307
VELEUČILIŠTE «NIKOLA TESLA» GOSPIĆ Poslovni odjel - Stručni studij Ekonomika poduzetništva OSNOVE PODUZETNIČKE EKONOMIJE Prof.dr.sc. Mehmed Alijagić (za internu uporabu) 0

Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

VELEUČILIŠTE «NIKOLA TESLA»GOSPIĆ

Poslovni odjel - Stručni studij Ekonomika poduzetništva

OSNOVE PODUZETNIČKE EKONOMIJE

Prof.dr.sc. Mehmed Alijagić

(za internu uporabu)

GOSPIĆ, listopad, 2010.

0

Page 2: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

I Dio: OSNOVE MIKROEKONOMIJE

Pojam ekonomijePojam ekonomije

Riječ ekonomija grčkog je porijekla (oikonomia). Sastoji se iz dvije riječi:“oikos”, što znači gazdovanje, domaćinstvo i “nomos” što znači zakon. Domaćinsko gazdovanje i nije ništa drugo do kompleks raznih pravila koja nas upućuju kako s inputima (proizvodnim ćimbenicima) kojim raspolažemo ostvariti maksimalno moguću proizvodnju.To su nastojanja ljudi da uz data ulaganja proizvodnje ostvare maksimalno moguće rezultate. Ekonomija je znanost koja proučava kako društva koriste rijetke resurse i s njima upravlja da bi proizvela vrijedne robe i rapodijelila te robe među različitim skupinama ljudi. Ekonomija je znanost izbora, objašnjava kako vršimo izbor i njegovu promjenu u borbi s oskudnošću. Ekonomiju čine pojedinci odnosno domaćinstva i poduzeća (ekonomski ili gospodarski subjekti. Ekonomija proučava kako domaćinstva i poduzeća donose odluke (kako se ponašaju): šta kupuju, koliko kupuju, kako raspoređuju svoj dohodak, koliko štede, kako investiraju ušteđevinu; kako međusobno utječu jedni na druge, itd.Rezultati ekonomije ovise od ponašanja individualnih gospodarskih subjekata (pojedinaca-domaćinstava i poduzeća, od toga kako oni donose svoje individualne odluke) i od njihovog međusobnog utjecaja. Zbog toga se u proučavanju temeljnih načela ekonomije polazi od načela individualnog odlučivanja.Ekonomija pruža odgovore na 3 slijedeća pitanja:1) Što treba proizvoditi? - koja će se dobra i u kojim količinama proizvoditi,- trebamo li proizvoditi opremu za kampiranje, kruh, CD ili graditi kuće? Trebamo li ulagati više u školstvo ili zdravstvo ili u obranu zemlje? Prije 15 godina CD se nije koristio u ovako širokoj upotrebi dok danas teško možete naći da netko sluša gramofonske ploče. Zašto se neki proizvodi rađaju, dok drugi umiru?2) Kako proizvoditi? - tko će proizvoditi, kojim resursima i kojim tehnikama, s kojim tehnologijama, kakvi će biti omjeri rada i kapitala, koristi li se kapitalno ili radno intenzivna tehnika proizvodnje.) 3) za koga proizvoditi? - tko će i koliko čega trošiti, tko će koristiti dobra, tko će konzumirati proizvedena dobra i usluge.

Mikroekonomija i makroekonomija

Ekonomija se dijeli se na mikroekonomiju i makroekonomiju.Mikroekonomija (grč. mikros = mali) proučava ponašanja ekonomskih jedinica i donošenja njihovih odluka. Ekonomske jedinice su pojedinačni potrošači i pojedinačni proizvođači tj. pojedinačno kućanstvo i pojedinačno poduzeće.

1

Page 3: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Mikroekonomija proučava: količinu proizvodnje jednog poduzeća, cijenu pojedinačnog proizvoda, dohodak pojedinca ili kućanstva, zaposlenost pojedinca itd.. Makroekonomija (grč. makros = velik) se bavi ukupnim gospodarstvom (ekonomijom) jedne države. U središtu pozornosti makroekonomije su proizvodnja, zaposlenost, investicije, cijene, gospodarski rast, itd.. Osnova za proučavanje makroekonomije su ekonomske agregatne veličine.. Kada se ističe da makroekonomija proučava narodnu gospodarstvo kao cjelinu, to ne znači da se i mikroekonomija ne bavi cjelinama kao što je npr. potražnja za automobilima na nekom tržištu. Bitna je razlika u tome što su mikroekonomske cjeline izvedene iz individualnih izbora, nasuprot makroekonomiji koja se ne bavi individualnim izborima. Također, kada je riječ o potražnji, važna je razlika u činjenici što se u mikroekonomiji proučavaju cjeline homogenih ili sličnih proizvoda, dok se u makroekonomiji promatra nacionalni proizvod (ukupna proizvodnja) koji se sastoji od mnogo različitih proizvoda. Mikroekonomija i makroekonomija su povezane i nema precizne granice među njima, jer je mikroekonomija temelj za makroekonomske analize Makroekonomija razmatra veličine koje predstavljaju agregat mikroekonomskih veličina. Makroekonomija i mikroekonomija su toliko povezane i uvjetovane da nije moguće razumjeti makroekonomsko ponašanje i djelovanje ako se ne razumije mikroekonomija.Primjeri razlike između mikroekonomije i makroekonomije su:Tablica 1. Mikroekonomija MakroekonomijaMakroekonomija• Kako kartel može odrediti cijenu nafte? • Zašto jaki rast svjetskih cijena nafte

uzrokuje inflaciju i nezaposlenost?• Je li odlazak na studij dobra upotreba vašeg vremena?

• Istražuje stopu nezaposlenosti mladih

• Ispituje pojedinačne stavke inozemnerazmjene.

• Ispituje ukupna kretanja kod uvoza i izvoza jednog gospodarstva

TEMELJNA MIKROEKONOMSKA PITANJA

Temeljna mikroekonomska pitanja su:

Oskudica kao središnji ekonomski problem, Izbor između alternativa (ili trgovina ciljevima), Racionalni izbor (ili analiza troškova i koristi). *

* Temeljna mikroekonomska pitanja svoje porijeklo nalaze u činjenici da je svijet tržišnog gospodarstva svijet oskudice. Zbog oskudice proizvođači, jednako kao i potrošači, primorani su raspoložive resurse rabiti tako da u najmanjoj mogućoj mjeri osjete oskudicu. U ovome smislu proizvođači i potrošači nastoje između mogućih alternativa izabrati onu alternativu koja će im osigurati najveću moguću korist u odnosu na resurse kojima raspolažu. Njihov se izbor temelji

2

Page 4: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Oskudica kao središnji ekonomski problem

Oskudica je središnji ekonomski problem, jer raspoloživi resursni (vrijeme, dohodak, prirodni izvori itd.), nisu neograničene veličine. U uvjetima oskudice pojedinca ili poduzeće mora donositi racionalne odluke, jer se izborom jedne alternativne (ili okoristih) moraju odreći druge alternative ili aktivnosti. Svi oni, bilo da su bogati ili siromašni, moraju birati kako bi raspoložive resurse mogli rabiti na način koji će najbolje zadovoljiti njihove želje. U uvjetima neograničenih želja, s jedne strane i ograničenih resursa s druge strane, govorimo o oskudici.Alternativa ili aktivnost koje se netko odriče da bi imao neku drugu alternativu ili aktivnost naziva se oportunitetnim troškom njegova izbora.* Temelj za donošenje racionalne odluke je načelo troškova i koristi. Ova načelo govori da će se neka alternativa ili aktivnost izabrati ako, i samo ako, korist od takve alternativne (ili aktivnost) je barem toliko velika koliko i njeni troškovi. Ako se bira broj jedinica neke alternativne (ili aktivnost) temelj za donošenje odluke je granični trošak i granična korist u smislu da će se broj jedinica povećavati sve dok je granična korist veća od graničnog troška.Pod pojmom oskudice podrazumijeva se da je raspoloživa količina nekog dobra manja od količine koja je potrebna da bi se zadovoljilo svakog onog tko želi takvo dobro.Oskudica znači da je pri nultoj cijeni, raspoloživa količina promatranog dobra manja od željene količine. Svako dobro koje zadovoljava ovaj uvjet naziva se ekonomskim dobrom. Ako je raspoloživa količina nekog dobra dovoljna da pri nultoj cijeni zadovolji sve želje, takvo se dobro naziva besplatnim dobrom. Primjera za ekonomsko dobro, koje se može javiti kao fizički proizvod ili usluga daleko je više nego za besplatno dobro. Čak kada bi se za neko dobro moglo reći da spada u skupinu besplatnih dobra, kao npr. zrak koji udišemo, javlja se pitanje što je s troškovima koji nastaju pri kupnji uređaja za kontrolu zagađenosti ili uređaja za prečišćavanje zraka.

Izbor između alternativa (ili trgovina ciljevima)

na nalazi troškova i koristi koje uz sebe vezuje pojedina alternativa. Stoga se oskudica, izbor i analiza troškova i koristi samatraju temeljnim mikroekonomskim pitanjima. Njihovo razumijevanje važno je za razumijevanje svih ostalih pitanja koje proučava mikroekonomija.* Koncept oportunitetnog troška primjenjiv je u svim situacijama u kojima se odlučuje između dviju ili više alternativa ili aktivnosti. Ovaj koncept može se, dakle, primijeniti u slučaju kada pojedinac treba odlučiti hoće li studirati na kvalitetnijem sveučilištu ili će se opredijeliti za jeftinije sveučilište kako bi tijekom studija mogao imati osobni automobil. Opredjeljujući se za skuplje sveučilište donositelj odluke se je morao odreći osobnog automobila. Oportunitetni trošak ovog izbora je jednak cijeni osobnog automobila od kojega je donositelj odluke odustao. Jednako tako će se oportunitetni trošak definirati u primjeru odluke nekog potrošača da između različitih vrsta pića bira između čaše vina i čaše piva. Ako potrošač odluči kupiti čašu vina, oportunitetni trošak jednak je cijeni čaše piva. Ako je vino dvostruko skuplje od piva tada je oportunitetni trošak kupovine čaše vina dvije čaše piva.

3

Page 5: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Sve naše odluke podrazumijevaju izbor između alternativa odnosno izbor jednog dobra ili aktivnosti nasuprot drugom dobru ili aktivnosti. Pojedinci nakon srednje škole odlučuju hoće li studirati ili će se zaposliti. Oni koji su odlučili nastaviti školovanje trebaju odlučiti hoće li se upisati na sveučilište koje preferira rad u manjim skupinama ili na sveučilište koje organizira predavanja za veći broj studenata.* Potrošači su suočeni s problemom izbora kada idu u supermarket i kada moraju izabrati između različitih dobara ili različitih košarica dobara. U ovome smislu potrošač se susreće s problemom izbora treba odlučiti hoće li kupiti automobil s većim prtljažnikom ili automobil s naglašenim sportskim karakteristikama, jednako kao što treba odlučiti između automobila kojemu je osnovna karakteristika brzina i automobila koji je poznat po maloj potrošnji goriva. Poduzeća također moraju birati da li koristiti jednu ili drugu metodu proizvodnje ili, npr. da li proizvesti jednu ili drugu kombinaciju proizvodnje (proizvoda).*

Dakle, u svakoj sferi ljudskog života svaka pojedinačna odluka podrazumijeva izbor jednog dobra ili aktivnosti umjesto nekog drugog dobra ili aktivnosti. Izborom jednog dobra ili aktivnosti donositelj odluke se odriče drugog dobra ili aktivnosti. Odluka koja podrazumijeva žrtvovanje ili odricanje od jednog dobra ili aktivnosti s ciljem da se dobije neko drugo dobro ili aktivnost naziva se izborom između alternativa ili trgovina ciljevima.

Racionalni izbor (ili analiza troškova i koristi)

U primjeru studenta koji treba odlučiti hoće li studirati na sveučilištu koje preferira rad u manjim skupinama ili na sveučilištu koje je orijentirano na rad u većim skupinama, u središtu pozornosti je izbor između dvije mogućnosti tj. između koristi i troškova jedne ili udruge alternative. Izborom sveučilišta koje radi u manjim skupinama studentu se pružaju bolji uvjeti za rad i mogućnost da nauči više nego da odabere sveučilište koje radi u većim skupinama. Promatrano s pedagoškog stajališta prednost bi trebalo dati prvom sveučilištu. No, postavlja se pitanje zašto mnoga sveučilišta izvode nastavu u predavaonicama sa stotinu ili više studenata. Objašnjenje se nalazi u činjenici da su troškovi studija po studentu veći ako se radi u manjim nego u većim skupinama. Stoga su troškovi studija i do nekoliko puta veći na onim sveučilištima koji preferiraju rad u manjim skupinama, ali koja studentima istodobno pružaju bolje uvjete za rad i mogućnost da dođu do diplome koja podrazumijeva veća znanja. Sa stajališta studenta koji treba odlučiti na koje se sveučilište pisati, u pitanju je klasična trgovina ciljevima. Ako se odluči za sveučilište koje radi u većim skupinama platit će manju školarinu, što je dobro za studenta, ali će zato imati slabiju kvalitetu studija, što je loše za studenta. Ako se, pak, odluči za sveučilište koje

* Studenti odlučuju hoće li stanovito vrijeme provesti u učenju ili će raditi nešto drugo, jednako kao što odlučuju hoće li svoj džeparac potrošiti na večernji izlazak ili će kupiti neku knjigu.* Vlade također stalno vrše izbor kao u primjeru izbora između različitih načina trošenja njihovih poreznih prihoda na, primjerice, škole, bolnice, vlakove, ceste, policiju.

4

Page 6: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

radi u manjim skupinama platit će veću školarinu, što je loše za studenta, ali će zato imati bolju kvalitetu studija, što je dobro za studenta. U primjeru studenta koji treba odlučiti hoće li se upisati na sveučilište koje preferira rad u manjim skupinama ili na sveučilište koje nastavu izvodi u većim skupinama u pitanju je odluka između alternativa koje uz sebe vezuju jednu dobru i jednu lošu ustranu. Izborom prvog sveučilišta student će uživati u koristima koje pruža rad u manjim skupinama, ali će zato platiti veću školarinu. Izborom drugog sveučilišta student će platiti manju školarinu, ali će zato morati prihvatiti nižu kvalitetu studija.*

Ekonomisti ovaj problem izbora rješavaju pomoću analize troškova i koristi.

Ekonomski modeli

Opisivanje ekonomskih pojava i kretanja jedne zemlje vršimo putem ekonomskih modela. Pretpostavke na kojima se temeljura svaki ekonomski model dane su u obliku relacije između pojedinih varijabli ekonomskih modela. Zato se relacije između pojedinih varijabli izražavaju putem jednadžba i identiteta. Ekonomski modeli se dijele u dvije osnovne grupe: 1) matematičke modele, i 2) ekonometrijske modele (kvantitativno mjerenje ekonomskih varijabli). U praksi se više primjenjuju ekonometrijski modeli koji se dijele na: 1. mikroekonomski modeli (odnose se na razinu jednog poduzeća ili razinu pojedinca – kupca), 2. makroekonomski modeli (pomoću kojih se kvantitativno vrši opisivanje funkcionisnja ukupne gospodarstva jedne države): a) agregatni modeli, b) strukturni modeli, i c) modeli gospodarskog ili ekonomskog rasta.

Agregatni makroekonomski modeli izražavaju odnose između osnovnih makroekonomskih agregata kao što suproizvodnja, potrošnja, agregatna potražnja i ponuda, investicije, uvoz, izvoz itd. Najprostiji oblik je model agregatnepotražnje ili potrošnje C = f(Y), C = potrošnja u jednoj državi, Y = output ( narodni dohodaka države).

Strukturni makroekonomski modeli još se zovu međusektorski modeli, sektori unutar gospodarstva jedne zemlje (npr. industrijski i poljogospodarski). Još se zovu input-output modeli.* modelima se izražavaju kvantitativni odnosi

*U jednom drugom primjeru donositelj odluke treba odlučiti koliko će naručiti dnevno reklamnih spotova na lokalnoj televiziji. Veći broj reklamnih spotova rezultirat će porastom prodaje odnosno prihoda od reklamiranog proizvoda, ali što istodobno povećava izdatke za reklamu. U obratnom slučaju izdaci za reklamu će biti manji, ali će zato biti manja i prodaja tj. prihod od prodaje. U ovim primjerima, jednako kao u svim drugim sličnim slučajevima, postavlja se pitanje koju alternativu izabrati tj. što bi bilo najbolje za donositelja odluke.

* Input-output je metoda analize u kojoj je gospodarstvo prikazano nizom linearnih funkcija proizvodnje, koja prikazuje unutarnje veze između svih sektora

5

Page 7: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

između proizvodnje jednog sektora jedne zemlje u odnosu na druge sektore proizvodnje te zemlje. Input-output je metoda analize u kojoj je gospodarstvo prikazana nizom linearnih funkcija proizvodnje, koja prikazuje unutarnje veze između svih sektora gospodarstva. Modeli gospodarskog rasta izražavaju kvantitativnu promjenu (%) nekog određenog makroekonomskog agregata (DP – društvenog proizvoda ili ND – nacionalnog dohotka) kao ovisnih varijabli u odnosu na neku izabranu analiziranu varijablu. Jedan od najjednostavnijih modela gospodarskog rasta je Harod-Domar-ov model:

r = s / kgdje je: r = porast brutom domaćeg proizvoda (BDP) kao godišnja stopa rasta u %), s = stopa investicije (štednje) tj. onaj dio nacionalnog dohotka ND koji ne ode u potrošnju već u akumulaciju tj. investicije, k = kapitalni koeficijent pokazuje veličinu novih investicija (I) po jedinici povećanja dohotka (outputa) Y:

k' = I/ΔY

Elementi ekonomskih modela su: (1) varijable modela (promjenljive velčine), (2) relacije modela, i (3) parametri modela (koeficijenti i stope).

Varijable su dijelovi modela koje imaju različite vrijednosti. Varijable modela mogu biti: a) endogene, b) egzogene. c) instrumentalne, d) predeterminirane itd.Endogene varijable su one čije vrijednosti treba odrediti pomoću modela. Ponašanje i veličinu ekonomskih pojava koje su opisne ovim varijablama treba predvidjeti rješenjem modela. Egzogene varijable su one čiju vrijednost ne određujemo pomoću samog modela, već je njihova vrijednost egzogeno data i unaprijed poznata. Npr. u makroekonomskom modelu potrošnje C:

C = f (Y), odnosno: C = a + bY

gdje je: C = potrošnja, a, b = parametri modela, Y= nacionalni dohodak. Egzogena varijabla je veličina Y koja s parametirima a i b određuje vrijednost endogene varijable C. Instrumentalne varijable spadaju u egzogene, a to su npr. visina stope poreza, carinska stopa, itd. Predeterminirane varijable su endogene i egzogene varijable s vremenskim pomakom (varijable kašnjenja ili time lag varijable). Njihova vrijednost je determinirana (određena) u nekom prethodnom razdoblju. Npr. štednja St u sadašnjem, tekućem razdoblju (npr. u ovoj godini), (t) određena je razinuom štednje iz prethodne godine St+1:

St = a St-1

(a = parametar). Varijabla St - 1 je predeterminirana varijabla. Ili kod modela: Ct

= a + b1 Yt-1 + b2 Ct-1 varijable Yt-1 i Ct-1 su predeterminirane varijable ( a, b1 i b2

su parametri modela).Veze između varijabli u modelu mogu biti linearne i nelinearne. Na temelju toga imamo linearne i nelinearne modele.(2) Relacije u modelu mogu biti: a) definicijske relacije (identiteti) - npr. potrošnja plus štednja jednako je dohotku: C + S = Y, b) bilančne relacije

6

Page 8: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

- pokazuju prihodnu i rashodnu stranu ili odnose između stvaranja i uporabe (npr. bruto domaćeg proizvoda), c) tehničke relacije - pokazuju odnos između proizvodnje neke robe i veličine uloženih inputa (proizvodnih čimbenika) uloženih u proizvodnju dane robe, d) relacije ponašanja - izražavaju zakonitosti u ponašanju pojedinih varijabli obzirom na promjene veličine i/ili strukture drugih ekonomskih varijabli, e) institucionalne relacije –pokazuju odnos između makroekonomskih agregata i instrumenata ekonomske politike (propis), kao što su npr. stope poreza, carina, doprinos, itd., a koje zovemo intrumentalnim varijablama, f) uvjeti ravnoteže – to su relacije koje pokazuju jednakost određenih ekonomskih varijabli a u cilju održavanja ravnoteže cijelog ekonomskog sustava. (3) Parametri modela – predstavljaju kvantitativno izraženu međuovisnost dviju ekonomskih varijabli u ekonomskom modelu. Procjena vrijednosti parametara vrši se pomoćo regresijske analize.

Kod izgradnje ekonomskog modela imamo pet koraka: - specifikacija varijabli ekonomskog modela,- određivanje analitičkog oblika međuovisnosti varijabli u ekonomsom modelu,- pisnje modela u polaznom tj. strukturnom obliku,- procjena vrijednosti strukturnih parametara i provjera adekvatnosti analitičkog

oblika ekonomskog modela, - rješenje ekonomskog modela i ekonomska analiza modela.

Ovisna i neovisna varijablaOvisna i neovisna varijabla

Pod pojmom neovisne varijable razumijeva se ona varijabla čija vrijednost ne ovisi o vrijednosti druge varijable. S druge strane, pod pojmom ovisne varijable razumijeva se ona varijabla čija vrijednost ovisi o vrijednosti druge varijable. Vrijednost ovisne varijable može se, dakle, odrediti nakon što je određena vrijednost neovisne varijable. U primjeru visine potražnje za nekim modelom Opelova automobila na tržištu RH na razini svake moguće cijene promatranog modela automobila nezavisna varijabla je cijena automobila, dok je zavisna varijabla količina potražnje. Količina potražnje je zavisna varijabla jer količina potražnje ovisi o cijeni automobila odnosno potražnja za promatranim modelom Opelova automobila na hrvatskom tržištu bit će poznata tek kada se definira njegova cijena. Iz iskustva nam je poznata sklonost potrošača da po nižoj cijeni kupuju veću količinu promatranog dobra, pa stoga i u ovom primjeru možemo pretpostaviti da će se na hrvatskom tržištu prodani veći broj promatranog modela automobila ako će njegova cijena biti niža. Naravno vrijedi i obrat, tj. možemo pretpostaviti da će se po višoj cijeni prodani manji broj automobila. Cijena i količina potražnje nalaze se u obrnuto srazmjernom odnosu, tj. ako cijena raste količina potražnje pada odnosno ako cijena pada količina potražnje raste. Kada se vrijednosti povezanih varijabla kreću u obrnutom smjeru govorimo o inverznoj ili negativnoj povezanosti varijabla.

7

Page 9: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Za razliku od ovakve vrste sveze promatranih varijabla, u stvarnosti također egzistiraju sveze koje se očituju u istosmjernom kretanju vrijednosti povezanih varijabala, npr.potražnja za benzinom u odnosu na broj automobila na promatranom tržištu. Porastom broja automobila na nekom tržištu povećavat će se i potrošnja benzina na tom tržištu. Isto tako se može pretpostaviti da će se smanjivati potrošnja benzina ako se smanjuje broj automobila. Kada se vrijednost povezanih varijabla kreće u istom smjeru govorimo o izravnoj ili pozitivnoj povezanosti varijabla.

Funkcije u ekonomiji

U ekonomiji se mnogo koriste matematičke funkcije (npr. funkcija potražnje, funkcija ponude, funkcija troškova, funkcija ukupnog prihoda, funkcija graničnog prihoda itd). Funkcije mogu biti linearne i nelinearne. Grafički prikazano linearna funkcija u koordinatnom sustavu ima pravac (ravnu crtu), dok nelinearna funkcija ima krivocrtni oblik. Mnoge sveze medu ekonomskim veličinama mogu se prikazati pomoću linearne funkcije. Linearna funkcija zadaje se na sljedeći način:

algebarski: f(x) = ax + b, primjer: f(x) = 2x + 1

jednadžbom: y = ax + b, primjer: y = 2x + 1

a i b posebni brojevi tj. parametri ili koeficijenti funkcije. Graf linearne funkcije je pravac kao na sljedećoj slici:

8

Page 10: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 1

Uočite da vrijednost od y poraste za a = 2 za svaki porast od 1 za x. Na grafu se to očitava kao porast ordinate točke na pravcu za a jedinica kada se po osi x pomaknemo u desno za 1. Brojem a odreden je nagib pravca; za pozitivan a vrijednost za y raste za svaki pomak u desno, a za negativan a pada. U sljedećoj tablici zadane su dvije funkcije. Odredite koja je od njih linearna, a koja nije: Tablica 1Error: Reference source not found

U traženju odgovora na ovo pitanje pomaže nam značenje broja a u jednadžbi pravca y = ax + b: Ovaj broj odreduje porast veličine y koji odgovara porastu veličine x za 1. Ako se vrijednost x1 promijeni na x2 tu promjenu označavamo s ∆x = x2 - x1. Ovoj promjeni (prirastu) nezavisne varijable x odgovara promjena (prirast) zavisne varijable ∆y = y2 - y1. Lako se zaklju·ci da je a = ∆y ∆x (prosječni prirast funkcije) i da vrijedi takoder ∆y = a∆x. Primjer nelinearne funkcije je tzv. kvadratna funkcija koja glasi:

Y = ax2 + bx + c

gdje su a, b i c = parametri (koeficijenti) funkcije.

Nagib pravca

Nagib krivulje ili pravca predočava promjenu jedne varijable koja se dogodi kad se druga varijabla promijeni. Točnije, to je promjena varijable Y na okomitoj osi po jedinici promjene varijable X na vodoravnoj osi. Upotrijebit ćemo slijedeću sliku da bismo pokazali kako izmjeriti nagib, recimo nagib krivulje između točaka B i D:

9

Page 11: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 2

Zamislite da se pomak od B do D vrši u dva dijela. Prvo dolazi vodoravni pomak iz B u C koji označava jedinični pomak varijable X (bez promjene Y). Slijedeći dolazi kompenzirajući okomiti pomak gore ili dolje, prikazan na prethodnoj slici (Pomak od jedne jedinice vodoravno je samo zbog lakšeg računanja. Formula vrijedi za pomake bilo kakve veličine. Pomak u dva koraka dovodi nas od jedne do druge točke na pravcu. Zato što je BC pomak jedinično povećanje X, dužina CD (prikazana na prethodnoj slici) pokazuje promjenu Y po jedinici promjene X. Na grafu, ova se promjena zove nagib pravca ABDE. Često se nagib definira kao «uspon u određenom prostoru». Uspon je okomita udaljenost na prethodnoj slici tj. uspon je udaljenost od C do D. Određeni prostor je vodoravna udaljenost; to je BC na prethodnoj slici. Uspon u određenom prostoru bio bi u ovom slučaju CD na prostoru BD. Tako je nagib linije od B do D jednak CD/BC. Ključno što treba znati je:

10

Page 12: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

- nagib se može izraziti kao broj. On mjeri promjenu Y po jedinici promjene X,

- nagib pravca je svugdje jednak (isti),- nagib krivulje pokazuje da li je odnos između X i Y direktan ili inverzan.

Izravni odnosi se pojavljuju kada se varijable kreću u istom pravcu (tj. povećavaju se odnosno smanjuju zajedno), inverzni odnosi se pojavljuju kada se varijable kreću u suprotnim smjerovima (tj. kada se jedna povećava druga se smanjuje). Tako negativan nagib označava da je odnos X i Y inverzan kao na prethodnoj slici, Zašto? Zato što povećaje X uzrokuje smanjenje Y. Ponekad se miješa nagib s postojanjem nakošenosti. Ovaj zaključak često vrijedi – ali ne uvijek. Nakošenost ovisi o mjerilu grafa, kao što vidimo na slijedećim slikama:

Slika 3

Dijelovi (a) i (b) na prednjoj slici oba prikazuju potpuno isti odnos. Ali u (b) vodoravno mjerilo je razvučenije nego u (a).Ako pa²ljivo računate, vidjet źete da su nagibi potpuno jednaki (i iznose ½).

11

Page 13: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Nagib krivulje

Nelinearna krivulja jest ona kojoj se nagib mijenja. Ponekad želimo znati nagib u danoj točci, kao što je točka B na slijedećoj slici:

Slika 4

Vidimo da se nagib u točki B povećava, ali nije točno vidljivo kako izračunati nagib. Da bismo našli nagib kontinuirane krivulje u točki, računamo nagib pravca koji dodiruje, ali ne siječe krivulju u traženoj točki. Takav pravac se zove tangenta krivulje. Drugim riječima, nagib krivulje u točki je dan nagibom pravca koji je tangentna krivulja u danoj točci. (Naravno, naib tangente pronalazimo istom tehnikom mjerenja pooću pravog kuta koju smo pokazali ranije). Da bismo našli nagib krivulje u točki B na prethodnoj slici, jednostavno konstruiramo pravac FBJ kao tangentu krivulje u točki B. Tada izračunamo nagib tangente kao NJ/MN. Slično tome, tangenta GH daje nagib krivulje u točki D. Slijedeći primjer nagiba nelinearne krivulje prikazan je ovoj slici:

12

Page 14: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 5

On pokazuje tipičnu mikroekonomsku krivulju, koja ima oblik kupole i ima maksimum u točki C. Možemo rabiti našu metodu nagiba tangente da bismo vidjeli da je nagib krivulje uvijek pozitivan kada krivulja raste, a negativan kada opada. U vrhu ili maksimumu krivulje, nagib je točno nula. Nagib nula pokazuje da vrlo male promjene varijable X oko maksimuma nemaju nikakva utjecaja na varijablu Y. Nagib nelinearne krivulje određuje se slično nagibu linearne krivulje. Naime, da bi se utvrdio nagib nelinearne krivulje u nekoj točki na krivulji potrebno je kroz tu točku povući pravac koji zadovoljava uvjete tangentnosti, tj. pravac koji dodiruje promatranu krivulju samo u točki u kojoj se želi utvrditi nagib krivulje. S obzirom da je nagib krivulje određen nagibom pravca koji je tangenta krivulje u željenoj točki, u daljnjem postupku izračuna nagiba nelinearne krivulje postupa se kao u primjeru linearne krivulje. Drugi način izračuna nagiba linearne krivulje zasniva se na jednadžbi pravca. Jednadžba pravca u eksplicitnom obliku glasi:

y = ax + b

gdje parametar a geometrijski znači koeficijent smjera odnosno nagib pravca a b segment ili odsječak na osi y. Koeficijent smjera ili gradijent pravca, određen je tangensom kuta α što ga pravac zatvara s pozitivnim smjerom osi x (a = tg α ), dok je b segment ili odsječak na osi y pozitivan prema gore a negativan prema dolje. Kao što je naprijed istaknuto, za razliku od pravca, nagib krivulje različit je u različitim točkama na krivulji. Nagib krivulje u nekoj njezinoj točki jednak je nagibu njezine tangente u promatranoj točki, odnosno tangensu kuta koji tangenta zatvara s pozitivnim smjerom osi x. Nagib tangente jednak je vrijednosti prve derivacije promatrane funkcije u istoj točki.

13

Page 15: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Odnosi između ukupnih, prosječnih i graničnih veličina

Jedan od najčešće korištenih koncepata u ekonomiji je koncept granične (marginalne) veličine: kako se stvari mijenjaju na granici. U ovome smislu koristi se različiti pokazatelji, pa tako korist koju ćemo imati konzumirajući jednu dodatnu jedinicu dobra, naziva se graničnom korisnošću. Porast outputa (jedne jedinice količine proizvodnje) do kojeg dolazi zapošljavanjem jedne dodatne jedinice rada, naziva se graničnim proizvodom rada. Porast troškova proizvodnje do kojih dolazi zbog jedne dodatne jedinice outputa naziva se graničnim troškom.U ekonomskoj analizi često su u uporabi kategorije ukupne, prosječne i granične veličine. Njihove međusobne veze i odnosi uvijek su isti bez obzira na to kakva im je konkretna ekonomska interpretacija. Prema tome, utvrđeni odnosi između ukupnih, prosječnih i graničnih veličina vrijede bez obzira izražavaju li veličine prihoda, troškova, proizvodnje, ili bilo kojih drugih varijabli kod kojih se mogu definirati prosječne i granične veličine. Poznavanje odnosa između ukupnih, prosječnih i graničnih veličina važno je kod izučavanja proizvodnih funkcija i modela gospodarskog rasta. Ukupni, prosječni i granični proizvodi biće definirani pomoću slijedećeg numeričkog primjera:Tablica 2---------------------------------------------------------------------------------------------Broj Ukupni Prosječni Graničniradnika proizvod proizvod proizvod L TP ATP MP---------------------------------------------------------------------------------------------

o o o o 1 5 5 5 2 14 7 9 3 3o 1o 16 4 48 12 18 5 6o 12 12 6 66 11 6 7 7o 1o 4

8 72 9 2-------------------------------------------------------------------------------------------

Polazi se od broja radnika koji varira od nule pa naviše, i daju se podaci o ukupnoj proizvodnji koju će različit broj radnika ostvariti u jedinici vremena, na danom komadu zemlje (drugi stupac). Ukupna proizvodnja je izražena u naturalnim jedinicama (npr. metričke cente, 1 metr. centa = 100kg).Prvi i drugi stupac pokazuju koliku će proizvodnju ostvariti različiti brojevi radnika: 3 radnika proizvešće npr. 30 metr. centi a 8 radnika 72 metr. cente. Stupac “prosječni proizvod” dobivena je dijeljenjem ukupnog proizvoda s brojem radnika (to je proizvodnja po radniku). Granični proizvod dobiven je

14

Page 16: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

tako što su sukcesivni članovi u stupcu “ukupni proizvod” oduzimani jedan od drugog i to prethodni od narednog. Zato granični proizvod pokazuje za koliko svaki dodatni radnik povećava proizvodnju. Ako se npr. broj radnika poveća s 2 na 3, proizvodnja će porasti s 14 na 30, granični proizvod trećeg radnika je prema tome 16. Porastu broja radnika od 7 na 8 odgovara porast proizvodnje od 70 na 72, pa je granični proizvod tog osmog, dodatnog radnika 2 metr. cente. Sada uvodimo ove oznake:q = ukupan proizvodp = prosječni proizvodm = granični prozvod x = broj radnika

Na temelju prethodno objašnjenog, imamo: p = q / x m = Δq / Δx (diskretni slučaj) (1)

U kontinuiranom slučaju ukupni proizvod predstavlja neku funkciju broja radnika q = f(x), a granični proizvod je prva derivacija te funkcije:

m (x) = d q / dx = f (x) (2)

Imamo 5 temeljnih stavova o odnosima između ukupnih, prosječnih i graničnih veličina:

1) Zbroj prvih n graničnih proizvoda u diskretnom slučaju jednak je ukupnom proizvodu od n jedinica. U kontinuiranom slučaju integral funkcije marginalnog proizvoda od 0 do n jednak je ukupnom proizvodu n jedinica;

2) Ako prosječna veličina raste, granična veličina veća je od prosječne;3) Ako prosječna veličina opada, granična veličina manja je od prosječne;4) Kada prosječna veličina dostiže maksimum ili minimum, granična veličina

tada je jednaka prosječnoj veličini;5) Dodatak fiksnog zbroja ukupnoj veličini ne utječe na graničnu veličinu.

Sada ćemo izvesti dokaze svih 5 navedenih temeljnih stavova:

Dokazi:Ad 1) Iz definicije graničnog proizvoda, za diskretni slučaj kao u tablici imamo ove relacije:Granični proizvod druge jedinice = količini proizvodnje koju je dala druga jedinica . . . . . .Granični proizvod n-te jedinice = količini proizvodnje koju je dala n-ta jedinica.

15

Page 17: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Zbrajanjem lijevih i desnih strana ovih relacija dobiva se dokaz prvog temeljnog stava (za diskretni slučaj).

Ad 2) Za diskretni slučaj rastući prosječni proizvod može se izraziti na ovaj način: ako se broj radnika poveća za x tj. sa x na x+x, onda će se ukupni proizvod povećati za q tj. sa q na q + q. Nova razina prosječnog proizvoda promjenit će se sa q/x na (q+q)/(x+x).Ako je prosječni proizvod porastao, ovaj drugi izraz biće veći od prvog izraza tj.;

(3)

Uređujuću ovu nejednadžbu dobivamo:

q x + Δq x - q x - Δx ∙ q > o tj. Δq x > Δx ∙ q (4) (Δq /Δx ) > q / x

Na lijevoj strani izraza (3) figurira granični proizvod a na desnoj prosječeni proizvod.Polazeći od pretpostavke (3) prema kojoj je nova razina prosječnog proizvoda veća od prethodnog, tj. prema kojoj prosječni proizvod predstavlja u tom intervalu rastuću funkcija, došlo se do relacije (4) kojom je potvrđeno da je granični proizvod veći od prosječnog (q/x) (q/x).

a) Ovaj dokaz temelji se na diferenciranju ukupnog proizvoda. Ukupni proizvod se može izraziti kao umnožak prosječnog proizvoda p(x) i broja radnika x:

q = x ∙ p(x) (5)Granični proizvod dobiva se diferenciranjem ovog izraza:

(6)

Ako je prosječni proizvod rastuća funkcija, onda će dp/dx 0 biti pozitivno i zato je lijeva strana izraza (granični proizvod) veća od p(x). Izraz p(x) = je prosječni proizvod. Slijedi da je granični proizvod veći od prosječnog.Ad 3 ) Dokaz temeljnog stava 3) slijedi dokaz stavova 2) s tim što je u svim slučajevima smisao znaka nejednakosti obrnut i što u relaciji (6) drugi zbrojnik na desnoj strani predstavlja neku negativnu a ne pozitivnu vrijednost.Ad 4) Diskretni slučaj: ako prosječni proizvod dostigne maksimalnu ili minimalnu vrijednost, onda u tom području niti raste niti opada, nego dostiže stacionarnu vrijednost. Ako prosječni proizvod ne raste, granični proizvod nije veći od prosječnog, a ako prosječni proizvod ne opada, onda granični proizvod nije manji od prosječnog. Ako granični proizvod nije ni veći ni manji od prosječnog, izravno će slijediti da je granični proizvod jednak prosječnom.Ad 5) Da dodatak neke konstantne vrijednosti ukupnoj veličini tj. svim vrijednostima koje ona uzima ne utječe na graničnu veličinu, vidi se po tome što

16

Page 18: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

takva operacija uniformno povećava sve vrijednosti ukupne veličine, ali na razlike između njih uopće ne utječe. To se može dokazati ako se uzme u obzir da je prva diferenca (∆) konstante jednaka nuli, kao što je nuli jednaka i prva derivacija konstante:

c = konstanta (7)

(8)

U (7) dokaz je dan za diskretan, a u (8) za kontinuiran slučaj. Odnosi između ukupnih, prosječnih i graničnih veličina mogu se i grafički prikazati:

Slika 6.

Slika 7

17

Page 19: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Svaki odjeljak na apscisi graničnog proizvoda (donji dio slike 6) odgovara jednom radniku, a iz različite visine stupaca vidi se da s brojem radnika varira i granični proizvod. Ako pretpostavimo da je varijabla na apscisi kontinuirana promjenljiva, čiji se porast ili smanjenje može proizvoljno dozirati uzimajući i infinetizimalne vrijednosti, tada će se histogrami slike (5) pretvoriti u glatke krivulje. Ordinata svake točke na krivulji ukupnog proizvoda f(x) jednaka je integralu krivulje m(x) od nule do apscise dane točke ili geometrijski - duž koja se dobije kada se iz neke točke spusti vertikala na apscisu jednaka je površini ispod krivulje graničnog proizvoda od koordinatnog početka do te duži. Duž AC jednaka je površini OBC.Sada imamo slijedeći graf:

Slika 8

Na slici su dani elementi za analizu odnosa između ukupnog, prosječnog i graničnog proizvoda. U bilo kojoj točki krivulje ukupnog proizvoda, npr. u točki A ukupni proizvod dan je ordinatom te točke a odgovarajući broj radnika njenom apscisom. Zbog toga, odnos ordinate i apscise predstavlja granični proizvod a to je nagib radijus-vektora koji iz ishodišta 0 ide kroz točku A ili na slici to je tangens kuta Q1. Granični proizvod za onu veličinu promjenjive x koja odgovara apscisi točke A jednak je nagibu tangente u toj točki, tj. tangensu kuta Q2. Prema tome, u točki A je p(x) = tgQ1 a m(x) = tgQ2 .U području točke A prosječni proizvod je rastuća funkcija jer točkama koje su desno i iznad A odgovaraju radijus-vektori sa sve većim i većim nagibima. S druge strane, u točki A nagib tangente veći je od nagiba radijus-vektora, čime je dokazan stav da je, sve dok raste prosječni proizvod, granični proizvod veći od prosječnog. Ako se pomičemo po krivulji iz A prema točki B, nagib tangente biće veći od nagiba radijus-vektora, ali će se razlike smanjivati. U točki B radijus-vektor se

18

Page 20: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

poklapa s tangentom i granični i prosječni proizvod su jednaki. Točka B je i točka čiji radijus-vektor ima maksimalni nagib: od B na dalje, nagib radijus-vektora se smanjuju. Ovim je ilustriran stav 3: maksimalnom prosječnom proizvodu odgovara jednakost graničnog i prosječnog proizvoda.

Čimbenici proizvodnje (proizvodni inputi)

Čimbenici (ili inputi) proizvodnje su: 1. rad, 2. sredstva za rad 3. predmeti rada

1. Rad

Rad u poslovom procesu treba promatrati: kao upravljački, inventivni, organizatorni, nadzirateljski koji vodi i nadzire procese, i kao fizički izvršni rad koji radi sa sredstvima za rad na obavljanju nekog konkretnog posla kojem je rezultat proizvod namijenjen tržištu.Imamo: radno intenzivno poduzeće (npr. tekstilna tvornica) i kapital-intenzivno poduzeće (npr. termo ili hidroelektrana).Plaćanje rada može biti: plaćanje po komadu, plaćanje po akordu, premiranje (za uštede na materijalu, energiji, za postignutu kvalitetu proizvoda, za dobro održavanje i čuvanje sredstava za rad i za uspješno rukovođenje)Procjena rada: sumarna i analitička (postupak usporedbe zahtjeva i bodovni

postupak)Proučavanje rada - psihofiziologija rada, fiziologija rada, studij rada, studij vremena (kako teče vrijeme radnika, stroja i što se zbiva sa sredstvima za rad).

2. Sredstva za rad

Sredstva za rad mogu biti mehanička, prostorna, posude i neki drugi uvjeti… To mogu biti: zemljište, građevine, strojevi, alati, rasplodno stado, plantaže i nasadi, putevi, instalacije (energetske, telefonske, vodne, kanalizacijske), ostala oprema, licence, patenti, prava korištenja imena, oznaka i sl…Kapacitet sredstava za rad - sposobnost da u određenom vremenu t ostvari određenu količinu učinaka Q. Jedinica za vrijeme može biti minuta, sat, smjena, dan, mjesec, godina,… Jedinice za učinak rada su: količina izrađenih proizvoda, količina prerađenih sirovina i drugih predmeta rada, proizvedena količina energije, količina predmeta koje može primiti određena posuda, zgrada ili se može smjestiti u određeni prostor, težina ili obujam predmeta koju može prevesti neko prijevozno sredstvo.Proizvodni potencijal = zbroj kapaciteta svih sredstava za rad.Disproporcije u kapacitetu: -uska grla i -slobodni kapaciteti

19

Page 21: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Vrste kapaciteta - maksimalni, minimalni, mrtva točka, stvarni kapacitet, normalni kapacitet, optimalni kapacitet..

Koeficijent iskorištenja kapaciteta nekog sredstva = ostvarena proizvodnja / moguća proizvodnja

K = (Qr / Qm) 100 ۔ %

Troškovi sredstava za rad - osnovicu čini nabavna vrijednost, sadašnja vrijednost (nabavna vrijednost minus otplaćena amortizacija)Amortizacija - sustavi obračuna amortizacije su: vremenski (linearna vremenska amortizacija, progresivna vremenska amortizacija i degresivna vremenska amortizacija) i funkcionalni, stalni ili fiksni trošak.

3. Predmeti rada

Predmeti rada su: sirovine, materijal, poluproizvodi, nedovršeni proizvodi i dijelovi. S obzirom na proizvodni proces, razlikuju se:

- predmeti rada koji materijalno-fizički ulaze u novi proizvod i čine sastojke budućeg proizvoda, i - predmeti rada koji fizički ne ulaze u sastav budućeg proizvoda, ali ulaze svojom vrijednošću.Gubici predmeta rada su: prirodni gubici, manipulativni gubici i proizvodno-tehnološki gubici. Gubici po nastanku: otpaci, lom, rasip, škart, ostali gubici.Troškovi zaliha su: troškovi smještaja, troškovi čuvanja, troškovi manipuliranja i rukovanja zalihama, troškovi rizika, troškovi sredstava u zalihama.Zalihe mogu biti: minimalne, maksimalne, optimalne.

Minimalne zalihe = Dnevne potrebe ۔ Vrijeme nabaveili

Minimalne zalihe = (Godišnje potrebe ۔ Vrijeme nabave) / Broj radnih dana u godini.

Obrtaj kapitala:

Koeficijent obrtaja pokazuje koliko puta se u godini obrtni kapital transformira, odnosno koliko obrtnih ciklusa je završeno u jednoj godini.

Likvidnost poduzeća je njegova sposobnost da podmiri svoje dospjele obveze (slika plaćevne sposobnosti poduzeća). Obveze su: prema dobavljačima, prema radnicima (plaće), prema državi (porezi, kamate), i druge obveze.

ako je veće od 1,

poduzeće je likvidno

20

Page 22: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Poduzeće

Poduzeće (trgovačko društvo) je samostalna gospodarska, tehnička i društvena cjelina u vlasništvu određenih subjekata.

Trgovačka društva

Trgovac je fizička osoba koja je istodobno i pravna osoba, a trgovačko društvo je pravna osoba sa svojim različitim pojavnim oblicima. Trgovačka društva s obzirom na način formiranja mogu biti: društva osoba i društva kapitala. 1) Društva osoba (udruživanje osoba, tj. njihovog rada, osobe za svoj udio odgovaraju svojom imovinom)

a) Javno trgovačko društvob) Komanditno društvo - komplementari, komanditori

2) Društva kapitala (udruživanje kapitala, osobe za svoj udio odgovaraju svojom imovinom)

a) Dioničko društvo - dionice (redovite, povlaštene), skupština - nadzorni odbor - uprava društva

b) Društvo s ograničenom odgovornošću - skupština - nadzorni odbor - uprava

Trgovački registar - vode ga trgovački sudovi, i u njega se upisuju trgovci i trgovačka društva (tvrtka, predmet poslovanja, temeljni kapital,...)Tvrtka - ime trgovca ili trgovačkog društva pod kojim ono poslujePoduzeće u pojedinačnom vlasništvu (mala, ‘klasična’ poduzeća)Partnerska poduzeća (dvojica, trojica vlasnika)Korporacije (velika poduzeća ili više različitih poduzeća zajedno)Poduzetništvo - razvijanje poduzetničkog duha kod poduzetnika ili poduzeća

Bilanca poduzeća

Poduzeće ima 2 bilance:1) Bilanca stanja - je najznačajniji financijski izvještaj, jer pruža informacije o financijskom položaju poduzeća.2) Bilanca uspjeha - pruža informacije o uspješnosti poslovanja poduzeća koja je rezultat poslovanja određenog vremenskog razdoblja ( najčešće godinu dana).

Bilanca je trenutačni vrijednosni iskaz imovine, obveza i kapitala trgovačkog društva na točno određeni dan (najčešće 31.12), a ukazuje dioničarima i vjerovnicima na financijsku situaciju poduzeća.Bilanca je dvostruka slika jedne te iste vrijednosti iskazana kao vrijednost imovine (aktiva) na jednoj strani, a na drugoj strani izvori financiranja (pasiva) kojeg čine vlastiti kapital i obaveze:

21

Page 23: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

IMOVINA = OBAVEZE + KAPITAL

Bilancom stanja utvrđuje se cjelokupna aktiva (imovina) i cjelokupna pasiva (izvori financiranja). Promjene u sastavu i vrijednosti materijalne osnove poduzeća (osnovnih i obrtnih sredstava) koja su predmet razmatranja ove bilance, utječu na poslovni rezultat pojedine poslovne godine. U poslovanju poduzeća dolazi do smanjivanja količine sredstava ( kvantitativne promjene) i vrijednosnog povećanje sredstava.* Bilanca uspjeha (RDG = račun dobiti i gubitka) kao računovodstveni iskaz dobitka ili gubitka poduzeća u obračunskom razdoblju, uz poslovne prihode i poslovne rashode, utvrđuje prihode od financiranja i rashode financiranja te također izvanredne prihode i izvanredne rashode.To je izvještaj o uspjehu trgovačkog društva za jedno računovodstveno razdoblje. Poduzeća obavezno za svaku poslovnu godinu utvrđuju rezultat poslovanja. U tu svrhu poduzeće izrađuje “ račun dobiti ili gubitka” kojim se za obračunsko razdoblje utvrđuju : - prihodi, - rashod,i - poslovni rezultat. Razlika prihoda i rashoda predstavlja poslovni rezultat, a on može biti pozitivan ( dobit) ili negativan ( gubitak). Prihodi - ukupni prihodi poduzeća čine vrijednosti prodanih proizvoda i usluga koje je poduzeće proizvelo. U prihode poduzeća ne ulaze vrijednosti neprodanih proizvoda koji su ostali na zalihama, ali ulaze vrijednosti prodanih gotovih proizvoda koji su ostali iz prethodne godine, a prodani su u razdoblju za koje se utvrđuje ukupni prihod. U ukupni prihod još ulaze : poslovni prihodiprihodi od financiranja i izvanredni prihod. Ostvarenim prihodom smatra se prihod koji je ostvaren prodajom za gotovinu, ali i onaj koji je nastao kao dužničko vjerovnički odnos tzv. fakturirana realizacija.Poslovni prihodi - poduzeće najveći dio prihoda ostvaruje svojim poslovanjem, odnosno prodajom svojih proizvoda i usluga. No pored ovog načina stjecanja prihoda, poduzeće ima i druge mogućnosti. prihodi od prodaje materijala, otpadaka i sitnog inventara, prihodi od prodaje trgovačke robe, prihodi od zakupnine , prihodi od subvencija, dotacija, regresa, kompenzacija, ostali poslovni prihodi. Prihod ostvaren prodajom roba i usluga predstavlja najznačajniji dio prihoda svakog poduzeća, te stoga u velikoj mjeri ovisi o cijenama po kojima će se proizvod prodati, te o uvjetima prodaje. U tržišnim ekonomijama, djelovanje zakona ponude i potražnje znatno utječe na veličinu ukupnog prihoda. Npr. ako poduzeća ne može prodati proizvod po cijeni koja je

* To je: korištenjem ( rasip/kalo, rastur, lom, škart), rashodovanjem sredstava za rad, rashodovanjem sitnog inventara, manjkom stalnih sredstava ( u obliku stvari), manjkom obrtnih sredstava ( u obliku stvari), otpis nekurentnih zaliha obrtnih sredstava. Vrijednosno povećanje sredstava predstavlja: nabava novih sredstava za rad, izrada sredstava za rad vlastitim radom, izvođenje većih radova vlastitim radom (rekonstrukcija, popravak) uz troškove niže od tržišnih, utvrđivanje viškova stalnih sredstava ( stvari), utvrđivanje viškova obrtnih sredstava (stvari), primljene dotacije ( bez obaveze vraćanja ili protuusluga)

22

Page 24: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

rezultat njegove kalkulacije cijene prodaje, mora smanjiti cijenu. To smanjenje može postići na nekoliko načina: smanjenjem prodajne cijene, odobravanjem rabata trgovcima, odobravanjem popusta za gotovinsko plaćanje odobravanjem popusta na veću kupljenu količinu Prihodi od financiranja - poduzeće može svoja sredstva dati na korištenje drugima i tako ostvarivati prihode od financiranja. Tu spadaju: prihodi od kamata ( redovitih ali i zateznih), prihodi od dividendi, prihodi od revalorizacije uloga u bankama i prihodi od revalorizacije potraživanja, prihodi od ostalih interesa i slični prihod s povezanim i nepovezanim poduzećima, prihodi od burzovnih transakcija i ostalih prihoda od financiranjaIzvanredni prihodi - su neplanirani i neočekivani prihodi nastali: a) u protekloj poslovnoj godini, i b) tijekom godine. Rashodi - iz ukupnog prihoda poduzeća nadoknađuju se samo oni rashodi koji su neophodni za obavljanje djelatnosti poduzeća i mogu se svrstati u tri skupine : poslovni rashodi, rashodi financiranja i izvanredni rashodi. Poslovne rashode čine materijalni troškovi, amortizacija, nematerijalni troškovi, plaće te nabavna vrijednost prodane robe i materijala. To su : troškovi materijala troškovi amortizacije, ukalkulirane bruto ukalkulirana rezerviranja troškova i rizika, iznosi vrijednosnog usklađivanja dugotrajne financijske i kratkotrajne imovine, ostali troškovi i troškovi usluga., Izvanredni rashodi su izdaci nastali izvanrednim smanjivanjem poslovnih sredstava i najčešće se odnose na protekle godine. *

Rezultati poslovanja poduzeća

Poslovni rezultat poduzeća je:

PRIHOD RASHOD = DOBIT (PROFIT)

Poslovni rezultat poduzeća se utvrđuje računom dobiti ili gubitka koji se sastavlja na kraju obračunskog razdoblja (u pravilu na kraju kalendarske godine). Najprije se sastavlja bilanca stanja (imovinska bilanca), a potom se sastavlja račun dobiti ili gubitka (nilanca uspjeha). Poslovni uspjeh – znači općenito uspjeh u poslovanju (proizvedeni kvalitetni proizvodi, zadovoljene potrebe potrošača, zadovoljavajući stupanj iskorištenosti kapaciteta ) i može se iskazati u naturalnim pokazateljima dok se poslovni rezultat uvijek iskazuje samo u vrijednosnim pokazateljima. Zato se i ponekad može dogoditi da poduzeće ostvari vrlo dobar poslovni uspjeh, ali da na kraju obračunskog razdoblja poslovni rezultat bude negativan (gubitak). Kao sinonim za pozitivan poslovni rezultat koristi se pojam dobitak, a kao sinonim za negativan poslovni

* To su : otpis nenaplativih potraživanja, smanjenje vrijednosti stalne imovine, manjkovi, kazne, penali i naknade štete, neotpisane vrijednosti otuđene i rashodovane imovine , smanjenje vrijednosti i otpis zastarjelih zaliha, ostali izvanredni rashodi

23

Page 25: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

rezultat koristi se pojam gubitak. U situacijama kada je poslovni prihod manji od poslovnog rashoda - poduzeće ostvaruje gubitak.

PRIHODI – TROŠKOVI = BRUTO DOBITAK

BRUTO DOBITAK – POREZ I DRUGE OBVEZE (KAMATE) = NETO DOBITAK

U poslovanju poduzeća najprije dolazi do poremećaja i zastoja u poslovanju (nelikvidnost) zatim do gubitaka, a ukoliko takvo stanje potraje duže dolazi do prestanka rada poduzeća, odnosno do njegove likvidacije. Gubitak se može pokriti na jedan od slijedećih načina: dotacijom osnivača poduzeća ( ili drugih koji imaju interes da poduzeće opstane - banke, kupci, dobavljači ), otpisivanjem potraživanja vjerovnika ili smanjenjem trajnog kapitala za iznos gubitka. Ako se gubitak ne može pokriti na neki od navedenih načina pokreće se stečajni postupak (iza toga može/ ali i ne mora uslijediti i likvidacija poduzeća). Raspoređivanje poslovnog rezultata završna je odluka kojom se zaključuje poslovna godina za koju je sastavljen obračun ukupnog prihoda i utvrđen poslovni rezultat. Ako je poslovni rezultat negativan, tada se nema što raspoređivati, već poslovodstvo mora iznaći načine za pokriće gubitaka i daljnje poslovanje poduzeća. Međutim ako je poduzeće ostvarilo dobit (dobit prije oporezivanja) prema zakonskim propisima najprije se izdvajaju porez na dobit i propisani doprinosi iz dobiti. Ostatak je tzv. čista dobit. Preostalu masu dobiti nakon oporezivanja raspoređuje poduzeće odnosno njegovi vlasnici na slijedeći način : dio dobiti za isplatu vlasnicima kapitala ( kao dividenda), dio dobiti za povećanje trajnog kapitala poduzeća ( za investicije), dio dobiti za rezerve, dio dobiti zaposlenicima i neraspoređeni dio dobiti. Način na koji se raspoređuje ostatak dobiti pokazuje kojim područjima management poduzeća daje prednost – da li su to tekući interesi vlasnika kapitala i zaposlenika ili pak ulaganja u daljnji razvoj poduzeća (ulaganja u povećanje trajnog kapitala). Stoga je osnovno pitanje na koje poslovodstvu mora odgovoriti: koliki dio izdvojiti za povećanje trajnog kapitala poduzeća, koliki dio izdvojiti i isplatiti suvlasnicima kapitala uloženog u poduzeće (kao njihovu zaradu), treba li i koliki dio izdvojiti iz dobiti za zaposlene. Mjerila učinkovitosti poslovanja poduzeća a ujedno i 3 temeljna načela poslovanja svakog poduzeća su:

1) produktivnost (proizvodnost rada), 2) ekonomičnost, i 3) rentabilnost

1) Proizvodnost rada (produktivnost)

Utjecaj ljudskog rada na učinkovitost poduzeća nazivamo proizvodnost rada ili produktivnost.

Proizvodnost rada = Količina proizvoda ili učinaka / Količina utrošenog rada

Metode za mjerenje proizvodnosti rada:

24

Page 26: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

a) Naturalna metoda ili - proizvodnja se mjeri fizičkim-naturalnim veličinama (broj komada, kilograma, metara,..). Ako ima više proizvoda, a jedan je glavni onda se ta metoda zove još i reprezentativna naturalna metoda b) Naturalno-uvjetna metoda - kad postoji više proizvoda koji su u nekim stvarima slični, pa se onda uvode uvjetne jedinice pa se svi proizvodi svode na jedan proizvod.

c) Radna metoda: Proizvodnost rada = Norma sati (očekivano vrijeme) / Efektivni sati (stvarno vrijeme)

d) Novčana metoda:

Proizvodnost rada = (KP ∙ stalne cijene) / (KP ∙ stalne plaće)

Problem izražavanja rada - proizvodnost rada izvršnih radnika i proizvodnosti rada inventivnih radnika.Uvjeti za povećanje proizvodnosti rada su: opći uvjeti rada, organizacijsko-tehnički uvjeti, čovjek i njegovo znanje, ostali uvjetiDinamika proizvodnosti rada računa se sa indeksima: Ipr = (Pr2/Pr1) 100۔ %

2) Ekonomičnost

Računa se kao: Ekonomičnost =

Parcijalna ekonomičnost =

Količinsko mjerenje ekonomičnosti je: E = (učinci ∙ stalne prodajne cijene) / (utrošci ∙ stalne nabavne cijene)

Vrijednosno mjerenje ekonomičnosti:E = (učinci ∙ tekuće prodajne cijene) / (utrošci ∙ tekuće nabavne cijene)

Dinamika ekonomičnosti - može se pratiti vremenski, prostorno i programsko-planski.Vremenska dinamika: IE = (E1/E2) ∙100%Prostorna dinamika: usporedba dva poduzeća,Programsko-planska dinamika: usporedba programiranih veličina (prihoda i troškova) sa ostvarenim.Mjere za povećanje ekonomičnosti – su mjere koje poboljšavaju odnos prihoda i troškova u korist prihoda.

