JOHN SWEENEY

SLONOVI NA MJESEČINI

Prevela s engleskoga Selma Muftić Pustički

Zagreb, 2016.

Naslov izvornikaJohn Sweeney

Elephant MoonCopyright © John Sweeney 2012

Copyright © za hrvatski prijevod Selma Muftić Pustički i Znanje d. o. o. 2016.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati

ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Izbjeglicama koje su pobjegle iz Burme 1942., vodičima slonova i njihovim slonovima

koji su dali sve od sebe da ih spase.

Slon je »veliko remek-djelo prirode… jedino veliko djelo koje je bezopasno.«

John Donne

Čovjek i razvijenije životinje imaju jednaka osjetila, intuiciju i osjećaje, podjednake strasti, naklonosti i emocije, pa čak i one složenije poput ljubomore, sumnje, natjecanja, zahvalnosti i veli-kodušnosti; oni su sposobni obmanjivati i osvetoljubivi su.

Charles Darwin

1

Prolog

1. svibnja 1940., Rangoon

Gospodin Prugić, plišani tigar namješten kao da će skočiti kroz zid kluba, rugao se Grace svojim očima od zelenoga stakla. Iz-nad njih, stropni je ventilator komešao vrućinu.

»Japanci ne mogu letjeti. Imaju manu u kanaliću«, pukovnik Handscombe premjeravao je ostale oko stola za bridž uskraćujući im svoje tajno znanje što je duže mogao, »unutarnjeg uha.«

Skrećući pogled s lepeze od karata kroz prozore kluba Pegu, Grace je opazila vrtlara kako zalijeva savršeno pokošen travnjak u liku zelene šahovnice, oivičen grmovima ruža, cvijećem, rubom nalik na travu. Mogao je to biti Lymington, da nije bilo strvinara koji je kraj septičke jame kljucao crijeva štakora bijeloga trbuha.

»Jedinica herc.«»Osim toga, kratkovidni su.«»Dvojka herc.«»Imaju problema i s ravnotežom.«»Trojka pik«, rekla je Grace ne nasjedajući na mamac.»Pa, čemu se brinuti zbog njih? Ha?«»Moj je zubar Japanac«, rekla je gospođica Furroughs ružičastih

obraza, plaha mala pobunjenica u liku bijele mišice.Grace je osjetila kako je zidovi prostorije guše. Izvan kluba nala-

zio se nepoznat grad koji je željela istražiti, vidjeti i čuti sve što je

John Sweeney

2

bilo dostupno, ponije u kasu, rangunski električni tramvaj, kotače koji nagrizaju prugu, majmune koji zavijaju i urliču, sav taj posve strani svijet.

Kod kuće su biljke prestale cvasti. Bio je prvi svibnja 1940. i Engleska se borila za goli život. No ovdje, u ovoj zabiti Carstva nije bilo rata, samo uštogljenost, protokol i ljepljiva vrućina. Grace je ubi-jala u pojam sitničavost života Britanaca u Burmi. Je li to bio jedan od Rusa — Čehov? Tolstoj? — koji je primijetio kako nema »ništa gore od provincijalnog uglednika«. Koji god od njih to rekao, vjerojatno je susreo nekoga vrlo sličnog pukovniku: zgođušnog, visokog, lijepo oblikovane čeljusti, prošaranog sjedinama, nemilosrdnih sivih očiju, do srži prosječnog, lovca na fotelje. Grace je otkrila kako je učinio nešto zakriveno velom tajne u guvernerovoj palači u Rangoonu. Što god to bilo, teško joj je bilo zamisliti okolnost u kojoj bi on podržao ratnu kampanju. No, čini se da su ga drugi smatrali dobrom prilikom.

Sami su si krivi.Gospođica Furroughs je popila gutljaj šerija i rekla: »Tri bez

aduta«. Prokletstvo. To znači da će pukovnik Handscombe biti »mrtvac«, tako da im slijedi još monologa o japanskoj prijetnji, odnosno eugenici, odnosno cijeni ribe.

