70
MEĐUNARODNA SIGURNOST – 1.KOLOKVIJ POJAM MEĐUNARODNE SIGURNOSTI Tatalović: „Nacionalna i međunarodna sigurnost“ (str. 228-234) KROZ KOJA SE DVA MODELA DO SADA OSIGURAVALA SIGURNOST NA RAZINI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE? Odnose među državama na međunarodnoj sceni moguće je promatrati u rasponu od suradnje preko natjecanja do sukoba. U tim okvirima povijest međunarodnih odnosa ukazuje da se sigurnost na razini međunarodne zajednice do sada osiguravala kroz dva modela: konfliktni i kooperativni. kooperativni model podrazumijeva suradnju među državama usmjerenu ostvarenju sigurnosti kao zajedničkom cilju, konfliktni model baziran je na pretpostavci da je sigurnost dobro za koje se države natječu. KADA POSTOJI STANJE MEĐUNARODNE SIGURNOSTI? Stanje međunarodne sigurnosti postoji kada države nemaju bojazan od agresije od stane druge države ili drugih država. Polazeći s tog stajališta, sustav međunarodne sigurnosti trebao bi označavati viši oblik i stupanj garancije takve sigurnosti pro čemu sustav međunarodne sigurnosti podrazumijeva određenu metodu djelovanja, načine postupanja i skup sredstava što bi ih države poduzimale u svojim međusobnim odnosima za ostvarenje najtrajnijeg osjećaja sigurnosti. KOLIKO BI RAZINA TREBAO SADRŽAVATI SVJETSKI SIGURNOSNI SUSTAV I KOJE SU TO? Svjetski sigurnosni sustav morao bi sadržavati tri razine: nacionalnu – svaka država vlastitu sigurnost postiže pomoću nacionalnog sigurnosnog sustava, multinacionalnu – koja djeluje kao mreža bilateralnih i multilateralnih sigurnosnih dogovora i sporazuma (savjetodavne komisije, povremeni sastanci na vrhu, 1

SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Skripta

Citation preview

Page 1: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

MEĐUNARODNA SIGURNOST – 1.KOLOKVIJ

POJAM MEĐUNARODNE SIGURNOSTI Tatalović: „Nacionalna i međunarodna sigurnost“ (str. 228-234)

KROZ KOJA SE DVA MODELA DO SADA OSIGURAVALA SIGURNOST NA RAZINI MEĐUNARODNE ZAJEDNICE?Odnose među državama na međunarodnoj sceni moguće je promatrati u rasponu od suradnje preko natjecanja do sukoba. U tim okvirima povijest međunarodnih odnosa ukazuje da se sigurnost na razini međunarodne zajednice do sada osiguravala kroz dva modela: konfliktni i kooperativni.

kooperativni model podrazumijeva suradnju među državama usmjerenu ostvarenju sigurnosti kao zajedničkom cilju,

konfliktni model baziran je na pretpostavci da je sigurnost dobro za koje se države natječu.

KADA POSTOJI STANJE MEĐUNARODNE SIGURNOSTI?

Stanje međunarodne sigurnosti postoji kada države nemaju bojazan od agresije od stane druge države ili drugih država. Polazeći s tog stajališta, sustav međunarodne sigurnosti trebao bi označavati viši oblik i stupanj garancije takve sigurnosti pro čemu sustav međunarodne sigurnosti podrazumijeva određenu metodu djelovanja, načine postupanja i skup sredstava što bi ih države poduzimale u svojim međusobnim odnosima za ostvarenje najtrajnijeg osjećaja sigurnosti.

KOLIKO BI RAZINA TREBAO SADRŽAVATI SVJETSKI SIGURNOSNI SUSTAV I KOJE SU TO?

Svjetski sigurnosni sustav morao bi sadržavati tri razine: nacionalnu – svaka država vlastitu sigurnost postiže pomoću nacionalnog

sigurnosnog sustava, multinacionalnu – koja djeluje kao mreža bilateralnih i multilateralnih sigurnosnih

dogovora i sporazuma (savjetodavne komisije, povremeni sastanci na vrhu, ograničavanje pokreta jedinica i zračnih letova, područja smanjenje naoružanosti…)

internacionalnu – sastavljenu od sigurnosnih organizacija i struktura, djelovanje kojih osigurava kooperativan i sveobuhvatan sigurnosni sustav. Izgradnja ove razine globalnog sigurnosnog sustava zahtijeva međusobnu koordinaciju djelovanja više organizacija (NATO, UN, EU, OESS) radi ovladavanja vojnim i nevojnim dimenzijama sigurnosti.

1

Page 2: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

GDJE SE DANAS NALAZE TEMELJI IZVORI NESTABILNOSTI I OPASNOSTI?

Temeljni izvori nestabilnosti i opasnosti danas se nalaze uglavnom na područjima što se protežu od nekadašnjeg Sovjetskog saveza preko Srednje Europe na Balkan i dalje na Bliski i Srednji Istok sve do Magreba.

NA KOJA SE TRI ELEMENTA ZASNIVA POSTIZANJE MIRA I SIGURNOSTI?

Postizanje mira i sigurnosti danas se zasniva na tri glavna elementa, i to:1. jačanju institucija i određenoj podjeli rada među njima (UN, EU, NATO I OESS)2. razvoju političko-vojne suradnje među državama u obliku bilateralnoga i

multilateralnoga sigurnosnog sporazumijevanja3. oblikovanju mehanizama za sprječavanje sukoba između država i unutar njih.

ŠTO JE SIGURNOSNA DILEMA?

U pokušaju da objasni neuspjehe međunarodne zajednice u postizanju mira John Herz je 1950. godine definirao sintagmu „sigurnosna dilema“. On je tvrdio da su u uvjetima anarhije skupine i pojedinci zaokupljeni vlastitom sigurnošću u smislu osiguranja od napada, dominacije i razaranja koje bi mogli poduzeti drugi pojedinci i skupine. Kako bi se osigurali od takvih ugrožavanja pojedinci i skupine usmjereni su na ostvarenje sve većeg i većeg stupnja moći. Taj bi stupanj moći trebao onemogućiti efikasno djelovanje moći drugih. No, takvo ponašanje i druge tjera da se ponašaju na isti način, što u konačnici rezultira time da se nitko ne osjeća sigurnim.Imajući u središtu interesa vojnu komponentu, Weeler i Booth su takvo ponašanje definirali na sljedeći način: sigurnosna dilema postoji kada vojne pripreme jedne države oblikuju nerješivu neizvjesnost koju možemo izraziti pitanjem: jesu li pripreme usmjerene defenzivnim ciljevima (povećanje sigurnosti države u neizvjesnom svijetu) ili prema ofenzivnim ciljevima (promjena postojećeg stanja s ciljem ostvarenja određene prednosti u međunarodnoj zajednici).Sigurnosna dilema vezana je uz konfliktni model međunarodnih odnosa. U tom se modelu države natječu za ostvarivanje sigurnosti. Sigurnost jedne države moguće je ostvariti samo na račun druge. Ona se javlja u trenutku kada država treba izabrati koje će instrumente uporabiti za ostvarenje svojih ciljeva. Ona je izravnih rezultat toga kako druga država doživljava izbor tih instrumenata.

ŠTO JE OBRAMBENA DILEMA?

Primarni instrument osiguranja države, ostvarenja njezine obrane, osiguranja teritorijalnog integriteta i suvereniteta jesu oružane snage. Razvoj oružane sile pogoduje razvoju dviju prijetnji; jedna proizlazi iz činjenice samoga postojanja oružja i dovodi do razvoja obrambene dileme, dok drugu generira činjenica da oružje posjeduju i druge države u međunarodnoj zajednici što pogoduje nastajanju sigurnosne dileme. Obrambena dilema, prije svega, proizlazi iz prirode vojnih sredstava koje razvija i upotrebljava država te dinamike i karaktera odnosa među državama.

2

Page 3: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

POSTHLADNORATOVSKI EURO-ATLANTSKI SIGURNOSNI OKVIR

Tatalović: „Suvremene sigurnosne politike“ (str. 29-51)

KOJI SU OSNOVNI IZVORI OPASNOSTI ZA DANAŠNJU SIGURNOST?

Današnje prijetnje sigurnosti uključuju, uz tradicionalne vojne, i druge vrste prijetnji, koje postaju sve aktualnije: kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda, zagađivanje okoliša i kao posljedica zagrijavanja atmosfere, glad, zarazne bolesti, trgovina narkoticima, iznenadne masovne migracije i drugo. Spomenute prijetnje sigurnosti, zajedno s međunarodnim terorizmom, oružjem za masovno uništenje i tzv. disfunkcionalnim državama, koje ne ugrožavaju samo vlastito stanovništvo nego destabiliziraju cijelu regiju, postale su osnovni izvori opasnosti za današnju sigurnost.

KOJE SU MOGUĆE ILI STVARNE KRIZE NA PODRUČJU NESTABILNOSTI U EUROPI?

Moguće ili stvarne krize na područjima koja se protežu od nekadašnjeg Sovjetskog Saveza preko Srednje Europe na Balkan, te dalje u susjedstvu Europe – na Bliski i Srednji Istok sve do Magreba, prije svega stvaraju tranzicijski problemi nekih postsocijalističkih država (hiperinflacija, pauperizacija i visoka nezaposlenost) te mnoga neriješena pitanja poput pitanja nasljedstva, pitanja manjina, teritorijalni sporovi i drugo. To je tzv. političko-socijalna dimenzija europske sigurnosti.

OSIM POLITIČKO-SOCIJALNE DIMENZIJE, KOJE SU TRI DIMENZIJE EUROPSKE SIGURNOSTI?

Od svršetka hladnog rata, osim političko socijalne dimenzije europske sigurnosti, aktualizirane su još tri dimenzije:

vojna dimenzija – u tom je razdoblju postala aktualna prvenstveno zbog opasnosti širenja oružja za masovno uništavanje. Jedan od osnovnih razloga za to upravo je to što su raznovrsni nadzorni mehanizmi pomoću kojih bi međunarodna zajednica trebala provoditi nadzor nad širenjem nuklearnog naoružanja više ili manje nedjelotvorni, prije svega zbog različitih sigurnosnih interesa glavnih aktera u međunarodnom sustavu;

gospodarska dimenzija – predstavlja izazov i prigodu za jačanje europske političke stabilnosti. Europa ostaje podijeljena na skupinu gospodarski uspješnih država s osiguranom vanjskom sigurnošću i skupinu naročito postsocijalističkih, tranzicijskih država čiji je društveni i gospodarski položaj većinom slabiji;

humanitarna dimenzija – imigranti, izbjeglice i tražitelji azila sudjeluju u oblikovanju nekih novih „umjetnih“ manjina. Prijetnje sigurnosti izražavaju se u novom valu ksenofobije i rasizma, a nasilje nad manjinama postalo je način izražavanja prosvjeda zbog neostvarenih očekivanja.

3

Page 4: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

NABROJI I OBJASNI POZITIVNE ELEMENTE EUROPSKOG SIGURNOSNOG OKRUŽENJA KOJI UTJEČU NA SIGURNOST EUROPSKIH DRŽAVA.

Kao pozitivni elementi europskog sigurnosnog okruženja koji utječu na sigurnost europskih država mogu se istaknuti:

opće popuštanje napetosti među velikim europskim silama – što omogućava viši stupanj suradnje među državama te mirno rješavanje sporova i nesuglasica, a u konačnici i smanjivanje opasnosti izbijanja šireg vojnog konflikta te neposrednog vojnog ugrožavanja država;

sudjelovanje država u djelovanju međunarodnih sigurnosnih organizacija – temeljem multilateralizma, omogućava državama određeni utjecaj na politička i sigurnosna zbivanja u Europi i nudi im mogućnost da izbjegnu preveliku ovisnost o samo jednoj sigurnosnoj organizaciji ili savezu država;

procesi regionalizma u Europi – koji otvaraju nove mogućnosti za sudjelovanje država pri rješavanju nekih regionalnih pitanja. Premda u okviru foruma regionalnog sudjelovanja države ne mogu riješiti svoje osnovne sigurnosne dileme, o njima se mogu dogovarati i pripremati odgovarajuću političku klimu za njihovo rješavanje;

uključenost SAD-a u oblikovanje novog europskog sigurnosnog poretka i njegova stalna prisutnost u Europi – pridonosi sigurnosti europskih država i uravnoteženju različitih oblika posebnih odnosa i čimbenika, ali i smanjivanju neprestanog straha europskih država da će doći pod prevlast koje snažnije države ili skupine država.

NABROJI I OBJASNI NEGATIVNE ELEMENTE SADAŠNJEG EUROPSKOG SIGURNOSNOG OKRUŽENJA.

Među negativne elemente sadašnjeg europskog sigurnosnog okruženja treba ubrojiti:

neke europske države susreću se s prijetnjama koje uglavnom proizlaze iz njihovog unutarnjeg razvoja, a i s lokalnim prijetnjama koje su izraz dugotrajnih lokalnih nesuglasica i/ili nadmetanja;

nepredvidivost i nesigurnosti koje u Europu dolaze iz bližih okolnih područja npr. Sjeverne Afrike ili sa Srednjeg Istoka;

pojava disfunkcionalnih država koje nisu sposobne u cjelini osigurati vlastitu nacionalnu sigurnost i suverenost;

europska integracija u okviru EU-a nema samo pozitivne dimenzije. Ona također pobuđuje zabrinutost država sudionica integracijskog procesa u pogledu nacionalne suverenosti, posebice malih država;

jačanje opasnosti koju predstavlja međunarodni terorizam.

4

Page 5: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

ŠTO SU I ZAŠTO POTPISALE FRANCUSKA I VELIKA BRITANIJA U DUNKERQU 1947. GODINE?Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata za europske je države glavni sigurnosni problem bio spriječiti obnovu moći Njemačke. Radi toga je u Dunkerqu 4. ožujka 1947. godine potpisan ugovor o savezu između Francuske i Velike Britanije.

ZAŠTO JE SKLOPLJEN BRUXELLESKI UGOVOR 1948. GODINE I TKO GA JE SKLOPIO?

Zaoštravanje odnosa sa Sovjetskim Savezom ubrzo je preusmjerilo pozornost zapadnoeuropskih zemalja na tu novu opasnost. Rezultat je bila konferencija zemalja potpisnica Sporazuma iz Dunkerqua i zemalja Beneluxa, održana u Bruxellesu, koja dovodi do sklapanja Bruxelleskog ugovora 17. ožujka 1948. godine. Uz gospodarsku i kulturnu suradnju, taj ugovor obuhvatio je i suradnju u stvaranju sustava kolektivne obrane. Tim je ugovorom, zapravo, stvorena Europska obrambena zajednica (EDC).

KADA JE STVORENA ZAPADNOEUROPSKA UNIJA (WEU) I TKO SU ČLANICE?

Zaoštravanje hladnog rata početkom pedesetih godina 20. stoljeća potaknulo je težnju za jačim obrambenim integriranjem zapadnoeuropskih državama, a u tom sklopu iskrsnulo je pitanje uključivanja SR Njemačke u NATO. Francuska nije bila spremna dopustiti ponovno naoružanje Zapadne Njemačke, a njemački kancelar Konrad Adenauer nije prihvaćao planove koji bi njemačko naoružavanje dopustili samo pod strogim nadzorom drugih država. Budući da je pitanje ponovnog naoružanja Njemačke i njezinog primanja u NATO trebalo što prije riješiti, 23. listopada 1954. godine održana je konferencija u Londonu na kojoj je modificiran Bruxelleski ugovor te mu se priključuju Njemačka i Italija te nastaje Zapadnoeuropska unija (WEU).