3) Rentabilnost ( profitabilnost)

Opći obrazac mjerenja rentabilnosti je:

25

Page 27: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Ukupno uloženi kapital ne troši se u jednoj godini, već kroz duži niz godina u vidu amortizacije (ona se gleda kao rashod za tekuću godinu). Rentabilnost ulaganja i poslovanja može biti neto i bruto. Prag rentabilnosti je kada poduzeće ne ostvaruje niti dobit niti gubitak, dakle kad su prihodi jednaki rashodima. Prag rentabilnosti može se utvrditi na dva načina:

a) količinom proizvoda koju treba proizvesti da bi se pokrili troškovi, dakle:

KP ∙ PC = FT + VT ∙ KP

gdje je: KP=količina proizvoda, PC=prodajna cijena, FT=fiksni trošak, VT=varijabilni trošak)

b) visinom prihoda koju treba ostvariti da bi se pokrili troškovi:

D = P – UT

gdje je: D = potreban prihod za pokrivanje rashoda (mrtva točka rentabilnosti), P = planirani prihod, UT = ukupni troškovi (fiksni + varijabilni).

Ekonomski proces

Čovjekovo rasuđivanje o društvu i zajedničkom životu u njemu, te načinu osiguranja vlastite egzistencije počinje s plemenskom, a kasnije klasnom diferencijacijom. Odgovore na ključna pitanja ljudske egzistencije, u bilo kom vremenskom stadiju (razdoblju) njegovog razvitka, daje ekonomija. Ta su pitanja brojna i mogla bi se situirati u četiri velike sfere ljudskog djelovanja: - proizvodnja materijalnih dobara potrebna za ljudsku egzistenciju, - raspodjela tako stvorenih dobara na pojedince ili društvene grupe, - razmjena koja omogućuje potrošačima da dođu do nje, i - potrošnja koja jeste smisao i cilj ljudskog djelovanja.

Ljudska aktivnost izražena dakle u samom procesu neposredne proizvodnje materijalnih dobara, zatim u procesu raspodjele, razmjene i potrošnje, naziva se ekonomski proces. Prema tome, ekonomski proces čine 4 uzastopne i povezane faze:

Proizvodnja Raspodjela Razmjena Potrošnja

26

Page 28: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Proizvodnja - je temeljna djelatnost ljudske egzistencije. Da bi se održali i razvijali ljudi moraju iznova proizvoditi, nabavljati i trošiti sredstva koja su im potrebna. Tome teže kako pojedinci, tako i organizacije i zajednice. Subjekt proizvodnje je čovjek, a objekt je priroda na koju čovjek djeluje odvajajući i mijenjajući njenu materiju i prilagođavajući je svojim potrebama. Poznato je da proizvodnja čini prvu i osnovnu komponentu gospodarstva. U krajnjoj liniji bez proizvodnje nema potrebe za raspodjelnom, razmjenom i potrošnjom. Proizvodnja je proces prilagođavanja predmeta iz prirode čovjekovim potrebama. Osnovna karakteristika proizvodnje je da je ona kontinuirana, tj. neprekidna jer treba trajno da obezbijedi zadovoljavanje ljudskih potreba. Kako se proizvodnja organizira radi zadovoljavanja raznovrsnih ljudskih potreba, to raspodjela ukupnog duštvenog rada ovisi od obujma i strukture ljudskih potreba. U svakoj društvenoj zajednici postoje potrebe za proizvodnim i potrošnim materijalnim dobrima, koje se obezbijeđuju procesom proizvodnje. Ostvarivanje zakona srazmjernog rasporeda ukupnog fonda društvenog rada može se ostvariti na tri načina: - plansko utvrđivanje nužnih srazmjera u raspodjeli društvenog fonda rada na razne djelatnosti (model planske ekonomije), - putem djelovanja ekonomskih zakona proizvođači se primoravaju da svoju individualnu proizvodnju i radove svode na neophodnu društvenu mjeru (model tržišne ekonomije),. - kombiniranim putem dva prethodna načina tj. istodobnim djelovanjem društvnog usmjerenja planiranju i mehanizma tržišta (model tržišno-planske ekonomije). Raspodjela - predstavlja svezu između proizvodnje i potrošnje. To je ekonomska aktivnost u kojoj se određuje udjel učesnika proizvodnje u ostvarenim proizvodnim rezultatima. Raspodjela daje odgovore na pitanja kako i koliko će neko društvo i njegovi pojedinci uživati u rezultatima ekonomskih aktivnosti koje se odvijaju u danoj društvenoj zajednici. Zbog toga imamo bogate i siromašne, koji su to postali zahvaljujući ostvarenoj poziciji u raspodjeli – dobroj ili lošoj. Raspodjela je faza u procesu gospodarenja koja povezuje proizvodnju i potrošnju , određujući razmjere udjela pojedinaca u učinku proizvodnje. Ona omogućuje kretanje proizvedenih dobara od proizvođački jedinica k mjestima potrošne. Krajnji cilj proizvodnje jeste potrošnja, ali sveza između proizvodnje i potrošnje nije neposredna. Osnovna karakteristika raspodjele je u tome, što u njoj učestvuje cijelo stanovništvo zemlje, bez obzira jesu li učestvovali u proizvodnji ili ne. U naturalnoj ekonomiji raspodjela se vrši izravno, prema običaju i potrebama, a u robnoj ekonomiji se vrši putem novca. S obzirom na redosljed ukupne društvene proizvodnje imamo: primarnu raspodjelnu, sekundarnu raspodjelnu hi namjensku raspodjelnu.Sustav osnovne ili primarne raspodjele svodi se na sudionike u privređivanju i njihove prihode, a to su: vlasnici kapitala (kamata), vlasnici zemlje (renta),

27

Page 29: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

poduzetnici (profit), dioničari (dividenda). državna administracija (porezi), radnici (najamnine).Sekundarna raspodjela (namjenska raspodjela ili preraspodjela) svodi se na raspodjelu raspoloživog produkta između proizvođača, koji su dohodak ostvarili u sustavu primarne raspodjele, i ostalih sudionika koji svoj dohodak nisu ostvarili u sustavu primarne raspodjele. Sekundarna raspodjela ostvaruje se: kreditnim sustavom, sustavom doprinosa, poreznim sustavom, carinskim sustavom, kotizacijskim sustavnom, itd.. Tercijarna raspodjela odvija se unutar neke jedinice ekonomskog života (poduzeća). Ona se svodi na akumulaciju i osobnu potrošnju uposlenih. S obzirom na odnose vrijednosti roba koje se raspodjeljuju imamo: ekvivalentnu raspodjelu i neekvivalentnu raspodjelu. S obzirom na vrstu vlasništva imamo: raspodjela na osnovu privatnog vlasništva, raspodjela na osnovu državnog vlasništva i raspodjela na osnovu društvenog vlasništva. Razmjena - povezuje proizvodnju s potrošnjom.Razmjena je ona faza ekonomskog procesa koja omogućuje da proizvedena materijalna dobra dođu u ruke potrošača. Zapravo, dobra prelaze iz vlasništva jednog proizvođača u vlasništvo drugog ili iz vlasništva proizvođača u vlasništvo potrošača odnosno vlasništva jednog potrošača u vlasništvo drugog, kao i niz drugih mogućih kombinacija kretanja dobara. Razmjena se javlja u uvjetima razvijene podjele rada. Ona je faza između proizvodnje i potrošnje u kojoj članovi zajednice ili pojedine grupe međusobno razmjenjuju rezultate svoga rada. Za razliku od raspodjele koja se javlja istodobno s proizvodnjom , razmjena se javlja kasnije , jer njoj prethodi raspodjela.Izravna razmjena jednog proizvoda za drugi javlja se na najnižoj razini organizacije društva ili u uvjetima ekonomskih kriza. Takva izravna razmjena naziva se trampa. U ovom slučaju robni se proizvođači susreću na tržištu i razmjenjuju svoje proizvode bez posrednika. Ovdje se akt kupovine i prodaje odvija istodobno i na istom mjestu. S razvojem robne proizvodnje dolazi do pojave novca i robno-novčane razmjene. Kupoprodaja robe se vrši posredstvom dviju vremenski i prostorno neovisnih metarmofoza. Razmjena se odvija na tržištu pod utjecajem ekonomskih zakona ponude i potražnje. Ona je po strukturi, obujmu i po obliku određena proizvodnjom i raspodjelom, relativno je samostalna faza gospodarenja i ima svoje vlastite zakone i kretanja. Potrošnja - je krajnja faza ekonomskog procesa. To je ona aktivnost gdje se, radi zadovoljavanja potreba, dobra uništavaju (namirnice pojedu, piće popije itd.).Treba naglasiti da potrošnja ne uništava dobra u smislu materije, već ona uništava samo njihov oblik u kojem zadovoljavaju ljudske potrebe. Potrošnja je proces trošenja proizvodnih i materijalnih dobara, radi zadovoljavanja određenih ljudskih potreba. Potrebe se definiraju kao skup zahtjeva pojedinaca za određenim dobrima radi postizanja blagostanja i ekonomskih subjekata za određenim inputima (proizvodnim čimbenicima), koji su nužni za novu proizvodnju. Iz ovakve definicije proizlaze i neki kriteriji za podjelu potrošnje. Zahtjevi pojedinaca ili grupa za određenim dobrima temelj su za potrošnju -

28

Page 30: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

osobnu i zajedničku potrošnje )školstvom, zdravstvom, kulturna itd.), a zahtjevi subjekta su osnova za postojanje proizvodne potrošnje. Kod podjele potrošnje polazi se od različtih kriterij. S obzirom na kriterij namjene i usluga postoji: proizvodna potrošnja i neproizvodna potrošnja. S aspekta broja subjekata potrošnje, postoji: individualna potrošnja i agregatna potrošnja. Uzimajući u obzir potrebe i kupovnu moć, razlikujujemo nisku potrošnju, dovoljnu potrošnja i prekomjernu potrošna. Tendencija potrošnje kao kriterij, diktira oblike potrošnje: opadajuća, stagnirajuća i rastuća potrošnja

PROIZVODNJA

FUNKCIJA PROIZVODNJE

Poznavanje temeljnih elemenata teorije proizvodnje osnovni je preduvjet poznavanja teorije i analize ponude. Što je proizvodnja? Proizvodnja je je proces transformiranja proizvodnih čimbenika u proizvode i usluge. Proizvodnja se odvija u poduzrću (mikroekonomska razina) koje nabavlja čimbenike proizvodnje, organizira proizvodni proces u kojem se stvaraju proizvodi i usluge. Poduzeće vrši i prodaju tih proizvedenih proizvoda i usluga na tržištu s ciljem maksimiranja profita. Proizvod poduzeća može biti finalno dobro (finalni proizvod), poluproizvod ili sirovina.

Pojam funkcije proizvodnje (proizvodne funkcije)

Transformacija čimbenika proizvodnje (inputa) u učinak zove se proces proizvodnje. Funkcija proizvodnje (proizvodna funkcija) predstavlja tehnički odnos između inputa (uloženih čimbenika proizvodnje) i outputa (ostvarenog obujma, količine proizvodnje). Ili, proizvodna funkcija izražava ovisnost količine proizvodnje Q, nekog proizvoda, koja se uz danu tehnologiju, može ostvariti iz danih količina potrebnih proizvodnih čimbenika (x1, x2, . . . , xn). Ako proizvodna funkcija ima dva inputa (čimbenika), kapital (K) i rad (L), onda je Q funkcija K i L:

tj. Q = f (K, L)

gdje je: Q = količina proizvodnje (učinak), K= kapital, L = radna snaga (npr. broj zaposlenih radnika).Proizvodna funkcija predstavlja funkciju (jednažbu, tablicu, graf) koja prikazuje ovisnost količine proizvodnje u ovisnosti od doprinos pojedinih čimbenika proizvodnje. Uz pretpostavljenu efikasnu uporabu proizvodnih čimbenika, funkcija proizvodnje pokazuje maksimalne količine proizvodnje nekog

29

Page 31: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

proizvoda koje se uz danu tehnologiju mogu ostvariti ulaganjem određenih količina proizvodnih čimbenika.* Graf proizvodne funkcije je:

Slika 9.

Proizvodnu funkciju možemo koristiti: na razini proizvodnog procesa, na razini poduzeća, na razini gospodarskih cjelina i na razini ukupnog gospodarstva jedne zemlje (agregatna proizvodna funkcija). Tri tehnološke karakteristike proizvodne funkcije su:1) različite kombinacije proizvodnih čimbenika mogu proizvesti istu količinu proizvoda,2) istodobno mjenjanje ulaganja svih proizvodnih čimbenika promijenit će i količinu proizvoda, 3) nakon određene razine proizvodnje svako daljnje mjenjanje ulaganja varijabilnog čimbenika, (dok je drugi proizvodni čimbenik fiksn), rezultirati će sve manjim dodatnim proizvodom. To je zbog djelovanja zakona opadajućih graničnih prinos.Funkciju proizvodnje možemo izraziti ovako:

Q = f ( X1 , X2 , ... , Xn )

* Funkcije proizvodnje mogu se podijeliti u dvije skupine: 1) proizvodne funkcije koje imaju konstantnu elastičnost supstitucije, 2) ostale proizvodne funkcije. Najpoznatija finkcija proizvodnje konstantne elastičnosti supstitucije je tzv. Cobb-Douglasova funkcija Ako kao kriterij za klasificiranje uzmemo elastičnost supstitucije, onda imamo tri tipa proizvodnih funkcija: 1) funkcija Leontiefa s fiksnim koeficijentima i stoga sa elastičnošću supstitucije σ = 0, 2), 2) Cobb-Douglasova proizvodna funkcija s jediničnom elastičnošću σ = 1, i 3) CES proizvodna funkcija (Constant Elasticity of Supstitution) s elastičnošću supstitucije σ 0,1.

30

Page 32: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

što znači da će se uz danu tehnologiju utroškom X1 jedinica prvog čimbenika proizvodnje (npr. rada, .radne snage), X2 čimbenika proizvodnje (npr. sirovina), itd.,ostvariti količina proizvodnje (output) Q.Radi pojednostavljenja, agregiraćemo svih n–1 proizvodnih čimbenika osim rada L. Tako ćemo dobiti funkciju proizvodnje kao funkciju dviju varijabli, dvaju proizvodnih čimbenika – rada L i svih ostalih proizvodnih čimbenika koje ćemo uvjetno nazvati kapital K, pa ćemo imati da je proizvodna funkcija jednaka: Q = f (L, K).

Cobb - Douglasova proizvodna funkcija

Najpoznatiji analitički oblik proizvodne funkcije je Cobb-Douglasova (Kob-Daglasova) funkcija proizvodnje:

Y = AX1a1 ∙ X2

a2 ∙ … ∙ Xnan

Npr. Y = X1 2/3∙ X2 1/3

n = 2, A = 1, a1 = 1/3 a2 = 1/3

Q = A K L o < α < 1, ( + ) = 1

gdje je: A = konstanta proporcionalnosti koja pokazuje promjenu obujma proizvodnje uz konstantne odnose utrošaka proizvodnih čimbenika L i K, dok su , parametri (koeficijenti), koji pod pretpostavkom da je njihov zbroj jednak 1 označavaju % promjenu ovisnosti proizvodnje od količine primjenjenog rada L i kapitala K. Promjena količine ulaganja čimbenika K i L dovešće do promjene količine proizvodnje Q. Povećamo li ulaganje L za 1%, povećaće se proizvodnja Q za %. Zbog toga parametar predstavlja elastičnost proizvodnje s obzirom na ulaganje rada L. Isto tako, povećanje K za 1% dovelo bi do povećanja proizvodnje Q za (1 - . Istodobno povećanje i L i K za po 1% dovelo bi do povećanja proizvodnje Q za 1%. Zbog toga je Cobb-Douglasova funkcija linearno homogena funkcija. Izračun rasta proizvodnje pomoću Cobb-Douglasove proizvodne funkcije je: Q = A K L = 0,3 = 0,7 (o,3 + o,7 =1,o )

%ΔQ = % ΔA + o,3% ΔK + o,7% L

Polazne pretpostavke Cobb-Douglasove proizvodne funkcije su: (1) između rada i kapitala moguća je neograničena supstitucija, (2) stupanj intenzivnosti rada i kapitala je konstantna, (3) efektivnost svake jedinice rada i kapitala je konstantna, (4) pretpostavlja se linearni karakter ovisnosti, tj. ako se oba proizvodna čimbenika povećaju za (n) puta, tada se i proizvodnja poveća za n puta, tj. pošto se relacije između rada i kapitala ne mjenjaju, produktivnost rada ostaje nepromjenjena.

31

Page 33: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Nedostaci Cobb-Douglasove proizvodne funkcije su u tome što se promjene proizvodnje u njoj promatraju kao isključivi rezultat ekstenzivnog rasta proizvodnih čimbenika - rada L i kapitala K, bez uzimanja u obzir tehničkog napretka i njegovog djelovanja (utjecaja) na gospodarski rast.*

Kratkoročna proizvodna funkcija s jednim varijabilnim čimbenikom

Ukupni, granični i prosječni proizvod Kada je u proizvodnoj funkciji Q = f (K, L) čimbenik ili input rad L varijabilan, a čimbenik K fiksan, onda se analiza proizvodnje odnosi na kratak rok (kratkoročna proizvodna funkcija) jer u dugom roku je i input K varijabilan Ova analiza se vrši pomoću pojmova:

1) ukupnog proizvoda, 2) graničnog proizvoda i 3) prosječnog proizvoda.

Na temelju kratkoročne proizvodne funkcije u kojoj je čimbenik K fiksan a L varijabilan, izvodimo navedena 3 proizvoda.To ćemo pokazati slijedećom tablicom:

Tablica 3.

SituacijaRad (broj radnika) L

Ukupan proizvod rada TPL

Granični proizvod rada MPL

Prosječni proizvod rada APL

ABCDEFG

0123456

04915182019

0 4 5 (4,5)

6 (5,5)

3 (5)

2 (2,5)

-1 (0)

044,554,543,16

(1) Ukupni proizvod TP (Total Product) je ukupna (maksimalna) količina (opseg, obujam) proizvoda (proizvodnje) koja se ostvari određenim brojem (količinom) jedinica varijabilnog inputa L (uz danu količinu fiksnog čimbenika K). Ako je L = 0, onda je i TP = 0, jer se bez ulaganja oba čimbenika ne može napraviti ni jedna jedinica proizvoda.

(2) Imamo 2 granična proizvoda:* Nedostaci su otklonjeni unošenjem dviju promjena: a) jedna se tiče napuštanja uvjeta da je zbroj parametara jednak jedinici, b) druga važnija promjena je unošenje tehničkog napretka kao trećeg čimbenika (inputa), kojeg prvi put u funkciju unosi Solow. Tehnički napredak se pri tome promatra kao funkcija vremena, i proizvodna funkcija sada ima oblik: Y = δ Kα L β eγ t gdje je: t = vrijeme, = utjecaj tehničkog napretka u vremenu t, e = baza prirodnog logaritma (n).

32

Page 34: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

a) Granični proizvod rada MPL je promjena ukupnog proizvoda TP po jedinici čimbenika rada L (predstavlja povećanje ukupnog outputa koje nastaje kao rezultat povećanje angažirane količine rada L za jednu jedinicu, uz uvjet da količine svih drugih inputa ostaju nepromjenjene) tj.:

gdje je: MP = granični proizvod (Marginal Product), TP = ukupni proizvod (Total Product), L = rad (broj radnika). Kako je TP količina proizvodnje izražena proizvodnom funkcijom Q = f(L,K) onda granični proizvod rada možemo izraziti:

MPL = ∂Q/∂L

(koristimo parcijalnu derivaciju jer je Q funkcija 2 varijable L i K).Granični proizvod nekog utroška, dodatni je proizvod ili dodatna proizvodnja nastala povećanjem jednog utroška (inputa) za jednu jedinicu uz pretpostavku da se drugi utrošci (inputi) ne mjenjaju.. Opadajući granični proizvod je situacijaOpadajući granični proizvod je situacija kada granični proizvod opada s porastom količine inputa. kada granični proizvod opada s porastom količine inputa. b) Granični proizvod kapitala MPK - predstavlja povećanje ukupnog outputa Q koje nastaje kao rezultat povećanje angažiranog kapitala za jednu jedinicu, uz uvjet da količine svih drugih inputa ostaju nepromjenjene:

MPK = ∂Q/∂K

( 3 ) Prosječni proizvod AT P (Average Total Product) varijabilnog čimbenika L je odnos između ukupnog proizvoda TP i ukupno angažiranog varijabilnog čimbenika L, tj.:

gdje je ATP = prosječni proizvod, L = varijabilni čimbenik rad L (broj radnika). Prosječni proizvod ATP = TP/ broj jedinica varijabilnog čimbenika L. Prosječni proizvod mjeri ukupnu proizvodnju podijeljenu ukupnim jedinicama utroška. Prosječan proizvod rada je ukupan proizvod podijeljen s količinom angažiranog rada.

Ukupni proizvod (TP) je zbroj svih graničnih proizvoda. Ukupni proizvod je sve što se proizvede angažiranim proizvodnim čimbenicima. Ako je jedan proizvodni čimbenik fiksn a drugi varijabilan, ukupni proizvod će rasti do neke točke a onda će početi opadanje. Ukupni proizvod je ukupna proizvedena količina dobara i usluga izražena u fizičkim jedinicama, ili ukupan output proizveden angažiranjem različitih inputa u proizvodnji. Grafički se ukupni proizvod prikazuje krivuljom koja polazi od ishodišta i raste po opadajućoj stopi u odnosu na povećanje inputa. kao što se vidi na slijedećim slikama:

33

Page 35: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 10

Slika 11.

Na apscisi se prikazuje količina inputa a na ordinati količina ukupnog proizvoda TP. Ukupni proizvod TP se dobiva zbrajanjem graničnih proizvoda inputa.  Krivulja ukupnog proizvoda raste kad se nadodaju jedinice rada i kad su druge stvari konstantne. Međutim, prirasti ukupnog proizvoda postaju sve manji dok se dodaju uzastopne jedinice rada. Na krivulji granične korisnosti, površina

34

Page 36: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

ispod krivulje (zbroj sivih pravokutnika s krivulje ukupnog proizvoda) ukupni je proizvod 5 radnika.Primjer:L je jedini input.Tablica 4.Jedinice rada L

Ukupan proizvod TP

Granični proizvod MP

Prosječni proizvod ATP

0 0 - 01 2000 2000 2000 : 1 = 20002 3000 1000 3000 : 2 = 15003 3500 500 3500 : 3 = 11674 3800 300 3800 : 4 = 9505 3900 100 3900 : 5 = 780

MP za L = 1 je TP(2000 – 0) / L(1 – 0) = 2000MP za L = 2 je TP (3000 - 2000)/ L(2 - 1) = 1000MP za L = 3 je TP (3500 - 3000)/ L(3 - 2) = 500, itd.Graf ukupnog proizvoda TP i graničnog proizvoda MP je:

Slika 12

Veza između ukupne, granične i prosječne proizvodnje, odnosno između TP, MP, i ATP je: (1) kada se krivulja MP nalazi iznad krivulje ATP, onda krivulja ATP ima

tendenciju rasta; (2) kada je krivulja MP ispod krivulje ATP, onda krivulja ATP ima tendenciju

pada; (3) krivulje MP i ATP sijeku se u točki u kojoj krivulja ATP ima maksimalnu

vrijednost (dakle kada je MP = ATP onda je ATPmax.).

Stadiji proizvodnje i opadajući prinosi

35

Page 37: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Da bismo prikazali kretanje ukupnog, prosječnog i graničnog proizvoda pomoću krivulja, pretpostavili smo da je radno vrijeme beskonačno djeljivo, tj. da se rad može koristiti za bilo koji dio dana. Imamo slijedeću sliku:

Slika 13

SlikaZato su ove kategorije na prethodnoj slici prikazane kao glatke, a ne kao izlomljene linije. Na slici vidimo da se ukupna proizvodnja povećava sve do točke F, gdje je Q = 20. U toj točki granični proizvod MPL = 0. Nakon te točke, ukupan proizvod opada, jer je dodatni proizvod (dodatna jedinica rada ) negativan. U rasponu od točke A do točke D ukupan proizvod se povećava ali nejednako. Do točke D krivulja ukupnog proizvoda raste po rastućoj stopi, jer je granični proizvod rastući, iznad prosječnog proizvoda. To znači da se u ovom rasponu proizvodnje Q, rad L nedovoljno koristi u odnosu na dani kapital K. Dodavanjem rada L u ovom intervalu proizvodnja raste od točke D gdje se granični proizvod izjednačava s prosječnim proizvodom.

36

Page 38: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Daljim dodavanjem rada L, nakon točke D, proizvodnja i dalje raste, ali po opadajućoj stopi jer granični proizvod rada MPL opada. Opadanje graničnog proizvoda varijabilnog čimbenika rezultat je zakona opadajućih prinosa. Po tome zakonu, pri fiksnom jednom ili više proizvodnih čimbenika, nakon neke točke, dodavanje varijabilnog proizvodnog čimbenika rezultiraće opadajućim prinosom. Nakon točke H, gdje je granični proizvod rada MPL = 6 a količina rada L = 2,5 u ovom primjeru počinje djelovati zakon opadajućih prinosa. Nakon ove točke granična produktivnost varijabilnog proizvodnog čimbenika počinje opadati. Međutim, to ne znači da će poduzeće zaustaviti proizvodnju u toj točki, jer njegov ukupan proizvod se povećava sve do pete jedinice rada (točka F), a prosječni proizvod je manji od graničnog proizvoda sve do točke D Veza između krivulja graničnog proizvoda MPL i prosječnog proizvoda APL može poslužiti za definiranje 3 stadija proizvodnje: 1) prvi stadij - u prvom stadiju granični proizvod je rastući i veći od prosječnog proizvoda (MPL APL). Prema tome, rastući granični proizvod implicira rast prosječnog proizvoda. Poduzeće, pod ostalim normalnim uvjetima, treba nastaviti proizvodnju; 2) drugi stadij - u drugom stadiju, ukupan proizvod raste sve dok je granični proizvod pozitivan. To je raspon od točke D do točke F. U točki D, MPL = APL

dok je u točki F, MPL = 0. Racionalni proizvođač će nastaviti proizvodnju, jer je ukupna proizvodnja rastuća, iako po opadajućoj stopi. Na kojoj razini će poduzeće odrediti svoju maksimalnu poziciju unutar ovog stadija, ovisi od obujma proizvodnih troškova. Veći obujam proizvodnje smanjuje fiksne troškove po jedinici proizvoda, dok rastući granični troškovi povećavaju prosječne troškove. Zato ta razina treba biti u onoj točki gdje su prosječni troškovi po jedinici proizvoda najniži (minimalni). S obzirom da troškovi ovise od cijena proizvodnih čimbenika, prema tome konkretna točka unutar drugog stadija proizvodnje ovisit će od cijena proizvodnih čimbenika i od cijene proizvoda; 3) treći stadij - u trećem stadiju, u kojem ukupna proizvodnja opada zbog negativnog graničnog proizvoda, samo se po sebi podrazumijeva da nitko neće angažirati dodatni varijabilni proizvodni čimbenik.

Elastičnost proizvodnje u odnosu na rad

Utjecaj promjene varijabilnog čimbenika na obujam proizvodnje mjeri se koeficijentom elastičnosti. Ovaj koeficijent označava % promjenu proizvodnje po jedinici % promjene rada L kao varijabilnog proizvodnog čimbenika:

gdje je L = rad, Q = proizvodnja. Navedeni koeficijent se može izraziti i na slijedeći način:

37

Page 39: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

gdje je MPL = granični proizvod rada, PPL = prosječni proizvod rada.Ako navedeni izraz primjenimo na slijedeći tablični primjer, dobit ćemo slijedeće koeficijente elastičnosti proizvodnje Q u odnosu na rad L: Tablica 5

RadL

Granični proizvodMPL

Prosječni proizvodPPL

Elastičnost proizvodnjeEL

0

1

2

3

4

5

-44,555,56532,520

0-4-4,5-5-4,5-4

--1,1-1,2-1-0,56-0

Za prvu jedinicu rada L, elastičnost proizvodnje EL = 4,5 / 4 = 1,1. granični proizvod je veći od prosječnog, 4,5 > 4. To znači da ulaganje L treba nastaviti. Za drugu jedinicu rada L, elastičnost proizvodnje EL je 1,2. granični proizvod je veći od prosječnog, 5,5 > 4,5. Veći granični proizvod od prosječnog upućuje na nastavak ulaganja varijabilnog čimbenika L. Uporabom treće jedinice rada L, granični proizvod se izjednačava s prosječnim proizvodom, i elastičnost proizvodnje tada je EL = 1. Dodavanjem četvrte jedinice rada L, elastičnost proizvodnje pada na EL = 0,56 jer granični proizvod ima opadajući smjer.

Znači, da se s trećom jedinicom ulaganja čimbenika L, završava rastući granični proizvod koji podrazumjeva rastući prosječni proizvod. Treća jedinica rada L donosi 5 jedinica proizvoda, koliko iznosi i prosječan proizvod (EL = 5 / 5 = 1). U petoj jedinici rada, elastičnost je EL = 0 jer je granični proizvod jednak nuli.

Optimalna uporaba varijabilnog proizvodnog čimbenika

Postavlja se pitanje koliko bi rada L kao varijabilnog čimbenika (u primjeru izračunavanja elastičnosti proizvodnje u odnosu na rad) poduzeće trebalo angažirati da bi ostvarilo maksimalni profit. Da bi znali odgovor na ovo pitanje, potrebno je znati cijenu proizvoda i troškove varijabilnog čimbenika proizvodnje – rada L. Pomoću cijena proizvoda (P) i graničnog proizvoda (MPL) dobijemo granični prihod proizvoda varijabilnog čimbenika: MRL = MPL∙ P. Na temelju kretanja ukupnih troškova UT i varijabilnog čimbenika L dobijamo granične troškove MT dodatne jedinice čimbenika L, tj. MTL.

38

Page 40: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Poduzeće će angažirati varijabilnog čimbenika L do momenta kada granični prihod proizvoda čimbenika L, MPL bude veći od graničnog troška tog čimbenika, tj. MTL.

Naprijed navedeno objasnićemo slijedećim numeričkim tabličnim primjerom:

Tablica 6L MPL P

(u $)MRL MTL

12345

45532

1010101010

4050503020

3030303030

→ MRL = MTL

Ako je cijena proizvoda (u $) P = 10, a cijena rada (u $) 30 po radniku

dnevno, poduzeće će angažirati nove radnike sve dok se granični prihod rada MRL ne izjednači s graničnim troškom (cijenom) rada MTL. To će biti 4 jedinice rada (L = 4), (4 radnika dnevno), jer proizvodnja četvrtog radnika je 3 jedinice, što daje granični prihod proizvoda rada od MRL = 30, (3 ∙ 10 = 30$), a to je jednako graničnom trošku te jedinice rada MTL = 30.

Poduzeće neće angažirati petog radnika jer je njegov granični prihod MRL

= 20 a granični trošak MTL = 30 tj. MRL < MTL.Kada bi cijena (trošak) rada bila P = 40$ po radniku (dnevno) tada se

poduzeću ne bi isplatilo da angažira više od 3 radnika jer bi četvrti radnik svojom proizvodnjom doprinjeo povećanju prihoda od 30$ a njegovi troškovi bi bili 40$. (Radi jednostavnosti, granični trošak je izjednačen s nadnicom). Uključivanjem troška u analizu, dolazimo do zaključka da optimum proizvodnje (optimalnog obujma proizvodnje) ne određuje samo točka maksimalnog prosječnog proizvoda, već i granični trošak varijabilnog čimbenika i cijena proizvoda na tržištu. Viša cijena proizvoda uz nižu cijenu varijabilnog čimbenika omogućava poduzeću da povećava obujam proizvodnje iznad maksimalne točke u kojoj je MPL / PPL = 1. Isto tako, viša cijena varijabilnog čimbenika uz nepromijenjenu cijenu proizvoda pomiče angažiranje varijabilnog čimbenika na niži stupanj obujma proizvodnje u odnosu na stupanj na kojem je MPL / PPL = 1.

39

Page 41: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Dugoročna proizvodna funkcija - Funkcija proizvodnje s dva varijabilna proizvodna čimbenika

Zakon rastućih i opadajućih prinosi

Imamo tri slučaja kretanja prinosa na opseg (obujam):a) Konstantni prinosi na opseg je slučaj u kojem su ukupna proizvodnja povećava proporcionalno promjenama svih utrošaka (udvostručenje utrošaka izaziva udvostručenje proizvodnje).b) Opadajući prinosi na opseg javljaju se kad se ukupna proizvodnja povećava po stopi manjoj od stope porasta korištenih utrošaka (inputi se povećaju za 50% a proizvodnja samo za 40%).c) Rastući prinosi na opseg javljaju se kada se ukupni proizvod povećava po stopi većoj od stope porasta korištenih inputa (proizvodnja reagira sa većim povećanjem od povećanja utrošaka). Zakon opadajučih prinosa (zakon varijabilnih srazmjera) glasi: ako se količine jedinice jednog inputa postupno dodaju danim količinama drugih inputa, moguće je dostići točku u kojoj će dodatni proizvod po dodatnoj jedinici inputa padati (početi da se smanjuju).Ili, zakon opadajućih prinosa kaže da ćemo dobivati sve manje i manje dodatne količine proizvodnje kad upotrebljavamo dodatne količine nekog utroška dok su drugi utrošci fiksni. Drugim riječima, granični će se proizvod svake jedinice utroška smanjivati kad se količina tog utroška povećava, dok su drugi utrošci konstantni. Ovaj zakon govori, da nakon nekog vremena (nakon određene razine obujma proizvodnje) kada se dodatne jedinice varijabilnog inputa dodaju u fiksnim inputima, granični proizvod varijabilnog inputa opada. Ili, što je isto, nakon neke točke dobijamo opadajuće prinose (graničnu proizvodnost) varijabilnog proizvodnog čimbenika..Svaka dodatna jedinica inputa rezultira manjim porastom (prirastom) proizvoda od prethodne jedinice. Nagib krivulje proizvodne funkcije je tim manji što se više inputa dodaje. Ako se cijena proizvoda poveća a cijena inputa smanji u istom postotku, tada će najprofitabilnija razina inputa ostati nepromijenjena. Prosječni proizvod je tada veći od od graničnog proizvoda (jer opadajući prinosi znače da se prosječni proizvod i granični proizvod smanjuju. Prosječni proizvod se smanjuje u trenutku kada je veći od graničnog proizvoda). Zakon opadajućih prinosa zasniva se na spoznaji da se prilikom sve većeg ulaganja rada na istoj poljoprivrednoj površini, ukupan prinos neko vrijeme povećava, ali se prosječan prinos po jedinici rada stalno smanjuje. Kada imamo rastuće prinose, tada svaka dodatna jedinica inputa rezultira većim povećanjem proizvoda od prethodne jedinice. Nagib krivulje proizvodne funkcije postaje strmiji kako se inputi dodaju, odnosno ona je progresivna (s rastom prinos sve veća količina inputa daje sve veće dodatne količine outputa). U praksi se javlja gotovo samo teoretski i to na niskoj razini korištenja inputa. Zakon rastućeg prinosa zasniva se na činjenici da se

40

Page 42: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

korištenjem većih sredstava za rad (npr. veći kotlovi, veća transportna sredstva, veća skladišta i sl.) omogućava ostvarivanje većih učinaka za 20, 50 ili 100%, a da pri tome utrošak energije ili ljudskog rada ne mora rasti u istom omjeru. Naprotiv, utrošak živog rada ostaje ponekad gotovo isti kao i pri rukovanju i upravljanju manjim sredstvima za proizvodnju. Djelovanje zakona rastućih prinos nailazi i na određena ograničenja..Tako se poduzeću ne isplati ići na sve veća sredstva za rad ako zato nema stvarne potrebe s obzirom na apsorpcijsku sposobnost tržišta. U takvom bi se slučaju povećali ukupni fiksni troškovi koji se ne bi mogli rasporediti na veću količinu učinaka, jer povećanu količinu učinaka tržište ne prihvata. S druge strane, ako bi u nekoj prilici bilo i moguće iz ekonomskih razloga, povećati kapacitet sredstava za rad, to ponekada nije moguće iz tehnoloških razloga.Opadajući prinosi opsega su rezultat neefikasnosti upravljanja velikim proizvodnim kapacitetima, koja je posljedica nepotpune informiranosti top menadžera i gubitka kontrole, jer se povećanjem kapaciteta povećava i broj aktivnosti, pa se otežava komunikacija i usložnjava odlučivanje uz sve veću birokratizaciju poduzeća. Kada imamo rastuće prinose, tada svaka dodatna jedinica inputa rezultira većim povećanjem proizvoda od prethodne jedinice. Nagib krivulje proizvodne funkcije postaje strmiji kako se inputi dodaju, odnosno ona je progresivna (s rastom prinos sve veća količina inputa daje sve veće dodatne količine outputa). U praksi se javlja gotovo samo teoretski i to na niskoj razini korištenja inputa. Zakon rastućeg prinos zasniva se na činjenici da se korištenjem većih sredstava za rad (npr. veći kotlovi, veća transportna sredstva, veća skladišta i sl.) omogućava ostvarivanje većih učinaka za 20, 50 ili 100%, a da pri tome utrošak energije ili ljudskog rada ne mora rasti u istom omjeru. Naprotiv, utrošak živog rada ostaje ponekad gotovo isti kao i pri rukovanju i upravljanju manjim sredstvima za proizvodnju. Djelovanje zakona rastućih prinos nailazi i na određena ograničenja. Tako se poduzeću ne isplati ići na sve veća sredstva za rad ako zato nema stvarne potrebe s obzirom na apsorpcijsku sposobnost tržišta. U takvom bi se slučaju povećali ukupni fiksni troškovi koji se ne bi mogli rasporediti na veću količinu učinaka jer povećanu količinu učinaka tržište ne prihvaća. S druge strane, ako bi u nekoj prilici bilo i moguće iz ekonomskih razloga, povećati kapacitet sredstava za rad, to ponekada nije moguće iz tehnoloških razlogaKonstantni prinosi – ako se svi inputi povećaju proporcionalno, proizvodnja će također rasti proporcionalno. Pojavu kad se i nakon udvostručavanja količine svih inputa i razina proizvodnje udvostruči nazivamo konstantnim prinosima na opseg. U tom slučaju veličina tvrtkinih pogona ne utječe na produktivnost njezinih faktora.:*

* Ovisno od zbroja vrijednosti koeficijenata () i () kod Cob-Douglasove proizvodne funkcije:Q = A K L imamo: + = 1 … konstantne prinose, + > 1 … rastuće prinose, + < 1 … opadajuće prinose. Konstantne prinose imamo kada dvostruki inputi uzrokuju dvostruki output:19 Q ( 2K, 2L ) = 2Q (K, L) a rastuće prinose imamo kada dvostruki inputi uzrokuju više nego dvostruki output: Q (2K, 2L) > 2Q (K, L), opadajuće prinose imamo kada

41

Page 43: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Ovisno od zbroja vrijednosti koeficijenata () i () kod Cob-Douglasove proizvodne funkcije:

Q = A K L

imamo: + = 1 … konstantne prinose, + > 1 … rastuće prinose, + < 1 … opadajuće prinose

Konstantne prinose imamo kada dvostruki inputi uzrokuju dvostruki output:19

Q ( 2K, 2L ) = 2Q (K, L)Rastuće prinose imamo kada dvostruki inputi uzrokuju više nego dvostruki output: Q (2K, 2L) > 2Q (K, L)Opadajuće prinose imamo kada dvostruki inputi uzrokuju manje od dvostrukog povećanja outputa: Q (2K, 2L) < 2Q (K, L )

Do sada smo analizirali proizvodnu funkciju u kratkom roku s jednim varijabilnim proizvodnim čimbenikom L. Funkcija proizvodnje s dva varijabilna proizvodna čimbenika je proizvodnu funkciju u dugom roku, jer u dugom roku su svi proizvodni čimbenici varijabilni, dakle i K i L. Proizvodna funkcija s dva varijabilna proizvodna čimbenika prikazuje se pomoću izokvante.

Izokvanta

Izokvanta (izo = isto, jednako; kvantum = veličina) je skup kombinacija svih parova (L, K) koji daju određenu, konkretnu razinu (količinu) outputa (proizvodnje) Q. Grafički, izokvanta je krivulja koja spaja sve točke koje predstavljaju različite kombinacije ulaganja inputa L i K, radi ostvarenja jednake količine proizvodnje Q. Dakle, izokvanta je krivulja jednakog obujma proizvodnje. Jedan obujam proizvodnje može se postići različitim kombinacijama L i K. Grafički, izokvanta je:

dvostruki inputi uzrokuju manje od dvostrukog povećanja outputa: Q (2K, 2L) < 2Q (K, L )19 Proizvodna funkcija Y = f ( K, L ) ima konstantne prinosa, ako je: zY = f ( zK, zL ) gdje je z pozitivni broj. Npr.: Y = K2/3 L1/3 Pretpostavimo da je K = 27, L = 8, imamo: Y = 27 2/3 81/ 3

= (3)6/3 (2)3/ 3 = 9 · 2 = 18 Sada pretpostavimo da je K = 54, L = 16. Imamo: Y = 542/3 16 1/3 = (3)2/3 (2)3/3 (2)3/3 (2)1/3 = (3)2· (2) · (2) = 36

42

Page 44: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 14.Svaka točka na krivulji izokvante na prethodnoj slici koja prolazi točkama A, B, C, D, E, F predstavlja različite kombinacije ulaganja proizvodnih čimbenika L i K kojima se uz danu tehnologiju može ostvariti količina od Q = 55 jedinica nekog proizvoda. Kombinacije ulaganja proizvodnih čimbenika u točkama A, B, C, D, E, F rezultiraju istom količinom proizvodnje Q jer leže na istoj izokvanti. Krećući se iz točke A u točku B, tj. povećamo li ulaganje čimbenika L za ΔL možemo smanjiti ulaganje čimbenika K za ΔK. Daljnje povećanje ulaganja čimbenika L za jednu jedinicu (ΔL =1) rezultiralo bi sve manjim smanjivanjem ulaganja čimbenika K kako bi se ostvarila ista količina proizvodnje.Krivulja koja prolazi točkama G, H, I, J, M pokazuje različite kombinacije ulaganja čimbenika L i K da se ostvari količina od 80 jedinica proizvoda. Obje su izokvante paralelne: Pri tome izokvanta Q = 80 leži sjeveroistočnije od izokvante Q = 55. Područje u kojem izokvante opadaju zove se relevantno područje ili zona supstitucije. Područje u kojem izokvante imaju pozitivni koeficijent smjera (nagib) nije relevantno, ni s ekonomskog niti s tehničkog stajališta, jer bi proizvođač u tom području istu količinu proizvodnje mogao ostvariti s manjim ulaganjem obaju proizvodnih čimbenika. U tom području je granični proizvod barem jednog čimbenika negativan. Područje EF na izokvanti Q = 55 nije relevantno, jer se ista količina od 55 jedinica može ostvariti ulaganjem manje i rada i kapitala u relevantnom području. Ako imamo 3 razine količine proizvodnje Q tj. 3 izokvante: Q1 = 1o, Q2 = 15 i Q3 = 18 i ako ih grafički prikažemo (s rezultirajućim kombinacijama K i L na osima koordinatnog sustava) dobit ćemo tzv. mapu izokvanti:

43

Page 45: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 15Od tri navedene izokvante, najvećoj proizvodnji odgovara izokvanta Q3, a najmanjoj - izokvanta Q1, tako da imamo:

Q3 > Q2 > Q1

Ostvarenje veće količine (obujma) proizvodnje (outputa) Q zahtjeva povećano trošenje svih proizvodnih čimbenika( i čimbenika - kapital K i čimbenika - rad L) i prijelaz na višu (udaljeniju od ishodišta koordinatnog sustava) izokvantu – na prethodnoj slici to je prijelaz sa izokvante Q1 na Q2 odnosno Q3. Za funkciju proizvodnje npr. Q = 2KL dio mape izokvanti je dan na slijedećoj slici:

Slika 15

Slika 16

44

Page 46: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Npr., svaki par (L, K) na krivulji označen sa Q = 32, daje 32 jedinice outputa. Izokvantna mapa opisuje osobine proizvodnog procesa, kao i mapa indiferentnost potrošačke preferencije. Izokvante imaju sljedeće osobine: (1) negativno su nagnute (što je posljedica pretpostavke da su granični proizvodi utrošaka, tj. čimbenika proizvodnje pozitivni); (2) sve su izokvante paralelne, a one izokvante koje su više udaljene od koordinatnog početka, obilježavaju veći obujam proizvodnje (količina proizvodnje koju one predstavljaju raste više što se izokvanta nalazi više prema sjeveroistijeku. Osim toga one u relevantnom području opadaju slijeva na desno i konveksne su prema ishodištu); (3) izokvante se ne sijeku; (4) konveksne su u odnosu na koordinatni početak Konveksnost izokvanti u odnosu na koordinatni početak predstavlja manifestiranje zakona opadajućih graničnih prinosa i ta se činjenica koristi u odgovarajućem dokazu. Konveksnost je usko vezana s ponašanjem granične stope supstitucije između proizvodnih utrošaka, koja je definirana kao negativni nagib izokvante, tj. kao količnik graničnih proizvoda čimbenika L i K. Razlika između izokvante i proizvodne funkcije je u tome što su kod izokvante na apscisi i ordinati proizvodni inputi )osa X = input L, osa Y = input K), a kod proizvodne funkcije na apscisi je varijabilni input L, a na ordinati ukupan proizvod TP (tj. Ukupna količina proizvodnje Q).

Zadatak 1.:Nacrtaj izokvantu za funkciju proizvodnje Q = f(K,L) = 2KLKoličinu proizvodnju fiksiraćemo na razinu Q = 16Rješenje:16 = 2KL Slijedi da je K = 8/L

Tablica 7.L 0 1 2 3 4 ...K = 8/L 0 8 4 8/3 2 ...

Graf izokvante Q = 2KL = 16 je:

45

Page 47: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 17

Vidimo da se Q = 16 može ostvariti raznim kombinacijama K i L, npr: točka A ...2KL = 2∙8∙1=16, točka B... 2KL=2∙4∙2=16, itd,

Granična stopa tehničke supstitucije (MRTS) (supstitucije proizvodnih čimbenika) i izokvanta Granična stopa supstitucije MRS je procjena kod koje je potrošač voljan spreman da zamjeni jedno dobro za drugo dobro duž krivulje indiferencije. Radnja analogna toj, u teoriji proizvodnje zove se granična stopa tehničke supstitucije (MRTS). Ona se definira na temelju izokvante i pokazuje za koliko se jedinica smanji K, ako se L poveća za jedinicu, uz uvjet da se količina proizvodnje Q zadrži na istoj razini. Ili, to je iznos u kojemu jedan input može biti supstituiran za drugi uz uvjet da output Q ostane količinski nepromjenjen.MRTS se izražava ovako:

MRTS = Promjena inputa kapitala K / Promjena inputa rada L

tj. MRTS = ΔK/ΔL

MRTS se geometrijski interpretira kao koeficijent smjera tangente u danoj točki izokvante. To definira učinkovitost procesa proizvodnje. Naime, onaj proces proizvodnje koji troši više jednog proizvodnog čimbenika s tim da ne smanjuje utrošak drugog proizvodnog čimbenika, neefikasan je. Jedan input može biti zamjenjen drugim bez mjenjanja konačnog outputa. MRTS u svakoj točki je apsolutna vrijednost nagiba izokvante kaja prolazi kroz tu točku. Granična stopa tehničke supstitucije (MRTS) ulaganja inputa K dodatnom jedinicom ulaganja inputa L, jednaka je odnosu graničnih proizvoda inputa K i L :

46

Page 48: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Dakle, granična stopa tehničke supstitucije MRTS je:

gdje je Q = ukupan proizvod (količina proizvodnje), MPK = granični proizvod kapitala K, MPL = granični proizvod rada L. Ako je npr. ∆K = 3 a ∆L = 1 onda je MRTS = ∆K/∆L = 3 to znači da ako smanjimo ulaganje čimbenika L za 3 jedinice, moramo povećati ulaganje čimbenika K za 1 jedinicu da bi količina proizvodnje Q ostala nepromijenjena.Grafički to je:

Slika 18.Primjer: Tablica 8. Rad (L)

------------------------------------------------------ 5 3o 34 37

4 26 3o 33 3 21 25 28 2 16 2o 23 1 1o 13 15

------------------------------------------------------ 1 2 3------------------------------------------------------Kapital (K)-------------------------------------------------------

Npr. 5 jedinica L i 2 jedinice K mogu proizvesti (dati proizvodnju) 34 jedinice outputa (Q). Granični proizvod rada iz ovog primjera je:

47

Page 49: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Tablica 9. ----------------------------------------------------------- Rad L Granični output q ------------------------------------------------------------ Prvi 13 Drugi 7 Treći 5 Četvrti 5 Peti 4

---------------------------------------------------------------Iz izraza (5) vidimo da je MRTS negativna, što znači da će, (želimo li ostati na istoj izokvanti), jedinično povećanje ulaganja čimbenika L rezultirati smanjenjem ulaganja čimbenika K. Granična stopa tehničke supstitucije (nagib izokvante) je sve manja kako se krećemo niz izokvante, jer je zbog djelovanja zakona opadajućih prinos teže supstituirati čimbenik K čimbenikom L što manje ulažemo K, a više L. To se vidi na slijedećim slikama:

Slika 19.

48

Page 50: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 20.

Jedan input može biti zamjenjen drugim bez mijenjanja konačnog output Q. MRTS u svakoj točki je apsolutna vrijednost nagiba izokvante kaja prolazi kroz tu točku. Ako se ΔK jedinica (kapitala) pomakne u točku A, odnosno B, dodaju se ΔL jedinice rada i output ostaje nepromijenjen. Iz odnosa Q/ MPK (gdje je MPK = granični proizvod kapitala K, Q = povećanje ili smanjenje količine proizvodnje Q) dobivamo veličinu promjene Q. Tako u brojniku MRTS = ΔK / ΔL umjesto ΔK možemo pisati Q/ MPK. Kada je proporcija (srazmjer) između proizvodnih čimbenika K i L fiksan (fiksiran) onda izokvanta izgleda ovako:

Slika 21.

Na ovoj slici je 0N = nagib pravca. Odnos između čimbenika K i L određen je nagibom navedenog pravca 0N. Nagib izokvante je:

49

Page 51: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

(oznaka d označava prvu derivaciju neovisne varijable K po ovisnoj varijabli L).

Granica proizvodnih mogućnosti Uz dane resurse i tehnologiju, izbor proizvodnje između dva dobra – dobra X i dobra Y može se sažeti u granicu proizvodnih mogućnosti. Granica proizvodnih mogućnosti pokazuje maksimalne količine proizvodnje koje može neka ekonomija postići uz dato tehnološko znanje i dostupnu količinu proizvodnih čimbenika (inputa). Jedno gospodarstvo proizvodi učinkovito (efikasno) kada je na svojoj granici tj. krivulji svojih proizvodnih mogućnosti, jer tada ne može proivoditi više nekog dobra (npr. dobra X) a bez da proizvodi manje nekog drugog dobra (npr. dobra Y) Granica proizvodnih mogućnosti prikazuje kako se proizvodnja jednog dobra – dobra X razmjenjuje s proizvodnjom nekog drugog dobra – dobra Y. Imamo slijedeći tablični primjer: Tablica 10. Alternativne mogućnosti proizvodnje

Ako grafički prikažemo navedeni tablični primjer, imat ćemo slijedeću sliku:

50

Mogućnosti Proizvod X Proizvod Y A 0 15 B 1 14 C 2 12 D 3 9 E 4 5 F 5 0-----------------------------------------------------------

Page 52: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 22.

Granica proizvodnih mogućnosti pretpostavlja poznato stanje tehnologije i količine inputa (proizvodnih čimbenika).Točke izvan granice tj. krivulje granice proizvodnih mogućnosti, na slici je to točka I, je nemoguće postići (dostići). Bilo koja točka unutar granice tj. krivulje proizvodnh mogućnosti, npr. točka U, pokazuje da su neki od resursa (proizvodnih čimbenika) nezaposleni (neangažirani) ili nisu iskorišćeni na najbolji mogući način. Proizvodnja unutar prostora krivulje proizvodnih mogućnosti (točka U) je dostižna (ostvariva), ali je neracionalna jer ne daje najveću moguću (maksimalnu) proizvodnju. Navedeno, vidimo i s sljedeće slike:

Slika 23. Ako u razmatranje uključimo i cijene proizvodnih čimbenika, onda dolazimo do zaključka da sve točke na istoj (jednoj) krivulji proizvodnih mogućnosti izražavaju (predstavljaju) različite kombinacije proizvodnje proizvoda X i Y, ali i jednake troškove proizvodnje i za X i za Y.

51

Page 53: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Krivulja koja pokazuje kako se dobro Y transformira u dobro X transferom proizvodnih resursa iz proizvodnje dobra Y u proizvodnju dobra X, zove se krivulja proizvodnih mogućnosti. Sve točke na krivulji proizvodnih mogućnosti predstavljaju isti utrošak proizvodnih čimbenika. Krećući se po krivulji proizvodnih mogućnosti otkrivuljamo kako se transferom resurs, proizvodnja može preseliti iz jednog u drugi sektor proizvodnje. Zato se ova krivulja zove i krivulja transformacije. Pokazuje uvjete transformacije proizvodnje dobra A u proizvodnju dobra B ili dobra B u dobro A, a na temelju prebacivanja čimbenika proizvodnje.

Proizvodna učinkovitost ostvaruje se onda kada se proizvodnja jednog dobra ne može povećati bez da se smanji proizvodnja drugog dobra. Kada neka gospodarstvo radi efikasno (kada je na svojoj krivulji proizvodnih mogućnosti) ona može proizvesti više jednog dobra samo ako smanji proizvodnju nekog drugog dobra. U uvjetima djelovanja zakona opadajućih prinos, (po kojem da bi se osigurali jednaki sukcesivni prirasti proizvodnje dobra X, treba u sve većoj mjeri smanjivati proizvodnju dobra Y) krivulja proizvodnih mogućnosti je konkavna prema ishodištu i izgleda ovako:

Slika 24.Povećana proizvodnja se predstavlja kao pomak krivulje (granice) proizvodnih mogućnosti prema vani. Da bi se ostvario uvijek isti porast proizvodnje dobra X, potrebno je da je ÄX1 = ΔX2 = ΔX3 = ... = ΔXn pri čemu je potrebno sve više smanjivati proizvodnju dobra Y tj. ΔY1< ΔY2 < ... <ΔYn

Zato se odnos prirasta ΔY/ΔX zove granična stopa supstitucije (MRS). MRS je derivacija krivulje proizvodnih mogućnosti u nekoj točki krivulje i predstavlja nagib krivulje proizvodnih mogućnosti. Pokazuje za koliko je potrebno smanjiti proizvodnju proizvoda Y da bi se omogućilo infinitezimalno povećanje proizvodnje proizvoda X. Uslijed konkavnosti MRS je rastuća.Uz dane cijene proizvodnih čimbenika (uvjet je postojanje potpune konkurencije na tržištu nabavke ovih čimbenika) granična stopa supstitucije MRS = dY/dX jednaka je:

52

Page 54: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

gdje su: MCx, MCy granični troškovi dobara X i Y, TC = ukupni troškovi. Naime, povećanje proizvodnje jedinice dobra X uzrokuje porast utroška varijabilnog čimbenika za dT/dX, dok smanjenje proizvodnje jedinice dobra Y uzrokuje smanjenje troškova za dT/dY. Zbog toga se optimalna proizvodnja postiže onda kada je granična stopa supstitucije jednaka graničnoj stopi transformacije. Da bi se ostvario porast X na ΔX u uvjetima pune zaposlenosti proizvodnih čimbenika, potrebno je smanjivati proizvodnju dobra Y za ΔY. Zato se trošak povećanja proizvodnje dobra X može izraziti u veličini potrebnog smanjenja proizvodnje dobra Y, i tako izraženi trošak zove se oportunitetni trošak dobra X.* Trošak proizvodnje jednog proizvoda u izrazima drugog proizvoda zove se oportunitetni trošak. Zato se krivulja proizvodnih mogućnosti naziva i krivulja oportunitetnog troška. Koristi se za objašnjavanje oportunitetnog troška. (to je iznos troška ili koristi slijedeće najbolje alternativne aktivnosti koju niste izabrali, ili to je vrijednost žrtvovane alternative). Grafički imamo:

Slika 25.

* Oportunitetni rošak se temelji na ekonomskom razmišljanju o troškovima i koristima.. U skladu sa ekonomskim razmišljanjem, oportunitetni trošak mora uvijek biti manji od koristi koju nosi aktivnost koju ste izabrali. Koristi i troškovi aktivnosti su promjenjivi, te se i odluke pojedinca, a time i društva u cjelini usklađuju sa novonastalom situacijom. Ljudi reagiraju na promijenjenu situaciju. Oportunitetnit rošak se ne vezuje samo uz odluke pojedinca, nego i države. Koncept oportunitetnog troška može se primijeniti na sva područja života. On je fundamentalan u razumijevanju kako društva reagiraju na problem oskudnosti. Svaka odluka ima svoj oportunitetni trošak – to je trošak propuštenih prilika.

53

Page 55: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 26.

Tablica proizvodnih mogućnosti sadrži oportunitetne troškove izbora prikazujući koje količine outputa se mogu ostvariti s raspoloživim inputima i tehnologijom. Svaki izbor povezan je s oportunitetnim troškom (možete dobiti više dobra X jedino ako odustanete od dobra Y. Oprtunitetni troškovi mogu biti ilustrirani granicom proizvodnih mogućnosti ili krivuljom transformacije. Granica proizvodnih mogućnosti je krivulja koja pokazuje alternativne kombinacije dva proizvoda koje jedna zemlja može da proizvodi uz potpuno korisćenje svih raspoloživih resursa i uz pripremu najbolje tehnologije koja je na raspolaganju. Imamo slijedeće slike:

Slika 27.

Dva su razloga zašto se tijekom vremena krivulja granice proizvodnih mogućnosti udaljava od koordinatnog početka: 1) dostupnost inputa (rad L i kapitala K) tijekom vremena raste, i

54

Page 56: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

2) tehnički napredak u jednom ili u oba sektora proizvodnje vodi rastu proizvodnje i bez promjene inputa. Krivulja proizvodnih mogućnosti nije pravac zbog slijedećeg: 1) promjenjivog omjera supstitucije proizvoda, 2) promjenjivog omjera supstitucije resursa, 3) nepromjenjivog omjera supstitucije proizvoda, 4) nepromjenjivog omjera supstitucije resursa, i 5) nelinearnog odnos inputa i outputa. Oblik krivulje proizvodnih mogućnosti ovisi o slijedećem:Oblik krivulje proizvodnih mogućnosti ovisi o slijedećem: ponudi i potražnji, cijenama proizvoda, cijenama resurs uvjetima proizvodnje, iskorišćenosti resurs i učinkovitosti proizvodnje. Ako društvo trenutno proizvodi u točki ispod krivulje proizvodnihAko društvo trenutno proizvodi u točki ispod krivulje proizvodnih mogućnosti znači da: mogućnosti znači da: a) ima punu iskorišćenost proizvodnih kapaciteta, b) ima nepotpuno ili neučinkovito korišćenje resursa, c) proizvodi iznad svojih mogućnosti, d) proizvodi ispod prodajnih mogućnosti, e) proizvodi više jednog proizvoda na račun drugog proizvoda.Krivulja proizvodnih mogućnosti prikazuje kombinacije dvaju:a) inputa, b) outputa, c) proizvodnih resurs, d) tržišnih struktura, e) proizvodnih kapaciteta.Granica proizvodnih mogućnosti ovisi o:1) količini utrošaka inputa, i 2) stupnju tehnološkog razvitka zemlje. Kada su svi resursi u jednoj zemlji angažirani (puna uposlenost proizvodnih čimbenika) onda znači da će rast proizvodnje jednog dobra uvjetovati pad proizvodnje nekog drugog dobra.