»Vaš zubar gotovo sigurno špijunira za Japan«, rekao je pukov-nik. Karte su pale na stol uz lagani pljesak.

»Govorim ono što mislim, pukovniče«, rekla je gospođica Fur-roughs.

»Znate li o čemu svi pričaju na tržnici? O tome kad će Japanci napasti.«

»Ne znam ništa o stvarima koje se tiču vojske, ali gospodin Ma-gaguchi je džentlmen i apsolutno najbolji zubar kojeg sam imala. I sve je u redu s njegovom ravnotežom«, rekla je ravnateljica, naslađujući se svojom pobunom.

»Japanci ne mogu letjeti«, ponovio je pukovnik logički zaokru-žujući misao poput okreta ventilatora.

»Ali znaju popravljati zube«, odbrusila mu je ravnateljica takvom brzinom da se Grace naglas zahihotala. Pokušala je prikriti napadaj smijeha pretvarajući se da kašlje, ali se nekako počela gušiti.

3

SLONOVI NA MJESEČINI

Bespomoćna, nadraženoga grla, jedva je izrekla »vode«. Pukovnik je zazvao: »Dečko!«

Nije bilo odaziva.»Dečko!« zarežao je Handscombe, ovoga puta glasnije.Pojavio se sluga Indijac, snježnobijele kose, dršćućih ruku u koji-

ma je nosio poslužavnik od mahagonija, pa je izlio vodu iz kristalnog bokala u čašu gotovo do vrha napunjenu ledom, ukrašenu listićem mente i sićušnom jagodom. Grace je pohlepno pila, kimnula u znak zahvalnosti, došla k sebi i tek se tad sluga naklonio i izišao.

»Čini mi se da gospodin već neko vrijeme nije dečko«, rekla je.»Dečko«, ponovio je pukovnik.Svinja, pomisli Grace.Kakva je gospođica Furroughs? Uvukla je Grace u tu groznu igru,

što znači da joj podmuklost nije bila strana. Budući da je ravnateljica bila nepopustljiva staromodna mišica, Grace je bila sigurna da napušte-ne djevojčice miješane krvi, plodovi sramote Carstva, nisu imale koristi od njezina upravljanja školom u kojoj su trebale živjeti i napredovati. S druge strane, oči stare dame svako bi malo zasvjetlucale, a ona bi izjavila nešto strastveno i iskričavo. Sićušna, kakva je bila, jedva metar i pol visoka, činilo se da se ne boji cičećim glasom izraziti svoje mišlje-nje. Grace je naslućivala tendresse gospođice Furroughs prema pukov-niku Handscombeu, pa ipak, ravnateljica je s velikom radošću pokazi-vala svoje neslaganje s njim, zbog čega joj se Grace mogla samo diviti.

Pukovnik je počeo mljeti o tome zašto su tri velika kluba u Rangoonu — Pegu, Džimkana i Brod — morala »zadržati standard«. Iskapio je svoj džin-tonik, izvukao tabakeru od ebanovine iz bijelog lanenog sakoa, ponudio okolo cigarete, zapalio Lucky Strike i otpuh-nuo oblačić dima.

»Moramo se oduprijeti ovom pritisku da Burmancima sve pre-damo na pladnju, a pogotovo Indijcima i Kinezima. Nije nam dopu-šteno nositi cipele u njihovim pagodama. Dobro. Oni ne smiju nositi svoju tradicionalnu odjeću u našim klubovima. Ionako u njih ne žele dolaziti. Ali ako i dođu, samo ih molimo da obuku odijelo s kravatom ako su dečki, odnosno prikladnu haljinu ako su ženske. Zar to nije pošteno, ha?«

John Sweeney

4

Prošlo je još nekoliko dijeljenja, kad je Grace osjetila da je netko ušao u sobu iza njezinih leđa.

