Što je sloboda? Što je moral? Izrecite spontano svoje odgovore.

Da li vas uvid do kojeg ste došli zadovoljava?

Mislite li da sve znate ili su vam se otvorila neka pitanja? Koja?

Donosimo misao iz jednog filozofskog teksta u kojem se među ostalim govori o slobodi i o moralu.

“Čovjek se rađa slobodan, a ipak je svagda u okovima.”

Jean Jacques Rousseau: Društveni ugovor

“Čovjek se rađa slobodan, a ipak je svagda u okovima."

Rečenica se može razumjeti u kontekstu čitavog tog djela, ali nam može puno reći i uzeta zasebno.

Odaberite tri ključne riječi u ovoj rečenici.

SLOBODA

ČOVJEK

OKOVI

ČOVJEK

SLOBODA

OKOVIOKOVI

SLOBODA

ČOVJEK

SLOBODA, ČOVJEK, OKOVI

Ne bismo znali da smo u okovima da nemamo svijest o slobodi.

Sloboda je stanje koje se ne zadovoljava sa postojećim.

Slobodan čovjek vidi okove koje treba skinuti da bi što više bio ono što jest.

“ČOVJEK se rađa SLOBODAN, a ipak je svagda u OKOVIMA."

Da li se u ovoj misli podrazumijeva i riječ moral?

Postavite pitanje u kojem će biti sadržane sve tri ključne riječi, a na njega će odgovor biti moral.

Što to nedostaje čovjeku da je, premda slobodan, uvijek u okovima?

Moral.

Što je to što slobodnog čovjeka stavlja u okove? Moral.

Naši okovi:

teški životni uvjeti, ne možemo ono što bismo htjeli

ograničavaju nas autoriteti kojima smo podređeni, vrše prisilu htijući da vršimo njihovu, a ne svoju volju

nemamo društvene moći, mogućnosti utjecaja na druge

nemamo znanja, sposobnosti, volja nam je slaba pa posustajemo

nestrpljivi smo, gubimo povjerenje u sebe i druge i u ono što radimo

Jednom riječju, čega nemamo?Nemamo morala.

Jednom riječju, što nas to sputava?Moral.

Sloboda i moral – regulacija odnosa

Što znači: nekome podići moral,

nekome biti moralna podrška?

Naše moći:

SlobodaOsjećajiUmMoralna svijest

Podigni glavu, usmjeri pogled prema gore - u okovima si, ali nisi nemoćan!

Naša moć je prije svega u našoj slobodi. To znači da imamo slobodnu volju. Možemo birati.

nismo slobodni birati sve ono što se s nama zbiva; slobodni smo na izabrani način odgovoriti - pokoriti se ili pobuniti, biti oprezan ili smion, osvijestiti se ili se prepustiti

Ako izaberemo neslobodu onda smo imbecili

Imbecil je onaj koji vjeruje da ništa ne želi, onaj koji kaže da mu je svejedno, onaj koji se sav pretvorio u zijevanje

Imbecil je onaj koji vjeruje da želi svašta, prvo što mu padne na um kao i suprotno onome što mu je palo na um: u isti mah otići i ostati, plesati i sjediti, žvakati češnjak i dijeliti nježne cjelove,

onaj koji ne zna što želi, niti se trudi to provjeriti. Oponaša želje svojih susjeda, ili im naprosto pravi inat.

onaj koji zna da želi, i zna što želi, ali on to želi mlako, sa strahom, odnosno sa malo snage. Naposljetku uvijek ispadne da učini ono što neće, a ono što hoće ostavlja za sutra, bude li tada kojim slučajem bolje raspoložen

onaj koji želi snažno i žestoko, poput kakva divljaka, no samoga sebe zavarava u odnosu na stvarnost, pa se uveliko zbuni pa pobrka dobar život s onim što će ga sasvim upropastiti.

Savater: Etika za Amadora

Naša sloboda nije svemoćna – ono što smo poduzeli ne moramo neizbježno postići

Ima stvari koje ovise o mojoj volji, ali ne zavisi sve o mojoj volji.