Granice proizvodnih mogućnosti ilustriraju mnoge osnovne ekonomske procese kao npr.:

(1) kako ekonomski rast pomiče granicu prema vani, (2) kako društvo bira relativno manje hrane i drugih nužnih stvari kada se

razvija, (3) kako zemlja bira između dobara osobne potrošnje i javnih dobara, (4) kako države biraju između potrošnih i kapitalnih dobara koja povećavaju

buduću potrošnju, itd.Granica proizvodnih mogućnosti siromašnih i bogatih zemalja se razlikuju. Siromašna zemlja troši gotovo sve na nužna dobra (hranu) dok bogata si može priuštiti više luksuznih dobara. Zemlja može birati između proizvodnje dobara za tekuću potrošnju ili kapitalnih dobara. Zemlja koja štedi (odriče se od tekuće potrošnje) i više ulaže pomiče svoju granicu proizvodnih mogućnosti prema van (ostvaruje ekonomski rast) u narednom razdoblju.

POTRAŽNJA

Funkcija, t, tablica i krivulja potražnjeablica i krivulja potražnje

55

Page 57: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Potražnja je ona količina određene robe koja se u danom razdoblju, na određenom tržištu i uz određene uvjete, kupuje po određenim cijenama. OdnosOdnos između tržišne cijene i potraživane količine može se izraziti funkcijomizmeđu tržišne cijene i potraživane količine može se izraziti funkcijom, , tablicomtablicom ii krivuljom krivuljom potražnje. potražnje. Najčešće se funkcija potražnje jednostavno izražava samo kao funkcija cijene p potraživane robe tj.:

QD = f (p)

Inverzna funkcija potražnje je:

p = f(QD)

tj. cijena p je funkcija potraživane količine Q nekog proizvoda. tj. cijena p je funkcija potraživane količine Q nekog proizvoda. Ako je npr. funkcija potražnje Q = 200 – p onda je ovdje potražnja QD

(potraživana količina) funkcija cijene (p). Inverznu funkciju potražnje dobivamo tako što prethodni funkciju potražnje riješimo po (p) i dobivamo p = 200 – Q. Uvjeti definiranosti funkcije potražnje su: Uvjeti definiranosti funkcije potražnje su: 1) p > 0 … cijena je uvijek pozitivna 1) p > 0 … cijena je uvijek pozitivna 2) 2) QD > 0 … potražnja za nekim proizvodom uvijek je pozitivna> 0 … potražnja za nekim proizvodom uvijek je pozitivna 3) 3) QD′ < 0 ili dQD/dp < 0 ... rast cijene proizvoda smanjuje njegovu potražnju. Tablica Tablica potražnje potražnje omogućava somogućava saagledavanje rasporeda količine potražnje ugledavanje rasporeda količine potražnje u ovisnosti o visini cijene. Primjeovisnosti o visini cijene. Primjerr izražavanja tog odn izražavanja tog odnoossaa daje slijedeća tablica: daje slijedeća tablica:Tablica 11. Tablica 11.

Potražnja za pšenicomCijena

(€ po toni)Tražena količina

(tisuće tona godišnje)p QD

ABCDE

54321

910121520

Grafički prikaz funkcije potražnje je:Grafički prikaz funkcije potražnje je:

56

Page 58: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 28.

Shema ili tablica potražnje je shema koja pokazuje traženu količinu robe za svaku razinu cijene te robe. Krivulja potražnje je krivulja koja pokazuje odnos između cijene i tražene količine nekog dobra (robe), tj. pokazuje količinu nekog dobra koju su kupci spremni da kupe. Zakon (opadajuće) potražnje glasi: kada cijena nekog dobra raste, tada (pod Zakon (opadajuće) potražnje glasi: kada cijena nekog dobra raste, tada (pod ostalim nepromenjenim uvjetima ) potraživana količina toga dobra se smanjuje,ostalim nepromenjenim uvjetima ) potraživana količina toga dobra se smanjuje, i obratno.i obratno. Imamo dvije vrste potražnje: a) Individualna potražnja je potražnja jednog pojedinca za nekim a) Individualna potražnja je potražnja jednog pojedinca za nekim proizvodom.proizvodom.

b) Tržišna (ili agregatna) potražnja je potražnja svih kupaca odredjenog b) Tržišna (ili agregatna) potražnja je potražnja svih kupaca odredjenog proizvoda. proizvoda.

Potraživana količina roba (i usluga) na tržištu jeste zbroj traženih količina od svih kupaca za danu razinu cijene. (Potraživana količina nekog dobra je količina nekog dobra koju su kupci spremni i u stanju da kupe).

Krivulja agregatne potražnje dobija se kao zbroj krivulja individualnihKrivulja agregatne potražnje dobija se kao zbroj krivulja individualnih potražnji.potražnji. Čimbenici koji utječu na pomak krivulje potražnje su: Čimbenici koji utječu na pomak krivulje potražnje su: 1) dohodak kupaca – potrošača, jer povećanje dohotka dovodi do povećanja1) dohodak kupaca – potrošača, jer povećanje dohotka dovodi do povećanja potražnje za robama (ako za nekom robom pada potražnja kada dohodak raste,potražnje za robama (ako za nekom robom pada potražnja kada dohodak raste, tada je ta roba inferiorna – npr. jeftine stvari loše kvalitete), tada je ta roba inferiorna – npr. jeftine stvari loše kvalitete), 2) cijene supstituta i komplementarnih proizvoda (veća cijena supstituta2) cijene supstituta i komplementarnih proizvoda (veća cijena supstituta povećava cijenu promatrane robe, a povećanje cijene komplementarne robepovećava cijenu promatrane robe, a povećanje cijene komplementarne robe snižava potražnju promatrane robe), snižava potražnju promatrane robe), 3) ukusi kupaca (moda, stil života, i sl.), 3) ukusi kupaca (moda, stil života, i sl.), 4) očekivanja kupaca,4) očekivanja kupaca,5) broj kupaca.5) broj kupaca.

Potražnja se može izraziti kao:Potražnja se može izraziti kao:

57

Page 59: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

- funkcija cijene- funkcija cijene (potraživane robe) (potraživane robe) QQDD = f(p) = f(p) - funkcija dohotka (M) kupca - funkcija dohotka (M) kupca (potrošača) (potrošača) QQDD = f(M) = f(M)..

Potražnja kao funkcija cijenePotražnja kao funkcija cijene

CCijena je glavna odrednica potražnje pri danom dohotku i ukusu potrošača. Općiijena je glavna odrednica potražnje pri danom dohotku i ukusu potrošača. Opći oblik funkcije potražnje s obzirom na cijenu jeoblik funkcije potražnje s obzirom na cijenu je Q QDD = f(p). = f(p). Najjednostavniji oblik Najjednostavniji oblik te funkcije je linearna funkcija:te funkcije je linearna funkcija:

QQDD = a – bp = a – bp

gdje gdje je: je: QQDD = = količinu potražnje (potraživane količine) količinu potražnje (potraživane količine) nekog proizvodanekog proizvoda, , a i b sua i b su koeficijenti ove funkcije pri čemu je koeficijenti ove funkcije pri čemu je a = potražnja pri nultoj cijeni a = potražnja pri nultoj cijeni (kada je p = 0(kada je p = 0 tada je Q = a tada je Q = a –– 0 ∙ 0 ∙ b = b = a)a), b = nagib funkcije, p, b = nagib funkcije, p = cijen= cijena potraživanog proizvoda.a potraživanog proizvoda.Funkcija potažnje se izvodi na temelju empirijskih istraživanja i podataka koji seFunkcija potažnje se izvodi na temelju empirijskih istraživanja i podataka koji se pri istraživanjima dobiju. Ti se podaci sređuju u tablice i analizom istražujepri istraživanjima dobiju. Ti se podaci sređuju u tablice i analizom istražuje funkcionalna sveza između ponašanja potražnje i kretanja cijena.funkcionalna sveza između ponašanja potražnje i kretanja cijena.Primjer:Primjer:Individualnu potražnju za nekim proizvodom, ovisno od visine cijene, prikazujeIndividualnu potražnju za nekim proizvodom, ovisno od visine cijene, prikazuje slijedeća tablica:slijedeća tablica:Tablica 12.Tablica 12.Cijena pCijena p 55 44 33 22 11 00Količina potražnje QKoličina potražnje QDD 00 11 22 33 44 55

Iz tablice vidimo da je Iz tablice vidimo da je odnosodnos između cijene i potraživane količine linear između cijene i potraživane količine linearanan, zbog, zbog čega je je koeficijent nagiba jednak jedinici. čega je je koeficijent nagiba jednak jedinici. To vidimo sa sljedeće slike:To vidimo sa sljedeće slike:::

Slika 29.Slika 29.

U svakoj točki odnos količine potražnje na apscisi prema odgovarajućem dijeluU svakoj točki odnos količine potražnje na apscisi prema odgovarajućem dijelu ordinate iznosi ordinate iznosi 11. . Npr.Npr.u točki A odnos dijelova je 1 : 1, u točki B je 2 :u točki A odnos dijelova je 1 : 1, u točki B je 2 : 2 = 1, u2 = 1, u točki C je 3 : 3 = 1, i tako redom do točke E gdje je 5 : 5 = 1. Ovi odnosi daju utočki C je 3 : 3 = 1, i tako redom do točke E gdje je 5 : 5 = 1. Ovi odnosi daju u svim točkama isti rezultat svim točkama isti rezultat 1.1. To je ustvari tangens kuta alfa. Da To je ustvari tangens kuta alfa. Da funkcijafunkcija potražnjpotražnjee dana nelinearnom (krivolinijskom funkcijomdana nelinearnom (krivolinijskom funkcijom, tada bi se taj kut u, tada bi se taj kut u svakoj točki mogao naći kao odnos promjene potražnje prema promjeni cijene.Usvakoj točki mogao naći kao odnos promjene potražnje prema promjeni cijene.U

58

Page 60: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

ovom provom priimjeru nagib kuta alfa je nagib krivulje potražnje koji se označava s mjeru nagib kuta alfa je nagib krivulje potražnje koji se označava s bb i i jednak je jedinici:jednak je jedinici:

Pri nultoj cijeni (p=0) potražnja je Pri nultoj cijeni (p=0) potražnja je QQDD==5 jedinica. Tu količinu označava5 jedinica. Tu količinu označava parametar (koeficijent) parametar (koeficijent) aa. Zamjenom parametara . Zamjenom parametara aa i i bb u općoj funkciji s ovim u općoj funkciji s ovim podacima, dobipodacima, dobivvamo konkretnu funkciju potražnje:amo konkretnu funkciju potražnje:

QQDD = 5 – p = 5 – p

Što je koeficijent (b) Što je koeficijent (b) u linearnoj funkciji potražnje u linearnoj funkciji potražnje QQDD = a – bp = a – bp veći, reagiranjeveći, reagiranje na potražnju je jače. Koeficijent (b) pokazuje kako se mijenja kna potražnju je jače. Koeficijent (b) pokazuje kako se mijenja kooličina potražnjeličina potražnje s promjenom cijene. s promjenom cijene. Funkcija Funkcija ukupne tržišne potražnje ukupne tržišne potražnje dobija se jednostavnim zbrajanjemdobija se jednostavnim zbrajanjem pojedinačnih potražnji. Ako pretpostavimo da ove tri pojedinačne potražnje činepojedinačnih potražnji. Ako pretpostavimo da ove tri pojedinačne potražnje čine ukupnu potražnju na tržištu, zbrajanjem podataka iz njihovih funkcija, dobitukupnu potražnju na tržištu, zbrajanjem podataka iz njihovih funkcija, dobit ćemo ukupnu tržišnu potražnju:ćemo ukupnu tržišnu potražnju:

Potra ž nja kao funkcija dohotka Količina potražnje ovisi i od visine dohotka M. Ta sveza se izražava fubknkcijom potražnje u ovisnosti od dohotka M.

QQDD = f (M )

Porast dohotka M utječe na porast količine robe koju kupujemo. Egzistencijalna dobra, kao što su osnovni prehrambeni prpoizvodi, manje su osjetljiva na promjenu dohotka u odnosu na luksuzna dobra. Dobra kojima se potražnja povećava s porastom dohotka, zovu se normalna dobra. Postoje i dobra čija se količina potražnje smanjuje s povećanjem dohotka. To su tzv. inferiorna dobra. Na primjer kada potrošaći – kupci raspolažu s visokim dohotkom umjesto ranije znatno nižim, napuštaju kupovinu bicikla a kupuju automobile. Opći oblik funkcije potražnje u odnosu na dohodak je:

QQDD = a Mb za a > 0, i b > 0.

Koeficijent (a) predstavlja linearnu svezu s dohotkom M analogno koeficijentu (b) u funkciji potražnje s obzirom na cijenu. Eksponent (b) je koeficijent koji pokazuje ekastičnost potražnje na dohodak. Što je ta elastičnost veća, i taj koeficijent je veći. Funkcija dohotka ima za pretpostavku da su ostale odrednice nepromijeene (cijena i ukusi potrošača). Znači, mijenja se smo visina dohotka. U rješavanju ove funkcionalne sveze obično se koriste logaritamske funkcije.QQDD = a Mb

log QQDD = log a + b log M

59

Page 61: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Primjer: Neka je funkcija potražnje u odnosu na dohodak

QQDD = o,5 I2

Izračunaj količinu potražnje proizvoda X ako je dohodak M = 8Rješenje:log QQDD = log 0,5 + 2 log 8Logaritmiranjem i antilogaritmiranjem dobijamo da je QQDD = 32

Elastičnost potražnje

Elastičnost potražnje je značajna zbog toga što pomoću nje sznajemo u kom stupnju reagira količina potražnje nekog dobra (robe) u odnosu na promjenu cijene te robe ili cijene drugih roba. Razlikujemo tri vrste elastičnosti potražnje:

1) cjenovnu elastičnost potražnje, 2) dohodovnu elastičnost potražnje, i 3) križnu elastičnost potražnje.

Cjenovna elastičnost potražnjeCjenovna elastičnost potražnje

Cjenovna elastičnost potražnje pokazuje (mjeri) koliko potraživana količinaCjenovna elastičnost potražnje pokazuje (mjeri) koliko potraživana količina robe (potražnja) reagira na promjenu cijene te robe. robe (potražnja) reagira na promjenu cijene te robe. Cjenovna elastičnost potražnje mjeri se:

Cjenovna elastičnost potražnje = % Δ tražene količine / % Δ cijene Cjenovna elastičnost potražnje = % Δ tražene količine / % Δ cijene

tj. EDp = % ΔΔ Q QDD / %/ %pp

Ako je funkcija potražnje dana u obliku matematske funkcije, onda se koeficijent cjenovne elastičnosti računa:

Promjena količine potražnje dobije se ako se prirast količine potražnje staviu odnos s baznom potražnjom: dQQDD / QQDD .Promjene u visini cijene dobivaju se ako se prirast cijene stavi u odnos s baznom cijenom dp/p. Ako su podaci o potražnji dani tablično, onda je izračun EDP slijedeći:

60

Page 62: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Koeficijent cjenovne elastičnosti može EP biti:1) Ako je EDp > 1, radi se o elastičnoj potražnji (potražnja elastična na cijenu)),

(postotna prom(postotna promjjena tražene količine veća je od postotne promjene cijeneena tražene količine veća je od postotne promjene cijene,, kkada 1% promjene cijene izazove više od 1% promjene tražene količine;

2) Ako je EDp = 1, tada je to srazmjerna (normalna) elastičnost potražnje (postotna promjena tražene količine jednaka je postotnoj promjeni cijene);(postotna promjena tražene količine jednaka je postotnoj promjeni cijene);

3) Ako je EDp < 1, onda se radi o neelastičnoj potražnji (potražnja neelastična na cijenu), (postotna promjena tražene količine manja je od postotne promjene cijene, kad 1% promjene cijene izazove manje od 1% tražene količine.

Iako je koeficijent elastičnosti Ep uvijek negativan, uobičajeno je da se njegova vrijednost čita u apsolutnom iznosu. Potražnja je elastična ukoliko je koeficijent elastičnosti iznad 1 (veći od 1), a neelastična ukoliko je ispod 1(manji od 1). Grafički to je:

Slika 30.

.

61

Page 63: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 31.

Interpretacije koeficijenta elastičnosti potražnje je:1) Elastična potražnja: EDp = 4%/2% = 2

2) Neelastična potražnja: EDp = 1%2% = 0,5

3) Jedinično elastična potražnja: EDp = 2%2% = 1

Grafički, cjenovna elastičnost potražnje je:Grafički, cjenovna elastičnost potražnje je:

Slika 32..Slika 32..

62

Page 64: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 33.

Dva ekstremna slučaja cjenovne (ne)elastičnosti potražnje su: savršeno (perfektno) neelastična potražnja, kada je Ep = 0, savršeno (perfektno) elastična potražnja kada je Ep = + (beskonačno).

Cjenovna elastičnost potražnje za pojedine vrste dobara je slijedeća:Cjenovna elastičnost potražnje za pojedine vrste dobara je slijedeća:

1) za neophodna dobra (E 1) za neophodna dobra (Epp<1),<1), 2) za luksuzna dobra (E 2) za luksuzna dobra (Epp> 1),> 1),

3) za normalna dobra (E3) za normalna dobra (Epp> 0),> 0),4) za inferiorna dobra (E4) za inferiorna dobra (Epp< 0).< 0).

Normalno dobro je ono dobro s kojim rast dohotka dovodi do rasta potražnje. Za ovu vrstu dobra dohodna elastičnost potražnje je pozitivna. Inferiorno dobro je ono dobro s kojim rast dohotka dovodi do pada potražnje. Za ovu vrstu dobra dohodna elastičnost potražnje je negativna. Ekonomisti ponekad koriste izraz luksuzna dobra. To su dobra koja imaju dohodnu elastičnost potražnje koja je veća od 1: rast dohotka od 1 % dovodi do više od 1 % rasta potražnje za luksuznim dobrom.

Odrednice cjenovne elastičnosti potražnje su: Odrednice cjenovne elastičnosti potražnje su: 1. Potreba koju proizvod zadovoljava:1. Potreba koju proizvod zadovoljava: a) neophodni proizvodi (E a) neophodni proizvodi (Epp<1)<1) b) luksuzni proizvodi (Ep>1)2. Raspoloživost bliskih supstituta: proizvodi koji imaju bliske supstitute imaju2. Raspoloživost bliskih supstituta: proizvodi koji imaju bliske supstitute imaju

elastičniju potražnju;elastičniju potražnju;3. Širina grupe proizvoda: šire definirane grupe proizvoda (npr. hrana) imaju3. Širina grupe proizvoda: šire definirane grupe proizvoda (npr. hrana) imaju

manju elastičnost nego uže definirane grupe proizvoda (npr. sladoled);manju elastičnost nego uže definirane grupe proizvoda (npr. sladoled);4. Vremenski horizont promatranja: što je duži vremenski horizont, proizvod4. Vremenski horizont promatranja: što je duži vremenski horizont, proizvod

ima elastičniju potražnju.ima elastičniju potražnju.

Posljedice različite elastičnosti potražnje su slijedeće:

63

Page 65: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

1) Ukoliko je potražnja elastična, tada obaranje cijena dovodi do porasta ukupnog prihoda.2) Ukoliko je potražnja neelastična, tada povećanje cijena dovodi do porasta ukupnog prihoda.3) Umanjenje carinskih stopa može da e dovede do povećanja prihoda od carina. Cjenovna elastičnost potražnje može biti (mjeriti se):1) u jednoj točki, i2) lučna elastičnost (elastičnost potražnje između 2 točke).

Elastičnost potražnje u jednoj točkiPrimjer: Na temelju funkcije potražnje QQDD = 30 – 6p, elastičnost potražnje u pojedinim točkama (cijenama) dobit ćemo ako uvrstimo podatke iz ove funkcije u formulu jedinične elastičnosti potražnje:

Izračunajmo ovaj koeficijent u slijedećim točkama: B,C, D,E i F, gdje su cijene p = 4, p = 3, p = 2,5 p = 2, i p = 1.

Točka B: Ep = - 6 (4/30 - 6 ∙ 4) = - 4Točka C: Ep = - 6 (3/30 - 6 ∙ 3) = - 3/2Točka D: Ep = - 6 (2,5/30 - 6 ∙ 2,5) = - 1Točka E: Ep = - 6 (2/30 - 6 ∙ 2) = - 2/3Točka F: Ep = - 6 (1/30 - 6 ∙ 1) = - 1/4.

Kako vidimo iz ovog primjera, cjenovna elastičnost potražnje ima različite vrijednosti u različitim točkama funkcije potražnje. To ćemo jasnije vidjeti ako ovu funkciju prikažemo grafički:

Slika 34.

U točki B gdje cijena p = 4 elastičnost potražnje je 4 (znak minus se zanemaruje jer se uzima apsolutna vrijednost) ). U točki C gdje je cijena p = 3, elastičnost potražnje je 3/2. U točki D gdje je cijena p = 2,5 elastičnost potražnje je 1. U točkama E i F gdje su cijene p = 2 i p = 1, elastičnost potražnje je 2/3 i 1/4. U

64

Page 66: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

točki D imamo jediničnu elastičnost potražnje. Iznad te točke gdje su cijene više, elastičnost potražnje je veća. Ispod te točke, gdje su cijene niže, elastičnost potražnje ima manje vrijednosti. Što znače ovi brojevi? Koeficijent elastičnosti potražnje u točki B gdje je EDp = 4, znači da se potraživana količina smanjuje za 4%, ako se cijena poveća za 1%. U točki C to je 3/2%, u točki D 1%, u točki E 2/3% i točki F 1/4%.

Lučna cjenovna elastičnost potražnje

Cjenovna elastičnost potražnje u intervalu, između dviju točaka mjeri se pomoću lučne cjenovne elastičnosti potražnje. Ona se također izvodi iz osnovne formule cjenovne elastičnosti potražnje:

Razlika je u tome što se umjesto fiksne donje i gornje granice uzima prosjek, jer bi uzimanje jedne ili druge količine potražnje, odnosno cijene, koje se nalaze u intervalu, dale različite vrijednosti. Npr. ako je cijena smanjena s 4 na 2$, a količlina povećana s 10 na 20 jedinica, primjenom donje i gornje granice intervala dobili bi različite koeficijente elastičnosti potražnje:

Da bi se izbjegle nejasnoće, uzmaju se prosječne vrijednosti nazivnika tj. količine potražnje i cijena:

Primjer: Treba izračunati koeficijent lučne elastičnosti potražnje na temelju slijedeće tablice:Tablica 13.

Da bi izračunali koeficijente lučne elastičnosti potražnje, potrebno je naći dQ, dp i prosječne veličine u nazivnicima. Nakon izračuna tih podataka i primjene na formuli cjenovne lučne elastičnosti potražnje, imamu slijedeću tablicu:

QQDD 0 10 20 30p 6 4 2 0-------------------------------------------------

65

Page 67: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Tablica 14.

Koeficijent lučne cjenovne elastičnosti potražnje možemo izračunati i pomoću slijedeće formule:

Provjera na primjeru::Intervali:

6 - 4 Ep = (10/2) ∙ (10/10 = 5 4 - 2 Ep = (10/2) ∙ (6/30) = 1 2 - 0 Ep = (10/2) ∙ (2/50) = 0,2.Lučna cjenovna elastičnost potražnje ili elastičnost potražnje između dvije točkeLučna cjenovna elastičnost potražnje ili elastičnost potražnje između dvije točke grafički je:grafički je:

Slika 35.Slika 35.

Sa slike vidimo. Da su vrijednosti (QSa slike vidimo. Da su vrijednosti (QDD, p)slijedeće: točka A (14, 20), točka B , p)slijedeće: točka A (14, 20), točka B (10, 26).(10, 26).

QD p dQD dp QD1+QD2)/2 (p1+p2)/2 Ep

0 6 - - - - -

10 2 5 5 10/5 : 2/5 = 5 >1

10 4 - - - - -

10 2 15 3 10/15 : 2/3 = 1

20 2 - - - - -

10 2 25 1 10/25 : 2/1 = 0,2 < 1

30 0 - - - - -

66

Page 68: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

% promjena % promjena p = (20 – 26)/23 = - 0,26p = (20 – 26)/23 = - 0,26

% promjena potraživane količine % promjena potraživane količine QQDD= (14 – 10)/12 = 0,33= (14 – 10)/12 = 0,33

Ep = Ep = QQDD/ / p = 0,33/ (- 0,26) = - 1,277p = 0,33/ (- 0,26) = - 1,277

Za izračun cjenovne elastičnosti u jednoj točki moguće je pomoću poznavanja Za izračun cjenovne elastičnosti u jednoj točki moguće je pomoću poznavanja okolnih točaka, pa se ovaj koncept zove lučna elastičnost.okolnih točaka, pa se ovaj koncept zove lučna elastičnost.

Zadatak 1.Funkcija potražnje glasi QD = - 0,6p +120 Odredite koeficijent cjenovne elastičnosti za cijenu p = 50?Rješenje:

Dobili smo funkciju elastičnosti potražnje. Za cijenu p = 50 konkretna vrijednost koeficijenta elastičnosti je:

(S obzirom da je 1/3 manje od 1, onda kažemo da je za cijenu p = 50 potražnja neelastična).

Zadatak 2.Funkcija potražnje za jednom knjigom je p = 70 – 0,7QD (Ovo je inverzna funkcija potražnje, p = cijena = zavisna varijabla, QD = količina potraživanih knjiga = nezavisna varijabla);a) odredite p i QD pri kojima krivulja potražnje siječe koordinantne osi?b) je li potražnja cjenovno elastična ili neelestična na razini 70 knjiga?c) izračunajte cjenovne elastičnosti za slijedeće kombinacije cijena/količina (p/QD): 40/30, 28/60d) odredite kombinaciju p i QD pri kojoj je cijenovna elastičnost jednaka 1?Rješenje:a) p = 0, QD = 100 QD = 0, p = 70 Za p = 0 → 70 – 0,7 QD = 0 slijedi da je QD = 100 Za QD = 0 → p = 70 – 0,7 0 = 70 p = 70 Dakle, sjecišta s koordinatnim osima su (0, 70) i ( 100, 0). Grafički to je:

67

Page 69: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 36.b) Q = 70 p = 70 – 0,7 70 = 21

- 0,425

Postotna promjena potraživane količine Q je manja od % promjene cijene p, pa je potražnja neelastična.

c) p/QD = 49/30

p/QD = 29/60

Za kombinaciju 49/30 potražnja je elastična, a za kombinaciju 28/60 potražnja je neelastična.

d) Ep = -1

p = 70 – 0,7Q QD = ?, p = ?

- 1 = - 1,428 QD = 50

p = 70 – 0,7 50 = 35

Zadatak 3.Dani su slijedeći podaci o potražnji za nekom robom (raspored potražnje) ovisno o cijeni te robe:Tablica 15.p 30 32 34 36 38 40 42

QD 18 17 16 15 14 13 12

Izračunajte koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje kada je cijena p = 32?Rješenje:

68

Page 70: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Dakle, 0,94 je manje od 1 pa je potražnja pri cijeni p = 32 neelastična. Dobiveni rezultat znači da će se potražnja smanjiti za 0,94% kada se cijena poveća za 1%.Zadatak 4.Dana je funkcija potražnje QD = – p2 + 100p. Odrediti cijenu (p) za koju će potražnja QD maksimalna, kao i iznos maksimalne potražnje?Rješenje:Prvo nađemo prvu derivaciju funkcije QD koja je QD′ = –2p + 100. Zatim ćemo odrediti vrijednost (p) za koju će prva derivacija funkcije potražnje biti jednaka nuli, da bi dobili stacionarne točke:QD′ = 0 tj. –2p + 100 = 0 p = 50Da li je za p = 50 potražnja maksimalna odredit ćemo preko druge derivacije funkcije QD:QD

″ = – 2 < 0 što znači da je potražnja maksimalna kada je p = 50 )potražnja je uvijek maksimalna kada je druga derivacija funkcije potražnje manja od nule). Uz p = 50 maksimalna količina potražnje bit će: QDmax = – 502 + 100 ∙ 50 = 2500

Dohodna elastičnost potražnje

Potražnja za nekim proizvodom ne reagira samo na promjene cijena, već i na promjene u visini dohotka potrošača (kupca). Taj odnos se mjeri koeficijentom dohodne elastičnosti potražnje EM a dobiva se tako što se promjena u količini potražnje neke robe stavi u odnos prema promjeni visine dohotka potrošača (pod pretpostavkom da su ukusi potrošača i cijene nepromijenjeni).

Dohodna elastičnost potražnje = % Δ tražene količine / % Δ dohotkaDohodna elastičnost potražnje = % Δ tražene količine / % Δ dohotka

1) ako je EM = 0 to znači da potražnja raste kako se dohodak kupca povećava, a promatrana roba je normalno dobro. 2) ako je EM 0 veća je osjetljivost potražnje na visinu dohotka M. Sredstva neophodne egzistencijalne potrošnje po pravilu imaju manji koeficijent EDM , a luksuzni proizvodi manji. 3) ako je EM 0 tada se radi o tzv. inferiornom dobru, što znači da potražnja opada kako se dohodak M povećava.I dohodna elastičnost potražnje može se mjeriti u jednoj točki i intervalu (lučna elastičnost).

Križna elastičnost potražnje

Ova elastičnost potražnje mjeri se koeficijentom koji se dobiva ako se promjene u potražnji jednog proizvoda stave u odnos prema promjeni cijene drugog proizvoda tj:

Križna elastičnost potražnje = Križna elastičnost potražnje = % Δ tražene količine dobra X / % Δ cijene dobra Y% Δ tražene količine dobra X / % Δ cijene dobra Y

69

Page 71: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

gdje dx/x označava promjene potražnje proizvoda x, dpy/py = promjena u cijeni proizvoda y. Imamo 3 slučaja: 1) ako je Ex/y 0 tada se radi o supstitutu (maslac i margarin, lož ulje i ugljen itd. Supstituti su dobra čija je križna elastičnost pozitivna. Porast cijene jednog supstituta uzrokuje porast potražnje drugog supstituta); 2) ako je Ex/y = 0 to znači da promjene cijene proizvoda y uopće ne utječe na promjenu količina proizvoda x. Tu se radi o potpunoj neovisnoszti ili o neovisnim dobrima; 3) ako je Ex/y 0 tada se radi o komplementarnim dobrima (npr. kada poskupi kava može doći do pada potražnje za šećerom. Komplementarna dobra su ona čija je križna elastičnost negativna. Porast cijene jednog komplementa uzrokuje pad potražnje drugog komplementa).

Nagib i elastičnost

Često se miješa nagib krivulje s elastičnošću krivulje. Za ekstremne slučajeve elastičnosti potražnje to je točno, jer okomiti nagib krivulje potražnje znači neelastičnu potražnju, dok vodoravni označava elastičnu potražnju.Nagib ovisi o apsolutnim promjenama cijene (p) i količine tražene robe (količine potražnje) DQ, dok elastičnost ovisi o % tnim promjenama (dakle relativnim promjenama) cijene (p) i količine Q. Jedan od načina da to provjerimo je grafički prikaz jedinične elastičnosti potražnje:

70

Page 72: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 37.

Na slici vidimo da krivulja potražnje očito nije pravac s konstantnim nagibom. Ali ipak je koeficijent elastičnosti jednak EDP = 1 zato što je % tna promjena cijene (p) svuda jednaka % tnoj promjeni potraživane količine DQ. Slijedeća slika pokazuje stupicu brkanja (miješanja) nagiba i elastičnosti:

Slika 38.

Na slici je funkcija potražnje dana pravcem. Ovaj pravac ima svuda jednak nagib. Međutim, pri vrhu-blizu točke A male su % tne promjene, pa je elastičnost potražnje jako velika (koeficijent EDP 1. Nasuprot tome, kada je cijena (p) vrlo niska, tada je elastičnost blizu nule. Općenito, iznad polovišta bilo koje dužine (pravca potražnje) potražnja je elastična (EDP 1), u polovištu je poražnja jedinično elastična (EDP = 1), a ispod polovišta potražnja je neelastična (EDP 1). Zaključak: Ekstremni slučajevi elastičnosti potražnje (savršeno elastična i savršeno neelastična potražnja) mogu se odrediti samo preko nagiba krivulje potražnje, dok se za sve ostale slučajeve elastičnosti (između dva navedena ekstremna slučaja) elastičnost potražnje ne može se odrediti samo pomoću nagiba krivulje potražnje.

Grafičko mjerenje elastičnosti potražnje

Grafičko određivanje elastičnosti funkcije potražnje Dq = f(p), (u odnosu na cijene p) u točki B (p1, q1) vidimo s slijedeće slike:

71

Page 73: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 39.

Tangenta na krivulji potražnje u točki B čini odsječke oC i oA na p i q osi koje se razlikuju od elastičnosti potražnje samo po znaku.Prema formuli za izračun koeficijenta elastičnosti potražnje u odnosu na cijene (cjenovna elastičnost potražnje):

EP = (- p/q) (dq/dp)

Imamo slijedeći odnos:

EDP = (oD/BD) (BD/CD)

gdje je: dq/dp = BD/CD

odnosno: EP = oD/DC = p1 (oC – p1)

Vidimo da je elastičnost potražnje u točki B jednaka odnosu duži oD i DC. Također iz trokutova ABE i BCD može se odrediti cjenovna ekastičnost potražnje:

EP = (AB/BC) = AE/Eo

Zadatak:

Grafički izvedite cjenovnu elastičnost sljedeće potražnje!

72

Page 74: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 40.Postupak je sljedeći: treba povući tangentu na krivulju i povući okomicu i horizontalu kroz točku C. Sjecište okomice s osi x označite s A, a sjecište tangente s istom osi označite s B:

Slika 41.

.

. Kako je očito da je duža od , razlomak je manji od 1, pa je potražnja u

točki C neelastična.

Odstupanja od općeg zakona potražnje

Opće pravilo da promjena cijene dovodi do promjene potraživane količine neke robe obratnom smjeru ne potvrđuje se u praksi u svim slučajevima. Poznata su tri izuzetka: Gifenov paradoks, Veblenov efekt i špekulativni slučaj. Inferiorna dobra čine najveći dio potrošnje pučanstva s niskim realnim dohotkom. Ako dođe do povećanja cijena ovih dobara, siromašni kupci (potrošači) se odriču kupovine superiornh i da još više kupuju inferiorna dobra,

0 x

px

C

0 A B x

px

C

73

Page 75: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

da bi obezbjedili minimalnu egzistenciju odnosno preživljavanje. Klasičan primjer je povećanje cijene kruha i rast njegove potrošnje od strane siromašnih obitelji. Ova pojava je u literaturi poznaza kao Gifenov paradoks. Obratan je slučaj kod bogatih ljudi skloni eksluzivnosti i snobizmu. Pad cijena dobara koja više predstavljaju statusni simbol nego samu korisnost za potrošača, smanjuje njihovu kupovinu kod ove vrste potrošača, jer su dostupna širem krugu ljudi, pa time gube svoju eksluzivnost i znak prestiža. Po Veblenu ova pojava se zove Veblenov efekt ili «snobovski efekt». Špekulacije i manipulacije na tržištu dovode do pojave da promjene cijene uzrokuju istosmjerne promjene količine potraživane robe. Ako npr. dođe do pada cijene neke robe, špekulanti očekuju još veći pad cijene, pa se suzdržavaju od kupovine, odnosno u slučaju rasta cijena očekuju još veći rast u budućnosti, pa povećavaju kupovinu te robe. Dakle, ove pojave proizlaze iz očekivanja pojedinaca o budućem krtanju cijena. Kod sva tri naprijed navedena izuzetka, krivulja potražnje ima pozitivan nagib i istosmjerno kretanje cijene i potraživane količine, a što je obratno u odnosu na opći zakon potražnje po kojem se potraživana količina smanjuje s povećanjem cijene, odnosno povećava se s smanjenjem cijene.

Engelovi zakoni

Pitanje potražnje i dohotka odavno privlači pažnju istraživača tako da se formirao poseban metodološki postupak istraživanja potražnje kroz analizu obiteljskih budžeta. Takve analize se orginizirano rade i kod nas za sredstva neophodne potrošnje (košara, košarica potrošnje) domaćinstava. Međutim, još polovicom 19. stoljeća njemački statističar E. Engel je proučavajući potrošnju domaćinstava u odnosu na promjene njihovih prihoda (dohotka), uočio određene pravilnosti kretanja udjela pojedinih izdataka u obiteljskom budžetu, te na osnovu toga formulirao 4 pravila, kasnije nazvana Engelovi zakoni:

1. zakon – udjel izdataka za ishranu u budžetu domaćinstva varira u obratnom smjeru od veličine dohotka;

2. zakon – udjel izdataka za obuću ostaje približno isti, neovisno od visine dohotka,

3. zakon - udjel izdataka za stanovanje, ogrijev i osvjetljenje također ostaje aproksimativno isti bez obzira na veličinu dohotka

4. zakon - udjel izdataka za higijenu, kulturu, zabavu, sport, putovanja i razonodu, povećava se s povećanjem dohotka.

Ovi zakoni su dugo privlačili pozornost i empirijsku provjeru koja je potvrdila opću važnost važenja 1. i 4. zakona. Drugi i treći zakon nisu našli potvrdu u praksi, što bi bilo i teško očekivati u suvremenim uvjetima radikano izmjenjene strukture potrošnje i načina života pučanstva.

74

Page 76: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Ostaje međutim, činjenica da dohodak igra ključnu ulogu u potrošnji pučanstva i strukturi potražnje.

Krivulja indiferencije

Krivulja indiferencije je linija koja spaja sve točke na koordinatnom sustavu, koje potrošaču, u njegovom izboru različitih kombinacija dva dobra, daje jednaku satisfakciju, jednaku korisnost. Krivulja indiferencije pokazuje kombinacije dobara koje daju istu ukupnu korisnost čineći potrošača ravnodušnim na izbor točaka na njoj. Svaka točka na krivulji indiferencije pokazuje kombinaciju roba koje potrošaču pružaju istu razinu korisnosti u potrošnji, odnosno kombinacije roba koje potrošače ostavljaju ravnodušnim. Točke na krivulji indiferencije predstavljaju košarice potražnje između kojih je potrošač indiferentan, odnosno sve su mu jednako poželjne. Krivulja indiferencije se crta u obliku luka kako bi ilustrirala djelovanje zakona supstitucije. Omjer supstitucije nekog dobra opada što ga više dobivamo.Pretpostavimo da je potrošač u izboru između dobra X i dobra Y potpuno indiferentan na skup kombinacija jednake vrijednosti u slijedećoj tablici:

Tablica 16.

Prijenosom ovih kombinacija na koordinatni sustav i spajanjem dobivenih točaka dobit ćemo konkretnu krivulju indiferencije kao na slijedećoj slici:

Kombinacije jednake vrijednosti Kombinacija Dobro X Dobro Y A 1 6 B 2 3 C 3 2 D 4 1,5---------------------------------------------------------------------------

75

Page 77: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 42.

Pored ovih točaka na ovoj krivulji postoji i niz drugih kombinacija, čiji je rezultat jednaka korisnost. Npr. (X = 1,5, Y = 4), (X = 2,5, Y = 2,4), (X = 5, Y =1,2).

Primjer izvođenja krivulje indiferencije:Tablica 17.

Indiferentne kombinacije

Dobro X

(hrana (H)

Dobro Y (odjeća (O)

A

B

C

D

4

3

2

1

3

4

7

12

Ako podatke iz ove tablice grafički prikažemo, dobićemo konkretnu krivulju indiferenciju:

76

Page 78: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 43.

Da bi došli iz točke A u točku B na krivulji indiferencije, moramo neku količinu odjeće ( ) supstituirati nekom količinom hrane ( ). Kako je u točkama A i B jednaka ukupna korisnost, onda mora biti :

- (ΔQO MUO) = + (ΔQH MUH)

gdje je: MU = granična korisnost (Marginal Utility). Ovaj izraz nam kaže da je gubitak (-) korisnosti odjeće jednak dobitku (+) korisnosti od hrane (h)

tj. . Slijedi da je nagib krivulje indiferencije jednak:

= MRS

čime samo dobili graničnu stopu supstitucije (MRS).

Više krivulja indiferencije na jednom grafu čini mapu krivulja indiferencije (mapu preferencija potrošača). Mapa preferencije zasnovana je na pretpostavci da ljudi sve moguće kombinacije dobara mogu svrstati u tri grupe: a) one koje preferiraju, b) one koje ne preferiraju i c) one na koje su ravnodušni (indiferentni). Mapa krivulja indiferencije grafički je:

77

Page 79: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

. Slika 44.

Na prethodnoj slici mape krivulja indiferencije, košara dobara A se preferira u odnosu na košaru dobara B, dok se košara dobara B preferira u odnosu na košaru dobara C.Nagib krivulje indiferencije je negativan a određen je s graničnom stopom supstitucije (MRS). MRS pokazuje odnos graničnih korisnosti (MU = Marginal Utility) dvaju dobara, odnosno koliko je potrošač spreman ustupiti jednog dobra da bi dobio drugog. MRS pokazuje koliko će potrošač ustupiti dobra Y da bi dobio dobio dobra X na istoj krivulji indiferencije.Nagib krivulje indiferencije: a) ako je krivulja indiferencije strma, MRS je visoka. U tom slučaju potrošač je spreman dati puno dobra Y= Odjeća (O) za malo dobra X = Hrana (H); b) ako je krivulja indiferencije položena MRS je niska. U tom slučaju potrošač je spreman dati malo Odjeće za puno Hrane. Grafovi a) i b) su:

78

Page 80: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 45.

MRS je podložna djelovanju zakona opadajuće granične stope supstitucije. Prema tom zakonu potrošač je za svaku dodatnu jedinicu jednog dobra spreman dati sve manju količinu drugog dobra. Uslijed toga se krivulja indiferencije kreće smjerom NW – SE (sjeverozapd – jugoistok). Krivulje indiferencije imaju sljedeća svojstva: 1) negativnog su nagiba (padajuće) 2) konveksne su prema ishodištu, (zbog padajuće granične korisnosti), Izuzetak su krivulje indiferencije dobara koji su savršeni supstituti odnosno svršeni komplementi. 3) ne sijeku su, 4) što su udaljenije od ishodišta pokazuju veće zadovoljstvo/blagostanje za potrošača (pokazuju kombinaciju dobara koje daju višu razinu zadovoljstva. Udaljenija krivulja indiferencije pokazuje na veću preferenciju u odnosu na onu bliže ishodištu. Ako je bliže ishodištu onda prikazuju kombinaciju dobara koje daju nižu razinu zadovoljstva.).

Budžetska jednadžba i budžetski pravac

79

Page 81: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Budžetski pravac i jednadžba, pokazuje sve moguće kombinacije dobara X i Y koje je potrošač (koji ima određenu razina dohotka tj. novca M) sposoban nabaviti uz dane cijene navedenih roba Px i Py (Px = cijena robe X a Py = cijena robe Y). Ili, pokazuje nam kombinacije dobara koje se mogu ostvariti pri danom dohotku uz pretpostavku da se on u cjelosti troši. Budžetska jednadžba glasi:

px X + py Y = M

gdje je. px = cijena dobra X, py = cijena dobra Y, M = dohodak kupca (potrošača). Grafički, budžetski pravac je:

Slika 46.

Primjer: Pretpostavimo da potrošač raspolaže s 12$ dohotka dnevno i da kupuje proizvod X i proizvod Y po cijenama px = 1,5$ i py = 1$. Iz ovih podataka proizlazi budžetska jednadžba:

1,5X + 1Y = 12Odavde je: Y = 12 - 1,5X. Jednadžba daje slijedeće moguće kombinacije kupovine dobra X i dobra Y kao u slijedećoj tablici:

Tablica 18.

80

Page 82: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Q = količina kupnje proizvoda X odnosno Y.Ako ove podatke prenesemo na koordinatni sustav dobićemo budžetski pravac :

Slika 47.

Ako potrošač potroši ukupan dohodak M na kupnju proizvoda X, on može kupiti M/px jedinica proizvoda X,Ako dohodak M utroši na kupnju proizvoda Y može maksimalno kupiti M/py

proizvoda Y. U našem primjeru to je:M/px = 12/1,5 = 8 jedinica XM/py = 12/1 = 12 jedinica Yili bilo koje drugu kombinaciju X i Y koji leže na budžetskom pravcu.M/px i M/py su točke gdje budžetski pravac siječe (dira) osi X i Y, a to je X = 8, Y = 12 Rješenje budžetske jednadžbe pxX + pyY = M po Y je:

Y = (M/py) – (px/py) X (px/py) = odnos cijena robe X i Y

Izraz – (px/py) predstavlja nagib budžetskog pravca (koeficijent smjera).

U našem primjeru je Y = (6/1) – (1,5/1)X = 6 – 1,5X tako da je nagib našega budžetskog pravca:

Proizvod X Proizvod Y Ukupni izdaci Q px Izdatak Q py Izdatak 8 1,5 8 1,5 = 12 0 1 0 1 = 0 12 + 0 = 12 6 1,5 6 1,5 = 9 3 1 3 1 = 3 9 + 3 = 12 4 1,5 4 1,5 = 6 6 1 6 1 = 6 6 + 6 = 12 2 1,5 2 1,5 = 3 9 1 9 1 = 9 3 + 9 = 12 0 1,5 0 1,5 = 0 12 1 12 1 = 12 0 + 12 =12

81

Page 83: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

px / py = - 1,5. Ovo znači će povećanje potrošnje dobra X za jednu jedinicu rezultirati u smanjenju potrošnje dobra Y za 1,5 jedinica. Nagib budžetskog pravca mjeri relativni trošak cijene u jedinicama odjeće. Nagib je negativni omjer cijena dva dobra. Nagib je stopa zamjene tj. granična stopa supstitucije MRS dobra X za dobro Y ili obratno, ali bez da se mijenja iznos dohotka M.Obilježja budžetskog pravca su:

• ima negativan nagib, • nagib je određen relativnim cijenama dobara, • budžetski pravci međusobno su paralelni, • budžetski pravac može sjeći više krivulja indiferencije ali samo jednu

tangirati.

Promjena budžetske jednadžbe i budžetskog pravca nastaje zbog:

1) promjena cijena, i2) promjena dohotka

1) Promjena cijena dobara X i Y - što je niža cijena dobra X (apscisa) uz nepromijenjen dohodak M, budžetski pravac biće položeniji i rotirat će dalje od ishodišta. Što je viša cijena dobra Y (uz nepromijenjenu cijenu X i konstantan M), budžetski pravac biti strmiji i rotirat će ka ishodištu. 2) Promjena dohotka kupca - mijenja mijenja se se vertikalni presjek budžetskogvertikalni presjek budžetskog pravca, ali ne mjenja njegov nagibpravca, ali ne mjenja njegov nagib (paralelan je ranijim pravcima). S (paralelan je ranijim pravcima). S povećanjem M budžetski pravac se udaljava od ishodišta (povećanjem M budžetski pravac se udaljava od ishodišta (paralelno udesno), a s, a s smanjenjem M on se približava ishodištu (smanjenjem M on se približava ishodištu (paralelno ulijevo)..

Granična stopa supstitucije stopa supstitucije

Granična stopa supstitucije (MRS) dobra XGranična stopa supstitucije (MRS) dobra X za dobro Yza dobro Y,, jeste količina jeste količina YY koju je koju je pojedinac voljan žrtovovati (ustupiti) da bi dobio jednu dodatnu jedinicu pojedinac voljan žrtovovati (ustupiti) da bi dobio jednu dodatnu jedinicu XX, bez, bez promjene korisnosti. promjene korisnosti.

Važna osobina potrošačevih sklonosti je cijena na temelju koje je on voljan daVažna osobina potrošačevih sklonosti je cijena na temelju koje je on voljan da mijenja ili ne mijenja jedno dobro za drugo. mijenja ili ne mijenja jedno dobro za drugo. Taj iznos je predstavljen na svakoj točki krivulje indiferenTaj iznos je predstavljen na svakoj točki krivulje indiferencijecije, preko granične, preko granične stope supstitucije MRS, koja je definirana kao apsolutna vrijednost nagibastope supstitucije MRS, koja je definirana kao apsolutna vrijednost nagiba krivulje indiferencije u toj točki, kao na slijedećoj slici:krivulje indiferencije u toj točki, kao na slijedećoj slici:

82

Page 84: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 48.

Slika prikazuje da je granična stopa supstitucije MRS u svakoj točki krivulje indiferencije definirana kao apsolutna vrijednost nagiba (kosine) krivulje indiferencije u toj točki. To je iznos hrane koji se potrošaču mora dati kao kompenzacija za gubitak jedne jedinice odjeće. S obzirom da se MRS smanjuje niz krivulju indiferencije, krivulja je konveksna.*

Granična stopa supstitucije ima opadajući (silazni) trend, kako se pomiče naGranična stopa supstitucije ima opadajući (silazni) trend, kako se pomiče na doldoljje i desno e i desno uzuzduž krivulje indiferencije. duž krivulje indiferencije. Može se zapaziti da u točki A hrane ima u izobilju i potrošač će biti voljan daMože se zapaziti da u točki A hrane ima u izobilju i potrošač će biti voljan da žrtvuje 2 žrtvuje 2 jedinice jedinice hrane za dodatnu jedinicu hrane za dodatnu jedinicu odjećeodjeće. . U točki B granična stopa supstitucije je – 1 jer je ∆H = 8 – 9 = - 1 a ∆O = 4 – 3U točki B granična stopa supstitucije je – 1 jer je ∆H = 8 – 9 = - 1 a ∆O = 4 – 3 = 1 tako da je MRS = ∆H/∆O = 1/1 = – 1 ). MRS je negativna zbog opadajućeg= 1 tako da je MRS = ∆H/∆O = 1/1 = – 1 ). MRS je negativna zbog opadajućeg ili inverznog oblika krivulje indiferencije. ili inverznog oblika krivulje indiferencije. Dakle, za dva proizvoda (dobra) X i Y granična stopa supastitucije MRS je:

MRS = ∆Y/∆X

Ako je MRS = –– 1 to znači da kupac povećavajući kupnju (potrošnju) proizvoda Y za 1 jedinicu, mora istodobno smanjiti kupnju (potrošnju) proizvoda X za 1 jedinicu (žrtvuje 1 jedinici dobra Y za 1 dodatnu jedinicu dobra X), jer je MRS = ∆Y/∆X = –– 1/1 = –– 1.Ako je MRS = 2 kupac će žrtvovati ––2 jedinice dobra Y za 1 dodatnu jedinicu dobra X, jer je ∆Y/∆X = ––2/1 = ––2.

Primjer:

* Općenito, granična stopa supstitucije u svakoj točki na krivulji indiferencije je srazmjera po kojoj je potrošač spreman da razmjeni dobro ili uslugu, i to kao: izmjerena duž okomite ose (apcise), za dobro izmjereno duž vodoravne ose (ordinate) i jednaka je apsolutnoj vrijednosti nagiba krivulje indiferencije.

83

Page 85: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Kupac (potrošač) kupuje dobro X i dobro Y. Cijena dobra X je 40 €, a cijena dobra Y je 10 €. Kupac za navedenu kupnju raspolaže s dohotkom od M = 600 €a) na temelju danih podataka napišite budžetsku jednadžbu i nacrtajte njen graf? b) koliko kupac uz dani dohodak može maksimalno kupiti jedinica dobra X a koliko jedinica dobra Y?c) izračunajte graničnu stopu supstitucije MRS ? Što znači dobiveni rezultat? d) ako je granična stopa supstitucije dobra X za dobro Y jednaka MRS = 3, koliko onda mora biti cijena dobra X ako je cijena dobra Y ostala ista i ako je isti dohodak kupca (M = 600€)?Rješenje:a) pX = 40, pY = 10, M = 600 pX + pY = M … 40X + 10Y = 600 … budžetska jednadžba

Slika 49.

b) M/pX = 600/40 = 15 M/pX = 600/10 = 60Uz dane cijene i dani M, kupac može maksimalno kupiti 15 jedinica dobra X i 60 jedinica dobra Y.c) MRS = - pX/pY = - 40/10 = - 4 Ovo znači slijedeće: da bi kupac povećao

kupnju dobra X za 1 jedinicu, mora smanjiti kupnju dobra Y za 4 jedinice. Kupnja dodatne 1 jedinice dobra X (ili povećanje potrošnje dobra X za 1 jednicu) zahtjeva smanjenje potrošnje dobra Y za 4 jedinice.

d) Ako je MRS= - 3 uz nepromijenjenu cijenu dobra Y, pY=10€ i nepromijenjeni dohodak kupca M = 600, cijena dobra X mora onda biti: MRS = - pX/pY =

- pX/10 = 600 Odavde je pX = 30€ (jer je - pX/pY = - 30/10 = - 3)

Efekt supstitucije, efekt dohotka i ukupan efekt

84

Page 86: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Kod normalnih dobara promjene cijene utječu na promjenu potražnje. Pad cijena uvijek uzrokuje porast potraživane količine. To se može dokazati ako se ukupni cjenovni efekt podijeli na:

1) efekt supstitucije, i 2) efekt dohotka.

1) Efekt supstitucije - je reakcija potrošača na rast cijene nekog dobra, kada potrošač smanjuje kupnju poskupljene robe a povećava kupnju supstituta te robe. Ako relativne cijene rastu pri istom dohotku potražnja se smanjuje. Više relativne cijene uzrokuju smanjenje kupnje uslijed pada granične korisnosti po novčanoj jedinici. Npr.ako se povećava cijena svinjskogNpr.ako se povećava cijena svinjskog mesmesaa, konzumiraće se više pilećeg mesa, konzumiraće se više pilećeg mesa Efekt supstitucije imamo u svakodnevnom životu i svaki se čovjek njemu prilagođava. Ukoliko cijena nekog dobra kojega preferiramo raste uz istu ili manju graničnu korisnost, naše zadovoljstvo koje ostvarujemo kupnjom toga dobra sve je manje. Stoga, nastojimo naći dobro koje će moći supstituirati to dobro, po svojim svojstvima i obliku, a da je njegova cijena manja. Npr. ukoliko ove zime cijena električne energije nadmaši cijenu plina, građani će se grijati na plin.

2) Efekt dohotka - nastaje povećanjem potrošnje nekog dobra kao rezultat pada njegove cijene, što uzrokuje rast realnog dohotka, odnosno kupovne moći potrošača, i obratno. Promjene realnog dohotka pri istim relativnim cijenama mijenjaju potražnju u istom smjeru. Npr. ako se udvostruče cijene benzina, a svatko tkoNpr. ako se udvostruče cijene benzina, a svatko tko koristi benzin za vožnju automobila ima manji dohodak, doći će do smanjenekoristi benzin za vožnju automobila ima manji dohodak, doći će do smanjene potrošnja benzinapotrošnja benzina. .

Efekt dohotka polazi od utjecaja promjene cijena na naša fiksna primanja (nominalna) i kaže da porast cijena (inflacija) za posljedicu ima pad kupovne moći i gubitak vrijednosti fiksnog (nominalnog dohotka). Padom kupovne moći opada potražnja. Zbroj efekta supstitucije i efekta dohotka čini ukupan efekt.

PONUDA (Funkcija ponude) Ponuda jednog dobra na određenom tržištu i u određenom vremenskom razdoblju je ona količina tog dobra kojeg su proizvođači (prodavatelji) spremni isporučiti po odgovarajućim cijenama. To je spremnsot prodavatelja da ponude odgovarajuće količine nekog proizvoda pri danoj cijeni. Ponuda može biti individulna i ukupna tržišna ponuda. Individualna ponuda je ponuda pojedinačnog poduzeća tj. prodavatelja. Ukupna tržišna ponuda je zbroj svih pojedinačnih (individualnih) ponuda na tržištu kao cjelini. Prema namjeni, ponuda može biti ponuda proizvoda i usluga i ponuda čimbenika proizvodnje. Ponuda kao i potražnja uvijek je u svezi s određenim

85

Page 87: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

tržištem. To tržište može biti lokalno, nacionalno i međuarodno. Ukupnu ponudu nekog proizvoda na domaćem tržištu čini domaća ponuda i inozemna ponuda ili uvoz.Sa stanovišta broja prodavatelja na tržištu, ponuda može biti konkurentska (konkurencijska), monopolska, duopolska i oligopolska.Količina ponude nekog proizvoda ovisi od broja prodavatelja i njihovih mogućnosti da ponude odgovarajuće količine na tržištu. Te mogućnosti ovise od visine cijene konkretnog proizvoda, cijena drugih proizvoda, cijena resurs koji se koriste u procesu proizvodnje i od tehnologije. Viša cijena proizvoda znači i veću ponudu. To znači da ako su troškovi dani, onda viša cijena donosi veći profit, a veći profit motivira proizvođača da nudi veće količine proizvoda, i obratno. To je zakon ponude. Za razliku od zakona potražnje po kome je potražnja u obratnom odnosu s cijenom, količina ponude i visina cijene imaju istosmjerno kretanje: viša cijena – veća ponuda, i obratno.Ponuda nekog proizvoda ovisi od cijena drugih proizvoda. Ako su proizvodi supstituti, onda sniženje cijene drugog proizvoda, može utjecati na smanjenje potražnje, a temeljem toga i ponude prvog proizvoda. Ovaj moment je posebno značajan kada isto poduzeće proizvodi supstitute, npr. razne tipove automobila. Proizvodi mogu također biti komplementarni u proizvodnji. Npr. kemijska ekstrakcija iz kamenog ugljena daje koks, katran i najlon. Povećanje cijene bilo kojeg od navedenih proizvoda iz kamenog ugljena povećava ponudu ostalih proizvoda, jer su u procesu proizvodnje u međusubnoj svezi,Cijene resursa (proizvodnih čimbenika) imaju značajan utjecaj na ponudu dobara koji se pomoću ovih čimbenika proizvode. Npr. povećanje cijene rada i kapitala povećava troškove proizvodnje, što pri istoj cijeni proizvoda, smanjuje ponudu dobara. Tehnologija također utječe na ponudu omogućajuči proizvođačima niže troškova proizvodnje, pod ostalim jednakim uvjetima, omogućavajući povećanje ponude. Tehnologija je u trenutnom roku fiksna, pa se analiza proizvodnje temelji na danoj tehnnologiji. Međutim u dužim vremenskim intervalima, svi su proizvodni čimbenici varijabilni, pa i tehnologija.Odnos između tržišne cijene i količine ponude možese izraziti rasporedom ponude u tablici, krivuljom na koordinatnom sustavu i algebarskom funkcijom. Tablica omogućava sgledavanje rasporeda količina nekog proizvoda u ovisnosti od njegove cijene kaoTablica 19.

