1

Djela o sigetskoj bitci u hrvatskoj starijoj knjievnosti ( dio koji se odnosi na 17. i 18.stoljee )

Djela o sigetskoj bitci u hrvatskoj starijoj knjievnosti (dio koji se odnosi na 17. i 18. st)

Opsida sigecka (Adrijanskoga mora sirena) Petar Zrinski

Prijevod i djelomina obrada maarskog epa njegovog brata Nikole Zrinskog (Adriai Tengerek Syrenaya). Sluio se i kronikom Ferenca rnka, Vazetjem Sigeta grada, maarskim zapisima o sigetskoj bitci i narodnim pjesmama. elio je stvoriti pravu epopeju po uzoru na Homera i Vergilija a slijedio je uglavnom Tassa u njegovu Osloboenom Jeruzalemu. To je vidljivo u likovima dvaju turaka kojisu doli u Siget da ponude krunu Zrinskom ako preda Siget, u bjegu Delimana s bojita u Beograd da bi se susreo s carskom keri Kumilom i u dvoboju izmeu Delivuka i Demihana koji se zbog mraka morao odgoditi za sutradan. Misija spjeva bila je prvenstveno rodoljubno-ombrambena, da nadahnjuje herojskim primjerima u obrani domovine i vjere. Druga namjera, da zabavi, ostvarena je ljubavnim prizorima, nadanaravnim silama (po uzoru na Vergilija uvodi boga koji alje furiju Alektu kako bi nagovorila sultana na rat protiv Maara, na kraju uvodi demone koji se bore na strani Turaka). Predgovor: Da svijet vidi kakve junake ova zemlja raa, iako je od mnogih zaputena i u nemar zavrena, da se itaoci ugledaju u slavna ova dila, da se potomci slavnih sigetskih boraca ponose svojim junakim pretcima.U epu je izraena i mrnja prema Nijemcima koji se ne trude pomoi u obrani nego u podinjenju Hrvatske.A.M.S. Je sastavljena od 15 pjevanja, dvanaesteraki katreni s dvostrukim rimama, u sredini i na kraju dvanaesterca ali tako da se rime provode u sva etiri stiha (komplicirano). Jezina osnovica mu je akavska ali naziru se elementi tokavtine i kajkavtine. A.M.S. Osim Opside Sigecke sadri i nekoliko lirskih ljubavnih i nabonih pjesama

Odiljenje sigetsko Pavao Ritter Vitezovi

Odilenje Sigetsko se moe shvatiti kao Vitezovievo izraavanje miljenja prema Austriji i Zrinskima, i o tome kako ih je Austrija unitila. Djelo je koncpipirano kao niz dijaloga i monologa. Po uzoru na prethodnike koji su idealizirali lik Nikole Zrinskog Vitezovi ga jo vie idealizira. Koristi u djelovima marulievski, dubrovaki distih a u djelovima etverostruko rimovane dvanaesterce po uzoru na Petra Zrinskog. Vitezovi sigetsku bitku doivljava iskljuivo hrvatski, mada je bila i maarska. Nije dostigao veliki domet s tim djelom ako ga usporeujemo s npr. Piscima Dubrovnika istog doba.

Trublja slovinska Vladislav Meneti

Trublja slovinska u pohvalu prisvijetlog i priizvrsnog gospodina Petra bana Zriskog, pjesan Vladislava Jera Menetia, vlastelina dubrovakog. Barokna poema koja se bavi sigetskom bitkom. Kao poticaj mu se slui Nikola, nego Petar i njigovo djelo. Historijski je toan i ne pretjeruje. Tematika je rodoljubna i pokazuje se motiv slovinstva

Djelo Nikole Zrinskog je na maarskom i ne pripada u hrvatsku knjievnost, a Vazetje Sigeta grada spada u 16. st.

Juraj Barakovi (1548-1628)

Juraj Barakovi je hrvatski renesansni pjesnik iz Zadra koji je napisao vie djela (Jarula, izdano u Mlecima 1618 zapravo je prepriano Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta; Draga rapska pastirica). U knjievnosti je ostao zapamen po jednom djelu: kao autor velikog spjeva u 13 pjevanja (skazanja) Vila slovinka (1613.)Vila slovinka 1613. vrsta je labirinta; u njoj nema klasinog pripovjedaa

autor putuje domovinom: polazi iz ibenika i putuje njegovom okolicom u ijem pejsau sree Vilu slovinku (prvih 9 skazanja govori o tom putovanju)

isprepliu se elementi zbiljskog i fantazijskog, paralelno funkcioniraju

zbiljski elementi: odnosi na njegovu autobiografiju; govori o Zadru kao historijskom pojmu, odnosi se na historijsku stvarnost; napad Mleana, opis gradnje zidina Zadra, ratne operacije, ljudi i obiaji to je jedini hrvatski opis Zadra do 19. stoljea

3 LIKA: PJESNIK, VILA SLOVINKA, POKLISAR (izaslanik)

Pjesnik susree Poklisara, i on mu govori to se dogaa u Zadru. Sva tri lika predstavljaju samog autora. Pjesnik u djelu nije biografski Barakovi. To mu je mata, a ne realna figura. Pjesnik u okolici ibenika susree vilu s kojom zapoinje razgovor. Zanima ga prolost Zadra i ona mu sve objanjava. Umee i obiteljsku legendu o jednom obiteljskom pretku. Susree i Poklisara koji mu govori o sadanjosti.

postoje 3 kadra i isprepliu se prolost i sadanjost. To je PRINCIP GLEDITA. Pjesnik odgovara sadanjosti, a vila je princip prolosti (retrospekcija)

TEMA: pria o otadbini, rodnom domu. Njega to zanima u prolosti i sadanjosti koji se kraju sastaju u jednoj toki. Nakon 13 skazanja daje zakljunu pjesmu: taj tekst je posvetio Zadru. Razoaran je jer Zadar nije pokazao zanimanje za to djelo, pa se zbog toga okree ANTONU JUSTINIJANOVIU u ibeniku (njemu je to djelo posveeno), koji je bio njegov mecena.

Uz pravu, javlja se i mitska povijest: to je pria o Neptunovom sinu Slovinu koji je osnovao Zadar

Vila Slovinka: Vila znai tradicija, a Slovinka veza sa slavenskom tradicijom. Autor ima svijest o pripadnosti toj literaturi i tradiciji. Emotivno je vezan uz nju.

Slui se sa 4 vrste stiha i daje im posebne nazive:

PISNI SKUPNE- dvostruko rimovani 12-erac, dvostihOSMORETKE- strofa od 8 dvanaestercaZUNOPOJKE- sonetiPOLURETKE- strofe od 4 osmerca (abba)Jarula 1605.spjev u kojemi se vide elementi manirizma

pjesnik je izmeu prolosti i sadanjosti prolost je ljepa.

DEKOMPOZICIJA: kao da mu nije bilo stalo da povee slike.

ovo je djelo teko genoloki karakterizirati bliska je poemi

ima baroknu intonaciju i proeta je kranskom inspiracijom

ima 6 pjevanja (cvjetova); govori o povijesti ovjeka

rije je o problemu grijeha. 6 cvjetova = 6 epoha

pisana je u dvostruko rimovanom dvanaestercu

Knjievnost reformacije: znaajke, pisci, djela

Reformacija je socijalno-politiki pokret 16. st. Bila je to borba protiv Katolike crkve kao oslonca feudalizma. Zabrana indulgencije1Indulgencija je povelja o oprotenju grijeha za novac koju je izdavala Katolika crkva i kojom se bogatila

bio je jedan od glavnih zahtjeva reformacije. Protestantizam je openit naziv za kranska uenja koja su se odijelila od katolicizma u vrijeme reformacije. Protestantizam naglaava ulogu Biblije i milosti. Korijene protestantizma nalazimo kod Jana Husa (oko 1369.-1417.) iz eke. Protestantizam kao trajnija pojava potjee iz XVI. st. s Martinom Lutherom (1483.-1546.), koji je na dan Svih svetih (31. listopada 1517.) uz doputenje dekana teolokog fakulteta na vrata dvorske crkve pribio je svojih 95 teza pozivajui na raspravu; 10. listopada 1520. g. dobio je papinsku bulu koja je osudila njegovo ponaanje; 10. XII. 1520. sa svojim pristaama spalio je bulu i kanonsko pravo; 3. sijenja 1521. Luther je izopen i dolo je do podjele kranskoga svijeta. Luther je preveo Bibliju. Lutherove ideje u Hrvatskoj prihvaene su najprije u Istri.Knjievnost reformacije nazivamo pismenost to se razvila sredinom 16. stoljea oko tiskare koja je uz pomo baruna Ungnada, a pod zatitom vojvode Kristofa, podignuta u Urachu kraj Tbingena.Protestantski je pokret naime preko Slovenije, a i drugim putovima, tada ve bio stigao u sjevernu Hrvatsku i Istru.Pismenost je nastala iz isto pragmatikih, vjerskih i vjersko-propagandistikih razloga, nije bila usmjerena prema estetskom izrazu, nego je sluila posve odreenoj svrsi te se okrenula prema prevoenju Biblije i raznih katekizama, postila i drugih apologetskih i popularizatorskih tekstova.1555.godine tiskana je prva hrvatska protestantska knjiga Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom.Reformatorske ideje u raskomadanoj Hrvatskoj za sve eih turskih provala i prisilnih migracija hrvatskog puanstva te ope ekonomske krize, izazvane povijesnim zbivanjima nisu mogle uhvatiti korijena u seljakim masama.Protestantizam kao vjeroispovijest ili tek reformatorske ideje prihvatili su uglavnom samo crkveni ljudi i ueni svjetovnjaci te pojedini velikai (poput bana Petra Erddyja i Jurja Zrinskoga).Sveenici su konano bili i glavni akteri tbingenskog knjievnog pothvata. Stjepan Konzul, Antun Dalmatin i drugi, Matija Grbac i Matija Vlai znanstvenici su najvieg ranga, a mnogi su kolovani ljudi bili proganjani zbog reformatorskih ideja. Zato su toliki pristae reformacije i postali latinisti. Ako ne raunamo Razgovaranje meju papistu i jednim luteranom, latinikim izdanjima krug iz Uracha poinje 1563. Jezik kojim su pisali Konzul, Dalmatin i ostali prevoditelji temelji se na primorskom i istarskom govoru akavskog narjeja. Jo prije Ungnadove smrti protestantska je grupa iz Uracha oslabila sukobom izmeu Trubara i Konzula, a kad je 1564. barun Ungnad naglo umro, to je bio kraj protestantskog pokuaja. itava akcija prestaje 1568.Prvo ime od kojega protestantizam u Banskoj Hrvatskoj uglavnom i poinje ime je tajerskog baruna Hansa Ungnada (velikog upana varadinskog i vrhovnog kapetana Hrvatsko-slavonske krajine). Ali inicijativa za izdavanje knjiga dola je od Petra Pavla Vergerija, a njegovim je zauzimanjemi i dolo do izdavanja Razgovaranja meju papisti i jednim luteranom. U to vrijeme osniva slovenske knjievnosti Primo Trubar je ve djelovao u Njemakoj. Trubar objavljuje 4 knjige u suradnji s Vergerijem. Na Vergerijevu inicijativu 1557. poinje i Trubarova suradnja sa Stjepanom Konzulom, a time se ostvaruje i njihova zajednika zamisao o osnivanju centra za prevoenje protestantskih knjiga na hrvatski. Uz Ungnadovu obilnu pomo podignuta je u Urachu tiskara u kojoj je 1561.-1565. godine tiskano 30 knjiga. Uskoro je angairan i Antun Dalmatin.Nakon Pokusnog lista i Tabele za dicu, objavljen je 1561. na glagoljici i jedan Katekizam, zatim 1562. Edni razumni nauci, zajedniki rad Konzula i Dalmatina. Iste godine tiskani su Artikuli ili deli prave stare krstianske vere i Postila te najvee djelo tog prevodilakog pothvata: prijevod Novog tetamenta.Na Kratkoj sumi predik od tue surauje i Juraj Juri.Govorenje vele prudno, koje su potpisali Antun Dalmatin i Stjepan Konzul izalo je 1563. Crikveni ordinalic priredili su zajedno s Juriem, a njihova su djela i Spovid i spoznanje prave kranske vire i Bramba augustanske spovedi.

IVAN PERGOI

Ivan Pergoi roen je u prvoj polovici 16.stoljea u Varadinu. Najprije je bio rektor gradske kole u Zagrebu, a zatim i notar i i upanijski sudac u Varadinu. Pravni spjev Decretum, prijevod s latinskog Verbczyevog Tripartituma, objavio je 1574. Pergoi se sluio i maarskim prijevodom, ali je ipak slobodno prevodio. Njegov spis karakterizira kolebanje izmeu kajkavtine i tokavtine, tako da ni jedina 2 potpuna sauvana primjerka istog izdanja Decretuma nisu po jeziku posve jednaka. Pored toga osjeaju se i daleki odjeci akavske pismenosti.Pergoi je 1587. u Varadinu tiskao i latinsku knjigu Praefationes et epistolae, koja je zapravo zbornik s vie tekstova, ali se nijedan primjerak nije sauvao.Ivan Pergoi umro je 1592.godine u Varadinu.