»Gospođo Peckham!« Pukovnik je pljesnuo rukama, kao što morski lav reagira kad mu donesu vjedro svježih skuša. Lice gospo-đe Furroughs ukiselilo se poput octa. Pridošlica, brineta u srednjim tridesetima, mnogo mlađa od ravnateljice, prvotno je bila predviđena četvrta osoba za bridž. Grace je ustala, ponudivši da se povuče.

»Ne, ne, ne, ni u kojem slučaju ne bih vam mogla uskratiti to zadovoljstvo, gospođice…« odvratila joj je gospođa Peckham svilen-kastim glasom odmjeravajući je hladnokrvno, kao najmlađu ženu u salonu kluba Pegu, cijelo desetljeće mlađu, ili više.

»Collins«, rekla je Grace. »Gospođica Collins. Ali zaista vam moram prepustiti mjesto. Neizmjerno sam uživala.«

»Molim vas, ostanite, gospođice Collins«, rekla je gospođa Fur-roughs. Zvučalo je kao naredba.

»Da, ostanite«, ponovila je četvrta igračica, čije je ime Grace bila zaboravila. Dodala je: »Muž gospođe Peckham je u Kraljevskoj ratnoj mornarici i sad je na moru.«

Pukovnik Handscombe ispuhao je nos u maramicu dok se gos-pođa Peckham drveno smiješila izgledajući poput srednjovjekovne svetice probodene užarenim žaračem.

»Najiskrenije se ispričavam«, rekla je Grace prekidajući neugo-dan trenutak, »ali moj je otac uvijek govorio kako previše užitka nije dobro za probavu. Stoga, zauzmite moje mjesto, gospođo Peckham, doviđenja i hvala vam najljepša još jednom.«

Izlazeći iz prostorije, kimnula je Gospodinu Prugiću na zidu, čije su staklene oči i dalje spokojno zurile. Okrenula se, ubrzala korak, poletjela niz stepenice, u skokovima prešla preko travnjaka i pognuta izašla iz kluba na ulicu hihoćući se od veselja. Jutarnje magle su se razišle pa je još sat ili dva mogla šetati okolo prije nego što će za-gušljiva podnevna vrućina svaki napor učiniti nemogućim, stoga se Grace odlučila prepustiti prizorima, zvukovima i mirisima Rangoona od kojih su je zidovi kluba nastojali zaštititi.

U uskom bijelom korzetu i tradicionalnoj nošnji, dvije su Bur-manke klizile prema Grace, poput oblaka naslikanih na porculanu.

5

SLONOVI NA MJESEČINI

Lutajući prema velikoj rijeci, prošla je kraj visokih zidova koji su sakri-vali bujne vrtove, odakle su je dozivali vozači rikše zvoneći o zvonce. Ne, hvala.

Oprezno vozeći najnoviji Mercedes, bogati je kineski poduzet-nik usporio kako bi joj ponudio prijevoz. Ne, hvala. Taksist Sikh u starome Fordu milio je pokraj nje preklinjući je.

»Oh, ostavite me na miru.« Odmahujući glavom, Grace je na-stavila hodati. S obzirom na njihove usrdne molbe, njezina se odluka da hoda po dnevnoj vrućini činila ekscentričnom, ne, neobičnom, za Europljanku. Bolila ju je briga za to.

Zvuk škripe prolomio se zrakom. Buku su proizvodile nenaulje-ne drvene osovine kotača zaprežnih kola s volovima koja su prevozila veliki klavir napola prekriven sivim prekrivačem, ispod kojeg su virile debele krivudave noge. Vozač je, skriven iza slamnatog šešira, bičem okrznuo prvog vola s lijeve strane te su kola skrenula ulicom prema kući s bije lom ogradom ispod ognjenog drveta.

Devedesetak metara dalje prema zapadu, iznad grada se uzdizala stupa velikoga hrama Švedagon, dok se nepodnošljivo blještava sunčeva svjetlost odbijala od njegova zlatnog tornja, katedrale stranome bogu.

