Sadržaj

PREDGOVOR

I

II

III

IV

V

VI

VII

VIII

IX

X

XI

XII

XIII

XIV

XV

XVI

XVII

XVIII

AUTOROVA NAPOMENA

Frederick Forsyth

Slučaj Odessa

Svim novinskim izvjestiteljima

OPREDGOVOR

dessa iz naslova nije nigrad u južnoj Rusiji nigradić u Americi. To je riječ

sastavljena od šestpočetnih slovanjemačkog naziva »OrganisationDer Ehemaligen SS-Angehörigen«, što znači»Organizacija bivših pripadnikaSS-a«.

SS je — kao što većinačitatelja zna — bio vojska uvojsci, država u državi,organizacija koju jezasnovaoAdolf Hitler, kojom je

zapovijedao Heinrich Himmler, akoja je imala specijalne zadaće udoba nacista, koji su Njemačkomupravljali od 1933. do 1945.

Ove su zadaće prividnoobuhvaćalesigurnost TrećegReicha; u stvari one suuključivale provedbu Hitlerovanauma da Njemačku i Evropuočisti od svih elemenata koje jesmatrao »nevrijednim života«, daza vječna vremena porobi »nižerase slavenskih zemalja« te daistrijebi svakog Židova —muškarca, ženu i dijete — s licaEvrope.

Izvršavajući ove dužnosti, SS

je organizirao i proveo ubojstvočetrnaestak milijuna ljudskih bića— otprilike šest milijuna Židova,pet milijuna Rusa, dva milijunaPoljaka, pola milijuna Roma ipola milijuna ostalih, uključivšitu — premda se to rijetkospominje — gotovo dvjesta tisućanežidova Nijemaca iAustrijanaca. Bili su to duševnoili tjelesno unesrećeni jadnici ilitzv. neprijatelji Reicha:komunisti, socijaldemokrati,liberali, nakladnici, novinari isvećenici koji su bez sustezanjagovorili ono što su mislili, ljudičasni i smioni, a kasnije su u tu

kategoriju potpali i o ciriosumnjičeni zbog pomanjkanjavjernosti Hitleru.

Prije no što je bio razoren, SSje dva inicijala svojeg imena isimbol dvostrukih munja sa svojezastave učinio sinonimomnečovječnosti, i to tako kakonijedna organizacija ni prije niposlije nije mogla uraditi.

Prije svršetka rata njegovinajutjecajniji članovi, potpunosvjesni činjenice da je ratizgubljen te bez ikakvih iluzija upogledu toga kako će civiliziranisvijet gledati na njihova djela kadnastupi dan obračuna, obavili su

tajne pripreme da nestanu u novživot, ostavljajući cjelokupannjemački narod da snosiodgovornost odbjeglih krivaca. Utu svrhu iz zemlje suprokrijumčarene goleme količineesesovskog zlata i stavljene nabrojne bankovne račune,pripravljene su lažne osobneisprave, otvoreni kanali za bijeg.Kad su saveznici napokon osvojiliNjemačku, većinu masovnihubojica bila je odbjegla.

Organizacija koju su stvoriliza to da im isposluje bijeg bila jeOdessa. Kada je ispunjena prvazadaća — osiguranje bijega u

gostoljubivi ja podneblja —ambicije ovih ljudi su narasle.Mnogi nikad niti nisu napustiliNjemačku, odlučivši se za to daostanu u skrovištu pod lažnimimenima i s lažnim papirima svedok saveznici vladaju; drugi su sepak vratili, prikladno zaštićeninovim identitetom. Nekolicinadoista vrhunskih ljudi ostala je uinozemstvu da iz sigurnostiudobnog progonstva rukovodiorganizacijom.

Svrha Odesse bila je i ostalapeterostruka: vratiti bivšeesesovce u službe nove SavezneRepublike, koju su 1949.

osnovali saveznici, in ltrirati sebarem u niže krugove političkestranačke aktivnosti, platitinajbolje branitelje svakomesesovskom ubojici koji budeizveden pred sud te na svakimogući način izigrati zapadnonjemačko pravosuđe kad se onopokrene protiv nekog bivšegkamerada, omogućiti bivšimesesovcima da se pravodobnouključe u trgovinu i industrijukako bi iskoristili prednostiekonomskog čuda koje jeobnovilo zemlju nakon 1945, te,konačno, među njemačkimnarodom vršiti propagandu da

esesovci ubojice zapravo nisu biliništa drugo nego običnirodoljubivi vojnici koji suobavljali svoju dužnost premaDomovini, te ni na koji načinnisu zaslužili progon kojemu suih pravosuđe i javno mnijenjeuzaludno izvrgli.

Poduprti značajnimsredstvima, u svim su timzadaćama postigli znatneuspjehe, no ni u jednoj toliko kaou svođenju službenog kažnjavanjapred zapadnonjemačkimsudovima u puku sprdnju.

Mijenjajući ime nekoliko puta,Odessa je nastojala zanijekati

vlastito postojanje kaoorganizacija, a odatle je proizašloto da su mnogi Nijemci sklonireći kako Odessa ne postoji.Kratak odgovor glasi: postoji, akameradi sa znacima mrtvačkeglave još su uvijek okupljeni unjoj.

Unatoč uspjesima u gotovosvim svojim ciljevima, Odessapovremeno pretrpi i ponekiporaz.

Najgori od svih zbio se u ranopol ječe 1964. kad je svežanjdokumenata stigao —nenajavljeno i anonimno — uMinistarstvo pravde u Bonn.

Među onom nekolicinomslužbenika koji su vidjeli popisimena na tim papirima svežanj jepostao poznat kao »DosijeOdessa«.

GI

otovo da se svatko vrlodobro sjeća što je radio 22.studenog 1963, točno onog

trenutka kad je saznao za smrtpredsjednika Kennedyja.Kennedy je bio ustrijeljen u 12.22po dalaškom vremenu, a vijest daje umro objavljena je u pola dvapo lokalnom vremenu. U NewYorku je bio dva i trideset, uLondonu pola osam, a pola devetu studenom, susnježicomobasutom Hamburgu.

Peter Miller se vraćao u

središte grada nakon što jeobišao majku u njezinu domu uOsdorfu, jednom od vanjskihnaselja velegrada. Uvijek ju jeposjećivao petkom uvečer,dijelom da vidi ima li sve što jojtreba za vikend, a dijelom zatošto je osjećao da je mora posjetitijednom tjedno. Bio bi jojtelefonirao da je imala telefon, nobudući da ga nije imala, dovezaose da je obiđe. To je i bio razlogzbog kojeg je odbila uvestitelefon.

Po običaju, imao je uključenradio i slušao glazbeni programSjeverozapadnog njemačkog

radija. U pola osam bio je naosdorfškoj cesti, deset minuta odmajčina stana, kadli se glazbaprekinula u pola takta, a začuo sespikerov glas napregnut i napet:

— Achtung, Achtung. Upravosmo primili vijest da jepredsjednik Kennedy mrtav.Ponavljam, predsjednik Kennedyje mrtav.

Miller je podigao pogled sceste i zapiljio se u slabašnoosvijetljenu skalu u gornjem ugluradija, kao da bi njegove očimogle opovrći ono što su ušičule, kao da bi se htio uvjeriti daje slušao krivu stanicu, onu koja

emitira gluposti.— Isuse — tiho je izustio,

pritisnuo kočnicu i skrenuoprema desnom rubu ceste.Ogledao se. Duž duge, širokeravne auto-ceste od Altone premasredištu Hamburga i ostali suvozači čuli istu novost i skretali ustranu kao da su vožnja i slušanjeradija odjednom postaliuzajamno isključivi, što je nastanovit način i bilo istina.

Uzduž njegove strane žarila suse stop-svjetla jer su vozači prednjim skretali udesno da separkiraju na rubu kolnika iposlušaju dodatne informacije

koje su kuljale iz radija. S lijevestrane re ektori automobila kojisu pristizali iz grada također sudivlje treperili jer su i oni skretaliprema pločniku.

Dva su ga automobilapretekla, prvi trubeći gnjevno, aMiller je načas spazio kako sevozač udara po čelu, pravećiuvriježen znak kojim uNjemačkoj jedan vozač drugomedaje do znanja da ga smatraluđakom.

— Ubrzo će mu biti jasno —pomislio je Miller. Laka muzikana radiju je prestala. Zamijenio juje pogrebni marš, očito jedini

koji je disk-džokej imao pri ruci.U određenim razmacima čitao jekratke odlomke novihinformacija izravno steleprintera, onako kako su mu ihdonosili iz deska.

Pojedinosti su se počeleupotpunjavati: vožnja otvorenimkolima u središte Dallasa,strijelac s prozora skladištaudžbenika. Nema spomena onekom hapšenju.

Vozač iz automobila koji jebio ispred Millera izišao je iprišao Milleru. Pristupio jelijevom prozoru, a onda uočio daje vozačevo sjedalo začudo s

desne strane, te je obišao kola.Nosio je kaputić s ovratnikom odsintetskog krzna. Miller je spustiookno.

— Čuli ste? — upitao ječovjek nagnuvši se premaprozoru.

— Da — rekao je Miller.— Užasno — rekao je čovjek.

Po cijelom Hamburgu, Evropi,svijetu, ljudi su pristupalineznancima da porazgovaraju oovom događaju.

— Mislite li da su umiješanikomunisti? — upitao je čovjek.

— Ne znam.— Ako su oni, znate, moglo bi

to značiti rat — rekao je čovjek.— Možda — rekao je Miller.

Poželio je da čovjek ode. Kaonovinar, mogao je zamisliti metežkoji sada vlada uredništvimadiljem zemlje, jer je svaki čovjekpozvan da pripomogne kako bi seujutro na stolove s doručkombacilo izvanredno izdanje. Trebatće prirediti nekrologe, uredititisuće bitnih priloga i prelomitiih, a telefonske linije okupirat ćeljudi koji će vrišteći tražiti daljnjei daljnje pojedinosti, jer jedančovjek prostrijeljena vrata leži naodru tamo negdje u nekomteksaškom gradu.

Zbog nekog neodredivograzloga pomislio je kako bi tobilo kad bi se vratio u uredništvodnevnih novina, no otkako jeprije tri godine postao slobodnireporter, bio se specijalizirao zasenzacije unutar Njemačke,uglavnom one povezane sazločinom, policijom, podzemljem.Njegova je mati mrzila taj posao,zamjerajući mu da se druži s»gadnim svijetom«, a njegovoobrazloženje da će uskoro postatijedan od najtraženijih novinara-istraživača u zemlji nimalo je nijemoglo uvjeriti u to da jenovinarski kruh dostojan njezina

jedinca.Kako su izvještaji s radija i

dalje tekli, njegov je mozaknapregnuto radio, nastojećismisliti neki drugi »ugao« unutarNjemačke s kojeg bi se moglanapraviti neka »pomoćna« priča oglavnom događaju. Reakcijubonske vlade pokrit će urednici,sjećanja na Kennedijev posjetBerlinu minulog lipnja bit ćeobrađena odande. Činilo se da nepostoji nikakav dobar ilustriramizvještaj koji bi mogao iščeprkatii prodati bilo kojem od brojnihilustriranih magazina, koji su bilinajbolje mušterije novinarstva

kojim se on bavio.Čovjek koji se nagnuo na

prozor osjetio je da je Millerovapažnja bila negdje drugdje, tepretpostavio da je to zbog tuge zamrtvim predsjednikom. Hitro jeprekinuo priču o svjetskom ratu Ipoprimio isti žalobni izraz.

—Ja, ja, ja — mrmljao jeumno, kao da je to već davnopredviđao. — Nasilan svijet, tiAmerikanci. Upamtite, nasilansvijet. U njima postoji crta nasiljakoju mi ovdje nikad nećemoshvatiti.

— Sigurno — rekao je Miller,dok su mu misli bile kilometrima

udaljene. Čovjek je napokonshvatio.

— Pa, moram kući — rekao jeispravljajući se. — Griiss Gott.

— Krenuo je prema svojemautu.

Miller je postao svjestan daovaj odlazi.

— Ja, gute Nacht — viknuo jekroz otvoren prozor, a zatim gazatvorio zbog susnježice koju jevjetar šibao s Elbe. Glazbu naradiju smijenila je polaganakoračnica, a spiker je rekao da tenoći više neće biti lake muzike teda će emitirati samo agencijskebiltene uz odgovarajuću glazbu.

Miller se zavalio u udobnikožnati naslon svojeg jaguara iupalio rothhedndl, cigaretu odcrnog duhana bez ltera,intezivna mirisa, drugu stvar kojuje njegova razočarana matispočitavala svojem sinu.

Uvijek je zgodno razmišljati oonome što bi bilo kad bi… ili kadne bi bilo. Obično je tozamišljanje isprazno, jer ono štose moglo desiti najveća je od svihzagonetki. No vjerojatno jeispravno reći ovo: da Miller tenoći nije imao uključen radio, nebi bio svoj auto sklonio na rubceste i ostao ondje pola sata. Ne

bi bio vidio kola hitne pomoći,niti bi čuo za Salomona Tauberaili Eduarda Roschmanna, ačetrdeset mjeseci kasnijeRepublika Izrael vjerojatno biprestala postojati.

Popušio je cigaretu, i daljeslušajući radio, spustio prozor iodbacio opušak. Na dodir pucetastroj od 3,8 litara, koji se nalazioispod dugog poklopca jaguara XK150 S, zagrmio je i zatim seustalio na svojem uobičajenom iugodnom brundanju bijesneživotinje koja se nastoji izvući izkaveza. Miller je upaliore ektore, pogledao iza sebe i

izletio u sve silniju prometnubujicu na osdorfskoj cesti.

Bio je dospio sve do semaforau Stresemann Strasse, gdje suzastali zbog crvenog svjetla, kadlije za sobom čuo urlik hitnepomoći. Vozilo je prošlo krajnjega slijeva zavijajući glasno,malko usporilo prije no što će ućiu križanje u crveno svjetlo, azatim pred njegovim nosomskrenulo nadesno u DaimlerStrasse. Miller je reagiraoautomatski. Otpustio je spojku ijaguar je jurnuo.

Tek što je to uradio, pomislioje ne bi li bilo bolje da je otišao

ravno kući. Vjerojatno ovdjenema ničega, ali nikad se ne zna.Hitna pomoć uvijek značinesreću, a nesreća može značitipriču, osobito onda ako si prvi namjestu događaja, a cijela se scenaraščisti prije nego što stignuostali novinari.

Može to biti veći sudar nacesti, ili veliki požar u luci, ilimožda negdje gori stambenazgrada iz koje djeca ne moguumaći. Svašta može biti. Miller jeuvijek u pretincu za rukavicesvojih kola nosio malu yashicu sbljeskalicom, jer čovjek nikad nezna što će mu se zbiti upravo

pred očima.Poznavao je čovjeka koji je

čekao avion na minhenskomaerodromu 6. veljače 1958, aavion koji je vozio nogometnumomčad »Manchester United«smrskao se nekoliko stotinametara od mjesta na kojem senalazio. čovjek čak nije bioprofesionalni fotograf, ali jeizvadio kameru koju je nosio sasobom na skijanje i snimio prveekskluzivne snimke zapaljenogzrakoplova. Ilustrirani magazineplatili su ih više od 5000 funti.

Kola za spašavanje skrenula suu labirint malih i jadnih ulica

Altone, ostavivši željezničkikolodvor Altona s lijeve strane, tepohitala ravno prema rijeci. Tkogod da je vozio mercedes hitnepomoći poznavao je izvrsnoHamburg i znao kako valja voziti.čak i uz svoje veće ubrzanje ičvrste amortizere, Miller jemogao osjetiti kako stražnjitočkovi jaguara izmiču po mokrojkaldrmi.

Opazio je da su prošli mimoMenckova skladištaautomobilskih dijelova, a dvijeulice kasnije njegova jeradoznalost bila utažena. Hitna sepomoć zaustavila u bijednoj i

zapuštenoj ulici, slaboosvijetljenoj i mračnoj u obilnojsusnježici, ulici otrcanihnajamnih kuća i prčvarnica.Vozilo se zaustavilo ispred zgradepred kojom su već stajalapolicijska kola s upaljenimkrovnim alarmnim svjetlom,plava zraka kojega je sablasnosijevala po licima gomileznatiželjnika koji su se nabili okovrata.

Kršni policijski narednik ukišnom ogrtaču derao se nagomilu da se povuče i predulazom napravi mjesta za kolahitne pomoći. Mercedes se

napokon uvukao. Vozač ibolničar su se iskrcali, potrčali dostražnjih vrata automobila iizvukli nosila. Razmijenivši dvije-tri riječi s narednikom, pohitalisu stepenicama.

Miller je parkirao jaguardesetak metara dalje na pločnikus druge strane ulice i namrštio se.

Nikakva sudara, ni požara, nidjece u stupici. Vjerojatno običnisrčani napad. Izišao je iz auta Inehajno prišao gomili koju jenarednik potiskivao u polukrugoko ulaza zgradurine kako binapravio prolaz od vrata dostražnjeg ulaza u kola hitne

pomoći.— Bih li smio gore? — upitao

je Miller.— Taman posla. Nemate tamo

što tražiti.— Ja sam iz štampe — rekao

je Miller pokazujući svojunovinarsku ispravu.

— A ja iz policije — kazao jenarednik. — Nitko ne može gore.I ovako su stepenice preuske panitko nije siguran. Bolničari će sezačas vratiti.

Bio je to jak čovjek, kao što ipriliči naredniku policijskihsnaga u nezgodnijim dijelovimaHamburga. Visok gotovo dva

metra i u kišnom ogrtaču, rukuširoko raširenih da obuzdagomilu, djelovao je postojanopoput ambarskih vrata.

— Što se gore događa? —upitao je Miller.

— Ne mogu davati izjave.Pitajte kasnije u stanici.

Neki čovjek u civilu sišao jeniz stube na pločnik. Pokretnosvjetlo na krovu policijskogvolksvagena preletjelo jenjegovim licem, i Miller ga jeprepoznao. Išli su zajedno uškolu. Čovjek je sada bio mlađikriminalistički inspektorhamburške policije sa službom u

Altoni.— Hej Karl!Na zazivanje svojeg imena

mladi se inspektor okrenuo ipromotrio gomilu iza narednika.U slijedećem obrtaju policijskogsvjetla opazio je Millera ipodigao desnu ruku. Nacerio sedijelom zbog zadovoljstva, adijelom zbog razdraženosti.Kimnuo je naredniku.

— U redu je, naredniče. Ovajje više-manje bezazlen.

Narednik je spustio ruku iMiller se progurao. Rukovao se sKarlom Brandtom.

— Što ti ovdje radiš?

— Slijedio sam hitnu pomoć.— Vražji lešinaru! Kako si?— Kao obično. Slobodni

strijelac.— Reklo bi se da ti dobro ide.

Stalno u revijama nalijećem natvoje ime.

— Živim. Čuo si o Kennedyju?— Da. Vraška stvar. Mora da

noćas prevrću sav Dallas. Dragomi je što to nije bilo u mojemreviru.

Miller je glavom mahnuoprema oskudno rasvijetljenoj vežizgrade za iznajmljivanje, gdje jeslabašna gola žarulja žutoobasjavala poderane tapete.

— Samoubojstvo. Plin. Susjedisu ga namirisali kad je strujaoispod vrata i pozvali nas. Sreća jeda nitko nije upalio šibicu. Sve jebilo puno plina.

— Nikakva lmska zvijezda,nekim čudom? — upitao jeMiller.

— No da. Ti ljudi obično živena ovakvim mjestima. Ne, bio jeto neki starac. Izgledao je kao daje već godinama mrtav. Svakenoći imamo takvu stvar.

— No, kamo god on sadaotišao, ne može mu biti gore.Inspektor se slabašno osmijehnuoi okrenuo, jer su dva bolničara

upravo prešla posljednjih sedamstuba škriputavih stepenica ispustila se sa svojim teretom uvežu. Brandt se osvrnuo.

— Napravite mjesta da moguproći. Narednik je smjesta viknuoi potisnuo gomilu još dalje. Ljudiiz hitne pomoći izišli su napločnik i pošli prema otvorenimvratima mercedesa.

Brandt je pošao za njima, aMiller mu je bio za petama. Nijeto bilo stoga što je Miller bašželio vidjeti mrtvaca.Jednostavno je slijedio Brandta.Kad su bolničari dospjeli do vrataautomobila, prvi je postavio svoj

kraj nosila za tračnicu, a drugi sespremio da ugura nosila.

— Stanite — rekao je Brandt izadigao krajičak pokrivača koji jeprekrivao mrtvačevo lice. Prekoramena je primijetio: — Pukaformalnost. U mojem izvještajumora stajati da sam truplodopratio u hitnu pomoć iotpremio u mrtvačnicu.

Unutrašnja svjetla vozila bilasu jaka, i Miller je na dvijesekunde ugledao samoubojičinolice.

Njegov prvi i jedini dojam bioje da nikad nije vidio nešto takostaro i ružno. Čak izuzevši i

znakove trovanja plinom —tamne mrlje na koži, plavičast tonusnica — čovjek ni za života nijebio neki ljepotan. Nekolikopramenova raščupane koseslijepilo se na inače goloj lubanji.Oči su bile zatvorene. Lice je biloposve propalo kao od teške gladi,a budući da umjetnog zubala nijebilo, obrazi su bili toliko upali dasu se gotovo doticali iznutra, štose sve skupa doimalo poputsablasti u nekom lmu strave iužasa. Usana gotovo da i nijebilo, a i gornja i donja bile suizbrazdane okomitim borama, štoje Millera podsjetilo na sasušenu

čovječju glavu iz područjaAmazone na kojoj su urođenicisašili usnice. K tome, čovjek kaoda je imao dvije blijedenepravilne brazgotine koje su seod sljepoočica ili s gornjeg dijelauha spuštala sve do kuteva usta.

Nakon što je virnuo, Brandt jeopet navukao pokrivač i kimnuobolničaru koji je bio iza njega.

Odstupio je, a čovjek jeugurao nosila u ležište, zaključaovrata i otišao u kabinu svomedrugu.

Hitna pomoć je odjurila,gomila se počela razilizitipopraćena narednikovim

poluglasnim gunđanjem:— Idemo, sve je gotovo. Nema

se što vidjeti. Zar nećete ićikućama?

Miller je izgledao ražalošćeno.— Dražesno.— Da. Jadni starkelja. Tu

nema ništa za te, zar ne? Miller jeizgledao ražalošćeno.

— Stvarno nema. Kao štokažeš, svake noći jedan takav.Ljudi svuda u svijetu noćasumiru, a nitko to niti ne opaža.Ne opaža jer je Kennedy mrtav.Inspektor se posprdno nasmijao.

— Vi prokleti novinari.— Govorimo pošteno.

Kennedy je taj o kojemu ljudižele čitati. Zato i kupuju štampu.

— Da, tako je. No, moram sevratiti u stanicu. Do viđenja,Peter.

Ponovno su se rukovali te rastali.Miller se odvezao natrag premaaltonskom kolodvoru, dohvatiose glavne ceste za gradskosredište i nakon dvadeset minutauvezao jaguar u podzemnoparkiralište nedaleko od trgaHansa, dvjestotinjak metara odzgrade u kojoj je imao stan nakrovnoj terasi.

Držanje auta u podzemnom

parkiralištu tijekom cijele zimebilo je skupo, no bila je to jednaod nastranosti koje si jedopuštao. Volio je svoj skupi stanzato što je bio visoko, te zato štoje odande mogao promatratiužurbani Steindamm. O hrani iodjeći uopće se nije starao, abudući da je bio u dvadeset idevetoj, te jer je imao više odmetar i osamdeset, razbarušenusmeđu kosu i smeđe oči koje sesviđaju ženama, skupa odjećanije mu bila potrebna. Jedan muje zavidni prijatelj jednom rekao:»Ti bi mogao zatvoriti mačke usamostan«, a on se na to bio

nasmijao, ali mu je istodobno Ilaskalo jer je znao da je to točno.

Strast njegova života bili susportski automobili, novinarstvo iSigrid, premda je ponekadpotajno priznavao da bi, ukolikodođe do toga da mora biratiizmeđu Sigi i jaguara, Sigi moralapotražiti ljubav negdje drugdje.

Stajao je u svjetlu garaže ipromatrao svoj jaguar. Rijetko gase kad mogao nagledati. čak ikad mu se približavao na ulici,znao je zastati i diviti mu se,često u društvu nekog prolaznika,koji bi, ne shvaćajući da su kolaMillerova, također stao i

primijetio: »Strašna kola.«Mladi slobodni novinari

obično ne voze jaguar XK 150 S.Do rezervnih dijelova uHamburgu je bilo gotovonemoguće doći, to više što su seserije XK, od kojih je model S bioposljednji tip što je uopćenapravljen, prestale proizvoditijoš 1960. Miller je sam održavaoauto, provodeći brojne nedjeljnesate u radnom odijelu ispodšasije ili pak napola opečen nadstrojem. Benzin koji je auto gutaosvojim trima SU rasplinjačima bioje glavna stavka u njegovimrashodima, uzevši u obzir cijenu

benzina u Njemačkoj, ali je on tajizdatak plaćao radosno. Zanagradu je slušao bjesomučnorežanje iz ispušne cijevi kad bi naotvorenoj cesti do daskepritisnuo gas, te ćutio uzbudljivpritisak kad bi proletio zavojemkakve brdske ceste. čak je ojačaoovjes prednjih točkova, a budućida je auto imao jak ovjes nastražnjima, na zavojima je biopostojan poput stijene, navodećiostale vozače na to da se gadnovaljaju na amortizerima ukolikose pokušaju nositi s njime.Odmah čim ga je kupio dao ga jeprebojati u crno s dugom osinje

žutom prugom na objemastranama. Budući da je autonapravljen u Coventryju, uEngleskoj, i to ne kao izvoznakola, imao je volan na desnojstrani, što je ponekad stvaraloproblem pri pretjecanju, ali jeomogućavalo vozaču da brzinemijenja lijevom rukom, a desnomdrži drhtavi volan, što sepokazalo kao prednost.

I samo razmišljanje o tomekako je došao do tog auta,navodilo ga je da se čudi vlastitojsreći.

Nekako na početku ljeta dokje kod brijača čekao na šišanje u

dokolici je otvorio neki pop-magazin.

Inače nikad ne čita zvjezdarijeo pop-starovima, ali nije biloničeg drugog za čitanje. članak nasrednjoj stranici bavio semeteorskim usponom do slave imeđunarodnog uspjeha četvoriceraščupanih engleskih mladaca.Lice onog koji je bio krajnjizdesna, onog s velikim nosom,ništa mu nije govorilo, ali triostale face zakucale su na vratanjegove memorije.

Naslovi dviju ploča koje sukvartet dovele do svjetske slave—

»Please, Please Me« i »LoveMe Do« — također mu ništa nisuznačili, ali su ga ona tri licaprogonila puna dva dana. A ondaih se sjetio s nekog plakata odprije dvije godine, 1961; pjevalisu u nekom malom kabaretu naReeperbahnu. Trebao mu je jošjedan dan da se prisjeti imena toglokala, jer je samo jednom biosvrnuo onamo na čašicu irazgovor s nekim tipom izpodzemlja od kojeg je trebaoobavijesti o gangu iz St. Paulija.»Star-club« — da, tako se zvaloono mjesto. Otišao je onamo,prolistao placate iz 1961. i našao

ih. Tada su bila petorica: onatrojica koju je prepoznao i jošdva — Pete Best i Stuart Sutcliffe.

Odatle je otišao fotografu kojije bio izradio reklamnefotogra je za impresarija BertaKaempferta te otkupio isključivaprava na sve fotogra je koje jeovaj posjedovao. Njegovareportaža »Kako je Hamburgotkrio Beatlese« dospjela je ugotovo sve pop- magazine iilustrirane časopise u Njemačkoj,a i u brojne inozemne.

Od honorara je kupio jaguar,koji je odavna zagledao kodjednog trgovca automobilima, a

koji je na prodaju stavio nekibritanski o cir čija je žena bila uprevisoku stadiju trudnoće da biu nj uspjela unići. Iz zahvalnostije čak kupio nekoliko pločaglasovitog kvarteta, ali je Sigibila jedino stvorenje koje ih jeikad vrtjelo..

Ostavio je kola i popeo se naulicu, a zatim u svoj stan. Bila jeskoro ponoć, i premda ga je matiu šest našopala uobičajenomobilnom večerom koju jepripremala uvijek kad bi jeposjetio, opet je bio gladan.Napravio si je kajganu i slušaonoćne vijesti. Govorili su samo o

Kennedyju, i to s osobitimobzirom na Njemačku, jer je izDallasa stizalo vrlo maloinformacija. Policija je i daljetragala za ubojicom. Spiker jenaširoko govorio o Kennedyjevojljubavi prema Njemačkoj, ljetnomposjetu Berlinu te Kennedvjevojizjavi na njemačkom jeziku:

»Ich bin ein Berliner«.Zatim je slijedila snimka

izjave gradonačelnika ZapadnogBerlina Willyja Brandta — glas sumu bili prigušili osjećaji — aonda su pročitane izjavekancelara Ludwiga Erharda ibivšeg kancelara Konrada

Adenauera, koji se povukao 15.listopada.

Peter Miller je isključioprijemnik i otišao u krevet.Poželio je da je Sigi kod kuće, jerbi se uvijek kad je bio potištenprivio uz nju, te bi mu se digao, aonda bi vodili ljubav, nakon čegabi tvrdo zaspao, što njoj nije bilopo volji, jer je uvijek nakonmilovanja željela pričati oženidbi i djeci. Ali kabaret ukojem je plesala nije se zatvaraosve do četiri ujutro, a petkomuvečer i kasnije zbogprovincijalaca i turista koji bi senagruvali na Reeper-bahnu i koji

su bili spremni plaćati šampanjacdeset puta skuplje od uobičajenecijene. Naravno, plaćati djevojcivelikih duda i male suknjice, aSigi je imala i najveće dude inajkraću suknjicu.

Tako je on popušio još jednucigaretu i zaspao sam u tričetvrtdva. Sanjao je grozno lice starcakoji se otrovao plinom usirotinjskoj četvrti Altone.

Dok je Peter Miller o ponoći jeokajganu u Hamburgu, petoricamuškaraca sjedila su uz piće uudobnu predvorju kuće koja seoslanjala na školu jahanja

nedaleko od piramida izvanKaira. Po tamošnjem vremenubilo je jedan sat poslije pola noći.Petorka je dobro večerala i bilaizvrsno raspoložena, a razlogtome bila je vijest iz Dallasa kojusu doznali četiri sata ranije.

Tri su muškarca bili Nijemci,a preostala dva Egipćani. Ženadomaćina i vlasnika školejahanja, omiljenog sastajalištakreme kairskog društva i vrlobrojne njemačke kolonije, bila jeotišla spavati, ostavljajućipetoricu muškaraca da ćaskaju dositnih sati.

U kožnatu naslonjaču uz

pritvorene kapke sjedio je PeterBodden, nekadašnji stručnjak zaŽidove u nacističkomMinistarstvu propagande draJosepha Goebbelsa. Živeći uEgiptu gotovo od samog svršetkarata, gdje ga je privukla Odessa,Bodden je uzeo egipatsko ime ElGumra i kao stručnjak za Židoveradio u egipatskom Ministarstvupropagande. Držao je čašuviskija. Slijeva mu je bio jošjedan bivši stručnjakGoebbelsova štaba — MaxBachmann, koji je također radiou Ministarstvu propagande. Ovajje u međuvremenu prešao na

islam, hodočastio u Meku ipostao hadžija. U skladu sasvojom novom vjeroispoviješću, unjegovoj je čaši bio sok odnaranči. Oba su muškarca bilafanatični nacisti.

Jedan od Egipćana bio jepukovnik Chams Edine Badrane,osobni ađutant maršala AbdelaHakima Amera, koji će kasnijepostati egipatski ministar obrane,da bi zatim — nakonšestodnevnog rata 1967. godine— bio osuđen na smrt zbogizdaje. Usud je pukovnikuBadraneu također odredio dapadne u nemilost zajedno sa

svojim maršalom. DrugiEgipćanin bio je pukovnik AliSamir, glavar Moukhabarata,egipatske tajne obavještajneslužbe.

Na večeri je bio još jedan —počasni — gost, koji je bio hitnoodjurio u Kairo kad se u devet Itrideset po kairskom vremenupronijela vijest da je predsjednikKennedy mrtav. Bio je topredsjednik egipatske Narodneskupštine Anvar el Sadat, bliskisuradnik predsjednika Nasera, akasnije njegov nasljednik.

Peter Bodden je visokopodigao čašu.

— Tako je Kennedy,čifutoljubac, mrtav. Gospodo, uto ime.

— Ali čaše su nam prazne —prosvjedovao je pukovnik Samir.Domaćin je požurio da popravistvar, puneći prazne čaševiskijem koji je uzeo s kredenca.

Spominjanje Kennedyja kaočifutoljupca nikog od petoricenije zbunilo. Dne 14. ožujka1960, dok je još DwightEisenhower bio predsjednikSjedinjenih Država, izraelskipremijer David Ben Gurion injemački kancelar KonradAdenauer tajno su se sastali u

njujorškom hotelu »WaldorfAstoria«, a takav se sastanakdeset godina ranije smatraonemogućim, te su stoga moraleproteći godine da bi detaljiprodrli u javnost, pa je čak prikraju 1963. predsjednik Naserodbio da ozbiljno shvatiinformaciju koju su mu Odessa iMoukhabarat pukovnika Samirastavili na stol.

Dvojica su državnika potpisalasporazum po kojem se ZapadnaNjemačka suglasila s time dapruži Izraelu zajam od ništamanje nego 50 milijuna dolaragodišnje bez ikakvih uvjeta. Ben

Gurion je, međutim, ubrzo otkrioda je imati novac jedno, a imatisiguran i stalan izvor oružja neštoposve drugo. Šest mjeseci nakonValdorfskog ugovora napravljenje novi, koji su potpisali ministriobrane Njemačke i Izraela Franz-Jozef Strauss i Shimon Peres. Ponjegovim uglavcima, Izraelu bitrebalo biti omogućeno danovcem iz Njemačke kupi oružjeu Njemačkoj.

Svjestan daleko spornijeprirode drugog sporazuma,Adenauer je mjesecima odlagaorati kaciju, sve dok se ustudenom 1961. u New Yorku

nije sastao s novimpredsjednikom JohnomFitzgeraldom Kennedyjem.Kennedy je pribjegao pritisku.Nije želio da oružje Izraelu stižeizravno iz Sjedinjenih Država, alije svakako htio da ono onamonekako stigne. Izraelu su trebalilovci, transportni avioni, haubiceod 105 mm, oklopna vozila,oklopni transporteri i tenkovi, aliprije svega tenkovi.

Njemačka je sve to imala, biloda je kupila od Amerike kaonaknadu za uzdržavanjeameričkih jedinica u Njemačkoj,a u skladu s ugovorom o NATO-u,

bilo da je pak sama proizvodila uNjemačkoj po licenci.

Pod Kennedyjevim pritiskomugovor Strauss-Peres proveden jeu djelo.

Prvi njemački tenkovi počelisu stizati u Haifu potkraj lipnja1963. Bilo je nemoguće ovu vijestdugo držati u tajnosti; previše jeljudi bilo u to uključeno. Odessaje za to saznala potkraj 1962.godine te je smjesta obavijestilaEgipćane, s kojima su njeziniagenti u Kairu bili u tijesnoj vezi.

U jesen 1963. stvari su sepočele mijenjati. Dne 15.listopada Konrad Adenauer,

»bonski lisac«, granitni kancelar,povukao se u mirovinu.Adenauerov položaj preuzeo jeLudwig Erhard, koji je kao otacnjemačkog privrednog čuda lakopridobio birače, ali koji se ustvarima vanjske politikepokazao slabim i kolebljivim.

Još za Adenauerove vlasti uzapadnonjemačkoj vladi postojalaje bučna grupa koja se zalagala zaraskid ugovora o naoružanju sIzraelcima te obustavu isporukaprije no što su ove i otpočele.Stari ih je kancelar s nekolikooštrih rečenica smirio, a njegov jeugled bio toliki da su umuknuli.

Erhard je bio posve drukčijičovjek i već je sebi pribavionadimak »Gumeni lav«. čim je onpostao kancelar, grupa onih kojisu se protivili ugovoru — a čijase baza nalazila u Ministarstvuvanjskih poslova, koje je uvijekimalo na umu svoje izvrsne i svebolje odnose s arapskim svijetom— ponovno se pokrenula. Erhardse lomio. No u pozadini svegabila je odlučnost JohnaKennedyja da Izrael treba dobitioružje preko Njemačke.

A onda je Kennedy ustrijeljen.Veliko pitanje u sitne jutarnjesata 23. studenog bilo je

jednostavno: hoće li predsjednikLyndon Johnson dokinutiamerički pritisak na Njemačku idopustiti neodlučnom bonskomkancelaru da opozove ugovor?Nije to učinio, ali su se u Kairugajile velike nade da će učiniti.

Nakon što je svojim gostimanapunio čaše, domaćin veselogkairskog domjenka okrenuo seprema kredencu da natoči i sebi.Zvao se on Wolfgang Lutz; rođen1921. u Mannheimu, bivši majornjemačke vojske, fanatično jemrzio Židove, a u Kairo jeemigrirao 1961. i tu otvorio školujahanja.

Plavokos, plavook, orlujskalica, bio je osobito omiljen međuutjecajnim kairskim političkimličnostima kao i među iseljenimNijemcima — od kojih je znatandio pripadao nacistima — dužobala Nila.

Okrenuo se prema prostoriji iširoko osmjehnuo. Ako je i bilonešto lažno u tom smiješku, nitkoto nije zamijetio. A bilo jest.Rođen je kao Židov uMannheimu, ali je kaodvanaestogodišnjak 1933.emigrirao u Palestinu. Zvao seZe’ev i imao je čin ravseren(major) u izraelskoj vojsci. Bio je

ujedno i najviši agent izraelskeobavještajne službe u Egiptu. Dne28. veljače 1965, nakon upada unjegov dom, pri čemu je ukupaonskoj vagi pronađen radio-odašiljač, bio je uhapšen. Dne 26.lipnja 1965. osuđen je nadoživotnu robiju. Po svršetku rata1967. oslobođen je kao diozamjene za tisuće egipatskihratnih zarobljenika, pa je zajednosa ženom opet stupio na rodnugrudu na aerodromu Loddne 4.veljače 1968. godine.

No one noći kad je umroKennedy sve je to bilo tekbudućnost: hapšenje, mučenje,

višestruko silovanje njegovežene. Podignuo je čašu premanasmijanoj četvorici koja je bilapred njim.

U stvari, jedva je čekao dagosti odu, jer je nešto što je jedanod njih za vrijeme večere rekaobilo od životne važnosti zanjegovu zemlju, pa je upravožudio da ode u kupaonicu, uzmeodašiljač iz vage i pošalje porukuu Tel Aviv. No, prisilio se nasmiješak.

— Smrt čifutoljupcima —nazdravio je. — Sieg Heil!

Peter Miller se slijedećeg jutra

probudio nešto prije devet, pa seugodno protegnuo pod golemomperinom koja je pokrivala krevetza dvoje. čak i napola budanosjetio je toplinu koja je zračila izSigina tijela s druge stranekreveta. Re eksno joj se prikučiotako da je njezina stražnjicapritisnula donji dio njegovatrbuha. Automatski je otpočelaerekcija.

Sigi, koja je i dalje čvrstospavala — istom je četiri sata bilau krvetu — mrzovoljno jegunđala I odmaknula se premarubu kreveta.

— Odbij — promrmljala je a

da se nije rasanila.Miller je uzdahnuo, prevrnuo

se na leđa i posegnuo za satom,škiljeći u polumraku nabrojčanik.

Zatim je skliznuo iz kreveta nadrugu stranu, omotao sefrotirskim kućnim haljetkom iotapkao kroz dnevnu sobu dapovuče zastore. Oštronovembarsko svjetlo preplavilo jesobu i zaslijepilo ga. Kad su muse oči privikle, pogledao je doljena Steindamm. Bilo je subotnjedopodne i promet na crnomvlažnom asfaltu nije bio osobit.Zijevnuo je i otišao u kuhinju da

skuha prvu od svojih bezbrojnihkava. I majka i Sigi prigovaralesu mu što gotovo isključivo živiod kava i cigareta.

Pijući kavu i pušeći prvucigaretu dana, razmišljao jepostoji li nešto što bi moraouraditi baš toga dana, te zaključioda nečeg takvog nema. U jednuruku zbog toga što će se svenovine i naredni brojevi časopisabaviti predsjednikomKennedyjem, i to će vjerojatnopotrajati danima pa I tjednima, au drugu zbog toga što ništa u tovrijeme nije istraživao. Uz to,subotom i nedjeljom teško je

uhvatiti ljude u uredima, a rijetkisu oni koji vole da ih seuznemiruje kod kuće. Nedavno jezavršio lijepo prihvaćenu seriju oprodoru austrijskih, pariških italijanskih gangstera u zlatnirudnik Reeperbahna, hamburškogkilometra noćnih lokala, javnihkuća i jazbina, a honorar mu jošnije isplaćen. Pomislio je da bimogao pritisnuti časopis kojemuje prodao seriju, a onda sepredomislio.

Platit će mu na vrijeme, a ktome nije tog trenutka bio praznadžepa. Bankovni izvadak koji jeprimio prije tri dana pokazivao je

da na računu ima više od 5000maraka, a što će biti dovoljno,smatrao je, da se izdrži još nekovrijeme.

— Muka je s tobom, stari moj,što si lijen — ispirući kažiprstomšalicu, povjerio je to svojezapažanje vlastitom odrazu ujednoj od tava koje je Sigi sjajnoulaštila.

Kad ga je još prije desetgodina na kraju vojnog roka nekio cir upitao što želi postati uživotu, odgovorio je: »Bogatadanguba«, a u dvadeset i devetoj,premda to nije postigao, avjerojatno niti neće, tu je

ambiciju smatrao savršenorazumnom.

Ponio je tranzistor ukupaonicu, zatvorio vrata da gaSigi ne bi čula, i dok se tuširao ibrijao, slušaoje vijesti. Glavna jenovost bila da je uhapšen nekičovjek osumnjičen za ubojstvopredsjednika Kennedyja. Kao štoje i pretpostavio, u vijestima nijebilo nikakvih drugih novosti osimonih koje su bile povezane sKennedyjevim umorstvom.

Nakon što se otro, vratio se ukuhinju i skuhao još kave, ovajput za dvije šalice. Odnio ih je uspavaću sobu, stavio na stolić

pokraj kreveta, skliznuo izhaljetka i uzverao se natrag podpokrivač do Sigi, čija je čupavaplava glava počivala na jastuku.

Sigi je imala dvadeset i dvijegodine i u školi je bilagimnastička šampionka, koja je,tako je bar kazala, mogladoprijeti i u olimpijsku ekipu dajoj se prsa nisu razvila do temjere da ih nijedan triko nijemogao sigurno pridržati. Nakonškole postala je učiteljicatjelovježbe na jednoj djevojačkojškoli. Do prelaska u hamburškestriptizete došlo je godinu danakasnije, i to zbog jednostavnog

računa: prihodi su jojpeterostruko nadmašili učiteljskuplaću.

Unatoč spremnosti da se unoćnom lokalu potpuno svuče,neobično su je smetalenepristojne opaske o njezinutijelu koje bi stavio netko koga biona u trenutku izricanja moglavidjeti.

— Stvar je u tome — rekla jejednom vrlo ozbiljno nasmijanomPeteru Milleru — da s pozornicene mogu vidjeti ništa iza svjetala,tako da me to ne smeta. Kad bihih mogla vidjeti, mislim da bihutekla sa scene.

To je, međutim, nije smetaloda kad se opet obuče sjedne zastol u gledalištu i pričeka da jenetko od publike ne pozove napiće. Jedino dopušteno piće biloje šampanjac u malim ili, jošbolje, u velikim bocama. Od tihje boca Sigi dobivala petnaestposto provizije. Premda su,moglo bi se reći, gotovo svi gostikoji su je pozivali da s njima piješampanjac očekivali da će dobitidaleko više od jednosatnogpiljenja u omamljujući kanjonmeđu njezinim prsima, nikad imse željkovanja nisu obistinila.Ona je bila ljubezna djevojka,

puna razumijevanja, a u njezinustavu prema predanoj uglađenostigostiju bilo je prije obzirnogsažaljenja nego prezriva gađenjakoje su ostale djevojke sakrivaleza svojim neonskim osmijesima.

— Jadničci — jednom jekazala Milleru. — Trebali bikakvu zgodnu ženicu da bi joj semogli vratiti kući.

— Što ti misliš pod tim»jadničci«? — prosvjedovao jeMiller.

— To su pokvarene starkeljenabitih džepova koje morajuisprazniti.

— Pa, ne bi bili takvi da imaju

nekoga tko bi se brinuo o njima— uzvratila je Sigi, i u tome jenjezina ženska logika bilanepokolebljiva.

Miller ju je vidio posveslučajno za jednog posjeta baruMadame Kokett, točno ispodkavane Keesena Reeperbahnu,kad je otišao na čašicu razgovoras vlasnikom, starim prijateljem iinformantom.

Bila je visoka, oko 175 cm,odgovarajućih oblika, koji binižoj djevojci bili neprimjereni.Skidala se uobičajenimpokretima koji su smatraničulnima, uz neizbježno

striptizetsko pućenje koje jedočaravalo ugođaj spavaće sobe.Miller je sve to odavno vidio iispijao je piće a da nije ni okomtrepnuo.

Ali kad je spao njezingrudnjak, morao je prestati izinuti s čašom napolapodignutom prema ustima.

Domaćin ga je podrugljivopogledao.

— Ova je građena, zar ne? —rekao je.

Miller je morao priznati da su»Playboyeve« ljepotice mjesecapokraj nje djelovale poput teškihslučajeva slabe prehrane. Bila je

tako čvrsto građena da su jojgrudi savršeno stršale bez ikakvihpotpornih pomagala.

Na kraju njezine točke, kad jepublika počela pljeskati, djevojkaje izgubila borniranu pozuprofesionalne plesačice, plašljivose i pomalo zbunjeno naklonilapublici i odsutno se nacerilapoput napola dresirana ptičarakoji je, usprkos svim okladama,upravo aportirao oborenujarebicu. Millera je privukla tagrimasa, a ne ples ili njezina

gura. Upitao je bi li mogao snjome što popiti, pa su je pozvali.

Budući da je Miller bio u

društvu njezina gazde, nijenaručila šampanjac, nego džin sasodom. Na svoje iznenađenje,Miller je otkrio da je ona vrlougodna osoba, pa ju je upitao bili je smio otpratiti kući nakonshowa. Vidljivo suzdržana,pristala je. Izigravajući svojekarte hladnokrvno, Miller te noćiništa nije pokušao. Bilo je ranoproljeće i ona je iz kabareta izišlau nekom staromodnomsportskom kaputu, a on jepomislio da je to učinilanamjerno.

Popili su zajedno kavu ipričali, a za to se vrijeme ona

oslobodila prijašnje napetosti teje veselo brbljala. Saznao je davoli pop-muziku, umjetnost,šetnje duž obala Alstera, vođenjekućanstva I djecu. Nakon toga sunastavili izlaziti one njezinejedine slobodne večeri u tjednu,odlaziti na večere ili showove, alinisu skupa spavali.

Nakon tri mjeseca Peter ju jedobio u krevet, a kasnije joj jepredložio da, ako želi, doseli knjemu.

U skladu sa svojimprostodušnim gledanjem navažne stvari u životu, Sigi je većbila odlučila da se želi udati za

Petera Millera, i jedino je pitanjebilo da li da ga tome privoli timešto neće s njim spavati ili pakupravo na suprotan način.Primjećujući njegovu sposobnostda drugu stranu svojeg madraca,ukoliko se za to pokaže potreba,popuni nekom drugomdjevojkom, odlučila je useliti Iživot mu učiniti toliko udobnimda je poželi oženiti. Pri krajustudenog bilo je već šest mjesecišto su bili zajedno.

Čak je i Miller, koji nije punomario za kuću, morao priznati dakrasno održava dom a da ljubavvoid sa zdravom i čilom

nasladom. Nikad nije izravnospominjala ženidbu, ali je tuporuku nastojala prenijeti nadruge načine. Miller se pretvaraoda ništa ne shvaća. Tumarajućipo suncu pokraj jezera Alster,ponekad bi se prijaznorazgovarala s malim tepcima.

— Peter, pa zar nije anđelak?Miller bi progunđao: — Da.

Divan je.Nakon toga bi se durila na

njega otprilike jedan sat zato štonije shvatio njezin mig. Ali lijepoim je bilo skupa, osobito Milleru,kojemu je aranžman sa svimudobnostima braka, užicima

redovitog milovanja, a bezbračnih spona, posve odgovarao.

Ispivši dopola kavu, Miller jeposve ukliznuo u krevet i obvioodotrag ruke oko nje, blago jemilujući među nogama, za što jeznao da će je razbuditi. Nakonnekoliko trenutaka prela je odugode i preokrenula se na leđa. Idalje je dragajući, nadvio se nadnju i počeo joj ljubiti dojke. Jošuvijek dremovna, dala je oduškaseriji zadovoljnog mrmljanja, anjezine su se ruke počelebunovno pomicati po njegovimleđima i stražnjici. Deset minutakasnije vodili su ljubav cičeći i

drhteći od zadovoljstva.— To je paklenski način da

me razbudiš — prigovorila jekasnije.

— Ima i gorih — rekao jeMiller.

— Koliko je sati?— Skoro dvanaest — lagao je

Miller, znajući da bi mu bacilaštogod u glavu da zna da je polajedanaest te da je spavala samopet sati. — Nema veze, idi natragna spavanje ako ti se hoće.

— Hmm. Hvala ti, dragi. Bašsi zlatan — rekla je Sigi iponovno zaspala.

Miller je ispio ostatak kave i

baš bio na pola puta izmeđukupaonice i Sigi kadli je zazvoniotelefon.

Skrenuo je u dnevnu sobu ipodigao slušalicu.

— Peter?— Da, tko je to.— Karl.Glava mu je još bila mutna, pa

nije prepoznao glas.— Karl?Glas iz telefona bio je

nestrpljiv.— Karl Brandt. Što ti je? Još

uvijek spavaš? Miller se sabrao.— Pa, da. Karl. Oprosti,

upravo sam ustao. Što je?

— Slušaj, radi se o onommrtvom Židovu. Želimporazgovarati s tobom.

Miller je bio zbunjen.— O kojem mrtvom Židovu?— O onom koji se sinoć ubio

plinom u Altoni. Možeš li se joštoga sjetiti?

— Da, naravno da se sjećamprošle večeri — rekao je Miller.

— Nisam znao da je Židov.Što je s njim?

— Želim porazgovarati stobom — odgovorio je policijskiinspektor — ali ne telefonom.Možemo li se naći?

Miller je smjesta skopčao.

Svatko tko želi nešto saopćiti, alito ne želi raditi preko telefona,mora to nešto smatrati važnim. UBrandtovu slučaju, Miller teškoda je i mogao posumnjati da bipolicijski inspektor bio takooprezan zbog nekakvebudalaštine.

— Svakako — rekao je utelefon. — Jesi li slobodan zaručak?

— Mogu biti — odgovorio jeBrandt.

— Dobro. častim te, akomisliš da je to toga vrijedno. —Naveo je ime malog restorana naGuščjem trgu i predložio da se

nađu u jedan sat, a zatim jespustio slušalicu. I dalje je biozbunjen jer nije mogao zamislitipriču o samoubojstvu jednogstarca, svejedno Židova ili ne, ubijednom stanu Altone.

Za vrijeme ručka mladidetektiv kao da je želio izbjećipredmet zbog kojeg se susreo snovinarom, ali kad je posluženakava, jednostavno je rekao: —Onaj čovjek od sinoć.

— Da — kazao je Miller. —Što je s njim?

— Mora da si čuo, kao štosmo svi mi uostalom čuli, oonome što su nacisti uradili

Židovima u ratu, a i prije njega.— Naravno. Kljukali su nas

time u školi, zar ne?Miller je bio zbunjen i

zatečen. Poput većine mladihNijemaca, u dvanaestoj ilitrinaestoj godini slušao je u školida su on i ostali njegovi zemljacikrivi za strašne ratne zločine. Bioje to prihvatio, a da zapravo i nijeznao o čemu je tu riječ.

Kasnije je bilo teško otkriti očemu su to učitelji pripovijedaliodmah poslije rata. Nikoga senije moglo pitati, nitko o tomenije htio govoriti, ni nastavnici,ni roditelji. Tek u odrasloj dobi

mogao je pročitati ponešto otome, i premda se zgrozio nadonim što je pročitao, nije mogaoosjetiti da se to odnosi na njega.Bilo je drugo vrijeme, drugisvijet, dalek od onog što se zbilo.Njega ondje nije bilo; ni njegovotac, ni majka nisu bili ondje.Nešto u njemu uvjerilo ga je da stime Peter Miller nema nikakveveze, pa nije tragao za imenima,datumima, detaljima. Pitao sezašto li je Brandt iskapao tutemu.

Brandt je promiješao kavu, isam zbunjen, ne znajući kako danastavi.

— Onaj sinoćnji starac —napokon je rekao — bio jenjemački Židov. Bio je ukoncentracionom logoru.

Miller se u mislima vratiomrtvačevoj glavi na nosilima.Jesu li tako svi oni svršavali? Biloje to smiješno. Čovjeka mora dasu oslobodili saveznici još prijeosamnaest godina i poživio je daumre od starosti. No ono se lice idalje nametalo. Nikad ranije nijevidio nekoga tko je bio u logoru,ili bar on nije znao za to. Istotako nije vidio ni jednogesesovskog masovnog ubojicu, uto je bio siguran. To bi se ipak

primijetilo. Takav bi se čovjekrazlikovao od ostalih ljudi.

Pomislio je na Eichmannovproces u Jeruzalemu prije dvijegodine i na publicitet koji ga jebio pratio. Novine su tjednimapisale o tome. Pomislio je na liceu staklenoj ćeliji i sjetio se da jenjegov prvi dojam bio da je tolice tako svakodnevno, takostrašno svakodnevno. Iznovinskih izvještaja sa suđenjaprvi je puta saznao kako jedjelovao SS i kako se jeftinoizvukao. Ali sve su se te stvarizbivale u Poljskoj, Rusiji,Mađarskoj, čehoslovačkoj, vrlo

daleko i vrlo davno. Nije tomogao shvatiti kao nešto osobno.

Sabrao je misli i vratio se usadašnjost, osjećaju nelagode kojije u njemu pobudio smjerBrandtova pripovijedanja.

— I što dalje? — upitao jedetektiva. Umjesto odgovoraBrandt je iz svoje aktovke izvadionekakav paket zamotan u smeđipapir i gurnuo mu ga preko stola.

— Starac je ostavio dnevnik.Zapravo, on niti nije bio takostar: pedeset i šest. Čini se da jejoš onda napravio bilješke te ihpohranio u obuću. Nakon rata sveje to prepisao. To je taj dnevnik.

Miller je gledao paket bezosobita zanimanja.

— Gdje si ga našao?— Ležao je tik do tijela.

Pokupio sam ga i ponio kući.Noćas sam ga pročitao.

Miller je ispitivački pogledaosvojeg nekadašnjeg školskogdruga.

— Je li bilo gadno?— Strašno. Nisam imao pojma

da je bilo tako grozno ono što sus njima izvodili.

— Zašto si to donio meni?Sada je Brandt bio zbunjen.

Slegnuo je ramenima.— Pomislio sam da bi iz toga

mogao napraviti reportažu.— Čije je to sada?— U principu, Tauberovih

nasljednika. Ali mi ih nikadnećemo naći. Pretpostavljamstoga da pripada policiji. Ali onaće taj dnevnik samo arhivirati.Ako želiš, možeš dnevnikzadržati. Samo nemoj pričati dasam ti ga ja dao. Ne bih želioimati nekih neugodnosti.

Miller je platio račun, a zatimsu izišli.

— U redu, pročitat ću. Ali neobećavam da ću požuriti. Moždaće se iz toga moći napravitikakav članak za časopis.

Brandt mu se okrenuo, blijedose nasmiješivši.

— Ti si cinično kopile. —rekao je.

— Ne — rekao je Miller. —Stvar je samo u tome što se ja,poput većine ljudi, zauzimamsamo za ono što se zbiva ovdje isada. A ti? Nakon desetogodišnjeslužbe u policiji očekivao bih dasi postao prekaljen cajkan. Ova testvar zbiljski potresla, zar ne?

Brandt se opet uozbiljio.Pogledao je paket podMillerovom rukom i polakokimnuo.

— Da, jest. Zbilja nisam nikad

mislio da je bilo tako gadno. I, uzput, nije to baš tako davnaprošlost. Ta je priča završila sinoćovdje, u Hamburgu. Zbogom,Peter.

Detektiv se okrenuo i otišao,niti ne znajući koliko se bioprevario.

NII

ešto iza tri Peter Miller je sasmeđim paketom stigaokući. Bacio je paket na stol

u dnevnoj sobi i otišao skuhativeliki lonac kave prije nego štose upusti u čitanje.

Zavaljen u svoj najomiljenijinaslonjač, sa šalicom kavenadohvat ruke i s upaljenomcigaretom, otvorio je omot.Dnevnik se sastojao odkartonskog fascikla presvučenacrnom plastikom s listovima kojisu se, već prema potrebi, lako

mogli umetati ili vaditi.Bilo je tu stotinu i pedeset

stranica tipkanog teksta, koji jeočito bio otkucan starim strojem,jer su neka slova bila iznad adruga opet ispod crte, a neka supak bila iskrivljena ili blijeda.Najveći broj stranica mora da jebio otipkan prije mnogo godina,jer je većina listova, premdauredna i čista, imala tipične mrljekoje bijeli papir zadobija sgodinama. No na početku i nakraju rukopisa bilo je nekolikosvježih listova, koji su očitoispisani tek prije par dana. Napočetku teksta bio je i neke vrste

predgovor od nekoliko novihstranica, a na kraju se nalazio isvojevrstan pogovor. Nadnevcipredgovora i pogovora ukazivalisu na to da su oba napisana 21.studenog, tj. prije dva dana.Miller je pretpostavio da ih jepokojnik napisao nakon što jebio stvorio odluku da okončaživot.

Iznenadio se preletjevši ovlašneke ulomke na prvoj stranici, jerje tekst bio napisan čistim Ipreciznim njemačkim jezikom,što je odavalo dobro naobražena ikulturna čovjeka. Na koricama jebio prilijepljen četvrtasti bijeli

papir, a preko njega nešto većicelofan kako se papir ne bizamazao. Na papiru je crnomtintom velikim štampanimslovima napisano

DNEVNIK SALOMONA

TAUBERA.

Miller se još dublje zavalio unaslonjač, okrenuo prvu stranicui počeo čitati.

DNEVNIK SALOMONA

TAUBERA PREDGOVORZovem se Salomon Tauber,

Židov sam i nakanio sam

umrijeti.Odlučio sam si oduzeti život,

jer on više nema nikakvevrijednosti, niti mi je ištadrugo preostalo. Ono štosam pokušao napraviti odsvojeg života izjalovilo se, amoji su napori bili uzaludni.Jer je zlo koje sam vidiopreživjelo, i čak cvjeta, asamo je dobro propalo uprah i porugu. Prijatelji kojesam poznavao, paćenici ižrtve, svi su pomrli, a okomene su sami mučitelji.Njihova lica vidim danju poulicama, a noću vidim lice

svoje žene Esther, koja jeumrla davno. Ostao sam živsve do sada jedino zato štosam želio učiniti još nešto,samo sam još jedno htiovidjeti, a sada znam da mito nikad neće uspjeti.

Nema u mene mržnje nigorčine prema njemačkomnarodu, jer je to dobarnarod. Narodi nisu zli;samo su pojedinci zli.Engleski filozof Burke imaoje pravo kad je rekao: »Neznam razloga zbog kojegbih optužio cijeli jedannarod.« Ne postoji

kolektivna krivnja, jer se uBibliji govori o tome kako jeGospodin naumio razoritiSodomu i Gomoru zbogzloće ljudi koji su u njimaživjeli, i to zajedno snjihovim ženama i djecom,ali je medu njima živiojedan pravednik, koji je,zbog toga što je biopravedan, bio pošteđen.Stoga je krivnjaindividualna, baš kao ispasenje.

Kad sam izišao izkoncentracionih logora Rigai Stutthof, kad sam preživio

Marš smrti do Magdeburga,kad su, tamo u travnju1945. britanski vojnicioslobodili moje tijelo,ostavljajući samo moju dušuu lancima, zamrzio samsvijet. Mrzio sam i ljude, idrveće, i kamenje, jer se svebilo urotilo protiv mene inatjeralo me da patim. Aiznad svega sam mrzioNijemce. Pitao sam se tada,baš kao što sam se biomnogo puta pitao prethodnečetiri godine, zašto ihGospodin nije kaznio,kaznio sve do posljednjeg

muškarca, žene i djeteta,zbrisavši za sve vijekenjihove gradove i kuće s licazemlje.

A kako to nije učinio, mrziosam i njega, plačući zato štoje ostavio mene i moj narodkojemu je usadio vjeru da jenjegov narod izabrani, tesam čak govorio da njega,Boga, nema.

Ali, kako su godine prolazile,naučio sam opet ljubiti:ljubiti kamenje i drvlje,nebo iznad sebe I rijekukoja protječe pokraj grada,pse lutalice i mačke, travu

koja raste medu kaldrmom idjecu, koja na cesti bježe odmene zato što sam takoružan. Ne treba ih osuđivati.Francuzi kažu: »Sverazumjeti znači sveoprostiti«. Kad netkouzmogne shvatiti ljude,njihovu lakoumnost i strah,pohlepu i žudnju za vlašću,neznanje i poslušnostčovjeku koji najglasnije viče,može oprostiti. Da, možeoprostiti čak i ono što suuradili. Ali nikad ne možezaboraviti.

Postoje ljudi čiji zločini

nadilaze moć shvaćanja,stoga i opraštanja, a upravotu leži neuspjeh. Jer, oni su idalje medu nama, šećugradovima, rade u uredima,ručaju u kantinama,smješkaju se I rukuju, apoštene ljude oslovljavaju sKamerad. To što oni i dalježive, ne kao izopćenici negokao poštovani građani, inadalje zagađuju cijelinarod svojomindividualnom krivnjom, toje taj istinski neuspjeh. Eto,u tome smo podbacili, vi ija, svi smo podbacili, i to

bijedno podbacili.Napokon, vrijeme je proteklo,

i ponovno sam se priklonioGospodinu i zamolio gaoproštenje za stvari kojesam učinio protiv njegovihzakona, a tih je stvarimnogo.

SHEMA YISRQEL, ADONAIELOHENU, ADONAIEHAD…

Na prvih dvadeset stranicadnevnika Tauber piše o svojemrođenju i dječaštvu u Hamburgu,o ocu koji je pripadao radničkomstaležu i koji je bio heroj u I

svjetskom ratu te o smrti svojihroditelja koji su umrli nedugonakon što je Hitler 1933. došaona vlast. Pri kraju tridesetihgodina oženio se djevojkom kojase zvala Esther. Radio je kaoarhitekt i sve do 1941. godine,zahvaljujući zalaganju svojegposlodavca, bio je pošteđenprogona. Napokon su gadograbili u Berlinu, kamo jeotišao na sastanak s jednimklijentom. Nakon stanovitogvremena u tranzitnom logoru,zajedno s ostalim Židovima bio jeukrcan u zatvoreni vagon zastoku i otpravljen na istok.

Ne mogu se zapravo sjetiti

dana kad je vlakdokloparao na odredišnustanicu. Mislim da jeproteklo šest dana i sedamnoći otkako su nas u Berlinuzakračunali u vagon.Odjednom je vlak stao, krozraspore je probijalo svjetlo,po čemu sam zaključio da jedan, a glava mi je šumjela iimao sam vrtoglavicu odiscrpljenosti i smrada.

Izvana su dopirali uzvici,zvuči zasuna koje je netkopodizao, a zatim su se vrata

širom otvorila.Dobro je da nisam mogao

vidjeti sama sebe, sebe kojisam jednoć bio odjeven ubijelu košulju i lijepoizglačane hlače. (Kravata ikaput već su odavno bili napodu.) Pogled na ostale bioje podjednako strašan.

Kako je blještavilo danaprodrlo u vagon, ljudi surukama pokrili oči i vrisnuliod boli. Videći da se vrataotvaraju, bio sam zažmirioda zaštitim oči. Podpritiskom tjelesa, pola sevagona iskrcala samo od

sebe na peron. Koprcala sena tlu masa smrdljivih ljudi.Budući da sam stajao ustražnjem dijelu vagona,podalje od centralnosmještenih vrata, izbjegaosam tome, te sampoluotvorena okauspravnosišao iz vagona.

