DRUGO RAZDOBLJE (od 1929. do 1952.) nestaje vei broj knjievnih pravaca s poetka stoljea (ekspresionizam, dadaizam, kubizam), a neki knjievni pravci i stvaralake ideje postaju dominantne i dogmatine slubene knjievne norme socijalistiki realizam razaranje klasinih formi osjea se u pjesnikim, proznim i dramskim djelima dominacija proznih i dramskih vrsta poezbija obiluje raznovrsnim oblicima i tei k iskazu ovjekova misaonog i emotivnog svijeta u razvoju proznih i dramskih djela znaajna je pojava egzistencijalizma (Sartre, Camus), epskog teatra (Brecht) i kazalita apsurda (Ionesco, Beckett) Predstavnici: PJESNITVO: Thomas Stearns Eliot Jacques Prevert PROZA: Albert Camus William Faulkner DRAMA: Bertolt Brecht Eugene Ionesco Samuel Beckett

Epsko kazalite

BERTOL BRECHT

IVOTOPIS Bertol Brecht je njemaki pjesnik, pripovjeda i dramski pisac. Zaetnik je EPSKOG TEATRA. U Berlinu se posveuje studiju marksizma i pie djela u kojima ne velia kolektiv ve pojedinca. Godine 1920. poinje se intenzivno baviti filozofijom, sociologijom i marksizmom. Osnovne su mu ideje: socijalizam, pacifizam i internacionalizam. U vrijeme nacizma surauje s Komunistikom partijom Njemake (ali nikad ne postaje lanom), to je izazivalo spaljivanje svih njegovih djela pred berlinskom operom. Godine 1933. prisiljen je na odlazak u emigraciju, luta zapadnoeuropskim gradovima, a trajno se nastanjuje u Americi U jeku lova na komuniste stradava i optuen je da je komunist te bjei u vicarsku, a kasnije se trajno nastanjuje u Istonom Berlinu te osniva kazalinu skupinu BERLINER ENSEMBLE koja je pod njegovim vodstvom postala virtuozni tuma epskog teatra i jedan od najboljih kazalinih ansambala u svijetu.

KNJIEVNO STVARALATVO Svoj dramski rad Brecht je zapoeo groteskama BUBNJEVI U NOI i BAAL.

On eksperimentira kazalinom tehnikom, ali kao uvjereni marksist smatra da kazalite mora obavljati odgojnu drutvenu ulogu, odnosno da dramom treba mijenjati svijet, a ne samo oponaati.

Da bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da se kao kritiar odnosi prema zbivanjima na sceni, Brecht odbacuje scensku iluziju graanskog teatra i zamjenjuje tradicionalnu dramsku strukturu nizom epskih scena, povezanih komentarima i umetnutim pjesmama, tzv. songovima. Time je postavio epsko kazalite.

Afirmaciju novog teatra i svoj prvi veliki uspjeh postigao je OPEROM ZA TRI GROA, modernom preradom Prosjake opere Johna Gaya. Od kasnijih njegovih djela najpoznatija su: ivot Galilejev Majka Courage i njezina djeca Dobri ovjek iz Seuana Kavkaski krug kredom

Brechtov stil i jezik1. folklorni elementi u jeziku njegovih songova, parodija na stihove klasine drame, funkcija songova > prekidaju radnju, odnosno komentiraju dogaaje, naglaavaju bit, sr, smisao;2. elementi ekspresionistikog izraza > groteska, parabola, paradoks, alegorija, racionalizacija izraza; treba uoiti jezino otuenje koje se temelji na iznenaenju gledatelja i itaoca Ako ne bude pametan, otii e putem mesa alegorija > poginut e! izmeu strofa songa ubacuju se reenice u prozi u obliku poslovica, izreka koja govore o ovjekovoj sposobnosti da svojom aktivnou uredi sebi ivot i o vjetini prilagoavanja;3. razgovorni izraz pun pogrdnih rijei, psovki, svakodnevnih fraza, dosjetki, narodne mudrosti

EPSKI TEATAR

Svoju teoriju epskog teatra Brecht iznosi u djelu MALI TEATARSKI ORGANON (1949.) i kae:Teatar ovih desetljea treba zabaviti, pouiti, odueviti mase. Treba pruiti umjetnika djela koja stvarnost prikazuju tako da se moe izgraditi socijalizam. Treba sluiti istini, ovjenosti i ljepoti.

Brecht polazi od kritikog poricanja kazaline tradicije koju najbolje izraava Aristotelova poetika. Ishodite Brechtove teorije jest u traenju osnovnih razlika izmeu tradicionalne i suvremene dramaturgije.

Dok Aristotel knjievnost dijeli na epsku i dramsku, Brecht svjesno spaja ta dva pojma.

Aristotelova poetikaBrechtovo epsko kazalite

-katarza-suosjeanje, proienje osjeaja-poistovjeivanje dramskog lika i gledatelja-maksimalna iluzija ivota-GLEDATELJ PASIVAN-glumac nije lik-v-efekt distanciranje-kritiki odnos-GLEDATELJ AKTIVAN-cilj: didaktiki i politiki

On od gledatelja oekuje potpunu angairanost i kritiki odnos prema svemu to se dogaa na sceni.

U zamisli razlike izmeu tradicionalnoga, dramskog i novog, epskog kazalita Brecht inzistira na publici. Gledatelj dramskog i gledatelj epskog kazalita mogu se zato suprotstaviti na nain koji Brecht saeto opisuje u napisu Zabavni ili didaktiki teatar.

GLEDALAC DRAMSKOG TEATRAGLEDALAC EPSKOG TEATRA

Da, to sam i ja ve osjeao. Takav sam ja. To je prirodno. To e uvijek biti tako. Potresa me patnja ovog ovjeka jer za njega nema izlaza. To je velika umjetnost: tu je sve samo po sebi razumljivo. Plaem s rasplakanim, smijem se s nasmijanimTo ne bih nikad pomislio. Tako se ne smije initi. To je vrlo uoljivo, gotovo nevjerojatno. To mora prestati. Potresa me patnja ovog ovjeka jer bi za njega ipak bilo izlaza. To je velika umjetnost: tu nije nita samo po sebi razumljivo. Smijem se zaplakonomu, plaem zbog nasmijanog.

Osnovno Brechtovo uvjerenje jest da se dramom moe mijenjati svijet. Ona mora utjecati na misli, savjest, razmiljanje, a ne osjeaje; ona preodgaja drutvenu svijest; ona pokazuje da treba drukije misliti.

U epskom teatru:1. DOGAAJI se niu u slikama i prizorima,2. LIKOVI su tumai uloga, oni se ne uivljavaju u ulogu, nego se distanciraju,3. ubacuju se SONGOVI (pjevni dijelovi) i PAROLE,4. GLEDALAC aktivno sudjeluje u predstavi (djelovanje na svijest)5. KRATKI SADRAJ > Brecht prije svakog dijela unaprijed ispria sadraj (potie na razmiljanje o sadraju) > sam dogaaj nije toliko bitan, nego ono to utjee na svijest > zbog narativnog u drami, drama se zove EPSKA DRAMA.