O ČEMU GOVORI ČLANAK 5. MODIFICIRANOG BRUXELLESKOG UGOVORA IZ 1954. GODINE?

Modificirani ugovor omogućio je također kolektivnu obranu članica u slučaju napada, a njegova glavna svrha bila je opremiti WEU potrebnim sigurnosnim instrumentima za razvoj europske sigurnosne dimenzije. Članak 5. modificiranog Bruxelleskog ugovora predviđa sljedeće: ako bi bilo koja od ugovornih država u Europi bila napadnuta vojnim sredstvima, druge će ugovorne države u skladu s člankom 51. Povelje UN-a napadnutoj strani ponuditi svu vojnu i drugu pomoć.

KADA JE DONESENA RIMSKA DEKLARACIJA I ŠTO SE NJOME POSTIŽE?

Nakon uključenja Njemačke u NATO, WEU je imala vrlo ograničenu ulogu u obrani Zapadne Europe (tu je ulogu preuzeo NATO). Međutim, 1984. godine otvorila se mogućnost obnove uloge WEU-a na području zapadnoeuropske sigurnosti. U listopadu 1984. godine donesena je Rimska deklaracija, kojom su članice WEU-a željele uskladiti svoje obrambene politike u okviru procesa europske integracije. Rimska deklaracija označila je obnavljanje WEU-a, no on i dalje nije imao operativne sposobnosti za konkretne zadaća, već djeluje kao savjetodavno

5

Page 6: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

tijelo. Godine 1987. donosi se Program europskih sigurnosnih interesa, koji ističe potrebu europske integracije i na sigurnosnom području, ali kao jedan od stupova atlantskog savezništva. WEU dobiva ulogu foruma za redovite rasprave o obrambenim i sigurnosnim pitanjima koja se odnose na Europu te o uvjetima za prijam novih kandidata.

KOJA JE BILA PRVA „OUT OF AREA“ OPERACIJA WEU-a?

Od 1987. do 1991. godine WEU je organizirao nekoliko vojnih operacija izvan područja Europe, tzv. out of area operacije. Prva je bila zajednička vojna operacija nekoliko članica WEU-a u Perzijskom zaljevu – uklanjanje mina iz voda Zaljeva – Francuska, Velika Britanija, Italija, Belgija i Nizozemska poslale su svoje pomorske snage; Luxemburg je dao financijsku potporu, a SR Njemačka, koja zbog ustavnih ograničenja nije mogla slati brodove izvan Europe, svojim je brodovima u Sredozemlju nadomjestila brodove članice WEU-a koji su bili angažirani u Perzijskom zaljevu.

Izraz „out of area“ znači „izvan područja“. Njime se označava aktivnost organizacije koja se događa izvan neposrednog teritorija država članica.

KOJI JE SPORAZUM PROMOVIRAO KONCEPT CFSP-a?

Ugovor iz Maastrichta 1992. godine, upotpunjen Ugovorom iz Amsterdama 1997. godine.

ŠTO JE ESDI?

U veljači 1991. godine, na izvanrednom sastanku Vijeća ministara WEU-a raspravljalo se o budućem mjestu ogranizacije u europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Odlučeno je da WEU bude europska razina sigurnosne arhitekture. Atlantska razina trebao je biti NATO, a paneuropska razina KESS. Na sastanku Vijeća ministara WEU-a, održanom u srpnju 1991. godine, u Viandenu (Luksemburg), članice su izrazile želju da WEU bude dio europskog integracijskog procesa i da ujedno daje doprinos izgradnji europskog sigurnosno-obrambenog identiteta (European Security and Defense Identity – ESDI) i euroatlantskom savezništvu, i to razvojem WEU-a kao obrambene komponente EU-a. Sporazum iz Maastrichta (Maastrichtska deklaracija usvojena 9. prosinca 1991.) dao je WEU-u ulogu obrambene komponente EU-a. to je učinjeno kako bi se razvijao izvorni europski sigurnosni i obrambeni identitet, to jest, veća europska uloga u obrambenim pitanjima. Razvoj zajedničke obrambene politike unutar EU-a s vremenom bi mogao dovesti do zajedničke obrane, kompatibilne s obranom NATO-a.

NABROJI tzv. PETERSBURŠKE ZADAĆE.

Petersburška deklaracija iz 1992. godine predvidjela je povećanje operativne uloge WEU-a. Države članice EU-a odlučile su da WEU-u stave na raspolaganje svoje konvencionalne vojne postrojbe za provedbu vojnih zadaća, poznate kao „Forces Answerable to WEU“. Osim davanja doprinosa zajedničkoj obrani u skladu s člankom 5. Washingtonskog ugovora i člankom 5. modificiranog Bruxelleskog ugovora, te bi se snage upotrebljavale za sljedeće

6

Page 7: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

svrhe – tzv. Petersburške zadaće: humanitarne i spasilačke zadaće, zadaće za očuvanje mira, zadaće vojnih snaga u rješavanju kriza, uključujući uspostavu mira.

KADA JE DONESENA KIRSCHBERŠKA DEKLARACIJA I ŠTO SE NJOME POTVRĐUJE? Pitanjem odnosa WEU-a i NATO-a pozabavila se Kirschberška deklaracija iz 1994. godine. Njome je potvrđena odluka Sjevernoatlantskog vijeća od siječnja 1994. godine kojom je odobreno načelo da kolektivna sredstva i potencijali NATO-a mogu biti na raspolaganju za operacije koje će pokretati WEU. Također je istaknuta koordinacija djelovanja sa Savezom u razvoju koncepcije zajedničkih združenih namjenskih snaga (Combined Joint Task Forces – CJTF), kao i cilj stvaranja razdvojivih ali ne i razdvojenih vojnih snaga dvaju organizacija.

KOJE SU TRI GLAVNE ODLUKE SUMMITA EU U HELSINKIJU 1999. GODINE?

Na summitu EU-a u Helsinkiju u prosincu 1999. godine postavljeni su prvi konkretni temelji za izgradnju vojnih sposobnosti EU-a, i to:

snage za brzu reakciju EU-a morale bi postati operativne do 2003. godine, a u njihovom sastavu nalazilo bi se između 50 i 60 tisuća vojnika,

nakon donošenja odluke o početku operacije te bi se snage trebale u roku od 10 dana naći na području izvođenja operacije, te djelovati u roku do 120 dana od početka operacije,

snage za brzu intervenciju prvenstveno bi bile namijenjene za zadaće definirane Petersburškom deklaracijom.

ZBOG ČEGA NIJE DOŠLO DO OPERACIONALIZACIJE SNAGA EU-a ZA BRZU INTERVENCIJU DO 2003. GODINE?

Tri su razloga:

i dalje različita stajališta i interesi članica Eu-a s obzirom na cilj; ostvarivanje tog cilja zahtijeva i veće financijsko angažiranje članica;

različiti interesi u pogledu EU-a, SAD-a i Ruske Federacije – kandidati za članstvo u EU nisu se o tome u okviru EU-a mogli izjasniti;

nepostojanje zajedničke sigurnosne strategije i pravno-institiucionalnog okvira EU-a za izvođenje vojnih operacija.

ŠTO PREDVIĐA DOKUMENT HEADLINE GOAL 2010?

EU je u skladu s dokumentom Headline Goal 2010. trebao do 2010. godine biti sposoban brzo i primjereno izvoditi cijeli spektar operacija upravljanja krizama – humanitarne akcije i akcije spašavanja, operacije održavanja mira, borbeni zadaci i uz to zadaci osiguravanja mira, operacije razoružavanja, potpora trećim državama u borbi protiv terorizma te preventivne operacije za sprječavanje izbijanja kriza.

Dokument Headline Goal 2010 predvidio je u razvoju vojnih sposobnosti EU-a sljedeće aktivnosti:

7

Page 8: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

do kraja 2004. godine određena je razina ambicija i vojnih zahtjeva za razdoblje do 2010:

početkom 2005. godine trebao bi biti pripremljen popis željenih vojnih sposobnosti; do sredine 2005. godine trebao bi biti završen Katalog zahtjeva, ada bi počeo proces

ocjenjivanja kapaciteta; do kraja 2005. godine mogla bi početi priprema Kataloga snaga i Kataloga napretka; početak procesa procjenjivanja sposobnosti doprinosa država nakon 2005. godine.

TKO JE I KADA PREDSTAVIO EUROPSKU SIGURNOSNU STRATEGIJU I KOJI SU STRATEŠKI CILJEVI DEFINIRANI U STRATEGIJI?

Strateške ambicije EU-a na području međunarodne sigurnosti konačno su oblikovane donošenjem Sigurnosne strategije EU-a. Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a Javier Solana predstavio je u svibnju 2003. godine nacrt dokumenta o europskoj sigurnosnoj strategija. Prosinca iste godine ta je strategija („Sigurna Europa u boljem svijetu“) bila je službeno prihvaćena. Strateški ciljevi definirani u Strategiji podijeljeni su u tri skupine:

širenje sigurnosnog područja oko Europe – U dokumentu se govori ponajprije o Istočnoj Europi i zemljama Sredozemlja. također, spominje se mogućnost da se EU počne baviti problemima na Južnom Kavkazu, u Ukrajini, Moldaviji i Bjelorusiji;

jačanje međunarodnog sustava – osnovni nacrt dokumenta o europskoj sigurnosnoj strategiji navodi važnost suradnje EU-a i SAD-a i transatlantskim odnosima pridaje veliku važnost;

suočavanje s prijetnjama – na prijetnje se ne može odgovoriti samo vojnim sredstvima. Potrebna je koordinirana aktivnost različitih aktera i istodobna upotreba političkih, gospodarskih, diplomatskih i drugih sredstava.

KADA JE FORMIRANA KONCEPCIJA BORBENIH SKUPINA I ŠTO ONA PREDVIĐA?Godina 2003. predstavljala je prekretnicu i u razvoju vojnih sposobnosti EU-a. Uvidjevši da se u odlukama iz Helsinkija postavile preambiciozan cilj, čija je realizacija već tada bila pomaknuta za 2010. godinu, članice EU-a odlučile su se za razvoj znatno manjih vojnih formacija. Tako je tijekom 2003. godine formirana koncepcija borbenih skupina (Battle Groups), koja je predviđena na sastanku Vijeća za opće poslove i vanjske odnose u svibnju 2004. godine. Koncepcija je izraz europske sigurnosne strategije, ali i iskustava iz prakse EU-a u vođenju operacije Concordia – prva vojna operacija EU-a, pokrenuta u svibnju 2003. godine u Makedoniji, i operacije Artemis u Kongu, u kojoj je Francuska kao vodeća nacija osigurala tražene sposobnosti (nisu korištena sredstva NATO-a).

Borbene skupine EU-a trebale bi izvoditi sve petersburške zadaće, kojima su dodane i isključivo borbene zadaće. Namijenjene su izvođenju operacija pod vodstvom Eu-a, UN-a i drugih regionalnih organizacija. Koncepcija borbenih skupina predviđa uspostavljanje sljedećih kapaciteta:

8

Page 9: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

više borbenih skupina (svaka sa 1500 vojnika) s odgovarajućim elementima zračnih i pomorskih snaga te potrebnih potpornih snaga;

spremnost borbenih skupina EU-a trebala bi biti takva da su u roku 15 dana od donošenja političke odluke sposobne za djelovanje na kriznom području koje je do 6000 km udaljeno od Bruxellesa, i to za razdoblje od 30 dana.

Modeli za oblikovanje sastava borbenih skupina EU-a zasnovani su ili na načelu vodeće države koja osigurava glavninu potrebnih sposobnosti, dok ostale zemlje osiguravaju određene specijalističke sposobnosti, ili na načelu višenacionalnih formacija.

KADA JE OSNOVAN NATO I TKO SU ČLANICE?

NATO je osnovan u travnju 1949. godine kao vojno-politički savez u uvjetima izbijanja hladnog rata. Raspad SSSR-a značio je i nestanak ključne opasnosti za sigurnost država članica NATO-a. Članice NATO-a su zemlje zapadne europe te SAD i Kanada.

KOJE SU ODLUKE DONESENE NA SASTANKU NA VRHU NATO-a U ISTAMBULU 2004.?

Na sastanku na vrhu NATO-a u Istambulu, u srpnju 2004. godine, prihvaćene su odluke koje znače postupnu preobrazbu unutarnje strukture NATO-a. Njemački kancelar Schroeder predložio je uspostavu foruma na visokoj razini koji bi raspravljao o strateškim pitanjima razvoja sjevernoatlantskog savezništva. Taj je prijedlog objavljen u veljači 2005. godine na Konferenciji o sigurnosti u Munchenu. No, među najvažnije prihvaćene odluke koje određuju daljnje aktivnosti saveznica u okviru NATO-a možemo navesti sljedeće: ojačati prisutnost NATO-a u Afganistanu, produbiti partnerstvo sa sredozemnim državama, uspostaviti i razvijati partnerstvo s državama šireg područja Bliskog Istoka, zaključiti operacije SFOR-a u BiH te transformirati NATO u smjeru veće učinkovitosti. NATO se nakon Istambula sve više usmjerava prema središnjoj Aziji (Afganistan), Kavkazu, širem području Bliskog Istoka, Sredozemlju te nastavljanju djelovanja na Balkanu. Važan aspekt preustroja NATO-a jest i osiguravanje odgovarajućeg vojno-obrambenog planiranja na razini zajedničkih odnosno integriranih struktura organizacije, a to znači ukidanje takozvanih nacionalnih ograničenja u upotrebi vojnih snaga pojedinih članica. Nacionalna ograničenja prvenstveno se odnose na ograničenu upotrebu NATO-ovih integriranih vojnih struktura pri izvođenju međunarodnih stabilizacijskih operacija, jer je način upotrebe vojnih snaga država članica uređen različito, ovisno o njihovom pozitivnom domaćem zakonodavstvu.

U Istambulu je također potvrđen nacrt ciljeva snaga NATO-a za tekuću 2004. godinu, koji predviđa brojčano smanjenje borbenih snaga ali uz osiguravanje njihove veće kvalitete kao i mogućnost razmještanja i izvan tradicionalnog područja djelovanja (teritorij država članica). Vojni preustroj Saveza i razvijanje vojnih sposobnosti potrebnih za operacije izvan područja nacionalnog teritorija zemalja članica prioritet su daljnjeg razvoja NATO-a, a posebno je usmjeren na tri uža područja unutar organizacije NATO-a:

9

Page 10: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

planiranje obrane – zajedničko obrambeno planiranje u NATO-u trebalo bi postati realističnije i djelotvornije. Na tom području najveći problem ostaje nespremnost većine članica Saveza za povećanje obrambenih proračuna;

pripremanja i upotreba snaga za djelovanje u suvremenim operacijama – jedan od budućih izazova NATO-ovih članica jest i pitanje formiranja snaga za sudjelovanje u operacijama NATO-a i rotacije njegovih snaga za brzu reakciju (NATO Response Force – NRF). Dva su osnovna cilja formiranja NRF-a: razviti sposobnosti za brzi odaziv i uspostaviti učinkovitu razvojnu jezgru budućih NATO-ovih obrambenih snaga. NRF je postao operativan studenoga 2006. godine;

transformacija zapovjedne strukture – današnji proces preustroja zapovjedne strukture NATO-a obilježavaju važne promjene strukture zapovjedništva na svim razinama, dodavanje novih zadataka te redistribucija funkcija zapovjedništva. Okvirno operativno i taktičko opredjeljenje zapovjedništava u ukupnoj strukturi je završeno, a cijeli proces transformacije zapovjednih struktura trebao bi se dovršiti do kraja 2007. godine. Glavni ciljevi nove strukture zapovjedništva su sljedeći: bolja potpora razvoju i povezanosti NATO-ovih obrambenih snaga, jačanje povezanosti europskih saveznika i SAD-a te Kanade, financijska komponenta (smanjenje izdataka za osoblje i infrastrukturu).