ANTUN VRAMEC

Antun Vramec (Ormo, tajerska, 1538. Varadin, 1588.) kroniar, vjerski pisac, doktor teologije. kolovao se u Beu i Rimu. Godine 1568. najmlai je kanonik na zagrebakom kaptolu, 1573. varadinski arhiakon, 1576. ili 1577. upnik u Breicama. Godine 1578. suspendi-ran je jer se nije htio odrei neke ene. Izopen je 1582. godine. Pisao je kajkavskim dijalektom. Najznaajnija su njegova djela: Kronika (1578.) u kojoj na 65 listova navodi povijesni pregled od postanka svijeta do izlaska knjige 1578. g. te zbirka propovijedi homilija Postila 1586. g. Kronika je povijesno djelo na kajkavskom tiskano u protestantskoj tiskari u Ljubljani, u kojemu povezuje dogaaje iz ope povijesti s domaim zbivanjima, dajui najvei prostor onima koja su se zbila za njegova ivota. Uglavnom se sluio poznatom povijesnom literaturom iz 15. i 16. stoljea, ali je crpio grau i iz drugih izvora, tako da u Kronici ima nekih stvari koje drugdje nisu zapisane.Postila je tumaenje nedjeljnih i ostalih blagdanskih evanelja koje je bilo namijenjeno zagrebakoj biskupiji, i protureformacija ih je bez pravog razloga unitavala.

Poeci kajkavske knjievnosti

Starija e kajkavska knjievnost doivjeti svoj puni cvat u 17.stoljeu i kasnije, ali njezine poetke valja traiti mnogo ranije. ajtievi stihovi iz prve Prekomurske pjesmarice iz 1534. i Pergoiev prijevod Verbczyjeva pravnog spisa iz 1574. nisu prvi kajkavski knjievni tekstovi.Knjievnost koja poinje s Pergoiem i Vramcem, u osnovi kajkavska, nije potpuno samonikla i ne poinje tako kao da prije nje nije bilo nigdje nikakve pismenosti. Njezini su korijeni mnogo iri. Viestoljetna glagoljska tradicija i bogata akavsko-tokavska renesansna knjievnost nije ni kajkavcima 16.stoljea potpuno strana. Dodiri su postojali, a nepobitan dokaz je i Pergoiev i Vramev jezik. Ni Pergoi ni Vramec ne piu jezikom jednog kraja, kako bi vjerojatno pisali da su poinjali iznova. Vramec je mnogo vie ukorijenjen u kajkavski dijalekt, ali u njegovu jeziku ipak ima i drugih jezinih nanosa, akavskih, glagoljakih i tokavskih.Kajkavski su knjievnici dakle u manjoj ili veoj mjeri poznavali akavsko-tokavsku knjievnost, koja je naroito u Dubrovniku jo u 17.stoljeu vrlo iva, i bogatu glagoljaku pismenost, katoliku i protestantsku,to je dokaz vie o nekakvom prostornom kontinuitetu itave starije hrvatske knjievnosti. Kajkavske su knjige kalvinista Mihajla Buia izgubljene. Bui se kod Jurja Zrinskog sklonio nakon sukoba koji je kao upnik tiskao katekizam, Novi zavjet i jedan spis o sakramentima. Nijedno od tih djela nije sauvano. Spis je proglaen bezbonim i bio je zabranjen, a navodno i spaljen, dok je sam Bui osuen i izopen iz Crkve.U Varadinu je pod potporom Katarine Zrinske tiskan molitvenik Nikole Deia, poznat po naslovu Raj due (1560.). Ni Deiev se molitvenik nije sauvao, ali je neke tekstove pretiskao Baltazar Milovec u Dvojdunom kinu (1661.). Odatle i znamo da je i Dei pisao pod utjecajem primorskih glagoljaa.Najstariji su datirani stihovi jo stariji. Oni su sauvani u rukopisnoj zbirci nazvanoj Prekomurska pjesmarica I jer postoje jo dvije mlae. Sam rukopis zbornika obiljeen je godinom 1593. U njemu su stihovi vie autora i uglavnom nabona sadraja, ali ima i nekoliko svjetovnih pjesama. Jedna od pjesama pripada i Andriji ajtiu i to Cantino de matrimonio (nije jedina ajtieva pjesma u zborniku). Zbornik nesumnjivo potvruje da su se kajkavski stihovi pisali ve u prvoj polovici 16.stoljea. Druga pjesma na temu enidbe je Oenil se mlad junak , koja uz didaktike ima i humoristine elemente. Od svjetovnih je pjesama najzanimljivija poema o Sigetu, koja meutim nije itava. Pisana je nerimovanim, silabiki jo neoblikovanim stihovima (uz 12-erce ima i dosta 11-eraca i 13-eraca). Sudei po detaljima o kojima se u njoj govori, mora da je nastala kratko vrijeme nakon bitke. Elementi narodne junake pjesme prisutni su u motivici, u narativnom nainu, a ponegdje i u izrazu.

Ivan Pergoi Decretum i Praefationes et epistolaeAntun Vramec Kronika i dvije Postillae

Uz ajtia i druge nepoznate pjesnike, budui da Buievi spisi ni Deiev Raj due nisu sauvani, Pergoi sa svojim pravnim spisom i Vramec sa postilama znae samo poetak jedne knjievnosti. Na njih se neposredno nadovezuju kajkavski pisci i pjesnici od Nikole Krajaevia i Ivana Belostenca preko Jurja Habdelia i Jurja Rattkaya.

Pojam manirizma: drutveni ivot, umjetnost, smjerovi...

Manirizam je pojava u umjetnosti, knjievnosti, glazbi, slikarstvu koji je od poetka bio krivo shvaen (tal. maniera=oponaanje). Mislilo se da ti umjetnici oponaaju renesansne knjievnike (imali su iste teme, sadraje), ali njhiv stil je neprirodan(bez jasnih stihova, pun metafora, alegorija, teko razumljiv), a takav stil se koristi i u prozi, ak i u politici i znanosti.Uzroci su u samom vremenu (druga polovica 16.st), a prvi uzrok je drutvena klima, drugi psihologija umjetnika. Drutvena klima obiljeena je vrlo tekom drutvenom situacijom (ratovi u Europi). Vano je spomenuti pojavu protenstatizma (vjerski sukobi sa katolicizmom, oko 1520.), te ratove koji traju od 1520-1648. Europa je u to vrijeme zahvaena sa dvije struje(protestantizam, Rim).Isusovaka druba (1540.) postaje simbol novog vremena, crkvena 'vojska'. Oni su nosioci pravovjerja, nametali su silu te su glavni red tog vremena kao i nosioci nove crkvene kulture(protureformacijska kultura).Vano je osvrnuti se i na gospodarstvo ije je trgovako sredite do 16.stoljea bio Mediteran (Venecija, Genova). Meutim, otkriem Amerike prebacuje se tenja na Atlanski ocean (Engleska postaje velesila), to uzrokuje propast Sredozemlja.Svim prethodno navedenim umjetnici su duboko pogoeni i umjetnost osjea posljedice tih dogaanja. Umjetnik reagira na tu krizu (osjeaj nemoi) i umjetnost dolazi u pitanje. U renesansi je ideal bio sklad, ali sad umjetnik ne moe stvarati sklad u neskladu. Umjetnik se buni protiv tog stanja, on nema potporu i postaje marginalan, on je samo komentator (nema mecenarstva kao u renesansi). To je slino vremenu 20. st (ratovi, avangarda, krize) u kojem umjetnost je protest protiv drutvenog stanja.Manirizam je poetika i ima svoju fizionomiju. Umjetnik je izopen, osjea se nepotreban, on se povlai u sebe i svoj svijet i tu nalazi teme => subjektivizam. On je stranac u svijetu, izdajnik ideologije, po strani koji originalno doivljava stvarnost iz unutarnjeg iskustva. Bonito Oliva stvara teoriju ideologije izdajnika, umjetnik se ne ukljuuje u drutvo i umjetnikova psiha se dovodi u pitanje. Tipini osjeaji manirizma: melankolija i depresija(reakcija na stvarnost)pasivnost, djelovanje samo preko umjetnosti

ovjek manirizma je pesimist(iskrivljena slika svijeta)

ne opisuje ljepotu nego svoje stanje

priroda nije vana, nego osjeaji

simptomi bolesnog ovjeka(kao reakcija na bolesno vrijeme)

umjetnik je preosjetljiv (hipersenzibilnost), emocionalan

Manirizam redovito koristi jednu neobinu formu concetto. Concetto je neshvatljiv oblik komplicirana stiha, prepun proturjeja, paradoksa, udnih analogija.Manirizam je kriza identiteta: stvarnost nije realna, nego je privid, nema granica sna i jave - fenomen sna, san je druga stvarnost. Manirizam se manifestira najprije u likovnoj umjetnosti. Sam termin nastaje u 17. stoljeu, ima negativno znaenje. Pietro Giovanni Bellori - papinski knjiniar i povjesniar umjetnosti, naglaava negativnu konotaciju manirizma i prvi koristi pojam manirizma. Smatrao je da je to umjetnost koja to nije, opadanje, umjetnost,oponaanje, bizarnost, poremeenost, a sve je to bilo zbog nerazumijevanja. Tek sad ga razumijemo jer ima sline uvjete u 20. stoljeu. Danas se smatra pravim pokretom koji se ponavlja s vremena na vrijeme, on je prisutan i u antici, a iz likovnih umjetnosti se prenosi u druge umjetnosti. Manirizam prevladava zadnjih 30 godina 16. stoljea, a trajao je tek nekih 20-ak godina. To je neto novo, eksperiment, nema racionalne interpretacije, percepcija je problematina. Umjetnik je u vakuumu, bez potpore ali apsolutno slobodan, bez nametanja, oekivanja. Umjetnost je jedino to jo preostaje, posljedica krize je protest prema realnosti, tenja ka slobodi, ono to se ne moe postii u stvarnosti postie se u umjetnosti jer u umjetnosti nema granica.Maniristika knjievnost pokazuje ove osnovne tendencije:afektivna naglaenost ili pak najvee reduciranje izraza

preuivanje ili pak odve velika razgovjetnost

zagonetnost i evokativnost

ifriranost i jasnoa.

Izvjetaeni, traeni, uvijeni, prenaglaeni ili prekrti izraajni oblici u vezi su s problematinim odnoenjem spram sebe (svoga bivstva), drutva i filozofskim i religijskim predajama onih koji misle konvencionalno. U evropskoj se kulturi ve zarana oituje sklonost spram iregularnosti, te dolazi do stanovite antitradicionalistike tradicije disharmoninosti (davno prije Krista). Oblikuje se zapravo kult disharmoninosti koji postupno postaje zakonitim, pravilnim antikonformistikim ponaanjem. Taj kult, liturgija manirizma svih vremena, zanimljiv je ne samo historijski nego i psiholoki i egzistencijalno, i to zato jer se pojavljuje kao estetiki pojavni oblik psihike strukture problematina ovjeka koji poinje sumnajti o naslijeenim mjerilima za sebe.U duhovnopovijesnom smislu manirizam se dodiruje sa starijim i novijim iskustvima magije, alkemije i kabalistike. Nastaje heteroseksualna slika svijeta.

gongorizam (panjolski gongorizmo) naziv za jedan od tokova barokne poezije u panjolskoj iji je najznaajniji predstavnik Luis de Gongora Y Argote (1561 1627). U . se za isti pojam upotrebljavaju i nazivi kultizam (cultismo) i kulteranizam (culteranismo). Gongorizam predstavlja tenju da se u poeziji koja treba biti raj zatvoren za mnoge, vrt otvoren za malobrojne (Pedro Soto de Rojas), uz pomo rafiniranih izraajnih sredstava ostvari posebna umjetnika realnost. Gongora i njegovi sljedbenici ugledajui se na latinski i talijanski jezik, stvorili su poseban pjesniki panjolski jezik ije su najvanije karakteristike: obilje neologizama, sloena sintaktika struktura reenice u okviru koje je posebno esto zastupljena stilska inverzija, bogatstvo i matovitost u koritenju stilskih figura, posebno metafore, muzikalnost stiha. Taj je pjesniki jezik u kome metaforine odrednice neprestano stavljaju irealnu prepreku izmeu uma i samog predmeta (D. Alauso). Gorgonizam je u 17. st. imao i mnogobrojne pristalice i protivnike.

jufjuizam (engl. euphuism) stilska manira u engl. renesansnoj prozi to ju je uveo John Lyly (1554 1606) svojom duom pripovijetkom (romanom) Euphues, ili anatomija duha (1578). Ona sadri malo radnje, a mnogo dijaloga, govora i pisama kojima je glavni cilj prikazivanje novoga stila. Stil je pak veoma kien, pa djeluje usiljeno i neukusno. Sastoji se od beskrajnog redanja anziteza i paralelizama, praenih stalnom, nametljivom aliteracijom; proza je komponirana u paragrafe koji podsjeaju na strofe; svaka misao ili tvrdnja ilustrirana je mnotvom poredbi u strogo antitetikim parovima, u kojima se najvie pojavljuju slike iz zoologije i botanike (i to one fantastine, srednjovjekovne, kakve se nalaze u Fiziologu), zatim iz astronomije i alkemije, a esto i iz klasine mitologije. U Lylyjevu stilu susreu se i razni drugi tropi i fugure, izgleda da je time htio pruiti svom vremenu uzor otmjene umjetnike proze; za time je postojala stvarna potreba, jer je umjetnika proza u Engleskoj bila tek u nastajanju. On je, meutim, poao od promaene pretpostavke da e proza biti utoliko vie umjetnika ukoliko se vie udalji od obina govora i priblii stihu. Ima miljenja da se pritom ugledao na kieni stil antikog govornika Gorgije iz 4. st. p.n.e. [Najizrazitije stilske figure to ih Gorgiji pripisuje Diodor jesu: antiteza, homojoteleuton (termin antike retorike kojim se oznaava glasovno podudaranje zavrnih slogova dvaju ili vie kolona), i parisosa (nazvane Gorgijanskim figurama)]. Lyly je postigao ogroman, ali privremen uspjeh: jufjuizam je postao dvorska i knjievna moda, Lylyja su imitirali pisci, a neki kau ak i Shakespeare, ali za manje od dva desetljea moda je prola i jufjuizam je postao predmet podsmjeha (Shakespeare se rugao tom stilu 15-tak godina kasnije u Jalovom ljubavnom trudu. Danas se jufjuizam biljei samo kao povijesni stadij, neki kau stranputica u razvoju engleske umjetnike proze.