Epsko se kazalite ne moe shvatiti bez EFEKTA ZAUDNOSTI (V-efekt) V-efekt vjerojatno ima korijenje i u Marxovoj teoriji otuenja (otuenja ovjeka od vlastite prirode), a svakako u idejama ruskih formalista koji su zaudnost uinili sredinjim pojmom svoje teorije knjievnosti >knjievni tekst namjerno izaziva izdvajanje pojava iz njihova prirodnog konteksta i tako omoguuje da ih spoznamo na novi nain. obinu, poznatu stvar treba uiniti osobitom, neoekivanom kako bismo ju spoznaliV-efekt je svaka situacija u koju moramo ui s potpunim nerazumijevanjem da bi nam se ona odstvarila od njezinog uobiajenog znaenja (da bi se iz uda koje stvara smislenu situaciju stvorilo novo znaenje).V-efekt se temelji na dijalektikoj metodi: RAZUMIJEM NE RAZUMIJEM RAZUMIJEM.V-efekt je sposobnost da preko neega to je poznato dopremo do neega to nam je nepoznato.V-efekt Francuzi prevode kao sposobnost distanciranja, Englezi kao alijenaciju otuenje, u nas je preveden kao efekt zauudnosti, stranosti.V-efekt odreuje glumcu interpretaciju lika u drami. Lik se mora igrati sa strane, otuiti se od njega, promatrati ga kao klasno opredjeljenje linosti. Treba ga tumaiti objektivno, kritiki.

Glumac mora gledatelju demonstrirati radnju, probuditi u njemu aktivno sudjelovanje, kritiki stav prema dogaanju, rasuivanje o dobru i zlu, pravdi i nepravdi.

POZORNICA I DOGAANJE u epskom kazalitu: na pozornici se projiciraju filmovi ili dijapozitivi, pozornica se s pomou sloenih strojeva brzo preobraava, tijek radnje prekida se skomentatorskim zborovima, songovima, sputanjem ploe s natpisima ili statistikim podacima. epsko kazalite Brecht usporeuje s ulinim prizorom u kojem oevidac okupljenim ljudima prikazuje kako se odigravala nezgoda.

U asopisu DIE SCENE Brecht je objavio shemu epskog kazalita:DRAMSKA FORMA KAZALITAEPSKA FORMA KAZALITA

Radnja uplee gledatelja u scensku radnju, gui njegovu aktivnost.Pripovijedanjem pretvara gledatelja u promatraa, ali budi njegovu aktivnost, nagoni ga da odluuje.

Omoguuje mu osjeaje, doivljaj; gledatelj dolazi u poloaj neega; sugestija; osjeaji se konzumiraju; gledatelj je u sreditu, doivljava vieno.

Slika svijeta mu proturjei, argumentacija do spoznaje; gledatelj se suprotstavlja, prouava vieno.

ovjek pretpostavljen kao poznat, nepromjenjiv ovjek. Teite panje na rezultatu.

ovjek je predmet ispitivanja, ovjek se mijenja i sam mijenja. Teite panje u tijeku.

Zbivanje u drami je linearno, jedan prizor stvara drugi evolucijska meusobna ovisnost.

Svaki prizor je samostalan; montaa; u krivuljama; skokovi.

ovjek kao fiksno bie; misao odreuje bie.ovjek kao proces; drutevno bie odreuje misao.

Umjetnost gradi na emocijama.Umjetnost gradi na razumu.

Majka Courage i njezina djecaVRSTA: antiratna drama

-nema podjele na inove, ve sadri 12 slika, scena

-tada je ve tridesetogodinji rat izmeu protestanata i katolika u 17. st-ne prikazuje povijesne dogaaje ve rat kroz sudbinu malih ljudi, prvenstveno kroz lik vojne kantinerice (Anne Fierting, zvana Majka Courage) i njezino troje djece Eilif, vicarski sir (vicarko) i Kattrin (nijema).-Anne je dobila nadimak hrabrost jer je prola s kruhom izmeu dvije linije granatiranja

TEMA: rat koji izopauje svijet i ljude

-Brecht kroz lik majke Hrabrost progovara o ratnom profiterstvu i konformizmu pokazujui da je u usporedbi s poslom i materijalnoj koristi sve sporedno, ak i njezina vlastita djeca.

-Ona se eli okoristiti ratom, a pritom zatititi vlastitu djecu, zato biva kanjena, ali usprkos tome nastavlja dalje.

-Kao suprotnost njezinu ponaanju, njezina djeca stradavaju zbog svojih vrlina.-Eilif zbog hrabrosti (u ratnim uvjetima hrabrou se naziva kriminalno ponaanje, a za istu stvar u mirnodobskom razdoblju od heroja si lopov)-vicarko stradava zbog potenja (ne eli neprijateljima otkriti gdje je krinja s novcem). Majka ga je mogla spasiti, ali joj se mito od 200 guldena inilo previe te ga je odbila identificirati nakon smrti.-Kattrin stradava zbog majinskih osjeaja. Bubnjevima eli upozoriti protestantski grad te je katoliki vojnici ubijaju.

Rat unitava majku Hrabrost i njezinu ljudskost jer su njezina djeca utjelovljenje najljudskijih svojstva. Umiranjem djece umire i dio majke Hrabrosti.(Ula je u muki svijet, odnosno rat kao muku igru i ponaa se kao mukarac)

Postaje simbol Njemake koja je poput majke Hrabrosti ratom eljela profitirati i pritom izgubila ono najvrijednije djecu.

Rat unitava ljudskost i sputa ljude na razinu ivotinja.

PORUKA: Rat je poredak u kojemu izopaenost postaje normalna. Autor kritizira takav poredak koji se pretvara u naviku i prirodni tijek stvari. (Rat je red primjeren samo jednom izopaenom svijetu.)

Egzistencijalizam

EGZISTENCIJALIZAM (lat. exsistentia = postojenje, bivanje, opstanak, ivot, osoba, ovjek) posljednji je u svjetskoj knjievnosti koji se moe raspoznati kao realativno utvrdiva i jasno odreena knjievno-filozofska orijentacija nakon Drugog svjetskog rata.

Pojavljuje se 30-ih godina u Njemakoj, a nakon 1945. u Francuskoj, Italiji, panjolskoj, Junoj Americi i u Japanu.

Korijeni su egzistencijalizma u filozofiji 19. stoljea. Izraziti pretee:1. SREN KIERKEGAARD2. MARTIN HEIDEGGER3. KARL JASPERS

Izravni je osniva egzistencijalizma kao filozofsko-knjievnog pokreta JEAN-PAUL SARTRE, ije je djelo Munina najbolji primjer egzistencijalistikog romana i ujedno moda najbolji uvod u egzistencijalistiku filozofiju. Sartreov egzistencijalizam je filozofija slobode i ljudske odgovornosti u odnosu prema egzistenciji. ovjek samo svojim djelima i promiljanjima moe odrediti svoju sudbinu koju najprije gradi u samome sebi glavno naelo egzistencijalizma. ovjekova je osobina da mu nita nije prethodilo. Egzistencija (opstanak) prethodi ESENCIJI (bitnost) i, prema Sartreu, svaki pojedinac snosi odgovornost za ono to e uiniti sa svojim ivotom. Sartre se opredjeljuje za angairanu knjievnost. svako ljudsko djelo pridonosi stvaranju, ne samo osobne sudbine svijeta ovjek svakoga trenutka ima pravo i dunost odgovorno angairati svoju slobodu u izgradnji sebe i ljudske sudbine uope

Filozofsko djelo Bitak i Nitavilo Nominiran je za Nobelovu nagradu 1964. koju je odbio.Sartre je filozof koji se bavi knjievnou kako bi filozofske ideje pribliio nezainteresiranoj publici.