DOSADAŠNJI PROCES INSTITUCIONALIZACIJE MEĐUNARODNE SIGURNOSTI

-do sada su djelovala 2 modela osiguravanja međunarodne sigurnosti:

konfliktni

kooperativni

1) Konfliktni model

-prevladava do kraj 2.svj.rata

-konflikti među državama rješavaju se silom (ratovi)

-pretpostavka: sigurnost je dobro za koje se države natječu i stječu ga jedna na račun druge

-jedna država u stjecanju sigurnosti u drugim državama izaziva ugroženost

-sigurnosna dilema (50 ih, John Hertz) -država u ostvarivanju svojih sigurnosnih potreba

nužno ugrožava sigurnost druge države, mjere za vlastitu sigurnost doživljava važnima, a

mjere drugih kao sumnjive i prijeteće

10

Page 11: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

-nitko se osjeća sigurnim- natjcanje za moć među državama razvijanjem vojnih potencijala-

akumulacija moći i naoružavanje

-Buzan sigurnosnu dilemu proširuje u dva smjera:

a) obrambena dilema

-protuslovlja između osiguravanja vojne obrane države i cjelokupne nacionalne sigurnosti

2 slučaja: a1)troškovi za obranu onemogućuju ostvarivanje drugih ciljeva nacionalne

sigurnosti

a2)obrambene pripreme države postaju ekonom. teret, a ne osiguravaju vanjsku

obranu

obrana se ne izuzima iz područj nacionalnih sigurnosti jer:

->fizička sila ostaje imanentni element opstanka nacionalne države

->postoji ustrajna uporaba oružane sile u međunarodnim odnosima

b)Dilema moći i sigurnosti

-povećanje moći i sigurnosti jedne države može dovesti do smanjenja moći i sigurnosti druge

-posljedica je straha od potencijalne uporabe vojnih sredstava od strane drugih država

-države stalno nastoje povećati moć i osigurati svoju sigurnost-upletene su u mrežu

međunarodnih odnosa-konflikti i nesigurnost

-sigurnosna dilema potiče tehnološki razvoj i utrku u naoružanju

-država se upušta u utrku u naoružanju :

-jer se osjeća ugroženom

-jer želi povećati svoje vojne potencijale kako bi povećala svoju moć u odnosu na druge

države

institucionalizacija međunarodne sigurnosti-proces oblikovanja sigurnosnih sustava kojima

države zajednički uspostavljaju i održavaju stanje međunarode sigurnosti

-vanjski pojavni oblik tog procesa su konkretni mehanizmi i instrumenti kojima

međeunarodni subjekti(države) zajedno osiguravaju međunarodnu sigurnost

-na početku razvoja međun.odnosa dilema se rješavala ratom, a to se mijenja kasnije sa

razvojem civilizacijskih normi i načela međunarodnog prava

-razvijali su se i sigurnosni instrumenti i mehanizmi koji su s vremenom prerasli u pokušaj

ostvarivanja trajnog mira univerzalnih dimenzija

-proces instutcionalizacije ms promatramo u 4 faze:

1)stari i srednji vijek

11

Page 12: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

2)od Westfalskog mirovnog kongresa do 1.svj.rata

3)međuratno razdoblje

4)nakon završetka 2. Svj.rata

Stari i srednji vijek

-najstariji sigurnosni mehanizmi su prvi međudržavni ugovori o prijateljstvu i vojnoj pomoći

na području Egipta i Srednje Azije

-kronično stanje rata među egipatskim, hetitskim i sirijskim vladarima

-to stanje primoralo je vladare na sklapanje sporazuma i saveza

-primjeri:

a)ugovor između Naram-Sina i nepoznatog emirskog vladara

b)ugovor između Šippiluliuma i Šunašurra iz Kizzuvatne

tim ugovorima vladari si izjavljuju prijateljstvo i odriču se međusobnog rata

-ugovor između egipatskog faraona Ramzesa II. I hetitskog vladara Hattušila III. Sadržava

obaveze na vječni mir

Stari Grci- sličniji modernoj međunarodnoj zajednici- razvili su neke mehanizme

-poznavali su ugovorno stvaranje saveza

-institucionalizirali su stanje rata(mora se najaviti) i mira(sklapa se ugovorom)

-razvili sredstva za mirno rješavanje sporova:-mirenje

-izravnavanje spora ili smirivanje

-arbitraža

Rim

-rimski imperij nije tako napredan

-jedinstven polit sustav

-nije dopuštao neovisne i ravnopravne političke jedinice s kojima bi održavao odnose

-glavna zadaća rimskih legija: bezuvjetno osvajanje i širenje teritorija

-razvili stroga pravila ratnog prava

-pravedan rat (bellum justum)-onaj koji je imao pravedan uzrok i koji je bio pravilno

započet (prije sukoba je trebalo obaviti diplomatske formalnosti)

-pobjedniku je pripadalo sve (stanovništvo- postajali robovi, materijalna dobra..)

-srednjovjekovna međunarodna zajednica- vertikalno strukturirana

-kaotični međudržavni odnosi-zasnivaju se na uporabi sredstva prinude

12

Page 13: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

-još ne postoji svijest o višem međunarodnom poretku kojim se valja podrediti

-osnovni instrument uređivanja odnosa među feudalnim polit.jedinicama je bilateralni ugovor

utemeljen na rimskom pravu

-vladari sklapali savezništva

-kao sankcije za nepoštivanje- razmjena taoca, zalog gradova, utvrda

-sklapanje ugovora najčešće ovisilo o povjerenju u datu riječ

-arbitraža se koristila u mirnom rješavanju sporova, a ponekad su sazivani kongresi državnih

predstavnika

2) d Westfalskoga mirovnog kongresa do 1. svj rata

-Westfalski mirovni kongres 1648. godine (kasnije i Utrechtski 1712.)

-novo razdoblje europskih sigurnosnih mehanizama

-uspostavljnje prakse multilateralnog rješavanja međun sporova

-ustoličila se ideja ravnoteže moći

-teritorijalne granice međunarodnog europskog sustava priznala je većina europskih država

-postojeća ravnoteža snaga dobila karakter legitimnosti no ona ne pretpostavlja

institucionalnu ili organizacijsku kontrolu

-ona je samo racionalizacija konvencionalne političke prakse koja je bez čvrste jezgre, stalnog

sastajanj državnika i obligatornog kodeksa ponašanja uspjela održavati stabilnost

-rat i dalje legitimno sredstvo, a arbitraža zapostavljena

-načelo ravnoteže moći može se shvatiti :

a)statički-očuvanje status quoa osiguravanjem teritorijalne i oružane ravnoteže među

državama

b)dinamički-kada u međunarodnoj zajednici dolazi do teritorijalnih promjena i promjena u

moći važnijih subjekata, onda se ravnoteža moći rekonstruira pomoću teritorijalnih

kompenzacija

-do fr.revolucije primjenjivao se dinamički model uspostavljanja ravnoteže moći- rat i

savezništva

Sveta alijansa- novo razdoblje

-ona ravnotežu moći shvaća manje dinamično

-za njeno vrijeme oružana intervencija predstavlja legitimno sredstvo uspostavljanja ravnoteže

moći u Europi

13

Page 14: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

-precizirana je pravna i politička osnova za niz intervencija na tlu Europe

-1820.-1823. odlučivanje o vojnom posredovanju sadrži ideološku komponentu

-1822.- Veronski kongres

-Monroeova doktrina- načelo neintervencije europskih država na am. Teritoriju

-načelo legitimiteta- subjekti međun.odnosa prihvaćaju poredak iako nisu njime zadovoljni

-načelo legitimiteta nije isključivalo rat kao sredstvo rješavanja sporova

-sveta alijansa je propala zbog različitog poimanja načela legitimiteta

1830.-1914.- načelo ravnoteže moći, ali s nižim stupnjem institucionaliziranosti i veća

dinamičnost

-prodor kapitalizma, nacionalna vrenja, prodor europe, slabljenje turske i rusije

-natjecanje velesila za kolonije

-uporaba vojnih, diplomatskih i ekonomskih intervencija

-kratkoročna strateška savezništva

-1899. prva haaška konferencija – onovan Stalni arbitražni sud

-Porterova konvencija- zabranjuje nasilno utjerivanje privatnih dugova od države dužnice

ako ona pristane na arbitražu i poštuje sporazum

3)Razdoblje između 2 rata

-nakon 1. svj rata srušilo se načelo europske ravnoteže moći iz predratnog razdoblja

-ideološka komponenta međun. Odnosa

-novost među mehanizmima- Liga naroda

-njen osnivački akt:- pretpostavljao je ograničenje prava država na rat

-određivao postupke mirnog rješavanja sporova

-svim članicama jamčio teritotijalnu cjelovitost i nedodirljivost

-prvi zametak kolektivne sigurnosti

-razlika Lige naroda i UN-a- pakt Lige naroda je ograničavao, a ne zabranio rat

-pakt Lige naroda ima nedostatke- nedorečenost

-različite države imaju subjektivno poimanje Lige - razlog neučinkovitosti

-znatne diplomatske i pravne aktivnosti u tom razdoblju (pakt u Locarnu, Briand Kellogov

pakt..)

14

Page 15: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

-razvoj načela neintervencije- ali države su ga promjenjivo prihvaćale, ovisno o trenutnim

interesima

-Liga nije bila sposobna spriječiti 2. svj rat

4) Nakon završetka 2.svj rata

-međun.odnosi i sigurnost postaju globalna kategorija

-povećao se broj subjekata međun.prava i proširili su se odnosi u koje subjekti ulaze

-povećao se broj država i to u 2 vala:

1)dekolonizacijom

2)prijelaz 80/90 raspadom Sovjetskog Saveza

-povećao se i broj međunarodnih organizacija

-Europa gubi položaj središnje svjetske sile

4 razdoblja (unutar tog poslijeratnog razdoblja):

1) Hladni rat 1945.-1956.

2) popuštanje napestosti 1956.-1975.

3) ponovno hlađenje odnosa 1975.-1987.

4) događaji između 1987.-1995.

a) Hladni rat

-osnivanje OUN

-dva vojna bloka -NATO(1949) i Varšavski pakt(1955)

-polarizacija Europe na istočni i zapadni dio

-intervencionistička posezanja u unutarnje stvari nekih država

-Berlinska kriza utjecala na sigurnost

b) popuštanje napetosti

-dva važna događaja:

1)početak gospodarskog udruživanja 1957. u Europsku zajednicu za ugljen i čelik

2)stvaranj KESS-a 1975.-prvog međunarodnog pregovaračkog foruma

-dvije oružane intervencije:

1)intervencija zemalj članica Varšavskog sporazuma u Čehoslovačkoj (1968.)

2)turska intervencija na Cipru (1974.)

-stvoren svjetski Pokret nesvrstanosti – predstavljena načela aktivne miroljubive

koegzistencije

15

Page 16: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

c)ponovno zahlađenje

-zahlađenje, ali ne u razmjrima kao 1955., nije posebno utjecalo na sigurnost

d)1987.-1995.

-niz događaja

-slom državnog socijalizma

-ujedinjenje Njemačke

-raspad Jugoslavije, Sovjetskog saveza, Čehoslovačke

-raspad Varšavskog pakta 1. srpnja 1991.

-ratovi na području BIH i Hrvatske i u Južnoj Osetiji, Abhaziji, Nagornom Karabahu i

Čečeniji

agresija i intervencija često se rabe kao sinonimi, ali ih međunarodno pravo razlikuje

agresija-uporaba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne cjelovitosti ili

političke neovisnosti druge države (povezana s uporabom vojne sile i namjerom ratovanja)

intervencija- pojava u međun. Odnosima koja predstavlja samovoljno ili više manj nasilno

miješanje države u pitanja koja spadaju u unutarnju ili vanjsku nadležnost druge države

(povezana s ekonomskim,političkim i vojnim oblicima interveniranja)

-zabrana agresije i intervencije spada u opća pravila međunarodnog prava koje je

zagarantirano brojnim deklaracijama

-suvremeno međun.pravo pretpostavlja neke iznimke od načela intervencije

Oppenheimovi slučajevi kad je intervencija opravdana :

1) država protektor intervenira u vanjska pitanja protektorata

2) ako je vanjsko pitanje neke države pitanje i druge države, druga ima pravo

intervenirati

3) ako dođe do nepridržavanja ugovorno određenih ograničenja vanjske neovisnosti ili

suverenosti neke drž, ona ima pravo intervenirati

4) ako neka država prekrši međunarodno pravo

5) zaštita državljana u inozemstvu

6) pravo na intervenciju ima UN

7) ako neka država garantira za neku ugroženu državu

Turkova klasifikacij iznimki:

16

Page 17: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

1)humanitarna intervencija

2)intervencija uz pristanak pogođene države

3)kao čin samoobrane i represalije

KRITIČKE SIGURNOSNE SUDIJE (CSS)

Definicije:

Williams i Krause: naše dodavanje izraza kritičke više implicira orijentaciju prema disciplini, nego precizan teorijski naziv. Naš pristup započinje s analizom tvrdnji koje tu disciplinu čine mogućom- ne samo njene tvrdnje o svijetu, nego također i osnovnu epistemologiju te ontologiju koje određuju što znači donositi razumne tvrdnje o svijetu.

Buzan,Waever i de Wilde:škola CSS koja je u nastajanju želi izazvati konvencionalne sigurnosne studije primjenjujući postpozitivističke perspektive, poput kritičke teorije i poststrukturalizma.

Erikkson: CSS bave se društvenom konstrukcijom sigurnosti.

Osnovna definicija: sigurnosne studije mogu se definirati kao proučavanje prijetnje, korištenje i kontrole vojne sile. One istražuju uvjete koje vojne sile čine vjerojatnijom, načine na koje upotreba sile utječe na pojedince, države i društva te specifične politike koje države donose kako bi se pripremile za rat, spriječile ga ili sudjelovale u njemu. (Walt)

Vojne snage su većinom čuvari države, a sigurnosne studije privilegiraju poziciju države.Takav pristup pretpostavlja da je država primarni objekt koji treba štititi tj. država je referentni objekt sigurnosti. No što je sa sigurnosti ljudi koji žive u državi? Ljudi i zajednice mogu biti ugroženi na različite načine. Zato kad se jednom preispituje referentni objekt sigurnosti mora se također preispitivati priroda i domet sigurnosti.