Jedan je poni, žalosno mršav i prepun muha, klipsao uz nju vukući smetlarova kola, a užasan smrad koji ga je pratio prodirao je kroz grane savijene od cvijeća, eksplozije jasmina i magnolije. Taj joj se trenutak usadio u sjećanje kao miris britanskog Rangoona: mirisni cvjetovi, smrdljiva balega. Psi lutalice lajali su na nju iza tri metra visoke tvrđave od kaktusa i bambusa. Prestrašena i pomalo nervozna, požurila je dalje.

Grace je čula nešto za što je mislila da je zvuk brodske mašine, mehaničko ritmiziranje koje se uzdizalo i spuštalo. Vidjela je pozla-ćene kipove polulava, polučovjeka, crvenih očiju i isplaženog jezika, kako čuvaju svetište posvećeno Budi, čija su usta bila ukrašena poput rubina crvenim ružem, sa spiralama tamjana koje se dižu u zrak i zujanjem molitvenih mlinova. Zvuk za koji je Grace pretpostavila da dolazi iz brodske mašine zapravo je bio jednolično pjevušenje dvana-estak vjernika.

Prastari hpundži — redovnik izbrijane glave, sav u žutom — naslonio se na štap i naklonio kićenom uljudnošću, no kraj njega je

John Sweeney

6

projurio mlađi redovnik netremice je gledavši te je, dok je prolazio kraj nje, pljunuo na tlo kraj njezinih sandala. Grace je ostala prene-ražena i povrijeđena.

Stari je redovnik ljutito povikao za učenikom na burmanskom, nakon čega je, na savršenom engleskom, rekao: »Dobro jutro, gospo-đice«. Ponovno se naklonio: »Ispričavam se zbog nepristojnosti mog učenika. Mlad je i budalast.«

»Zašto je tako ljut na mene?« upitala je Grace. »Zato što sam žena?«

»Ne. Zato što ste Britanka. Oni misle da su Britanci poput gosta koji zloupotrebljava naše gostoprimstvo.«

»A što vi mislite, gospodine?« upitala je.»Da prema gostu ne smijemo biti nepristojni.« Stari se redov-

nik nasmiješio i treći se put duboko naklonio te se polako odgegao.Iza budističkog hrama nalazila su se drvena trgovačka spremišta,

skladišta za rižu, čaj i kaučuk, džamija za muslimane poglavito indij-ske manjine, pilana u kojoj se uz bjesomučno brujanje rezala tikovina, kineski hram i straćare u kojima se moglo kupiti malo riže i šalica slatkog zelenog čaja za samo nekoliko dana, što je neznatno u uspo-redbi s deset rupija za večeru u hotelu Strand. Nekoliko metara od obale rijeke bili su razbacani štandovi na kojima su trgovci prodavali majmune koji su glodali šipke svojih kaveza, žene ribara nudile su smrdljive odreske riječnoga dupina, legbabe i riba golemih glava nalik na gofa. Trgovci su razgovarali i pušili cigare stojeći kraj vreća šafrana, kurkume i kobrina šafrana.

Meso prekriveno zujavim prekrivačem muha nepodnošljivo je zaudaralo dok je iz njega kapala krv. Od koje su životinjske lešine, pitala se Grace, mogle nastati takve uske trake. Zmije? Majmuna? Slona?

Blizu štanda punog cijukavih pilića privezanih naglavačke jedna je Burmanka prodavala komadić jantara u kojem je bila zarobljena sićušna pčela. Žena je rekla nešto nerazumljivo, a jedan je mladi Burmanac, koji je onuda prolazio, zastao da joj prevede. Poštena iz gleda, mlađahan, vitak, kočoperio se u otrcanom crnom odijelu zapadnoga stila, s naočalama metalnog okvira, dok je u desnoj ruci, glatkoj i bez dlaka, držao knjigu. Kosa mu je bila nauljena i zalizana

7

SLONOVI NA MJESEČINI

unatrag. Burmanac je izrekao cijenu prodavačice jantara na predivno artikuliranom, iako lagano zastarjelom, viktorijanskom engleskom. Bila je užasno preskupa — dvije mjesečne školske plaće — ali Grace ju je žarko željela, iako je znala da si je ne može priuštiti.