Ponuda pšeniceCijena

(€ po toni)Količina koja se nudi(tisuću tona godišnje)

P QS

ABCDE

54321

181612 7 0

86

Page 88: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Tablica prikazuje pri određenoj razini cijena, količinu pšenice koju proizvođači žele da proizvedu i prodaju. Uočite izravnu ili pozitivnu vezu između cijene i količine koja koja se nudi. Viša cijena - veća ponuda, niža cijena – manja ponuda Grafički pikaz funkcije ponude je:

Slika 50.Slika 50.

Shema (skala ili tablica) ponude je shema koja prikazuje ponudjene količine zaShema (skala ili tablica) ponude je shema koja prikazuje ponudjene količine za svaku razinu cijene. Ponuđena količina nekog dobra jeste količina koju susvaku razinu cijene. Ponuđena količina nekog dobra jeste količina koju su prodavatelji spremni i u stanju su da prodaju.prodavatelji spremni i u stanju su da prodaju. Cijena dobra koja se nudi na tržištu je glavna odrednica ponude. Opći oblik funkcije ponude s obzirom na cijenu, pod pretpostavkom da su ostali uvjeti nepromijenjeni, je:

QS = f (p)

Uvjeti definiranosti funkcije ponude su: Uvjeti definiranosti funkcije ponude su: 1) p > 0 … cijena je uvijek pozitivna 1) p > 0 … cijena je uvijek pozitivna 2) 2) QS > 0 … ponuda nekog proizvoda uvijek je pozitivna> 0 … ponuda nekog proizvoda uvijek je pozitivna 3) 3) QS′ < 0 ili dQS/dp < 0 ...rast cijene proizvoda uzrokuje povećanje ponude. Najjednostavniji oblik te funkcije je linearna funkcija npr:

QS = ap + b

gdje je QS = količina ponude nekog proizvoda, a = nagib funkcije, p = cijena ponuđenog proizvoda, b = parametar (koeficijent) ponude pri cijeni koja svodi ponudu na nulu (ako je p = 0 tada je QS = b).Primjer linearne funkcije ponude:

QS = 0,5p + 2

Za p = 0 bit će QS = 2 za QS = 0 tj. 0,5p + 2 = 0 bit će p = – 4Grafički, ova funkcija ponude presjecat će apscisu (QS) u točki QS = 2, a ordinatu (p) u točki p = – 4, ali uzimaju se samo pozitivne vrijednosti cijene (p).

87

Page 89: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Primjer: Ako imamo empirijske podatke sređene u tablici ponude pojedinačnih poduzeća, iz njih možemo izvesti funkciju ponude u ovisnosti od cijene, s tim da su ostali uvjeti konstantni, kao u slijedećoj tablici:

Tablica 20.

Iz ovih podataka mogu se izvesti pojedinačne funkcije ponude:

- funkcija ponude prvog poduzeća je: SQ1 = px – 1- funkcija ponude drugog poduzeća je: SQ2 = 2px – 2- funkcija ponude trećeg poduzeća je: SQ3 = 3px – 3

Pod pretpostavkom da ova tri poduzeća daju ukupnu tržišnu ponudu, funkcija ukupne ponude na tržištu u odnosu na cijenu je:

SQX = 6p – 6

Koeficijent uz cijenu (c = 6) je pozitivan, zato krivulja ponude ima pozitivan smjer. Prijenosom podataka dobijenim na temelju navedene tablice na koordinatni sustav (sve krivulje ponude u ovom slučaju su pravci, jer je za primjer uzeta linearna funkcija) imaju pozitivan nagib, ali za svaku funkciju nagib je različit ( c1 = 1, c2 = 2, c3 = c = 6)Slijedeća slika prikazuje pojedinačne funkcije i funkciju ukupne ponude:*

* Na slici su oznake za ponudu umjesto SQX oznake QSX.

Individualna i ukupna ponudaCijena Poduzeće 1 Poduzeće 2 Poduzeće 3 Ukup. tržiš.ponuda px SQ1 SQ2 SQ3

1 0 0 0 0 2 1 2 3 6 3 2 4 6 12 4 3 6 9 18 5 4 8 12 24

88

Page 90: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 51.

Koeficijenti uz cijenu su tangensi kutova koji se dobijui ako se prirast ponude podijeli s prirastom cijena c = dSQX / dpx

Znači da je:c1 = 1/1 = 1c2 = 2/1 = 2c3 = 3/1 = 3c = 6/1 = 6

U ovim primjerima koristili smo najjednostavnije – linearne funkcije ponude, koje odražavaju kratkoročnu ponudu, ponudu koja se može prilagođavati u kratkom roku na temelju varijabilnog proizvodnog čimbenika. Međutim, krivulja ponude uglavnom ima krivolinijski tijek (oblik).Budući da se ponuda ponaša ovisno o promjeni cijene, utvrđuje se pomoću koeficijenta elastičnosti ponude. Više je elemenata koji određuju razinu ponude pri zadanoj cijeni:1) troškovi proizvodnje, 2) cijena utrošaka i tehnološka unaprijeđenja, 3) cijene povezanih dobara, 4) politika države, 5)posebni utjecaji poduzeæa stalno mijenjaju strukturu proizvoda i usluga.Ponuda se mijenja i krivulja ponude se pomièe kada se mijenja bilo koji utjecaj osim vlastite cijene proizvoda.

Elastičnost ponude

Elastičnost ponude predstavlja pojam kojim se izražava mogućnost prilagođavanja ponude neke robe s povećanjem cijene. Ona se mjeri koeficijentom koji predstavlja odnos između postotnog povećanja količine ponude i postotnog povećanja cijene:

89

Page 91: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Eps = % povećane količine ponude / % povećanja cijene

tj. Eps = % ΔΔQQSS / % / %pp

Ako je ponuda dana u obliku matematičke funkcije onda je:

Eps može biti = 1, >, < 1

Koeficijent je po pravilu pozitivan jer su promjene u količini ponude u odnosu na promjene cijena istosmjerne, to znači da s porastom cijene (p) raste i ponuda QS (kod funkcije potražnje je obrnuto).Ponuda može biti - elastična - ako promjena cijene od 1% uzrokuje promjenu ponuđene količine veću od 1% (ponuda jače reagira na promjene u cijeni) i tada je koeficijent elastičnosti ponude Eps veći od 1; - neelastična - ako promjena cijene od 1% uzrokuje promjenu ponuđene količine manju od 1% (slabije reagiranje količine ponude na povećanje cijene) i tada je koeficijent elastičnosti ponude Eps manji od 1. - jedinično elastična (kada je ovaj koeficijent jednak jedinici Eps = 1),ako

promjena cijene od 1% uzrokuje promjenu ponuđene količine jednakoj 1% Tada su promjene u količini ponude upravo srazmjerne promjeni cijene. Postoje i dva ekstremna slučaja: - prvi slučaj je kada ma kakvo povećanje cijena ne izaziva promjenu u količini ponude, pa je Eps = 0. Tu se radi o potpuno neelastičnoj ponudi. - drugi slučaj kada i najmanje povećanje cijene izaziva beskonačno veliku ponudu, i tada se radi o potpuno elastičnoj ponudi (Eps = + ∞). Grafički, elastičnost ponude je:

Slika 52.

90

Page 92: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Mogućnost prilagođavanja proizvodnje tj, prodaje pri promjeni tj. povećanju cijena je tim veća što je vrijeme duže. Pri sagledavanju ovog problema razlikuju se 3 vremenska perioda u kojima je moguća uspostava ravnoteže: trenutni, kratki i dugi rok. U kratkom roku ponuda je fiksna. Povećanje cijene zbog povećane potražnje ne može djelovati na povećanje ponude, zato što je ponuda u vremenskom razdoblju dana. Fiksna ponuda, uvjetovana kratkoćom vremena, prlagođava se većoj potražnji putem povećanja cijena. Cijena na taj način racionira ograničenu ponudu.

Zadatak:

Dana je funkcija ponude QS = p2 – 80p. Treba odrediti cijenu (p) za koju će ponuda biti maksimalna, te izračunati iznos maksimalne ponude.Rješenje:Zadatak je identičan kao kod funkcije potražnje. Dakle, prvo nađemo prvu derivaciju funkcije ponude QS koja je QS′ = 2p – 80. Zatim određujemo vrijednost p za koju će prva derivacija biti jednaka nuli (da bi dobili stacionarne točke) tj.: QS′ = 0 tj. 2p – 80 pa je cijena p = 40. Da li je za p = 40 ponuda maksimalna odredit ćemo preko druge derivacije funkcije ponude koja je QS″ = 2 > 0 što znači da je ponuda QS minimalna za cijenu p = 40. Ova funkcija ponude nema maksimum zato što će za sve vrijednosti p preko 80 ponuda stalno rasti (cijena i onuda su uvijek pozitivne tj. kreću se u istom smjeru zbog čega će ponuda postojati tek za cijenu veću od p = 80. Za vrijednosti cijene manje od p = 80 ponuda je negativna što je u suprotnosti s pretpostavkama).

Mikroekonomska ravnoteža (ravnoteža ponude i potražnje)

Mikroekonomska ravnoteža ili ravnoteža ponude i potražnje je ona situacija na tržištu u kojoj je ponudjena količina (ponuda) roba jednaka traženoj (potražnja) količini roba. Ili, kada su jednake (uravnotežene) ponuda i potražnja neke robe. To je tzv. parcijalna ravnoteža, dok se opća (globalna) ili makroekonomska ravnoteža odnosi na jednakost agregatne ponude i agregatne potražnje u čitavoj ekonomiji. Cijena koja uravnotežuje (izjednačava) ponudu i potražnju zove se ravnotežna Cijena koja uravnotežuje (izjednačava) ponudu i potražnju zove se ravnotežna cijena. Pri toj cijeni, ponuda roba jednaka je cijena. Pri toj cijeni, ponuda roba jednaka je popotražnji roba (ravnoteža ponude itražnji roba (ravnoteža ponude i potražnje). (potražnje). (tto je cijena koja “čisti” tržišteo je cijena koja “čisti” tržište, jer pri toj cijeni na tržištu nema ni, jer pri toj cijeni na tržištu nema ni viška ni manjka potraživane i nuđene robeviška ni manjka potraživane i nuđene robe Količina dobara (roba) koja se nudi odnosno traži pri ravnotežnoj ceni zove se ravnotežna količina. Pri ravnotežnoj cijeni, količina dobara koju su kupci spremni i u stanju da kupe potpuno se poklapa s količinom koju su prodavatelji spremni i u stanju da prodaju. Grafički prikaz mikroekonomske tržišne ravnoteže je:

91

Page 93: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 53.Na slici vidimo da ravnoteža na tržištu dolazi u presjeku krivulja ponude i potražnje. Tržišna ravnoteža cijene i količine nastaje u presjeku krivulja ponude i potražnje. Po cijeni od 3€ u točki E poduzeća su voljna da ponude ono što potrošači traže. Kada je cijena preniska, npr. 2€, potraživana količina premašuje ponuđenu količinu, i zato se pojavljuje manjak (nestašica) te konkretne robe i zato cijena te robe počinje rasti k ravnotežnoj cijeni – cijeni pri kojoj će se izjednačiti potraživana i ponuđena količina dane robe.. Obratno, ako je cijena previsoka, npr.5€, tada ponuđena količina robe prekoračuje potražnju i zato se pojavljuje višak te robe na tržištu. Proizvođači tj. prodavatelji te robe će (kao racionalni ekonomski subjekti zbog motiva profita) sniziti cijenu te robe, pa će cijena težiti da se uspostavi na ravnotežnoj razini – razini jednakosti ponude i potražnje te robe. Sve ovo možemo vidjeti sa slijedećih slika: (1) Uz danu ponudu, potražnja se povećala:

Slika

Slika 54.

92

Page 94: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Na slici vidimo da se uspostavila nova ravnoteža nakon pomaka potražnje. Kada se krivulja potražnje pomiče na desno, tržište se uravnotežuje pri višoj cijeni (P3), i većoj količini roba (Q3). (2) Uz danu potražnju, ponuda se povećala:

Slika 49

Slika 55Kada se krivulja ponude pomakne na desno, tržište se uravnotežuje uz nižu cijenu (P3) i veću količinu roba (Q3), te se tako nakon pomaka ponude, uspostavila nova ravnoteža ponude i potražnje.Uravnoteženje onude i potražnje možwmo vidjeti pomoću slijedeće tablice:. Tablica 21. Kombinacija ponude i potražnje pšenice:  1 2  3  4 5

  Moguće cijene Potraživana količina Ponuđena količina Stanje na Pritisk

  ( € po toni) (tisuće tona godišnje) (tisuće tona godišnje) tržištu na cijenu

A 5 9 > 18  Višak Prema dolje

B 4 10 > 16  Višak Prema dolje

C 3 12 = 12  Ravnoteža Neutralan

D 2 15 < 7  Manjak Prema gore

E 1 20 < 0  Manjak Prema gore

Ravnoteža cijena (ravnotežna cijena) se uspostavlja kada se potraživana količina izjednači s ponuđenom količinom.Iz tabele vidimo da se ravnotežna cijena uspostavlja kada se potraživana količina izjednači s ponuđenom količinom. Samo po ravnotežnoj cijeni od 3$ po mtc, ponuđena količina odgovara poptraživanoj količini. Pri niskoj cijeni je nestašica (oskudica) i cijena zato raste. Previsoka cijena uzrokuje suvišak koji snižava cijenu. Učinak različitih pomaka potražnje i ponude na cijenu i količinu dan je u slijedećoj tablici:Tablica 22.

POMACI PONUDE I POTRAŽNJE

UČINAK NA CIJENU IKOLIČINU

Ako potražnja raste Krivulja se potražnje pomiče udesno

Cijena raste, količina raste

Ako potražnja opada Krivulja se potražnje Cijena pada, količina pada

93

Page 95: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

pomiče ulijevoAko ponuda raste Krivulja se ponude pomiče

udesnoCijena pada, količina raste

Ako ponuda opada Krivulja se ponude pomičeulijevo

Cijena raste, količina pada

Zadatak 1:

Dane su slijedeće funkcija potražnje i funkcija ponude nekog proizvoda:Funkcija potražnje QD = 2 – pFunkcija ponude QS = p – 1Odredite:1) ravnotežnu cijenu i količinu (analitički i grafički),2) elastičnost potražnje i ponude uz ravnotežnu cijenu,3) ako je cijena p = 2 postoji li ravnoteža na tržištu, i kolike su elastičnosti potražnje i ponude uz tu cijenu.Rješenje:Uvjet ravnoteže je QD = QS tj.: 2 – p = p - 1pE = 3/2 = ravnotežna cijenaDobivenu ravnotežnu cijenu uvrstimo u funkciju potražnje i ponude:QD = 2 – p = 2- 3/2 = 1/2QS = p – 1 = 3/2 – 1 = 1/2Dobili smo ravnotežnu količinu QE = 1/2, pri kojoj su, uz pE = 3/2 Qs = QD.

Slika 56

2)

gdje je |- 1| = apsolutna vrijednost od 1.EQD(2/3) = - (3/2) / (1/2) = - 3

Elastičnost ponude Es = (dQS / dp) (p / QS) = p(p – 1)

EQS(3/2) = (3/2) / (1/2) = 3

94

Page 96: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

3) Ne postoji ravnoteža jer je:D (2) = 0, a S(2) = 1

EQD,2 = ∞, a EQS,2 = 2.

Zadatak 2:Dane su:funkcija potražnje QD = p + 10 i funkcija ponude QS = p + 2a) izračunajte ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu?b) nacrtajte graf funkcija QD i QS, i grafički odredi ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu?c) izračunajte elastičnost potražnje za cijenu p = 2 i objasnite dobiveni rezultat?d) ako se potražnja poveća za 6 jedinice, izračunajte novu ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu?Rješenje:a) Iz uvjeta QD = QS Slijedi: p + 10 = p + 2 pE = 4 … ravnotežna cijenaRavnotežna količina QE je:QD = -4 + 10 = 6QS = 4 + 2 = 6 QE = 6 … ravnotežna količinab) Graf funkcija QD i QS je:

Slika 57.

Crtanje grafa potražnje i ponude može na 2 načina:1) Uradimo tablične rasporede potražnje i ponude te na temelju podataka iz

tablica crtamo grafove QD i QS

2) Odredimo točke na koordinatnim osima gdje QD i QS sijeku te osi:Za funkciju potražnje QD = p + 10 imamo: za p = 0 slijedi da je QD= 10 (točka na apscisi)za QD = p + 10 = 0 slijedi da je p = 10 (točka na ordinati)

Za funkciju ponude QS = p + 2 imamo:

95

Page 97: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

za p = 0 slijedi da je QS = 2 (točka na ordinati) za QS = p + 2 = 0 slijedi da je p = -2 (točka na apscisi)

Pri cijeni većoj od ravnotežne npr. za p = 5 imali bi: potraživana količina QD

= p + 10 = 5 a ponuđena količina QS = p + 2 = 7Dakle, imali bi višak ponude nad potražnjom (7 > 5) višak robe. Obrnuto, ako bi cijena bila niža od ravnotežne, npr. p = 3 imali bi: potraživana količina QD = p + 10 = 7 a ponuđena količina QS = p + 2 = 5Dakle, imali bi manjak ponude nad potražnjom (5 < 7) tj. nestašicu robe.c) Elastičnost potražnje EDp za cijenu p = 2 je:

Ako se cijena p = 2 poveća za 1%, potražnja će se smanjiti za 0,25%.d) Ako se potražnja poveća za 6 jedinica imaćemo:QD = p + 10 + 6 = -p + 16Nova ravnoteža. cijena pR i nova ravnoteža. količina QR (uz nepromijenjen ponudu QS = p + 2) bit će:QD = QS

-p + 16 = p + 2 …. pE = 7 … nova ravnot. cijenaNova ravnotežna količina QE je:QD = - 7 + 16 = 9 QS = 7 + 2 = 9 … QE = 9 … nova ravnotežna kol.Zadatak 3:Ako je jednadžba potražnje QD = 200 – 80p a jednadžba ponude QS = 110 + 40 Izračunajte ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu!Rješenje:QD = QS

200 – 80p = 110 + 40p–120p = –90 /(–120)pE = 0,75QD = 200 – 80PQD = 200 – 80 0.75QD = 140Ravnotežna cijena iznosi pE = 0,75 a ravnotežna količina QD = 140 --------------------------------------------------------------------------------Zadatak 4.Pretpostavimo da je potražnja za bananama dana jednadžbom QD = 4000 –20p,a ponuda jednadžbom QS = 400 + 40p.a) Odredite ravnotežnu cijenu i količinu,a) Neka se potražnja poveća za 20 jedinica pri svakoj cijeni, a da ponuda pri tome ostane nepromijenjena. Prikažite algebarski što će se dogoditi s ravnotežom.Rješenje:a) QD = 4000 – 20p

96

Page 98: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

QS = 400 + 40p Ravnotežna cijena: QD = QS 4000 – 20p = 400 + 40p–20p – 40p = – 4000 + 400–60p = –3600 / (–60)pE = 60Ravnotežna količina: QD = 4000 – 20P QD = 4000 –20 60 QD = 4000 –1200 QD = 2800b) QD = 4020 –20p => nova jednadžba potražnjeQS = 400 + 40p => stara jednadžba ponudeRavnotežna cijena: QD = QS 4020 – 20p = 400 + 40p–20p – 40P = – 4020 + 400–60p = –3620 / (–60)pE = 60,33 … ravnotežna cijenaRavnotežna količina:QD = 4020 – 20PQD = 4020 – 20 60,33QD = 4020 – 1206,6QD = 2813,4 … ravnotežna količina

Zadatak 5.Dane su:funkcija potražnje QD = 0,5p + 10 i funkcija ponude QS = p + 1a) izračunajte ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu?b) nacrtajte graf funkcija QD i QS, i grafički odredi ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu?c) uradite tablični raspored potražnje u ovisnosti od kretanja cijene (za p = 0 do p = 5) i nađite elastičnost potražnje za cijenu p = 4. Objasnite dobiveni rezultat?d) ako se ponuda poveća za 3 jedinice, koja će biti nova ravnotežna cijenu i ravnotežna količina?Rješenje:a) Uvjet određivanja ravnotežne cijene i ravnotežne količine je QD = QS

0,5p + 10 = p + 1 pE = 6 … ravnotež. cijenaRavnotežna količina QR je:QD = - 0,5 6 + 10 = 7QS = 6 + 1 = 7 QE = 7 ... ravnotež. količinab) Graf:

97

Page 99: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 58c) Tablica 23. Cijena p

Potražnja QD

0 10 1 9,5 2 9 3 8,5 4 8 5 7,5

Cjenovna elastičnost potražnje EDp za cijenu p = 4 je:

Ako se cijena na razini p = 4 poveća za 1%, onda će se potražnja manjiti za 0,25%.d) Ako se ponuda QS poveća za 3 jedinice onda će nova pE i nova QE biti:QS = p + 1 + 3 QD = p + 4QS = QD p + 1 + 3 = p + 4 pE = 4QD = 0,5 4 + 10 = 8 QS = 4 + 1 + 3 = 8 QE = 8

Zadatak za vježbu: Potražnja QD i ponuda QS za proizvodom X u ovisnosti o kretanju cijene (p) dana je sljedećom tablicom::Tablica 24. Cijena (p) proizvoda X

Potraživana količina QD Ponuđena količina QS

0 10 0 1 8 3 2 6 6 3 4 9 4 2 12 5 0 15

98

Page 100: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

a) Napišite kako glasi funkcija potražnje QD i funkcija ponude QS ? Odredite p i QD pri kojima krivulja ponude siječe koordinantne osi i nacrtajte graf ponude? b) Je li potražnja cjenovno elastična ili neelestična za cijenu p = 1 (interpretirajte dobiveni rezultat)? c) Izračunajte elastičnost ponude za ravnotežnu cijenu i interpretirajte rezultat?

Potražnja i ponašanje potrošača

U objašnjavanju ponašanja potrošača ekonomisti se oslanjaju na temeljnu pretpostavku da ljudi nastoje izabrati ona dobra i usluge koja najviše cijene. Tako je razvijen pojam korisnosti koji označava zadovoljstvo, odnosno stupanj u kojem potrošači daju prednost dobrima i uslugama. U teoriji potražnje se kaže da ljudi maksimiziraju svoju korisnost, što znači da biraju košaru dobara potrošnje koju najviše cijene. Pojam granične korisnosti se odnosi na dodatno zadovoljstvo ili korisnost koju potrošač stekne kupnjom dodatne jedinice nekog peoizvoda ili usluge. Izraz "granična" je ključni pojam u ekonomiji koji se upotrebljava u smislu "dodatka". Prije više od stotinu godina ekonomisti su prepoznali zakon opadajuće granične korisnosti koji kaže da se iznos granične korisnosti smanjuje dok osoba troši više i više dobara. Trošenjem sve više i više istog dobra ukupna korisnost od tog dobra raste sve sporije upravo stoga što granična korisnost opada jer se smanjuje užitak od potrošnje dobra. Suvremena teorija korisnosti ima temelje u utilitarizmu. Pojam korisnosti je u društvene znanosti prvi uveo engleski filozof Bentham u 18. stoljeću koji je predlagao da se cijelo društvo organizira na načelu korisnosti, odnosno promicanju "najveće sreće za najveći broj" % u 19. stoljeću su neoklasični ekonomisti proširili Benthamov pojam korisnosti kako bi objasnili ponašanje potrošača % tako je Jevons tumačio da će razboriti ljudi svoje odluke o potrošnji temeljiti na graničnoj korisnosti svakog dobra. Tada se vjerovalo daje korisnost neposredno mjerljiva veličina te su promatrali vlastite osjećaje kako bi potvrdili zakon opadajuće granične korisnosti. Suvremeni ekonomisti se ne slažu s pojmom mjerljive korisnosti, već je njima važno da li potrošač cijeni određenu košaricu dobara više od ostalih. Osnovni uvjet maksimalnog zadovoljstva ili korisnosti kaže da će potrošač s određenim dohotkom, uz dane tržišne cijene dobara, ostvariti maksimalnu korisnost kada je granična korisnost zadnje potrošene novčane jedinice na svako dobro potpuno jednaka graničnoj korisnosti zadnje potrošene novčane jedinice na bilo koje drugo dobro. Zajednička granična korisnost na novčanu jedinicu svih dobara u potrošačevoj ravnoteži se zove "granična korisnost dohotka"Koristeći osnovno pravilo za ponašanje potrošača može se shvatiti zašto krivulje potražnje opadaju => viša cijena nekog dobra smanjuje željenu potrošnju potrošača tog dobra.

99

Page 101: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Potkraj 20. stoljeća ekonomisti su razvili i alternativni pristup analizi potražnje koji ne spominje graničnu korisnost => "krivulja indiferencije".Indiferencijska analiza postavlja pitanje o efektu supstitucije i efektu dohotka kad se promijeni cijena. Efekt suptitucije kaže da će potrošači kad cijena nekog dobra raste, nastojati zamijeniti skuplje dobro jeftinijima koji zadovoljavaju istu potrebu. Na taj način potrošači kupuju jednako zadovoljstvo uz manji trošak. Efekt dohotka označava utjecaj promjene cijene na traženu količinu dobra koji proizlazi iz efekta promjene cijene na realne dohotke potrošača. Manji realni dohodak dovodi do manje potrošnje pri čemu efekt dohotka pojačava efekt supstitucije kroz negativan nagib krivulje potražnje kvantitativna mjera efekta dohotka se dobije ispitivanjem elastičnosti dobra na dohodak =^> dohodovna elastičnost označava postotnu promjenu tražene količine podijeljenu s postotnom promjenom dohotka pri čemu se ostali elementi ne mijenjaju.Efekti dohotka i supstitucije kombinirano određuju glavna obilježja različitih roba. Pod određenim uvjetima je potražnja cjenovno vrlo elastična => kada se na robu troši mnogo i postoje lako dostupni supstituti =^> jak efekt dohotka i jak efekt supstitucije u drugim slučajevima potražnja je cjenovno neelastična => kada se troši relativno malo na dobro i nije lako zamjenjivo drugim robama (sol) =^> efekt dohotka je mali i efekt supstitucije je mali. Na taj način se dobiju krivulje pojedinačnih potražnji. Krivulja tržišne potražnje se dobije zbrajanjem traženih količina svih potrošača.

Izbor i teorija korisnosti

Ukupna i granična korisnost

Da bi objasnili kako potrošači biraju između različitih mogućnosti, kako vrše izbor pri kupnji i potrošnji, ekonomisti su razvili teoriju korisnosti. Pomoću pojma korisnosti oni su mogli izvesti krivulju potražnje i objasniti njezine karakteristike. Što je to korisnost? Korisnost je pojam koji označava zadovoljenje nekih potreba. To je subjektivni užitak koji potrošač ima konzumirajući neko dobro ili uslugu. Korisnost nekog dobra označava zadovoljstvo koje kupac ostvaruje uporabom/trošenjem toga dobra. U svojim ponašanjima kupci nastoje maksimizirati zadovoljstvo/korisnost što znači da nastoje kupiti onu košaricu dobara koju najviše cijene/vole.U ekonomiji, korisnost je znanstvena kategorija koju ekonomisti koriste da bi objasnili kako racionalni potrošač troši svoje ograničene resurse pri donošenju odluke o kupnji tj. potrošnji.

Pitanje maksimizacije korisnosti nas dovodi do prvog problema u definiranju ravnotežnog ponašanja potrošača. Kako znati da je kupac odabrao onu košaru dobara koja mu donosi najveće zadovoljstvo a da pri tom nije mogao ostvariti veće zadovoljstvo kupivši neku drugu košaru dobara? Da bi to sznali, potrebno

100

Page 102: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

je mjeriti zadovoljstvo različitih košara dobara. Kako mjeriti zadovoljstvo ili korisnost kada znamo da je zadovoljstvo individualna osobina i spoznaja svakog pojedinca? Nemamo svi zajedničke želje i ukuse. U modernoj ekonomiji zasad postoji samo ordinalno mjerenje korisnosti. Prema ordinalnoj teoriji, zadovoljstvo ili korisnost nekog dobra mjeri se Utilima. Utili su mjera subjektivnog zadovoljstva koje pojedinac pridaje nekom dobru. Primjerice, kupnja prve pizze za nekog donosi 10 utila, druge 7 utila,treće 5 i tako dalje. Dakle, utili nisu matematičke već subjektivne vrijednosti koje pojedinac pridaje nekom dobru i na taj način rangira dobra (ordinalna teorija se upravo na tome temeljura, rangiranjem košara dobara na temelju nekih subjektivnih mjera - utila, košara A je bolja od košare B jer nam daje više utila - zadovoljstva). Iz teorije ordinalne korisnosti izvodi se pojam ukupne i granične korisnosti.

Ukupna korisnost je ukupno zadovoljstvo koje pojedinac ostvaruje uporabom/trošenjem nekog dobra ili košare dobara. Granična korisnost izvodi se iz ukupne korisnost i predstavlja razliku korisnosti između trošenja dobra X(0) i X(1), X(1) i X(2), X(2) i Y(3) itd. Granična korisnost je dodatno ili pridodano zadovoljstvo koje steknemo od trošenja, uživanja 1 dodatne jedinice nekog dobra uz uvjet da druge proizvode trošimo kao i prije. Granična korisnost polazi od ocjene,tj. vrednovanja svakog pojedinca o korisnom svojstvu granične,ili one posljednje jedinice dobra kojima on zadovoljava neku potrebu. PrimjerPrimjer :: ččokolada - okolada - kad pojedete drugu čokoladu (sami ili sa drugim), vikad pojedete drugu čokoladu (sami ili sa drugim), vi dolazite do dodatnog zadovoljstva ili koristi. Porast vaše koristi ekonomistidolazite do dodatnog zadovoljstva ili koristi. Porast vaše koristi ekonomisti nazivaju granična ili marginalna korisnost. Dakle, ona odražava dodatnonazivaju granična ili marginalna korisnost. Dakle, ona odražava dodatno zadovoljstvo ostvareno potrošnjom jedne dodatne jedinice dobra. Izrazzadovoljstvo ostvareno potrošnjom jedne dodatne jedinice dobra. Izraz «marginalni» je ključni pojam ekonomije i uvijek se koristi u smislu dodatni.«marginalni» je ključni pojam ekonomije i uvijek se koristi u smislu dodatni. Zakon opadajuće granične korisnosti - količina dodatne ili granične korisnosti smanjuje se kada neka osoba troši sve više i više nekog dobra. Opadajuća granična korisnost proizlazi iz činjenice da se naše ukupno uživanje u potrošnji nekog dobra smanjuje u mjeri u kojoj ga sve više konzumiramo. Maksimalizacija korisnosti vrši se u uvjetima ograničenja koje nameću visina dohotka i cijene dobara. Da bi se maksimizirala korisnost moraju se izjednačiti granične korisnosti po novčanoj jedinici utrošenoj za jedno dobro s graničnom korisnošću po novčanoj jedinici utrošenoj na drugo dobro i tako redom.Uvjet maksimalizacije korisnosti je:

gdje je MU = granična korisnost, p = cijena, x, y i z = dobra. Druga bitna kategorija u ovoj teoriji je čimbenik rijetkosti. Polazna teza je, da što se neko dobro više rabi, njegova granična korisnost je sve manja. Uporaba prve količinske jedinice ima najvišu korisnost, druge jedinice manju, treće još manju, i tako redom. Ukupna korisnost se uzastopno uporabom više jedinica

101

Page 103: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

raste, ali ne srazmjerno (proporcionalno) već degresivno, jer granična korisnost dodatne jedinicu ima opadajuću tendencije, što vidimo sa slijedeće tablice: Tablica 25.

Iz tablice se vidi da korisnost TU raste po opadajućoj stopi, jer granična korisnost MU svake naredne jedinice opada 4, 3, 2, 1, 0. Tablica pokazuje zakonitost opadajuće granične korisnosti. Ukupna korisnost je korisnost cjelokupne količine nekog dobra ili usluge. Dobiva se zbrajanjem graničnih korisnosti svakog trošenog dobra. Krivulja ukupne korisnosti je pozitivnog nagiba i pokazuje kako se povećanjem potrošnje ukupna korisnost povećava ali po sve nižoj stopi. Krivulja ukupne korisnosti doseže svoj maksimum kada je granična korisnost jednaka 0. U svim slučajevima gdje je granična korisnost negativna ukupna korisnost će se smanjivati, a njena krivulja u tom segmentu imat će negativan nagib. Krivulja granične korisnosti je opadajuća i negativnog nagiba zbog djelovanja zakona opadajućih prinosa. Ukupna korisnost TU i granična korisnost MU grafički su:

Količinapotrošenog dobra Ukupna korisnost Granična korisnost Q TU MU

0 0 . 4

1 4 3

2 7 2

3 9 1

4 10 0 5 10 -

102

Page 104: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Tablica 26.

Slika 39

Slika 59.

Zakon opadajuće korisnostiZakon opadajućih prinosa definira korisnost kao opadajuću funkciju potražnje jer granična korisnost opada s trošenjem veće količine dobara - ako želite utažiti žeđ dosta su Vam dvije ili tri čase vode no sigurno nećete moći popiti 5 litra vode odjednom koliko god žedni bili. Granična korisnost/zadovoljstvo prve čaše vode sigurno je daleko veća od zadnje čaše vode jer više niste žedni.

103

Page 105: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Granična korisnost je podložna zakonu opadajuće korisnosti pa je zato njena krivulja negativnog nagiba. Prema zakonu opadajuće korisnosti svako povećanje količine nekog dobra smanjuje njegovu graničnu korisnost i obratno. Primjeri opadajuće granične korisnosti su: 1) Primjer žednog čovjeka: prva čaša vode za njega je najkorisnija, druga već manje i tako redom. Kada zadovolji svoju žeđ granična korisnost vode za njega je 0. Svaka količina vode koju bi popio na silu imala bi negativnu graničnu korisnost pa bi krivulja granične korisnosti bila ispod apscisne osi. 2) Primjer novca: poveća li se dohodak bogatom čovjeku za 100 $ taj prirast dohotka za njega ima malu graničnu korisnost. Isti takav prirast dohotka za siromašnog čovjeka ima veliku graničnu korisnost.

Potrošački probitak (višak)

Potrošačev probitak ili višak je razlika između ukupne korisnosti dobra i tržišne cijene. On nastaje zato što potrošač sva dobra kupuje po cijeni zadnje korištene jedinice. Cijena dobra koju je on spreman platiti ovisno o njenoj graničnoj korisnosti, veća je od cijene koju plaća na tržištu, pa se tako stvara višak od kojeg se polučuje potrošačev probitak.Razlika između ukupne korisnosti koju je potrošač kupnjom ostvario i stvarnih troškova koje je pri tome imao, naziva se potrošački (potrošačev) višak. Potrošački višak je ukupna korisnost ili vrijednost koju potrošač dobiva iznad onoga što plaća za proizvod. Ili, potrošački višak je iznos koji su kupci spremni da plate umanjen za iznos koji oni zaista plaćaju.. Potrošački višak mjeri ekonomsko blagostanje kupaca. (koristi koje kupci ostvaruju učešćem na tržištu).*

Pretpostavimo da je tržišna cijena 5$. Neki potrošači spremni su platiti više od 5$. Ako su spremni platiti 9$, potrošačev višak iznosi 4$. Potrošački višak mjeri ukupnu neto dobit za potrošače. Potrošački višak možemo grafički prikazati na slijedećoj slici:

* Potrošački višak je izraz preferencija potrošača i mjera njegovog ekonomskog blagostanja. Izvor potrošačkog viška je zakon opadajuće korisnosti pri kojem je cijena dobra jednaka graničnoj korisnosti posljednje jedinice koju je potrošač spreman kupiti (sve prethodne jedinice su za potrošača vrijednije).

104

Page 106: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 60.

gdje je: P = cijena Q = količina dobara. Sa slike vidimo da za cijenu P =1 potrošač kupuje 5 jedinica (E).

1) Prva jedinica Q potrošaču vrijedi P = 0,6, ali plaća je za P = 1. Višak 6 - 1 = 5. 2) Druga jedinica Q vrijedi 5, ali potrošač je plaća za P=1,višak je 5 - 1 = 4. 3) Treća jedinica Q vrijedi P = 4, potrošač plaća za P=1, višak je 4 – 1 = 3.4) Četvrta jedinica Q vrijedi P = 3, potrošač plaća za P=1, višak 3 – 1 = 2.5) Peta jedinica Q vrijedi P = 2, potrošač plaća za P = 1, višak je 2 – 1 = 1.6) Šesta jedinica vrijedi P = 1, potrošač plaća za P=1, višak je 1 – 1 = 0.

Na temelju navedenog imamo:

A = Ukupna korisnost = 6 + 5 + 4 + 3 + 2 = 20B = Potrošač je platio = 1 · 5 = 5C = A – B = Potrošački višak = 20 - 5 = 15

Dakle, potrošački višak je razlika između ukupne korisnosti dobara i cijene koju je potrošač za to dobro platio: 15 = 20 − 5.Ukupna korisnost dobara, troškovi potrošača i potrošački višak, grafički su:

105

Page 107: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 61.

Na slici je: 0REM – 0NEM = NER gdje je: 0REM = ukupna korisnost dobara, 0NEM = troškovi potrošača, NER = potrošački višak. Višak potrošača će se povećati ako se pri istoj tržišnoj cijeni poveća granična korisnost svakog dobra. Isti učinak se postiže ako se pri danim graničnim korisnostima smanje tržišne cijene. Višak potrošača će se smanjiti ako se pri istoj tržišnoj cijeni smanje granične korisnosti ili ako se pri istoj graničnoj korisnosti povećaju tržišne cijene. Za mjerenje potrošačkog viška može se koristiti krivulja potražnje. Tada se potrošačev višak mjeri kao površina između tržišne cijene i krivulje potražnje. Površina ispod krivulje potražnje i iznad cijene mjeri potrošački višak na tržištu.

(Krivulja potražnje pokazuje vrijednost koju kupci pripisuju nekom dobru, izraženu kroz njihovu spremnost da plate da bi došli u posjed tog dobra).

Proizvođačev višak

Proizvođači u procesu razmjene ostvaruju višak koji je posljedica toga što su neki proizvođači spremni barem neke količine dobara ponuditi (na prodaju) uz nižu cijenu (npr. jer imaju niže proizvodne troškove nego drugi proizvođači) u odnosu na tržišnu cijenu. Proizvođačev višak je razlika između iznosa kojiProizvođačev višak je razlika između iznosa koji plaćaju kupci i troškova proizvodnje, ili to je iznos koji naplati prodavatelj zaplaćaju kupci i troškova proizvodnje, ili to je iznos koji naplati prodavatelj za neko dobro (robu ili uslugu) umanjen za prodavčev trošak.neko dobro (robu ili uslugu) umanjen za prodavčev trošak. Proizvođački višak je ukupna dobit ili prihod koji proizvođači dobijaju iznad onoga koliko ih košta da bi se dobro proizvelo, odnosno to je iznos koji se plaća prodavcu umanjen za njegove troškove. On mjeri neto korist za proizvođače tj. koristi koje prodavci imaju od učešća na tržištu. Proizvođački višak mjeri ekonomsko blagostanje prodavatelja. (koristi koje proizvođači ostvaruju učešćem na tržištu).

106

Page 108: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Neki proizvođači imaju troškove koji su puno niži od tržišne cijene i mogli bi proizvesti dobro znatno jeftinije. Npr., proizvođač bi mogao proizvod prodati za 3$ a tržišna cijena je 5$. Proizvođačev višak je 2$. Krivulja potražnje mjeri količinu koja će biti potraživana po svakoj cijeni; krivulja ponude mjeri količinu koja će biti ponuđena po svakoj cijeni. Baš kao što površina ispod krivulje ponude mjeri višak u kojem uživaju tražitelji dobra, površina iznad krivulje ponude mjeri višak u kojem uživaju ponuđači dobra. Površinu ispod krivulje potražnje predstavlja potrošačev višak. Po analogiji, površina iznad krivulje ponude poznata je kao proizvođačev višak. Proizvođačev višak mjeri se kao površina između krivulje ponude i tržišne cijene. Površina ispod cijene i iznad krivulje ponude mjeri proizvođački višak ostvaren na tržištu.Visina krivulje ponude mjeri troškove prodavatelja, a razlika između cijene i troška proizvodnje predstavlja proizvođačev višak svakog prodavatelja. Kao što je potrošački višak blisko povezan s krivom potražnje, tako je proizvođački višak u bliskoj vezi s krivuljom ponude.

Pri bilo kojoj količini, cijena koja je data krivuljom ponude prikazuje trošak graničnog prodavatelja, prodavatelja koji bi prvi napustio tržište da je cijena malo niža. Proizvođačev višak je razlika između tržišne cijene P i graničnih troškova MT za sve proizvedene jednice dobara, a to je grafički:

Slika 62.

gdje je: MT = granični trošak, PVT = prosječni varijabilni trošak, P = cijena. Proizvođački višak (PS) može se definirati i kao razlika između ukupnog prihoda poduzeća (TR) i njegovog ukupnog varijabilnog troška (VC):

PS = TR – VC

107

Page 109: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Proizvođačev višak bisamo mogli da definiramo i kao razliku između tržišne cijene proizvoda i oportunitetnih troškova inputa proizvodnje tog proizvoda, ili kao zbroj razlika između tržišne cijene svake jedinice proizvoda i njenog graničnog troška proizvodnje. Kada uporedimo profit tvrtke s alternativom nikakve (nulte) proizvodnje, onda je proizvođački višak razlika između ukupnog prihoda (TR) i ukupnog varijabilnog troška (VC), na razinau outputa gdje je cijena (p) jednaka graničnom trošku tj. p = MC. Kako je profit (П) razlika između ukupnog prihoda (TR) i ukupnog troška (TC):

П = TR – TC

i kako se ukupni trošak (TC) razlikuje od varijabilnog troška (VC) za veličinu fiksnog troška (FC):

TC = VC + FC

slijedi da je proizvođačev višak (PS) zbroj profita (П) i fiksnog troška (FC):

PS = TR – VC = TR – TC + FC

tj. PS = П + FC.

Proizvođački višak može se prikazati grafički i na slijedeće dvije slike:

Slika 63,

Na prethodne dvije slike imamo dvije ekvivalentne mjere proizvođačevog viška. Prvo, razlika između ukupnog prihoda i ukupnog varijabilnog troška je mjera proizvođačevog viška. To je dobitak (profit) proizvođaču od proizvodnje outputa između 0 i Qi E , koji omogućava maksimiranje profita. Može se mjeriti i kao razlika između PE Qi E i PVT (prosječni varijabilni trošak), Qi E, osjenčeni pravougaonik (slika a), ili kao razlika između PE, Qi E i oblast unutar krive graničnog troška MTi (osjenčena površina na slici b). Proizvođačev višak može se prikazati i slijedećom slikom:

108

Page 110: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 64.

Na prednjoj slici proizvođačev višak predstavljen je osjenčenom površinom koja se prostire između ravnotežne cijene, PE i krivulje graničnih troškova MT, koja ujedno predstavlja krivulju ponude proizvođača. Ispod minimalne cijene (Pmin= 5 ) proizvođači nisu spremni da iznesu na tržište svoje proizvode. Pri tržišnoj ceni od 13, proizvođači formiraju ponudu u količini od 4 , i maksimiraju profit. Agregatni (tržišni) proizvođačev višak možemo prikazati slijedećom slikom:

Slika 65.

(S = ponuda, D = potražnja, PE= ravnotežna cijena, MT = granični trošak).Tržišni proizvođački višak predstavljaju individualne krivulje graničnog troška MT uzlaznog nagiba. Za bilo koju količinu (Q) krivulja ponude S mjeri minimalnu cijenu po kojoj bi tvrtke bile voljne da ponude outpute. Razlika između tržišne cijene i cijene ponude je granični doprinos agregatnom višku proizvođača na tom razinau outputa (između 0 i QE). U procesu ekonomske razmjene i proizvođači i potrošači ostvaruju koristi od razmjene. Proizvođači ostvaruju proizvođački višak, a potrošači ostvaruju potrošački višak.

109

Page 111: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Grafički, potrošačev i proizvođačev višak izgleda ovako:

Slika 66.

Potrošački i proizvođački višak se mogu koristi pri traženju odgovora na pitanje: da li je alokacija resurs determinisna slobodnim tržištem uošte poželjna?Potrošački i proizvođački višak u tržišnoj ravnoteži vidimo s slijedeće slike::

Slika 67.

Potrošačev višak i proizvođačev višakPotrošačev višak i proizvođačev višak predstavljaju osnovne instrumente kojepredstavljaju osnovne instrumente koje ekonomisti koriste za proučavanje blagostanja kupca i prodavatelja na tržištu.ekonomisti koriste za proučavanje blagostanja kupca i prodavatelja na tržištu.

Ravnoteža potrošača (maksimiziranje korisnosti potrošača) Ravnoteža potrošača egzistira onda kada potrošač "osjeća" da je iz svog raspoloživog dohotka i uz dane cijene maksimizirao svoje zadovoljstvo/korisnost. Kako, međutim, to potrošač može znati, osim kroz svoje

110

Page 112: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

subjektivne stavove? Odgovor na to pitanja daje nam uvjet potrošačeve ravnoteže. Potrošačeva ravnoteža postiže se u točki u kojoj budžetski pravac dodiruje najvišu krivulju indiferencije.* U toj točki potrošačeva stopa supstitucije MRS (odnos relativnih graničnih korisnosti) upravo je jednaka odnosu cijene dobra X i dobra Y.

Slika 68.

Na temelju tablice 19 imamo slijedeći graf ravnoteže potrošača:

Slika 69.

* Ravnoteža potrošača egzistira onda kada potrošač "osjeća" da je iz svog raspoloživog dohotka i uz date cijene maksimizirao svoje zadovoljstvo/korisnost. Kako, međutim, to potrošač može znati, osim kroz svoje subjektivne stavove? Odgovor na to pitanja daje nam uvjet ravnoteže potrošača.

111

Page 113: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Na slici je ravnoteža potrošača u točki B. Polazeći od načela maksimiziranja korisnosti, potrošač ostvaruje svoju ravnotežnu poziciju kada s fiksnim dohotkom i danim cijenama na tržištu postiže maksimalno zadovoljstvo. Potrošač će s određenim dohotkom, uz dane tržišne cijene dobara, ostvaritiPotrošač će s određenim dohotkom, uz dane tržišne cijene dobara, ostvariti maksimalno zadovoljstvo ili korisnost kada je granična korisnost zadnjegmaksimalno zadovoljstvo ili korisnost kada je granična korisnost zadnjeg potrošenog iznos novca na svako dobro potpuno jednaka graničnoj korisnostipotrošenog iznos novca na svako dobro potpuno jednaka graničnoj korisnosti zadnjeg potrošenog iznos novaca na bilo koje drugo dobro.zadnjeg potrošenog iznos novaca na bilo koje drugo dobro.**

Kada bi bilo koje dobro davalo manju graničnu korisnost na isti novčani iznos, kupovalo bi ga se manje sve dok se granična korisnost ne bi vratila na zajedničku razinu. Maksimalizacija korisnosti vrši se u uvjetima ograničenja koje nameću visina dohotka i cijene dobara. Uvjet ravnoteže potrošača ili maksimalnog zadovoljstvavjet ravnoteže potrošača ili maksimalnog zadovoljstva

(korisnosti) potrošača ovako izražavamo:(korisnosti) potrošača ovako izražavamo: Potrošač će s određenim dohotkom,Potrošač će s određenim dohotkom, uz dane tržišne cijene dobara, ostvariti maksimalno zadovoljstvo ili korisnostuz dane tržišne cijene dobara, ostvariti maksimalno zadovoljstvo ili korisnost kada je granična korisnost zadnjeg potrošenog iznos novca na svako dobrokada je granična korisnost zadnjeg potrošenog iznos novca na svako dobro potpuno jednaka graničnoj korisnosti zadnjeg potrošenog iznos novca na bilopotpuno jednaka graničnoj korisnosti zadnjeg potrošenog iznos novca na bilo koje drugo dobro. To znači da odnos granične korisnosti (MU) i cijene (P)koje drugo dobro. To znači da odnos granične korisnosti (MU) i cijene (P) različitih dobara mora biti izjednačena. Za npr. dva dobra-dobro X i dobro Yrazličitih dobara mora biti izjednačena. Za npr. dva dobra-dobro X i dobro Y ovaj uvjet je postignut kada je:ovaj uvjet je postignut kada je:

Iz ove jednadžbe proizlazi:

Ovo znači da se moraju izjednačiti granične korisnosti po novčanoj jedinici utrošenoj za jedno dobro s graničnom korisnošću po novčanoj jedinici utrošenoj na drugo dobro.Prema tome, ravnoteža potrošača je u točki gdje se granična korisnost zadnje utrošene jedinice na svako dobro izjednačava. Osnovni uvjet te ravnoteže može se iskazati kao odnos graničnih korisnosti MU i cijena roba P:

gdje je: P1, P2, Pn = cijena roba 1, 2,...,n, MU = granična korisnost (Marginal Utility). Maksimalnu korisnost potrošač postiže ukoliko cijeli dohodak potroši Maksimalnu korisnost potrošač postiže ukoliko cijeli dohodak potroši "na"na pravcupravcu budžetabudžeta"" (ne ispod pravca (ne ispod pravca budžetabudžeta), dok ne podesi svoju potrošnju), dok ne podesi svoju potrošnju između dobra X i dobra Y, u odnosu koji je naprijed prikazan relacijom uvjetaizmeđu dobra X i dobra Y, u odnosu koji je naprijed prikazan relacijom uvjeta maksimalne korisnosti. maksimalne korisnosti. Kada se taj uvjet ostvari, potrošač ne može da vrši preraspodjelu svoje ukupneKada se taj uvjet ostvari, potrošač ne može da vrši preraspodjelu svoje ukupne potrošnje, da bi povećao korisnost. potrošnje, da bi povećao korisnost.

* Granična korisnost je korisnost dodatne jedinice nekog dobra. Ona pokazuje za koliko će se povećati ukupna korisnost ako se količina dobra poveća za jednu jedinicu. Izračunava se kao odnos između promjene ukupne korisnosti ΔΔTUTU i promjene količine dobra ΔΔQQ: MUMU = = ΔΔTUTU / / ΔΔQQ, gdje je MU =, gdje je MU = granična korisnost, TU = ukupna korisnost, Q = količina dobra.granična korisnost, TU = ukupna korisnost, Q = količina dobra.

112

Page 114: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Primjer 1:

Potrošač raspolaže sa dohotkom 30 $ kojeg u određenom vremenu (1 dan) troši na kupovinu dvije robe X1 i X2. Cijena robe X1 = 6 $, a robe X2 = 3 $. Mogućnosti potrošača su da ovaj novac s kojim raspolaže utroši uz razne kombinacije robe X1 i X2 kao npr. :

Tablica 27Roba X1 Ukupni izdaci

(raspoloživi dohodak)

Roba X2

Količina Q1 Izdaci ($) Količina Q2 Izdaci ($)

0 0 30 $ 10 301 6 30 $ 8 242 12 30 $ 6 183 18 30 $ 4 124 24 30 $ 2 65 30 30 $ 0 0

Postavlja se pitanje koju će kombinaciju iz ove tablice potrošač izabrati, a da bi ostvario maksimalnu korisnost. Sve kombinacije imaju isti izdatak od 30 $ sa koliko ovaj potrošač i raspolaže. Da bi se odgovorilo na navedeno pitanje potrebna je nova tablica iz koje se vide ocjene ili procjene potrošača o korisnosti kombinacija:Tablica 28Roba X1 Roba X2

TU = U1+U2 Q1

Q2 U1

Q1

Q2 U2

0 0 10 207 207 1 50 8 176 226 2 88 6 141 229 3 121 4 102 223 4 150 2 57 207 5 175 0 0 175

gdje je: Q1, Q2 = količina robe X1 i X2 , U1 = korisnost robe X1 , U2 = korisnost robe X2 , TU = ukupna korisnost (total utiliti).Maksimum korisnosti ostvaren je u kombinaciji X1 = 2 i X2 = 6. U toj točki nalazi se optimalna kombinacija i ravnotežna pozicija potrošača. Ako se potrošač vrati (izabere) poziciju X1 = 1 i X2 = 8 tada mu je manja ukupna korisnost TU (226), a ako se odluči (izabere) poziciju X1 = 3 i X2 = 4 opet dobija manju ukupnu korisnost TU (223).Bolji način opisivanja ponašanja potrošača tj. potrošačeve ravnoteže dobije se uporabom granične korisnosti po jednoj utrošenoj novčanoj jedinici na osnovu prethodne dvije tablice imamo:Tablica 29

113

Page 115: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Roba X1 Roba X2

Q1 MU1 MU1/1$ Q2 MU2 MU2/1$0 0 - 10 15 5,001 50 8,33 8 17 5,662 38 6,33 6 19 6,333 33 5,50 4 21 7,004 29 4,83 2 27 9.005 25 4,16 0 0 -

U navedenoj tabeli imamo pokazatelje o graničnoj korisnosti MU1 i MU2 , i o graničnoj korisnosti po jednom utrošenom dolaru $ (MU1/1$ i MU2/1$). Prvi pokazatelj pokazuje razliku između dvije uzastopne ukupne korisnosti (TU) podijeljene s količinom robe (Q), tj.

TU = f(Q)

Prema tome, ravnoteža potrošača je u točki gdje se granična korisnost zadnje utrošene jedinice na svako dobro izjednačava. Osnovni uvjet te ravnoteže može se iskazati kao odnos graničnih korisnosti MU i cijena roba P:

gdje je: P1, P2, Pn = cijena roba 1, 2,...,n, MU = granična korisnost. Maksimalnu korisnost potrošač postiže ukoliko cijeli dohodak potroši Maksimalnu korisnost potrošač postiže ukoliko cijeli dohodak potroši "na"na pravcupravcu budžetabudžeta"" (ne ispod pravca (ne ispod pravca budžetabudžeta), dok ne podesi svoju potrošnju), dok ne podesi svoju potrošnju između dobra X i dobra Y, u odnosu koji je naprijed prikazan relacijom uvjetaizmeđu dobra X i dobra Y, u odnosu koji je naprijed prikazan relacijom uvjeta maksimalne korisnosti. maksimalne korisnosti. Kada se taj uvjet ostvari, potrošač ne može da vrši preraspodjelu svoje ukupneKada se taj uvjet ostvari, potrošač ne može da vrši preraspodjelu svoje ukupne potrošnje, da bi povećao korisnost. potrošnje, da bi povećao korisnost. Ravnoteža potrošača zahtjeva jednakost između granične stope supstitucije (MRS) dva dobra (odnos Δy/Δx) i odnos njihovih cijena (Px/ Py), a to je koeficijent pravca potrošačevog budžetskog ograničenja. Grafički se ravnoteža potrošača postiže u točki gdje je budžetski pravac tangenta na krivulju indiferencije. U točki tangencije i krivulja indiferencije i pravac budžetskog

ograničenja imaju isti nagib. Krivulja indiferencije dalje od točke tangencije pokazuje kombinacije dobara koju potrošač svojim dohotkom ne može ostvariti. U točki ravnoteže potrošač se:a) nalazi na budžetskoj krivulji, b) doseže najvišu moguću krivulju indiferencije, i c) njegova granična stopa supstitucije (MRS) je jednaka relativnim cijenama.

114

Page 116: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

To znači da uz dani raspoloživi dohodak (određen budžetskim pravcem) kupujemo najpoželjniju košaru dobara (bilo koja točka na krivulji indiferencije). Tada je omjer supstitucije (nagib krivulje indiferencije) jednak omjeru cijena dobara X i Y (nagib budžetskog pravca) što znači da je granična korisnost po dolaru za svako dobro jednaka - korisnost/zadovoljstvo je maksimizirano. Graf ravnoteže potrošača je:

Slika 70.

Na prethodnoj slici ravnoteže potrošača, točke A, B, C leže na budžetskom pravcu. Točka (košara dobara) D ima najvišu korisnost ali je ta košara dobara nedostupna. Točka (košara dobara) C je najviše dostupna košara dobara (dostupna korisnost). Zato potrošač bira točku (košaru dobara) C.Primjer 2:Dakle, ravnoteža potrošača je situacija u kojoj potrošač alocira svoj dohodak na način koji maksimalizira njegovu ukupnu korisnost. Treba otkriti potrošačevu ravnotežu znači otkriti onu kombinaciju potrošnje dobara A i B koji pruža najveću ukupnu korisnost.Tablica 30.DOBRO A DOBRO B Ukupni

trošakUkupna korisnost

Količina Trošak Korisnost Količina Trošak Korisnost

0 0 0 10 30 207 30 2071 6 50 8 24 176 30 2262 12 88 6 18 141 30 2293 18 121 4 12 102 30 2234 24 150 2 6 57 30 2075 30 175 0 0 0 30 175

Potrošačevu ravnotežu predstavlja kombinacija potrošnje 2 jedinice dobra A i 6 jedinica dobra B koja predstavlja optimalni potrošačev izbor.

115

Page 117: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Potrošačeva ravnoteža može se odrediti na temelju granične korisnosti po novčanoj jedinici (kvocijent granične korisnosti nekog dobra i njegove cijene). Potrošač ostvaruje ravnotežu kada posljednja novčana jedinica utrošena za kupovinu nekog dobra donese istu graničnu korisnost kao i posljednja novčana jedinica utrošena u kupovini bilo kojeg drugog dobra, tj. Kada se izjednače granične korisnosti po novčanoj jedinici različitih dobara.

Tablica 31.2. GOSSENOV ZAKONDOBRO A DOBRO BKoličina GK GK / NJ Količina GK GK / NJ0 0 0 10 15 51 50 8,33 8 17 5,672 38 6,33 6 19 6,333 33 5,5 4 21 74 29 4,83 2 27 95 25 4,16 0 0 0

GK = granična korisnost). Cijena dobra A = 6 novčanih jedinica (nj), cijena dobra B = 3 nj ( gornja tablica – trošak / količina).

TROŠKOVI

Troškovi u kratkom roku Troškovi u kratkom roku

Pretpostavke funkcije troškova su :

1) tehnički uvjeti proizvodnje su nepromijenjeni (tehnički koeficijenti i broj proizvodnih čimbenika su konstantni),2) cijene proizvodnih čimbenika su konstantne,3) struktura proizvodnje je nepromijenjena.

Funkcija ukupnih troškova TC (Total Cost) je:

TC = f (Q)

gdje je: Q= količina (obujam) proizvodnje. U kratkom roku, a s aspekta stupnja zaposlenosti kapaciteta poduzeća, osnovna podjela troškova je na:

(1) fiksne troškove FC koji mogu biti i prosječni fiksni troškovi AFC, (FC po jedinici proizvodnje Q),

(2) varijabilne troškove VC koji mogu biti i prosječni varijabilni troškovi AVC, (VC po jedinici proizvodnje Q),

(3) granične troškove MC (Marginal Cost).

116

Page 118: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Ukupni troškovi TC predstavljaju zbroj ukupnih fiksnih troškova FC i ukupnih varijabilnih troškova VT. Stoga je dinamika ukupnih troškova rezultat dinamike varijabilnih i fiksnih troškova. Dakle, ukupni troškovi TC su:

TC = FC + VC

Grafički, ukupni, fiksni i varijabilni troškovi su:

Slika 71.