ŽELJA IZ TORONTA:KRITIČKE SIGURNOSNE STUDIJE (CSS)

1994. konferencija na Sveučilištu York u Torontu pod nazivom strategije u sukobu kritički pristupi sigurnosnim studijima. Krause i Williams započeli su preispitujući referentni objekt sigurnosti koga ili što treba štititi? Tradicionalan odgovor jest država. Ipak mnogo značajnije su bile etimološke implikacije koje su izvukli iz izazova tradicionalne koncepcije i sigurnosti.

17

Page 18: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Oni tvrde da gledajući u pojedince, a posebno u zajednice u kojima oni žive, kritičko preispitivanje sigurnosti mora ozbiljno uzeti u obzir ideje, norme i vrijednosti koje sačinjavaju te zajednice koje se trebaju zaštititi. Oni su uspostavili plan onoga što bi moglo privući znanstvenike u službu.CSS bi trebale:

- preispitivati referentni objekt sugirnosti

- promišljati o sigurnosti kao o nečem širem od vojne sigurnosti

- promijeniti način na koji se sigurnost proučava budući da je objektivnost koju su pretpostavljali tradicionalni pristupi neodrživa.

Međunarodna komisija o intervenciji i državnoj suverenosti daje izviješćše – odgovornost za zaštitu. Ono se sastoji od osnovnih principa da državna suverenost podrazumjeva odgovornost za zaštitu svojih stanovnika, a s druge strane gdje stanovništvo trpi ozbiljnu nepravdu kao posljedicu unutarnjeg rata, a dotična država to ne želi ili ne može spriječiti princip ne miješanja pokorava se međunarodnoj odgovornosti za zaštitu. Odgovornost za zaštitu uključuje tri posebne odgovornosti: odgovornost za spriječavanje, za reakciju i za obnovu.

Jedan od najzanimljivijih priloga CSS-u je poglavlje Kena Bootha – Sigurnost i ja. Razmatranje palog realista. Zaključak do kojeg dolazi je da postoji kritična veza između mene kao teoretičara sigurnosti i onoga što znači proučavati sigurnost.

RBJ Walker teži razumijvanju uvijeta koji omogućuju određene načine mišljenja i izražavanja o sigurnosti te čineći to istražuje skrivene veze između sigurnosti i povijesti moderne države. Ken Booth i Wale razmatrajući kritičku sigurnosti u kontekstu južne Afrike krenuli su na putovanje koje je dovelo do postmarksističke frankfurtske škole.

RAZLIKE IZ KOPENHAGENA

Sigurnost: novi okvir za analizu donosi drugačije stajalište o sigurnosnim studijama poznato kao kopenhaška škola. Sektorski pristup analizi razvio je Barry Buzan. On sigurnost dijeli u pet sektora: vojni, ekonomski, društveni, politički i ekološki. Kopenhaški koncept sekuritizacije važan je u promišljanju u sigurnosti. On tretira sigurnost kao akt govora, a ne kao odraz postojeće egzestincijalne prijetnje. Postoji epistemološka nedosljednostu u središtu kopenhaške škole između epistemologije sektorske analite i epistemologije sekuritizacije. Kopenhaška škola svoju nedosljednost razriješava tvrdeći kako je društvena produkcija sigurnosti dovoljno stabilna da bi se mogla smatrati objektivnom. Novi okvir za analizu nastoji napraviti razliku između svog pristupa i CSS-a studija te kroz CSS želi prikazati kao školu u nastanku.

18

Page 19: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Booth smatra kako se iz zbirke postmarksističke teorije može izvući osam tema korisnih za kritičku teoriju sigurnosti:

1. Sve znanje je društveni proces.2. Tradicionalna teorija promiče mane naturalizma i redukcionizma.3. Kritička teorija nudi osnovu za politički i drušveni napredak.4. Test teorije je emancipacija.5. Ljudsko društvo je svoj vlastiti izum.6. Regresivne teorije dominirale su politikom među narodima.7. Država i druge institucije moraju biti denaturalizirane.8. Vrijednosti progresivnog svjetskog poretka trebale bi pružiti sredstva i ciljeve

međunarodne politike posvećene poboljšavanju svjetske sigurnosti.Temelj za odgovore na tri skupine ključnih pitanja vezanih za sigurnost.

1. Što je stvarno?2. Kome su namijenjeni određeni oblici spoznaje i koja je njhova funkcija u potpori

interesa tih ljudi ili skupina?3. Što treba učiniti?

Booth, Wyn Jones iz Velške škole zagovaraju stvaranje posebne kritičke sigurnosne teorije. Tradicija unutar koje razvijaju tu teoriju je postmarksistička tradicija koja se posebno identificira s frankfurtskom školom kritičke teorije. Elaboracija tradicije kritičke teorije dovodi do osam tema i definicije krističke sigurnosne teorije. Ona omogućava dogovor na tri ključna pitanja: Što je stvarno, što je spoznaja i što treba činiti. Kritičke sigurnosne studije trebale bi biti organizirane oko ove kritičke sigurnosne teorije i ne bi smijele uključivati prvenstveno feminizam, kopenhašku školu, konstruktivizam, a osobito poststrukturalizam.

Krause učenja o CSS-u organizira unutar tri pravca: Konstrukcija prijetnji i odgovora, konstrukcija objekata sigurnosti te mogućnosti transformiranja sigurnosne dileme. On navodi da postoji šest tvrdnji koje povezuju CSS.

1. Glavni subjekti su društveni konstrukti.2. Ovi subjekti su ustanovljeni kroz političku praksu.3. Strukture svjetske politike nisu ni stalne ni određujuće jer su i one društveno

konstruirane.4. Spoznaja o društvenom svijetu nije objektivna.5. Metodologija prirodnih znanosti neprikladna je za društvenu znanost.6. Svrha teorije nije objašnjavanje u smislu uzročnih tvrdnji koje se mogu generalizirati,

nego kontekstualno razumijavanje i praktična spoznaja.Konstruktivizam smatra da se subjekti i strukture uspostavljaju u i kroz političku praksu. On poriče podjelu između društvenog svijeta i analitičara te stoga traži interpretativnu metodologiju. I dok pokušava održati široku zajednicu, konstruktivistički prikaz kritičnih sigurnosnih studija privilegira društveni konstruktivizam.

19

Page 20: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Poststrukturalisti odbacuju oblik temelja za spoznajne tvrdnje koje dominiraju debatom sigurnosnih studija. Poststrukturalizam je oznaka za raznoliku skupinu radova koji su inspirirani nizom filozofa poput Foucauta i Derridua. CSS polažu pravo na niz radova u ovoj tradiciji unutar međunarodnih odnosa osobito one Kleina, Campbella, Walkera i Dalbya. Unatoč kritikama koje žele dokazati suprotno poststrukturalni radovi nude odgovore na pitanja o političkoj akciji ali ne i vrstu ugodnih odgovora koje mnogi traže. Središnja ideja političkoj i kritičkoj prirodi poststrukturalnih radova je ideja poticanja etosa demokracije i etosa kritike. Oni nikada nisu konačni, nikada dostignuti, nego oni kojima neprestano moramo težiti.

ODVRAĆANJE TERORIZMA

- globalni jug naseljen brojnim hipernacionalističkim državama koje žele kontrolirati događaje u regijama u kojima imaju interese -> povećan značaj oslanjanja na nekonvencionalne metode sile protiv terorističkih neprijatelja

- Harknett: najveći izazov u uvećanoj raznolikosti izvora sukoba (vjerski sukobi, autoritarne države, nacionalisitčke aspiracije...)

- za veliki broj država oružani sukob atraktivna opcija -> konvencionalni rat je kredibilniji pregovarački ulog

- konvencionalni rat : oružani sukob koji se vodi nenuklearnim pomorskim, zračnim i pješačkim naoružanjem

- pretpostavke u odnosu na prednosti konvencionalnog sukoba izražene u američkoj Četverogodišnjoj obrambenoj reviji -> smatra kako će američki ratovi biti vođeni protiv nedržavnih neprijatelja, koji se oslanjaju na konvencionalno i nekonvencionalno oružje

- tradicionalni koncepti zastrašivanja nemaju uspjeha protiv terorističkih neprijatelja -> to zahtijeva preventivu nad zastrašivanjem

- prevencija: brzi prvi napad kojim se nastoji poraziti neprijatelj prije nego što je on u stanju organizirati odgovor na odmazdu

- konvencionalna sila često se koristi za svrhu prinude – dio pregovaračkih strategija velikih sila, kao što pokazuje američki program sukoba niskog intenziteta (low-intensity conflict – LCI)

- LCI – pobuna i rat protiv pobunjenika koji se vodi uz korištenje ne pretjerano skupog konvencionalnog oružja, i koji se nalazi ispod praga općeg rata (uključuje i rat preko zastupnika, ratove koje vode plaćenici, psihološke operacije i eskadrone smrti)

- sukob niskog intenziteta koristi se u slučaju asimetričnog rata (oružani sukob između različitih vrsta neprijatelja; jedan je mnogo vojno moćniji od drugog)

- između diplomata i ministara obrane javljaju se podjele po pitanju najboljeg pristupa kako bi se spriječio terorizam – antiteroristički rat traži nekonvencionalne metode, koje prelaze sredstva vojnog establishmenta

20

Page 21: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- preventivna diplomacija : diplomatske aktivnosti koje se poduzimaju prije nego što nastupi kriza koja se može predvidjeti kako bi se spriječilo ili ograničilo nasilje

- održavanje mira : vanjski programi koji provode snage za intervenciju (pr. UN), kako bi se stabilizirale ratom pogođene regije, uobičajeno sa skromnim sredstvima i načinima koji izbjegavaju označavanje agresora ili provociranja neprijateljstva velike sile

Vojna intervencija

- najčešća praksa zastrašivanja drugih, može biti jednostrana i multilateralna

- otvorena ili skrivena upotreba sile od strane jedne ili više država koje prelaze granicu druge države kako bi izvršile utjecaj na vladu ili politiku države koja je meta

- Tillema: vrsta ponašanja u međ.odnosima koja je najbliže povezana s međ. ratom

- podrazumijeva upotrebu oružane sile, po motivu je neprijateljska, često je posljedica smrt vojnika, često se opisuje metom kao aktom rata

- od 1945. do 1991. – 2.4 milijuna žrtava -> vojne intervencije povećavaju međ. tenzije (17% sukoba pretvoreno je u međudržavne ratove)

- tajna operacija : tajne aktivnosti koje država poduzima izvan granica tajnim sredstvima kako bi postigla poseban politički ili vojni cilj u odnosu na drugoga

- malo je onih koji preispituju neophodnost suprotstavljanja genocidu i intervenciji kako bi zaštitili ljudska prava, ali su mnoge velike sile i dalje nesigurne u bezuvjetnu zaštitu ljudskih prava

- ljudska prava : politička prava i građanske slobode koje priznaje međunarodna zajednica kao slobode na koje svi pojedinci imaju pravo, čak i ako ta prava nisu univerzalno zaštićena u pravu država

- zahtjev za intervencijama velik, posebno u neuspješnim državama (države čije su vlade zbog lošeg vođenja politike izgubile lojalnost svojih građana koji se prijete da će pobunom podijeliti državu u posebne države)

- većina velikih sila prakticira selektivno angažiranje (podrazumijeva korištenje vojne sile kako bi se utjecalo na samo jednu značajnu posebnu situaciju, državu ili globalno pitanje, narušavanjem ravnoteže između intervencionističkog „globalnog policajca“ i neuključenog izolacionista kada nastupi kriza u sferi utjecaja neke velike sile) -> pr. SAD 2002. ostao na marginama u sukobu Palestine i Izraela

- rat protiv terorizma vođen nastojanjima da se iskorijene skloništa u problematičnim državama koje predstavljaju osnovnu podršku državno sponzoriranom terorizmu (formalna pomoć, trening i naoružavanje stranih terorista od strane države kako bi se postigli vanjski politički ciljevi) -> taj rat koristi tajne metode, multilateralan

Međunarodne krize

21

Page 22: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- krizna odluka : odluka koju donose najviši nivoi autoritativnih odlučitelja u prijetećim i potencijalno opasnim situacijama, koje uključuju element iznenađenja i ograničeno vrijeme za odgovor

- krize nastaju kada jedan učesnik nastoji natjerati protivnika da promijeni ponašanje

- primjer Kubanska raketna kriza, blokada Berlina, Kinesko – sovjetski granični sukob, kriza oko Tajvanskog tjesnaca -> svaka imala element iznenađenja, prijetnje, pritisak vremena i rizik rata

- krize uspješno riješene jer su sukobljene strane donijele odluke u skladu s teorijom racionalnog izbora

- TRI : teorija da donosioci odluka prave izbor na osnovu onoga što smatraju da je u najboljem interesu njih samih i njihovih država, zasnovan na njihovim očekivanjima o relativnoj koristi alternativnih opcija za postizanje ciljeva

- da krize ne bi prerasle u rat, vlade moraju biti u stanju zadržati svoje sporove u granicama koje je moguće kontrolirati

- krize koje nastaju pogodbama postignutim uz prinudu imaju funkciju koju tradicionalno ima rat – da „nasiljem, ili uz minimalno nasilja riješi sukobe koji su ozbiljni da bi bili riješeni uobičajenom diplomacijom“ (Snyder&Diesing)

- Između 1918. i 2001. – 433 međunarodne krize, gotovo sve bile militalizirani sporovi (sukobljavanje koje nije rat, karakterizirano uzajamnim prijetnjama, raspoređivanjem snaga, mobilizacijom ili upotrebom sile) -> primjer aktivnosti koja se koristi u krizama: diplomacija topovnjača (demonstracija vojne sile, povijesno je riječ o mornaričkoj sili)

- većina kriza inicirana od strane velikih sila, dvije trećine se odvijale u zemljama u razvoju Globalnog juga

- primjeri nasilja kojima su prethodile krize: Prvi svjetski rat, Kašmir, Suez, Tibet, Zaljev svinja, Kuvajt, Jugoslavija, Makedonija, Afganistan

Budućnost konvencionalne vojne prinude

- kreatori politke ne slažu se oko pitanja odgovarajućeg mjesta pregovaranju uz korištenje vojne prinude

- entuzijasti – primjena lekcije nuklearnog pregovaranja na situacije koje zahtijevaju zastrašivanje

- skeptici – ono što je bilo uspješno pri strateškom zastrašivanju, ne mora biti djelotvorno u konvencionalnom zastrašivanju -> prijetnje kojima će biti potrebno zastrašivanje one koje su najotpornije na kontrolu koja pomaže u spriječavanju nuklearnih napada

- ključni elementi zastrašivanja: sposobnosti (posredovanje vojnih kapaciteta koje prijetnju čine vjerodostojnom), uvjerljivost (uvjerenje da sudionik spreman vojno braniti svoje stavove), komunikacija (sposobnost aktera da potencijalnom agresoru pošalje jasnu poruku da je voljan nastaviti sa svojim prijetnjama) -> u današnjem svijetu teško je kombinirati ove elemente kako bi konvencionalno zastrašivanje bilo djelotvorno

22

Page 23: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- SAD se oslanja na vojni intervencionizam – na udaru međunarodnih pritužbi koje se odnose na princip suverenosti i pravilo neintervencije (osnovni međunarodnopravni princip, koji se danas preispituje, koji je tradicionalno definirao miješanje jedne države u unutrašnja pitanja druge kao suprotno pravu)

BOJKOTI, BEZ MUNICIJE, KAO ORUŽJE: SANKCIJE KAO INSTRUMENTI SILE

- ekonomske sankcije : upotreba trgovinskih ili financijskih mjera, kao što je embargo, kao kazne kako bi se nanijela šteta privredi neprijateljske države zbog ostvarenja utjecaja nad njenom politikom -> npr. arapske zemlje OPEC-a uvele embargo na prijevoz nafte u SAD i Nizozemsku 1973., Vijeće sigurnosti UN-a odlučilo da svjetska organizacija mora prekinuti trgovinu s Irakom 1990.