Burmanac se svečano obratio Grace: »Ona kaže: ›Moja časna gospođo, morate kupiti pčelu. Stara je pedeset milijuna godina, stara je i lijepa, kao što ste vi mladi i lijepi.‹« Porumenjevši, Grace joj je pružila pregršt rupija znajući da će sada mjesecima jedva imati za hra-nu. Žena je kožnom vezicom zavezala pčelu oko njezina vrata. Školske će je večere, kako god turobne bile, spasiti da ne umre od gladi.

Okrenuvši se da zahvali svom prevoditelju, zanimalo ju je bi li joj on mogao pomoći pronaći odgovore na neka od pitanja koja su joj se rojila po glavi. Htio se lagano nakloniti kad je Grace ispružila ruku, slučajno mu okrznuvši lice. Preneražen, ispustio je knjigu. Brža od njega, Grace se sagnula da je podigne te ju je okrenula da vidi na slovnicu. Na njoj, svastika.

»Mein Kampf?«»Heil Hitler«, odgovorio je.»Sviđa vam se?«»Da. To je budućnost svijeta.«»Jeste li pročitali Ponos i predrasude? Iste teme, ni upola tako

zamorne. Heil, vražji Hitler, doista.«Burmanac je vraški brzo odjurio sitnim koracima, pri čemu je

umalo srušio mesara koji je na dugačkom ražnju nosio pečenu svi-nju. Prodavačica jantara hladno je pogledala Grace, kao da želi reći: »Zašto se svađate oko knjige?«

Uznemirena mišlju da je možda nabasala na nacističku petu kolonu, ali istodobno svjesna da možda prenapuhuje beznačajan inci-dent, Grace je otišla u guvernerovu palaču, bajkoviti dvorac od ruži-častog i bijelog kamena, tvrđavu britanske vladavine. Ljudi su je zvali St. Pancras. Indijski sluga u turbanu i širokom svilenom pojasu odveo ju je u čekaonicu gdje je jedan duguljasti gušter glumio ukras na zidu iznad dvije crno-bijele fotografije, na jednoj ugojeni stražar, a na drugoj mršavi kralj Eduard VIII., prethodnik sadašnjemu kralju. U ovaj su ugao Carstva vijesti putovale vrlo, vrlo polako.

John Sweeney

8

Nakon cijelog oceana vremena, u sobu je ušao neobično visok Englez, odjeven u bijelu majicu i bijele bermude do koljena, zbog čega je izgledao još smješnije nego što mu je to priroda bila namijenila. Vidjevši žensku osobu, to polumladunče žirafe, polučovjek progutao je knedlu, hrapavim glasom obznanio da se on zove gospodin Peach, pa je ponovno progutao slinu. Imao je razbarušenu, izrazito crnu ko-su, a ako biste zaškiljili u polumraku, mogli biste reći da je zgođušan. No, ponašao se kao da bi ga Grace svakoga trenutka mogla ugristi, istodobno osjećajući strah i beznadnu žudnju. Najsuhoparnije što je mogla i držeći se činjenica, prepričala mu je susret s Burmancem na tržnici kraj rijeke.

»Mein Kampf, kažete?«»Da.«»Oh, joj. Mogu li vas ponuditi šalicom čaja?«Čak i uz prijetnju Sila osovine udaljenim dijelovima Britanskoga

Carstva, neke se stvari nikada ne mijenjaju.Radije bi pobjegla, ali bila je prokleto žedna i pomalo radoznala.

Kimnula je nezainteresirano. Pozvonio je zvoncem te je, kad se poja-vio sluga, naručio čaj za dvoje i malo kolača, ako ga uopće ima, i ako mu ne bi bio problem.

»Možete li opisati tog momka?« upitao je gospodin Peach.»Burmanac, prosječne visine, u crnom, jako iznošenom odijelu

i bijeloj košulji. Naočale. Nauljena kosa.« Pribilježio je detalje u mali tamnoplavi notes.

