretresnog vijeća."[492] Prema praksi ovih tribunala, činjenice koje nisu predmet osnovanog osporavanja, ne mogu se prihvatiti kao opštepoznate. Efekat prihvatanja neke činjenice kao opštepoznate, saglasno pravilu 94B, jeste da je ta činjenica nepobitno dokazana U predmetu protiv Semanze (Odluka o prijedlogu optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica i pretpostavljanje činjenica saglasno pravilima 94 i 54, od 3. novembra 2000. godine, stav 41) Vijeće ICTR smatra da "činjenice prihvaćene kao opštepoznate služe kao nepobitan dokaz činjenica".[493]                Krapac, str. 123.[494]  Pravilo 94B dodato je pravilu 94 nakon što je već neko vrijeme postojalo pravilo 94A. Inače, Žalbeno vijeće ICTY je utvrdilo pravni efekat prihvatanja opštepoznate činjenice, a da nikad nije raspravilo uslov raspravnog vijeća da se "ne može osnovano tvrditi da su dokazi spomi". Pretresno vijeće u predmetu protiv Krajišnika smatra da činjenica, da bi bila prihvatljiva saglasno pravilu 94B, treba stvamo biti prihvaćena u prethodnim presudama, tako da ne bude predmetom "razumnog spora izmedu strana u tekućem postupku".[495]  Pravilo 94 bis je dodato na 18. plenarnoj sjednici, održanoj 9. i 10. jula 1998. godine. Kao i ostale izmjene i dopune usvojene na tom plenumu, svrha mu je da ubrza sudske postupke, odnosno u ovom slučaju da organizuje što raniju razmjenu izvještaja vještaka — da bi se olakšala defmicija spomih pitanja i utvrdilo da li je potrebno vještaka zvati da lično svjedoči. Izmjene ovog člana izvršene su i 20. avgusta 2000. (22. plenama sjednice), 19. januara 2001. (23 plenama sjednica), 12. i 13. decembra 2001. (25. plenama sjednica) i 12. decembra 2002. godine.[496] Krapac, str. 123.[497] lbidem.[498]                 Ibidem, str. 127.[499] Npr. odnos takvog iskaza sa iskazom koji okrivljeni daje kao stranka, uslovi koji se odnose na odbranuitd.

298

Page 299: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[500] Škulić, str. 127.[501]  Ovo pravilo je iskorišćeno u nekoliko slučajeva. Sudija Stiven je 12. febmara 1996. godine izdao naloge za prebacivanje iz BiH Đorđa Đukića i Alekse Krsmanovića koje su bile pritvorile tamošnje vlasti, kako bi bili pritvoreni u ustanovi ICTY u Hagu.[502] Škulić, str. 130.[503]               Ibidem.[504]               Ibidem, str. 134 i 135.[505]               Ibidem, str. 135.[506] Pretresno vijeće je držalo da žrtva ne može, prećutno ili izričito, da se odrekne prava da se isključe dokazi o njenom ranijem seksualnom ponašanju. Vidjeti Odluku o podnesku optužbe za redigovanje javnih spisa, 5. jun 1997. godine, Delalić et al.: "58. Pravilo 96 (iv) je isključivo pravilo koje potpuno zabranjuje uvođenje dokaza koji se odnose na ranije seksualno ponašanje u predmetima seksuainog nasiija i od njegove obavezne primjene ne može se odreći."[507] Škulić, str. 137.[508] Josipović- Krapac-Novoselec, str. 53.[509]                  Josipović, str. 27.[510]                 Ibidem.[511] Ibidem, str. 27 i 28.[512]  Ibidem, str. 18.[513] Misli se, prije svega, na obaveze vezane uz pribavljanje i obezbjeđenje dokaza (identifikacija mjesta i lica, uzimanje iskaza svjedoka i izvodenje dmgih dokaza, prikupijanje dokumentacije), hapšenje i pritvaranje i predaju optuženog ICTY, kao i obavezu država da se putem svojih predstavnika pred sudom pojave kao Amicus Curiae (pravilo 74).[514]                 Josipović, str. 19 i 20.[515]                 Ibidem, str. 20.[516] Objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 9/06.[517] Okrivljenim, u smislu ovog zakona, smatraju se: (1) lice protiv koje je podignuta i potvrđena optužnica od strane ICTY za krivična djela predvidena Statutom; (2) lice protiv kojeg se vodi krivični postupak pred sudom u Federaciji za krivično djelo koje je kažnjivo i po krivičnom zakonu koji se primjenjuje na teritoriju Federacije i po Statutu; (3) lice koje je pravnosnažnom presudom suda u Federaciji osudeno za krivično djelo koje je istovremeno kažnjivo po krivičnom zakonu koji se primjenjuje na teritoriji Federacije i po Statutu (član 5).[518]  Vlasnika predmeta iz stava 1 ovog člana u slučaju da mu predmeti budu vraćeni, oštećeni ili ne budu vraćeni u roku od 60 dana od dana pravnosnažnog okončanja postupka pred ICTY, obeštetiće Federacija. Zahtjev za naknadu štete vlasnik predmeta može podnijeti u roku od tri godine po pravnosnažnom okončanju postupka pred međunarodnim sudom.[519]  U zahtjev za privremeno pritvaranje navodi se kojom ispravom iz člana 7 ovog zakona raspolaže Tribunal i da će se izručenje okrivljenog zatražiti redovnim putem. Zahtjev treba da sadrži kratak opis krivičnog djela uz navodenje mjesta i vremena izvršenja, te podatke o licu koje treba privremeno pritvoriti, o njegovom državljanstvu, prebivaiištu ili boravištu.[520]                Objavljen u "Službenom giasniku Repubiike Srpske" broj 52/01. Narodna skupština Republike Srpske je usvoiila ovaj zakon na sjednici održanoj 2. oktobra 2001. godine.[521] Postoji Uredba o osnivanju Biroa Vlade Republike Srpske za odnose sa ICTY koja je objavljena u "Službenom giasniku Republike Srpske" broj 52/01. Ovu uredbu je donijela Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 4. oktobra 2001. godine.[522] U vrijeme donošenja ovog zakona procedure i smjemice namijenjene stranama u vezi podnošenja slučajeva na razmatranje ICTY-u, u skladu sa mjerama

299

Page 300: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dogovorenim 18. februara 1996. godine u Rimu (poznatije kao pravila "Rimskog puta" ili "Drumska pravila"), od strane potpisnica Okvimog sporazuma za mir u BiH, predvidala su da lica protiv kojih nije podignuta optužnica od strane ICTY mogu biti uhapšena zbog ozbiljnog kršenja medunarodnog humanitamog prava, i to samo u skladu sa prethodno izdatim sudskim nalogom, potjernicom ili optužnicom, koja je od strane ICTY preispitana i ocijenjena konzistentno sa medunarodnim pravnim standardima. To je, dalje, podrazumijevalo da se postupak nije mogao voditi pred domaćim sudom bez odobrenja ICTY, osim u slučajevima predvidenom ovim zakonom.98 Takvu odluku sudija mora donijeti u roku od 24 sata od časa kada mu je osumnjičeri sproveden. Pritvor se ne smije odrediti ako nisu pruženi pouzdani dokazi za identifikaciju i informacije o krivičnom djelu za koje se ovo lice tereti.211[524] Sporazum o ijudskim pravima, Aneks 6, član XIV.[525]                 Uz rezervu, vidjeti www.icrc.org.[526]  Pogledati Information Document SG/Inf (2004) 10 Savjeta Evrope, od 10. marta 2004. godine: "Bosnia and Herzegovina: Compliance with obligations and commitments and implementation of the post-accession co- operation programme" 6. izvještaj (paragrafi 69-82, vladavina prava). Takode, vidjeti "Program of activities for realization of priorities in 2004 from the report of the European Commission to the Council ofMinisters on the preparedness of BiH for negotiations with SAA with EU" Direkcije za evropske integracije BiH, od 27. maja 2004. godine.[527] "Službeni glasnik BiH" broj 3/02 - Medunarodni sporazumi. Ova konvencija je u BiH stupila na snagu 27. marta 2002. godine.60j Kao i u predmetima pred ICTY, tako i pred sudovima u BiH najznačajniji izazov predstavlja pronalazak osumnjičenih za ratne zločine i obezbjedivanje njihovog prisustva u postupku. U anketi provedenoj u tužilaštvima u BiH, tužioci su naveli da "je veoma teško ući u trag učiniocima" i da "saradnja izmedu policije dva entiteta nije na visokom nivou." Disciplinske mjere protiv policijskih službenika koji ne sarađuju i praćenje zahtjeva za pružanje pravne pomoći, predmet su supervizije od strane Policijske misije Evropske unije (EUPM). Opširnije Sudenje ratnih zločina u sudovima u BiH - Napredak i prepreke, OSCE, Odjel ljudskih orava, Sarajevo, mart 2005, str. 13-19.[529]                  Distrikt ima odvojeno pravosude i jedinstvenu multietničku policiju.[530] Pogledati Rezoluciju 827 (1993) 32 ILM 1203 Savjeta bezbjednosti UN-a, Poglavlje VII Povelje UN-a i čl. 1 i 8 Statuta ICTY (nalazi se na http://wwwMn.org/Haskisud/legaldoc/index.htm).[531] Suđenje ratnih zločina na sudovima u BiH - Napredak i prepreke, op. cit., str. 4.[532] Ibidem.[533] Memorandum o razumijevanju izmedu Tužilaštva ICTY i Posebnog odjela za rame ziočine Tužilaštva BiH potpisan je 2. septembra 2005. godine.[534] Zakoni koje je bilo potrebno donijeti za formiranje Odjeljenja za ratne zločine i prenos predmeta sa ICTY na sudove u BiH, objavljeni su u "Službenom glasniku BiH1' broj 61/04 i stupili na snagu 6. januara 2005. godine. Radi se o: Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o Tužilaštvu BiH, Zakonu o ustupanju predmeta od strane ICTY na Tužilaštvo BiH i korišćenju dokaza koje je prikupio ICTY u postupcima pred sudovima u BiH, Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti ugroženih svjedoka i svjedoka pod prijetnjom i Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH.[535] Prema OHR-ovom Izvještaju o napretku u provodenju projekta za uspostavljanje Kancelarije registrara (Project Jmplementation Plan Registry Progress Report), od 20. oktobra 2004. godine, Odjeljenje za ratne zločine biće institucija BiH koja će raditi u skladu sa važećim zakonodavstvom države BiH.

300

Page 301: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Medutim, u prvoj fazi svog rada, ono će imati privremenu medunarodnu komponentu, i to u pogledu sudija i sudske administracije. U prvoj fazi Projekta sudska vijeća će na glavnom pretresu i žalbenom postupku biti sastavljena od dvojice stranih i jednog domaćeg sudije. U kasnijem periodu sudska vijeća će biti sastavljena, uglavnom, od domaćih sudija. Planirano je da po isteku perioda od pet godina Odjeljenje čine isključivo domaće sudije. Isto tako, posebno Odjeljenje u Tužilaštvu BiH počelo je rad sa sedam stranih tužilaca, ali će prerasti u odjeljenje u kojem će u većini biti domaći tužioci. U završnoj fazi sastav ovog odjeljenja u Tužilaštvu BiH isključivo će činiti domaći tužioci. Nezavisna kancelarija registrara pružaće tehničku podršku i obavljati administrativne poslove za Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH, kao i za posebno Odjeljenje za rame zločine pri Tužilaštvu BiH. Vremenom će i Kancelarija registrara prerasti u isključivo domaći organ.[536]  Sud BiH se sastoji se od tri odjeljenja: Krivičnog, Upravnog i Apelacionog. Krivično i Apelaciono odjeljenje su podijeljeni na tri odsjeka - Odsjek I za rame zločine, Odsjek II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju i Odsjek III za sva druga krivična djela u nadležnosti ovog suda. Ured registrara za Odsjek I i Odsjek II i za Posebno odjeljenje Tužilaštva BiH za ratne zločine i Pbsebno odjeljenje za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju (Ured registrara) je uspostavljen u decembru 2004. godine potpisivanjem sporazuma izmedu BiH i medunarodne zajednice, kao ured privremene podrške Sudu BiH. Ovaj ured je uspostavljen u kontekstu reforme pravosuda u BiH i želje ICTY da predmete ustupi nadležnom domaćem sudu. Ured registrara odgovoran je za izvršenje mandata pomoći međunarodne zajednice sektoru pravosuda u BiH koja se sastoji iz dva aspekta. Prvi aspekt ogleda se u pružanju materijalne i stručne pomoći i podrške u postizanju održivih kapaciteta za procesuiranje složenih krivičnih predmeta od strane Odsjeka I i II Suda BiH. Drugi aspekt je da se osigura da zakonske procedure, uspostavljene u pravosudnom sektoru, zadovolje kako domaće zakonske principe, tako i medunarodne standarde pravičnog sudenja i zakonitog postupanja.[537]  Pogledati Orijentacione kriterijume za osjetljive predmete na koje se primjenjuju "Pravila puta" Tužilaštva BiH, od 12. oktobra 2004. godine.[538]  Sudenje ratnih zločina u sudovima u BiH, op. cit., str. i. (Neki podaci u ovom izvještaju potiču iz praćenja sudenja koje je Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (Misija OEBS-a u BiH) provela u saradnji sa drugim medunarodnim organizacijama, uključujući Kancelariju visokog predstavnika (OHR), Misiju UN-a za Bosnu i Hercegovinu (UNMBiH), EUPMi organizacije Human Rights Watch, Helsinški odbor za ljudska prava i Amnesty International). Praćenjem sudskih postupaka, kao i drugim vidovima prikupljanja podataka, OEBSje za period od juna 1996. do marta 2005. godine prikupio podatke o 114 predmeta ratnih zločina koji su se nalazili u različitim fazama krivičnog postupka. Ovi predmeti se odnose na 184 učinilaca. Putem ovog izvještaja OEBS nije samo uputio uobičajene kritike u pogledu rada domaćih organa vlasti, nego je istovremeno istakao niz primjera u kojima sudije i tužioci efikasno i ažumo procesuiraju predmete ratnih zločina.[539] Primijećeno je da se svjedoci često ne odazivaju na poziv suda.[540] Sudenje ratnih zločina na sudovima u BiH - Napredak i prepreke, op. cit., str. ii.6,8 Vidjeti Memorandum o razumijevanju izmedu Odsjeka krivične odbrane (criminal defence sectiori) OKO-a i Odjeia za pravnu pomoć i pitanja pritvora ICTY o proslijeđivanju spisa odbrane. Očekuje se prosiijedivanje većeg broja iica iz ICTY na sudenje pred Sudom BiH. U mnogim od ovih predmeta su trenutni advokati (advokati pred ICTY) i njihovi timovi pripremali predmet odredeno vrijeme, u nekim slučajevima i godinama. Zakonski okvir u BiH omogućuje stranim advokatima da dobiju "posebnu dozvoiu" za zastupanje optuženih pred Sudom BiH.U skladu sa Članom 9 stav (D) Profesionalnog kodeksa branilaca koji se pojavljuju pred ICTY, kojeg je donio ICTY, prilikom "otkaza ili povlačenja iz pravnog zastupanja,