konceptizam (tal. concettismo, p. conceptismo od talijanskog concetto i panjolskog concepto ideja, zamisao). Stilska pojava vezana za baroknu knjievnost (manirizam, gongorizam). Njezina osnovna karakteristika je pronalaenje koneta, odnosno stilskih figura s inventivnim otkrivanjem dotada nepoznatih odnosa i analogija izmeu stvari koje naizgled nemaju nikakvih slinosti. Naroito je bio razvijen u panjolskoj, gdje se vee uz djelo Franciesa de Queveda y Villegasa (1580-1648) i Baltasara Graziana (1601-1658).Koneto termin za stilsku figuru koji se pojavio u 17. st., a oznaava umijee pronalaenja slinosti izmeu pojava i predmeta koji su naizgled potpuno razliiti. Zato se koneto esto i naziva alutezza (otroumnost). Koneto oznaava udnovate veoma udaljene i esto isforsirane i bizarne pojave, koje su plod racionalnih konstrukcija lienih pravog umjetnikog nadahnua. Najei vidovi koneta su antiteza, antimetabola i paradoks.Pojava koneta tijesno je vezana sa irenjem barokne poezije koja se odlikuje verbalnom virtuoznou, esto lienom svake emocionalne osnove i tenjom da se itatelj po svaku cijenu zadivi i zaudi neobinou slika (manirizam, gongorizam, jufjuizam). U Engleskoj koneto nalazimo u poeziji 17. st. a naroito kod metafizikih pjesnika. Njihovi koneti nazvani su po njima metafiziki (za razliku od onih koje engleski teoretiari nazivaju petrarkistikim i kojih ima u ljubavnoj poeziji), opisuju neke duhovne kvalitete i obiluju neobinom poredbama. Koneta ima i kod francuskih simbolista u 19. st. i u modernom pjesnitvu.

marinizam (tal. marinismo) stilski pravac koji je obiljeio talijansku baroknu poeziju u prvoj polovici 17. st., a naziv je dobio po utemeljitelju, pjesniku Giovanni Battista Marino (1569 1625). Taj je stil prihvatila velika grupa sljedbenika i imitatora. Nastala u razdoblju ope moralne i drutvene krize marinistika poezija liena je svakog dubljeg idejnog ili emocionalnog odraaja i tei jedino formalnom savrenstvu. Osnovne karakteristike: neobine alegorije i antiteze, drastine hiperbole, igre rijeima, iznalaenje novih poetskih slika po svaku cijenu, a posebno upotreba koneta. Cilj poezije postaje elja pisca da ostvari duboki dojam na itatelja, da ga zaudi i zadivi. Ta isto formalna inventivnost daje marinistikoj poeziji hladan intelektualistiki ton, koji je posebno izraen kod onih Marinovih sljedbenika koji su njegove stilske postulate, a posebno one negativnije osobine njegove poezije, ponekad dovodili do apsurda. Marinizam nije u Italiji dao velike pjesnike. Najistaknutiji su Claudio Achillini (1574-1640) i Girolamo Preti (1580-1620). U panjolskoj knjievnosti marinizmu odgovara gongorizam a u engleskoj jufjuizam. Kao sinonim termina za marinizam s neto irim znaenjem, uporebljava se seentizam. Marinizam kao stil dao je peat dubrovakoj poeziji 17. i prve polovice 18. st. Glavni su predstavnici Stijepo urevi, koji je prvi pokuavao imitirati igre rijeima iz jedne Marinove pjesme, te Divo Buni.

precioznost drutvena i knjievna pojava, nastala najveim dijelom u otmjenim salonima aristokracije i visoke buroazije u Francuskoj sredinom 17. st. To je stanje duha malobrojnog, ali jasno izdvojenog i vrsto organiziranog sloja ljudi, preteno ena, privilegiranih, obrazovanih, dokonih, obuzetih eljom da po svaku cijenu manirama, govorom, duhom i osjeajima podvuku razliku izmeu sebe i ogromne veine obina svijeta. Precioznost predstavlja tenju k savrenoj uglaenosti, tananosti i izuzetnosti, to se ubrzo zbog nedostatka osjeaja mjere kod mnogih pretvorilo u izvjetaenost, u smijeno dienje, koje su izvrgli podsmijehu mnogi suvremenici: Moliere, Boileau i drugi.Precioznost se oituje u vanjskom izgledu, u nainu ponaanja, posebno u stilu izraavanja, koji karakterizira briljivo izbjegavanje obinih, svakodnevnih, pa samim tim i niskih i prostakih izraza. Preciozni stil se odlikuje pretjeranom uporabom eufemizama, perifraze, metafora: prijestoli stidljivosti = obrazi, unutranje kupanje = aa vode, zamjena suncu = svijea itd. Precioznost duha dolazi do izraaja u smjelim, ali i suvie traenim i nametnutim igrama rijei i paradoksima. Precioznost se odnosi najvie na shvaanje ljubavi, koja poiva na sentimentalnoj rafiniranosti, kontemplativnom divljenju tjelesnoj ljepoti, oduevljavanju duhovnim vrlinama, idealizaciji bia koja idu do platonizma. Kao u doba srednjovjekovnog kurtoaznog vitetva, ena zahtijeva da bude predmet oboavanja, potovanja, enje, sredinja linost i smisao profinjene ljubavne igre. Precioznost je iz mondenskih krugova prela u knjievne odreuji karakter onih vrsta koje su u toj sredini bile omiljene i njegovane: niz manjih pjesnikih anrova (soneti, madrigali, kancone), portreti, maksime, pisma, romani itd. Bez obzira na nedostatke koji su vezani uz izvjetaenost, ovaj je pokret ipak vrlo mnogo pridonio razvijanju ukusa. Tenja k rafiniranosti i naglaeni interes za psiholoku analizu same po sebi nisu nove; one su se u umjetnosti klasicizma preobrazile u vrline velikih estetskih vrijednosti. ire promatrano precioznost predstavlja francusku verziju jufjuizma, gongorizma i marinizma. Proizlazi iz baroka, ima niz dodirnih toaka s njim, ali je posebna pojava: nema njegovu dubinu, snagu, njegove kozmike metaforike dimenzije. To je umjetnost zatvorena u uski krug mondenskog drutva.

Azijanizam i aticizam

Azijanizam retoriki stil u antikom govornitvu i proznom stvaralatvu, tzv. novi stil koji je u 3.st.pr.n.e. osnovao u Maloj Aziji Hegezije iz Magnezijekao pomodni stil rairio se cijelim grko-rimskim svijetom i vladao je sve do 1.st.pr.n.e. kada ga je potisnuo suprotan pokret aticizam

za azijanizam su karakteristine s jedne strane kratke, isjeckane reenice, u kojima se posebna panja posveuje ritmikom naglaavanju i tonskim efektima, a s druge strane kitnjast, tzv. bombast stil, opiran i patetian, prepun fraza i rijetkih figura, pretjerano kitnjast jezik sa suvinim hiperbolama i prenaglaenom dikcijom

bombast stil napao je jo Longin, a Shakespeare ga je ismijao u Hamletu

esto je rabljen u elizabetinskoj drami, kasnije u melodrami, naao je odraz u kasnom baroku, jufjuizmu (Engleska), gongorizmu i kultizmu (panjolska), precioznosti (Francuska) i meu predstavnicima Druge leske pjesnike kole (Njemaka)

bombast od njem. bombast = pretjerana kienost stil koji se obino koristi za izraavanje humoristinih efekata ( Shakespeare: Falstaff, Henrik IV)

Aticizam termin antike kritike i retorike od Cicerona, koji ga je prvi upotrijebio u jezinom znaenju najprije oznaava rije atikog dijalekta, upotrebljenu u nekom drugom grkom dijalektumoderna filologija tim terminom oznaava stilsku reakciju na azijanizam, oko 2.st.pr.n.e., formiranu po ugledu na atike pisce klasinoga razdoblja, posebno na historiare (Tukidid) i rotore (Izokrat, Demosten)

izuavanje starije knjievnosti i posebno filologija razvili su se po monim kolama helenistikoga razdoblja (aleksandrijska, pergamonska), pa su se ak pisali aticistiki rjenici za pomo polaznicima retorskih kola

aticizam je bio prilino snana struja koja je utjecala i na rimske pisce i stvorila u latinskoj prozi jedan jasan izraz (Cezar, Ciceron)

aticizam je bio aktualan jo u 2.st.n.e. kada ga je bilo vrlo teko odrati jer kao govorna forma ve biva utopljen u koine, pa je postao blijeda slika nekadanje atike proze

Pojam baroka: drutveni ivot, umjetnosti, konteksti...