U svijetu postoje mnoge druge volje i mnoge potrebe. Sukobi su neizbježni, no i u njima smo slobodni

Tvoja moć su i tvoji osjećaji. Ti voliš, ti suosjećaš s drugima. Ti se zgražaš nad nemoralom.

Možeš imati svoje osjećaje.

Nije zlo biti žalostan kao što nije uvijek dobro biti veseo

Zlo je nemati svoju žalost i svoju radost

Ne možemo izbjeći stanja nelagode dosade, nestrpljenja, zbunjenosti, srama, razočaranja, tuge, krivnje, lijenosti, straha, netrpeljivosti, zavisti, mržnje, pohote, pohlepe...

ALI, ako ih ne možemo prepoznati, suočiti se s njima, nadzirati ih i usmjeravati, nanosit ćemo štetu i sebi i drugima

Naša moć je i naš um. Mi mislimo.

Naše mišljenje može biti slobodno. Možemo imati svoje misli.

“Mislim, dakle jesam.”

Moj susjed misli, dakle ja jesam.

Misli koje mislimo davno su bile već izrečene i to puno uvjerljivije, dosljednije, ali to ne umanjuje njihovu važnost ako ih zaista mislimo

Mnogi ljudi nemaju svojih misli, preuzimaju mišljenja od drugih. Zato su im te misli blijede i nemoćne. Nisu ideje već – idoli

Misli koje sami mislimo mogu biti i krive, ali su vrjednije od ispravnih misli koje smo samo prihvatili

Svoje misli, ako zaista mislimo, možemo dalje produbljivati tako da ne mislimo samo originalno već i ispravno,

a idole možemo samo izvikivati ili ih sipati kao iz rukava. Oni se ne mogu produbljivati jer nemaju života u sebi.

Naša najveća moć, ali i nemoć, je naša moralna svijest, ovisi o tome koliko je razvijena

To je svijest o tome što činim, što bih trebao, a što ne bih trebao činiti

To je svijest o tome što mi se događa, što se ne bi trebalo i što bi mi se trebalo događati.

To je svijest o tome što se događa među ljudima, što jedni drugima čine

Što bi trebalo, što ne bi trebalo, kako bi se moglo činiti bolje

Svijest o tome što mi se događa i što se događa među nama možemo nazvati istinom

Ne radi se o teorijskoj istini, niti o istini o stvarima.

Ljudi nisu stvari i zato povijest nije matematika

Istinu o nama i o našem međusobnim djelovanju možemo nazvati praktičkom istinom

Pitanje praktičke istine nije jednostavno.

Što se ovdje događa?

Do istine dolazimo aktivnim uvidom koji omogućuje shvaćanje, otkrivanje onog što se nalazi ispod površine; to je spoznaja veze među dijelovima unutar cjeline, to je otkrivanje vrijednosti i smisla onog što se događa.

“Ako samo pasivno primamo utiske, misli, mišljenja, možemo ih uspoređivati, operirati njima, ali ne možemo ući u njih”

E. Fromm

Magritte: Condicio humana I Magritte: Condicio humana II

Magritte: Condicio humana IProstor u sobi možemo protumačiti kao našu

unutrašnjost, našu svijest. A prostor van sobe kao svijet van nas. Ne vidimo razliku između svijeta kakav jest neovisno od nas i svijeta koji doživljavamo u sebi.

Magrrite nam hoće reći da se probudimo, da se trgnemo, da se oslobodimo jedne velike zablude. Svijet i naš doživljaj svijeta nisu jedno te isto. To posebno vrijedi za naš doživljaj ljudskog djelovanja.

Magritte: Condicio humana IISlika se ne prostire samo uz otvor na zidu,

već i uz zid. Slika kao da probija zid sobe i i prodire do onog što prikazuje.

Dio slike uz otvor na zidu poistovjećen je s onim što slika prikazuje.

Vidimo, ne samo kako su slika i predmet koji ona prikazuje jedno te isto, već i to da su oni različiti.

Razvoj moralne svijesti (prema Kohlbergu)Očekujemo da ljudi uvijek djeluju u skladu s

visokim principima moralnosti u svim oblicima suradnje s drugima.

Ali, ljudi imaju fleksibilne moralne standarde. Moralna svijest se razvija.