301

Page 302: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

braniiac u razumno mogućoj mjeri preduzima korake da interesi klijenta ostanu zaštićeni, kao što je pravovremeno obavještavanje klijenta o otkazu ili poviačenju, vraćanje dokumenata i imovine na koju pravo imaju klijent ili ICTY, te povrat svih isplaćenih akontacija honorara koje nisu odrađene". Kodeks ICTY obavezuje branioca u ICTY da zaštiti interese klijenta po otkazu ili poviačenju. U slučaju prosljedivanja u skladu sa praviiom 11 bis, ovo osnovano podrazumijeva obavezu da se osigura pravilno ustupanje predmeta novom advokatu. Ako advokat u ICTY prihvati da nastavi zastupati optuženog pred Sudom BiH, Odsjek krivične odbrane će obavijetiti Sud BiH o toj namjeri i pomoći sa pripremom onih prijava koje će, prema Dodatnim pravilima o postupanju za advokate odbrane koji postupaju pred Sudom BiH, biti neophodne (tačka 7 Memoranduma). Kada dode do izmjene u zastupanju optuženog pred Sudom BiH, imenovaće se novi advokat prema pravnim propisima BiH. Prema pravnim propisima BiH, advokat se ne može imenovati dok optuženi ne prede u nadležnost Suda BiH. Stoga se postupku proslijedivanja spisa odbrane može pristupiti samo nakon dolaska optuženog u BiH.Dok čeka da se izvrši fizičko premještanje optuženog u BiH, advokat pred ICTY će pripremiti plan rada u kojem će detaljno navesti neophodne radnje za prebacivanje spisa odbrane advokatu u BiH. Plan rada će, što je prije moguće, biti podnesen Odjelu za pravnu pomoć i pitanja pritvora, ali ne duže od dvije sedmice od datuma donošenja odluke o prosljedivanju i uključivaće bar sljedeće: radnje kojima će se osigurati da svi dokumenti budu pohranjeni na odgovarajući način; radnje kojima će se osigurati da svi dokumenti budu evidentirani po alfabetskom redu; radnje kojima će se osigurati da povjerljive informacije koje se ne odnose ili nisu bitne za predmet ili za koje ne postoji dozvola da budu prebačene, budu isključene iz spisa odbrane; da se sa svih radnji koje budu smatrane neophodnim, bilo od strane advokata pred ICTY ili novog advokata, skine oznaka povjerljvosti i/ili zaštitinih mjera za svjedoke; radnje u cilju prekucavanja bitnih dokumenata napisanih slobodnom rukom, koji su, u protivnom, nečitki; pregled svih "proizvoda rada" koji nije dostavljen na domaćem jeziku (bosanski-hrvatski-srpski) i prijedlog dokumenata koje je potrebno prevesti; predloženi raspored informisanja novog advokata kako bi se razgovaralo o strategiji predmeta i/ili ostalim važnim pitanjima za proslijedivanje spisa odbrane; predloženi raspored za direktno prosljedivanje spisa novom advokatu; svaka druga radnja koja je neophodna za pravilno prosljedivanje spisa odbrane i vremenski okvir za sve navedene radnje (tačka 10 Memoranduma). Prosljeđivanje sljedećih dokumenata, novom advokatu, će se obaviti samo uz pismenu dozvolu optuženog: (a) svaki trag o komunikaciji izmedu branioca i optuženog; (b) svaki trag o komunikaciji izmedu branioca i trećih lica koji su uključeni u predmet (tačka 12Memoranduma).6,9 "Službeni glasnik BiH" br. 61/04,46/06 i 76/06.[543]  Vidjeti i Dodatna pravfla postupanja za advokate odbrane koji postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH (website: www.okobih.ba, e-mail: [email protected]). Ova pravila su donesena na prijedlog Ureda registrara za Odjel I za ratne zločine i Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH, a u skladu sa članom 12 stav 5 Zakona o Sudu BiH. Usvojio ih je Sud BiH, i to na osnovu člana 22 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH, na opštoj sjednici održanoj 30. juna 2005. godine. Ovim pravilima se uspostavlja Odsjek za krivičnu odbranu Ureda registrara i propisuju se način i uslovi za stavljanje na listu advokata kojima je dozvoljeno da postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH, kao i za rasporedivanje advokata koji postupaju kao branioci za osumnjičena, optužena ili pritvorena lica. Pravila su stupila na snagu sedam dana od dana usvajanja od strane opšte sjednice Suda BiH i postala su sastavni dio Poslovnika Suda BiH, a primjenjuju se na predmete koji budu primljeni

302

Page 303: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

u rad nakon dana stupanja na snagu.Da bi bio postavljen na listu, advokat mora ispunjavati svaki od sljedećih uslova: (1) trenutno i važeće članstvo u jednoj od advokatskih komora; (2) najmanje sedam godina relevantnog radnog iskustva na pravnim poslovima u svojstvu advokata, sudije ili tužioca kako bi bio imenovan za jedinog ili glavnog branioca; (3) poznavanje i stručnost u reievantnim oblastima prava u skladu sa kriterijima objavljenim od strane Odsjeka krivične odbrane; (4) da ima dovoljan broj sati stručne obuke u okviru kontinuiranog procesa stručnog usavršavanja, u skladu sa kriterijima koje objavljuje Odsjek krivične odbrane (član 3.2 Pravila). Advokat koji je stavljen na listu, biće skinut sa liste pod sljedećim okolnostima: (a) ako zatraži skidanje sa liste, a u tom trenutku nije rasporeden ni na jedan predmet; (b) ako više ne zadovoljava kvalifikacije propisane Pravilima ili (c) ako je bio isključen iz postupka u skladu sa odredbama iz člana 42 ZKPBiH ili je u više navrata bio udaljen iz sudnice ili mu je bilo uskraćeno daljnje zastupanje na glavnom pretresu u smislu člana 242 ZKPBiH (član3.5 Pravila). Sud BiH može uzeti o ubzir slijedeće kriterije prilikom donošenja odluke o odredivanju dodatnih branilaca u konkretnom predmetu: (a) složenost predmeta; (b) broj članova tima optužbe u datom predmetu; (c) količina dokaznog materijala kojeg podnosi optužba; (d) složena činjenična ili pravna pitanja; (e) procijenjena dužina trajanja pretresa; (e) bilo koji drugi faktor relevantan za prava osumnjičenog ili optuženog (član 4.2 Pravila).[544]  Ovo pitanje se, prije svega, odnosi na upotrebljivost iskaza svjedoka saslušanih od strane istražitelja Tužilaštva ICTY ili od strane sudećih vijeća ICTY. Pred sudskim vijećima ICTY pojavio se za naše uslove nezamislivo veliki broj svjedoka, i to kako svjedoka očevidaca tako i svjedoka žrtava ratnih dogadanja na teritorijama bivših republika SFRJ i Kosova. U najvećem broju slučajeva radi se o svjedocima koji nacionalnom pravosudu nisu dostupni ili iz drugih razloga ne žele da svjedoče pred njihovim organima i o svjedocima čijim se iskazima značajno definišu ratni zločini koji su se odigrali na ovim prostorima.[545]  Pitanje pravnih uslova koji se moraju ispuniti da bi se takvi predmeti prenijeli na domaće sudove i unapredenje kapaciteta domaćih sudova za procesuiranje prenijetih slučajeva - od izuzetne je važnosti. Razlog tome je i Činjenica da su postupci protiv izvršilaca krivičnih djela protiv čovječnosti i medunarodnog prava po svojoj prirodi najkomplikovaniji postupci, kako činjenično tako i pravno. Protek vremena izmedu počinjenih zločina i početka istrage tih zločina, otkrivanje izvršilaca koji zločine čine u doba haotičnih ratnih dešavanja i oružanih sukoba koji prate izvršenje ziočina - izuzetno otežavaju postupke. Obično se radi o zločinima sa velikim brojem žrtava, s jedne strane, i velikim brojem saizvršilaca krivičnih djela, sa druge strane. Poseban problem je uklanjanje tragova i dokaza. Uz to, pitanje dokazivanja odgovomosti nadredenih i njihovog subjektivnog elementa kakav se traži u krivičnopravnom smislu u okviru komandne odgovornosti, svakako je najkomplikovaniji dio ovog mozaika.[546] Vidjeti Mujakić, Muhamed: Ustupanje predmeta Haškog tribunaia provosudu država nastalih na tlu bivše Jugoslavije, "Pravna misao", Sarajevo, broj 9-10/06, str. 71-80.Član 4 Zakona o ustupanju je zasnovan na odredbama o opštepoznatim činjenicama pravilnika o postupku i dokazima ICTY, ICTR i Specijalnog suda za Sijera Leone. Ove odredbe sadržane su u pravilu 94 svake od ovih grupa pravila. Pravilo 94 dopušta prihvatanje kao opštepoznatih ne samo činjenica koje predstavljaju opšte znanje - pravilo 94A, nego i presudenih činjenica - pravilo 94B. Pravilo 94B dopušta da se pretresna vijeća nadovežu na već uraden posao u prethodnim postupcima - usvajanjem činjenica koje su već utvrdene od strane ranijeg pretresnog vijeća. Pravilo 94B glasi: "Na zahtjev jedne od strana ili proprio motu pretresno vijeće može, nakon što je saslušalo strane, odlučiti formalno primiti znanju činjenice o kojima je

303

Page 304: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

presudeno ili pisani dokazni materijal iz dmgih postupaka pred medunarodnim sudom koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće sudenje."[548] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka o interlokutomoj žalbi optužbe od 28. oktobra 2003. godine na odluku pretresnog vijeća o prijedlogu za prihvatanje presudenih činjenica kao opštepoznatih činjenica od 10. aprila 2003. godine.lbidem.[550] U predmetu protiv Mejakića, Odluka po zahtjevu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica na osnovupravila94B, 1. aprila2004. godine.Sud BiH mora odabrati jedno od ova dva tumačenja: (1) nametanje uslova da se osnovano može tvrditi da činjenice nisu spome i priznavanje nepobitnog pravnog efekta i (2) brisanje uslova da se osnovano može tvrditi da činjenice nisu spome, ali priznavanje pravnog efekta čiste pretpostavke. To će predstavljati njegovu odluku o pravnim ograničenjima člana 4 Zakona o ustupanju. Sud BiH može jedino prihvatiti kao dokazane činjenice "za koje se osnovano može tvrditi da nisu spome" izmedu strana u postupku, iako su te činjenice bile nepobitno dokazane. U tom slučaju, kada Sud uzme neku činjenicu kao opštepoznatu, može odbiti izvodenje dokaza kojima se nastoji dokazati ta činjenica. Ako optuženi ne može dokazati da je neka činjenica opravdano dovedena u sumnju, to skida sa optužbe teret iznošenja dokaza radi dokazivanja činjenica koje su već dokazane pred ICTY.[552] Isprepletenu prirodu ovih pitanja priznaje sudija Shahabuddeen u predmetu protiv Miloševića u svom izdvojenom mišljenju priloženom uz Odiuku žalbenog vijeća o interlokutomoj žalbi optužbe na Odluku pretresnog vijeća po prijedlogu optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presudeno, 28. oktobra 2003. godine. Ovaj sudija tvrdi da je "spomo pitanje" ono za koje se osnovano može tvrditi da je spomo (stav 29).[553]                  Zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 25/06.[554]                  U daljem tekstu: Vijeće ministara.[555]                  U daljem tekstu: Predsjedništvo.[556] U daljem tekstu: Ministarstvo inostranih poslova.[557]                  U daljem teksm: Direkcija za evropske integracije.[558]  Zamrzavanje fondova je sprečavanje bilo kakvog kretanja, transfera, izmjene, upotrebe, pristupa ili upravljanja ili raspolaganja fondovima koje bi dovelo do promjene u njihovom obimu, iznosu, lokaciji, vlasništvu, posjedu, karaktem, destinaciji iii neke druge promjene koje bi omogućile korišćenje fondova, uključujući i upravljanje fondovima, odnosno portfeijom.[559]  Zamrzavanje ekonomskih sredstava je sprečavanje njihovog korišćenja s ciljem sticanja fondova, robe ili usluga na biio koji način, kao što je njihova prodaja, najam ili stavljanje pod hipoteku.[560] Ovo se ne odnosi se na potraživanja (priliv) zamrznutih računa po osnovu kamata ili drugih koristi, odnosno prihoda tih računa ili po osnovu uplata po ugovorima ili sporazumima koji su zaključeni ili potraživanja koja su se pojavila prije početka primjene odluke o primjeni mjera prema odredenom iicu, pod uslovom da se na svaku takvu kamatu ili dmgu korist, odnosno prihod ili uplatu i dalje primjenjuje odredba tačke a). To ne sprečava doznačavanje na zamrznuti račun od fmansijske institucije koja primi fondove transferisane od trećih lica u korist računa lica prema kojem se primjenjuju mjere, pod uslovom da su sva takva doznačena potraživanja (priliv) po tom računu takode zamrznuta.U daljnjem tekstu: Ministarstvo bezbjednosti.[562] Podaci iz baze podataka dostupni su mstitucijama BiH i dmgim institucijama ili organima kojima su podaci potrebni u okviru njihove nadležnosti, odnosno za obavljanje djelatnosti za koje su ovlašćeni, pri čemu se primjenjuju propisi o zaštiti ličnih podataka i zaštiti tajnosti podataka.[563]  Ministarstvo inostranih poslova i Direkcija za evropske integracije dužni su