- Joyner: sankcije mogu biti vojne (oružana intervencija), diplomatske ili političke (prekid vanjskih odnosa) i kulturne (potkopavanje međunarodne i unutarnje pozicije devijantne države)

- unilateralan – strategija oslanjanja na vlastite snage u suočavanju sa prijetnjama ili globalnim promjenama

- multilateralan – kooperativna strategija zajedničkog djelovanja sa saveznicima ili institucijama kolektivnog rješavanja problema u suočavanju sa prijetnjama ili globalnim problemima

- sankcije su alternativa primjeni vojne sile, provode se kako bi se izrazilo nezadovoljstvo i kako bi se promijenilo ponašanje cilja

- sankcije : kaznene mjere jedne države prema drugoj, kao odmazda za ranije neprimjereno ponašanje

- nakon Prvog svjetskog rata – 120 sankcija (104 pokrenute nakon Drugog svjetskog rata)

- tokom 90-ih postalo rasprostranjeno korištenje bojkota (koncentrirani napori, često organizirani na međunarodnom nivou, da bi se spriječili odnosi kao što je trgovina među državama, kako bi se izrazilo nezadovoljstvo ili da bi se prinudilo prihvaćanje određenih uvjeta)

- Hoagland: sankcije glavni instrument diplomacije prinude

- SAD se posebno oslanjanju na sankcije (između 1945. i 1990., provedeno više od 60 sankcija, od toga dvije trećine SAD)

- sankcije su popularne zato što se njima izbjegava opasnost od korištenja vojne sile, manje rizične i jeftinije

- jedan od razloga za sankcije globalizacija (integrativne tendencije koje povezuju države u svijetu u sve čvršće mreže ekonomske, političke i kulturne međuovisnosti) -> sankcije koje prijete meti da će izgubiti tržišta za izvoz efikasne

- pet ključnih ciljeva sankcija: popustljivost (natjerati cilj da promijeni svoje ponašanje, pr. američki embargo Libiji 1982., uveden da ona prekine podršku terorizmu), subverzija (uklanjanje lidera države ili rušenje režima, pr. Saddam Husein), zastrašivanje (odvraćanje cilja da ponovi akciju koja bi izazvala spor u budućnosti – američki embargo na sovjetske žitarice), međunarodni simbolizam (poslati poruke

23

Page 24: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

drugim članicama, pr. britanske sankcije protiv Rodezije 1965.), unutrašnji simbolizam (povećavanje unutrašnje podrške ili sprečavanje međunarodne kritike vanjske politike, pr. američke sankcije protiv Irana 1979.)

- Haas: ekonomske sankcije često imaju mali doprinos, a pritom su vrlo skupe i kontraproduktivne

- sankcije imaju šarenu povijest – uspješne pr. u slučaju Južne Afrike gdje su na kraju dovele do sloma sistema segregacije i apartheida (ranija politika rasne podvojenosti u Južnoj Africi), i u slučaju Libije zbog Gadafijeve uloge u podršci terorizmu

- neuspješne u slučaju s Kubom i sa pokušajem embarga na prodaju žitarica Sovjetskom Savezu poslije njegove intervencije u Afganistanu, sprečavanju Poljske i SSSR-a da izgrade transsibirski plinovod, svrgavanju Saddama Husseina

- ovi neuspjesi objašnjavaju zašto je vojna sila uobičajeno ona kojoj se daje prednost kao alternativa sankcijama u diplomaciji prinude

- izbor između ekonomskih sankcija i vojne sile težak, države će koristiti obje strategije, ovisno o situacijama

- nakon humanitarne katastrofe koju su donijele sankcije UN-a u Iraku, pokušaj uvođenja tzv. pametnih sankcija

- da bi se sankcije učinile pametnima i efikasnima, treba ukloniti nedostatke: ekonomska prinuda stimulira otpor u državi koja je cilj sankcija nekad nanose štetu ljudima koji nisu na vlasti (građanima) vlade često tajno djeluju kako bi podržale državu pod sankcijama ometaju liberalnu slobodnu trgovinu kredibilitet država koje uvode sankcije je često nizak suradnja od strane međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija često

se materijalizira- unatoč nedostacima, sankcije će se i dalje koristiti jer omogućavaju liderima da

pokažu svoje vodstvo bez da snose troškove i opasnosti koje druge opcije posjeduju

DIPLOMACIJA (PRINUDE) PRISILE I INTERVENCIJA U

VREMENU GLOBALNOG TERORIZMA

-države su u sukobu zbog suprotstavljenih nacionalnih interesa

Mjesto diplomacije prisile u svjetskoj politici

24

Page 25: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Bushova doktrinapotraga za jednostranim, samostalnim pristupima u odnosu na prijetnje

američkoj sigurnosti, koja zagovorava vojni napad na agresivne protivnike prije nego što su

oni u stanju da napadnu SAD, kako bi se predupredila njihova vlastita preventivna agresija

-američka vojna intervencija na Irak

Povelja UN-a, u skladu sa teorijom pravednog rata, dopušta pravo države na samoobranu, ali

samo u slučajevima oružanog napada i samo kao „posljednje sredstvo“

diplomacija prisile- pristup pregovaranju država među kojima postoji spor, gdje se koristi

prijetnja ili uporaba ograničene sile kako bi se protivnik natjerao na kompromis

preventivni rat- brži prvi udar kojim se nastoji poraziti neprijatelj prije nego što je on u

stanju organizirati odgovor radi odmazde

teorija pravednog rata- teorija koja potječe iz srednjeg vijeka i koja utvrđuje kriterije  prema

kojima je moralno dopušteno, ili pravedno da država vodi rat i metode koje mogu biti

korištene u pravednom ratu

racionalni izbor- teorija prema kojoj kreatori politike odlučuju na osnovu onoga što sami

zaključe da je u najboljem interesu njih i njihovih država te odabiru mogućnosti na osnovu

svojih očekivanja o relativnoj koristi alternativnih sredstava za ostvarenje svojih primarnih

ciljeva.

Diplomacija prisile podrazumijeva diplomatsko pregovaranje, aktivnosti za obranu,

zastrašivanje, postizanje pogodbi.

realizam- pristup svjetskoj politici koji se zasniva na pretpostavci da su svi sudionici

prirodno opredjeljeni da se natječu te da povećanje naoružanja promatraju kao sredstvo kojim

ce pobijediti svoje protivnike

pogodba- pregovaranje od strane država kako bi se nastojalo dolaženje do rješenja njihovih

sporova a da se pri tome ne pribjegava oružanim sredstvima

sigurnosna dilema- kronično nepovjerenje koje imaju sudionici koji djeluju u anarhičnom

društvu jer, bez sankcija i regulativnih pravila, suprotstavljene strane koriste bilo što,

25

Page 26: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

uključujući naoružavanje i korištenje agresije kako bi ostvarili svoje ciljeve, s rezultatom da

svi gube svoju sigurnost u uvjetima nepovjerenja

dinamika trke u naoružanju opisana kao spiralni model (Jervis)- metafora koja se koristi

kako bi se opisala tendencija nastojanja da se poveća obrana, što vodi ka povećanju tke u

naoružanju

neoliberalizam – zagovornici institucionalnih reformi u upravljanju, pravu i ekonomiji kao

zamjenama za rat kao instrument diplomacije prisile

nuklearno zastrašivanje- odvraćanje protivnika od napada tako što mu se prijeti odmazdom

koja podrazumijeva korištenje nuk. oružja

konvencionalno zastrašivanje – odvraćanje protivnika od napada tako što mu se prijeti

odmazdom koja podrazumijeva upotrebu oružja koje nije nuklearno

Nuklearno zastrašivanje i obrana

nuklearna zima – očekivano zahlađenje koje bi nastalo u klimi Zemlje zbog pojave dima i

prašine u slučaju upotrebe nuklearnog oružja, čime bi se blokirala svjetlost Sunca te uništio

biljni i životinjski svijet koji bi preživio početni napad

SAD, Rusija- najnaoružanije nuklearne sile

Signaliziranje- implicitna ili eksplicitna komunikacija između država u konfliktnim

situacijama kako bi se otkrile njihove namjere i njihovi kapaciteti

Politika zastrašivanja i obrane supersila

Stav supersila prema oružju za masovno uništenje: 3 perioda

...započinje krajem WW2. Do kubanske raketne krize (listopad 1962., SAD vs. SS oko

pitanja rasporeda sovjetskih raketa na Kubi)

...1962. do raspada SS 1991.

... 1992.

26

Page 27: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Primoravanje, 1945.-1962.- metoda diplomacije prisile koja podrazumijeva rat ili prijetnju

silom u odnosu na protivnika kako bi učinio ustupke protiv svoje volje; primoravanje je od

nuklearnog oružja učinilo instrument političkog pritiska, koji se koristi ne zbog borbe već da

drugi učini ono što možda ne bi učinio

Obaveza- obećanje pregovarača tokom pregovora, koje je dano s namjerom da izmjeni

očekivanja cilja od budućeg ponašanja pregovarača

Igranje vatrom- namjerno preuzimanje ogromnog rizika, (prijetnja nuklearnim napadom), u

pregovorima s neprijateljem kako bi se primorao na pokoravanje

Masovna odmazda- politička doktrina Eisenhowerove administracije za zauzdavanje

sovjetskog komunizma obećanjem da ce se na bilo koj akt agresije odgovoriti upotrebom

najrazornijih kapaciteta koji su na raspolaganju(nuk. oružje)

Strategija usmjerenosti na jednake vrijednosti - doktrina u postizanju pogodbe koja

izražava namjeru da se koristi oružje za masovno uništenje protiv najvrijednijih nevojnih

potencijala neprijatelja (civili, industrija)

Strategija usmjerenosti na jednaku silu – usmjeravanje strateškog nuklearnog oružja na točno

utvrđene arsenale i vojne kapacitete neprijateljske oruzane sile

Obostrano odvraćanje, 1962.-1991. –

Nametanje mira- vojna akcija koja se poduzima da se nametne mirovno rješenje, primirje ili

sporazum da se ratujuća strana preda, ili prevencija da ponovno započnu borbe sudionika u

ranijem ratu

Totalni rat – WW1., WW2. Koji se vode korištenjem svog raspoloživog oružja zarad

prijetnje opstanku neprijatelja, kao suprotnost ograničenim ratovima koji se vode sa

ograničenim kapacitetima i zbog specifičnih ciljeva

Sposobnost povratnog udara – sposobnost države da odgovori koristeći oružje za masovno

uništenje nakon što je primila prvi napad

MEĐUSOBNO ZAJAMČENO UNIŠTENJE (MAD)- sistem međusobnog zastrašivanja u

kojem obje strane imaju sposobnost da prežive prvi napad i započnu razarajući napad kao

odmazdu

27

Page 28: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

TEORIJA NUKLEARNE KORISNOSTI (NUT)- način strateškog razmišljanja koji tvrdi da

prijetnje zastrašivanjem mogu biti mnogo kredibilnije ako bi se nuklearno oružje učinilo

korisnijim

STRATEŠKA OBRAMBENA INICIJATIVA (SDI); Regan – tzv. Plan Ratova zvijezda

zamišljen od strane Reganove administracije kako bi se razmjestili antibalističko raketni

sistem upotrebom lasera koji se nalaze u svemiru, koji bi uništili neprijateljske nuklearne

rakete prije nego što one uđu u zemljinu atomosferu

Zastrašivanje i obrana nakon Hladnog rata- START 1993., SORT sporazum Am. i Rusa da će

do 2012. Smanjiti br. Svojih nuk. glava

Ravnoteža snaga- teorija da mir i sigurnost mogu biti sačuvani kada je vojna moć raspoređena

tako da niti jedna sila niti blok nemože dominirati drugom

Pax atomica – stav da je nuklearno oružje sačuvalo mir

DIPLOMACIJA PRINUDE

DIPLOMACIJA PRINUDE

teži rješenju kriza i oružanih sukoba bez pribjegavanja sveobuhvatnom ratu

počiva na prijetnjama silom ili ograničenoj upotrebi sile kako bi se utjecalo na

protivnika da zaustavi ili poništi posljedice već poduzetih akcija

upotreba ograničene sile (batina) i prijetnji mogu biti povezani s upotrebom poticaja

(mrkva) kako bi se povećala protivnikova pobuda da se pokori zahtjevima provoditelja

diplomacije prinude; batina mora ulijevati strah u protivnikov um kako bi se strategija

mogla smatrati diplomacijom prinude

PRISILA - drugi termin za diplomaciju prinude

- obuhvaća i prijetnje koje za cilj imaju izazvati neprijateljevu akciju

REAKTIVNA PRIRODA – jedan od elemenata koji razlikuje diplomaciju prinude od

strategije odvraćanja – odvraćanje se koristi prije nego što je protivnik djelovao, a diplomacija

prinude onda kada je protivnik poduzeo prvi korak

28

Page 29: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- ako prijetnja neodvraćanja ne uspije spriječiti napad, tada provoditelj diplomacije prinude

mora razmotriti hoće li odgovoriti - prijetnjom upotrebe sile kako bi utjecao na protivnika da

zaustavi napad i da se povuče,

- upotrebom ograničene sile kako bi utjecao na protivnika

da to učini,

- upotrebom brutalne sile ili sile punih razmjera kako bi ga

natjerao na prestanak akcije i povlačenje;

DIPLOMACIJA PRINUDE = UPOTREBA PRIJETNJE + OGRANIČENE SILE

UPOTREBA BRUTALNE SILE ≠ DIPLOMACIJA PRINUDE

CILJEVI

1. diplomacija prinude – izbjegavanje ili ograničavanje upotrebe sile; strategija utjecaja

namijenjena dobivanju pristanka protivnika bez da ga se prethodno porazi; ostavlja element

izbora s ciljem

2. brutalna sila ili sila punih razmjera – poražavanje protivnika; kontrola nametanjem

pokoravanja protivniku oduzimajući mu pravo riječi u spornom pitanju

primjer te razlike je rat u Afganistanu (2001 – 2002)

- pribjegavanje brutalnoj sili znači da diplomacija prinude nije uspjela

- razlikovanje ograničene i brutalne sile temelji se na svrsi koja se upotrebom sile nastoji

postići i elementu izbora kojeg protivnik ima

- diplomacija prinude ograničenu silu koristi kao sredstvo cjenkanja, ostavlja mjesta

protivniku da odluči hoće li se pokoriti ili neće

- brutalna sila ne ostavlja izbor, njezina svrha je poraz protivnik, pribjegavanje brutalnoj sili

znači da je provoditelj diplomacije prinude izgubi vjeru u pregovore i odlučio svoju volju

nametnuti silom

- definicija „ograničene“ sile dopušta masovnu upotrebu sile

- uspjeh diplomacije prinude – NATO-va zračna kampanja u kosovskom sukobu

TEORIJE I PREDUVJETI USPJEHA

- dva glavna teorijska rada:

Naoružanje i utjecaj Thomas Schelling

29

Page 30: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Ograničenja diplmacije prinude Alexander George

Schelling – uvjeti za uspjeh prinude

Upućena prijetnja mora biti dovoljno snažna da protivnika uvjeri da će cijena

neudovoljavanja biti nepodnošljiva;

Protivnik prijetnju mora smatrati vjerodostojnom, mra biti uvjeren da je provoditelj

diplomacije prinude voljan i sposoban da je provede u slučaju neudovoljavanja;

Protivniku se mora dati vremena da udovolji zahtjevu;

Provoditelj diplomacije prinude mora uvjeriti protivnika da udovoljavanje neće voditi

postavljanju daljnjih zahtjeva u budućnosti;

Sukob se ne smije promatrati kao nulti zbroj, mora postojati određni stupanj

zajdničkog interesa u izbjegavanju totalnog rata. Svaka strana mora biti uvjerena da

više može postići pogodbom nego jednostranim pokušajima uzimanja ssilom onoga

što želi.