Linearna funkcija ukupnih troškova je:

TC = aQ + b

gdje je koeficijent b = FC (fiksni troškovi), dok su aQ = VC varijabilni troškovi. Primjer:

TC = 50Q + 10 FC = 10Kako fiksni troškovi ne ovise od Q to znači da fiksni troškovi postoje i za Q = 0, pa je TC = 0 + 10 = 10 = FC.VC = 50Q (varijabilni troškovi VC ovise o količini ili opsegu proizvodnje Q. Za npr. Q = 1 imali bi VC = 50 1 = 50Prosječni ukupni troškovi ATC su troškovi po jedinici outputa Q. Ovi troškovi s povećanjem obujma proizvodnje najprije opadaju, dostižu minimum, a zatim počinju da rastu. Prosječni ukupni troškovi su:Prosječni ukupni troškovi su:

ATC = TC / Q

odnosno: TC = AFC + AVC

gdje su: gdje su: TCTC = ukupni troškovi, Q obujam proizvodnje, = ukupni troškovi, Q obujam proizvodnje, AFCAFC = prosječni fiksni = prosječni fiksni trošak, trošak, AVCAVC = prosječni varijabilni trošak. = prosječni varijabilni trošak.Za npr. funkciju ukupnih troškova Za npr. funkciju ukupnih troškova TC = Q2 – 300Q + 15000prosječni ukupni troškovi ATC su ATC = TC/Q = Q – 300 + 15000/QFiksni troškovi FC su oni troškovi koji se u svojoj masi ne mijenjaju s obujmom (veličinom) proizvodnje Q. Ovi troškovi su prisutni i kada je stupanj

117

Page 119: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

zaposlenosti kapaciteta poduzeća nula tj. kada je obujam proizvodnje jednak nula, a zbog plata, režijskih troškova, kamata na kredite itd. Grafički, fiksni troškovi su na prethodnoj slici crta paralelna s X osom tj. s outputom Q. U funkciji ukupnih troškova TC = Q2 – 300Q + 15000 fiksni troškovi su FC = 15000 a varijabilni su VC = Q2 – 300Q Kako se, medjutim, s povećanjem obujma proizvodnje ista masa fiksnih troškova raspoređuje na sve veći broj jedinica proizvoda, to se s povećanjem stupnja iskorišćenja kapaciteta, fiksni troškovi po jedinici proizvoda smanjuju . To su prosječni fiksni troškovi AFC.

(1a) Prosječni fiksni troškovi AFC po jedinici proizvoda dobijaju se kada ukupne fiksne troškove FC podijelimo s ukupnom proizvodnjom Q:

AFC = FC / Q

Degresija prosječnih fiksnih troškova najizrazitija je na nižim stupnjevima iskorištenja kapaciteta, a s povećanjem stupnja korištenja kapaciteta, degresija prosječnih fiksnih troškova se ublažava. (2) Varijabilni troškovi VC se za razliku od fiksnih troškova, mijenjaju s promjenom obujma proizvodnje. U funkciji ukupnih troškova TC = Q2 – 300Q + 15000 varijabilni troškovi su VC = Q2 – 300Q. (2a) Prosječni varijabilni troškovi AVC po jedinici proizvoda su odnos između ukupnih varijabilnih troškova VC i ukupne proizvodnje Q:

AVC = VC / Q

Kod VC = Q2 – 300Q prosječni varijabilni troškovi su AVC = Q – 300 .Prosječni varijabilni troškovi s povećanjem obujma proizvodnje najprije opadaju, dostižu minimum, a zatim počinju da rastu. Minimum prosječnih varijabilnih troškova ostvaruje se na onom obujmu proizvodnje na kom se izjednačavaju granični i prosječni varijabilni troškovi. Prosječni varijabilni troškovi AVC

i prosječni fiksni troškovi AFC grafički su:*

* U fiksne troškove ubrajaju se slijedeći troškovi:1) 1) troškovi sredstava za rad kada setroškovi sredstava za rad kada se amortizacija obračunava po vremenskom metodu,amortizacija obračunava po vremenskom metodu, 2) 2) troškovi rada i materijala u pripremnoj fazitroškovi rada i materijala u pripremnoj fazi procesa rada, odnosno na poslovima konstrukcije proizvoda, razrade tehnološkog procesa i sl.;procesa rada, odnosno na poslovima konstrukcije proizvoda, razrade tehnološkog procesa i sl.; 3) 3) troškovi rada najviših rukovodilaca u poduzeću - generalnog direktora, članova upravnogtroškovi rada najviših rukovodilaca u poduzeću - generalnog direktora, članova upravnog odbora i sl.odbora i sl.

118

Page 120: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 72.

(3) (3) Granični troškovi M C predstavljaju promjenu ukupnih troškova TC po jedinici promjene obujma proizvodnje Q. Granični trošak MC je trošak povećanja outputa Q za jednu jedinicu. S obzirom da fiksni trošak nema utjecaja na granični trošak, onda imamo:

ili:

Odnos između graničnih MC i prosječnih ukupnih troškova ATC je:Odnos između graničnih MC i prosječnih ukupnih troškova ATC je:

1) 1) ako je MC ako je MC ATC tada ATC rastu ATC tada ATC rastu

2) 2) ako je MC = ATC tada su ATC najniži (minimalni su) ako je MC = ATC tada su ATC najniži (minimalni su)

3) 3) ako je MC ako je MC ATC tada ATC opadaju. ATC tada ATC opadaju.

Grafički je:Grafički je:

Slika 73.Slika 73.

Isti odnos je i između MC i AVC (prosječnih varijabilnih troškova).Isti odnos je i između MC i AVC (prosječnih varijabilnih troškova).

119

Page 121: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Grafički prikaz troškova je:Grafički prikaz troškova je:

Slika 74.Objašnjenje slike: ATC, AVC i MC imaju oblik slova U. Razlog za ovakav oblik je djelovanje zakona opadajućih graničnih prinosa. Sve dok granični proizvod raste, granični troškovi opadaju i obratno - kada granični proizvod opada, granični troškovi rastu. Odnos ATC i AVC prema MC je slijedeći: sve dok su MC manji oni "vuku" AVC i ATC naniže a kada su veći "vuku" ih naviše. Izračun i raspored troškova dan je u slijedećoj tablici:Tablica 32.

KoličinaQ

FiksnitrošakFC

VarijabilnitrošakVC

UkupnitrošakTC

GraničnitrošakMC

Prosječnitrošak pojediniciproizvodnjeAC

ProsječnifiksnitrošakAFC

ProsječnivarijabilnitrošakAVC

0 55 0 55 - - - -1 55 30 85 30 85 55 302 55 55 110 25 55 27,5 27,53 55 75 130 20 43,3 18,3 254 55 105 160 30 40 13,75 26,255 55 155 210 50 42 11 316 55 225 289 70 46,6 9,17 37,5

Troškovi u dugom roku U dugom razdoblju svi čimbenici proizvodnje su dostupni i mogu se mjenjati (varijabilni su), tako da u dugom razdoblju nema fiksnih troškova.. Dugoročna krivulja ukupnih troškova prikazuje promjene ukupnih troškova do kojih dolazi zbog promjene proizvedene količine proizvoda u razdoblju dovoljno dugom da se svi čimbenici proizvodnje mogu mjenjati. Mogući oblici krivulja dugoročnih ukupnih troškova LTC su: Mogući oblici krivulja dugoročnih ukupnih troškova LTC su:

120

Page 122: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 75.

Prosječni dugoročni troškovi ATC dobivaju se dijeljenjem ukupnih dugoročnih troškova s količinom proizvoda za svaki obujam proizvodnje. Krivulja dugoročnih prosječnih troškova predstavlja ovojnicu kratkoročnih krivulja prosječnih troškova (SATC).

Slika 76.Slika 76.

Slika 77.

121

Page 123: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Prosječni i granični troškovi u dugoročnom razdoblju grafički su:

Slika 78.

gdje su: LMC = dugoročni granični troškovi, LATC = dugoročni prosječni troškovi, (ATC = prosječni troškovi, MC = granični troškovi). S prethodne slike vidimo da kada poduzeće proizvodi output Q pri kom su dugoročni prosječni troškovi LATC opadajući, tada su dugoročni granični troškovi LMC manji od LATC. Isto tako, kada LATC rastu, LMC su veći od LATC. Točka A predstavlja minimalne troškove za danu razinu outputa Q, tj. kad su LMC = LATC, odnosno kad krivulja LATC dostiže svoj minimum.

Imamo slijedeća pravila kod kretanja LATC i LMC:

a) kada dugoročni prosječni troškovi LATC opadaju, tada su dugoročni granični troškovi LMC manji od LATC (polje „B“), odnosno rastu kada su LMC veći od LATC (polje „C“);

b) dugoročni prosječni troškovi LATC su minimalni pri outputu Q gdje se LATC i LMC križaju, (točka A na prethodnoj slici.

Također vrijede i slijedeća pravilo:

a) kada su LMC = LATC, tada proizvodnja dodatne jedinice proizvoda ne mijenja prosječne troškove. Prema tome, ako su LMC < LAC, tada prosječni troškovi opadaju (lijevo od točke A),

b) kada su LMC > LATC, prosječni troškovi imaju trend rasta (desno od točke A),

c) kada su LMC = LATC, prosječni troškovi su minimalni (u točki A).

122

Page 124: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Granični troškovi

Granični (marginalni) troškovi MC su definirani kao promjena ukupnih troškova uzrokovana jediničnim povećanjem količine proizvodnje, tj. MC = ∆C /∆Q. Podrazumijevamo da je ∆Q ekstremno mala promjena. U slučaju proizvoda koji ima diskretne jednice (prirodne brojeve), najmanja moguća promjena je promjena jedne jedinice. No, u slučaju proizvoda čija količina je neprekidna varijabla, ∆Q je infinitezimalna promijena. U tom drugom slučaju dobro je poznato da su granični troškovi nagib krivulje ukupnih troškova. No, nagib krivulje ukupnih troškova je, ustvari, limes omjera ∆C /∆Q kada ∆Q teži nuli. Međutim, nagib krivulje je ništa drugo nego geometrijska interpretacija derivacije. Granični trošak je porast u ukupnim troškovima, kada proizvodnja (output) raste za jednu jedinicu. To vidimo iz slijedeće tablice: Tablica 33.. Ukupni proizvod Ukupni trošak TC Granični trošak MC0 55

(85 – 55)/1 = 301 85

(110 – 85)/1 = 252 110

(130 – 110)/ = 203 130

(160 – 130)/1 = 304 160

(210 – 160)/1 = 505 210

Granični troškovi za bilo koji obujam tj. razinu proizvodnje predstavljaju troškove dodatne jedinice proizvoda. To su diferencijalni troškovi po jedinici proizvoda koji se dobiju kada se ukupni troškovi dvije susjedne razine proizvodnje oduzmu a onda podijele s diferencijom (razlikom) dviju uzastopnih razina proizvodnje:

gdje su TC = f(Q)

odnosno:

123

Page 125: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Dakle, granični trošak MC je derivacija funkcije ukupnih troškova TC po varijabli Q (količini ili obujmu proizvodnje):

Primjer: Dana je funkcija ukupnih troškova TC = 18000 + Q2 –200Q Granični troškovi MC su: MC = 2Q –200 Ako želimo izračunati minimalne troškove po jedinici proizvoda, onda trebamo odrediti količinu (obujam) proizvodnje Q tako da prosječni ukupan trošak bude jednak graničnom trošku:

Ili: ATC = MC

Po pitanju odnosa prosječnih troškova ATC = TC/ Q i graničnih troškova MC = dTC / dQ važe slijedeća 2 pravila:

1) ako je tj. ATC < MC tada poduzeće treba smanjiti količinu

proizvodnje,

2) ako je tj. ATC > MC tada poduzeće treba povećati količinu

proizvodnje.

Kod odnosa graničnih troškova MC i graničnog prihoda MR, važe također slijedeća dva pravila: 1) ako je granični prihod MR (Marginal Revenue) veći od graničnog troška MC (Marginal Cost), tj. MR > MC tada poduzeće treba da poveća output (proizvodnju), jer proizvodnja i prodaja dodatne jedinice dodaje više ukupnom prihodu nego ukupnom trošku uvećavajući ukupan profit. 2) ako je granični prihod MR manji od graničnog troška MC tj. MR < MC tada dodatna jedinica outputa smanjuje ukupan profit (granični prihod je porast u ukupnom prihodu kada output poraste za jednu jedinicu), poduzeće treba smanjiti količinu proizvodnje..

124

Page 126: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Elastičnost troškova Elastičnost troškova u odnosu na kretanje proizvodnje Q izračunava se pomoću izraza:

Elastičnost (reagibilnost) troškova predstavlja odnos između srazmjernih (proporcionalnih) promjena ukupnih troškova i srazmjernih (proporcionalnih) promjena količine proizvodnje:

Elastičnost troškova u odnosu na kretanje proizvodnje Q pokazuje kako troškovi reagiraju na promjenu količine proizvodnje Q.Elastičnost troškova se može izraziti i preko graničnih troškova MC:

(1) Elastičnost (1) Elastičnost ukupnih ukupnih troškova jetroškova je

(2) Elastičnost (2) Elastičnost varijabilnihvarijabilnih troškova: troškova:

(3) ) Elastičnost prosječnih ukupnih troškova:

125

Page 127: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Kad je u pitanju odnos kretanja troškova i zakona prinos imamo slijedeće Kad je u pitanju odnos kretanja troškova i zakona prinos imamo slijedeće relacije:relacije:

1) zakon 1) zakon rastućegarastućega prinos: prinos:

E EQ/v1Q/v1 > 1, E > 1, EVC/QVC/Q < 1 < 1

2) zakon 2) zakon proporcionalnostiproporcionalnosti (optimuma): (optimuma):

EQ/v1 = 1. EVC/Q = 1

3) zakon 3) zakon opadajućeg opadajućeg prinos:prinos:

EQ/v1 < 1. EVC > 1

Zadatak 1:Dana je funkcija ukupnih troškova TC = - Q + Q3 + 123Odredite koji dio ove funkcije se odnosi na fiksne FC a koji na varijabilne troškove VC?Rješenje:Fiksne troškove određujemo za količinu proizvodnje Q = 0 pa je:

FC = TC(0) = - 0 + 0 – 123 = 123Varijabilni troškovi VC su: VC = TC – FC (jer su TC = FC + VC)

VC = (-Q + Q3 + 123) – FC = - Q + Q3 + 123 – 123 = - Q + Q3

----------------------------------------------------------------------------------------------

Zadatak 2.:Jedna tvrtka ima slijedeću funkciju ukupnih troškova TC = 190 + 53Qa) koliki su fiksni troškovi FC?b) ako tvrtka proizvodi količinu Q = 10 koliki su varijabilni troškovi VC?c) koliki su prosječni varijabilni troškovi AVC?d) koliki su prosječni fiksni troškovi AFC za količinu Q = 10 jedinica? Rješenje:a) Fiksni troškovi su: FC = TC(0) = 190 + 53 0 = 190b) Varijabilni troškovi su: VC = TC – FC = (190 + 53Q) – 190 = 53Q Za Q = 10 slijedi: VC = 53 10 = 530c) Prosječni varijabilni troškovi su: AVC = 53Q/Q = 53d) Prosječni fiksni troškovi za Q = 10 u AFC = 190/Q = 190/10 = 19

Zadatak 3:Odredite minimalne prosječne ukupne troškove ATCmin putem funkcije graničnih troškova MC ako je dana slijedeća funkcija ukupnih troškova TC = 8Q2 + 1800Rješenje:

126

Page 128: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Granični troškovi MC su prva derivacija funkcije ukupnih troškova TC po Q tj.:MC = dTC/dQ = 8 2Q = 16QATC = TC/Q = (8Q2 + 1800)/Q = 8Q + (1800/Q)ATC min.= MC8Q + (1800/Q) = 16Q Q = 15Dakle, minimalni prosječni ukupni troškovi ATCmin bit će za količinu proizvodnje Q = 15 jedinica.---------------------------------------------------------------------------------------------

Zadatak 4.Granični troškovi MC jedne tvrtke su konstantni i iznose MC = 1000$ po jedinici proizvodnje Q. Fiksni troškovi FC su FC = 10000$a) Koliki su prosječni varijabilni troškovi AVC i prosječni ukupni troškovi ATC?b) Ako tvrtka želi minimizirati prosječne ukupne troškove ATC, da li bi proizvodila malo ili puno?Rješenje:Ukupni troškovi su: TC = 1000Q +10000Prosječni ukupni troškovi su: ATC = 1000Q/Q + 10000 = 1000 + 10000/Q)Varijabilni troškovi su: VC = 1000QProsječni varijabilni troškovi su: AVC = 1000Q/Q = 1000b) Tvrtka bi trebala proizvoditi što veću količinu Q zbog toga što je funkcija prosječnih troškova ATC opadajuća i aproksimativno se približava 1000 $ (kreće od 11000 $ kada je količina Q = 1).

Zadatak 5.Proizvodna funkcija glasi: Q = 100KLAko je cijena kapitala z = 120$ a cijena rada r = 30$ koliki su minimalni ukupni troškovi proizvodnje 1000 jedinica outputa (proizvodnje)?Rješenje:

Uvjet za minimalizaciju ukupnih troškova TC je:

(MPL je derivacija funkcije proizvodnje po L, a MPK po K).

L = 4K

Sada L = 4K uvrstimo u funkciju proizvodnje Q = 100KL i dobivamo:1000 = 100 K 4K K = 1,58L = 4K = 4 1,58 = 6,32Ukupni troškovi su: TC = wL + zK = 30 1,58 + 120 6,32 = 379,47 $

127

Page 129: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Izotroškovna linija (izokosta)

Na temelju konstrukcije budžetskog pravca konstruirana je i izotroškovna linija (pravac) tzv. izokosta = linija jednakih ukupnih troškova. Izotroškovni pravac predstavlja geometrijsko mjesto točaka koje označavaju različite kombinacije dva inputa (dva proizvodna čimbenika) – rada L i kapitala K, koje proizvođač može kupiti po danim cijenama s istim ukupnim troškovima. Ili kraće, to je linija koja pokazuje različite kombinacije čimbenika L i K koje poduzeće može kupiti (nabaviti) pri danom ukupnom trošku.Da bisamo vidjeli kako izgleda izotroškovna linija, trebamo se podsjetiti da je:

Ukupni trošak proizvodnje = Troškovi rada L + Troškovi kapitala K

Kao što je kod izokvante konstanta proizvodnja, kod izotroškovne linije konstanta je ukupni trošak TC. Jednadžba izotroškovne crte je:

TC = w ∙ L + z ∙ K

gdje je: w = cijena jedinice rada L, z = cijena jedinice kapitala, L = broj jedinica rada, K = broj jedinica kapitala. Ako je npr. ukupni trošak TC = 200, a cijena rada w = 50, te cijena kapitala također K = 50, onda je jednadžba izotroškovne linije jednaka:

200 = 50 L + 50 K

S ovim troškovima i cijenama čimbenika L i K, moguće je organizirati proizvodnju s više različitih kombinacija L i K. Iz prethodne jednadžbe K je jednako:

K = (200 – 50 L) 50 = 4 – L

što daje više kombinacija čimbenika L i K koje je moguće nabaviti za 200 novčanih jedinica, kao npr.:

Tablica 34.Kombinacija L w wL K z zk TC

1.2.3.4.5.

01234

5050505050

050100150200

43210

5050505050

200150100500

200200200200200

Vidimo da su sve kombinacije pokrivene s ukupnim troškovima TC = 200. Na temelju navedenih podataka grafički prikaz izotroškovne linije je:

128

Page 130: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 79.

Nagib ove izotroškovne linije je 1 jer je dK / dL = 1 (derivacija K po L). Nagib je 1 zato što je odnos cijene rada (w) i kapitala (z) jednak jedinici tj. w / z = 50 / 50 = 1.Da je cijena kapitala z = 50 a rada w = 25, onda bi nagib izotroškovnog pravca (linije) bio 0,5 jer je sada w / z = 25 / 50 = 0,5. Obratno, za w = 50 i z = 25 nagib bi bio w / z = 50 / 25 = 2.Odsječak na ordinati (K = kapital) jednak je odnosu ukupnih troškova UT i cijene kapitala (z).Odnos cijena rada (w) i cijene kapitala (z) tj. w / z pokazuje nagib izokoste prema apscisi. Ti odnosi proizlaze iz formule izotroškovne crte:

K = (TC/z) – (w/z) L

Dakle, nagib izokoste:

Nagib izokoste pokazuje stopu po kojoj se K može supstituirati radom L bez promjene TC. Ako je npr. –w/z = - 2 to znači da se 2 jedinice L mogu supstituirati s 1 jedinicom K, ili (što je isto) trebamo smanjiti 2 jedinice L da bi povećali 1 jedinicu K, a da TC ostanu nepromijenjeni (jer je –w/z = -2 = -2/1)TC/z i TC/w pokazuju maksimalno moguću kupnju čimbenika K odnosno L: a) TC/z pokazuje maksimalnu kupnju jedinica čimbenika K (u našem primjeru 200 = 50 L + 50 K, TC/z = 200/50 = 4 jedinice kapitala K)

b) TC/w pokazuje maksimalno moguću kupnju čimbenika L (u našem primjeru to je 200/50 = 4 jedinice rada L).TC/w (apscisa) i TC/z (ordinata) su dodirne točke izokoste s koordinatnim osima.

Pomaci i nagibi izokoste su:

129

Page 131: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

a) različiti TC uz nepromjenjene w i z daju različite ali paralelne izokvante. Što je veći TC to je izokvanta udaljenija od ishodišta koordinatnog sustava (i obratno): b) ako se kod naše ranije izokoste 200 = 50L + 50K smanji w sa w =50 na w = 25), a (z) i TC ostanu nepromjenjeni (z = 50, TC = 200), onda je izokosta kao na lijevoj slici; c) ako se smanji z sa z = 50 na z = 25 a w i TC ostanu nepromijenjeni (w = 50 TC = 200), onda je izokosta kao na desnoj slici.

Slika 80.

Vidimo da se promjenom cijene čimbenika L i K mijenja nagib izokvante, dok promjena ukupnog troška TC pri nepromijenjenim (w) i (z) ne mijenja nagib izokvante. Različiti ukupni troškovi, pri istim cijenama čimbenika, daju različite ali međusobno paralelne izotroškovne linije. Poput izokvanti koje pokazuju sličnost s krivuljama indiferencije, tako i izokoste pokazuju sličnost s budžetskom krivuljom (pravcem). Više izokosta prikazanih na istom grafu čine mapu izokosta. Graf mape izokosti (izotroškovnih linija) je:

130

Page 132: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 81.TC1 = 100 = 50 K + 50 LTC2 = 200 = 50 K + 50 L TC3 = 300 = 50 K + 50 L

Mapa izotroškovnih linija je skup paralelnih crta s istim odnosom (nagibom) cijena proizvodnih čimbenika tj. w/z, ali s različitim ukupnim troškovima. Obilježja izokoste su: (a) udaljenost izokoste od ishodišta pokazuje veličinu ukupnih troškova. Što

je izokosta dalje od ishodišta veći su ukupni troškovi i obratno, (b) izokoste s apscisom i ordinatom na kojima su prikazane količine inputa

čine pravokutne trokutove, (c) izokoste se međusobno ne sijeku, (d) nagib izokoste je negativan, (e) nagib izokoste određen je relativnim cijenama proizvodnih inputa.

Ravnoteža proizvođača Ravnoteža proizvođača (proizvođačeva ravnoteža) je stanje u kojem se određeni obujam proizvodnje ostvaruje pri optimalnoj kombinaciji proizvodnih čimbenika uz najniže ukupne troškove TC. Grafički će to biti u točki gdje izokosta (linija jednakog troška) tangira izokvantu. U točki ravnoteže proizvođača nagibi izokoste i izokvante su jednaki. Uvjet ravnoteže proizvođača je jednakost granične stope tehničke supstitucije (MRTS) i relativnih cijena proizvodnih čimbenika. Ako proizvodna funkcija glasi Q = f (L, K) tada je uvjet ravnoteže proizvođača:

gdje je MPL = granični proizvod rada, MPK = granični proizvod kapitala. Gornji izraz je samo preformulirano pravilo najmanjeg troška:

131

Page 133: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Takoðer, ravnoteža proizvoðaèa se ostvaruje kada je odnos graniènih troškova (granièna stopa transformacije) finalnih (konaènih) proizvoda jednak odnosu njihovih cijena, tj.:

MC1 /MC2 = p1 / p2

MC = granični troškovi proizvoda 1, 2, …, p = cijena finalnih proizvoda 1, 2, …

Pravilo najmanjeg troška

Cilj poduzetnika i poduzeća je minimalizacija troškova. Uz dane cijene proizvodnih inputa poduzeće će izabrati onu kombinaciju inputa (L i K) koja daje najmanje ukupne troškove (TC min) Drugim riječima, poduzeće se mora ponašati tako da u jednadžbi izokvante TC = w ∙ L + z ∙ K (ili TC = L ∙ pL + K ∙ pL) gdje su w tj. pL i z tj. pK konstantni a L i K varijabilni, ostvari što niži ukupan trošak TC . (pL= cijena jedinice rada, pK = cijena jedinice kapitala).

Poduzeće da bi maksimiziralo profit (dobit) mora poslovati po pravilu najmanjeg troška. Po tom pravilu poduzeće proizvodi uz najniže troškove (TC) ako koristi inpute tako da granični proizvodi svakog korištenog inputa izraženi u novčanim jedinicima budu neđusobno jednaki. Za proizvodnu funkciju Q = f(K, L) ona glasi:

MPL/pL = MPK/pK odnosno:

MPL/ w = MPK/z

Pravilo supstitucije

Pravilo supstitucije je posljedica primjene pravila najmanjeg troška. Prema njemu smanjenje cijene jednog proizvodnog čimbenika povećava njegov granični proizvod po novčanoj jedinici što ga čini produktivnijim u odnosu na druge.To će izazvati supstituciju skupljeg i manje produktivnog inputa (proizvodnog čimbenika) jeftinijim i efikasnijim.Primjer pravila supstitucije:Ako su MPL= 20, MPK = 16, pL = 5$, pK = 4$ poduzeće posluje prema pravilu najmanjeg troška jer je MPL/ pL = 20/5 = 4 odnosno MPK/pK = 16/4 = 4 pa je pema MPL/pL = MPK/pK 4 = 4.Padne li pL na pL = 4 a cijena inputa K ostane ista (pK = 4$), MPL/pL će se povećati na 5 i bit će viši od MPK/pK. To će dovesti do supstitucije kapitala K radom L koji je jeftiniji i produktivniji čimbenik proizvodnje.

132

Page 134: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Primjer ravnoteže proizvođača:

Problem: Koju će kombinaciju proizvodnih čimbenika proizvođač izabrati za Problem: Koju će kombinaciju proizvodnih čimbenika proizvođač izabrati za proizvodnju 346 jedinica proizvoda ako su cijena jedinice rada 5 $ a cijena proizvodnju 346 jedinica proizvoda ako su cijena jedinice rada 5 $ a cijena jedinice kapitala 8 $ ?jedinice kapitala 8 $ ?

•• Kombinacija 1: 6Kombinacija 1: 6 88 ++ 11 55 = 48= 48 ++ 55 == 5353•• Kombinacija 2: 3Kombinacija 2: 3 88 ++ 22 55 = 24= 24 +10+10 == 3434•• Kombinacija 3: 2Kombinacija 3: 2 88 ++ 33 55 = 16= 16 ++ 15 =15 = 3131•• Kombinacija 4: 1Kombinacija 4: 1 88 ++ 66 5 5 = 8= 8 ++ 30 30 == 3838

Rješenje: Proizvođač će izabrati kombinaciju 3 jer su pri njoj ukupni troškoviRješenje: Proizvođač će izabrati kombinaciju 3 jer su pri njoj ukupni troškovi najniži.najniži.

---------------------------------------------------------------------------------------------Zadatak 1.Proizvodna funkcija glasi: Q = 100KLAko je cijena kapitala z = 120$ a cijena rada r = 30$ koliki su minimalni ukupni troškovi proizvodnje 1000 jedinica outputa (proizvodnje)?Rješenje:

Uvjet za minimalizaciju ukupnih troškova TC je:

(MPL je parcijalna derivacija funkcije proizvodnje po L, a MPK po K jer je proizvodna funkcija Q = f (K, L) funkcija dvije varijable K i L).

L = 4K

Sada L = 4K uvrstimo u funkciju proizvodnje Q = 100KL i dobivamo:1000 = 100 K 4K K = 1,58L = 4K = 4 1,58 = 6,32Ukupni troškovi su: TC = wL + zK = 30 1,58 + 120 6,32 = 379,47 $---------------------------------------------------------------------------------------------Zadatak 2.Proizvodna funkcija jedne tvrtke je Q = 2KLTvrtka troši 100 jedinica rada L i 120 jedinica kapitala K.a) koliki je granični proizvod rada MPL, a koliki granični proizvod kapitala MPK?b) nađite graničnu stopu tehničke supstitucije MRTS?c) tvrtka pri zadanoj kombinaciji inputa K i L proizvodi optimalno (u ravnoteži je) ako je nadnica (cijena L) w = 6$. Koliko iznosi renta z (cijena kapitala K)?d) koliki je ukupan trošak (TC) proizvodnje?e) nacrtajte izračunatu izokostu, izokvantu i točku optimalne proizvodnje? Rješenje:

133

Page 135: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

a)

b) MRTS = MPL/MPK = 240/200 = 1,2c) MRTS = w/z = 6/z = 1,2 Odavde je z = 5d) TC = wL + zK = 6 100 + 5 120 = 1200e) Za crtanje grafa polazimo od jednadžbe izokoste TC = wL + zK tj. 1200 = 6L + 5K. Riješimo po K i dobivamo K = 240 – 1,2L. Graf je:

Slika 82.. Optimizacija proizvodnjeTočke presjeka naše izokoste dobivamo: za osu L to je TC/w = 1200/6 = 200, a za osu K je TC/z = 1200/5 = 240.

Funkcija ukupnog prihoda i graničnog prihoda

Ukupan prihod TR je količina Q potraživane i prodane robe pomnožena njenom cijenom p:

TR = Q ∙ p

odnosno TR je umnožak funkcije potražnje QD = f(p) i cijene p. Npr. dana je funkcija potražnje QD = f(p) = 30 – 6p Funkcija ukupnog prihoda je:TR = Q p = (30 – 6p) p

TR = 30p – 6p2

Na osnovi funkcije potražnje i funkcije ukupnog prihoda, mjenjajući visinu cijene (p) dobivamo podatke o ukupnom prihodu i količini proizvodnje kao u slijedećoj tablici:

134

Page 136: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Tablica 35.

Iz tablice vidimo da pri cijeni od p = 5$ nema potražnje pa ni prodaje, te je ukupan prihod TR = 0. Smanjenjem cijene na p = 4$, količina potražnje iznosi 6 jedinica, što pri toj cijeni daje ukupan prihod od 24$. Daljim smanjenjem cijene na 3$ količina raste na 12 jedinica, a ukupan prihod na 36$. Smanjenje cijene na p = 2$ povećava količinu na 18 jedinica, ali ukupan prihod ostaje 36$. Smanjenje cijene na p = 1$ povećava količinu na 24 jedinice, ali smanjuje ukupan prihod za 12$. Postavlja se pitanje, pri kojoj cijeni se ostvaruje maksimalni ukupni prihod? Očito je da se taj maksimum nalazi tamo gdje je granični prihod MR = 0. Što je to granični prihod? Granični prihod je dodatni ukupan prihod na dodatnu količinu proizvoda:

MR = dTR/dQ

Vidimo da je granični prihod prva derivacija iz funkcije ukupnog prihoda. Podaci u navedenoj tablici daju granične prihode za svaki interval, međutim funkcija operira s najmanjim promjenama cijena, tako da joj to daje kontinuirani tijek. Zato iz funkcije ukupnog prihoda TR možemo izvesti prvu derivaciju koja daje funkciju graničnog prihoda:

TR = 30p – 6p2

MR = dTR/dQ = 30 – 12p

U točki u kojoj je granični prihod nula MR = 0, nalazi se maksimum ukupnog prihoda TRmax.. Zašto? Zato, što je do te točke granični prihod pozitivan, a iza te točke je negativan. To se vidi iz navedene tablice (- 2, -4 ) a može se dokazati i pomoću druge derivacije, koja kod naprijed navedene funkcije graničnog prihoda iznosi – 12.

Ukupan prihod i granični prihod p Q = 30 – 6p TR = Qp MR = dTR/dQ

5 0 0 + 4 4 6 24 + 2 3 12 36 (2,5) (15) (37,5) 0 2 18 36 - 2 1 24 24 - 4 0 30 0

135

Page 137: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Grafički prikaz funkcije graničnog prihoda MR je slijedeći:

Slika 83.

Granični prihod predstavlja dodatni ukupni prihod, kada se dodatna jedinica outputa proizvede i proda. Granični prihod konstanto opada s porastom outputa i poslije 5. jedinice postaje negativan.Ako izjednačimo funkciju graničnog prihoda s nulom, dobivamo rješenje o maksimalnom ukupnom prihodu:

MR = 30 – 12p = 0p = 2,5$

Ako ovu cijenu uvrstimo u funkciju potražnje, dobivamo količinu:Q = 30 – 6pQ = 30 – 6 2,5 = 30 – 15 = 15 jedinica

Ukupan prihod je:

TR = Q ∙ p = 16 ∙ 2,5 = 37,5$ (ovi podaci nalaze se i u prethodnoj tablici).

Imamo i granični prihod MR u odnosu na cijenu (p) tj. MR (p) = dTR/dp koji mjeri apsolutnu promjenu prihoda. Kod ovog graničnog prihoda imamo slijedeća 3 pravila:

1) ako je (dTR/dp) > 0, tada ukupan prihod TR raste s porastom cijene (p),2) ako je (dTR/dp) < 0, tada ukupan prihod TR opada s porastom cijene (p),

3) ako je (dTR/dp) = 0, tada ukupan prihod TR ima stacionarnu vrijednost (niti raste, niti opada.

136

Page 138: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Ako je poduzeće samo u sektoru, ono će svoj maksimalni položaj (maksimalni prihod) određivati kombinacijom količine Q i cijene p. Ako poduzeće djeluje u uvjetima potpune konkurencije, za njega je cijena dana veličina, a njegov ukupan prihod ovisi od prodane količine. Međutim, sektorska cijena, i u uvjetima potpune konkurencije varira u ovisnosti od količina ukupne potražnje na tržištu, pod pretpostavkom da je ponuda konstantna.Funkcija ukupnog prihoda grafički ima slijedeći oblik:

Slika 84.

Prosječan prihod ATR dobivamo kada ukupan prihod TR podijelimo s količinom O potraživanih i prodanih proizvoda:

ATR = TR/QU našem primjeru to je:ATR = TR/Q = (30p – 6p2)/Q = pp = 2,5$ ATR = p jer je TR = p Q = 2,5 15 = 37,5 = TRKako je TR = Q p gdje je Q = f(p) = funkcija potražnje, p = cijena, onda na temelju funkcije ukupnog prihoda TR lako dobivamo funkciju potražnje Q:

137

Page 139: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 85.

Sve naprijed navedeno vrijedi za tržišno stanje nesavršene ili nepotpune konkurencije (npr.monopol, duopol, oligopol). Ako poduzeće posluje u uvjetima savršene konkurencije (savršeni konkurent) ono se susreće s beskonačno elastičnom krivuljom potražnje, koja je vodoravna linija s apscisom kao na slijedećoj slici:

Slika 86.

(qD = QD = funkcija potražnje). To je istodobno i linija graničnog prihoda MR, jer kod savršenog konkurenta svaka dodatna jedica proizvoda daje jednak ukupanrihod uz istu cijenu. Ukupan prihod savršenog konkurenta ovisi od količine koju on prodaje, jer je potražnja beskonačna, a cijena određena tržišnim snagama. Ako je cijena p = 3$ tada je ukupan prhod TR = 3q.

138

Page 140: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Zato je krivulja ukupnog prihoda savršenog konkurenta prava linija (crta) koja ide od ishodišta koordinatnog sustava i kreće se desno od ordinate u prvom kvadrantu kao na slijedećoj slici:

Slika 87.

Prena tome, ukupan prihod TR na koordinatnom sustavu predstavlja površinu kvadrata dobivenu umnoškom količine Q koja varira, i cijene (p) koja je konstantna. Na kraju dajemo tablicu količine, cijene, ukupnog prihoda, graničnog prihoda, graničnog troška i odluke o povećanju ili smanjenju outputa:Tablica 36.

1 2 3 4 5 6 7

Količina

(Q)

Cena

(P)

(€)

Ukupni

prihod

(TR)

(€)

Granični

prihod

(MR) (€)

Granični

trošak

(MC) (€)

Granični

prihod –

Granični

trošak

(MR – MC)

(€)

Odluka o

outputu

0 100 0 0 0 0

1 90 90 90 60 60 povećanje

2 80 160 70 25 45 povećanje

3 70 210 50 30 30 povećanje

4 60 240 30 50 0 MR = MC

5 50 250 10 - -40 smanjenje

6 40 240 -10 - smanjenje

Povećanjem outputa smanjuju se granični prihod MR (stupac 4) a povećavaju se granični troškovi MC (stupac 5). Pri proizvodnji 4 jedinice outputa imamo da je MR=MC i tada se ostvaruje maksimalan profit. U proizvodnji 5. i 6. jedinice outputa, granični prihodi MR su negativni.

139

Page 141: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Elastičnost potražnje, ukupni i granični prihod

Koeficijenti elastičnosti potražnje imaju veliko značenje u donošenju odluka na razini poduzeća. Posebno je značajan koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje kod donošenja odluka o cijenama, jer s visinom cijena u svezi je i količina potražnje tj. prodaje, a time i ukupan prihod poduzeća. Ako je potražnja elastična (EDP veća od jedan) tada smanjenje cjene utječe na iznadsrazmjerno povećanje potražnje, a temeljem toga i ukupnog prihoda poduzeća. Ako je elastičnost potražnje jedinična (EDP = 1, tada smanjenje cijene srazmjerno povećava količinu potražnje, ali ukupan prihod ostaje nepromijenjen. Ako je potražnja neelastična (EDP manja od 1) tada će smanjenje cijene rezultirati manjim povećanjem potraživane količine, a što će utjecati na pad ukupnog prihoda poduzeća. Navedeno ćemo provjeriti na primjeru funkcije ukupnog prihoda TR:

TR = 30p – 6p2

Pretpostavimo da u proizvodnji neke robe jedno poduzeće ima monopol, pri čemu je funkcija potražnje proizvoda poduzeća Q = 30 – 6p. Po definiciji ukupan prihod TR je TR = p ∙ Q, dakle imamo TR = p ∙ (30 – 6p) = 30p – 6p2

Sada imamo slijedeću tablicu:

Tablica 37.

Raspored potražnje u ovisnosti od cijena dan je u stupcu 1 i 2. U stupcu 3 prikazani su odgovarajući koeficijenti elastičnosti potražnje. Umnožak između cijena i količina predstavlja ukupan prihod TR poduzeća koji je prikazan u stupcu 4. U stupcu 5 je granični prihod MR dobiven kao odnos dodatnog ukupnog prihoda prema dodatnoj količini proizvoda.

Elastičnost potražnje i ukupan prihod p Q = 30 – 6p Ep TR = p Q MR = dTR/dQ 5 0 - 0 –

4 6 – 4 24 -

3 12 -3/2 36 - (2,5) (1,5) (-1) (37,5) 2 18 -2/3 36 –

1 24 -1/4 24 -

0 30 0 0 -

140

Page 142: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Iz tablice se vidi da ukupan prihod raste sve dok je elastičnost potražnje veća od 1 tj. dok se ne izjednači s jedinicom. Granični prihod MR je u ovom području pozitivan. Kada je elastičnost potražnje EP = 1, granični prihod je nula. Pad elastičnosti ispod jedinice u svezi je s negativnim znakom graničnog prihoda MR i padom ukupnog prihoda TR. Prema tome, točka u kojoj je elastičnost potražnje EP = 1, a granični prihod MR = 0, je točka maksimalnog ukupnog prihoda TRmax. Sveza cijena (p), količina (Q) i graničnog prihoda MR s kretanjem ukupnog prihoda TR, objašnjava koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje EP . Sveza graničnog prihoda i cjenovne elastičnosti potražnje određuje se pomoću slijedećeg obrasca:

Npr.iz tablice vidimo da: Pri cijeni p = 3$, cjenovna elastičnost potražnje EP = -3/2. Zamjenom

u gornjem obrascu dobivamo:

Pri cijeni p = 2,5$ imamo jediničnu elastičnost (EP = 1) i nulti granični prihod MR:

Pri cijeni p = 2$ elastičnost cjenovne potražnje EP = -2/3

Svezu cjenovne elastičnosti potražnje, ukupnog i graničnog prihoda vidimo sa slijedeće slike:

141

Page 143: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 88.

Na slici se vidi da u zoni A-D gdje je elastičnost veća od 1 ukupan prihod raste. U točki D gdje je elastičnost EP = 1 ukupan prihod je maksimalan. U zoni gdje je EP manje od 1 ukupan prihod opada. U prvoj zoni granični prihod MR je pozitivan, u točki D jednak je nula, a u drugoj zoni MR je manji od nula.

Zadatak 1.Funkcija potražnje za košuljama je Q = 60 – 3pa) da li je ova funkcija potražnje elastična za cijenu p = 15$?b) treba li povećati cijenu ili je treba smanjiti ako se želi povećati ukupan prihod TR?c) uz koju cijenu bi se ostvario maksimalni ukupan prihod TRmax?Rješenje:a) E (15) = – 3 (derivacija funkcije potražnje Q = 60 – 3p). Dakle, funkcija je elastična za cijenu p = 15$ jer je |3| > 1b) apsolutna vrijednost E (15) = - 3 je veća od 1 pa ako želimo povećati ukupan prihod TR onda cijenu treba smanjitic) Treba naći maksimum funkcije ukupnog prihoda TR = Q p = (60 – 3p) p

142

Page 144: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Maksimalni TR ostvaruje se kada se granični prihod MR izjednači s nulom, tj.:TR = 60p – 3p2

MR = 60 – 6pMR = 0 tj. 60 – 6p = 0 odavde je p = 10$Dakle, TRmax. ostvaruje se pri cijeni od p =10$.

Ponuda poduzeća i profit

Smisao poslovanja je profit. Profit П je razlika između ukupnih prihoda TR i ukupnih troškova TC:

П = TR – TC.

Derivacija П = TR - TC, za maksimiranje profita je:

Ovo je osnovno pravilo poslovanja u ekonomiji: granični prihod MR mora biti jednak graničnom trošku MC, dakle MR = MC.

Maksimaliziranje profita

Da bismo izračunali maksimalan profit, prvo mora biti zadovoljen nužni uvijet maksimuma, tj. dp/ dQ = 0. Dakle: dp/ dQ = p‘(Q) = TR ‘(Q) – TC ‘(Q)dp/ dQ = 0 ako TR ‘(Q) = TC ‘(Q).Dakle, ravnotežna količina proizvodnje Q* mora zadovoljavati jednadžbu

TR ‘(Q*) = TC ‘(Q*) ili MR = MC.

Međutim, količina proizvodnje koja zadovoljava nužni uvijet može biti i točka minimuma i točka maksimuma. Zato još moramo provjeriti test preko druge derivacije.p´´(Q) = TR ´´(Q) – TC ´´(Q)p´´(Q) < 0 akko TR ´´(Q) < TC ´´(Q). Za razinu proizvodnje Q* za koji je TR ´(Q*) = TC ´(Q*), ispunjavanje uvijeta TR ´´(Q*) < TC ´´(Q*) dovoljno je da bi to bila razina (količina) proizvodnje koja daje maksimalni profit (dobit). Ekonomska interpretacija je da ako je stopa promjene graničnih prihoda MR manja od stope promjene graničnih troškova MC na razini proizvodnje za koju je MC = MR, tada taj nivo proizvodnje maksimizira dobit. Dakle, pravilo maksimaliziranjaa profita je:

П = TR - TC

tj. П(Q) = TR(Q) - TC(Q)

143

Page 145: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Poduzeće koje maksimalizira profit odredit će onaj obujam proizvodnje kod kojeg su granični troškovi (MC) jednaki graničnom prihodu (MR), tj.:

MR = MC

Tada je poduzeće ostvarilo optimalni obujam proizvodnje. Dodatni prihod stečen prodajom dodatne jedinice proizvoda je granični prihod MR. Profit je maksimalan max u točki u kojoj dodatno povećanje obujma proizvodnje Q uopće ne povećava profit, dП / dQ = 0, odnosno:

ili ′ = MR – MC = 0

gdje je: TR = ukupni prihod, TC = ukupni troškovi, dTR/dQ = MR = granični prihod, dTC / dQ = MC = granični trošak . Prema tome, zaključujemo da je profit maksimalan max kada je:

MR – MC = 0U uvjetima potpune konkurencije granični prihod MR je jednak je cijeni (p) za svaki obujam proizvodnje Q:

MR = p

Želi li poduzeće na konkurencijskom tržištu maksimalizirati profit, mora prilagoditi obujam svoje proizvodnje tako da mu granični troškovi MC budu jednaki cijeni (p), tj.. MC = p. Kratkoročno maksimiranje profita, grafički je:

Slika 89.Kratkoročno maksimiranje profita - Poduzeće bira obujam proizvodnje Q*, tako da je profit razlika (A,B) između ukupnog prihoda TR i ukupnog troška

144

Page 146: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

TC maksimalan. Uz taj obujam proizvodnje granični prihod, MR (nagib krivulje MR) jednak je graničnom trošku MC (nagibu krivulje MC). Kako proizvodnja raste, prihodi rastu brže od troškova, pa s vremenom profit poprima pozitivnu vrijednost. Profit raste, dok se ne postigne obujam proizvodnje Q*. U toj točki su granični prihod MR i granični trošak MC jednaki, a vertikalna udaljenost između prihoda i troškova (A,B) je najveća. Količina Q* omogućava maksimiziranje profita. Možemo primjetiti da pri povećanju proizvodnje iznad Q*), troškovi rastu brže od prihoda – granični prihod MR manji je od graničnog troška MC, zbog čega profit opada kada se pređe obujam proizvodnje Q*. ---------------------------------------------------------------------------------------------Zadatak 1:Neka su funkcije graničnog prihoda MR i graničnih troškova MC slijedeće:

MR =

MC = 8Q– 33 i MC(4) = 121.a) Odrediti funkciju ukupnog prihoda TR i funkciju ukupnih troškova TC b) Odrediti funkciju potražnje Q = f(p) i inverznu funkciju potražnje p = f(Q) c) Odrediti funkciju ukupnog prihoda TR u zavisnosti od Q d) Odrediti funkciju profita = (Q) e) Odrediti optimalni opseg proizvodnje i maksimalni profit max f) Odrediti interval rentabilnosti tj. rentabilne proizvodnje (toèke Q1 i Q2 izmeðu kojih je kolièina Q rentabilna).Rješenje:

a) ukupan prihod TR(p) =

ukupni troškovi TC(Q) = 4Q2 – 33Q + 189

b) Funkcija potražnje je Q(p) = Inverzna funkcija potražnje je p = 3Q – 3

c) TR(Q) = p Q = (3Q – 3)Q = 3Q2 – 3Q ... funkcija ukupnog prihodad) Funkcija dobiti (Q) = TR(Q) – TC(Q)(Q) = (3Q2 – 3Q) – (4Q2 – 33Q + 189)(Q) = – Q2 + 30Q – 189 ... funkcija dobiti (profita)(Q) = 0 ... uvjet maksimalnog profita max

(– Q2 + 30Q – 189) = 0(Q) = –2Q + 30 = 0Optimalni profit ostvaruje se za količinu Q = 15Maksimalni profit max = (15) = – Q2 + 30Q – 189 = 152 +30 15 – 189 = 486max = 486 ... maksimalni profit(Q) 0Interval rentabilne proizvodnje (rentabiliteta) Q (9, 21) (Interval rentabilne proizvodnje dobivamo rješavanjem kvadratne jednadžbe (Q) = – Q2 + 30Q – 189 tj. fuunkcije profita (dobit ćemo točke Q1 i Q2 u čijem intervalu se ostvaruje rentabilna količina proizvodnje Q.

145

Page 147: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

---------------------------------------------------------------------------------------------Zadatak 2.Neka su dane funkcija potražnje Q = p + 100 i funkcija prosječnih ukupni troškova ATC

Q = količina potražnje (potraživane i prodane robe), p = cijena. a) Odrediti funkciju ukupnog prihoda TR = TR(p) i funkciju ukupnih troškova

TC=TC(Q) b) Odrediti funkciju ukupnog prihoda TR u zavisnosti od Q c) Odrediti funkciju dobiti = (Q) d) Odrediti optimalni opseg proizvodnje i maksimalnu dobit max. e) Odrediti interval rentabilne proizvodnje f) Odrediti funkciju graničnih troškova MC.Rješenje:a) Ukupan prihod TR = p Q TR = p ( p + 100) = – p2 + 100p TC = Q AC

TC = ( p + 100)

TC = Q2 – 300Q + 15000b) TR(Q) = – Q2 + 100Qc) Dobit (profit) je: = TR – TC

= ( p + 100) - (Q2 – 300Q + 15000)=

= – 2Q2 + 400Q - 15000d) = 0 –- 4Q + 400 = 0 Qopt = 100 je optimalni opseg proizvodnje.

max = (Q) = (100) max = – 2Q2 + 400Q – 15000 = –2 1002 + 400 100 – 15000 = – 20000 + 40000 – 15000 = 5000 je optimalna dobite) (Q) 0 Q(50, 150)

Interval rentabilne količine proizvodnje (interval rentabiliteta) Q je između Q = 50 i Q = 150

f) Granični trošak MC: TC = (Q2 – 300Q + 15000) = MC = 2Q – 300

Optimum proizvodnje

146

Page 148: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Do optimalne proizvodnje možemo doći na 2 načina:

1) putem najnižih (minimalnih troškova) – treba pronaći optimalnu kombinaciju proizvodnih čimbenika K i L koja daje najniže moguće ukupne troškove TC tj. TCmin.

2) putem maksimalne proizvodnje – treba za dane ukupne troškove TC pronaći optimalnu kombinaciju proizvodnih čimbenika K i L koja obezbjeđuje maksimalnu proizvodnju Qmax..Razmotrimo slijedeću sliku:

Slika 90.

(Q1, Q2, Q3 = izokvante). Za danu količinu proizvodnje Q2 treba pronaći kombinaciju proizvodnih čimbenika K i L koja će obezbjediti najniže troškove (najniže izdatke za čimbenike K i L). Izotroškovna linija (nn´) ne predstavlja najniže troškove za Q2, jer se količina proizvodnje Q2 može ostvariti s nižim troškovima u dijelu izokvante Q2 lijevo ispod linije (nn´).

Izotroškovna linija (mm´) predstavlja niže troškove, ali ne omogućava količinu proizvodnje Q2, jer nema ni jednu zajedničku točku s izokvantom Q2. Najniži troškovi za danu proizvodnju mogu se postići samo u točki u kojoj je izotroškovna linija tangenta izokvanti. Na slici je to točka (e) gdje je izotroškovna linija (aa´) tangenta izokvanti Q2.

Ako želimo s danim troškovima da maksimiziramo količinu proizvodnje Q, onda moramo znati da za dane troškove postoji samo jedna kombinacija L i K koja daje maksimalnu proizvodnju Q. Dane troškove na slici predstavlja izotroškovna linija (aa´), a maksimalnu proizvodnju predstavlja izokvanta Q2. Tada je optimalna količina rada L jednaka Le a kapitala K jednaka Ke.

Maksimiranje proizvodnje za dane ukupne troškove nije isto što i maksimiranje dobiti (profita). U točki tangente (e) izotroškovna linija (aa´) i izokvanta Q2 imaju jednak nagib. U točki (e) negativni nagib izokvante Q2

147

Page 149: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

jednak je graničnoj stopi tehničke supstitucije (MRTS) i graničnom (fizičkom) proizvodu L tj. MPL podijeljenog s graničnim (fizičkim) proizvodom K tj. MPK

Negativni nagib izotroškovne crte (aa´) jednak je odnosu cijena L i K tj. w/z, tako da je:

Dok god je MRTS za L i K različita od stopa njihovih cijena (w) i (z) moguće je snižavati troškove dane razine proizvodnje Q, zamjenom L s K ili K s L.Kada je MRTS inputa L i K jednaka odnosu (w) i (z) tada je postignuta kombinacija koja obezbjeđuje minimalne troškove za danu količinu proizvodnje Q, ili maksimalna količina proizvodnje Q za dani opseg ukupnih troškova TC.

Na temelju prethodne jednadžbe imamo:

Ova jednadžba pokazuje da se kombinacija minimalnih troškova inputa (proizvodnih čimbenika) L i K, postiže u točki u kojoj svaka novčana jedinica uložena u kupnju proizvodnih čimbenika L i K, donosi jednak granični fizički proizvod.

Interval rentabiliteta

Imamo funkciju ukupnog prihoda TR = g(Q) i funkciju ukupnih troškova TC = f (Q). Sada imamo slijedeći graf:

Slika 91.

148

Page 150: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Krivulja ukupnog prihoda TR i krivulja ukupnih troškova TC sijeku se u točkama (a) i (b) gdje je ukupan prihod TR jednak ukupnom trošku TC za proizvedenu količinu Q1 i Q2. Za proizvodnju Q u intervalu (Q1,Q2), ukupnan prihod TR je veći od ukupnih troškova TC, (TR > TC). Ako s Π označimo dobit (profit) poduzeća kao razliku ukupnih prihoda TR i ukupnih troškova TC tj. Π = TR – TC, onda je u navedenom intervalu obujma proizvodnje profit Π > 0. Izvan tog intervala je Π < 0. Dakle, pod intervalom rentabiliteta za određenu proizvodnju Q, podrazumijevamo onaj interval proizvodnje (Q1, Q2) u kojem je profit veći od nule, Π > 0. Granice intervala određene su za onaj opseg proizvodnje za koji su ukupni prihodi jednaki ukupnim troškovima tj.: TR = TC.

Zadatak 3.Neka su dane funkcija potražnje Q = p + 100 i funkcija prosječnih troškova AC

Q = količina potražnje (potraživane i prodane robe), p = cijena. a) Odrediti funkciju ukupnog prihoda TR = TR(p) i funkciju ukupnih troškova

TC=TC(Q) b) Odrediti funkciju ukupnog prihoda TR u zavisnosti od Q c) Odrediti funkciju dobiti = (Q) d) Odrediti optimalni opseg proizvodnje i maksimalnu dobit max. e) Odrediti interval rentabilne proizvodnje f) Odrediti funkciju graničnih troškova MC.

Rješenje:

a) Ukupan prihod TR = p Q TR = p ( p + 100) = – p2 + 100p Ukupni troškovi: TC = Q AC

TC = ( p + 100)

TC = Q2 – 300Q + 15000 b) TR(Q) = – Q2 + 100Qc) Profit (dobit) = TR – TC

= ( p + 100) - (Q2 – 300Q + 15000)=

= – 2Q2 + 400Q – 15000 ... funkcija profitad) = 0 –- 4Q + 400 = 0 Qopt = 100 ... optimalni opseg proizvodnje.

149

Page 151: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

TC = 50 + 4Q + 2Q2

TR=20Q

CR

Q4

max = (Q) = (100) max = – 2Q2 + 400Q – 15000 = –2 1002 + 400 100 – 15000 = – 20000 + 40000 – 15000 = 5000 max = 5000 ... optimalni profit (dobit)

e) (Q) 0 Interval rentabiliteta računamo iz funkcije profita = – 2Q2 + 400Q – 15000 rješenjem ove kvadratne funkcije po Q1 i Q2 i dobivamo: a = -2 b = 400 c = - 15000Q(50, 150) ... interval rentabilitetaDakle, rentabilna količine proizvodnje Q je između Q = 50 i Q = 150f) Granični trošak MC: TC = (Q2 – 300Q + 15000) = MC MC = 2Q – 300

Zadatak 4.

Zadana je funkcija ukupnih troškova TC = 50 + 4Q + 2Q2 te cijena p = 20.a) Kolika je optimalni obujama proizvodnje pri kojoj je profit (dobit) najveći (ili gubitak najmanji).To će se ostvariti tamo gdje je zadovoljen uvjet:MC = MRMR = p = 20

MC =

Pri proizvodnji od Q = 4 dobit bi trebala biti maksimalna. To treba provjeriti uvrštavanjem ove količine u funkciju dobiti Π(Q):

Dakle, ostvaruje se gubitak čak i pri najboljem odnosu proizvodnje i potrošnje. Zato treba prestati proizvoditi jer je poduzeće neefikasno:

150

Page 152: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 92. Grafičko rješenje maksimizacije profita

Vidljivo je da su troškovi cijelo vrijeme iznad krivulje ukupnih prihoda. U točki gdje su im nagibi isti, tamo su međusobno najmanje udaljeni, pa je ovdje gubitak U kratkom roku najmanji (jer u kratkom roku pri prestanku proizvodnje moramo snositi fiksne troškove TC(0) = 50, a kako je to znatno više od gubitka Π (4) =18, odlučujemo se ipak proizvoditi). U dugom roku ćemo izaći iz industrije, te će nam tada dobit (profit), naravno, biti jednaka 0, a to je puno bolje od prijašnjih -18. Funkcija dobiti (odnosno gubitka u ovom slučaju), vrlo se jasno može vidjeti: to je razlika između TR i TC. Optimizacija se može postići na ovaj način:

Sada jednostavno treba uočiti da je za Q = 5 gubitak još veći (jer je razlika između TC i TR još veća, odnosno troškovi nakon Q = 4 rastu brže od ukupnog prihoda TR koji raste po konstantnoj stopi).Kod sljedećeg crteža, kada je MC = p nismo mogli vidjeti dobit/gubitak, jer nismo imali „stare“ funkcije, već samo njihove derivacije (p je derivacija od TR, a MC od TC). Kako se deriviranjem gube konstantne veličine, nestali su nam fiksni troškovi, koji su u ovome slučaju zaslužni za toliki gubitak. Taj je crtež izgledao ovako:

Slika 93. Grafičko rješenje maksimizacije profita (bez fiksnih troškova)

b) Kako bi se ovu tvrtku moglo iz gubitaša pretvoriti u tvrtku koja proizvodi s pozitivnom nulom (nulti profiti)? Tako da se fiksni troškovi smanje za iznos gubitka (18), a to je moguće u dugom roku.---------------------------------------------------------------------------------------------Zadatak 5.

MC= 4q + 4 MR = P = 20

4 q

C,R

20

4 0

151

Page 153: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Zadana je funkcija ukupnih troškova TC jedne proizvodne tvrtke:

. Proizvod koji ova tvrtka proizvodi se može prodati

po cijeni od 40 kn po komadu.a) Nađite optimalnu količinu proizvodnje Qopt. (količina koja maksimizira profit tj. dobit).(1) načinMC = MR ≡ p ... uvjet maksimalne dobiti (profita)

Q1 = 10, Q2 = -3 (negativno rješenje nema smisla)(2. načinFunkcija profita (dobiti) je:

Dalje je isto kao kod metode I.b) Koliko iznosi maksimalni profitt?(10) = 40 ∙10 – 1000/3 +3.5 ∙100 -10 ∙10 -10 = 306,67 knc) Pomoću grafa funkcija ukupnih troškova TC i ukupnih prihoda TR pokažite gdje se formira ovaj profit?.

Slika 94..Grafička optimizacija proizvodnje

Pri proizvodnji od Q = 10 jedinica, razlika između ukupnog prihoda TR i ukupnih troškova TR je najveća, pa se ostvaruje najveći profit.