Barok je razdoblje u knjievnosti i umjetnosti koje je zapoelo nastupom reformacije sredinom 16. st. i zavrio smru Luja XIV. poslije 1700. godine. To je pokret katolike obnove (protureformacija). Barocco, port. golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne koljke.Reformacija i protureformacijaLuther i Calvin prekinuli su univerzalnost vjerskog osjeaja srednjeg vijeka. Svaki je ovjek sada trebao sam za sebe odluiti koji mu je od mnogih novih propovjednika spasenje najbolje jamio za sreu u buduem ivotu, i uskoro su se svi borili meu sobom za prevlast nad duama milijuna (katolici, luterani, kalvinisti, baptisti, anabaptisti i 20-ak drugih sekti). Za vrijeme tih raspravljanja nastalo je doba borbe kao to ga je svijet rijetko kada vidio (30-godinji rat). Europa je pretvorena u bojno polje.1648. godine prihvaen je zakon koji je davao pravo svakom vladaru da svoj naroiti oblik vjere nametne svim svojim podanicima, ne osvrui se na elje veine. Europa je podjeljena na bezbroj malih kneevina od kojih je svaka imala svoju vlastitu vjeru i bila zakleti neprijatelj svih svojih susjeda koji se u tome nisu s njome slagali (borbena crkva - ecclesia militans). Jo jedan borac za vlast jest dinastika drava. Na elo protureformacije dolazi panjolska.Isusovci su bili ti koji su ulagali u barokne crkve. Prvi se put koristi uljano slikarstvo, pronaeno u Flandriji. Otvorena je nizozemska slikarska kola - Van Dyck. U glazbi prevladava "vatreno" i buno. U knjievnosti barok je spoj kienosti u izrazu (marinizam) i crkvenih tema o smrti i prolaznosti.Otkriem novih pomorskih putova prema istoku, a naroito otkriem Amerike, ekonomski se centri Europe premjetaju s obala Sredozemnog mora na obale Atlantskog oceana. Moni trgovaki gradovi Italije, ustupaju mjesta novim trgovakim i pomorskim silama, kao to su panjolska, Nizozemska, Francuska i Engleska. Slabljenje sredozemnih gradova izazvalo je znatne promjene u politikoj i drutvenoj strukturi Zapadne Europe. Papinska se mo smanjila, iz ega slijedi pojava reformacije u Njemakoj i Engleskoj. S ekonomskim centrima mijenjaju se i umjetniki centri. Slikarstvo i arhitektura baroka nastaju u Italiji, dok e vodstvo u likovnom stvaranju preuzeti nove sile.Barok u hrvatskoj knjievnosti Podruje pismenosti u XVII. stoljeu irilo se sve vie prema sjeveru, pa su se pojavili pisci i na Pagu (otac hrvatskoga jezikoslovlja Bartol Kai), u Kanfanaru u Istri (Franjo Glavini), u Jastrebarskome (Rafael Levakovi), u Sisku (Nikola Krajaevi) i u Zagrebu (Juraj Habdeli), ali je Dubrovnik i u XVII. stoljeu ostao najjae kulturno i knjievno sredite, iako je s Ritterom Vitezoviem dobio na znaenju i Zagreb.U tome je stoljeu problem zajednikoga jezika postajao sve aktualniji, a rjeenje koje je ponudio Kai u Ritualu Rimskom (1640.) i prijevodu Biblije (tiskanom tek 2000.), tj. zapadna novotokavska osnovica uz udjele ostalih narjeja, pokazalo se vizionarnim. Ako se izuzmupjesni tate i ispraznekoje nisu sauvane, Ivan Gunduli, najvei pjesnik baroka, poeo je s dramskim tekstovima. Od deset melodrama sauvane su etiri,Pjesni pokorne kralja Davidauvod su u religioznu poemuSuze sina razmetnoga, uzorno djelo baroknoga svjetonazora, a vrhunac je njegova stvaralatva nedovreni vitekko-junaki epOsmanu 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje), u kojem se mogu oditati utjecaji ideologije baroknoga slavizma, koja je mogunost oslobaanja Europe od Turaka vidjela u Bojoj promisli i katolikom poljskom narodu.Stijepo urevi u prvom je redu pjesnik komine poemeDervi, uspjele parodije na petrarkistiko pjesnitvo, Vladislav Meneti autor komine poemeRadonjai rodoljubivoga spjevaTrublja slovinska. Ivan Buni Vui u kanconijeruPlandovanja, oslanjajui se na petrarkistiku liriku, unio je barokna naela, dok liturgijska i vjersko-pouna knjievnost doivljava procvat u Bosni u djelatnosti franjevakoga reda. Prvi je pisac te tradicije Matija Divkovi.Meu kajkavskim piscima iz sjeverne Hrvatske isticao se Juraj Habdeli prosvjetnopounim moralkamaZrcalo Marijansko(1662.) iPrvi oca naega Adama greh(1674.). Ivan Belostenec autor je velikoga latinsko-hrvatskoga rjenikaGazofilacij(1740.), prvoga hrvatskoga tronarjenoga rjenika- enciklopedijskoga djela objavljenoga kojih 70 godina nakon nastanka i koje bijae leksikim izvoritem "Balada Petrice Kerempuha" Miroslava Krlee dva i pol stoljea kasnije.U drugoj polovici 17. stoljea u sjevernoj su Hrvatskoj djelovali i Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (obojica muenici smaknuti u Bekom Novom Mestu 1671.), te Pavao Ritter Vitezovi. Fran Krsto Frankopan pisao je mjeavinom akavskoga, kajkavskog i tokavskoga narjeja karakteristinom za tzv. "ozaljski krug" koji je predstavljao pokuaj hrvatske jezine integracije na tronarjenoj bazi. Sredinji dio njegova opusa ini zbirka lirskih pjesamaGartlic za as kratiti, ciklus od osam pjesamaDijake junakei 18 religioznih pjesama. On je i prvi hrvatski prevoditelj Molierea (djeloGeorges Dandin).Hrvatski je barok, moe se slobodno konstatirati, ostvario bujni procvat hrvatske knjievnosti u svim hrvatskim pokrajinama osim Slavonije i kontinentalne Dalmacije. Profil knjievne djelatnosti razlikovao se i pokrivao je cijeli spektar, od vjerskopoune i liturgijske knjievnosti do lirske i epske poezije, od gramatikih i leksikografskih djela do historiografskih, prijevodnih i kroniarskih.U korpus hrvatske knjievnosti ulaze i sjeverozapadna, kajkavska Hrvatske i Bosna, tokavsko/akavsko ijekavska i ikavska, te, posebno zanimljiva pojava, tronarjena knjievnost i leksikografska djelatnost nastala na podruju Pokuplja i Ozlja. Dolazi do slabljenja utjecaja glagoljice i jaanja latinice, dok se zapadna irilica ili bosanica jo dri u pukoj pismenosti, no poinje zamirati oko 1700. Po jezinom idiomu, hrvatski je barok ostvario uzorna djela koja e kasniji hrvatski knjievni jezik prepoznati kao kanonska po obliku, no taj e proces uznapredovati tek u drutvenim promjenama nastalim osloboenjem Slavonije i Dalmacije od Turaka, te irenjem ideja prosvjetiteljstva u 18. stoljeu.Hrvatski je barok nastajao i razvijao se u etiri regionalna knjievna kruga: 1. Dubrovnik je glavni i najplodonosniji. Knjievnost se naslanja na bogatu renesansnu tradiciju 16. st., ali se u 17. st. javlja novi narataj pisaca plemikoga podrijetla na ijem je elu Ivan Gunduli. Renesansni svjetonazor sukobljava se s novim opim duhom katolike obnove.2. Dubrovniku je najslinija Dalmacija s kojom nije bio u politikom zajednitvu, ali dubrovaki pisci kao Gunduli i urevi bili su uzor dalmatinskim piscima, a jezik dubrovakih pisaca tokavski govor sa sve izrazitijim ijekavskim izgovorom jata - poeo je utjecati na akavske pisce u Dalmaciji.3. Knjievnost habsburke ili Banske Hrvatske dijeli se u dvije zasebne struje: jedna, preteno svjetovna, pripada dvorskom ambijentu ozaljskog knjievnog kruga oko Petra Zrinskoga, s osobitim jezinim hibridom akavice i kajkavice, a druga, na istom prostoru, pripada iskljuivo nabonoj knjievnosti na kajkavskom jeziku stvaranoj u kurijama i samostanima.4. etvrtu sredinu predstavlja Slavonija koja je nakon 1700. g., kad je napokon osloboena od Turaka, doivjela i mali kulturni procvat.Ta etiri kruga ine dalmatinsko-dubrovaka skupina pisaca (Gunduli, Palmoti, Vui, urevi), ozaljski krug pisaca (Zrinski, Frankopan, Katarina Zrinski, Belostenec), kajkavski krug (Habdeli) i slavonski krug (Kanili).Barok u glazbi Poetkom 17. st. glazbeni je barok bio potaknut ivim kontaktima s Italijom te valom isusovake katolike obnove. U domau glazbenu tradiciju, duhovnu i svjetovnu, brzo su se uklopile nove tendencije ranobarokne monodije. Za prihvaanje monodije i drugih baroknih inovacija osobito su bila zasluna dvojica Talijana, Veroneanin Tomaso Cecchini, koji je sav svoj radni vijek (1603. - 1644.) proveo kao kapelnik, orgulja i skladatelj (27 opusa i vie skladbi objavljenih u antologijama) u Splitu i Hvaru, te Gabriello Puliti iz Montepulciana, koji je svestranu skladateljsku (36 opusa) i glazbeniku djelatnost proveo u Istri 1604. - 1643. (Trstu, Kopru, Miljama, Labinu), te na Pagu. Objavljujui skladbe kod uglednih nakladnika, uglavnom u Veneciji, stekli su ve za ivota europsku reputaciju. Cecchinijeva zbirka madrigala Armonici concetti, libro primo (1612.) najranija je barokna zbirka napisana za hrvatsku sredinu, a u knjigama misa (1617., 1623., 1627., 1628.) ostvario je osobitu sintezu modernoga izriaja seconda prattica i poneto skromnijih izvoakih zahtjeva.Zbirka Sacrae cantiones (Venecija 1620.) Ivana Lukaia ibenanina vrijedno je svjedoanstvo duhovne glazbe, kakva se izvodila u Splitu, i uope jedan od najznaajnijih spomenika cjelokupne starije hrvatske glazbe. PjesmaricaPisni za najpoglavitije dni(Be 1635) uena Splianina Atanazija Jurjevia primjer su utilitarne duhovne monodije nevelikih umjetnikih ambicija, jednostavnih protureformacijom inspiriranih Kirchenlied namijenjenih pjevanju puka u crkvi. I dok su basso continuo i monodija bili razmjerno brzo uklopljeni u domau glazbenu praksu, ranobarokna opera bila je prihvaena reduktivno, ponajprije kao poticaj to ga je talijanska libretistika pruala razvoju domae tragikomedije i melodrame (Ivan Gunduli, Arijadna 1615./1632.; Paskoje Primovi, Euridice 1617.).Vokalno vieglasje imalo je uporita u domaoj kasnorenesansnoj tradiciji (teorijski ne naroito inventivno obraeno u traktatu Dialogo per imparare con brevita a cantar canto figurato, Venecija 1619. Splianina Jurja Albertija), dok je instrumentalno stvaralatvo bilo skromnijih razmjera.Za vrijeme nepovoljnih prilika tijekom 17. i 18. st. itav niz skladatelja djeluje izvan domovine (Rijeanin Vinko Jeli u Alzasu, Poreani Francesco i Gabriel Usper, Hvaranin Damjan Nembri u Veneciji, Ivan ibenanin u Cividaleu, Torinu i Londonu), a njihov opus kvalitetom gotovo nadmauje stvaralatvo u Hrvatskoj. Meu tim "emigrantima" istaknuo se graditelj orgulja Petar Naki, utemeljitelj slavne mletako-dalmatinske orguljarske kole.Od sredine 17. st. situacija se mijenja, svjetovno muziciranje posustaje, a crkva preuzima vodeu ulogu u konstituiranju glazbenoga ivota. Tri su reda bila zasluna za razvitak hrvatske barokne glazbe: isusovci, pavlini i franjevci. Isusovci su uveli dotad nezabiljeenu monumentalnost (orkestar) u liturgiju, a brinuli su se i oko unificiranja gregorijanskih napjeva (Ritual rimski, Rim 1640. Bartola Kaia) te unoenja narodnih napjeva u bogosluje, oienih od "poganih" tekstova (Nikola Krajaevi, Juraj Habdeli, Juraj Mulih). Franjevci i pavlini njegovali su duhovne popijevke, uglavnom jednoglasne i bez pratnje orgulja (rkp. kantuali Frane Divnia, Bone Razmilovia, Filipa Vlahovia-Kapuvarca, Franje Vukovarca, Petra Kneevia, Pavlinski zbornik 1644; Cithara octochorda, 3 izd. 1701., 1723., 1757.).I makar da su crkveni pisci ve u 17. st. pisali o glazbi - Juraj Kriani, Asserta musicalia, Rim 1656; Nova inventa musica, poglavlje de Musica uRazgovori ob vladatelystvui dr., te Ivan Patri (vie rkp. pohranjenih u Biblioteci Vaticani) - istom sred. 18. st. dolazi do organizirane brige crkve oko glazbenoga kolstva. Jezikom glazbene teorije sve vie postaje hrvatski, o emu svjedoe rukopisne skripte s predavanja, pohranjene u samostanskim knjinicama, te liturgijske drame (pasije Kristofora Peria i Tome Zakarije Pervizovia). Na zagrebakom Kaptolu pouavalo se glazbu na i latinskome (Mihajlo ilobold-Boli, Fundamentum cantus gregoriani, Zagreb 1760.).U baroknoj glazbenoj djelatnosti crkvenih redova, nerijetko skromnih umjetnikih dosega, poloeni su temelji svem kasnijem umjetnikom i kulturnom razvitku. Barokni stil sauvao se u pojedinim oblicima i ponajvie u sjevernim krajevima sve do poetka 19. st., supostojei istodobno s novim stilom, klasikom.* barok u irim vidovima: graditeljstvo (graevine razigranih proelja, bogato ukraene unutranjosti), slikarstvo, kiparstvo- nastoji ujediniti te tri umjetnosti- opsesija baroka je kazalite- osobine: dekorativno bogatstvo i asimetrija (nasuprot renesansnom skladu), raskoni detalji

- spomenici barokne kulture:- dvorac u Versaillesu i Petrogradu- kod nas: isusovci u Zagrebu podigli crkvu sv. Katarine, crkve u Zagrebu, Varadinu, Belcu ; dvorci i samostani- najpoznatiji slikari: Rubens, Van Dyck, Rembrandt, Velaskez- kompozitor: J. S Bach, Handel- u skulpturi - naturalistia modelacija tijela (smioni stavovi tijela, razigran pokret)

Barok se razvio u svojim poecima organski i logino iz visoke ili kasne renesanse. Njegov osnovni sistem oblikovanja ne pokazuje znaajnije promjene, kao ni dublji prelom s inventarom renesanse. Na drugoj su strani klasicistike tenje, koje prodiru najoitije u rokokou, a stvarno su prisutne ve u baroku. Domovina baroka je Italija. Tu se javljaju njegovi poeci dijelom ve prije sredine XVI vijeka (kasni Michelangelo, Correggio, Tintoretto). Sasvim tipino se barok formirao tek u Rimu, i to potkraj kasne renesanse i usporedno s manirizmom, koji predstavlja razmjerno kratkotrajnu ali znaajnu prelaznu stepenicu. Barokna umjetnost, koja se poslije 1580. godine, ivo razvila i oplodila sve ostale evropske zemlje, naroito je bila povezana s tenjama obnove i sa zelotizmom katolike protureformacije, koja pobjeuje u tom razdoblju, a i radi potreba feudalne dvorske reprezentacije u okviru utvrenog vladarskog apsolutizma ; ime je bio potvren slubeni znaaj barokne umjetnosti, kako sa crkvene ako i sa svjetovne feudalne strane. ivotna snaga baroka dokazana je umjetnikim tvorevinama, bogatim i specifino oploenim razvojem ne samo u Italiji, vec i po cijeloj zapadnoj Evropi i cijelom njezinom kulturnom podruju. Barok predstavlja bez sumnje veliki univerzalni umjetniki izraz, nastao u fazi intezivnih drutvenih preobraaja, koji su se manifestirali u mnogim sukobima na podruju ljudske misaone i kulturne djelatnosti. Tenja prema slikovitosti toliko je jaka, da se slikarstvo razvija do svojih najznaajnijih ostvarenja te postaje vodeom likovnom vrstom, a slikovitost osnovnim naelom oblikovanja. Barokna umjetnost zahtijeva od svih vrsta likovne umjetnosti maksimum sjaja i pompozne raskoi, bujnost dekorativnog iivljavanja, te ostvarenje naroito slikovitog djelovanja grupa. Glavni je doprinos baroknog slikarstva tonsko koloristiko prikazivanje lika; u isto vrijeme nastaje i predoavanje prirodnog motiva u slikarski jedinstvenom prostoru. Svjetla i sjene nastupaju u poetku u visokom baroku i vrlo jakim razigranim suprotnostima (chairo-scuro). Oblijevajui odreeni predmet naglo ga utapaju u tamu ili ga iznenada diu iz sjene u svjetlost. Na taj nain postignuta slikovitost svjetlosnih pomjeranja i suprotnosti osjetno je prekinla tektomsku ravnoteu renesansne slike, stepenovala je nemir i dinamiku cjelokupne kompozicije do kraja impresivnih prizora i obojenost svjetla i sjene stalno raste. Dramatini patos XVII vijeka umirio se tek u XVIII vijeku, kad su i boje postale svjetlije i laganije; vedrina rokokoa odagnala je tamu i teinu masovnih materijala, zamijenila je patos visokog baroka laganom kretnjom ljupke elegancije. Vezana kompozicija slui sa prostornim dijagonalama, naroito u religijoznoj tematici: uporedno se afirmira i slobodna i nezavisna kompozicija, naroito u slikarstvu pejzaa i genrea (nizozemsko slikarstvo). Posebnost monumentalnog slikarstva predstavljaju brojni iluzionisticki-perspekivno oslikani stropovi. Prividno na nebu i na oblacima lebde figure koje su slikane u vrlo smijelim skraenima. Osjea se proirenje i diferencijacija tematike, a s time je i vezano osamostaljenje novih vrsta slikarstva (pejza, marina, portret, figuralni genre, nature morte). Slikovita tehnika metoda proraunata na perspektivu i prostorno djelovanje, uvodi iroke poteze na nain mrlja i mlohavo skicozno obraivanje oblika (bez strogih slikarskih kontura) a ravna s prema mekom i rasplinutom stapanju tonova u skladu sa svjetlosnim fenomenima amosfere. Periodizacija razvojnih etapa identina je u glavnom s razvojem u arhitekturi, izuzevi zemlje izvan Italije, koje su imale autohtono graevinstvo i drugaiju tradicijsku podlogu.