304

Page 305: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

odmah obavijestiti Vijeće ministara o utvrdivanju tog spiska.[564]  Odredbe Člana 11 ne utiču na provođenje odluke Ujedinjenih nacija koju je BiH dužna provoditi po medunarodnom pravu ni na medunarodnopravne obaveze BiH (član 2 - medunarodne restriktivne mjere).[565]  U smislu ove obaveze, nadležni organi i institucije koje vode evidenciju o imovini izvršiće ubilježbu privremene mjere, a registarski sudovi onemogućiće statusne promjene privrednih i drugih subjekata čiji je vlasnik ili suvlasnik lice prema kojem se primjenjuju mjere ili se na drugi način utvrdi da to lice ima udio u imovini tih subjekata, u viasničkom, suvlasničkom ili drugom udjelu tog lica.[566] Odluka se donosi izmjenom spiska ili na dmgi način i objavljuje se u "Službenom glasniku BiH"223[567]                 Broj 274/04, od 19. novembra 2004. ("Službeni glasnik BiH" broj 60/04).[568]  U aprilu 2005. godine sprovedene su dvije studije o medugrupnom pomirenju u BiH. Istraživanje na temu "Suočavanje sa prošlošću i pogled u budućnost: kolektivna krivica, stid i oprost u BiH" sprovela je u BiH grupa istraživača sa University of Sussex, Schol of Life Sciences Department of Psychology. Tačnije, prva studija je utemeljila značajne implikacije kolektivne krivice i stida koje mogu proisteći kao posljedica spoznaje da su pripadnici sopstvenog naroda počinili zločin u prošlosti. Fokus druge studije je bila identifikacija osnovnih faktora koje vode ka medugrupnom oprostu, kao bitnom elementu u procesu pomirenja. Rezultati potvrduju da emocije krivice, kao i oprost značajno doprinose poželjnim promjenama u medugrupnom odnosima. Rezultati ovog istraživanja u potpunosti su bazirani na odgovorima ispitanika (ukupno 353). U vezi sa kolektivnom krivicom kao produktivnom emocijom u procesu pomirenja, većina ispitanika ne osjeća krivicu zbog onoga što su pripadnici njihovih naroda učinili u prošlosti. Cak naprotiv, većina ispitanika odbija ili Čak poriče kolektivna nedjela. Pored prihvatanja odgovornosti kao krucijalnog koraka ka pomirenju, dmgi značajan faktor koji je u pozitivnom odnosu sa osjećajem krivice jeste empatija. Ispitanici koji suosjećaju sa žrtvama, sa njihovim gubicima i patnjom -imaju jaču tendenciju i želju da "obnove" medugrupne odnose. S obzirom na to da se oprost smatra bitnim za pomirenje, druga studija ovog istraživanja je za cilj imala utvrdivanje faktora koji doprinose oprostu i smanjuju izbjegavanje pripadnika naroda koji su počinili zločine u ratu. Analiza je utvrdila da ispitanici ne iskazuju naročitu spremnost da oproste nedjela počinjena tokom rata. U zaključcima se ističe da je prihvatiti odgovornost za nedjela počinjena od strane sopstvenog naroda u prošlosti, prvi korak ka pomirenju. Odgovornost je poziv ka istini, pravdi i konačno ka oprostu. "Visoka" identifikacija sa svojim narodom ne pridonosi značajno procesu pomirenja, a medugrupni kontakt i prijateljstva poboljšavaju medugrupne odnose i vode ka pomirenju. Naposlijetku, izgradnja povjerenja je krucijalna kako za oprost tako i za pomirenje odnosa u BiH. Opširnije na e-mail adresi: sc76(a)sussex.ac. uk.[569] Tokom priprema za osnivanje ovog suda, kao mogućnost njegovog sjedišta predlagani su, osim Haga, još i Rim i Nirnberg.[570]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 79.[571]                  Ibidem.[572] Škulić, str. 365.[573]  Član 50 Rimskog statuta raziikuje službene jezike suda (odgovaraju službenim jezicima Ujedinjenih nacija: arapski, kineski, engleski, francuski, ruski i španski) od radnih jezika suda (engleski i francuski).[574] Škulić, str. 366.[575]                   Popis A sadrži imena kandidata i njihove kvalifikacije u oblasti materijainog i procesnog krivičnog prava propisane stavom 3 (b) (i), a popis B imena

305

Page 306: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kandidata i njihove kvalifikacije u oblasti medunarodnog prava, odnosno medunarodnog humanitamog prava i ljudskih prava propisane stavom 3 (b) (ii) člana 36 Rimskog statuta.[576] Škulić, str. 367.[577]                                                                                          Ibidem.       ^[578] Za prvog predsjednika ICC, 11. marta 2003. godine, izabran je Philippe Kirsch iz Kanade, za prvog potpredsjednika Akua Kuenyehia iz Gane, te za dmgog potpredsjednika Elizabeth Odio Benito iz Kostarike.[579]  Pri obavljanju ovih odgovomosti, Predsjedništvo će uskladivati rad i nastojati postići saglasnost s tužiocem u svim stvarima od zajedničkog interesa.[580] PredsjedniŠtvo, koje djeluje u ime ICC, može dati prijedlog za povećanje broja sudija, ukoiiko se to smatra neophodnim i prihvatljivim. Sekretarijat će zatim dostaviti prijedlog svim državama strankama - kako bi se konačna rasprava o tome vodila u Skupštini država stranaka.[581] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 82.[582] Vidjeti više http://www.icc cpi.int/library/cases/ N0529273. darfureferral. eng.pdf.[583] Vršenjem aktivnosti na sprovodenju istraga i krivičnih gonjenja, Ured tužioca doprinosi osnovnom cilju koji je ICC postavio - spriječiti da počinioci najtežih krivičnih djela, koji predstavljaju problem cjelokupnoj medunarodnoj zajednici, ostanu nekažnjeni, te time doprinijeti daljem sprečavanju takvih zločina.[584]                 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 83.232[585] Škulić, str. 356.[586]                  Ibidem.[587] Prema preporuci Ureda Skupštine država članica, 24. juna 2003. godine gospodin Bruna Cathala iz Francuske izabran je za prvog sekretara ICC. Tu dužnost će vršiti u periodu od pet godina, s mogućnošću produženja mandata.[588] U pripremi Rimskog statuta se o besplatnom osoblju dosta raspravljalo, jer su se imaie u vidu i opasnosti koje za nepristranost, pa i sigumost ICC, stranaka i dmgih učesnika postupka može donijeti "donirano" osoblje, čiji angažman obilato koriste ICTY i ICTR.[589] Predsjednik ICC, tužilac i sekretar ili njihovi predstavnici mogu prisustvovati i sastancima Ureda.[590]  Član 112 stav 8 Rimskog statuta propisuje kako država koja kasni sa plaćanjem svojih finansijskih doprinosa prema ICC, neće imati pravo glasa u Skupštini i Uredu ako iznos sa čijim se plaćanjem kasni prelazi iznos doprinosa koje je ta država morala platiti za protekie pune dvije godine.6 5 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 86.236[592] U slučaju spora o tumačenju iii primjeni Rimskog statuta između dvije iii više država stranaka koji se ne riješi pregovorima u roku od tri mjeseca od dana njihovog nastanka, Skupština donosi odluku o sporu ili donosi preporuke za njegovo iješavanje, uključujući i upućuje na iješavanje Međunarodnom sudu pravde, u skiadu sa statutom tog suda.[593]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 87.[594]  Panović-Đurić, mr Silvija: Iskušenja stalnog međunarodnog krivičnog suda, iz knjige "Međunarodna krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 77.[595]                 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 88.[596] Ibidem.[597]                  lbidem.[598]                  Ibidem, str. 89.

306

Page 307: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[599]  U članu 122 stav 1 Rimskog statuta se navode, primjera radi: odredbe člana 35 o mandatu sudija; u članu 36 st. 8 i 9 o kriterijima za izbor sudija; u članu 37 o oglašavanju slobodnih sudijskih mjesta; u članu 38 o Predsjedništvu ICC; u članu 39 stav 1 (prve dvije rečenice) i st. 2 i 4 o odjeljenjima ICC; u članu 42 st. 4-9 o izboru tužioca i njegovih zamjenika i stmčnih savjetnika; u članu 43 o Sekretarijatu; u članu 44 o osoblju; u članu 46 o smjenjivanju s dužnosti; u članu 47 o disciplinskim mjerama i u članu 49 o platama.[600]                 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 88.[601]  Izvornik Rimskog statuta, čije su arapska, kineska, engleska, francuska, ruska i španska verzija teksta jednako autentične, pohranjen je kod generalnog sekretara Ujedinjenih nacija koji njegove ovjerene primjerke dostavlja svim državama (član 128 Rimskog statuta).[602] Za ta krivična djela se uobičajeno koristi opšti termin "međunarodna krivična djela" ili međunarodni zločini. Inače, ovaj pojam se, prije svega, izgradio na iskustvima prakse medunarodnih krivičnih suđenja, koja se pretežno izgradivala na osnovama common iaw sistema. On se svodi na to da je potrebno da se, s jedne strane, krivičnopravna odgovornost temelji na postojanju određenih okolnosti (offence), koje se sastoje iz nekih spoljnih (actus reus) i nekih unutrašnjih elemenata (mens rea), a da, s druge strane, ne postoje okolnosti koje isključuju krivičnopravnu odgovomost (defences), bez obzira da li proizilaze iz temeljnih normi materijalnog krivičnog prava (na primjer, nužna odbrana i krajnja nužda) ili su u pitanju procesne prepreke (kao što je na primjer, već ranije kažnjavanje za isto krivično djelo ili zastaijelost).[603] Škulić, str. 346.[604]                 ibidem.[605]                  Ibidem, str. 347.[606]  Ovlašćenje ICC da državama strankama upućuje obavezujuće zahtjeve (naloge) od suštinskog je značaja za djelotvornost (efikasnost) ICC. Države stranke su dužne da postupe po nalogu (zahtjevu) 1CC u potpunosti i bez neopravdanog odlaganja. Nedopustivo je da države stranke parališu medunarodni krivični postupak, pokrenut u interesu svjetske zajednice, pozivajući se na nacionalne interese i važeće nacionalno pravo. Od država stranaka se očekuje da ICC pmže istu podršku koju bi obezbijedile nacionalnim sudovima, polazeći odtoga da su pristupanjem Rimskom statutu iskazale svoje uvjerenje da je riječ o nepristrasnom organu koji primjenjuje proceduralne garantije i odredbe materijalnog prava koje zadovoljavaju njihove legitimne interese. Vidjeti Panović-Durić, mr Silvija: Iskušenja stalnog medunarodnog krivičnog suda, iz knjige "Međunarodna krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 77-81.[607]                Škulić, str. 348.[608]  "Neophodno je planetu osloboditi rugobne prakse prema kojoj postoji veća vjerovatnoća da će pojedinac odgovarati za ubistvo jednog lica, nego za masakr stotina hiljada" (Jose Ayala-Lasso, nekadašnji Visoki komesar UN-a za ljudska prava).[609] Škulić, str. 350.243[610] Ibidem.[611] "Američko krivično procesno pravo je zamišljeno tako da bude i akuzatorsko i adversamo. Koncepti adversarnog i akuzatorskog postupka u skladu su jedan s drugim, ali se ne poklapaju u potpunosti. Adversarni element nameče strankama odgovornost da se razvijaju pravna i činjenična pitanja slučaja, dok akuzatorski element prebacuje sa stranaka teret ustanovljavanja krivice. Akuzatorski postupak traži od vlade da snosi teret

307

Page 308: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

dokazivanja krivice okrivljenog, za razliku od zahtjeva da okrivljeni ustanovijava svoju nevinost " (La Fave- Israel - King, str. 33).[612]                  La Fave- Israel-King, str. 31.[613]   Opširnije Bassiouni, M. C.: Historical Survey: 1919-1998, u. ICC Ratification and National Implementing Legislation, 1999, str. 32.[614]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 130.[615] Škulić, str. 311.[616]                  Kaseze, str. 455.[617]                 Ibidem.[618]                 Ibidem, str. 456.[619]                 Ibidem.[620]                 Ibidem.[621]                 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 130.[622] Škuiić, str. 314.[623]                  Kaseze, str. 458.[624] Pitanja koja se odnose na zaštitu sloboda i prava čovjeka oduvijek su zaokupljala pažnju progresivnih snaga u svijetu. Interes za ta pitanja nije vezan za odredene države ili regione, on je opšti i zajednički za sve države i narode. Ta pitanja su bila predmet svih velikih političkih programa {Magna Charta libertatum iz 1215. godine, Francuska deklaracija o pravima čovjeka i gradanina iz 1789. godine, Sovjetska deklaracija o pravima radnog i eksploatisanog naroda iz 1918. godine i dr.), a i danas su dio opštih opredjeljenja svih političkih stranaka i pokreta. Univerzalni značaj sloboda i prava čovjeka došao je do izražaja i u mnogim medunarodnim aktima. Ovdje se, naročito, imaju u vidu: Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. godine, zatim Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1948. godine, zatim Medunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kultumim pravima, takode usvojen od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1966. godine, kao i Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (International Covenant on Civil and Political Rights), usvojen od istog organa, iste godine.[625] Kaseze, str. 458.[626]  Član 6 EKLJP deklariše načelo pravičnosti krivičnog postupka (fairness of trials) kao generalno pravo koje u sebi sadrži šest specifičnih prava. Ta prava su: pravo pristupa sudu (right to access to court), pravo poštenog sudenja (right to a fair hearing), pravo javnosti rasprave i presude, pravo sudenja u razumnom roku (mthin reasonable time) i pravo nezavisnog, nepristranog i na zakonu zasnovanog suda. Neka od njih češće su predmet tumačenja pojedinih sudskih odluka ESLJP. Vidjeti Ashwort, A.: Article 6 and the Faimess of Trials, "The Criminal Law Review", April, 1999., p. 261-272.[627] Ovaj pakt je sadržan u Dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji se primjenjuju u BiH (Aneks 1 Ustava BiH).7.2      Živimo u viemenu u kome je univerzalnost priznanja i poštovanja ljudskih prava postala realnost. U tom kontekstu, pored univerzalnih modela proklamovanja i zaštite Ijudskih prava, poput onog sadržanog u Medunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima od 1966. godine i opcionim protokolima od 1966. i 1989. godine, uspostavljeni su i regionalni sistemi zaštite. Oni se pokazuju efikasnijim od univerzalnih modela ne samo zbog kulturnih sličnosti zemalja odredenog regiona, već prvenstveno zbog mogućnosti djelotvome sudske kontrole poštovanja Ijudskih prava (Ilić, dr Goran: Model pravičnog procesa u svjetlu EKLJP, Zbomik radova "EKLJP i krivično zakonodavstvo Srbije i Cme Gore", Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije i Cme Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 379). Pritom se kao najsavršeniji model izdvaja EKLJP (European Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms je svečano potpisana u Rimu 4.