- glavna snaga Schellingove teorije, ali i slabost – dosljedna i štedljiva priroda

George i Simons – pregled faktora koji utječu na upotrebu diplomacije prinude

Kontekstualne varijable: globalno strateško okruženje,vrsta provokacije, predodžba

rata, unilateralna ili koalicijska diplomacija prinude, izloacija protivnika;

Uvjeti koji pogoduju uspjehu: jasnoća cilja, snaga motivacije, asimetrija motivacije,

osjećaj hitnosti, jako vodstvo, domaća potpora, međunarodna potpora, protivnikov

strah od neprihvatljive eskalacije, jasnoća u pogledu preciznih uvjeta razrješenja krize;

-Velik broj faktora otežava primjenu i objašnjavanje ishoda diplomacije prinude

-Uvjeti „posebnog“ značenja: asimetrija motivacije, protivnikov strah od

neprihvatljive eskalacije i hitnost udovoljavanja (mjere se nakon djela)

Jakobsenova Idealna politika

Pokušaj prevladavnja slabosti Schellingova i Georgeova rada

Razvijena radi 2 cilja: da se broj uvjeta za uspjeh smanji na prikladan broj i

operacionalizacija uvjeta uspjeha kako bi se moglo odrediti jesi li primjenjivi u

specifičnim krizama ili nisu

Obuhvaća Schellingove uvjete potrebne za uspjeh i uvjete koje George i Simons

označavaju kao posebno značajne

30

Page 31: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Uvjeti koje provoditelj diplomacije prinude mora ispuniti kako bi maksimizirao

mogućnost uspjeha da obustavi ili poništi djela agresije: prijetnja silom da se porazi

protivnika ili da mu se uskrate njegovi ciljevi brzo i uz male troškove, krajnji rok za

udovoljavanje, obećanje protivniku da neće biti daljnjih zahtjeva u budućnosti,

davanje motiva za udovoljavanje.

Poboljšava Schellingov i Georgeov popis uvjeta za uspjeh: može objasniti ishod

pokušaja uporabe diplomacije prinude za zaustavljanje vojne agresije jednako

precizno s manje uvjeta, svi uvjeti u okviru Idealne politike su operacionalizirani na

način da olakšavaju određivanje jesu li prisutni u određenom slučaju ili nisu i treće,

ona je analitičko sredstvo koje zahtijeva malo znanja o protivniku.

Implementacija idealne politike ne jamči uspjeh; neimplementacija je neuspjeh

IZAZOV DEFINIRANJA USPJEHA

- Diplomacija prinude uspijeva kada je za udovoljavanje potrebna prijetnja ili ograničena

upotreba sile

- Eskalacija ograničene sile u brutalnu znači neuspjeh

- Uspjeh diplomacije prinude pitanje je stupnja

- Uspjeh je obrnuto proporcionalan količini sile potrebne za postizanje udovoljavanja

- Važno je razlikovati taktički/privremeni uspjeh i strateški/trajni uspjeh

- Uspjeh diplomacije prinude proistekao iz uporabe prijetnji i sankcija – jeftini uspjeh

- Uspjeh diplomacije prinude proistekao iz uporabe ograničene sile – skupi uspjeh

ZAPADNA UPOTREBA DIPLOMACIJE PRINUDE OD 1990. DO 2005.

- Zapadne države potigle su samo 6 trajnih uspjeha u 36 slučajeva diplomacije prinude

- Diplomacija prinude rezultirala je jeftinim uspjehom u samo 3 od 36 pokušaja

- Upotreba idealne politike rezultirala je uspjehom, ali je bila primjenjena samo u 7 slučajeva

- Zapadne države diplomaciju prinude najverojatnije će koristiti protiv činova agresije

- Prijetnje i ograničena upotreba sile teško se uspješno primjenjuje za zaustavljanje terorizma i

oružja za masovno uništenje

- Idealna politika doslovno je bila primjenjena samo protiv Pakistana

ZAŠTO JE DIPLOMACIJA PRINUDE TEŠKA

31

Page 32: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Inherentne poteškoće – uvjeti uspjeha proturječni, treba se istovremeno zastrašiti i

umiriti protivnika; uspjeh ovisi o suradnji protivnika i počiva na perceptivnim,

psihološkim i emocionalnim faktorima;

- primjena prinude može proizvesti efekt rally-around-the-flag –efekt homogenizacije

stanovništva oko vlasti

Praktični problemi – provoditelj diplomacije prinude mora dobro razumijeti

protivnikov mentalni sklop, motivaciju, interese, stil ponašnja i proces donošenja

odluka, potrebni su djelotvorni obavještajni podaci, oslanjanje na neregularne vojne

strategije također kompliciraju uvođenje diplomacije prinude. Problem je i pri

dokazivanju udovoljavanja postavljenim zahtjevima, potreba da se istodobno primjeni

prinuda prema nekoliko protivnika sa suprotnim interesima te posljednji problem

proizlazi iz djelovanja u okviru koalicijske prinude čije prednosti (podjela tereta,

pojačana legitimnost, povećana izolacija protivnika) mogu biti umanjene teškoćom u

postizanju konsenzusa oko potrebe prijetnje silom ili upotrebe sile, a mogu joj i

nedostajati kredibilitet u čima protivnika;

* slučaj Al Qaide – uspjeh manje moguć jer je takve skupine teže locirati i protiv njih

primjeniti vojna sredstva i jer su voljne umrijeti za svoj cilj; protiv takvih subjekata

diplomaciju prinude moguće je koristiti samo inditektno.

GLOBALNA SIGURNOST I ETNIČKI ODNOSI

Od razdoblja završetka Hladnog rata do danas, kao jedno od središnjih pitanja globalne sigurnosti pojavili su se etnički odnosi. Sukobi u bivšoj Jugoslaviji i u Africi te Aziji potaknuli su akademsko proučavanje etničkih sukoba.Ipak utjecaj etničkih sukoba na globalnu sigurnost je danas još otvoren i nedovoljno istražen. U mnogim istraživanjima nakon Hladnog rata, nastoji se saznati uzrok koji je doveo do povećanja broja ovih sukoba.

1.)Neki ističu da je uzrok demokratizacija koja daje okvir za izražavanje zahtjeva usmjerenih prema traženju manjinskih prava. Tu se ističe i veća pozornost međunarodne zajednice prema tim sukobima kao i mogućnost intervencije u te sukobe radi zaštite ljudskih prava.

32

Page 33: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

2.) Drugi misle da su etnički sukobi povezani s problemima nejednakog razvoja, teškom modernizacijom novih nezavisnih država zbog opterećenja kolonijalnog nasilja većine nad manjinom. Ovo se zasniva na premisi da su različite dimenzije povijesnih okolnosti stvorile situaciju u kojoj etnički identitet ima mnogo veće političko značenje.

3.) Danas uglavnom odbačeni pogledi, koji negiraju postojanje etničkih sukoba, tvrdeći da se radi o političkim, ekonomskim, i društvenim sukobima između skupina koje se definiraju kao etničke zajednice. Ne odbacuju postojanje etničkih sukoba, već naglašavaju političke, ekonomske i ideološke aspekte sukoba koji se nalaze u interakciji s etničkim aspektima.

Nema jedinstvenog pristupa izučavanju etničkih sukoba, te posebno etniciteta kao čimbenika u ovim sukobima. To se događa zbog toga što je pozornost usmjerena na materijalne čimbenike- moć država i ponašanje država u anarhičnom sustavu. Istraživanje sukoba i ratova je bilo povezano s sukobljavanjem supersila za vrijeme Hladnog rata. U središtu pozornosti je bilo istraživanje vojnih saveza, nuklearne, konvencionalne utrke u naoružanju, nuklearno odvraćanje... Pozornost je bila na međudržavnim konvencionalnim ratovima.

REALISTIČKA TEORIJA PREMA ETNIČKIM SUKOBIMA

Realističke teorije MO teško mogu poslužiti u razumjevanju etničkog sukoba. Realizam se bavi prvenstveno državom, odnosno interakcijama države. Tako se utjecaj unutarnje politike država na međunarodne odnose nalazi u drugome planu te se problematika etničkih sukoba svodi samo na pitanje mehanizma mobilizacije stanovništva radi odvraćanja prijetnji koje dolaze iz međunarodnog sustava. Drugi pogled jest da etnički sukobi dovode do slabljenja moći države, i eventualno njenog sloma. Primjer je SSSR koji je zbog pretjeranog širenja i ekspanzije propao i nije mogao regulirati etničke sukobe. Gubitak sposobnosti regulacije etničkih sukoba stvara sigurnosnu dilemu, jer otvara mogućnost vanjske intervencije u različitim oblicima, čime se slabi suverenitet i moć države. Realizam etnicitet i etničke sukobe svodi na razinu sredstva koje može oslabiti moć države, bez pravog razumjevanja etničkih sukoba. Ono što se proučava je interakcija među državama, a ne sukoba unutar država.

LIBERALIZAM

I za liberalizam je ovo područje irelevantno. Liberalizam etnički identitet svodi na ulogu tranzicijskog mehanizma čije će značenje postati irelevantno jačanjem države jer će se uspostaviti sekularni politički sustav i civilno društvo.U središtu pozornosti je ekonomska međuovisnost kao načina sprječavanja sukoba. Ovdje je naglasak na proučavanju suradnji država i drugih subjekata, ne i etničkih skupina.

Marksistička teorija isto tako zagovara stav da su etnicitet i etnički sukobi atavizmi koji će se prevladati u procesu modernizacije.

NOVIJE DOBA

U zadnja dva desetljeća umjesto zastarjevanje etniciteta imamo sve više novih suverenih država zasnovanih na etnicitetu.

33

Page 34: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Na području Afrike i Azije nedovršeni proces izgradnje nacije zajedno s multietničkim sastavom država vodi do međudržavnih i unutarnjih sukoba.

Etnicitet i etnički identitet su relevantni čimbenici na međunarodnoj sceni. Imamo sve više političke mobilizacije zasnovane na etnicitetu. Sve više etničkih skupina ugroženih od većinskog naroda ne traži modalitete suživota unutar jedne države, već stvaranjem nove države.

Nakon II. Svj. Rata 90 % sukoba nije međudržavno već unutardržavni. Od sredine 50-tih je porastao broj etničkih sukoba, a vrhunac dosežu 90-tih godina. Između 1990. I 1995.g. izbija val građanskih ratova i etničkih sukoba. 1994. Gotova jedna četvrtina država u svijetu je bila zahvaćena građanskim ratom ili etničkim sukobom.Glavni oblik političkog nasilja je postala kombinacija građanskog rata i etniciteta.

Sve to vodi do zaključka da su danas unutar državni ratovi prevladavajući oblik ratovanja. Od 1945-1999. se navodi da je u 130 građ. ratova ubijeno 20 mil. ljudi, a prognano 70 mil., a u međudržavnim ubijeno 3 mil. ljudi. Etnički sukobi traju duže od međudržavnim i ne sklapa se mir formalnim ugovorom.

Građanski ratovi i etnički sukobi su nedovoljno rasvjetljen fenomen, posebice etnički sukobi.

DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA ETNIČKOG SUKOBA

Sukob opisuje situaciju u kojoj dva ili više subjekata nastoje ostvariti ciljeve koji su međusobno neusklađeni, ali su u perspektivi svakog subjekta pravedni. Etnički sukobi su vrsta sukoba u kojima barem jedna sukobljena strana svoje ciljeve definira u primarno etničkim terminima, i u kojima barem jedna strana u sukobu objašnjava svoje nezadovoljstvo ugrožavanjem njezina specifičnog etničkog identiteta. Etnički sukob je rezultat odluka njegovih sudionika, koji nastoje postići određene ciljeve primjenom nasilnih sredstava.

KARAKTERISTIKE ETNIČKOG SUKOBA:

1.Povezanost etničkog sukoba s nacionalizmom, odnosno težnjom određene skupine ljudi koja djeli zajednički identitet za formiranjem vlastite države.

2. Nasilje prisutno u sukobu. Pod nasiljem se misli na djelovanje pripadnika jedne etničke skupine usmjereno prema ubijanju pripadnika druge etničke skupine koje je motivirano činjenicom da žrtve napada pripadaju drugom etnicitetu.

3. Sukob koji se odvija unutar jedne države. Etnički sukob se odvija unutar jedne države pa je to stoga i unutarnji sukob.

U središtu pozornosti su nasilni etnički sukob koji se javlja u obliku političke, ekonomske i kulturne represije prema etničkim manjinama. Nekada dolazi i do pravnog spora između države i etničke manjine (Indijanci u Sj. Americi)

VRSTE ETNIČKIH SUKOBA

34

Page 35: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

1. Separatistički poktreti koji se javljaju kroz pokušaju etničke skupine da stekne nezavisnost odvajanjem iz stastava države u kojoj se nalazi.

2. Nasilni sukobi koji su rezultat sukoba između dvije ili više etničkih skupina unutar jedne države ili sukoba etničke skupine i vlade jedne države koje se bore za npr. Političku autonomiju, kontrolu resursa.... Ova vrsta nema za cilj ugroziti politički suverenitet i teritorijalni integritet države.

3. Etnički sukobi koji nastaju u okviru osvajačkog rata. Sukob dviju etničkih skupina koje su dominantne u svojim državama sa ciljem osvajanja djela teritorija protivnika i uklanjanja pripadnika suprotstavljene skupine s osvojenog teritorija.

4. Etnički sukobi kao rezultat nastojanja nacionalne vlade za asimiliranjem ili protjerivanjem etničke manjine kroz uskraćivanje političkih, ekonomskih, društvenih i vjerskih prava pripadnicima manjine.

5. Iredentistički sukobi. Rezultat su nastojanja etničke skupine koja dominira u jednoj državi da povrati teritorij koji je u prošlosti izgubila, a na koji i dalje polaže prava.

6. Vjerski sukobi. Premda nisu ograničeni samo na područje etničkog sukoba, u etničkim sukobima je prisutna povezanost etničkog identiteta i vjere.

PROBLEM ŠTO SE TIČE ETNIČKIH SUKOBA

1.Do problema dolazi kada se želi odgovoriti na pitanje što je pokrenulo sukob, odnosno zašto je eskalirao iz nenasilnog u nasilni sukob. Zašto etničke razlike koje dulje vrijeme postoje dovode do nasilja?