HORACIJE MAIBRADI (1565-1641)

Horacije Maibradi rodio se u Veneciji 1565. godine kao nezakonit sin dubrovakog trgovca i pjesnika Maroja Maibradia i njegove slukinje. Prvu je mladost proveo u dubrovakoj koli (pohaao je ondje osnovnu i srednju kolu), a nakom toga najvie vremena provodi na imanju svoga oca. Zbog svoje nagle udi esto je bio sasluavan i kanjavan. 1595.godine, u dobi od 30 godina, prihava namjetenje kancelara na Mljetu, a u meuvremenu se i oenio. Boravak na Mljetu nije mu bio ugodan jer su slobodu i bezbrinost koje je imao u Dubrovniku zamijenile osamljenost i briga oko uzdravanja porodice. Pjesnikom je zavladalo sumorno raspoloenje koje se jo vie poveava kada mu 1601.godine umire ena. Nakon 2 godine ponovno se oenio i dobivi neto miraza, popravio je svoje materijalno stanje. Ubrzo nakon druge enidbe seli se s Mljeta u Cavtat i tu ostaje do smrti 1641.godine. ivot mu nije bio lagan; imao je brojnu obitelj koju je morao prehranjivati (na brizi je pored ene i punice imao 13-ero djece) te je bio prisiljen da se zaduuje i moli za pomo. Molbe u kojima moli Senat da ne dozvoli da mu djeca umru od gladi, dirljiv su i uvjerljiv dokaz prave bijede u kojoj se naao sa svojom brojnom obitelji. Svakodnevna oskudica i teak ivot nisu meutim slomile njegovu ivu narav; bio je veoma drutven ovjek i imao je prijatelja i meu vlastelom i meu puanima, o emu svjedoe poslanice koje je izmjenjivao sa svojim suvremenicima i prijateljima. Meu svoje prijatelje brojio je i neke poznate Dubrovane: Vala Valovia Sorkoevia, Ivana Gundulia, ... U poslanicama svojim prijateljima Maibradi je bio iskren, govorio je o svom i njihovom knjievnom radu, jadao se o nevoljama koje mora podnositi... Ipak i u oskudici, u borbi za odravanje i zbrinjavanje mnogobrojne djece, borbi koja je potrajala nekoliko desetljea, pokazao je vidljivu hrabrost i ustrajnost.

KNJIEVNI RAD HORACIJA MAIBRADIA

Posao kancelara ostavljao je Maibradiu dovoljno vremena da se bavi knjievnim radom, i u Mljetu i u Cavtatu administrativni poslovi nisu ga previe optereivali. Danas postoji nesigurnost jesu li sauvane sve pjesme koje je napisao, ali ono to je sauvano zanimljiv je dokument o ovjeku kojega ivot nije mazio i o jednom pjesniku koji je to zaista i bio. Prve pjesme podsjeaju na Petrarku, odnosno na domau kolu ika Menetia i Dore Dria. Ima pjesama koje se istiu ne samo tenou jezika i dikcijom, nego i mjestiminom osjeajnou, toplinom i neposrednou.Realistikim pak sklonostima kao da se nadovezuje na izrazito realistiu knjievnu generaciju iz sredine 16.stoljea (M.Vetranovi, N.Naljekovi, M.Dri). Nezadovoljan ivotom kao i oni, raspinjan proturjejima drutva koje tri za dinarom, a ne cijeni skladanje pjesni i Maibradi je traio rjeenje u povlaenju u sebe.I kod Maibradia su tuga i bol osnovni ugoaj i inspiracija, a iskrenost nota koja podie vrijednost i produuje ivot nekim njegovim stihovima, pjesmama i poslanicama.POSLANICE: Mavru Cipoliu (1614.), Poslanica Valentinu Valoviu,...

STIJEPO UREVI

Stijepo urevi pripadnik je stare i ugledne plemike porodice, kojoj je bio zadnji muki potomak. esto je bio u zatvoru zbog raznih kontakata sa prostitucijom, a zbog sumnje da je bio upleten u zavjere i pomogao pobjei bratu i suuesnicima iz zatvora, bio je prognan etiri godine.Pisao je ljubavne pjesme (Ljubav draga mene stavi) i aljivo-podrugljivi spjev Dervi , no veina njegovih djela je vjerojatno izgubljena. Ljubavne pjesme mu obiluju slikovitou i bujnou izraza, oit je seentizam (marinizam). Preveo je i Pokorne psalme kralja Davida, no tom je prijevodu dao osoban ton te se to smatra jednim od najboljih prijevoda u starom Dubrovniku.Dervi je aljivo-podrugljiv spjev (tj.komina barokna poema) od pedeset osmerakih sestina, sa rimom ababcc, zbog ega se smatra da mu je uzor bio Gunduli i njegove Suze sina razmetnoga, no ni to ni datum nastanka djela nisu tono utvreni. Legenda kae da je urevi boravei u zatvoru vidio kneevu kerku koja ga je nazvala derviem, u nju se zaljubio i kasnije se njome oenio te joj posvetio ovu poemu. Anegdote i naracije u Derviu gotovo i nema, sve to se odnosi na dogaanje je da izranjeni dervi pada pred kuom lijepe kaurke (turski naziv za kranku) i vodi monolog, a djevojka se ni ne pojavljuje. Kominost proizlazi iz injenice da je dervi star i zaljubljen u djevojku, dervi joj izranjen pada prid dvor (dervii su bosanski sveenici koji imaju posebne obrede u kojima se ranjavaju, ali dervi ovdje nije izranjen zbog vjere nego zaljubljenosti). Dervi poziva djevojku na slatki razgovor. Mijea se tragino sa kominim i nastaje groteska. Dervi koristi neobine usporedbe za dragu(draa od masti i meda, ukusnija od pilava, bjelja nego prem oeto vlako mlijeko), igra se smislom, domiljat je, koristi vic, antitezu i hiperbolu(concetto). Pokuava se izraavati kao Petrarca, ali ismijava, pa je tu oit antipetrarkizam, rijei ljubavnog prenemaganja stavljaju se u usta ovjeku kojemu najmanje pristaju. U poemi se javlja fenomen aljmado poezije (spoj dvaju jezika, turcizama i tokavizama). Dervi je ranjen u digeru(a ne u srce), hvali se svojim ljubavnim uspjesima i smijenim i beznaajnim darovima koje joj eli pokloniti. U opisivanju svoje patnje vee apstraktne pojmove uz konkretne radnje (ljepota ga njena kolje, ljubav ga pri). Na kraju dervi shvaa da mu je trud uzaludan i eli djevojku staviti pred sud i optuuje ju da je sigurno vjetica kad ga je uspjela zaarati. Posljednji stihovi svake strofe ujedno objedinjuju i smisao strofe. Spjev bi mogao imati korijene i u dubrovakoj stvarnosti, jer su se Dubrovani kasno enili, pa su ti starci koji zavode djevojke bili predmet izrugivanja okoline.

IVAN TOMKO MRNAVI

Ivan Tomko Mrnavi rodio se u 1580. godine u ibeniku od roditelja doseljenih iz Bosne. Sa 22 godine otiao je u Rim na studij da bi postao sveenik, a postao je sveenik i oduevljeni pristaa opih katolikih napora. Bio je vjeran i dosljedan sljedbenik isusovaca, te uporan tuma njihovih elja i napora, a pod njihovim je utjecajem ostao itavog ivota. Iako mu je to donijelo razliite titule i poasti, bilo je i neugodnosti lokalne vlasti u ibeniku, a i one u Veneciji zazirale se od vjernog jezuitskog pristae i uporno se borile da mu onemogue vee vjerske funkcije na svom teritoriju. Mnogo je putovao po ilirskim zemljama kao lan katolikih inspekcija. U Ugarskoj je upoznao Fausta Vrania koji je preporuio Mrnavia za prevodioca pobonih tekstova s talijanskog i latinskog na hrvatski jezik. Bilo je to u vrijeme kad se hrvatska tamparija Franje Glavinia prenosila iz Rijeke u Rim uvelike upravo zaslugom Mrnavia. itav Mrnaviev knjievni i publicistiki rad odvijao se na planu i u stilu katolike akcije. Njegovi mnogobrojni katoliko-povijesni spisi imaju parktinu, odgojno-didaktinu namjenu. Publicirao je marljivo se sluei u prvom redu latinskim i hrvatskim, ali i talijanskim jezikom. U nekim je svojim djelima pokazao i uporno ponavljao elju da svoje podrijetlo dovede u srodstvo s nekim uglednim povijesnim obiteljima.U kranskom je svijetu snano odjeknuo poraz osmanske vojske kod Hoima 1621. g. te svrgnue i ubojstvo sultana Osmana II. 1622. godine. Nadahnut tim dogaajem Ivan Tomko Mrnavi (ibenik, 1580. Rim, 1637.) napisao je 1631. godine dramu u pet inova Osmanica. U toj stihovanoj drami Ivan Tomko Mrnavi obradio je temu koju je Ivan Gunduli obradio u Osmanu, no utvreno je da izmeu dvije obrade nema nikakve povezanosti ni ovisnoti. ivot blaenog Augustina (Kaotia) je djelo pisano latinskim jezikom, u kojem ima zanimljivih povijesnih, politikih ili crkvenih crtica o Hrvatskoj.ivot Magdalene od knezov Zirova plemena Budriia je njegovo najzanimljivije djelo poema u kojoj je pjesnik pun ljubavi prema svojom krasotom prirode blagoslovljenoj hrvatskoj zemlji. Ima individualan stil, isti izraz i naglaeno rodoljublje. Jezik mu je bosanska ikavska tokavtina, a u stihu robuje rimovanom dvanaestercom.Ivan Tomko Mrnavi bio je: sveenik, naslovni biskup bosanski, tajni savjetnik kraljevski, kanonik u ibeniku, kanonik i vikar biskupski u Zagrebu. U svojim povijesnim spisima dokazivao je da su neki rimski carevi roeni na Balkanu (Dioklecijan, Konstantin, Justinijan i dr.). U Rimu je 1627. godine objavio Belarminov katekizam Istumaenje obilnije nauka krstjanskoga. Neki su ga optuivali da je onemoguio tiskanje Kaieva prijevoda Biblije). Pisao je ikavsko-tokavski.

ISTUMAENJE OBILNIE NAUKA KRSTJANSKOGA PRINESENO U JEZIK HRVATSKI (RIM, 1627.) STUMAENJE ESTE ZAPOVIDI Napisano je u dijalogu uenika i nauitelja. Uenik pita nauitelja to se uzdri u estoj zapovidi? Nauitelj odgovara da se uzdri zabrana preljuba tj. sagrijeiti s tuom domaicom jer je potenje najvanije na ovom svijetu. Deset zapovijedi je zakon pravde. Grijesi su: svetodivstvo tj. sagrijeiti s eljadetom Bojim, krvodivstvo tj. sagrijeiti s rodbinom, divodivstvo tj. sagrijeiti s djevicom, bludnost tj. sagrijeiti s enom nedivom i slobodnom (udovicom ili prilenicom). Uenik pita na to se taj zakon naslanja? Nauitelj odgovara da se naslanja na sve zakone, na zakon naravi, na zakon pisani i na zakon milosti. U zakonu naravi nalazi se da Juda htjede umoriti Tamaru svoju nevjestu. Mojsijev zakon zabranjuje blud, a Sv. Pavao pie da bludnice nee ui u raj. Sve to ini bezakonje Isukrstu jer smo mi udovi njegovi i ini bezakonje Duhu Svetomu jer su tijela naa hramovi Duha Svetoga. Uenik pita zabranjuje li jo togod esta zapovijed. Nauitelj odgovara da zabranjuje sva nepotenja koja vode preljubu ili bludnosti tj. poglede bludne i poljubce nepotene i ostale takve stvari. Tako nas ui Gospodin na u Evanelju jer tko gleda tuu enu zlom poudom ve je stvorio preljub. Oi su kao vrata na koja ulazi smrt.Kad je Barakovi zavrio svoju Vilu Slovinku dao ju je na itanje nizu svojih ibenskih prijatelja, koji su je popratili kratkim dvanaesterakim pjesmama-pohvalnicama koje su tiskane na kraju izdanja Vile Slovinke. Tu se izdvaja Mrnavi, ibenski kanonik, podrijetlom Bonjak. Pisao je razne povijesne i geneoloke spise, ali je esto bilo oito njegovo falsificiranje (htio je dokazati svoje visoko podrijetlo) i previe ugledanja na druge ivotopise drugih autora. Mrnavi je bio veoma cijenjen meu suvremenicima, a napisao je ivotopis Antuna Kaotia (zagrebakog biskupa) Vita beati Augustini i Petra Berislavia Vita Berislavi(1620). Ostala su mu djela prijevodi na hrvatskom, praktino-nabone tenje s izrazitom antiturskom notom: ivot Margarite blaene divice, keri Bele, kralja ugarskoga i hrvatskoga (Mleci 1613, prijevod s talijanskog), alosnokazje Krispa Cezara (1614, prijevod s latinskog).Vlastita su mu djela :ivot Magdalene od knezov Zirova, plemena Budria (Rim 1626) - prikazana redovnica koja u rapskom samostanu tuguje nad propau svoga roda i nad propau zemlje pred naletima Turaka, a pred njom se niu potresna slike poraza u Bosni i Hercegovini, na Krbavskom polju, u Primorju itd.