Klasifikacija tržišnih stanja (tržišnih struktura)

0 10 Q

TC

TR

152

TC, TR

400

93.3

10

Page 154: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Klasifikacija tržišnih stanja tj. struktura predstavlja razvrstavanje tržišnih struktura u određene grupe prema određenim zajedničkim karakteristikama ili kriterijima. Najčešće korišteni kriteriji su:- broj učesnika na strani ponude i/ili potražnje,- stupanj diferenciranosti proizvoda,- stupanj kontrole cijena na tržištu,- elastičnost potražnje,- odnos graničnih troškoca i tržišne cijene, itd.Sve do 3o-ih godina prošlog stoljeća, glavna tržišna stanja bila su: 1) potpuna (savršena) konkurencija, 2) monopol, i 3) državna intervencijaJedna od najpoznatijih klasifikacija tržiših stanja je Štakelberg-ova. Ona kao kriterij klasifikacije koristi broj učesnika na strani ponude i/ili potražnje, pri čemu broj učesnika on dijeli u 3 grupe: mnogo, malo, i jedan učesnik. Njegova klasifikacija tržišnih stanja je u slijedećoj tablici:Tablica 38.

Osnovne karakteristike pojedinih tržišnih stanja vidimo iz slijedeće tablice:Tablica 39.

Savršena konkurencija

Monopolističkakonkurencija

Oligopol Monopol

Velik broj poduzeća Velik broj poduzeća Nekoliko poduzeća Jedno poduzeće

Identično dobro Diferencirano dobroIdentično ilidiferencirano dobro

Jedinstveno dobro

Nema utjecaja na cijenuIma određeni utjecaj na cijenu

Ima značajan utjecaj na cijenu

Određuje cijenu

Dugoročna ravnoteža

Normalni profit Normalni profit Ekonomski profit Monopolski profit

Cijena = min.ATC Cijena > min. ATC Cijena > min. ATC Cijena > min. ATC

Cijena = Granični trošak Cijena > Granični trošak Cijena > Granični trošak Cijena > Granični trošak

Savršena (perfektna, potpuna) konkurencja

153

Broj kupaca Mnogo Malo Jedan

Broj prodavatelja

Mnogo Potpuna Oligopson Monopson konkurencija

Malo Oligopol Bilateralni Kvazi oligopol monopson Jedan Monopol Kvazi Bilateralni monopol monopol

Page 155: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Savršena ili perfektna ili potpuna konkurencija je takvo tržišno stanje gdje egzistira veliki broj rodavatelja i veliki broj kupaca na tržištu istog – homogenog proizvoda. U ovakvim uvjetima cijena robe na tržištu je neovisna varijabla u odnosu na svakog učesnika na tržištu. Tržišna cijena robe formira se kolektivnom akcijom svih učesnika na tržištu, dok je za pojedinačnog učesnika, cijena dana veličina. Da bi postojala savršena konkurencija, moraju biti ispunjena 4 osnovna uvjeta: 1) postoji veliki broj kupaca i prodavatelja koji prodaju identičan proizvod, 2) nema diferencijacije proizvoda jer svi ponuđači nude strandardizirani homogeni proizvod (homogenost proizvoda – na tržištu moraju postojati homogeni proizvodi), 3) neograničena mobilnost proizvodnih čimbenika (poduzeća mogu slobodno da uđu ili napuste određenu granu gospodarstva, 4) veliki broj kupaca i prodavatelja (pri čemu je svaki dovoljno malen da ne može utjecati na cijenu), 5) savršena informiranost – kupci, prodavci i proizvodnih resurs savršeno su informirani o sadašnjim i budućim cijenama dobara i proizvodnih čimbenika

Ravnoteža poduzeća u savršenoj (potpunoj, pefektnoj) konkurenciji

Pretpostavke ravnoteže poduzeća u savršenoj konkurenciji su:1) kapitalna oprema i broj poduzeća su fiksni,2) promjena Q (količine proizvodnje) postiže se promjenom varijabilnog

proizvodnog inputa.Ravnoteža poduzeća označava onu razinu proizvodnje pri kojoj to poduzeće ostvaruje maksimalan profit. Cilj:Max (TR – TC)Uz uvjet TR > TC

TR, AR i MR u potpunoj konkurenciji:

TR = p ∙ QTR u potpunoj konkurenciji je pravac pozitivnog nagiba (veličina nagiba ovisi o veličini cijene); AR i MR u potpunoj konkurenciji su konstantni;AR = TR / Q = p ∙ Q / Q = p

154

Page 156: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

MR = ΔTR / ΔQ (kod ΔQ = 1)MR = pp = AR = MR

Kriterij maksimizacije dobiti poduzeća u potpunoj konkurenciji:Problem: pri kojoj razini proizvodnje poduzeće postiže svoj cilj max (TR – TC)Određuje se zona profitno ne-negativnih opsega proizvodnje. Najveća vertikalna udaljenost između krivulja TR i TC.Ravnotežu poduzeća u savršenoj konkurenciji možemo promatrati u kratkom i dugom roku.

Ravnoteža u kratkom roku

Grafički je ravnoteža poduzeća u savršenoj konkurenciji u kratkom roku na slijedeće 2 slike:

Slika 95.

155

Page 157: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 96.

Dakle, kriteriji maksimizacije dobiti u kratkom roku su:• granični trošak = cijeni, tj. MC = p• MC rastući• p > ili = AVC (AVC = prosječni varijabilni troškovi)

Kako je općenito granični prihod = graničnom trošku tj.MR = MC

onda slijedi da je:MC = p = MR

Zašto je MC = p = MR ili MC = MR = p? Zato što je krivulja poduzeća koje posluje u uvjetima savršene ili potpune konkurencije vodoravna, a to dalje znači da to poduzeće (savršeni konkurent) može prodati dodatnu jedinicu proizvoda bez spuštanja cijena. Iz ovoga slijedi da prodaja dodatne jedinice proizvoda povećava ukupne prihode poduzeća za iznos koji je jednak cijeni (p). Zato je granični prihod MR konstantan, i odnosi se na cenu (p) tj. MR = p.Istovremeno i prosječni ukupan prihod ATR koji poduzeće ostvaruje je također ekvivalentan cijeni tj. ATR = p.Zbog navedenoga,uzduž krivulje potražnje, granični prihod MR, prosječni ukupan prihod ATR i cijena (p) imaju iste vrijednosti, odnosno: MC = MR = p.Prema tome, obujamm proizvodnje Q koji treba izabrati savršeno konkurentno poduzeće jeste onaj gdje je granični trošak MR jednak cijeni (p), tj. MR = p.Ovo je ujedno osnovno pravilo za maksimiziranje profita konkurentskih pojedinačnih poduzeća.

Ravnoteža u dugom roku

156

Page 158: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 97.

Dakle, poduzeće u savršenoj konkurenciji ostvaruje ravnotežu kada je: - u kratkom roku: kada je MC = p tj. MC = MR = p (na slici 67 to je točka A) - u dugom roku: kada je LMC = LATC min (LMC = dugoročni granični trošak, LATC = dugoročni prosječni ukupan trošak), a to je na slici 68 u točki A.Kad je u savršenoj konkurenciji cijena robe dana (egzogena veličina) tada poduzeće ravnotežni položaj postiže tj. ostvaruje) prilagođavanjem obujma (količine) proizvodnje. Ravnotežno stanje određeno je maksimalnim profitom max, a to je u točki gdje je najveća razlika između ukupnog prihoda TR i ukupnog troška TC tj.:

TR – TC = max. = max

Grafički to je:

Slika 98.

157

Page 159: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Ukupan prihod TR ima linearni rast zbog konstantnosti cijena (TR = p · Q, p = cijena, Q = funkcija potražnje tj. potraživana i ponuđena količina robe). Visina ukupnog prihoda TR mijenja se srazmjerno veličini Q. Točka A su fiksni troškovi. Od točke Q1 počinje zona rentabiliteta. U točki Q2 je maksimalni profit, a od Q3 počinje poslovanje s gubitkom.Ukupan prihod TR u savršenoj konkurenciji je pravac pozitivnog nagiba (veličina nagiba ovisi o veličini cijene (p), a granični prihod MR jednak je prosječnom prihodu AR, tj. MR = AR. (MR i AR u savršenoj konkurenciji su konstantni) .Grafički:

Slika 99.TR = p∙QAR = TR/Q = p∙Q/Q = p tj. AR = pMR = p slijedi: p = AR = MRPotražnja u savršenoj konkurenciji je perfektno cjenovno elastična. Ravnotežu poduzeća u uvjetima savršene konkurencije možemo i tablično pokazati:Tablica 40.Q TC MC ATC p= MR TR = Q

p =TR -TC

0 50 - - 40 0 - 501 75 25 75 40 40 - 352 80 5 40 40 80 03 95 15 31,7 40 120 254 125 30 31,25 40 160 355 165 40 33 40 200 35

6 220 55 55 40 240 207 300 80 42,9 40 280 - 20

Pri maksimalizaciji profita, poduzeće vodi računa o obujmu proizvodnje i troškovima,uz tržišnu cijenu od p = 40 kn, ravnotežna točka, točka u kojoj će

158

Page 160: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

poduzeće maksimizirati svoj profit je pri količini Q = 5, u kojoj se granični trošak MC izjednačava sa graničnim prihodom (MC = MR). Sudionici na konkurencijskim tržištima su: 1) suočeni s tržišnim cijenama na koje ne mogu utjecati i koje ne mogu kontrolirati, 2) oni su price takeri za razliku od poduzeća koja mogu utjecati na tržišne cijene (price makeri) i mogu pri danoj tržišnoj cijeni prodati koliko god hoće proizvoda. Mogu izabrati razinu outputa i prodaje koja im pri danim cijenama omogućuje maksimiziranje profita s obzirom da su poduzeća na konkurencijskom tržištu mala, njihove krivulje potražnje su idealno elastične i vodoravne u odnosu na apcisu. Dodatni tj. granični prihod MR takvog poduzeća stečen pri svakoj dodatno prodanoj jedinici proizvoda jednak je tržišnoj cijeni (p), tj. MR = p. Dakle, ukoliko poduzeće na konkurencijskom tržištu želi maksimizir:ti profit mora prilagoditi obujam svoje proizvodnje tako da mu granični troškovi (MC) budu jednaki tržišnoj cijeni. Pravila za ponudu poduzeća u savršenoj konkurenciji su slijedeće:

1) ako je tržišna cijena (p) veća od graničnih troškova (MC) tj. p > MC poduzeću se isplati povećati obujam proizvodnje. Tada postiže dodatni

p > MC … treba povećavati Qprofit s obzirom na to da je dodatni prihod posljednje proizvedene jedinice veći od troškova njene proizvodnje.

2) ako je tržišna cijena jednaka graničnim troškovima tj. p = MC onda je p = MC … profit maksimaliziran (nema dodatnog profita)

ukupni profit maksimaliziran ali nema dodatnog profita. Pri takvoj razini proizvodnje posljednja proizvedena jedinica daje prihod koji je jednak troškovima njene proizvodnje, a ukupni prihod je jednak ukupnim troškovima (TR = TC).

3) ako je tržišna cijena manja od graničnih troškova tj. p < MC poduzeće mora smanjiti proizvodnju jer je dodatni (granični) prihod MR proizvedene jedinice manji od graničnih troškova. Točka u kojoj je cijena jednaka graničnim troškovima i minimumu prosječnih troškova naziva se točkom pokrića troškova (break-even point).

4) ako je cijena niža od prosječnih ukupnih troškova tj. p < ATC poduzeće trpi gubitke.

p < ATC … proizvodnja s gubitkom ili zaustavljanje proizvodnje.Tada je nužno je donijeti odluku od proizvodnji s gubitkom ili obustavljanju proizvodnje. Odgovor leži u visini tržišne cijene. Ako je tržišna cijena jednaka ili manja od prosječnih varijabilnih troškova poduzeće bi trebalo prekinuti s poslom jer je gubitak poduzeća jednak ili veći od fiksnih troškova dok je ukupni prihod nedovoljan da pokrije varijabilne troškove. Minimaliziranje troškova se postiže prestankom proizvodnje (pravilo prestanka rada). Točka u kojoj granični troškovi sijeku prosječne varijabilne

159

Page 161: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

troškove (MC = AVC) se naziva točkom zatvaranja poduzeća ili točkom prestanka rada (shutdown point).U svim slučajevima gdje je cijena veća od prosječnih varijabilnih troškova tj. p > AVC, a manja od prosječnih (AVC < p < AC) poduzeće treba proizvoditi i uz gubitak jer je ostvareni ukupni prihod dovoljan da pokrije varijabilne troškove te jedan dio fiksnih troškova. Gubitak je manji od fiksnih troškova. Poduzećima s visokim fiksnim troškovima je često povoljnije proizvoditi uz gubitke nego prekinuti poslovanje i plaćati velike fiksne troškove. Poduzeća prilagođavaju svoju ponudu u skladu s graničnim troškovima. Tržišna ponuda sektora dobije se zbrajanjem ponuda individualnih proizvođača ponuda sektora je u kratkom roku neelastična, dok je u dugom roku elastična, što utječe na promjene točke ravnoteže da bi poduzeće u uvjetima potpune konkurencije dugoročno proizvodilo, dugoročna cijena mora biti dovoljno visoka da pokrije minimalne dugoročne prosječne troškove, kao i dugoročne granične troškove ta cijena mora pokriti sve izravne troškove, odnosno troškove rada, kapitala, poreze i oprtunitetne troškove ako su sva poduzeća u nekom sektoru jednaka i ako postoji sloboda ulaska u sektor, cijena ne može dulje vrijeme biti ispod cijene pokrivanja troškova jer će priliv novih poduzeća oboriti cijenu na ravnotežnu razinu. Isto tako, cijena ne može dugo biti ispod cijene pokrivanja troškova jer tada poduzeća napuštaju sektor, što rezultira porastom cijena na ravnotežnu razinu. Ako se neki sektor može širiti uvećavanjem broja poduzeća, a da to ne izazove porast cijena proizvodnih čimbenika, njegova dugoročna krivulja ponude biti će horizontalna. U slučaju da su inputi (proizvodni čimbenici) specifični i da im cijena nije konstantna, dugoročna krivulja ponude biti će uzlazna zbog porasta dugoročnih graničnih troškova.Ako poduzeće ima opadajuće dugoročne granične troškove moći će povećavati proizvodnju i stjecati profit na račun drugih poduzeća → dominacija koja bi dovela do narušavanja potpune konkurencije. Tržišna ekonomija je efikasna tj. učinkovita ako postiže alokativnu ili Pareto efikasnost. Alokativna ili Pareto efikasnost se postiže kada nije moguće reorganizirati proizvodnju radi poboljšanja nečijeg položaja, a da to nije na štetu nekog drugog, odnosno kada je ekonomija na granici svojih mogućnosti. U idealnim uvjetima, ekonomija potpune konkurencije postiže alokativnu efikasnost ako su ispunjena tri uvjeta: 1) ako potrošači maksimaliziraju svoje zadovoljstvo što se postiže kada je cijena jednaka graničnoj korisnosti, 2) kada proizvođači proizvedu onu količinu proizvoda koja maksimalizira njihov profit, a to se događa kada je cijena jednaka graničnim troškovima, i 3) kada je granična korisnost društva od zadnje potrošene jedinice jednaka graničnom trošku društva za zadnju proizvedenu jedinicu. Ostvarenjem alokativne efikasnosti postižu se probici od razmjene. Probici od razmjene su višak korisnosti ili zadovoljstva povrh troškova proizvodnje. Oni obuhvaćaju potrošačev probitak (višak korisnosti iznad cijene) i proizvođačev

160

Page 162: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

probitak (višak prihoda iznad troškova). Da bi tržište dalo optimalne rezultate moraju biti ispunjena tri uvjeta: 1) ne smije postojati nepotpuna konkurencija odnosno monopoli, 2) ne smiju postojati eksternalije kojima pojedina poduzeća prebacuju troškove na društvo postižuči probitak bez plaćanja naknade, i 3) mora postojati potpuna informiranost tržišnih sudionika.Tržište potpune konkurencije može postići efikasnost, ali ne i pravednu raspodjelu, pa je moguće postojanje nepodnošljivog stupnja nepravde. Javlja se dvojba efikasnost ili pravednost, a ne može ju razrješiti ekonomija već je potrebna državna intervencija. Ona može biti posredna i neposredna. Direktna intervencija je manje uspješna od indirektne koja se ostvaruje porezima i transferima

Situacije poduzeća u kratkoročnoj ravnoteži

U kratkoročnoj ravnoteži poduzeće se može nači u slijedećim situacijama:1) poslovanja na pragu rentabiliteta2) prestanak poslovanja (točka zatvaranja poduzeća)3) poslovanje s gubitkom

Prag rentabiliteta ili točka pokrića troškova (prijelomna točka)

Točka u kojoj je cijena (p) jednaka graničnom trošku MC i minimalnom prosječnom ukupnom trošku ATCmin naziva se točkom pokrića, pragom rentabiliteta ili prijelomnom točkom:

p = MC = ATCmin

U ovoj situaciji, poduzeće zadržava dani obujam (razinu) proizvodnje, jer ako je poveća, tada su granični troškovi MC dodatne jedinice proizvoda veći nego što je prihod TR koji se dobije prodajom te jedinice, i onda poduzeće posluje s gubitkom. U točki pokrića ukupan prihod TR jednak je ukupnim troškovima TC pa je i ukupni profit jednak = 0. = TR – TCKako je = 0 slijedi da je onda TR = TCGrafički se točka pokrića određuje sjecištem krivulje graničnih troškova MC i cijene (p), tj.: MC = pU toj točki se nalazi i minimum prosječnih troškova ATCmin. Grafički imamo:

161

Page 163: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 100. U točki MC = p (točka B) se nalazi i minimum prosječnih ukupnih troškova ATC. Kad je tržisna cijena proizvoda p = 40$, razina proizvodnje Q koja odgovara tom graničom trošku iznosi 4000 jedinica. Prema tome, pri tržišnoj cijeni od 40$ poduzeće ce željeti proizvoditi i prodavati 4000 jedinica, količinu koja odgovara sjecištu cjenovne crte koja predočuje 40$ (d) i krivulje MC u točki B. Ako su funkcije TR i TC linearne onda točku pokrića možemo naći i na ovaj način: funkcija ukupnog prihoda je TR = p∙Q a funkcija ukupnog troška TC = bQ + c. Kako je uvjet za iznalaženje točke pokrića TR = TC slijedi::

pQ = bQ + c

Rješavanjem po Q dobivamo jednadžbu za određivanje točke pokrića (praga rentabiliteta), (količinu Q za koju imamo točku pokrića tj. TR = TC) :

gdje je: c = fiksni troškovi, b = izravni troškovi po jedinici proizvoda, p = cijena proizvoda, Q = količina proizvodnje (proizvoda).Tablični primjer:

Tablica 41.--------------------------------------------------------------------------

Q p TR FC VC TC Π

0510152025

101010101010

-50100150200250

100100100100100100

-255075100125

100125150175200225

-100-75-50-250

+25

162

Page 164: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

30 10 300 100 150 250 +50---------------------------------------------------------------------------

gdje je: ukupan prihod TR = Q · p, FC = fiksni troškovi, VC = varijabilni troškovi, TC = ukupni troškovi, Π = TR – TC, (Π = profit).Na temelju podataka iz tablice, prag rentabiliteta se postiže za slijedeću razinu proizvodnje:

Izraz (p – b) = bruto marža i služi za pokriće fiksnih troškova FC i profita poduzeća Π.

Točka prestanka (zatvaranja) poduzeća

Kada cijena pada i kad poduzeće ne može pokriti ni svoje varijabilne troškove VC, tada je najbolje zaustaviti proizvodnju (tada poduzeće gubi i na fiksnim troškovima FC). Krajnja točka do koje se privremeno može nastaviti proizvodnja po kritično niskoj cijeni, je razina proizvodnje kada je cijena (p) jednaka graničnom trošku MC i minimalnom prosječnom varijabilnom trošku AVC:

p = MC = AVCmin

Dakle, tada je poduzeću najpovoljnije prekinuti s poslovanjem tj. proizvodnjom (pravilo prestanka rada). To je točka zatvaranja poduzeća. Tada je gubitak poduzeća jednak ili veći od fiksnih troškova, dok je ukupan prihod TR nedovoljan da pokrije prosječne ukupne troškove ATC.

PP oslovanje s gubitkomoslovanje s gubitkom

Vidjeli smo da u kratkoročnoj ravnoteži poduzeće u savršenoj konkurenciji ostvaruje profit (dobitak) kada je ispnjen uvjet p = MC ATC Poduzeće posluje s gubitkom u svim slučajevima gdje je cijena manja od prosječnih ukupnih troškova ATC, a veća od prosječnih varijabilnih troškova AVC, tj.:

AVC < p < ATC

U takvoj situaciji ukupni prihod TR pokriva varijabilne troškove VC kao i veći ili manji dio fiksnih troškova FC Takođerr u takvoj situaciji gubitak je manji od fiksnih troškova. Za nastavljanje poslovanja po cijenu gubitaka odlučuju se poduzeća koja imaju visoke fiksne troškove. Njima je često jeftinije proizvoditi uz gubitke nego prekinuti poslovanje i plaćati visoke fiksne troškove. Navedene 3 situacije možemo grafički prikazati na slijedećoj slici:

163

Page 165: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 101.

Zadatak 1.Poduzeće posluje u uvjetima savršene konkurencije, pri čemu su mu: funkcija potražnje QD = 20 – p a funkcija prosječnih troškova ATC = Q – 8 + (8/Q)a) nađite inverznu funkciju potražnje p = f(Q), izračunajte ukupan prihod TR i ukupne troškove TC?b) izračunajte funkciju profita ? = f(Q)c) izračunajte optimalni opseg količine proizvodnje i maksimalni profit max?d) izračunajte interval rentabiliteta (rentabilne količine proizvodnje)?Rješenje:a) QD = 20 – p Inverzna funkcija potražnje je: p = - Q + 20 ATC = TC/Q Slijedi: TC = Q ∙ ATC TC = Q[Q – 8 + (8/Q)] = Q2 – 8Q + 8 TC = Q2 – 8Q + 8 ... ukupni troškovi TR = p ∙ Q … ukupan prihod TR = (-Q + 20)Q = - Q2 + 20Q TR = - Q2 + 20Qc) Profit = TR - TC = (- Q2 + 20Q) – (Q2 – 8Q + 8) = -2Q2 + 28Q – 8 ... funkcija profitaUvjet za max je ′ = 0 ili d/dQ = 0Kako je = TR – TC to je ′ = (TR)′ - (TC)′ ili ′ = dTR/dQ – dTC/dQKako je dTR/dQ = MR (granični prihod), a dTC/dQ = MC (granični trošak, onda je: ′ = MR – MCKako je uvjet za max je ′ = 0 to je MR = MC odnosno:MR = -2Q + 20 MC = 2Q - 8Iz MR = MC slijedi: -2Q + 20 = 2Q – 8

164

Page 166: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Q = 7 … optimalni opseg (količina) proizvodnjemax(7) = -2 ∙ 72 + 28∙7 – 8 = 90Isto dobivamo: TR = - Q2 + 20Q = - 72 + 20∙7 = 91 TR = 91 … ukupan prihodTC = Q2 – 8Q + 8 = 72 - 8∙7 + 8 = 1 TC = 1 ..... ukupni trošak max(7) = TR – TC = 01 – 1 = 90 d) Interval rentabiliteta (Q1, Q2= ?) iznalazimo rješenjem funkcije profita (kvadratna jednadžba) -2Q2 + 28Q – 8 po Q formulom:

gdje je a = -2, b = 28, c = -8

Zadatak 2.Poduzeće je savršeni konkurent i proizvodi proizvod X. Prodajna cijena ovog proizvoda je p = 100 kuna. Troškovi ovog poduzeća su: fiksni troškovi FC = 200, prosječni varijabilni troškovi su AVC = (4Q2 + 20Q) /Qa) nađite ukupne i granične troškove?b) koju količinu ovo poduzeće mora proizvesti proizvoda X da bi ostvarilo maksimalni profit?c) koliko kuna iznose ukupan prihod i ukupan trošak?d) koliko kuna iznosi profit?e) uz navedenu cijenu proizvoda X, koju minimalnu količinu proizvoda X poduzeće mora proizvoditi da bi poslovalo u točki pokrića troškova (na pragu rentabiliteta)? Što je točka pokrića?Rješenje:AVC = VC/Q Slijedi: VC = AVC ∙ Q VC = [(4Q2 + 20Q) /Q]Q == 4Q2 + 20Q ... varijabilni troškovia) TC = FC + VC … ukupni troškovi TC = 200 + (4Q2 + 20Q) MC = dTC/dQ = 8Q + 20 … granični trošakb) Uvjet ravnoteže (u savršenoj konkurenciji) je p = MCKako je cijena p = 100 to je MC = 100 odnosno 8Q + 20 = 100Q = 10 … potrebna količina za max

c) Ukupan prihod TR = p∙Q TR = 100∙10 = 1000 TC = 200 + 4Q2 + 20Q = 200 + 4 ∙102 + 20 ∙10 = 800d) Profit = TR – TC = 1000 – 800 = 200e) Uz danu cijenu p = 100 poduzeće mora minimalno proizvoditi da bi ostvarilo točku pokrića (prag rentabiliteta) slijedeću količinu proizvoda X:Točka pokrića (uvjet) TR = TCTR = p∙Q 100Q = TC 100Q = 800 Q = 8 jer je za ovu količinu TR = 100∙8 = TC = 800. Dakle minimalna količina proizvodnje proizvoda X je Q = 8 jedinica da bi poduzeće uz cijenu p =100 ostvarilo prag rentabiliteta (točku pokrića troškova) tj. da ne ide u gubitak.

Zadatak 3.

165

Page 167: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Jedno proizvodno poduzeće posluje u savršenoj konkurenciji i ima slijedeću funkciju prosječnih ukupnih troškova: ATC = (200 /Q) + 50a) kako glasi funkcija ukupnih troškova, koliki su fiksni troškovi, koliki su varijabilni troškovi, koliki su granični troškovi?b) ako poduzeće proizvodi 100 jedinica proizvoda X, koliki su varijabilni troškovi, a koliki su prosječni varijabilni troškovi?c) da li poduzeće za količinu od 100 jedinica proizvoda X ostvaruje dobit (profit) ili gubitak? Koliki je profit, odnosno gubitak?d) kolika mora biti cijena proizvoda X pri proizvodnji Q = 100 jedinica, da bi poduzeće poslovalo na granici (pragu) rentabiliteta tj. u točki pokrića troškova?e) kolika mora biti proizvedena količina Q da bi poduzeće uz danu cijenu p = 50 i dane TC poslovalo na granici rentabiliteta?Rješenje:a) ATC = TC/Q slijedi TC = Q∙ATC tako da jeTC = [(200 /Q) + 50]Q = 200 + 50QTC = 200 + 50QFiksni troškovi FC = 200, varijabilni su VC = 50Q, a granični troškovi su MC =dTC/dQ = 50b) Q = 100, VC = 50∙100 = 5000, AVC = VC/Q = 5000/100 = 50c) Profit = TR – TC (TR = ukupan prihod), TR = p∙QUvjet ravnoteže (u savršenoj konkurenciji) je p = MC. Slijedi:MC = 50 = p, Dakle cijena je p = 50. Iz TR = pQ za Q = 100 imamo:TR = 50∙100 = 5000 TR = 5000TC = 200 + 50Q = 200 + 50∙100 = 5200TC = 5200Profit = TR – TC = 5000 – 5200 = - 200 Poduzeće ostvaruje gubitak jer je TR manji od TC.d) Cijena p = ? za Q = 100 da bi poduzeće poslovalo s točkom pokrića?Točka pokrića troškova je TR = TC. Slijedi: p∙100 = 5200 Odavde je p = 52Dakle, prodajna cijena mora biti 52 da bi poduzeće uz količinu proizvodnje Q = 100 i dane ukupne troškove TC = 5200 poslovalo na pragu rentabiliteta (s točkom pokrića troškova).e) Treba naći Q = ? da bi uz p = 50 i TC = 5200 poduzeće poslovalo s točkom pokrića tj. da je TR = TC.p∙Q = 5200 Slijedi: 50∙Q = 5200 odakle je Q = 140. Dakle, poduzeće mora proizvoditi količinu Q = 140 da bi TR = TC (Provjera: TR = TC, 50∙140 = 5200 a TC = 5200.

Ravnoteža u uvjetima monopola

Monopol je suprotno tržišno stanje u odnosu na savršenu konkurenciju. Kod monopola imamo samo jednog prodavatelja, potpuno neelastičnu potražnju, odsustvo supstitucije, potpuna kontrola nad obujmom prodaje i i nad cijenom.

166

Page 168: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Monopolista istodobno kontrolira i obujam proizvodnje tj. prodaje, i visinu cijene. Primjer: lokalni snabdjevač prirodnim plinom. U okolini postoje bliski supstituti (lož ulje, ugalj, mazut...)... On je retko čist monopolist.Uvjeti za čist monopol su: - potrebno je da ne postoje bliski supstituti, - da postoji jedan proizvođač u određenoj grani - da konkurenti ne mogu da opstanu.Monopolizam se ostvaruje putem različitih monopolističkih organizacije kao što su kartel, trust, sindikat i dioničarsko društvo.Bitna osobina monopola je, da on u svom ravnotežnom stanju ostvaruje, pored prosječnog profita, i monopolistički profit. Cilj monopoliste je maksimiziranje profita. Da bi se dao odgovor na pitanje koliki je obujam proizvodnje i kolika je visina cijene da bi monopolista ostvario maksimalni profit, prvo ćemo definirati ukupan graničnii prosječni prihod. Kod monopoliste su monopolska cijena i prosječni prihod jednake (iste) veličine. Da bi ostvario maksimalni profit monopolista traži obujam (razinu) proizvodnje i onu razinu cijene (p) koja mu daje najveću razliku između ukupnog prihoda TR i ukupnih troškova TC. Po logici to bi trebala biti ona točka, gdje je granični prihod MR jednak graničnom trošku MC, dakle MR = MC. Ravnoteža monopoliste je dakle jednaka:

p MR = MC = maksimalan profit

Za razliku od savršenog konkurenta (koji ravnotežu ostvaruje u točki gdje je granični trošak MC = p (tržišnoj cijeni), monopolista ravnotežu postiže u točki gdje je cijena veća od graničnog troška p MC (p = cijena. MC = granični trošak). To znači da monopolista (u odnosu na savršenog konkurenta) proizvodnju zaustavlja pri nižoj razini. On podešava ponudu, tako, da ona bude niža od potražnje, tj. stvara vještačku oskudicu. Zbog toga monopolista ostvaruje veću - monopolističku cijenu, čime ostvaruje maksimalni profit. Čist monopol postoji kada su ispunjeni ovi uvjeti: 1) samo jedan proizvođač proizvodi određeni proizvod, 2) nema dobrih supstituta za taj proizvod, 3) nema slobodnih pristupa drugim proizvođačima , proizvodnji i tržištu.

To znači (za razliku od savršene konkurencije) da se monopolistički proizvođač identificira s proizvodnim sektorom. Njegova funkcija potražnje je:

p = f (Q), (dp/dQ) > 0 (1)

Funkcija ukupnog prihoda monopoliste je:

TR = p ∙ Q = f(Q) ∙ Q (2)

Derivacijom funkcija (1) i (2) dobivamo funkciju graničnog prihoda monopoliste:

dTR/dQ = (dp/dQ) ∙ Q + p

Kako je: Q>0, p>0, (dp/dQ) < 0, to je:

167

Page 169: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

(dTR/dQ) < p (3)

Ako želi prodati više robe, onda monopolista mora snižavati cijenu, zbog čega je onda njegova funkcija graničnog prihoda MC = dTR/dQ, (TR = ukupan prihod) manja od funkcije njegovog prosječnog prihoda (tj. funkcije potražnje za njegovom robom). Tri su negativne posljedice monopolske situacije:1) proizvodi se manja količina proizvoda2) cijene su više u odnosu na konkurentsku situaciju,3) troškovi proizvodnje su viši,. To su osnovni razlozi koji iziskuju uz tržišnu i regulaciju od strane države.

Zadatak 1.

Krivulje monopolističke potražnje, graničnog prihoda i graničnog proizvoda dane su sljedećim jednadžbama: potražnja je p = a - bQ granični prihod je MR = a - 2bQ, granični trošak: MC = c + dQ a) Pri kojem outputu Q monopolist maksimalizira profit?Maksimalizacija profita monopoliste:MR = MC …. uvjeta - 2bQ = c + dQ2bQ + dQ = a - cQ(2b + d) = a - cbQ =(a - c)/(2b + d)b) Pri kojoj cijeni monopolist maksimalizira profit?bp = a – b∙Qp = a – b∙(a – c)/(2b + d)c) Ako je a = 30; b = 0,25; c = 10; d = 0,5; nađite cijenu (p) i količinu (Q) koje maksimaliziraju profit?Q, p = ?Q = (30 - 10)/(2 ∙ 0,25+0,5) Q = 20/1 = 20 Q = 20 p = 30 - 0,25 ∙ 20p = 25 Zadatak 2.Funkcija ukupnih troškova monopolista je TC =40+2Q dok je funkcija potražnje p= 10 - 0,1Q. Ako je ukupan trošak TC=120 koliki će biti profit monopoliste?Profit monopolista = TR – TC TR = ?; TR = P∙Q Stoga prvo računamo cijenu (p) i količinu (Q)

168

Page 170: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

40 + 2Q = 120 p = 10 – 0,1∙40 2Q = 80 p = 10 - 4 Q = 40 p = 6 Ukupan prihod TR = 40∙6 = 240Profit = 240 - 120 = 120

Nepotpuna (nesavršena) konkurencija

Na tržištu nepotpune konkurencije pojedinačni prodavatelji imaju određeni nadzor nad cijenom njihova proizvoda.Temeljna obilježja nepotpune konkurenciju su:

• postoji ograničeni broj ekonomskih subjekata,• ekonomski subjekti na tržištu nesavršene konkurencije su price makeri za

razliku od tržišta savršene konkurencije i price takera,• postoji veća ili manja ograničenost ulaska i izlaska drugih ekonomskih

subjekata u granu,.• za razliku od savršeno konkurentnih poduzeća čija je krivulja potražnje

horizontalna, krivulja potražnje poduzeća u nepotpunoj konkurenciji je• negativnog nagiba, jer nesavršena konkurencija ipak ne znači da njeni

sudionici mogu nesmetano diktirati cijene.• intenzitet nesavršene konkurencije varira od sektora do

sektora, odnosno od proizvoda do proizvoda.Postoji nekoliko vrsta nesavršene konkurencije, a to su:

1) monopol2) duopol3 oligopol4) monopolistička konkurencija

Monopol - predstavlja oblik nesavršene konkurencije gdje cjelokupnu ponudu kontrolira samo jedno poduzeće. U pravilu se javlja u proizvodnji onih proizvoda koji nemaju svojih supstituta, pa ta poduzeća imaju velike mogućnosti utjecaja na cijene zbog odsustva konkurenata čiji je ulazak u monopoliziranu granu vrlo otežan ili sasvim onemogućen. Po svojim obilježjima monopol je potpuna suprotnost savršenoj konkurenciji, a na dugi rok nijedan monopol nije siguran od napada konkurencije Duopol - je oblik nesavršene konkurencije gdje cjelokupnu ponudu kontroliraju dva poduzeća. Duopolisti imaju značajan utjecaj na tržišne cijene uslijed malih mogućnosti konkurenata da uđu na takvo tržište. Oligopol - je oblik nesavršene konkurencije u kojem nekoliko poduzeća sudjeluje u cjelokupnoj sektorskoj ponudi pri čemu proizvodi mogu biti i homogeni i diferencirani. Na takvim tržištima oligopolisti značajno utječu na formiranje cijena, a konkurentima je pristup otežan (tržište automobila). Oligopili imaju stupanj prisutnosti i predstavljaju sinonim za veliki biznis. Veoma su različiti, karakterizira ih visoka heterogenost. Ništa nije naglašeno u stupnju proizvodne diferencijacije. Primjer: Valjani čelik (oligopolski produkt i output), ima ih više, proizvodna diferencijacija između njih je mala. Neke

169

Page 171: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

oligopolske grane u sebi uključuju mnaji broj zvrtki, a neke veći broj... Broj tvrtki je diskutabilan. Razlozi za oligopolističko ponašanje tvrtki u odnosu na tvrtke u potpunoj (slobodnoj) konkurenciji: - tvrtka u slobodnoj konkurenciji može prodati sve, ukoliko prihvati cijenu, prilagodi se tržišnom toku - potrošači tvrtki potpune konkurencije vjeruju da su proizvodi tvrtki identični, - potrošači oligopolističkih tvrtki vjeruju da proizvodi nisu identični - oligopolističke tvrtke konkuriraju putem propagandeU pogledu oligopola, bitan je odnos između njih, koji može biti raznolik (ratoborani, prijateljski, kosenzualno postavljen...). Primjer: Coca-Cola i Pepsi (veoma često u pravnom sporu). Monopolistička (ograničena) konkurencija - je oblik nesavršene konkurencije u kojem u sektorskoj ponudi sudjeluje veliki broj poduzeća različite veličine proizvodi su međusobno diferencirani po nekom svom obilježju što takvom poduzeæu daje prednost pred konkurentima. Razlièitost meðu proizvodima u tom sluèaju može biti prividna ili stvarna. Svaki sudionik moopolistièke konkurencije ima izvjestan utjecaj na cijene, posebno kratkoroèno. Ulazak konkurenata je relativno lak jer nema znaèajnijih prepreka, a tipièan primjer tržišta monopolistièke

konkurencije je trgovina na malo i uslužne djelatnosti. Dakle, karakteristike monopolističke konkurencije su: - mnogo prodavatelja- diferencijacija proizvoda - slobodan ulazak i izlazak iz graneOsim na strani ponude, ogranièena konkurencija se može javiti i na strani potražnje.Monopol,duopol, oligopol i monopolistička konkurencija su tržišna stanja s aspekta ponude. S aspekta potražnje tj. kupaca, imamo: monopson, duopson i oligopson.Monopson - ako na tržištu postoji samo jedan gospodarski subjekt u ulozi kupca.Duopson - ako na tržištu postoje dva gospodarska subjekta u ulozi kupaca.Oligopson - ukoliko na tržištu postoji više (mnogo) kupaca.

Ravnoteža u monopolističkoj (ograničenoj) konkurenciji

170

Page 172: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Razmotrimo ovu ravnotežu u : 1) kratkom roku, i 2) dugom roku

Kratkoročna monopolistička ravnoteža

Kratkoročnu ravnotežu u monopolističkoj konkurenciji možemo prikazati i objasniti slijedećom slikom:

Slika 102.

gdje je: MC = granični trošak, ATC = prosječni trošak, DQ = krivulja potražnje, e = točka ravnoteže, MR = MC, MR = granični prihod , Q = količina robe.Krivulja potražnje DQ je negativno nagnuta ali s blažim nagibom, što znači da je potražnja vrlo elastična na promjene cijene. Ta elastičnost je rezultat postojanja mnogo bliskih supstituta. Kao i kod monopola, krivulja graničnog prihoda MR, je ispod krivulje potražnje DQ. Ovo poduzeće kao i monopol, u kratkom roku maksimizira profit u točki jednakosti graničnog prihoda MR i graničnih troškova MC tj. u točki gdje je:

MR = MC

Na slici je to u točki (e). Ovoj točki odgovora količina proizvodnje od Q = 6 jedinica i cijena od p = 9$.

Ukupan prihod TR je: TR = Q ∙ p = 6 ∙ 9 $ = 54 $ Ukupni troškovi su: TC = 6 ∙ 7 = 42 $Profit je: Π = TR – TC = 54 – 42 = 12$.

U zoni proizvodnje gdje je Q < 6 i MR > MC, profit raste s porastom proizvodnje Q.U zoni proizvodnje gdje je Q > 6 i MR < MC profit se smanjuje. To znači da se u točki (e) gdje je Q = 6 ostvaruje ravnotežna točka poduzeća u kratkom

171

Page 173: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

roku. U toj točki profit je maksimalan. Zato kratkoročnu ravnotežu u monopolističkoj konkurenciji definiramo s formulom:

p > (MR = MC)

gdje je p = cijena, MR = granični prihod, MC = granični trošak.

Dugoročna monopolistička ravnoteža

U dugom roku u istu proizvodnu granu poduzeća – monopoliste, ulaze nova poduzeća, što utječe na smanjenje udjela u tržišnoj potražnji poduzeća. Zbog toga se krivulja potražnje poduzeća pomiče ulijevo sve dok ne postane tangenta na krivulju njegovih prosječnih dugoročnih troškova LAC. Zato na dugi rok poduzeće u monopolističkoj konkurenciji cijenom (p) pokriva samo prosječne troškove AC:

p = ACna nižoj razini proizvodnje, u odnosu na točku kratkoročne ravnoteže i u odnosu na točku ravnoteže poduzeća u savršenoj (potpunoj) konkurenciji. Sve ovo možemo vidjeti na temelju slijedeće slike:

Slika 103.

gdje je: LMC = krivulja dugoročnih graničnih troškova MR = granični prihod, LAC = krivulju dugoročnih prosječnih troškova, DQ = krivulja potražnje.

Ulaskom novih poduzeća u granu, krivulja potražnje analiziranog poduzeća pomiče se ulijevo a to je linija DQ1. Ta linija obuhvata manje klasične robe nego linija DQ sa slike kratkoročne ravnoteže u monopolističkoj konkurenciji ( slika ). Zato se i linija graničnog prihoda MR mora pomaći ulijevo i sjeći krivulju graničnog troška MC na nižoj razini gdje je MR = MC = 4. U toj točki je DQ = 4, a cijena p = 6. Pri količini od 4 jedinice (Q = 4), krivulja dugoročnog prosječnog troška LAC dodiruje krivulju potražnje DQ u

172

Page 174: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

točki (a) . U toj točki je cijena p = AC = 6 (AC = prosječni trošak). Zato dugoročnu ravnotežu u uvjetima monopolističke konkurencije možemo definirati kao :

p = AC > (MR = MC)Na primjeru sa slike to je:6 = 6 > 4 = 4Profit Π = p – AC = 6 – 6 = 0Ako ovo usporedimo s kratkoročnom ravnotežom monopolističke konkurencije, vidjećemo da poduzeće u dugoročnoj ravnoteži manje proizvodi (manji obujam proizvodnje) tj. manje prodaje nego u kratkoročnoj ravnoteži (9 > 6). U kratkoročnoj ravnoteži ostvareni prihod je 2 $ po jedinici proizvoda (p – AC = 9 –7 = 2), dok u dugoročnoj ravnoteži poduzeće posluje bez profita (p – AC = 6 - 6 = 0). Ulazak novih poduzeća u sektor ili granu iste proizvodnje, obara cijenu, čime poduzeće trpi gubitak. Obratno je kada poduzeće izlazi iz grane.

Na ovaj način se stvara dugoročna ravnoteža u monopolističkoj konkurenciji koja je na slici u točki (a) gdje je p = AC, a MR = MC. To je situacija kada nova poduzeća nisu zainteresirana da ulaze u granu, niti postojeća (poduzeća u grani) da izlaze iz grane (proizvodnog sektora).

Zadatak 1.Poduzeće u monopolističkoj konkurenciji ima ukupni prihod TR=10, granični trošak MC = 3 i funkciju graničnog prihoda u kratkom roku MR =5 – Q. Ako poduzeće maksimalizira profit, pri kojoj će cijeni i količini to učiniti i koliki će mu biti granični prihod MR?Max. profit, p, Q, MR =?Max. profit je uz uvjet: MC=MR MR = 33 = 5 – Q … Q = 2TR = p∙Q = 10 = p∙2 Odavde je p = 5

Zadatak 2.Poduzeće u monopolističkoj konkurenciji ima ukupan prihod TR = 40, granični prihod u kratkom roku MR=10 i funkciju graničnog troška MC = 6 + 0,5Q. Ako poduzeće maksimalizira profit, pri kojoj cijeni p i količini outputa Q će to učiniti i koliki će mu biti granični trošak MC?p, Q, MC=? MC=MR MC=10 TR = p∙Q6 + 0,5Q =10 40 = p∙80,5Q = 4 p = 5Q = 8

173

Page 175: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Usporedba monopola sa savršenom konkurencijom

Na osnovi poznavanja zakonitosti o uvjetima ravnoteže u savršenoj konkurenciji i monopolu, u ovom tekstu izvršit ćemo usporedbu ova dva oblika tržišne organizacije. Ta usporedba podrazumijeva odgovor na pitanje: koliki su količina proizvodnje, cijena i profit ovih različitih tipova tržišta. Da bismo dobili odgovor na ta pitanja, zamislimo sektor gospodarstva koji je sastavljen od velikog broja identičnih konkurentskih poduzeća, i pronađimo ravnotežnu cijenu i količinu za taj sektor. Zatim, zamislimo da se taj sektor pretvara u jedinstveno poduzeće-monopol i definirajmo ravnotežnu cijenu i količinu: prvo, kad je cijena jedinstvena, i drugo, kad se cijena diskriminira. Slijedeća slika ilustrira ovu imaginaciju:

Slika 104.

Sektor ili gospodarska grana ima krivulju potražnje qd , a krivulju ponude qs. Ova krivulja, u stvari pravac, istodobno je i krivulja graničnih troškova MC kod savršene konkurencije. Ravnoteža u savršenoj konkurenciji nalazi se u točki sjecišta graničnog troška MC i cijene proizvoda (p). Kako svaka točka krivulje potražnje označava konkretnu cijenu, sektorska ravnoteža u savršenoj konkurenciji ostvaruje se u sjecištu krivulje graničnog troška i krivulje potražnje, točka EC kojoj odgovara cijena pC i količina qC .

Svako poduzeće u ovom sektoru polazi od cijene pC kao objektivno dane veličine, prihvaća je, i maksimira profit u točki u kojoj je njegov granični trošak jednak toj cijeni. Budući da svako poduzeće ima mali dio proizvodnje u sektoru, ne postoji mogućnost ni jednog poduzeća da mijenja cijenu svojom proizvodnjom. Sada pretpostavimo da se ovaj sektor, sastavljen od velikog broja malih poduzeća, u tijeku vremena pretvorio u jedno poduzeće – monopol. To poduzeće ima istu tehnologiju proizvodnje i iste troškove kao ranije sve konkurentne firme. Novo jedinstveno poduzeće ima mogućnost da poveća svoj profit

174

Page 176: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

kombinirajući količinu proizvodnje i cijenu. Da bi maksimiralo profit, ovo poduzeće određuje količinu i cijenu u točki sjecišta graničnog troška MC i graničnog prihoda MR. Krivulja graničnog troška sektora MC, prema tome, je sada krivulja graničnog troška monopola. Iznad sjecišta krivulje graničnog prihoda ( MR ) i graničnog troška ( MC ) na krivulji potražnje (qd) nalazi se cijena monopola ( pm ), a ispod tog sjecišta na apscisi se nalazi količina proizvodnje koju određuje monopol (qm) da bi maksimirao profit. Sa slike se vidi da je količina proizvodnje koju na tržištu nudi monopolist manja od količine proizvodnje savršene konkurencije (qm < qC), dok je cijena veća (pm > pc). Ako monopolist može diskriminirati cijenu na pojedinim tržištima, on će opet slijediti isto pravilo, tako da na svakom tržištu ostvaruje maksimalni profit u točki sjecišta krivulje graničnog prihoda konkretnog tržišta s graničnim troškom poduzeća kao cjeline. U idealnoj situaciji on može određivati cijenu za svaku jedinicu proizvoda (savršena diskriminacija cijena), tako da najveću određuje za prvu jedinicu, i tako redom do najniže, koja je jednaka cijeni savršenog konkurenta (pC). U tom slučaju njegova krivulja graničnog prihoda je ista kao i krivulja potražnje. Cijena savršenog konkurenta (pC) je najniža koju monopolist određuje pri diskriminaciji cijena, jer cijenu ispod te točke nadmašuje granični trošak.Prema tome: - monopolska cijena je veća od cijene savšene konkurencije: - količina prodaje monopola je manja nego količina proizvodnje, odnosno prodaje savršene konkurencije; - monopol može diskriminirati cijene u okviru količline prodaje koja se ostvaruje u savršenoj konkurenciji. Na osnovi ovih elemenata može se zaključiti da je alokativna učinkovitost monopola manja nego savršene konkurencije. Smanjujući proizvodnju ispod razine savršene konkurencije, on zakida potrošače putem cijena i smanjuje mogući opseg proizvodnje, a tim i potražnju za proizvodnim čimbenicima. Ipak ovakav zaključak bi bio jednostran ako bi se primjenio na sve vrste proizvodnje, jer jedan dio proizvodnje, da bi bio učinkovit, zahtjeva znatno veće kapacitete proizvodnih jedinica, nwego u savršenoj konkurenciji. Npr., ekonomija srazmjere djeluje na velikom broju proizvoda, kao što su aluminij, čelik, automobili, zrakoplovi, itd. Nekoliko takvih poduzeća može učinkovitije zadovoljiti ukupnu tržišnu potražnju nego veliki broj poduzeća s obzirom na visinu troškova. Može se tek zamisliti koliki bi troškovi bi bili kada bi umjesto nekoliko poduzeća aluminij, čelik, automibile, zrakoplove proizvodilo nekoliko stotina poduzeća. Neka područja proizvodnje jedino je i moguće učinkovito organizirati u jednom ili nekoliko poduzeća. To su djelatnosti od javnog interesa: elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda itd. Prema nekim mišljenjima profiti koje ostvaruju monopolisti daju poticaja za istraživanja i razvoj, što se odražava preko tehnološkog napretka na opći napredak društva. Međutim, postoje glede toga i neslaganja, jer neki smatraju

175

Page 177: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

da monoplisti, zaštićeni od konkurencije nemaju motivacije za inoviranjem i da su mala poduzeća izvor tehnoloških unapređenja.

Monopson

Ako postoji samo jedan kupac nasuprot mnogo konkurentnih prodavatelja, onda se takvo tržišno stanje zove monopson (termin predložen od ekonomistice Džoan Robinson).Postoji više slučajeva monopsona, mi ćemo obraditi samo monopson na tržištu proizvodnih čimbenika, kako slijedi. U potpunoj konkurenciji poduzeće kupuje proizvodne čimbenike na takvom tržištu gdje njegove kupnje ne mogu utjecati na postojeće cijene. Monopsonist se nalazi u drukčijem položaju, obzirom da se suočava s ukupnom ponudom proizvodnog čimbenika. Ako se radi o normalnoj krivulji ponude, to onda znači da kako monopsonist povećava kupnju proizvodnog čimbenika, to će morati platiti višu cijenu. Ovaj model prikazuje jedno poduzeće koje je monopson na tržištu radne snage (proizvodnog čimbenika) ali da tržišta na kojem monopsonist prodaje svoje proizvode vlada potpuna konkurencija. Polazna pozicija monopsona počinje s porastom nadnica zaposlenih radnika. Postavlja se pitanje koja je kupljena količina radne snage optimalna da bi se maksimirao profit monopsoniste. Ako s L označimo količinu radne snage, onda je obujam proizvodnje ovisan od L tj.:

Q = f (L) Ako je p = cijena, N = nadnica (najamnina), onda je profit Π jednak:

Π = TR – TC = p ∙ f (L) – N ∙ L

Sama nadnica (najamnina) N je funkcija zaposlene količine radne snage:N = g (L)

gdje je priraštaj najamnine pozitivan tj. (∆N/∆L) > 0. Granični trošak MC novoangažirane radne snage je veći od cijene nadnice za sve slučajeve gdje je količina rada veća od nule (L > 0), tj.:

(∆MC / ∆L) = N + L ∙ g´ (L)

Na temelju ovoga mogu se izvući tri krivulje:1) krivulja vrijednosti graničnog proizvoda, koja se dobiva kada se

granični proizvod MQ pomnoži s cijenom (p),2) krivulja nadnica (najamnine) koja se povećava s povećanjem zaposlene

radne snage N = f (L),3) krivulja graničnog troška MC, (MC = ∆MC / ∆L).

U potpunoj konkurenciji najamnina se izjednačava s vrijednošću proizvoda, što znači da na donjoj slici, kupljena količina radne snage oL1 pri najamnini 0N1:

176

Page 178: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 105.Monopsonist međutim neće ići do takvog obujma zaposlene radne snage (količine rada L) jer mu se javlja nova veličina, a to je granični trošak radne snage koji se pojavio zbog novouposlene radne snage, pri čemu je taj granični trošak radne snage MC veći od nadnica (najamnina). Zbog maksimiziranja profita, monopsonist se zaustavlja na obujmu zaposlene radne snage kod 0L0, jer poslije ove točke, granični trošak je veći od vrijednosti graničnog proizvoda, što mu smanjuje profit. Pri takvom stupnju zaposlenosti, na tržištu radne snage formira se nadnica (najamnina) u visini 0N2. Iz ovoga se može zaključiti da se u uvjetima monopsona zaposlenost i nadnica (najamnina) manje nego kada na strani kupca postoji potpuna konkurencija.

Potražnja za proizvodnim čimbenicima na tržištu nesavršene konkurencije

Na tržištu nesavršene konkurencije (u uvjetima monopola, duopola, oligopola i i monopolističke konkurencije) granični prihod je manji od tržišne cijene. Povećanjem obujma proizvodanje monopolističko poduzeće smanjuje cijenu a ravnotežu ostvaruje u točki gdje je granični prihod jednak graničnom trošku. U toj točki ravnoteže cijena je veća od graničnog prihoda i graničnog troška. Količina (obujam) proizvodnje je manja nego kod poduzeća na tržištu svršene konkurencije. Zato je i manja potražnja za čimbenicima proizvodnje. Manja potražnja npr. za radom (radnom snagom) uz istu ponudu, znači i manju cijenu rada nego u uvjetima svršene konkurencije. Potražnja za radom i ovdje se izražava graničnim prihodom proizvoda rada ali na način da se granični proizvod množi s graničnim prihodom proizvoda, a ne cijenom proizvoda. Granični prihod proizvoda proizvodnog čimbenika opada dvostruko: zbog zakona opadajućih prinos i zbog opadajućeg graničnog prihoda proizvoda.

177

Page 179: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Na temelju navedenog, slijedi zaključak da bi poduzeće maksimiziralo profit, potrebna su dva uvjeta:

1) da je granični prihod jednak graničnom trošku, MR = MC,

2) da je granični prihod proizvoda čimbenika proizvodnje, jednak njegovoj tržišnoj cijeni, tj. graničnom trošku tog proizvodnog čimbenika:

MRL = w, MRK = i, MRA = rgdje su: MRL = granični proizvod rada L, MRK = granični proizvod kapitala K, MRA = granični proizvod zemlje A, w = nadnica (plaća), i = kamata, r = renta. Poduzeće će imati minimalne troškove ako zapošljava sve čimbenike na način da odnos graničnih proizvoda ili graničnih prihoda u odnosu na cijene čimbenika, bude:

Ako se ovaj uvjet poveže s uvjetom ravnoteže na tržištu proizvoda onda imamo:

gdje je p = cijena, MC = granični trošak. Skraćivanjem po (p) dobivamo:

Ovaj izraz podrazumijeva supstituciju skupljeg inputa s jeftinijim dok se njihovi odnosi ne izjednače. To znači da su inputi varijabilni, a to dalje znači da se radi o dugoročnoj ravnoteži poduzeća (u kratkom roku inputi su fiksni).Kao što imamo elastičnost potražnje za proizvodom. tako imamo i elastičnost potražnje za čimbenikom proizvodnje (inputom). Npr. elastičnost potražnje za radom L je postotni (%) odnos promjene potražnje za radom, prema postotnoj (% ) promjeni cijene rada (W):

Obzirom da je jedan proizvodni čimbenik varijabilan a drugi fiksan, to će na dugi rok svi proizvodni čimbenici biti varijabilni, to imamo elastičnost potražnje za inputom na kratki i na dugi rok.

Promjene cijena proizvodnih čimbenika

178

Page 180: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Promjena cijena proizvodnih čimbenika tj. inputa L i K značajno utječe na izbor kombinacije L i K koja daje minimalne troškove. Ako dođe do poskupljenja jednog proizvodnog čimbenika uz nepromijenjenu cijenu drugog proizvodnog čimbenika, proizvođač će tada vršiti zamjenu (supstituciju) skupog čimbenika s jeftinijim proizvodnim čimbenikom (tzv. pravilo supstitucije).Npr. porast cijene čimbenika rada L utjecaće na smanjenje vrijednosti MPL/w što će uzrokovati smanjenje korištenja čimbenika L u zamjenu za dodatno povećano angažovanje čimbenika K u proizvodnji, sve dok se ne postigne nova jednakost:

Promjenom cijene ili čimbenika L ili čimbenika K, mijenja se nagib izotroškovne crte (nagib je = w/z). Tada se premješta točka tangente izokvante i izotroškovne crte. Ovo vidimo na slijedećoj slici:

Slika 106.Polaznu situaciju čine izokvanta Q1, izotroškovna linija TC /z, TC /w i točka (e ) = ravnoteža (ekvilibrij) minimalnog troška. Ako sada dođe do pada cijene L s w na w´, proizvođač ima dva izbora: 1) Ako odluči da ostane na istoj razini proizvodnje Q1, tražiće novu kombinaciju L i K koja daje minimalne troškove. Tada će proizvođač nastojati da poveća korištenje jeftinijeg čimbenika L na račun smanjenja uporabe čimbenika K. Na taj način će smanjiti ukupne troškove s TC na TC´. Novi izotroškovni pravac TC´/z´, TC´/w´ sada tangira izokvantu Q1 u točki (e1), u kojoj je sada nova kombinacija cijena L i K koja daje minimalni trošak. 2) Ako proizvođač smatra da može ostvariti veći obujam prodaje proizvoda tada može maksimirati proizvodnju nakon što padne cijena čimbenika L s w na w´. Uz dane ukupne troškove sada će zbog pada cijene čimbenika L (pojeftinjenja L) nova izokosta biti TC/z, TC´/w´ s promijenjenim koeficijentom smjera. Ovaj izotroškovni pravac doseže izokvanta Q2 (koja predstavlja višu razina proizvodnje) u točki (e˝) u kojoj se ostvaruje nova ravnoteža proizvodnje.

179

Page 181: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Zbog pada cijene L došlo je do promjene optimalne kombinacije L i K, te do nastanka nove ravnoteže na višoj razini proizvodnje bez promjene ukupnih troškova. Točka tangentnosti izokvante i izokoste ne predstavlja konačan optimum za proizvođača. Ova točka nam pokazuje kako će proizvođač kombinirati inpute (L i K) da bi ostvario maksimalni output (proizvodnju) uz dane ukupne troškove. Ili alternativno – kako će proizvođač kombinirati inpute L i K da bi minimizirao ukupne troškove proizvodnje za danu razinu (obujam) proizvodnje. Međutim, mi još uvijek ne znamo koji razina proizvodnje njemu donosi maksimalni profit.