»Neka razlikovna obilježja?«»Nema ih.«»Oh.« Gledao ju je, progutao slinu, pa mu je pogled odlutao

kroz prozor.»Jako mi je žao. Nije baš dobar opis.«»Ime?«»Nisam ga pitala za ime.«»Ne. Vaše ime, gospođice. Vaša adresa i mjesto rada, ako ga

imate.«Dok je zapisivao njezine podatke, križao je svoje nevjerojatno

duge noge jednu preko druge i ona je posumnjala kako se žarko trudi

9

SLONOVI NA MJESEČINI

da joj ne gleda u vrh bluze, ali u tome ne uspijeva. Završio je s pisa-njem. Još jedna pauza, bolno dugačka. Grace je već htjela ustati i otići, kad je dugonja progovorio.

»Gotovo je sigurno član Društva Crnog zmaja. Ti su momci burmanski nacionalisti koji su stali uz nacističku Njemačku i Japance. Nisu to pravi nacisti. Vjerujem da ne bi znali razliku između SS-a i izviđača. Samo žele da nestanemo odavde. Većina ih je dala prisegu: ›Srcem i dušom obvezujem se osloboditi Burmu, od čega neću odu-stati ni ako mi smrve kosti i oderu kožu.‹«

»Fanatici?«»Bojim se da da. Obično se oni zagriženi odijevaju u lokalnu

odjeću, saronge i slično. Puše cigare, ne Lucky Strike, a žene potiču da bojkotiraju zapadnjačku odjeću. U kosi nose grimizne cvjetove daka ili zvjezdastog jasmina.«

»To zvuči lijepo.«»I je.«Došao je čaj, bez kolača. »Smijem li vam natočiti? Evidentirat

ćemo vašeg momka. Ističe se po tome što je nosio zapadnjačko odi-jelo. Jedan od njih koji se pretvara da je jedan od naših. Zbog toga je zanimljiv. Možda se pojavi negdje drugdje.«

»Mislila sam da trebam nekome reći.«»Da.«Duguljasti je gušter brzo prešao pola metra po zidu, zatim se

zaledio.»Gospodine Peach, mogu li vas nešto upitati?«»Da, naravno.«»Zašto je u klubovima uvedeno pravilo ›samo zapadnjačka

odjeća‹?«»Još u doba kraljice Viktorije, kad smo zauzeli Burmu i otjerali

njihova kralja, naši su se momci motali oko svetih hramova u čizma-ma. Velika uvreda. Kako je vrijeme prolazilo, Burmanci su inzistirali na tome da, ako želimo posjetiti njihove hramove, moramo skinuti čizme. Oko za oko, oni onda ne mogu ući u naše hramove — u klubo-ve, Pegu, Džimkana i Brod — ako ne nose odijela i haljine. Burmanski su nacionalisti počeli nositi narodne nošnje kao politički izraz. Vode

John Sweeney

10

rat odijevanjem. Neki misle kako je pravilo protiv nošenja tradicio-nalne odjeće ne baš suptilan način da se kaže ›Burmanci ovdje nisu dobrodošli‹.«

»Što vi mislite, gospodine Peach?«»Osobno?«»Da.«»To je ne baš suptilan način da se kaže ›Burmanci ovdje nisu

dobrodošli‹.«»Smijem li vas upitati još nešto?«»Da.«»Mogu li Japanci letjeti?«»Oni nemaju krila.«»Ne, mislim, čula sam da Japanci imaju manu u kanaliću unu-

tarnjeg uha, što znači da ne mogu upravljati avionima.«»Gluposti. Tko vam je to rekao?«»Gospodin iz Pegu kluba.«»Idiot.«»Pukovnik Handscombe.«»Ah.«»Ah?«»Pukovnik Handscombe.« Pogledao je u stranu, potom opet

nju i jednostavno rekao: »On mi je šef«.Gospodin Peach se posramio kao kakav dječarac, pa nije mogla

ne prasnuti u smijeh.Ponovno duga pauza. »Japanci mogu letjeti. Bombardirali su

Nanking ubivši tisuće ljudi. Bombardirali su gotovo sve aerodrome pod nacionalističkom upravom u Kini.« Zastao je. »Upravo poku-šavam naučiti japanski.«