Esesovski stražari koji suotvorili vrata — ljudibrutalni, zlikovačkih lica,koji su se derali jezikomkoji nisam razumio —stajali su po strani zgađenihlica. U vagonu, na podu,zguren i zgažen ležao je

trideset i jedan čovjek.Nikad se ti ljudi više nećedići. Preostali, izgladnjeli,napola slijepi, smradni odglave do pete, u prnjama, smukom su se uspravljali. Odžeđi pocrnjeli i natekli jezicislijepili su nam se uz nepce,a usne su nam bileraspucane i osušene.

Uzduž perona četrdesetpreostalih vagona iz Berlinai osamnaest iz Beča rigalo jesvoje putnike, od kojih supolovicu činile žene i djeca.Mnoge žene i većina djecebili su goli, uprljani

izmetinama i u mnogogorem stanju od nas. Nekesu se žene spoticale nasvjetlu, noseći na rukamabeživotna tijela svoje djece.

Stražari su trčali amo-tamo poperonu kundačeći deportirceu neku vrstu kolone, koja jezatim odmarširala u grad.Koji grad? I kojim tojezikom govore ovi ljudi?Kasnije sam otkrio da suesesovski stražari regrutiraniiz lokalnog stanovništva,Latvijaca, te da su jednakožestoki antisemiti kao iesesovci iz Njemačke, ali da

su znatno niže inteligencije,jednom riječju, životinje uljudskom obličju.

Iza stražara stajala je skupinapreplašenih ljudi uzablaćenim košuljama ihlačama, a svaki od njih naprsima i leđima nosio jecrnu četvrtastu krpu svelikim slovom »J«. Bio jeto posebni odred iz geta,koji je doveden da iz stočnihvagona isprazni mrtve i daih spali izvan grada. I njihje nadgledalo pola tucetaljudi koji su također imaliono »J« na prsima i leđima,

ali koji su na rukavu nosilitraku, a u rukama držalidrške za trnokope. To subili židovski kapi, koji su zaposao što su ga obavljalidobivali bolju hranu odostalih interniraca.

Kad su mi se oči privikle nasvjetlo, primijetio sam inekoliko njemačkihesesovskih oficira koji sustajali u sjeni kolodvorskogkrova. Jedan od njih stajaoje na nekom sanduku i saslabim ali zadovoljnimsmiješkom promatraonekoliko tisuća ljudskih

kostura koji su se iskrcavaliiz vlaka. Crnim jahaćimkorbačem od pletene koželupkao je po visokoj čizmi.Zelena uniforma s crnim isrebrnim munjama SS-apristajala mu je kaosalivena. Na desnom reverunosio je oznaku sdvostrukim munjamaWaffen SS-a. Oznaka nalijevom reveru pokazivala jeda je po činu kapetan.

Bio je visok i vitak, svijetleplave kose i vodenastihmodrih očiju. Kasnije ćuiskusiti da je pravi sadist,

koji je već tada bio poznatpod imenom koje će isaveznici kasnije za njupotrebljavti —

»Krvnik iz Rige«. Bilo je tomoje prvo viđenjeesesovskog kapetanaEduarda Roschmanna…

U pet sati ujutro 22. lipnja1941. Hitlerovih 130divizija, podijeljenih u triarmijske grupe, prešlo jegranicu da pokori Rusiju.Za svakom armijskomgrupom nastupale su brojneesesovske jedinice, kojimasu Hitler, Himmler i

Heydrich naredili daistrijebe komunističkekomesare i Židove koji suobitavali po selima nazaposjednutom području, teda velike gradske židovskezajednice sabiju u getasvakog većeg grada radikasnijeg »specijalnogpostupka«.

Armija je zauzela Rigu,prijestolnicu Latvije 1.srpnja 1941, a sredinomistog mjeseca u grad su ušliprvi odredi SS-a. Prvajedinica SD-a i SP odsjeciSS-a ustrojili su se u Rigi 1.

kolovoza 1941. godine te suzapočeli provoditi svojprogram istrebljenja, premakojemu je Ostland (kako sunazvane tri zaposjednutebaltičke zemlje) trebaloočistiti od Židova.

Zatim je u Berlinu odlučeno dase u Rigi napravi tranzitnilogor smrti za njemačke iaustrijske Židove. Godine1938. u Njemačkoj ježivjelo 320.000, a uAustriji 180 000 Židova,ukupno pola milijuna. Dosrpnja 1941. deseci tisućaveć su dopali uglavnom u

njemačke i austrijske logore.Sachenhausen, Mauthausen,

Ravensbruck, Dachau,Buchenwald, Belsen i

Theresienstadt u češkoj.No ovi su logori postajali

pretijesni, a zabačene zemljena istoku činile su seizvrsnim mjestom zaobračun s preostalimŽidovima. Otpočeli suradovi na proširenjuodnosno izgradnji šest novihlogora smrti:

Auschwitz, Tréblinka, Belzec,Sobibor, Chelmno iMaidanek.

No dok oni ne budu dovršeni,valjalo je naći mjesto nakojem će se moći istrijebitišto je više moguće ljudi, a»uskladištiti« preostale.

Izabrana je Riga.Od 1. kolovoza 1941. pa do

14. listopada 1944. gotovo200000 isključivonjemačkih i austrijskihŽidova ukrcano je za Rigu.80000 ondje je umrlo, a120 000 transportirano jedalje u šest logora smrti ujužnoj Poljskoj, odakle ih ježivih preostalo 400, odkojih je polovica umrla u

Stutthofu ili na Maršu smrtiza Magdeburg. Tauberovtransport bio je prvi koji jeu Rigu došao iz samogReicha.

Tamo je dospio u 3 sata i 45minuta poslije podne dne18. kolovoza 1941. godine.

Geto u Rigi bio je integralnidio grada i nekad je biočetvrt tamošnjih Zidova, odkojih je, kad sam ja tamostigao, na životu bilo teknekoliko stotina. Za manjeod tri tjedna Roschmann injegov zamjenik Krause dalisu pobiti većinu.

Geto leži na samom sjevernomrubu grada. S juga ga jeopasivao zid, a ostale sustrane bile zatvoreneogradama od bodljikavežice. Jedini je idaz bio sasjeverne strane i kroza nj sumorali proći svi koji suulazili ili izlazili. Povrhnjega su bila dva stražarskatornja s latvijskimesesovcima.

Od tih vrata pa kroz središtegeta ravno do južnog zidaprotezala se Mase KalnuJela, Bregovita ulica. Snjezine desne strane

(gledano od juga premasjeveru na glavni ulaz) bioje Blech Platz, ili Limeni trg,na kojem su se odvijaleselekcije za egzekuciju,zborovi, odabir za prisilneradove, bičevanja i vješanja.Vješala s osam željeznihkuka i s omčama koje su seneprekidno njihale na vjetrustajale su na središtu trga.Svake se noći na njimazibalo barem šestnesretnika, a često semoralo izmijeniti nekolikopostava na svih osam kukaprije nego što bi Roschmann

bio zadovoljan svojimdnevnim učinkom.

Cijeli geto mora da je biomanji od pet četvornihkilometara. U toj gradskojopćini nekad je Živjelo 12000 do 15 000 ljudi. Prijenašeg dolaska Zidovi iz Rige— one dvije tisuće koliko ihje bilo preostalo —pregradili su prostor, takoda je područje koje jepreostalo za naš transport,od nešto više od 5 000muškaraca, žena i djece biloprostrano. No nakon našegdolaska transporti su i dalje

stizali iz dana u dan, svedok pučanstvo našeg dijelageta nije dostiglo 30 000 do40 000 stanovnika, te je sdolaskom svakog novogtransporta moralo bitipobijeno upravo onolikostanovnika koliko je živihpridošlica stiglo, kako bi senapravilo mjesta za no-vodošle. U protivnom,prenaseljenost bi postalaprijetnja zdravlju onih međunama koji su još mogliraditi, a to Roschmann nijebio sklon dopustiti.

Tako smo se prve večeri

smjestili u najbolje kuće,zauzevši svaki po jednusobu, pokrili se zastorima ikaputima umjestopokrivačima te spavali upravim krevetima. Nakonšto je ugasio žeđ vodom izčabra, moj je susjedprimijetio da možda ipakneće biti onako loše kakosmo strahovali.

Kako je ljeto prelazilo u jesen,a jesen u zimu, uvjeti u getupostajali su sve lošiji. Uzpomoć latvijskih kundakasvakog se jutra cjelokupnoljudstvo — uglavnom

muškarci, jer su žene i djecatamanjeni u daleko većempostotku nego za radsposobni muškarci —okupljalo na Limenom trguda bi uslijedio zbor. Nijebilo prozivanja, već su nasrazbrojali i dijelili u radnegrupe. Gotovo svekolikožiteljstvo, muškarci, žene idjeca, svakog je dana ukolonama napuštalo logorda bi provelo dvanaest satina prinudnom radu u svevećem broju obližnjihradionica.

Već sam ranije bio rekao da

sam tesar, što nije biloistina, ali sam kao arhitektpromatrao tesare na radu, tesam znao dovoljno da semogu izdati za tesara.Pretpostavljao sam —ispravno — da će zatesarima uvijek biti potrebe.Tako sam poslan na rad uobližnju pilanu, gdje suborove iz okolnih šumapilili i prerađivali u barakeza vojsku.

Posao je bio vrlo naporan,dostatan da slomi zdravačovjeka, jer smo i ljeti i zimiradili uglavnom na

otvorenom po studeni i vlaziravnice uz latvijsku obalu…

Naše se sljedovanje sastojalood pola litre tzv. juhe,uglavnom obojene vode ukojoj je ponekad biokomadić krumpira — tosmo dobivali jutrom prijeodlaska na rad — i drugepolitre s kriškom crnogkruha i pljesnivimkrumpirom, što smodobivali uvečer nakonpovratka u geto.

Unošenje hrane u getokažnjavalo se neodložnimvješanjem pred okupljenim

ljudstvom za večernjegzbora na Limenom trgu. Paipak, izlaganje toj opasnostibilo je jedini način da sepreživi.

Kad su se uvečer kolone vuklenatrag u logor, Roschmannje s nekolicinom svojihprijatelja stajao na ulazu,praveći »štih probe« naonima koji su prolazili.Pozivali su nasumcemuškarca, ženu ili dijete daiziđu iz stroja i da se pokrajvrata skinu. Ako jepronađen krumpir ili komadkruha, osoba kod koje se to

našlo pričekala bi da ostaliodmar-širaju na večernjizbor na Limenom trgu.

Kad su se svi okupili,Roschmann bi se došepiriocestom, u pratnji ostalihesesovskih stražara i s desetdo petnaest uhvaćenihnesretnika. Muškarci su seuspeli na platformu svješalima i s konopcem okovrata čekali da završismotra. Roschmann bi sezatim prošetao pokraj njih,cereći se u lice onima koji subili povrh njega, i jednomza drugim izbijao stolac pod

nogama. Volio je to činitisprijeda, tako da bi gaosoba koja umire moglavidjeti. Ponekad se spremioda izmakne stolac, a ondabi u posljednjem trenutkupovukao nogu. Grohotom sesmijao kad je vidio dačovjek na stolcu drhti,misleći da se već njiše naužetu, da bi zatim taj jadnikustanovio da je stolac jošuvijek pod njih.

Katkad su se osuđenici moliliBogu, ponekad su vapili zamilost. Roschmannu je tobilo milo.

Pretvarao se da je nagluh,naćulio bi uši i pitao: —Možete li govoriti maloglasnije? Što ste ono rekli?

Kad je izmaknuo stolac — bioje to u stvari nekakav drvenisanduk — okretao se svojimprijateljima i govorio: —Jadna li mene, zbiljamoram nabaviti aparat zanagluhe…

Za nekoliko mjeseci za naszatvorenike EduardRoschmann postao jeoličenje samog vraga. Maloje bilo onoga što mu nijepolazilo za rukom. Kad je u

krijumčarenju hraneuhvaćena žena, prvo bimorala promatrati vješanjemuškaraca, osobito ako jekoji od njih bio njezin mužili brat. Zatim bi jojRoschmann naredio daklekne pred nas, koji smo satri strane okruživali trg, dabi je logorski brijač ošišaodo gola. Nakon zbora odvelibi je na groblje izvan žice,gdje bi morala iskopatiplitak grob, kleknuti porednjega, a zatim bi jojRoschmann ili jedan odnjegovih ispalili metak iz

lugera ravno u potiljak.Nikom nije bilo dopušteno da

promatra ta smaknuća, alije od latvijskih stražaraprocurilo da je Roschmannčesto pucao pored uha, kakobi ženu natjerao da odužasa padne u grob, te da seopet popne i klekne u istipoložaj. Ponekad bi samoškljocnuo u prazno, a ženabi već bila pomislila daumire. Latvijci su biliokrutni, ali ih je Roschmanndaleko nadmašio.

U Rigi je bila jedna djevojkakoja je na vlastiti rizik

pomagala zatočenicima.Zvala se Olli Adler. Mislimda je bila iz Miinchena.Njezinu sestru Gerdu već subili ustrijelili na grobljuzbog unošenja hrane. Olli jebila djevojka nenadmašneljepote i zanijela jeRoschmanna. Postala jenjegovom milosnicom —službeno se to zvalo»sluškinjom«, jer su odnosiizmeđu esesovaca I Židovkibili strogo zabranjeni. Ta jedjevojka znala iz esesovskihzaliha krijumčariti lijekoveu geto.

To se, naravno, kažnjavalosmrću. Posljednji sam jeputa vidio kad smo se u Rigiukrcavali na brod…

Pri kraju prve zime bio samsiguran da neću moći jošdugo poživjeti. Glad, studen,vlaga, naporan rad ineprestane grubosti moju su,inače čvrstu, konstitucijusveli na hrpu kože i kostiju.Ono što sam vidio u zrcalubio je oronuo, zapuštenstarac, crveno obrubljenihočiju i upalih obraza.Upravo sam navršio trideseti petu, a izgledao sam kao

da mi je još jednom toliko.Ali tako je bilo i sa svimaostalima.

Bio sam svjedok odlaskadesetina tisuća ljudi u šumeu masovne grobnice, smrtistotina ljudi koji su pomrliod hladnoće, zaraza iiscrpljenosti, brojnihvješanja, strijeljanja,bičevanja i batinanja. Već iu tih pet mjeseci koje sampreživio nadživio sam svojvijek. Žudnja za životom,koju sam počeo pokazivatijoš u vlaku, rasplinula se, apreostalo je samo rutinsko

produženje životarenja kojeće se, prije ili kasnije,morati prekinuti. A onda, uožujku, zbilo se nešto što mije dalo još godinu danavolje.

I danas pamtim taj datum.Bilo je to 3. ožujka 1942,na dan drugogdunamundskog konvoja.

Otprilike mjesec dana ranijeprvi smo puta promatralidolazak neobičnogzatvorenog kamiona. Bio jevelik otprilike poput dugogautobusa na kat, ali je biobez prozora. Obojan je bio

sivo-zeleno. Parkirao se tikdo ulaza u geto, a zajutarnjeg zbora Rosch-mannje rekao da ima jednuobavijest. Rekao je da je uobližnjem graduDunamundeu, koji se nalazina rijeci Buni, stotinjakkilometara od Rige, upravootvorena tvornica ribljihkonzervi. To je značilo,kako je rekao, lagan posao,dobru hranu i dobre životneuvjete. Zbog toga što je radtoliko lagan, mogućnost sepruža samo starcima Iženama, iscrpljenima,

bolesnima i maloj djeci.Naravno, mnogo ih je bilo koji

su željeli poći na takougodan posao. Roschmannje prošao redovimaodabirući one koji će ići, aovaj puta starci i bolesnicinisu se sakrivali u pozadinu,odakle su ih uz vrištanje iprosvjedovanje izvlačili isvrstavali u kolonu zabrežuljke smaknuća, nego suse upravo željeli pokazati.Na kraju je odabrao više odstotinu ljudi, te su se svi onipopeli u kamion.

Zatim su se vrata zalupila, a

promatrači su zapazili kakosu putnici tijesno zbijeni.Kamion je krenuo neispuštajući nikakve ispušneplinove. Kasnije se pročulokakvo je to zapravo vozilo.Nikakve tvornice ribljihkonzervi nije bilo uDunamundeu, a kamion jezapravo bio plinskakomora. U žargonu getaizraz »dunamundskikonvoj« značilo je od tadausmrćenje plinom.

Dana 3. ožujka getom seproširio šapat da će bitiorganiziran još jedan

dunamundski konvoj. Idoista, na jutarnjem zboruRoschmann ga je i oglasio.Ali ovaj puta nije bilodobrovoljaca, pa jeRoschmann, uz širokiosmijeh, počeo šetkati međuredovima, dotičućikorbačem prsa onih koji sumorali poći. Oštroumno jeotpočeo od četvrtog, zadnjegreda, gdje je očekivao da ćenaći slabe, stare inesposobne za posao.

Neka stara žena, koja je topredvidjela, stajala je uprednjem redu. Mora da je

im.ala otprilike šezdeset ipet godina, ali je, nastojećida spasi glavu, obuklacipele s visokim petama,crne svilene čarape, kratkusuknju koja nije sezala ni dokoljena i napadan šešir.Narumenjela je i napudralaobraze, a usnice obojalajarko crvenom bojom. Vstvari, isticala bi se u svakojgrupi zatvorenika, ali jepomislila da će moći proćikao mlada djevojka.

Kad je u svojoj šetnji dospiodo nje, Roschmann sezaustavio, zinuo od

iznenađenja i ponovno jeodmjerio. Zatim je njegovolice obasjalo veselje.

— Vidi, vidi, što mi to ovdjeimamo! — uzviknuo je,pokazujući na njukorbačem, kako bi privukaopozornost svojih drugova,koji su na sredini trga čuvalionu stotinu koju je većizabrao. — Ne biste li se,mlada damo, željeliprovozati do Duna-mundea?

Dršćući od straha, starica jeprošaptala:

— Ne, gospodine.

— No, recite, koliko vam jegodina? — nastavljao jeRoschmann dok su njegoviprijatelji iz SS-a počinjalihihotati. — Sedamnaest,dvadeset?

Staričina čvornata koljenapočela su se tresti.

— Da, gospodine —prošaptala je.

— Divno — uzviknuo jeRoschmann. — Uvijek samsklon lijepoj djevojci. Iziđiteu sredinu da bismo se svimogli diviti vašoj mladosti iljepoti.

Govoreći to, zgrabio ju je za

ruku i gurnuo premasredištu Limenog trga. Kadje stigla onamo, osovio ju jena noge i rekao: —

A sad, mlada damo, budućida ste tako mladi i lijepi,možda biste nam htjeli neštootplesati?

Stajala je i drhtala od studenavjetra i straha. Prošaptala jenešto što nismo mogli čuti.

— Što ste rekli? — izderao seRoschmann. — Ne znateplesati? Ma ja sam siguranda tako zgodno mladostvorenje kao što ste vi znaplesati. Nije li tako?

Njemački esesovci samo štonisu popucali od smijeha.Latvijci nisu ništa razumjeli,ali su se počeli cerekati.Starica je odmahnulaglavom. Roschmannova jesmiješka nestalo.

— Pleši! — zarežao je.Napravila je nekoliko

teturavih koračića, a ondastala.

Roschmann je izvukao svojluger, otkočio ga i pripucaou pijesak, nekolikocentimetara od njezinihnogu. Od straha je visokoposkočila.

— Pleši… pleši… pleši nam,ti odvratna židovska kujo— vikao je, a svaki onaj»pleši« popratio je metkomkoji bi ispalio u pijesak tikdo njezinih nogu.

Ispaljujući jedan šaržer zadrugim, sve dok nije ispucaosva tri koja je imao utorbici, natjerao ju je dapleše punih pola sataskačući sve to više, dok jojje suknja svakim skokomsve više i više otkrivalabedra. Na kraju je ženapala na pijesak nesposobnada se podigne, pa makar joj

o tome ovisio i sam život.Roschmann je tri posljednjanaboja ispalio tik do njezinalica, tako da joj je pijesakušao u oči.

Između pucnjeva cijeli je trgmogao čuti staričino teškosoptanje.

Kad mu je ponestalo municije,viknuo je opet »Pleši« ičizmom je udario u trbuh.Za sve to vrijeme svi smo mistajali u potpunu muku, aonda se čovjek do menepočeo moliti. Bio je hasid1,malen i bradat čovječuljak,koji je još uvijek nosio

dronjak svojeg dugog crnogkaputa. Unatoč hladnoći,koja je većinu od nasnatjerala da na kapamanosimo naušnjake, on jeimao šešir široka oboda,kakav je nosila njegovasekta. Počeo je izgovaratimolitve drhtavim glasom,koji je postojano bivao svesnažniji. Znajući da jeRoschmann u svomnajopasnijem raspoloženju,i ja sam počeo moliti, tiho,da se hasid smiri. No, on senije smirio.

— Čuj, o Izraele…

— Zaveži! — psiknuo samkrajičkom usta.

— Adonai elohenu… gospodinje naš Bog…

— Hoćeš li se smiriti? Sve ćenas posmicati.

— Gospodin je jedan…Adonai Eha-ad. Poput pojcau sinagogi razvukao jeposljednji slog kakotradicija nalaže, onakokako je to učinio RabbiAkiva kad je po naređenjuTiniusa Rufusa umirao ucezarejskom amfiteatru.Upravo u tom trenutkuRoschmann se prestao

izdirati na staricu.Podigao je glavu poput

životinje koja onjuškujevjetar i okrenuo se premanama. Budući da sam bioza glavu viši od hasida,pogledao je na me.

— Tko je to govorio? —vrisnuo je, zakoračivšiprema meni.

— Ti… izlazi iz vrste. — Nijebilo nikakve dvojbe da semeni obraća. Pomislio sam:»Ovo je, dakle, konac. Pašto onda? Nema veze, to semoralo dogoditi danas ilibilo kada.« Istupio sam kad

je došao do mene.Ništa nije kazao, ali mu se lice

trzalo kao u manijaka.Zatim se smirio, pa senasmiješio onim svojimmirnim vučjim osmijehom,koji je ispunjao strahomcijeli geto, pa čak i latvijskeesesovce.

Njegova je ruka takomunjevito poletjela da jenitko nije niti vidio. Osjetiosam samo nekakav udaracpo lijevoj strani lica,istodobno sa strašnimpucnjem, i kao da je bombaeksplodirala tik do mojeg

bubnjića. A onda samosjetio jasno, ali nekakozasebno, kako mi se odsljepoočice do usta kožadere poput trule tkanine.Prije nego što samprokrvario, Roschmannovaje ruka još jednom poletjela,ovaj puta u drugom smjeru,i njegov mi je korbač, uz istionaj prasak i osjećajdrapanja, razderao drugustranu lica. Roschmannovbič bio je dug oko polametra. U njegovu je drškubila metalna savitljivašipka, a preostalih

dvadesetak centimetaratvorili su pleteni kožnatiremeni.

Kad bi se njime na određennačin, odozgor nadolje,udarilo po ljudskoj koži,derala se ona poput svilenogpapira. To sam već ranijevidio.

Za nekoliko sekundi osjetiosam kako mi se topla krvpočinje slijevati na kaputićkapajući niz bradu kao dvamala crvena vrutka.Roschmann se odmaknuood mene, a zatim se vratio,upirući prstom na staricu

koja je i dalje soptala nasredini trga.

— Pokupi onu staru vješticu iodnesi je u kamion! —zaštektao je.

I tako sam nekoliko trenutakaprije dolaska druge stotinežrtava uzeo staricu i ponioje niz Bregovitu ulicu doulaza i pokretne plinskekomore, koja je tamočekala, a sve to vrijeme nanju je kapala krv s mojebrade. Stavio sam je u dnovozila i spremio se da odem.Međutim, ona mi je uvelimprstima zgrabila zglavak

tolikom snagom kakvunisam od nje očekivao.Čučeći me privukla k sebina pod i malim finimrupčićem, koji mora da jepotjecao iz boljih vremena,obrisala krv koja je i daljenavirala.

Lice joj je bilo umrljanomaškarom, ružom, suzamai pijeskom, ali su njezinetamne oči blistale poputzvijezda. Pogledala me iprotisnula: — Židove, sinemoj, moraš živjeti. Zakunimi se da ćeš živjeti. Zakunimi se da ćeš odavde izići

živ. Moraš živjeti da imkažeš, da kažeš onima vaniu drugom svijetu, što seovdje dogodilo našemnarodu. Obećaj mi, zakunise na Sefer Toru.2.

I tako sam se zakleo da ćunekako preživjeti, bezobzira na to koliko me tostajalo. Zatim me pustila daodem. Oteturao sam natragcestom u geto i na pola putase onesvijestio…

Nedugo zatim, kad sam sevratio na posao, odlučiosam se za dvije stvari. Prvaje bila ta da ću voditi tajni

dnevnik, i to tako što ćunoću iglom i crnom tintom ukožu na nogama upisivatiriječi I datume, kako bihjednog dana mogao ispisatisve što se dešavalo u Rigi tetako dati preciznosvjedočanstvo protiv onihkoji su za te događajeodgovorni. Druga je odlukabila ona da postanem kapo,pripadnik židovske policije.

Ta je odluka bila teška, jer sukapi bili oni ljudi koji susvoje zemljake Židove gonilina rad i s rada, a često i nagubilišta. Štoviše, nosili su

drške od pijuka, i kad subili na oku nekog njemačkogSS oficira, izdašno su ihupotrebljavali kako binatjerali svoju braću Židoveda rade marljivije. Bezobzira na sve, dne 1.travnja 1942. otišao samglavaru kapa i dobrovoljnose prijavio, postavši takootpadnik od svoje židovskesubraće. Uvijek se našlomjesta za još jednog kapa,jer se, unatoč boljoj hrani,životnim uvjetima ioslobođenju od ropskograda, vrlo malo ljudi

odlučivalo za taj posao…Opisao bih ovdje metodu

kojom su ubijali one koji subili nesposobni za rad, jer jena taj način poRoschmannovu nalogu uRigi pobijeno 70 000 do 80000 Židova. Kad bi nastanicu stigao vlak s novimtovarom zatočenika —obično je tu bilo nekih 5000 ljudi — uvijek je unjem bilo približno 1000ljudi koji su umrli još zasamog putovanja. Bila jevelika rijetkost da je upedeset vagona bilo tek

nekoliko stotina mrtvaca.Kad su se došljaci postrojili na

Limenom trgu pristupalo seodabiru za usmrćenje, i tone samo među pridošlicamanego između svih nas. To jei bila glavna svrha jutarnjegi večernjeg prebrojavanja.Među novodošlima kaonesposobne za rad izdvajalisu one slabe i neotporne,slabe i bolesne, većinu ženai gotovo svu djecu. Njih suodvodili na stranu. Preostalesu zatim prebrojili. Ako ihje bilo 2 000, onda jeprobrano i 2 000 starih

kažnjenika, tako da je 5000 ljudi stiglo, a 5 000otišlo na brežuljak zapogubljenje. Tako nijemoglo doći doprenaseljenosti. Čovjek jemožda mogao preživjeti šestmjeseci prinudnog rada,rijetko kada više, a onda muse zdravlje narušilo, te bi gajednog dana Roschmannovkorbač lupnuo po prsima, ion bi otišao da se pridružiredovima mrtvih…

Isprva su ove žrtve marširale ukoloni izvan grada do šumekoju su Latvijci nazivali

Bikernikerska šuma, aNijemci Hochwald iliVisoka šuma. Ovdje su načistinama među borovimaŽidovi iz Rige prijesmaknuća iskopali golemejarke. Ovdje su ih latvijskiesesovski stražari, podnadzorom i po naloguEduarda Roschmanna,pokosili tako da su nesretniljudi popadali u jarke.Preostali Židovi iz Rigezatim su natrpali dovoljnozemlje do pokriju tjelesa,nanijeli još jedan sloj leševana onaj koji je već ležao i

tako nastavili sve dok jaraknije bio popunjen. Zatim supočeli iskapati novi jarak.

U getu smo slušali štektanjemitraljeza kad je svakanova partija likvidirana, tegledali kako se Roschmannpo obavljenu posluotvorenim kolima spušta sbrijega kroz vrata geta…

Kad sam postao kapo, svi sumoji društveni kontakti sostalim logorašimaprekinuti. Nije imalonikakva smisla tumačitizašto sam ovako postupio,razjašnjavati da jedan kapo

više ili manje ne znači ništa,te da nimalo neće povećatistopu smrtnosti, a da bi,naprotiv, jedan jedinipreživjeli svjedok mogao bitii te kako značajan, ne zatoda spasi njemačke Židove,nego da ih osveti. To jebarem bio argument kojisam samom sebi ponavljao.Ali je li to bio stvarnirazlog? Ili sam se ja samobojao da ne umrem? Štogod. bilo da bilo, strah jeuskoro prestao biti tajčimbenik, jer se u kolovozuiste godine zbilo nešto što je

usmrtilo dušu u mojemtijelu, ostavivši samoljušturu da se bori za goliživot…

U srpnju 1942. stigao je izBeča veliki novi transportaustrijskih Zidova. Očito jesvima njima bez iznimkebio namijenjen »specijalnipostupak«, jer nitko izkonvoja nije dospio u geto.Nismo ih vidjeli, jer su sviodmarširali u Visoku šumuravno s kolodvora te ondjemitraljirani. Kasnije tevečeri niz brijeg su sespustila četiri teretnjaka

krcata odjećom, koja jedopremljena na Limeni trgradi razvrstavanja. Bio je tohumak visok poput kuće.Odjeća je sortirana u gomilecipela, čarapa, gaća, hlača,haljina, kaputa, četkica zabrijanje, naočala, umjetnihzubala, vjenčanih prstenova,pečatnjaka, kapa i ostaloga.

Naravno, to je bio uobičajenpostupak s pobijenimtransportom. Svi oni koji suusmrćeni na brdu zasmaknuće morali su se svućina rubu groba, a njihova jesvojina kasnije dovezena u

geto. Tu su se stvarirazvrstavale i zatim vraćaleu Reich. O zlatu, srebru idraguljima starao seRoschmann osobno…

U kolovozu 1942. stigao je jošjedan transport izTheresienstadta, logora učeškoj, gdje su se desecitisuća njemačkih iaustrijskih Židova sabiraliprije nego što će biti poslanina istok na smaknuće.

Stajao sam na rubu Limenogtrga i promatraoRoschmanna koji je vršioodabir. Došljaci su već bili

ošišani do gola, što jeurađeno u nekom odprethodnih logora, pa ne bibilo lako raspoznatimuškarce od žena, da ovenisu nosile haljine. Nadrugoj strani trga stajala jeneka žena koja je privuklamoju pozornost. Premda jebila izmrcvarena, suha kaokost i mada je neprekidnokašljala, nešto u njezinimcrtama učinilo mi sepoznatim.

Došavši do nje, Roschmann juje tucnuo po prsima i ondaprodužio. Latvijci koji su ga

slijedili smjesta su jezgrabili za ruke i izgurali izreda da se pridruži ostalimana sredini trga. Mnogo ih jeiz tog transporta bilonesposobno za rad, pa jelista selekcioniranih biladuga. To je značilo da ćemanji broj nasstarosjedilaca bitiselekcioniran da bi sepopunio potreban broj,premda je, bar što se menetiče, to pitanje bilo posveakademsko. Kao kapo,imao sam vrpcu na rukavu inosio kijaču, a posebna

sljedovanja donekle su meojačala.

Najveći broj onih koji su teljetne večeri izdvojenioformio je kolonu i podpratnjom, kapa marširaoprema izlazu iz geta.Kolonu su ondje preuzimaliLatvijci, koji su je vodiliposljednjih pet-šestkilometara do Visoke šume ismrti.

No budući da je iza ulazastajao i kamion s plinskomkomorom, od onihizdvojenih izabrana jeskupina od stotinjak

najslabijih stvorenja. Bašsam trebao otpratiti ostaleosuđene muškarce i žene doizlaza, kad je esesovskiporučnik Krause pozvaočetiri-pet kapa. — Hej vitamo! — poviknuo je.

— Povedite ove dodunamundskog konvoja.

Nakon što su ostali već otišli,nas smo petorica posljednjihstotinu ljudi, koji su šepali,posrtali I kašljali, otpratilido ulaza gdje ih je čekaokamion. Među njima je bilai ona slabašna žena koju jerazdirala tuberkuloza pluća.

Znala je kamo ide, svi suoni to znali, ali je poputostalih poslušno teturalaprema stražnjem dijeluteretnjaka. Bila je preslabada se uspne, jer je ogradabila previsoko od zemlje, pase okrenula prema meni dajoj pomognem. Stajali smo igledali zabezeknuto jedno udrugo.

Čuo sam da za mnom netkoprilazi, a dva kapa koja subila kraj kamiona zauzelasu stav mirno i skinulakape. Shvativši da to morabiti neki esesovski oficir, i ja

sam učinio isto. Žena me idalje netremice gledala.čovjek, koji mi je bio s leđa,stupio je preda me. Bio je tokapetan Roschmann.

Kimnuo je onoj dvojici kapada nastave s poslom, a u meje upiljio one svojevodenjkaste oči.

Pomislio sam satno da tomože značiti da ću večerasbiti izmlaćen zato što samtako sporo skinuo kapu.

— Kako se zoveš? — zapitaome blago.

— Tauber, gospodinekapetane — odgovorio sam

i dalje u stavu mirno.— No, Tauber, ti kao da si mi

nešto spor. Što misliš, bismoli te večeras malko oživjeli?

Nije imalo smisla bilo što reći.Presuda je izrečena.

Roschmann je bacio pogled naonu ženu, oči su mu sesuzile kao kad se u neštosumnja, a zatim mu se licempolako razvukao onajnjegov vučji smiješak.

— Poznaš li ovu ženu? —upitao je.

— Da, gospodine kapetane —odgovorio sam.

— Tko je ona? — pitao je.

Nisam mogao odgovoriti.Usta su mi se slijepila, kaoda su namazana ljepilom.

— Je li to tvoja žena? —nastavio je. Nijemo sampotvrdio. Nacerio se još šire.

— No, no, dragi moj Tauber,pa kako se ti to ponašaš?Pomozi dami da se uspne ukamion!

I dalje sam stajao, nesposobanda se pokrenem. Unio mi seu lice i prošaptao: — Imašdeset sekundi da je utrpaš,inače ćeš ti unutra.

Polako sam podigao ruku, aEsther se na nju oslonila i

tako uspela u vozilo. Drugadva kapa čekala su dazalupe vrata. Odozgor mepogledala, a dvije su jojsuze navrle — svaka izjednog oka — i otkotrljalese niz obraze. Ništa mi nijerekla, nikad zapravo nismomnogo govorili. Zatim suzalupili vrata i automobil seodvezao. Posljednje što samvidio bile su njezine oči kojeme promatraju.

Dvadeset godina sam nastojaoproniknuti taj pogled unjezinim očima. Je li to bilaljubav, ili mržnja, prezir ili

sućut, zbunjenost ilirazumijevanje? Nikad toneću spoznati.

Kad je vozilo otišlo,Roschmann mi se okrenuo, idalje nakešen:

— Možeš poživjeti sve doknam se ne svidi da s tobomokončamo, Tauber — rekaoje — ali ti si od sada mrtav.

Imao je pravo. Toga je dana umeni umrla moja duša. Biloje to 29. kolovoza 1942.

Od kolovoza te godine postaosam robot. Sve je izgubilobilo kakvo značenje. Nisamviše ćutio studen ili bol, ni

bilo kakav osjet. Promatraosam brutalnostiRoschmanna i njegovihesesovaca a da okom nisamtrepnuo. Otvrdnuo sam biona sve što može ganutiljudski duh i na većinustvari koje pogađaju tijelo.Samo sam sve bilježio,svaki pa i najmanji detaljslagao sam u pamet ili sampak datume upisivao u kožuna nogama. Transport jestigao, ljudi su odmarširalina brežuljak za pogubljenjaili se ukrcali u kamion splinom, zatim umrli te bili

pokopani. Ponekad dok samih s vrpcom na rukavu idrškom u ruci sprovodio doulaznih vrata, zagledao samim u oči. Podsjetilo me topjesme nekog engleskogpjesnika koju sam davnobio pročitao. U njoj jeopisano kako je neki staripomorac, osuđen da živi, izočiju svoje posade koja jeumirala od žeđi čitaokletvu. No za me nije bilokletve, jer sam bio imun čaki na osjećaj krivnje. No tajće me osjećaj snaći sgodinama.

Postojala je samo prazninamrtvaca koji i dalje hodisvijetom…

Peter Miller je čitao do kasna unoć. Odjednom je iznošenjegrozota na nj djelovalo monotonoI hipnotično. U više navratazavalio se u naslonjač i nekolikotrenutaka duboko disao kako bise opet smirio. Zatim jenastavljao čitati.

Jednom, malo prije ponoći,odložio je knjigu i skuhao joškave. Prije no što će navućizastore, stao je do prozora ipromatrao ulicu. Nešto niže niz

cestu blještava neonska svjetlakavane »Cherie« razlijevala su sepo Steindammu. Opazio je jednuod djevojaka koje su seispomagale izlazeći s poslovnimljudima kako upravo izranja rukupod ruku s jednim od njih.Nestali su malo dalje u nekompensionu, gdje će biznismen bitiolakšan za sto maraka, kolikostoji pola sata parenja.

Miller je navukao zastore,popio kavu i vratio se dnevnikuSalomona Taubera.

U jesen 1943. iz Berlina je

stigao nalog da se iz Visoke

šume iskopaju deseci tisućaleševa te da se temeljitounište vatrom ili živimvapnom. To je bilo lakšereći nego provesti, jer jenastupala zima I tlo sepočelo smrzavati.Roschmann je zbog toga biovrlo loše volje, ali su gaadministrativni detaljiprovođenja naredbe tolikookupirali da u nas nijedirao.

Iz dana u dan novoformiraneradne ekipe s pijucima ilopatama marširale suuzbrdo u šumu, a iz dana u

dan nad šumom su se dizalistupovi crnog dima. Kaogorivo upotrebljavali suborove iz šume, ali su leševikoji su se već uvelikeraspadali vrlo slabo gorjeli,pa je posao sporo odmicao.

Napokon su prešli na živovapno. Svaki sloj tjelesaprelili su njime, a u proljeće1944, kad se zemljaodmrzla, ponovo ihzatrpali3.

Ekipe koje su izvodile ovajposao nisu bile iz geta. Ljudikoji su obavljali ovu zadaćubili su potpuno izolirani.

Bili su to Udovi iz jednog odnajstrašnijih logora ususjedstvu Salas Pilsa.

Kasnije su umoreni na tajnačin što su im bili potpunouskratili hranu, tako da su,unatoč ljudožderstvu,kojemu su brojni pribjegli,svi oni pomrli odizgladnjavanja…

Kad je u proljeće 1944. posaoviše-manje okončan, geto jenapokon likvidiran. Većinanjegovih 30000 žiteljaodmarširala je u šumu, dapostane posljednjimžrtvama koje su borici

upokojili. Nas otprilike 5000 prebačeno je u logorKaiserwald, a geto je spaljeni zatim poravnanbuldožerima. Od onoga štoje nekoć tamo bilo nijepreostalo ništa osimstotinjak rali utabanogpepela..?

Na slijedećih dvadeset stranicaTauberova dnevnika opisana jeborba za život ukoncentracionom logoruKaiserwald, borba protiv jurišagladi, bolesti, iscrpljujućeg rada ibrutalnosti logorske straže.

Za to vrijeme nije bilo nikakvaznaka od esesovskog kapetanaEduarda Roschmanna. No on jeočito i dalje bio u Rigi. Tauber jezatim opisao kako su se napočetku listopada 1944. esesovci,koje je počela hvatati strava odpomisli na to da bi mogli živipasti u ruke Rusima —osvetnicima, spremili zaočajničko povlačenje iz Rigemorskim putem, odvodeći sasobom onu šačicu posljednjihpreživjelih zatočenika kao nekuvrstu putne karte.

Poslije podne 11. listopada

stigli smo — a bilo nas jetek 4 000 — u grad Rigu.Kolona je otišla ravno uluku. Iz daljine se čulaneobična tutnjava, kao daduž obzorja vladanevrijeme. Za trenutak nasje to zbunilo, jer nikadnismo čuli zvuk granata ilibombi. Zatim nam je uglave — omamljene glađu ihladnoćom — doprlo da toruski minobacači tuku popredgrađima Rige.

Kad smo prispjeli u luku,tamo je sve vrvjelo oficirimai vojnicima SS-a. Nikad ih

nisam video toliko na istommjestu u isto vrijeme. Skoroda ih je bilo više od nas.Nas su svrstali u redoveispred nekog skladišta. Iopet je većina pomislila daće nas upravo ovdjepomlatiti mitraljezima. Noto se nije desilo.

Očito je bilo da će esesovcinas, posljednje ostatkestotina tisuća Zidova koji suprošli Rigu, upotrijebiti kaoalibi za bijeg pred ruskimnadiranjem, za povratak uReich. Brod kojim ćemootploviti, teretni brod na

šestom molu, bio jeposljednji koji će izići izopkoljene enklave. Upravoje započeo ukrcaj ranjenihnjemačkih vojnika, koji suležali na nosilima u dvamaskladištima nešto malo daljeniz molo…

Bilo se već počelo mračiti kadje pristigao kapetanRoschmann. Kad je vidiokako se brod krca, stao jekao ukopan. Vidjevši daukrcavaju ranjene njemačkevojnike, okrenuo se i viknuobolničarima koji su teglilinosila: — Obustavite to.

Prišao je preko mola i jednogbolničara udario po licu.Okrenuo se nama,postrojenim zatvorenicima izagrmio: — Vi, ništarije.Penjite se na brod i skinite teljude. Spustite ih natragovamo. Ovaj je brod naš.

Podbadani puščanim cijevimaesesovaca, koji su sišli snama, počeli smo seprimicati mostiću. Stotinedrugih esesovaca, redova ipodoficira, koji su dotlestajali podalje i promatraliukrcavanje, natisnuli su senaprijed i za zatvorenicima

proslijedili na brod. Kadsmo se uspeli na palubu,počeli smo podizati nosila iodnositi ih natrag na molo.Ispravnije je reći da smo seupravo spremili da touradimo, kadli nas je jedandrugi povik zaustavio.

Baš sam bio dospio domostića i trebao se popetikad sam začuo taj povik iokrenuo se da vidim što sedogađa.

Neki armijski kapetan trčao jemolom i zaustavio se dostablizu mene, tik do mostića.Zinuo je u ljude koji su se

upravo spremili da iznesuranjenike i dreknuo: — Tkoje naredio da se ovi ljudiiskrcaju?

Roschmann mu je prišao sleda i rekao:

— Ja. Ovaj je brod naš. —Kapetan mu se hitrookrenuo. Zavukao je ruku udžep i izvadio neki papir.— Brod je poslan da pokupiranjene vojnike — rekao je.— Njih će i povesti.

Zatim se okrenuo vojnimbolničarima i viknuo danastave s ukrcavanjem.Pogledao sam Roschmanna.

Stajao je i drhtao. Pomisliosam da je to od gnjeva. Aonda sam vidio da jeprestrašen. Bojao se da ćepasti Rusima u ruke. Zarazliku od nas, oni su bilinaoružani.

Počeo je urlati na bolničare:— Ostavite ih. Rekvirirao sam

ovaj brod u ime Reicha! —Bolničari se na nj nisuosvrnuli nego su poslušalikapetana Wehrmachta.Lijepo sam vidio lice togčovjeka, jer je bio tek dvametra od mene. Odiznurenosti je bilo sivo, s

crnim podočnjacima. S objestrane nosa spuštale su sebore, a po bradi se vidjeloda se nije brijao većnekoliko tjedana. Vidjevšida je ukrcaj ponovnootpočeo, htio je proći mimoRoschmanna, kako binadgledao svoje bolničare.Iz gomile nosila na snijegomprekritu molu čuo sam glaskoji je hamburškimnarječjem viknuo:

— Bravo, kapetane! Pokažitoj svinji!

Kad se kapetan našaonasuprot Roschmannu,

esesovski ga je oficir zgrabioza ruku, potresao ga irukom na kojoj je bilarukavica udario po licu.Tisuću sam ga puta vidiokako šamara ljude, alinikad nisam, vidio ovakavishod. Kapetan je podnioudarac, potresao glavom,stisnuo šaku I strašnimšakačkim udarcem desnicepogodio Roschmannovuvilicu. Roschmann je poletionekoliko metara i ispružiose poleđuške po snijegu, amali potočić krvi procuriomu je iz usta. Kapetan se

okrenuo svojimbolničarima.

Roschmann je iz futroleizvukao svoj oficirski liiger,pažljivo nanišanio i opaliomedu kapetanova ramena.Na pucanj pištolja sve jestalo. Armijski kapetan jeposrnuo i okrenuo se.Roschmann je opet opalio, atane je kapetana pogodilo uvrat. Pao je nauznak, a bioje mrtav i prije no što jeudario o tle. Nešto što jenosio o vratu odletjelo je jerga je kugla upravo u topogodila, a kad sam pokraj

toga prošao — jer mi je bilonaređeno da tijelo ponesem ibacim s mola — vidio samda je to orden na vrpci.Nikad nisam doznaokapetanovo ime, ali onaj jeorden bio Viteški križ shrastovim lišćem…

U Millera je ova stranicadnevnika izazvala isprvazapanjenost koja je zatim prešla unevjericu, sumnju, opet u vjeru i,konačno, u strašnu srdžbu.Pročitao ju je desetak puta kakobi isključio svaku sumnju, azatim nastavio čitati dnevnik.

Zatim nam je naređeno da

počnemo istovarivatiWehrmachtove ranjenike teda ih položimo na snijegompokriven molo. Pomagaosam nekom mladom vojnikuda s mostića siđe na molo.Bio je slijep. Oči su mupokrili prljavim zavojem odrukava košulje. U bunilu jestalno zazivao majku. Morada mu je bilo osamnaestakgodina.

Napokon su svi oni iskrcani, anama, zatočenicima,naređeno je da se ukrcamo.

Sve su nas sabili upotpalublje, jedne uprednjem, a druge ustražnjem dijelu broda, takoda smo bili toliko stiješnjenida smo se jedva moglimicati. Zatim su zatvoriligrotla, a onda su se na brodpočeli ukrcavati esesovci.Isplovili smo nešto prijeponoći, jer je kapetan očitoželio prije svanuća bitidobrano izvan Latvijskogzaljeva, kako ne bi ruskimstormovicima dao priliku daga otkriju i bombardiraju…

Trebala su proteći tri dana da

se dokopamo Danziga4, kojije bio poprilično izanjemačkih linija. Bila su totri dana bez hrane i vode upotpalubnom paklu koji sezibao i tresao, tri dana ukojima je pomrla četvrtinaod 4 000 zatvorenika. Nijese imalo što povratiti, paipak smo svi bljuvalinaprazno od morske bolesti.Mnogi su poumiraliiscrpljeni povraćanjem, nekiod gladi i studeni, drugi suse pak zagušili, a neki suopet, zbog toga što sujednostavno izgubili volju za

život, legli i predali seSmrti. A onda je brod opetpristao, grotla su otvorena,te su udari ledenog zimskogvjetra prostrujali smrdljivimpotpalubljem.

Kad smo se iskrcali na molo uDanzigu, leševi su položeniuz one koji su preživjeli,tako da bi se brojke sravniles onim koje su zabilježenepri ukrcaju u Rigi. Esesovcisu uvijek bili vrlo precizni upogledu brojki.

Kasnije smo doznali da jeRiga pala u ruke Rusima14. listopada, dok smo mi

još uvijek bili na moru…

Tauberova strašna odiseja bližilase svršetku. Iz Danziga supreživjele logoraše teglenicomprebacili u obližnjikoncentracioni logor Stutthof,gdje je Tauber sve do prvihtjedana 1945. danju radio uBurggrabenu, brodogradilištupodmornica, a noćivao u logoru.

Daljnje tisuće ljudi pomrle suu Stutthofu od gladi. Promatraoih je kako umiru, ali je samnekako uspio preživjeti.

U siječnju 1945. Rusi su sejako približili Danzigu, pa su

preživjeli iz štuthofskog logorapotjerani na zapad kroz snijegprema Berlinu, u glasoviti Maršsmrti. Po cijeloj istočnojNjemačkoj ove kolone sablastigmizale su prema zapadu.Esesovci, koji su ih gonili, vidjelisu u njima propusnicu za proboju sigurnost do zapadnihsaveznika. Uzduž rute, u snijegu iledu, logoraši su umirali poputmuha.

Tauber je preživio i to.Konačno je ostatak njegovekolone prispio u Magdeburg,zapadno od Berlina, gdje su ihesesovci napokon napustili te se

ogledali za svoju vlastitusigurnost. Tauberova skupinasmještena je u magdeburškizatvor i prepuštena pascizbunjenih i bespomoćnih staracaiz lokalnog domobranstva.Budući da nisu mogli hranitizatočenike, a zastravljenipomišlju na to što će saveznicireći kad ih otkriju, domobrancisu najsnažnijim zatočenicimadopustili da se po okolici samisnalaze za hranu.

Posljednji sam puta vidio

Eduarda Roschmanna zaprebrajanja na danciškom

molu. Toplo umotan, ulazioje u automobil. Mislio samda je to posljednji puta štoga gledam, ali mi je bilosuđeno da ga sretnem jošjednom. Bilo je to 3. travnja1945. godine.

S još trojicom zatvorenika biosam tog dana krenuo zaGardelegen, selo koje senalazi istočno od grada.Prikupili smo vrećukrumpira. Vukli smo svojplijen kadli je za namapristigao neki auto koji sevozio u smjeru zapada.Zastao je da propusti neku

zapregu, a ja sam se — beznekog osobitog zanimanja— osvrnuo za autom. Unjemu su bila četiri oficiraSS-a. Očito su hitali nazapad. Onaj uz vozačanavlačio je bluzu kaplararedovne vojske. Bio je toEduard Roschmann.

Nije me opazio, jer sam naglavi nosio kapuljaču odstare vreće za krumpire dabih se zaštitio od hladnogproljetnog vjetra. Ali ja samnjega vidio. U to nije bilonikakve sumnje.

Očito su sva četvorica iz auta

presvlačila uniforme dok jevozilo jurilo na zapad.Kako se auto hitro odvezaoniz cestu, kroz prozor vozilaizbačena je nekakva odjeća,koja je odlepršala u prašinu.

Nekoliko trenutaka kasnijestigli smo do mjesta gdje jeležala, te smo je podigli daje razgledamo. Bila je tobluza esesovskog oficira. Nanjoj su bile oznakedvostruke munje Waffen-SS-a I kapetanski čin.Roschmann iz SS-a bio jeiščeznuo…

Dvadeset i četiri dana nakon

toga došlo je oslobođenje.Posve smo bili prestaliizlaziti, odabravši radije iglad u zatvoru, negotumaranje ulicama, nakojima je vladalo potpunobezvlašće. A onda, dne 27.travnja, cijeli se grad smirio.Negdje oko podneva uzatvorskom sam dvorišturazgovarao s jednimustrašenim starimstražarom, koji mi je gotovosat vremena objašnjavao daon i njegove kolege nemajuništa s Adolfom Hitlerom, aponajmanje s progonom

Zidova.Začuo sam zvuk nekog vozila,

koje se zaustavilo s onestrane zaključanih vrata, azatim lupnjavu. Stari jedomobranac otišao otvoriti.Čovjek koji je unišao,oprezno, s revolverom uruci, bio je vojnik u punojratnoj spremi, takav kakvognikad ranije nisam vidio.

Očito je bio oficir, jer mu je upratnji bio neki vojnik splitkim okruglim šljemom ipuškom u ruci.

Stajali su bez riječi i osvrtalise po zatvorskom dvorištu.

U jednom je kutu bila hrpaod pedesetak leševa. Bili suto oni koji su pomrli uposljednja dva tjedna. Nitkoviše nije imao snage da ihpokopa. Ostali zatvorenici,napola živi, ležali su krajzidova na proljetnom suncu,nastojeći bar malo isušitisvoje gnojne i smrdljiverane.

Dva su čovjeka pogledalajedan drugoga, a zatimsedamdesetogodišnjegdomobranca. Ovaj im jezbunjeno uzvratio pogled. Aonda je izgovorio nešto što

je morao naučiti još uprvom svjetskom ratu.Kazao je:

— Hello, Tommy.Oficir se okrenuo prema

njemu, još jednom seosvrnuo po dvorištu irazgovijetno progovorioengleski:

— Ti, prokleta švapska svinjo.Odjednom sam počeoplakati…

Ne znam ni sam kako sam seuspio vratiti u Hamburg, ali,eto, uspio sam. Mislim dasam želio vidjeti je li ištaostalo od minulog života.

Nije. Četvrt u kojoj sam serodio i u kojoj sam odrastaoiščezla je u velikom požarunakon savezničkih napada,nestalo je ureda u kojemsam radio, stana, svega.

Englezi su me na neko vrijemestrpali u magdeburškubolnicu, ali sam je ja navlastitu želju napustio iauto-stopom se vratio kući.

No kad sam tamo stigao ividio da ništa nije preostalo,napokon sam i konačnoposve kolabirao. Proboraviosam godinu dana u bolnicikao pacijent, zajedno s

onima koji su izišli izBergen-Belsena, a zatimsam godinu dana radio ubolnici kao bolničar,njegujući one kojima je bilojoš gore nego meni.

Kad sam odande otišao,potražio sam sobu uHamburgu, svojem rodnomgradu, da ondje provedemdane koji su mi jošpreostali…

Knjiga je završavala dvama čistimbijelim papirima, očito nedavnootipkanima, koji su tvorilipogovor.

U ovom altonskom sobičku

živim od 1947. godine.Nedugo nakon izlaska izbolnice, počeo sam pisationo što se sa mnom idrugima zbilo u Rigi. Nomnogo prije nego što samzavršio pisanje, postalo mije savršeno jasno da ih je jošdosta preživjelo, i to ljudikoji su i bolje informirani isposobniji od mene dasvjedoče o onom što sedogodilo. U stotinamaknjiga opisan je pokolj, pase nitko ne bi zainteresirao

za moje zapise. Nikad ihnikom nisam dao na čitanje.

Osvrćući se ovako na svu tuborbu da se preživi i zapisudokazi, shvaćam da je sveto bio gubitak vremena ienergije, jer su drugi sve toveć bolje opisali. Požalimsada što nisam umro u Rigis Esther.

Pa i moja posljednja želja —ona da vidim EduardaRoschmanna pred sudom ida ondje svjedočim o onomšto je uradio — nikad seneće ispuniti. Znam to sada.

Ponekad šećem ulicama i

sjećam se starih dana kojesam ovdje proveo, ali to višenikad ne može biti kaonekad. Djeca mi se smiju ibježe od mene čim im senastojim približiti. Jednomsam razgovarao s nekomdjevojčicom koja nijeutekla, ali je njezina matiprišla i odvukla je vrišteći.

Tako, eto, ne razgovaram smnogo ljudi.

Jednom me došla posjetitineka žena. Rekla je da je izUreda za reparacije i da ćudobiti neki novac. Kazaosam da novac ne želim. Vrlo

se razljutila i ustrajala natome da je moje pravo dadobijem odštetu za ono štosu uradili. Nisam sepokolebao.

Poslali su drugog čovjeka, a jasam opet odbio. Taj mi jerekao da je protupropisnošto otklanjam odštetu.Otkrio sam što misli: ovo ćeunijeti zbrku u njihoveknjige. Ali od njih primamsamo ono što su miobavezni.

Kad sam bio u britanskojbolnici, jedan od liječnikapitao me zašto ne iselim u

Izrael, koji je uskoro trebaodobiti nezavisnost. Što sammu mogao reći? Nisam mumogao kazati da nikad nećumoći otići u Dom nakononoga što sam učinio Esther,mojoj ženi. Čestorazmišljam i sanjam o tomekako mora izgledati život uIzraelu, ali nisam dostojanda tamo otiđem.

Ali ako ikad itko ove retkepročita u zemlji Izraelu,koju ja nikad vidjeti neću, bili, molim, htio izmolitikaddish za mene?

SALAMON TAUBER Altona,

Hamburg dne 21. studenog1963.

Peter Miller je odložio dnevnik iopružio se u naslonjaču, pušeći ipiljeći u strop. Malo prije petujutro čuo je kako se otvarajuvrata stana. Sigi se vratila s posla.

— Što ti tako kasno radiš? —pitala je.

— Čitao sam — rekao jeMiller.

Kasnije su ležali u krevetu doksu prve zrake zore ocrtavaletoranj crkve sv. Mihaela. Sigi jebila pospana i zadovoljena poputmlade žene koja je upravo bila

milovana, a Miller je mučke Izamišljeno buljio u strop.

— Baš me zanima što ti je napameti — rekla je Sigi nakonkratkog vremena.

— Samo razmišljam.— Vidim. Ali o čemu?— O slijedećoj reportaži koju

ću raditi. Pomaknula se ipogledala ga.

— Što ćeš to raditi? — upitalaga je. Miller se nagnuo s kreveta iugasio cigaretu.

— Poći ću u hajku za jednimčovjekom — rekao je.

DIII

ok su Peter Miller i Sigizagrljeni spavali uHamburgu, veliki coronado

argentinskog zrakoplovnogpoduzeća preletio je mračnebregove Kastilje i ušao u konačnufazu sletanja na madridskiaerodrom Barajas.

U prvom razredu u trećemredu odotrag, na sjedalu doprozora sjedio je čovjekšezdesetih godina željezno-sivekose i potkresana brka.

Postojala je samo jedna

fotogra ja toga čovjeka, i ta ga jepokazivala onakva kakav je biokad mu je bilo otprilike četrdeset:kratko ošišana kosa, bez brkovakoji bi mu sakrivali usta i susječenim razdjeljkom koji seprotezao lijevom stranom glave.Teško da bi ijedan od one maleskupine ljudi koja je vidjela ovufotogra ju prepoznao čovjeka uzrakoplovu, jer mu je gusta kosabila začešljana s čela, a više nijeimao ni razdjeljka. Fotogra ja upasošu odgovarala je njegovunovom izgledu.

Ime u tom istom pasošukazivalo je da je to senor Ricardo

Suertes, argentinski državljanin, aime je samo po sebi bilo jošjedna od mračnih šala koju je tajčovjek zbio sa svijetom. Jer»suerte« na španjolskom znači»sreća«, a sreća se njemački kaže»glueck«. Putnik iz aviona koji sete noći spuštao u Madrid rođen jekao Richard Gluecks, koji jekasnije postao general SS-a,glavar Glavnog ureda privredneuprave, i Hitlerov glavninadzornik koncentracionihlogora. Na potjernicama ZapadneNjemačke i Izraela, bio je natrećem mjestu, iza MartinaBormanna i prijašnjeg šefa

Gestapa Heinricha Mullera. Bio jetraženiji čak i od dra JosefaMengelea, »vražjeg doktora izAuschwitza«. U Odessi je on biodrugi po važnosti, izravnizamjenik Martina Bormanna, kojije poslije 1945. naslijedioFührera.

Uloga koju je Richard Gluecksodigrao u zločinima SS-ajedinstvena je i može seusporediti samo s načinom nakoji je uspio izvesti svojposvemašnji nestanak u svibnju1945. Gluecks je bio jedan odnajodgovornijih planera pokolja— važniji i od Adolfa Eichmanna

— a ipak nikad sam nije povukaoobarač.

Da se neobaviještenu putnikureklo tko je zapravo čovjek kojisjedi do njega, dobrano bi se biozapitao zašto se taj bivši glavarnekog tamo ekonomskog uredanalazi na tako visoku mjestu upotjernici.

Kad bi se zainteresirao,saznao bi da se od zločina protivčovječnosti koje su počiniliNijemci između 1933. i 1945.vjerojatno 95 posto možepripisati izravno SS-u. Od tihzločina, za osamdeset dodevedeset posto mogu se teretiti

dva odsjeka u SS-u. Ti su odsjeciGlavni ured za sigurnost Reicha iGlavni ured privredne upraveReicha. Ukoliko pomisao na to daje jedan privredni ured umiješanu masovne zločine kod nekogčitatelja pobuđuje čuđenje, valjapodsjetiti na način na koji jeplanirano provođenje posla. Nesamo što je planirano da seistrijebe svi evropski Židovi, a snjima i većina Slavena, nego seplaniralo i to da žrtve to svojepravo na smrt i plate. Prije negošto su se otvorila vrata plinskihkomora, esesovci su već biliizveli najveći grabež u povijesti.

U slučaju Židova, plaćanje jeimalo tri stadija. Prvo su im otetetrgovine, kuće, tvornice,bankovni računi, namještaj,automobili i odjeća. Zatim su onisami ukrcani za istok za radnelogore i logore smrti. Govorenoim je da ih preseljuju, a dobrimsu dijelom i sami u topovjerovali; nosili su samo onošto su mogli ponijeti, obično dvakovčega. Na logorskom trgu to imje također oduzeto, baš kao Iodjeća koju su nosili na sebi.

Iz ove prtljage šest milijunaljudi, oduzeto je plijena uvrijednosti nekoliko tisuća

milijuna dolara, jer su evropskiŽidovi onog vremena imali običajda putuju sa svim svojim blagom,a ta je navika osobito bilarasprostranjena kod Židova izPoljske i istočnih zemalja. Izlogora su u esesovske štabove uNjemačkoj stizali cijeli vlakovizlatnog nakita, dijamanata,sa ra, rubina, srebrnih sipki,lujdora, zlatnih dolara isvakovrsnih novčanica. SS jecijelo vrijeme svoga postojanja iztih operacija izbijao dobit. Jedandio te dobiti, u obliku zlatnihsipki žigosanih orlom i oznakomdvostruke munje SS- a, pri

svršetku rata deponiran je ušvicarske, lihtenštajnske,tandžirske I bejrutske banke kakobi se stvorilo blago na kojem jekasnije izrasla Odessa. Znatandio tog zlata I dalje leži podciriškim ulicama, a čuvaju gasamodopadni i kreposni novčaritoga grada.

Drugi stadij eksploatacijeodnosio se na tjelesnu snagužrtava. U tijelima zatvorenikabilo je energije koja se moglakorisno upotrijebiti. U tom supogledu Židovi svrstani na isturazinu s Rusima i Poljacima kojisu zarobljeni uglavnom bez

novaca. Oni koji nisu bilisposobni za rad istrijebljeni sukao beskorisni. Oni pak koji subili sposobni za rad dati su unajam bilo vlastitim esesovskimtvornicama, bilo njemačkimindustrijskim koncernima, poputKruppa, Thyssena, von Opela idrugih, uz cijenu od tri marke nadan za nekvali ciranog radnika,odnosno četiri za kvali ciranog.Izričaj »na dan« značio je onolikorada koliko se moglo iscrpsti urazdoblju od dvadeset i četiri sataiz tijela kojem se gotovo i nijedavala hrana.

SS je bio država u državi.

Imao je vlastite tvornice,radionice, razvojne ikonstrukcijske odsjeke, servise iradionice za održavanje te odjeleodjeće. Sam je za se proizvodiogotovo sve što bi mu ikad moglozatrebati, a u radu se koristioradnicima — robovima, koji supo Hitlerovu nalogu bilivlasništvo SS-a.

Treći stadij eksploatacijeobuhvaćao je leševe mrtvih. Ljudisu u smrt polazili goli,ostavljajući za sobom čitavevagone cipela, čarapa, pribora zabrijanje, naočala, kaputa i hlača.Za njima je ostajala i kosa, koja

se otpravljala natrag u Reich dabi se iz nje pravile pustene čizmeza zimsko ratovanje, zlatneplombe koje su se iz leševačupale kliještima da bi se kasnije,pretopljene u zlatne šipke,pohranjivale u Zürichu. Pokušalisu upotrijebiti kosti kao gnojivo,a tjelesne masti istopiti za sapun,ali su se ta nastojanja pokazalaneekonomičnima.

Za cjelokupnu ekonomskustranu istrebljenja četrnaestmilijuna ljudi zadužen je bioesesovski Glavni ured privredneuprave Reicha, kojemu se na čelunalazio čovjek koji se upravo

nalazio na sjedalu 3- B velikogputničkog aviona.

Gluecks je bio od onih kojinisu htjeli staviti na kocku svojživot i slobodu i vratiti se nakonbijega u Njemačku. Dobropotkožen sredstvima iz tajnihfondova, mogao je ugodno živjetiu Južnoj Americi, a tako je iuradio, a i radi. Njegovapredanost nacističkom idealu nijepoljuljana događajima iz 1945.godine, a to mu je, zajedno snjegovim bivšim položajem,osiguralo visoko I ugledno mjestomeđu izbjeglim nacistima uArgentini, odakle se upravljalo

Odessom.Avion je pristao bez ikakvih

problema, a ni putnici nisu imalinikakvih poteškoća s carinom.Putnik iz trećeg reda govorio ješpanjolski tako dobro da na senije svraćao pozornost. On se većdugo mogao izdavati zaJužnoamerikanca.