308

Page 309: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

novembra 1950. godine, a stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine). Odredbe ove konvencije koje imaju, prije svega, krivični karakter odnose se na pravo na život (član 2), zabranu mučenja (član 3), kažnjavanje samo na osnovu zakona (član 7), pravo na djelotvoran pravni lijek (član 13), slobodu kretanja (član 2 Protokola broj 4), pravo na žalbu u krivičnim predmetima (član 2 Protokola broj 7), naknadu za pogrešnu presudu (član 3 Protokola broj 7) i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu (član 4 Protokola broj 7). Uz to, odredbe Člana 5 (pravo na slobodu i bezbjednost) i člana 6 (pravo na pravično suđenje) EKLJP su od suštinskog uticaja na ovu materiju, a veliki značaj imaju i član 3 (zabrana mučenja) i član 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) EKLJP.7.3    Princip sudske nezavisnosti, koji podrazumijeva potčinjenost sudova (sudija) samo ustavu i zakonu, proizilazi iz principa podjele vlasti i predstavlja načelo na kome se zasniva vladavina prava, te ulazi u najuži pojam pravne države.[630]  Đurdić, dr Vojislav: EKLJP i krivično procesno zakonodavstvo Srbije i Cme Gore, Zbomik radova "EKLJP i krivično zakonodavstvo Srbije i Cme Gore", Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije i Cme Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 73.[631]                Le modele du proces equitable.[632]                Ovo pravo je poznato i kao due process of law, a sadržano je i u članu 14 MPGPP.7,8 Objavljena u "Službenom glasniku Republike BiH - Posebno izdanje - Medunarodni ugovori" broj 5/96. U međuvremenu su stupili na snagu i Protokol broj 12 koji je sačinjen 4. novembra 2000. godine u Rimu; Protokol broj 13 o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima (Vilnius, 3. maja 2002. godine) i Protokol broj 14 kojim se mijenja i dopunjava sistem kontrole EKLJP (Strasbur, 13. maja 2004. godine).[634]   Prctpostavka nevinosti osumnjičenog je naznačajnija pretpostavka krivičnog postupka, kako kontinentalnog tako i anglosaksonskog tipa. Ona spada u jednu od tekovina pravne države, a nastala je kao reakcija i sredstvo borbe protiv nedemokratskih mehanizama - torture.[635]  Pri tome, treba napraviti raziiku izmedu omogućavanja dokazivanja i oslobađanja od obaveze dokazivanja. Optuženi ne mora dokazivati svoju nevinost, jer je na optužbi da dokaže njegovu krivnju.[636]                  Pavišić, str. 97.[637]                  ESLJP, Kyprianou v.Cyprus, od 27. januara 2004. godine, broj 73797/01.[638]   Prihvatanje presumpcije nevinosti osumnjičenog realizuje se pomoću dva pravila, koja su u najužoj vezi s načelom "pravičnog postupka". Prvo pravilo glasi da teret dokazivanja u krivičnom postupku leži na tužiocu, odnosno supsidijamo na raspravnom sudu. To znači da ne postoji pravna dužnost okrivljenog na iznošenje i dokazivanje svoje odbrane. Drukčije uredenje ovog pitanja značilo bi neostvarivanje načela pravičnog postupka, jer ishod postupka ne bi bio dostupan jednako optuženom i tužiocu. Drugo pravilo znači raspodjelu rizika nedokazivanja činjenica o krivičnom djelu i krivici. Posljedica te postavlce jeste donošenje oslobadajuće presude, i to kako onda kad je sud potpuno uvjeren u nevinost okrivljenog, tako i kad nije potpuno u to uvjeren. Moglo bi se reći da se presumpcija nevinosti okrivljenog sadržajno preklapa s pravilom in dubio pro reo, ali je to pravilopo obimu šire od navedene presumpcije.4 ESLJP Barbera, Messegue etJabardo c/ Espagne, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 166, §77.[640]                 ESLJP, Allenetde Ribemont c/France, od 10. februara 1995. godine, A, broj 308.

309

Page 310: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[641] ESLJP, Heaney et Mc Guiness d Irlande, et serija Quinn c/ Irlande, od 21. decembra 2000. godine, JCP 2001,1,291, broj 27.[642]  ESLJP, Murray dRoyaume-Uni, od 8. februara 1996. godine.[643] Vidjeti odluke: Saunders c/a Velike Britanije od 17. decembral996. godine; Allan da Velike Britanije od 5. novembra 2002. godine; Quinn c/a Irske, od 21. decembra 2000. godine; J. B.da Švajcarske, od 3. maja 2001. godine itd.[644] Carić, mr Marina: Pojam načela pravičnog postupka pred krivičnim sudom, "Zbomik radova Pravnog fakulteta u Splitu", Split, broj 2/06, str. 60.[645] Krapac, dr Davor: KriviČno procesno pravo, Prva knjiga: institucije, Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2003, str. 264 i 265.[646] Kaseze, str. 459.[647]  Zappala, S.: International Criminal Trials and Respect for Human Rights in Intemational Criminal Proceedings, Oxford, "Oxford university Press", 2003, str. 84.[648] Kaseze, str. 460.[649]                  Ibidem, str. 463.[650] Nezavisnost suda u širem smislu se podrazumijeva kako u odnosu na stranke, tako i izvršnu vlast. Uži smisao nezavisnosti tiče se odnosa suda prema izvršnoj vlasti, a ocjenjuje se na osnovu načina izbora sudija i trajanje njihovog mandata, postojanja zaštite od spoljašnjih pritisaka i saznanja da li postoji izgled nezavisnosti (ESLJP, Langborger protiv Svedske, od 22 juna 1989. godine, serija A, broj 155, § 32). Nezavisnost suda može biti povrijedena i u slučaju kada zakonodavna vlast, donošenjem odredenog zakona, interveniše sa namjerom da nametne sudiji iješenje koje bi po nju bilo povoljno (ESLJP, Grčke rafinerije Stran et Stratis Anderadis protiv Grčke, od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-B).[651]  Nepristrasnost suda moguće je sagledati sa subjektivnog i objektivnog stanovišta. U subjektivnom smislu, ona se svodi na činjenicu da sudija, postupajući po svojoj savjesti, nema nikakvog razloga da favorizuje odredenu stranku: nepristrasnost se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (ESLJP, Le Compte, Van Leuven et De Meyere protiv Belgije, od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43, §58). Nepristrasnost u objektivnom smislu se ocjenjuje na osnovu spoljašnjih manifestacija: ESLJP uzima u obzir djelotvomu ulogu sudije: i običan izgled nepoštovanja načela razdvojenosti sudskih funkcija predstavlja samo jedan od neophodnih, ali ne i dovoljnih uslova da bi se utvrdila povreda člana 6 EKLJP (ESLJP, Hauschildt protiv Danske, od 24. maja 1989. godine, A- 154, §48). Nepristrasnost neće postojati kada je isto lice u istom predmetu vršilo uzastopno dvije funkcije (gonjenja i suđenja ili istražnu i sudeću). Činjenica da su odredene sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u nekoj ranijoj fazi postupka pred prvostepenim sudom, koje je prethodilo donošenju meritome odluke, nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda koje donosi odluku o žalbi protiv prvostepene presude, niti može, samo po sebi, predstavljati kršenje principa "nepristranog suda". ESLJP ne smatra da automatski dolazi do povrede prava na pravično sudenje "čak i ako u izricanje presude bude uključen sudija koji je vršio odredene radnje u prethodnom postupku, osim ako ne postoje neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje njegovu nepristrasnost".[652]  Sadržaj načela pravičnog sudenja razrađen je u velikom konvencijama o zaštiti Ijudskih prava. Tako se u članu 14 stav 1 Medunarodnog pakta o gradanskim i političkim pravima iz 1966. godine, uz ostalo, navodi: "Svi su jednaki pred sudovima i sudovima pravde. Svako lice ima pravo da njegov slučaj bude raspravljen pravično i javno pred nadležnim, nezavisnim i nepristrasnim sudom, ustanovljenim na osnovu zakona koji odlučuje o osnovanosti svake krivične optužbe podignute protiv njega..." Uz taj Član, važan je i član 26 ovog pakta. Slična se odredba nalazi u članu 6 EKLJP, pod naslovom "pravo na pravično suđenje" koja sa članom 5 ("Pravo na slobodu i bezbjednost") i nekim drugim čini cjelinu. Praksa ESLJP (i ranije Komisije) razradila

310

Page 311: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

je u pojedinostima sve efekte tih odredbi u odnosu na krivične presude u državama strankama EKLJP.[653]                 Degan-Pavišić, str. 75.[654] Međunarodna krivična djela su u nadležnosti medunarodnih sudova i nezastarijevaju. Tako ti sudovi uzimaju načelo brzog sudenja prije kao neki poželjan cilj, nego kao konkretnu dužnost suda i pravo optuženog.[655]  Gorcales del Rio protiv Perua (263/1987), 28. oktobar 1992. godine, Izvještaj Komiteta za ljudska prava, Drugi tom (A/48/40), 1993, str. 20.[656] U velikoj mjeri proces reforme pravosuda je proces izgradnje njegovih kapaciteta i postepenog prenosa ovlašćenja sa izvršne na sudsku vlast. U samoj osnovi ove reforme se mora uvijek polaziti od koncepta podjele viasti, odnosno ispravnije je reći balansa grana vlasti. Razlika je u tome što termin "podjela vlasti" insistira i upućuje na njihovu medusobnu nezavisnost, dok "balans vlasti" ipak više korespondira sa idejom saradnje i medusobnog ograničavanja grana vlasti. Ukoliko želimo da imamo nezavisno i sposobno sudstvo, onda ono mora biti sposobno da se samo razvija i adaptira, odnosno da ima sopstveni mehanizam koji će korigovati postojeće nedostatke. To znači da ono mora izaći iz domena kontrole izvršne vlasti ili se ona mora ograničiti u znatnoj mjeri. Suština do koje treba doći je samostalnost sudstva kao pretpostavke njegove stručnosti i efikasnosti i pronaći odgovor na pitanje kako izvršna vlast treba da reaguje na pojave neodgovornosti i nestručnosti sudstva bez potkopavanja autoriteta i nezavisnosti pravosuda.[657]                  Pavišić, str. 92.[658]                  ESLJP, Campbell and Fell v.the United Kingdom, od 28. juna 1984. godine, broj 7819/77.[659] Pavišić, str. 92.[660] Ibidem.[661]                  ESLJP, Piersack v. Belgium, od 1. oktobra 1982. godine, broj 8692/79.[662]                  ESLJP, Hauschildt v.Denmark, od 24. maja 1989. godine, broj 10486/83.[663]                  Pavišić, str. 93.[664]                  Ibidem.[665]                  ESLJP, Fey v. Austria, od 24. febmara 1993. godine, broj 14396/88.253[666]                 Kaseze, str. 464.[667]                 Ibidem.[668] Đurđić-Jovašević, str. 123.[669] Kaseze, str. 466.[670] Vidjeti presude ESLJP u predmetima Ofrer i Hopfmger, br. 524/59 i 617/59, od 19. decembra 1960. godine, Yearbook, broj 6, str. 680 i 696.[671] Škulić, str. 318.[672]                 lbidem.[673] Perović, Zoran. Javnost sudenja i EKLJP, Zbornik radova "EKLJP i krivično zakonodavstvo Srbije i Crne Gore", Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije i Crne Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 484.[674]                 ESLJP, IVernerprotiv Austrije, od 24. novembra 1997. godine, I, 107, broj 27.[675] ESLJP, Helmers protiv Švedske, od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-A, § 33 et 36.[676] U predmetu Feldbrugge protiv Holandije, od 29. maja 1986. godine, A. 99, ESLJP je zauzeo stanovište da podnosilac predstavke nije dobio priliku dati svoj komentar iskaza sudskog vještaka, što je imalo odlučujući uticaj na ishod postupka .[677] ESLJP, Ludi protiv Švajcarske, od 15. juna 1992. godine, A.238 i Sad di protiv Francuske, od 20. septembra 1993. godine, A.261-C.