»Zašto?«»Kako bih ubio vrijeme.« Odgovor tako očito besmislen da

preko njega nije mogla samo tako prijeći.»Nitko ne uči japanski da ubije vrijeme, gospodine Peach.«Rekao je nešto blago ritmizirano, s nepoznatim glasovima koji

su se uzdizali i spuštali, a zatim preveo:

11

SLONOVI NA MJESEČINI

Jedan pali cvijet što vraća se na granu? Ah, ne. Blijedi leptir.

Grace je upitala: »Poezija?«»Zovu je haiku.«»Lijepa je.«»Pukovnik Handscombe je, ovoga, on…«»… je pravi gnjavator kad su u pitanju Japanci.«»Da«, rekao je gospodin Peach. »Ali to nije nužno loše.« U

njegovu iskrenom prosuđivanju stvari nazrela je duboko usađen osje-ćaj za pravičnost, što ju je frustriralo, ali mu se istodobno i potajno divila. Neznatno je podigla jednu obrvu u znak blagog neslaganja.

»On — mi — trebali bismo biti zabrinuti zbog trenutačne sku-pine na vlasti u Tokiju. Oni su, iskreno, poprilično užasni i spetljali su se s Hitlerom. Ali ljudi, njihova kultura, to je sasvim druga stvar. I njihov jezik rijetko je lijep, tako pun izražajnosti u tako malo riječi. Kako vam se svidio Pegu?« upitao ju je.

»Najživlja stvar ondje je tigar.«»Tigar je punjena igračka.«»Da, gospodine Peach, primijetila sam.«Teška melankolija je isparila, njegov se važan, stariji-nego-što-jest

izgled promijenio, a licem mu se razlio pokušaj osmijeha. Zaustio je da nešto kaže, potom zastao.

»Nastavite, gospodine Peach.«»Volio bih da ovo nikome ne kažete, gospođice Collins, a pogo-

tovo ne pukovniku Handscombeu.«»Obećajem da neću.«»Mislim da su Burmanci možda u pravu. Ne u tome da pristaju

uz naciste i japansku vojsku, naravno, ali da ste Burmanka, možda ni vi ne biste bili impresionirani Britanskim Carstvom.«

Ventilator je miješao ustajali zrak. Grace je čekala objašnjenje.»Godine 1886.«, rekao je gospodin Peach, »svrgnuli smo kra-

lja Thibawa i potjerali ga u egzil. Oni nisu zaboravili da su nekoć vladali vlastitom zemljom.«

John Sweeney

12

Izvadivši svoj notes, prolistao je nekoliko stranica: »Poslušajte jadikovku kralja Thibawa svom pokojnom ocu, kralju Mindonu: Zlatno nogi gospodar bijeloga slona, vladar tisuća zlatnih kišobrana, vlasnik carskih pauna, vladar mora i svijeta, čije je lice bilo poput sunca, uvijek je pušio indijske cigare dok je meditirao o odnosu s bikolikim, zemljožderačkim Englezima.«

Notes se naglo zatvorio.»Jadan je kralj sveden na to da reklamira cigare. Ovo je ponosan

narod. Burmanci nisu tražili našu vladavinu. Mi smo ih okupirali, svrgnuli im kralja. Jako nam zamjeraju našu prisutnost. Ali još je i gore od toga. Ispričavam se — nadam se da vam ne dosađujem?«

»Nimalo, gospodine Peach. U klubu Pegu već sam bila očajna. Uopće mi ne dosađujete. Nastavite, molim vas.«

Ljudi, a pogotovo muškarci, rekli su joj da izvrsno sluša. Bilo je nešto, rekli su, u njezinoj ljepoti — njezina svježina, nedostatak izvje-štačenosti — što je izazivalo povjerenje. Ili su muškarci jednostavno uživali promatrajući je, pa su nekako morali popuniti nezgodnu tišinu?