2. Drugo pitanje jest identificiranje čimbenika koji određuju stuoanj nasilja u etničkom sukobu- zbog čega u nekim sukobima ima malo žrtava, a zašto negdje umire stotine tisuće ljudi.

Nakon Hladnog rata ova pitanja su popularizirana te usmjereni su na objašnjavanje aktualnih etničkih sukoba, a ne prema pokušaju pronalaženja temeljnih razloga nastanka etničkog sukoba.

Prvi pogled: dominirao do sredine devedesetih je teza o izbijanju etničkih sukoba zasnovanih na drevnim mržnjama nakon što je nestala globalna ravnoteža moći koju su održavale dvije supersile. Došlo je do izbijanja tenzija koje su bile prigušene godinama. Ovaj pogled je doprinjeo tezi da su novonastale demokratske države koje su pripadale SSSR-u bile etnički suviše heterogene da bi preživjele te da je bolje dopustiti raspad i formiranje novih država koje će biti etnički homogenije.

Iduća teza Samuela Huntingtona o sukobu civilizacija jest da je ideološki sukob supersila koji je postojao za vrijeme Hladnog rata zamijenjen civilizacijskim sukobom u kojem postoji i etnička dimenzija.

35

Page 36: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Treća skupina pogleda je povezivala etnički sukob sa globalizacijom, svodeći ga na obrambeni mehanizam protiv kulturološke unifikacije.

Svi teoretičari se slažu da je etnička heterogenost najvažniji uvjet za nastanak etničkog sukoba, mišljenja su podjeljena oko toga kako etnički sukobi postaju tako nasilni. Svi naglašavaju utjecaj situacije, ne strukturalne čimbenike. Prva skupina naglašava strah i pohlepu (pohlepa za oskudnim resursima, strah zasnovan na ugrožavanju fizičkog opstanka). Druga skupina navodi reakciju manjinske etničke skupine na različite oblike nepravde (diskriminacija, nejednakost). Treća skupina ga objašnjava fizičkim čimbenicima (povoljna konfiguracija terena...)

Postoji puno istraživanja koja su usmjenrena na analizu mjerljivih empirijskih obrazaca-karakteristike zemlje koje mogu pogodovati nastanku etničkog sukoba, varijable koje utječu na trajanje sukoba itd. No to ne daje odgovor na ona važna pitanja poput nalaženja uzroka etničkog sukoba.

Pravo pitanje je na što se usredotočiti kad proučavamo etnički sukob? Na ono najvažnije- pitanje identiteta pripadnika sukobljenih etničkih skupina.

Etnički sukob- govori o dimenziji i dosegu etničkog identiteta u politici, te da etnički sukob predstavlja borbu između skupina sa različitim etničkim/političkim identitetom u okviru određenog geografskog i povijesnog konteksta.

Etnički bi bilo krivo povezivati s antropološkim razlikama, već se treba usmjeriti na zajednički identitet članova skupine.

1. Max Weber- etničke skupine su skupine ljudi koji djele subjektivno vjerovanje u njihovo zajedničko podrijetlo zbog međusobne fizičke sličnosti, sličnosti običaja ili oboje, ili zbog sjećanja na kolonizaciju ili migraciju; nije važno postoji li objektivno krvno srodstvo ili ne.

2. Donald Horowitz- etnicitet i etnička skupina su zasnovani na mitu o kolektivnom naslijeđu.

3. James D. Fearon- etnička skupina ima sljedeće osobine: članstvo u skupini je nasljedno, članovi su svjesni identiteta skupine, članovi djele zajedničke kulturne osobine, skupina ima sjećanja na prvobitnu domovinu, ima zajedničku povijest utemeljenu na činjenicama, ne na mitu.

4. Antony Smith- skupina ljudi s mitovima o zajedničkom podrijetlu, dijeljenim povijesnim sjećanjima, više elemenata zajedničke kulture, veza s domovinom.

Promatra li se etnički sukob kao nasilno sukobljavanje između skupina koje djele istu državu, ali ne i isti etnički identitet cilj etničkog sukoba je obrana različitih identiteta skupina u sukobu. Uzrok mržnji ne može biti neka drevna mržnja ili ekonomska nejednakost većine prema manjinskoj skupini.

36

Page 37: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Razna pitanja se danas otvaraju: donosi li globalizacija do jačanja primordijalnog identiteta i većih nesuglasica između skupina? Je li etnicitet glavni uzrok naslinog etničkog sukoba?

Povezanost etniciteta s religijom- ova je kombinacija postala dominantni uzrok unutrašnjih ratova tj građanskih ratova i etničkih sukoba u jednoj zemlji. Od osamdesetih tako rastu zahtjevi obespravljenih etničkih skupina. Ovo sve je dokaz toga da nije dovoljno promatrati samo razinu nasilja u sukobu već se treba usmjeriti prema subjektu sukoba, motivaciji i čimbenicima koji ih upućuju na eskalaciju sukoba. Najjednostavniji pristup izučavanju sukoba su empirijski pokazatelji, no time se zanemaruje činjenica da je etnički sukob jedinstven.

Ključno pitanje je dakle je li etnicitet i etnički identitet odlučujući čimbenik, samo sredstvo koje političke elite koriste za mobilizaciju masa radi ostavarivanja određenog interesa. Odgovor na ovo daje konstruktivizam- proučavanje identiteta kao čimbenika u socijalnim interakcijama.

Problem je povezivanje globalizacije sa etničkim sukobima- globalizacija se povezuje sa ekonomskom dimenzijom(ekonomska integracija), povijesna kategorija(nije ništa novo), tehnološki čimbenik. Kulturološka dimenzija je ona koja se razmatra u povezivanju globalizacije i etničkih sukoba.

Convergence theories- jačanje globalne integracije robe i kapitala prati širenje ideja i vrijednosti koje ulaze u društvene sustave koji su bili nezavisni , te nastoje dovesti do ujednačavanja sa drugim sustavima. Konvergencija vrijednosti dovodi do nametanja zapadnih vrijednosti kojima se dio svijeta odupire. Navedeni sukob dovodi do obnove primordijalnih identiteta i do etničkih sukoba. (Kaplan iHuntington).

Globalizacija dovodi do pojave nadnacionalnih legitimnih subjekata u međunarodnom sustavu, te dolazi do sukobljavanja globalnog i regionalnog. Jedna od posljedice globalizacije je i jačanje regionalne suradnje koja dovodi do procesa političkog, ekonomskog i sigurnosnog regionalizma, odnosno stvaranja različitih regionalnih poredaka. Premda se regionalizacija veže uz ekonomsku dimenziju, ističe se i ona kulturološka.

Kako se u kontekstu globalizacije i regionalizma javlja etnički sukob? Naglasak je na formiranju identiteta i pripadnost određenoj etničkoj skupini. Ovi identiteti mogu biti ugroženi global. I regional.

Nasilni etnički sukobi ostaju prijetnja miru, stabilnosti i prosperitetu , etnički sukob ne predstavlja prijetnju samo za jednu državu već i za susjedne, i ostaje u središtu pažnje međunarodne zajednice-.

Posthladnoratovsko iskustvo prema kojem su etnički sukob unutarnje pitanje neke države više ne drži vodu.

PROBLEM U DEFINIRANJU ETNIČKIH MANJINA - Problem reguliranja etničkih odnosa i zaštite manjina postoji otkad se zna za etničke manjine. Ne postoji jedna općeprihvaćena

37

Page 38: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

definicija etničke manjine. Problem je da li treba prihvatiti subjektivna ili objektivna mjerila u definiranju. Subjektivna mjerila- je li svaki pojedniac slobodan deklarirati se kao pripadnik određene skupine, potpuno slobodno bez obzira ako nema osobine karakteristične za tu skupinu. Objektivna mjerila- kakva su ona, kako se utvrđuju i tko o tome odlučuje?

Etničke manjine- nema jednoznačnog i općeprihvaćenog odgovora. UN nakon 60 god nije dao odgovor.

Problem postojanja vie skupina starosjedilaca koji su kolonizatori u 17. I 18. St potisnuli do negostoljubljivih područja dviju Amerika, Sibira, Južne Azije (ili npr. Baski, Katalonci, Korzikanci).

Drugi problem- razasuti potomci žrtava trgovine robljem, koji su zbunjeni stjecanjem neovisnosti zemalja njihovih afričkih predaka.

Treći problem- umjetne manjine koje su stvorili kolonizatori – indijski trgovci, zanatlije u Burmi, Maleziji.

Četvrti problem- radnici imigranti 20. St. Pakistance u Ujedinjenom Kraljevstvu, Meksikance u SAD.

Peti problem- u povijesti je bilo teško povući međunarodne granice da budu etničke, zbog čeka su neki djelovi naroda ostali izvan teritorija države.

Što su manjinski narodi? 1948- Potkomisija ta sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina UN-a, Martinez Cob- opis tih naroda- oni koji su povezani povijesnim kontinuitetom s društvima koja su postojala prije invazije i s pretkolonijalnim društvima koja su se razvila na njihovim teritorijima.....(predugačka definicija :P ) Elementi u ovoj definiciji: povijesni kontinuitet, razlika u odnosu na druge zajednice, nedominantan položaj, želja za očuvanjem različitosti. Nedostaju činjenice poput brojčanog stanja i pozivanje na državljanstvo. Je li etnička manjina. Starosjedioci i manjinski narodi? Neki ne žele da ih se shvaća kao etnička manjina- indijanci kažu da je to i bio cilj kolonizatora. Manjinski narodi ne mogu biti uključeni u definiciju etničke manjine. Manjinski narod i manjine se ne mogu poistovjećivati.

Etničke manjine- pitanje stranaca- u vrijeme migracije radnika su nastale manjine čiji su članovi sačuvali vezu sa zemljom svog podrijetla. Nastanjeni na neodređeno, ne duguju toj zemlji ništa. Mogu li se te skupine stranaca na etničkoj osnovi smatrati etničkom manjinom? Versajski sporazum 1919. Gdje se svaka vlada obvezuje na poštivanje etničkih, vjerskih manjina i daje im se građanska prava. No dodjeljivanje tih prava je vezano uz državljanstvo- uvjet da skupine stranaca koji su etnički povezani steknu pravo da budu etnička manjina. Da bi uživali manjinska prava, članovi manjinske skupine moraju biti građani te zemlje i samo pod tim uvjetom su mogli tražiti određena prava. Ovako je i danas, jer su stranci ipak sekundarni u odnosu na druge građane- pitanje stranaca nije relevantno za razumjevanje etničke manjine.

38

Page 39: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Drugo- Pitanje odnosa skupina naspram njihovih članova-nakon Prvog svjetskog rata, uveden je režim zaštite etničkih manjina pod pokroviteljstvom Lige Naroda. Oni su predviđali više zaštitu pojedinaca članova manjinskih skupina no samih skupina.

Radna skupina Komisije za ljudska prava je odlučija izraz „prava manjina“ zamjeniti s izrazom „prava osoba koja pripadaju manjinama“.

Kanadska povelja iz 1982. Povelja se ne obraća manjinama kao skupinama već pojedincima kao članovima tih skupina.

Razlog nepostajanja općeprihvaćene definicije jest raznovrsnost pojedinačnih situacija.

Prva promjenjiva varijabla jest subjektivan element- želja manjine da preživi. Ako ona želi preživjeti, izabrat će politički pristup koji će dovesti do federalnog saveza npr. Švicarska. No ako joj nije stalo do posebnosti može se stopiti s društvom. Može se dogoditi da većina ne prihvati integraciju kojoj manjina teži.

Druga promjenjiva veličina- odnosi se na broj pripadnika manjine- treba li imati ta skupina neki minimalni broj pripadnika da se prizna, Da bi se opravdala javna sredstva koje društvo izdvaja za određenu manjinu moraju biti razmjerna koristima koju od toga imaju pripadnici manjine , odnosno društvo u cjelini. Nije važan broj jer sjetimo se, crna većina je bila potčinjena bijeloj manjini.

„Definicija i svrstavanje manjina“- 1949. Pojam manjina uključuje i pojam o broju, broj koji je manji od broja ostalog djela stanovništva, ali i ma i slučajeva gdje je većina u situaciji manjine jer je ugnjetava brojčano manja skupina od njih.

„Potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina sugerirala je Komisiji za prava čovjeka definiciju u kojij su se manjine određivale kao „ nedominantne skupine stanovništva koji imaju osobine koje ih razlikuju od ostalih pripadnika i želi ih očuvati“. Manjinom se može smatrati i brojčana većina, jer je tu bitaj utjecan, a ne brojka.

Zatim je bitno uočiti postoji li opći pojam manjine ili postoji više vrsta manjina. – članak 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima- etničke, vjerske i jezične, no nacionalne se ne spominju. Zna se što je jezična ili vjerska manjina, no ne može se odmah uočiti razlika između etničke manjine i nacionalne manjine. U vrijeme Versajskog mirovnog sporazuma, pregovarači nisu htjeli priznali postojanje nacionalnih manjina.

Studija barunice Elles iz 1979.g. pokazuje vezu etničke, vjerske i jezične manjine s nacionalnim manjinama. Ona ustvrđuje da se zaštita svih ovih ne proteže do nacionalnih manjina. Za nju je nacionalna manjina osobe koje pripadaju skupini koja duguje vjernost zbog svoje nacionalnosti, drugoj državi koja nije država u kojoj borave i čiji je broj manji od ostalih stanovnika države u kojoj borave.

Vijeće Europe se pitalo o smislu nacionalnih manjina. Neki misle da se tom izrazu treba dati najširi mogući smisao, kako bi se pokrile sve etničke, vjerske i jezične manjine, kao i nacionalne manjine u specifičnijem smislu.

39

Page 40: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

Instrument Srednjoeuropske inicijative- nacionalna manjina je brojčano manja od ostatka stanovništva neke države, čiji pripadnici kao državljani te države imaju etničke, vjerske ili jezične osobine različitih od ostatka stanovništva, te žele sačuvati kulturu, jezik...

Francesko Caportoti- tumači članak 27. I kaže zamjena izraza rasne manjine etničkom manjinom i nepozivanje na riječ nacionalne pokazuje da se htjelo upotrijebiti izraz najšireg smisla. Francesko uključuje etničko u nacionalno.

U definiranju pojma manjine je važno i mišljenje Stalnog Međunarodnog suda pravde nakon Prvog svjetskog rata. Tada je pred sud došlo nekoliko slučajeva. Iz njegove prakse mogu se izvući neki kriteriji: različite skupine, stvarne manjine; rasa vjera ili jezik koji se razlikuju od rase, vjere i jezika većine; osjećaj solidarnosti; želja očuvanja različitih osobina, miran suživot uz jednakost.

P.De Azcarate- vodio odjel za Probleme Manina- napravio studiju 1945.g. „Liga naroda i nacionalne manjine: Eksperiment.“ Njegovo iskustvo je da se nacionalne manjine razlikuju po postojanju nacionalne svijesti praćeno jezičnim i kulturnim razlikama. Dublji slojevi manjine nisu mjerljivi, teško je moguće opisati riječima, a radi se o nacionalnoj svjesti. Nacionalne manjine definira kao više ili manje značajni udio građana države koji su različite nacionalnosti od nacionalnosti većine. Kod njega je bitno da spominje pojmove poput nacionalne svjeti i kolektivne volje za preživljavanjem.