311

Page 312: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[678]  "Službeni glasnik BiH" broj 24/02.[679]  Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP 86/05 od 13. oktobra 2005. godine.[680]  Vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A-252.[681]   Vidi Van de Hurk, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A-288 i Ruiz Torija, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A-303.[682]  Vidi predstavku X protiv Jtalije, broj 10773/84, neobjavljeno.[683] Škulić, str. 333.[684] Kaseze, str. 469.[685] "Pravično suđenje", priručnik, op. cit., str. 130.[686]  Među njima su Srbija, Cma Gora, Hrvatska, Francuska, Belgija, Grčka, Holandija, većina zemalja Latinske Amerike i Kina, ali ne i Španija i Njemačka. Medutim, ako se optuženi naknadno i dobrovoljno pojavi pred sudom ili je uhapšen, postupak se u većini slučajeva ponavlja.[687]                 Degan-Pavišić, str. 77.[688]                 Kaseze, str. 475.[689] Škulić, str. 325.[690]                  Degan-Pavišić, str. 77.[691] lbidem[692]                  Kaseze, str. 476.[693]                  Ibidem.[694]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 127.[695]                Ibidem, str. 128.[696]                Ibidem.[697]                   Škulić, str. 323.[698]  Načelo ne bis in idem (ne ponovo u istom) u suštini predstavlja zabranu ponovnog suđenja u istoj krivičnoj stvari. Ovo načelo ponekad se označava i kao "zabrana dvostruke ugroženosti" ("Pravično sudenje", priručnik, op. cit., str. 125-127). ZKPBiH u odredbi čiana 4 uređuje načelo ne bis in idem: "Niko ne može biti ponovno suden za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravnosnažna sudska odluka." Odredba je u skladu sa EKLJP (član 4 Protokola 7 uz EKLJP) i odgovara značenju zabrane koju ustanovljava. Iz citirane formulacije zabrane može se zaključiti: da zakon zabranjuje ponovno kažnjavanje, a ne i ponavljanje postupka, da tako ograničeni obim zabrane vezuje samo za osudujuću presudu, da je dopušteno ponavljanje i na štetu osuđenog i da izuzeci moraju biti propisani zakonom. Uz to, mora se pretpostaviti da je pravnosnažnost presude uslov za važenje ove zabrane, jer bi, u protivnom, bilo derogirano pravo na pravni lijek. Opšimije Lazin, dr Đorde: Načelo ne bis in idem u krivičnom procesnom zakonodavstvu Srbije i Cme Gore i EKLJP, Zbomik radova "EKLJP i krivično zakonodavstvo Srbije i Cme Gore", Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije i Cme Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 341-358; P. van Dijk - G.J.H. van Hoof. Teorija i praksa EKLJP, Sarajevo, 2001, str. 651 i Beljanski, dr Slobodan: Međunarodni pravni standardi o krivičnom postupku, Beograd, 2001, str. 112.[699]                  Josipović-Krapac-Novoseiec, str. 130.[700] Opširnije Jovanović, Ivan: Načini pokretanja nadležnosti međunarodnog krivičnog suda, "Medunarodna politika", Đeograd, broj 1107,2002, str. 36-41.[701]  Tužiocu se ovdje omogućava da pokrene proceduru ex officio, baziranu na sopstvenim otkrićima (nalazima) ili na informacijama (podacima) dobijenim iz različitih izvora, prije svega od strane pojedinca (žrtava ili članova porodice), medunarodnih i nevladinih organizacija. Pokretanje krivičnog postupka ex officio obezbjeduje da se izbor slučajeva koji će biti predmet istrage ili sudenja (ukoliko tužilac utvrdi da postoji dovoljno osnova za podizanje optužnice) vrši primjenom neutralnih, nepolitizovanih kriterijuma. Tužilac mora nezavisno (samostalno), nepotčinjen političkom pritisku (uticaju) odlučivati o pokretanju krivičnog postupka,

312

Page 313: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

kako bi se garantovalo da će svi odgovomi za zločine iz nadležnosti ICC biti izvedeni pred taj sud. U protivnom, neopravdano bi se redukovao broj slučajeva po kojima bi ICC postupao[702]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 131.[703]                  Degan - Pavišić, str. 474.[704]  Žrtvi krivičnog djela se ne priznaje isto pravo. Medutim, tužilac može za svoju istragu koristiti informacije koje mu pruži žrtva.[705]  Zbog opstrukcije ICC od strane nekih država stalnih članica, Savjet bezbjednosti možda neće od Tužilaštva uvijek tražiti pokretanje istrage - kada za nju zaista bude opravdanja.[706]                 Kaseze, str. 481.[707]  Istražno odjeljenje Ureda tužioca je, uglavnom, odgovomo za preliminame provjere i sprovodenje istrage (kao što je prikupljanje i provjeravanje dokaznog materijala, ispitivanje lica koja su pod istragom, te žrtava i svjedoka). S tim u vezi, Rimski statut zahtijeva od Ureda da proširi istragu tako da ona obuhvata i inkriminirajuće i oslobadajuće činjenice, prihvatajući obavezu da se ulože napori u utvrdivanju istine za svaki slučaj. Naravno, glavnu odgovornost Ured tužioca ima na glavnom pretresu.[708]  Na osnovu člana 15 Rimskog statuta, tužilac prikuplja obavještenja o počinjenim krivičnim djelima iz nadležnosti ICC. On mora procijeniti njihovu zasnovanost putem daljih obavještenja koje prikuplja od država, organa Ujedinjenih nacija, medunarodnih vladinih i nevladinih organizacija, kao i drugih pouzdanih izvora koje smatra prikladnim. Nakon toga, on može zatražiti od pretpretresnog vijeća ovlašćenje za "istinsku" istragu ili ocijeniti da nema osnova za pokretanje istrage.[709] Pretpretresnom vijeću mogu davati izjave i žrtve krivičnih djela, u skladu s Pravilima o postupku i dokazima (član 15 stav 3 Rimskog statuta).[710]  Prigovor nedopuštenosti pokretanja ili vodenja postupka mogu podnijeti okrivljeni ili lice protiv kojeg je izdat nalog za hapšenje ili država koja je nadležna za taj predmet na osnovu toga što provodi istragu ili krivično gonjenje u tom predmetu (član 19 stav 2 Rimskog statuta).[711]                  Josipović-Krapac-Novoseiec, str. 132.[712]  Osnovna karakteristika načela oportuniteta krivičnog gonjenja u postupku pred ICC je njegova uska povezanost sa pravilom komplementarnosti sadržanom u Rimskom statutu, kao i njegovo regulisanje u vezi sa načelom ne bis in idem, odnosno u okviru utvrdivanja smetnji za pokretanje i vodenje postupka. Pošto je osnovna svrha ICC da se pred njim odvijaju krivični postupci za najteža medunarodna krivična djela iz njegove stvame nadležnosti, odredeno krivično djelo neće biti predmet krivičnog postupka pred ovim sudom, ne samo ukoliko je slučaj već pod istragom ili se u odnosu na njega već vodi krivični postupak u državi čiji su organi inače nadležni (član 17 stav 1 tačka (a», već i ako se radi o slučaju nedovoljne težine, koji ne opravdava dalje postupanje ICC (član 17 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta). Opšimije Škulić, str. 321 i 322.[713]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 132.[714]                  Ibidem, str. 132 i 133.[715]                  Ibidem, str. 133.[716]                Ibidem.[717]                Ibidem.[718]                Ibidem, str. 134.[719]                  Engl. specific.[720]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 135.[721] Sadržina ovog poziva utvrđena je u članu 58 stav 7 Rimskog statuta.[722]                Kaseze, str. 487.

313

Page 314: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

8,4 Ibidem, str. 488.[724] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 136.8.6     Do prvog potvrdivanja optužnice pred ICC došlo je nedavno u predmetu Tuiilac protiv Tomasa Lubanga Dile. Naime, Pretpretresno vijeće IICC je 29. januara 2007. godine potvrdilo optužnicu protiv Tomasa Lubanga Dile, kojom je optužen za krivično djelo ratnih zločina iz člana 8 Rimskog statuta ICC. Pretpretresno vijeće I je u postupku ispitivanja optužnice našlo da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je Tomas Lubanga Dilo imao suštinsku opštu koordinirajuću ulogu u primjeni zajedničkog plana i ličnom vršenju drugih funkcija u primjeni tog plana, kojim je osmišljeno regrutovanje djece mlađe od 15 godina u Patriotske snage za oslobođenje Konga (Forces Patriotiques pour la Liberation du Congo-FPLC), kao i njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima u Demokratskoj Republici Kongo u periodu od septembra 2002. do 13. avgusta 2003. godine. Nakon što je potvrdilo optužnicu, Pretpretresno vijeće I je predmet proslijedilo radi sudenja Pretresnom vijeću ICC. Odluku o datumu održavanja glavnog pretresa objaviće Predsjedništvo ICC. Više o ovome vidjeti na http://www.icc-cpi.int/press/pressreleases/220.html.8.7         Kad pretpretresno vijeće odbije potvrditi optužbu, tužilac "ne smije biti spriječen" da nakon toga zatraži nieno potvrđivanje - ako se zahtjev zasniva na "dodatnim dokazima" (član 61 stav 8 Rimskog statuta).8'8 U pogledu svih tačaka optužbe koje nije potvrdilo pretpretresno vijeće ili koje je tužilac povukao, prestaje i efekat svakog ranije izdatog sudskog naloga (član 61 stav 10 Rimskog statuta).[728]                   Kaseze, str. 492.[729]                  Kazne za loše vladanje (uključujući ometanje sudskog postupka ili namjemo odbijanje izvršenja uputa ICC) prema svim licima koja prisustvuju sudenju - predvidene su u čianu 71 Rimskog statuta. Sud može kazniti ta lica "administrativnim mjerama", ali ne i kaznom zatvora. Takve mjere mogu uključiti privremeno ili trajno udaljavanje iz sudnice, novčanu kaznu ili slične mjere predviđene Pravilima o postupku i dokazima.[730]  Izuzetak od načela javnosti predvida se u članu 64 stav 7 Rimskog statuta, a odnosi se na ovlašćenje pretresnog vijeća da može odlučiti da postoje posebne okolnosti koje iziskuju da se odredeni postupci održe na zatvorenoj sjednici, i to zbog svrhe propisane članom 68 ili kako bi se zaštitile povjerljive i osjetijive informacije koje su sadržane u dokazima. Član 68 sadrži pravila o zaštiti žrtava krivičnih djela i svjedoka i njihovom učestvovanju u postupku. Tako, sudska vijeća ICC mogu, u svrhu zaštite žrtava i svjedoka ili, pak, optuženog - provesti bilo koji dio postupka in camera ili dopustiti iznošenje dokaza "elektronskim ili drugim posebnim putem". Takve će se mjere posebno provoditi u slučaju žrtava seksualnog nasilja ili kad je žrtva ili svjedok dijete, osim ako drukčije ne odredi ICC, uzimajući u obzir sve okolnosti, a naročito "poglede" žrtve ili svjedoka (član 68 stav 2 Rimskog statuta). Odjeljenje za žrtve i svjedoke može dati "savjet tužiocu i ICC o prikladnim zaštitnim mjerama, bezbjednosnim aranžmanima, savjetovanju i pomoći", na način kako to utvrduje član 43 stav 6 Rimskog statuta. Ipak, takve mjere trebaju se izvršavati na način koji ne utiče i nije u neskladu s pravima optuženog i sa pravičnim i nepristranim sudenjem (član 68 stav 2 Rimskog statuta).[731]                 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 138.[732] Član 74 stav 2 Rimskog statuta propisuje da se odluka pretresnog vijeća zasniva "na njegovoj ocjeni dokaza i čitavog postupka. Odluka ne smije ići preko činjenica i okolnosti opisanih u optužbama i dopunama optužbi. Sud može zasnivati svoju odluku samo na dokazima koji su mu podneseni i koji su pred ICC raspravljeni na sudenju."8 Pravilo je da će "sve sudije pretresnog vijeća biti prisutne svakom stadiju sudenja, kao i čitavo vrijeme tokom donošenja odluka" (član 74 stav 1 Rimskog statuta).

314

Page 315: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Predsjedništvo ICC može, od slučaja do slučaja, odrediti, "kako budu dostupni", jednog ili više "zamjenskih sudija" da budu prisutni svakom stadiju suđenja, te da zamjenjuju Člana pretresnog vijeća - ako taj član ne može nastaviti da učestvuje.[734] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 138.[735] Odbrana ima puno pravo na ispitivanje svjedoka koje terete optuženog tek na glavnom pretresu (član 67 stav 1 tačka (e) Rimskog statuta).[736]                   Josipović Krapac f* Novoselec, str. 138.[737]                   Ibidem, str. 138 i 139.[738]                   Pretpostavka nevinosti.[739] Prava okrivljenog.[740]                  Josipović-Krapac-Novoselec, str. 139. Pri tome, rasprava izmedu tužioca i odbrane o izmjeni optužnice, priznanju krivnje ili kazni koju treba odrediti - ne obavezuje ICC (član 65 stav 5 Rimskog statuta).[741]                Josipović-Krapac-Novoselec, str. 139.[742]                Ibidem.[743]                   Škulić, str. 339.[744]                   Ibidem, str. 330.[745]                   Ibidem.[746]                  To su: (1) lažno svjedočenje, kad na osnovu člana 69 stav 1 postoji obaveza davanja istinitog iskaza; (2) podnošenje dokaza za koje stranka zna da su lažni ili krivotvoreni; (3) uticanje na svjedoke na korumpiran način, narušavanje ili miješanje u pojavljivanje pred ICC ili iskaz nekog svjedoka, osveta svjedoku za davanje iskaza, uništavanje, miješanje ili uplitanje u prikupljanje dokaza; (4) otežanje, zastrašivanje iii uticanje na korumpiran način na funkcionera ICC u svrhu prinudivanja ili nagovaranja tog funkcionera da ne izvrši svoje dužnosti ili da ih izvrši na nevaljan način; (5)osveta službeniku ICC zbog dužnosti koju taj ili neki drugi službenik obavlja; (6) nagovaranje na primanje mita, odnosno primanje mita u svojstvu službenika ICC u vezi s njegovim službenim dužnostima[747] U slučaju osudujuće presude, ICC može odrediti zatvorsku kaznu koja ne prelazi pet godina ili novčanu kaznu, i to u skladu s Pravilima o postupku i dokazima ili oboje (član 70 stav 3 Rimskog statuta).[748]  Na zahtjev ICC, "kad god on to smatra ispravnim", država stranka će predati predmet "svojim nadležnim vlastima" u svrhu krivičnog gonjenja. Te vlasti moraju postupiti u takvim predmetima s "marljivošću", te im se moraju doznačiti dovoljna sredstava kako bi omogućile njihovo efikasno provođenje (član 70 stav 4 tačka (b) Rimskog statuta).[749]                 Kaseze, str. 499.[750] Takvi slučajevi uključuju one koji su obuhvaćeni članom 56 st. 2 i 3, članom 61 stav 3, članom 64 stav 3, članom 67 stav 2, članom 68 stav 6, članom 87 stav 6 i članom 93 Rimskog statuta, kao i slučajeve koji nastanu u bilo koiem drugom stadiju postupka gdje bi se moglo raditi o takvom otkrivanju.To su države, zajedno s tužiocem, odbranom, pretpretresnim ili pretresnim vijećem.[752]  Riječ je o mogućnosti koju ima tužilac da zaključi sporazum da se ne otkriju, u bilo kojem stadiju postupka, isprave ili podaci koje je tužilac dobio pod usiovom tajnosti i isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza, osim ako dostaviiac informacija ne pristane na njihovo objavljivanje (tačka (e)), odnosno da preduzme nužne mjere ili traži preduzimanje nužnih mjera kako bi se osigurala tajnost informacija, zaštita bilo kojeg lica ili zaštita dokaza (tačka f)).[753] Kaseze, str. 504.[754]  Kriterijumi za odredivanje kazne dati su u članu 78 Rimskog statuta. Pri odredivanju kazne ICC mora, u skladu s Pravilima o postupku i dokazima, uzeti u obzir faktore poput težine krivičnog djela i "pojedinačnih okolnosti osudenog". Prilikom izricanja zatvorske kazne mora se "odbiti" vrijeme koje je osudeni proveo u