»Tvrdimo da smo ovdje zbog procesa civiliziranja, ali u Ran-goonu je osamstotinjak Europljana, gospodara i gospodarica cijele Burme. Uz rijetke iznimke, Burmanci su izbačeni iz svih naših klu-bova, džimkana, s društvenih događanja. Hinimo da smo vlast predali burmanskim političarima, ali svime što je važno i dalje upravlja guver-ner odavde, iz guvernerove palače. Imam prijatelja Engleza, profesora, koji govori najljepši klasični burmanski, koji zna više o ovoj zemlji od bilo kojeg Engleza na svijetu, i oženjen je Burmankom, šarmantnom i uspješnom damom koja je studirala na Sorbonni. Upravo zbog svog braka s Burmankom koja želi nositi tradicionalnu odjeću, moj prija-telj profesor i njegova supruga nisu dobrodošli ni u jedan priznati europski klub u Rangoonu. Da bi bili prihvaćeni, morali bi nositi našu odjeću u njihovu glavnom gradu. Namjerno poniženje. Stvar je u tome, gospođice Collins, da nas Burmanci mrze i ne žele nas u svojoj domovini. Zato je momak kojeg ste susreli nosio Mein Kampf. Burmancima je neprijatelj mog neprijatelja — moj prijatelj.«

»Oh, joj.«»Ne shvaćaju da neprijatelj mog neprijatelja može biti i moj —

neprijatelj.«

13

SLONOVI NA MJESEČINI

Ponovno je progutao slinu, što je značilo da je još nešto imao na umu.

»Molim vas, nastavite, gospodine Peach.«»Moram vam nešto reći u povjerenju.«»Možete mi vjerovati.«»Mogu li?«»Da.«»Bojim se da to neće prikazati način na koji rješavamo stvari u

dobrome svjetlu.«»Nastavite.«»Dobro. Vrlo ste ljubazni. Prošle je godine britanski oficir, po-

ručnik Fortescue, mrtav pijan jureći krenuo iz kluba Džimkana u pukovniju. Projurio je kroz crveno zabivši se u auto u kojem su bile dvije Burmanke. One su izletjele iz auta i otkotrljale se u jarak pretr-pivši teške ozljede. Starija je gospođa, kineska Burmanka, zadobila lom lubanje, dok je njezina nećakinja slomila zdjelicu, koja joj je pro-bila mjehur. Slučaj je dospio pred mladog suca koji je prema zakonu Fortescuea osudio na zatvor. Digla se strašna buka. Govorilo se da britanski oficiri ne bi smjeli biti osuđeni na zatvor zbog glupe nezgo-de i da Burmanci ionako ne znaju voziti. Oficir je uložio žalbu na kaznu. Svaka se šuša pojavila na prizivu. Novinari, cijela četa oficira iz njegove pukovnije, njihove djevojke, tetke. Stariji prizivni sudac za donju Burmu oslobodio ga je za samo pet minuta. Citiram po sjeća-nju riječi prizivnog suca: ›Ne vidim zašto bi oficir, bilo da je Britanac ili Burmanac koji je u službi kralja, odnosno cara, zbog izoliranog slučaja nehaja, koliko god on bio težak, trebao biti lišen karijere u javnoj službi radi služenja stroge zatvorske kazne.‹«

»Razumijem«, rekla je Grace.»Zaista? Ja ne razumijem zašto bi se vojni oficir optužen za

teško djelo kriminalnog nehaja trebao izvući samo zato što je Bri-tanac.«

»Ne, oprostite, to nije u redu.«»Sudac je zaključio da bi on interpretirao zakon jednako, bez

obzira na to je li optuženik britanski ili burmanski oficir.«»To se čini pravednim.«