Pred terminalom je uzeo taksii, po davnoj navadi, dao mu nekuadresu koja je čitav blok kućaudaljena od hotela »Zurburan«.Isplativši taksi u središtuMadrida, ponio je svoju putnutorbu I prošetao posljednjihdvjestotinjak metara koji su ga

dijelili od hotela.Rezervirao je bio sobu

teleksom, pa se sad samo prijavioi popeo u sobu da se istušira iobrije. Točno u devet na vratimase začulo blago kucanje: prvo triudarca a zatim, nakon stanke, jošdva. Otvorio je vrata i propustioposjetioca, kojega je bioprepoznao.

Gost je za sobom zatvoriovrata, kucnuo petama u stavmirno i munjevito podigaodesnicu u stari pozdrav.

— Sieg Heil — rekao ječovjek.

General Gluecks kimnuo je

mlađem čovjeku s odobravanjemi podigao svoju desnicu.

— Sieg Heil — rekao je tiše.Mahnuo je svojem posjetitelju dasjedne. Čovjek koji mu je sjediosučelice također je bio Nijemac,bivši o cir SS-a, a sada šefOdessine mreže u ZapadnojNjemačkoj. Došljak se osjećaovrlo počašćenim što je pozvan uMadrid da se osobno sastane stako visokom šaržom.Pretpostavio je da taj sastanakima neke veze sa smrćupredsjednika Kennedyja od prijetrideset i šest sati. Nije se varao.

General Gluecks natočio si je s

pladnja šalicu kave i pažljivopripalio veliku coronu5

— Vjerojatno ste naslutilirazloge ovog iznenadnog i zamene riskantnog posjeta Evropi— rekao je. — Budući da naovom kontinentu ne volimostajati duže nego što jepotrebno, odmah ću prijeći nastvar i bit ću kratak.

Potčinjeni iz Njemačke sjedioje u stavu iščekivanja.

— Kennedy je sada mrtav, a toje za nas velika sreća — nastavioje general. — Ne smije sedogoditi da iz toga za se neizvučemo najveću moguću korist.

Pratite li me?— Svakako, u načelu,

gospodine generale — odgovorioje mlađi čovjek žurno. — Ali neznam na koji način?

— Mislim na tajni sporazum onaoružanju između bonskogološa i svinja iz Tel Aviva. Viznate za taj ugovor o naoružanju?

Znate da tenkovi, topovi, idrugo oružje i sada idu izNjemačke u Izrael?

— Da, naravno.— A znate i to da naša

organizacija radi sve što je unjezinoj moći da pomogneegipatsku stvar, tako da bi

Egipćani jednog dana u bici dokoje će doći odnijeli potpunupobjedu?

— Svakako. U tu smo svrhuveć organizirali novačenjebrojnih njemačkih znanstvenika.

General Gluecks je kimnuo.— Još ću se vratiti na to. Ono

o čemu želim govoriti, to je našapolitika prema našim arapskimprijateljima: želimo da budu štobolje obaviješteni o detaljimaovog izdajničkog sporazuma,kako bi mogli napraviti najoštrijupredstavku Bonnu diplomatskimkanalima. Ovi arapski prosvjedidoveli su u Njemačkoj do

formiranja grupe koja se žestokoopire ugovoru o naoružavanju, jertaj ugovor uznemiruje Arape. Ovagrupa, uglavnom nesvjesno, igranašu igru. Sve do kabinetskerazine vrši pritisak na glupavogErharda da taj sporazumopozove.

— Da, pratim vas, gospodinegenerale.

— Dobro. Sve dosad Erhardnije obustavio isporuke oružja,ali se nekoliko puta pokolebao.Glavni argument onih koji žele dase taj njemačko-izraelskisporazum o naoružavanjuprovede u djelo do sada je bilo to

da je ugovor podupro Kennedy, ašto Kennedy želi, to mu Erharddaje.

— Da. To je istina.— Ali Kennedy je sada mrtav.Mlađi čovjek iz Njemačke se

ispravio, oči su mu zasjale ododuševljenja, jer je novo stanjestvari u njegovim mislimaotvaralo nove perspektive.Esesovski general otresao je ušalicu za kavu centimetar pepelas cigare i njezin upaljeni vršakuperio na svojeg potčinjenog.

— Stoga do kraja ove godineglavni program političke akcijenaših prijatelja i pobornika u

Njemačkoj mora biti raspirivanjejavnog mnjenja, i to u što jemoguće širim razmjerima, protivsporazuma o naoružavanju a ukorist njemačkih istinskih itradicionalnih prijatelja Arapa.

— Da, da, to se može uraditi.— Mlađi se čovjek širokoosmjehivao.

— Određeni kontakti kojeimamo u kairskoj vladi osiguratće neprekidnu strujudiplomatskih prosvjeda prekovlastite i drugih ambasada —nastavio je general. — Ostaliarapski prijatelji postarat će se zademonstraciju arapskih studenata

i njemačkih prijatelja Arapa. Vašće posao biti koordinacijakampanje kroz različite pam etei magazine koje potajnopodupiremo, oglasi u najvažnijimnovinama i revijama i »obrada«onih službenika koji su bliskivladi i političarima. Te ljudesvakako treba pridobiti da sepridruže sve većemnezadovoljstvu javnosti koja seprotivi ugovoru o naoružanju.

Mlađi čovjek se namrštio.— Vrlo je teško u današnjoj

Njemačkoj raspirivati protuizraelske osjećaje. — promrmljaoje.

— To niti neće biti potrebno— osorno je rekao onaj drugi. —Stav je jednostavan: zbogpraktičnih razloga Nijemci se,radi nekakvih glupih, navodno,tajnih isporuka oružja, ne smijuodalečiti od osamdeset milijunaArapa. Mnogi će Nijemci, aosobito diplomati, prihvatiti ovajargument. Naši znani prijatelji uMinistarstvu vanjskih poslovatome će se pridružiti. Takvopraktično stanovište potpuno jedopustivo. Naravno da će za tobiti namaknuta odgovarajućasredstva. Sada kad je Kennedymrtav i kad se čini da Johnson

nije sklon prihvatiti istuprožidovsku vanjsku politiku,najvažnije je da se Erhard nasvim razinama — uključivši tu injegovu vlastitu vladu — izložistalnom pritisku da odbaci tajnesretni sporazum. Budemo liEgipćanima mogli pokazati dasmo promijenili kurs bonskevanjske politike, naša će akcija uKairu morati znatno porasti.

Čovjeku iz Njemačke već se upameti počeo ocrtavati plankampanje, pa je nekoliko putakimnuo glavom.

— Bit će urađeno — rekao je.— Izvrsno — odgovorio je

general Gluecks. Čovjek koji jesjedio ispred njega promotrio gaje.

— Gospodine generale,spomenuli ste njemačkeznanstvenike koji sada rade uEgiptu.

— Ah, da. Rekao sam da ću setome vratiti kasnije. Onipredstavljaju drugi krak našegplana da Židove uništimo jednomi za svagda. Vi ste, naravno, čulio raketama u Helwanu?

— Da, gospodine. Barem ugrubim crtama.

— Ali ne o tome čemu suzapravo namijenjene?

— Pa naravno, pretpostavljaosam…

— Da će biti upotrijebljene zato da na Izrael prebace nekolikotona jakog eksploziva? — generalGluecks se široko osmjehnuo. —Niste mogli imati pogrešnijupredodžbu. Ipak, mislim da jenastupio trenutak da vam kažemzbog čega su zapravo one rakete iljudi koji ih prave od tako vitalnevažnosti.

General Gluecks je utonuo unaslonjač, zagledao se u strop isvome podređenom ispričaopravu istinu o heluanskimraketama.

Nakon ratne katastrofe, dok jeEgiptom još vladao kralj Faruk,tisuće nacista i bivših pripadnikaSS-a pobjeglo je u Egipat i tamona pijesku pokraj Nila našlosigurno utočište. Među onimakoji su pristigli bio je i znatanbroj učenjaka. I prije nego što jeFaruk oboren vojnim pučem,dvojica njemačkih učenjaka pokraljevoj su narudžbi izrađivalaprve nacrte za eventualnopodizanje tvornice raketa. Bilo jeto 1952, a ta dva profesora bilasu Paul Goerke i Rolf Engel.

Nakon što je na vlast došaoGamal Naser, projekt je odgođen,

ali nakon vojnog porazaegipatskih snaga u sinajskom ratu1956. godine, novi egipatskivlastodržac zakleo se da ćejednog dana Izrael posve uništiti.

Kad je Moskva 1961.de nitivno odbila njegov zahtjevza teškim raketama, Goerke-Engelov projekt egipatsketvornice raketa potpuno jerevitaliziran, pa su, ne štedećivremena i novca, njemačkiprofesori i Egipćani u roku odgodinu dana podigli i otvoriliTvornicu 333 u Hehvanu,sjeverno od Kaira.

Otvoriti tvornicu je jedno, a

projektirati i proizvesti raketedrugo. Naserovi suradnici, odkojih je najveći dio biopronacistički orijentiran još odvremena rata, imali su čvrsteveze s predstavnicima Odesse uEgiptu. Upravo je od njih došlorješenje egipatskog glavnogproblema — kako pribavitiznanstvenike koji su neophodniza izradu raketa.

Ni Rusija, ni Amerika, niBritanija, ni Francuska nisu htjeleprepustiti ni jednog jedinogstručnjaka. No Odessa jeupozorila na to da su rakete kojeNaser treba i veličinom i

dometom neobično sličneraketama V-2 koje su Werner vonBraun i njegovi ljudi svojedobnogradili u Peenemundeu a zarazaranje Londona. Znatan diotog ljudstva bio je još uvijek naraspolaganju.

Pri kraju 1961. počelo jeregrutiranje njemačkihznanstvenika. Mnogi od njihradili su u zapadnonjemačkomInstitutu za svemirskaistraživanja u Stutt-gartu. Bili sunezadovoljni, jer je Pariškisporazum iz 1954. zabranioNijemcima da se baveistraživanjem ili proizvodnjom u

stanovitim područjima, a osobitone atomskom zikom i raketama.Uz to, uvijek su oskudijevalisredstvima. Za mnoge od tihznanstvenika ponuda mjesta podsuncem, dostatnih sredstava zaistraživanje i prilike zakonstrukciju pravih raketa bila jei više nego primamljiva.

Odessa je imenovala svogglavnog čovjeka za novačenje uNjemačkoj, a ovaj je zatim zasvog pouzdanika postavio bivšegesesovskog narednika HeinzaKruga. Zajedno su pročešljavaliNjemačku u potrazi za ljudimakoji bi bili voljni ići u Egipat i za

Nasera proizvoditi rakete. Uzplaće koje su mogli ponuditi, nijeim manjkalo kandidata. Međunjima je bio ugledni professorWolfgang Pilz, kojega su izposlijeratne Njemačke povukliFrancuzi da bi kasnije postaootac francuske rakete»Veronique«, osnove deGaulleova svemirskog programa.Profesor Pilz otišao je u Egipat napočetku 1962. Zatim je tu bio drHeinz Kleinwachter, pa onda drEugen Saenger sa ženom Irenom,koji su oboje pripadali vonBraunovoj ekipi V-2, kao idoktori Josef Eisig i Kirmayer,

sve sami stručnjaci za pogonskagoriva i tehnike.

Prve rezultate njihova radasvijet je vidio na kairskimulicama 23. srpnja 1962. godine,na paradi u povodu osmeobljetnice Farukova pada. Krozoduševljeno mnoštvo provezenesu dvije rakete —»El Kahira« i»El Za ra«, dometa 500, odnosno300 kilometara.

Premda su ove rakete imalesamo oklop, tj. bile su bez bojnihglava i goriva, trebale su biti prveod 400 takvih projektila koji ćejednog dana biti ispaljeni naIzrael.

General Gluecks je zastao,primakao cigaru i vratio se usadašnjost.

— Problem leži u ovome:premda smo riješili pitanjeproizvodnje oklopa, bojnih glavai goriva, ključna stvar kaoteledirigiranje raketa leži usistemu za navođanje.

Uperio je cigaretu premačovjeku iz Zapadne Njemačke.

— A to, eto, nismo moglidobaviti Egipćanima — nastavioje.

— Premda u Stuttgartu idrugdje ima znanstvenika istručnjaka koji rade na sistemu

navođenja, nismo nijednog moglipridobiti da emigrira u Egipat.Svi stručnjaci koje smo tamoposlali specijalisti su zaaerodinamiku, pogon i bojneglave. A Egipćanima smo biliobećali da će dobiti rakete, i takomora biti. Predsjednik Naser jeuvjeren da će jednog dana doćido rata između Egipta I Izraela, irata će biti. On vjeruje da će ratizvojevati svojim tenkovima ivojnicima. Naše informacije nisutako optimističke unatočnjegovoj brojčanoj nadmoći. Alizamislite kakav će biti našpoložaj ako se — kad sve

sovjetsko naoružanje, kupljeno zateške milijarde dolara, omane —pokaže da rakete, koje su izradiliznanstvenici što smo ih miregrutirali, donesu pobjedu. Našebi pozicije bile neoborive.Jednim bismo potezom provelidvije stvari. Osigurali bismovječnu zahvalnost Bliskog istoka,pouzdanog doma našem naroduza sva vremena, a postigli bismo ikonačno i potpuno uništenježudijske države, ispunivši takoposljednju želju umirućegFiihrera. Velik je to izazov, takavda ne smijemo i nećemopogriješiti.

Potčinjeni je sa strahom ipomalo zbunjeno gledao kakonjegov pretpostavljeni koračasobom.

— Oprostite mi, gospodinegenerale, ali hoće li 400 bojnihglava srednjeg dometa zaistazauvijek dokrajčiti Židove?Golema će razaranjaprouzrokovati — to da, alitotalno uništenje?

Gluecks se hitro okrenuo i uzpobjednički smiješak zapiljio umlađeg čovjeka.

— Kakve bojne glave? —viknuo je. — Valjda ne mislite daćemo na one svinje primijeniti

samo snažni eksploziv. Predložilismo predsjedniku Naseru — a onse smjesta suglasio — da onebojne glave na raketama bududrukčijeg tipa. Neke od njihsadržavat će koncentriranekulture kuge, a druge ćeeksplodirati visoko iznad zemlje,obasuvši cjelokupni teritorijIzraela radioaktivnim stroncijem90. Za nekoliko sati svi će onidolje poumirati od zaraze iligama zraka. To mi, eto, imamoza njih.

Otvorenih usta posjetilac jezurio u govornika.

— Fantastično — prošaptao

je. — Sad sam se prisjetio da samprošlog ljeta čitao o nekomsuđenju u Švicarskoj. Samosažetke, najveći dio odvijao seiza zatvorenih vrata. Dakle, to jeistina. Ali, generale, pa to jebriljantno.

— Briljantno, da, a ineizbježno ukoliko mi iz Odesseuspijemo one rakete opremititeledirigiranim sistemima koji supotrebni da ih se navede ne samou ispravne smjerove nego i dotočnih lokacija na kojima morajueksplodirati. čovjek koji nadzirecjelokupnu istraživačku operacijukojoj je cilj pronalaženje sistema

navođenja onih raketa radi sadau Zapadnoj Njemačkoj. Njegovotajno ime je Vulkan. Možda ćetese sjetiti da je u Grčkoj mitologijiVulkan bio kovač koji jeizrađivao munje za bogove.

— Je li on učenjak?— Ne, nipošto. Kad je 1955.

bio primoran da nestane bio bi senormalno, vratio u Argentinu. Aliod vašeg smo prethodnika tražilida tom čovjeku smjesta osiguralažni pasoš, kako bi mogao ostatiu Njemačkoj. Zatim mu je izZüricha isplaćen milijun dolara,čime je u Njemačkoj osnovaojednu tvornicu. Prvotna misao

bila je da se ta tvornica iskoristikao fasada za jedan drugi tipistraživanja koji nas je tadazanimao, ali koji je sada zabačenu korist sistema za navođenjeheluanskih raketa.

Tvornica kojom rukovodiVulkan sada proizvoditranzistorske prijemnike. No to jesamo fasada. U istraživačkomodjelu tvornice skupinaznanstvenika već je sadaangažirana na pronalaženjusistema za navođenje koji će sejednog dana ugraditi na rakete uHekvanu.

— A zašto oni jednostavno ne

odu u Egipat? — upitao je čovjekiz Njemačke.

Gluecks se opet nasmiješio inastavio koračati.

— E, tu je ono što je na jgenijalni je u cijeloj operaciji.Rekao sam vam već da uNjemačkoj postoje ljudi sposobnida proizvedu takve sisteme zanavođenje raketa, ali ni jednog senije moglo privoljeti da emigrira.Skupina onih koji sada rade uistraživačkom odjelu Vulkanovetvornice zapravo vjeruje da radipo ugovoru — naravno, osobitotajnom — za Ministarstvo obraneu Bonnu.

Ovaj puta je potčinjeni ustaosa stolca, a kava mu se prolila posagu.

— Bože nebeski! Kako se tosamo moglo urediti?

— Vrlo jednostavno. Pariškisporazum zabranjuje Njemačkojistraživanje na području raketa.Vulkanovi ljudi položili suzakletvu da će čuvati tajnupravom službeniku Ministarstvaobrane u Bonnu, koji je takođerjedan od naših. Toga je čovjekapratio jedan general, kojega su seznanstvenici mogli sjetiti izminulog rata. Sve su to ljudispremni da rade za Njemačku,

čak i protiv Pariškog sporazuma,ali nisu pripravni da rade i zaEgipat. Sad oni vjeruju da rade zaNjemačku. — Jasno, troškovi suizvanredni. U normalnimokolnostima istraživanje ovakveprirode može poduzeti samovelika sila. Cjelokupni ovajprogram uvelike je opteretio našetajne fondove. Da li sadashvaćate važnost Vulkana?

— Naravno — odgovorio ješef Odesse za Njemačku. — Aliako se tom čovjeku nešto dogodi,zar se program ne bi mogao idalje odvijati?

— Ne. On je jedini vlasnik

tvornice. Sam njome upravlja.Samo on može nastaviti

isplaćivati zarade znanstvenicimai ogromne troškove istraživanja.Ni jedan od znanstvenika nemanikakva posla s bilo kim drugimu tvrtki, a nitko u tvrtki ne znapravu istinu o glomaznomistraživačkom odjelu. Svi misleda ljudi u dobro zatvorenomodjelu rade na mikrovalnimkrugovima, na nečemu što ćeizazvati revoluciju na tržištutranzistora. Tajnost se objašnjavamjerama predostrožnosti protivindustrijske špijunaže. Jedinaspona među dvama odsjecima je

Vulkan. Kad njega ne bi bilo,cjelokupni bi projekt zamro.

— Možete li mi reći imetvornice?

General Gluecks razmislio jeza trenutak, a onda izustio toime. Drugi je čovjek zapanjenozurio.

— Pa ja znam te prijemnike —prosvjedovao je.

— Naravno. To je dobra tvrtkakoja proizvodi dobre radio-prijemnike.

— A direktor… to je…— Da. To je Vulkan. Sada

shvaćate važnost ovog čovjeka ionoga što on radi. Zbog toga vam

moram dati još jednu uputu.Evo…

Iz nutarnjeg džepa svojegkaputa general Gluecks je izvadiojednu fotogra ju i pružio ječovjeku iz Njemačke. Nakon štoje dugo i presenećeno piljio ufotogra ju, okrenuo ju je i spoleđine pročitao ime.

— Bože dragi, pa ja sammislio da je on u Južnoj Americi!Gluecks je odmahnuo glavom.

— Naprotiv. On je Vulkan.Upravo sada njegov je posao ušaou odlučnu fazu. Stoga, ako bislučajno do vas doprlo nekakvošaputanje bilo koga tko bi

postavljao nezgodna pitanja oovom čovjeku, tu bi osobutrebalo… obeshrabriti. Jednoupozorenje, a zatim rješenje pokratkom postupku. Shvaćate li,Kamerad? Nitko, ponavljam,nitko se ne smije toliko približitida razotkrije tko je zapravoVulkan.

Esesovski je general ustao.Tako je postupio i njegov gost.

— To će biti sve — rekao jeGluecks. — Upute imate.

-A

IV

li ti čak ne znaš ni je li živ.Peter Miller i Karl Brandt

sjedili su jedan uz drugoga uMillerovom autu predinspektorovom kućom, kamo jenakon nedjeljnog ručka Millerdovezao inspektora koji je togadana bio slobodan.

— Ne, ne znam. To je, dakle,prvo što moram otkriti. Ako jeRoschmann mrtav, onda je očitosve svršeno. Možeš li mi pomoći?

Brandt je promislio o tojmolbi, a zatim polako odmahnuo

glavom.— Ne, žao mi je. Ne mogu.— Zašto?— Gledaj, napravio sam ti

uslugu time što sam ti daodnevnik.

Onako samo među nama. Zatošto me šokirao, zato što sampomislio da bi ti iz toga mogaonapraviti reportažu. Ali uopćenisam ni slutio da bi ti pokušaopotražiti Roschmanna. Zašto nebi napravio reportažu samo otome kako si otkrio dnevnik?

— Zato što tu nema nikakvamaterijala — rekao je Miller. —Što da kažem? »Pažnja, pažnja!

Našao sam notes u kojem jedanstarac, koji se netom otrovaoplinom, opisuje što je sve prošaou ratu«? Misliš li da bi to ikojiurednik kupio? Eto, ja smatramda je dnevnik užasan dokument,ali to je samo moje mišljenje.Nakon rata su napisane stotinememoara. Svijet se od njihumorio. Sam dnevnik ne može seprodati ni jednom njemačkomlistu.

— Pa što ćeš onda uraditi? —upitao je Brandt.

— Jednostavno ovo: natemelju dnevnika pokrenut ćuveliku policijsku hajku za

Roschmannom — I priča je tu.Brandt je polako otresao

pepeo u pepeljaru.— Neće biti nikakve velike

policijske hajke — rekao je. —Peter, ti možda poznašnovinarstvo, ali ja poznamhamburšku policiju. Naš je posaoda u Hamburgu suzbijamozločine danas, godine 1963.Nitko neće ionakopreopterećenim detektivimadavati zadatke da progone nekogčovjeka za ono što je počinio uRigi prije dvadeset godina. To nehoda.

— Ali bi li ti bar mogao

pokrenuti stvar? — upitao jeMiller. Brandt je zanijekaoglavom.

— Ne. Ja ne.— Zašto ne? Zbog čega?— Zato što se ne želim u to

upetljati. Što se tebe tiče, to je uredu. Samac si, bez obaveze. Akoželiš, možeš progoniti vile. Jaimam ženu i dvoje djece, dobrukarijeru, i nemam namjere da tukarijeru ugrozim.

— Zašto bi ovo ugrozilo tvojukarijeru u policiji? Roschmann jezločinac, nije li tako? Za policijuse pretpostavlja da progonizločince. U čemu je problem?

Brandt je pritisnuo opušak.— Teško je to tek tako

objasniti. Ali u policiji je prisutanstanovit stav, ništa konkretno,tek osjećaj.

A taj osjećaj kazuje da zakarijeru mladog policajca nijeosobito dobro da počne previšeenergično čeprkati po ratnimzločincima SS-a. Uostalom, ništase iz toga ne može izbiti. Zahtjevbi jednostavno bio odbijen. Alipodnesak dospijeva u arhivu. Aonda se tvoje šanse zanapredovanje rasprsnu. Nitko tone spominje, ali svi znaju. Stogaako želiš iz ovoga napraviti

bombu, izvoli sam.Sa mnom ne računaj.Miller je sjedio i buljio kroz

vjetrobran.— U redu. Ako tako stvari

stoje… — rekao je napokon. —Ali odakle moram početi. Je liTauber još štogod ostavio?

— Pa, samo jednu ceduljicu.Morao sam je uzeti i priložitiizvještaju o samoubojstvu. Morada je već uložena u spis, a spisveć zaključen.

— Što je bio tamo napisao? —upitao je Miller.

— Nije mnogo — kazao jeBrandt. — Samo da počinja

samoubojstvo. Da, još nešto.Napisao je da svoje stvari ostavljanekom svojem prijatelju,stanovitom gospodinu Marxu.

— Dobro, eto početka. Gdje jetaj Marx?

— Do vraga, odakle da ja toznam? — rekao je Brandt.

— Hoćeš reći da je to sve štoje pisalo na ceduljici? Samo»gospodinu Marxu«? Bez adrese?

— Ništa — kazao je Brandt.— Samo Marx. Bez ikakveoznake gdje taj stanuje.

— No da, mora da je negdjenedaleko. Zar ga nisi potražio?

Brandt je uzdahnuo.

— Hoćeš li konačno utuviti uglavu? Mi u policiji vrlo smozaposleni. Imaš li ti pojma kolikou Hamburgu ima Marxova? Samou telefonskom imeniku ima ihnekoliko stotina. Ne možemoizgubiti tjedne tražeći upravoovog Marxa. Uostalom, ono što jestarac ostavio nije vrijedno nideset pfenniga.

— Znači, to je sve? Nemaništa više? — upitao je Miller.

— Baš ništa. Ako želiš pronaćiMarxa, sretno ti bilo!

— Hvala, potražit ću ga. —kazao je Miller. Rukovali su se, aonda se Brandt vratio svojem

nedjeljnom obiteljskom ručku.Miller je slijedeće jutro počeo

posjetom kući u kojoj je Tauberstanovao. Vrata je otvorio čovjeksrednjih godina u zamrljanimhlačama koje je pritegnuokonopcem. Na čovjeku je bilarazdrljena košulja bezokovratnika, a po čekinjastojbradi razabiralo se da se tri dananije obrijao.

— ‘bro jutro. Jeste li vi gazda?Muškarac je odmjerio Millera

od glave do pete pa kimnuo.Smrdio je po kupusu.

— Ovdje se prije nekolikovečeri jedan čovjek ubio plinom.

— rekao je Miller.— Jeste li vi iz policije?— Ne, iz novina. — Miller je

pokazao svoju novinarskuiskaznicu.

— Nemam što izjaviti.Miller je bez osobitih

poteškoća u čovjekovu rukututnuo novčanicu od desetmaraka.

— Želim samo pogledatinjegovu sobu.

— Već sam je iznajmio.— Što je s njegovim stvarima?— Eno ih otrag u dvorištu. Što

bih inače s njima?Hrpa starudije ležala je na

kupu; kišica je rominjala. Stvarisu još uvijek vonjale po plinu.Jedan stari isluženi pisaći stroj,dva iznošena para cipela,svakovrsna odjeća, hrpa knjiga ibijeli svileni šal s resama, kojimora — Miller je to pretpostavio— imati neku vezu sa židovskomvjerom. Prevrnuo je sve stvari ugomili, ali nije bilo nikakva traganekog adresara ili nečega što bibilo naslovljeno na Marxa.

— Je li to sve?— Sve — rekao je čovjek, koji

ga je mrzovoljno promatraozaklonjen dvorišnim vratima.

— Imate li nekog stanara koji

se zove Marx?— Jok.— Poznate li nekog Marxa?— Jok.— Je li stari Tauber imao

kakvih prijatelja?— Koliko znam, nije. Živio je

samotnički. Izlazio je i vraćao seu sve moguće sate i neprekidnovukao noge. Rekao bih da je bioćaknut. Ali stanarinu je plaćaoredovito. Nikakvih s njimpoteškoća nije bilo.

— Jeste li ga ikad vidjeli skime?

— Ne, nikad. Nije izgledaokao da ima prijatelje. Ništa me to

ne čudi; neprekidno je neštomumljao u bradu. Bio je ćaknut.

Miller je otišao i počeo sepropitkivati po ulici. Većina seljudi sjećala da je viđala starcakako se vuče uokolo pognuteglave, umotan u zimski kaputkoji mu je sezao do gležnjeva,glave pokrite vunenom kapom,ruku u vunenim rukavicama izkojih su provirivali vršci prstiju.

Tri je dana istraživao četvrt ukojoj je Tauber živio, raspitujućise u mljekarstvu, u prodavaonicipovrća, mesnici, željezariji,pivnici, tra ci, zaustavljajućimljekara i poštara. U srijedu

poslije podne naišao je naskupinu balavaca koji su uza zidnekakvog skladišta igralinogomet.

— Što, onog starog Židova?Ludog Sollyja? — rekao je vođagrupe, odgovarajući na pitanje.Ostali su ih okružili.

— Baš njega — rekao jeMiller. — Ludog Sollyja!

— On je bio ćaknut — rekaoje netko iz gomile. — Hodao jeovako.

Dečko je uvukao glavu uramena, ščepao kaputić inapravio nekoliko teškihkoračaja, vukući noge, mrmljajući

samom sebi u bradu i zvjernjajućiočima. Ostali su derani prasnuli usmijeh, a jedan je glumca svojskiopalio tako da se ovaj izvalio nazemlju.

— Je li ga ikad itko vidio snekim? — pitao je Miller. — Je lis kime razgovarao? S nekimdrugim čovjekom?

— Što će vam to? — upitao jeonaj glavni sumnjičavo.

— Mi mu ništa nismo učinili.Miller se tek onako počeo

igrati s kovanih pet maraka.Bacio je novac uvis i uhvatio ga.Osam para očiju promatralo jesrebrni odsjaj kovanice, koja se

okretala. Osam glava polako jeodmahnulo.

Miller se okrenuo i otišao.— Gospodine!Zastao je i osvrnuo se. Prišao

mu je najmlađi dječarac.— Vidio sam ga jednom s

nekim čovjekom. Pričali su.Sjedili i pričali.

— Gdje je to bilo?— Dolje, uz rijeku. Na

travnjaku uz rijeku. Tamo suneke klupe. Sjedili su na jednoj ipripovijedali.

— Koliko je star bio onajdrugi?

— Vrlo star. Imao je puno

sijede kose.Miller mu je hitnuo novac,

uvjeren da ga je potrošio ni zašto. Ipak je otišao do rijeke iogledao se duž dugačkogtravnjaka. Bilo je tu desetakklupa, a sve su bile prazne. Ljetibi ondje bilo mnogo ljudi koji bisjedili uz Elbu i promatrali veliketrgovačke brodove koji uplovljujuili isplovljuju, ali potkrajstudenog nikog nije bilo.

Slijeva, na njegovoj obali,nalazila se ribarska luka. Pet-šestribarskih brodova sa Sjevernogmora u pristaništu je iskrcavalotovar svježe ulovljenih sleđeva i

skuša ili se pak spremalo daponovno isplovi.

Kao dječak bio se vratio urazrušeni grad s imanja kamo suga bili evakuirali za vrijemebombardiranja, te je odrastaomeđu kršem i ruševinama.Najmilije igralište bila mu jeupravo ribarska luka kod Altone.

Volio je ribare, opore,dobrodušne ljude koji su vonj alipo katranu, soli i duhanu za lulu.Pomislio je na EduardaRoschmanna i pitao se kako istazemlja može roditi i njega i njih.

Misli su mu se vratile naTaubera i on je opet pretresao

svoj problem. Gdje li je Tauberuopće mogao naći svog prijateljaMarxa? Znao je da neštonedostaje, ali mu nikako nijepolazilo za rukom da odgonetnešto. Otkrilo mu se to tek u autu,kad je kraj altonskog kolodvorastao na benzinskoj pumpi. I kaošto često biva, radilo se oslučajnoj primjedbi. Službenik napumpi upozorio ga je da jeposkupio super te dodao, tekonako da zametne razgovor smušterijom, da novac danasvrijedi sve manje i manje. Otišaoje po sitniš da mu uzvrati, aMiller je ostao piljeći u svoju

otvorenu novčarku.Novac. Odakle Tauberu

novac? Nije radio, odbio je bilokakvu odštetu od njemačkedržave. Pa ipak je redovito plaćaonajamninu, a moralo mu je neštopreostati i da se prehrani.Pedeset i šest mu je bilo godina,dakle nije mogao imati starosnumirovinu, ali je mogao imatiinvalidsku. Vjerojatno ju je iimao.

Miller je sitniš spremio udžep, grmnuo jaguar i odvezao sedo altonske pošte. Pristupio ješalteru na kojem je pisalo»Mirovine«.

— Molim vas, možete li mireći kad penzioneri dolaze ponovac? — upitao je debelu ženu sdruge strane rešetke.

— Posljednjeg dana umjesecu, naravno — rekla je.

— To će, znači, biti u subotu?— Ne. Ako je taj posljednji

dan subota, onda isplaćujemo upetak, tj. prekosutra.

— Odnosi li se to i na one kojiimaju invalidsku mirovinu?

— Svatko tko ima bilo kakvupenziju, dobiva je posljednjegdana u mjesecu.

— Ovdje, na ovom šalteru?— Ako osoba živi u Altoni, da

— odgovorila je žena.— U koje vrijeme?— Od početka radnog

vremena nadalje.— Hvala vam.Miller se u petak vratio do

pošte i promatrao rep staraca istarica koji je počeo uvirati krozvrata čim su se ona otvorila.Postavio se uz suprotni zid ipromatrao ih kamo odlaze.Mnogi su bili sijedi, ali je većinazbog studeni nosila šešire.Vrijeme se opet proljepšalo. Biloje sunčano, ali hladno. Neštoprije jedanaest iz pošte je izišaoneki starac čupave bijele kose.

Brojio je novac da provjeri je lisve u redu, stavio ga u nutarnjidžep i osvrnuo se kao da nekogtraži. Nekoliko trenutaka kasnijeokrenuo se i počeo polakoodlaziti. Na uglu se opet osvrnuouokolo, a zatim pošaoMuzejskom ulicom prema rijeci.Miller se odlijepio od zida ikrenuo za njim.

Elba nije bila udaljena ni punkilometar, ali je starcu za tuudaljenost trebalo dvadesetminuta.

Uspeo se na obalu, prešaotravnjak i spustio na klupu. Millermu je polako prišao odotrag.

— Gospodin Marx?Dok je Miller obilazio klupu,

starac se okrenuo kao da nije bioosobito iznenađen, kao da mu sečesto događa da ga oslovljujupotpuno nepoznati ljudi.

— Da — rekao je ozbiljno. —Ja sam Marx.

— Ja se zovem Miller.Marx je ozbiljno nagnuo glavu

u znak da je prihvatio ovunovost.

— Čekate li, ovaj, čekate li vigospodina Taubera?

— Čekam — rekao je staracbez iznenađenja.

— Smijem li sjesti?

— Izvolite.Miller je sjeo uza nj, tako da

su oba bila okrenuta prema Elbi.Veliki trgovački brod »Kota

Maru« iz Jokohame spuštao seniz rijeku.

— Žao mi je, ali gospodinTauber je umro. Starac je zurio ubrod koji je promicao. Nijepokazao ni tuge, ni iznenađenja,kao da mu često stižu takvenovosti. Možda i stižu.

— Aha.Miller mu je ukratko ispričao

što se zbilo prošlog petka uvečer.— Kao da niste iznenađeni što

se ubio.

— Ne — rekao je Marx. — Bioje to vrlo nesretan čovjek.

— Ostavio je za sobomdnevnik, znate.

— Znam. Jednom mi je otome pripovijedao.

— Jeste li ga čitali? — pitao jeMiller.

— Ne. Nikom to nikad nijedopustio. Ali mi je pričao onjemu.

— U tom je dnevniku opisaovrijeme koje je proveo u Rigi zavrijeme rata.

— Da, kazao mi je da je bio uRigi.

— Jeste li i vi bili u Rigi?

— Ne. Ja sam bio u Dachauu.— Slušajte, gospodine Marx,

ja trebam vašu pomoć. U svojemdnevniku vaš je prijateljspomenuo jednog čovjeka. Nekogo cira SS-a, koji se zvaoRoschmann. Kapetan EduardRoschmann. Je li vam ga ikadspominjao?

— Da. Govorio mi je oRoschmannu. Na životu ga jezapravo držala baš ta nada da ćejednog dana pred sudomsvjedočiti protiv Roschmanna.

— Tako stoji i u njegovudnevniku. Pročitao sam ga nakonTauberove smrti. Ja sam novinar.

Pokušavam pronaći Roschmannai izvesti ga pred sud. Shvaćate?

— Da.— Ali sve to nema nikakva

smisla ako je Roschmann većmrtav. Sjećate li se da li jegospodin Tauber ikad doznao jeli Roschmann još uvijek živ i naslobodi?

Marx je nekoliko trenutakabuljio u krmu broda »Kota Maru«koji se udaljavao.

— Kapetan Roschmann je živ— kazao je mirno — i slobodan.

Miller se nagnuo premanjemu.

— Kako znate?

— Tauber ga je vidio.—Da, pročitao sam. Bilo je to

na početku travnja 1945.Marx je polako odmahnuo

glavom.— Ne. Bilo je to prošlog

mjeseca.Nekoliko trenutaka vladala je

tišina, jer je Miller piljio u starca,a Marx zurio u vodu.

— Prošlog mjeseca? —ponovio je Miller. — Je li vamispričao kako ga je vidio?

Marx je uzdahnuo pa se zatimokrenuo Milleru.

— Da. Šetao je kasno noću,kako je to često običavao kad

nije mogao spavati. Vraćao sekući kraj Državne opere upravokad je gomila ljudi počela izlaziti.Stao je jer su ljudi došli dopločnika.

Rekao je da su to bili sve samibogati muškarci u smokinzima,žene u krznima i s draguljima. Uzrubni kamen čekala su tri taksija.Livrirani sluga zadržavao jeprolaznike da bi gospoda moglaući.

Tamo je ugledao Roschmanna.— U gomili ljudi koji su

izlazili iz Opere?— Da. S još dvojicom ljudi

ušao je u taksi i odvezao se.

— Slušajte, gospodine Marx,ovo je vrlo važno. Je li on biopotpuno siguran da je toRoschmann?

— Da. Rekao je da jest.— Ali prošlo je devetnaest

godina otkako ga je zadnji putavidio. Mora biti da se Roschmannjako promijenio. Kako je mogaobiti tako siguran?

— Rekao je da se Roschmannosmjehnuo.

— To je tako značajno?Marx je nekoliko puta kimnuo

glavom.— Rekao je da onaj tko je

jednom vidio kako se Roschmann

smije nikad to ne zaboravlja. Nijemogao opisati taj smiješak, ali jekazao da bi ga prepoznao međumilijunima drugih bilo gdje nasvijetu.

— Tako. Vjerujete li mu?— Da. Vjerujem da je vidio

Roschmanna.— U redu. Uzmimo da i ja u to

vjerujem. Je li zapisao brojtaksija?

— Ne. Rekao je da je biotoliko zabezeknut da je samogledao kako se odvoze.

— Prokletstvo — rekao jeMiller. — Vjerojatno se odvezaou neki hotel. Da imam broj,

mogao bih pitati vozača kamo jeodvezao društvance. Kad vam jegospodin Tauber sve to ispričao?

— Prošlog mjeseca kad smopodigli mirovine. Ovdje, na ovojistoj klupi.

Miller je ustao i uzdahnuo.— Vi shvaćate da nitko nikad

neće povjerovati njegovoj priči?Marx je podigao pogled s rijeke ipogledao novinara.

— O, da — rekao je blago. —On je to znao. Vidite, zbog togase i ubio.

Tog je petka, kao i obično,uvečer posjetio majku, i ona se,kao i obično, raspitivala je li

dovoljno jeo, koliko cigaretadnevno popuši, pa zatim o stanjunjegova rublja. Bila je niska,debeljuškasta matronica,pedesetih godina, koja se nikadnije posve pomirila s pomišlju danjezin jedinac jedino i isključivoželi biti novinar.

U toku večeri pitala ga je čimese upravo bavi. Ukratko joj jeispričao, napomenuvši da ćepokušati potražiti nestalogEduarda Roschmanna. Bila jeužasnuta.

Peter je i dalje ravnodušnojeo, puštajući da mu se plimapokuda i prosvjeda prelije preko

glave.— Dovoljno je strašno što

uvijek moraš pisati o djelimazlikovaca i ostalih gadnih ljudi —govorila je — a sad ćeš se jošupetljati s tim nacistima. Neznam što bi tvoj tata na to,stvarno ne znam…

Jedna mu je misao pala naum.

— Mama.— Da?— Za vrijeme rata… sve to što

su esesovci izvodili s ljudima… ulogorima. Jesi li ikadposumnjala… jesi li ikadpomislila što se zbiva?

Počela je hitro raspremati stol.Nakon nekoliko sekundi rekla je:

— Grozne stvari. Strašne. Britancisu nas natjerali da nakon ratagledamo lmove o tome. Neželim o tome više slušati.

Izišla je iz prostorije. Peter jeustao i otišao za njom u kuhinju.

— Sjećaš li se kad sam 1950.u šesnaestoj išao na školski izletu Pariz?

Zastala je i počela punitisudoper da opere suđe.

— Da sjećam se.— Poveli su nas u crkvu koja

se zvala Sacre Coeur. Tamo je

upravo svršavala misa, misa zanekog čovjeka koji se zvao JeanMoulin. Neki su ljudi izišli i čulikako s nekim drugim dečkomgovorim njemački. Jedan od tihljudi se okrenuo i pljunuo na me.Sjećam se da mi je pljuvačkacurila niz kaput. Sjećam se dasam ti to kasnije, kad sam sevratio kući, ispričao. Sjećaš li sešto si rekla?

Gospođa Miller je bijesnotrljala tanjure.

— Rekla si da su Francuzitakvi. Neotesani, tako si kazala.

— Pa i jesu. Nikad ih nisamvoljela.

— Slušaj, mama, a znaš li tišto smo mi napravili JeanuMoulinu prije no što je umro? Neti, ne otac, ne ja. Ali mi, Nijemci,ili bolje Gestapo, koji je zamilijune stranaca zapravo isto štoi mi.

— Sigurna sam da to ne želimčuti. Sad je toga dosta.

— Pa, ja ti to niti ne mogureći, jer ne znam. No, bezsumnje, to je negdje zabilježeno.No bitno je to da su na mepljunuli ne zato što sam ja bio uGestapu, nego zato što samNijemac.

— I time bi se trebao ponositi.

— O, vjeruj mi da se iponosim. Ali to ne znači da setrebam ponositi i nacistima, SS-om I Gestapom.

— No, nitko se time niti nediči, ali ništa se neće popravitiako nastavimo o tome razglabati.

Bila je uzrujana, kao i uvijekkad se s njom prepirao. Otirala jeruke o krpu za suđe prije no štoće se vratiti u sobu. Išao je zanjom.

— Slušaj, mama, nastoj meshvatiti. Sve dok nisam pročitaoovaj dnevnik, nisam nikad nitiupitao čime nas to sve terete. Sadbarem počinjem shvaćati. Zato,

eto, želim pronaći tog čovjeka, točudovište, ako je još živo. Pravoje da ga se izvede pred sud.

Sjedila je na malom otomanu,na rubu plača.

— Molim te, Peterkin, pusti ihna miru. Samo nemoj čeprkati poprošlosti. To nikako ne može bitidobro. Sve je to sada završeno,zakopano. Najbolje je tozaboraviti.

Peter Miller je gledao premakaminu, kojim su dominirali sat ifotogra ja njegovog pokojnogoca.

Na ocu je bila uniformakapetana njemačke vojske. Otac

je gledao nekamo izvan okvira ismiješio se blago i ponešto tužno.Snimka je napravljena za njegovaposljednjeg dopusta, prije no štose opet vratio na bojište.

Peter se oca zapanjujuće jasnosjećao i sad nakon devetnaestgodina kad je promatrao njegovufotogra ju, dok ga je matiistodobno preklinjala da se okanitraganja za Roschmannom.Pamtio je I to kako ga je prijerata kao petogodišnjaka otacpoveo u Hagensbeckov zoološkivrt i pokazivao mu redom sveživotinje, strpljivo čitajući sve štoje pisalo na limenim pločicama

ispred svakog kaveza,udovoljavajući tako beskonačnojbujici pitanja koja je kuljala izdječaka. Sjećao se i toga kako seotac vratio kući nakon uvojačenja1940, i kako se majka rasplakala,a on pomislio kako su žene glupepa plaču nad nečim tako divnimkao što je otac u uniformi.Prisjetio se i onog dana godine1944, kad mu je bilo jedanaestgodina, i kad je na vrata zakucaoneki o cir I saopćio majci da jenjezin junački muž ubijen naistočnom bojištu.

— Uz to, nitko ne želi da se testrahote opet iznose na svjetlo

dana. Nećemo više onih groznihsuđenja koja smo toliko čestoimali i na kojima se opet sveiznosilo na vidjelo. čak ako ga idoista nađeš, nitko ti nećezahvaliti za to. Samo će na te naulici upirati prstom. Hoću reći,nitko ne želi daljnja suđenja. Sadje za to već prekasno. Ostavi setoga, Peter, meni za ljubav.

Sjećao se crno obrubljenogstupca imena u novinama, koji jebio iste dužine kao i svakogdana, ali toga dana potkrajlistopada ipak drukčiji, jer jenegdje pri dnu pisalo:

»Pao za Fiihrera i Domovinu.

Miller Ervin, kapetan, 11.listopada u Ostlandu.«

To je bilo sve. Ništa više. Nigdje, ni kada, ni zašto. Samojedno od desetina tisuća imenakoja su pritjecala natrag s istokada bi popunila svakim danom sveduže crno obrubljene stupce, svedok vlasti nisu zabranileobjavljivanje, jer su ti stupcipodrivali moral.

— Mislim — rekla je iza njegamati — da bi barem morao imatiobzira prema uspomeni svogaoca. Misliš li da bi on želio danjegov sin prevrće po prošlosti,nastojeći iskopati još jedno

suđenje za ratne zločine? Stvarnomisliš da bi on baš to volio?

Miller se žustro okrenuo i,prešavši sobu, došao do svojemajke, stavio joj obje svoje rukena ramena, i pogledao je uzastrašene, modrikaste oči.

— Da, Mutti — kazao je. —Mislim da je to baš ono što bi onželio.

Oprostio se, ušao u auto ikrenuo natrag za Hamburg.Kiptio je od srdžbe.

Svi koji su ga poznavali, a imnogi od onih koji nisu, slagalisu se s time da mu se izgled

točno poklapa s ulogom koju ima.Bio je već dobrano prešaočetrdesetu, još uvijekmladenačkog izgleda, brižnodotjerane prosijede kose,podšišane po najnovijoj modi, imanikiranih prstiju. Nosio je sivoodijelo iz Savile Rowa, a tamnasiva kravata dolazila je odCardina. Okruživao ga je pahotmjenog dobrog ukusa, onakvogkoji može priskrbiti samo teškapara.

Da je izgled jedina njegovavrlina, ne bi on bio jedan odnajbogatijih i najuspješnijihnakladnika ilustriranih revija u

Zapadnoj Njemačkoj. Počevšiodmah nakon rata sašapirogra ranom štampom,tiskajući obrasce za britanskeokupacione vlasti, on je 1949.utemeljio jedan od prvihilustriranih tjednika. Njegova jeformula bila jednostavna: ljudimase obrati riječima, i neka to štokažeš bude uzbudljivo, a zatimsve podupri slikama nakon kojihće svi suparnici izgledati kaonovajlije s primitivnimstarudijama. Formula je bilaispravna. Lanac njegovih osamčasopisa, koji su pokrivali sve odlimunada za mladež pa do

blještavih kronika iz svijetabogatstva i seksa, učinio ga jevišestrukim milijunašem. Ali»Komet«, magazin za aktualnosti,i dalje je bio njegov miljenik,njegovo čedo.

Novac mu je priskrbioluksuznu »rančersku« kuću uOthmarschenu, ljetnikovac uplaninama, vilu na moru, rolls-royce i ferrari. Usput je pokupiokrasnu ženu, koju je odijevao uParizu, i dvoje djece koju jerijetko viđao. Jedini milijunaš uNjemačkoj čiji slijed mladihljubavnica, koje je diskretnopodržavao i često mijenjao, nikad

nije bio fotogra ran za njegovetrač revije bio je Hans Hoffmann.

Bio je i vrlo oštrouman.Te srijede popodne zaklopio

je dnevnik Salomona Tauberanakon što je pročitao predgovor.Zavalio se i pogledao mladogreportera koji mu je sjediosučelice.

— U redu. Ostatak moguzamisliti. Što želite?

— Ja mislim da je ovoizvanredan dokument — rekao jeMiller. — Jedan se čovjekprovlači kroz cijeli dnevnik. To jeEduard Roschmann. Kapetan SS-a. Zapovjednik geta u Rigi za sve

vrijeme trajanja, koji je ubio 80000 muškaraca, žena i djece.Vjerujem da je živ i da je ovdje uZapadnoj Njemačkoj. Želim gapronaći.

— Kako znate da je živ?Miller mu ukratko

ispripovijedio. Ho mann jenapućio usne.

— Prilično slab dokaz.— Točno. Ali vrijedan da se

čovjek malko okrene. Napraviosam reportaže koje su se začele ina manjem.

Ho mann se nacerio,podsjetivši se Millerovenadarenosti da iščeprka reportaže

koje su smetale establishmentu.Ho mann ih je vrlo rado tiskao,nakon što se jednom pokazalo dasu posve besprijekorne. One supodizale nakladu.

— Onda je vjerojatno tajčovjek — kako ste ono rekli,Roschmann? — već na tjeralici.Ako ga policija ne može naći,kako zamišljate da ćete vi moći?

— Da li policija zaista svojskitraži? — upitao je Miller.

Ho mann je slegnuoramenima.

— To se od nje očekuje. Zatoje plaćamo.

— Pa ne bi škodilo da joj se

pomogne, zar ne? Samo da seprovjeri je li doista živ, jesu li gaikad upecali i, ako jesu, što mu sedogodilo.

— Dakle, što želite od mene?— pitao je Hoffmann.

— Narudžbu da pokušam. Akose ništa ne pokaže, obustavljamstvar.

Ho mann se zanjihao u svomstolcu, okrenuo ga tako da budeokrenut prema velikimpanoramskim prozorima krozkoje se s dvadesetog kata steraopogled na goleme dokove,kilometre i kilometer dizalica igatova.

— To je malko izvan vašegdjelokruga, Miller. Odakle toiznenadno zanimanje?

Miller se duboko zamislio.Pokušaj da se proda jedna idejauvijek je najteži dio posla.Novinar slobodnjak mora prodatireportažu ili ideju za reportažuprvo izdavaču ili uredniku.

Čitateljstvo dolazi na redmnogo kasnije.

— To je dobra, humana priča.Ako »Komet« uzmogne pronaćičovjeka kojeg policijske snagenisu uspjele naći, bit će to punpogodak. Nešto što ljudi vole.

Ho mann je piljio van u

prosinački obzor i polako tresaoglavom.

— Nemate pravo. Stoga vamza to i ne dam narudžbu. Ja bihrekao da je to posljednje što ljudižele.

— Ali gledajte, gospodineHo mann, ovo je nešto posvedrukčije. Ti ljudi koje jeRoschmann pobio nisu biliPoljaci i Rusi.

Bili su to Nijemci, u redunjemački Židovi, ali ipakNijemci. Zbog čega to ljude ne bizanimalo?

Ho mann se okrenuo odprozora, podbočio se laktima o

stol i bradom oslonio na zglavke.— Miller, vi ste dobar

reporter. Sviđa mi se način nakoji pristupate temi. Imate stila. Iistražitelj ste.

Mogu telefonom unajmitidvadeset, pedeset, sto ljudi izovog grada, i svi će oni učiniti štoim se kaže, napisati ono što se odnjih naruči. Ali oni sami ne znajuiščeprkati temu. Vi to znate. ZatoI dobivate toliko posla za mene, aubuduće ćete dobivati još i više.Ali ovo ne dolazi u obzir.

— Zašto? To je dobra tema.— Slušajte, vi ste mladi. Reći

ću vam nešto o novinarstvu. Prva

polovica novinarstva sastoji se odpisanja dobrih članaka, a onadruga od njihove prodaje. Viznate prvu, ja drugu. Zato sam jaovdje, a vi tamo. Vi smatrate daje ovo tema o kojoj će svatkorado čitati, jer su u Rigi žrtve bilinjemački Židovi, a ja vam kažemda je upravo to ono zbog čeganitko neće htjeti čitati tu stvar.To je nešto posljednje na svijetušto bi ljudi htjeli čitati. I doklegod u ovoj zemlji ne bude zakonakoji će nagnati ljude da kupujurevije i čitaju ono što je dobro zanjih, ljudi će i dalje kupovatičasopise da u njima čitaju ono što

sami žele čitati.— Zašto onda ne bi čitali o

Roschmannu?— Još uvijek ne shvaćate? No,

onda ću vam ja protumačiti.Prije rata gotovo svatko u

Njemačkoj poznavao je barjednog Židova. Činjenica je daprije Hitlera nitko u Njemačkojnije mrzio Židove.

Od svih evropskih zemaljaimamo najbolje zapise opostupku prema našoj židovskojmanjini. Bolje od Francuske,Španjolske, neusporedivo boljeod Poljske i Rusije, gdje supogromi bili neljudski.

A onda je došao Hitler.Govorio je ljudima da su Židovikrivi za prvi svjetski rat, zanezaposlenost, siromaštvo i sveostalo što je bilo loše. Ljudi nisuznali što da vjeruju. Gotovo jesvatko znao jednog Židova koji jebio dobar momak. Ili barembezopasan. Ljudi su međuZidovima imali prijatelje, dobreprijatelje. Židovski poslodavcibili su dobri poslodavci, a Židovinamještenici bili su marljiviradnici. Židovi su poštivalizakone i nikom nisu nanosili zla.A s druge strane, Hitler je govorioda su za sve krivi Židovi.

Kad su zatim došli kamioni iodvezli Židove, ljudi ništa nisupoduzeli. Izmaknuli su se imirovali. čak su počeli vjerovatiglasu koji je bio najjači. Jer ljudisu takvi, osobito Nijemci. Mi smovrlo poslušan narod. U tome jenaša najveća snaga, ali i našanajveća slabost. Ta nam osobinaomogućuje da izvedemoprivredno čudo u isto vrijemedok Britanci štrajkaju, ali nasdovodi i dotle da čovjeka kao štoje bio Hitler slijedimo u velikumasovnu grobnicu.

Godinama se ljudi nisu pitališto se zbilo s njemačkim

Zidovima. Oni su jednostavnonestali, i ništa više. Dovoljno jestrašno kad na svakom suđenjuratnim zločincima čitamo što sedogodilo bezličnim, anonimnimŽidovima iz Varšave, Lublina,Bialystoka, bezimenim,nepoznatim Židovima iz Poljske iRusije. A sad im vi želite potankoispričati što se desilo s njihovimnajbližim susjedima. No,shvaćate li sada? Ove Židove —kucnuo je po dnevniku — ove suljude poznavali, pozdravljali naulici, kupovali su u njihovimdućanima i muvali se uokolo kadsu odvezeni vašem gospodinu

Roschmannu da se s njimapozabavi. I mislite da oni o tomežele čitati? Niste mogli izabratitemu za koju bi se ljudi uNjemačkoj manje zanimali.

Kad je završio, HansHoffmann se nagnuo i iz kutije nastolu izabrao nu cigaru. Zapalioju je zlatnim upaljačem. Miller jesjedio i probavljao ono čemu sesam nije mogao domisliti.

— To mora da je ono što mi jemati htjela reći — rekao jenapokon.

— Vjerojatno.— Ja i dalje želim pronaći to

kopile.

— Pustite to, Miller. Okanitese. Nitko vam za to neće rećihvala.

— Ta reakcija javnosti nijejedini razlog, zar ne? Postoji jošneki razlog, nije li tako?

Ho mann ga je prodornopogledao kroz dim od cigarete.

— Da — rekao je kratko.— Da li ih se još uvijek bojite?

— upitao je Miller. Ho mann jeodmahnuo glavom.

— Ne. Samo ne tražimnevolje. To je sve.

— Kakve to nevolje?— Jeste li kada čuli za

čovjeka koji se zove Hans Habe?

— upitao je Hoffmann.— Za onog romanopisca?

Jesam. Što je s njim?— On je jednom u Münchenu

izdavao reviju. Tamo negdjepedesetih godina. Dobru reviju.Bio je vraški dobar reporter, kao ivi.

»Jeka tjedna«, tako se ta revijazvala. Mrzio je naciste, pa jepokrenuo seriju članaka u kojojje razotkrio bivše esesovce kojisu živjeli slobodno u Münchenu.

— Što mu se dogodilo?— Njemu ništa. Jednog je

dana dobio više pošte nego inače.Polovicu pisama otposlali su

oglašivači koji su povlačili svojenarudžbe. U pismu koje je stigloiz njegove banke zamolili su gada skokne do njih. Kad je stigaoonamo, rekli su mu da smjestamora poravnati prekoračenjeračuna. Za manje od tjedan danarevija je nestala s tržišta. Sada onpiše romane, također dobreromane. Ali više ne izdaje reviju.

— Što onda da mi ostalinapravimo? Da bježimo u strahu?

Ho mann je hitro izvadiocigaru iz usta.

— Miller, tako nešto od vas nemoram slušati — rekao jestrijeljajući očima. — Mrzio sam

tu kopilad onda, a mrzim je i sad.Ali poznajem i svoje čitatelje. Onine žele čitati o EduarduRoschmannu.

— U redu. Žao mi je. Ali ja ćuto svejedno obraditi.

— Znate, Miller, da vas nepoznam, pomislio bih da se izatoga krije nešto osobno. Nemojtenikad dopustiti da novinarstvopostane osobno. To je loše zareportažu, a i za reportera. No,uzgred, kako ćete se financirati?

— Imam neku ušteđevinu —Miller se podigne da ode.

— Puno sreće — rekao jeHo mann ustajući i obilazeći

stol.— Reći ću vam što ću učiniti.

Onog dana kad Roschmannauhapsi i zatvorizapadnonjemačka policija,naručujem kod vas da obradite tutemu. To je neposredna vijest, paje javna svojina. Ako odlučim daje ne objavim, isplatit ću je izvlastita džepa. To je najviše štoću uraditi. Ali dok tragate zanjim, nećete kao vjerodajnicunositi naslovnicu moje revije.

Miller je kimnuo glavom.— Vratit ću se — rekao je.

TV

e iste srijede ujutroodržavao se uobičajenitjedni neformalni sastanak

šefova pet ogranaka izraelskogobavještajnog aparata.

U većini zemalja suparništvomeđu različitim odvojenimobavještajnim službama jelegendarno. U Sovjetskom Savezuoni iz KGB-a mrze ljude iz GRU-a,u Americi ljudi iz FBI-ja nećesurađivati s CIA-om. Britanskaslužba sigurnosti smatraSpecijalni odsjek Scotland Yarda

gomilom platfusara, a ufrancuskom SDECE- u ima tolikolopova da se stručnjaci pitajupripada li francuska obavještajnaslužba vladi ili podzemlju.

Ali Izrael je sretan. Jednomtjedno šefovi pet ogranakasastaju se na prijateljski razgovorbez međusobnih trzavica međuograncima. To je jedna odprednosti naroda koji je okruženneprijateljima. Na tim sesastancima poslužuju kave iosvježavajuća pića, prisutni semeđusobno oslovljavaju imenom,atmosfera je opuštena, i mnogose više stvari obavi nego što bi se

bujicom pisanih okružnicapostiglo.

Upravo je na taj skup 4.prosinca ujutro u dugoj crnojlimuzini šofer vozio generalaMeira Amita, šefa Mossada,glavara pet združenih službiizraelske obavještajneorganizacije. Svitao je krasan danpo obijeljenim četvrtima TelAviva. No generalovoraspoloženje nije bilo sukladnodanu. General je bio dubokozabrinut.

Povod zabrinutosti bila jeinformacija koja mu je prispjela usitne jutarnje sate. Radilo se o

sitnici koju je trebalo uložiti ugolem spis u arhivu, ali sitnici odvitalne važnosti, jer je fascikl ukoji je trebalo uložiti tu porukujednog od njegovih kairskihagenata bio onaj u kojem su bilimaterijali u vezi s heluanskimraketama.

Pokeraško licečetrdesetdvogodišnjeg generalanije odavalo nikakve osjećaje.Auto je obišao Zine Circus ikrenuo prema sjevernimpredgrađima glavnog grada.Zavalivši se u sjedalo, general jerazmišljao o dugoj povijesti tihraketa koje se grade sjeverno od

Kaira, a koje su već nekolicinuljudi stajale glave, a njegovapredšasnika generala IsseraHarela posla…

Godine 1961, mnogo prije nošto su Naserove dvije raketeprikazane javnosti na kairskimulicama, izraelski je Mossad znaoza njihovo postojanje. Odtrenutka kad je prva vijestprocurila iz Egipta, Tvornica 333bila je pod neprekidnomprismotrom.

Izraelskoj obavještajnoj službibilo je savršeno poznato daOdessa za Egipćane uvelikenovači njemačke znanstvenike za

rad na raketama u Hehvanu. Itada je ta stvar bila ozbiljna, ali jeu proljeće 1962. postalaneusporedivo ozbiljnija. Usvibnju te godine Heinz Krug,njemački pouzdanik za novačenjeučenjaka, pokušao je pridobitiaustrijskog zičara dra OttaYokleka iz Beča. Umjesto dadopusti da ga Krug vrbuje,austrijski je profesor potražiokontakt s Izraelcima. Ono što jerekao naelektriziralo je Tel Aviv.Agentu Mossada, koji je poslat das njim razgovara, rekao je daEgipćani svoje raketenamjeravaju oboružati

radioaktivnim otpacima ikulturama kuge.

Ova je novost bila tolikovažna da je glavar Mossadageneral Isser Harel, čovjek koji jekidnapiranog Adolfa Eichmannaosobno dopratio iz Buenos Airesau Tel Aviv, odletio u Beč darazgovara s Yoklekom. Vjerovaoje da profesor ima pravo, a taj jenjegov stav potvrdila i obavijestda je vlada u Kairu posredstvomjedne ciriške tvrtke kupila tolikukoličinu radioaktivnog materijalada ona dvadeset i pet putanadmašuje možebitne medicinskepotrebe.

Po povratku iz Beča, IsserHarel je otišao premijeru DaviduBen Gurionu i tražio dopuštenjeda otpočne kampanju protumjeraprotiv njemačkih znanstvenikakoji su već radili u Egiptu ili suse upravo spremali da tamo pođu.Stari se premijer našao unezgodnom položaju. On je sjedne strane shvaćao strašnuopasnost koju su za njegov narodpredstavljale nove rakete sasvojim genocidnim nabojima, alije s druge strane uviđaovrijednost njemačkih tenkova itopova koji su trebali stići svakogčasa. Izraelska odmazda na

njemačkim ulicama bila bi posvedovoljna da kancelara Adenaueranavede na to da posluša kliku izsvojeg Ministarstva vanjskihposlova i raskine ugovor onaoružanju.

I u telavivskoj vladi počeo seu vezi s trgovačkim ugovorom onaoružanju stvarati razdor poputonog u bonskoj. Isser Harel iministar vanjskih poslovagospođa Golda Meir zalagali suse za tvrdu politiku premanjemačkim znanstvenicima, aShimona Peresa i vojskuzastrašivala je i sama pomisao nato da bi mogli ostati bez svojih

dragocjenih njemačkih tenkova.Ben Gurion se razdirao izmeđutih dviju struja.

Pribjegao je kompromisu:ovlastio je Harela da počnediskretnu, neprimjetnu kampanjukojom će obeshrabriti njemačkeučenjake da idu u Kairo i pomažuNaseru u proizvodnji raketa. AliHarel, u svojoj dubokoj mržnjiprema Njemačkoj i svemunjemačkom, išao je izvan svojihovlasti.

Dne 11. rujna 1962. nestao jeHeinz Krug. Dan ranije večerao jes drom Kleinwachterom,stručnjakom za raketni pogon

kojega je nastojao unovačiti, inekim neidenti ciranimEgipćaninom.

Ujutro 11. rujna njegova sunapuštena kola pronađenanedaleko od njegove kuće upredgrađu Miinchena. Njegova ježena odmah izjavila da su gakidnapirali izraelski agenti, aliminhenska policija nije našlatraga ni od Kruga a ni tragovanjegovih možebitnih otmičara. Ustvari, njega je ugrabila grupaljudi koju je predvodio nekitajanstveni Leon, a njegovo jetruplo bačeno u jezero Starnbergprethodno, naravno, odjeveno u

kaputić od teških lanaca.Kampanja se zatim usmjerila

na Nijemce koji su već bili uEgiptu. Dne 27. studenog izHamburga u Kairo preporučenomje poštom stigao paket naslovljenna profesora Pilza, stručnjaka zarakete, koji je nekoć radio zaFrancuze. Otvorila ga je njegovatajnica, gospođica HanneloreWenda. U eksploziji do koje jedošlo djevojka je osakaćena izauvijek ostala bez vida.

Dne 28. studenog jedan drugipaket također poslat izHamburga, stigao je u Tvornicu333. Egipćani su dotle već uveli

posebne mjere opreza za takvepakete. Egipatski službenik uprostoriji za dostavu prerezao jevrpcu. Pet mrtvih i desetranjenih. Dne 29. istog mjesecatreća je pošiljka razoružana bezeksplozije.