315

Page 316: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

pritvoru - ako je do toga bilo došlo u skladu sa sudskim nalogom. Kad je optuženi osuden za više od jednog krivičnog djela, ICC mora izreći kaznu za svako djelo posebno, te zajedničku kaznu koja navodi ukupno trajanje kazne zatvora. To razdoblje ne smije iznositi manje od najviše pojedinačne izrečene kazne, niti prelaziti 30 godina zatvora, odnosno kaznu doživotnog zatvora, u skladu sa članom 77 stav I tačka (b) Rimskog statuta.[755]                Fondom se upravlja u skladu s kriterijima koje određuje SkupŠtina država stranaka.[756] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 141.[757]                 Kaseze, str. 512.[758] Tako je žalbeno vijeće 1CTY utvrdilo u predmetu Tadič (Odluka po žalbi u pogledu prihvatljivosti dodatnih dokaza) da "otkriće novih dokaza za činjenicu koja je bila poznata tokom suđenja, ne može se smatrati novom činjenicom u smisiu pravila 119 Pravilnika o postupku i dokaama" (§32).[759] U sistemu ICTY i ICTR samo je u pogledu meduodluka o nadležnosti ustanovljena žalba kao pravo okrivljenog, dok u svim ostalim siučajevima žalilac prvo mora da dobije dozvolu za podnošenje žalbe. Vijeće od troje sudija žalbenog vijeća može odobriti ovakav zahtjev, ako žalilac pokaže da ima "dobar osnov" za podnošenje žalbe (pravilo 72B Pravilnika o postupku i dokazima ICTY i pravilo 72 Pravila o postupku i dokazima ICTR). Ako tročlano vijeće dopusti žalbu, za neke od njih žalbeno vijeće može odlučiti da primijeni "ubrzanu žalbenu proceduru" (pravilo 116 bis Pravila o postupku i dokazima ICTY i pravilo 117 Pravila o postupku i dokazima ICTR).[760] Kad tužilac ne zatraži donošenje mjera u fazi istrage, a pretpretresno vijeće smatra da su te mjere nužne.[761] Radi se o mogućnosti pretpretresnog vijeća da ovlasti tužioca da preduzme "posebne istražne korake" na teritoriji odredene države stranke bez osiguravanja saradnje te države na osnovu dijela 9 Rimskog statuta.85 Riječ je o ovlašćenju pretresnog vijeća da prije završetka sudenja održi još jedno ročište - kako bi razmotriio dodatne dokaze ili prijedloge koji su bitni za kaznu, a u skladu s Pravilima o postupku i dokazima.[763] Član 27 Statuta ICTY propisuje da će se "kazna zatvora izdržavati u državi koju odredi ICTY s liste država koje su Savjetu bezbjednosti izrazile svoju spremnost da prime osudena lica na izdržavanje kazne". Član 26 Statuta ICTR sadrži sličnu odredbu.[764]                Taj postupak se ne smije provoditi prije isteka propisanog roka.[765]                Kaseze, str. 515.[766] U ovom dijelu se propisuju različiti oblici medunarodne saradnje i sudske pomoći. Preciziraju se dužnosti država stranaka Rimskog statuta da postupaju po nalozima ICC za hapšenje ili privođenje lica, te na zahtjev ICC identifikuju lica i utvrđuje njihovo prebivalište, prikupljaju dokaze, ispituje svjedoke, ovjeravaju dokumenta i dr.[767]  Opšta obaveza na saradnju (član 88) odnosi se na cijeli Rimski statut. Član 88, medutim, obavezuje države članice da obezbijede zakonodavni sistem za saradnju propisanu dijelom 9 Rimskog statuta. Da 1 i to znači da države stranke nisu obavezne da obezbijede zakonodavstvo za oblike saradnje izvan dijela 9? Formuiacija odredaba koje se odnose na saradnju, a koje su izvan dijela 9, mora biti ispitana u odnosu na pojedinačne obaveze. Naravno, čini se da je obaveza na "punu saradnju", koja se traži u članu 86, protumačena od strane ICC tako da uključuje neke aranžmane na nacionalnom nivou (ukijučujući donošenje zakona) koji su neophodni za obezbjedenje saradnje. Vrio je vjerovatoo da će ICC ocijeniti da obaveza na punu saradnju uključuje i obavezu da se obezbijedi, gdje je to neophodno, dostupnost procedura po nacionalnom zakonu, i to za sve oblike

316

Page 317: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

saradnje koji se traže izvan dijela 9.[768]                 Kao što je nedavno osnovani EUROPOL.[769]  Najjednostavniji način da se obezbijedi ispunjenje obaveze na saradnju jeste da se usvoje domaći zakoni koji omogućavaju (uz dužno poštovanje Rimskog statuta) da se zahtjevi koje je uputio ICC prenesu na domaće vlasti — radi izvršenja na isti način kao i ostali zahtjevi za pružanje medunarodne krivičnopravne pomoći druge zemije ili kao naredba izdata po domaćem zakonu.[770] Zahtjevi se upućuju putem diplomatskog kanala ili kojeg dnigog odgovarajućeg kanala koje odredi svaka država stranka nakon ratifikacije, prihvatanja, potvrde ili pristupanja Rimskom statutu.[771] Pri donošenju odluke država kojoj je zahtjev upućen mora razmotriti sve bitne elemente, uključujući, ali ne ograničavajući se na sljedeće: (a) datum zahtjeva; (b) interese države koja je podnijela zahtjev, uključujući, kad je to bitno, da li je krivično djelo počinjeno na njenoj teritoriji, kao i državljanstvo žrtava i lica čije se izručenje traži i (c) mogućnost naknadne predaje izmedu ICC i države koja je podnijela zahtjev.[772] Zahtjev za privremeno hapšenje mora biti podnesen "bilo kojem mediju podobnom za dostavu pisanih zapisa" i mora sadržati: (a) podatke o licu koje se traži, dovoljnim da bi se ono moglo identifikovati, te podacima o tome gdje se to lice vjerovatno nalazi; (b) "kratku izjavu" o krivičnim djelima zbog kojih se traži hapšenje tog lica, kao i o činjenicama za koje se smatra da predstavljaju ta djela, uključujući, kad je moguće, datum i mjesto izvršenja djela; (c) izjavu o postojanju naloga za hapšenje ili osudujuće presude protiv lica koje se traži i (d) izjavu da će uslijediti podnošenje zahtjeva za predaju lica koje se traži.[773] Tužiočev zahtjev mora sadržati podatke navedene u Članu 58 stav 2 Rimskog statuta.[774]                Eng. reasonable grounds.[775]                Eng. necessity.[776] Sporazum o uslovima pod kojima bi mogla biti pružena pomoć uključuje, izmedu ostalog, pružanje sažetaka ili redigiranih verzija, davanje ograničenja na otkrivanje, korišćenje podataka in camera ili ex parte ili druge mjere zaštite koje dopuštaju Rimski statut i Pravila o postupku i dokazima.[777] Pomenuti stav 2 tačka e) člana 96 zahtijeva da zahtjev za saradnju iz člana 93 bude popraćen takvim "informacijama koje bi mogle biti potrebne na osnovu prava države od koje je pomoć zatražena - kako bi ona mogla izvršiti zahtjev".[778]   Iluzija o apsolutnom nacionalnom krivičnopravnom suverenitetu država potpuno nestaje. O mehanizmima uticaja prava Evropske unije na krivičnopravne sisteme država članica, vidjeti istoimeni članak Đurdević, dr Zlate, objavljen u "Zbomiku Pravnog fakulteta u Zagrebu", Zagreb, broj 2/04, str. 287-326. Nespomo je da je evropeizacija krivičnog prava i nacionalnih krivičnopravnih sistema u punom jeku i da teče nezavisno o naklonosti, sluha i volje predstavnika nacionalne krivičnopravne nauke. Riječ je, kao i u ostalim aspektima procesa evropske integracije, o daleko odmaklom i nepovratnom procesu.[779]  Na Medunarodnoj konferencije "Novi horizonti u međunarodnom krivičnom pravu", koja je održana od 7. do 12. maja 1984. godine u Medunarodnom institutu za visoke studije iz krivičnih nauka (Siracusa-Noto, ltalija), zaključeno je, izmedu ostalog, da su medusobni odnosi izmedu naroda u stalnom napretku saradnje na trgovačkom, kultumom i političkom području, uz porast putovanja ljudi i izmjene informacija putem masovnih medija, što ima snažne pozitivne, ali i negativne uticaje i posljedice na te narode, kao i da u negativne posljedice spada stalni porast medunarodnog, transnacionalnog i nacionalnog kriminala. Istaknuto je da budućnostmeđunarodnog krivičnog prava zavisi najviše od njegove kodifikacije i stvaranja struktura i institucija ovlašćenih za njegovom primjenu.

317

Page 318: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

173 Daljnja giobaiizacija i propusnost granica omogućiće i jačanje uloge medunarodnih nevladinih organizacija. Povećaće se ne samo broj tih nevladinih organizacija civiinog dništva, nego će se znatno proširiti područje njihovog djelovanja. Istovremeno će jačati terorističke grupe, kriminalne organizacije i trgovina drogama[781] U tzv. ĐeČkoj deklaraciji o kriminalu i pravosuđu (susret sa izazovima dvadeset prvog vijeka), koja je usvojena na X kongresu UN-a o prevenciji kriminala i postupanju s učiniocima krivičnih djeia (Đeč, od 10. do 17. aprila 2000. godine), izmedu ostalog, se konstatuje da oblici savremenog kriminala kao što su transnacionalni organizovani kriminal, trgovina ljudima, posebno ženama i djecom, krijumčarenje migranata, nedozvoljena proizvodnja vatrenog oružja, njegovih dijelova i municije, kompcija, pranje novca i krivična djela u privredi, svi oblici nasilja i terorizma, rasna diskriminacija, ksenofobija i odgovarajući oblici netolerancije (kao kriminalna ponašanja) zahtijevaju univerzalnu opštesvjetsku reakciju u novom vijeku (Doc. UN E/CN 15/1996/2 od 4. aprila 1996. godine).[782]                 Horvatić, str. 276.[783] S tim u vezi, mora se na prihvatljiv način riješiti i odnos izmedu potrebe za globalnom reakcijom na takvo stanje kriminala i redukcije državnog suvereniteta u domenu krivičnopravne reakcije. Tako je na nedavnoj medunarodnoj konferenciji "Vladavina prava u globalnom selu", koja se održavala paralelno s Konferencijom za potpisivanje Konvencije UN-a o transnacionalnom organizovanom kriminalu u Palermu od 11. do 14. decembra 2000. godine, raspravljano i o suverenitetu i univerzalnosti medunarodnog krivičnog prava. U uvodnom izlaganju Piero Fassino, ministar pravosuda Italije, izjavio je, izmedu ostalog: "Zakonitost i bezbjednost moraju djelovati intemacionalno u cilju njihove efikasnosti u kontekstu globalizacije. Globalizacija pobjeduje razlike, pa se zakonitost i bezbjednost moraju cijeniti u tom kontekstu. Problem se može sagledati iz više aspekata - političkih, privrednih, demografskih i što se tiče okoline. Nijedno od tih područja ne može se regulisati na bazi nacionalnog djelovanja. Postoji potreba za supranacionalnim organizovanim djelovanjem. Zakonitost se mora posmatrati u planetamom, supranacionalnom svjetlu."[784]                U dokumentu Vijeća Evrope o suprotstavljanju organizovanom kriminalu i korupciji iz 1998. godine se, izmedu ostalog, ističe se "apsolutna nužnost...uspostave brze, fleksibilne direkme povezanosti državnih organa nadležnih za djelovanje protiv organizovanog kriminala i korupcije..." (Program of Action Against Corruption, adopted by The Committee ofMinisters at the 578 meeting, 18-21. Nov. 1996, str. 92).[785]                Horvatić, str. 276.[786]                Ibidem, str. 302.[787]  Vidjeti Krapac, dr Davor: Medunarodna krivičnopravna pomoć, "Zbomik Pravnog fakulteta u Zagrebu", Zagreb, broj 5-6/85, str. 709.[788]                Horvatić, str. 302.[789]   Vasilijević, dr Vladan: Postavke za proučavanje razvoja medunarodne krivičnopravne pomoći, "Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo", Beograd, broj 1-2/84, str. 11.[790] Vražalić, Mihajlo: Aktuelni problemi regulisanja medunarodne krivičnopravne pomoći, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Đeograd, broj 1-3/82, str. 212.[791]  Cvijović, Obren: Međunarodna krivičnopravna pomoć u praksi redovnih sudova i javnih tužilaštava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1-3/81, str. 221 i 222.[792]      O pojmu globalizacije postoje vrlo različita tumačenja. Kao opštesvjetski, ali i sveopšti ili sveobuhvatni proces, ona, bez sumnje, ima karakteristike koje još nisu