Ravnoteža na tržištu čimbenika proizvodnje Cijene čimbenika proizvodnje formiraju se na tržištu po modelu određivanja cijena na tržištu proizvoda. Obujam potražnje proizvodnih čimbenika ovisi o cijeni proizvodnih čimbenika. Količina potražnje rada (radne snage) ovisi od visine plaće, količina potražnje kapitala, od visine kamatne stope i količine potražnje zemlje (koja ovisi od visine rente). Količina ponude proizvodnih čimbenika također ovisi od cijene proizvodnih čimbenika. Formiranje ravnotežne cijene proizvodnih čimbenika grafički možemo prikazati slijedećom slikom:

Slika 107.Krivulja potražnje proizvodnih čimbenika (D) odraz je granične produktivnosti proizvodnih čimbenika, što znači da potražnja čimbenika ovisi pored njihove cijene i od graničnog proizvoda koji taj čimbenik donosi. Utjecaj povećanja tj. smanjenja potražnje na cijenu proizvodnih čimbenika grafički prikazano je:

180

Page 182: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Slika 108. (S = ponuda proizvodnih čimbenika, D = potražnja proizvodnih čimbenika)Promjene u ponudi proizvodnih čimbenika također mijenjaju cijene i količine čimbenika. Povećanje ponude čimbenika pomjera krivulju ponude S udesno. Pri istoj funkciji potražnje povećanje ponude obara cijenu čimbenika i povećava količinu čimbenika u razmjeni. Obratno smanjenje ponude pomjera krivulju ponude čimbenika u lijevo. Cijene čimbenika tada rastu, a količina razmjene se smanjuje ako je potražnja za čimbenicima ostala nepromijenjena.

Kapital, kamata i profiti

Kapital nazivamo proizvedeni faktor proizvodnje. On se sastoji od proizvedenih dobara koja se ponovo upotrebljavaju kao proizvodni utrošci za daljnju proizvodnju. Postoje tri glavne vrste kapitalnih dobara: građevine, oprema i zalihe utrošaka i proizvoda. Kapital možemo definirati i kao žrtvu sadašnje (tekuće) potrošnje da bi ostvarili povećanu potrošnju u budućnosti., zatim kaovrijednosti koje služe za proizvodnju i stjecanje dobiti., zlatim tkao svotu novca, koja se ulaže u proizvodnju ili neku drugu ekonomsku djelatnost s osnovnom svrhom da se uveća, dakle da donese dobit.Pojam kapitala možemo promatrati s mnogih gledišta:- s gledišta njegova sudjelovanja u proizvodnji, a u odnosu na uposleno radništvo u nekom periodu,- s aspekta profita (dobiti) što ga donosi njegovu vlasniku,- s aspekta njegova sudjelovanja u ekonomskom sustavu i njegovu instituciju karakterističnu za taj sustav,

181

Page 183: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Kapital se može ulagati, bilo u proizvodni , bilo u neproizvodni sektor. Međutim, njegova je svrha usmjerena na to da se oplodi odnosno da donese veću vrijednost od vlastite tj. uložene vrijednosti. Oplođenje kapitala uvijek nazivamo profitom. Profit (Pf) predstavlja rezidualni dohodak i jednak je razlici ukupnog prihoda TR u poslovanju i ukupnih troškova TC nastalih u nekom poslovanju , odnosno Pf = TR – TC.Ulaganje nosi odgovarajući rizik i neizvjesnost. Pri odlučivanju donositelj odluke je često suočen sa nekoliko mogućih varijanti. Pri tome mu pomažu neki od kriterija, kao što su:1) razdoblje povrata - ova metoda pokazuje za koliko će se godina povratiti početni investicijski ulog.2) stopa povrata sredstava ili investicija (ROA ili ROI) - računa se uprosječenjem očekivanih novčanih tokova kroz niz godina i nakon toga dijeljenjem prosječnih godišnjih novčanih tokova s inicijalnim investicijskim izdatkom.3) metoda neto sadašnje vrijednosti - ova metoda za razliku od prve dvije uzima u razmatranje vremensku preferenciju novca, jer novac danas vrijedi više nego novac u budućnosti. Dobiva se kao razlika sadašnje vrijednosti ukupnih neto novčanih tokova i početnog investicijskog ulaganja. Novčani tokovi se diskontiraju primjenom zadane stope. Ako je neto sadašnja vrijednost pozitivna, investicija se prihvaća.4) Interna stopa rentabilnosti - je diskontna stopa koja izjednačava sadašnjuvrijednost budućih očekivanih novčanih tokova s početnim investicijskimizdatkom.5) Indeks profitabilnosti - pokazuje relativnu profitabilnost. Što je veći indeksprofitabilnosti, investicija je profitabilnija. Postoji nekoliko teorija profita:1) Teorija objašnjenja profita rizikom - ova teorija promatra profit kao nagradu uza prihvaćanje rizika u poslovanju. Ona polazi od pretpostavke da se za veći rizik očekuje i veći profit.2) Frikcijska teorija profita - ova teorija polazi od činjenice da su poduzećakratkoročno uvijek u neravnoteži, dok dugoročno teže biti u ravnoteži, to jest ostvarivati normalan povrat na investicije.3) Monopolska teorija profita - ova teorija objašnjava visinu profitne stope monopolskim položajem poduzeća, gdje su profiti veći nego u uvjetima savršene konkurencije.4) Inovacijska teorija profita - ova teorija objašnjava visinu profitne stope uspješnim uvonenjem inovacije, od usavršavanja tehnologije do inovacija u samoj organizaciji poslovanja.5) Teorija profita na temelju menadžerske sposobnosti - ova teorija polazi od toga da efikasno upravljanje poduzećem može osigurati poduzeću visoke profite.

Profit možemo promatrati kao:- prinos od novatorstva, izum novih strojeva, usavršavanje postojećih tehnologija,

182

Page 184: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

- naknada za neizvjesnost i rizik. Upravo rizični poslovi, na koje se malo tko odlučuje, donose visoke dobiti. - kao monopolistički prinos. Profit može poslužiti kao individualna slika svakog od nas. Postoje prirodne osobine prema kojima se međusobno dijele ljudi. U svim ovim slučajevima, bilo izuzetna sposobnost, hrabrost ili umijeće dobre procjene, daju nam pravo na ekstra zaradu.Svaki ulog: zemlja, patent, autorsko pravo, znanje, novac, talent, rizik, hrabrost i dr. mora donijeti i određenu korist, profit. To je osobito važno u uvjetima tržišnog sustava kada kao posljedicu znanja, napora ili truda te iste plodove mogu uživati i drugi. Inicijalna osoba ili poduzeće mora unaprijed polučiti ekstra zaradu.

Osnovni cilj i motiv proizvodnje je da na postojeći ulog, uz nužne faktore proizvodnje, polučimo profit. Uloženi faktori proizvodnje su pritom sredstva za rad, predmeti rada i neophodno radništvo.

Permanentni cilj poduzeća, u koje je uložen kapital, je proširivanje poslova odnosno širenje razmjene proizvodnje. Kad se jednom uspostavi poslovna aktivnost, poduzetnik ne želi mirovati i na taj način prepustiti riziku da ga izgubi. On može prodati poduzeće novom radniku, a tako stečeni novac može uložiti u neki od rentijerskih poslova. U pravilu on nastoji ostati u poslu uz prisutnost trajnog motiva za proširenjem proizvodnje i povećanjem profita.

Iz raspoloživog profita, koji mu preostaje iz prethodnog posla, dio mora izdvojiti za proširenje proizvodnje, mora akumulirati. To znači kako je neophodno izdvajanje iz profita, kao i očuvanje sredstava amortizacijskog fonda. Čitav profit se ne može potrošiti neproizvodno. U tom slučaju bi morao započeti novi poslovni ciklus temeljem početne supstance kapitala, ali tu ne bi bilo prostora za širenje razmjera proizvodnje.

Kad se odluči na proširenje razmjera proizvodnje, poduzeće mora izabrati jedan od raspoloživih projekata. To se radi temeljem ukazane prilike, donošenjem vlastite odluke ili kupnjom takvog projekta od neke specijalizirane institucije. Temeljna odrednica takvog projekta je pouzdanost u očekivanju profita, zato što govorimo o jednoj posebnoj kategoriji koja se naziva granična efikasnost kapitala ili interna stopa prinosa. To je iznos čistog profita u odnosu na troškove investicija uzimajući u obzir i amortizaciju u tijeku svog isplativog trajanja.

Poduzeću je u interesu da stopa prinosa bude što veća. Svaki ulazak u posao nosi rizik i neizvjesnost oko utvrđivanja ove stope. Ona se mora oprezno i stručno procijeniti. Poduzeća su u ovom slučaju krajnje oprezna i iz toga su razloga spremnija ulaziti u kratkoročnije poslovne periode. Iako nakon tog roka poduzeće ne očekuje kako će postojeću novokupljenu tehnologiju i sredstva za proizvodnju morati otpisati, ono u tom roku traži barem neku dozu sigurnosti radi mogućnosti ostvarivanja profita.

Profit se u poslovanju uvijek očekuje u nekom neredovitom periodu. Kod utvrđivanja početnog kapitala i baratanja s njim, profit je moguće samo procijeniti. Nakon, pretpostavimo, uspješno obavljenog posla, moguće je

183

Page 185: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

uspoređivati procijenjeni i stvarno realizirani profit. Odatle proizlazi značenje institucije procjene ekonomskih kretanja u narednim periodima. (Postoje specijalizirane institucije pri vladi, ili samostalne, koje se bave predviđanjima ekonomskih kretanja te se kod njih može naručiti takav projekat s velikom dozom sigurnosti u procjenu.)

Investiranje je vezano uz stanoviti rizik. U slučaju promašenog posla i neostvarivanja očekivanih profita, moramo računati s poteškoćama oko naknade izgubljenih sredstava uloženih u posao.

Profit izračunavamo tako da usporedimo ekonomski višak (profit) nastao proizvodnjom i potvrdom na tržištu, s ukupno uloženim kapitalom. Ekonomski višak je upravo prinos kapitala, a može se računati po proizvedenoj jedinici proizvoda ili na ukupno predujmljeni kapital. Na taj način dobivamo stopu rentabilnosti uloženog kapitala, ako taj odnos pomnožimo sa 100. To je zapravo profitna stopa. Ona nam iskazuje koliko smo profita dobili po jedinici uloženog kapitala u procesu proizvodnje.Profitna stopa je važan ekonomski pokazatelj i ona se može računati kako za pojedino poduzeće, tako i za ekonomsku granu, nacionalnu ekonomiju ili za svjetske razmjere. Na njenu visinu utječu razni faktori. Prije svega, ona mora navesti koji na razini poduzeća determiniraju njenu visinu. Poduzeće ostvaruje veću masu profita ukoliko ima višu profitnu stopu. Iz tog razloga moraju postojati unutarnji faktori na razini poduzeća koji utječu na njezinu visinu. To je organski sastav faktora proizvodnje. To je važna kategorija koja nam uspoređuje odnos između dijela kapitala koji smo uložili u sredstva za proizvodnju i dijela kapitala uloženog u radni resurs.

Smisao suvremene proizvodnje je u tome da se radni resurs u proizvodnji smanji i kompenzira savršenijim sredstvima za proizvodnju, a to je i faktor povećanja prizvodnosti rada.

Svako suvremeno poduzeće se bori da mu organski sastav faktora proizvodnje bude što veći, jer povećanje udjela sredstava za proizvodnju u ukupnoj strukturi kapitala i smanjivanje radnog resursa u njoj, znači privređivanje sa suvremenijom tehnologijom.

Suvremena tehnologija poduzeću diže proizvodnost rada, snižava proizvodnu cijenu i jača konkurentsku poziciju poduzeća na tržištu. Suvremenija sredstva za proizvodnju i suvremenija tehnologija, znače smanjivanje troškova proizvodnje za jedinicu proizvoda i primjenu zakonitosti masovne i serijske proizvodnje. Udio ekonomskog prinosa za jedinicu proizvoda se smanjuje, ali se povećava broj proizvedenih jedinica proizvoda, pa stoga on ipak u masi raste.

Drugi bitan faktor na razini poduzeća, koji utječe na visinu profita i profitne stope, jest brzina kojom se kapital obrće u poduzeću. Pod jednim obrtnim periodom razumijevamo vrijeme koje je potrebno za završenje jednog proizvodnog kruga, dakle vrijeme od uloga kapitala u proizvodnju do polučivanja njenih učinaka. Poduzeće je motivirano da u toku jednog poslovnog vremenskog razdoblja (npr. 1 godine) ima što više obrtaja kapitala. Više obrtaja kapitala = veća masa profita, bolji uvjeti za daljnje širenje razmjera proizvodnje.

184

Page 186: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Svako poduzeće posluje na temelju principa dobrog gospodara, što znači kako će uvijek nastojati postizati uštede kod nabavke sredstava za proizvodnju, tehnologije i radne snage. Ono je motivirano za iznalaženje uštede jer one znače racionalniju proizvodnju i smanjivanje troškova proizvodnje. Smanjivanjem troškova proizvodnje, s obzirom da su element prodajne cijene, ona se smanjuje, što može biti važan element u konkurentskoj borbi na tržištu.

Postoje i faktori snažnog djelovanja koji ne ovise o volji i ponašanju poduzeća, a dolaze iz njihovog okruženja, iz ekonomskog sustava. Kod svakog posla može doći do iznenadnih obrata situacija s kojima se prethodno nije moglo računati: do teškoća oko nabavke sirovina, tržišnih poremećaja, naglih promjena cijena, energetskih poteškoća itd.

ZEMLJA I ZEMLJIŠNE RENTE

Zemlja je poseban prirodni resurs koji ima bitnu ulogu u čovjekovu radu i životu.Prva specifičnost karakteristična za zemlju koja se može privesti eksploataciji u cilju zadovoljavanja čovjekovih potreba, je njena prirodna ograničenost. Zemlje je na površini zemaljske kugle toliko koliko je ima i taj se primarni prirodni resurs ne obnavlja niti se uvećava.Druga važna specifičnost je u tome što jedna osoba može posjedovati jednu parcelu zemlje i takvu parcelu, na istom mjestu s istim prirodnim karakteristikama ne može posjedovati nitko drugi. To znači da je on monopolist.Treća bitna specifičnost zemlje je u tome što ona ipak pretežito ima svoju namjenu za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba ljudi. Hrana je vitalno dobro bez kojeg nije moguće ono osnovno što je pretpostavka svega drugog (ishrana i održavanje biološkog života).Četvrto, zemlja je izvorni prirodni resurs. Ona se može povećano eksploatirati svim mogućim agro-tehničkim mjerama i metodama, ali samo do granice njene prirodne izdržljivosti. Intenziviranjem proizvodnje, dolazimo do točke kada nemožemo dalje povećati proizvodnju jer ona u fizičkom smislu opada i teži k nuli, tj. granična korisnost zemlje opada. U ovom slučaju standardni motivi za proširenje proizvodnje i povećanje količine dobara koji vrijede za ostale sfere privređivanja, ovdje su limitirane prirodnim resursom zemlje. (zakon o opadajućim prinosima)Peta karakteristika proizvodnje na zemlji sastoji se u tome što njom ravna izvanljudski faktor, tj. priroda i učinci proizvodnji na njoj podložni su utjecaju prirode.Sve ove karakteristike čine ovaj resurs zanimljivim, ali i nužnim za ulaganje kapitala. To znači da ovaj resurs mora donositi neto prinos na investirana sredstva subjektu ove proizvodnje. Kada se analiziraju zakonitosti proizvodnje na zemlji, obično se za analizu uzima prvenstveno poljodjelska proizvodnja jer daje i najvitalnije dobro – hranu.

185

Page 187: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

Poljodjelska proizvodnja ima svoje subjekte, a to su; rad, vlasnik zemlje i eventualno zakupnik zemlje. Svaki subjekt mora na svoj ulog rada ili kapitala polučiti prinos. Radnikova pozicija nije bitno drugačija od već utvrđenih zakonitosti – on dobiva na svoj ulog rada u obliku najamnine. Činjenica je kako je vlasnik zemlje monopolist i kako on s njom raspolaže na način na koji mu donosi najveći prinos. To znači da može birati između dviju solucija:može se ulagati kapital i organizirati proizvodnja pa će i sam polučivati uobičajeni prinos na ulog,može zadržati svoje vlasničko pravo nad zemljom a njezinu sposobnost davanja dobara i pravo investiranja može prepustiti drugoj osobi – zastupniku.S obzirom na monopolističku poziciju zemljovlasnika, on po drugoj soluciji postaje rentijer, a prinos koji dobiva na osnovi vlasništva, naziva se zemljišnom rentom.Svaki od ova dva subjekta mora ostvariti prinos na svoj ulog kako bi uopće imao motiv za djelovanje. Zemljovlasnik mora dobiti zemljišnu rentu, a zemljokupnik pokriće svojih materijalnih troškova i uobičajenu stopu prinosa (dobiti) koja se u ekonomskom sustavu kao cjelini, može inače steći.Ovdje imamo dva subjekta motivirana prinosom na svoj ulog što praktično znači poskupljivanje takve proizvodnje. Formular je:

cijena poljodjelskog dobra = troškovi proizvodnje + dobit zakupnika + renta

Praktična posljedica ove činjenice je visoka cijena prehrambenih dobara gotovo u cijelom svijetu.Međutim, vlasnik zemlje može odustati od namjere iznajmljivanja zemlje i može sam organizirati proizvodnju. U tom slučaju pored dobiti, zadržava i rentu, zato što je zemlja ograničena, ograničene su i količine hrane, pa se svaka proizvodnja može prodati po prosječnim cijenama na razini grane. Besmisleno je i ekonomski nepotrebno snizivati cijenu, što u tržišnim uvjetima ni jedan investitor ne bi učinio.U poljodjelstvu je posebno bitna uloga troškova proizvodnje. Ovdje, sasvim suprotno od, npr. industrije, regulatorni troškovi koji su kalkulativni elemenat prodajne cijene, određuju se na tržištu poljodjelskih dobara, temeljem troškova proizvodnje na najnepovoljnijem slučaju ulaganja (najneplodnijoj i najudaljenijoj parceli od tržišta).

Prinos koji nastaje kao posljedica između ukupnog prihoda na zemlji, te uloženog i oplođenog kapitala nazivamo diferencijalnom rentom I, nastaloj na osnovi diferencijacije više vrsta zemlje prema različitoj plodnosti (a time i različitim troškovima proizvodnje).

Pored ovog tipa rente, koja je nastala kao posljedica investiranja kapitala u zemlje različite plodnosti, postoji njegovo ulaganje i u zemljišta s različitim udaljenostima od tržišta. U tom slučaju bit će potrebna i različita ulaganja kapitala (pod pretpostavkom iste plodnosti) jer će i troškovi dopreme (utovar, istovar, transportne usluge, potreba hlađenja, skladištenja itd.) biti vrlo diferencirani. Logika konačnog obračuna u takvom slučaju potpuno je identična kao i slučaju diferencijalne rente I na osnovi plodnosti, samo što ćemo u ovom

186

Page 188: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

slučaju imati diferencijalnu rentu I na osnovi položaja zemljišta u odnosu na tržište.

U suvremeno doba postoji povećana potražnja za prehrambenim dobrima, kao posljedica industrijske proizvodnje hrane kojoj su potrebne velike količine. Čovjek nastoji svaki kutak raspoloživog zemljišta privesti eksploataciji i proizvodnji hrane, izlažući se sve većim troškovima proizvodnje i sve manjim i manjim prinosima. To je tzv. ekstenzivni razvoj poljodjelstva koji ima svoje granice (zemljišno tlo je ograničeno prirodno – fizičkim svojstvima). Karakteriziraju je neracionalna ulaganja i sve manji i skromniji prinosi. Radi toga se pristupa intenzifikaciji poljodjelske djelatnosti, nastojanjem da se dodatnim ulaganjem kapitala, temeljeno na dostignućima agrotehnike i agronomije, iz postojećeg zemljišnog ograničenog tla izvuče što je moguće više dobara.

U slučaju intenzivne proizvodnje, što je veći broj zaposlenih radnika, to je niži prosječni prinos po radniku. Granični je prinos pri svakom odnosu rada i zemlje manji od prosječnog prinosa po radniku. Zakupnici odlučuju i usklađuju intenzitet obrade tla. Koliko će radnika biti uposleno, ovisi o veličini kapitala koji se investira kao i o površini zemljišta za obradu. Ovo usklađivanje obrade tla obavlja se do trenutka dok granični prinos dodatnog rada radnika godišnje na bilo kojem tlu nije manji od prosječnog prinosa koji je umanjen za diferencijalnu rentu jednog komada zemlje. Tako smo došli do točke preko koji zakupci ne povećavaju intenzitet obrade tla. To je točka na kojoj je granični prinos dodatnog rada radnika za jednu godinu na tom tlu manji od proizvoda po radniku na nekom drugom komadu zemlje, ali smanjenog za njegovu rentu (zakon granične korisnosti).

Obveza plaćanja rente uvjetuje apsolutno povećanje cijene dobara, što je najčešće slučaj , jer tržište poljodjelskih dobara kupuje, uglavnom, ona dobra koja su egzistencijalne prirode. Zakupnik plaća zemljovlasniku iznos rente na ime zakupa, a ona postavlja razliku između ukupno ostvarenog prihoda i njegova uloga kapitala uvećanog za iznos uobičajenog profita. To znači da regulatorna cijena na tržištu ne može biti izjednačena s interesom zakupnika, nego mora biti veća za iznos rente. Cijena dobara proizvedenih na najlošijoj zemlji sada postaje regulatornom cijenom za sva dobra neovisno o prinosu i kvaliteti tla, što znači da je sastavni dio strukture cijene svakog poljoprivrednog dobra neovisno gdje je proizvedeno. Tu govorimo o obliku rente koju donosi svako zemljište na temelju privatnog vlasništva nad zemljom te je nazivamo apsolutnom rentom.

Dodatni prinos donosit će ulaganje kapitala, a time i posebnu rentu zemljovlasniku, ono tlo podvrgnuto eksploataciji koje ima izuzetne pogodnosti za to. Te izuzetne pogodnosti nemaju ostale zemljišne jedinice pa, s obzirom da na njima uspjevaju kulture izuzetnih svojstava, temeljem zakona rijetkosti imaju i posebnu izvantržišnu prodajnu cijenu. Ta će cijena u sebi sadržavati monopolsku rentu.

Zamlja ima važnu ulogu i u drugim područjima i granama proizvodnje. To je osobito slučaj u ekstraktivnoj industriji, šumarstvu, građevinarstvu, transportu,

187

Page 189: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

turizmu, lovu, ribolovu i sl. Sva takva zemljišta imaju svog titulara, a svakako i među njima postoje razlike u položaju, kvaliteti, prikladnosti za obradu itd. Tu se pojavljuju elementarni uvjeti za egzistenciju renti koje pripadaju zemljovlasnicima.

Poljodjelske zemljišne rente reguliraju sve ostale rente nepoljodjelskog karaktera, bez obzira ne njihove nazive i pojavne oblike. Riječ je o izvedenim, neoriginalnim i nepoljodjelskim rentama koje u praktičnom životu nose ime djelatnosti u kojoj funkcioniraju (naftna renta, turistička renta…).

Cijena zemlje određuje se na temelju kapitalizacije godišnjeg iznosa renti. Monopol zenljišnog privatnog vlasništva realizira se njenom prodajom. Prodajom zemlje njen vlasnim dobivajednokratni prinos koji u sebi sadrži redovite godišnje prinose. Dobivenom svotom kapitaliziranih zemljišnih renti vlasnik može slobodno raspolagati ali ih i uložiti kao bankovni depozit. U tom slučaju cijena zemlje je jednaka glavnici koja donosi kamate ekvivalentne ranije dobivenim rentama.

Cijena zemlje danas raste. To uvjetuje povećana potrošnja poljodjelskih dobara, razvoj gradova i urbanizacija, razmah svjetske trgovine i dr.

EKONOMSKI POJMOVNIK

ZAKON OSKUDNOSTI: sva dobra u prirodi su ograničena jer nema dovoljno resursa da bi se zadovoljile želje i potrebe stanovništva. EFIKASNOSTI: nenazočnost rasipnosti ili uporaba ekonomskih sredstava što je moguce efikasnije da bi se zadovoljile želje i potrebe ljudi. Ekonomija proizvodi efikasnosti kada ne može proizvesti više jednog dobra bez da proizvede manje nekog drugog. MIKROEKONOMIJA: grana ekonomije koja se bavi proučavanjem pojedinačnih entiteta kao sto su trzista, poduzeća, kućanstva ( A. Smith ). Bavi se: 1) analizom cijena i troškova, 2) količinom pojedinih dobara, 3) dohocima pojedinih proizvodnih činitelja. MAKROEKONOMIJA: grana ekonomije koja se bavi sveukupnim mogucnostima e. ( Keynes). Bavi se analizom: 1) nacionalne proizvodnje, 2) opće razine cijena, 3) vanjske trgovine, 4) zaposlenosti.Proizvodnja neke ekonomije je ogranicena njenim sredstvima i tehnološkim znanjem. Ciljevi svake makroekonomije: 1) povećanje obujma proizvodnje uz što veću stopu njenog rasta, 2) visoka razina zaposlenosti uz što nižu stopu nedobrovoljne nezaposlenosti, 3) cijenovna stabilnost, 4) vanjskotrgovinska ravnoteža (u međunarodnoj razmjeni kao i valutna stabilnost). TRZISNA EKONOMIJA: ona u kojoj pojedinci i privatna poduzeća donose glavne odluke o proizvodnji i potrošnji. Sastoji se od tržišta finalnih dobara i usluga i tržišta proizvodnih čimbenika. Laissez – faire: extreman slucaj ekonomije u kojoj država nema gotovo nikakav utjecaj. NAREDBODAVNA EKONOMIJA: ona u kojoj država donosi sve odluke o proizvodnji i potrošnji. Država upravlja putem odredaba, direktiva i smjernica.

188

Page 190: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

UTROSCI: robe i usluge koje poduzeće upotrebljava u svojim proizvodnim procesima. TEHNIKA PROIZVODNJE: način kombiniranja proizvodnih inputa. PROIZVODI: različita korisna dobra i usluge koji proizlaze iz proizvodnog procesa i koji se ili troše ili se koriste u daljnjoj proizvodnji. ČIMBENICI (FAKTORI) PROZIVODNJE: rad, zemlja, kapital. Prva dva primarni, kapital izveden. MJESOVITA EKONOMIJA: tržišna ekonomija u kojoj država postavlja okvire tržisnog djelovanja. GRANICA PROIZVODNIH MOGUCNOSTI: maximalna količina proizvodnje koje neka ekonomija može dobiti uz zadano tehničko znanje i raspložive utroške. ZAKON OPADAJUĆIH PRINOSA: svako povećanje jednake količine jednog proizvodnog inputa uz pretpostavku da su količine drugih proizvodnih inputa nepromjenjeni ( ceteris paribus ) daju sve manji dodatni prinos. OPORTUNITETNI TROSAK: vrijednost dobara i usluga kojih smo se odrekli da bi stekli odabrano. KAPITAL: proizvodni činitelj koji nije namjenjen neposrednoj potrošnji već budućcoj proizvodnji potrošnih dobara. 1) fizicki kapital: jedan od proizvodnih inputa – tvornice, zgrade, oprema, inventar. 2) financijski kapital: pravo na fizicki kapital – obveznice, dionice, depoziti. POZITIVNA EKONOMIJA: proučava činjenice i funkcioniranje gospodarstva. NORMATIVNA EKONOMIJA: primjenjuje vrijednosne i etićke sudove u analizi ekonomskih pojava i procesa. TRZISTE: ustrojstvo putem kojih kupci i prodavatelji međusobno djeluju da bi odredili cijeni i količinu dobara i usluga. PROFIT: razlika izmedu ukupne prodaje i ukupnih troškova. ( neto prihod ). FAKTORI KOJI UTJECU NA POTRAZNJU: 1) prosječna razina dohotka, 2) veličina pučanstva, 3) cijene suptituta i komplemenata 4) ukusi i preferencije, 5) posebni utjecaji. FAKTORI KOJI UTJECU NA PONUDU: 1) troškovi proizvodnje koji se mijenjaju ovisno o tehnologiji proizvodnje i cijenama inputa. 2) cijena supstituta i komplemenata 3) politika države, 4) posebni utjecaji. TRZISNA RAVNOTEZA: ako se ponuda i potražnja izjednače;cijena u uvjetima tr.ravnoteže zove se RAVNOTEŽNA CIJENA (cijena po kojoj će kupci kupiti točno onoliko roba koliko su proizvođaći spremni prodati). RAVNOTEŽNA KOLIČINA: količina dobara i usluga koje se kupuju pri ravnotežnim cijenama. NEVIDLJIVA RUKA : sinonim za djelotvornost tr.gosp.u kojem se poticanjem privatnog interesa osigurava sklad izmedju pojedinačnogi općeg interesa. Bilo kakav oblik intervencije države je u suprotnosti sa nevidljivom.rukom. Djeluje samo u savršenoj.konkurenciji. SAVRŠENA (POTPUNA)KONKURENCIJA: tržišno stanje u kojem ni jedan gosp.subjekt bilo na strani ponude ili na strani potražnje nije dovoljno velik da bi utjecao na tržišne cijene. Sudionik savršene konk.na strani ponude ne određuje cijenu nego količinu koju će izvesti na tržište. Ona postoji kada: 1) ima veliki broj subjekata i na strani ponude i na strani potražnje, 2) nema diferencijacije proizvoda, 3) postoji savršena informiranost između kupaca i prodavača o

189

Page 191: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

tržišnim cijenama, 4) postoji apsolutna sloboda ulaska i izlaska pojedinih subjekata u pojedini sektor. Da bi poduzeće MAKSIMALIZIRALO PROFIT na tržištu potpune konkurencije mora prilagoditi obujam svoje proizvodnje tako da im granični troškovi budu jednaki tržišnoj cijeni ( MC=P ) (MR=MC=P=AR za nepotpunu k.) TOČKA POKRIVANJA TROŠKOVA: točka u kojoj je cijena jednaka graničnim troškovima i minimumu prosječnih troškova. TOČKA ZATVARANJA PODUZEĆA: točka u kojoj granični troškovi sijeku prosječne varijabilne. Tržišno gosp.je djelotvorno ako postiže alokativnu ili pareto efikasnost: postiže sa kada nije moguće reorganizirati proizvodnju da bi se poboljjšao nečiji položaj,a da se to ne učini na uštrb drugoga.tj kada je gospodarstvo na granici proizvodnih mogućnosti. U idealnim uvjetima ju gospodarstvo.potpune konkurencije.postiže ako su ispunjena: 1) P=MU, 2) P=MC, 3) MC=MU. Ostvarenjem alokativne efikasnosti postiže se max.količina EKONOMSKOG PROBITKA (višak korisnosti ili zadovoljstva iznad troškova proizvodnje;obuhvaća potrošaćev i proizvođaćev probitak). Da bi tržište dalo optimalne rezultate: ne smije postojati nepotpuna konkurencija i eksternalije i raspodjela dohotka mora odgovarati društvenim shvaćanjima pravednosti. DRŽAVNA INTERVENCIJA: posredna (porezi i transferi) i neposredna. NESAVRŠENA (NEPOTPUNA) KONKURENCIJA: takvo tržišno.stanje u kojem jedan ili više gospodarskih subjekata imaju mogućnost da kontroliranjem ponude ili potražnje utječu na tržišme.cijene.VRSTE NEPOTPUNE KONKURENCIJE: 1)monopol (taka vrsta nepotpune konkurencije gdje cjelokupnu ponudu kontrolira samo jedno poduzeće) 2) duopol (takva vrsta nepotpune.konkurencije.gdje cijelokupnu ponudu kontroliraju 2 poduzeća),3) oligool (takva vrsta nepotpune.konkurencije.u kojoj nekoliko poduzeća sudjeluje u cjelokupnoj sektorskoj ponudi(tržište auta)) 4) monopolistička konkurencija (takav vid nepotpune.konkurencije.gdje u sektorskoj ponudi sudjeluje velik broj poduzeća različite veličine,a svako ima izvjestan utjecaj na cijene. (trgovina na malo i uslužne dj.)) TAJNI OLIGOPOL: nastaje kao posljedica tajnog dogovaranja među članovima oligopola (kriomice se od javnosti dogovaraju cijene,proizvodne kvote,dijeli tržište...) Oligopolisti često odustaju od max.profita zbog: 1) ograničene racionalnosti (ponašanje poduzeća koje ne maximizira.profit zato što ne raspolaže inf.koje bi mu to omogućile jer su preskupe pa se zadovoljava nižim profitom od max.) i 2) alternativnih ciljeva (stabilnost rasta,izbjegavanje rizika...) TEORIJA IGARA: strategijska interakcija među poduzećima (kod oligopola) VODSTVO CIJENA: podizanje cijena od strane najjačeg poduzeća dok ga drugi slijede. IZVORI NEPOTPUNE KONKURENCIJE: 1) troškovni uvjeti (omogućuju značajne uštede pri proizvodnji u velikim razmjerima), 2) prepreke konkurenciji (nastupju uslijed pravnih ograničenja što ih određuje država). MJERE BORBE PROTIV MONOPOLA: oporezivanje,kontrola cijena, nacionalizacija,regulacija,podupiranje konkurencije i protumonopolska politika. PRICE TAKERS: poduzeća koja ne mogu utjecati na tržišnu cijenu. PRICE MAKERS: poduzeća koja mogu utjecati na tržišnu cijenu.OSNOVNE 3 ZADAĆE DRŽAVE TRŽIŠNE EKONOMIJE: 1) povećati efikasnost (nesavršena konkurencija, externalije, javna dobra ), 2) pravednost

190

Page 192: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

( progresivno oporezivanje, transferna placanja, subvencioniranje potrosnje skupina s niskim dohocima. 3) makroekonomska stabilnost: fiskalna i monetarna politika. EXTERNALIJE – preljevanje koristi ili troškova izvan tržista. JAVNA DOBRA: pozitivne externalije. Dobra koja su drustvu potrebna a privatni kapital nije zainteresiran ili zbog manjka profita ili zbog prevelikih troškova. PRIVATNA DOBRA: dobra koja su djeljiva i pjedinac ih može pribaviti bez izazivanja eksternih koristi ili troškova za druge. što – dolarski glasovi potrošača. kako – konkurencija. za koga – na tržistu proizvodnih čimbenika ( cijene rada, kapitala, zemlje koje se nazivaju nadnica, kamata, renta ). POTRAZNJA – količina dobara i usluga koju su potrosaci spremni platiti pri trzisnim cijenama. PONUDA: količina dobara koju su gospodarski subjekti spremni iznjeti na trziste pri odredenoj cijeni. ZAKON OPADAJUCE POTRAZNJE: porastom cijena tražena količina se smanjuje i obrnuto. EFEKT DOHOTKA – smanjenje kupovne moći. EFEKT SUPSTITUCIJE: porast cijene u danom roku preusmjerava potraznju na supstitute. PROMJENA TRAZENE KOLICINE: promjena cijene ( pomak po krivulji ). PROMJENA POTRAZNJE: cijena fixna ( pomak cijele krivulje ). ELASTICNOST: način kvantificiranja koliko su ponuda i potražnja osjetljive na promjenu cijena uz pretpostavku ceteris paribus. CIJENOVNA ELASTICNOST POTRAZNJE ( Edp ) – odnos izmedu postotne promjene tražene kolicine i cijene. KOEFICIJENT ELASTICNOSTI: njime se izrazava elsticnost, uvijek pozitivan. Moze biti veci od jedan ( elasticnost ), manji od jedan ( neelasticnost ), i 1 ( jedinicna elasticnost ). SAVRSENO NEELASTICNA POTRAZNJA – tražena količina ne reagira ne promjenu cijena bez obzira koliko ona bila. SAVRSENO ELASTIČNA POTRAŽNJA: beskonačno malena promjena cijene na vise ( nema nikakve potraznje ), na niže ( jos visa potraznja ). ELASTIČNOST POTRAŽNJE OVISI: 1) intenzitet potreba, 2) postojanje supstituta, 3) duljini vremena ponudaca, 4) relativnom udjelu dobra u izdacima potrosaca. ELASTICNOST PONUDE OVISI: 1) vrijeme, 2) stupanj do kojeg se može povecat proizvodnja u nekom privrednom sektoru. CRNA TRZISTA: 1) cijene zamrznu te na razini nižoj od ravnotežnih, 2) višak potražnje, 3) racioniranje dobara. KORISNOST: subjektivno zadovoljstvo što ga potrošač polučuje trošeći neko dobro. GRANICNA KORISNOST: korisnost dodatne jedinice nekog dobra ( svaka dodatna jedinica daje sve manju dodatnu korisnost potrosacu ). ZAKON OPADAJUCE KORISNOSTI: svako povećanje količine nekog dobra smanjuje njegovu graničnu korisnost i obrnuto. UKUPNA KORISNOST: zbroj korisnosti svakog koristenog dobra. Pokazuje korisnost cijelokupne količine koristenih dobara. Krivulje ukupne korisnosti pozitivnog nagiba je, pokazuje kako se povećanjem potrošnje ukupna korisnost povećava ali po sve manjoj stopi.

191

Page 193: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

KRIVULJA UKUPNE TRZISNE POTRAZNJE: zbroj potražnje svakog pojedinca. DOHODOVNA ELESTICNOST: postotna promjena potražnje kroz postotna promjena dohodka. INFERIRORNA DOBRA: dobra niže kakvoće čija se potražnja smanjuje povećanjem dohotka uslijed promjene strukture potrošnje na skuplja dobra. KRIŽNA ELASTIČNOST: odnos postotne promjene tražene količine nekog dobra i postotne promjene cijene supstituta i komplemenata tog dobra. PARADOX VRIJEDNOSTI: voda, dijamant. POTROSACEV PROBITAK: razlika izmedu ukupne korisnosti nekog dobra i njene tržisne vrijednosti. FUNKCIJA PROIZVODNJE: odnos izmedu max outputa i inputa potrebnih za proizvodnju tog outputa pri danoj razini tehničkog znanja. UKUPNI PROIZVOD: ukupna količina usluga i dobara izrazenih u fizickim jedinicama. GRANICNI PROIZVOD (MP): dodatni proizvod nastao povećanjem inputa za 1 jedinicu uz ceteris paribus. PROSJECNI PROIZVOD (AP): ukupni proizvod po jedinici varijabilnog inputa. ZAKON OPADAJUCEG GRANIČNOG PROIZVODA: reakcija proizvodnje na porast jednog inputa uz ceteris paribus. KONSTANTNA EKONOMIJA RAZMJERA: ako se ukupni proizvod poveća razmjerno promjenama svih inputa. RASTUĆA EKONOMIJA RAZMJERA: ako se ukupni proizvod poveća po većoj stopi povećanja angažiranih inputa. PADAJUĆA EKONOMIJA RAZMJERA: ako se ukupni proizvod poveca po stopi manjoj od stope porasta koristenih inputa. PRODUKTIVNOST ( EFIKASNOST ): odnos izmedu ukupnog proizvoda i ponderiranog prosjeka inputa ( utrosaka ): 1) ukupna : količina proizvodnje na jedinicu ukupnih utrošaka rada i kapitala. 2) faktorska: razlikujemo produktivnost rada ( količina proizvodnje po jedinci rada ) i kapitala ( kolicina proizvodnje po jedinici kapitala ). TROSKOVI: izražavaju novčanu vrijednost inputa koristenih u procesu proizvodnje tokom vremena. PODJELA: Ukupni ( na ukupne fixne i ukupne varijabilne ), Jedinični ( na MC i AC ( na AFC i AVC )). UKUPNI TROSKOVI: najnizi ukupni novcani izdaci potrebni da se proizvode odredena kolicina proizvoda ( TC = FC + VC ). FIXNI TROŠKOVI: ubrajaju amortizaciju oprema i zgrada, kamatu na preuzete kredite, i zakupnine na određeni rok. VARIJABILNI TROSKOVI: najznacajniji su radna snaga, sirovina, energija. GRANICNI TROSKOVI: pokazuju porast ukupnih troškova nastalih proizvodnjom dodatne jedinice troškova. PROŠJECNI (JEDINICNI) TROSKOVI: dobiju se djeljenjem ukupnih troskova s brojem proizvedenih jedinica outputa. Djele se na AFC ( FC/Q) i AVC ( VC / Q). PRAVILO NAJMANJEG TROŠKA: koristi se da bi poduzeća maksimalizirala profit. Poduzeće proizvodi uz najmanje troškove ako koristi inpute tako da granični proizvodi svih korištenih inputa,izraženi u novčanim jedinicama,budu međusobno jednaki.

192

Page 194: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

BILANCA STANJA: prikazuje trenutnu financijsku sliku poduzeća (aktiva/obveze i neto vrijednost). BILANCA USPJEHA: pokazuje tijek prodaja,troškova i prihoda u nekom vrem.razdoblju. KRIVULJA INDIFERENCIJE: omjer graničnih korisnosti dvaj dobara. IZOKVANTA ili KRIVULJA JEDNAKOG PROIZVODA: krivulja koja pokazuje sve tehnološki djelotvorne kombinacije dvaju inputa što daju isti proizvodni rezultat. TRŽIŠNA MOĆ: stupanj kontrole što ga jedno ili više poduzeća imaju ne nekom tržištu. Postoje dva pokazatelja tržišne moći: 1) koeficjent koncentraije: udio prvih 4 ili 8 poduzeća u ponudi sektora. u čistom monopolu,udio je 100%,a u slučaju potpune konk.taj je indikator manji što je veći broj sudionika. 2) hhi: zbroj kvadrata tržišnih udjela svih poduzeća na tržištu. Max visina je 10 000 (apsolutni monopol),u potpunoj.konkurenciji. vrijednost HHI je bliža 0 što je veći broj sudionika. TEORIJA RASPODJELE: način na koji se dohodak i blagostanje raspoređuju među članovima društva. DOHODAK: sva novčana primanja što ih pojedinac ili kućanstvo ostvari tijekom danog vremenskog razdoblja. Sastoji se od nadnice, rente,kamata,transfernih plaćanja,a njegove osnove su rad vlasništvo i socijalna skrb. IMETAK: vrijednost sredstava koju netko posjeduje u bilo kojem tranutku. UKUPNI PRIHOD (TR): cijena x količina. GRANIČNI PRIHOD (MR): prirast ukupnog prihoda do kojeg se dolazi povećanjem uk.proizvodnje za 1 jedinicu (MR=promijena TR/promjena Q). PRINOS GRANIČNOG PROIZVODA (MRP): dodatni prihod nastao zapošljavanjem dodatne jedinice nekog inputa uz pretpostavku da su ostali inputi nepromijenjeni. TEORIJA GRANIČNE PRODUKTIVNOSTI: svaki proizvodni činitelj dobiva prihod u visini posljednje unajmljene jedinice. NADNICE: dohodak od rada. Dijele se na:1) nominalne (izražavaju se u novčanm jedinicama),2) realne (izražavaju kupovnu moć nominlnih nadnica). POTPUNO KONKURENTNO TRŽIŠTE: 1)postoji velik broj radnika i poslodavaca pri čemu ni jedan ne određuje nadnice, 2) homogen rad, 3) pokretljivost radnika među radnim mjestima, 4) informiranost radnika. PONUDA RADA: broj radnih sati koje je stanovništvo spremno odraditi na poslovima koji donose nadnice. EFEKT SUPSTITUCIJE NA PONUDU RADA utječe tako da će radnici zamijeniti sl.vrijeme za rad ako nadnice porastu da bi povećali ohodak. EFEKT DOHODKA NAPONUDU RADA utječe tako da će povećanjem nadnicaradnici raditi manje kako bi si priuštili slobodno vrijeme. RAZLIKE U NADNICAMA:1) služe kao naknade za neprivlačnost nekih poslova i zovu se kompenzirajući dodaci. 2) ljudski kapital: količina znanja i sposobnosti stvorena u procesu obrazovanja i odgoja;visoke plaće su povratak investicija u ljudski kapital. 3) dohoci rijetko nadarenih i popularnih. 4) tržište rada nije homogeno nego je segmentirano na mnogo nekonkurentnih skupina što omogućuje dohodovne razlike. AFIRMATIVNE AKCIJE: stimuliranje poslodavaca da se zaposle diskriminirane kupine bez posla.

193

Page 195: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

SINDIKATI: dobrovoljne organizacije radnika udruženih zbog povećanja nadnica i poboljšanja radnih uvjeta. 1) granski sindikati: okupljaju radnike koji rade u istoj gosp.grani. 2) strukovni sindikati: okupljaju radnike koji rade u istoj struci. UDRUGE POSLODAVACA: predstavnici ponude rada,zadatak im je sastavljanje kolektivnih ugovora kojma se na određeno vrijeme reguliraju nadnice,uvijeti rada i zapošljavanja i uzajamna prava i obvze. Najvažniji dio kolektivnih ugovora je EKONOMSKI PAKET kojim se regulira temeljna nadnica za pojedine vrste poslova,naknada za pekovremeni rad te ostale benficije. SREDSTVA PRITISKA RADNIKA I POSLODAVACA: poslodavci mogu koristiti LOCKOUT kojim ne dozvoljavaju radnicima da dođu na posao dok radnici koriste ŠTRAJK kojim nastoje ishoditi koncesije od strane poslovodstva. CLOSED SHOP: diskriminacijski zahtjevi sindikata prema poslodavcima koji ne dopuštaju zapošljavanje nesindikalnih radnika. UNION SHOP: diskriminacijski zahtjev sindikata kojim dopuštaju poslodavcima zapošljavanje nesindikalnih radnika pod uvjetom da se oni naknadno učlane u sindikat. OPEN SHOP: ravnopravno zapošljavanje sindikalnih i nesindikalnih radnika. Sindikati mogu povisiti nadnice svojih članova iznad konkurencijske razine na 4 načina: 1) ograničavanje ponude rada, 2) korištenjem svoje moći da izravno povise standarne nadnice, 3) povećanjem potražnje rada, 4) odolijevanjem poslodavcima koji posjeduju monopolističku pregovaračku moć. NEZAPOSLENOST: 1) nezaposlenost čekanja: izazvana je odbijanjem sindikalnih radnika da prihvate poslove koji donose nižu nadnicu od naknade za nezaposlenost. 2) klasična nezaposlenost nastaje uslijed viška ponude izazvane previsokim realnim nadnicama i nedovoljnom potražnjom rada. Zemlja je nereproduktivni,a kapital reproduktivni činitelj proizvodnje. EKONOMSKA RENTA: cijena uporabe komada zemlje u nekoom vremenu. 3 KATEGORIJE KAPITALNIH DOBARA: građevine (tvornice,zgrade,infrastruktura), oprema (trajna potrošna i trajna proizvodna dobra), zalihe. rental: neto prihod koji koji iznajmljena kapitalna dobra donose svojim vlasnicima. STOPA PRINOSA OD KAPITALA: odnos između neto godišnjih prihoda od kapitala i investiranog kapitala. Prikazuje rentabilnost kapitalnih ulaganja. KAMATA: dobitak plaćen onima koji posuđuju novac. KAMATNA STOPA (KAMATNJAK): odnos između kamate i deponirane glavnice. Prikazuje koliko banka ili neki drugi financijski posrednik mora platiti zajmodavcu za korištenje njegovog novca. SADAŠNJA VRIJEDNOST KAPITALNOG DOBRA: dobiva se tako da se izračuna koliko treba investirati danas da bi se po tekućoj kamatnoj stopi mogao generirati tok budućih prinosa. REALNA KAMATNA STOPA: jednaka je nominalnoj kamatnoj stopi umanjenoj za stopu inflacije. KAMATNA STOPA MOŽE BITI: 1) aktivna i pasivna, 2) kratkoročna i dugoročna, 3) fiksna i varijabilna, 4) niskorizična i visokorizična. NOMINALNI KAMATNJAK: godišnji dobitak izražen u dolarima na uloženi dolar.

194

Page 196: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

REALNE NADNICE: kupovna moć nadnica nekog radnika izražena dobrima i uslugama. Mjeri se omjerom novčane nadnice i indeksa cijena potrošača. DRŽAVA INTERVENIRA U GOSPODARSTVU SA: 1) porezima kojima preusmjerava privatnu potrošnju u javnu, 2) državnim izdacima kojima se stimulira proizvodnja dobara i usluga, 3) regulacijom koja upućuje ljude da obavljaju određene gosp.djelatnosti ili da odustaju od njih. Spomenute instrumente država koristi u obvljanju svojih četiriju funkcija: 1) utvrđivanja zakonskog okvira za tržišno gospodarstvo, 2) utjecaja na alokaciju resursa kako bi se povećala efikasnost gosp., 3) preraspodjele dohotka, 4) makroekonomske stabilizacije. KOLEKTIVNE ODLUKE: 1) ŠTETNE (negativne za sve), one koje raspodijeljuju (neg.za neke,poz.za neke) i djelotvorne (pridonose paretovu poboljšanju jer su pozitivne za sve). GLASAČKI PARADOKS: kada niti jedan prijedlog ne može dobiti KVALIFICIRANU VEĆINU od 2/3 glasova. DVA RAZLOGA NEUSPJEŠNE DRŽAVNE POLITIKE: 1)birokratska inercija, 2) vođenje politike na kratki rok. EKSTERNALIJE: one aktivnosti koje uzrokuju korist ili štetu drugima pri čemu potonji ne plaćaju neknadu za tako stečenu korist niti pokrivaju nastale troškove. BORBA PROTIV EKSTERNALIJA: 1) izravna kontrola, 2) porezna politika, 3) pregovaranje, 4) primjena pravila obveze. POREZNA POLITIKA SE TEMELJI NA: 1) načelu korisnosti (porezni udio osoba trebao bi biti razmjeran njihovu korištenju javnih dobara), 2) načelu sposobnosti plačanja (porezni udio osoba trebao bi biti razmjeran njihovoj platežnoj moći),3) načelo pravednosti (prema načelu vodoravne pravednosti svi oni koji su jednaki trebaju biti i jednako oporezivani,a prema načelu okomite pravednosti se odnosi na oporezivanje ljudi s različitom visinom dohodka. POREZI SE DIJELE NA: 1) a) progresivne (od ljudi s većim dohodkom se oporezuje relativno veći dio dohodka od onih koji imaju niske dohodke), b) regresivne (od ljudi s većim dohodkom se oporezuje relativno manji dio dohodka od onih koji imaju niske dohodke),c) proporcionalne (relativni dio dohodka koji se oporezuje jednak je i kod bogatih i kod siromašnih) i 2) a) NEIZRAVNE ILI INDIREKTNE (naplaćuju se na dobra i usluge (promet i trošarine)) i b) IZRAVNE ILI DIREKTNE (naplačuju se od pojedinaca i poduzeća (porezi na osobni dohodak, nasljedstvo, darovanje...)). POREZ NA DODATNU VRIJEDNOST: izračunava se na temelju vrijednosti koju različita poduzeća dodaju dobrima u različitim fazama proizvodnje. PROSJEČNA POREZNA STOPA: odnos između ukupnog poreza i ukupnog dohodka. Pokazuje visinu poreznog opterećenja. GRANIČNA POREZNA STOPA: odnos između dodatno uplaćenog poreza i dodatnog dohotka odnosno koliko poreza treba uplatiti ako se dohodak poveća za jednu jednicu. Djelotvornost poreza analitički se može prikazati LAFFEROVOM KRIVULJOM koja grafički pokazuje odnos između visine porezne stope i poreznih prihoda. NETO FISKALNI TERET: zbroj transfernih i poreznih plaćanja. FISKALNI FEDERALIZAM: decentralizirani porezni sustav kod zemalja sa složenom strukturom vlasti u kojemu porezne propise i stope oporezivanja donose federalne jedinice i iz tih prihoda podmiruju svoje potrebe. Nepotpuna

195

Page 197: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

konkurencija dovodi do smanjenja efikasnosti jer su cijene više od graničnih troškova,a količina outputa manja je od one pri potp.konk. DA BI IZBJEGLA ZLOUPORABU MONOPOLSKOG POLOŽAJA DRŽAVA KORISTI: 1) tržišne poticaje (navodi ljude da realizirajući svoj interes slijede ciljeve koje im je zacrtala država) i 2) naredbama (država određuje propise prema kojima se gosp.subjekti moraju ponašati). EKONOMSKI PROPISI: reguliraju se a) cijene,b) proizvodnja,c) uvjeti ulaza i izlaza subjekata na tr. i d) standarda roba i usluga u pojedinom sektoru. DRUŠTVENI PROPISI: određuju se pravila kojima se korigiraju eksternalije (pogotovo u sferi zdravstva i sigurnosti). PROTUMONOPOLISTIČKA POLITIKA DRŽAVE NA 2 NAČINA OGRANIČAVA MONOPLSKO DJELOVANJE: 1) prvi način se ogleda u zabrani nekih vrsta poslovnih ponašanja kojima se uklanja konkurencija, 2) drugi način se ogleda u ograničavanju onih tržišnih struktura koje bi ograničavanjem trgovine smanjile društvenu efikasnost. Te tržišne strukture su: 1)horizontalna fuzija: udruživanje poduzeća iz istog gospodarskog sektora, 2) vertikalna fuzija: spajanje poduzeća različitih stupnjeva proizvodnog procesa, 3) konglomerati: udruživanja poduzeća sa različitim proizvodnjama. BOGATSTVO: neto vrijednost imovine u vlasništvu u datom trenutku. STUPANJ NEJEDNAKOSTI RASPODJELE DOHOTKA izražava se odnosom postotka stanovništva i postotka njihova dohodka. grafički se prikazuje lorenzovom krivuljom, a kvantitativno ginijevim koeficjentom koji je jednak površini između stvarne krivulje nejednakosti i krivulje apsolutne jednakosti dohodka pomnoženoj sa 2. SIROMAŠTVO: stanje u kojem visina dohodka ne može pokriti procijenjene troškove života na egzistencijalnoj razini. GRANICA SIROMAŠTVA: visina dohodka koji osigurava egzistencijalni minimum koji je jednak minimalnom budžetom za hranu pomnoženom sa faktorom 3. POLITIKA DOHODAKA: sastoji se od kontrole nadnica i cijena u širokom rasponu od neobvezajućih smjernica do potpune regulacije. BRUTO DRUŠTVENI PROIZVOD (GNP): vrijednost svih finalnih dobara i usluga proizvedenih tijekom neke godine. NOMINALNI GNP: mjeri se tekućim tržišnim cijenama. REALNI GNP: mjeri se u nepromijenjenim cijenama. Dobiva se tako da se nominalni GNP podijeli sa GNP deflatorom. POTENCIJALNI GNP: razina GNP-a koja se pri danoj tehnološkoj razvijenosti i veličini stanovništva može proizvesti bez stvaranja inflacije. Izražava dugoročni trend realnog GNP-a u uvjetima visoke zaposlenosti i cijenovne stabilnosti. JAZ GNP-a: razlika između potencijalnog i realnog GNP-a. Silazne putanje ekonomije se zovu RECESIJA (kad je jaz malen) DEPRESIJA (kad je jaz velik).GNP SE MOŽE MJERITI KAO: 1) tijek proizvoda i 2) tijek prihoda. 1)TIJEK PROIZVODA: sastoji se od potrošnje pojedinaca i kućanstava (C),potrošnje poduzeća (I),potrošnje države (G) i potrošnje stranaca (x) (GNP= C+I+G+X) 2) TIJEK PRIHODA: sastoji se od nadnica (W), kamata (i), rente(R), profita (Pf),amortizacije (Dp) i neizravnih poreza (T) (GNP= W+i+R+Pf+Dp+T) .RADNA SNAGA: sve zaposlene(starije od 16 godina koji su voljni i sposobni raditi) i nezaposlene osobe koje trže posao. INDEKS POTROŠAČKIH CIJENA (CPI): pokazatelj opće razine cijena. STOPA INFLACIJE: označava stopu rasta ili pada razine cijena u god.dana. (CPI (ove god)-CPI(prošle god.)x100/CPI (prošle god.)

196

Page 198: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

AGEGATNA PONUDA (AS): ukupna količina dobara i usluga koje je nacionalno gosp.voljno proizvesti i ponuditi pri danoj razini cijena u određenom vremenskom periodu. Ovisi o razini cijena i o veličini potencijalnog proizvoda. AGREGATNA POTRAŽNJA(AD): ukupna količina dobara i usluga koju su različiti sektori spremni potrošiti u danom razdoblju. Određena je sumom potrošnje pojedinaca,kućanstava,posl.sektora države i stranaca. Ovisi o razini cijena,ili i o monetarnoj. i fiskalnoj.politici te ostalim činiteljima. STAGFLACIJA: istodobno postojanje visoke nezaposleosti ili stagnacije i ustrajane inflacije. INSTRUMENTI EKONOMSKE POLITIKE: a) F I S K A L N A P O L I T I K A : sastoji se od uporabe izdataka države i oporezivanja. 1) izdaci države: dijele se na kupovine države (izdaci na dobra i usluge) i transferna plaćanja (koji povećavaju dohotke ciljanih skupna kao što su stari i nezaposleni). 2) OPOREZIVANJE: a) porezi smanjuju dohotke ljudi,smanjuje se potrošnja pučanstva na dobra i usluge i posljedično i realni GNP. b) porezi utjeću na cijene dobara i faktora proizvodnje,a samim time se smanjuju ulaganja podzeća u nova kapitalna dobra. Utrenutcima ekspanzije,kada prijeti inflacija koristi se kontrakcijska fiskalna politika,a u trenutcima depresije primjenjivat će se ekspanzivna fiskalna politka. b) m o n e t a r n a p o l i t i k a: vodi ju centralna banka i određuje ponudu novca . promjene ponude novca povećavaju ili smanjuju kamatnjake i utječu na potrošnju u sektorima ,devizni tečaj... može biti: 1) ekspanzivna (kad se ponuda novca povećava po stopi većoj od stope rasta gnp-a), 2) restriktivna (kada ponuda novca raste po stopi manjojod stope rasta gnp-a. 3) neutralna (kada pobuda novca raste po stopi približno jednakoj stopi rasta gnp-a). c) politika dohodaka: pokušaji države da ublaži inflaciju neposrednim koracima bilo verbalnim usmjeravanjem ili ozakonjavanjem nadzora nadnica i cijena (država pokušava ograničiti promjene nadnica i cijena). d) međunarodna ekonomska politika: sastoji se u uravnotežavanju vrijednosti uvoza i izvoza te u stabilizaciji deviznih tečajeva. NETO DRUŠTVENI PROIZVOD (NNP): GNP umanjen za veličinu amortizacije. BRUTO DOMAĆI PROIZVOD (GDP): vrijednost ukupnog proizvoda proizvedenog unutar granica neke zemlje tijekom određene godine.(ne ulazi vrijednost dobara i us.proizvedenih dpmaćim kapitalom u inozemstvu). NACIONALNI DOHODAK (NI): suma faktorskih dohodaka koje su primili rad,zemlja i kapital jednak je sumi nadnica,rente,kamate i profita (GNP umanjen za amortizaciju i i neizr.porez). RASPOLOŽIVI DOHODAK (DI): onaj dio dohotka koji ostaje kućanstvima za potrošnju i štednju (uk.dohodak umanjen za poreze + transferna plaćanja). INVESTICIJE: ulaganja u buduću proizvodnju. U kratkom roku utjeću na povećanje proizvodnje i ponude, a u dugom roku kroz povećanje kapitala utjeću na rast proizvodnih kapaciteta i potencijalnog proizvoda.1) BRUTO INVESTICIJE: ukupna kapitalna ulaganja namijenjena zamijeni izrabljenog fizičkog kapitala i proširenju postojećeg. Financira se iz akumulacije i amortizacije. NETO INVESTICIJE: namijenjene proširenju postojećeg fizičkog kapitala,financiraju se iz akumulacije. INVESTICIJE SU ODREĐENE: 1) veličinom prihoda, 2) veličinom troškova investiranja među kojima su najznačajniji kamate i porezi, 3) očekivanjima i predviđanjima budućih događaja.