Dne 20. veljače 1963.Harelovi su agenti svojudjelatnost opet usmjerili naNjemačku. Dr Kleinwachter, kojise još kolebao da li da pođe uKairo ili ne, vozio se kući izlaboratorija nedaleko odLoerracha, blizu švicarskegranice, kadli mu se na putupreprečio neki crni mercedes.

Bacio se na pod kad je nekimuškarac svoj automat isprazniokroz vjetrobran. Policija jekasnije pronašla napušteni crnimercedes. Bio je ukradennekoliko sati prije navodnogdogađaja. A u pretincu zarukavice nađena je legitimacijana ime pukovnika Alija Samira. Uistrazi se otkrilo da je to ime šefaegipatske tajne službe. AgentiIssera Harela dostavili su svojuporuku — sa stanovitom dozomcrnog humora pride.

Kampanja odmazde dospjelaje na naslovne stranicezapadnonjemačkih novina. S Ben

Galovom aferom prerasla je uskandal. Drugog ožujka mladojHeidi Goerke, kćerki profesoraPaula Goerkea, pionira Naserovihraketa, telefonirao je netko kućiu Freiburgu. Netko nepoznatpozvao ju je na sastanak u hotel»Kod tri kralja« u Baseiu, uŠvicarskoj, odmah s druge stranegranice.

Heidi je obavijestila njemačkupoliciju, a ova opet švicarsku. Uprostoriji koja je rezervirana zasastanak postavljeni su uređaji zaprisluškivanje. Na tom sastankudvojica muškaraca s tamnimnaočalama upozorila su Heidi

Goerke i njezinog mlađeg bratada natjeraju svog oca da ode izEgipta ako mu je život mio.Nakon što ih je policija slijedilasve do Ziiricha i zatim iste noćiuhapsila, dva su muškarcaizvedena pred bazelski sud dne10. lipnja 1963. godine. Bio je tomeđunarodni skandal. Šef tedvojice agenata bio je Yossef BenGal, izraelski državljanin.

Suđenje je proteklo posve uredu. Profesor Yoklek svjedočioje o bojnim glavama s kuglom Iradioaktivnim otpacima, a suci seužasavali. Izbijajući najviše što semogio iz prljave stvari, izraelska

je vlada iskoristila suđenje daotkrije namjeru Egipta daprovede genocid. Potreseni, sucisu optuženike oslobodili krivnje.

No do obračuna je došlo uIzraelu. Premda je njemačkikancelar Adenauer osobnoobećao Ben Gurionu da ćenastojati spriječiti njemačkeznanstvenike da sudjeluju uproizvodnji heluanskih raketa,Ben Guriona je onaj skandal jakoponizio. U ljutnji je zamjeriogeneralu Isseru Harelu što jesvoju kampanju zastrašivanjarazvio do tolikih razmjera. Harelse odlučno branio te podnio

ostavku.Na Harelovo veliko čudo, Ben

Gurion ju je prihvatio, ističućitako da nitko u Izraelu nijenenadoknadiv, pa ni šefobavještajne službe.

Te noći, 20. lipnja 1963, IsserHarel dugo je razgovarao sasvojim prisnim prijateljemgeneralom Meirom Amitom, kojise tada nalazio na čelu vojneobavještajne službe. GeneralAmit jasno se sjećao tograzgovora i napetog gnjevnog licau Rusiji rođenog ratnika, koji jeimao nadimak Isser Grozni.

— Moram te obavijestiti,

dragi moj Meir, da od sada Izraelne provodi više akcije odmazde.

Političari su preuzeliodgovornost. Ponudio samostavku i ponuda je prihvaćena.Zatražio sam da tebe imenujumojim nasljednikom i vjerujemda će se s time suglasiti.Ministarski komitet, koji je uIzraelu nadležan za obavještajnuslužbu, dao je svoju suglasnost.Pri svršetku lipnja general MeirAmit postao je glavarobavještajne službe.

Međutim, posmrtno zvonooglasilo se i za Ben Guriona.Jastrebovi u njegovoj vladi, koje

je predvodio Levi Eskhol iministar vanjskih poslova Gol daMeir, natjerali su ga da dadeostavku, pa je dne 26. lipnja1963. Levi Eskhol imenovanministarskim predsjednikom. BenGurion, tresući gnjevno snježnomkosom, povukao se ogorčeno usvoj kibuc u Negevu. No i dalje jeostao član Knesseta6.

Premda je nova vlada istisnulaDavida Ben Guriona, nijeponovno ustoličila Issera Harela.Možda je osjećala da je MeirAmit general koji će se lakšepotčinjati nalozima od naprasitogHarela, koji je još za života

postao legendaran međuIzraelcima i kojemu je to vrlogodilo.

Nisu opozvane ni posljednjeBen Gurionove naredbe. Uputekoje je dobio general Amit ostalesu iste: izbjegavati daljnjeskandale s raketnim stručnjacimau Njemačkoj. Nemajući nikakvaizbora, usmjerio je terorističkukampanju protiv znanstvenikakoji su se već nalazili u Egiptu.

Ovi su Nijemci živjeli upredgrađu Maadi, desetakkilometara južno od Kaira, naistočnoj obali Nila. Ugodno je topredgrađe, izuzmemo li činjenicu

da ga opasuju jedinice egipatskeslužbe sigurnosti i da su njegovinjemački stanovnici gotovozatvorenici u pozlaćenom kavezu.Da dopre do njih, Meir Amit seposlužio svojim najboljimagentom u Egiptu, vlasnikomškole jahanja WolfgangomLutzom, koji se tako od rujna1963. našao u samoubilačkompoložaju, što će šesnaest mjesecikasnije i dovesti do njegovaraskrinkavanja.

Njemačkim znanstvenicima,koji su već bili gadno uzdrmanipaklenim mašinama poslanima izNjemačke, jesen 1963. postala je

mora. U srcu Maadija, okruženiegipatskim snagama sigurnosti,počeli su dobivati prijeteća pismakoja su odaslana iz samog Kaira.

Dr Josef Eisig primio je list ukojem je potanko opisananjegova žena, njegovo dvojedjece i posao kojim se bavi, azatim mu je poručeno da se gubiiz Egipta i vrati u Njemačku. I svidrugi znanstvenici dobili su takvapisma. Dne 27. rujna jedno takvopismo eksplodiralo je u rukamadra Kirmayera. Za neke odučenjaka bila je to posljednjakap. Potkraj rujna dr Pilz jenapustio Kairo i otišao u

Njemačku, povevši sa sobomnesretnu gospođicu Wenda.

I ostali su pošli za njim, abijesni ih Egipćani nisu moglizaustaviti, jer ih nisu moglizaštititi od prijetećih pisama.

Čovjek koji se tog krasnogzimskog jutra godine 1963. voziona stražnjem sjedištu limuzineznao je da je njegov agent,navodni pronacistički orijentiranNijemac, Lutz pisac onih listova ipošiljalac eksploziva.

No on je isto tako dobro znaoda raketni program nijeobustavljen. Informacija koju jeupravo primio to je dokazivala.

Još je jednom preletio dešifriranuporuku. Ona je jednostavnopotvrdila da je u laboratoriju zazarazne bolesti Kairskogmedicinskog instituta izoliranavirulentna kultura kuge te da jebudžet tog odsjekadeseterostruko povećan.Informacija nije ostavljalanikakve sumnje u to da se,usprkos nepovoljnom publicitetukoji je Egiptu privrijedio bazelskiproces Ben Galu, programgenocida i dalje nastavlja.

Da ga je Ho mann promatrao,morao bi Milleru dodati jošdaljnje poene, i to za drskost.

Napustivši Ho mannov ured nakrovu zgrade, spustio se liftom napeti kat i svratio da se pozdravi sMaxom Dornom, revijskimizvjestiteljem za pravosudneslučajeve.

— Boš sam bio gore kodgospodina Ho manna — rekao jespuštajući se na stolac ispredDomova stola. — Sad mi trebastanovito razbistrivanje pojmova.Bih li se smio poslužiti vašompameću?

— Samo izvolite — rekao jeDorn, pretpostavljajući da jeMiller dobio narudžbu da napravireportažu za »Kornet«.

— Tko u Njemačkoj istražujeratne zločine? Pitanje je Dornaosupnulo.

— Ratne zločine?— Da, ratne zločine. Koje su

vlasti nadležne za istraživanjeonoga što se zbilo u svim onimzemljama koje smo pregazili uratu, te za pronalaženje i progonosoba koje su krive za masovnaubojstva?

— Aha, shvaćam što mislite.Pa, u načelu, različiti uredijavnog tužilaštva po svimzapadnonjemačkim pokrajinama.

— Da li to znači da se svatužilaštva time bave? Dorn se

zavalio u stolac; bio je na svojemterenu, na području za koje jestručnjak.

— U Zapadnoj Njemačkoj imašesnaest pokrajina. Svaka od njihima svoj glavni grad i javnogtužioca. U svakom tužilaštvupostoji odsjek nadležan zaistraživanje zločina počinjenih zanacizma.

Svakom glavnom gradupokrajine dodijeljeno je jednopodručje bivšeg Reicha iliokupiranih teritorija u posebnunadležnost.

— Na primjer?— Pa, na primjer, sve zločine

koje su nacisti i esesovci počiniliu Italiji, Grčkoj i poljskoj Galicijiistražuje Stuttgart. Najveći logorza istrebljenje uopće —Auschwitz — potpada Frankfurtu.Možda ste čuli da će se u svibnjuodržati veliko suđenje dvadeset idvojici bivših čuvara izAuschwitza. Logore smrtiTreblinke, Chelmo, Sobibor iMaidanek istražuju u Düsseldorfui Kölnu. München je nadležan zaBelzec, Dachau, Buchenwald iFlossenburg. Najveći dio zločinapočinjenih u Sovjetskoj Ukrajini ipodručju Lodza u nekadašnjojPoljskoj pripadaju Hannoveru. I

tako dalje.Miller je kimajući glavom

zapisivao informacije.— Tko bi trebao istraživati

ono što se zbilo u trima baltičkimdržavama? — upitao je.

— Hamburg — rekao je Dornbez oklijevanja — baš kao Izločine na području Danziga Ivaršavskog sektora Poljske.

— Hamburg? — rekao jeMiller. — Hoćete reći da je toovdje u Hamburgu?

— Da, zašto?— No, pa mene zanima Riga.

Dorn je napravio neku grimasu.— Shvaćam. Njemački Židovi.

Za njih je nadležno baš ovdašnjetužilaštvo.

— Ako je ikad održano nekosuđenje ili ako je makar netkouhapšen zbog zločina u Rigi, to bionda bilo ovdje, u Hamburgu?

— Suđenje da — rekao jeDorn. — Hapšenje se mogloobaviti bilo gdje.

— Kakav je postupak shapšenjem?

— No, postoji jedna knjiga,koja se zove Knjiga tjeralica. Unjoj je zapisan svaki ratnizločinac za kojim se traga: ime iprezime, te datum rođenja.Obično tužilaštvo koje pokriva

područje na kojem je čovjekpočinio zločine mnogo godinaprije hapšenja pripravljaoptužnicu. Zatim, kad jespremno, od policije pokrajine ukojoj čovjek živi traži da se tajčovjek uhapsi. Nekolikodetektiva odlazi I dovodi ga. Akose otkrije neki vrlo tražen čovjek,može ga se uhapsiti bez obzira nato gdje je otkriven, a zatim se otome obavještava nadležni uredjavnog tužilaštva. Tada nastupajuljudi iz te ustanove i odvode gasa sobom. Poteškoća je u tomešto najveći dio esesovskihglavešina ne živi pod svojim

imenom.— Točno — rekao je Miller.

— Je li ikad u Hamburgu održanosuđenje nekome tko je okrivljenza zločine izvršene u Rigi?

— Koliko se sjećam, nije —rekao je Dorn.

— Bi li o tome nešto bilo uknjižnici izrezaka?

— Sigurno. Ako se to dogodiloposlije 1950, kad smo ustanovilibiblioteku izrezaka, onda će setamo nalaziti.

— Bih li smio pogledati?— Nema problema.Knjižnica je bila u podrumu, a

u njoj je radilo pet arhivista u

sivim kutama. Bila je doista vrloprostrana i ispunjena brojnimredovima sivih željeznih policana kojima su ležali priručnicisvake vrste i struke. Uokolozidova, od poda do stropa,protezali su se željezni ormari zaspise, a na vratima svake ladicebilo je označeno što sadržefascikli koji se u njoj nalaze.

— Što želite? — upitao jeDorn kad mu je pristupio glavniknjižničar.

— Roschmanna Eduarda.— Odsjek osoba nalazi se

tamo — rekao je knjižničar ipoveo ih duž zida. Otvorio je

vrata na kojima je pisalo ROA —ROZ i hitro potražio.

— Ništa nemamo oRoschmannu Eduardu — rekaoje. Miller se zamislio.

— Imate li išta o ratnimzločinima? — upitao je.

— Da — rekao je knjižničar.— Odsjek ratnih zločina i suđenjaza ratne zločine, ovuda molim.

Išli su pokraj daljnjih stotinjakmetara ormara.

— Pogledajte pod Riga.Knjižničar se popeo po

prijenosnim ljestvama i dao se upotragu. Spustio se s crvenimfasciklom na kojem je pisalo

»Riga — suđenje za ratnezločine«. Miller je otvorio korice.Dva su novinska izreska veličinevelikih poštanskih marakazalepršala zrakom. Miller ih jepodigao. Oba su datirala od ljeta1950. godine. Na jednom jepisalo da su pred sud izvedenatrojica esesovaca, i to zbogbrutalnosti prema logorašima uRigi od 1941. do 1945, a nadrugom je pisalo da su sva trojicaosuđena na dugotrajne kaznezatvora. Ne baš tako duge, jer ćepotkraj 1963. sva trojica bitioslobođena.

— To je sve? — upitao je

Miller.— Sve — odvratio je

knjižničar.— Hoćete li reći — okrenuo

se Miller Domu — da je odsjekdržavnog javnog tužilaštvapetnaest godina preživao mojporez, a sve što mi za to možepokazati to su te dvije poštanskemarke?

Dorn je bio osoba privrženaestablishmentu.

— Siguran sam da se trude izpetnih žila — rekao je svadijivo.

— Nisam baš u to uvjeren.Rastali su se u glavnom

predvorju, dva kata više. Miller je

izišao na kišu.

Zgrada u sjevernom predgrađuTel Aviva u kojoj je sjedišteMossada ne privlači neku pažnjuni kod najbližih susjeda. Ulaz upodzemno parkiralište poslovnogbloka zaposjele su posve običneprodavaonice. U prizemlju jebanka, a u veži ispred staklenihvrata kroz koja se ulazi u banku,nalazi se lift, ploča na kojoj sunanizana imena poduzeća nagornjem katu i šalter zainformacije.

Na ploči stoji da su uposlovnom bloku smješteni uredi

nekolicine trgovačkih tvrtki, dvaosiguravajuća zavoda,arhitektonski biro, poslovnisavjetnik i na najvišem katuuvozno-izvozno poduzeće. Svimupitima o tvrtkama koje su ispodnajvišeg kata vrlo će se uljudnoudovoljiti. Pitanja o poduzeću nanajvišem katu vrlo će uljudno bitiotklonjena. Iza poduzeća koje setamo nalazi krije se Mossad.

Prostorija u kojoj se sastajušefovi izraelske obavještajneslužbe je prostrana i bijeloobojena. U sredini je dug stol, astolaca ima i uza zidove. Zastolom sjede petorica muškaraca

koji upravljaju petorimograncima obavještajne službe.Iza njih na stolicama sjedeslužbenici i stenogra . Sastankupo potrebi kao promatrači moguprisustvovati oni koji nisučlanovi, ali se to događa vrlorijetko.

Ovi se sastanci smatrajunajstrožom tajnom, kako sepovjerljive stvari ne bi daljeraznosile.

Na čelu stola sjedi glavarMossada. Ova je ustanovautemeljena 1937. godine, anjezino puno ime glasi MossadAlivah Beth, ili Organizacija za

drugo useljenje. Mossad je bioprvi izraelski obavještajni organ.Njegova prva zadaća sastojala seu tome da Židove iz Evropesigurno dopremi u Palestinu.

Godine 1948. nakon osnutkaizraelske države, Mossad jepostao najvažniji obavještajniorgan, a njegov glavar automatskii šef svih pet ogranaka.

S glavarove desne strane sjedišef Amana, vojnog obavještajnogtijela, kojemu je zadatak da Izraelinformira o stanju neprijateljskeratne pripravnosti. čovjek koji jeu to vrijeme zauzimao taj položajbio je general Aharon Yaariv.

Lijevo od glavara sjedi šefShabaka, koji ponekad pogrešnonazivaju Shin Beth. Ova slovaoznačuju Sherut Bitachon,židovsku tajnu policiju. Puno imeorgana koji se stara o izraelskojunutrašnjoj sigurnosti — i koji jejedino tijelo koje štiti unutrašnjusigurnost — glasi Sherut BitchonKlali, pa je, dakle, kratica Shabakizvedena iz ovog naslova.

Iza ove dvojice sjedeposljednja dva čovjeka odpetorice. Jedan je generalnidirektor istraživačkog odsjekaMinistarstva vanjskih poslova, štoje od životne važnosti za

sigurnost Izraela, a drugi direktorslužbe koja se isključivo bavisudbinom Židova u zemljama ukojima su oni još uvijek izvrgnutiprogonima. Tjedni su sastanciomogućivali svakom šefu dasazna čime se ostali odjeli bave,kako bi se na taj način izbjeglapreklapanja nadležnosti.

Još su dva čovjeka prisutnakao promatrači: generalniinspektor policije i šefSpecijalnog ogranka, izvršnogtijela Shabaka koje se boriloprotiv terorizma u samoj zemlji.

Toga je dana sastanak tekaoposve uobičajeno. Meir Amit

zauzeo je svoje mjesto na čelustola I diskusija je otpočela. Svojuje bombu Amit sačuvao za kraj.Kad ju je izložio, nastupio jemuk.

Svima prisutnima pred očimase ukazala slika njihovedomovine koja stradava odradioaktivnih I kugomopremljenih bojnih glava.

— Očito moramo ishoditi to— rekao je napokon šef Shabaka— da te rakete nikad ne polete.Ako ih već ne možemoonemogućiti da proizvode bojneglave, moramo spriječiti da tebojne glave ikad uzlete.

— Slažem se — rekao jemučaljivi Amit — ali kako?

— Tako da ih napadnemo —zarežao je Yaariv. — Da ihnapadnemo svime čimeraspolažemo.

Mlažnjaci Ezera Weizmannamogu Tvornicu 333 uništitijednim udarom.

— Time bismo započeli rat abez dovoljnog naoružanja —odgovorio je Amit. — Trebamoviše aviona, tenkova, topova prijeno što se dograbimo s Egiptom.Mislim, gospodo, da svi miznamo da je rat neminovan.Naser se odlučio za rat, ali se

neće u nj upustiti prije nego štobude spreman. Ali ako ga migurnemo, činjenica je da je on sasvojim sovjetskim naoružanjemspremniji od nas.

Opet su se svi stišali. ŠefArapskog odsjeka u Ministarstvuvanjskih poslova uzeo je riječ.

— Naše informacije iz Kairagovore da će oni biti pripravni zarat — uključivši rakete i sveostalo — na početku 1967.

— Dotle ćemo dobiti tenkovei topove, a i nove francuskemlažnjake — odgovorio jeYaariv.

— Da, a oni će imati one svoje

heluanske rakete. četiri stotinekomada. Gospodo, postoji samojedno rješenje. Prije nego što mibudemo spremni za Na-sera, oneće rakete biti u podzemnimspremištima diljem Egipta. Bit ćenedostupne. A onda kad uspremištima budu pripravne zaispaljivanje, neće biti dovoljno dauništimo 90% tih projektila, negoćemo ih morati uništiti sve. A čakni lovci Ezera Weizmanna nemogu ih uništiti baš sve, bezizuzetka.

— Onda ih moramo uništiti utvornici u Hehvanu — rekao jeYaariv na kraju.

— Slažem se — kazao je Amit— ali bez vojnog napada.

Morat ćemo pokušati natjeratinjemačke znanstvenike da sepovuku prije nego što okončajuposao. Upamtite, istraživačkafaza gotovo je na samomsvršetku. Imamo na raspolaganjujoš šest mjeseci. Iza toga Nijemciviše neće biti važni.

Jednom kad se planovizgotove sve do posljednje maticei vijka, Egipćani će i sami moćiizrađivati rakete. Zato ću povestikampanju protiv učenjaka uEgiptu. Izvještavat ću vas i dalje orazvoju stvari.

Nekoliko sekundi opet jevladala tišina, a jednoneizgovoreno pitanje salijetalo jesve prisutne. Na kraju ga jeizgovorio jedan od ljudi izMinistarstva vanjskih poslova.

— Ne bismo li ih mogli opetzastrašivati u Njemačkoj?

General Amit odmahnuo jeglavom.

— Ne. To u sadašnjojpolitičkoj situaciji ne dolazi uobzir.

Naredbe naših nadređenihostaju iste bezikakvih daljnjihnasilja u Njemačkoj. Od sada seključ heluanskih raketa za nas

nalazi u Egiptu.General Meir Amit, glavar

Mossada, nije se često varao. Noovaj se puta bio prevario. Jerključ heluanskih raketa ležao je ujednoj zapadnonjemačkojtvornici.

MVI

illeru je trebao čitav tjedanda ugovori sastanak sašefom odsjeka za

istraživanje ratnih zločina uhamburškom javnom tužilaštvu.Posumnjao je da je Dorn otkrioda Miller ne radi poHo mannovu nalogu te da je uskladu s time poduzeo korake daga omete.

Čovjek koji je primio Millerabio je nervozan i mrzovoljan.

— Morate biti svjesni toga dasam se s vama sastao samo zbog

vašeg neprestanog navaljivanja— počeo je.

— Svejedno je to lijepo od vas— rekao je Miller umilno. —Želim se raspitati o čovjeku, zakojim, pretpostavljam, vaš odsjekmora da neprekidno traga. Taj sečovjek zove Eduard Roschmann.

— Roschmann? — rekao jepravnik.

— Roschmann — ponovio jeMiller. — Kapetan SS-a.Zapovjednik geta u Rigi od 1941.do 1944. godine. Želim znati je lijoš živ, a ako nije, gdje jesahranjen. Zanima me i to jeste liga pronašli, je li ikad hapšen i je

li ikad izveden pred sud. Akonije, gdje je sada.

Pravnik je bio zatečen.— Bože dragi, to vam ne

mogu reći.— Zašto ne možete? To je

stvar od općeg interesa, velikoginteresa.

Pravnik je opet poprimiopređašnje držanje.

— Ne bih se složio — rekao jeuglađeno. — Inače bismo primalineprekidna pitanja takve prirode.

U stvari, koliko se moguprisjetiti, vaše je raspitivanjeprvo koje nam je ikad stiglo od— javnosti.

— Zapravo, ja sam iznovinstva — rekao je Miller.

— Da, može biti. Ali bojim seda u pogledu informacija ovakvevrste imate posve ista prava kao Isvaki obični građanin.

— A dokle sežu ta prava? —upitao je Miller.

— Žao mi je, ali nismoovlašteni da dajemo ikakveinformacije u pogledu toka našihistraživanja.

— No to nije baš osobito započetak — rekao je Miller.

— No, no, gospodine Miller,teško da biste mogli očekivati odpolicije da vam daje informacije

o toku istrage nekog kriminalnogslučaja.

— Jasno da bih to očekivao.Policija je obično vrlo susretljivau pogledu saopćenja treba liuskoro očekivati neko hapšenje.Sigurno je da bi odgovorili nanovinarsko raspitivanje je li,koliko je njima poznato, glavniosumnjičeni živ ili mrtav. Tokoristi njihovim odnosima sjavnošću.

Pravnik se suho nasmiješio.— Siguran sam da u tom

pogledu obavljate vrlo korisnufunkciju — rekao je — ali iz ovogodsjeka ne smije poteći ni jedna

informacija o stanju do kojeg jeuznapredovao naš posao. —činilo se da je upravo našaonajjači argument. — Pomislitesamo: kad bi zločinci za kojimase traga znali koliko smo odmakliu dovršavanju optužnice, bili bismjesta umakli.

— To je možda tako —uzvratio je Miller — ali izvještajipokazuju da je vaš odsjek izveopred sud samo trojicu običnihesesovaca koji su bili stražari uRigi. A i to je bilo još 1950, pa suse ti ljudi vjerojatno nalazili uistražnom zatvoru kad su ihBritanci izručili vašem odsjeku.

Stoga se, dakle, čini da zločinci stjeralice nisu baš tako ugroženida moraju umaći.

— Doista, ovo je krajnjenedopustiva izjava.

— U redu. Dakle, vašaistraživanja napreduju. Ništa vamne bi naškodilo da mijednostavno kažete je li EduardRoschmann pod istragom i gdjese sada nalazi.

— Sve što vam mogu reći jestto da se svi predmeti kojipotpadaju u nadležnost mojegodsjeka nalaze u neprekidnuistraživanju. A sad, gospodineMiller, stvarno mislim da vam

više ničim ne mogu pomoći.Ustao je, a za njim i Miller.— Nemojte se satrti radom —

rekao je Miller na izlasku.Prošlo je još tjedan dana prije

nego što je Miller bio spreman dakrene. Taj je tjedan uglavnomproveo kod kuće čitajući šestknjiga koje su se potpuno ilibarem djelomično bavile ratomna istočnom bojištu i onim što sezbivalo u logorima uzaposjednutim istočnimzemljama. Upravo mu jeknjižničar iz njegove lokalneknjižnice spomenuo Z-komisiju.

— Ta je komisija u

Ludwigsburgu — rekao jeMilleru. — čitao sam o njoj unekom tjedniku. Puno ime teustanove glasi Centralna saveznaagencija za razjašnjavanje zločinapočinjenih u razdoblju nacizma.Ponešto je predugačko, pa je ljudizovu Zentral Stelle, ili još kraće,Z-komisija. To je jedinaorganizacija u zemlji kojaprogoni naciste po cijeloj državi,a i izvan nje.

— Hvala vam. — rekao jeMiller odlazeći. — Vidjet ćumogu li mi oni pomoći.

Miller je slijedećeg jutraotišao u banku, ispostavio čekove

svojem stanodavcu za tri mjeseca,od siječnja do ožujka, i ostataknovca povukao u gotovini,ostavivši na računu deset marakada konto ne utrne.

Poljubio je Sigi prije nego štoje otišla na rad u klub, rekavši jojda ga neće biti tjedan dana ilinešto duže. Zatim je iz podzemljaizvukao jaguar i krenuo na jugprema Porajnju.

Sa Sjevernog mora vjetar je uzapusima donosio prvi snijeg naauto-cestu, a on je promicaojužno od Bremena u nizine DonjeSaksonije.

Nakon dva sata zastao je da

popije kavu, a zatim je jurnuoSjevernim Porajnjem iVestfalijom.

Unatoč vjetru, uživao je uvožnji auto-cestom po lošemvremenu. Kad se nalazio u XK150 S imao je dojam da se nalaziu kabini brzog aviona.Osvijetljena komandna pločaisijavala je slabašnu svjetlost, avani se spuštala studena tamazimske noći, dok snažna svjetlare ektora svako malo hvatalakose zapuhe snijega, koji je šibaoduž vjetrobrana i zatim opetgubio u ništavilu.

Prilijepio se na najbržu traku,

kao i obično. Vozio je gotovo 160kilometara na sat i promatraobrundava teška vozila koja su muostajala zdesna.

U šest uvečer bio je prešaoskretanje za Hamm, a blještavasvjetla Ruhra počela su senejasno ocrtavati u mraku snjegove desne strane. Nikad senije prestajao diviti Ruhru: tikilometri i kilometri tvornica idimnjaka, gradova i gradića kojisu toliko blizu da se čini da je sveovo jedan gigantski grad 150kilometara dug i osamdeset širok.Kad se auto-cesta popela na nekinadvožnjak, mogao je lijepo

zdesna vidjeti kako se uprosinačku noć pružaju tisućehektara svjetala i tvornica, arumenilo iz tisuća visokih pećiisijava bogatstvo ekonomskogčuda. Prije četrnaest godina, kadje ovuda putovao vlakom na svojpariški školski izlet, svuda su bileruševine, a industrijsko srceNjemačke jedva da je uopćetuklo. Bilo je nemoguće neosjetiti ponos zbog onog što jenjegov narod od tada uradio.

— Samo dotle dok ja tu nemoram živjeti — pomislio je utrenutku kad su se pod svjetlimare ektora počele pokazivati

oznake odvojaka za Koln. OdKolna je vozio prema jugoistoku,mimo Wiesbadena, Frankfurta,Mannheima i Heilbronna, a već jebilo vrlo kasno kad se zaustavioda zanoći pred hotelom uStuttgartu, gradu koji je najbližiLudwigsburgu.

Luchvigsburg je miran izgodan gradić na brežuljcimaVVurtemberga, dvadesetakkilometara sjeverno od glavnoggrada pokrajine Stuttgarta. Umirnoj uličici podalje od Visokeulice, na golemo čudo čestitihgrađana, smjestilo se sjedište Z-komisije, male grupice ljudi, koja

je oskudijevala i u osoblju i usredstvima, a zadatak i životnipoziv koji je bio da se pohvatajunacisti i esesovci koji su se zarata okrvavili masovnimubojstvima. Prije nego što jeZakon o zastarijevanju dokinuosve esesovske zločine osimubojstava i masovnih ubojstava,oni za kojima se tragalo mogli subiti okrivljeni za pljačku,otimačinu, teške tjelesne ozljede,uključivši i mučenje, te zarazličite oblike gadosti.

Čak i kad je kao jedinamogućnost za podizanjeoptužnice preostalo ubojstvo, u

spisima Z-komisije I dalje je bilo170 000 imena. Posve prirodno,glavni napori ulagali su se i ulažuu to da se, ako je to ikakomoguće, pronađe nekoliko tisućanajgorih masovnih ubojica.

Z-komisija nije imala nikakvihprava da hapsi, nego je jedino odpolicije pojedinih pokrajinamogla tražiti da izvrši hapšenje, itek nakon pozitivneidenti kacije. Kako su odSavezne vlade u Bonnu dobivalitek puku milostinju, ljudi izLudwigsburga radili su samozbog svoje predanosti poslu.

Osoblje se sastojalo od

osamdeset detektiva i pedesetpravnika istražitelja. Svi sudetektivi bili mladi, ispodtrideset i pet godina, tako da nijedan ‘iii u kojem slučaju nijemogao biti umiješan u stvari kojesu se istraživale. Pravnici suuglavnom bili stariji, ali pomnoprovjereni tako da ne bi imaliništa zajedničko s događajima odprije 1945.

Pravnici su uglavnom došli izprivredne prakse, kamo će sejednog dana i vratiti. Detektivi supak znali da su njihove karijereokončane. Ni jedna policijskaustanova u Njemačkoj nije na

svojem spisku željela imatidetektiva koji je nekoć radio uLudwigsburgu. Za detektive kojisu u Zapadnoj Njemačkoj bilipripravni progoniti esesovce, usvakoj je drugoj policijskojustanovi napredovanje okončano.

Ovi su ljudi navikli na to da seu nekim pokrajinama oglušuju nanjihove molbe za pomoć, da senjihovi posuđeni spisi naneobjašnjiv način gube, daprogonjeni, nakon anonimnogupozorenja, jednostavno iščezne.Ljudi iz Z-komisije svojski su setrudili oko zadaće koja očito nijebila u skladu sa željama većine

njihovih zemljaka.Čak i na ulicama

nasmiješenog gradaLudwigsburga nitko ljude iz Z-komisije nije pozdravljao Iuvažavao. Građanima je njihovaprisutnost priskrbila nepoželjanpublicitet.

Kasnije se nalazila uSchorndorfer Strasse 58, u velikojnekad privatnoj kući, okruženojdva metra visokim zidom. Dvojamasivna željezna vrata priječilasu pristup na navoz automobila.Na jednoj je strani bila ručica zazvonce i Miller se njomeposlužio. Željezni se poklopac

otklopio i pokazalo se neko lice.Neizbježni vratar.

— Izvolite?— Želio bih razgovarati s

nekim od vaših pravnikaistražitelja — rekao je Miller.

— S kojim?— Ne znam ni jedno ime —

rekao je Miller. — S bilo kojim.Evo moje iskaznice.

Protisnuo je svoju novinarskuiskaznicu kroz otvor, tjerajućičovjeka da je uzme. Tako je ipakznao da će iskaznica dospjeti uzgradu. Vratar je zatvorio otvor iotišao. Vratio se ubrzo da otvorivrata.

Do ulaznih vrata Miller jetrebao prijeći pet kamenih stuba.Unutra je vladala zagušljivavrućina tipična za kuće scentralnim grijanjem. Neki drugivratar izvirio je iz ostakljenekućice s desne strane i poveo gau malu čekaonicu.

— Začas će netko doći —rekao je i zatvorio vrata.

Čovjek koji je tri minutekasnije unišao bio je tek prevaliopedeset godina; bio je uglađen iljubezan.

Vratio je Milleru novinarskuiskaznicu i upitao:

— Čime vas mogu uslužiti?

Miller je počeo od početka.Ukratko ispričavši o Tauberu,dnevniku, svojim propitkivanjimao tome što se zbilo s EduardomRoschmannom. Pravnik ga jepomno slušao.

— Zanimljivo — rekao je nakraju.

— Stvar je u ovome: možete limi pomoći?

— Želio bih da mogu — kazaoje čovjek i Miller je prvi puta,otkako je prije nekoliko tjedana uHamburgu počeo postavljatipitanja o Roschman-nu,povjerovao da je sreo službenikakoji bi mu doista volio pomoći.

— Ja sam spreman vašeraspitivanje prihvatiti potpunoiskreno, ali je stvar u tome što sumi i ruke i noge vezanepropisima koji uređuju našustalnu egzistenciju ovdje. To,naime, znači da se obavijesti otraženom esesovskom zločincu nesmiju dati nikome osim osobikoja ima ovlasti poimencenavedenih institucija.

— Drugim riječima, ne možetemi reći ništa — rekao je Miller.

— Molim vas da shvatite —rekao je pravnik — ovaj je uredizložen neprekidnim napadima.Ne otvorenima. To se nitko ne bi

usudio. Ali privatno, iz kuloara,stalno napadaju na naš budžet, naovlaštenja koja imamo, na uvjetedjelovanja. Nije nam dopuštenanikakva širina u pogledu zakona.Što se mene osobno tiče, ja bihvolio sklopiti savez o pomoći snjemačkim novinstvom, ali to jezabranjeno.

— Shvaćam — rekao je Miller.— Imate li onda bar nekakvuknjižnicu izrezaka?

— Ne, nemamo.— Ima li u Njemačkoj uopće

neka knjižnica izrezaka koja jeotvorena za istraživanjepojedincima iz javnosti?

— Nema. Jedine bibliotekeizrezaka u zemlji održavaju ivode različite novine i revije.

Najpotpunijom se smatra onakoju vodi »Der Spiegel«. A i»Komet« ima vrlo dobrubiblioteku.

— Meni se to čini vrloneobičnim — rekao je Miller. —Gdje se danas u Njemačkojgrađanin može raspitati onapredovanju istrage ratnihzločina i gdje se mogu dobitipodaci o traženim ese-sovskimzlikovcima?

Pravniku kao da je bilo maloneugodno.

— Bojim se da običnigrađanin do toga ne može doći.

— U redu — rekao je Miller.— Gdje se u Njemačkoj nalazearhivi koji se odnose na ljude izSS-a?

— Jedan takav arhiv imamomi ovdje, u podrumu — kazao jepravnik. — Naš se arhiv sastojiod samih foto-kopija. Izvornikecjelokupne esesovske kartotekezarobila je 1945. jedna američkajedinica. U posljednjim trenucimau nekom bavarskom dvorcugrupica esesovaca pokušala jespaliti sve isprave. Uspjeli suuništiti otprilike deset posto

sveukupnog materijala, a onda suupali američki vojnici i prekinulidaljnje uništenje papira. Ono štoje preostalo bilo je u strašnomneredu.

Amerikanci su uz njemačkupomoć istom za dvije godineuspjeli srediti ostatak kartoteke.U toku tih dviju godina, nakonšto je u savezničkim zatvorimaproboravio stanovito vrijeme,znatan broj najgorih esesovacauspio je uteći. Njihovi se dosjei uonoj zbrci nisu mogli pronaći.Poslije konačne klasi kacijecjelokupna kartoteka SS-a ostalaje u Berlinu, i dalje u američkom

posjedu i pod američkomupravom. čak im se i mi moramoobraćati ako nam zatreba nekadopuna. Samo, znate, oni je vrlodobro vode. Nemamo nikakvihprigovora u vezi sa suradnjom stim izvorom.

— Tako, dakle, stvar stoji?Samo dva kompleta u cijelojzemlji?

— Tako je — rekao jepravnik. — Ponavljam, želio bihda vam mogu pomoći. Uzgred,ako biste išta saznali oRoschmannu, bilo bi nam jakodrago da to dobijemo.

Miller se zamislio.

— Ukoliko nešto otkrijem,postoje samo dvije ustanove kojenešto mogu poduzeti: Uredjavnog tužilaštva u Hamburgu ivi. Je li tako?

— Da, samo mi i oni — rekaoje pravnik.

— A vi ćete to prije iskoristitinego Hamburg.

— Miller je to izrekao ne kaopitanje, nego kao konstataciju.Pravnik je čvrsto piljio u strop.

— Ništa što je stvarnovrijedno a što dospije ovamo neskuplja prašinu na polici —primijetio je.

— O. K. Shvatio sam — rekao

je Miller i ustao.— Samo jednu stvar, onako

među nama: da li još uvijektragate za EduardomRoschmannom?

— Među nama, da, i to jako.— I ako bude uhvaćen, neće

biti nikakvih problema da ga seproglasi krivim?

— Ni najmanjih — kazao jepravnik. — Optužnica protivnjega vrlo je čvrsta. Dobio bidoživotnu robiju bez ikakvadvoumljenja.

— Dajte mi svoj broj telefona— rekao je Miller.

Pravnik je nešto napisao na

papirić, a zatim ceduljicu daoMilleru.

— Tu je moje ime i dvatelefonska broja, kućni i uredski.

Možete me nazvati u svakodoba, danju ili noću. Ako saznatenešto novo, zovite me iz najbližetelefonske govornice. U svakojpokrajinskoj policiji ima ljudikoje mogu pozvati i za koje znamda će, ako je potrebno, odmahstupiti u akciju. Ima i onih kojetreba izbjeći. Zato nazovite prvomene. U redu?

Miller je spremio papir udžep.

— Upamtit ću — rekao je

odlazeći.— Puno sreće — kazao je

pravnik.Od Stuttgarta do Berlina je

daleko. Miller je gotovo cijelinaredni dan proveo u vožnji. Nasreću, bilo je suho i raspoloženijaguar žderao je kilometar zakilometrom u pravcu sjeveramimo raštrkanog Frankfurta,Kassela i Gotingena doHannovera. Ondje je skrenuo sauto-ceste E4 udesno na E8prema granici Istočne Njemačke.

Na prijelazu kod Marienbornaizgubio je pun sat ispunjavajućineizbježne obrasce o unešenoj

stranoj valuti, zahtjeve zatranzitnu vizu za put kroz IstočnuNjemačku do Zapadnog Berlina,dok su carinici u plavim iNarodna policija u zelenimuniformama s krznenimovratnicima zavirivali u jaguar iispod njega. Jedan carinik kao daje bio rastrgan između hladneuljudnosti koja se zahtijevala odslužbenika NjemačkeDemokratske Republike uophođenju s državljaninomrevanšističke Zapadne Njemačkei mladićke želje da razgledasportska kola.

Trideset i pet kilometara s one

strane granice dizao se velikimost preko Elbe na kojem su1945. Britanci, časno poštujućisporazum u Jalti, zaustavili svojenapredovanje prema Berlinu.Zdesna se Miller svrnuo naprostrani Magdeburg i upitao sepostoji li još stari zatvor. Naulazu u Zapadni Berlin izgubio jejoš sat vremena na carinskompregledu. Kad su napokoncarinske formalnosti okončane,njegov je jaguar jurnuo Avusomprema blještavom božičnodekoriranom Kurfurstendammu.Bila je večer 17. prosinca.Odlučio je da u Američki

dokumentacijski centar ne odeonako naprečac kao što je otišaou hamburško javno tužilaštvo i Z-komisiju u Ludwigsburgu. Bezslužbene podrške, shvatio je, nemože se u Njemačkoj doći dospisa o nacistima.

Slijedećeg je jutra s Glavnepošte nazvao Karla Brandta.Brandt se užasnuo kad je čuoMillerovu molbu.

— Ne mogu — rekao je utelefon. — Ne poznam nikoga uZapadnom Berlinu.

— Promisli. Morao si upoznatinekog iz berlinske policije nanekom od tečajeva koje si

pohađao. Potreban mi je da jamčiza me kad stignem onamo —vikao je Miller u slušalicu.

— Rekao sam ti da se neželim u to upetljati.

— No, već si se upetljao. —Miller je pričekao par sekundi aonda zadao najteži udarac. — Iliću dobiti priliku da službenopogledam arhiv ili ću upasti i rećida si me ti poslao.

— Ma, to valjda ne bi učinio— zgranuo se Brandt.

— Budi tvrdo uvjeren da bih.Sit sam toga da me vijaju amo-tamo po ovoj prokletoj zemlji.Zato nađi nekoga tko će me tamo

uvesti službeno. Ma, promisli, satvremena nakon što pogledam tespise, zahtjev će biti zaboravljen.

— Morat ću promisliti —rekao je Brandt nastojeći dobitina vremenu.

— Dajem ti sat vremena —rekao je Miller — a onda ću teopet nazvati.

Spustio je slušalicu. Satkasnije Brandt je i dalje bjesnio, abio je i poprilično prestrašen. Odsrca je žalio što onaj dnevnik nijezadržao za se i bacio ga u smeće.

— Jedan je čovjek polazio samnom detektivsku školu — rekaoje u aparat. — Ne poznam ga baš

dobro, ali znam da je sada uPrvom uredu zapadnoberlinskepolicije. Taj ured se bavi istimpredmetom.

— Kako se on zove?— Schiller. Volkmar Schiller,

detektivski inspektor.— Stupit ću s njim u vezu —

rekao je Miller.— Ne, prepusti to meni.

Nazvat ću ga još danas ipredstaviti te. Zatim ga možešotići posjetiti. Ako se on ne složis time da te uvede, nemoj meneokrivljavati. On je jedini čovjekkojeg poznam u Berlinu.

Dva sata kasnije Miller je opet

nazvao Brandta. Brandtu kao daje laknulo.

— Na dopustu je — rekao je.— Rekli su mi da je dežuran zaBožić, pa ima slobodno doponedjeljka.

— Tek je srijeda — rekao jeMiller. — četiri ću se dana tektako smucati.

— Ne mogu ti pomoći. Vratitće se u ponedjeljak ujutro. Tadaću ga nazvati.

Miller je četiri duga danapotratio tumarajući po ZapadnomBerlinu, iščekujući da se Schillervrati s dopusta. Cijeli je Berlinbrujao samo o jednoj stvari: tog

Božića istočnoberlinske vlastiprvi su put otkad je u kolovozu1961. podignut zid stanovnicimaZapadnog Berlina izdalepropusnice da posjete svojurodbinu koja živi u istočnomsektoru grada.

Pregovori između dviju stranagrada danima su punili naslovnestranice listova. Miller je jedanod tih svojih besposlenih danaproveo u istočnoj polovici grada(kao zapadnonjemačkidržavljanin mogao je to učiniti natemelju samog svojeg pasoša)gdje je posjetio znanca, dopisnikaReutera iz Istočnog Berlina. No

čovjek je do grla bio u poslu, uvezi sa zbivanjima oko zida, paga je Miller nakon kave ostavio ivratio se na zapad.

U ponedjeljak ujutro otišao jeda se nađe s detektivskiminspektorom VolkmaromSchillerom. S velikim jeolakšanjem ustanovio da je točovjek njegovih godina i da, štoje za njemačkog službenikaneobično, ima svoj poseban stavprema birokraciji. Nedvojbeno jeda s takvim stavom neće dalekodospjeti, pomislio je Miller, ali toje njegov problem. Miller jeinspektoru ukratko izložio što bi

želio.— Ne vidim zbog čega to ne

bi išlo — rekao je Schiller. —Amerikanci su prema nama izPrvog ureda vrlo uslužni. WillyBrandt nam je povjerioistraživanje nacističkih zločina, imi smo ondje gotovo svakogdana.

Sjeli su u Millerov jaguar iizvezli se do jednog predgrađa,do utvrde i jezera, te se zaustavilina obali ispred Wasser KäferStiega broj 1, u berlinskompredgrađu Zehlendorf.

Stali su pred dugom, niskomposlovnom prizemnicom koja je

bila okružena drvećem.— Je li to sve? — rekao je

Miller skeptično.— To je sve — kazao je

Schiller. — Ništa osobito. Stvar jeu tome da je pod zemljomsmješteno osam katova. Tamo suu vatrostalnim trezorimapohranjeni arhivi.

Pošli su u malu čekaonicu sneizbježnom portirnicom s desnestrane. Detektiv je pristupio Ipokazao svoju policijskuiskaznicu.

Dobio je obrazac, koji suzatim za stolom ispunili. Detektivje upisao svoje ime i čin, a zatim

upitao: — Kako se ono onajzove?

— Roschmann. EduardRoschmann — rekao je Miller.

Detektiv je upisao i to i vratioobrazac službeniku u prijemnojkancelariji.

— Obično to traje desetakminuta — rekao je detektiv.Otišli su u veću prostoriju u kojojsu se nalazili redovi stolova istolaca. Otprilike nakon četvrtsata jedan drugi službenik tihoim je donio fascikl i položio gana stol. Bio je debeo otprilikepalac, a na njemu je pisalo»Roschmann Eduard«.

Volkmar Schiller je ustao.— Ako nemate ništa protiv ja

bih otišao — rekao je. — Zapovratak u grad ću se nekakosnaći. Ne smijem se previšezadržati nakon dopusta. Akoželite da vam se nešto fotokopira,samo se obratite službeniku. —Mahnuo je glavom premaslužbeniku koji je sjedio zakatedrom na drugoj strainčitaonice, bez sumnje zato danitko od posjetitelja ne bi vadiostranice iz spisa. Miller se digao Irukovao s detektivom.

— Puno vam hvala.— Nema na čem.

Ne osvrćući se na ostala tri-četiri čitača koji su se zgrbili nadstolovima, Miller se podnimio ipočeo pažljivo pregledavati SS-ovdosje o Eduardu Roschmannu.

Sve je bilo unutra: brojčlanske karte nacističke stranke,broj iskaznice SS-a, vlastoručnopotpisane molbe za pristup u objeove organizacije, zdravstvenasvjedodžba, ocjene nakonrazdoblja uvježbavanja, osobnonapisan životopis, isprave opremještajima, o cirskimprovjerbama I napredovanjimasve tamo do travnja 1945.godine. Bile su tu i dvije

fotogra je za esesovskukartoteku, jedna s lica, a druga izpro la. čovjek kojega suprikazivale bio je visok otprilikemetar osamdeset, kosa mu je bilaošišana vrlo kratko, razdjeljak jeimao na lijevoj strani, a u kameruje zurio s nekim mračnimizrazom koji su mu davali šiljastnos i usta bez usnica. Miller jepočeo čitati papire…

Eduard Roschmann rođen je25. kolovoza 1908. u Grazu, kaoaustrijski građanin. Otac mu jebio ugledan i čestit pivar. Vrtić,osnovnu i srednju školu pohađaoje u Grazu. Pokušao je studirati

pravo, ali nije u tome uspio.Godine 1931. počeo je raditi upivovari u kojoj je bio zaposlen injegov otac, a 1937. premještenje iz proizvodnje uadministraciju. Iste godinepristupio je Austrijskojnacističkoj stranci i SS-u,organizacijama koje su u tadaneutralnoj Austriji bilezabranjene. Godinu dana kasnijeHitler je anektirao Austriju, aaustrijske naciste nagradio brzimnapredovanjima.

Godine 1939, odmah poizbijanju rata, kao dobrovoljac sejavio u Wa en SS, pa je bio

poslan u Njemačku, gdje je zimuod 1939 na 1940. i proljećeproveo u vježbanju, da bi zatim sjednom Wa en SS jedinicomsudjelovao u zaposjedanjuFrancuske. U prosincu 1940.prebačen je iz Francuske natrag uBerlin — netko je na tom mjestuna margini rukom napisao»kukavičluk?« — a u siječnju1941. prekomandiran je u SD, uTreći ured RSHA.

U srpnju 1941. osnovao jeprvu službu SD-a u Rigi, aslijedećeg mjeseca postao jezapovjednik logora u Rigi. Ulistopadu 1944. vratio se u

Njemačku brodom, i, nakon što jepreostale Židove iz Rige izručioSD-u u Danzigu, otišao u Berlinda podnese izvještaj. Vratio se uGlavni štab SS-a u Berlinu i čekaonovo postavljenje.

Posljednji esesovski dokumentu fasciklu očito nikad nijedovršen, vjerojatno zato što sesitničavi pisarčić u Glavnomštabu SS-a u Berlinu sam hitroprekomandirao u svibnju 1945.

Na poleđini svežnja ispravabila je još jedna ceduja koju jeočito poslije svršetka ratapriložila ruka nekog Amerikanca.Na njoj je otipkano slijedeće:

»Ovaj su spis u prosincu 1947.tražile britanske okupacionevlasti.«

Ispod toga je bio načrčkanpotpis nekog američkog vojnogslužbenika i nadnevak — 21.prosinca 1947.

Miller je skupio fascikl iizvadio iz njega vlastoručnonapisan životopis, dvijefotogra je i zadnju stranicu.Odnio je to službeniku koji senalazio u dnu sobe.

— Molim vas, biste li mi ovomogli fotokopirati?

— Svakako. — čovjek je uzeofascikl i položio ga na stol dok se

ona tri papira isfotokopiraju. Jošje neki čovjek predao fascikl izatražio da se i njemufotokopiraju dva lista iz njegovasvežnja.

Službenik je i njih uzeo i sveskupa stavio na pladanj iza sebe,odakle su začas nestali.

— Pričekajte, molim vas. Totraje desetak minuta — rekao jeslužbenik Milleru i onom drugomčovjeku. Oba su se vratila nasvoja sjedala. Miller je poželio dazapuši, što je bilo zabranjeno, aonaj drugi čovjek, uredan isjedokos, u zimskom ogrtaču bojeuglja, sjedio je ruku prekriženih u

krilu.Deset minuta kasnije iza

službenika je zašuštalo, a krozprorez su skliznule dvijeomotnice.

Činovnik ih je obje uzeo.Miller i čovjek srednjih godina suustali i pošli po njih. Službenik jehitro zavirio u jedan omot.

— Spis Eduarda Roschmanna?— upitao je.

— Za mene — rekao je Milleri pružio ruku.

— A ovo mora da je vaše —činovnik je rekao drugomčovjeku, koji je postrancepromatrao Millera.

Čovjek u sivom kaputu uzeo jesvoju omotnicu, pa se zaMillerom uputio prema vratima.Kad su bili vani, Miller je potrčaoniz stepenice i uskočio u jaguar,odlijepio se od pločnika i odjurionatrag u središte grada. Satkasnije telefonirao je Sigi.

— Stižem kući za Božić —rekao joj je.

Dva sata kasnije već se biootputio iz Zapadnog Berlina. Doksu njegova kola jurila premaprvom graničnom prijelazu u DreiLindenu, čovjek u sivom kaputusjedio je u svojem urednom ičistom stanu nedaleko od Savignv

Platza i okretao jedan broj uZapadnoj Njemačkoj. Čovjekukoji je podigao slušalicu kratkose predstavio. Rekao mu je:

— Bio sam danas uDokumentacijskom centru.Rutinsko istraživanje, znate većkako to ide. Tamo je bio jošjedan čovjek. Pregledavao jefascikl Eduarda Roschmanna.Zatim je dao fotokopirati triisprave. Nakon onog nedavnogsaopćenja, smatrao sam da jenajbolje da vam to javim.

S druge strane žice provalila jebujica pitanja.

— Ne, nisam mogao doznati

kako se zove. Odvezao se udugim crnim sportskim kolima.Da, da, jesam. Imao je hamburškutablicu.

Polako je otčitavao broj, kojije čovjek s druge stranezapisivao.

— Pa, pomislio sam da jenajbolje da vam to javim. Hoćureći, nikad se ne zna što tanjuškala namjeravaju. Da, hvala,vrlo ste ljubezni… Dobro… Sve jesada na vama… Sretan Božić,Kamerad.

BVII

ožić je padao u srijedu i svedo svršetka božičnihblagdana čovjek koji je u

Zapadnoj Njemačkoj primio izBerlina vijest o Milleru nije jeproslijedio dalje. Novost jeprenio svojem najvišempretpostavljenom.

Čovjek koji je preuzeo porukuzahvalio je svojem informantu,spustio uredski telefon, zavalio seu udobni, kožnati šefovskinaslonjač i zagledao se krozprozor u snijegom pokrivene

krovove Starog grada.— Verdammt i još jednom

verdammt — šapnuo je. — Zaštobaš sada? Zašto sada?

Za sve sugrađane koji su gapoznavali bio je on uman ineobično sposoban odvjetnik. Zašačicu svojih viših izvršniho cira raspršenih diljem ZapadneNjemačke i Zapadnog Berlina bioje on vrhovni šef Odesse uNjemačkoj. Njegova telefonskogbroja nije bilo ni u kojemtelefonskom imeniku, a njegovotajno ime bilo je Werwolf —Vukodlak.

Za razliku od čudovišna lika iz

holivudske mitologije i britanskihi američkih lmova strave iužasa, njemački vukodlak niječudak kojem za puna mjesecarastu dlake na nadlanicama. Postarom njemačkom predanju,vukodlak je rodoljub koji ostaje udomovini nakon što teutonskiratnici moraju uteći u izbjeglištvopred stranim osvajačima. On izdubokih šumetina predvodi otporprotiv osvajača. Udara noću inestaje, ostavljajući za sobomsamo vučji trag.

Pri svršetku rata skupinao cira SS-a, uvjerena u to da jeporaz saveznika samo pitanje

mjeseci, uvježbavala je nekolikogrupica ultrafanatičnihmaloljetnika i dala im zadatak dau pozadini savezničkih osvajačaizvode sabotaže. Te su grupiceorganizirane u Bavarskoj, koju suzatim zauzeli Amerikanci. To subili prvi vukodlaci. Na svojuvlastitu sreću dječaci nikad nisuprimijenili znanja koja su naučili.Naime, nakon otkrivanjaDachaua, američki su vojnicisamo čekali da netko neštopočne.

Kad se odmah po svršetku rataOdessa počela ponovnoin ltrirati u Zapadnu Njemačku,

njezin I prvi izvršni šef bio jejedan od onih koji su 1945.uvježbali one maloljetnike. On jetada uzeo naziv Vukodlak. To jeime imalo tu prednost da je bilobezlično i simbolično, asadržavalo je i dovoljnomelodramatičnosti da udovoljivječnoj njemačkoj žudnji zaglumom. No u nemilosrdnostikojom se Odessa razračunavala sonima koji su joj se ispriječili naputu nije bilo ničegmelodramatičkog.

Vukodlak s kraja 1963. bio jetreći koji je obnašao tu titulu izauzimao taj položaj. Fanatičan I

prepreden, neprekidno u vezi sasvojim nadređenima u Argentini,ovaj se čovjek starao o interesimasvih bivših pripadnika SS-a uZapadnoj Njemačkoj, ali osobitoo onima koji su nekad bili navisokim položajima ili su visokokotirali na tjeralici.

Piljio je kroz prozor svojegureda i u mislima se vraćaogeneralu SS-a Gluecksu s kojim sebio sastao u sobi madridskoghotela prije trideset i šest dana.Prisjetio se generalovaupozorenja da je očuvanjeanonimnosti i sigurnostitvorničara radio-aparata, koji pod

šifrom Vulkan radi na sistemimanavođenja egipatskih raketa, odživotne važnosti te da seprovedbi tog zadatka ne smijepitati za cijenu. On je jedini uNjemačkoj znao i to da je ujednom ranijem razdoblju Vulkanbio poznatiji pod svojim pravimimenom Eduard Roschmann.

Pogledao je papirić na kojemje nadrljao broj Millerovaautomobila i pritisnuo tipku nastolu. Javila se tajnica iz susjedneprostorije.

— Hilda, kako se zove onajprivatni detektiv kojeg smoprošlog mjeseca unajmili za onaj

brakorazvodni slučaj?— Trenutak… — čulo se

šuštanje papira; prekapala je pofasciklu. — Memmers, HeinzMemmers.

— Molim vas, dajte mi njegovtelefonski broj. Ne, nemojte mutelefonirati. Samo mi dajte broj.

Zabilježio ga je ispod brojaMillerova automobila, a zatim jeskinuo prst s tipke internogtelefona.

Ustao je i prišao zidu u kojemje bio uzidan sef. Izvadio jedebelu, tešku knjigu i odnio je nastol.

Listajući stranice, ubrzo je

naišao na ono što je tražio. Uknjizi su bila zapisana samo dvaMemmersa, Heindrich i Walter.Prstom je prešao na stranicu kojaje bila nasuprot one na kojoj jestajalo Heinrich, ili kraće Heinz.Našao je datum rođenja,izračunao dob koju je taj čovjekimao potkraj 1963. i prisjetio selica privatnog detektiva.Poklapalo se s godinama.Našvrljao je na papir dva brojakoja su stajala uz ime HeinzaMemmersa, uzeo telefon izamolio Hildu da mu da vanjskuliniju.

Kad se u telefonu začuo znak

slobodne linije, okrenuo je brojkoji mu je bila dala. Telefon sdruge strane zvonio je priličnodugo, a zatim se oglasio ženskiglas.

— Memmersova detektivskaagencija.

— Molim vas da me spojite sgospodinom Memmersomosobno.

— Mogu li znati tko zove? —pitala je tajnica živo.

— Ne, samo mi ga dajte. Ipožurite. Nastupila je kratkatišina.

A onda je zapovjedni tonpostigao svoj cilj.

— Da, gospodine — rekla je.Trenutak kasnije iz slušalice

se začuo mrzovoljan glas: —Memmers.

— Je li to gospodin HeinzMemmers?

— Da. Tko je tamo?— Nije važno kako se zovem.

Recite mi samo da li vam neštoznači broj 245.718?

S druge strane linije vladala jemrtva tišina koju je narušio samoteški Memmersov uzdah. čovjekse suočio s činjenicom da jeupravo naveden njegov esesovskibroj. Knjiga koja je rasklopljenaležala na Vukodlakovu stolu bila

je popis svih bivših pripadnikaSS- a. Memmersov glas bio jeopor od sumnjičavosti.

— A da li bi mi trebaoznačiti?

— Bi li vam nešto značilo tošto moj odgovarajući broj sadržisamo pet brojki… Kamerad?

Promjena je bila munjevita.Pet brojki je značilo o cira svisokim činom.

— Da, gospodine — izustio jeMemmers.

— Dobro — rekao jeVukodlak. — Imam poslić za vas.

Nekakvo njuškalo zabada ujednog od naših drugova. Trebam

otkriti tko je taj čovjek.— Zu Befehl — čulo se preko

telefona.— Izvrsno. Ali među nama će

biti dovoljno da se nazivamo sKamerad. Napokon, svi smo midrugovi po oružju.

Memmersu je ovo očito išloniz dlaku.

— Da, Kamerad.— Sve što o tom čovjeku znam

to je broj njegova automobilahamburške registracije. —Vukodlak ga je polako pročitao utelefon.

— Jeste li zapisali?— Da, Kamerad.

— Volio bih da osobno odeteu Hamburg. Želim saznati ime,prezime i adresu, zanimanje,obiteljske prilike i obaveze,društveni položaj… znate već,uobičajeni izvještaj. Koliko ćevam za to trebati vremena?

— Otprilike četrdeset i osamsati. Još samo ovo. Subjektu sene smije pristupiti. Ako jemoguće, propitkivanje se moraobaviti tako da on uopće za nj nesazna. Je li to jasno?

— Kad to obavite, spremite miobračun i dajte mi ga prekotelefona kad vas nazovem.Isplatit ću vas poštom u gotovom.

Memmers se tomesuprostavio.

— Neće biti nikakvaobračuna, Kamerad. Nema togaza stvari koje se odnose nadrugarstvo.

— Onda, u redu. Nazvat ćuvas opet za dva dana. Vukodlakje spustio slušalicu.

Istoga popodneva Miller seuputio iz Hamburga istom onomauto-cestom kojom je dva tjednaranije putovao pokraj Bremena,Osnabriicka i Munstera premaKolnu i Porajnju. Ovoga putanjegov je cilj bio Bonn, malidosadni gradić na riječnom

zavijutku, koji je KonradAdenauer izabrao za prijestolnicuSavezne Republike zato što jesam odatle potjecao.

Nešto južnije od Bremenanjegov se jaguar križao sMemmersovim opelom koji jejurio prema sjeveru, u Hamburg.Ne znajući jedan za drugoga, dvasu muškarca projurila jedan krajdrugoga…

Bilo se već smračilo kad jeMiller ušao u dugu glavnu bonskuulicu. Ugledavši bijelu kapuprometnog policajca, zaustavio jekola.

— Možete li mi reći gdje je

britanska ambasada? — upitaoje.

— Ona će se zatvoriti za jedansat — rekao je policajac.

— Onda je najbolje da štoprije krenem onamo — rekao jeMiller. — Gdje je?

Policajac je pokazao ravno nizulicu prema jugu.

— Idite samo ravno ovuda.Držite se tramvajske pruge. Ovaulica nešto dalje naziva seFriedrich Ebert Allee. Samo zatramvajem. Kad već budete naizlazu iz Bonna, a na ulazu u BadGodesberg, slijeva ćete vidjetiambasadu. Osvijetljena je i pred

njom visi britanska zastava.Miller je kimnuo u znak

zahvalnosti i odvezao se.Britanska ambasada bila je točnoondje gdje je rekao policajac,između jednog gradilišta sbonske i nogometnog igrališta sone druge strane. U magli što sedizala s rijeke koja je tekla izaambasade i jedan i drugi terenbili su prave kaljuže.

Zgrada ambasade bila jeodmaknuta s ceste. To je biladugačka, niska, siva betonskagrađevina, koju su britanskinovinari odmah nakon gradnjeprozvali »Hooverovom

tvornicom«. Miller je skrenuo sceste i parkirao se na mjestupredviđenom za posjetitelje.

Ušao je kroz drvena ostakljenavrata i našao se u malom foajeu,u kojem se slijeva nalazio stolčić,za kojim je sjedila recepcionerkasrednjih godina. Iza nje je bilamala prostorija u kojoj su biladva u plavo odjevena muškarca,na kojima se odmah vidjelo da subivši narednici.

— Volio bih govoriti satašejem za štampu, molim vas— rekao je Miller opreznomškolskom engleštinom.

Recepcionerka je djelovala

zabrinuto.— Ne znam je li još ovdje.

Znate, petak popodne.— Molim vas, pokušajte ga

naći — rekao je Miller i pokazaosvoju novinarsku iskaznicu.

Recepcionerka ju je pogledala,a onda okrenula neki broj. Millerje imao sreću. Ataše za štampuupravo se spremao da ode.

Očito je zamolio da gaposjetitelj pričeka nekolikotrenutaka kako bi skinuo kaput iodložio šešir. Millera su uveli umalu čekaonicu, na zidovimakoje su visjele Rowland-Hilderove reprodukcije jesenskih

krajolika. Na stolu je bilonekoliko starih primjeraka»Tatlera« i brošura koje suopisivale uspon britanskeindustrije. No za nekolikosekundi po njega je došao jedanod bivših narednika i poveo gapo stubama i dugom hodniku teuputio u jedan mali ured.

Ataše za štampu bio je čovjektridesetih godina i činilo se da jesklon pomoći.

— Što mogu uraditi za vas? —upitao je. Miller je odlučio daodmah prijeđe na stvar.

— Istražujem činjenice zareportažu u jednoj reviji —

slagao je. — Radi se o bivšemesesovskom kapetanu, jednom odonih najgorih, o čovjeku za kojimnaše vlasti još uvijek tragaju.Držim da je bio i na tjeralicibritanskih vlasti, dok je taj dioNjemačke bio pod britanskomupravom. Možete li mi reći kakoda provjerim jesu li ga Britanciikad uhvatili’ odnosno, ako jesu,što se s njim zbilo?

Mladi se diplomat presenetio.— Bože dragi, siguran sam da

to ne znam. Hoću reći, mi smosve svoje isprave i fasciklepredali našoj vladi još 1949.godine. Nijemci su nastavili

ondje gdje su naši dečki stali.Pretpostavljam da bi sada onitrebali imati sve te stvari.