Ne možemo od svih ljudi očekivati istu razinu moralne svijesti.

Život počinjemo kao amoralna bića a moralne norme usvajamo aktivnim učenjem.

Ono počinje u obitelji a nastavlja se u krugu prijatelja, onih s kojima se družimo, u školi crkvi.

Prve norme su krute i vezane su za konkretne pojedine situacije.

Djeca ih često prihvaćaju i protiv svoje želje da bi pokazalo poslušnost, izbjeglo kaznu i nelagodnost.

Do brzog moralnog razvoja dolazi od pete do jedanaeste godine. Škola, vršnjaci i nastavnici značajno utiču na usvajanje normi, najčešće kroz napore djeteta da zadobije njihovu naklonost i da bude pohvaljeno.

Prema Kohlbergu razlikujemo tri faze u razvoju moralne svijesti:

PredkonvencionalnaKonvencionalnaPostkonvencionalna

Svaka razina sadrži složenije i harmoničnije putove razumijevanja i razmišljanja o moralu, o odnosima prema drugima i prema sebi

1) predkonvencionalna faza,mislimo uglavnom na vlastite potrebe i interese

a) odsutnost moralne svijesti; činimo ono za što ćemo biti nagrađeni i izbjegavamo ono za što bi mogli biti kažnjeni;

b) činimo dobro onima koji nama čine dobro

2. konvencionalna faza, brinemo se za druge

a) bezrezervno prihvaćanje autoriteta, djelujemo onako da bismo od njih bili prihvaćeni kao „dobri dečki“ ili“dobre puce“

b) bezrezervno prihvaćanje priznatih vrijednosti i zakonskih pravila; lojalnost sredini u z koju smo vezani bez preispitivanja moralnih načela i pravila koje ona zastupa

3. post konvencionalna ili principijelna faza,

tražimo utemeljenje morala, ne djelujemo iz poštovanja prema autoritetima, privrženosti nekoj sredini i njenom moralu već načelno.

Rasuđivanje koji vodi brigu o dobrobiti drugih i izražava svjesno odabrana načela zasnovana na općim etičkim principima.

a)Moral ne otkrivamo već stvaramoPoštivanje zakona ali i shvaćanje da su oni

ljudsko djelo, pa se mogu mijenjati pa i trebaju promijeniti kad se promijene društvene prilike.

Ako varamo u jednoj situaciji ne mora značiti da varamo u nekoj drugoj; ako lažemo jednoj osobi ne znači da lažemo i drugim osobama; nije pitanje da li se ponašamo moralno i li ne nego u kojim situacijama to činimo.

Moralno rasuđivanje jedne osobe na razini usvojenih principa ne primjenjuje se u svim situacijama. Različite okolnosti uvjetuju različite odgovore.

b) slijedimo univerzalna, a ne dogovorena ili pak pojedinim situacijama prilagođena načela.

Dobra djela činimo zato što je njihova vrijednost u njima samima. Činimo ih bezuvjetno ne razmišljajući o neposrednoj koristi

Kantovo razlikovanje legalnog i moralnog, djelovanja iz nagnuća i djelovanja iz dužnosti

Nagnuće je naša emocionalna inklinacija, naklonost ili sklonost nečemu, primjerice, sreći, ljubavi, zadovoljstvu, ugodi itd.

Djelovanje iz nagnuća, pa čak i kada ima najbolje posljedice, još uvijek nije moralno.

Najviši oblik moralne svijesti prama KantuKant je krenuo od pretpostavke prema kojoj je

čovjek jedino biće čije djelovanje nije određeno isključivo prirodnom nužnošću, već i njegovom slobodnom voljom.

Životinje funkcioniraju isključivo motivirane tom pirodnom nužnošću, odnosno nagonski: gladan lav pokušava zgrabiti prvu jestivu stvar koja mu se nađe u vidnome polju.

Nasuprot tomu, čovjek može djelovati i prema svojoj volji

Volju Kant određuje kao umno htijenje, dakle htijenje koje nije rezultat naših nagona, potreba ili sklonosti, već ono koje je vođeno umom.

Bez toga bi svi naši postupci bili tek manifestacija prirodne sebičnosti. Stoga pravo pitanje nije ono o posljedicama nekoga postupka, već isključivo o motivima.