Postoji srodnost takva razmiljanja s onim doivljajem svijeta kakav je prisutan u Strancu Alberta Camusa ali se u Strancu opisuju ivotna pria i ivotni stav pojedinca koji posredno svjedoe o stanovitoj filozofiji - a u Munini podrijetlo i misaono nastojanje same takve filozofije. Oba tipa obrade postali su uzorci egzistencijalistie proze J.-P. SARTRE: MUNINA filozofija pretoena u knjievno djelo A. CAMUS: STRANAC filozofija apsurda (i djelomino egzistencijalizam)

Egzistencijalizam je kao orijentacija u suvremenoj prozi prepoznatljiv po ovim okvirnim karakteristikama:

1. Egzistencijalistika proza izravno izlae ili izrazito sugerira filozofske stavove ili probleme egzistencijalistiki orijentirane filozofije:a. problemi osamljenog pojedinca koji ne moe uspostaviti komunikaciju s drugima;b. problemi suoavanja sa smru koja je kao dovrenje ivota jedina konana zbilja s kojom se pojedinac nuno susree;c. problemi potpune slobode izbora koja raa osjeajem velikog uasa tradicionalih modelad. problemi osporavanja tradicionalnih modela ivota koji se suprotstavljaju egzistencijalistikim postavkama.2. Egzistencijalistika proza upotrebljava reduktivnu tehniku svoenja ovjeka na njegovo postojanje (za koje smatra da je zapravo jedina istina i prava injenica).-Stoga ono ne voli tradicionalnu fabulu, bliska joj je psiholoka analiza sa stanovitim filozofskim preduvjerenjima.-Sklona je izrazitoj polarizaciji likova (oni su ili egzistencijalisti, ili su ljudi koji egzistencijalnu problematiku ne razumiju i ive u prividu razliitih ideologija).

3. Egzistencijalistiki se roman suprotstavlja realistikoj tradiciji > pa se u oblikovnom smislu radije oslanja na moderni roman, ije predstavnike voli izravno ili posredno tumaiti u duhu egzistencijalistike filozofije.-Sklon je uporabi mnogih avangardnih knjievnih postupaka: esejistinost, unutarnji monolozi; razara montaom cjelovitu priu u nizove fragmenata, a nerijetko prelazi u neke vrste zapisa koji nisu vie ni roman, ni novela, ni esej, nego neto izmeu svega toga, to je najbolje oznaiti jednostavno kao proza.

Sudbina ovjeka je kada mu nita ne prethodi, prati se odnos esencije i egzistencije.

STVAR > esencija prethodi egzistencijinpr. stolica: najbolje se stvara ideja stolice, njezin izgled i ono to e se koristiti nacrt prema kojem se izrauje predmetovjek: najprije se raa (egzistencija) pa tek kasnije ostvaruje svoju bit (esencija)

Uvodi se znanstvena metoda i analitiki postupci u knjievnost.

ALBERT CAMUS

IVOTOPIS Roen je u Aliru, od oca Francuza i majke panjolke Osnovnu i srednju kolu te studij filozofije i knjievnosti zavrio je u Aliru. Zbog slabog imovinskog stanja uz studij obavlja razne poslove kako bi se prehranio. Kree se u drutvu mladih intelektualaca (knjievnika i novinara), zanima se za kazalite, dosta putuje. Kasnije odlazi u Francusku kao izgraeni knjievnik i filozof. Pokree s nekoliko prijatelja ilegalne novine COMBAT (boj) u kojima pie o najvanijim pitanjima francuskoga drutvenog i politikog ivota. Prikljuuje se POKRETU OTPORA, a nakon rata aktivno sudjeluje u drutveno-politikom i kulturnom ivotu. Napustivi novinarstvo, Camus se u potpunosti posveuje knjievnom radu. Godine 1957. dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost. Tragino je stradao u automobilskoj nesrei.

KNJIEVNO STVARALATVO Od samih poetaka svojega knjievnog djelovanja Camus nastupa kao autor koji traga za izmirenjem stanovitog artizma knjievne tradicije s moralnim pitanjima koja mu nezaobilazno postavlja vlastita suvremenost.

KNJIEVNOST je za njega napor da se izrazi besmislenost ivota i svijeta. Tako shvaena funkcija knjievnosti izraava se u Camusa u esejima, romanima i kazalinim komadima. Knjievni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima.

1. FAZAFAZA OAJA I SAMOE APSURDA (blizak egzistencijalizmu)

- Temelji se na Camusovoj spoznaji apsurdnog postojanja u svijetu filozofski ju je obrazloio u eseju Mit o Sizifu- Camus je zaokupljen smislom i svrhom ovjekova postojanja- Njegova djela odraavaju osjeaj bespomonosti koji je zahvatio veliki dio njegova narataja u godinama rata- ivot doivljava kao niz apsurda pred kojima je ovjek bespomoan. - ovjek je bespomoni automat otuen od drugih i svoje ljudske prirode, ali kao pojedinac moe ipak ostvariti svoju slobodu ako takvo apsurdno stanje svjesno prihvati kao svoju ivotnu filozofiju i prestane doivljavati stvarnost kroz prizmu tradicionalnih drutvenih i moralnih vrednota.-To je negacija, odnosno nulta toka pobune (NIHILIZAM sve je besmisleno i apsurdno)

Djela iz ovog razdoblja: MIT O SIZIFU filozofski esej o apsurdu;STRANAC roman;KALIGULA i NESPORAZUM

2. FAZAFAZA POBUNE I ZAJEDNITVA (oznauje njegov raskid s egzistencijalizmom)

- Tu fazu filozofski obrazlae u eseju Pobunjeni ovjek.- Camus razvija i produbljuje svoj umjetniki i idejni svijet pronalazi smisao ovjekove egzistencije u njegovoj pobuni protiv ivotnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti apsurdni ovjek ustupa mjesto pobunjenom ovjeku, ovjeku koji besmisao i ravnodunost svijeta nadmauje ljudskom solidarnou.-u negaciji se ne moe ivjeti-u klimi nihilizma zagovara pozitivne vrijednosti AFIRMACIJA (pobuna)-traganje za sreom i slobodom obogauje vrlinama, solidarnosti i umjerenosti.-smatra da ovijek ne smije padati na koljena pred terorom, totalitarizaciji nego se suprotstaviti, svjedoiti protiv zloina i stati na stranu rtava.

Djela iz ovog razdoblja:KUGA romanPOBUNJENI OVJEK esej (povezan s romanom Kuga)OPSADNO STANJE -dramaPRAVEDNICI dramaPAD romanPROGONSTVO I KRALJEVSTVO zbirka novelaLJETO osam lirskih eseja

CAMUSOVA FILOZOFIJA APSURDA

Filozofiju apsurdne situacije Camus je izloio u eseju Mit o Sizifu koji je izaao iste godine kao i Stranac. Ta djela, bitna svjedoanstva epohe, ostaju glavna Camusova poruka vremena, najznaajnije to je napisao. Filozofija apsurda ulazi u ire misaone tjekove filozofskog i knjievnog pravca nazvanog EGZISTENCIJALIZMOM.