Miller je nastojao nespomenuti da su njemačke vlastiotklonile svaku suradnju.

— Istina — rekao je. — Nosva moja dosadašnja istraživanjaukazuju na to da on nikad uSaveznoj Republici nije izvedenpred sud. To bi upućivalo na toda on nakon 1949. nije uhapšen.U Američkom dokumentacijskomcentru u Zapadnom Berlinu otkriosam da su kopije dosjea togčovjeka tražili Britanci 1947.godine. Jamačno je za to postojao

neki razlog?— Da, čini se — rekao je

ataše. On je očito shvatio da jeMiller ishodio suradnjuameričkih vlasti u ZapadnomBerlinu, pa se zamislio.

— Pa tko bi s britanske stranemogao biti istražna vlast u dobavaše okupacije… hoću reći,uprave?

— Pa, znate, u to vrijeme bioje to ured vojnog suda. IzuzevNürnberg, gdje se sudilo zanajveće ratne zločine, saveznicisu vršili odvojene istrage, premdasmo, jasno, međusobnosurađivali.

Izuzetak su Rusi. Ove istrageurodile su stanovitim brojemsuđenja u savezničkim zonama.Možete li me pratiti?

— Da.— Istrage je provodio odsjek

vojnog suda, tj. vojna policija, aprocese je pripremio pravosudniodsjek. Ali spisi oba ova tijelaizručeni su 1949. godine.Shvaćate?

— Pa da — rekao je Miller —ali su Britanci sigurno zadržalikopije?

— Pretpostavljam da jesu —kazao je diplomat. — No one susigurno već odavno pohranjene u

vojnim arhivama.— Bi li ih se moglo pogledati?

Ataše se zaprepastio.— Duboko sumnjam. Mislim

da to ne bi bilo moguće.Pretpostavljam da bi

dobronamjerni znanstvenikmogao podnijeti molbu da ihrazgleda, ali bi to dugo potrajalo.A mislim da, bez uvrede,novinaru ne bi dopustili da ihpregledava. Mislim da shvaćate.

— Shvaćam — rekao je Miller.— Stvar je u tome —

rezimirao je diplomat iskreno —da vi, eto, niste baš službenaosoba, zar ne?

A mi ne želimo uznemiravatinjemačke vlasti, zar ne?

— Ma, jasno. Ataše sepodignuo.

— Mislim da vam Ambasadazapravo ne može pomoći.

— O. K. Samo još ovo. Je li jošovdje netko tko je tu i tada bio?

— Mislite li na osobljeambasade? Zaboga, ne. Svi su seveć mnogo puta izmijenili. —Otpratio je Millera do vrata. —čekajte, čekajte. Cadbury, pa da.Mislim da je on tada bio ovdje.Tu je već stoljećima.

— Cadbury?— Anthony Cadbury, dopisnik

iz inozemstva. On je svojevrsnidoajen ovdašnjih britanskihnovinara. Oženio se Njemicom.Mislim da je ovamo stigao nakonrata, odmah nakon rata. Moglibiste njega pitati.

— Fino — rekao je Miller. —Pokušat ću. Gdje ga mogu naći?

— Danas je petak — rekao jeataše. — Vjerojatno će on ukasnije sate biti na svojemomiljenom mjestu za barom uCercle Francaisu. Znate li gdje jeto?

— Ne. Nikad dosad nisam biou Bonnu.

— No, da. To je, znate,

restoran koji vode Francuzi.Izvrsna hrana. Vrlo je popularan.Nalazi se u Bad Godesbergu, tikdo ceste.

Miller je taj lokal našaostotinjak metara od Rajne, u uliciAm Schwimmbad. Pipničar jedobro poznavao Cadburyja, ali gate večeri još nije vidio.

Rekao je Milleru da će doajenbritanskih dopisnika iz Bonna,ako već ne dođe te večeri, gotovosigurno skoknuti na aperitiv udoba ručka narednog dana.

Miller je uzeo sobu u hotelu»Dreesen«, velikom zdanju skraja stoljeća, koje je svojedobno

bilo Hitlerov najomiljeniji hotel uNjemačkoj. Hitler ga je godine1938 bio odabrao za prvi susret sBritancem NevilleomChamberlaineom. Kad jepovečerao u Cercle Francaisu ikad se nasjedio nad kavom unadi da će stariji engleskidžentlmen ipak svratiti, Miller jeoko jedanaest otišao u hotel naspavanje.

Drugog dana, nekoliko minutaprije dvanaest, Cadbury je ušao ubar, pozdravio se s nekolikoznanaca i sjeo na svoj omiljenistolac u uglu bara. Nakon što jeCadbury otpio prvi gutljaj

ricardija, sa svojeg stola uzprozor podigao se Miller i prišaomu.

— Gospodin Cadbury?Englez se okrenuo i odmjerio

ga. Cadbury je imao glatkopočešljanu sijedu kosu, lice kojeje nekoć bilo vrlo lijepo. Put muje još uvijek bila zdrava, s gotovoneprimjetnim žilicama na obaobraza. Pod čupavim sijedimobrvama isticale su se svije-tloplave oči. Oprezno jeodmjeravao Millera.

— Da.— Zovem se Miller, Peter

Miller. Novinar sam iz

Hamburga.Bih li na trenutak mogao s

vama porazgovarati?Anthony Cadbury mahnuo je

prema stolcu koji je bio do njega.— Mislim da će biti bolje da

govorimo njemački — rekao je iodmah prešao na taj jezik.Milleru je odlanulo što se moževratiti svome vlastitom jeziku, imora da je to i nehotice pokazao.Cadbury se nacerio.

— Izvolite, što ste me trebali?Miller je pogledao u

oštroumne oči i malko se zgurio.Počevši od samog početka,ispričao je Cadburyju sve ono što

se zbivalo poslije Tauberovesmrti. Londončanin je pomnoslušao. Ni jednom nije prekinuopripovijedanje. Kad je Millersvršio, mahnuo je pipničaru damu natoči još jedan ricardi, te daMilleru donese novo pivo.

— Spatenbräu, zar ne? —pitao je.

Miller je kimnuo i dolio svježupivu u čašu.

— Živjeli — rekao je Cadbury.— No vi zbilja imate popriličanproblem. Moram priznati da sedivim vašoj hrabrosti.

— Hrabrosti? — upitao jeMiller.

— Ovakve stvari baš i nijenajpopularnije istraživati međuvašim zemljacima. Mislim nanjihovo sadašnje raspoloženje —rekao je Cadbury. — To ćete većs vremenom i sami ustanoviti.

— Već jesam — rekao jeMiller.

— Mhm. To sam i mislio —kazao je Milleru i naglo mu senacerio. — A da ručamo? Ženemi danas nema kod kuće.

Tijekom ručka Miller je pitaoCadburyja je li ovaj bio uNjemačkoj pri svršetku rata.

— Da. Bio sam ratni dopisnik.Naravno, tada sam bio znatno

mlađi. Tako, vaših godina. Došaosam s Montgomeryjevomarmijom. Naravno, ne u Bonn.Nitko tada za nj nije čuo. Glavništab bio je u Luneburgu. A zatimsam, eto, ostao ovdje. Pisao samo svršetku rata, potpisivanjukapitulacije i tako dalje, a ondaje moj list zatražio da tu iostanem.

— Jeste li izvještavali sasuđenja ratnim zločincima uvašoj zoni? — pitao je Miller.

Cadbury je prebacio zalogajodreska na drugu stranu usta i,žvačući, kimnuo u znak potvrde.

— Da. O svim suđenjima koja

su se održavala u Britanskoj zoni.Na nirnberški proces poslali smospecijalnog dopisnika. Nürnbergje, naravno, bio u Američkojzoni. Zvijezde procesa u našojzoni bili su Josef Kramer i IrmaGrese. Jeste li čuli za njih?

— Ne, nikad.— Zvali su ih »zvijeri iz

Belsena«. To sam im ime,zapravo, ja nadjeo. Jeste li čuli zaBelsen?

— Slabo — rekao je Miller. —Mojem pokoljenju nisu bašmnogo o tom pripovijedali. Nitkonam ništa nije htio reći.

Cadbury ga je ispod obrva

prostrijelio.— A želite li sada doznati?— Mi to moramo doznati prije

ili kasnije. Smijem li vas neštoupitati? Mrzite li Nijemce?

Cadburv je nekoliko trenutakažvakao i ozbiljno razmišljao oovom pitanju.

— Odmah poslije otkrivanjaBelsena skupina novinara pribritanskoj vojsci otišla jepogledati taj logor. Ništa me se uživotu nije tako grozno dojmilo, au ratu vidite i strašnih stvari. Aliništa nije bilo poput Belsena. Da,mislim da sam u tom trenutkumrzio sve Nijemce.

— A sada?— Ne. Ne više. Gledajte,

1948. sam se oženio Njemicom, idalje živim ovdje. Ne bih živio daprema njima osjećam ono što i1945. Bio bih se odavno vratio uEnglesku.

— Što je utjecalo na tupromjenu?

— Vrijeme. Vrijeme kojeprotječe. I spoznaja da sviNijemci nisu bili kao JosefKramer. Ili, kako se onaj zove,Roschmann? Da, Roschmann. Ali,pazite, još uvijek nisam uspioprevladati potmuli osjećajnepovjerenja prema vašim

sunarodnjacima moje dobi.— A moje dobi? — Miller je

među prstima okretao čašu zavino i zurio u svjetlo koje seprelamalo u crvenoj tekućini.

— Oni su bolji — rekao jeCadbury. — Oni, zapravo, morajubiti bolji.

— Hoćete li mi pomoći utraganja za Rosch-mannom?Nitko mi ne želi pomoći.

— Ako mogu — rekao jeCadburv. — Što želite saznati?

— Sjećate li se da li je ikadizveden pred sud u Britanskojzoni?

Cadbury je odmahnuo glavom.

— Ne. Međutim, rekli ste daje on po rođenju Austrijanac.

Austrija je također u ono dobabila pod okupacijom četiriju sila.Ali siguran sam da u Britanskojzoni Njemačke nije bilo procesaRoschmannu. Sjetio bih se inačeimena.

— Ali zašto bi onda britanskevlasti od Amerikanaca u Berlinutražile fotokopije njegovihpapira?

Cadburv se na trenutakzamislio.

— Roschmann je na nekinačin morao privući pažnjuBritanaca. U ono vrijeme nitko

nije znao za Rigu. Pri krajučetrdesetih godina odnosi sRusima bili su na najnižoj točki.Nisu nam davali nikakveinformacije o istoku. A upravo setamo desila pretežna većinanajgorih zločina i masovnihubojstava. Tako je došlo dočudne situacije da je osamdesetposto pločina protiv čovječnostipočinjeno istočno od onog što seposlije prozvalo željeznomzavjesom, a da su se oni koji suza to odgovorni u devedesetposto slučajeva našli u trimazapadnim zonama. Stotinekrivaca iskliznule su nam kroz

prste jer ništa nismo znali oonome što su uradili tisućekilometara istočno. Ali ako se oRoschmannu netko raspitivao1947, mora da je on na nekinačin privukao na se našu pažnju.

— To sam i mislio — rekao jeMiller. — Gdje da čovjek počnetragati u britanskimdokumentima?

— Pa, možemo početi s mojimfasciklima. Oni su u mojoj kući.Hajd’mo, nije to daleko.

Na sreću, Cadburv je biometodičan čovjek i čuvao je svakisvoj dopis od svršetka ratanadalje.

Uzduž dva zida njegove radnesobe nalazile su se kutije sfasciklima, a uz to su u kutustajala dva siva ormara za spise.

— Svoj posao obavljam izkuće — rekao je Milleru kad suunišli u radnu sobu. — Imamvlastiti sistem razvrstavanja, ukojem se jedino ja snalazim. Davam pokažem.

Pokazao je na ormare saspisima.

— Jedan od njih krcat jefasciklima o ljudima, složenimapo abecednom redu. U drugom surazvrstani predmeti po glavnimpodručjima, također po abecedi.

Počet ćemo s prvim. Pogledajtepod Roschmann.

Nije trebalo dugo tragati. Nijebilo nikakve mape sRoschmannovim imenom.

— U redu — rekao jeCadbury. — Pogledajmo sad poglavnim područjima predmetnogkataloga.

Četiri područja mogla biskrivati ono što tražimo: jedno jeono s naslovom »Nacisti«, adrugo ono s oznakom SS. Zatim jetu i vrlo veliko područjenaslovljeno s »Pravosuđe«, ukojem ima više manjih pododjela,od kojih jedan sadrži izreske sa

suđenja koja su se u ZapadnojNjemačkoj održala poslije 1949.Posljednje područje koje bi nammoglo koristiti je ono o ratnimzločincima. Počnimo odatle.

Cadbury je čitao brže odMillera, ali su se sve do mrakaprobijali kroz stotine izrezaka usva četiri fascikla. Na kraju jeCadburv uzdahnuvši ustao,zatvorio mapu o ratnimzločincima i stavio je na njezinomjesto u ormaru.

— Žao mi je, ali moram ići najednu večeru — rekao je. —Preostalo je jedino da se pretražiovo.

— Pokazao je na kutije sfasciklima koje su se nalazileuzduž zidova.

Miller je zatvorio fascikl kojije bio pretraživao.

— Što je ono?— Ono je moja

devetnaestogodišnja suradnja unovinama. To je u najgornjemredu. Ispod toga se nalazidevetnaestogodišnje izrezivanjereportaža i članaka o Njemačkoj iAustriji. Očito, mnogo iz onogprvog skupa nalazi se u drugom.To su moji tiskani članci. Ali utom drugom skupu ima I članakakoji nisu moji. Konačno u

novinama su objavljivani i prilozidrugih suradnika. A i nešto odmaterijala što sam ja poslao nijebilo iskorišteno. Otprilike šestkutija izrezaka godišnje.Popriličan posao zapregledavanje. Na sreću, sutra jenedjelja, pa, ako želite, možemoistraživati cijeli dan.

— Vrlo je ljubazno od vas štose toliko gnjavite — rekao jeMiller.

Cadbury je slegnuo ramenima.— Ionako ovog vikenda

nemam nekog osobitog posla. Uzto, vikendi potkraj prosinca uBonnu rijetko kada pršte od

veselja. Ženu očekujem tek sutrauvečer. Da se nađemo na piću uCercle Francaisu u pola dvanaest?

Nekako usred nedjeljnogpopodneva pronašli su ono začim su tragali. Anthony Cadburybio je već pri kraju kutije nakojoj je pisalo »Studeni—prosinac 1947.«, kutije iz skupa ukojem su bili njegovi vlastitidopisi. Iznenada je uzviknuo»Heureka!«, pritisnuo oprugu iizvukao otipkani papir, odavnoizblijedio, na kojem je stajaonadnevak: 23. prosinca 1947.

— Nikakvo čudo što ovo nijeuvršteno u novine — rekao je. —

Nitko pred Božić ne bi htio čitatio uhvaćenom esesovskomkapetanu. K tome, uz onunestašicu novinskog papirabožično je izdanje moralo bititanko.

Položio je papir na pisaći stoli približio pomičnu svjetiljku.

Miller se nagnuo i pročitao štoje tamo pisalo.

Britanska vojna uprava,Hanover, 23. prosinca — Jutrosje predstavnik za štampu štabaBritanske vojne uprave saopćioslijedeće: bivšeg kapetanazloglasnog SS-a uhapsile subritanske vojne vlasti u Grazu,

Austrija, te ga zadržale radidaljnje istrage.

Toga čovjeka, koji se zoveEduard Roschmann, prepoznao jena ulici bivši zatočenikkoncentracionog logora, koji jeizjavio da je Roschmann biozapovjednik jednog logora uLatviji.

Nakon identi kacije u kući,do koje ga je bivši logorašslijedio, Roschmanna su uhapsilipripadnici Britanske vojne službesigurnosti.

Predstavnik za štampu izjavioje i to da su od štaba Sovjetskezone u Potsdamu zatražene

dodatne informacije okoncentracionom logoru u Rigi,Latvija, te da se traga za ostalimsvjedocima.

Pregledom osobnog fascikla izesesovskog arhiva, koji se nalazikod američkih vlasti u Berlinu,nedvojbeno je ustanovljeno da jeuhvaćeni čovjek doista EduardRoschmann. Svršeno. Cadbury.

Miller je ovaj kratki dopispročitao četiri-pet puta.

— Kriste — odahnuo je. —Našli ste ga.

— Mislim da smo zaslužilipiće — rekao je Cadbury.

Kad je prvi puta u petak ujutronazvao Memmersa. Vukodlak jepredvidio da će za četrdeset iosam sati biti nedjelja. Unatočtome, pokušao je iz svojeg stanau nedjelju nazvati Memmersovured, nekako baš u ono doba kadsu muškarci u Bad Go-desbergudošli do onog za čim su tragali.Nitko se nije javio.

No drugog je jutra Memmerstočno u devet bio u svojemuredu. Vukodlak ga je nazvaopola sata kasnije.

— Baš mi je drago što ste menazvali, Kamerad — rekao jeMemmers. — Vratio sam se iz

Hamburga kasno sinoć.— Imate li ono što sam tražio?— Svakako. Ako biste htjeli

pribilježiti…?— Samo recite — čulo se iz

aparata. Memmers je pročistiogrlo i počeo čitati iz svojihbilježaka.

— Vlasnik kola je Peter Miller,reporter-slobodnjak. Opis:dvadeset i devet godina, neštoviši od metar i osamdeset, smeđekose i očiju. Njegova majka jeudovica i živi u Osdorfu, odmahpokraj Hamburga. On sam živi ustanu nedaleko od Steindamma usredišnjem dijelu Hamburga.

Memmers je naveo Millerovuadresu i telefonski broj.

— Živi s nekom djevojkom.Striptizeta je, a zove se gđicaSigrid Rahn. On uglavnom radi zailustrirane revije. Očito mu dobroide. Specijalizirao se zaistraživačko novinarstvo. Kakoste i rekli, Kamerad, njuškalo.

— Znate li, možda, tko jenaručio ova posljednjaistraživanja?

— Ne, to i jest ono najčudnije.Nitko kao da ne zna čime se ontrenutno bavi. Ili za koga radi.

Raspitao sam se kod djevojke,predstavivši se da sam iz

uredništva jedne velike revije.Jasno, telefonom. Rekla je da nezna gdje se on nalazi, ali da jošistog tog popodneva, prije negošto ode na posao, očekuje njegovtelefonski poziv.

— Još nešto?— Sad samo još o automobilu.

Vrlo je uočljiv. Crni jaguar,britanski model, s žutom prugompostrance. Sportska kola,dvosjed, coupe s krutim krovom,XK 150. Raspitao sam se unjegovoj garaži.

Vukodlak je sve to zabilježio.— Želim ustanoviti gdje se

sada nalazi — rekao je na kraju.

— Nije u Hamburgu — rekaoje Memmers hitro. — Otputovaoje u petak oko podneva, nekako uisto doba kad sam se ja vozio uHamburg. Ondje je bio za Božić.Prije toga također je bio na putu.

— Znam — kazao jeVukodlak.

— Mogao bih otkriti koju onto stvar istražuje — rekao jeMemmers uslužno. — Nisam uraspitivanju išao predaleko, jerste mi rekli da ne želite da saznada se netko za nj raspituje.

— Znam ja na čemu on radi.Radi na razotkrivanju jednog odnaših drugova.

Vukodlak se na tren zamislio.— Biste li mogli otkriti gdje je

on sada? — upitao je.— Mislim da bih — odgovorio

je Memmers. — Mogao bihpopodne opet nazvati onudjevojku, predstavljajući se dasam iz jedne velike revije i dahitno trebam stupiti u vezu sMillerom. Preko telefonadjelovala je vrlo jednostavno.

— Da, uradite to — rekao jeVukodlak. — Nazvat ću vaspopodne u četiri.

Cadbury je u ponedjeljak ujutrobio u Bonnu, gdje je bila

zakazana konferencija za štampu.U pola jedanaest nazvao jeMillera u hotel »Dreesen«.

— Drago mi je što sam vasuhvatio prije nego što odete —rekao je Milleru. — Imam jednuideju.

Mogla bi vam pomoći.Nađimo se u Cercle Fran-caisudanas oko četiri sata.

Nešto prije ručka Miller jetelefonirao Sigi i rekao joj da senalazi u »Dreesenu«.

Kad se susreo s Cadburvjem,Englez je naručio čaj.

— Dok sam jutros bio na tojtupoj konferenciji, pala mi je na

um jedna ideja — rekao jeMilleru. — Ako su Roschmannauhapsili i identi cirali kaotraženog zlikovca, njegov jeslučaj morao dospjeti dotadašnjih britanskih vlasti u našojzoni Njemačke. U to su se dobasvi dosjei fotokopirali Irazmjenjivali među Britancima,Francuzima i Amerikancima,kako u Njemačkoj, tako i uAustriji.

Jeste li ikad čuli za lordaRussella iz Liverpoola?

— Ne, nisam — rekao jeMiller.

— On je bio pravni savjetnik

britanskog vojnog guvernera usvim procesima za ratne zločine unašoj zoni. Kasnije je napisaoknjigu pod naslovom »Pod bičemkukastog križa«. Možete zamislitio čemu je u njoj riječ. Ta muknjiga nije priskrbila popularnostu Njemačkoj, ali je besprijekornai točna. U pogledu grozota.

— Je li on odvjetnik? —upitao je Miller.

— Bio je odvjetnik. I tobriljantan. Zato su ga i odabrali.Sad je u mirovini i živi uWimbledonu. Ne znam hoće li mese sjetiti, ali vam mogu napisatipreporuku.

— Bi li se on mogao sjećatitako davnih dana?

— Bi. Nije više mlad, ali je biona glasu po tome da mu jepamćenje poput ormara za spise.Ako je slučaj Roschmann ikaddospio u njegove ruke, da onnapravi optužnicu, sjetit će sesvake pojedinosti. Siguran sam uto.

Miller je kimnuo i gucnuomalo čaja.

— Da, mogao bih odletjeti uLondon da s njim porazgovaram.

Cadburv je posegnuo u džep iizvadio omotnicu.

— Pismo sam već napisao. —

Predao ga je Milleru i ustao.— Puno sreće.

Kad je Vukodlak iza četirinazvao, Memmers je već imaopodatke.

— Nazvao je svoju curu —rekao je Memmers. — U BađGodesbergu je. Odsjeo je u hotelu»Dreesen«.

Vukodlak je spustio slušalicu iprolistao adresar. Napokon jepronašao jedno ime, ponovnouzeo telefon i nazvao jedan broj upodručju Bonna i BadGodesberga.

Miller se vratio u hotel da nazovekelnski aerodrom i rezervirakartu za London za naredni dan,utorak 31. prosinca. Kad je stigaodo recepcijskog pulta, djevojkakoja je tamo radila osmijehnulamu se vedro i pokazala premaatriju s kojeg je pucao pogled naRajnu.

— Gospodine Miller, tamo vasčeka jedan gospodin.

Osvrnuo se prema prozorimauz koje je bilo nekoliko stolova ilijepo presvučenih stolaca. Najednom od njih sjedio jemuškarac srednjih godina ucrnom zimskom kaputu. Šešir je

odložio, a u rukama je držaozatvoreni kišobran. Miller jepolako prešao prostoriju,zbunjeno se pitajući tko bi tomogao znati da je on ovdje.

— Vi ste željeli razgovarati samnom? — upitao je Millerčovjeka u crnom kaputu. Ovaj jeskočio na noge.

— Gospodin Miller?— Da.— Gospodin Peter Miller?— Da. čovjek je sagnuo glavu

u kratak, odsječan naklonstaromodnog njemačkogpozdrava.

— Ja se zovem Schmidt.

Doktor Schmidt.— Što izvolite?Doktor Schmidt se smjerno

osmjehnuo i zagledao krozprozore u tmurnu crnu voduRajne, koja je pretjecala podsablasnima svjetlima pusteterase.

— Rekli su mi da ste novinar.Da? Novinar-slobodnjak. I to vrlodobar. — Vedro se osmjehnuo. —Uživate ugled vrlo temeljita iuporna čovjeka.

Miller je i dalje šutio,očekujući da onaj prijeđe nastvar.

— Neki su moji prijatelji čuli

da se trenutno baviteistraživanjem događaja koji su sezbili… pa, dobro, recimo tako…prije mnogo vremena. Prije vrlomnogo vremena.

Miller se ukočio, a misli su muhitro letjele ne bi li proniknuokoji su to »prijatelji« i tko im jeto mogao saopćiti. Onda jeshvatio da se diljem cijele državeraspitivao o Roschmannu.

— Da, raspitujem se ostanovitom Eduardu Roschmannu— rekao je kratko. — I onda?

— Da, da o kapetanuRoschmannu. Samo sam pomislioda bih vam mogao pomoći. —

čovjek je podigao oči s rijeke izagledao se susretljivo u Millera.— Kapetan Roschmann je mrtav.

— Stvarno? — rekao je Miller.— Nisam to znao. Dr Schmidtkao da je bio ushićen.

— Jasno da niste. Nemanikakva razloga da to znate. Alito je svejedno istina. U stvari,tratite vrijeme.

Miller je djelovao razočarano.— Možete li mi reći kad je

umro? — upitao je doktora.— Zar niste otkrili okolnosti

pod kojima je umro? — čovjek seiznenadio.

— Ne. Posljednji njegov trag

datira od konca travnja 1945.Tada je još viđen živ.

— Pa da, naravno. — DruSchmidtu kao da je bilo drago štomože biti na usluzi. — Ubijen je,znate, malo nakon toga. Vratio seu svoju rodnu Austriju i pao uborbi s Amerikancima u proljeće1945. Njegovo je tijeloidenti ciralo nekoliko ljudi kojisu ga znali za života.

— Mora da je bio izvanredančovjek — kazao je Miller.

Dr Schmidt je kimnuo glavomu znak suglasnosti.

— Pa, da, tako su neki mislili.Da, zapravo, tako su neki od nas

mislili.— Hoću reći — nastavio je

Miller kao da upadice nije nitibilo — mora da je bio izvanredankad je kao prvi čovjek poslijeIsusa Krista ustao iz mrtvih. Dne20. prosinca 1947. živa su gauhvatili Amerikanci u Grazu,Austriji.

U doktorovim očimare ektirao se svjetlucavi snijeg sograde s druge strane prozora.

— Miller, vi ste vrlonerazumni, vrlo, vrlo nerazumni.Dopustite mi da vam dam savjet,savjet starijeg čovjeka mnogo,mnogo mlađemu. Kanite se tog

istraživanja.Miller ga je pozorno gledao.— Pretpostavljam da bih vam

trebao zahvaliti — rekao je bezikakve zahvalnosti.

— Ukoliko primite moj savjet,možda biste i trebali — kazao jedoktor.

— Opet ste me krivo razumjeli— rekao je Miller. — Roschmannje viđen živ i polovicom listopadaove godine u Hamburgu. Ovodrugo viđenje nije bilopotvrđeno. Sada jest. Upravo stega potvrdili.

— Ponavljam: vrlo stenerazumni ukoliko se ne okanite

ovog istraživanja. — Doktoroveoči bile su hladne kao i obično,ali se u njima nazirao i strah.Postojalo je svojedobno vrijeme ukojem ljudi nisu odbijali njegovenaredbe, a on se nikad nijepotpuno svikao na promjenu.

U Milleru je počeo ključatignjev; polagano rumenilo srdžbepenjalo mu se od ovratnika u lice.

— Gadite mi se, gospodinedoktore — rekao je starijemmuškarcu — i vi, i svi vaši, cijelata vaša smrdljiva bagra. Uglednavam je fasada, ali vi ste smrad nalicu moje domovine. Što se menetiče, nastavit ću ga tražiti sve dok

ga ne pronađem.Okrenuo se da ode, ali ga je

stariji čovjek zgrabio za ruku.Piljili su jedan u drugog s

udaljenosti od nekolikocentimetara.

— Niste Židov, Miller. Vi stearijac. Jedan od nas. Što smo miikad vama učinili, za ime Božje,što li smo vam učinili?

Miller se trzajem oslobodioSchmidtove ruke.

— Ako još uvijek ne znate,gospodine doktore, nikad nitinećete shvatiti.

— Ah, vi mlada generacija.Svi ste vi isti. Zašto nikad ne

možete napraviti ono što vam sekaže?

— Zato što smo takvi. Ili,barem, ja sam takav. Starijimuškarac gledao ga jepoluzatvorenim očima.

— Vi niste glupi, Miller. Aliponašate se kao da jeste. Kao daste jedno od onih smiješnihstvorenja koja se neprekidnoravnaju po onome što nazivajusavjest. Ali, počinjem u tosumnjati. Vi čak kao da u tojstvari imate neki osobni razlog.

Miller se okrenuo da ode.— Možda i imam — rekao je i

otišao na drugu stranu predvorja.

MVIII

iller je bez poteškoćanašao kuću u mirnojrezidencijalnoj ulici

londonskog naselja Wimbledonpodalje od glavne ceste. Nazvonce se odazvao osobno lordRussell. Bio je to čovjek kojem jemalo nedostajalo dosedamdesete. Nosio je vuneni ha-ljetak i kravatu. Miller sepredstavio.

— Jučer sam bio u Bonnu —rekao je britanskom velikašu — iručao s gospodinom Anthonyjem

Cadburyjem. On mi je dao vašuadresu i pisamce s preporukom.Bio sam se ponadao da ću moći svama porazgovarati, gospodine.

Lord Russell ga je smetenopromatrao.

— Cadbury? AnthonyCadbury? čini mi se da ga se nemogu sjetiti…

— Britanski novinskiizvjestitelj — rekao je Miller. —Bio je u Njemačkoj odmah poslijerata.

Izvještavao je sa suđenjaratnim zločincima, gdje ste vi bilipravni savjetnik. Josef Kramer iostali iz Belsena. Sjećate li se tih

procesa…— Naravno da se sjećam,

naravno. Da, Cadbury, da, onajdečko iz novina. Sjećam ga sesada.

Nisam ga godinama vidio. No,no, ne stojte tu ovako. Hladno je,a ja više nisam onako mlad kaošto sam bio. Uđite, uđite.

Ne čekajući odgovora,okrenuo se i pošao u predvorje.Miller ga je slijedio, zatvorivši zasobom vrata pred studenimvjetrom prvog dana godine 1964.Na lordovu zapovijed objesio jekaput na kuku u predsoblju ikrenuo za njim u stražnji dio

kuće, gdje je u kaminu dnevnesobe palucala gostoljubivavatrica.

Miller je lordu Russellu uručioCadburvjevo pismo. Lord ga jeuzeo, brzo pročitao, a ondapodigao obrve.

— Hm. Pomoć u traganju zajednim nacistom? Zbog toga stevi došli? — Motrio je Milleraispod oka. Prije nego što jeNijemac stigao odgovoriti, lordRussell je nastavio: — Dobro,hajde sjednite, sjednite. Nikakvekoristi od stajanja.

Sjeli su u cvijećem oslikanenaslonjače uz kamin.

— Kako to da jedan mladinjemački reporter progoninaciste?

— upitao je lord Russell bezikakva uvoda. Millera je tanjegova gruba neposrednostmalko zbunila.

— Bolje da vam to ispričamod samog početka — kazao jeMiller.

— Mislim da bi to bilonajbolje — rekao je plemić,nagnuvši se naprijed da o rešetkukamina istrese baguš iz lule. Dokje Miller pričao, on je ponovnonapunio lulu, upalio je izadovoljno puckao sve dok

Nijemac nije završio.— Nadam se da je moj

engleski bio razumljiv — rekao jeMiller na kraju, kad se učinilo daod bivšeg tužioca neće doći ni dokakve reakcije.

Lord Russell kao da se prenuoiz snatrenja.

— O, da, da. Mnogo bolji odmojeg njemačkog nakon tolikihgodina. Znate, čovjek zaboravlja.

— Ova Roschmannova stvar…— počeo je Miller.

— Da, zanimljivo, vrlozanimljivo. A vi ga nastojitepronaći. Zašto?

Posljednje pitanje Milleru je

postavljeno naglo, a on je uz toosjetio da ga starčeve oči oštropromatraju ispod obrva.

— Pa, imam svoje razloge —rekao je kruto. — Mislim da bitog čovjeka trebalo pronaći iizvesti pred sud.

— Hm. To svi mi mislimo.Pitanje je hoće li se to ostvariti?Hoće li se to ipak ostvariti?

Miller je odmah uzvratio.— Ako ga nađem, hoće.

Dajem vam svoju riječ.Britanskog plemića ta se izjavanije osobito dojmila. Mali dimnisignali, koji su izbijali iz lule dokje otpuhivao, u savršenu su se

nizu uzdizali prema stropu.Stanka se odužila.

— Stvar je u tome, lorde,sjećate li ga se? Lord Russell kaoda se pokrenuo.

— Da li ga se sjećam? O da,sjećam se. Ili barem imena. Želiobih da uz to ime mogu zamisliti Ilice. Znate, pamćenje staračovjeka s godinama blijedi. Abilo ih je tih dana toliko.

— Vaša vojna policija uhvatilaga je 20. prosinca 1947. u Grazu— rekao je Miller.

Iz nutarnjeg džepa kaputaizvukao je dvije fotokopijeRoschmannove slike i pružio ih

lordu. Lord Russell se zagledao udvije slike, onu snimljenu s lica ionu iz pro la, ustao i, izgubljen umislima, počeo koračati dnevnomsobom.

— Da — rekao je napokon. —Imam ga. Sad ga vidim. Da,fascikl mi je u Hannover nekolikodana ranije poslala Vojna službasigurnosti iz Gra-za. Odatle jepotekao onaj Cadburvjevizvještaj. Iz našeg ureda uHannoveru.

Zastao je i okrenuo se Milleru.— Rekli ste da ga je onaj vaš

Tauber posljednji puta vidio 3.travnja 1945. godine, kad se s još

nekolicinom vozio krozMagdeburg prema zapadu?

— Tako stoji u njegovudnevniku.

— Mm. Dvije i pol godineprije nego što smo ga se midomogli. A znate li gdje je bio?

— Ne — rekao je Miller.— U britanskom logoru za

ratne zarobljenike. Bezobrazluk.U redu, mladiću, ispričat ću vamono što znam…

Automobil u kojem su sevozili Eduard Roschmann injegovi prijatelji kolege iz SS-aprošao je kroz Magdeburg ismjesta okrenuo na jug prema

Bavarskoj i Austriji. Do krajatravnja stigli su do Miinchena, aonda su se razdvojili. Roschmannje u to vrijeme nosio većuniformu podo cira njemačkearmije i posjedovao isprave kojesu glasile na njegovo pravo ime,ali je, prema njima, on bio običnipripadnik oružanih snaga.

Južno od Miinchena američkevojne kolone hrlile su krozBavarsku, uglavnom ne vodećibrigu o civilnom stanovništvu,koje je postalo opterećenje zaadministraciju. Amerikance suviše zabrinjavale glasine da senacistička vrhuška namjerava

zatvoriti u planinsku tvrđavu uBavarskim Alpama oko Hitlerovekuće u Berchtesgadenu, te seondje boriti do posljednjegčovjeka. Stotinama nenaoružanihnjemačkih vojnika, koje subesciljno lutale Bavarskom,Pattonove kolone poklanjale suvrlo malu pažnju.

Putujući noću, a danju sekrijući u kolibama drvosječa iambarima, Roschmann je prešaoaustrijsku granicu, koja nijepostojala još od aneksije 1938, izaputio se na jug prema svojemrodnom Grazu.

U Grazu i u okolici znao je

ljude s kojima je mogao računatida će mu dati utočište.

Obišao je Beč i gotovo da muje naum uspio kadli ga je 6.svibnja presrela britanskapatrola.

Glupavo je pokušao umaći.Dok je skakao u šikaru pokrajceste, tuča tanadi zapljusnula jegrmlje, a jedno ga je prostrijelilokroz prsa i probilo mu plućnokrilo. Nakon kratke pretrage utami, britanski su tomiji7produžili dalje, ostavivši garanjena i neotkrivena u guštari.Odatle je otpuzao do nekeseljačke kuće kojih osamsto

metara dalje.Još uvijek pri svijesti, rekao je

seljaku ime nekog liječnika uGrazu, i čovjek se biciklom krozmraz, usprkos policijskom satu,odvezao po doktora. Tri su gamjeseca njegovali prijatelji,isprva kod onog seljaka, a kasnijeu jednoj zgradi u samom Grazu.Kad se dovoljno oporavio te staona noge, od svršetka rata proteklasu već tri mjeseca, a Austrija jebila pod okupacijom četiriju sila.Graz je bio središte Britanskezone.

Svi su njemački vojnici moraliprovesti dvije godine u logoru za

ratne zarobljenike, te seRoscnmann, koji je zaključio daje to najsigurnije mjesto, sampredao. Dvije godine — odkolovoza 1945. do kolovoza 1947— dok se hajka za najgorimesesovskim ubojicama s tjeralicevodila najvećom žestinom,Roschmann je proveo u mirulogora. Kad se prijavio, poslužiose, naime, lažnim imenom,imenom nekadašnjeg prijateljakoji je stvarno bio u vojsci i kojije pao u Sjevernoj Africi.

Deseci tisuća njemačkihvojnika lutali su uokolo bezikakvih isprava, pa su saveznici

kao istinito prihvaćali bilo kojeime koje su sami vojnici navodili.Saveznički organi nisu imali nivremena ni mogućnosti daprovjeravaju identitet podo ciranjemačke vojske. U ljetu 1947.Roschmann je oslobođen. Mislioje da je siguran i izvan logora.No, prevario se. Jedan odpreživjelih logoraša iz Rige,rođeni Bečlija, zakleo se da će seosobno osvetiti Roschmannu.

Ovaj se čovjek poput sablastivukao iščekujući da seRoschmann vrati svojoj kući,roditeljima koje je ostavio 1939. iženi Helli Roschmann, kojom se

oženio 1943. za odsustva. Staracse potucao od kuće njegovihroditelja do kuće njegove žene,iščekujući da se esesovac vrati.

Nakon otpuštanja iz logora,Roschmann je ostao u okoliciGraza radeći kao težak kodseljaka. A onda je 20. prosinca1947. otišao kući da s obiteljiprovede božične blagdane. Staracga je dočekao sakriven iza stupa.Vidio je da se visoka, vitka osobasvijetle kose i hladnih plavihočiju približava kućiRoschmannove žene, da se ondjenekoliko minuta osvrće, zatimkuca i ulazi.

Za manje od sata, predvođenibivšim logorašem iz Rige, dvastasita britanska vojna policajca,doduše zbunjena i skeptična,stigla su do njegove kuće ipokucala na vrata. Nakon kratkogtraganja otkrili su Roschmannapod krevetom. Da ih jejednostavno pokušao obmanutitvrdnjom da su pogriješili, moždabi podo cire uspio navesti napomisao da se starac zabunio. Aliodalo ga je ono sakrivanje podkrevetom. Predveli su ga majoruHardyju iz Vojne službesigurnosti, koji ga je smjestastrpao u ćeliju i otposlao upit

američkom arhivu SS-a u Berlinu.U roku od četrdeset i osam

sati stigao je potvrdan odgovor istvar se pokrenula. Još za vrijemedok se zahtjev nalazio uPotsdamu kod Rusa, zbogishođenja pomoći ukompletiranju dosjea iz Rige,Amerikanci su zatražili da seRoschmann privremeno prebaci uMtinchen kako bi mogao datiiskaz u Dachauu, gdje su pred sudizveli neke esesovce koji su biliaktivni u kompleksu logora okoRige.

Britanci su to odobrili.Ujutro 8. siječnja u šest sati

Roschmann je u pratnji dvojicepodo cira, jednog iz Kraljevskevojne policije i jednog iz Vojneslužbe sigurnosti, ukrcan u Grazuna vlak za Salzburg i Miinchen.

Lord Russell prekinuo jekoracanje, prišao kaminu iistresao lulu.

— A što se zatim desilo? —upitao je Miller.

— Utekao je — odgovorio jelord Russell.

— On je što?— On je utekao. Iskočio je iz

jurećeg vlaka kroz zahodskiprozor. Bio se stalno žalio nazatvorsku hranu i tvrdio da je od

nje dobio proljev. Kad su pratiocikonačno provalili zahodska vrata,on je već bio nestao u snježnimzapusima. Nikad ga nisu pronašli.Pokrenuta je potjera, ali je on,naravno, umakao, očito uspjevšiuspostaviti vezu s jednom odorganizacija koje su pružalepomoć odbjeglim bivšimnacistima. Šesnaest mjesecikasnije, u svibnju 1949,utemeljena je vaša novarepublika, i mi smo sve svojefascikle predali Bonnu.

Miller je završio zapisivanje iodložio notes.

— A kamo sad dalje? —

upitao je. Lord Russell jeotpuhnuo.

— No, pa, onima vašima,mislim. Znate Roschmannov životod rođenja do 8. siječnja 1948.Ostalo je stvar njemačkih organa.

— Kojih? — upitao je Miller,unaprijed se pribojavajućiodgovora.

— Budući da je u pitanju Riga,pretpostavljam da je nadležnohamburško javno tužilaštvo —rekao je lord Russell.

— Bio sam kod njih.— Nisu vam baš puno

pomogli?— Uopće mi nisu pomogli.

Lord Russell se nacerio. —Ništa me to ne čudi, baš ništa.Jeste li pokušali uLudvvigsburgu?

— Da. Oni su vrlo simpatični,ali mi nisu baš mnogo moglipomoći. To je protupropisno —kazao je Miller.

— No, time su iscrpljenikanali službene istrage. Preostajejoš samo jedan jedini čovjek.Jeste li ikad čuli za SimonaWiesenthala?

— Wiesenthala? Da. Ime mi jeodnekud poznato, ali ne znamkamo da ga smjestim.

— On živi u Beču. Židov je.

Potječe iz poljske Galicije. Četirije godine proveo po različitimkoncentracionim logorima. Bio jeu ukupno dvanaest logora.Ostatak života odlučio jeposvetiti progonu nacističkihzlikovaca. Nemojte ovo shvatititako kao da ih on likvidira. Onsamo uspoređuje sve podatke onjima do kojih može doći, azatim, kad misli da je nekog odnjih pronašao — obično žive podlažnim imenom, ali neki i ne —tada obavještava policiju. Akoona ne reagira, sazivakonferenciju za novinstvo idovodi je u neugodan položaj. Ne

treba niti spomenuti da nije bašosobito obljubljen u službenimbirokratskim krugovimaNjemačke i Austrije. On smatrada se oni previše ne trude dapozovu na odgovornost znanenacističke ubojice, a kamoli dagone one pritajene. Bivši esesovcimrze ga iz dna duše i već su ganekoliko puta pokušali ubiti.Birokrati bi pak željeli da ih pustina miru, a mnogi drugi ljudimisle da je sjajan momak ipomažu mu gdje god stignu.

— Da, sad sam se prisjetio.Nije li on čovjek koji je pronašaoAdolfa Eichmanna? — upitao je

Miller.Lord Russell je kimnuo.— Otkrio ga je u Buenos

Airesu, gdje je živio pod imenomRicardo Klement. Izraelci su sedalje za nj pobrinuli. Wiesenthalje ušao u trag i stotinama drugihnacističkih zločinaca. Ako je jošišta poznato o tom vašemEduardu Roschmannu, on će toznati.

— Da li ga vi poznajete? —upitao je Miller. Lord Russell jepotvrdno kimnuo glavom.

— Bit će najbolje da vamnapišem popratno pisamce. Knjemu dolazi mnogo posjetitelja

koji traže informacije. Preporukabi vam mogla koristiti.

Otišao je do pisaćeg stola, napapiru koji je u zaglavlju imaonjegovo ime hitro napisaonekoliko redaka, stavio list uomotnicu i zapečatio je.

— Puno sreće. Trebat će vamje — rekao je ispraćajući Millera.

Slijedećeg jutra Miller seavionom BEA vratio u Koln, uzeoauto i otputio se na dvodnevnuvožnju kroz Stuttgart, München,Salzburg i Linz do Beča.

Miller je zanoćio u Miinchenu,jer je morao sporo voziti posnijegom prekrivenim auto-

cestama, koje su se čestosužavale na samo jednu traku,dok su se po drugoj ralice ikamioni s pijeskom pokušavalinositi sa snijegom koji jeneprekidno padao. Narednog jedana krenuo zarana i bio bi u Bečstigao do ručka, da nije bilodugog zastoja kod Bad Tolza,malo južnije od Münchena.

Auto-cesta je baš prolazilakroz guste borove šume, kad jeniz oznaka za kočenje jakousporio promet. Policijska kola supaljenim plavim svjetlomparkirana na rubu ceste, a dva ubijelo odjevena prometna

policajca stajala su na cesti izaustavljala promet. Na lijevojstrani, na traci koja vodi nasjever, događalo se isto. S desne ilijeve strane auto-ceste u borovušumu vodila je prosjeka.

Ondje su stajala dva vojnika uzimskim uniformama i sasignalnim svijetlećim palicamačekala da nešto sakrito u šumipozovu da prijeđe cestu.

Miller je bjesnio odnestrpljenja, te napokon spustioprozor i zazvao policajca.

— Što se zbiva? Što je nastvari?

Policajac iz patrole polako mu

je pristupio i nacerio se.— Vojska — rekao je kratko.

— Manevri. Svakog časa prekoceste će prijeći tenkovska kolona.

Petnaestak minuta kasnijepojavilo se prvo vozilo. Dugatopovska cijev izvirivala je izborovine, kao da nekidebelokožac onjuškuje zrak, azatim se uz tutnjavu plosnatooklopijeno tijelo tenka izvuklo izšume i zaštropotalo cestom.

Narednik Ulrich Frank bio jesretan čovjek. Već u tridesetojispunio je svoju životnu ambicijuda zapovijeda vlastitim tenkom.Prisjećao se dana kad je nastala

ta želja njegova života. Bilo je to10. siječnja 1945, kad su ga uMannheimu kao dječačića poveliu kino. Platno je za vrijeme

lmskih novosti bilo punotenkova tipa King Tiger, koje jeHasso von Manteu el poveo uboj protiv Amerikanaca iBritanaca.

Sa strahopoštovanjem je zuriou zakrabuljene likovezapovjednika, koji su podčeličnim kacigama i s naočalamana licu izvirivali iz kupola. Zadesetogodišnjeg Ulricha Frankabila je to životna prekretnica.Kad je izišao iz kina, zakleo se da

će jednog dana zapovijedativlastitim tenkom.

Trebalo mu je za to devetnaestgodina, ali svoj je djetinji sanostvario. Na tim zimskimmanevrima u šumama oko BadTolza, narednik Ulrich Frankkomandirao je svojim prvimtenkom, američkim tenkom tipaM-48 Patton.

Bila je to ujedno i njegovaposljednja vježba s pattonom. Ulogoru, čekajući da se jedinicavrati, stajala je vrsta blještavihposve novih francuskih tenkovaAMX-13, kojima se jedinicapopunjavala.

Brži, bolje naoružan od pattona, AMX-13 za tjedan danapostat će njegov.

Pogledao je dolje na crni križnove njemačke vojske na bokukupole i na ime tenka, koje jebilo upisano ispod križa, i osjetiosrh tuge. Premda je ovim tenkomzapovijedao samo šest mjeseci,zauvijek će on ostati njegov prvi,njegov najdraži tenk. Nazvao gaje »Drachenfels« — Zmajeva hrid— u spomen na hrid iznad Rajnena kojoj je Martin Luther,prevodeći Bibliju na njemačkijezik, ugledao zmaja i bacio se nanj tintarnicom. Nakon popune,

patton će vjerojatno svršiti ustarom željezu.

Zastavši još jednom na drugojstrani auto-ceste, patton i njegovaposada srčano su svladali uspon iizgubili se u šumi.

Miller je napokon stigao uBeč. Bilo je to nekako usredpopodneva 4. siječnja. Nije sezaustavljao ni u jednom hotelu,nego se odvezao ravno u središtegrada i pitao gdje se nalaziRudolfov trg.

Bez poteškoća je našao brojsedam i preletio popis stanara.Kod trećeg kata umetnuta jeposjetnica na kojoj je stajalo

»Dokumentacijski centar«. Popeose i zakucao na žućkasta drvenavrata. Netko ga je iznutrapromotrio kroz okance i tek jezatim čuo da se povlači zasun. Navratima se pojavila zgodnaplavuša.

— Izvolite?— Zovem se Miller. Peter

Miller. Htio bih govoriti sgospodinom Wiesenthalom.Imam i preporuku.

Izvadio je list i predao gadjevojci. Nesigurno ga jepromotrila, nasmiješila se kratkoi zamolila ga da pričeka.

Nakon nekoliko minuta opet

se pojavila na kraju hodnika ipozvala ga.

— Izvolite ovuda.Miller je za sobom zatvorio

ulazna vrata i pošao za njomhodnikom, zatim zaokrenuo okojednog ugla, te stigao na krajstana. Zdesna su bila jednaotvorena vrata. Kad je unišao,jedan je čovjek ustao da gapozdravi.

— Izvolite ući — rekao jeSimon Wiesenthal. Bio jekrupniji, zdepastiji nego što jeMiller očekivao. Bio je visokmetar osamdeset, nosio je debelikaputić od tvida, a držanje mu je

bilo takvo kao da neprestanotraži neki zametnuti papirić. Uruci je držao Russellovo pismo.

Ured je bio toliko malen da sečinio pretijesnim. Jedan cijeli zidod poda do stropa zauzimale supolice zatrpane knjigama.Suprotni zid bio je urešenpriznanjima desetaka različitihorganizacija bivših žrtava SS-a.Na dugom divanu uz treći zidtakođer su se gomilale knjige, a slijeve strane vrata nalazio seprozorčić koji je gledao nadvorište. Stol je bio odmaknut odprozora. Miller je sjeo na stolacpredviđen za posjetitelje. Bečki

lovac na naciste sjeo je za stol iponovno pročitao Russellov list.

— Lord Russell mi piše da vinastojite uhvatiti jednog bivšegnacističkog ubojicu — počeo jebez uvoda.

— Da, točno.— Mogu li saznati njegovo

ime?— Roschmann. Kapetan

Eduard Roschmann. — SimonWiesenthal je podigao obrve izvižduknuo.

— Čuli ste za njega? — upitaoje Miller.

— Za krvnika Rige? On jejedan od pedesetorice mojih

najtraženijih ljudi — rekao jeWiesenthal.

— Mogu li pitati zbog čegavas on zanima? Miller mu jeukratko počeo objašnjavati.

— Mislim da će biti najboljekrenete li od početka — rekao jeWiesenthal. — Što je zapravo stim nekakvim dnevnikom?

Nakon čovjeka izLudwigsburga, Cadburvja i lordaRussella, ovo je bilo četvrti putašto Miller mora pripovijedaticijelu priču. Svaki puta ona jemalko porasla, jer mu je još jedanodsječak Rosch- mannova životapostajao poznat. Počeo je, dakle,

od samog početka, a završio spomoći koju mu je pružio lordRussell.

— Ono što sad moram saznati— svršio je pripovijedanje — jestslijedeće: kamo je otišao kad jeiskočio iz vlaka?

Simon Wiesenthal se zagledaou dvorište stiješnjeno kućama ipromatrao kako pahuljice padajuu ponor tri kata niže.

— Imate li taj dnevnik? —upitao je na kraju. Miller sesagnuo, izvadio ga iz svojegkovčežića za spise i položio nastol. Wiesenthal je dnevnikpogledao okom stručnjaka.

— Zanimljivo — rekao je.Podignuo je pogled i osmijehnuose.

— U redu. Prihvaćam vašupriču. Miller je nabrao čelo.

— Zar ste sumnjali?Simon Wiesenthal ga je oštro

pogledao.— Uvijek postoji stanovita

sumnja, gospodine Miller —rekao je. — Vaša priča vrlo jeneobična. Još uvijek ne shvaćamzbog čega vi zapravo nastojitepronaći Roschmanna.

Miller je slegnuo ramenima.— Ja sam novinar. To je dobra

pripovijest.

— Ali, bojim se, ne takva dabiste je kad mogli prodatinovinama. A teško da vam se unju isplati ulagati vlastituušteđevinu. Jeste li sigurni da tunema ništa osobnoga?

Miller je prešao preko togpitanja.

— Vi ste druga osoba koja jeto pomislila. Ho mannu iz»Kometa« također je to palo naum. Zašto bi bilo? Meni je tekdvadeset i deveta. Sve se ovozbilo dok sam ja još bio dečkić.

— Naravno — Wiesenthal jebacio pogled na sat i ustao. —Pet je sati, a u ove zimske večeri

želim biti kod kuće sa ženom.Biste li mi dopustili da prekonoći pročitam dnevnik?

— Da, naravno — kazao jeMiller.

— Dobro. Onda vas molim dase vratite u ponedjeljak ujutro, paću vam ispričati ono što ja znamo Roschmannu.

Miller je došao u ponedjeljaku deset i zatekao Wiesenthalanad gomilom pisama. Kad jenjemački novinar ušao, lovac nanaciste podigao je oči i pokazaomu da sjedne. Nekoliko trenutakavladao je muk dok je Wiesenthaloprezno razrezivao postrance

rubove omotnica prije no što ćeiz njih izvaditi sadržaj.

— Skupljam marke — rekao je— pa ne volim oštetiti omotnicu.

Još se nekoliko trenutakazanimao tim poslom.

— Noćas sam kod kućepročitao dnevnik. Izvanredandokument.

— Jeste li bili začuđeni? —upitao je Miller.

— Začuđen? Ne, nesadržajem. Svi smo mi prošlimanje-više iste stvari. Sastanovitim varijacijama, naravno.Ali ovo je tako precizno. Tauberbi bio savršen svjedok. On je

zapazio sve, čak i najsitnijedetalje. I zabilježio ih — u onovrijeme. Ovo je vrlo važno zadonošenje osudujuće presudepred njemačkim i austrijskimsudovima. A sad je on mrtav.

Miller je malo razmislio.Podignuo je pogled.

— Gospodine Wiesenthal,koliko je meni poznato, vi steprvi Židov s kojim sam ikadrazgovarao, a koji je sve onopreturio preko glave. UTauberovom dnevniku postojijedna stvar koja me iznenadila.Napisao je da nema kolektivneodgovornosti. Ali nama,

Nijemcima, dvadeset se godinagovorilo da smo svi mi krivi.Vjerujete li vi u to?

— Ne — rekao je mirno lovacna naciste. — Tauber je imaopravo.

— Kako možete reći takonešto kad smo pobili milijunevaših sunarodnjaka?

— Zato što vi osobno niste utome sudjelovali. Vi niste nikogubili. Kao što je Tauber napisao,tragedija je u tome što praveubojice nisu predvedene pred licepravde.

— A onda — upitao je Miller— tko je zapravo ubio sve te

ljude?Simon Wiesenthal pažljivo ga

je pogledao.— Znate li vi išta o različitim

ograncima SS-a? O sekcijamaunutar SS-a koje su doistaodgovorne za ubojstvo tolikihmilijuna? — zapitao je.

— Ne.— Onda je najbolje da vam to

ispričani. Čuli ste valjda zaGlavni ured privredne upraveReicha, koji je imao dužnost daiskoristi žrtve prije no što pomru?

— Da, pročitao sam nešto otome.

— Na stanovit način posao tog

odsjeka bila je središnja sekcijaoperacije — rekao je gospodinWiesenthal. — Preostali su jošposlovi identi ciranja žrtavameđu pučanstvom, njihovosabiranje, transport i, konačno,nakon ekonomske eksploatacije,njihova likvidacija.

— Ovo je bila zadaća RSHA,Glavnog ureda za sigurnostReicha, koji je stvarno pobiomilijune koje smo već spomenuli.Prilično čudna upotreba riječi»sigurnost« u naslovu ove službeproizlazi iz fantastične nacističkeideje da su te žrtve predstavljaleprijetnju Reichu, koji se od njih

morao braniti. RSHA je takođerimao dužnost da sabire, ispituje izatvara u koncentracione logore idruge neprijatelje Reicha, kao štosu to komunisti,socijaldemokrati, liberali,novinari i svećenici koji sugovorili neugodne stvari, zatimborci pokreta otpora iz različitihzaposjednutih zemalja, a kasnije Io ciri iz vojnih redova, poputmaršala Erwina Rommela iadmirala Wilhelma Canarisa, kojisu oba umoreni zbog sumnje dapristaju uz antihitlerovskenazore.

— RSHA je tvorilo šest

odsjeka, od kojih se svaki zvaoAmt (ured). Prvi ured starao se oupravi I osoblju. Drugi ured imaoje na brizi opremu i nancije.Amt broj tri bila je strašna službasigurnosti i Sigurnosna policija,kojoj je na čelu stajao ReinhardHevdrich, ubijen u Pragu 1942, akasnije Ernst Kaltenbrunner,kojega su smaknuli saveznici.Pod taj su odsjek potpadalistručnjaci koji su izmislilimučenja pod kojima suosumnjičenici progovarali kako uNjemačkoj, tako i u okupiranimzemljama.

— Četvrti ured bio je Gestapo.

Na njegovu čelu stajao jeHeinrich Müller, koji još uvijeknije pronađen. Židovskomsekcijom, odsjekom B4, upravljaoje Adolf Eichmann, kojega suIzraelci oteli u Argentini i zatimsmaknuli u Jeruzalemu. Peti uredbili su kriminalisti, a u Šestom jebila kontrašpijunaža.

— Obojica šefova Trećegureda, Heydrich i Kaltenbrunner,bili su ujedno i vrhovni šefoviRSHA, a za vrijeme uprave ovedvojice glavar Prvog ureda bio imje zamjenik. To je general SS-a satri zvjezdice Bruno Streckenbach,koji danas ima dobro plaćen

posao u jednoj hamburškojrobnoj kući i koji živi uVogehveideu.

— Ako bi se htjelo pobližeodrediti odgovornost, onda valjareći da pretežni dio krivnje ležina ova dva odsjeka SS-a, te da sebroj onih koji su u to umiješanikreće u okviru tisuća, a nikakone milijuna koji sačinjavajusuvremenu Njemačku. Teoriju okolektivnoj krivnji šezdesetmilijuna Nijemaca, uključivši tumilijune male djece, žena,umirovljenika, vojnika, mornara izrakoplovaca koji nisu imali ništas pokoljem, prvotno su izmislili

saveznici, ali je ta teorija izvrsnoposlužila bivšim pripadnicima SS-a. Ta je teorija njihova najboljasaveznica, jer oni shvaćaju onošto vrlo malo Nijemaca uočava, ato je da dokle god je teorija okolektivnoj krivnjineprikosnovena, nitko nećepočeti tragati za pojedinačnimubojicama, ili to barem nećečiniti zdušno. Pojedinačniesesovski ubojice stoga se i danassakrivaju za teorijom okolektivnoj odgovornosti.

Miller je razmišljao o tome štomu je bilo rečeno. Stvarne brojkedonekle su ga zbunjivale. Među

tih četrnaest milijuna ljudi nijemogao zamisliti svakog čovjekakao pojedinačnu osobu. Bilo muje lakše pomisliti na jednogčovjeka, na onog koji se mrtavopružio na nosilima na kišnojhamburškoj ulici.

— Tu je očito i razlog zbogkojeg se Tauber ubio — rekao jeMiller i upitao: — Što vi mislite?

Gospodin Wiesenthalproučavao je prekrasan parafričkih maraka na jednoj odomotnica.

— Smatram da je imao pravokad je mislio da mu nitko nećepovjerovati da je vidio

Roschmanna na stubištu Opere.Ako je to ono što je pomislio, nijese prevario.

— Ali on čak nije niti otišaona policiju — kazao je Miller.

Simon Wiesenthal prerezao jerub nove omotnice i pomnopregledao pismo koje se u njojnalazilo.

Nakon kraće stanke odgovorioje.

— Ne. U principu, tako jetrebao postupiti. Mislim,međutim, da mu to ništa ne bikoristilo. Barem ne u Hamburgu.

— Zašto ne u Hamburgu?— Bili ste u tamošnjem

državnom tužilaštvu? — upitao jeblago Wiesenthal.

— Da, jesam. Nisu baš bilipreviše susretljivi. Wiesenthal jepodigao pogled.

— Bojim se da u ovom uredujavno tužilaštvo u Hamburgu bijeosobit glas — rekao je. —Uzmite, na primjer, čovjeka kojije zapisan u Tauberovu dnevniku,a kojega sam i ja netomspomenuo. Šefa Gestapoa iesesovskog generala BrunuStreckenbacha. Sjećate se togimena, zar ne?

— Naravno — kazao je Miller.— Što je s njim?

Umjesto odgovora, Wiesenthalje uronio u gomilu papira napisaćem stolu, izvukao jedan list Izagledao se u njega.

— Evo ga — rekao je. —Njemačkoj policiji poznat je kaodokument 141 JS 747/61. Želitečuti što u njemu stoji?

— Imam dovoljno vremena.— U redu. Piše ovako. Prije

rata šef Gestapa u Hamburgu.Odatle se brzo popeo do najvišegpoložaja u SD-u i SP-u, Službisigurnosti i Sigurnosnoj policijiRSHA. Godine 1939. novačio jejedinice za istrebljenje uzaposjednutoj Poljskoj. Pri kraju

1940. bio je na čelu SD i SPsekcije SS-a za cijelu Poljsku, tzv.Generalni guvernman, a sjedištemu je bilo u Krakovu. U tom surazdoblju jedinice SD-a i SP-apobile tisuće ljudi, uglavnom uOperaciji AB.

— No početku 1941. vratio seu Berlin, gdje je postao šefpersonalne službe SD-a. Bio je toTreći ured RSHA. Šef mu je bioReinhard Heydrich, a on jepostavljen za njegova zamjenika.

Neposredno prije napada naSovjetski Savez, sudjelovao je uorganiziranju odreda zaistrebljenje koji su išli za

vojskom. Kao šef uprave, osobnoje odabirao osoblje, jer je sve onodolazilo iz ogranka SD-a.

— Zatim je ponovnounaprijeđen. Ovaj puta postao ješef personalne službe svih šestogranaka RSHA, a i dalje je biozamjenik Heydricha, kojega su1942. u Pragu ubili češkipartizani — odmazda za toubojstvo bile su Lidice — teErnsta Kaltenbrunnera. Kao takavsnosio je svu odgovornost zaizbor ljudstva pokretnih odredasmrti i stalnih jedinica SD-adiljem svih zaposjednutihpodručja na istoku sve do samog

svršetka rata.— A gdje je on sada? —

upitao je Miller.— Šeće se Hamburgom,

slobodan kao ptica — rekao jeWiesenthal.

Miller je bio zaprepašten.— Nisu ga uhapsili? — upitao

je.— Tko?— Hamburška policija,

naravno.Umjesto odgovora, Simon

Wiesenthal je zamolio tajnicu damu donese pozamašan svezak, nakojem je bila naljepnica»Pravosuđe — Hamburg«. Odatle

je izvukao jedan papir. Uredno gaje presavio po sredini od vrha nadolje i položio pred Millera takoda je ovaj mogao vidjeti samolijevu stranu lista.

— Jesu li vam poznata ovaimena? — upitao je. Miller jepregledao popis i namrštio se.

— Naravno. Godinama sam uHamburgu bio izvjestitelj crnekronike. Svi su ovi viši policajcihamburške policije. Zašto?

— Izravnajte papir — kazao jeWiesenthal. Miller je to i učinio.Na papiru je pisalo:

0\ Ime Broj čl. iskaz, u NFBroj SS čin Datum postavljenja

A --- 455.336 kapetan 1. 3. 43.B 5,451.195 429.339

natporučnik 9. 11. 42.C --- 353.004 natporučnik 1.

11. 41.D 7,039.564 421.176 kapetan

21. 6. 44.E --- 421.445 natporučnik 9.

11. 42.F 7,040.308 174.902 major

21. 6. 44.G --- 426.553 kapetan 1. 9. 42.H 3,138.798 311.870 kapetan

30. 1. 42.I 1,867.976 424.361

natporučnik 20. 4. 44.J 5,063.331 309.825 major 9.

11. 43. Miller je podigao oči.— Kriste! — rekao je.— Onda, počinjete li sada

shvaćati kako to da jedangeneral- potpukovnik SS-a idanas šeta Hamburgom?

Miller je s nevjericom gledaopopis.

— To je, dakle, ono na što jeBrandt ciljao kad je rekao da uhamburškoj policiji istraživanjebivših esesovaca nije baš uputno.

— Vjerojatno — rekao jeWiesenthal. — A ni hamburškojavno tužilaštvo nijenajenergičnije u Njemačkoj. Unjemu ima jedan čovjek koji je

revan, ali neke zainteresiranestranke već su ga nekoliko putapokušale izjuriti.

Zgodna tajnica provirila jekroz vrata.

— Čaj ili kavu? — upitala je.Nakon podnevnog prekida

Miller se vratio u ured. PredSimonom Wiesenthalom bili surazastrti brojni papiri, izvaci iznjegova fascikla o Roschmannu.Miller se smjestio ispred stola,izvadio notes i pričekao.