318

Page 319: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

potpuno defmisane. Kad je u pitanju problematika koja se odnosi na suprotstavljanje kriminalu, presudan značaj u tom kontekstu ima odnos državnog i medunarodnog sadržaja. Bez obzira na brojne prigovore koji se mogu uopšteno odnositi na trend globalizacije, posebno sa stanovišta očuvanja hiljadugodišnjih vrijednosti odredenih društava, ljudskih grupa, njihovih etičkih, kulturnih, vjerskih i drugih tradicija itd., smatra se da globalno vrijeme zahtijeva ne samo dijalog izmedu država već i svih pojedinaca, Članova sveljudske grupe - čovječanstva (Horvatić, str. 300). Globalizacija svijeta zahtijeva, smatraju neki autori, i globalnu etiku, odnosno i globalno pravo (opšti sporazum o nužnom minimumu vrijednosti, neotklonjivih standarda i obavezujućih pravila ponašanja). Proces pravno zasnovane globalizacije kriminalizacije, penalizacije i jurisdikcije ne šteti ustavnim načelima vladavine prava svake države članice medunarodne zajednice, već se uspostavlja paralelizam koji se zasniva na opštim vrijednostima čovječanstva, dakle svih njegovih pripadnika.88<* Horvatić, str. 251.[794]  Krivičnopravni sistem i sistem za sprovodenje zakona predstavljaju izraz zaštite najvažnijih vrijednosti jednog društva i mjerilo njegove civilizovanosti i demokratičnosti. Uvodenje savremenih evropskih standarda zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, kao i modela efikasnog sprovodenja zakona u demokratskom društvu, osnovni je preduslov kako za bilateralnu policijsku saradnju, tako i za uključenje u evropske bezbjednosne strukture. Saradnja u oblasti pravosuda i unutrašnjih poslova je trenutno najdinamičnija oblast evropskih integracija. Politika Evropske unije u ovoj oblasti je doživjela veliki razvoj nakon 1999. godine i stupanja na snagu promjena usvojenih na Samitu u Amsterdamu. Pogotovo nakon terorističkog napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, 11. septembra 2001. godine, države su promijenile pristup i način na koji oblikuju i praktikuju politiku u oblasti unutrašnje bezbjednosti. Ozbiljne promjene u zamisli i načinu izvodenja terorističkih akcija, njihovim globalnim i višestrukim posljedicama, odnosno promjene u strukturi bezbjednosne prijetnje koju predstavlja savremeni terorizam, nužno su vodile izmjeni osnovne paradigme na kojoj počiva strategija i taktika nacionalne bezbjednosti. Pored toga, opasnost koju predstavlja medunarodni organizovani kriminal se sve jasnije sagledava, što neminovno uslovljava i potrebu medunarodne saradnje u njegovom suzbijanju. Tako su i države Evropske unije bile prinudene da redelinišu sopstvene, specifične i nužno različite, politike dostizanja, održavanja i unapredenja unutrašnje bezbjednosti, što je dovelo do stvaranja novih institucija i instrumenata na evropskom nivou, i to prije svega u domenu razmjene informacija, njihovoj analizi i distribuciji obavještajnih procjena Posebno je značajno uočiti ovu promjenu u domenu kriminalističko-obavještajnih aktivnosti, budući da je borba protiv teških oblika kriminala sa prekograničnim elementima, poput medunarodnog organizovanog kriminala, moguća jedino na višem i zajedničkom, evropskom nivou. Opšimije Maravić, Dražen: Aspekti sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova "Srpska pravna revija", Beograd, broj 3/06, str. 95-109.[795] Radulović, str, 185.[796]  Vidjeti Cvijović, mr Obrad: Medunarodna krivičnopravna pomoć u praksi redovnih sudova i javnih tužilaštava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Đeograd, broj 1-3/81, str. 221-231.[797]                 Degan-Pavišić, str. 281.[798]                 Ibidem.[799] Opšimije Tokić, Goran: Medunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima, "Bilten Oknižnog suda u Beogradu", Beograd, broj 48/99, str. 28-53.[800]                 Vražalić, Mihajlo: Aktuelni problemi regulisanja medunarodne krivičnopravne pomoći, op cit., str. 212i 213.

319

Page 320: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[801] Vasilijević, dr Vladan: Postavke za proučavanje razvoja medunarodne krivičnopravne pomoći, op. cit.,str. 13.[802]                 Degan-Pavišić, str. 283.[803]                 Ibidem.[804]                Ibidem.[805]                Ibidem, str. 284.[806]                  Radulović, str. 187.[807]                  Degan-Pavišić, str. 287.[808] Ibidem.[809]  Evropska unija je još uvijek u značajnoj mjeri "zajednica prava, bez krivičnog prava", ali postoje ozbiljna nastojanja da se takvo stanje promijeni (Degan-Pavišić, str. 287). Primamo pravo Evropske unije sastoji se od Ugovora iz Mastrihta o Evropskoj uniji, te ugovora iz Amsterdama i Nice, a sekundarno - od opštih stanovišta, okvimih odluka, ostalih odluka, konvencija i mjera za njihovu primjenu.[810]  Dvostrani ugovori ureduju malu medunarodnu krivičnopravnu pomoć. Neki od tih ugovora ureduju isključivo malu medunarodnu krivičnopravnu pomoć, a drugi zajedno sa gradanskim i drugim postupcima.[811]  Postoji više vrsta ovih ugovora, pa se tako razlikuju: (1) bilateralni ugovori (zaključeni izmedu dvije zemlje), (2) regionalni (zaključeni izmedu zemalja odredenog regiona) ili, pak, (3) multilateralni (zaključeni od strane velikog broja zemalja ili svih zemalja).[812]  Ova konvencija ureduje medusobno pnižanje sudske pomoći u krivičnim predmetima za krivična djela čije je kažnjavanje u nadležnosti sudova države koja upućuje molbu. Konvencija ureduje četiri oblika pružanja pomoći: (a) sudske zamolnice (čl. 3-6), (b) dostavu sudskih procesnih akata i spisa, (c) pristupanje sudu svjedoka, vještaka i okrivljenih (čl. 7-12) i (d) dostavu podataka iz sudskih spisa (član 13). Za postupak u zamoljenoj državi vrijedi načelo locus regit actum. Sudskim zamolnicima zamoljena stranka udovoljava na način uređen njenim pravom, pri čemu se ureduje iskaz pod zakletvom i prepisi, kopije i izvornici isprava, kao i obavještenje o radnji i prisustvu njenom preduzimanju.[813] Spisak ovih konvencija dat je u mojim udžbenicima iz krivičnog procesnog prava - knjiga prva (Bihać, 2005), str. 34-37 i knjiga druga (Banja Luka, 2006), str. 340 i 341.[814]  Ova konvencija počiva na četiri osnovna polazišta: (1) da je nužno vodenje zajedničke kaznene politike u (2) borbi protiv teških krivičnih djela koji postaju medunarodni probiem i (3) traže savremene eftkasne metode na medunarodnom nivou, (4) što zahtijeva uspostavljanje medunarodne saradnje. Sadržaj Konvencije rasporeden je u četiri pogiavlja.[815]  U članu 37 stav 1 ove konvencije utvrđeno je da svaka država može u vrijeme potpisivanja ili poiaganja svog instrumenta ratifikacije, prihvatanja, odobravanja iii pristupanja iskoristiti svoje pravo da ne uvede, djeiimično ili u cijelosti, u svoj domaći zakon kao krivična djela ponašanja navedena u čl. 4, 6, 10 i 12 ili pasivno podmićivanje opisano u članu 5. Mogućnost takvih rezervacija sigumo može štetiti ostvarenju zamisli o uspostavi medunarodnog instrumenta za globalno suprotstavljanje kompciji u Evropi (Horvatić, str. 293).[816]  Ovu konvenciju je ratifikovalo Predsjedništvo BiH na sjednici održanoj 25. marta 2006. godine. Objavljena je u "Službenom glasniku BiH" broj 6/06 - Medunarodni ugovori.[817]   Ovu konvenciji su svečano potpisali najviši predstavnici država i vlada preko 120 članica UN- a Palermu, i to na samom kraju posljednje godine u dvadesetom vijeku (12-15. decembra 2000. godine). Član 4 ove konvencije se odnosi na zaštitu suvereniteta i glasi: "(1) Države ugovomice će ispunjavati svoje obaveze iz ove

320

Page 321: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

konvencije na način koji je u skladu s načelima suverene jednakosti i teritorijalnog integriteta država i nemiješanja u domaće poslove drugih država. (2) Ništa u ovoj konvenciji ne daje pravo državi ugovomici da na području druge države obavlja jurisdikciju i izvršne poslove koji su pridržani isldjučivo za ovlašćene organe te dmge države na osnovu njenog domaćeg prava." Riječ je o opštem načelu medunarodnog prava koji služi kao prepreka za bilo kakvo tumačenje koje bi mogio opravdati modifikaciju navedenog pojma suvereniteta države. S druge strane, u članu 6 stav 1 ove konvencije se utvrduje obaveza svake države ugovomice da preduzme, u skladu s osnovnim principima svog domaćeg prava, takve zakonske i druge mjere koje su potrebne da se kao krivično djelo propiše kad je ono učinjeno namjemo. Ista takva formulacija upotrijebljena je kao generalna klauzula i u Članu 34 Konvencije.[818]  Kažnjavanje učešća u grupama za organizovani kriminai ureduje član 5 ove konvencije.9,2 Član 6 ove konvencije odnosi se na kriminalizaciju pranja dobiti stečene kroz kriminal.[820]                  U skladu sa stavom 1 člana 12, države potpisnice će, u najvećem mogućem stepenu koji dopušta njihov pravni sistem, usvojiti neophodne mjere koje će omogućiti konfiskaciju: (a) dobiti stečene izvršenjem krivičnih djela obuhvaćenih ovom konvencijom ili imovine čija vrijednost odgovara vrijednosti te dobiti; (b) imovine, opreme ili drugih instrumenata korišćenih ili namijenjenih za korišćenje u vršenju krivičnih dela iz ove konvencije.[821] Član 8 se odnosi na kažnjavanje korupcije. Obaveza je svake država potpisnice da usvoji neophodne zakonodavne i druge mjere da bi se ustanovilo kao krivično djelo, kada je učinjeno sa namjerom: (a) obećanje, ponuda ili davanje državnom službeniku, posredno ili neposredno, neprimjerene koristi, namijenjene njemu lično ili nekom drugom licu ili entitetu, kako bi taj službenik djelovao ili se uzdržao od djelovanja u obavljanju svojih službenih dužnosti; (b) traženje ili prihvatanje od strane državnog službenika, posredno ili neposredno, neprimjerene koristi namijenjene njemu lično ili drugom licu ili entitetu, kako bi taj službenik djelovao ili se uzdržao od djelovanja u obavljanju svojih službenih dužnosti. Pored mjera propisanih članom 8 ove konvencije, svaka država potpisnica će, u mjeri u kojoj je to moguće i u skladu sa svojim pravnim sistemom, usvojiti zakonodavne, administrativne i druge djelotvome mjere kako bi se ojačao integritet i spriječili, otkrili i kaznili korumpirani državni službenici, te kako bi se obezbijedilo efikasno djelovanje njenih organa u cilju sprečavanja, otkrivanja i kažnjavanja korumpiranih državnih službenika, uključujući i obezbjedivanje odgovarajuće nezavisnosti takvih organa da bi se spriječio neprimjereni uticaj na njihov rad (član 9).[822]                  Mjere za borbu protiv pranja novca reguliše član 7 Konvencije. S tim u vezi, svaka država potpisnica je, izmedu ostalog: (a) dužna da uspostavi i sveobuhvatni nacionalni regulatomi i nadzomi režim za banke i nebankarske finansijske institucije i, ako je potrebno, ostale organe koji su posebno podložni pranju novca, u okviru svoje nadležnosti, kako bi se spriječili ili otkrili svi oblici pranja novca, s tim što se režimom mora posebno predvidjeti utvrdivanje identiteta korisnika, vodenje evidencije i prijavljivanje sumnjivih pravnih poslova; (b)dužna da, ne dovodeći u pitanje či. 18 i 27 ove konvencije, obezbijedi da administrativni, regulatomi organi unutrašnjih poslova i ostali organi koji se bave borbom protiv pranja novca (uključujući i sudske organe, ukoliko je predviđeno domaćim zakonima) imaju mogućnost da saraduju i razmjenjuju informacije na nacionalnom i medunarodnom nivou u okviru uslova propisanih domaćim zakonima i da u tom cilju razmotre formiranje finansijsko-obavještajne jedinice koja će služiti kao nacionalni centar za prikupljanje, analizu i prosljedivanje informacija u vezi sa potencijalnim pranjem novca.

321

Page 322: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

9 Pavišić, str. 322.[824] Za istorijiski i uporedni pregled vidjeti Krapac, dr Davor i Birin, Vlasta: Medunarodna krivičnopravna pomoć, Zagreb 1987, str. 10-23.[825] Ibidem.[826]                 Pavišić, str. 322.[827] Te ustanove su sadržane, između ostalog, u Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima i Konvenciji o kibemetičkom kriminalu.[828]  Od novijih dvostranih medunarodnih ugovora treba spomenuti Sporazum izmedu visokog predstavnika za BiH i ĐiH o Kancelariji I za ratne zločine i Odsjeka II za organizovani kriminal, privredni kriminali i kompciju krivičnog i apelacionog odjeljenja Suda BIH, kao i Posebnog odjeljenja za rame zločine, te Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal, privredni kriminali i kompciju Tužilaštva BiH, kao i uspostavi Tranzicionog savjeta, kojim se zamjenjuje Sporazum o Kancelariji registrara od 1. decembra 2004. godine i dodatak tog sporazume (zaključen izmedu Ftedsjedništva BiH i visokog predstavnika za BiH, 26. septembra 2006. godine, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 93/06); Sporazum izmedu Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Grčke o saradnji u borbi protiv kriminala, posebno terorizma, ilegalne trgovine drogom i organizovanog kriminala (potpisan u Atini 9. februara 2006. godine, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 14/06 - Medunarodni ugovori), Ugovor izmedu BiH i Republike Makedonije o medusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima (potpisan u Skoplju 27. januara 2005. godine, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 16/06 - Medunarodni ugovori) i Ugovor između BiH i Republike Makedonije i pravnoj pomoći u gradanskim i krivičnim stvarima (potpisan u Skoplju 13. septembra 2006. godine, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 9/06 - Međunarodni ugovori).[829]  Sačinjena 20. aprila 1959. godine u Strazburu, sa Dodatnim protokolom Evropske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima i Drugim dodatnim protokolom o Evropskoj konvenciji o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima, sačinjen 17. marta 1978. godine u Strazburu.[830]                  Prema članu 8 stav 3 ove konvencije, ona mijenja Evropsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima u mjeri u kojoj nije u skladu s tom konvencijom.92:> Prema članu 39 stav 1, ta konvencija dopunjuje Evropsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima. Konvenciju o kibemetičkom kriminalu donijelo je Vijeće Evrope 23. novembra 2001. godine, a stupila je na snagu 1. jula 2004. godine. Među državama koje su ratifikovale konvenciju joŠ uvijek nema tehnološki razvijenih država, a upravo od njih će zavisiti uspjeh konvencije na globalnom nivou. Ova konvencija spada u krug takozvanih okvimih konvencija - njene odredbe nisu direktno primjenjive, tako da bi ih svaka država trebala implementirati u vlastito zakonodavstvo. Dodatni protokol uz Konvenciju o kibemetičkom kriminalu o kriminalizaciji akata rasizma i ksenofobije počinjenih putem računarskih sistema donijelo je Vijeće Evrope 28. januara 2003. godine. Opšimije Vojković, mr Goran i Štrambuk-Šunjić Marija: Konvencija o kibemetičkom kriminalu i Krivični zakon Republike Hrvatske, "Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu", Split, broj 1/06, str. 123-136. Vidi: http://www.usdoj.gov/ crim minal/ cybercrime/COEFAQs.htm.[832]  Pravila o maloj medunarodnoj krivičnopravnoj pomoći sadrže i Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice vazduhoplova, Konvencija UN-a protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnim supstancama itd.[833] Pavišić, str. 324.[834] Prema Članu 5 stav 1 Konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, zamolnicama koje se odnose na potragu ili oduzimanje imovine udovoljiće