Osmanica (1631) je pisana u formi isusovake drame, zanimljivo po temi i raspoloenju to je vladalo nakon neuspjenog sultanovog pohoda na Poljsku (tu je temu mnogo bolje obradio Gunduli u Osmanu)

Potuenje pokornika radi smrti Isusove k narodu ovianskom (Rim 1627) to je pjesma koju je dodao svom prijevodu Bellarminova Katekizma, koju je tiskao i zasebno, a dobar dio stihova je preuzeo iz jedne nabone latinske pjesma Sanazzara. Stih je prilino nezgrapan, ali ima i nekih trenutaka zanosa u slikama Golgote sa baroknom bujnou i patetikom koja je Golgotu oznaava kao mjesto patnje cijelog ovjeanstva.

MARIN GAZAROVI

Marin Gazarovi je hvarski vlastelin koji e nastaviti tradiciju crkvenog i svjetovnog kazalita (koje je dalo Lucia i Benetovia). Iako je djelovao poetkom 17.stoljea, Gazarovi je blii 16. nego 17.stoljeu.U svojim prikazanjima, koja izmeu ostaloga, karakterizira razliita versfikacija ( Prikazanje ivota i muke sv. Cipriana i Justine; Skazanje ivota sv. Guljelme, kraljice ugarske; Prikazanje sv. Beatrice, Faustina i Simplicija, bratje), Gazarovi se u prolozima i epilozima obraa Hvaranima, ali njegova prikazanja ipak nisu izvorna djela, nego parafraze, tj. slobodni prijevodi raznih talijanskih tragedija.Pisao je i ljubavne i druge prigodne i anakreontske pjesme i poslanice. U Veneciji je 1623. tiskana ribarska farsa Murat-gusar i Ljubica, koja je takoer prerada jednog talijanskoga djela. Osjeajui potekoe to mu ih je zadavao hrvatski stih sputan rimama, preporuuje nerimovani stih. U Ljubici je okrenut Dubrovniku, koji je i njemu simbol slobode. Taj zakanjeli petrarkist, koji se iako zabrinut zbog rasute baine bavi problemom stiha, zanimljiv je versifikator i po raznovrsnosti metrikih oblika i po enji za slobodnim stihom.Pored niza sakralnih drama pie i s ambicijama da bude svjetovni dramatiar.Murat gusar (Mleci 1623) - razgovaranje morsko tj. favola marittima. To je prijevod talijanske drame Il corsaro Arimante L. Aleradija, a posveeno hvarskoj vlastelida bi uivali u hrvatskom jeziku i za ljubav hrvatskog jezika. Izmeu inova upleo je paralelnu dramu, pastirsko razgovaranje Ljubica. Pokazao je interes za metar i talijanski odrijeeni stih (verso sciolto). Predgovor Murata je pisan sonom prozom, a treba imati na umu da je u to vrijeme proza bila veoma rijetka.

MELODRAMA I POECI OPERE U DUBROVNIKU

Melodrama je nastala ne samo kao izraz pokuaja da se stvori pandan jednome klasinom anru nego i nastojanjem da se taj anr to je mogue potpunije obnovi sa svim svojim formalnim osobinama, i to na dvije osnovne razine: na nivou radnje i na nivou strukture.Na nivou radnje proizlaze iz toga dalekosene posljedice po melodramu kao anr, i to najprije u sferi izbora teme, a onda i u sferi odnosa meu likovima. Za temu se uvijek bira takav dogaaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina svih likova vezana za sudbinu protagonista, a odluke ovih potonjih odluuju o daljem razvoju oplsanoga drutva. Zato se bar u poetku kao teme tih igrokaza pojavljuju antiki sadraji, bilo mitski, bilo izravno iz tragedija starih autora. U nas primjer za to predstavljaju Gundulieve melodrame; i one sauvane, a sudei po naslovima i izgubljene, obrauju klasine sadraje. Nego, i kasnije, kako se u razvoju melodrame prelo na teme iz nacionalne povijesti, nita se nije bitno promijenilo: uvijek se opisuju presudni trenuci u ivotu zajednica ili naroda, a glavnl junaci, rjeavajui esto svoje intimne (npr. ljubavne probleme, odluuju o daljoj povijesnoj sudbini zajednice kojoj su na elu Palmotieve melodrame, sa svoja tri glavna tematska kruga (klasini, renesansni i domai izvori) jasno to pokazuju, a najpoznatija meu njima, Pavlimir, dobro ilustrira netomizreenu konstataciju. Znaajnije su posljedice proizale iz pokuaja melodrame da reproducira grku tragediju u sferi strukture. Ona je, naime, uvjerena kako su grke tragedije bile bar djelomino i pjevane, pa se zato napose komponira za nju glazba, a tekst se, sa svoje strane, prilagoava namjeni da bude uglazbljen.Melodrama govori o vezama nae knjievnosti s europskom, posebice na glazbenom planu i predstavlja prototip opere. Javlja se u zadnjim desetljeima 16. stoljea u Dubrovniku, zahvaljujui mladom Gunduliu koji prevodi talijanske tekstove (to je dokaz da dubrovaka knjievnost slijedi talijansku).Domovina melodrame je Italija jer krajem 16. stoljea dolazi do elje za obnovom antike drame. Dolazi do stvaranja novih oblika i iz melodrame nastaje opera. Opera nije barokni anr, vie pripada renesansi, a svoju punu afirmaciju doivljava u baroknoj poetici. U Italiji je postojala bogata glazbena tradicija, a Dubrovnik podsjea na talijansku sredinu. Obzirom da nema puno dokumenata prije 16.stoljea, sve se gradi na tezama, a baza su arhivski izvori. U Dubrovniku je postojala tradicija izvoenja komedija, ali uvijek uz glazbenu pratnju, to vidimo iz didaskalija. No, nije bilo notnog zapisa i vrstih dokaza.Za glazbeni preporod u Italiji znaajni su neki kompozitori. Krajem 16.stoljea postojala su 2 glazbena autoriteta: Giovanni Pierluigi di Palestrina i Orlando di Lasso, kao predstavnici glazbene polifonije koja tada dominira. Glazba postie uspon, razvija se i na taj nain komplicira, ne razumije se o emu se radi i postala je nepovoljna za izvoenje. Kompozitori tee za inovacijom iji e cilj biti ista melodija i jasnoa. Javljaju se institucije i udruenja i afirmira se firentinska cammerata. Ottavio Rinucini, pjesnik i kompozitor, jedan je od utemeljitelja melodrame, htio je obnoviti glazbu, okrenuti se starom grkom pjevanju. Grka glazba pratila je tekst, ali sad se afirmira jasnoa i verbalna poruka postaje najvanija, a za to je opera pogodna. 1594. godine umiru di Palestrina i di Lasso, i izvodi se prva opera u povijesti glazbe: Dafne. Izvoena je svake godine i postigla je izuzetnu popularnost.1608. godine izvedena je drama Ariadna. S njome je ustaljuje naziv opera i ona poinje dominirati kazalitima Italije. Poinje se iriti i izvan granica, a odmah je prihvaaju i Engleska, Njemaka i Francuska. No, prije tih zemalja opera se udomaila u Dubrovniku zbog povijesnih okolnosti. Melodrama dobiva temelj u naoj tradiciji i prenosi se njen duh. Isprva su to bili samo prijevodi, a poetkom 17.stoljea Dubrovani donose prve prijevode Euridike, prijevod Paskoja Primovia. A Ivan Gunduli prevodi Arijadnu 1615.godine. Junije Palmoti postaje autor opere sredinom 17.stoljea, kada melodrama doivljava svoj vrhunac. 1667. Dubrovnik pogaa snaan potres i unitava ga. Nakon toga ponovo se obnavlja, a s time ponovo oivljava i melodrama (Antun Gledevi). Melodrama odumire krajem 17.stoljea, to znai da se odravala nekih 100-ak godina.O tome kako se melodrama izvodila nemamo podataka. Drame su bile glazbeno praene, ali ne znamo autore niti izvoae, ali pretpostavlja se da su se izvodile na isti nain kao u Italiji. U Italiji se, meutim, svaka predstava notirala, a u Dubrovniku toga nema. Dubrovaka Republika je trubae uzimala u najam, imali su naunike, a postojali su i brojni amateri. Dakle, orkestar se okupljao po potrebi. Uloge su izvodili samo mukarci, a enske dionice su izvodili djeaci ili kastrati. Sauvane su samo didaskalije. U vrijeme Junija Palmotia nalazimo opaske o galzbenim izvedbama, a neke su arije ule u narod i postale dijelom puke tradicije. Osim glazbe, postojale su i plesne dionice, a izvodio je poznat, stiliziran ples (kod Palmotia nalazimo moreku). Ples je bio pantomiziran kako bi zabavio publiku. Najve problem tih djela je njihova neuvjerljivost, junaci su idejni, nisu konkretni ljudi, ploni su i nemotivirani, a fabula je etso neuvjerljiva. Tadanja publika to nije percipirala kao nedostatke, ve je uivala u spektaklu. Do razvoja opere u Dubrovniku nee doi jer su okolnosti bile razliite. Dubrovnik je bio premala sredina da bi stvorio nacionalnu operu. Vlastela i puk gledali su predstave, ali je vlastela bila dominantna i sve je bilo podreeno njima. To je bilo doba laganog pada vlastele, i oni su uivali u predstavama o prolim vremenima. Dubrovnik je bio oaza knjievnosti i kulture, ali ta je kultura pomalo poela odumirati.

IVAN GUNDULI - IVOT

Ivan Gunduli u Dubrovniku je zavrio humanistiku gimnaziju, gdje mu profesor bio pisac i prevoditelj, autor nadopune Tassova Osloboena Jeruzalema, Camillo Camilli. Gunduli 1608. godine ulazi u Veliko vijee, a od 1638. godine lan je i Malog vijea. Oenio se 1628. godine Nikom Sorkoevi s kojom je imao sinove Frana, ika i Mata, te keri Madu i Divu. Iako je bio strog i odluan, nije bio osobito zainteresiran za sjednice, pa su mu nadlena tijela izricala opomene i novane kazne bezuspjeno se nadajui da e ga tako privoliti da sudjeluje na sjednicama. Obavljao je razliite javne slube, te je bio sudac, senator, carinski slubenik, nadzornik oruarnice, nadzornik itnice itd. Istovremeno se bavio obiteljskim poslovima i odvjetnitvom. Gunduli je dva puta bio knez Konavala, a da ga rana smrt nije sprijeila, najvjerojatnije bi bio biran za kneza Republike.Posljednjih godina svog ivota Gunduli pie sloeni ep Osman, koji je, iako sauvan u velikom broju rukopisnih primjeraka, tiskan tek u 19. stoljeu. Iz neutvrenih razloga Osmanu nedostaju dva pjevanja (14. i 15.) koja je nadopunio I. Maurani. Autori starijih i manje uspjenih nadopuna Osmana su P. Sorkoevi i M. Zlatari. I drugo Gundulievo slavno djelo, polimetrina pastorala Dubravka, izvedena 1628. godine u Dubrovniku, ostala je u rukopisu sve do 1883. godine. Dubravka nije prvo Gundulievo dramsko djelo, ve je on autor i deset drama, kojih se, nazivajui ih porod od tmine, odrekao u predgovoru za Pjesni pokorne kralja Davida (Venecija, 1621). Od drama koje Gunduli spominje u predgovoru u potpunosti je sauvan prijevod Rinuccinija , odnosno Arijadna, te Prozerpina ugrabljena, dok su Dijana i Armida samo djelomino sauvane. U istom predgovoru Gunduli se odrie i svojih mladenakih ljubavnih pjesama, koje se smatraju izgubljenima. Sauvano Gundulievo svjetovno pjesnitvo ukljuuje prijevod G. Pretijeve Amante timido (Ljubovnik srameljiv), prigodnicu Visini privedroj Ferdinanda II. velikog kneza od Toskane, te elegiju alosno cviljenje u smrt gospoe Marije Kalandice.Pjesni pokorne kralja Davida sadravaju slobodne prepjeve biblijskih psalama, kojima je pridodana teoloko-meditativna pjesma Od velianstva boijeh. Pobone je tematike su i Suze sina razmetnoga, djelo nastalo na tragu religiozno-didaktinih djela talijanskih pjesnika (L. Tansillo i E. Valvasone). Suzama sina razmetnoga Gunduli utemeljuje anr religiozne poeme, koji e nasljedovati I. Buni, I. urevi, A. Kanili i dr.