APSURD=BESMISLENOST-to je stanje svijesti, svijesti koja proizlazi iz nekog osjeaja ovjek koji misli o svemu pada u apsurd. Svijest o apsurdu izaziva muninu.. To je stanje u kojem se ne osjea nikakav smisao; nemogunost shvaanja samog sebe. Apsurd ne postoji, ako nije stanje duha, odnosno pitanje svijesti. Pojavljuje se kao svijest o naoj unutranjoj udnji za smislom, za racionalnim, za logikim, za pravednim. Kad se susretnu ljudski zahtjev za racionalnou i iracionalni bitak svijeta nastaje doivljaj apsurda! Apsurd nastaje zbog nemogunosti njihova slaganja. Pravi doivljaj apsurda nije rezultat refleksija i zakljuaka, nego izvorno, polazno ISKUSTVO.

Apsurd ne vodi pasivizmu i rezignaciji, nego aktivizmu i zalaganju! Treba odbaciti svako obezvrjeivanje ivota, kao fatalizmu, i stvoriti novu kolu vrijednosti iz mnotva pojava i raznolikosti ivotnog iskustva. APSURD je posljednja mjera razlike izmeu ESENCIJE (BITNOST) i EGZISTENCIJE (OPSTANAK, POSTOJANJE, IVOT, OVJEK)

Apsurd nije ni u ovjeku , ni u svijetu, nego u njihovoj zajednikoj prisutnosti!

ovjek je uvijek rtva svih istina. Kad ih je jedan put priznao ne moe ih se osloboditi. ovjek koji je postao svjestan apsurda vezan je za njega zauvijek. ovjek bez nade i svjestan toga ne pripada vie budunosti APSURDNO STANJE JEST GUBITAK ILUZIJA!

Osjeaj apsurda u 20. stoljeu jednak je pojmu TRAGINOG, jer sve to je tragino za ovjekov je ivot nuno. Kada ovjek intelektualac jasno spozna raspad ovog svijeta, preostaje mu samo dvoje:1. ili e, odriui se naposljetku svojega poziva, ostati pri goloj faktinoj, niim nevezanoj, slobodnoj, besmislenoj egzistenciji i zbilji;2. ili e, potujui ljudskost u sebi, slobodu koja mu je omoguila uvid u apsurd, sudjelovati na izmjeni korijena apsurdnog svijeta. Camus se pita: ako je svijet besmislen, to preostaje ovjeku? I odgovara HEROJSKI, BUNTOVNI PESIMIZAM SIZIFOVOG TIPA! izdrati bez nade, initi ono to ovisi o nama, djelovati bez iluzija, ne za vjenost, nego za danas.

Camus govori da su apsurdni junaci po profesiji glumci i pisci kod tih profesija postoji najvea svijest o apsurdu.

SIZIF nije tek kanjeni bijednik nego junak koji je u svom poslu zapravo sretan.Neka se samo bogovi smiju njegovom naporu kad kamen dogura do vrha opet pada niz brdo. U herojskom prihvaanju ivota, takav kakav jest, zamire boanski smijeh, jer je Sizif u svom trudu jai od bogova koji ga mislie kazniti

MODERAN ROMAN

Camusov Stranac razlikuje se od prve proze kakvu stvaraju Proust, Joyce ili Faulkner. U njemu nema: -sloenih tematskih sklopova- irine zahvata u oblikovanju-eksperimentalne uporabe razliitih stilova-modernistikih tehnikih postupaka

To je relativno mirno i jednostavno ispriana pria o ovjeku kojem je umrla majka, koji je postao sluajni ubojica i koji je zbog tog ubojstva osuen na smrt. Od utjecaja velikih modernih romanopisaca u njemu se osjea jedino neto od utiska koji ostavlja Kafkina proza, ali i to vie zbog neke slinosti u doivljavanju svijeta nego zbog upotrebe istih ili slinih knjievnih sredstava izraza.

Camus se slui nekom vrstom razotkrivanja: smisleno oblikovanje ljudskog ivota (na kakvome se temeljila ideja realistike fabule) biva potisnuta u pozadinu a pojavljuje se nova knjievna tehnika, kojoj je cilj naprosto opisati ljudski ivot bez ikakva pokuaja naknadnog osmiljavanja.

Upravo za modernizam karakteristian OSJEAJ NEMOI da se odupremo snazi jakih utisaka tako je izraajan u Strancu ne samo zbog toga to je pogoen jedan osobit stav suvremenog ovjeka prema zbilji, nego i zato to je, tako rei, s najmanje mogue rijei doaran najvei intenzitet doivljaja.

Stranac

Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednolian i besmislen ivot mladoga francuskog slubenika Mersaulta u Aliru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iekivanja vlastite smrti na koju je oduen zato to je bez pravog razloga ustrijelio nekog Alirca koji se prije toga bio potukao s njegovim prijateljem. Svi ti dogaaji ispriani su u obliku ispovijedi glavnog junaka, koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodunou govori o proteklim zbivanjima (majina smrt, odlazak na izlet s prijateljem i djevojkom, ubojstvo Arapina, policijska istraga i sudska osuda) kao i o smrti koja mu predstoji.

Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim, kratkim reenicama.U svijetu lienom iluzija ovjek postaje stranac

ovjek koji ne plae na sprovodu svoje majke dovodi sebe u opasnost da bude osuen na smrt.

TEMA: besmislenost, apsurd romanaVRSTA: monoloki roman u kojem je glavni lik ujedno i pripovijeda

MODERNA STURKTURA:1. nemotiviran lik2. sve se dogaa sada3. nema razvijenu fabulu4. nema razdune motivacije i logike5. krtost izraza

KOMPOZICIJA: 2 dijela iste duine omeeno 2 smrti1. smrt majke2. smrt Arapina

Drugi dio je omeen sudskim procesom i Mersaultovom smruUnutar ima jo nekoliko pria: Pria o Raimondu i ljubavnici Pria o Salomonu i psu

Mersault je stranac jer negira sve oblike drutvenosti koje daju smisao ovjekovu ivotu i reagira kao da ga se ne tie.

OSOBNA SFERADRUTVENA SFERA

INSTITUCIJA OBITELJI-negiranje odnosa majka-dijete-odnos unutar veze (Marie)-svejedno mu je hoe li se oeniti

DRUTVENA I DRAVNA INSTITUCIJA-izaziva zakon ubojstvom Arapina bez motivacije svijesti i interesa-ne pokazuje nikakav interes za pravosue niti postupak koji se na njega vri

INSTITUCIJA PRIJATELJSTVA-prijateljstvo je za njega sluajan izbor-prihvaa ga jer to netko drugi eli-sve je potaknuto s neke druge strane (Raimond)

RELIGIJA-ne pokazuje kajanje-ne priznaje krivnju-ne smtra da se stanje promijenilo zatvorom

INSTITUCIJA RADA-svejedno mu je to radi i kako e mu se razvijati karijera

KAZALITE APSURDA

Pojam APSURDA u nazivu kazalite apsurda preuzet je iz filozofije, tonije reeno iz jednog tipa filozofiranja kakvo je prisutno u Camusovu djelu Mit o Sizifu. Takvo filozofiranje ne odlikuje osobita strogost u zakljuivanju > ono se sve vie oslanja na stanoviti doivljaj svijeta koji se esto moe osjetiti u modernim knjievnim djelima i koji proima radove nekoliko suvremenih filozofa. APSURD stoga zapravo i nije pravi filozofski termin > vie je to prikladni naziv za neko stajalite prema ivotu ili za filozofsko uvjerenje koje se moe opisati kao uvianje i prihvaanje besmislenosti ivota kao primarne injenice misaonog iskustva. Besmisleno je i samo traenje smisla; ovjek mora nauiti da ivi suoen s besmislicom vlastitog postojanja i samo se na tome moe izgraditi neka teorija i neka uputa za ivot u svagdanjici.