Simon Wiesenthal je počeoizlagati Roschmannov život od 8.siječnja 1948. Britanske iameričke vlasti sporazumjele su

se da će Roschmann nakonsvjedočenja u Dachauu bitipremješten u Britansku zonuNjemačke, vjerojatno uHannover, gdje će čekati suđenjei, gotovo sigurno, vješanje. Jošdok je bio u zatvoru u Grazu,Roschmann je počeo planiratikako da umakne.

Uspostavio je vezu sorganizacijom koja jepotpomagala odbjegle naciste uAustriji. Ova se organizacijazvala Šesterokraka zvijezda.Njezino ime nije imalo ništazajedničko sa židovskomšesterokrakom. Naziv je dolazio

otuda što je ova nacističkaorganizacija imala pipke u šestglavnih gradova austrijskihpokrajina.

Dne 8. siječnja 1948. u 6ujutro Roschmanna su probudili iodveli u vlak, koji je već biopostavljen na kolodvoru u Grazu.Kad su se našli u kupeu, počela jeprepirka između podo cira Vojnepolicije, koji je htio daRoschmann sve vrijeme puta imana rukama lisice, i podo ciraSlužbe sigurnosti koji jepredlagao da mu ih skinu.

Na raspravu je utjecalaRoschmannova izjava da je od

zatvorske hrane dobio proljev, teda mora u zahod. Izveli su ga,skinuli mu lisice, a jedan odpodo cira čekao je pred vratimada on svrši. Dok je vlak soptaozimskim krajolikom, Roschmannje tri puta tražio da ide na zahod.Očito je za to vrijeme razvaljivaozahodski prozorčić, tako da se onlako pomicao.

Roschmann je znao da moraizaći prije nego što ga uSalzburgu preuzmu Amerikanci Iautomobilom prevezu uminhenski zatvor. No stanica zastanicom je promicala, a vlak je idalje vozio prebrzo. Stao je u

Halleinu, a jedan od podo ciraizišao je na peron da kupi neštoza jelo.

Roschmann je opet rekao datreba na zahod. Otpratio ga jeonaj blaži podo cir iz Službesigurnosti, koji ga je upozorio nato da se ne služi zahodom dokvlak stoji na stanici. Kad je vlakpolako krenuo iz Halleina,Roschmann je kroz prozoriskočio u snježne smetove. Bilo jeto deset minuta prije nego što supodo ciri razvalili zahodskavrata. Vlak je u to vrijeme jurio splanina prema Salzburgu.

Kasnijom policijskom

istragom utvrđeno je da se uspioprobiti do neke seljačke kuće iondje skloniti. Drugog je danaprešao granicu između GornjeAustrije i Salzburga i povezao sesa Šesterokrakom zvijezdom.Ljudi iz te organizacije uposlili suga u nekoj ciglani, gdje se uspioprikriti kao radnik, dok mu prekoOdesse nije osiguranoprebacivanje na jug, u Italiju.

U ono je vrijeme Odessatijesno surađivala sregrutacijskim odsjekomFrancuske legije stranaca, u kojuse sklonilo mnogo bivšihesesovaca. četiri dana poslije

uspostavljanja kontakta sLegijom, jedan auto francuskeregistracije čekao je malo izvansela Ostermietinga te ukrcaoRoschmanna i još petoricunacističkih bjegunaca. Vozač izLegije stranaca imao je ispravekoje su mu omogućavale daprelazi granice bez pretresanjaautomobila.

Prebacio je šestoricuesesovaca u talijanski gradMerano, gdje mu je tamošnjipredstavnik Odesse u gotovuisplatio vrlo visoku svotu.

Iz Merana Roschmann jedospio u logor u Riminiju. Ondje

su mu u logorskoj bolniciamputirali svih pet prstiju s desnenoge. Bili su stradali od studeniza lutanja kroz smetove nakonšto je iskočio s vlaka. Od tadanosi ortopedsku cipelu.

U listopadu 1948. poslao jesvojoj ženi u Graz pismo izlogora.

Tada je prvi puta upotrijebiosvoje novo ime Fritz BerndWegener.

Nedugo nakon togapremješten je u franjevačkisamostan u Rimu, a kad sunjegove isprave potpuno sređene,otplovio je iz napuljske luke za

Buenos Aires. Za vrijeme boravkau samostanu u Via Sicilia, bio jemeđu brojnim drugovima iz SS-ai nacističke stranke, a biskupAlois Hudal osobno se skrbio daim ništa ne uzmanjka.

U argentinskoj prijestolniciprihvatila ga je Odessa i smjestilau njemačku obitelj Vidmar uCalle Hippolito Irigoyen. Ondje jeon mjesecima stanovao uudobnoj sobi. U proljeće 1949.dobio je iz Bormannovih fondovasvotu od 50 0000 američkihdolara, te se latio izvozničkogposla.

Eksportirao je južno-američko

drvo u Zapadnu Evropu. Tvrtka sezvala Stemmler i Wegener, jer suga njegovi lažni dokumentipredstavljali kao Fritza BerndaWegenera, rođenog u južnomTirolu u Austriji.

Tajnica mu je bila NjemicaIrmtrand Sigrid Muller, kojom seu proljeće 1955. oženio, usprkostome što je u Grazu već imaoženu Hellu. Istog proljeća umrlaje od raka Eva Peron, ženaargentinskog diktatora i sivaeminencija režima. Bila je toslutnja skorog konca Peronovevlasti. Roschmann je i to osjetio.Ako Peron padne, mnogo od one

zaštite koju je pružao bivšimnacistima mogli bi njegovinasljednici obustaviti. Sa svojomnovom ženom otputio se stoga uEgipat.

Ondje je u ljetu 1955. proveotri mjeseca, a ujesen je otišao uZapadnu Njemačku. Nitko ništane bi doznao da nije bilo gnjevaostavljene žene. Njegova prvažena, Hella Roschmann, pisalamu je, naime, tog ljeta iz Grazana adresu obitelji Vidmar.Vidmarovi, koji nisu imali novuadresu svojeg bivšeg stanara,otvorili su list i odgovorilinjegovoj ženi u Graz. Javili su joj

da se on vratio natrag uNjemačku, ali i to da se oženiosvojom tajnicom.

Tada je njegova ženainformirala policiju o njegovunovu identitetu. Zbog toga jepolicija ponovno krenula upotragu za Roschmannom, i tozbog bigamije. Smjesta je uZapadnoj Njemačkoj raspisanatjeralica za čovjekom koji se zoveFritz Bernd Wegener.

— Jesu li ga uhvatili? —upitao je Miller. Wiesenthal jepodigao pogled i potresao glavu.

— Ne, opet je iščeznuo.Gotovo sigurno s novim lažnim

ispravama i gotovo sigurno uNjemačkoj.

Vidite, zato, eto, i vjerujem daga je Tauber mogao vidjeti. Svese to slaže s poznatimčinjenicama.

— Gdje je prva žena HellaRoschmann? — pitao je Miller.

— I dalje živi u Grazu.— Da li bi se isplatilo stupiti u

vezu s njom? Wiesenthal jeodmahnuo glavom.

— Sumnjam. Nije potrebnoniti spominjati da joj, nakon štoga je »izdala«, Roschmannsigurno nije opet javio svojeprebivalište, ili svoje novo ime.

Sigurno je morao biti u velikojstrci kad je razotkriven njegovvegenerovski identitet. Mora dase novih papira domogao uvraškoj gužvi.

— Tko mu ih je mogaopribaviti?

— Odessa, u svakom slučaju.— Ali, što je to Odessa?

Spomenuli ste je nekoliko putatijekom pripovijedanja oRoschmannu.

— Niste nikad čuli za nj? —upitao je Wiesenthal.

— Ne. Sve do sad nisam.Simon Wiesenthal je bacio

pogled na sat.

— Bolje da se vratite ujutro.Reći ću vam sve što znam o njoj.

PIX

eter Miller se vratio uWiesenthalov ured slijedećegjutra.

— Obećali ste mi da ćete mipričati o Odessi — rekao je. —Sjetio sam se noćas nečega štosam vam jučer zaboravio kazati.

Ispričao je o incidentu s dromSchmidtom, koji mu je pristupiou hotelu »Dressen« i upozorio gada se kloni potrage zaRoschmannom.

Wiesenthal je naškubio usnicei kimnuo.

— Na tragu ste mu — rekaoje. — No potpuno jeneuobičajeno za njih dapoduzimaju takav korak I takoupozoravaju reportera, osobito uovako ranoj fazi. Pitam se čimese to Roschmann bavi da bimogao biti tako važan.

Zatim je dva sata lovac nanaciste pričao Milleru o Odessi,od njezina začetka kaoorganizacije za prebacivanjetraženih esesovskih zlikovaca usigurna podneblja, pa do njezinarazvitka u sveobuhvatnubratovštinu onih koji su nekadnosili crne i srebrne okovratnike,

njihovih pomoćnika i pomagača.Kad su saveznici 1945. u

naletu prodrli u Njemačku teotkrili koncentracione logore injihov grozan sadržaj, navalili su,posve prirodno, na njemačkinarod s pitanjem tko je počinio teužase.

Odgovoreno im je SS, ali SS-anigdje nije bilo.

Kamo je nestao? Njegovipripadnici posakrivali su se uNjemačkoj i Austriji ili su pakpobjegli izvan zemlje. U obaslučaja njihov nestanak nije biotrenutan. Saveznici su tek mnogokasnije otkrili da je svaki

zločinac imao unaprijed brižnopripravljen plan bijega.

Ovaj podatak baca zanimljivosvjetlo na tzv. rodoljublje SS-a,počev od vrha i HeinrichaHimmlera.

Svaki esesovac nastojao jespasiti vlastitu kožu nauštrbmasovnog trpljenja koje jeneizbježno pogodilo njemačkinarod. Još u studenom 1944.Heinrich Himmler pokušao jeposredstvom grofa Bernadottea izŠvedskog crvenog križa ishoditiputnicu. Saveznici su odbili isamu pomisao na to da mudopuste umaknuti. Dok su se

nacisti i esesovci derali nanjemački narod da ustraje uborbi, jer novo oružje tek što nijedovršeno, oni su se sami spremaliza odlazak u udobna izgnaništva.

Barem su znali da nemanikakvog čudotvornog oružja, teda je propast Reicha i, bar što seHitlera tiče, cijelog njemačkognaroda neizbježna.

Na istočnom bojištu njemačkusu vojsku tjerali u borbu sRusima, pri čemu je trpilanevjerojatne gubitke, ne zato daishodi pobjedu nego da odgodiporaz dok esesovci ne dovršeplanove za vlastiti bijeg. Iza

vojske stajao je SS, koji jestrijeljao i vješao one vojnike kojisu odstupili nakon što supodnijeli ionako suviše velikegubitke koji se mogu očekivatiod vojske. Tako su na vješalimaSS-a svršile tisuće o cira ivojnika Wehrmachta.

Neposredno prije završnogsloma, koji se zbio šest mjesecinakon toga što su glavešine SS-aznale da je poraz neizbježan,vođe SS-a su nestale. U cijelojzemlji napustili su svoje položaje,presvukli se u civil, metnuli udžep svoje divno (i službeno)falsificirane isprave i izgubili se u

vrtlogu ljudskih masa koji je tada,u svibnju 1945, činio Njemačku.Ostavili su djedove izdomobranstva da na vratimakoncentracionih logora dočekajuBritance i Amerikance, iscrpljeniWehrmacht da uđe u logore zaratne zarobljenike, a žene i djecuna milost i nemilost ljutoj zimi1945. pod savezničkomvladavinom.

Oni koji su znali da su i suvišedobro poznati da izbjegnuotkrivanje odavno su već odletjeliu inozemstvo. Tu se pojavilaOdessa. Stvorena neposrednoprije svršetka rata, organizacija je

imala zadaću da tražene esesovceizvlači iz Njemačke i sklanja ih usigurnost. Već su otprijeuspostavljene tijesne i prijateljskeveze s Peronovom Argentinom,koja je izdala sedam tisućaargentinskih pasoša »in bianco«,tako da je bjegunac trebao samoupisati svoje lažno ime, nalijepitifotogra ju i ispravu ovjeriti kodargentinskog konzula, te se zatimukrcati na brod za Buenos Airesili Bliski istok.

Tisuće bivših esesovskihubojica slijevale su se na jug krozAustriju u talijanski Južni Tirol.

Prebacivali su se od jednog

skloništa do drugog do talijanskeluke Genove ili dalje do Riminijai Rima. Brojne organizacije, odkojih se za neke smatralo da sudobrotvorne te da rade s pravimraseljenim osobama, držale su,zbog samo njima poznatihrazloga, da saveznici preoštroprogone esesovske bjegunce.

Među grimiznim plemstvom uRimu, koje je nadahnuto tisućeda uteknu u sigurnost, bio jebiskup Alois Hudal, njemačkibiskup u Rimu. Glavno utočišteesesovskih ubojica bio je golemifranjevački samostan u Rimu.Ondje su se oni sakrivali i

prehranjivali sve dok im nisusređeni papiri i odlazak u JužnuAmeriku. U nekim slučajevimaesesovci su putovali s putnimispravama Crvenog križa, koje jeishodila Crkva, a u mnogimslučajevima njihove su karteplaćene sredstvima dobrotvorneorganizacije Caritas.

Ovo je bila prva zadaćaOdesse, koja je ispunjena vrlouspješno. Nikad se neće doznatikoliko je tisuća esesovskihubojica, koji bi, da su ihsaveznici pohvatali, omastilikonopac zbog svojih zlodjela,uteklo, ali je među njima više od

osamdeset posto onih koji suzavrijedili smrtnu kaznu.

Opskrbljena prihodima odmasovnih ubojstava koji supohranjeni u švicarskimbankama, Odessa je malkootpuhnula i promatralapogoršanje odnosa međusaveznicima do kojeg je došlo već1945. godine. Preuranjene ideje obrzom uspostavljanju četvrtogReicha rukovodioci Odesse uJužnoj Americi s vremenom suodbacili kao neprovedive, alinakon osnivanja novezapadnonjemačke republike usvibnju 1949, vođe Odesse bacile

su se na pet novih zadataka.Prvi je zadatak bio

rein ltracija bivših nacista usvaku poru života u novojNjemačkoj. Potkraj četrdesetihgodina i na početku pedesetihbivši nacisti ubacili su se uupravu na svim razinama, vratilise odvjetništvu i pravosuđu,prodrli u policiju i lokalne vlasti.S ovih položaja, pa ma kako onibili niski, mogli su nacisti jedandrugog štititi od istrage ipostarati se da istraga i progonbivših drugova — oni jedandrugoga nazivaju »Kamerad« —napreduju, ako baš moraju, što je

moguće sporije.Druga zadaća bila je

ubacivanje u mehanizmepolitičke moći.

Kloneći se najviših nivoa,bivši nacisti uključivali su se uosnovne, najniže organizacijevladajuće stranke na kotarskojrazini. Nije bilo zakona koji bibivšim nacistima zabranjivao dapristupaju političkim strankama.Možda je slučajnost, doduše vrlonevjerojatna, da ni jedan političarkoji se zdušno zalagao za istragui progon nacističkih zločinacanikad nije bio izabran na listiCDU-a ili CSU-a bilo za savezni,

bilo za isto tako značajanparlament neke od njemačkihpokrajina. Jedan političar to jevrlo jednostavno objasnio: »Upitanju je izborna matematika.Šest milijuna mrtvih Zidova neglasuje. Pet milijuna bivšihnacista može glasovati, i glasuje,na svakim izborima.«

Glavni cilj oba ova programabio je i ostao jednostavan:usporiti, ako već ne i obustaviti,istragu I progon bivših članovanacističke stranke. Pri tome jeOdessa imala velikog saveznika.Bila je to savjest stotine tisućaljudi koji su znali da su pomogli

da se stvari odviju onako kakoveć jesu, pa makar i dijelkom, ilisu pak sve vrijeme znali što sezbiva ali su šutjeli. Mnogo godinakasnije, kad su se uklopili uzajednicu ili profesiju i ondjestekli ugled, teško su moglipristati uz ideju o energičnomistraživanju minulih događaja, akamoli uz to da se tamo u nekojsudnici na procesu nekakvomnacistu spominje ime.

Treća zadaća koju je na sepreuzela Odessa u poslijeratnomrazdoblju bila je uključivanje uposlovni život, trgovinu iindustriju. S tim su se ciljem na

početku pedesetih godina,poduprti sredstvima iz ciriškihdepozita, neki bivši nacistiupustili u vlastite poslove. Svakatvrtka kojom se iole razumnoupravljalo, a koja je imala dostasredstava na početku pedesetihgodina, mogla je izvući sveprednosti uzbibanog privrednogčuda pedesetih i šezdesetihgodina te postati velik i unosanposao.

Svrha svega toga bila je da senovcem iz dobiti od ovih poslovautječe na pisanje štampe onacističkim zločinima, i to prekooglasnih priloga, da se nancijski

potpomogne mnoštvoproesesovskih propagandnihbrošura koje se pojavilo uposlijeratnoj Njemačkoj, da seodrži na životu nekolicinaultradesničarskih nakladnika teda se osiguravaju poslovi za bivšedrugove koji su nagrabusili uteškim vremenima.

Četvrta je zadaća bila, i jošuvijek jest, da se svakom nacistikoji dospije pred sud osiguranajbolja moguća pravna obrana.U kasnijim godinama razvijena jeposebna tehnika. Optuženik biodmah angažirao izvrsna i skupaodvjetnika nekoliko se puta s

njime sastao, a onda izjavio da gane može platiti. Odvjetniku bitada sud mogao povjeriti obranuu skladu s propisima Zakona opravnoj pomoći. Ali na početku isredinom pedesetih godina, kadsu se u Njemačku iz Rusijeslijevale stotine tisuća njemačkihratnih zarobljenika,nepomilovani esesovski zločinciodvajani su I odvođeni u logorFriedland. Ovdje su im djevojkedavale male bijele posjetnice. Nasvakoj od njih pisalo je imeodređenog branitelja.

Peta zadaća bila jepropaganda. Ona je imala brojne

oblike, od poticanja rasturanjadesničarskih pam eta pa dozakulisne borbe za konačnurati kaciju Zakona ozastarijevanju, kojim će se stavititočka na svako kažnjavanjenacista. Današnje Nijemce nastojise uvjeriti da su savezničkebrojke o stradalim Židovima,Rusima, Poljacima i drugimastrašno preuveličane, te da se ustvarnosti radi tek o stotinjaktisuća mrtvih Židova. Ističe setakođer da je hladni rat izmeđuZapada i Sovjetskog Saveza umnogo čemu pokazao da je Hitlerbio u pravu.

Ali ono glavno u što Odessinapropaganda uvjerava šezdesetmilijuna današnjih Nijemaca — au čemu je i poprilično uspjela —jest to da su esesovci bili zapravorodoljubi, vojnici poputWehrmachta te da se solidarnostmeđu bivšim drugovima moraodržati. Ovo je ujedno inajmučnija i najodvratnija laž.

U toku rata Wehrmacht sedržao na distanci od SS-a, na kojije gledao s gnušanjem, dok su seesesovci prema Wehrmachtuodnosili prezirno. Na kraju ratamilijuni mladih vojnika otišli su usmrt i rusko zarobljeništvo, samo

zato da bi esesovci mogli mirnoživjeti negdje drugdje. Daljnjetisuće vojnika smaknuli su samiesesovci. Ovdje valja pribrojati ionih 5 000 ljudi iz oružanihsnaga koji su stradali u čistkikoja je uslijedila nakon zavjereprotiv Adolfa Hitlera u srpnju1944, a u koju je bilo umiješanotek pedesetak ljudi.

Kako to da bivši pripadnicinjemačke vojske, mornarice izrakoplovstva mogu bivšeesesovce smatrati vrijednimizraza Kamerad, te im čak pružatisvoju zaštitu i iskazivatisolidarnost, neobjašnjiva je

zagonetka. A na tome zapravopočiva pravi uspjeh Odesse.

Općenito govoreći, Odessa jeuspjela u svojim zadaćamausporavanja zapadnonjemačkihnapora da se pronađu i pred licepravde izvedu esesovski ubojice.Uspjela je u tome zahvaljujućivlastitoj nemilosrdnosti, često iprotiv vlastitih pripadnikaukoliko se činilo da su spremniza potpuno priznavanje svojihdjela pred organima vlasti,savezničkim pogreškama urazdoblju od 1945. do 1949,hladnom ratu i uobičajenomnjemačkom kukavičluku pred

moralnim problemima, koji je uvelikoj suprotnosti s njihovomhrabrošću u odnosu na vojnudužnost ili na tehničke zadatkekao što je, na primjer, obnovaposljeratne Njemačke.

Kad je Simon Wiesenthalsvršio, Miller je odložio olovku,kojom je pravio opširne bilješke,I ispravio leđa.

— Nisam o svemu tome imaopojma — rekao je.

— Vrlo malo Nijemaca zna zato — potvrdio je Wiesenthal. —U stvari, vrlo je malo onih kojinešto više znaju o Odessi. To imerijetko se čuje u Njemačkoj, i baš

kao što će američko podzemljeodlučno poreći postojanje ma je,tako će i svaki bivši pripadnikSS- a zanijekati postojanjeOdesse.

Da budemo savršeno precizni,taj se termin danas neupotrebljava toliko kao nekada.Novo ime je »Drugarstvo«, baškao što se i američka ma janaziva Cosa Nostra. No, je li imevažno? Odessa I dalje postoji ipostojat će dokle god postoji ijedan esesovski zlikovac kojegavalja zaštiti.

— A vi mislite da su upravo toljudi s kojima ću imati posla?

— upitao je Miller.— Siguran sam u to.

Upozorenje iz Bad Godes-berganije moglo stići ni od kogadrugoga. Budite pažljivi. Ovi ljudimogu biti opasni.

Millerove misli bavile su senečim drugim.

— Kad je Roschmann 1955,nestao, rekli ste da će mu bitipotreban novi pasoš?

— Svakako.— Zašto baš pasoš?Simon Wiesenthal oslonio se

na stolac i kimnuo glavom.— Razumijem zbog čega vas

to zbunjuje. Dopustite da vam

razjasnim. Poslije rata uNjemačkoj, a I ovdje u Austriji,bilo je na desetke tisuća ljudi kojisu tumarali okolo bez ikakvihisprava. Neki su ih doistaizgubili, a neki su imali razlog daih odbace.

— Da bi se dobili novi papiri,u normalnim okolnostima valjapriložiti krsni list. No milijuniljudi odbjegli su s bivšihnjemačkih teritorija koje suzauzeli Rusi. Tko je mogao reći jeli neki čovjek doista rođen ili neu nekom seocetu u IstočnojPrusiji, koje se danas nalazidaleko iza željezne zavjese? U

drugim slučajevima zgrade ukojima su pohranjeni dokumentirazorene su za bombardiranja.

— Zato je postupak bio vrlojednostavan. Bila su potrebna dvasvjedoka koji će se zakleti da jemolitelj doista onaj čovjek zakojeg se predstavlja i izdana jenova osobna legitimacija. Ratnizarobljenici često nisu imalinikakvih papira. Pri otpuštanju izlogora, britanske i američkelogorske vlasti izdale biotpusnicu iz koje bi se vidjelo daje narednik Johann Schumannotpušten iz logora za ratnezarobljenike. Takvu potvrdu

predavao je vojnik civilnimvlastima, koje su mu na isto imeizdavale osobnu legitimaciju. Alibilo je i onih koji su seSaveznicima predstavili lažnimimenom.

Nitko to nije provjeravao. I nataj bi način čovjek dobio noviidentitet.

— To je bilo u redu prvovrijeme nakon rata, a tada jevećina esesovskih zločinaca idobila novo ime. Ali što da radičovjek kojeg razotkriju 1955, kaošto se to dogodilo Roschmannu?Ne može tek tako otići vlastima iizjaviti da je isprave izgubio u

ratu. Bili bi ga pitali kako jemogao živjeti deset godina bezisprava. Stoga mu je potrebanpasoš.

— Dovde mi je sve jasno —rekao je Miller. — Ali zašto bašpasoš? Zašto ne vozačka dozvolaili osobna legitimacija?

— Zato što su nedugo nakonosnutka republike njemačkevlasti shvatile da stotine tisućaljudi žive pod lažnim imenima.Ukazala se potreba za jednomispravom koja će biti tolikoprovjerena da će moći poslužitikao temelj svima ostalima.Odlučili su se za pasoš. Prije nego

što u Njemačkoj dobijete pasoš,morate predočiti krsni list,nekoliko potvrda i cijelu hrpudruge dokumentacije. Sve se topomno razmatra prije nego štovam izdaju putnicu.

— S druge strane, kad jednomdobijete pasoš, sve drugo možetedobiti na temelju samog togdokumenta. Predočenje pasošauvjerava činovnika da daljnjaprovjera nije potrebna, jer subirokrati prethodno moraliistraživati svekolikudokumentaciju. S novim pasošemRoschmann je brzo mogaoizvaditi ostale papire — vozačku

dozvolu, račun u banci, kreditnekartice. Pasoš je onaj čudotvornipapir koji otvara put do svihostalih isprava u današnjojNjemačkoj.

— A tko mu je mogaopribaviti pasoš?

— Odessa. Ona negdje moraimati krivotvoritelja koji ihproizvodi — nagađao je gospodinWiesenthal.

Miller se na trenutak zamislio.— Ako bi se pronašao

krivotvoritelj pasoša, moglo bi semožda pronaći i čovjeka koji bidanas mogao identi ciratiRoschmanna — rekao je.

Wiesenthal je slegnuoramenima.

— Moglo bi se. No to bi biloriskantno. A da bi se u tomuspjelo, trebalo bi se uvući uOdessu. To bi pak mogao samobivši esesovac.

— No, onda, kamo dakrenem? — rekao je Miller.

— Mislim da bi bilo najboljeda pokušate uspostaviti vezu snekim od preživjelih logoraša izRige.

Ne znam bi li vam oni moglipomoći da pođete dalje, ali ćesigurno biti skloni da vam tupomoć pruže. Svi mi nastojimo

pronaći Roschmanna. Gledajte…Otvorio je Tauberov dnevnik

koji je stajao na stolu.— Evo tu on spominje neku

Olli Adler iz Münchena, koja jeza vrijeme rata bila uRoschmannovu društvu. Možda jepreživjela i vratila se kući uMünchen.

Miller je kimnuo.— Ako jest, kome bi se javila?— Židovskoj zajednici. Ta

ustanova još postoji. Kod nje jearhiv Židovske zajednice uMünchenu, naravno, samo odsvršetka rata. Sve ostalo jeuništeno. Ja bih ondje pokušao.

— Imate li njihovu adresu?Simon Wiesenthal prolistao je

adresar.— Reichenbach Strasse 27,

Munchen — kazao je. —Vjerojatno želite da vam

vratim dnevnik SalomonaTaubera?

— Da. Želim.— Šteta. Rado bih ga zadržao.

Izvanredan dnevnik. Ustao je iotpratio Millera do ulaznih vrata.

— Puno sreće — rekao je — ijavite mi dokle ste stigli.

Miller je na večeru otišao uSteindelgasse u pivnicu »Zlatnomzmaju«, koja je bez prekida radila

od 1566. godine. Razmišljao je osavjetu koji mu je Wiesenthaldao. Slabe su bile nade da će bilou Njemačkoj, bilo u Austriji naćiviše od šačice preživjelih iz Rige,a još su slabija bila očekivanja daće mu itko od njih moći pomoćida otkrije što se zbilo sRoschmannom poslije studenog1955. No ipak je to bila nekanada, posljednja nada.

Slijedećeg jutra krenuo jenatrag za Munchen.

MX

iller se dovezao uMiinchen nekako usreddopodneva 8. siječnja.

Prema karti Miinchena, koju jekupio na novinskom kiosku upredgrađu, lako je pronašaoReichenbachstrasse 27.Parkirajući se na cesti nedalekood cilja, prije nego što je ušaopogledao je malko zgraduŽidovske zajednice. Bila jejednolične fasade i imala je petkatova. U prizemlju je bilagrađena od kamenova, na koje se

nastavljala siva cementna žbukakojom su bile premazane cigle. Upetom, najvišem katu bio je redmansardnih prozora koji suprovirivali iz krova od crvenacrijepa. Na krajnjem lijevom ugluprizemlja bila su dvostrukastaklena vrata.

U prizemlju zgrade nalazio sekošer8 restoran, jedini uMiinchenu, dnevne sobestaračkog doma bile su iznadnjega, a na trećem katu smjestilesu se administracija i arhiv. Udvama najvišim katovima bile sugostinjske sobe i spavaoniceštićenika staračkog doma. U

stražnjem dijelu nalazila sesinagoga.

Cijela zgrada uništena je noću15. veljače 1970, kad su s krovaubačene benzinske bombe.Sedmero je ljudi našlo smrt udimu. Na sinagogi su nadrljanesvastike…

Miller se uspeo na treći kat ipošao na prijemni šalter. čekajućida se netko pojavi, ogledao se posobi. Uokolo su bili redoviknjiga, i to sve samo novih jer suprvotnu biblioteku odavno spalilinacisti. Između polica s knjigamavisjeli su portreti vođa židovskezajednice.

Učitelji i rabini bujnih bradagledali su svijet izvan svojihokvira i doimali se poput likovaproroka koje je vidio uudžbeniku vjeronauka. Neki suna čelu nosili laktere9, a svi subili pokrivene glave.

Bila je tu i neka polica snovinama, od kojih su neke bilena njemačkom, a neke opet nažidovskom jeziku. Sitan,tamnoput čovjek razgledavao jenaslovnu stranicu nekihžidovskih novina.

— Mogu li vam pomoći?Miller se okrenuo. Za pultom

je stajala crnooka žena

četrdesetih godina. Na oči joj jepadao pramen kose, a ona ga ježivčanom kretnjom zabacivalanekoliko puta u minuti.

Miller joj je izložio svojumolbu: ima li ikakva traga OlliAdler, koja se nakon rata moždaprijavila u Münchenu?

— Odakle se mogla vratiti? —zapitala je žena.

— Iz Magdeburga. Prije je bilau Stutthofu, a još ranije u Rigi.

— Oh, bože, iz Rige — kazalaje žena. — Mislim da u popisunemamo nikoga tko se ovamovratio iz Rige. Svi su oni, znate,nestali. Ali, pogledat ću.

Otišla je u pokrajnju sobu iMiller ju je vidio kako odmjerenopregledava popis imena. Nije tobio neki veliki spisak. Vratila senakon pet minuta.

— Žao mi je. Nitko s timimenom nije nam se nakon rataprijavio. To je inače vrlouobičajeno prezime. Ali nitko stim prezimenom nije ovdjezaveden.

Miller je kimnuo.— Shvaćam. Tako je to. Žao

mi je što sam vas gnjavio.— Mogli biste pokušati preko

Međunarodne službe za traženjenestalih osoba — rekla je žena.

— Njihov je posao upravo to dapronalaze ljude koji su nestali.Kod njih su popisi kojiobuhvaćaju cijelu Njemačku, dokmi imamo spiskove samo onihkoji potječu iz Münchena i kojisu se ovamo vratili.

— Gdje je Služba za nestale?— upitao je Miller.

— U mjestu Arolsen-in-Waleck. To je u Donjoj Saskoj, tikdo Hannovera. Tom službomzapravo ravna Crveni križ.

Miller se na trenutak zamislio.— Bi li u Münchenu mogao

biti još itko tko je bio u Rigi?Čovjek za kojim zapravo

tragam jest bivši zapovjednik.Prostorijom je prevladala

tišina. Miller je osjetio da sečovjek koji je bio za policom snovinama okrenuo prema njemu.Žena se svladavala.

— Moguće je da je preostalonekoliko ljudi koji su bili u Rigi,a koji sada žive u Münchenu.Prije rata u je bilo 25 000 Židova.Vratio se svaki deseti. Sad nasopet ima otprilike 5 000, od čegapolovicu čine djeca rođena nakon1945. Možda bih mogla pronaćinekoga tko je bio u Rigi.

No trebala bih pregledatikompletan popis preživjelih.

Logori u kojima su bili označenisu uz njihova imena. Biste limogli svratiti sutra?

Miller je trenutak razmišljao,pitajući se da li je možda bolje dasve ostavi i vrati se kući. Hajka jepostajala besmislena.

— Da — rekao je na kraju. —Navratit ću sutra. Hvala vam.

Bio je već na ulici i mašao seza ključeve od automobila kad jeiza sebe začuo korake.

— Oprostite — čuo je nečijiglas. Osvrnuo se. Iza njega jestajao onaj čovjek koji je maloprije čitao novine.

— Raspitujete se o Rigi? —

upitao je čovjek.— Ozapovjedniku Rige? O kapetanuRoschmannu?

— Da, tako je — kazao jeMiller. — Zašto?

— Bio sam u Rigi — rekao ječovjek. — Poznavao samRoschmanna. Možda vam jamogu pomoći.

Čovjek je bio malen i žilav.Bilo mu je otprilike četrdesetgodina. Oči su mu bile poput dvasvijetlosmeđa puceta, acjelokupnim je svojim izgledompodsjećao na pokisla vrapca.

— Zovem se Mordechai —rekao je. — No svi me zovu

Motti. Hoćete li da popijemokavu I popričamo?

Prešli su u obližnju kavanu.Miller, kojega je malko otkravilocvrkutanje njegova sugovornika,ispričao je ovome svoju potjeruod zabačenih ulica Altone pa svedo zgrade Židovske zajednice uMünchenu. čovjek je mirnoslušao, kimajući povremenoglavom.

— Mhm. Cijelo hodočašće. Azašto vi, Nijemac, želite uhvatitiRoschmanna?

— Je li to važno? Toliko sume puta to upitali, da me pitanjeveć umorilo. Što je tako čudno u

tome da jednog Nijemca ljuti onošto se zbilo prije toliko godina?

Motti je slegnuo ramenima.— Ništa — rekao je. —

Neobično je što jedan čovjek idetako daleko, to je sve. A što setiče Roschmannova nestanka1955, da li vi stvarno mislite damu je novi pasoš pribavilaOdessa?

— Tako su mi rekli —odgovorio je Miller. — čini se,eto, da će jedini način da sepronađe krivotvoritelj biti taj dase ubacim u Odessu.

Motti je neko vrijemepromatrao mladog Nijemca.

— U kojem ste hotelu odsjeli?— upitao ga je na kraju.

Miller mu je rekao da nije biojoš ni u jednom, jer je ionako tekrano poslijepodne. No sjetio sejednoga u kojem je jednom ranijeodsjeo. Motti ga je zamolio da skavanskog aparata telefonira uhotel i raspita se za sobu.

Kad se vratio za stol, Motti jeveć bio otišao. Pod šalicom zakavu bila je poruka: »Bez obzirana to dobili vi sobu ili ne, buditevečeras u osam u predvorjuhotela.«

Miller je platio kave i otišao.

Isto popodne u svojojodvjetničkoj kancelariji Vukodlakje još jednom čitao pismeniizvještaj koji mu je dostavionjegov kolega iz Bonna, čovjekkoji se tjedan dana ranije Millerupredstavio kao dr Schmidt.

Vukodlak je izvještaj dobio jošprije pet dana, ali ga je njegovurođeni oprez naveo da pričeka Idobro razmisli prije no što seupusti u izravnu akciju.

Posljednje riječi njegovogpretpostavljenog, generalaGluecksa u Madridu potkrajstudenog nisu dopuštale nikakvapremišljanja, ali je i on, kao i svi

ljudi vezani uz pisaći stol, biosklon odlaganju neizbježnog.»Trajno rješenje« na taj je načinizražena naredba, a on je znaošto se pod tim podrazumijeva. Niizvještaj »dra Schmidta« nije muostavljao više prostora zamanevriranje.

»Nepopustljiv mladić,neprijateljski nastrojen itvrdoglav, vjerojatno uporan i snekom potajnom nepatvorenom iosobnom mržnjom premaKameradu koji je u pitanju,Eduardu Roschmannu, za što kaoda ne postoji neko objašnjenje.Nije sklon uvjeravanjima, pa čak

ni kad mu se osobno prijeti…«Vukodlak je ponovno pročitao

doktorov izvještaj i uzdahnuo.Posegnuo je za telefonom i odsvoje tajnice Hilde zatražiovanjsku liniju. Kad ju je dobio,nazvao je neki broj uDiisseldorfu.

Nakon stanovitog vremenajedan glas se jednostavno odzvao:

— Da?— Poziv je za gospodina

Mackensena — rekao jeVukodlak. Onaj s drugog krajalinije jednostavno je kazao: —Tko ga treba?

Umjesto da izravno odgovori

na pitanje, Vukodlak je izrekaoprvi dio lozinke.

— Tko je bio veći odFriedricha Velikog? S drugestrane stigao je odgovor.

— Barbarossa. — Zatim jenastupila kratka stanka, a ondase čovjek opet oglasio: — OvdjeMackensen.

— Vukodlak — predstavio sešef Odesse. — Praznici su, bojimse, svršeni. Treba raditi. Dođiteovamo sutra ujutro.

— Kada? — upitao jeMackensen.

— Budite kod mene u deset.— rekao je Vukodlak. — Mojoj

tajnici kažite da se zovete Keller.Tlredit ću da pod tim imenom

imate ugovoren sastanak.Spustio je slušalicu. U

Diisseldorfu Mackensen je ustao iotišao u kupaonicu da se istuširai obrije.

Bio je to visok, snažan čovjek,bivši narednik esesovske divizijeDas Reich, koji je svoj zanatubojice naučio vješajućifrancuske taoce u Tulleu iLimogesu davne 1944. godine.

Nakon rata vozio je kamion zaOdessu; prevozio je ljude na jugkroz Njemačku i Austriju utalijansku pokrajinu Južni Tirol.

Godine 1946, kad ga jezaustavila jedna isuviše sumnjivaamerička patrola, pobio je svačetiri Amerikanca iz džipa,dvojicu od njih golim rukama.Otad je i on bio u bijegu.

Kasnije je radio kaotjelohranitelj najuglednijih liudiiz Odesse.

Prisili su mu nadimak »Mackthe Knife10«, premda se nikadnije služio nožem, nego je svojimmesarskim rukama davio ilislamao vratove onih koji su mubili »doznačeni«.

Rastući u očima svojihnadređenih, sredinom pedesetih

godina postao je krvnik Odesse,čovjek u kojeg se moglo pouzdatida će jednostavno i diskretnoobračunati s onima koji su sepreviše približili glavnim ljudimaorganizacije ili s onimesesovcima koji su se odlučili zaizdaju svojih drugova. Do siječnja1964. ispunio je dvanaest takvihnaloga.

Telefon je zazvonio točno uosam. Slušalicu je podigaorecepcioner. Zavirio je upredvorje u kojem je Millergledao televiziju.

Novinar je prepoznao glas sdruge strane žice.

— Gospodin Miller? Ja sam,Motti. Mislim da ću vam moćipomoći. Odnosno, moći će vampomoći neki moji prijatelji. Bisteli se željeli s njima sastati?

— Sastat ću se sa svakim tkomi može pomoći — rekao jeMiller, zagolican ovimmanevrima.

— Dobro — rekao je Motti. —Iziđite iz hotela i uputite seulijevo niz Schiller Strasse. Dvabloka dalje na istoj strani nalazise slasticama Lindemann. Tu ćeteme naći.

— Kada, sada? — upitao jeMiller.

— Da. Sada. Došao bih uhotel, ali sam ovdje s prijateljima.

Dođite odmah.Spustio je slušalicu. Miller je

uzeo kaput i izišao. Zaokrenuo jeulijevo i zaputio se pločnikom.Pola bloka kuća dalje od hotelanešto tvrdo ubolo ga je odotragmeđu rebra, a jedan autoskliznuo je do rubnog kamena.

— Uđite na stražnje sjedalo,gospodine Miller — šapnuo mu jenetko u uho.

Vrata automobila su seotvorila i, podboden u rebra,Miller je sagnuo glavu i ušao ukola. Osim vozača, u autu je bio

još jedan čovjek. Sjedio je nastražnjem sjedištu i pomaknuo sekako bi napravio mjesta zaMillera.

Miller je osjetio da je za njimunišao i onaj čovjek koji ga jepresreo na ulici. Zatim su se vratazalupila i auto se udaljio odpločnika.

Millerovo srce je snažnoudaralo. Hitno je pogledao trojicumuškaraca s kojima je bio uautomobilu, ali ni jednoga nijepoznavao. čovjek koji mu je biozdesna, onaj koji mu je otvoriovrata, prvi je progovorio.

— Zavezat ću vam oči —

rekao je jednostavno.— Ne bismo htjeli da vidite

kamo idete.Miller je osjetio kako mu na

glavu sve do preko nosa navlačenekakvu crnu čarapu. Sjetio sehladnih plavih očiju čovjeka izhotela »Dreesen« i prisjetio seonoga što mu je rekao čovjek izBeča:

»Budite pažljivi. Ljudi izOdesse mogu biti opasni.« Zatimje pomislio na Mottija i pitao sekako to da je jedan od njihmogao čitati židovske novine uzgradi Židovske zajednice.

Vozili su se dvadeset i pet

minuta, zatim su usporili i stali.ćuo je kako se otvaraju nekavrata, kola su se opet pomaknulai konačno zaustavila. Izvukli suga sa stražnjeg sjedišta. Ljudi suga primili pod ruku i odvelipreko dvorišta. Na trenutak je nalicu osjetio hladni noćni zrak, azatim se opet našao u zatvorenuprostoru. Za njim su se zalupilaneka vrata, a njega su poveli nizstepenice u nešto što je trebaobiti podrum. Ali uzduh je biotopao, a stolac na koji su gaposjeli bio je dobro tapeciran.

Začuo je glas: — Skinite mupovez.

Čarapa je svučena s glave.Žmirkao je dok mu se oči nisunavikle na svjetlo.

Prostorija u kojoj se nalazioočito je bila ispod zemlje jeruopće nije imala prozora. Alivisoko na zidu zujao je jedanventilator. Prostorija je bila lijepouređena i udobna. Bila je to očitoprostorija za savjetovanje jer se unjoj nalazio dugačak stol s osamstolica svrstanih tik do suprotnogzida. U preostalom dijelu sobestajalo je pet udobnih naslonjača.Sredinu sobe ukrašavao je okruglisag na kojem je bio stolić zakavu.

Uz konferencijski stol stajao jeMotti i smiješio se mirno, gotovopokajnički. Dva muškarca koja suga uvela, obojica dobro građena isrednjih godina, naslonila su sena naslone naslonjača koji su mubili zdesna i slijeva. Točnonasuprot njemu, s druge stranestolića za kavu, sjedio je četvrtičovjek.

Miller je pomislio da je šofervjerojatno ostao gore da zaključavrata.

Četvrti čovjek očito je bio glavni.Sjedio je udobno u svom stolcu,dok su njegova tri pomoćnika

stajala ili se naslanjala na stolce.Miller je procijenio da mu morabiti otprilike šezdeset godina. Bioje mršav i košćat, upalih obraza ikukasta nosa.

Millera su zabrinjavale očitoga čovjeka. Bile su smeđe,duboko usađene u duplja, alisvijetle I pronicave, oči fanatika.čovjek je govorio.

— Dobro došli, gospodineMiller. Moram se ispričati zbogneobičnog načina na koji steuvedeni u moj dom. Razlog tomeje slijedeći: ako odlučite otklonitimoju ponudu, moći ćemo vasvratiti u vaš hotel i vi više nikad

nećete vidjeti ni jednog od nas.— Ovaj moj prijatelj —

mahnuo je prema Mottiju —obavijestio me da zbog nekihsvojih vlastitih ciljeva progonitestanovitog Eduarda Roschmanna.Kako biste mu se što višepribližili, spremni ste —tako jebar rekao — pokušati prodrijeti uOdessu. Da biste u tome uspjeli,trebali biste pomoć. I to znatnupomoć. I nama bi bilo u interesuda vas imamo u Odessi. Zatobismo vam bili spremni pomoći.Slijedite li me?

Miller ga je zaprepaštenogledao.

— Budimo načistu s jednim —rekao je na kraju. — Želite li vi tomeni saopćiti da vi niste izOdesse?

Čovjek je podigao obrve.— Zaboga, pa vi ste u groznoj

zabludi. Nagnuo se naprijed izasukao lijevi rukav. Napodlaktici je plavom tintomutetoviran broj.

— Auschwitz — kazao jemuškarac. Pokazao je na onudvojicu koji su stajali do Millera.— Buchenwald i Dachau. —Mahnuo je prema Mottiju. —Riga i Treblinka. — Spustio jerukav.

— Gospodine Miller! Ima ljudikoji misle da ubojice našegnaroda treba izvesti pred sud. Mise s time ne slažemo. Odmahposlije rata razgovarao sam sjednim britanskim o cirom kojimi je rekao nešto što je sve odtada ravnalo mojim životom. Tajmi je čovjek kazao: »Da su onipobili šest milijuna mojihsunarodnjaka, i ja bih podigaospomenik od lubanja. Ne odlubanja onih koji su pomrli pokoncentracionim logorima, negood lubanja onih koji su ih tamostrpali«. Jednostavna, aliuvjerljiva logika. Ja i moja grupa

ljudi koji su odlučili ostati uNjemačkoj poslije 1945. imamosamo jedan cilj i samo nam jejedno na pameti: odmazda,odmazda čista i jednostavna. Miih, gospodine Miller, ne hapsimo.Ubijamo ih kao svinje, što i jesu.

Zovem se Leon.Leon je ispitivao Millera četiri

sata sve dok se nije uvjerio ureporterovu iskrenost. Kao iostale koji su mu prethodili,njega je zbunjivao Millerovrazlog, ali je morao dopustiti dase Miller u to upušta zboggnušanja nad onim što je SSpočinio za vrijeme rata. Kad je

svršio, Leon se zavalio u stolac Idugo vremena ogledao mladića.

— Jeste li svjesni toga kolikoje rizično pokušati ući u Odessu,gospodine Miller? — upitao je.

— Mogu zamisliti — rekao jeMiller. — Uz to, premlad sam.Leon je odmahnuo glavom.

— Uopće ne dolazi u pitanjeda pod svojim imenom pokušateuvjeriti bivše esesovce da stejedan od njih. Prvo, imaju popisesvih bivših esesovaca, a PeteraMillera na tim popisima nema, adrugo, vi biste morali biti baremdeset godina stariji. To se možeurediti, ali je za to potreban

potpuno nov identitet, i toidentitet stvarnog čovjeka.Identitet čovjeka, koji je doistapostojao i koje je bio u SSu.

Samo to od nas zahtijevamnogo istraživanja, mnogo trudai vremena.

— Mislite li da možetepronaći takva čovjeka? — pitaoje Miller.

Leon je slegnuo ramenima.— Morao bi to biti čovjek čija

se smrt ne može provjeriti —rekao je. — Prije nego što Odessauopće prihvati čovjeka,provjerava ga. Morate proći svetestove. To ujedno znači da ćete

pet-šest tjedana morati živjeti spravim bivšim esesovcom, koji ćevas naučiti njihove običaje,tehničke termine, frazeologiju inačin ponašanja. Na sreću,znamo takva čovjeka.

Miller je bio zapanjen.— Zašto bi se takav čovjek

upuštao u ovakvu stvar?— Čovjek kojeg imam na

pameti vrlo je osebujan. On jepravi- pravcati kapetan SS-a, kojije zažalio zbog onog što se radilo.Grizla ga je savjest. Kasnije je biou Odessi, odakle je vlastimadostavljao obavijesti o traženimnacistima. Bio bi to radio i danas

da ga nisu »ukebali«. Uspio jeuteći i spasiti glavu. Sad živi podnovim imenom u jednoj kućinedaleko Bayreutha.

— Što bih još trebao naučiti?— Sve što je u vezi s vašim

novim identitetom: datumrođenja, kako je čovjek ušao uSS, gdje je bio na uvježbavanju,gdje na službi, u kojoj je biojedinici, tko mu je bio nadređenio cir, njegovu cijelu biogra juod svršetka rata na ovamo. Uz toće za vas netko morati jamčiti. Toneće biti jednostavno. Mnogo ćese truda i vremena morati uložitiu vas, gospodine Miller. Jednom

kad se u to upustite, nema višepovlačenja.

— A što vi ovime dobivate? —upitao je Miller sumnjičavo. Leonje ustao i prošetao sagom.

— Odmazdu — rekao jejednostavno. — Kao i vi, i miželimo Roschmanna. No miželimo i više.

Najgori esesovski ubojice živepod lažnim imenima. Želimosaznati ta imena. Eto, to midobivamo.

Ima još nešto. Želimo znatitko je novi Odessin regrutni oficirza njemačke znanstvenike kojiodlaze u Egipat da za Nasera

izrađuju rakete. Brandner,prijašnji čovjek za novačenje, daoje ostavku I nestao prošle godinenakon što smo obračunali snjegovim pomoćnikom HeinzomKrugom. Sad imaju novogčovjeka.

— Ovo prije nalikuje nainformaciju korisnu za izraelskuobavještajnu službu — rekao jeMiller.

Leon ga je oštro pogledao.— I jest — rekao je kratko. —

Povremeno surađujemo s njima,premda im ne pripadamo.

— Jeste li ikad pokušaliubaciti svoje vlastite ljude u

Odessu?— pitao je Miller.Leon je potvrdio.— Dva puta.— Što se dogodilo?— Prvi je pronađen u nekom

kanalu iščupanih nokata. Drugi jenestao bez traga. Želite li se idalje upustiti u ovu stvar?

Miller se nije osvrtao na ovopitanje.

— Ako su vaše metode takodjelotvorne, zašto su ih uhvatili?

— Obojica su bili Židovi —rekao je Leon kratko. — Nastojalismo skinuti tetovirane brojeve,ali su im ostali ožiljci. Uz to, oba

su bila obrezana. Eto zbog togasam se zainteresirao za vas čimmi je Motti dojavio o jednompravom arijcu, Nijemcu, koji jekivan na SS. Usput, jeste liobrezani?

— Je li to važno? — upitao jeMiller.

— Naravno. Ako je muškaracobrezan, to još ne dokazuje da jeŽidov. I mnogi su Nijemciobrezani.

Ali ako nije, to gotovo sigurnodokazuje da nije Židov.

— Nisam — rekao je Millerkratko. Leon je dubokouzdahnuo.

— Mislim da bismo ovaj putmorali uspjeti — rekao je.

Odavno je prošla ponoć. Leonje pogledao na sat.

— Jeste li jeli? — upitao jeMillera. Reporter je odmahnuoglavom.

— Motti, malo hrane za našeggosta.

Motti se nasmiješio i kimnuo.Izgubio se kroz vrata podrumskeprostorije i popeo u kuću.

— Morat ćete ovdje prenoćiti— kazao je Leon Milleru. —

Donijet ćemo vam vreću zaspavanje.

Nemojte niti pokušavati otići

odavde. Vrata imaju tri brave, asve će biti zaključano izvana.Dajte mi ključeve svojegautomobila, pa ćemo i koladopremiti ovamo. Bolje danekoliko slijedećih tjedana budusakrivena. Isplatit ćemo vašhotelski račun i donijeti vamprtljagu. Ujutro ćete napisatipisma svojoj majci i djevojci, ukojima ćete im objasniti da ćetenekoliko tjedana ili, možda,mjeseci biti izvan dosega. Jasno?

Miller je kimnuo i pružioključeve auta. Leon ih je daojednome od dvojice svojih ljudi,koji je tiho napustio prostoriju.

— Ujutro ćemo vas odvesti uBayreuth, gdje ćete se sastati snašim esesovskim o cirom. Onse zove Alfred Oster. S njime ćetestanovati. Za to ću se ja postarati.A sad me, molim vas, ispričajte.

Moram početi tragati za vašimnovim imenom i identitetom.

Ustao je i otišao iz sobe.Uskoro se vratio Motti s pladnjemhrane i s pola tuceta pokrivača.Jedući hladnu piletinu i salatu odkrumpira, Miller se pitao što si jeto nakopao na vrat.

Daleko na sjeveru, u bremenskojbolnici, dežurni na odjelu u sitne

je sate vizitirao svoj odjel. Okokreveta u dnu sobe postavljena jevisoka pregrada, koja jebolesnika u tom krevetu odvajalaod ostalih pacijenata.

Bolničar Hartstein, čovjeksrednjih godina, zavirio je izapregrade. Bolesnik koji je ležao ukrevetu bio je vrlo miran. Povrhglave cijele mu je noći gorjeloblijedo svjetlo. Dežurni je ušao uodvojeni prostor i opipaopacijentovo bilo. Nije ga bilo.

Hartstein je bacio pogled naizmoždeno lice žrtve raka i, zbognečega što je čovjek rekao uagoniji tri dana ranije, podigao

pokojnikovu lijevu ruku. Podpazuhom je utetoviran bio jedanbroj. Bila je to oznaka krvnegrupe, pouzdan znak da jebolesnik nekoć bio u SS-u.Esesovci su imali utetoviranuoznaku krvne grupe zato što su ihu Reichu smatrali vrednijima odobičnih vojnika, pa su u slučajuranjavanja uvijek imali prednostšto se tiče raspoložive plazme.

Bolničar Hartstein pokrio jemrtvačevo lice i zavirio u ladicunoćnog ormarića. Između ostalihosobnih stvari izvukao je vozačkudozvolu čovjeka koji je jednogdana jednostavno kolabirao na

ulici. Ona je glasila na tridesetdevetogodišnjeg muškarca,rođena 18. lipnja 1925, koji sezvao Rolf Gunther Kolb.

Bolničar je ispravu tutnuo udžep svojeg bijelog ogrtača iotputio se da o smrti izvijestidežurnog noćnog liječnika.

PXI

od budnim Mottijevim okomPeter Miller je do sredinedrugog dopodneva napisao

pisma majci I Sigi. Iz hotela jedovezena njegova prtljaga,hotelski je račun plaćen, a neštoprije podneva Miller I Motti,zajedno s onim istim vozačem odsinoć, krenuli su za Bayreuth.

Novinarskim instinktomMiller je bacio pogled na tablicuplavog opela, koji je zamijeniosinoćnji mercedes. Motti jeprimijetio njegov pogled i

nasmiješio se.— Ne zamarajte se — rekao

je. — Kola su unajmljena, i topod lažnim imenom.

— Fino. Lijepo je znati da simeđu profesionalcima — kazaoje Miller.

Motti je slegnuo ramenima.— Mi to moramo biti. Kad se

ima posla s Odessom to je jedininačin da se ostane na životu.

U garaži je bilo mjesta za dvaautomobila. Miller je opazio dase tu nalazi i njegov jaguar.Napola rastopljen snijeg odprošle noći stvorio je mlake podkotačima. Glatka crna karoserija

blještala je pod električnomrasvjetom.

Našao se na stražnjem sjedištuopela: opet mu je preko glavenavučena crna čarapa, a morao jei na pod dok su se izvozili izgaraže, kroz ulazna vrata i naulicu. Motti mu je ostavio povezna očima sve dok nisu bilidobrano izvan Miinchena i naautocesti E 6, koja je vodila nasjever prema Nürnbergu iBayreuthu.

Kad su mu konačno skinulipovez s očiju, vidio je da je noćunapadalo dosta snijega. Valovitišumski predjeli bavarsko-

franačkog razmeđu bili suodjeveni u težak ogrtačjednolične bjeline, koji je zaobliogola stabla bukvika pokraj ceste.Šofer je vozio polako i pažljivo.Brisači su cijelo vrijeme biliuključeni kako bi očistili staklaod pahuljica koje su lepršale ibljuzgavice koju su na njih bacalateretna vozila.

Ručali su usput u nekojgostionici kraj Ingolstadta, zatimse provezli istočno od Nürnberga,da bi sat kasnije stigli u Bayreuth.

Usred jednog od najljepšihpredjela Njemačke, koji sunazivali Bavarskom Švicarskom,

smjestio se pokrajinski gradićBayreuth, koji je bio slavan pojednoj jedinoj stvari — po svojemgodišnjem festivalu Wagnerovemuzike. Ranijih godina grad seponosio time što je bio domaćincjelokupnoj nacističkoj vrhuškikoja se jatila za AdolfomHitlerom, velikim štovateljemskladatelja koji je ovjekovječiojunake nordijske mitologije.

No u siječnju Bayreuth jemiran gradić, zavijen u snježniomotač. Kuća Alfreda Osteranalazila se u mirnoj, sporednojulici, kilometar i pol iza grada. Nijednog automobila nije bilo na

cesti kad su se uputili premaulaznim vratima.

Bivši ih je esesovski o ciročekivao. Bio je to krupan,neposredan čovjek, plavih očiju ižućkasto-crvenkastih malja natjemenu. Unatoč godišnjoj dobi,imao je zdravu bakrenastu putljudi koji život provode tiplaninama na vjetru, suncu inezagađenu zraku.

Motti je Ostera upoznao sMillerom i predao mu Leonovopismo. Bavarac ga je pročitao ikimnuo, oštro pogledavšihamburškog novinara.

— Uvijek se može pokušati —

kazao je. — Koliko može ostatikod mene?

— Još ne znamo — rekao jeMotti. — Očito, dok ne budespreman. Također će bitipotrebno da mu sredimo novidentitet. Javit ćemo vam se.

Nakon nekoliko trenutaka onse izgubio.

Oster je poveo Millera udnevnu sobu i prije no što jeupalio svjetlo — jer se već bilomračilo — navukao je zastore.

— Dakle, vi biste htjeli postićito da se možete predstaviti kaobivši esesovac, zar ne? — upitaoje.

Miller je potvrdio: — Točno.Oster mu se okrenuo.

— Dobro, počet ćemo snekoliko osnovnih činjenica. Neznam gdje ste služili vojni rok, alidržim da je to bilo u onomslabodiscipliniranom,demokratskom, popisanom krdukoje sebe naziva novomnjemačkom armijom. Prva stvar:nova njemačka vojska uproteklom bi ratu pred bilo kojimprvorazrednim britanskim,američkim ili ruskim pukomizdržala točno deset sekundi.Wa en SS mogao je isprašitipeterostruko premoćnijeg

neprijatelja.— Druga stvar. Wa en SS bio

je najbolje uvježbana,najdiscipliniranija,najoštroumnija, najsposobnijavojna postrojba u povijestiratovanja na ovom planetu.Štogod da je uradila, ovo se nemože poreći. DAKLE, MILLER,DRŽITE SE DOBRO. Dokle godbudete u ovoj kući, postupak ćebiti ovakav: kad uđem u sobu,đipnut ćete u stav »mirno«. I tostvarno ÐIPNUTI. Kad godprođem, kucnut ćete petama iostati u stavu »mirno« sve dok sene odmaknem pet koraka od vas.

Kad vam kažem nešto na što seočekuje odgovor, odvratit ćete»Jawohl, HerrHauptsturmführer«, kad vamdadem naredbu ili uputu,odgovorit ćete »Zu Befehl, HerHauptsturmführer«. Je li ovojasno?

Miller je zaprepaštenokimnuo.

— Pete skupa! — zagrmio jeOster. — Hoću čuti kako kožapuca. U redu, budući da moždanećemo imati dosta vremena,počet ćemo već večeras. Prijevečere obradit ćemo činove, odredova pa do generala. Naučit

ćete nazive, načine oslovljavanjai oznake na ovratnicima svihesesovskih činova koji sh uopćepostojali. Zatim ćemo prijeći narazličite vrste uniformi, različiteogranke SS-a I njihove posebneoznake, pa zatim obraditi prilikeu kojima se nosi paradnauniforma, kada svečana, kadapak uniforma za izlaz, zatimborbena i napokon radno odijelo.

— Nakon toga proći ćete samnom cijeli političko-ideološkitečaj kroz koji biste bili prošli daste pohađali esesovski centar zaobuku u Dachauu. Zatim ćetenaučiti koračnice, napitnice i

ostale vojne pjesme.— Mogu vas obučiti do onog

stupnja na kojem biste bili priodlasku iz Dachaua na svoje prvopostavljanje. Nakon toga mi Leonmora reći u kojoj ste jedinici bili,gdje ste radili, pod komandomkojeg o cira, što se s vama desilopo svršetku rata i što ste prošlinakon 1945. No, prvi diouvježbavanja potrajat će dva dotri tjedna; bit će to ubrzani tečaj.

— Usput, nemojte zamišljatida je ovo neka šala. Ako jednomuđete u Odessu i saznate tko suglavešine, pa onda napravitesamo jednu omašku, svršit ćete u

kanalu. Vjerujte mi, ja nisammekušac, ali nakon što sam izdaoOdessu, i te kako prezam prednjom. Zato i živim ovdje podlažnim imenom.

Prvi put otkako se upustio ulov na Eduarda Roschmanna,Miller se zapitao nije li već ipakotišao predaleko.

Mackensen se kod Vukodlakapojavio točno u deset. Kad su sevrata prema sobi u kojoj je Hildaradila čvrsto zatvorila, Vukodlakje krvnika posjeo s druge stranesvojeg pisaćeg stola na stolac zastranke i upalio cigaru.

— Ima jedna osoba, jedannovinski reporter, koji se zanimaza boravište i novi identitetjednog od naših drugova —počeo je Vukodlak. Krvnik je srazumijevanjem kimnuo glavom.Nekoliko su već puta ranije uputekoje je dobivao počinjale na ovajnačin.

— U normalnu slijedudogađaja — nastavio je odvjetnik— bili bismo spremni pustiti dase stvar slegne, uvjereni da će sereporter ostaviti stvari zato štoneće postići nikakav napredak,zbog toga što čovjek za kojim setraga nije vrijedan truda da ga na

skup i riskantan načinspašavamo.

— Ali, ovaj put je drukčije? —upitao je Mackensen blago.Vukodlak je kimnuo, a izraznjegova lica kao da je odavaoiskreno žaljenje.

— Na obostranu nesreću —našu zbog toga što imamoneugodnosti, a njegovu zbog togašto će ga to stajati života — tajnas je reporter i nehotice pogodiou živac. Prvo, zato što je čovjekza kojim traga od vitalne,apsolutno vitalne važnosti za nasi naše dugoročne planove. Adrugo, sam taj novinar čini se da

je neobičan tip: inteligentan je,uporan i spretan i, što mi jedoista žao, odlučan da seKameradu osobno osveti.

— A razlog? — upitao jeMackensen. Vukodlakova zabunaocrtavala se u njegovu mrštenju.Prije nego što je odgovorio,otresao je pepeo s cigare.

— Ne znamo koji bi to razlogbio, ali nešto očito postoji —promrmljao je. — Prošlostčovjeka za kojim traganedvojbeno bi mogla izazvatistanovitu mržnju među Židovimai njihovim prijateljima.

Kamerad je bio zapovjednik

jednog geta u Ostlandu. Nekiljudi, poglavito stranci, odbijajuprihvatiti naše opravdanje onogašto se tamo zbilo. Osobitost tognovinara jest to da on nije nistranac, ni Židov, ni poznatiljevičar, ni jedan od dobropoznatih kauboja koje raspinjesavjest, a koji uostalom rijetkokada idu dalje od pišanja protivvjetra.

— Ovaj je čovjek drukčiji.Mladić je Nijemac, arijac, sinratnog junaka. Ništa iz njegoveprošlosti ne upućuje na razlogtako duboke mržnje prema nama,ni na razlog tolike opčinjenosti

potragom za jednim od našihdrugova, uz koju ustraje unatočjasnom i čvrstom upozorenju.Zato mi je donekle I žao danaredim njegovu smrt. A ipak miništa drugo ne preostaje. Moramtako učiniti.

— Ubiti ga? — upitao je Mackthe Knife.

— Ubiti ga — potvrdio jeVukodlak.

— Gdje je?— Ne zna se. — Vukodlak je

preko stola Mackensenu pružiodva otipkana lista kancelarijskogpapira.

— To je taj čovjek. Peter

Miller, reporter i istražitelj.Posljednji put viđen je u

hotelu »Dreesen« u BadGodesbergu. Sigurno je odandeveć otišao, ali od tamo se možepočeti. Drugo pogodno mjesto započetak traganja je njegov stan, ukojem živi sa svojom djevojkom.Mogli biste se predstaviti kaočovjek iz neke od velikih revija,za koje on inače radi. Ako takonastupite, djevojka će vamvjerojatno, ako zna, reći gdje seon nalazi. Vozi vrlo upadljiv auto.Sve ćete detalje naći ovdje.

— Trebat će mi novaca —rekao je Mackensen. Vukodlak je

računao s ovim zahtjevom. Prekostola pružio mu je svežanj sa 10000 maraka.

— A nalozi?— Locirati i likvidirati —

kazao je Vukodlak.Trebalo je proći pet dana da

novost o smrti Rolfa GuntheraKolba dospije iz Bremena Leonuu München. Bilo je to 13.siječnja.

Pošiljka od predstavnika zasjevernu Njemačku sadržavala jepokojnikovu vozačku dozvolu.

Leon je u popisu bivših esesovacaprovjerio pokojnikov čin i broj,

zagledao u zapadnonjemačkutjeralicu i ustanovio da Kolbatamo nema, stanovito vrijemepromatrao lice s vozačke dozvole,a onda se odlučio.