SLOENJA IVANA GUNDULIA

Gunduli je napisao kako to sam spominje u posveti Pjesni pokornih kralja Davida velik broj 'sloenja': Galatea, Dijana, Armida; Posvetilite ljuveno, Prozerpina ugrabljena, erera, Kleopatra, Arijadna, Adona i Koraljka od ira koje su se kae Gunduli u istom predgovoru 's velicijem slavam' u Dubrovniku prikazivale. Ovaj 'porod od tmine' je, na alost, i ostalo u tmini (Arijadna je tampana tek 1633) te su se od svih tih djela(koje povijesniari smatraju prijevodima ili preradama djela poznatih tadanjih talijanskih knjievnika) sauvala samo etiri: Prozerpina ugrabljena - predloak mu je bilo epsko djelo rimskog pjesnika Cladianusa De raptu Proserpinae

Arijadna je prijevod Arriane Rinuccinija

Dijana je mit o Dijani i Entdimionu

Armida je razgovor izmeu Rinalda i Armide iz Osloboenog Jeruzalema Tassa

Pri tom su Dijana i Arijadna sauvane samo u odlomcima, odn. (prema Reetaru) to nisu prave melodrame, ve samo dramske slike, dramski prizori, a sauvani su u cijelosti. U cjelini Gundulieva opusa imaju posebno mjesto- melodrama u poetikom sustavu anrova zauzima znaajno mjesto reprezentativnog anra. Uz Primovia, koji prevodi Rinnucinijevu Euridice, Gunduli prvi prevodi djela ove vrste u hrvatskoj kn jievnosti.Arijadna i Prozerpina ugrabljena znaajne su i svojim tematsko-fabularnim odrednicama i jezino-stilskim osobinama. U obje je prikazan mitoloki svijet u lirsko-idilinu tonu, ali je kroz alegoriju taj svijet suvremen, alegoriziraju odnos ljudskog i boanskog, individualnog i nadindividualnog, kolo sree i sudbinu u sukobu sa pojedincem, pa prerastaju u svijet opeljudskih pitanja. Kroz prijevode Gunduli uvodi cijeli niz postupaka za anr melodrame: razne vrste stiha, reintepretaciju mitolokog svijeta, zbor (koji komentira dramska zbivanja), a sve to svjedoi o ukljuenosti hrvatske barokne knjievnosti u europske tokove.

PJESNI POKORNE KRALJA DAVIDA

1621. godine izlaze Pjesni pokorne kralja Davida - 7 psalama tiskanih u Rimu. U njima Gunduli daje predgovor i rezimira dotadanje djelovanje. U tminah ostavlja svoje prijanje, isprazne pjesme. Smatra se da se odrekao dotadanjih djela. On ih ne unitava, nego ih naputa. Uinio je distancu prema ranijem stvaralatvu. Tada je imao 32 godine. Posveuje se tzv. ozbiljnim temama. Sva kasnija djela imaju koncept ozbiljnosti. Ona prosvjetljuju i educiraju itatelja. Dri se duha biblijskih psalama. Kombol prepoznaje poetke njegova kasnijeg razvoja - jasnoa stila, zvonkost, dominantna intelektualnost u odnosu na emociju. Osjea se barokni senzibilitet, pjesnik se okree prema teologiji, reskida vezu s realnou. Psalmi su prepjev, ista je inspiracija kao za Suze sina razmetnoga.Jedna pjesma je dodana pored ovih 7 psalama - Od velianstva Boijeh - filozofsko- teoloka tema, Bog je predmet poezije, to je himna boanstvu, pjesma je nadahnuta pobonou.Centralna tema je Bog, kroz umjetniki, estetski tekst pokuava objasniti taj apsolut. Neoplatonistika filozofija je bliska Gunduliu - pravac u filozofiji koji se bavi objanjavanjem boanskoga, Bog je jedinstvo, sveprisutan, uzrok je svega postojeega. Za Gundulia je Bog ljubav (simbol- svjetlost), sunce, ali nalazimo i negaciju tog principa - Bog izmie bilo kakvoj kategorizaciji, ne moemo ga do kraja spoznati, Bog je neto neizrecivo. Princip neba (apsolut) i princip zemlje (konkretno) moe se objasniti dihotomijom, kontrastom, kao tipinim baroknim postupkom.Odakle neoplatonizam? Nikola Gueti (dubrovaki filozof) - Dijalogo ljubavi i ljepoti - 1581. godine tiskano na talijanskom jeziku u Veneciji - ideja o tome da je Bog sveprisutna ljepota (slino je i kod Gundulia), ljubav, svjetlost.Franjo Petri - talijanski filozof naega podrijetla - sa Cresa- neoplatonist bavi se idejom ljepote svijeta. Neoplatonizam nastaje u renesansi kao povratak antikoj filozofiji.

SUZE SINA RAZMETNOGA

1622. godine u Veneciji tiskane su Suze sina razmetnoga Ivana Gundulia kao tipino barokno ostvarenje.Sin je prije vremena zatraio nasljedstvo. Odlazi u svijet, zavrava kao svinjar (idovski: svinja je neista ivotinja). Vraa se i trai oprost, otac mu oprata. On je pokajnika dua koja se vraa Bogu. Djelo se sastoji od 3 plaa: sagrjeenje - SAGRJEENJE, pokajanje SPOZNANJE i povratak u oevu kuu SKRUENJE. Sin doivljava unutranju dramu. Gunduli stvara intonaciju plaa. Koristi petrarkistike formule, ali na drugaiji nain. TEMA je prolaznost, ispraznost, sukob starih i mladih, oeva i sinova. Ponavljajui teme plaa i suza, Gunduli ipak uspjeno izbjegava klieje. Na nov nain stvara svjeu cjelinu. Oekujemo monotoniju, ali je nema. Izraz mu je elegantan i bogat (antiteze, metafore..).On je razmetni sin. Obraa se dubrovakoj mladei toga vremena. To djelo je vezano uz povijesni kontekst Dubrovnika. Tematika ili moda bolje reeno graa je preuzeta iz evanelja po Luki - barokni pla - trodijelna struktura, takvih je plaeva bilo puno u talijanskoj knjievnosti, stih osmerac (sestina), pravilna rima, u sestini se zadnji stih ponavlja i on daje poseban ritam, posljednji stih je poanta.Suze su metaforiki izraz, koji asocira na sam anr, to je barokna poema, podrazumijeva lirsku intonaciju - grijeh, pokajanje, iskupljenje, ali ima i dramsku intonaciju. To je jedan od prvih takvih oblika u hrvatskoj knjievnosti, a razvoj takvog anra tei e kroz itavo stoljee, razvija se do parodije ( Suze Marunkove Ignjata urevia ).Suze sina razmetnoga moemo promatrati sa tri aspekta:kranska predaja

religiozna poezija

petrarkistika poezija

U strukturi imamo preprianu parabolu. To je drama due - dua se proiuje. Naracija je kruna jer se sin vraa prvotnom ivotu. U baroku je vana pouka (knjievnost je sluavka teologije), cilj je pouiti, cilj je izvan literature.Meutim, Gunduliu nije dovoljna samo biblijska pria - 2 glasa: razmetni sin i komentar naratora (Gunduli) - odvajanje od biblijske prie, autor unosi svoj subjektivitet u djelo, to je tipino za Gundulia (Osman i druga djela).Isprepliu se 2 motiva: ivot i smrt - metafora broda u oluji, nepredvidive hridi - smrt nas svugdje slijedi, ljudski ivot je samo jedna mala laica u oluji, ljudski ivot je tragian jer je prolazan, beznaajan, pesimizam (vanitas). Ljudski ivot je jedan tren, osjeaj prolaznosti, mi smo lutke, a Bog barata sudbinom. Gunduli zapravo govori o protjecanju vremena - za Gundulia je vrijeme skup nepovezanih trenutaka, ono nije kontinuirano, a jedino to postoji je vjenost, a vrijeme ne postoji nego je to skup trenutaka. Besmisleno je ivot troiti na uitke.Djelo je zaokrueno; sve vano je reeno - treba biti oprezan sa svojim ivotom, upuuje nas na upozorenje.Drugi glas (komentator) - kae da treba sumnjati, razmiljati, treba voditi rauna o svojim postupcima, naa egzistencija je ograniena i moramo je zato oplemeniti, vana je kvaliteta ivota.Ta poema je alegorija ivota, svaki ovjekov put je nesiguran, a ne samo Sina razmetnoga.Dvostruki smisao: 1) u baroknom anru2) onaj koji prelazi granice tog anra- individualni unos, emotivnost, senzibilitet, pitanje o egzistenciji, ovjekovom poloaju u svijetu

DUBRAVKA

Dubravka nije objavljena za ivota Gundulia, ve je 1628. izvedena u Dubrovniku, a te iste godine Gunduli postaje slavan. To je pastoralna drama.U Dubravi je praznik - biraju se najljepi pastir (Miljenko) i pastirica (Dubravka), oni se moraju oenit. Suci su potkupljeni i Dubravka se mora udati za starog i runog Grdana. Nezadovoljstvo u Dubravi. Bog Lero se umijea i sve sretno zavrava. Vrijednost ovog djela nije u fabuli, Dubravka i Miljenko su pasivni, nita sami ne odluuju, to je dijelo narativno i pomalo naivno. 3 dimenzije gledanja drame: pastoralno- idilina drama, fabula (mitoloka), alegorinost smisao. Tekst je mjeavina tri roda: lirskog, dramskog, epskog. Podijeljena je na tri ina, a inovi imaju skazanja, prvo skazanje je prolog (uvod u dramu) - autor ima u vidu skladnost, simetrinost. Ima dramske junake, scenu. Drama se odvija kroz dijaloge, Lero se umijea- deus ex machina. Mitoloka je fabula, a pria je fikcija, deava se nekada davno. Zato nas on vraa u prolost? Jer eli nas vratiti u zlatno doba, da bi progovorio o stvarnosti, to je pogansko doba, daleko prije kranstva. Epski dijelovi su nain kako on integrira strukturu, kako obrauje priu. Lirski dijelovi dodatno obogauju djelo, Gunduli je ta lirska komponenta, prepriava to se dogaa, ali poruka je vanost slobode. U peripetiji (zapletu) je ljubavna pria, ali Gunduli zapravo govori o politici (alegorijski), drutvu, elio im je neto poruiti. Poetak Dubravke je ve lirski - poinje u zoru, poetak dana, topos zore, to je sveani dan u kojem e se desiti neto lijepo. Lirika se pojavljuje i u elementima zbora - zbor komentira samu radnju, to je glas autora. Taj lirski ton ozbiljnosti naruava lagana ironija- humoristino- ironian aspekt.Glavni trenutak u Dubravci: O lijepa, o draga, o slatka slobodo... - himna slobodiMnogo je elemenata u djelu, antiteza...npr. Miljenko - Grdan, borba izmeu dobra i zla - u korist dobra. Dubravka je pria o poremeenoj harmoniji, a vrijeme, prostor, zbivanje su idealni obrasci pastoralnog. Dubravka nije samo pastorala nego i alegorija.Postupak alegorizacije - autor prikazuje svijet kakvim ga on eli vidjeti (sklad, ljepota, gr. kalokaghatia- ideal klasinoga ovjeka- ljepota i dobrota), rije je ne o stvarnom svijetu nego o utopiji. Drama predstavlja viziju najboljeg ureenja, arkadijski svijet, to je umjetna, artistika zbilja.Dubrovnik mora ostati arkadijum, harmonian - autor zapravo govori o politici, to je himna aristokratskoj, dubrovakoj slobodi. Gunduli progovara iz aspekta svoje klase i svog drutva (aristokracija), dok Dri u Tireni govori sa aspekta puka; dolazi do sukoba dvaju svjetova - idealnog i stvarnog.Treba uvati staru patrijarhalnu zajednicu, treba se znati tko gdje pripada (puk i aristokracija).

OSMAN

Gunduli u kontekstu knjievne povijesti , tj. prema njemu odnos varira po epohama, u 19. st. bio je postavljen na pijedestal, oduevljenje od vremena ilirizma kada je proglaen naim najboljim piscem (Deklaracija HNK, slika Vlaha Bukovca s Gunduliem kao kraljem). No, poetkom 20. stoljea se interpretira drugaije, smatra se slabo inventivnim sljedbenikom Tassa, a krajem 20. stoljea brojni istraivai Gundulia stavljaju u realnu poziciju - on je veliki pisac i to je znanstveno utemeljeno.Osman se isto suvremeno iitava, trae se vrijednosti u samom tekstu.KONTEKST VREMENA i IDEJA DJELAini se (hipoteza) da Gunduli u poetku nije imao namjeru napisati cjeloviti autorski ep, najprije je elio prevesti Tassov Osloboeni Jeruzalem (ve je u Pjesni pokorne najavio da e se posvetiti prijevodu), no nije pronaen njegov prijevod, no to je vano kao inicijalna namjera, eli stvoriti djelo koje e slaveni rado itati (Slavensku epopeju). Gunduli eli biti epigonom, ali ga tadanje povijesne okolnosti potiu da postane autorom:1621. godine bitka kod Hoima

sukob Poljaka i Turaka

Turci neoekivano gube

Ishod tih povijesnih dogaanja inspirira Gundulia. 1622. godine smrt mladog sultana Osmana koji je stradao u janjiarskoj pobuni u Carigradu postaje dodatna inspiracija, a on bio je osoba od velike moi i utjecaja.Oba dogaaja govore o krizi Otomanskog Carstva - nada u Gundulia.1626. g. je bilo 1000 godina od osnutka islama, tada se predviao propast islama.To je vergilijanska epopeja potaknuta povijesnim dogaajima (ujedno i povijesno djelo) koja je ujedno i najbolje Gundulievo djelo pisano godinama. Do nas je to djelo dolo nepotpuno - trebalo imati 20 pjevanja, a dva nedostaju. O izgubljenim pjevanjima postoje 2 teze: nije ih stigao napisati (umro je) ili izgubljena su.