322

Page 323: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

se samo ako su kumulativno ispunjeni uslovi identiteta normi, ekstradibilnosti i uskladenosti sa pravom zamoijene države.[835]  S tim u vezi se može postaviti pitanje valjanosti rezultata preduzetih procesnih radnji u zemlji moliteljici, u slučaju ako se način preduzimanja ovih radnji razlikuje u odnosu na zamoljenu državu. Sve su značajniji zahtjevi da se u cilju prevazilaženja ovakvih problema i ublažavanja negativnih posljedica primjene načela locus regit actum, zamoljena država izuzetno, na poseban zahtjev države moliteljice, dozvoli svojim organima da odredene radnje preduzmu shodno načinu koji predvida strano pravo, a u uporednoj praksi ima slučajeva da se dozvoljava predstavnicima organa zemlje moliteljice da prisustvuju pred organima zamoljene zemlje kod preduzimanja nekih radnji (Radulović, str. 195).[836]                  Pavišić, str. 324.[837] Prema članu 12 stav 3 Konvencije, to je 15 dana od dana kad njegovo prisutvo više nije potrebno.[838] Medutim, strane ugovomice će moći da koriste mogućnost predviđenu u stavu 6 člana 15 Konvencije.[839] Član 22 Konvencije je dopunjen je članom 4 Prvog dodatnog protokola.[840]                 Degan-Pavišić, str. 313.[841]                 Ibidem.[842]                 Ibidem, str. 318.[843]                 Pavišić, str. 456.[844] Degan - Pavišić, str. 319.[845] U zakonima o krivičnom postupku Republike Srpske (član 423 stav 4) i Federacije BiH (član 433 stav 4 ) i za krivična djela ugrožavanja javnog saobraćaja.[846] Radulović, str. 197.[847]                  lbidem.[848] Cotić, dr Dušan: Ustupanje stranaca i preuzimanje domaćih gradana radi gonjenja i izdržavanja kazne, "Jugoslovenska revija za krivično pravo i kriminologiju", Beograd, broj 1-2/84, str. 70.[849] Marković, dr Božidar: Udžbenik sudskog krivičnog postupka Kraijevine Jugoslavije, Beograd, 1930, str. 141.[850] Đurdić-Jovašević, str. 125.[851] Vidi Tokić, Goran: Ekstradicija (izručenje) okrivljenih i osudenih lica, "Sudskapraksa', Beograd, broj 7-8/98, str. 70.[852] Simić-Jekić, dr Zagorka: Ekstradicija u jugoslovenskom pravu, "Pravni život", Beograd, broj 10/83, str.1067.[853]                 Pavišić, str. 534.[854]                 Degan-Pavišić, str. 343.[855]                Pavišić, str. 534.[856]                Degan - Pavišić, str. 343.[857]                Radulović, str. 199.[858]                Đurdić-Jovašević, str. 125.[859]                Radulović, str. 201.[860] Stojanović, str. 109.[861] Radulović, str. 199.[862] Degan - Pavišić, str. 344.[863] Radulović, str. 199.[864]  Od novijih bilateralnih ugovora treba spomenuti Ugovor između BiH i Republike Makedonije o izručenju (potpisan u Sarajevu, 27. januara 2006. godine, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 14/06 - Međunarodni ugovori).[865]  Ovu konvenciju je Predsjedništvo BiH ratifikovalo svojom odlukom na sjednici održanoj 22. marta 2005. godine, a objavljena je u "Službenom glasniku BiH" broj

323

Page 324: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

4/05 — Medunarodni ugovori.[866] Svaka strana ugovornica koja želi da iskoristi ovu mogućnost, prijaviće generalnom sekretaru Savjeta Evrope, u trenutku polaganja ratifikacionog ili instrumenata o pristupanju, listu krivičnih djela za koja se odobrava izdavanje ili listu krivičnih djeia za koja se izdavanje ne odobrava, uz naznaku zakonskih odredbi na osnovu kojih se odobrava ili ne odobrava izdavanje. Generalni sekretar Savjeta Evrope dostaviće ove liste ostalim potpisnicima. U siučaju da se kasnije i za draga krivična djela ne odobrava izdavanje prema zakonodavstvu jedne strane ugovomice, ona će ovo neodobravanje prijaviti generalnom sekretaru Savjeta Evrope koji će o tome obavijestiti ostale potpisnike. Ova prijava stupa na snagu tek poslije isteka roka od tri mjeseca od dana kada je primi generalni sekretar.[867]  U smislu člana 1 Dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji, radi primjene člana 3 Konvencije, neće se smatrati političkim krivičnim djelima: (a) zločini protiv čovječanstva koje predvida Konvencija radi sprečavanja i suzbijanja zločina genocida, koju je 9. decembra 1948. usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija; (b) krivična djela predvidena u članu 50 Ženevske konvencije iz 1949. godine o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika o oružanim snagama u ratu, članu 51 Ženevske konvencije iz 1949. godine o poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga na moru, članu 130 Ženevske konvencije iz 1949. godine o postupanju prema ratnim zarobljenicima i članu 137 Ženevske konvencije iz 1949. godine o zaštiti civila u vrijeme rata; (c) sva slična kršenja rataih zakona koji su na snazi u vrijeme kada počinje primjena ovog protokola i ratnih običaja koji postoje u tom trenutku, koji već nisu predvideni navedenim odredbama Ženevskih konvencija.[868]                 Pavišić, str. 540.[869] Član 5 je zamijenjen članom 2 Drugog dopunskog protokola.[870]  U tom cilju, dosijei, informacije i predmeti vezani za krivično djelo besplatno će se dostaviti na način predviden u stavu 1 Čiana 12.[871] Pavišić, str. 541.[872] Član 9 Konvencije dopunjen je članom 2 Dodatnog protokola.[873]                 Tačka 1 člana 12 Konvencije zamijenjena je članom 5 Drugog dopunskog protokola.[874] Vrijeme i mjesto izvršenja djeia, pravna kvalifikacija, kao i tekst zakonskih odredaba koje se na njih odnose - moraju se što preciznije navesti.[875]  U tu svrhu biće podnijet zahtjev sa prilozima predvidenim u članu 12 i sudski zapisnik sa izjavama izdatog lica. Ovaj pristanak će se dati u slučaju da krivično djelo za koje je traženo povlači za sobom obavezu izdavania na osnovu ove konvencije.[876]                Pavišić, str. 543.[877] Degan-Pavišić, str. 353.[878] Ovu konvenciju je ratifikovalo Predsjedništvo BiH, na sjednici održanoj 25. marta 2006. godine, a objavljena je "Službenom glasniku BiH" broj 6/06 - Medunarodni ugovori.[879]  Evropski nalog za hapšenje se zasniva na Okvirnoj odluci Vijeća Evropske unije, od 13. juna 2002. godine, donesenoj na osnovu člana 31 stav 1 taČ. (a) i (b) Ugovora o Evropskoj uniji. Nalog je stupio na snagu 1. januara 2004. godine, s ciljem izmčenja izmedu država članica lica u bjekstu koja su već pravnosnažno osudena, te pojednostavljenja postupka izmčenja u odnosu na okrivljene.[880]  Implementacijom Okvime odluke Vijeća Evropske unije o Evropskom nalogu za hapšenje, države članice prestaju medusobno primjenjivati Evropsku konvenciju o ekstradiciji, Evropsku konvenciju o pojednostavljenju postupka između država članica Vijeća Evrope od 10. marta 1995. godine, odnosno Konvenciju o izručenju između država članica Evropske unije od 27. septembra 1996. godine i treći dio

324

Page 325: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

Konvencije o primjeni Šengenskog sporazuma[881] Lukić, dr Tatjana: Borba protiv organizovanog kriminala i terorizma na medunarodnom nivou, "Pravni život", Beograd, broj 12/06, str. 542.[882]                Pavišić, str. 573.[883]                O nedostacima Okvirne odluke vidjeti Šugman, K. G.: Krivično pravo Evropske unije, "Pravna praksa", Ljubljana, 2005.[884]                Degan-Pavišić, str. 346.[885] Odredena krivična djela su neekstradibilna s obzirom na svoju prirodu. Neekstradibilna krivična djela su, uglavnom: politička, i vojna krivična djeia, a postoje ograničenja izručenja i za finansijska, ekonomska, religiozna i štamparska krivična djela.[886] Izručenje je isključeno za krivično djelo koje zamoljena država smatra političkim kriviČnim djeiom u užem smislu riječi, ali i za krivično djelo koje je povezano s nekim poiitičkim krivičnim djelom. U dvostranim ugovorima se ta smetnja uređuje različito, tako da u jednim ostaje vezana uz politička krivična djela, a u drugim se proširuje na koneksna politička krivična djela.[887]  Vidjeti Vražalić, Mihajio: Aktuelni problemi regulisanja medunarodne krivične pravne pomoći, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1-3/81, str. 185—246.[888]                  Pojam poiitičkog krivičnog djela se vremenom mijenjao, bilo da je sužavan ili proširivan. Razlog je što se osim pravih političkih krivičnih djela pojavljuju i obična krivična djela sa poiitičkim elementima. Prije svega, postavlja se pitanje tzv. kompleksnog krivičnog djeia, koje se sastoji od običnog krivičnog djela, ali se time istovremeno napada i neka institucija političkog značaja. Na takva djela se odnosi tzv. atentatska klauzula koja se počev od polovine XIX vijeka unosi u ugovore o ekstradiciji i prema kojoj se ubistvo šefa države ili člana njegove porodice, bez obzira na političke motive učinioca, ne smatra političkim krivičnim djelom, što znači da podliježe ekstradiciji. Evropska konvencija o ekstradiciji u članu 3 stav 3 sadrži atentatorsku kiauzulu."Prema načelu ekstradibiliteta, izmčuje se samo za teža krivična djeia koja se u skladu s tim označavaju kao ekstradibilna krivična djela. Krivična djeia koja podliježu izmčenju odreduju se ili enumeracijom, tako da se nabroje krivična djela za koja se može izručiti iii generainom klauzulom, tako da se odredi opšti kriterij za koja će se krivična djela izručivati, uz dopunski kriterij eliminacije odredenih vrsta ili pojedinih krivičnih djela U ovom dmgom slučaju se kao opšti kriterij uzima propisana kazna za primamo, a izrečena kazna za sekundamo izručenje, pri čemu je kriterij primarnog izručenja, u pravilu, viša kazna, od one za sekundarno izručenje" (Degan—Pavišić, str. 346).[890] Radulović, str. 203.[891]  Ne bis in idem je obligatorni osnov odbijanja u slučaju da je u zamoljenoj državi donesena pravnosnažna i izvršna presuda.[892] Riječ je o litispendentio, kao fakultativnoj smetnji izručenju, koja je predvidena i u članu 8 Evropske konvencije o ekstradiciji.[893] Izručenje je isključeno i ako strana od koje se traži izručenje opravdano može vjerovati da je zahtjev za izručenje za opšte krivično djelo zapravo izdat u svrhu gonjenja ili kažnjavanja lica zbog njegove rasne pripadnosti, vjere, nacionalnosti ili političkog ubjedenja ili ako se smatra da bi položaj tog lica bio pogoršan iz tih razloga (član 3 stav 2 Evropske konvencije o ekstradiciji).[894]                Degan-Pavišić, str. 346.[895]                   Radulović, str.211.[896] Horvat, dr Vlasta: Izvršenje strane krivične presude, "Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo", Beograd, broj 1/87, str. 96.[897] Degan-PaviŠić, str. 334.

325

Page 326: SKRIPTA MEDJUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

SKRIPTA:Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović

[898] Ibidem.[899] Sačinjena u Strazburu 21. marta 1983. godine i Dodami protokol uz Konvenciju o transferu osuđenih lica, sačinjen u SU-azbum 18. decembra 1997. godine, u originalu na francuskom i engleskom jeziku.država izricanja kazne bude od nje zatražiia specijaian izvještaj.[901] Država koja izriče presudu će pružiti državi koja je sprovodi: (a) izjavu koja sadrži mišljenje osudenog iica o njegovom predloženom transfem i (b) kopiju o nalogu za protjerivanje ili deportaciju ili bilo koji drugi nalog kojim se osuđenom licu zabranjuje dalji ostanak na teritoriji države koja izriče presudu od trenutka kada je to lice pušteno iz zatvora.[902] European criminal judgement.[903]                Pavišić, str. 483.[904]                 Degan Pavišić, str. 340.[905]    Do izvršenja dolazi u skladu s primjenom zakona zamoljene države, nakon što se provjeri vjerodostojnost zahtjeva za izvršenje i njegova saglasnost s usiovima koje utvrduje Konvencija. Zamoljena država može kaznu izrečenu u državi moliteljici zamijeniti kaznom ili mjerom koju predvida njen zakon za slično krivično djelo, uz obavezu da ona po svojoj prirodi ili trajanju ne može biti strožija od kazne izrečene u državi moliteljici. Zamoljena država je nadležna i za uslovno oslobadanje, a pravo pomilovanja mogu imati obje države.[906]  Prihvatanjem zahtjeva za izvršenje presude u potpunosti, zamoljena država prilagodava izrečenu kaznu ili mjeru svom krivičnom zakonodavstvu, s tim da ona ne može biti strožija od kazne koju je uzrekla država donošenja presude. Prihvatanjem ovog zahtjeva od strane zamoljene države, prestaje pravo na izvršenje presude u državi moliteljici.11,03 Pavišić, str. 525.[908]  Radulović, str. 212.[909]  O tome Tokić, Goran: Izvršenje stranih krivičnih presuda (transfer osudenih lica), "Sudska praksa' Beograd. broj 2/98. str. 70.I(M,A Radulović, str. 214.

326