Zbog čega nije prihvatljivo da naši postupci budu motivirani našim nagnućima?

Pa jednostavno: tada bismo dobro postupali samo prema onima koje volimo i gledali bismo samo vlastiti interes.

Valjano moralno načelo mora imati univerzalni karakter, odnosno mora biti takvo da ne dopušta da naši postupci prema drugim ljudima ovise o tome volimo li ih ili ne, jesu li nam simpatični i dragi te je li nešto u našem interesu.

Uostalom, prema ljudima koje volimo i koji su nam dragi ionako postupamo dobro, naši su nam interesi i inače na srcu. Za to nam ne treba nikakvo moralno načelo.

Kako ćemo znati što je naša dužnost? To nam govori naša umna moralna svijest, naša

savjest. Naša savjest nam nalaže kako da djelujemo, a

te naloge savjesti Kant naziva imperativima. Imperativi ne dolaze izvana, nije riječ o

zapovjedima kojima nas netko drugi (okolina, društvo, bog, autoriteti) navodi ili prisiljava da nešto učinimo ili ne učinimo.

Ti imperativi dolaze iz nas, iz našega vlastitog uma, odnosno iz savjesti. Zato je Kantova etika autonomna, a ne heteronomna.

Kategorički imperativPrva formulacija:”Djeluj samo prema onoj maksimi za koju

možeš poželjeti da postane moralnim zakonom.”

Maksime su naša subjektivna moralna načela, načela koja proizlaze iz naših moralnih uvjerenja i vrijednosti, i vrijede samo za nas.

Moralni je zakon pak objektivno, univerzalno načelo koje vrijedi za sve ljude.

Kako mogu znati je li neko moje subjektivno načelo, moja maksima, moralno prihvatljiva?

Jednostavno tako da se upitam bih li mogao poželjeti da moja maksima postane moralnim zakonom, odnosno da prema njoj postupaju i svi drugi ljudi.

”Uzmi od drugih sve što ti se svidi.” Mogu li poželjeti da se svi ljudi pridržavaju te

maksime? Očito da ne mogu, jer bi to značilo da želim da i

drugi uzimaju od mene sve što im se svidi.

Druga formulacija:”Djeluj uvijek tako da drugu osobu tretiraš kao

svrhu, a ne kao sredstvo.” Ona zabranjuje da druge ljude iskorištavamo u

bilo kojem pogledu. Iz te bi perspektive, primjerice, prijateljstvo

koje se temelji na koristi bilo moralno neprihvatljivo, jednako kao i bilo koja vrsta manipulacije drugim ljudima.

Prigovori Kantovoj eticia) posljedice nekoga postupka posve

irelevantne. To bi značilo da je postupak i s najstrašnijim

posljedicama, ako je učinjen iz dobroga motiva, moralno opravdan.

b) pomoću Kantove teorije nije moguće donijeti odluku u situacijama koje karakterizira sukob dužnosti.

Primjer koji se često navodi jest situacija u kojoj je potrebno lagati da bi se spasio život nevine osobe.

“Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopočitanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

Ni jednu od njih ne smijem izvan svojeg vidokruga tražiti kao obavijenu tamom ili pak u nedokučivosti; ja ih vidim pred sobom i neposredno ih povezujem sa sviješću o svojoj egzistenciji.

Prva počinje od onog mjesta koje ja zauzimam u vanjskom osjetilnom svijetu, pa vezu u kojoj se ja nalazim proširuje do nedogledno - velikoga sa svjetovima nad svjetovima...

Druga stvar počinje od moje nevidljive vlastitosti, moje ličnosti...

Prvi pogled na bezbrojno mnoštvo svjetova kao da uništava moja važnost kao životinjskog stvora, koji materiju od koje je nastao mora opet vratiti planeti, jer je neko vrijeme bio opremljen životnom snagom.

Drugi pogled naprotiv beskonačno povisuje moju vrijednost kao inteligencije mojom ličnošću, u kojoj mi moralni zakon objavljuje život koji je nezavisan od životinjstva, pa čak i od cijelog osjetilnog svijeta.”