Pozvao je Mottija, koji jeradio na telefonskoj centrali, aovaj mu se javio po završetkusvoje smjene. Leon je preda njpoložio Kolbovu vozačkudozvolu.

— To je čovjek kojegatrebamo — rekao je. — Udevetnaestoj je postao štabnivodnik malo prije nego što je ratzavršio. Mora da su tada jakooskudijevali u ljudstvu. Lica im

nisu slična, pa čak ne bi pomogloni to da Millera naličimo, što jepostupak s kojim se inače neslažem. Izbliza je previšeprovidno. Ali stasom i građomodgovara Milleru. Trebat će nam,dakle nova fotogra ja. No tomože pričekati. Bit će nampotreban duplikat žigaprometnog odsjeka bremenskepolicije. Pobrinite se za to.

Kad je Motti otišao, Leon jeokrenuo jedan broj u Bremenu iizdao daljnje naredbe.

— U redu — rekao je AlfredOster svome đaku. Sada ćemopočeti s pjesmama. čuli ste za

Horst Wessel Lied11?— Naravno — rekao je Miller.

— Bila je to nacistička koračnica.Oster je zapjevušio nekoliko

prvih taktova.— Da, da. Sjetio sam se da

sam je čuo. No, ne mogu seprisjetiti riječi.

— O. K. — kazao je Oster. —Morat ću vas naučiti otpriliketuce pjesama. Tek tako, za slučajda vas upitaju. Ali ova jenajvažnija. Možda ćete se, kadbudete među kameradima,morati pridružiti pjevanju. Neznati ovu pjesmu značilo bismrtnu osudu.

Hajde, za mnom…»Zastave su visoko, Redovi

čvrsto zbiti…«Bilo je to 18. siječnja.Mackensen je sjedio u baru

hotela »Schweitzer Hof« uMünchenu i pijuckao koktel.Razmišljao je o izvoru svojihneprilika, o tome Milleru,novinaru čiji su mu se osobnipodaci i slika usjekli u mozak.Kao temeljit čovjek, Mackensenje čak stupio u vezu s glavnimzastupnikom jaguara za ZapadnuNjemačku i od njega pribavio nizreklamnih fotogra ja sportskogautomobila jaguar XK 150, tako

da je dobro znao za čime traga.Problem je bio što ga nije mogaopronaći.

Trag iz Bad Godesberga hitroga je doveo na kelnski aerodrom,gdje je ustanovio da je Millerpreko Nove godine na trideset išest sati odletio u London. Azatim su i on, i njegov automobilnestali.

Raspitivanje u stanu ishodiloje razgovorom sa zgodnom iveselom Millerovomprijateljicom, ali je ona moglasamo pokazati list koji joj jereporter poslao iz Munchena i ukojem joj je javljao da će

stanovito vrijeme biti odsutan.Tjedan dana u Munchenu

Mackensenova je istraga stajalana mrtvoj točki. Mackensen seraspitao u svakom hotelu, javnomi privatnom parkiralištu, servisu ibenzinskoj crpki. Badave. čovjekkojega je tražio kao da je propaou zemlju.

Ispivši piće, Mackensen sespustio s barske stolice i otišaoda preda telefonski raportVukodlaku.

Nije niti znao, ali bio je samotisuću dvjesto metara od crnogjaguara sa žutom prugom, koji jebio parkiran u obzidanom

dvorištu prodavaonice antikvitetai obiteljske kuće u kojoj je Leonstanovao I iz koje je upravljaosvojom malom i fanatičnomorganizacijom.

U registraturu bremenskebolnice ušao je čovjek u bijelomkaputu. Oko vrata imao jestetoskop, zaštitni znak novogstažista.

— Trebam pogledati fascikljednog našeg pacijenta, RolfaGunthera Kolba — rekao jeslužbenici.

Žena nije prepoznala stažista,ali to nije bilo ništa neobično. Ubolnici su radili deseci stažista.

Preletjela je kroz kartoteku,uočila prezime Kolb na rubudosjea, te fascikl pružila stažistu.Uto je zazvonio telefon, pa jepošla da se javi.

Stažist je sjeo na stolac irazgledao dosje. Tamo jejednostavno pisalo da je Kolbkolabirao na ulici, te da su gadovela kola hitne pomoći.Pregledom je ustanovljeno da imarak na želucu, i to u viruletnom izavršnom stadiju. Kasnije jedonesena odluka da ga se neoperira. Pacijentu je propisančitav niz lijekova, koji nisupobudili nikakve nade, a zatim su

mu davali lijekove za ublažavanjebolova.

Na posljednjem papiru ufasciklu stajalo je samo:

»Pacijent umro noću 8/9.siječnja. Uzrok smrti: rak želuca.

Nema bliskih rođaka. Tijelopredano gradskoj mrtvačnici 10.siječnja.«

Ispravu je potpisao liječnikkoji se bavio ovim slučajem.

Novi stažist izvadio je zadnjidokument iz fascikla i na njegovomjesto umetnuo jedan novi. Natom njegovom papiru pisalo jeslijedeće:

»Usprkos ozbiljnom stanju u

kojem je bolesnik primljen,karcinom je reagirao na lijekove iu recesiji je. Ocijenjeno je da jepacijent sposoban za prijevoz 16.siječnja. Na vlastiti zahtjevprebačen je kolima hitne pomoćina oporavak u kliniku Arcadia uDelmenhorstu.«

Potpis je bio nečitkaškrabotina.

Stažist je službenici vratiofascikl, zahvalio joj se,nasmiješio i otišao. Bilo je to 22.siječnja.

Dva dana kasnije Leon jedobio informaciju koja jepopunila i posljednju prazninu u

njegovoj privatnoj popunjalki.Službenik jedne putničkeagencije u sjevernoj Njemačkojodaslao je poruku da je vlasnikjedne pekarne u Bremerhavenuupravo potvrdio rezervaciju zazimsko krstarenje za se i za svojuženu. Par će biti na krstarenju poKaribi-ma četiri tjedna, a izBremerhavena će otputovati unedjelju 16. veljače. Leon je znaoda je pekar za rata bio pukovnikSS-a, a nakon njega član Odesse.Naredio je stoga Mottiju da kupiknjigu o pekarstvu.

Vukodlak je bio zbunjen.Gotovo tri tjedna njegovi

predstavnici po svim većimnjemačkim gradovima tragali suza čovjekom koji se zvao Miller ikoji ima crni sportski jaguar.Millerov stan i hamburška garažabili su pod prismotrom, aposjetili su i ženu srednjih godinau Osdorfu, koja im je samo reklada ne zna gdje je njezin sin.Nekoliko puta nazivali su i onudjevojku Sigi pod izlikom dazovu iz uredništva velike revije ida imaju hitnu i vrlo povoljnunarudžbu za Millera, ali im jedjevojka također odgovarala dane zna gdje je njezin mladić.

Raspitali su se i kod njegove

banke u Hamburgu, ali Miller jošod studenog nije unovčio ni jedanček. Ukratko, bio je iščeznuo. Bioje već 28. siječnja i Vukodlak je, iprotiv svoje volje, osjećao damora obaviti jedan telefonskirazgovor. Sa žaljenjem je podigaoslušalicu i nazvao.

Pola sata kasnije, visoko uplaninama, neki je čovjek spustiotelefon te brzo i žestoko psovaonekoliko minuta. Bio je petakuvečer i tek je bio stigao na svojposjed na dvodnevni odmor kadlije telefon zazvonio.

Odšetao je do prozora svojeelegantno opremljene radne sobe

i pogledao van. Svjetlost prozorarazlijevala se po debelu snježnusagu koji je prekrivao tratinu isezala do borika koji je zapremaoveći dio imanja.

Oduvijek je želio da živi naovakav način, u lijepoj kući naprivatnom posjedu u planinama.Ta ga je ideja zaokupljala jošodonda kad je kao dječak zabožičnih blagdana promatraobogataške kuće u planinama okoGraza. Sad je to ostvario i to muse sviđalo.

Bilo je to bolje od kućepivarskog radnika u kojoj jeodrastao, bolje od kuće u Rigi u

kojoj je živio pet godina, bolje odnamještene sobe u BuenosAiresu, bolje od hotelske sobe uKairu. Bilo je to ono što jeoduvijek priželjkivao.

Razgovor koji je maločasvodio uznemirio ga je. čovjeku sdruge strane žice rekao je da nijeopazio nikog tko bi se muvao ublizini kuće, ili tvornice, nikogatko bi se za nj raspitivao. No bioje zabrinut. Miller? Tko je, dovraga, taj Miller? Uvjeravanja iztelefonske slušalice da će se većpobrinuti za tog reportera samosu djelomice ublažila njegovuzabrinutost. Ozbiljnost s kojom

su onaj koji je nazvao i njegovikolege prihvatili prijetnju kojupredstavlja Miller ogledala se uodluci da mu već narednog danapošalju osobnog tjelohranitelja,koji će izigravati šofera i ostatiuza nj do daljenjega.

Navukao je zastor, lišavajućise zimskog krajolika. Debelotapecirana vrata gušila su svakišum iz ostalog dijela kuće. U sobise čulo samo pucketanje svježihborovih klada u ognjištu, radosnozažarenu i uokvirenu velikimkaminom od lijevanog željeza sizrađenim lišćem vinove loze Iviticama, jednom od malog broja

stvari koje je zadržao nakon štoje kupio i modernizirao kuću.

Otvorila su se vrata. Provirilaje njegova žena.

— Večera je gotovo —pozvala ga je.

— Dolazim, draga — rekao jeEduard Roschmann.

Slijedećeg jutra, u subotu, Osterai Millera omelo je društvancekoje je stiglo iz Munchena. Uautu su bili Leon i Motti, vozač ijoš jedan čovjek koji je nosiocrnu torbu.

Kad su ušli u dnevnu sobu,Leon je rekao čovjeku s torbom:

—Najbolje da vi odete ukupaonicu i spremite opremu.

Muškarac je kimnuo i uspeose po stepenicama. Šofer je ostaou automobilu.

Leon je sjeo za stol i zamolioOstera i Millera da zauzmu svojamjesta. Motti je ostao uz vrata. Unjegovim su se rukama našlikamera i fleš.

Leon je Milleru pružiovozačku dozvolu. Mjesto zafotografiju bilo je prazno.

— Evo, ovaj ćete čovjekpostati — rekao je Leon. — RolfGunther Kolb, rođen 18. lipnja1925. To bi značilo da ste pri

svršetku rata imali devetnaest,odnosno gotovo dvadeset godina.A sad bi vam, dakle, bilo trideseti osam. Rođeni ste i odrasli uBremenu. Hitlerovoj omladinipristupili ste 1935, kad vam jebilo deset godina, a SS-u kaoosamnaestogodišnjak u siječnju1944. I otac i majka su vammrtvi. Stradali su zabombardiranja bremenske luke1944. godine.

Miller je zurio u vozačkudozvolu koja mu je bila urukama.

— Kakva mu je bila karijera uSS-u? — upitao je Oster.

— Upravo smo stigli do mrtvetočke.

— Kako mu je išlo dosad? —pitao je Leon, kao da Miller nitine postoji.

— Prilično dobro — rekao jeOster. — Jučer sam ga dva sataispitivao. Mogao bi proći. Svedok ga ne počnu ispitivatipotankosti iz njegove karijere. Otome ne zna ništa.

Leon je nekoliko puta kimnuoglavom razgledajući neke papirekoje je izvadio iz svoje putnetaške.

— Nije nam poznata Kolbovakarijera u SS-u — rekao je — no

ona nije mogla biti velika, jer ganema ni na kojoj tjeralici i nitkoza nj nikad nije čuo. To na nekinačin jamči da ni Odessa nijenikad čula za njega. No lošastrana toga jest to da on nemanikakva razloga tražiti utočište ipomoć od Odesse, jer ga nitkoniti ne progoni. Zato smo miizmislili njegovu karijeru. Evo je.

Dodao je papire Osteru, kojiih je počeo čitati. Kad je svršio,kimnuo je.

— Dobro je — rekao je. —Sve se slaže s poznatimčinjenicama. A bilo bi dovoljnoda ga uhapse, ukoliko ovo izbije

na vidjelo.Leon je zadovoljno zagunđao.— Eto, ovo ga treba naučiti.

Usput, našli smo mu i jamca,jednog čovjeka iz Bremerhavena,bivšeg esesovskog pukovnika,koji od 16. veljače odlazi nakrstarenje. Taj je čovjek vlasnikjedne pekarne.

Kad Miller nastupi — što morabiti poslije 16. veljače — imat ćeuza se pismo tog čovjeka, ukojem će čovjek potvrditi da jenjegov namještenik Kolb, pravipravcati bivši esesovac i da jedoista u škripcu. U to će vrijemepekar biti na debelu moru i izvan

dosega. Uzgred — okrenuo seMilleru I pružio mu knjigu —možete učiti i pekarstvo. Od1945. vi ste bili namješteni upekarni.

Nije spomenuto da će pekarbiti odsutan samo četiri tjedna, teda će nakon toga Millerov životvisjeti o koncu.

— A sad će vam, mojprijatelju, brijač malkopromijeniti izgled — rekao jeLeon Milleru. — Nakon togaćemo vas snimiti za vozačkudozvolu.

U kupaonici na katu brijač muje napravio takvu frizuru kakvu

Miller još nikad nije imao. Bijelaje koža prosijavala kroz vrlokratke dlačice. Nestalo je njegovarazbarušena izgleda, ali je ujednoizgledao stariji. S lijeve straneglave imao je kao ravnalomzacrtan razdjeljak. Majstor mu jeočupao obrve tako da ih gotovoviše nije niti bilo.

— Očupane obrve nepostaruju — rekao je brijačbrbljavo — ali kad ih nema vrloje teško precizno odreditičovjekovu starost. Još nešto.Morat ćete pustiti brkove. Tankebrke; neka budu debeli koliko ivaša usta. Znate, to također

pridodaje godine. Hoće li vamporasti za tri tjedna?

Miller je znao koliko mu brzonarasta brk.

— Svakako — rekao je. Buljioje u svoju sliku u zrcalu.

Djelovao je kao da mu jetrideset i pet, trideset i šestgodina. Brci će dodati još četirigodine.

Kad su sišli, Miller je staopred veliki bijeli papir, koji supridržavali Oster i Leon, a Mottiga je nekoliko puta fotogra raosprijeda.

— Bit će dosta — rekao je. —Vozačku dozvolu napravit ću za

tri dana.Društvance je otišlo, a Oster

se okrenuo Milleru.— U redu, Kolb — rekao je,

odavno mu se obraćajući naovakav način — prošli ste obukuu esesovskom centru u Dachauu,zatim ste u srpnju#1944.prekomandirani u koncentracionilogor u Flossenburgu, a u travnju1945. zapovijedali ste vodom kojije strijeljao admirala Canarisa,šefa Abwehra. Pomagali ste i priubijanju znatnog broja drugiho cira koje je Gestapoosumnjičio za suučesništvo upokušaju atentata na Hitlera

srpnja 1944. Nikakvo čudo što bivas današnje vlasti voljeleuhapsiti. Admiral Canaris injegovi ljudi nisu bili Židovi. Uovom slučaju nema pregledavanjakroz prste. O. K., idemo naposao.

Tjedni sastanak Mossada bližiose kraju kad je general Amitpodignuo ruku i rekao: — Samojoš jedna sitnica, premda jesmatram relativno beznačajnom.Iz Münchena je Leon javio da većstanovito vrijeme uvježbavanekog mladog Nijemca, arijca,koji zbog nekog svojeg razloga

ima SS u nosu i sprema se ubacitiu Odessu.

— Njegov motiv? — upitao jenetko sumnjičavo.

General Amit slegnuo jeramenima.

— Zbog nekih svojih razloga,želi uhvatiti nekog bivšegesesovskog kapetana koji se zoveEduard Roschmann.

Šef Ureda za zemlje u kojimaprogone Zidove, nekadašnjipoljski Židov, naglo je podignuoglavu.

— Eduard Roschmanna?Krvnika iz Rige?

— Toga.

— Hu, kad bismo ga sedokopali, sredili bismo jedanstari račun.

General Amit odmahnuo jeglavom.

— Već sam vam rekao da seIzrael više ne bavi odmazdom.

Moje su naredbe apsolutne.Čak ako čovjek i nađeRoschmanna, ne smije doći doubojstva. Nakon afere s BenGalom, bio bi to zadnji udar uAdenauerova leđa. Problem je utome što će za svakog bivšegesesovca koji strada u Njemačkojbiti optuženi izraelski agenti.

— Pa što ćemo onda s tim

mladim Nijemcem? — upitao ješef Shabaka.

— Želio bih ga pokušatiiskoristiti za identi kaciju onihnacističkih znanstvenika koji bijoš ove godine mogli otputovatiza Kairo. Za nas je ovo prioritetbroj jedan. Namjeravam poslatijednog agenta u Njemačku, tektako da nadzire tog mladića.Samo da ga drži na oku, ništaviše.

— Imate li nekog određenogna umu?

— Da — kazao je generalAmit. — Dobrog čovjeka,pouzdanog. On će samo pratiti

Nijemca, izvješćujući osobnomene. Može se izdati za Nijemca.Iz Karlsruhea je.

— A što ćemo s Leonom? —priupitao je netko. — Neće li onpokušati sam poravnati račune?

— Leon će učiniti ono što muse kaže — rekao je general Amitgnjevno. — Neće više bitinikakvih poravnavanja računa.

Toga jutra u Bavreuthu AlfredOster je još jednom podvrgnuoMillera ispitivanju.

— O. K. — rekao je Oster. —Koje su riječi ugravirane u držakesesovskog bodeža?

— Moja čast je odanost —

odgovorio je Miller.— Točno. Kad se esesovcu

predaje bodež?— Na završnoj paradi pri

odlasku iz centra za obuku.— Točno. Ponovite mi

zakletvu krvi SS-a. Miller je itome udovoljio.

— Koji je smisao znakamrtvačke glave? Miller je sklopiooči i ponovio što je naučio.

— Znak mrtvačke glavepotječe iz drevne njemačkemitologije. On je amblem onihskupina teutonskih ratnika kojisu se svojem vođi i međusobnojedan drugome zakleli na vjernost

do groba, pa čak i dalje u Valhali.Odatle lubanja i prekrižene kosti.One označavaju svijet s onestrane groba.

— Točno. Jesu li svi esesovciautomatski bili pripadnicijedinica s mrtvačkog glavom?

— Ne, ali zakletva je bila ista.Oster je ustao i protegnuo se.

— Nije loše — rekao je. — Nemogu se sjetiti ničeg drugog štobi vas mogli upitati na poljuopćeg poznavanja stvari. A sada,prijeđimo na vaše speci čnosti.Evo, ovo biste trebali znati okoncentracionom logoruFlossenburg, vašem prvom i

jedinom mjestu…

Čovjek koji je sjedio do prozora uavionu kompanije »OlympicAirways« na liniji Atena/Tünchen bio je tih i povučen.

Nakon nekoliko pokušaja dazametne razgovor, njemačkitrgovac koji je sjedio do njeganapokon se posvetio čitanju»Playboya«. Njegov je susjedpiljio kroz prozor na Egejskomore nad kojim su upravo letjeli.Avion je uskoro napustio sunčanoproljeće istočnog Sredozemlja istigao nad snijegom pokritevrhove Dolomita i Bavarskih

Alpi.Trgovac je od svog susjeda

izvabio bar jedno: putnik doprozora nedvojbeno je bioNijemac, njegov je jezik bio tečani okretan, a poznavanje zemljebez greške. Poslovni čovjek kojise vraćao sa službenog puta ugrčku prijestolnicu nije ninajmanje sumnjao u to da sjedido zemljaka.

Nije se mogao teže prevariti.Muškarac do njega rođen je prijetrideset i tri godine u Njemačkoj,u Karlsruheu. Zvao se JosefKaplan, a otac mu je bio židovskikrojač. Bile su mu tri godine kad

je Hitler došao na vlast, sedamkad mu je roditelje odvezao crnikamion, daljnje tri godine proveoje sakriven na jednom tavanu svedo 1940, kad mu je bilo desetgodina, kad su i njega otkrili ipovezli kamionom. Dječaštvo jeproveo upotrebljavajući gipkost ioš- troumnost mladosti u borbi dapreživi po brojnimkoncentracionim logorima.Godine 1945, dok mu se u očimaljeskala sumnjičavost divljezvijeri, oteo je konzervu izraširenih ruku čovjeka koji ga jeoslovio stranim jezikom govorećikroz nos, te pobjegao da u kutu

logora smaže poklon prije negošto mu ga uzmu.

Dvije godine kasnije, teži zanekoliko kila, u dobi odsedamnaest godina, gladan kaoštakor, s istom onomsumnjičavošću i nevjericom u svei svakoga, ukrcao se na brod»F’resident Warfield« ili »Exodus«i otplovio prema novim obalamakoje su bile stotine kilometaradaleko od Karlsruhea I Dachaua.

Narednih godina je dozrio iuozbiljio se, naučio mnoge stvari,oženio se i dobio dvoje djece,odslužio vojsku, ali nikad nijeizbrisao mržnju koju je osjećao

prema zemlji u koju je upravoputovao. Suglasio se da pođe, dazatomi svoje osjećaje i ponovno,kao i dva puta ranije u proteklihdeset godina, navuče krinkusrdačnosti i dobrodušnosti koja jebila potrebna da se preobrazi uNijemca.

Ostale potrepštine pribavila jeobavještajna služba: pasoš uunutarnjem džepu kaputa, pisma,posjetnice i ostale nužne papiregrađanina jednezapadnoevropske zemlje, rublje,obuću, odjeću I prtljagunjemačkog trgovačkog putnikakoji radi s tekstilom.

Kad je zrakoplov prodro uteške i studene evropske oblake,muškarac je još jednom razmotriosvoju misiju, koji mu je danima inoćima ulijevao u glavu mirnipukovnik na kibucu koji jeproizvodio vrlo malo voća, a vrlomnogo izraelskih agenata:slijediti čovjeka, držati na okučetiri godine mlađeg Nijemca,dok ovaj nastoji učiniti ono načemu je već nekolicina stradala— in ltrirati se u Odessu;promatrati ga i procjenjivatinjegov uspjeh, bilježiti osobe skojima se sastajao i one na kojesu ga upućivali, provjeravati

njegova otkrića, utvrditi može liNijemac naići na trag čovjekakoji regrutira novi val njemačkihznanstvenika za rad naegipatskim raketama; nikad se neizlagati, nikad ne preuzeti stvar usvoje ruke; zatim izvijestiti oukupnom ishodu onoga što jemladi Nijemac otkrio prije negošto ovaj bude »izdan« ili otkriven,što se, jedno od toga dvoga, nakraju neminovno mora dogoditi.Bio je spreman da tako i uradi.Nije u tome baš morao uživati,ali to se niti nije tražilo. Nasreću, nitko nije niti zahtijevaoda voli to što će postati Nijemac.

Nitko nije od njega tražio dauživa što se mora među njihumiješati, što mora govoritinjihovim jezikom, smijati se išaliti s njima. Da se to tražilo, biobi odbio zadatak. Jer on ih jemrzio sve, uključujući i mladognovinara kojeg je po nalogumorao pratiti. Ništa, u to je biosiguran, ništa neće moćipromijeniti taj stav.

Slijedećeg dana Leon jeposljednji put posjetio Ostera iMillera. Osim Leona i Mottijastigao je još jedan novi čovjek,osunčan i sportskog izgleda,mnogo mlađi od ostalih. Miller je

prosudio da mu je nešto više odtrideset godina. Toga su čovjekapredstavili kao Josefa. Čovjek jesve vrijeme šutio.

— Da, usput — rekao je MottiMilleru — danas sam vamdovezao auto. Ostavio sam ga najavnom parkiralištu dolje u gradu,pokraj tržnice.

Predao je Milleru ključeve inapomenuo: — Nemojte se vozitisvojim autom kad odete nasastanak s Odessom. S jednestrane, taj je auto previšeupadljiv, a s druge, trebali bistebiti pekarski radnik u bijegu,čovjek kojega su upravo

prepoznali i identi cirali kaobivšeg logorskog stražara. Takavčovjek ne bi imao jaguar. Kad sevozite, idite vlakom.

Miller je kimnuo u znaksuglasnosti, ali je bio tužan što ćese razdovojiti od svog ljubljenogjaguara.

— U redu. Evo vozačkedozvole s vašom fotogra jom.Ako bi vas tko nešto upitao,možete reći da voziteVolkswagen, ali da ste ga ostaviliu Bremenu, jer bi vas policijamogla otkriti po tablici.

Miller je pomno pregledaodozvolu. Na njoj je bio on sa

svojom kratkom frizurom, ali bezbrkova.

Brci, koje je sada nosio, moglisu se jednostavno objasniti kaomjera opreza, kao da ih je pustiootad otkad su identificirali.

— Čovjek koji je vaš jamac,zapravo niti ne zna, isplovio jejutros iz Bremenhavena nakrstarenje.

Taj je čovjek nekadašnjiesesovski pukovnik, a sadavlasnik pekare, i vaš bivši gazda.Zove se Joachim Eberhardt.Ovdje je njegovo pismo začovjeka kojem ćete se obratiti.Papir je nepatvoren, uzet je iz

njegova ureda. Potpis je savršenakrivotvorina. U pismu stoji da stevi ispravan bivši pripadnik SS-a,pouzdan, koji je imao nesreću dabude prepoznat. U njemu senaslovnika moli da vam pomogneda dođete do novih papira inovog identiteta.

Leon je pismo dodao Milleru.Ovaj ga je pročitao i stavio natragu omotnicu.

— Sad ga zalijepite — rekaoje Leon. Miller je i to napravio.

— Tko je čovjek kojemu semoram predstaviti? — upitao je.

Leon je izvadio list papira nakojem je bilo napisano jedno ime

i adresa.— Ovo je taj čovjek — rekao

je. — Živi u Nürnburgu. Neznamo točno što je bio u ratu, jergotovo sigurno ima novo ime. Nou jedno smo prilično sigurni: navrlo je visoku položaju u Odessi.Možda je vidio Eberhardta, kojije velika zvjerka u Odessi uSjevernoj Njemačkoj. Evo vamstoga fotogra ja pekaraEberhardta. Proučite je za slučajda vaš čovjek zatraži da mu gaopišete. Jeste li me razumjeli?

Miller je pogledaoEberhardtovu fotogra ju ikimnuo.

— Ako ste spremni, najboljeće biti da pričekate nekolikodana dok Eberhardtov brod nebude izvan dosega radio-telefona.Ne želimo da čovjek s kojim sesastanete stupi u telefonsku vezus Eberhardtom dok je brod još ublizini njemačkih obala.Pričekajte dok ne bude usredAtlantika.

Mislim da biste se trebalipojaviti slijedećeg četvrtkaujutro.

Miller je kimnuo.— U redu. U četvrtak, dakle.— Još dvije stvari — rekao je

Leon. — Uz to što ćete nastojati

pronaći Roschmanna, što je vašaželja, i mi bismo htjeli nekeobavijestiti. Želimo saznati tkosada novači znanstvenike zaodlazak u Egipat i za rad narazvoju Naserovih raketa.Regrutiranje obavlja Odessa, i toovdje u Njemačkoj.

Osobito nas zanima tko jenovi glavni regrutni o cir. Drugo,ostanite s nama u vezi. Koristitese javnim telefonima i nazivajteovaj broj.

Dodao je Milleru komadićpapira.

— Na ovom će se broju uvijeknetko nalaziti, pa čak da mene

tamo ni ne bude. Izvještavajte osvemu kad god nešto saznate.

Dvadesetak minuta kasnijegrupa je otišla.

Na stražnjem sjedištuautomobila koji se vraćao uMünchen Leon i Josef sjedili sujedan do drugoga. Izraelski agentstisnuo se u svoj kut i šutio. Kadsu za sobom ostavili žmirkavasvjetla Bayreutha, Leon ga jelaktom trknuo.

— Zašto ste tako mrki? —pitao je. — Sve se lijepo odvija.Josef ga je pogledao.

— Koliko vam se ovaj Millerčini povjerljivim?

— Povjerljivim? On nam jedosad najbolja prilika daprodremo u Odessu. Čuli steOstera. U svakom društvu možeproći kao bivši esesovac, samoako mućne glavom.

Josef je ustrajao u svojimsumnjama.

— Dobio sam nalog da gacijelo vrijeme motrim —progunđao je. — Trebao bih mubiti neprekidno za petama držećiga na oku, izvještavajući oljudima koje upoznaje i o njihovupoložaju u Odessi.

Želio bih da se nisam suglasios time da ga pustim sama, da nam

se javlja telefonski kad on tosmatra potrebnim. A što ako sene javi?

Leon je jedva kontroliraosrdžbu. Bilo je očito da su se već iprije oko toga pograbili.

— No, poslušajte još jednom.Toga sam čovjeka ja otkrio.Njegovo ubacivanje u Odessumoja je ideja. On je moj agent.

Godinama sam čekao da netkotko nije Židov stigne donde dokleje on došao. Ne dam da ga seotkrije tek tako da netko stalnocunja za njim.

— On je amater. Ja samprofesionalac — progunđao je

agent.— On je i arijac — odvratio je

Leon. — Prije no što okončajunjegovu korisnost, on će nam,nadam se, dostaviti imenadesetorice najviših ljudi Odesse uNjemačkoj. Zatim ćemo ih mijednog za drugim obraditi. Međunjima jedan mora da je regruterstručnjaka za rakete. Ne brinite,naći ćemo ga. Baš kao i imenaznanstvenika koje kani poslati uKairo.

U Bayreuthu je Miller piljiokroz prozor u snijeg koji je sipao.Osobno, nije se uopće kaniojavljati telefonom, jer nije imao

nikakva interesa da traga zaunovačenim stručnjacima zarakete. I dalje je imao samo jedancilj — Eduarda Roschmanna.

UXII

srijedu uvečer, 19. veljače,Peter Miller konačno seoprostio od Alfreda Ostera.

Pri odlasku iz njegove kuće, prijeno što će se Miller zaputiti uNürnberg, bivši se esesovskio cir s njime rukovao navratima.

— Puno sreće, Kolb. Naučiosam vas sve što znam. Da vamipak na kraju dodam još jedansavjet: ne znam koliko vašakrinka može potrajati. Vjerojatnone suviše dugo. Ako uočite da ju

je netko prozreo, nemojte seraspravljati. Što prije nestanite ivratite se svojem pravom imenu.

Dok je mladi novinar odlaziostazom, Oster je za sepromrmljao: — Najluđa stvar zakoju sam čuo. — Zatim jezatvorio vrata i vratio se u svojdom.

Miller je otpješačio tihkilometar i pol koliko ga jedijelilo od kolodvora. Put seneprekidno spuštao i prolaziomimo javnog parkirališta. Umaloj kolodvorskoj zgradi sbavarskim strehama i zabatimakupio je kartu za Nürnberg. Kad

se uputio na peron, službenik gaje upozorio:

— Bojim se da ćete senačekati, gospodine. Nirnberškivlak će noćas okasniti.

Miller se iznenadio. Njemačkeželjeznice točnost smatrajupitanjem časti.

— Što se dogodilo? — upitaoje. Službenik je glavom mahnuoprema tračnicama koje su segubile među bregovimazatrpanim svježim snijegom.

— Tamo je velik usov. Upravosmo saznali da je ralica otišla kvragu. Popravljaju je.

Godine novinarčenja stvorile

su u Milleru gnušanje premačekaonicama. Previše je vremenaproveo u tim hladnim, zamornimi neudobnim prostorijama. Umalom kolodvorskom bu etupopio je šalicu kave i pogledaokartu. Već je bila poništena. Mislisu mu odletjele na automobil kojije bio parkiran gore na brijegu.

A ako ga parkira na drugojstrani Nurnberga, nekolikokilometara od adrese koju jedobio…? Ako ga nakonrazgovora pošalju nekamodrugamo nekim drugimprijevoznim sredstvom, ostavio bijaguar u Münchenu. Mogao bi ga

čak ostaviti u nekoj garaži izvandosega nepozvanih očiju. Nitkoga ne bi pronašao. Ne prije negošto bi obavio posao. Uz to,rezonirao je, ne bi bilo loše imatinešto pogodno za bijeg ako ga nato prilike primoraju. Po njegovusudu, nije bilo razloga da je bilotko u Bavarskoj čuo za njega injegov auto.

Pomislio je na Mottijevoupozorenje da su kola previšeuočljiva, ali se zatim prisjetioOsterova savjeta od prije jedansat, da se gubi što hitrije.Naravno, poslužit se njima bilo jerizično, ali je isto tako rizično

bilo i biti bez njih. Premišljao jepet minuta, a zatim je ostaviokavu, izišao iz kolodvorskezgrade i uspeo uz brijeg. Desetminuta kasnije već je za volanomsvojega jaguara hitao iz grada.

Do Nurnberga vožnja je bilakratka. Kad je stigao, u nekom jehotelčiću blizu glavnog kolodvorauzeo sobu, automobil parkirao usporednoj ulici dva bloka dalje iotpješačio kroz kraljevska vrata ustari obzidani srednjovjekovnigrad Albrechta Dürera.

Bilo se već smrklo, ali susvjetla s ulica i prozoraosvjetljavala neobično zašiljene

krovove i urešene zabate staroggrada. čovjek je mogao zamislitida se vratio u srednji vijek kad sufranački kraljevi vladaliNürnbergom, jednim odnajbogatijih trgovačkih gradova unjemačkim državicama. Teško jebilo zamisliti da su gotovo svakacigla i kamen postavljeni poslije1945, za rekonstrukcije grada,koji su 1943. savezničke bombesatrle u prah i pepeo.

Kuću koju je tražio našao jedvije ulice od Glavnog trga,gotovo ispod tornjeva crkve sv.Sebalda.

Ime na pločici na vratima

slagalo se s onim koje je bilootipkano na pismu, krivotvorenojpreporuci bivšeg esesovskogpukovnika iz Bremena JoachimaEberhardta. Budući da nikad nijevideo Eberhardta, preostalo mu jesamo da se nada da ga ni čovjekiz Nürnberga nije poznavao.

Odšetao se natrag na Glavnitrg, tražeći gdje će večerati.

Prošavši mimo dvije-trifranačke gostionice, zamijetio jedim koji se vi jao iznad crvenogkrova male pečenjarnice kobasicau samom kutu trga, tik do ulaza uSv. Sebald. Bilo je to ugodnomjestašce s terasom koju su

urešavali lonci crvenog vrijeska, skojih je brižni vlasnik očistiojutrošnji snijeg.

Unutra ga je preplavio valtopline i dobrog raspoloženja.

Drveni stolovi gotovo su svibili zauzeti, ali je par iz kutaupravo odlazio, pa je on otišao zanjihov stol, naklonio se,nasmiješio oboma, a oni su muzaželjeli dobar tek. Naručio jespecijalitet kuće, pladanj stucetom malih začinjenihnirnberških kobasica, i boculokalnog vina.

Nakon jela malo je sjedio uzkavu i ispio dva žestoka pića.

Nije mu se išlo u krpe; bilo jetako ugodno sjediti i piljiti uklade koje su treperile u otvorenuognjištu, slušati društvance kojese u kutu uhvatilo pod ruke i,zibajući se s jednog kraja nadrugi, iz sveg glasa pjevalo starufranačku napitnicu, pri završetkusvakog stiha koje su se podizali iglasovi i čaše s vinom.

Miller je dugo mozgao zbogčega on to izvrgava svoj životpogibelji tražeći čovjeka koji jezločine počinio još prije dvadesetgodina. Gotovo da se odlučioobrijati brkove, ponovno pustitikosu I vratiti se u Hamburg u

krevet gdje ga čeka topla Sigi.Prišao mu je konobar, nakloniose i uz veseli »Bitte schdn« staviopreda nj račun.

Segnuo je u džep zanovčarkom i njegovi prstidotakoše fotogra ju. Izvukao juje i malko promotrio. Mutne,krvlju podlivene oči i golema ustazinule su u njega povrh ovratnikas crnim podlogom i srebrnimsimbolima munja. Nakonstanovita vremena promrmljao je:»Ti, gade« i, držeći je za kut,spalio sliku na plamenu svijeće.Kad se slika pretvorila u pepeo,skršio je ostatke u bakrenoj

pepeljari. Neće mu više bitipotrebna. Lice koje je bilo na njojmoći će prepoznati.

Platio je večeru, zakopčaokaput i odšetao natrag u hotel.

Mackensen je nekako u istovrijeme sjedio sučelice bijesnom izbunjenom Vukodlaku.

— Kako se on to, do vraga,može izgubiti? — ljutio se šefOdesse. — Ne može nestati s licazemlje, ne može se rasplinuti!

Njegov auto je jedan odnajupadljivijih u Njemačkoj. Vidise s kilometra udaljenosti. Nakonšestotjedne potrage vi mi samomožete reći da nije uočen…

Mackensen je pričekao da seprovala gnjeva sama od sebestiša.

— Ipak je to istina — na krajuje rekao. — Provjerio sam unjegovu stanu, navodni Milleroviprijatelji porazgovarali su snjegovom curom i s majkom,stupio sam u vezu s njegovimkolegama.

Nitko ništa ne zna. Njegovauto mora da je sve ovo vrijemenegdje u nekoj garaži.Jednostavno je u zemlju propao.Otkako se nakon povratka izLondona s kelnskog aerodromaodvezao na jug, iščeznuo je.

— Moramo ga pronaći —ponovio je Vukodlak. — Ne smijese približiti onom našem drugu.Bila bi to propast.

— Pokazat će se on — rekaoje Mackensen uvjereno. — Prijeili kasnije mora izići iz skloništa.Onda ćemo ga ščepati.

Vukodlak je uvažio strpljivosti logiku profesionalnog ubojice.Polako je kimnuo.

— Dobro. U tom bih slučajuhtio da ostanete u blizini. Nađitesobu ovdje u gradu, pa ćemopričekati. Kad ste blizu, mogulako doći do vas.

— U redu, gospodine. Unajmit

ću sobu negdje u gradu i nazvativas da znate gdje sam. Možeteme ondje naći u bilo kojevrijeme.

Malo prije devet satislijedećeg jutra Miller je došao dozgrade i pritisnuo briljantnoosvjetlano puce zvonca. Htio jedoprijeti do ovjeka prije nego štose ovaj otputi na posao. Vrata muje otvorila sluškinja, koja ga jeuvela u dnevnu sobu a zatimotišla po gazdu.

Čovjek koji je desetak minutakasnije ušao u dnevnu sobu bio jeveć dobrano zašao u pedesetegodine. Bio je smeđokos,

samouvjeren i elegantan.Namještaj i oprema sobe takođersu odavali eleganciju i pristojneprihode.

Bez radoznalosti je promotriosvojega neočekivanogposjetitelja, uočivši otprve jeftinuodjeću I kaputić čovjeka izradničkih slojeva.

— I što biste me ono trebali?— upitao je mirno.

Posjetitelj je očito bio zbunjeni nelagodno se osjećao uskupocjeno uređenoj dnevnojsobi.

— Pa, gospodine doktore,ponadao sam se da ćete mi moći

pomoći.— No, no — rekao je Odessin

čovjek — sigurno znate da mojured nije daleko. Mogli biste otićitamo i zamoliti moju tajnicu davam uglavi sastanak sa mnom.

— Pa, zapravo, ono što menitreba nije baš profesionalnapomoć — rekao je Miller i počeose služiti narječjem hamburškog ibremenskog područja, jezikomradničkog staleža. Očito je biosmeten. U nedostatku riječi,izvadio je pismo iz unutarnjegdžepa.

— Ovo mi je pismo spreporukom dao čovjek koji mi je

kazao da dođem k vama,gospodine.

Odessin čovjek uzeo je bezriječi pismo, otvorio ga i hitropreletio sadržaj. Malko se ukočioi preko lista pogledao Millera.

— Aha, gospodine Kolb.Možda je najbolje da sjednete.

Posjeo je Millera na stolac, asam sjeo u naslonjač. Nekoliko jetrenutaka zamišljeno i namrštenopromatrao svoga gosta.Odjednom je upitao: — Kako steono rekli da se zovete?

— Kolb, gospodine.— Ime?— Rolf Gunther, gospodine.

— Imate li uza se nekuispravu?

Miller ga je zbunjenopogledao.

— Samo svoju vozačkudozvolu.

— Molim vas, dajte da jevidim.

Odvjetnik, to je biločovjekovo zanimanje, ispružio jeruku, natjeravši Millera da sedigne sa stolca I da stavi vozačkudozvolu na ispružen dlan. čovjekju je uzeo, otvorio i pročitaopodatke. Pogledao je Millera isravnio lice s fotogra jom.Slagalo se.

— Kad ste rođeni? — upitaoje naglo.

— Rođen? M… hm… 18.lipnja, gospodine.

— Godinu, Kolb.— Tisuću devetsto dvadeset i

pete, gospodine. Odvjetnik je jošnekoliko trenutaka razgledaovozačku dozvolu.

— Pričekajte — rekao jenaglo, ustao i otišao. Iz sobe jepošao u stražnji dio kuće, u diokoji je služio kao odvjetničkakancelarija i u koji su klijentiulazili iz sporedne ulice. Ušao jeravno u ured i otvorio uzidanisef. Izvadio je jednu debelu

knjigu i prolistao je.Slučajno mu je ime Joachim

Eberhardt bilo poznato, aličovjeka s tim imenom nikad nijeupoznao.

Nije točno znao koji je bioEberhardtov posljednji čin u SS-u.

U knjizi je stajalo da jeJoachim Eberhardt unaprijeđen upukovnika Wa en SS-a dne 10.siječnja 1945. Okrenuo je jošnekoliko stranica i potražioKolba. Bila su sedmorica s timprezimenom, ali se samo jedanzvao Rolf Gunther. Štabni vodnikod travnja 1945. Datum rođenja18. 6. 25. Zaklopio je knjigu,

stavio je na njezino mjesto Izaključao sef. Zatim se opetvratio u dnevnu sobu. Njegov jegost i dalje ukočeno sjedio nastolcu.

Odvjetnik je ponovno sjeo unaslonjač.

— Znate, možda mi neće bitimoguće da vam pomognem.Miller se ugrizao za usnicu ikimnuo glavom.

— Nemam kamo, gospodine.Otišao sam gospodinu Eberhardtuda mi pomogne kad su me počelitražiti. On mi je dao pismo irekao da pođem do vas. Rekaomi je da ako mi vi ne budete

mogli pomoći, nitko neće moći.Odvjetnik se zavalio u

naslonjač i zagledao u strop.— Pitam se zašto me nije

nazvao, ako je već htio sa mnomgovoriti — razmišljao je. Očito jebilo da iščekuje odgovor.

— Možda se nije želioposlužiti telefonom… u ovakvojstvari — rekao je Miller.

Odvjetnik ga je pogledaopodrugljivo.

— Moguće — rekao je kratko.— Najbolje će biti da mi prvoispričate kako ste se u ovouvalili.

— Pa da, dobro, gospodine.

Hoću reći, prepoznao me onajčovjek i onda su mi rekli da ćedoći da me uhapse. I onda sam,zar ne, pobjegao. Hoću reći,morao sam.

Odvjetnik je uzdahnuo.— Počnite od početka —

rekao je umorno. — Tko vas jeprepoznao i kao koga?

Miller je duboko udahnuo.— Dobro, gospodine. Bio sam

u Bremenu. Tamo živim iradim… no, pa, radio sam dok seovo nije dogodilo… za gospodinaEberhardta. U pekarni. No,jednog sam dana prije četirimjeseca šetao ulicom i iznenada

mi je postalo jako slabo. Osjećaosam se vrlo loše. Bolio me trbuh.U svakom slučaju, mora da samse onesvijestio. Klonuo sam napločnik. Onda su me odvezli ubolnicu.

— Koju bolnicu?— Bremensku opću bolnicu,

gospodine. Pregledavali su me irekli mi da imam rak. Na želucu.

Mislio sam, znate, da je samnom gotovo.

— Pa obično i jest gotovo —rekao je odvjetnik suho.

— Da, to sam i ja pomislio,gospodine. Ali očito su ga otkriliu ranu stadiju. U svakom slučaju,

umjesto da me operiraju, počelisu me liječiti lijekovima, i nakonnekog vremena rak se povukao.

— Pa vi ste onda, koliko jashvaćam, srećković. A što je sonim da vas je netko prepoznao?

— Pa, da. To je bio bolničar,znate? On je Židov i stalno mepromatrao. Kad god je bio nadužnosti stalno je u mene zurio.

Nekako neobično, znate? I tome zabrinjavalo. To kako megledao. Onako kao »Znam jatebe«. Ja njega nisam prepoznao,ali sam stekao utisak da on menejest.

— Nastavite — odvjetnika je

stvar počela zanimati.— Tako su mi prije mjesec

dana rekli da sam sposoban dame prevezu, pa sam odvezen naoporavak u drugu kliniku. Sve jeto platilo osiguranje. Pa, dobro,gospodine, prije nego što samotišao iz bremenske bolnicesjetio sam ga se. Mislim, onogŽidovčića. Trebalo mi je višetjedana, ali sam ga se sjetio. Bioje zatočenik u Flossenbergu.

Odvjetnik se naglo uspravio.— Bili ste u Flossenbergu?— Da, tamo sam bio na

dužnosti, zar ne? I odatle sesjećam onog bolničara. Saznao

sam kako se zove u bremenskojbolnici. Ali u Flossenbergu on jebio u onoj grupi židovskihzatvorenika koji su spalili truplaadmirala Canarisa i drugih o cirakoje smo strijeljali zbogsudjelovanja u pokušaju atentatana Führera.

Odvjetnik je opet zinuo unjega.

— Vi ste bili jedan od onihkoji su likvidirali Canarisa iostale? — pitao je.

Miller je slegnuo ramenima.— Zapovijedao sam odredom

za strijeljanje — rekao jejednostavno. — Dobro, pa oni su

bili izdajice, zar ne? Pokušali suubiti Führera.

Odvjetnik se nasmiješio.— Dragi moj mladiću, ne

protuslovim ti. Naravno da su biliizdajice. Canaris je čak dostavljaoinformacije saveznicima. Svi suoni bili izdajice, sve te armijskesvinje, od generala dalje. Nikadnisam pomislio da ću srestičovjeka koji ih je ubio.

Miller se slabašno nakesio.— Stvar je u tome da bi me

ovi sadašnji zbog toga htjelizgrabiti. Hoću reći, tamanjenjeŽidova je jedna stvar, ali sad jemnogo onih koji kažu da su

Canaris i ostali nekakvi junaci.Odvjetnik je kimnuo.— Da, sigurno. Ovo bi vas

uvalilo u gadne neprilike kodsadašnjih vlasti u Njemačkoj.Nastavite.

— Prebačen sam u onu klinikui više nisam vidio onog Židovabolničara. A onda prošlog petkadobio sam telefonski poziv uoporavilište. Mislio sam da me tozove pekarna, ali mi čovjek nijehtio reći kako se zove. Rekao jesamo da je na položaju da zna štose zbiva, te da je netkoinformirao one svinje uLudwigsburgu tko sam ja, pa da

upravo pripravljaju nalog za mojehapšenje. Nisam znao tko bi tomogao biti, ali je zvučalo kao dazna što govori. Nekakav službeniglas, ako shvaćate što mislim,gospodine?

Odvjetnik je s razumijevanjemkimnuo.

— Vjerojatno neki prijatelj izpolicije u Bremenu. Što ste ondanapravili?

Miller ga je iznenađenopogledao.

— Dobro, pa, pobjegao sam,zar ne? Otpustio sam se. Nisamznao što ću. Nisam otišao kući jersam se bojao da će me tamo

čekati. Nisam otišao ni po svojVolkswagen, koji je ostaoparkiran pred mojim stanom.Nekako sam prespavao noć odpetka na subotu, a u subotu mi jepalo nešto na pamet. Otišao samdo svojeg gazde, gospodinaEberhardta, kući. Našao sam ga utelefonskom imeniku. Bio jezbilja dobar prema meni. Rekaomi je da s gospođom Eberhardtdrugog jutra odlazi na zimskokrstarenje, ali da će se svejednosa mnom nastojati naći. Tako mije dao pismo i rekao da idem kvama.

— Što vas je navelo na

pomisao da će vam gospodinEberhardt pomoći?

— Ah, da, dobro, znate, nisamznao što je on bio u ratu. Aliuvijek je u pekarni prema menibio zbilja dobar. A onda smo,otprilike prije dvije godine, imaliveselicu u poduzeću. Svi smo sepomalo napili, znate? I ja samotišao u prostorije za gospodu.Tamo je gospodin Eberhardt bašprao ruke. I pjevao je. Pjevao jeHorst Wessel Lied. Ja sam mu sepridružio. Tako smo mi pjevalioba u prostorijama za gospodu.Onda me pljesnuo po leđima irekao:

»Nikom ni riječi, Kolb«. Ondaje izišao. Nisam o tom višerazmišljao sve dok nisam zapao ugužvu. Onda sam pomislio:

»Dobro, i on je mogao biti uSS-u kao i ja«. Tako sam muotišao da mi pomogne.

— I on vas je poslao meni?Miller je kimnuo.

— Kako se zvao taj Židov, tajbolničar?

— Hartstein, gospodine.— A bolnica u koju ste

upućeni na oporavak?— Klinika Arcadia u

Delmenhorstu, odmah izvanBremena. Odvjetnik je ponovno

kimnuo glavom, nešto pribilježiona papir koji je uzeo iz ladice iustao.

— Pričekajte — rekao je iotišao iz sobe. Prešao je hodnik iušao u svoju radnu sobu. Odpošte je naručio brojeveEberhardtove pekarne uBremenu, Bremenske općebolnice i klinike Arcadia uDelmenhorstu. Prvo je nazvaopekarnu.

Eberhardtova tajnica bila jevrlo ljubezna.

— Žao mi je, gospodine, aligospodin Eberhardt je nadopustu. Ne, ne može se s njim

stupiti u vezu. On je na svojemuobičajenom zimskom krstarenjupo Karibima zajedno s gospođomEberhardt. Vratit će se za četiritjedna. Mogu li vam pomoći?

Odvjetnik ju je uvjerio da mune može pomoći te spustioslušalicu.

Zatim je nazvao bremenskubolnicu i zatražio personalniodjel.

— Ovdje Socijalno osiguranje,Odsjek mirovina. — rekao je.

— Želio bih samo utvrditiimate li vi nekog odjelnogbolničara po imenu Hartstein.

Nekoliko trenutaka vladao je

muk, dok je s druge stranedjevojka listala kartoteku osoblja.

— Da, imamo — rekla je. —David Hartstein.

— Hvala lijepo — kazao jeodvjetnik u Nürnbergu i objesioslušalicu. Opet je okrenuo istibroj i zatražio Registraturu.

— Tajništvo pekarskogpoduzeća Eberhardt. Htio bih sesamo raspitati za stanje jednogod naših ljudi koji je u vašojbolnici s tumorom na želucu.Možete li mi reći kako je RolfGunther Kolb?

Još jednom je zavladala tišina.Službenica je otišla da potraži

fascikl Rolfa Gunthera Kolba tepogledala posljednju stranicu.

— Otpušten je — rekla je. —Njegovo se stanje tolikopopravilo da smo ga mogliprebaciti na oporavak u drugukliniku.

— Izvrsno — rekao jeodvjetnik. — Bio sam na skijanju,pa još nisam u toku. Možete li mireći u koju kliniku?

— Arcadia, u Delmenhorstu —kazala je djevojka.

Odvjetnik je još jednomspustio slušalicu i okrenuo brojklinike Arcadia. Javio se ženskiglas.

Nakon što je čula molbu, ženase okrenula liječniku koji je donje stajao. Pokrila je rukommikrofon.

— Netko se raspituje o onomčovjeku kojega ste mi spomenuli,o onom Kolbu — rekla je.Liječnik je preuzeo telefon.

— Da — rekao je. — Ovdješef klinike, doktor Braun.Izvolite!

Pri spomenu imena Braun,tajnica je zaprepašteno pogledalasvojeg nadređenog. Niti netrepnuvši okom, ovaj je saslušaoglas iz Nürnberga i odgovorio: —Žao mi je, gospodin Kolb

samovoljno je otišao iz bolniceprošlog petka popodne. Da, to jejako čudno, ali ja ga nikakonisam mogao spriječiti. Da,imate, pravo, dovezli su ga izbremenske bolnice. Rak naželucu, na putu ozdravljenja.

Slušao je još trenutak, a ondarekao: — Nema na čemu. Dragomi je što sam vam mogaopomoći.

Liječnik, čije je pravo ime biloRosenmayer, spustio je slušalicu,a zatim nazvao jedan broj uMünchenu. Bez ikakva uvoda jerekao: — Netko se telefonskiraspitivao za Kolba. Ispitivanje je

počelo.U Nürnbergu odvjetnik je

odložio slušalicu i vratio se udnevnu sobu.

— U redu, Kolb, vi očito jesteonaj za kojeg se izdajete. Millerje izbečio oči od zaprepaštenja.

— Ipak bih vam postavio jošnekoliko pitanja. Neće vassmetati?

I dalje zaprepašten, posjetiteljje odmahnuo glavom.

— Ne, gospodine.— Dobro. Jeste li obrezani?Miller je bezizražajno gledao u

njega.— Ne, nisam — rekao je tupo.

— Pokažite — kazao jeodvjetnik mirno. Miller je samosjedio na svom stolcu i zurio unjega.

— Pokažite mi, štabni vodniče— oštro je ponovio odvjetnik.

Miller je skočio sa stolca i staokao ukopan u stavu mirno.

— Zu Befehl — odgovorio je.Tri sekunde stajao je u stavu

mirno, s rukama uz šavove hlača,a onda povukao »ciferšlus«.

Odvjetnik ga je kratkopogledao, a zatim mu kimuno dase opet odjene.

— Dobro, barem niste Židov— rekao je srdačno.

Sa svojeg stolca Miller je unjega blenuo otvorenih usta.

— Naravno da nisam Židov —izlanuo je. Odvjetnik senasmiješio.

— Bilo je već slučajeva da seŽidov pokušavao izdati za jednogod kamerada. No nisu u tomedugo uspijevali. Sad bi bilonajbolje da mi ispričate svojživot, a ja ću vam postavljatipitanja. Samo provjera, shvaćate.Gdje ste rođeni?

— U Bremenu, gospodine.— Točno, mjesto rođenja

zapisano je u vašim esesovskimdosjeima. Upravo sam provjerio.

Jeste li bili u Hitlerovojomladini?

— Da, gospodine. Ušao samkao desetogodišnjak 1935.godine, gospodine.

— Vaši su roditelji bili dobrinacionalsocijalisti?

— Da, gospodine, oboje.— Što se s njima dogodilo?— Stradali su u velikom

bombardiranju Bremena.— Kad ste primljeni u SS?— U proljeće godine 1944,

gospodine. Dob — osamnaest.— Gdje ste polazili obuku?— U logoru za obuku u

Dachauu, gospodine.

— Je li vam u desnom pazuhuutetoviran broj krvne grupe?

— Nije, gospodine. A osimtoga, to bi bilo u lijevom.

— Zašto vam ga nisuutetovirali?

— Pa, dobro, gospodine,trebali smo iz logora izaći ukolovozu 1944. i otići na prvuslužbu u jedinice Wa en SS-a. Aonda je u srpnju velika grupavojnih starješina koji su biliupleteni u zavjeru protiv Führeradovedena u logor Flossenburg.Flossenburg je smjesta tražioljude iz Dachaua kako bi ojačaosvoje osoblje. Ja i otprilike deset

drugih momaka izdvojeni smokao osobito spretni te smoodmah prebačeni onamo. Zatonas nisu tetovirali, a nismosudjelovali ni na završnoj paradisvoje klase. Zapovjednik je kazaoda krvna grupa nije potrebna, jerda mi nikad nećemo dobiti službena bojištu, gospodine.

Odvjetnik je kimnuo. Nije bilosumnje u to da je i zapovjednik usrpnju 1944. bio svjestan toga dasu saveznici već dosta duboko uFrancuskoj te da se rat približavasvršetku.

— Jeste li dobili bodež?— Da, gospodine. Iz

zapovjednikovih ruku.— Što piše na njemu?— »Krv i čast«, gospodine.— Kakvu ste obuku polazili u

Dachauu?— Kompletnu vojnu obuku,

gospodine, i političko-ideološkunastavu koja je nadopunjavalaonu iz Hitlerove omladine.

— Jeste li učili pjesme?— Da, gospodine.— Iz koje ste knjige koračnica

učili Horst Wessel Lied?— Iz zbirke »Vrijeme borbe za

narod«, gospodine.— Gdje se nalazio logor za

obuku Dachau?

— Petnaestak kilometarasjeverno od Münchena,gospodine.

Pet kilometara od istoimenogkoncentracionog logora.

— Kakva vam je bilauniforma?

— Sivo-zelena bluza i hlače,konjaničke čizme, crni reveri okovrata, čin s lijeve strane, crnikožnati remen i metalna kopča.

— Što je pisalo na kopči?— U sredini je bila svastika, a

okruživale su je riječi »Moja častje odanost«, gospodine.

Odvjetnik je ustao i protegnuose. Zapalio je cigaru i otišao do

prozora.— Sad ćete mi pričati o logoru

Flossenburg, štabni vodniče.Gdje je bio taj logor?— Na granici Bavarske i

Tiringije, gospodine.— Kada je otvoren?— Godine 1934, gospodine.

Jedan od prvih za prasce koji suse opirali Führeru.

— Koliki je bio?— Kad sam ja bio u njemu,

gospodine, 300 metara sa 300.Opasavalo ga je devetnaeststražarskih tornjeva s teškim ilakim strojnicama. Zborno mjestobilo je 120 sa 140 metara. Bože,

što smo se znali zabavljati s onimčifu …

— Ne skrećite s teme — hitroga je prekinuo odvjetnik. —Kakav je bio smještaj?

— Dvadeset i četiri barake,kuhinja za zatvorenike, praonica,zdravstvena stanica i različiteradionice.

— A za esesovsku stražu?— Dvije barake, trgovine i

bordel.— Kako su se uklanjala tijela

umrlih?— Izvan žice bio je mali

krematorij. Do njega se iz logoradolazilo podzemnim hodnikom.

— Koji je bio najvažniji posaokoji se obavljao u logoru?

— Rad u kamenolomu,gospodine. Kamenolom jetakođer bio izvan žice, a imao jevlastitu ogradu od bodljikave žicei stražarske tornjeve.

— Koliko je bilo ljudi potkraj1944.?

— Pa otprilike 16 000zatočenika, gospodine.

— Gdje je bio zapovjednikovured?

— Izvan žice, gospodine. Napola padine koja je bila iznadlogora.

— Tko su bili zapovjednici?

— Prije no što sam stigao bilasu dvojica, gospodine. Prvi je biomajor SS-a Karl Kunstler. Njega jenaslijedio kapetan SS-a KarlFritsch. Posljednji je biopotpukovnik SS-a Max Koegel.

— Koji je broj imao političkiodjel?

— Odjel broj dva, gospodine.— Gdje se nalazio?— U komandanturi.— Koje su bile njegove

dužnosti?— Da se postara za provedbu

odluka iz Berlina po kojima se naneke zatvorenike trebaprimijeniti poseban postupak.

— Jesu li Canaris i ostalizavjerenici bili označeni kaotakvi?

— Da, gospodine. Svimanjima bio je namijenjen specijalnipostupak.

— Kad je on proveden?— Dne 20. travnja 1945,

gospodine. Amerikanci suprodirali kroz Bavarsku, pa sustoga stigle naredbe da se s njimazavrši. Grupica od nas nekolicineodređena je da izvrši taj zadatak.Tada sam bio netom unaprijeđenu čin štabnog vodnika, premdasam u logor stigao kao redov. Jasam vodio odred za likvidaciju

Canarisa i petorice drugih. Dobilismo i skupinu Židova za ukoptjelesa. Među njima je bio iHartstein, proklete mu oči.Nakon toga smo spalili logorskeisprave. Dva dana kasnije pala jenaredba da logoraše povedemona sjever.

Na putu smo saznali da seFührer ubio. Pa, dobro,gospodine, o ciri su nas tadaostavili. Zatvorenici su počelibježati u šumu. Ustrijelili smo ihnekolicinu, mi podo ciri, ali nijeviše bilo nikakva smisla damarširamo dalje. Hoću reći,Jenkiji su bili svuda uokolo.

— Još jedno pitanje, štabnivodniče. Kad ste pogledali uvis sbilo kojeg mjesta u logoru, što stevidjeli?

Miller je bio zbunjen.— Nebo — odgovorio je.— Budalo, mislim, što se

isticalo na obzoru?— Pa vi mislite na brežuljak s

ruševinama starog dvorca?Odvjetnik je kimnuo i nasmiješiose.

— Iz četrnaestog stoljeća je —rekao je. — U redu, Kolb, bili steu Flossenburgu. A sad, kako stese izvukli?

— Pa, dobro, gospodine, bilo

je to na onom maršu. Raspršilismo se. Naišao sam na nekogvojnika, lupio ga po glavi i uzeomu uniformu. Dva dana kasnijeJenkiji su me uhvatili. Odslužiosam dvije godine u logoru zaratne zarobljenike, ali sam imrekao da sam obični vojnik. Pa,da, dobro, gospodine, pričalo seda Amerikanci strijeljajuesesovce onako bez okolišanja.Zato sam rekao da sam bio uvojsci.

Odvjetnik je ispuhnuo dim.— Niste bili jedini. Jeste li

promijenili ime?— Ne, gospodine. Odbacio

sam papire jer se iz njih vidjeloda sam esesovac. Ali nisammislio, mijenjati ime. Mislio samsi da nitko neće tražiti nekakvogštabnog vodnika. U ono vrijemeono s Canarisom nije izgledalojako važno. Tek su mnogo kasnijepočeli dizati galamu oko oniho cira i praviti svetište od mjestana kojem su u Berlinu povješalikolovođe. Ali tada sam ja imaoisprave Savezne Republike kojesu glasile na ime Kolb. Ukratko,ništa se ne bi zbilo da me nijeprepoznao onaj bolničar, a izatoga bi bilo malo važno kako sezovem.

— Istina. A sad ćemo nastavitis onim što su vas naučili. Počnitezakletvom lojalnosti Fuhreru —rekao je odvjetnik.

Nastavljalo se tako još daljnjatri sata. Miller se znojio, ali jemogao reći da je to zbog toga štoje prerano izišao iz bolnice i zatošto cijelog dana ništa nije jeo.

Prošlo je već vrijeme ručkakad je odvjetnik napokon izjavioda je zadovoljan.

— A što vi zapravo želite? —upitao je Millera.

— Pa, dobro, gospodine, stvarje u tome da će mi dok me svitraže, trebati novi papiri iz kojih

će se vidjeti da ja nisam RolfGunther Kolb. Mogu izmijenitiizgled, pustiti kosu i brkove tenaći posao u Bavarskoj ili negdjedrugdje. Hoću reći, ja sam dobarpekar, a ljudima treba kruha, zarne?

Prvi put u toku razgovoraodvjetnik je zabacio glavu i odsrca se smijao.

— Da, dobri moj Kolb, ljudimatreba kruha. Vrlo dobro.

Slušajte. U normalnimokolnostima ljudi vašeg sojateško da zavređuju mnogoskupocjenog vremena i truda. Alibudući da ste vi u nevolji koju

niste sami prouzrokovali i da steočito dobar i odan Nijemac,učinit ću za vas sve što je u mojojmoći. Nema osobita smisla dadobijete jednostavno vozačkudozvolu. S njome nećete ishoditiostale potrebne papire, jertrebate priložiti krsni list, a togavi nemate. Ali novi bi vam pasošpomogao da dođete do svihpotrebnih isprava. Imate linovaca?

— Ne, gospodine. Čist sam. Uposljednja sam se tri danaautostopom probijao na jug.

Odvjetnik mu je daonovčanicu od sto maraka.

— Ne možete ostati ovdje, apotrajat će barem tjedan danadok ne stigne vaš novi pasoš.Poslat ću vas jednom svojemprijatelju koji će vam pribavitipasoš. On živi u Stuttgartu.Najbolje će biti da od- sjednete unekom jeftinom hotelu pa da gaonda odete potražiti. Javit ću muda stižete, i on će vas očekivati.

Odvjetnik je nešto napisao.— On se zove Franz Bayer. Tu

vam je njegova adresa.Najbolje da sjednete na vlak

za Stuttgart, nađete hotel i odmahodete do njega. Ako vam zatrebamalo novaca, on će vam pomoći.

Ali nemojte se razbacivati.Prikrijte se i čekajte dok vamBayer ne uredi novi pasoš. Zatimćemo vam naći posao u južnojNjemačkoj i nitko vas više nikadneće potražiti.

Miller je uzeo sto maraka iBayerovu adresu i nespretno sezahvaljivao.