197

Page 199: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

NETO EKONOMSKO BLAGOSTANJE (NEW): GNP umanjen za one dijelove koji ne pridonose individualnom blagostanju,a uvećanom za one stavke potrošnje koje ne obuhvaća GNP. (npr.siva ekonomija.) MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA: razina GNP-a na kojoj je predviđena agregatna potražnja jednaka predviđenoj agregatnoj ponudi. INFLACIJA: proces kontinuiranog rasta cijena odnosno kontinuiranog pada vrijednosti novca. Posljedica je neravnoteže u gosp. (povećanje novca u optjecaju prema maloj količini roba i usluga). STOPA INFLACIJE: stopa rasta ili pada razine cijena u jednoj godini. DEFLACIJA: sniženje opće razine cijena. EKSTERNE (EGZOGENE) VARIJABLE: utjeću na ekonom.aktivnost,ali nisu pod utjecajem ekonomije (ratovi,prevrati,rast pučanstva...) INDUCIRANE (ENDOGENE) VARIJABLE: utjeću na ekonom.aktivnost i pod utjecajem ekonomije su (proizvodnja, zaposlenost i nezaposlenost i razina cijena). POTROŠNJA: onaj dio GNP-a namijenjen zadovoljavanju osobnih potreba. DIJELI SE NA: potrošnju trajnih i potrošnih dobara te na potošnju usluga. ŠTEDNJA: neutrošeni dio raspoloživa dohotka koji se izračunava tako da se raspoloživi dohodak umanji za visinu potrošnje. FUNKCIJA POTROŠNJE: odnos između razine potrošnje i razine raspoloživog dohotka.(C=f(DI)) FUNKCIJA ŠTEDNJE: odnos između razine štednje i razine raspoloživog dohotka (C=f(DI)). GRANIČNA SKLONOST POTROŠNJI (MPC): odnos između prirasta potrošnje i prirasta raspoloživog dohotka. GRANIČNA SKLONOST ŠTEDNJI (MPS): odnos između prirasta štednje i prirasta raspoloživog dohotka. Zbrajanjem individualnih funkcija potrošnje dobiva se NACIONALNA FUNKCIJA ŠTEDNJE. Ona je određena: 1) tekućim raspoloživim dohotkom , 2) permanentnim dohotkom (onaj koji je lišen kratkoročnih i sezonskih utjecaja) 3) imetkom.OSNOVE AGRETAGTNE PONUDE I POTRAZNJE: AGREGATNA POTRAZNJA: je ukupna količina proizvoda i usluga koja ce se kupiti pri danoj razini cijena uz pretpostavku ceteris paribus. Odražava utjecaj cijena na cijelo gospodarstvo. ( za razliku od mikroekonomske krivulje potražnje koja odrazava utjecaj cijena na trazenu kolicinu robe i usluga na pojedinačnom tržistu ). Cine ju 4 komponente ( agregatne potražnje ): 1) osobna potrosnja – cine ju potrosnja pojedinaca i kucanstva, a odtredena je raspolozivi dohotkiom, imetkom i opcom razinom cijena. 2) investicije – njih sačinjava porizvodnja potrošnja gospodarskih subjekata,koja je odredena prinosima od investicija, troškovima i investicijama. 3) drzavna potrosnja: nju cine materijalna i nematerijalna potrosnja države, a odredena je njenom e. politikom. 4) neto izvoz – on je jedna razlici izmedu izvoza i uvoza a odreden je domacim i inozemnim dohotkom, relativnim cijenama i valutnim tečajevima. Agregatna potraznaj se prikazuje na osi gdje je dolje realni GNP a lijevo opća razina cijena. Krivulja agregatne potražnje ima opadajući nagib uslijed djelovanja efekta novcane ponude – prema kojemu povećanje cijena pri fixnoj nominalno količini novca smanjuje realnu potražnju za dobrima i uslugama. Krivulja agregatne potraznje odrazava. Makroekonomska krivulja ima negativan nagib

198

Page 200: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

zbog efekta novčane ponude a mikro ekonomska zbog efekta supstitucije i i efekta dohotka. AGREGATNA PONUDA: odredena je velicinom nacionalnog proizvoda koji privredni subjekti žele proizvesti u odredenom razdoblju pri danoj razini cijena i ostalim nepromjenjenim uvjetima. Krivulja agregatne ponude u kratkom roku ima 3 dijela: horizontalni ( mjenja se output, cijene iste zbog postojanja viška neiskoristenih kapaciteta ), središnja ( u kratkom roku je uzlaznog smjera jer se povecavaju output i cijene usljed porasta troskova proizvodnje ), i vertikalna ( raste cijena, output isti ). Agregatna ponuda ovisi o: potencijalnom GNP i troškovima proizvodnje. POTENCIJALNI GNP: ona razina realnog gnp-a koji ce privreda proizvesti pri prirodnoj stopi nezaposlenosti te tada nema porasta inflacije. Prirodna stopa iznosi oko cca 6 %. Od troskova proizvodnje najznacajnije mjesto imaju nadnice. Porast potencijalnog GNP kao i smanjenje troskova povecat se agregatnu ponudu, dok ce smanjenje GNP i porast troskova smanjiti agreg. Ponudu. U kratkom roku troškovi su nefleksibilni na porast cijena uzrokovan povećanjem potražnje. U takvim uvjetima cijene idu ispred tropkova, profiti rastu a zajedno s njima i ponuđena količina. U dugom roku troškovi postaju flesxibilni i prate porast cijena. M O D E L M U L T I P L I K A T O R A : objasnjava kako agregatna potražnja u kratkom roku utjece na razinu proizvodnje. pri osnovnom modelu multiplikatora nema utjecaja države i vanjske trgovine na obujam proizvodnje pa je proizvodnja funkcija iskljucivo potrosnje i investicija. U točki ravnoteže zeljeni rashodi za osobnu potrosnju i investicije jednaki su razini ukupne proizvodnje. Ako bi proizvodnja bila iznad svoje ravnotezne razine doslo bi do gomilanja zaliha, pada profita i smanjenja obujma proizvodnje na ravnoteznu razinu. Ako bi proizvodnja bila manja od svoje ravnotežne razine, došlo bi do nestašice proizvoda što bi ponukalo proizvodače da povećaju proizvodnju na razinu ravnoteže. U osnovnom modelu multiplikatora investicije odreduju dinamiku proizvodnje. Investicije pritom imaju multiplikativni efekt jer proizvode lanac dodatne potrošnje na opadajucoj stopi. Koliki ce taj efekt biti ovisi o veličini multiplikatora investicija. Pod MULTIPLIKATOROM INVESTICIJA: podrazumjeva se broj koji mnozeci promjenu investicija daje promjenu proizvodnje i GNP-a. Velicina investicijskoj multiplikatora ovisi o granicnoj sklonosti piotrosnje ( MPC ) i granicnoj sklonosti stednji ( MPS ). Na višim razinama dohotka multiplikativni efekt bit ce nizi zbog opadajuceg MPC-a odnosno rastuceg MPS-a i obrnuto. Multiplikator investicija djeluje u oba smjera, odnosno pri rastu i pri padu GNP-a. Investicijski multiplikator je ogranicen na stanje depresije kada postoji u privredi neiskoristeni proizvodni resursi. Kada realni GNP prekoraci potencijalni GNP, multiplikativni efekt nestaje jer prirast investicija ne povecava GNP. KEYNESOV MODEL MULTIPLIKATORA: kada se u osnovni model multiplikatora ukljuci utjecaj države i vanjske trgovine. Država na privredu utjeca posredstvom fiskalne politike a cilj joj je ublažavanje negativnih efekata privrednih ciklusa. FISKALNA POLITIKA: sastoji se od drzavnih rashoda na dobra i usluga te poreza i transfera. Ako je privreda u stanju recesije, povecavanjem svojih rashoda država ce povećati agregatnu potražnu i GNP. U slučaju opasnosti od inflacije drzava ce smanjiti svoje rashode. U istu svrhu drzava moze koristiti

199

Page 201: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

POREZNI MEHANIZAM: SMANJENJE POREZA - koristit ce se kao sredstvo poticanja potrosnje i investicija kako bi se u razdoblju depresije potaknula agregatna potražnja. POVEĆANJE POREZA: korisi se kao sredstvo smanjenja prevelike agregatne potraznje u uvjetima inflacije. Naravno ovi zaključci vrijede pod nepromjenjenom državnom potrošnjom i investicijama. MULTIPLIKATOR DRŽAVNE POTROŠNJE: pod njim se podrazumjeva porast GNP-a koji nastaje kao posljedica jediničnog porasta drzavnih rashoda na dobra i usluge. Investicijski i multiplikator drzavne potrosnje iste su velicine i nazivaju se multplikatorima potrosnje. porezi takodjer imaju multiplikativno djelovanje na razinu proizvodnje i gnp. multiplikativni efekt poreza: odreden je poreznim multiplikatorom koji je jednak umnosku MPC-a i multiplikatora potrosnje. Vanjska trgovina takodjer utjece na dinamiku GNP-a jer niti jedna zemlja nije gospodarski izolirana od drugih zemalja. Da bi se model zatvorenog gospodarstva pretvorio u model otvorenog potrebno je u postojeci razvijeni model multiplikatora uključiti vanjsku trgovinu odnosno neto izvoz tj. Razliku izmedu izvoza i uvoza roba i usluga. Velicina neto izvoza ovisit ce o odnosu domaćih i stranih cijena, velicini domaćeg i inozemnog dohotka i proizvodnje kao i o valutnim tečajevima. Koliko ce pak neka zemlja uvoziti ovisi o njenoj graničnoj sklonosti uvozu ( MPM ).GRANICNA SKLONOST UVOZU: pokazuje za koliko ce se povećati uvoz ako GNP poraste za 1 jedinicu. ekonomski procesi – podjela: na tokove roba ( realna ekonomija ) i na tokove novca ( monetarnu ekonomiju ). REALNA EKONOMIJA: se izrazava i mjeri u količinama proizvedenog ili prirodnog bogatstva, u broju zaposlenih radnika, u kolicini instaliranih kapaciteta. Realnu ekonomiju kontroliraju poduzeća i gradani. novcana ( monetarna ) ekonomija: izražava se u količini i kretanju novca ( u obliku placa, renta, kamata, novcane mase, depozita ). Monetarna je pod nadzorom centralne monetarne vlasti koja ima monopol na emisiju novca i na regulaciju novcanih tokova. NOVAC: je stvar koja služi kao opceprihvaceno sredstvo razmjene roba ili kao opceprihvaceno sredstvo placanja svih privatnih i javnih dugova. FUNKCIJE NOVCA: 1) mjerilo vrijednsoti svih drugih roba, 2) sredstvo razmjene roba, 3) sredstvo placanja svih privatnih i javnih dugova, 4) sredstvo stednje, 5) međunarodno sredstvo placanje ( svjetski novac, ako je priznat i konvertabilan u medunarodnoj trgovini ). UZROCI POJAVE NOVCA: 1) zbog drustvene podjele rada i specijalizaciji 2) zbog privatnog vlasnsitva, 3) zbog potrebe ljudi da trguju i razmjenjuju svoje proizvode, 4) zbog robne proizvodnje. FIAT NOVAC ( FIDUCIJARNI ) NOVAC – suvremene vrste novca koji nemaju unutarnju vrijednsot kao roba vec imaju samo simbolicku vrijednost ( papirnate novcanice, kovanice, čekovi ). Potvrda ( priznanica ) o dugovanju, o obvezi drzave ( i njene centralne banke ) prema imateljima tih novcanica. SUVREMENA ( DANASNJA ) PODJELA NOVCA: gotovina ( efektivni novac: u obliku metalnog ili papirnatog novca koji emitira centralna banka neke drzave ) i depozitni ( bankarski, knjizni novac: pojavljuje se u obliku depozita, cekova i potrazivanja na racunima u bankama.

200

Page 202: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

SUPSTITUTI NOVCA: pogotovo u vrijeme restriktivne monetarne politike, bonovi, mjenice, cekovi, drzavne obveznice i ostali vrijednsni papiri. Obavljaju prometnu i plateznu funkciju novca i tako nadoknaduju gotovinu. VRSTE BANAKA U BANKARSKOM SUSTAVU: 1) centralna banka i 2) poslovne komercijalne banke. poslovne banke: su financijski posrednici koji prikupljaju ( u obliku štednih uloga ili depozita trenutacne viskove novca od gradana i poduzeća i daju prikupljeni novac drugim gradanima i poduzecima. Poslovne banke smatraju da je radi osiguranja likvidnosti dovoljno zadržati kod sebe samo jedan dio ulozenih depozita odnosno novcanih rezervi koje nazivaju obvezna rezerva. drugi dio depozita koji predstavlja visak rezervi poslovne banke mogu posudivati gradanima i poduzecima uz kamatu. STOPA OBVEZNE REZERVNE LIKVIDNOSTI: postotak koji odreduje koliko posto depozita banke moraju zadržati kod sebe. Povećanje stope obvezne rezerve i dobrovoljno povecavanje rezervi iznad propisanih, smanjuje mogucnost povecanja ponude novca. Pad stope obveznih rezervi i povećanje viskova rezervi povecava mogucnost expanzije kredita i novcane mase. Expanzija ponude novca zbiva se u skladu s velicinom monetarnog multiplikatora. MONETARNI MULTIPLIKATOR: jednak je reciprocnoj vrijednosti tope obveznih rezervi. Broj koji pokazuje za koliko se puta maximalno moze povecati količina depozitnog novca u bankarskom sustavu ako se primarni novac ( koji emtira centralna banka) ili inicijalni depozit koji štediše ulazu u poslovne banke poveca za jednu novcanu jedinicu. KREDITNI MULTIPLIKATOR – broj koji pokazuje koliki maximalni iznos kredita bankarski sustav moze stvoriti iz povecanja viska rezervi za jednu jedinicu. Komercijalne banke koje u uvjetima simbolicnog ili fiat novca posluju po nacleu djelomicnih rezervi likvidnosti mogu zahvaljujući toj situaciji stvarti nesto iz nicega. Poslovne banke sljedeci svoj interes, mogu povecati ukupnu ponudu novca mnogo vise nego iznosi: 1) povećanje primarnog novca koje dolaz od centralne banke, 2) povećanje inicijalnog depozita koje dolazi od komitenata ( stedisa ) poslovnih banaka.To je moguće ako postoji samo jedna vrsta novcane iluzije koja omogucuje multiplikaciju depozitnog novca. Drugim rijecima, multiplikacija depozitnog novca, moguće je privremeno: a) zato sto komitenti poslovnih banaka prihvacaju odobreni kredit kao izvor i nacin placanja svojih dugova b) zato sto gradani i poduzeća sudjeluju u platnom prometu i placanju svojih dugova preko knjižnog novca i poslovnih banaka c) zato sto se novcana sredstva koja jedna banka odobrava svojim komitentima, vracaju u bankarski sustav kao novi depoziti u drugim poslovnim bankama. OGRANICENJE BANKARSKE KREACIJE NOVCA: a) pretvaranje depozitnog novca u gotovinu ili odlijev depozita po viđenju u druge vrste oročenih depozita b) povećanje rezervi likvidnosti iznad iznosa koji je zadan propisa, što banke svojim odlukama čine. O veličini, mjerenju, smanjivanu agregatne ponude novca skrbi centralna boanka u svakoj drzavi. OSNOVNA MJERA AGREGATNE PONUDE NOVCA: TRANSAKCIJSKI NOVAC ( M1 ) : sastoji se od gotovine i depozita po videnju. novac u sirem smislu ili sira mjera agregatne ponude novca ukljcuju u sebe transakcijski novac te novcana sredstva orocena ( do godine dana ) na stednim racunima u bankama i slicna sredstva koji su dobri supstituti transakcijskog novca i lako se mogu pretvoriti u likvidna sredstva. Agregatna ponuda novca nije osjetljiva na

201

Page 203: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

promjenu kamatne stope, dok individualna ponuda novca je osjetljiva na promjenu kamatne stope. AGREGATNA POTRAZNJA ZA NOVCEM: zbroj individualnih potraznji za novcem koji iskuzuju građani i poduzeća. Zadržavanje jednog dijela imovine u nenovcanom obliku obično je ograničeno zbog oportunitetnog troška, koji je jednak veličini kamata koje možemo dobiti ako novac držimo u banci. TRANSAKCIJSKA POTRAZNJA za novcem cini najveci dio agregatne potražnje novca, a javlja se zbog potrebe ljudi da razmjenjuju i plaćaju robe i usluge. SPEKULACIJSKA POTRAZNJA NOVCA: nastaje zbog neizvjesnosti i kretanju na financijskom tržistu i pokušaja ljudi da ostvare neku zaradu u brzoj zamjeni raznih vrsta novca ( ili novca za vrijednosne papire ) koristeći oscilacije kamatnih stopa, deviznog tečaja i dividendi u svoju korist. SIGURNOSNA POTRAZNJA NOVCA: nastaje zbog potrebe ljudi da jedan dio novca drze u gotovini i da u teskim i nepredvidenim situacijama imaju financijsku sigurnost u pribavljanju roba i usluga. IMOVINSKA POTRAZNJA NOVCA: nastajte iz potrebe ljudi da jedan dio svoje imovine ( aktive ) drze u obliku novca izbjegavajući grešku stavljanja «svih jaja u jednu košaru» tj. Nastojeći da diverzificiraju ( rasprše ) svoj portfolio. TEORIJA PORTFELJA: teorija koja objašnjava metode i tehnike uspjesnog upravljanja dizversificiranim oblicima imovine ( kao što su novac, nekretnine, vrijednosni papiri, poduzeća ). KAMATA – cijena upotrebe tuđeg novca u tuđem vremenu. KAMATNA STOPA: postotak od posudene svote koju treba vratititi zajedno s glavnicom, ovisi o dospjecu kredita, riziku, stupnju likvidnosti, administrativnim troskovima. REALNA KAMATNA STOPA – dobijemo tako da od nominalne ili novcane stope oduzmemo stopu inflacije. EFEKTNE BURZE: institucije u kojima se kupuju i prodaju dionice javnih kompanije tj. Vrijednostni papiri koji njihovim vlasnicima daju pravo na dividendu i pravo na suvlasnistvo u poduzecima koja su emitirala te papire. Kretanje cijena na efektivnim burzama iskazuje se preko indexa cijena dionica. TEORIJA EFIKASNIH TRZISTA smatra da su sve važne tržisne informacije dostupne svim tržisnim subjektima i da ih oni ugraduju u svoje kalkulacije i tržisne cijene. CENTRALNA BANKA: glavna monetarna instituciaj u nekoj drzavi. Ima monopol u emisiji novcanica. Formalno pravni polozaj i zadaci centralne banke reguliraju se posebnim zakonima. U Hrvatskoj se centralna banka zove Hrvatska narodna banka. U Hrvatskoj je centralna banka zaduzena za kreiranje i provodenje monetarne politike, za osiguravanje domace i medunarodne likvidnosti te za kontrolu rada poslovnih banaka. Svaka centrealna banka je u uskoj vezi s drzavom koju cesto financira otkupom drzavnih vrijednosnih papira ili dodjelom kredita za pokrice deficita u drzavnom proracunu ( budzetu ). Centralna banka ima odredenu autonomiju u odnostu prema izvrsnoj vlasti. S centralnom bankom upravlja vijece guvernera cije clanova obicno predlaze sef drzava, a potrvrduje parlament. MONETARNA POLITIKA: vrsta makroekonomske politike koju ( u ime drzave ) kreira i provodi centralna banka kada regulira ukupnu ponudu novca, kamatne stope, devizni tecaj i uvjete kreditiranja. S obzirom na smjer kretanja

202

Page 204: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

novcane mase moze biti: a) expanzivna: kada se novcana masa povecava po stopi vecoj od stope rasta drustvenog bruto proizvoda, b) restriktivna: kada novcana masa odnosno ponuda novca raste sporije od stope rasta drustvenog bruto proizvoda, c) neutralna: kada novcana masa raste po stopi koja se krece priblizno, na razini rasta dreustvenog bruto proizvoda. MONETARNE INSTITUCIJE: vrsta financijskih institucija koje prepoznajemo po tome što one u svojoj pasivi imaju takve obveze koje se smatraju novcem, tj. koje ulaze u novčanu masu M1 ( transakcijski novac). U procesu mijenjanja ukupne količine novca u opticaju sudjeluju ne samo monetarne institucije nego i drugi subjekti: građani, poduzeća, poslovne banke i nemonetarne institucije. U preocesu mjenjanja količine novca možemo razlikovat tri razine odlučivanja i tri razine aktivnosti: Prvu ili primarnu razinu cini centralna banka i njena emisija primarnog novca koja određuje maximalno mogući iznos novčane mase. Drugu razinu čine ostale monetarne instituticje ( poslovne banke ) i njigovo kreiranje depozitrnog novca. Njihove aktivnosti mogu povećati ili smanjiti novčanu masu u pravilu samo do iznosa koji je limitiran aktivnostima i propisima centralne banke. Treću razinu čine nemonetarni subjekti ( gradani, poduzeća) i njihove aktivnosti u odnosu prema monetarnim institucijama. GLAVNI I KONACNI CILJEVI MONETARNE POLITIKE: a) osigurati privredi i društvu potrebnu količinu novca u optjecaju, b) uspostavljanje monetarne ravnoteze tj. Jednakost agregatne ponude i agregatne potražnje novca što proizvodi stabilnost opće razine cijena c) stabilnost domaćeg novca i njihova deviznog tečaja. Uz ostvarivanje ovih ciljeva neke centralne banke obično pokušavaju ostvariti i druge ciljeve iz svijeta realne ekonomije: a) povećanje zaposlenosti b) porast proizvodnje i realnog GNP-a. POSREDNI CILJEVI CENTRALNE BANKE JESU: kontrola bankarskih rezervi likvidnosti, kontrola ukupne ponude novca i kontrola kamatnih stopa. Kad želi postići neki konačni cilj, centralna banka najprije mjenja varijable koje su pod njenim nadzorom( stopu obvezne rezerve, ponudu primarnog novca ) i tako posrednim ciljevima i instrumentima pokreće zbivanja u kojima se ostvaruju njeni konačni ciljevi. GLAVNI ZADACI CENTRALNE BANKE: a) emisija novčanica ili povlačenje novca iz opticaja što ovisi o stanju ekonomije i ciljevima monetarne politike b) reguliranje deviznog tečaja tj. vanjske vrijednosti domaćeg novca i deviznog tržista na domaćem teritoriju, c) reguliranje financijskih obveza drzave prema inozemstvu, skrb za platnu bilancu i devizne rezerve, d) osiguranje uloga na štednju ( depozita ) i kontrola zakonitosti rada poslovnih banaka. GLAVNI INSTRUMENTI CENTRALNE BANKE – su: 1) operacije na financijskom trzistu tj. kupnja i prodaja državnih i drugih vrijednosnih papira i deviza. Kada centralna banka prodaje državne obveznice ili devize ona time povlači novac iz opticaja i tako smanjuje agregatnu ponudu novca jer hoće recimo ukloniti višak ponude novca i opasnost od inflacije. U operaciji kupnje vrijednosnih papira ili deviza od gradana, poduzeća ili poslovnih banaka centralna banka obavlja emisiju primarnog novca koji na taj način ubacuje u opticaj radi recimo povećanja ponude novca, snižavanja kamatnih stopa te povećavanja likvidnosti i investicija. 2) diskontana ili eskontna stopa: vrsta kamatne stope po kojoj centralna banka odobrava kredite poslovnim bankama i obavlja eskontiranje mjenica i drugih vrijednosnih papira. Centralna banka smanjuje diskontnu stopu kada želi povećati ponudu novca u obliku kredita radi

203

Page 205: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

uklanjanja nelikvidnosti ili povećanja investicija i proizvodnje. Povećanje diskontne stope izaziva suprotne učinke: smanjenje agregatne ponude novca, povećanje trzisnih kamatnih stopa i smanjenje investicija. Diskontnu stopu možemo promatrati kao svojevrsnu cijenu uporabe primarnog novca koji centralna banka daje ( u obliku kredita ) poslovnim bankama. 3)stopa obvezne rezerve likvidnosti: ona predstavlja postotak novca, odnosno depozita koji su deponenti (poduzeća, građani) uložili u poslovnu banku i koji banka mora (radi osiguranja likvidnosti) držati kod sebe ili na računima centralne banke. Centralna banka povećava stopu obvezne rezerve kada želi smanjiti višak rezervi likvidnosti (u poslovnim bankama) i kredite koji se odobravaju iz tih viškova. Tako se smanjuje monetarni multiplikator, depozitni novac, ukupna ponuda novca. Ovaj potez monetarne vlasti obično se koristi kao instrument RESTRIKTIVNE MONETARNE POLITIKE kojom se uklanjaju viškovi ponude na trzištu novca i opasnost od inflacije. Smanjivanje stope obvezne rezerve izaziva suprotne učinke: povećavaju se viškovi rezervi likvidnosti u poslovnim bankama, povećavaju se krediti, monetarni multiplikator i ukupna ponuda depozitnog novca, što smanjuje tržisne kamatne stope, povećava investicije i likvidnost poduzeća. Ovaj potez monetarna vlast obično koristi kao dio ekspanzivne monetarne politike kojom pokušava ukloniti manjak agregatne ponude novca, recesiju i nelikvidnost u ekonomiji. Četvrti instrument je SELEKTIVNA KREDITNA POLITIKA. Centralna banka moze usmjeravati primarne emisije u odredene poslovne banke i privredne sektore, s namjerom da pomogne obnovu ili razvoj nekog područja ili da ostvari neke druge ciljeve ekonomske politike. Bilancu centralne banke mozemo definirati kao sustavni pregled podataka o sredstvima, odnosno aktivi ove institucije na odreden dan, te podataka o obvezama (pasivi) monetarne vlasti. U AKTIVI BILANCE nalaze se podaci o monetarnome zlatu, specijalnim pravima vucenja sredstava iz MMF-a, efektivnom stranom novcu ( devizama), depozitima, vrijednosnim papirima te podaci o potrazivanjima od sredisnje drzavne vlasti, domacih banaka i ostalih domacih sektora. Sve to cini monetarnu rezervu centralne banke koaj je temelj za emisiju novca i placanja prema inozemstvu. Centralna banka odobrava kredite sredisnjoj drzavnoj vlasti radi pokrica deficita u proracunu ili radi premoscivanja nesklada izmedu priljeva i odljeva novca u državnom proracunu. Ona odobrava kredite poslovnim bankama. Svi odobreni krediti pokazuju tokove novca i knjize se u aktivi centralne banke kao potrazivanje od korisnika ( primatelja ) kredita, te u pasivi bilance korisnika kredita gdje se evidentiraju kao obveza vraćanja kredita. opcenito receno u aktivi bilance nalaze se stavke cije promjene pokazuju tokove novce tj. emisiju ili povlacenje novca dok pasiva bilance centralne banke ( i ostalih monetarnih institucija ) sadrzi stavke cije promjene pokazuju utjecaj unutarnjih ne monetarnih subjekata i vanjskih financiskih institucija ( MMF-a i slicno ) na povećanje ili smanjenje novcane mase. U PASIVI BILANCE glavna i najveca stavka je primarni novac, odnosno papirne novcanice i kovani novac koji evidentira centralna banka i koji se nalazi izvan nje ( kod gradana, poslovnih banaka, poduzeća). U njihovim se bilancama taj novac nalazi u aktivi kao jedan oblik imovine. Ovdje se javlja pitanje: zasto se novcanice koje proizvodi i u promet ubacuje centralna banka evidentiraju u pasivi a ne u aktivi njene bilance: 1) takvo rjesenje izvire iz cinjenice da centralna banka ne proizvodi novac radi zarade nego zbog ostalih

204

Page 206: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

ciljeva i zadataka, 2) novcanice koje centralna bankia proizvodi i u ubacuje u promet ( raid zadovoljavanja transakcijske potraznje novca ), nisu njena imovina nego njena obveza ( dug ), prema ljudima i institucijama koji posjeduju taj novac. Promjene monetarnih varijabli ( novcane mase, bankovnih rezervi, kamatne stope ) znacajno utjecu ne samo na trziste novca i opcu razinu cijena nego i na realne varijable tj. razinu proizvodnje iz zaposlenosti. Skup veza izmedu monetarnih i realnih varijabli te smjer i posljedice njihova medusobna utjecaja, poznati su pod nazivom monetarni transmisijski mehanizam – faze: 1) promjene bankovnih rezervi ( odnosno viskova rezervi iz kojih se dodjeljuju krediti ) djeluju na 2) promjenu ponude depozitnog novca, odnosno na promjenu novcane mase koja izaziva 3) promjenu kamatne stope . Promjena kamatne stope izaziva 4) promjenu investicija, a one izazivaju 5) promjenu agregatne potraznje i potrosnje sto opet izaziva 6) promjenu realnog GNP i/ili pormjenu opce razine cijena. U dubokoj recesji expalnzivna monetarna politika obicno nije efikasna jer investitori i investicije ne reagiraju na promjenu ( opadanje ) trzišnih kamatnih stopa. Tu se koriste fiskalne i druge metode stimulacije porasta proizvodnje.U kratkom roku i stanju nepotpune zaposlenosti expanzivna monetarna politika izaziva pretezito povećanje zaposlenosti agregatne potraznje i zaposlenosti a tek neznatno djeluje na povećanje cijena ( jer dominira kolicinsko a ne cjenovno prilagodavanje poduzeća na povecanej potraznje ). U dugom roku, kad se gospodarsvtvo priblizaba punom iskoristenju kapaciteta ili vec jest u stanju pune zaposlenosti expanzivna monetarna politika djeluje samo na povećanje opce razine cijena ( proizvodi inflaciju ) a ne povecava proizvodnju i zaposlenost ( dominira cjenovno prilagodavanje jer kolicinsko – zbog potpune iskoristenosti kapaciteta i radne snage, vise nije moguce ).Promatrana u sklopu agregatne ponude i potraznje monetarna politika pomice potraznju kad je expazivna udesno a kad je restriktivna ulijevo. TRZISTE NOVCA: je posevbno vazno u prijenosu monetarnih impulsa na realne agregate. Glavni su elementi ovoga trzista ponuda i potraznja novca te kamatna stopa kao cijena uporabe novca. Specificnost trzista novca je u tome sto promjene trzisne kamatne stope ne izazivaju promjene u agregfatnoj ponudi novca nego se agregatna ponuda novca ( koju nadzire centralna banka) koristi kao nacin regulacije trzišnih kamatnih stopa. Tržisne oscilacije kamatnih stopa ne mogu ocistiti viskove i manjkove na trzistu novca, pa to regulira centralna banka. Krivulja agregatne potraznje novca je opadajuća jer gradani i poduzeća drže kod sebe manju količinu gotova novca ako se povećava razina kamatnih stopa tj. zaradivanja na ulagnju novca u banke. EKONOMSKI RAST: dugoročni gospodarski i politički cilj svake zemlje. Glavni cinitelji ekonosmkog rasta u dugom roku je agregatna ponuda. Pod ekonomskim rastom podrazumijeva se dugoročno povećanje proizvodnje i proizvodnih kapaciteta. Povećanje proizvodnje nastalo vecim koristenjem postojecih kapaciteta ne smatra se ekonomskim rastom. Mjeri se porastom realnog GNP-a po stanovniku u odredenom razdoblju. Taj indikator istodobno pokazuje i promjne zivotnog standarda. EKONOMSKI RAST OVISI O: a) velićini zaposlenosti b) duljini radnog vremena c) produktivnosti rada. Za razliku od KLASICNIČNOG MODEL RASTA u kojemu su bili zanemareni akumulacija kapitala i tehnološki napredak, neoklasicni model ekonomskog rasta polazi od njih.

205

Page 207: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

NEOKLASICNI MODEL RASTA: pretpostavlja da je rad fixni, a kapital varijabilni činitelj. Takodjer se pretpostavlja da je rast rada determiniran silama izvan ekonomije te da gospodarstvo funkcionira na rzini pune zaposlenosti. Ako dode do akumulacije kapitala povecat ce se kapitalna opromljenost ( odnost kapital / radnik ) što će utjecati na porast granične produktivnosti i realnih nadnica kao i na smanjenje prinosa od kapitala i realnog kamatnjaka. Dugoročna ravnoteza ce se ostvariti kada prestane akumulacija kapitala i kada dode do stagnacije faktorskih cijena. U uvjetima akumulacije kapitala i tehnoloskog napretka porast tehničke opremljenosti izaziva pomak granice faktorskih cijena udesno uslijed porasta realnih nadnica i nepromijenjenih prinosa od kapitala. TEORETIČARI SKOLE PONUDE prigovaraju Keynezijancima da: a) kratkorocne ciljeve ekonomske politike ( stabilnost cijena, puna zaposlenost ) preferiraju dugorocnim ( ekonosmki rast ) te da b) agregatnoj potražnji daju veci znacaj nego agregatnoj ponudi u rjesavanju gospodarskih problema. Takodjer su im zamjerili da su svojom fiskalnom politikom temeljenoj na progresivnom poreznom sustavu pridonjeli gubitku motivacije za vecim radom, stednjom, i poduzetništvom. Isto takos vojom politikom socijalnih rashoda, umanjili su interes pojedinaca da osobno rješavaju svoje probleme, stimulirajuci ih da ih prebace na teret države. Rješenja su teoretičari ponude vidjeli u radikalnoj poreznoj reformi kojom bi se smanjila porezna progresija i snizile granicne porezne stope. KONJUNKTURNI CIKLUS: podrazumjeva se fluktuacija ukupne proizvodnje, nacionalnog dohotka i zaposlenosti. Mogu biti kratkoročni, u trajanu do 2 godine i dugorocni, u trajanju do 10 godina. Sastoje se od ulazne faze ili expanzije odnosno silazne faze ili recesije. RECESIJA – prepoznaje se po smanjenju realnog GNP-a, proizvodnje, zaposlenosti i zaliha neprodanih finalnih proizvoda. EXPANZIJA: prepoznaje se po povecanju realnog GNP, proizvodnje, zaposlenosti i potraznje, dok se smanjuju nezaposlenost i neprodane zalihe. Opcenito, konjunkturni ciklus moze se tretirati kao fluktuacija agregatne potraznje, a recesija kao odstupanje izmedu stvarnog i potencijalnog GNP. UZROCI KONJUNKTURNIH CIKLUSA: vanjski i unutarnji. Vanjske teorije uzroke fonkunkturnog ciklusa se nalaze izvan gospodarskog sustava ( ratovi, revolucije, migracije pučanstva ) dok unutarnje teorije uzroke traze u funkcioniranju samog gospodarskog sustava. Najznačajnije teorije: 1) Monetarne toerije – uzroke traze u expanziji i kontrakciji novca i redita, 2) Inovacijske teorije – uzroke ciklusa vide u fluktuacijama inovacija. 3) Multiplikator – akceleratorska teorija – tumači pojavu ciklusa djelovanjem multiplikatora i akceleratora. 4) Političke teorije – uroke vide u manipulacijama diskalnom i monetarnom politikom od strane politicara. 5) Ravnotezne teorije – uzroke traze u gibanjima cijena i nadnica koje odreduju obujam rada. 6) Teorije realnog konjunkturnog ciklusa – gospodarske fluktuacije vide u dinamici produktivnosti. Konjunkturni ciklusi se ne ne mogu izbjeći a li se mogu relativno uspjesno neutralizrati mjerama fiskalne i monetarne politike. NEZAPOSLENOST: prateća pojava konjunkturnih ciklusa je nezaposlenost. NEZAPOSLENI RADNIK: svaka osoba starija od 16 godina koja nema posla a sposobna je i voljna radti i aktivno traži posao.

206

Page 208: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

ZAPOSLENI RADNICI: osobe starije od 16 godina koje obavljaju neki plaćeni posao u punom ili skracenom radnom vremenu. Spadaju tu odsutni s posla zbog bolesti, štrajkova ili gosnjih odmora. RADNA SNAGA: nezaposleni i zaposleni radnici. STANOVNISTO IZVAN RADNE SNAGE: oni koji su na školovanju, održavaju kućanstvo, umirovljenici te osobe koje ne mogu radit ili iz fizičkih ili psihičkih razloga. TRI VRSTE NEZAPOSLENOSTI: 1) frikcijska nezaposlenost: privremena neaposlenost nastala uslijed kretanja ljudi izmedu regija i radnih mjesta, a postoji čak i u radovlju pune zaposlenosti. frikcijsku nezaposlenost cine i radnici koji se prvi put zaposljavaju. 2) strukturna n e z a p o s l e n o s t: ona koja nastaje usljed nesklada izmedu ponude i potražnje rada. Strukturna nezaposlenost od radnika koji su izgubili posao cesto zahtijeva prekvalifikaciju i stjecanje novih znanja i vještina. CIKLICNA NEZAPOSLENOST: ona koja proizlazi iz pada realnog GNP tijekom razdoblja recesije i kontrakcije. UKUPNA NEZAPOSLENOST je jednaka zbroju triju vrsta nezaposlenosti. Frikcijska i struktura neaposlenost su pratece pojave u svakom dinamicnom gospodarstvu za razliku od ciklicne koja obilježava gospodarstvo u stagnaciji. STOPA NEZAPOSLENOSTI: odnost broja nezaposlenih i radne snage. OBESHRABRENI RADNICI: to su ljudi koji aktivno ne traze posao ali su ga spremni prihvatiti ako im se ukaze prigoda. Obeshrabreni radnici ne računaju se kao nezaposleni er prema definiciji nisu sastavni dio radne snage. NEDOVOLJNA ZAPOSLENOST ( underemployment ) – ljudi koji moraju prihvatiti bilo kakav posao koji im se udi. Taj posao obicno je nedovoljno placen ili ispod kvalifikacija ljudi koji ga obavljaju. Nezaposlenost se djeli na voljnu nezaposlenst i prisilnu nezaposlenost: VOLJNA NEZAPOSLENOST – nastaje zbog toga sto nezaposleni radnici odbijaju prihvatiti posao po tržisnim nadnicama. PRISILNA NEZAPOSLENOST: ona kad apostoji spremnost nezaposneih da rade po tekucim nadnicama ali nema posla. Ova vrsta nezaposlenosti obiljezje je recesije pa je najveci dio ciklicno nezaposneih radnika istodobno i prisilno nezaposlen. Uzroke prisilne nezaposneosti treba traziti u neflexibilnosti nadnica sto je posljedica specificnosti trzista rada. Nadnice i place ipak se prilagodavaju ponudi i potraznji rada ali polako i na dugi rok. Nezaposlenost ne pogada ravnomjerno sve djelove stanovništa. Vise pogada zene nego muskarce, kao i one koji prvi put traze posao. Duljina trajanja nezaposlenosti ovisi o fazi konjunkturnog ciklusa. U vrijeme expanzije nezaposlenost je kratkorocna, doke je u uvjetima recesije dugorocna jer se smanjuje mogucnost zaposljavanja. U vrijeme expanzije raste frikcijska zaposlenost uslijed ulaska brojnih osoba u radnu snagu kao i zbog poveane fluktuacije radnika, a u brijeme recesije raste ciklicna nezaposlenost. OKUNOV ZAKON: smanjenje realnog GNP u odnosu premapotencijalnom za 2% uzrokuje porst nezaposlenosti za 1%. I N F L A C I J A: porast opce razine cijena. DEFLACIJA: smanjenje opce razine cijena. DEZINFLACIJA: proces smanjivanja stope inflacije. INFLACIJE SE MJERI: 1) stopom inflacije, 2) indexi cijena koji predstavljaju ponderirani prosjek cijena odredenog broja roba i usluga sukladno njihovu

207

Page 209: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

znacaju u strukturi potrosnje. 2.1) indeks potrosackih cijena: on mjeri troškove tržisne košare potrosackih dobara i usluga koje su potrebne za svakodnevni zivot 2.2. ) indeks proizvodackih cijena: mjeri razinu cijena u veleprodajnoj ili proizvodackoj fazi. 3) gnp deflator: odnos izmedu nominalnog i realnog GNP. Za razliku od indexa potrosačkih cijena obuhvaca cijene svih dobara a ne samo cijene dobara potrosacke kosare. ZABLUDE GLEDE INFLACIJE: 1) inflacija poskupljje dobra 2) inflacija osiromasuje cijelo društvo 3) poslodavci se koriste inflacijom kako bi se obogatili na račun zaposlenih. UMJERENA INFLACIJA – je ona koju obiljezaa jednoznamenkasta godisnja stopa inflacije. GALOPIRAJUCA INFLACIJA: je ona pri koj je godisnja stopa inflacije izrazena dvoznamenkastim ili troznamenkastim bojem. HIPERINFLACIJA: ona kojoj je godisnja stopa inflacije izrazena 4veroznamenkastim ili vecim brojem. UCINCI INFLACIJE: 1)preraspodjel dohotka i bogatstva izmedu razlicitih klasa. 2) distorzija relativnih cijena i outputa pojedinih dobara sto izravno pogada proizvodnj i zaposlenost pojedinih gosp. grana. NEPREDVIĐENA (nepredvidiva) INFLACIJA: preraspodjeljuje bogatstvo od vjerovnika na dužnike pa nanosi štetu svima koji su posudili novac. To ide u korist lovcma na profit i špekulantima, a pogađa primatelje fixnih dohoaka kao i sve one koji nisu spremni upustiti se u rizik. To se ne događa ako se inflacija očekuje jer se tada ugrađuju mehanizmi koji neutraliziraji u umanjuju negativne posljedice inflacije. OČEKIVANA RAVNOTEZNA INFLACIJA: nema troskova. OCEKIVANA NEURAVNOTEZENA: dolazi do distorzije pariteta relativnih cijena i troskova pa se efikasnost smanjuje. NEOCEKIVANA RAVNOTEZNA: značajnije djeluje na raspodjelu dohotka i bogatstva nego na efiksanost gospodarstva. NEPREDIVDENA NEURAVNOTEZENA: redistribucija dohotka i bogatstva, izaziva smanjenje gospodarske efikasnosti, poremećuje relativne cijene, porezne stope i realne kamatnjake i to dovodi do pogresnih investicija. INERCIJSKA INFLACIJA: ona koja ostaje na istoj stopi sve dok je neki dogadaj ne promjeni. Cijene nadnica kao i ostali troškovi rastu po istoj stopi pa je inercijska inflacija anticipativna i ravnotezna. UZROCI INFLACIJE: Jedan od uzroka bujanja inflacije je povećanje agregatne potraznje u odnosu prema potencijalnom outputu uslijed porasta jedne od njenih komponenata. Takva inflacija se zove inflacijom potraznje: ona nastaje pretezito uslijed tiskanja novca pa novcana ponuda premasuje velicinu outputa. drugi uzrok inflacije je porast troskova izazvan smanjenjem zaposlenosti odnosno neiskorisćenoscu prozivodnih kapaciteta. takva inflacija naziva se inflacijom troskova ili inflacija soka ponude. obicno se ova vst inflacije pripisuje porastu nadnica sto je samo djelomicno tocno jer ju moze izazvati i porast cijena svakog proizvodnog inputa. phillipsova krivulja: prikazuje trade-off odnosno mogucnost izbora izmedu inflacije i nezaposlenosti. stopa inflacije oslikava takoder i odnos izmedu dinamike nadnica i produktivnosti jer je jednaka razlici izmedu stope rsta nadnica i stope rasta produktivnosti. osim kratkorocne postoji i dugrocna phillipsova krivulja. ona se javlja pri prirodnoj stopi nezaposlenosti: prirodna stopa nezaposlenosti je ona pri kojoj je inflacija

208

Page 210: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

stabilna, jer su sile koje je treraju navise odnosno nanize u ravnotezi. Iz teorije o prirodnoj stopi nezaposlenosti moguce je izvesti dva značajna zaključka za vodenje ekonomske politike: 1) postoji minimalna razina nezaposlenosti koju gospodarstvo neke zemlje može dugoročno podnijeti. Shodno tome, nije na dugi rok moguće ostvariti nižu stopu nezaposlenosti od prirodne a da to ne potpali inflaciju. 2) U kratkom vremenskom razdoblju moguce je slijediti kratkorocnu Phillipsovu krivulju, smanjujuci nezaposlenost uz cijenu inflacije i obrnuto. OPTIMALNA STOPA NEZAPOSLENOSTI: ona stopa nezaposlenosti pri kojoj se postize maximalno neto ekonomsko blagostanje. Manja od prirodne. INDEXACIJA: jedna od metoda prilagodavanja inflaciji. Automatsko prilagodavanje placa, cijena i ugovora stopi inflacije. Potpuna se indeksacij neprimjenjuje jer izaziva galopirajucu inflaciju. Borba protiv infllacije zahtjeva smanjenje prirodne stope nezaposlenosti. PRORACUN ( BUDZET) – sredstvo kojim drzava iskazuje svoje planriane prihode i rashode za odredeno vremensko razdoblje. PRORACUNSKI SUFICIT: ako porezi i drugi prihodi države premaše drzavne rashode. PRORACUNSKI DEFICIT: ako rashodi države premaše prihode. PRORACUNSKA RAVNOTEZA: slučaj kada su rashodi jednaki prihodima. Nastali proracunski deficit podmiruje se drzavnim ( javnim ) dugom. DRZAVNI DUG: sastoji se od ukupnog kumuliranog dugovanja drzave koji nastaje njenim zaduživanjem bilo kod vlastitith gradana bilo u inozemstvu. U tu svrhu država emitira obveznice kojima se obvezuje da će u odredenom vremenu i pri odredenoj kamatnoj stopi vratiti svoje dugovanje. FISKALNA POLITIKA – predstavlja proces oblikovanja i odredivanja poreznih prihoda i javnih rashoda s ciljem da se neutraliziraju faze poslovnoh ciklusa i ostvari gospodarsk rast uz visoku zaposlenost i stabilne cijene. Ti ciljevi se ostvaruju: automatskim stabilizatorima i diskrecijskim mjerama fiskalne politike. AUTOMATSKI STABILIZATORI: instrumenti fiskalnog sustava koji djeluju trenutacno protuciklicno, bez posredovanja nositelja ekonomske politike. Najznacajniji automatski stabilizatori su: 1) automatske promjene poreznih prihoda od dohotka gradana i korporacija. U recesiji ce se porezi smanjiti a za inflacije povecati. 2) osiguranje za slucaj nezaposlenosti, socijalna pomoc i ostala transferna placanja. Automatski stabilizatori samo po sebi nisu dovoljni za održavanje pune stabilnosti, pa zato država koristi mjere diskrecijske politike. DISKRECIJSKA FISKALNA POLITIKA – ona u kojoj drzava mijenja porezne stope ili programe potrosnje kako bi neutralizirala poslovne cikluse. Osnovna sredstva diskrecijske fiskalne politike jesu: javni radovi, projekti zaposljavanja u javnom sktoru i mijenjanje poreznih stopa. JAVNI RADOVI: primijenjuju se samo kada je recesija duboka i dugotrajna, obisno za gradnju infrastruukturnih objektata. Ako je recesija kratkotraajna, javni radovi se ne primjenjuju. PROJEKTI ZAPOSLJAVANJA U JAVNOM SEKTORU: mnogo je djelotvorniji oblik diskrecijske politike. Ocituju se u smanjenju poreznih stopa u vrijeme recesije kako bi se povecala potrosnja odnosno u povecanju poreznih stopa u dobra inflacije kako bi se umanjio visak potrazanje. DISKRECIJSKA MONETARNA POLITIKA: djelotvornijja od fiskalne. Fiskalnu politiku preporučujemo samo u vrijeme dubokih recesija ili visoke inflacije.

209

Page 211: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

SUVREMENA TEORIJA JAVNIH FINANCIJA – smatraju da proracun ne treba biti uravnotežen i da se ne treba bojati proračunskog deficita i rasta državnog duga. STVARNI PRORACUN: pokazuje stvarne prihode i rashode u danom razdoblju, STRUKTURNI PRORACUN: pokazuje koliki bi bili državni prihodi, rashodi i deficit da gospodarstvo ostvaruje potencijalnu proizvodnju. CIKLICNI PRORACUN: pasivan jer ga odreduje stanje kunjunkturnog ciklusa. Pokazuje promjene u prihodima i rashodima koje nastaju zbog toga što privreda ne ostvaruje potencijalnu proizvodnju jer se nalazi u stanju recesije ili xpanzije. Velicina ciklickog proracuna odredena je razlikom izmedu stvarnog i strukturnog proračuna. Smanjenje poreznih stopa utječe na povećanje strukturnog i smanjenje ciklicnog deficita. Porast poreza, će naprotiv povećati ciklički i smanjiti strukturni deficit. Brojni ekonomisti smatraju da državni dug u kratkom roku izaziva efekti istiskivanja, a u dugom roku efekt tereta duga i pojavu premještanja kapitala. EFEKT ISTISKIVANJA: iskazuje se u smanjenju privatnih investicija uzrokovanih povećanjem drzavne potrosnje. Porast kamatnih stopa negativno ce se odraziti na vanjskotrgovinsku bilancu jer ce domacu valutu uciniti skupljom zbog povecane potraznje za njom. Skuplja domaca aluta stimulirat ce uvoz inozemnih dobara i usluga a destimulirat će izvoz. UNUTARNJI DUG koji drzava duguje svojim gradanima dovdi do gubitka efikasnosti zbog nametanja poreza potrebnoh za placanje kamata vlanisicima drzavnih obveznica. VANJSKI DUG: dodvodi do odlijeva dijela narodnog dohotka zgog potrebe njegova servisiranja cime se smanjuju domaci resursi potrebni za gospodarski razvoj. POJAVA PREMJESTANJA KAPITALA: sastoji su zamjeni privatnog kaptiala obveznicama drzavnog duga cime se smanjuje velicina aktivnog kaptiala koji kola u gospodarstvu. Tezina drzavnog dga smanjuje se djelovanjem inflacije. Sto je veci dug i vise inflacije, timee ce i breme drzavnog duga biti lakse. Zako akonomisti razlikuju dvije vrste deficita. Normalni i realni. NORMALNI DEFICIT: odreden razlikom proracunskih prihoda i rashoda, dok je REALNI DEFICIT: jedank nominalnom deficitu umanjenom za umnožak ukupnog duga i stope inflacije. SUVREMENI MONETARIZAM se temelji na tri postavke: 1) nominaona agregatna potraznja je pretezito pod utjecajem promjena novcane ponude. 2) cijene i place su relativno flexibilne 3) privatno gospodarstvo je realtivno stabilno. Izvode iz toga sljedece tvrdnje: a) makroekonomske fluktuacije su posljedice nekontroliranih promjena novcane ponude b) potrebno je ograniciti drzavnu intervenciju te provoditi laissez-faire makroekonomsku politiku c) umjesto diskrecijske fiskalne i monetarne politike koje destabiliziraju gospodarstvo, treba koristiti cvrsto i unaprijed poznato monetarno pravilo. MONETARNO PRAVILO: odreduje rast ponude novca po fixnoj stopi neovisno o ekonomskih uvjetima. MONETARISTICKI EXPERIMENT je pokazao: 1) da je novac snažna odrednica agregatne potraznje 2) da je većina kratkorocnih ucinaka vidljiva na outputu a ne na cijenama 3) da monetaristička politika dezinflacije nije jeftinija niti manje bolna od ostalih oblika dezinflacije 4) da je brzina novcanog opticaja nestabilna u vremenima restriktivne monetarne politike.

210

Page 212: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

TEORETICARI RACIONALNIH OCEKVIANJA: odbacuju drzavni intervencionizam smatrajuci ga nedjelotvornm. To su izveli iz: a) pojedinici efikasno i racnionalno oblikuju svoja predivanja buducih dogadaja na temelju svog znanja i dostupunih informacija. 2) cijene i plaće su flexibilne, a tržzista u ravnotezi. UPRAVLJANJE AGREGATNOM POTRAZNJOM: predstavlja prethodno utvrđivanje stanja konjunkturnog ciklusa. FISKALNO – MONETARNA KOMBINACIJA: njome država moze utjecati ne samo na visinu GNP nego i na njegovu strukturu. OTVORENA GOSPODARSTVA: gospodarstva zemalja uključenih u međunarodnu razmjenu. Stupanj otvorenosti pokazuje odnos uvoza i izvoza neke zemlje i njenog GNP-a. ZEMLJE SUDJELUJU U MEĐUNARODNOJ RAZMJENI ZBOG: 1) različitosti u uvjetima proizvodnje, 2) opadajućih troškova proizvodnje nastalih velikoserijskom proizvodnjom, 3) različitosti u ukusima i preferencijama potrošača u pojdinim zemljama. Trgovina među zemljama se vodi na načelu komparativnih prednosti: svaka če se zemlja specijalizirati u proizvodnji i u izvozu onih dobara u kojima je relativno efikasnija od drugih. POSLJEDICE VANJSKE TRGOVINE: veća produktivnost,viši narodni dohodak i veće realne nadnice. Ekonomske transakcije jedne zemlje s ostatkom svijeta prate se pomoću BILANCE MEĐUNARODNIH PLAĆANJA (sustavni iskaz svih njenih tokova dobara,usluga i kapitala u razmijeni sa ostatkom svijeta).Sastoji se od 4 odjeljka: 1)odjeljak obuhvaća transakcije na tekućem računu bilježući vrijednost uvoza i izvoza dobara i usluga (onaj njegov dio koji evidentira vrijednost uvoza i izvoza zove se trgovinska bilanca), 2) odjeljak je račun kapitala koji iskazuje tokove financijskih sredstava što čine vlada ili privatne osobe s inozemstvom, 3) odjeljak čine statističke greške koje iskazuju nezabilježene transakcije, 4) odjeljak sačinjavaju službene transakcije kojima se poravnava bilanca stanja(I+II+III+IV=0) PROTEKCIONIZAM: zalaganje za uvođenje carina kako bi se zaštitila domaća industrija u razvoju. POSLJEDICE PUNE LIBERALIZACIJE UVOZA: 1) smanjenje domaće proizvodnje, 2) porast domaće potražnje, 3)povećanje uvoza. da bi zaštitila domaću proizvodnju i ostvarila prihode država uvodi carine i kvote. 1) carine: porez na uvoz koji država arbitražno određuje. prohibitivne carine: one koje svojom visinom u cijelosti eliminiraju svaki uvoz i supstituiraju ga domaćom proizvodnjom. neprohibitivne carine:sve carine koje neovisno o visini ne uklanjaju trgovinu. optimalne carine: carine koje max.domaće realne dohotke. posljedice uvođenja carina: 1) povećanje domaće proizvodnje uslijed porasta cijena, 2) smanjenje domaće potražnje, 3) smanjenje uvoza uz istodobno povećanje prihoda države,ali i carine štite razvoj domaće perspektivne industrije i omogućuju da se smanji nezaposlenost. 2) kvote: ograničenje količine uvoza. Kod kvota profit nastao na osnovi razlike u cijeni ide uvoznicima koji su dobili uvozne dozvole,a kod carina to ide državi. ZEMLJE U RAZVOJU (LDC): zemlje koje imaju vrlo nizak GNP po stanovniku,vrlo visoku nepismenost, visok udio seoskog stanovništva u ukupnoj populaciji, izraženu neishranjenost, mali utrošak energije po stanovniku. Jedan od temeljnih uzroka siromaštva tih zemalja je nekontrolirana demografska ekspanzija koja neutralizira povećanje GNP-a.

211

Page 213: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE: 1) faza tradicijskog društva (visoka stopa nataliteta i mortaliteta i niska stopa prirodnog priraštaja st.) 2) faza ranog ekonomskog razvoja (visoka stopa nataliteta,niska stopa mortaliteta-zdravstvo,prirodni priraštaj visok-demografska eksplozija), 3) faza kasnog ek.razvoja (smanjenje stope nataliteta i niska stopa mortaliteta,smanjenje stope prirodnog priraštaja) 4) faza zrelosti (niski natalitet,mortalite i prirodni priraštaj,mnoge sociološke promjene). ZA PROCES EK.RAZVOJA KLJUČNA SU 4 ČINITELJA: 1) ljudski proizvodni činitelji (ponuda radne snage,njena kvaliteta,disciplina i motivacija) 2) prirodni proizvodni činitelji, 3) formiranje kapitala i 4) tehnologija. ODLJEV MOZGOVA: mlada i perspektivna radna snaga koja odlazi iz LDC-a u razvijene zemlje. PROBLEM LDC-a: on započinje niskim prosječnim dohocima koji urokuju nisku stopu štednje,ona uzrokuje nisku akumulaciju kapitala i male investicije. Nedovoljne investicije generiraju nisku produktivnost i nisku stopu gosp.rasta koja pak generira niske osobne dohodke.... TEORIJE RAZVOJA GOSPODARSTVA: ROSTOWLJEVA TEORIJA: temelji se na hipotezi uzleta (take off) prema kojoj razvoj vodećih sektora privrede djeluje simultano na razvoj drugih manje razvijenih grana što uzrokuje proces samopodržavajućeg rasta. GERSCHENKERONOVA TEORIJA: polazi od hipoteze nazadnosti prema kojoj ova nije nužno hendikem LDC-a jer im omogućuje da koristeći tehnologiju razvijenih zemalja uhvate priključak. KUZNETSOVA TEORIJA: polazi od hipoteze da je gosp.razvoj uravnoteženi proces uslijed čega se jaz između LDC-a i razvijenih zealja bitno ne mijenja. Dileme razvoja LDC-a: 1) industrijalizacija ili poljoprivreda, 2) razvoj izvoznih djelatnosti ili razvoj domaće proizvodnje koja će zamijeniti uvoz, 3) uska iliširoka specijalizacija, 4) treba li gosp.razvoj pokretati država ili tržište. DEVIZNI TEČAJ: izražava cijenu strane valute u domaćem novcu. Formira se pod utjecajem ponude i potražnje valuta na deviznom tržištu. DEVIZNO TRŽIŠTE: tržište na kojemu se trguje valutama različitih zemalja i određuje njihova cijena. veličina potražnje za inozemnom valutom ovisit će o obujmu domaće potražnje za staranim robama i uslugama. ako devizni tečaj jedne valute poraste onda je ta valuta aprecirala, a ako se smanji onda je ta valuta deprecirala. hoće li neka valuta aprecirati ili depecirati ovisi o: 1) promjenama relativnih dohodaka, 2) promjenama relativnih cijena, 3) promjeni produktivnosti, 4) promjeni relativnih kamatnih stopa,5) špekulacijama. Ako valuta neke zemlje aprecira to će njene proizvode učiniti skupljima pa će se izvoz smanjiti,a inozemni proizvodi će relativno pojeftiniti pa će se uvoz stranih proizvoda povećati,obrnut je slučaj za deprecijaciju. 3 glavna sustava deviznih tečajeva: 1) zlatni standard (sustav u kojemu su valute pojedinih zemalja bile definirane prema utvrđenim količinam zlata), 2) sustav plutajućih tečajeva (sustav u kojemu se devizni tečajevi prepuštaju slobodnom formiranju pod utjecajem ponude i potražnje na deviznom tržištu), 3) sustav upravljanih plutajućih deviznih tečajeva (kombinirani sustav fiksnih i fleksibilnih tečajeva. Tečajevi slobodno fluktuiraju na tržištu deviza,ali unutar određenih granica). REVALVACIJA: povećanje službenog deviznog tečaja neke valute. DEVALVACIJA: javlja se kad neka zemlja poveća svoj službeni devizni tečaj u odnosu na zlato ili druge valute.

212

Page 214: Skripta - Osnove Poduzetnicke Ekonomije -i.dio- 2010-2011

MEĐUNARODNI MONETARNI FOND: zadatak u je kontrola sustava deviznih tečajeva radi održanja njihove stabilnosti i pomaganje zemljama koje bi imale poteškoće sa svojom bilancom plaćanja. SVJETSKA BANKA: osnovana je radi kreditiranja siromašnih zemalja u razvoju čiji gospodarski projekti nisu mogli dobiti podršku privatnog kapitala.

213