SAMUEL BECKETT i EUGENE IONESCO, najglasovitiji autori apsurda , nisu neki izravni pristae egzistencijalistike filozofije, ali ih spomenuti doivljaj svijeta, pa i odreena tematika povezuje sa SARTREOVIM i CAMUSOVIM djelima.-Poricanjem tradicije razaranjem fabule, lika i misli kazalite apsurda nastavlja se na avangardnu dramu. On ima zajednikih elemenata s nadrealizmom, usvaja neke knjievne postupke koje je upotrebljavao JOYCE u Uliksu, a situacijama, likovima i atmosferom esto podsjea na Kafkine romane. Besmislenost ljudske situacije u svijetu Beckett i Ionesco nastoje neposredno iznositi iznoenjem na scenu apsurdnih ivotnih situacija, apsurdnim likovima i apsurdnim govorom. LIKOVI apsurdnih drama imaju uvijek neto karikiranog humora CHARLIJA CHAPLINA. Njihovo je ponaanje smijeno zbog pretjeranog isticanja beznaajnih gesta i pokreta, a njihov govor svagda namjerno izvre svaki dublji smisao, to ga ini bliskim klaunovskom ludiranju.

Sredinja TEMA svih drama kazalita apsurda jest RASPAD TEMELJA KOMUNIKACIJE. Raspadanjem ljudske komunikacije ujedno je uvijek povezano s nekim nagovjetajem izravnog odnosa prema suvremenoj zbiljskoj situaciji ovjeka. Neka pozadina moguega atomskog rata, koncentracijskih logora, politike terora i jalovosti beskrajnog raspravljanja o svemu i svaemu na javnim i privatnim skupovima osjea se KONTEKST koji omoguuje prihvaanje i razumijevanje.

Kazalite apsurda sadri i neku apokaliptinu viziju sudbine ovjeanstva i negativnu ocjenu smisla povijesti, odnosno znaenja cjelokupne tradicije.

Za razliku od epskog kazalita B. Brechta i filozofske drame Sartrea i Camusa u kojima je izrazito prisutno zalaganje za neke ideje i stavove kazalite apsurda okvirne scene smatra jedinim mjestom na kojemu se moe pokuati izraziti sloenost suvremene ljudske civilizacije i gdje se moe upozoriti na onaj put kojim moda svi idemo.

TRADICIONALNA DRAMATURGIJATEATAR APSURDA

-temelji se na Aristotelovoj poetici-osnovni dijelovi tragedije:1. FABULA2. KARAKTERI3. MISLI-katarza (suosjeanje, poistovjeivanje lika i gledatelja, Maksimalna iluzija ivota)-odsutstvo:1. FABULE-nema radnje u klasinom smislu-poetak,sredina,kraj2. KARAKTERA-nema suprotstavljanja karaktera, osobina, nema karakterizacije-nema misli-negiranje svakog smisla, zbivanja i govora-postupci: karikatura, ironija, poruga kao obrana od crne, pesimistine slike svijeta-moemo je smjestiti u tragikomedije-istie se kritian stav prema suvremenosti, ali samo kroz uoavanje problema-osnovni problem je: NEMOGUNOST KOMUNIKACIJE u suvremenom svijetu

SARTRECAMUS

SLINOSTIRAZLIKE

Povezuje ih to to su neposredno nakon Drugog svjetskog rata i jedan i drugi predstavljali modernizam u intelektualnim krugovima. Pri uporabi termina modernizam vie se ne misli na politiku i knjievnu klimu, nego na neku kolu.Naziv egzistencijalist odgovara Sartreu.

Sartre je profesionalni filozof. On pie Bitak i Nitavilo, filozofski esej.

Munina je pravi metafiziki dnevnik.

Camusu ne odgovara naziv egzistencijalist.

Camus u Mitu o Sizifu vie iznosi moralni no filozofski stav, viziju svijeta, a ne filozofsku tezu.

Stranac je istraivanje ljudske tjeskobe.

EUGENE IONESCO

IVOTOPIS jedan od zaetnika teatra apsurda roen u Rumunjskoj (otac Rumun, majka Francuskinja) godinu dana nakon roenja odlazi u Francusku, a vraa se u Rumunjsku na studij francuskog jezika dobiva od rumunjske vlade stipendiju za Pariz gdje je trebao obraditi tezu o temama smrti i grijeha o francuskoj nakon Baudelairea taj rad nikada nije dovrio ali je na spomenutim temama poslije izgradio cijelo svoje kazalino djelo umire u Francuskoj

KNJIEVNO STVARALATVO U knjevnost ulazi zbirkom poezije ELEGIJE ZA SIUNA BIA

Njegov dramski prvijenac je antikomad ELAVA PJEVAICA njime afirmira novi tip teatra teatar apsurda i postavlja na scenu aktualne probleme suvremenog svijeta samou, izgubljenost, otuenost i besperspektivnost

Komina drama INSTRUKCIJA, tragina farsa STOLICE RTVE DUNOSTI, NOVI STANAR, AMADEO ILI KAKO GA SE OSLOBODITI, JACQUES ILI POKORNOST

U posljednjim djelima Ionesco se postupno udaljio od strukture svojih prijanjih drama i pribliio tradicionalnijim dramskim formama: NOSOROG, KRALJ UMIRE, NEBESKI PJEAK, POKOLJ i dr.

Drama PUTOVANJE MRTVIMA ILI TEME I VARIJACIJE rezime je cijeloga pievog ivota i literarnog puta. on nas upozorava da smo ovdje samo u prolazu, a u tom kratkom trenutku koji nam je dan ponaamo se smijeno do apsurda

Ionesco pie i eseje, a najvaniji su sakupljeni u knjizi ARGUMENTI I PROTUARGUMENTI

Njegovi zapisi, lanci, intervju i polemike objavljeni su u dvijema knjigama u kojima izraava svoju okupiranost i zabrinutost razliitim problemima naega vremena PROTUOTROVI OVJEK U PITANJU

IONESCOV TEATAR APSURDA

Njegov dramski svijet je uprizorenje njegovih intimnih preokupacija, privienja, pitanja o smislu i znaenju svijeta, koja on sam sebi ponavlja.

Da bi prikazao aktualne probleme suvremenoga graanskog drutva samou, strah, promaenost, odsutnost komunikacije, izgubljenost, otuenost, besmislenost, besperspektivnost Ionesco rui tradicionalnu strukturu dramskog teatra. Tradicionalna dramska RADNJA u potpunosti je destruirana (radnja je u sloenosti konfliktne situacije koja je neodriva i iz koje nema izlaza. to su scene pune apsurdnih i neloginih situacija u kojima se nita ne dogaa. IVOT je prikazan kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika. LIKOVI prikazuju tragediju modernog ovjeka koji je kao rob ivotnih navika i drutvenih konvencija izgubio osnovne ljudske kvalitete: slobodu samostalnog rasuivanja i istinskih emocija likovi nemaju karakter GOVOR je prestao biti sredstvom meusobnog komuniciranja i sveo se na niz konvencionalnih fraza i klieja. time Ionesco daje kritiku drutvenih odnosa Budui da osobe nemaju karaktera to se odraava na DIJALOG oni ne izmiljaju ono to kau; neto drugo govori na njihova usta, govor tee sam od sebe i djeluje kao stroj, kvari se i zapinje Za razliku od Camusa ili Sartrea koji logikim jezikom otkrivaju apsurdnost ljudske egzistencije u kojoj je sve dano, a nita objanjeno, Ionesco materijalizira apsurd u jeziku. o apsurdu govori apsurdnim jezikom! PRAZNINA U MISLIMA izaziva raspad lingvistikih obiljeja, dijeli izraz od sadraja, nagomilava govorne klieje, brka opa mjesta, ak ralanjuje rijei koje se pretvaraju u neartikulirane zvukove, mijaukanje ili riku.