KAKO GUNDULI PREZENTIRA STVARI?Postoji ideja u epu: ideja prolaznosti, propasti, to je tipina barokna ideja neizbjenog suda. Kako gleda na smrt Osmana? Osman je doivio tu sudbinu zbog svoje nesmotrenosti, smatra Gunduli, on je nesmotren i izaziva gnjev podanika (janjiari- Osmanova osobna pratnja) - idelana pria za motiv prolaznosti (stradao zbog vlastite oholosti)- 2. pjevanje: O mladosti tata Dva lica: Osman i antipod Vladislav, oni su na istoj razini: turski sultan i poljski kraljevi.Oslanja se na tzv. novolatinsku poeziju (talijanski pjesnici), a Giovanni Vida je vaan kao tipian predstavnik. Obrauju povijesnu tematiku, slijede vergilijansku tematiku (obnova u 16. st.). Uzor epu baroka je Vergilije kao zaetnik povijesnog epa. Tee k obnovi vergilijanskog epa, ali s drugom konotacijom: jasnoa, koherencija, Latini su izabran narod (Gunduli inspiriran Slavenima). Slaveni su mu poticaj kao nosioci pozitivnog naboja. Koristi tematiku na specifian nain. Slavenstvo kod Gundulia: oznaava vrlo prisutnu ideju hrvatskog baroka, a tu ideju poinje katolika (rimska) Crkva, ali u smislu vlastita, religiozna interesa (vizije ujedinjenja svih krana, a Slaveni bi povezivali razliite religiozne tradicije).

O EMU GOVORI OSMAN?Glavna tema u Osmanu je sukob izmeu kranstva i nekranstva (temelj). Kranstvo je povezano sa slavenstvom. Tema Osmanove sudbine je tragina sudbina nasljednika velikog imperija. U 19. stoljeu javlja se teza da je napisao dva epa koji su naknadno povezani.1875. godine A. Pavi postavlja pretpostavku o dva epa: Osmanijada i Vladislavijada dva suprotna svijeta.Dananja istraivanja potpuno odbacuju tu tezu jer su svi barokni epovi zapravo vie pria koje su viestruko povezane (barokni svjetonazor: crno - bijelo). Povijest je ila u prilog Gunduliu, navjetala je promjenu, no sutina epa je u traginoj sudbini Osmana, Osman je taj koji vodi radnju.Paradoks: u klasinoj vitekoj poeziji je heroj koji pobjeuje, ovdje: Osman je antiheroj, on strada - Osman je bilo koja ideja o traginom poloaju ovjeka u povijesti, Gunduli ga ne percipira kao junaka, ve kao univerzalnu ideju.

OSMANOVA TRAGINOST je u tome to oekuje se da djeluje, no u epu je on pasivan, nije junak - on je lutka u rukama povijesti, marioneta sudbine (u baroku je to sudbina u rukama Boga) i neslavno zavrava, propada, umire jer, po Gunduliu, nije znao procijeniti situaciju. To je tragedija, a ne epska pria. Sudbinu Osmana pratimo kroz komentar samog autora (uloga tumaa, esta kod Gundulia). ZAKLJUAK: Osman nee stradati od svojih vojnika (kao u povijesti), ve zbog svog lakomislenog mladenakog karaktera, zbog fortune - kolo sree (barokna ideja). Djelo sadri univerzalnu poruku - osim vlastitog razuma, nita ovjeku ne garantira sreu. Osman reagira kao antijunak i tragiar, dok Vladislav nosi ideju, nema dimenziju ljudskosti, kreposan, presavren. Sve je na strani Osmana.

STRUKTURA Osmana je izuzetno sloena, kao i sama radnja koja je nalik romanu. Osman je historijski povijesni ep nekonvencionalne obrade i pun novina. Kako tretira junaka je novitet jer se odraava se na razini fabulativnosti. Zatim, oekuje se jedinstvena tema:, ali Gunduli uvodi nekoliko tema, tri su glavne:Hoimska bitka- tema rata, bitke, klasina tema

Tema putovanja - uvodi nekoliko putovanja, razvodnjava radnju, slijedi nakon Hoimske bitke

Ali- paino (Ali- paa)- sultan ga alje u Poljsku sklopiti mir

Carigrad- Varava

Kazlar-aga - kree prema Smedarevu, treba nai mlade djevojke za Osmanov harem

Iz Poljske u Carigrad- 2 heroine Osmana: KRUNOSLAVA I SOKOLICA = fiktivne junakinje, bez povijesnog temelja, slue obogaivanju radnje

Tema je usko vezana uz Carigrad - sve poinje Osmanovim monologom, a to je i mjesto kraja (Osmanova smrt) - zaokruenost djela.Naracija ne slijedi kronologiju, poinje tek nakon bitke da bi joj se kasnije vratio. Poetna toka naracije je nekoliko mjeseci prije bitke, a zavrna toka je nekoliko mjeseci prije Osmanove pogibije - samo godinu dana.PJEVANJA su rasporeena unutarnjom logikom, a ne kronologijom.

Apostrofa ljudskoj oholosti i tatini je uvod, odnosno najava dogaaja u epu: oholost unitava sve. Barokno je to to poinje refleksijom, a ne radnjom, a potom slijedi zaziv muza i upoznavanje protagonista: Osmana i Vladislava. Pojavljuje se glas autora (naratora). Nedosljednost je dvojnost pri interpretaciji Osmana, a to je trajna karakteristka samog teksta. Glavna scena: Osman se pojavljuje kao junak, onaj koji govori: bitno je njegovo nezadovoljstvo turskom vojskom i zadovoljenost slavnom povijesti turske vojske. Zanimljiv je postupak kojim se prvi put javlja tema Hoimske bitke, a to je eksterna analepsa - detaljan opis bitke, unosi je kao temu, ali pritom ne objanjava kako je dolo do bitke, to je postupak montae - dijelove radnje je rasporedio, disproporcija.Nastavlja se radnja iz prvog pjevanja, Osman se savjetuje to uiniti. Razvija se nova tema: tema politike moi/drave - vraa se u prolost kad je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu. Dolazi do realizacije Osmanovih planova. Kako bi oivio radnju, Gunduli donosi bogate opise zemalja kojima prolazi - da bi prikazao navike, ljude, zemlje - taj opis daje dojam romaneskne strukture. Slijedi vraanje u sadanjost i povratak na Hoimsku bitku, a narator je Ali- paa (to se dogodilo). Ali- paa se susree s Krunoslavom i javlja se tema drugog putovanja. kako ide radnja: Osman poinje u sadanjostibudunost (Hoim)

prolost

Tema fabule je bogata detaljima- opisi zemalja su vrlo bitni jer obogauju fabulu. Jedno od osnovnih pitanja je utjecaj Torquatta Tassa. Ep Osloboeni Jeruzalem je najvanija, temeljna inspiracija. Bitna razlika od Osmana - suvremenik dogaaja o kojima govori, Turci napadaju krane (bitna razlika na planu teme). Osloboeni Jeruzalem govori o kriarskim ratovima, daleka prolost Jeruzalema.Vano kako se radnja odvija; kranska vojska napada tursku vojsku. Gunduli stvara romanesknu strukturu, autor je pripovjeda o povijesti, ali i sadanjosti.PROBLEM DVA ZADNJA PJEVANJA je pokuaj dopune: kraj 18. stoljea Gianluca Volanti, zatim Sorkoevi. Ivan Maurani napisao je najbolju dopunu jer je uao u duh samog Gundulia (nain pjevanja), osjeaj jedinstvenosti. Gunduli utjecao na Maurania (Smrt Smail- age engia).

Osman sadri oko 11 000 stihova, tek u 19. stoljeu izalo je njegovo moderno tiskano izdanje, prije su postojali prijepisi (bilo ih je oko 200). 1844. godine Matica Hrvatska izdala je cjelovitog Osmana (koliko ga ima), to je kritiko izdanje jer se koristilo vie rukopisa pa se raspravljalo koji je rukopis vjerniji, od tada se raspravlja o Osmanu. Osman prekorauje granice anra, epohe.

PROBLEM ANRA OSMANAU Osmanu postoje 3 odrednice: slavenski ep- opisuje se slavenska povijest, kultura

kranski ep (usporedba s Tassom)

razina baroknosti

Meutim, neke od tih teza se ne mogu obraniti. U emu je problem?Teza o slavenskom epu to nije slavenski ep nego turski jer obrauje tursku povijest, kulturu, vie je materijala o Carigradu nego o Slavenima.Kranski ep - problematian jer ne govori o polarizaciji izmeu kranstva i islama. Osman je ep. Povijest europskoga epa poinje u renesansi (cilj: obnova Homerske epopeje, buenje antike), ali vrijeme renesanse je drugaije od vremena antike. Moderni ep se razvija u tri kulture: talijanska, francuska i njemaka.TALIJANSKI EP - kranski ep, heroji modernoga vremena - krani, preslika Homera, antike u ove dimenzije, npr. T. Tasso.FRANCUSKA TRADICIJA - umjesto kranskih junaka javlja se racionalizam, filozofija, u francuskom klasicistikom epu - alegorije (ideje: jednakost, pravda).NJEMAKA EPIKA - Goethe - usmjerava razvoj epske tradicije prema graanskoj klasi - Hermann i Dorothea - mitske sile upravljaju ivotima pojedinaca. Nakon Goethea ne razvija se vie epska knjievnost.Gunduli ne pripada nijednoj od tih triju tradicija nego od svake uzima malo (najvie od talijanske). Ne znamo zato je nastao Osman, ali ini se da je presudnu ulogu odigrala historijska graa. Ona mu je bila poticaj. To je dokumentarna materija. On odstupa od Tassove tradicije jer ga graa usmjerava u drugom pravcu pa iskorauje iz literarne tradicije. Dva elementa: Turska (islam) i Poljska (krani), ali Gundulia ne zanima ta polarizacija, taj sukob. Javlja se animozitet prema Rusima, tj. Gunduli ne govori o opem slavenstvu, ne uzdie Slavene kako bismo oekivali. Ruse naziva tiranima. Historijski dogaaj ga vodi u grai. Kako Gunduli shvaa historijsko pravo? U tadanjoj Europi postojala su dva tipa drava: apsolutistika i feudalna. Koji su njegovi stavovi? Unutar Osmana postoji politika dimenzija. Vaan je Dubrovnik kao grad-drava. Gunduli je predstavnik aristokracije, brani staleke interese. Gunduli gleda to historijsko pravo iz vlastitog stalekog poloaja, ima feudalan stav, uvanje povlastica, statusa QUO!!- gleda na zastarjeli, anakroni nain. Ali Gunduli ima i napredne tendencije u odnosu na Tassa. Osman je znatno proireni Osloboeni Jeruzalem. On e stvoriti novo epsko djelo koje ima vlastite zakone, nema uzora ni prethodnika. Kod Gundulia postoji paradoks: sklonost prema tradiciji, ali i humanistiki optimizam. On je barokni pisac, ali postoji i humanistika odrednica- on anticipira 18. st., tj. prosvjetiteljstvo.

PROBLEM JEZIKAKada i kako je Gunduli odluio pisati hrvatskim jezikom? Te potvrde nemamo, ali pretpostavljamo da je poeo pisati hrvatske stihove pod utjecajem svojih uitelja, u svojoj koli nije uio gramatiku hrvatskog jezika, nego latinski i talijanski, pa samostalno ui. Pretpostavljamo da poinje itati dubrovake pisce, pjesnike, pa nastavlja tu tradiciju . Njegov uitelj Camilo Camilli jedan je od najznaajnijih oboavatelja T. Tassa, bio je pjesnik pa je Gunduliu dao poticaj i klasinu poduku iz poetike, versifikacije, ali mu nije mogao dati poduku iz hrvatskog jezika.

Koja su djela presudno utjecala na Gundulia?Jeupka - Mika Pelegrinovi - 1599. g.

Gramatika Bartola Kaia 1604. godine izala u Rimu

Zato Pelegrinovi kao uzor? Jer je dao primjer kako pjevati, a gramatika je bila osnova jezika pa je uio iz nje - Gunduli je imao 15 godina kad se upoznao s tim djelima. Kako znamo da se koristio Jeupkom? Jer citira njene stihove u svojim djelima, Jeupka - Dubravka; stihovi pokazuju srodnost, gotovo su identini. Slini su i stilovi, a slian stil ima i Hanibal Luci - postoji kola pisanja, visoki standardi pisanja. Pelegrinovi pie akavskim hvarskim,a Gunduli tokavskim dubrovakim, za Gundulia je jezik Jeupke arhaian, nepoznat. U Jeupci nalazimo ikavizme, a kod Gundulia jekavski i ijekavski