1969.g. T. Modeen obavio je rad pod pokroviteljstvom Akademije Abi iz Finske- „Međunarodna zaštita nacionalnih manjina u Europi“. Izložio je razliku između državljanstva i narodnosti, autor je iz pojma manjine isključio ne- državljane. Zadržao je kriterij njihovog manjeg broja, ali odbija nazvati manjinom onu manjinu koja dominira kao što je to bio slučaj sa švedskom manjinom u Finskoj u pretplošom stoljeću. Nema tipičnih nacionalnih manjina, radi se samo o broju raznih skupina koje mogu biti opisane kao takve.

Budimir Vukas u knjizi- „Etničke manjine i međunarodni odnosi“ u definiranju etničke manjine ističe da se društvene skupine mogu podjeliti u manje skupine i temelj njihovog razlikovanja mogu biti fizičke osobine, vjerska pripadnost, obrazovanost, spol, dob... Brojčani omjer osoba koje na temelju neke podjele svrstavamo u podskupinu često je takav da se nasuprot jednoj večinskoj podskupini pojavljuje jedna ili više manjinskih podskupina. Tako se govori o većini ili manjini. U europskim okvirima gdje je formiranje nacije gotovo okončan proces, izraz „nacionalne manjine“ ne odgovara u potpunosti svojoj svrsi. On navodi: „ Za svaku pojedinu manjinu možemo procjeniti da li je opravdano da je nazovemo nacionalnom, narodnom ili plemenskom manjinom. Međutim, bez obzira o kojoj se od tih manjina radi , problemi u vezi s njom uglavnom su isti , jer se razlikovanje između pripadnika većine i manjine u svim slučajevima temelji na njihovim etničkim osobinama. Zato bi kao uajednički naziv za sve manjine koje postoje zbog etničkih karakteristika svojih pripadnika trebalo upotrebljavati naziv „etničke manjine“ kao što je to uobičajeno u UN-u.

Još jedan pokušaj definiranja je bilo na seminaru o promociji i zaštiti ljudskih prava kod nacionalnih, etničkih i drugih manjina, održanom na Ohridu 1974.g. tada je bila predložena

40

Page 41: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

definicija: skupina građana koji su dovoljno brojni da bi pokušali postići ciljeve skupine. No brojčano manja od ostatka stanovništva, ujedinjena povijesnim, etničkim, kulturnim, vjerskim ili jezičnim vezama.

Francesko Capotorti- isto ima studiju gdje kritizira članak 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te smatra da on neće biti lijek za tragičnu sudbinu ugnjetavanih manjina . Zbog toga je potrebno definirati manjinu kao: brojčano manju skupinu od ostatka stanovništva jedne države, u položaju da ne dominira, čiji pripadnici- državljani te države- imaju s etničkog, vjerskog ili jezičnog motrišta osobine po kojima se razlikuju od ostalog dijela stanovništva i koji pokazuju osjećaj solidarnosti u svrhu očuvanja kulture, jezika, vjere.

Pojmovi vezani uz manjine, ali se ne mogu uzeti u obzir: manjinski narod (starosjedioci), stranci, skupine umjesto pojedinaca, minimalni broj članova, manjine koje dominiraju, potlačene većine, zavisnost o teritoriju.

Postoje osobine po kojima se manjine prepoznaju i koje su osnova za definiranje ovog pojma: skupine koje se razlikuju, etničke, vjerske ili jezične osobine, broj koji je manji od polovice stanovništva države, nedominantna situacija, državljanstvo, solidarnost, kolektivna želja za preživljavanjem.

Jules Deschenes predlaže da je to „skupina građana, manja od polovice stanovništva jedne države, u položaju da ne dominira, čiji su članovi solidarni i poticani, što je samo po sebi razumljivo, kolektivnom voljom za preživljavanjem, koji imaju etničke, vjerske ili jezične osobine po kojima se razlikuju od većine stanovništva i koji smjeraju za tim de facto i de iure imaju ista prava kao i ta većina.“

Manjine, ako su nacionalne, u normalnim uvjetima u povoljnijem su položaju od manjinskih naroda jer su obično povezane s jednom stranom državom koja ima određeni interes za njihovu sudbinu, a postojanje države matičnog naroda omogućava i njihovo formalno postojanje i potporu.Za razliku od nacionalnih manjina, manjinski narodi ako se nalaze u nekoj državi u manjini, pored drugog naroda čija je to nacionalna država, podložni su brzoj asimilaciji i promjeni identiteta, jer teško mogu izboriti svoje formalno postojanje.

Očuvanje etničkog, kulturnog, jeičnog, vjerskog i drugog identiteta manjinskih naroda i manjina predstavlja vrijednost koja je rezultat dosadašnjeg civilizacijskog razvoja, naravno, pod uvjetom da ne ugrožava druge važne vrijednosti, npr teritorijalni integritet države.

POLITIKE REGULIRANJA ETNIČKIH SUKOBA

- sukobi – normalne pojave u društvu koje imaju korijen u različitostima

- uspješno upravljanje različitostima i rješavanje kriza od bitnog značaja za stabilnost i sigurnost

41

Page 42: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- uspješno upravljanje i vladanje pluranim društvima mjerilo razvijenosti demokracije

- značajni modeli zaštite tradicionalnih etničkih manjina, ali i zaštita tzv. „novih manjina“ (imigranata)

- uz pretežno teritorijalne modele zaštite potrebno je razvijati zaštite etničkih manjina koji neće biti vezano samo za određeni teritorij

- Wolf: etnički sukobi su oni u kojima su ciljevi barem jedne strane u sukobu definirani u etničkim terminima i u kojima glavna crta konfrontacije leži na etničkim razlikama; vrsta grupnog sukoba u kojemu barem jedna strana sukob definira u skladu s postojećom ili percipiranom diskriminirajućom etničkom podjelom (Sjeverna Irska, Kosovo, Cipar...)

- nasuprot etničkim sukobima stoje etničke napetosti - manje nasilne (Kanada, Belgija, Francuska)

-> etnicitet nije jedini izvor nasilnih sukoba, moć i materijalni dobici mogu biti motivi

- Horowitz: sukob je borba kojoj je svrha postizanje cilja i istodobno neutraliziranje, povreda ili eliminacija suparnika

- etnički sukobi uzrokovali oružane sukobe, raspade multietničkih država, promjene granica i demografskih odnosa

- još uvijek nema prihvaćenog modela rješavanja etničkih sukoba, to je sve nužnija potreba -> odnose među etničkim zajednicama teško svesti na zajednički nazivnik, izvori napetosti različiti

- pr: znanstvenici u SAD-u smatrali kako se etničke napetosti mogu prevladati obrazovanjem i prosvjećenijim stavovima; studenti modernizacije smatrali kako će se napetosti prevladati urbanizacijom i sekularizacijom –> ne mogu se primijeniti na sve slučajeve

- politike reguliranja sukoba podijeljene u dvije skupine: politike eliminiranja etničkih razlika (genocid, prisilna masovna preseljavanja stanovništva, razdvajanje i/ili secesija, integracija ili asimilacija) i politike upravljanja tim razlikama (hegemonistička kontrola, arbitraža, autonomija, federalizacija, konsocijativizam ili podjela moći)

Politike eliminiranja etničkih razlika

- genocid: sustavno masovno ubijanje etničkog kolektiviteta ili posredno uništenje etničke zajednice namjernim eliminiranjem uvjeta koji omogućuju njezinu biološku i socijalnu reprodukciju (nacisti, europski kolonizatori u objema Amerikama, Turci u Otomanskom c.)

- prisilno preseljenje: jedna ili više etničkih manjina je fizički protjerana iz svog zavičaja i primorana živjeti na drugom području; ono uvijek ne dovodi do okončanja etničkog

42

Page 43: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

sukoba (pr. Palestinci protjerani iz Izraela, doveli do destabilizacije regionalne sigurnosti B. istoka)

- razdvajanje, odcjepljenje, secesija: u skladu sa liberalno – demokratskim vrijednostima. Razdvajanje je postalo čest način rješavanja etničkih sukoba (u Europi postoje mnogi secesionistički pokreti među Baskima, Korzikancima, stanovnicima Sjeverne Irske, Škotima i Velšanima).

- načelo samoodređenja provedivo samo u onim slučajevima kada unutar regije pogođene secesijom nema veće ili nezadovoljne etničke manjine -> u stvarnosti malo takvih primjera, jedni od najuspješnijih secesija Norveške od Švedske i Slovačke od Češke

- pravo na samoopredjeljenje je najsloženije -> većina autora smatra kako manjine ne mogu biti nositelji prava na samoopredjeljenje

- Furio Cerutti: dok svi građana imaju ista prava i dok nitko ne trpi diskriminaciju, ne postoji nikakav uvjerljiv pravni razlog za odcjepljenje od postojeće zajednice; takvo stajalište zastupa i UN

- Butros Butros-Gali: kada bi svaka etnička, vjerska ili jezična skupina tražila državnost, ne bi bilo granica podjelama -> na primjeru Čečenije vidi se kompromis, tzv „unutarnje sampoopredjeljenje“ gdje manjinske zajednice imaju pravo na neku vrstu lokalne samouprave

- dokumenti UN-a i OESS-a gaje stajalište o suverenitetu država, nakon rata u SFRJ i SSSR-u sve više se ozakonjuje načelo o nasilnoj nepromjenjivosti granica što onemogućuje manjine u njihovu zahtjevu za odcjepljenjem

- integracija i/ili asimilacija: temelji se na ideji eliminiranja etničkih razlika preko integracije, odnosno asimilacije jedne etničke zajednice u novi etnički identitet

- integracija: cilj joj je stvaranje zajedničkog građanskog ili etničkog identiteta, utječe na smanjenje razlika među etničkim zajednicama preko socijalizacije djece u zajedničkim školama na istom jeziku i gradnjom zajedničkih stambenih naselja ->integracija je primjena principa liberalnog individualizma: pojedinci jednaki pred zakonom bez obzira na etničko podrijetlo, rasu ili vjeru, ne bi se trebali službeno priznavati zasebni etnički identiteti

- asimilacija: cilj joj je uspostavljanje zajedničkog identiteta spajanjem i poništavanjem razlika, zagovara stapanje etničkih identiteta u već postojeći (pr. francuski) ili novi (pr. belgijski), može biti prirodna i prisilna (određenoj manjini se ne jamči zaštita jer se ne priznaje njeno postojanje), prirodna asimilacija ima veći intenzitet što je država demokratskija (pr. mješoviti brakovi)

Politike upravljanja etničkim razlikama

- hegemonistička kontrola: upravljanje državom uz veliki oslonac na institucije prisile (vojsku i policiju) kako bi se uspješno eliminirali etnički izazovi u državnom poretku

43

Page 44: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- arbitraža: intervencija „neutralnog“ autoriteta, podrazumijeva pristanak sukobljenih strana na dogovoreni kompromis, može biti unutarnja (provodi ju osoba koja nije pripadnik sukobljenih etničkih zajednica ili državnik velikog autoriteta koji nije vezan za svoje etničko podrijetlo – Gandhi, Tito) i vanjska (poduzima ju jedna ili više zainteresiranih država, a u nekim slučajevima i cijela međunarodna zajednica)

- OESS se uključuje u rješavanje etničkih sukoba otkad je Vijeće OESS-a u Stockholmu osnovalo Visoko povjerenstvo za nacionalne manjine -> prvi put se problemi etničkih manjina tretiraju kao pitanje sigurnosti, a ne u okviru ljudskih prava

- na Trećem sastanku u Beču (1986.-1989.) prvi put je na red došla ozbiljnija rasprava o ljudskim pravima sa naglaskom na zaštiti etničkih manjina

- najčešći načini zaštite etničkih manjina su oni posredstvom teritorijalno-političke, personalne i kulturne autonomije (zbog učestalih zahtjeva manjina za autonomijom, sprječavanja iredentističkih težnji pripadnika manjina, miroljubljivo rješnje graničnih sporova)

- teritorijalno-političku autonomiju može dobiti etnička manjina koja je u većini u odnosu prema pripadnicima većinskog naroda, a utvrđena rješenja ne smiju narušavati suverenost i teritorijalnu cjelovitost države

- na razini središnje vlasti zaštita političkih prava manjina može se organizirati kroz personalnu autonomiju ili razmjerno sudjelovanje u vlasti

- za zaštitu etničkih manjina važna je kulturna autonomija (pravo neke etničke manjine na izražavanje posebnosti i različitosti u višeetničkom okruženju te pravo očuvanja i razvijanja vlastitog identiteta) -> bez nje, manjine su osuđene na asimilaciju i izumiranje

- demokratsko društvo treba poštovati etničke, kulturne, jezične i vjerske identitete svakog pripadnika neke manjine, ali i stvoriti prikaladne uvjete koji će im omogućiti izražavanje i razvoj tog identiteta

- sadržaj kulturne autonomije različit, ali u osnovi se sastoji od: načina korištenja jezikom i pismom manjine u službenoj uporabi, načina uporabe manjinskih simbola (grba i zastave), topona – naziva mjesta, osnivanja odgojnih i obrazovnih ustanova

- federalizacija: federalne jedinice teritorijalno veće od autonomnih područja i imaju više političke moći

- zagovornici federalizma smatraju da federalizam može biti učinkovit način reguliranja etničkih sukoba (slučaj Belgije, Kanade, Švicarske)

- federalizam manje poželjan među zajednicama koje ne mogu adekvatno upravljati svojim federalnim jedinicama zbog disperzije ili malobrojnosti

44

Page 45: SKRIPTA MEĐUNARODNA SIGURNOSTI

- federalizam: teritorijalni sporazum koji se primjenjuje na autohtone narode koji traže značajnu mjeru autonomije i samouprave unutar teritorija kojeg tradicionalno nastanjuju

- zbog sprječavanja sukoba, politički odnosi mogu biti organizirani na načelima podjele moći, odnosno konsocijativizma – dvije države ili više etničkih zajednica se dogovorilo da će međusobno priznavati prava i interese one druge i da će upravljati zajedničkom vladom, osnovna pretpostavka jest zajednica u kojoj žive narodi koji nemaju istu kulturu i jezik

- Lijphart: četiri odlike konsocijativizma – velika koalicijska vlada, načelo proporcionalnosti, etnička samouprava i pravo ustavnog veta za manjine

- Esman: modeli pluralizma: dominacija, podjela moći i integracija

Dominacija

- jedna etnička zajednica drži pripadnike drugih zajednica u podređenom položaju

- isključiva (pripadnici jedne zajednice samo zbog svoje pripadnosti nemaju jednaka prava i mogućnosti unutar društva), inkluzivna dominacija (vlada potiče pripadnike etničkih manjina da se prilagode većinskoj kulturi), manjinska prava (etničke manjine se mire sa svojim podređenim položajem putem individualnih i kolektivnih prava)

Podjela moći:

- dva osnovna modela: federalizam i konsocijativizam -> formalni

- neformalni: vlade koje paze da se ključne pozicije dodijele pripadnicima svih značajnih etničkih skupina tako da se niti jedna ne osjeća izostavljenom

- slabost: ovise o osjetljivosti, vještinama i prosudbama pojedinih političkih vođa

45