Ionescov teatar ne djeluje mrano i tragino, nego se stalno kree u granici parodije i farse te pokazuje na Ionescov izraziti smisao za komiku.

Komino kao intuicija apsurda Za Ionesca kazalite nije samo govor nego i priredba. Za njega je dramski pisac i redatelj, ak i slikar, kipar, koreograf. Igra glumaca, dekor, rasvjeta i rekviziti stvaraju scenske prizore koji se ukljuuju u radnju i poprimaju puno znaenje. Kazalite je vizualno koliko i auditivno. U kazalitu se sve moe, ne postoje nikakva ogranienja. Jedino ogranienje su mogunosti pozornice

elava pjevaica ili Engleski bez muke

Dramskom knjievnou Ionesco se poinje baviti sluajno. Na poetku, Ionesco nije volio kazalite i u njemu se uglavnom dosaivao. Jednog dana je odluio poeti uiti engleski jezik. Ta e sluajnost skrenuti tijek suvremenog svjetskog teatra. To ga je potaknulo da napie (kako bi ismijao kazalite) antikomad elava pjevaica ili tonije, Engleski bez muke, koji e jedinstvenom suradnjom autora, redatelja i glumaca postati tek na sceni elava pjevaica, temelj Ionescova teatra.

Tim komadom Ionesco je odluio i drugima objaviti jednostavne i istinite injenice koje je tako sluajno otkrio. U to vrijeme osnovne istine kao da su odjednom pomahnitale, jezik kao da se iaio. Dogodilo se neto nalik na tragediju govora.

Premijera komada odrana je 1950. godine, doivjela je veliki neuspjeh, to ne zauuje jer je Ionescov komad radikalno prekinuo s konvencijama tradiocionalne drame.

elava pjevaica je tragedija dehumanizacije ovjeka, izraena, materijalizirana u jeziku.

Komunikacija, meuljudski odnosi oteani su upravo zbog apsurdnosti jezika koji se pretvara u klieje, formule, fraze, jezik koji postaje forma bez smisla.

VRSTA: antidrama tragedija jezika i govora; jetka i jednostavna satira (malo)graanskog mentaliteta POVOD: prirunik za uenje engleskog jezika IDEJA: poredati najbanalnije fraze i rijei ispranjene od smisla koje se mogu pronai u svakodnevnom govoru komini efekti izbacio dramski jezik iz uobiajene misaone logike poigrava se plitkou otrcane konverzacije, besmislenou gotovo automatskog govorenja, papagajskog ponavljanja, potapalica, uzreica, kojima se prikriva NEDOSTATAK VLASTITOG MILJENJA I UNUTARNJEG IVOTA. RADNJA: bizarna; jednom sredovjenom branom paru dolazi drugi sredovjeni brani par i oni razgovaraju tonije razmjenjuju potapalice, fraze, formule, parole do potpunog razaranja jezinog smisla i dezartikulacije govora NEMOGUNOST KOMUNIKACIJE JEZIK PRESTAJE BITI SREDSTVO SPORAZUMIJEVANJA. Umjesto uobiajenog dramaturkog zapleta, temelj radnje postaje razgovor, odnosno jezik sveden na niz konvencionalnih fraza i besmislenih klieja, ime prestaje bit sredstvom komunikacije to rezultira gubitkom svakoga ljudskog zajednitva i vodi lica u izoliranost i otuenje. pokazao je ravnodunost u braku i meusobno neprepoznavanje, likovi ne znaju govoriti jer ne znaju misliti, ne osjeaju, nemaju strasti.

LIKOVI: g. i ga. SMITH i g. i ga. MARTIN, sluavka Mary i Vatrogasni kapetan tipizirani, karikirani; nisu kazaline osobe ve marionete karakterno su neodreeni mogu se meusobno zamjenjivati, mogu postati bilo to jer ne postoje kao osobe Ionesco potiskuje psihologiju i individualizaciju (malograanin nije osoba, on je vrsta) brbljavo nitavilo ne potapa aktere, oni su osueni na zaarani krug ponavljanja (zakljuni prizor.

Stolice

tragina farsa u jednom inu u kojoj je Ionesco na groteskan nain prikazao nemogunost komunikacije meu ljudima kratak kazalini komad u kojemu je humor grub, drastian i jeftin antidrama; antiteatar odbacivanje akcije (dokida granicu izmeu realnog i fantastinog; nema uzrone povezanosti)

MJESTO RADNJE: kula na pustom otoku odovojena od ostatka svijeta (izolacija, otuenosti) Radnja drame zbiva se u detaljno opisanom dekoru dvorane u kuli nasred pustog otoka gdje dvoje staraca vie od devedeset godina provode cijeli svoj vijek potpuno odvojeno od svijeta. Njihov je ivot bio ispunjen razoaranjima i neuspjesima.

LIKOVI: Ionescova lica ne govore o apsurdu, nego ga gledatelj mora osjetiti komunikacija nije razmjenjivanje poruka (dvosmjeran proces), nego jednosmjerno slanje poruka dakle, svedena je na govorenje!

U elji da prije smrti osmisli svoj ivot, 95-godinji Starac poziva Govornika da prenese njegovu ivotnu poruku (poruku koja moe spasiti ovjeanstvo) sluateljima koje su za tu prigodu pozvali.

Posjetitelji pristiu KRALJ, GOSPODA, PUKOVNIK, LIJEPA i njen mu i mnogi drugi. Starci s njima razgovaraju, donose im stolice, no one ostaju prazne jer su posjetitelji nevidljivi; broj se stolica i imaginarnih posjetitelja poveava; kad one u potpunosti ispune scenu, pojavljuje se govornik. Budui da je Govornikov zadatak da svijetu prenese njihovu poruku, Stara i Stari postaju suvini; uz poklike ivio car!, oni s prozora svoje kule skau u more. Gledatelj uzalud oekuje Starevu poruku jer se otkriva da je Govornik gluhonijem i stvara samo nejasne umove.

TEMA STOLICA NITATema stolica je odsutnost ljudi, odsutnost cara, odsutnost Boga, odsutnost materija, irealnog svijeta, metafizika praznina: tema komada je NITA.-stav prema ivotu i svijetu nije poruka, ni neuspjesi u ivotu, ni moralna katastrofa starih, ve doista stolica nitavilo

Nevidljivi moraju biti sve vie i vie biti tu, sve stvarniji i stvarniji (da bi stvarnost postala nestvarna, nestvarnost mora postati stvarna) dok se ne postigne nedopustivo i za razum neprihvatljivo da govore, gotovo da se miu; nita se ne uje, konkretizira, to je vrhunac nevjerojatnosti!

-u svijetu NEMA KOMUNIKACIJE SAMO GOVORENJE-ivot se svodi na gomilanje predmeta (prazne stolice) praznina ljudskog ivota-PROMJENE U IVOTU SU SAMO KVANTITATIVNE (koliinske), a ne KVALITATIVNE (bitne, unutarnje)

-postoji UBRZANJE OVJEKOVOG IVOTA OD DJETINJSTVA PREMA SMRTI (ubrzano noenje stolica)

-OVJEK TRAGA ZA PORUKOM O SMISLU IVOTA, ONA MODA I POSTOJI, ALI JE NEMA TKO IZREI. (Govornik je nijem.)

-nema radnje u klasinom smislu rijei, postoje nevidljivi likovi

DOMINANTNI PROBLEMI : promaenost, uzaludnost, samoa, nemogunost komunikacije, tjeskoba i strah modernog ovjeka, ivot i smrt, ljudska sudbina

VRIJEDNOST ANTIDRAME: ovjek je po prvi puta zamiljen nad vlastitom sudbinom; potpuno je negirano ljudsko dostojanstvo

MIJEANJE KOMINOG I TRAGINOG: Nikada nisam shvatio razliku koja se pravi izmeu kominog i traginog. Budui da je komino intuicija apsurda, izgleda mi beznadnije od traginog. Komino ne daje izlaza. Kaem beznadno, ali zapravo ono je iznad oaja i nade.

SAMUEL BECKETT

IVOTOPIS odgajan u protestantskoj obitelji studira u Dublinu nakon studija odlazi u Francusku gdje postoje lektor jedan od poznatijih kolega mu je Sartre, a upoznaje i Gertrudu Stein i Jamesa Joycea. njegova pjesma WHOROPSCOPE nagraena je 1929. nagradom za liriku vrativi se u Dublin, polae ispit za magistra filozofije, te predaje talijanski i francuski jezik naputa mjesto sveuilinog profesora, slijedi vnjegovo viegodinje lutanje Europom, a na kraju se definitivno nastanjuje u Parizu Nobelova nagrada za knjievnost dodijeljena mu je 1969. godine

KNJIEVNO STVARALATVO Beckettovi rani radovi: zbirka pripovijedaka MORE PRICKS THAN KICKS, knjiga pjesama ECHO'S BONES AND OTHER PRECIPITATES roman MURPHY pisani su na engleskom Panju kritike privukao je romanima: MOLLOY MALONE UMIRE BEZIMENI WATT No svjetski uspjeh donose mu drame, odnosno antidrame: U OEKIVANJU GODOTA SVRETAK IGRE SRETNI DANI

Prema tadanjoj kritici, uzori su mu bili u teatarskom smislu L. Pirandello, a u prozi J. Joyce.

On je uz Ionesca glavni predstavnik KAZALITA APSURDA; on je tvorac djela u kojima e se aktualni PESIMIZAM europske kulture, suoene s posljedicama dvaju stranih svjetskih ratova i porazom ovjekova nacionalizma i vjere u humanistiki utemeljen razvoj svijeta i ovjeka, ujediniti s NIHILIZMOM. to e biti ienje svijeta, novo vienje osiromaeno ili redukcionistiko vienje svijeta pesimizam je tek uvod u znanje

Po odsutnosti psiholoke motivacije i ogoljenosti radnje na puka stanja ovjekove egzistencije, Becketta su s pravom usporedili s Kafkom. Dok se u prozi koristio unutranjim monologom poput Joycea, u teatru je oigledno umjesto klasine motivacije prihvatio Kafkino odreenje NELAGODE i APSURDA kao osnovnih postulata drame.

BECKETTOV TEATAR APSURDA

zaokupljen je problemima ljudske egzistencije i otuenosti modernog ivota u svim svojim djelima daje krajnje pesimistinu viziju svijeta i prikazuje IVOT kao igru viih sila u kojoj je OVJEK sveden na fizioloko i duhovno vegetiranje, na besmisleno trajanje ispunjeno patnjama i uzaludim iekivanjem spasa.

Da bi razotkrio APSURDNOST takva ivota i ovjekovu besmopomonost Beckett razara fabulu, likove i kontinuitet misli (suprotno Aristotelovom kazalitu) da bi oistio scenu od svega nepotrebnog, a isto ta,o polemizira s ukupno dotadanjom kulturom.

Beckett naputa tradicionalnu romanesknu fabulu i uobiajeni dramski zaplet zamjenjuje ih nizom scena koje se pojavljuju s malim varijacijama. FABULA ne postoji jer je njezin uvjet neka radnja u kojoj se mogu razlikovati poetak, sredina i kraj. RADNJA u njegovim djelima najbolje je karakterizirana primjedbom da ona otkriva Beckettovu elju da odbaci sve to je povrna dramska motivika. Radnja je zaustavljena u besmislici beznadno neodreenog ekanja. Kod Becketta nema psihologije i motivacijskih krugova; stroge determinacije VREMENA; odreenih MJESTA; nema NAPETOSTI osim ako se uzaludno ekanje ne shvati kao stanovita napetost. MJESTA u drami jesu ogranieni ivotni krug glavnog lika (pusto raskrije, pijesak ili pustinja, kante za smee napunjene pijeskom) LIKOVI su svedeni na groteskne i stravine marionete (kljasti, nijemi, slijepi i gluhi) koji se pomiu po nekom besmislenom ritmu unutar svojega ogranienoga ivotnoga kruga (ulica, raskrije, soba) ili su ak i u tom kretanju onemoguene (smjetene u kante za smee ili zatrpane u pijesak). Pozicija LIKOVA u njegovim dramama i romanima nije dolazak, nego ekanje! Beckettove drame jesu ddrame ovjekove baenosti u stanje ekanja, u hladni i ravnoduni svijet. Pred nama su ljudi ispranjenih svrha, nesigurni u vlastitost. U Beckettovim djelima nema karaktera, likovi su suprotstavljeni nekim svojim karakternim osobinama.

Likove ne moemo shvatiti kao prave, pojedinane osobe jer se meusobno dovoljno ne razlikuju. Oni nemaju STAVOVA, nemaju IDEJA koje bi mogle izazvati suprotstavljanje. IZRAZ je prilagoen tim apsurdim situacijama i sugerira ili besmislenim ponavljanjem vie-manje istih DIJALOGA ili dugim UNUTARNJIM MONOLOZIMA, u kojima je JEZIK osloboen uobiajene gramatike strukture. Pravi DIJALOG izostaje, nema ga, svako je RAZMILJANJE samo sluajno i sporedno razglabanje zaustavljeno prije nego to je zapoelo. TEME svih RAZGOVORA svode se na trivijalne sitnice neke u svakom pogledu degradirane svakidanjice.

OSNOVNO NAELO poricanje tradicije europske dramske knjievnosti Beckett provodi IRONIJOM, PORUGOM i KARIKATUROM. U svojim djelima koristi se crnim humorom, a likovi imaju crte groteske poznate iz humora Charlia Chaplina. Ta pozicija oporbe spram kulture i njezino razaranje nastavak je nadrealistike tradicije vrlo jake izmeu dvaju ratova u Europi. Beckett izraava kritiki stav prema suvremenosti bezizgledno oekivanje je jedina mogua rekacija na suvremenu ivotnu situaciju svakodnevnice.DVIJE TEMELJNE METAFORE BECKETTOVE SLIKE SVIJETA

SLIKA PJESNIKA prolaznost (nae je vrijeme pijeani sat koji se uvijek iznova okree i u kojem pijesak tee iz upljeg u prazno) neuhvatljivost elja i ciljeva pijesak Beckettovo vrijeme, metafora Beckettove dramaturgije

SLIKA STABLA samo u Godotu stablo u Godotu je znak stanovita sredita u prvom inu je protuznak plodnosti, bujanja svojom nazonou, suhom nazonou, govori da je bujni tijek prirode presahnuo, da su se snage istroile, da zemlja postaje pijeskom makar i suho to stablo ipak stri, nekako se uzdie prema nebu; i u tome zacijelo postaje metaforom i svijeta Godota i sudbine njegovih likova koji u krajnjoj ogoljelosti jo neemu streme prema Breckettu u drugom inu to suho stablo je prolistalo; ono to Vladimir i Estragon ekaju stvarno se zbiva, stvarno im je ponueno, ali oni promauju sastanak; stablo, Kri, postaje stablo ivota; a oni koji ekaju, zaslijepljeni i samozauzeti, ostaju mrtvi. listanje suhog stabla kazuje da je Godot doao; a ljudi, slijepi pored zdravih oiju ekaju i dalje.

PRVA IZVEDBA KAZALINOG DJELA U OEKIVANJU GODOTA

Komad U oekivanju Godota bio je 1953. godine postavljen na scenu parikog kazalita Babilon:

Dio publike bio je strano bijesan, a drugi duboko zamiljen. Isto je tako bila podijeljena i kritika.Meutim, iz godine u godinu Beckett je stjecao sve vie poklonika koji su ga proglasili piscem koji izraava duh atomskog vijeka.

Kritiar Pierre de Boisdeffre u svojoj knjizi ivua povijest dananje knjievnosti, 1939-1959 pie da se pojava tog komada na maloj sceni kazalita Babilon moe smatrati kazalinim dogaajem naeg vremena. Prvi put su se gledaoci susreli licem u lice sa svojom smru. Oni su viali sav uas i apsurdnost svijeta izraen u nezaboravnim prizorima.

U oekivanju Godota Iako prividno djeluje kao lakrdija, komad je zapravno svojevrsna parodija ljudskog ivota koji ovjek provodi u stalnom iekivanju spasa i odgovora na vjena pitanja to ne dolaze kao to ne dolazi ni oekivani Godot (neki su kritiari pokuali to ime povezati s engleskom rijei God to znai Bog).

Drama ili, tonije, antidrama, podijeljena je na dva ina u kojima se zapravno nita ne dogaa na skuenom prostoru pustoga raskirja sa stablom u sredini kreu se dva para likova: skitnice Vladimir i Estragon (nerazdruivi prijatelji) koji su neprestano prisutni na sceni, i klaunovi Pozzo i Lucky (gospodar i sluga), koji dolaze i odlaze. u veini Beckettovih komada lica nastupaju u parovimai meusobno se dopunjuju, poput klaunova u pantomimama, iz kojih je Beckett preuzeo mnoge elemente svog antiteatra. U drugom inu je dodue golo stablo prolistalo, Pozzo i Lucky zamijenili su svoje uloge, prvi je i zanijemio, a drugi oslijepio, ali zapravo se ipak nita bitno nije promijenilo, te se i dalje ponavljaju iste kretnje, vode isti uglavnom besmisleni razgovori i iekuje se Godot.

WILLIAM FAULKNER

IVOTOPIS roen je u osiromaenoj obitelji s Juga SAD-a gdje je uglavnom i ivio kao pisac je ostao vezan za svoj zaviaj (Oxford, Mississipi) i drutvenu sredinu, te u djelima obrauje ivot i probleme amerikog Juga, postupno propadanje i degeneriranje njegove aristokracije, uzdizanje novih drutvenih snaga i probleme rasne diskriminacije uz zamiljeni gradi Jefferson vezao je najvaniji dio svojega pripovjedakog opusa (to je u biti Oxford u kojem je Faulkner dugo ivio na svom imanju)

KNJIEVNO STVARALATVO Opisuje sukobe koji plamte meu starosjediocima, predstavnicima starih junjakih aristokratskih obitelji, i doljacima brutalnim pragmatinim ljudima sa sjevera, zatim sukobe bijele i crne rase, sukobe pripadnika razliitih socijalnih i klasnih skupina. Faulknerovom se prozom kreu bolesni i neuravnoteeni pojedinci, mahom drutveni autsajderi. Pisac se koristi modernim knjievnim postupcima kao to su unutranji monolog i struja svijesti, pruajui tako uvid u zanimljiv, iznenaujui i komplicirani svijet svojih likova. William Faulkner, uz Ernesta Hemingwaya, zauzima znaajno mjesto najpoznatijeg i najitanijeg amerikog suvremenog pisca. 1949. godine dobiva Nobelovu nagradu.

ROMAN TOKA (STRUJE) SVIJESTI Roman toka svijesti tip je romana u kojem je svijet jedne ili vie linosti jedini sadraj romana. Pisci romana svijesti povlae se kao posrednici izmeu itatelja i djela i biljee unutranji tok svijesti u obliku isprekidanih, nedovrenih misli i reenica onako kako se zbiva unutranji ivot svakog ovjeka. Ljudska svijest prima simultano svakoga trenutka bezbroj dojmova i to na nekoliko razina svijesti i podsvijesti. Kako funkcionira ljudska savijest meu ostalima je objasnio ameriki psiholog William James. on istie da je praktiki nemogue zaustaviti ovjekove misli i osjeaje jer se oni zbivaju u neprekidnom toku, svakoga trenutka naviru poput bujice. U traganju za jezinom formom, za izborom rijei, oblikom reenice kojima bi se stvorio dojam spontanog, stihijskog toka svijesti, pisci romana toka svijesti suoili su se s istim problemom s kojim su se prije njih susreli simbolisti. Neto to je nejasno, prolazno i neuhvatljivo kao to je apsolutna ljepota ili ljudska svijest nije mogue prikazati izravnim opisom, nego samo nizom rijei, slika koje slue tomu da nagovijeste itatelju neopisivo.

Krik i bijes Naslov romana The sound and the Fury dio je stiha iz Shakespeareova Macbetha, a simboliki je vezan uz lik idiota Benjyja, jednog od etiriju pripovjedaa u romanu.

TEMA romana je propadanje aristokratske obitelji Compson koja ivi u izmiljenom gradu Jeffersonu u dravi Mississipi.

Roman je podijeljen u 4 dijela: 1. DIO: Tema se ostvaruje propovijedanjem monologa maloumnog Benjyja, jednog od etvero brae Compson, idiota koji po kalendaru ima 33 godine, ali je njegova mentalna dob tek tri godine. Na svoj roendan Benjy se prisjea prizora iz prolosti koji se u struji njegove svijesti mijeaju s dogaajima iz sadanjosti. 2 . DIO: Unutranji monolog Quentina koji je opsjednut milju o propadanju obitelji, a osobito moralnim padom sestre Caddy. Progone ga dogaaji iz prolosti i osjeaj krivnje, te se odluuje za samoubojstvo. 3. DIO: Ovaj dio pria Jason, takoer u prvom licu, ali tradicionalnom tehnikom pripovijedanja, pa iz njegove prie saznajemo sve ono to smo naslutili u Benjyjevoj pri: otac je umro kao alkoholiar, sestra Caddy otila u svijet, a njezina dorasla nezakonita ki ukrala Jasonov novac i pobjegla od kue. 4. DIO: Isprian je u 3. licu. U njemu slukinja Composonovih, crnkinja Dilsey, kao objektivan promatra pripovijeda o uzrocima i posljedicama propadanja obitelji.