— O, hvala vam, gospodinedoktore, zbilja ste pravigospodin. Služavka ga jeispratila, a on se odšetao dokolodvora, svojeg hotela i svojegparkiranog automobila. Satkasnije jurio je prema Stuttgartu,a odvjetnik je za to vrijeme

nazvao Bayera i rekao mu dapredvečer može očekivati RolfaGunthera Kolba, bjegunca predpolicijom.

Tada između Nurnberga iStuttgarta nije još bilo auto-ceste,i po jasnu, sunčanu danu cestakoja vodi preko bujne franačkeravnice i šumovitih bregova ivirtemberških dolina bila bislikovita. U hladno februarskopopodne s ledom koji blješti izpukotina ceste i s maglom koja sediže iz dolina, te s vrlo lošimmakadamom između Ansbacha iCreilshama, cesta je bilasmrtonosna. Dva puta je teški

jaguar umalo skliznuo u jarak idva puta je Miller sama sebemorao upozoriti da ne trebažuriti. Bayer, čovjek koji znakako doći do krivotvorenogpasoša, neće umaći.

Stigao je po mraku. U širem jecentru našao hotelčić koji je imaogaražu i noćnog vratara za onegoste koji su željeli ostati vani dokasna. Od recepcionera je dobioplan grada i u njemu pronašaoBayerovu ulicu. Nalazila se upredgrađu Ostheim, lijepoj četvrtinedaleko od vile Berg, u vrtovimakoje su se virtemberška princezai njezine dame u davna vremena

zabavljale za ljetnih večeri.Ravnajući se prema planu

grada, odvezao se niz vijenacvinorodnih brežuljaka, kojiobrubljuju središte Stuttgarta, iparkirao auto tristotinjak metaraod Bayerove kuće. Saginjući se dazaključa vrata, nije opazio damusrednjih godina koja se vraćalakući s tjednog sastanka Odboraza obilazak bolesnika.

Bilo je osam sati uvečer kad jenirnberški odvjetnik pomislio dabi bilo dobro nazvati Bayera iuvjeriti se je li bjegunac Kolbsretno stigao. Na telefonu je bilaBayerova žena.

— Oh, da, onaj mladić jestigao. On i moj muž izišli sunekamo na večeru.

— Samo sam nazvao da seuvjerim je li sretno stigao —kazao je odvjetnik uglađeno.

— Tako zgodan mladić —brbljala je gospođa Bayerradosno.

— Prošla sam kraj njega baškad je parkirao auto. Upravo samse vraćala sa sastanka Odbora zaobilazak bolesnika. Ali jako sedaleko parkirao. Mora da jezalutao. Znate, vrlo se lakoizgubiti u Stuttgartu… tolikojednosmjernih ulica..

— Oprostite, gospođo Bayer— upao joj je odvjetnik u riječ —pa čovjek nije bio sa svojimvolkswagenom. Stigao je vlakom.

— Ne, ne — rekla je gospođaBayer, sva radosna što možepokazati da je bolje upućena —stigao je autom. Tako zgodanmladić i tako krasna kola.Sigurna sam da ima uspjeha koddjevojaka s tim…

— Gospođo Bayer, molim vas.Vrlo je važno. Kakva su to bilakola?

— No pa, naravno, ne znamproizvođača. Ali to su nekasportska kola. Dugačka, crna, sa

žutom prugom sa strane…Odvjetnik je zalupio telefon,

zatim podigao slušalicu i nazvaojedan broj u Niirnbergu. Malko seznojio. Kad je dobio željeni hotel,tražio je da ga spoje s jednomsobom.

Odazvao mu se poznati glas:— Halo.

— Mackensen — zaštektao jeVukodlak — smjesta dođite.Našli smo Millera.

FXIII

ranz Bayer je bio podjednakopunašan, okrugao i veseokao i njegova žena. Budući

da ga je Vukodlak upozorio na toda može očekivati bjegunca predpolicijom, Bayer je na samimvratima dočekao Millera, koji sepojavio odmah poslije osam.Bayer je Millera u hodniku nabrzinu predstavio svojoj ženi,koja je zatim pohrlila u kuhinju.

— No — rekao je Bayer. —Dragi moj Kolb, jeste li ikad bili uWurttembergu?

— Ne, priznajem da nisam.— No, dobro. Mi se ponosimo

svojom gostolju-bivošću.Sigurno biste željeli nešto

pojesti. Jeste li uopće danas štopojeli?

Miller mu je rekao da nije nidoručkovao ni ručao, jer se cijelopopodne drmusao u vlaku. Bayerse ražalio nad njim.

— Bože dragi, pa to je grozno.Morate jesti. Znate što? Skočitćemo u grad i smazati nešto fino.

Glupost, dragi dečko, to jenajmanje što mogu učiniti za vas.Odgegao se u stražnji dio kuće dakaže ženi da odvodi gosta na

večeru u središte Stuttgarta.Deset minuta kasnije već su se uBayerovim kolima vozili u centargrada.

Pa i kad se oštro pritisne,potrebno je najmanje dva sata dase starom cestom E 12 svladaudaljenost od Nürnberga doStuttgarta. A Mackensen je tenoći svojski nagazio na gas. Polasata nakon što ga je Vukodlaknazvao i izdao mu naredbu te daoBayerovu adresu, već je bio nacesti. U Stuttgart je stigao u polajedanaest i otputio se ravnoBayerovoj kući.

Preplašena drugim

Vukodlakovim pozivom inovošću da čovjek koji se nazivaKolb nije onaj za kojeg se izdajete da bi zapravo mogao bitipolicijski doušnik, gđa Bayer jebila izvan sebe kad je prispioMackensen. Njegov mučaljivnastup teško da ju je mogaosmiriti.

— Kad su otišli?— Nekako oko četvrt devet —

glas joj je treperio.— Jesu li rekli kamo idu?— Ne. Franz je samo rekao da

mladić cijelog dana nije jeo te daga izvodi na večeru nekamo ugrad.

Rekla sam da bih mogla neštospremiti kod kuće, ali Franz takovoli večerati vani. Samo kad seukaže zgoda…

— Taj Kolb. Kazali ste da stega vidjeli kako parkira auto. Gdjeje to bilo?

Opisala je ulicu u kojoj jeparkiran jaguar i uputila ga kakose do nje najbrže dolazi. Natrenutak se Mackensen dubokozamislio.

— Znate li možda u koji surestoran mogli otići? — upitao je.Malko je promislila.

— Pa, on najradije jede kod»Tri Maura« u Friedrich Strasse

— rekla je. — Obično prvopogleda ima li tamo mjesta.

Mackensen je izišao iz kuće iodvezao se do parkiranogjaguara. Pomno ga je pregledao,tako da bi ga prepoznao bilo gdjei bilo kada. Lomio se da li daostane uz auto i pričeka da seMiller vrati. No Vukodlakovenaredbe glasile su da pođe zaMillerom i Bayerom, upozoriOdessina čovjeka na opasnost iotpravi ga kući, a zatim da sepoštara o Milleru. Zbog tograzloga nije telefonirao »TrimaMaurima«. Upozoriti Bayeraznačilo bi suočiti Millera s

činjenicom da je otkriven te mudati priliku da opet nestane.

Mackensen je pogledao na sat.Bilo je deset do jedanaest. Vratiose u mercedes i krenuo premasredištu.

U neuglednu hotelčiću uzabačenu dijelu Münchena Josefje budan ležao na krevetu, kadlisu mu s recepcije javili da mu jestigao brzojav. Spustio se po nj iopet vratio u sobu.

Sjeo je za trošan stol, otvoriožućkastu omotnicu i pozornopromotrio dug tekst, koji jepočinjao ovako:

»Možemo prihvatiti ove cijeneproizvoda za koje se kupaczanimao:

Grapefruit: 313 DM 88 pf…..«Popis voća i povrća bio je dug,

ali su na njemu bile svenamirnice koje Izrael običnoizvozi, a sam brzojav izgledaokao odgovor na upit njemačkepodružnice izvoznog poduzeća.Korištenje javne telegrafske vezenije bilo sigurno, ali je uZapadnoj Evropi dnevno kolalotoliko trgovačkih brzojava da biza ispitivanje svih njih bilapotrebna čitava vojskaslužbenika.

Ne poklanjajući nikakvupažnju riječima, Josef je ispisaobrojke u dugačku nizu. Nestale suskupine od pet brojki kojima suizražene marke i pfeninzi. Kad ihje sve svrstao u jedan niz,razdijelio ih je u skupove od šestbrojki. Od svake šestero-znamenkaste brojke oduzeo jedatum, 20. veljače 1964, koji jeispisao kao 20264. U svakom jeslučaju rezultat bio jedna novašesteroznamenkasta brojka.

Celer Dinje Naranče 481 DM362 DM 627 DM 53 pf 17 pf 24 pf

Bila je to jednostavna knjižnašifra, koja se temeljila na

jeftinom izdanju Webster ’s NewWorld Dictionary koje je tiskalanjujorška izdavačka kuća PopularLibrary. Prve tri brojke u skupinioznačavale su stranicu u rječniku,a četvrta je mogla biti što odjedan do devet. Neparan brojoznačavao je prvi, a paran drugistupac.

Posljednje dvije brojkeoznačavale su broj riječi odozgorprema dolje.

Radio je neprekidno pola sata,zatim pročitao poruku i podnimiose.

Trideset minuta kasnije bio jeu Leonovu domu. Vođa osvetnika

pročitao je poruku i opsovao.— Žao mi je — kazao je. —

To nisam mogao znati.Ni jednom od ove dvojice nije

bilo poznato da su u minulih šestdana Mossadu stigle tri krnjeinformacije. Jednu je dostavioizraelski agent iz Buenos Airesa.Netko je, naime, odobrio isplatusvote koja odgovara iznosu odmilijun njemačkih marakastanovitoj osobi koja se nazivaVulkan, a sa svrhom »da joj seomogući dovršenje slijedeće fazeistraživačkog projekta.«

Druga je stigla od nekogžidovskog službenika jedne

švicarske banke, za koju se znaloda obavlja novčani promet odtajnih nacističkih fondova usvijetu do Odessinih ljudi uZapadnoj Evropi. Banci je izBejruta doznačen milijun maraka,koje je u gotovini preuzeo čovjekkoji je u banci već deset godinaimao račun na ime FritzWegener.

Treća obavijest prispjela je odnekog egipatskog pukovnika, kojije bio na višem položaju usigurnosnom aparatu Tvornice333. Za odgovarajuću svotu, kojaće mu pripomoći da što udobnijepozivi u mirovini, ovaj je čovjek

nekoliko sati u jednom rimskomhotelu razgovarao s čovjekom izMossada. Egipćanin je rekao daraketnom projektu nedostajesamo pouzdan sistem zanavođenje, a taj se istražuje ikonstruira u nekojzapadnonjemačkoj tvornici, štoOdessu stoji milijune maraka.

Ova su tri podatka s tisućamadrugih uvrštena u kompjuterskubanku profesora YouvelaNeemana, izraelskog genija kojije prvi iskoristio znanost u oblikukompjutera za obavještajneanalize i koji je kasnije postaootac izraelske atomske bombe.

Tamo gdje je ljudska memorijamogla zatajiti, priskočili sumikro-krugovi i povezali ta tripodatka, podsjetivši da je do1955. kad ga je razotkrila vlastitažena, Roschmann upotrebljavaoime Fritz Wegener.

Josef je Leona u njegovupodzemnu štabu oštro napao.

— Odsad ostajem ovdje. Nemičem se od ovog telefona.

Nabavite mi snažan motor izaštitnu odjeću. Neka i jedno idrugo bude spremno u roku odjednog sata. Ako se vašdragocjeni Miller uopće javi,morat će vrlo žurno stići do

njega.— Ako ga razotkriju, nećete

moći dovoljno hitro dospjeti donjega — rekao je Leon. —Nikakvo čudo što su ga upozorilida se ne petlja. Ubit će ga ako setom čovjeku približi na kilometerudaljenosti.

Kad je Leon otišao izpodruma, Josef je još jednompreletio brzojav iz Bejruta:

UZBUNA PRVOG STUPNJANOVA OBAVIJEST UPUĆUJE DANJEMAĆKI INDUSTRIJALAC ODKLJUČNE

VAŽNOSTI ZA USPJEHRAKETA DJELUJE NA VAŠEM

TERITORIJU STOP ŠIFRIRANOIME VULKAN STOP

VJEROJATNO ROSCHMANNSTOP SMJESTA UPOTRIJEBITIMILLERA STOP NAĆI IELIMINIRATI STOP KORMORAN

Josef je sjeo za stol i brižnopočeo čistiti i puniti svojautomatski waither PPK. Svremena na vrijeme bacio jepogled na mrtvi telefon.

Za vrijeme večere Bayer je biosrdačan; urlao je od smijehapričajući Milleru svoje najmiliješale.

Miller je nekoliko puta

pokušao svrnuti razgovor napitanje svojeg novog pasoša.

Svaki puta Bayer bi ga zvučnopljesnuo po leđima, rekao mu dane brine te dodao:

— Prepusti to meni, starimomče, prepusti to staromFranzu Bayern.

Kažiprstom bi dodirnuo desnunosnicu, napadno namignuo irasplinuo se u provali veselja.

Za osam godina novinarskogposla Miller je naučio kako dapije a da pri tome sačuva bistruglavu. No nije bio navikao nabijelo vino kojim su obilnozalijevali večeru. No ako jedan

čovjek želi napiti drugoga, ondamu bijelo vino pruža zgodnumogućnost.

Servira se u kabliću s ledom Ihladnom vodom, kako bi bilostudeno, pa je Miller tri putamogao izliti punu čašu u kablićdok je Bayer gledao na drugustranu.

Kad su stigli do deserta, već subili ispraznili dvije boce izvrsnoghladnog rajnskog vina. S Bayera,sapeta u tijesnu kaputiću srožnatim pucetima, znoj je lio upotocima. Od toga se samopovećavala njegova žeđ, pa jenaručio i treću bocu vina.

Miller se pretvarao da jezabrinut da neće moći ishoditinovi pasoš, te da će biti uhapšenzbog sudjelovanja u događajima uFlossenburgu 1945.

— Trebat će vam neke mojefotogra je, zar ne? — upitao jebrižno.

Bayer je prasnuo u smijeh.— Da, nekoliko fotogra ja.

Nema problema. Možete ihnapraviti u bilo kojem automatuna kolodvoru. Pričekajte da vamkosa malko naraste i da vam sebrci popune, pa nitko neće nitiznati da ste isti čovjek.

— A zatim? — nastavio je

nestrpljivo Miller.Bayer se primaknuo i obgrlio

ga svojom debelom rukom.Miller je osjetio dah vina dok

mu je debeljko hihotao u uho.— A zatim ću ih ja poslati

jednom svojem prijatelju, i tjedandana kasnije stići će pasoš. Spasošem ćemo dobiti vašuvozačku dozvolu — naravno,morat ćete položiti vozački ispit— i kartu socijalnog osiguranja.Što se vlasti tiče, upravo ste sevratili kući nakonpetnaestogodišnjeg izbivanja uinozemstvu. Nema problema,stari moj, prestanite se brinuti.

Premda se Bayer napio, i daljeje vladao jezikom. Nije htio ništaviše reći, a Miller se bojao da nepretjera pa da debeljko neposumnja da nešto nije u redu snjegovim mladim gostom. Zato jeMiller posve prekinuo s tomtemom.

Kava bi mu jako dobro došla,ali ju je Miller otklonio, jer bi onapočela otrežnjavati FranzaBayera.

Izvadivši pozamašnunovčarku, debeljko je platiovečeru, a zatim su se uputiliprema garderobi.

Bilo je pola jedanaest.

— Bilo je to divno veče,gospodine Bayer. Puno vamhvala.

— Franz, Franz — soptao jedebeli čovjek s mukom navlačećikaput.

— To je vjerojatno sve štoStuttgart može pružiti na planunoćnog života — primijetio jeMiller obukavši svoj ogrtač.

— Ne, bedaček. To je sve štoti znaš. Ovo je sjajan gradić, znaš.Pet — šest dobrih kabareta.Hoćeš li da odemo u jedan?

— Hoćete reći da ovdje imakabareta sa strip-teasom i svimonim? — upitao je Miller

razrogačenih očiju.Bayer je kriještao od radosti.— Još kakvih! Ne bih imao

ništa protiv da malko gledamokako se damice svlače.

Bayer je dao napojnicugarderobijerki i odgegao se van.

— Koji su štutgartski noćnilokali? — upitao je nevino Miller.

— Trenutak. Tu je »MoulinRouge«, »Balzac«, »Imperial« i»Sayonara«. Zatim je tu I»Magdelaine« u EberhardtStrasse…

— Eberhardt? Bože dragi, kojeli slučajnosti! Pa to je bio mojgazda u Bremenu, čovjek koji me

izvukao iz gužve i uputio onomadvokatu u Nürnberg! —uzviknuo je Miller.

— Dobro, dobro. Izvrsno.Onda idemo tamo — kazao jeBayer i krenuo prema svojimkolima.

Mackense je do »Tri Maura«stigao u četvrt dvanaest. Raspitaose kod natkonobara koji jenadgledao odlazak kasnih gostiju.

— Gospodin Bayer? Da, bio jevečeras ovdje.. Otišao je otprilikeprije pola sata.

— Je li bio s nekim gostom? Sjednim visokim muškarcem

kratke smeđe kose i brcima?— Da, točno. Sjećam ih se.

Sjedili su tamo za stolom u uglu.Mackensen je bez teškoća u

čovjekovu ruku utisnuonovčanicu od dvadeset maraka.

— Strašno je važno da gapronađem. Hitan slučaj. Njegovažena, znate, iznenadni kolaps…

Natkonobarevo lice senamrštilo od brige.

— Oh, pa to je strašno.— Znate li kamo su otišli

odavde?— Priznajem da ne znam —

rekao je natkonobar. Pozvao jejednog od mlađih konobara. —

Hans, vi ste posluživaligospodina Bayera i njegova gostatamo za onim stolom u kutu. Jesuli spomenuli da će nekuda otići?

— Ne — rekao je Hans. —Nisam čuo da su išta govorili otome da nekamo kane ići.

— Pitajte garderobijerku —uputio je natkono-bar. — Moždaje ona nešto čula.

Mackensen se raspitao koddjevojke. Zatim je zamolioprimjerak turističkog prospekta»Kamo u Stuttgartu«. Podnaslovom »Kabareti« bilo je polatuceta adresa. Na srednjojstranici knjižice nalazio se plan

gradskog središta. Vratio se uauto i uputio u prvi lokal s popisakabareta.

Miller i Bayer sjedili su u noćnomlokalu »Madelaine« za stolićemza dvoje. Uz drugu veliku čašuviskija Bayer je razrogačenihočiju piljio u bogato obdarenudjevojku, koja je na sredinipozornice njihala kukovima, dokje prstima otkapčala sponegrudnjaka. Kad je prslučićnapokon spao, Bayer je laktommunuo Millera u rebra.

Treperio je od dragosti.— Kakve cice, braco, braco,

kakve cice, ha? — smijuljio se.Bilo je već odavno iza ponoći i

on je bio sve pijaniji.— Slušajte, gospodine Bayer,

zabrinut sam — šaptao je Miller.— Hoću reći, ja sam onaj koji

bježi.Kako brzo mi možete

priskrbiti pasoš?Bayer ga je opet ogrlio.— Slušaj, Rolf, stari moj.

Rekao sam ti. Ne moraš brinuti,znaš? Samo ti to prepusti staromFranzu.

— Namignuo je. — Uostalom,ja ne izrađujem pasoše. Ja samošaljem fotogra je momku koji ih

izrađuje, a tjedan dana kasnijeoni pristižu. Nema problema. Asada, pij sa starim drugaromFranzom.

Podigao je debelu ruku izamahnuo.

— Konobar, još jednu rundu.Miller se naslonio i razmišljao.

Bude li morao čekati da mu kosaporaste pa da se onda slika zapasoš, moglo bi to potrajatitjednima. A ni tada neće moćilukavstvom izmamiti od Bayeraime I adresu Odessinogkrivotvoritelja pasoša. Mogao seon i opiti, ali ne toliko da biizlanuo svoju vezu u tom

krivotvoritelj skom poslu.Miller nije mogao izvući

Odessinog debeljka do svršetkaprvog dijela programa. Kad su sekonačno opet našli vani nastudenu noćnu zraku, bio je većprošao jedan sat. Bayer se klatio,jednom je rukom obgrlio Millera,a iznenadni udar hladnog zrakasamo mu je naškodio.

— Najbolje da vas ja odvezemkući — rekao je novinar Bayerukad su pristupili automobileparkiranu uz rubni kamen. Izdžepa Bayerova kaputa izvukaoje ključeve i pomogao debeljkuda se ugura u auto. Zalupivši za

njim vrata, obišao je kola iunišao na vozačevoj strani. U tomtrenutku sivi mercedes zavinuo jeoko ugla i naglo zakočiodvadesetak metara iza njih.

S one strane vjetrobranaMackensen, koji je već obišao petnoćnih lokala, zurio je uregistarsku tablicu automobilakoji se odvezao od »Madelaine«.Bio je to broj koji mu je dalagospođa Bayer.

Broj kola njezina muža.Pritisnuo je spojku i krenuo zanjima.

Miller je vozio oprezno, boreći seprotiv alkohola u krvi. Nimalonije želio da ga zaustavipolicijska patrola te da gapodvrgne alkoholnom testu.Vozio je, ali ne prema Bayerovojkući, nego u svoj hotel. Putem jeBayer pridrijemao. Glava mu jepala na prsa, a njegov tustipodbradak prekrio je ovratnik ikravatu.

Pred hotelom Miller ga jeprodrmao.

— Hajde, Franz, hajde, staridruže. Idemo na još jednu prijespavanja.

Debeljko ga je prazno gledao.

— Moram kući — mrmljao je.— Žena čeka.

— Hajde, samo još čašicu zakraj večeri. Možemo naručiti pićeu moju sobu i razgovarati ostarim danima.

Bayer se pijano nakesio.— Razgovarati o starim

danima. Bilo je to sjajno doba,Rolf. Miller se izvukao i otišao doBayerovih vrata, kako bi debeljkupomogao da se izvuče na pločnik.

— Sjajno doba — rekao jepomažući Bayern da prijeđepločnik i uđe u hotel. — Idemopopričati o starim danima.

Nešto dalje mercedes je

zagasio svjetla i utonuo u sivesjene ulice.

Miller je ključ od sobe imao udžepu. Za svojom tezgomdrijemao je noćni portir. Bayer jepočeo mumljati.

— Pst — rekao je Miller. —Tiho.

— Tiho — ponovio je Bayer ipočeo hodati na prstimagraciozno poput nekog slona.Kleberio se vlastitoj glumi. NaMillerovu sreću, soba je bila naprvom katu. Bayer inače do njenikad ne bi dospio. Mladić ješirom otvorio vrata, upalio svjetlo

i pomogao Bayern da se uvali ujedini naslonjač u sobi, tvrduneudobnu stvar s drvenimnaslonima za ruke.

Vani na ulici Mackensen je stajaonasuprot hotelu i promatraomračno pročelje. U dva sata nijegorjelo ni jedno svjetlo. Kad jezasjalo Millerovo, primijetio je daje to na prvom katu, na desnomkrilu zgrade.

Razmišljao je da li da sejednostavno popne i sredi Milleračim otvori vrata njegove sobe.Dvije su ga stvari od togaodvratile. Kroz staklena vrata

vidio je da se noćni portir, kojegaje razbudilo teško Bayerovotabananje, počeo motati popredvorju. Nema nikakve dvojbeo tome da ne bi zapazio neznancakoji se uspinje stubama u dvaujutro, te da ne bi kasnije policijidao dobar opis.

Drugo što ga je odvratilo odnauma bilo je stanje u kojem jebio Bayer. Gledao je kako jedebeljku trebala pomoć daprijeđe pločnik i znao je da ganikako ne bi mogao žurno izvućiiz hotela nakon što ubije Millera.A da se policija domogne Bayera,bilo bi neugodnosti s

Vukodlakom. Unatoč izgledu,Bayer je — pod svojim pravimimenom — bio vrlo traženzločinac i vrlo važna osoba uOdessi.

Još je jedan važan čimbeniknaveo Mackensena da se odlučiza pucanje kroz prozor. Kućanasuprot hotelu bila je još uizgradnji. Kostur i podovi bili suna mjestu, a grube betonskestube vodile su do prvog i drugogkata. Mogao je pričekati. Millerionako neće nikamo otići. Vratiose do automobila I iz zaključanogprtljažnika izvadio lovačkupušku.

Bayer je bio potpuno zatečenudarcem. Njegove reakcije,usporene pićem, nisu mu davalenikakva izgleda da se odupre.Pretvarajući se da traži bocu sviskijem, Miller je bio otvoriovrata ormara I izvadio svojudrugu kravatu. Onu jedinu koju jejoš imao nosio je oko vrata. I njuje skinuo.

Nikad nije imao prilikuprimijeniti udarce koje su on iostali regruti još prije desetgodina uvježbavali na vježbalištuvojnog poligona, pa nije baš biosiguran koliko su djelotvorni.

Golemi Bayerov vrat, koji je,odotrag, izgledao poput ružičasteplanine, naveo ga je da udari izsve snage.

Nije to bio udarac kojim bioborio protivnika, jer je bridMillerova dlana bio mekan ineuvježban, a i Bayerov vrat jebio podstavljen naslagama salaNo bio je dovoljan. Kad seOdessin čovjek razbistrio odošamućenosti, oba su mu zglavkabila čvrsto svezana uz naslonjač.

— Što je, proklets… —gunđao je hrapavo, drmusajućiglavom kako bi odagnaoomamljenost.

Njegova vlastita kravatasapinjala mu je lijevi gležanj, dokmu je drugi s nogom naslonjačapovezivala telefonska žica.

Glupo je zurio u Millera dokmu se svijest razbistravala. Poputsvih ljudi njegova soja, i Bayer jeimao moru koja ga nikad nijenapuštala.

— Ne možete me odvestiodavde — rekao je. — Nikad menećete odvesti u Tel Aviv. Ništami ne možete dokazati. Nisamniti pipnuo vaše…

Riječi mu je prekinuo parsmotanih čarapa koji mu je Millerugurao u usta. Vuneni šal, poklon

koji je Miller dobio od svojeuvijek skrbne majke, omotan jeoko Bayerova lica. Iznadispletene muster debeljkove suoči bijesno sijevale.

Miller je privukao jedinipreostali stolac koji je bio u sobi,obrnuo ga i opkoraknuo. Lice muje bilo pola metra odzarobljenikova.

— Čuj me, debeli gade. Prvo,ja nisam izraelski agent. Drugo,nikamo ne ideš. Ostaješ ovdje.Ovdje ćeš i pripovijedati.Kopčaš?

Ludwig Bayer i dalje je zurio.Oči mu više nisu radosno

treptale. Bile su podlivene krvljukao u bijesnog vepra u guštari.

— Želim, a to ću i dobiti prijenego što mine ova noć, ime iadresu čovjeka koji za Odessuizrađuje pasoše.

Osvrnuo se, opazio svjetiljkuna noćnom ormariću, izvukao jeiz utičnice i donio.

— A sad ću, Bayer, ili većkako se zoveš, izvući čep.Pripovijedat ćeš. Pokušaš livikati, ovim ću te zviznuti poglavi. Baš me briga hoću li tipritom smrskati glavu. Shvaćaš?

Miller nije govorio istinu. Jošnikad nije ubio čovjeka i nije

imao nikakve želje da sadapočne.

Polako je olabavio šal iizvukao čarape iz Bayerovih usta.Sve vrijeme desnicom je visokoiznad čovjekove glave držaosvjetiljku.

— Ti, gade — siknuo je Bayer— ti si špijun. Ništa nećeš odmene izvući.

Jedva što je to izrekao, ačarape su se već vratile u njegovenadute obraze. I šal je ponovnopritegnut.

— Ne? — rekao je Miller. —Vidjet ćemo. Počet ću od tvojihprstiju, pa ćemo vidjeti kako ti se

to sviđa.Uzeo je mali prst i prstenjak

Bayerove desne ruke i savinuo ihunazad sve dok gotovo nisu biliokomiti. Bayer se toliko bacakaoda je gotovo oborio naslonjač.Miller je pridržao naslon ipopustio pritisak na prste.

Ponovno je izvukao čep.— Mogu ti slomiti sve prste na

objema rukama, Bayer —prošaptao je. — Nakon toga ćuizvaditi žarulju iz stolnesvjetiljke, uključiti struju i ugrljak utaknuti tvoj kurac.

Bayer je zažmirio, a znoj muje ćurkom tekao niz lice.

— Ne, ne elektrode. Ne, neelektrode. Ne tamo — mumljaoje.

— A znaš kako je to, zar ne?— rekao je Miller. Usta su mubila nekoliko centimetara odBayerova uha.

Bayer je otvorio oči i tihoječao. Znao je kako djeluje struja.

Prije dvadeset godina bio jejedan od ljudi koji su »Bijelogkunića«, zapovjednikazrakoplovnog puka Thomasa,smijeli u krvavu kašu upodrumima pariškog zatvoraFresnes. I predobro je znao kakodjeluje struja, ali ne iz vlastita

iskustva.— Govori — psiknuo je

Miller. — Krivotvoriteljevo ime iadresu.

Bayer je polako odmahnuoglavom.

— Ne mogu — prošaptao je.— Ubit će me. Miller je ponovnoutisnuo čep. Ščepao je Bayerovmali prst, zažmirio i naglo trznuo.Kost je škljocnula u zglobu. Bayerje sunuo uvis i pobljuvao čep.

Miller je brzo izvukao čarapuda se Bayer ne udavi. Debeljkovase glava nagnula naprijed, i vrloskupa večera, zajedno s dvjemabocama vina i nekoliko duplih

viskija, slila mu se niz bradu ukrilo.

— Govori! — rekao je Miller.— Ima još sedam prstiju kojimogu doći na red.

Zatvorenih očiju Bayer jenešto gutao.

— Winzer — rekao je.— Tko?— Winzer. Klaus Winzer. On

izrađuje pasoše.— On je profesionalni

krivotvoritelj?— On je tiskar.— Gdje? U kojem gradu?— Ubit će me.— Ja ću te ubiti ako mi ne

kažeš. U kojem gradu?— U Osnabrücku — prošaptao

je Bayer. Miller mu je ponovnozačepio usta i razmislio.

Klaus Winzer, tiskar uOsnabrücku. Otišao je dokovčežića za spise, u kojem subili dnevnik Salomona Taubera irazličite mape, te izvadio auto-kartu Njemačke.

Auto-cesta za Osnabrückvodila je na sjever kroz SjevernoPorajnje i Westfaliju i doticalaMannheim, Frankfurt, Dortmundi Münster. Bilo je to kojih pet došest sati vožnje, ovisno o stanjuna cesti. Malo je nedostajalo do

tri sata ujutro 21. veljače.

Na drugoj strani ceste, u nišidrugog kata nedovršene zgradeMackensen se tresao od zime. Uzgradi preko puta i dalje jesvijetlilo svjetlo u sobi na prvomkatu. Svako malo skidao je oči sprozora I bacao pogled na ulaznavrata. Kad bi barem Bayer izišao,pomislio je, mogao bi se suočitisa samim Millerom. Ili kad biMiller izišao. S njim bi mogaoobračunati malo dalje niz ulicu.Ili kad bi barem netko otvorioprozor da se soba malo provjetri.Ponovno se stresao i stegnuo

tešku remingtonku.Na udaljenosti od tridesetak

metara ne bi trebalo bitiproblema s takvom puškom.Mackensen je mogao čekati; bioje strpljiv čovjek.

U svojoj sobi Miller je mirnospremao stvari. Bilo je važno daBayer miruje barem još šest sati.

Možda bi čovjek bio suvišeprestrašen da upozori svoješefove da je izdao tajnukrivotvoritelja pasoša. No na tose Miller nije mogao osloniti.

Miller je posljednje trenutkeproveo stežući spone i čep koji suosiguravali Bayerov mir i

mučaljivost, a zatim je samoborio naslonjač da ga debeljkone bi mogao srušiti i takolupnjavom pokušao privućipozornost. Telefonska je vrpcaveć bila iščupana. Još jednom seosvrnuo po sobi, a zatim izišao iza sobom zaključao vrata.

Već je bio kod stepenica kadmu je na um pala jedna misao.

Noćni portir mogao ih jeobojicu vidjeti kako se penju postubama. Što će pomisliti kad sesamo jedan spusti, plati račun iode? Miller je zastao i krenuoprema dvorišnom dijelu zgrade.Na kraju hodnika nalazio se

prozor koji je gledao na stepeniceza slučaj nužde. Okrenuo jekvaku i stupio na ljestve.Nekoliko trenutaka kasnije našaose u stražnjem dvorištu, u kojemje bila garaža. Stražnji ulaz vodioje u uličicu iza hotela.

Dvije minute kasnije već jekrenuo na petkilometarski put dojaguara, koji je bio parkirannepun kilometar od Bayerovekuće. Zbog pića i noćnihaktivnosti osjećao se strahovitoumorno. San mu je bioneophodno potreban, ali jeshvaćao da mora stići do Winzeraprije no što bude data uzbuna.

Bilo je već gotovo četiri ujutrokad je napokon ušao u jaguar, apola pet kad je uspio pronaći putza auto-cestu koja je vodila nasjever prema Heilbronnu iMannheimu.

Gotovo istodobno kad je onotišao, Bayer, koji se do tadapotpuno otrijeznio, počeo sekoprcati ne bi li se oslobodio.Nastojao je toliko istegnuti glavuda bi, kroz čarape i šal, mogaozubima pregristi čvorove kravatekoji su mu sputavali zglavke onaslonjač. No debljina mu jeonemogućavala da se dovoljnosagne, a čarape mu nisu

dopuštale da dovoljno razjapiusta. Svakih nekoliko minutamorao je zastati i duboko udisatikroz nos.

Trzao se i navlačio spone nagležnjevima, no one su bilečvrste. Napokon, unatoč boli odslomljenog i natečenog malogprsta, odlučio je razlabavitivezove na zglavcima.

Kad ni to nije koristilo,pogledao je stolnu svjetiljku natlu. U njoj je još bila žarulja. Odsmrskane žarulje bit će dovoljnostaklenih krhotina da se presiječejedna kravata.

Trebao mu je čitav sat da po

podu primakne prevrnutinaslonjač do svjetiljke i razbiježarulju.

Rezanje spona komadićkomstakla može se nekom činitijednostavno, ali nije tako. Da bise presjekao i jedan struk niti,potrebni su sati. Bayerovi su sezglavci znojili i natapali tkaninua ona je još više prianjala uznjegove debele ruke. U sedamsati, kad se već svjetlo počeloocrtavati na krovovima, prvistruk njegovih veza bio jeprerezan, a u osam sati oslobodioje lijevu ruku.

U to doba Millerov jaguar

jurio je po kelnskoj zaobilazniciistočno od grada da bi svladaopreostalih 160 kilometara doOsnabrücka. Počela je teška,obična kiša sa susnježicom, ahipnotičko kretanje brisačagotovo ga je posve uspavalo.

Smanjio je brzinu na 120kilometara, kako ne bi riskiraosletanje u blatna polja, koja su sepružala duž ceste.

Kad mu je ljevica bilaslobodna, Bayer se za pukih petminuta oslobodio čepa, a zatim jenekoliko minuta ležao i hvataozrak. U sobi je zaudaralo poznoju, strahu, bljuvotinama i

viskiju. Trzajući se od bolova kojisu ga probadali od malog prsta pasve do ramena, razriješio ječvorove na desnoj ruci, a onda inoge.

Prva mu je pomisao bila vrata,ali su ona bila zaključana.Pokušao je i s telefonom. Noge sumu bile nesigurne i još se dugonije mogao osloboditi osjećaja dasu mu sapete. Na kraju jedoterurao do prozora, razgrnuozastore, povukao prozore premaunutra i otvorio ih.

U zaklonu s druge strane cesteMackensen je usprkos hladnoćigotovo bio zaspao kad je vidio da

se zastori Millerove soberazmiču. Hitro je podigao pušku ipričekao da lik iza mrežastazastora povuče prozore, a onda jeopalio ravno u glavu spodobe naprozoru.

Tane je Bayera pogodilo uvrat. Bio je mrtav i prije no što senjegovo truplo stropoštalonatraške u sobu. Pucanj se mogaopripisati paljenju automobila. Noto je moglo biti samo za trenutak.Za manje od minute, čak i u tajjutarnji sat, netko će početiistraživati što se to zbilo.

Ne gubeći ni sekunde, niti nepogledavši u sobu s druge strane

ulice, Mackensen se trkomspuštao betonskim stubama.Istrčao je kroz stražnji prilaz,promičući pokraj miješalica zacement i gomile šljunka. Šezdesetsekundi nakon pucnja već je biou svojim kolima, puška senalazila u prtljažniku I on seodvezao.

Još dok je sjedao za volan idavao kontakt znao je da sve bašnije bilo u redu. Nije bio siguranda nije napravio neku pogrešku.Vukodlak mu je naredio da ubijevisokog i vitkog čovjeka. U kutusvijesti, međutim, činilo mu se dase na prozoru ocrtavao debeo

čovjek. Prema onome što je videominule večeri, bio je siguran daje ustrijelio Bayera.

Sam po sebi, to nije bionekakav osobit problem. Kadugleda mrtva Bayera na sagu,Miller će morati pobjeći što ganoge budu nosile. Vratit će sesvome jaguaru, kojega je parkiraopet kilometara dalje. Mackensenje mercedes usmjerio premamjestu na kojem je posljednji putvideo jaguar. Počeo se gadnozabrinjavati istom kad je vidio daje prostor između opela ikamiona prazan, prostor nakojem je sinoć u mirnoj ulici

rezidencijalne četvrti stajaojaguar.

Mackensen ne bi bio glavniOdessin krvnik da ga je lakozahvaćala panika. Bio je i prije umnogo gustih situacija. Zavolanom svojih kola sjedio jenekoliko minuta i razmišljao.

Ako je Miller ostavio Bayeraživa, mislio je, moglo je to bitisamo stoga što ništa od njega nijeizvukao ili pak zato što nešto jestizvukao. U prvom slučaju nijepočinjena nikakva šteta.

Mackensen je mogao sMillerom obračunati kasnije. Nijetrebalo žuriti. Ukoliko je Miller

izvukao nešto iz Bayera, mogla jeto biti samo neka informacija.Samo bi Vukodlak mogao znatiza kakvom to informacijomMiller traga a koju mu je Bayermorao odati. Stoga, unatoč strahuod Vukodlakova gnjeva, valjanazvati Nürnberg.

Dvadeset je minuta potratiodok nije pronašao javnutelefonsku govornicu. Uvijek jeimao pun džep kovanih novacaod jedne marke za međugradskerazgovore.

Kad je Vukodlak podignuoslušalicu i saznao novost, obuzelaga je strašna srdžba i užasno je

ispsovao unajmljenog ubojicu.Trebalo je proteći nekolikotrenutaka da se primiri.

— Nađite ga, glupane, i tobrzo. Bog zna kamo je sad otišao.

Mackensen je svojempretpostavljenom rastumačio damora znati što je Bayer prijesmrti mogao prepjevati Milleru.

Na drugoj strani linijeVukodlak se začas zamislio.

— Bože dragi — dahnuo je —krivotvoritelj. Imakrivotvoriteljevo ime.

— Kakvog krivotvoritelja,šefe? — upitao je Mackensen.

Vukodlak se sabrao.

— Stupit ću u vezu s timčovjekom i upozoriti ga — rekaoje kratko. — Tamo je Millerotišao.

Izdiktirao je Mackensenujednu adresu i dodao: — Moratepojuriti u Osnabrück kao štonikad dosad niste jurili. Naći ćeteMillera na ovoj adresi ili većnegdje u gradu. Ako nije u tojkući, pretražujte grad dok nenađete jaguar. A ovaj put nemičite se od jaguara. To je jedinomjesto na koje se on ponovnovraća.

Spustio je slušalicu, zatim jeopet podignuo i zatražio jedan

broj u Osnabrücku. Kad ga jedobio, okrenuo je Osnabrück.

U Stuttgartu Mackensen jedržao slušalicu zuj koje je odavaoda je veza prekinuta. Slegnuo jeramenima i vratio se do kola.Pred njim je bila duga, napornavožnja, a zatim još jedan »posao«.Bio je gotovo jednako umorankao i Miller, kojemu je doOsnabrücka preostalo joštridesetak kilometara. Ni jedan nidrugi nisu spavali već dvadeset ičetiri sata, a Mackensen uz to jošod jučerašnjeg ručka nije jeo.

Skroz-naskroz prozebao odnoćnog bdjenja, žudeći za

šalicom kipuće kave i za nečimoštrim, ušao je u auto i krenuo nasjever za Westfaliju.

NXIV

a prvi pogled ni po čemu senije moglo znati da je KlausWinzer nekad bio u SS-u.

Bio je znatno ispod tražene visineod metar i osamdeset, a uz to ikratkovidan. Kaočetrdesetogodišnjak bio jegojazan i blijed, kovrčave plavekose i plah.

U stvari, imao je jednu odnajneobičnijih karijera od svihesesovaca. Rođen je 1924. kaosin stanovitog Johanna Winzera,vizbadenskog mesara, krupnog,

neobuzdanog čovjeka, koji je jošod početka dvadesetih godina biovjerni sljedbenik Adolfa Hitlera iNacističke stranke. Iz najranijemladosti Klaus se sjećao kako senjegov otac vraćao iz uličnihokršaja s komunistima Isocijalistima.

Klaus se vrgao na majku i, naočevo zgražanje, prometnuo se umalena, slaba, kratkovidna Imiroljubiva dječaka. Zazirao jeod nasilja, sportova ipripadništva Hitlerovoj omladini.Isticao se samo u jednoj stvari:još kao desetogodišnjak posve seprivolio krasopisu i izradbi

minijatura, zanimanju koje jeotac smatrao dostojnimmekušaca.

Kad su nacisti došli na vlast,mesaru je procvao posao. Kaonagradu za svoje prijašnje uslugestranci, dobio je ekskluzivanugovor za opskrbu mesommjesnog esesovskog garnizona.Izrazito se oduševljavaogizdavom esesovskom mladeži iusrdno se nadao da će jednogdana vlastita sina vidjeti unjezinim redovima.

Klaus, međutim, nijepokazivao takvih sklonosti. Višeje volio dubiti u rukopise i praviti

pokuse s obojenim tintama ikrasopisom.

Nastupio je rat. U proljeće1942. Klaus je navršioosamnaestu, godinu u kojoj seobavljalo novačenje. Za razlikuod svojeg bučnog, nasilnog oca,koji je mrzio Židove, on je biositan, blijed I plašljiv. Nijeudovoljio ni normama začinovničke poslove u vojsci, pasu ga s regrutacije otpravili kući.Bila je to zadnja kap žuči zanjegova oca.

Johann Winzer sjeo je naberlinski vlak i odvezao sesvojem starom prijatelju iz dana

uličnih borbi koji se visokouzdigao u redovima SS-a. Nadaose da će se taj čovjek zauzeti da injegov sin uđe u neku službuReicha. Prijatelj je doista biovoljan pomoći pa je pitao postojili išta u čemu se mladi Klausističe. Sav posramljen, otac jepriznao da mladić zna izrađivatiminijature.

Čovjek je obećao da će učinitisve što je u njegovoj moći, ali jezatražio da Klaus za pokus izradikrasopisni pozdrav napergamentu u čast esesovskogmajora Fritza Suhrena.

Klaus je u Wiesbadenu izradio

što se od njega tražilo, te jetjedan dana kasnije na svečanostiu Berlinu Suhren od svojih kolegadobio svečano urešenimanuskript. Suhren, tadašnjizapovjednik koncentracionoglogora Sachsenhausen, preuzeo jekasnije zapovjedništvo nad jošzloglasnijim Ravensbrückom.

Francuzi su ga smaknuli 1945.godine.

Na svečanosti u glavnomštabu RSHA u Berlinu svi su sedivili lijepo urešenoj ispravi, aosobito stanoviti esesovskiporučnik Alfred Naujocks. To jebio čovjek koji je u kolovozu

1939. izveo lažni napad na radio-stanicu Gleiwitz, na njemačko-poljskoj granici. Leševi logoraša uuniformama njemačke vojskeposlužili su kao »dokaz« opoljskom napadu na Njemačku,što je Hitleru poslužilo kao izlikaza napad na Poljsku tjedan danakasnije.

Naujocks je pitao tko jeizradio manuskript, a kad mu jerečeno, zatražio je da se KlausWinzer dovede u Berlin.

Prije no što je i postaosvjestan što se s njim zbiva, KlausWinzer je primljen u SS, i to bezikakve prethodne obuke. Položio

je zakletvu vjernosti, zatimzakletvu tajnosti. Rečeno mu jeda će biti pridodat jednom odnajpovjerljivijih projekataReicha. Zbunjeni vizbadenskimesar bio je u sedmom nebu.

Projekt kojem je njegov sinpridodat provodio se podpokroviteljstvom Odsjeka FŠestog ureda RSHA u radionici uberlinskoj ulici Dellbruck. U bitije stvar bila jednostavna: SS jenastojao krivotvoriti stotinetisuća britanskih novčanica od 5funti i američkih od 100 dolara.Papir se proizvodio u državnojtvornici papira za novčanice

Spechthausen, nedaleko odBerlina, a u radionici u DellbruckStrasse nastojali su postićiodgovarajući vodeni žig zabritanske i američke novčanice.Klausa Winzera trebali su upravozbog njegova poznavanja papira itinti.

Svrha ovog posla bila je da seBritanija i Amerika preplavelažnim novcem i tako podrujuprivrede tih zemalja. U proljeće1943, kad je izrađen vodeni žigza britanske novačnice, izradbaklišeja prebačena je u 19. blokkoncentracionog logoraSachsenhausen, gdje su židovski i

nežidovski gra čari radili pouputama SS-a. Winzerova zadaćabila je nadzor kvalitete, jeresesovci nisu imali povjerenja usvoje zatočenike, te su se bojalida će ovi učiniti namjerne greške.

Za dvije godine Klaus Winzerje od svojih potčinjenih naučiosve što su znali, a to je bilosasvim dovoljno da postaneizvanredan krivotvoritelj. Prikraju 1944. u 19. bloku pristupilisu izradbi lažnih osobnih ispravaza o cire SS-a, koje će oviupotrijebiti nakon slomaNjemačke.

U rano proljeće 1945.

privatnom malom svijetu, koji jena svoj način bio sretan — uusporedbi s razaranjima koja susnašla Njemačku — kucnuli suposljednji trenuci.

Pala je naredba da se cijelaoperacija, pod zapovjedništvomesesovskog kapetana BernardaKruegera, prebaci izSachsenhausena u nepristupačneaustrijske planine. Kamionima suse svi prebacili na jug, ikrivotvoritelji su se u napuštenojpivovari Redl-Zipfa u GornjojAustriji opet bacili na posao.Nekoliko dana prije svršetka ratana rubu nekog jezera Winzer je

slomljena srca promatrao kakomilijuni funti i bilijuni dolara uprekrasno krivotvorenimnovčanicama tonu u jezerskedubine.

Vratio se u Wiesbaden kući.Na svoje zaprepaštenje — jer SS-u nikad nije nedostajalo mesa —otkrio je da njemački civili ljeta,1945. godine, gotovo skapavaju.Wiesbaden su zaposjeliAmerikanci. Premda su Jenkijiimali hrane u izobilju, Nijemci suživjeli u krajnjoj oskudici.

Klausov otac, sada okorjeliantinacist, bio je posve slomljen.

Ondje gdje je nekad sve bilo

krcato šunkama, s blještavih kukavisio je jedan-jedini vijenackobasica. Mati je Klausuobjasnila da se sva hrana moranabavljati na kartice koje izdajuAmerikanci. Sa zaprepaštenjem jeustanovio da je te kartice najeftinom papiru tiskala mjesnaštamparija. Uzeo je nekolikokomada tih kartica i na nekolikose dana povukao u svoju sobu.Kad se opet pojavio,zaprepaštenoj je majci predaonekoliko araka kartica, koje sudostajale da se cijela obiteljprehrani šest mjeseci.

— Ali, to su krivotvorene

kartice — zinula je mati.Klaus joj je strpljivo razjasnio

ono u što je i sam vjerovao: nisukrivotvorene; samo su tiskane nadrugom stroju. Otac ga jepodržao.

— Da li ti, luda ženo, mislišda su kartice našeg sina lošije odameričkih?

Argument je bio neoboriv,osobito kad su navečer sjeli zaobilnu večeru.

Mjesec dana kasnije KlausWinzer je sreo Otta Klopsa,razmetljivog, samopouzdanogčovjeka, kralja vizbadenskihšvercera. Postali su ortaci. Winzer

je izrađivao beskonačne količineopskrbnih kartica, bonova zabenzin, propusnica za kretanjeizvan zone, vozačkih dozvola,američkih vojnih propusnica,poštanskih tiskanica. Klops je snjima kupovao hranu, benzin,gume za kamione, najlonice,sapune, kozmetiku i odjeću. Dioplijena koristio je za to da i on iWinzerovi žive u blagostanju, apreostali je dio prodavao pocrnoburzijanskim cijenama. Uroku od trideset mjeseci, doproljeća 1948. Klaus Winzer jepostao bogataš. Na njegovu jeračunu bilo pet milijuna

reichsmaraka.Prestravljenoj majci

rastumačio je svoju jednostavnufilozofiju:

— Isprava nije ni originalna nikrivotvorena. Ona je djelotvornaili nedjelotvorna. Ako je svrhapasoša to da te provede krozkontrolu, te on tome udovolji,onda je on valjan.

U listopadu 1948. usud se podrugi puta grdno našalio sKlausom. Vlasti su provelenovčanu reformu. Reichsmarkusu zamijenile njemačkommarkom. No umjesto daobračunaju marku za marku,

jednostavno su dokinulereichsmarku i svakome dodijelilepo 1000 novih maraka. Bio jeuništen. Još jednom je svenjegovo blago postalo hrpapapira.

Stanovništvu više nisu trebalicrnoburzijanci — roba je stizalana tržište — pa je netko prijavioKlopsa, a Winzer je moraopobjeći. Koristeći se jednom odvlastitih međuzonskihpropusnica, odvezao se u štabBritanske zone u Hannoveru ipotražio posao u pasoškom ureduBritanske vojne uprave.

Preporuke američkih vlasti u

Wiesbadenu, koje je potpisaopukovnik američkih zrakoplovnihsnaga, bile su izvrsne. Kako i nebi, kad ih je sam upisao?Britanski major koji je s njimerazgovarao odložio je šalicu čaja irekao molitelju: — Nadam se dashvaćate važnost toga da ljudistalno imaju ispravne papire.

Winzer je s najdubljomiskrenošću uvjerio majora da todoista shvaća. Dva mjesecakasnije svanuo mu je sretan dan.U nekoj je pivnici pijuckao pivokadli je neki čovjek stupio s njimu razgovor. Neznanac se zvaoHerbert Molders. Povjerio se

Winzeru da Britanci tragaju zanjim zbog ratnih zločina te datreba uteći iz Njemačke. Nopasoše za Nijemce izdavali suisključivo Britanci, a on se nijeusudio podnijeti molbu. Winzerje promrmljao da bi se to dalourediti, ali da bi stajalo novca.

Na njegovo zaprepaštenje,Molders je izvadio pravudijamantnu ogrlicu. Objasnio jeda je službovao u nekomkoncentracionom logoru, te da jejedan od Zidova zatočenikapokušao kupiti sloboduobiteljskom dragocjenošću.Molders je uzeo dragulje,

pobrinuo se da Židov upadne uprvu partiju za plinsku komoru i,protivno pravilima, zadržao mito.

Tjedan dana kasnije Winzer jeizradio pasoš. Nije ga čak nitikrivotvorio. Nije bilo potrebe.

Pasoški ured primjenjivao jejednostavan sistem. U prvomodsjeku molitelji su podnosili svusvoju dokumentaciju i ispunjavaliobrasce. Zatim su ostavljali svojeisprave radi obrade. Drugi odsjekispitivao je krsne listove, osobneiskaznice, vozačke dozvole kakose ne bi prokrao neki falsifikat, tesravnjivao papire s popisomtraženih ratnih zločinaca. Ako je

sve bilo u redu, šef odsjekapotpisao bi spise i proslijedio ihtrećem odsjeku. U trećemodsjeku, nakon primitkasuglasnosti, uzimali su prazanpasoš iz sefa u kojem su sepohranjivale putne isprave,popunjavali ga, lijepilimoliteljevu fotogra ju i predavaliga stranci koja bi došla po njtjedan dana nakon predajezahtjeva.

Winzer se uspio ugurati u trećiodsjek. Ispunio je tiskanicuzahtjeva na novo ime, popunioceduljicu s odobrenjem drugogodsjeka i krivotvorio potpis

nadležnog britanskog službenika.Otišao je u drugi odsjek i uzeo

devetnaest zahtjeva za pasoše iceduljica s odobrenjem, umetnuoMoldersovu molbu i odobrenje iodnio svežanj majoruJohnstoneu. Johnstone jeprovjerio da li je priloženo svihdvadeset odobrenja, zatim otišaodo sefa, izvadio dvadesetneispunjenih pasoša I predao ihWinzeru. Winzer ih je propisnoispunio, udario na njih službenižig i devetnaest knjižica uručiodevetnaestorici radosnihmolitelja. Dvadesetu je strpao udžep. U arhivu je uloženo

dvadeset zahtjeva, tako da su sviizdati pasoši imali pokriće.

Iste večeri uručio je Moldersunjegov novi pasoš i uzeodijamantnu ogrlicu. Otkrio je svojnovi poziv.

U svibnju 1949. osnovana jeSavezna Republika Njemačka, paje pasoški ured prešao u rukeDržavnoj vladi Donje Saksonije,glavni grad koje je postaoHannover. Winzer je i dalje ostaona svojem položaju. Nije višeimao nikakvih klijenata. Nije muih niti trebalo. Svakog je tjednaispunjavao tiskanice za dobivanjepasoša i opremao ih

fotogra jama posve nepoznatihljudi, fotogra jama koje jekupovao kod nekog fotografa. Nataj je način dolazio doneispunjenih pasoša.

Jedino mu je još trebaoslužbeni pečat. Bilo je previšeopasno da ga ukrade. Ponio ga jekući na jednu noć i do jutra jeimao odljevak žiga pasoškogureda Državne vlade DonjeSaksonije. Za šezdeset tjedanasabrao je šezdeset neispunjenihpasoša. Zahvalio je na službi,crven od stida saslušao pohvalesvojih pretpostavljenih, koji sumu zahvalili za brižljiv i

pedantan rad u službi, otputovaoiz Hannovera, u Antwerpenuprodao dijamantnu ogrlicu iupustio se u zgodan tiskarskiposlić u Osnabrücku u vrijemekad se za dolare i zlato sve moglokupiti znatno ispod tržišnevrijednosti.

Nikad se ne bi upetljao uOdessu, samo da je Molders znaodržati jezik za zubima. No kad jeovaj dospio među prijatelje uMadridu, pohvalio se svojomvezom koja može nabavitioriginalne zapadnonjemačkepasoše na lažna imena svakomekoji to traži.

Potkraj 1950. jedan je»prijatelj« posjetio Winzera, kojije upravo počeo poslovati kaotiskar u Osnabrücku. Winzerunije preostalo ništa drugo negoda pristane. Od tada kad bi godkoji Odessin čovjek zapao unevolje, Winzer bi ga opskrbionovim pasošem.

Sistem je bio savršenopouzdan. Winzer je tražio samofotogra ju i dob ugroženogesesovca. Bio je, naime, zadržaokopiju svakog osobnog opisa kojije upisao u zahtjeve za putnice,koji su se u to doba već nalazili uhanoverskoj arhivi. Uzeo bi

prazni pasoš i u nj upisao osobnepodatke koji su već bili upisani uone zahtjeve za izdavanje pasošaiz 1949. godine. Ime je običnobilo posve svakodnevno, mjestorođenja obično daleko iza»željezne zavjese«, pa se nijemoglo ispitati, a datum rođenjagotovo je posve odgovarao dobiesesovca. Zatim bi na ispravuudario pečat Donje Saksonije. Pripreuzimanju pasoša čovjek bivlastoručno u nj upisao svojenovo ime.

Produženje pasoša bilo jetakođer jednostavno. Nakon petgodina bivši bi esesovac podnio

molbu za produženje valjanostipasoša u bilo kojem glavnomgradu njemačkih pokrajina sizuzetkom Donje Saksonije.Službenik iz Bavarske, naprimjer, zamolio bi Hannover:»Jeste li vi izdali pasoš broj taj itaj 1950. nekom WalteruSchumannu, rođenom tu i tu, dnetoga i toga?« U Hanno veru bičinovnik prelistao arhivu iodgovorio: »Da«. Bavarskislužbenik, kojem je njegov kolegaiz Hannovera potvrdio da jeprvotni pasoš originalan, izdao binov pasoš, ovjeren u Bavarskoj.

Dokle god se nisu

uspoređivala lica sa zahtjeva uHannoveru i s pasoša predanog uMiinchenu, nije moglo doći ni dokakvih problema. No takva sesravnavanja nikad nisu obavljala.Službenici su se oslanjali napodatke, ovjerena odobrenja ibrojeve pasoša, a ne nafotografije.

Tek nakon 1955, pet godinaposlije izdavanja originalnogpasoša u Hannoveru, morao jenosilac Winzerova pasoša tražitiproduljenje valjanosti pasoša.Kad bi jednom primio pasoš,traženi je esesovac mogao dobitinovu vozačku dozvolu, kartu

socijalnog osiguranja, bankovniračun, kreditnu karticu, ukratko,posve nov identitet.

Do proljeća 1964. Winzer jeizdao četrdeset i dva pasoša odsvoje zalihe od šezdeset putnica.

Ali mali je lukavac poduzeo ijednu mjeru opreza. Palo mu jena um da bi jednog dana Odessamogla poželjeti da se otarasinjegove službe, a i njega samoga.Zato je on vodio malu arhivu.Nikad mu nisu bila poznata pravaimena njegovih stranaka. Danapravi lažni pasoš na novo ime,nisu mu niti bila potrebna.Izradio je kopiju od svake

fotogra je koja mu je poslata,zalijepio original u pasoš koji jeslao natrag, a kopiju zadržao.Svaku je fotogra ju nalijepio natvrdi papir. Uz nju je upisao novoime, adresu (adrese se upisuju unjemačke pasoše) i broj novogpasoša.

Spise je pohranjivao uposebnu fasciklu. Taj je fasciklbio njegovo životno osiguranje.Jedan je primjerak držao kodkuće, a kopija se nalazila kodnekog ciriškog odvjetnika… Akoikad Odessa zaprijeti njegovuživotu, saopćit će tim momcimaovo o fasciklu i upozorit ih da će,

ako mu se išta dogodi, ciriškiodvjetnik poslati kopiju spisanjemačkim vlastima.

Zapadnonjemačke vlastisravnit će fotogra ju sfotogra jom na tjeralici. I sambroj pasoša otkrio bi nakonprovjere u šesnaestzapadnonjemačkih prijestolnicaadresu vlasnika pasoša. Za tjedandana bio bi on raskrinkan. Bio jeto doista jednostavan sistem kojije Klausu Winzeru osiguravaoživot I dobro zdravlje.

Taj je, eto, čovjek mirnožvakao tost s džemom, pijuckaokavu i čitkarao naslovnu stranicu

»Osnabrück Zeitunga« upravo togpetka oko pola devet kad mu jezazvonio telefon. Glas s drugestrane linije bio je isprva odrješit,a zatim umirujući.

— Uopće nije riječ o tome dabiste dopali neugodnosti s našestrane — Vukodlak ga jeuvjeravao.

— Radi se samo o tomprokletom reporteru. Dato nam jedo znanja da se zaputio do vas.Sve je u savršenu redu. Jedan odnaših krenuo je za njim, te će secijela stvar srediti još danas. Alivi morate otići od kuće u roku oddeset minuta. Postupit ćete

ovako…Pola sata kasnije uzrujan je

Klaus Winzer spakovao kovčeg,neodlučno pogledao u smjerusefa u kojem je držao onajfascikl, zaključio da mu neće bitipotreban i zbunjenoj služavciBarbari rekao da tog jutra nećeići u tiskaru. Odlučio je poći nakratak odmor u austrijske Alpe.Ništa toliko ne godi kao svježzrak.

Barbara je otvorenih ustastajala na vratima dok seWinzerov kadett izvozio iz garažena ulicu I odvozio. U devet ideset dospio je do križanja koje

je bilo šest kilometara od grada ina kojem se izlazilo na auto-cestu. Dok se s jedne stranekadett uspinjao na auto- cestu, sdruge je strane premaOsnabriicku silazio crni jaguar.

U zapadnom dijelu grada Millerje na Saar Platzu našao benzinskucrpku. Zaustavio se kod pumpe iumorno izvukao iz automobila.Mišići su ga boljeli, a vrat mu jebio posve ukočen. Od sinoćnjegvina u ustima je imao okus popapagajskim izmetinama.

— Do vrha. Super — rekao jeslužbeniku. — Imate li telefon?

— Tamo je u kutu — kazao jedječak.

Uz put je Miller spazioautomat za kavu, pa je utelefonsku kabinu ušao sašalicom kipuće kave.

Prolistao je telefonski imenikOsnabriicka. Winzera je bilonekoliko, ali se samo jedan zvaoKlaus. Uz ime su stajala dvabroja: jedan uz koji je stajalo»tiskar«, a drugi s oznakom»stan«. Bilo je 9 I 20, uredovnovrijeme. Miller je nazvao tiskaru.

Čovjek koji se odazvao očitoje bio poslovođa.

— Žao mi je, ali još nije

stigao. Obično je ovdje točno udevet. Bez sumnje će doći svakogtrenutka.

Nazovite opet za pola sata.Miller mu je zahvalio i

razmislio da li da nazove stan.Bolje ne.

Ako je kod kuće, Miller seželio s njim osobno sastati.Zabilježio je adresu i izišao izkabine.

—Gdje je Westerberg? —upitao je radnika. Platio je benzini ustanovio da mu je preostalo jošsamo 500 maraka. Dječak jeglavom pokazao prema sjeveru.

— Eno ga. Otmjena četvrt.

Tamo stanuju sama gospoda.Miller je kupio plan grada i

pronašao željenu ulicu. Bila jeudaljena svega desetak minuta.

Kuća je očito bila bogata, acijeli je predio odavao da tu živeuspješni poslovni ljudi. Ostavio jejaguar na kraju privoza i odšetaodo ulaznih vrata.

Služavka koja mu je otvorilajedva da je imala dvadesetakgodina. Bila je vrlo lijepa.Srdačno se osmijehnula.

— Dobro jutro. Trebao bihgospodina Winzera — rekao jojje.

— Oh, otišao je, gospodine. I

to prije dvadesetak minuta.Miller je razmislio. Nema

sumnje da je Winzer bio na putuza štampariju te da je vjerojatnonegdje zapao u gužvu.

— Šteta. Nadao sam se da ćuga uloviti prije nego što ode naposao.

— On nije otišao na posao,gospodine. Jutros nije. Otputovaoje na odmor — odgovorila jedjevojka uslužno.

Miller je suzbijao osjećajužasa.

— Na odmor? Čudno za ovodoba godine. Uz to — brzo sesnašao — imali smo uglavljen

sastanak za danas. Izričito mezamolio da dođem ovamo.

— Baš mi je žao — rekla jedjevojka, očito zabrinuta. — Aotišao je tako naglo. S nekim jetelefonski razgovarao ubiblioteci, a onda se popeo nagornji kat. Kaže: »Barbara«,znate, tako se zovem, »Barbara,odlazim na odmor u Austriju.Tjedan dana«, veli on. No dobro,nikad ga nisam čula da planiranekakav odmor. Rekao je danazovem radionicu i kažem da ganeće biti tjedan dana, a onda jeotišao. To nimalo nije nalikgospodinu Winzeru. On je tako

staložen gospodin.U Milleru je počela umirati

nada.— Je li rekao kamo ide? —

upitao je.— Ne. Ništa. Samo da ide u

austrijske Alpe.— Nije dodao nikakvu

adresu? Ništa nije rekao kako dase s njim stupi u vezu?

— Ne. To i jest ono što ječudno. Hoću reći, a što će biti stiskarom? Nazvala sam ih bašmalo prije nego što ste vi došli.Jako su bili iznenađeni. Trebatoliko toga posvršavati.

Miller je hitro razmišljao.

Winzer je imao pola sataprednosti pred njim. Ako vozi120 km na sat, mora da jeodmakao 60 kilometara. Miller jemogao voziti 160 na sat, štoznači da bi nadoknađivao 40kilometara na sat. Dva bi mu satatrebala da ugleda Winzerovakola. Previše. Za dva sata mogaoje ovaj stići bilo kamo. Uz to, nijebilo nikakva dokaza da vozi najug, za Austriju.

— A onda, molim vas, bih limogao govoriti s gospođomWinzer? — upitao je.

Barbara je zahihotala inestašno ga pogledala.

— Nema nikakve gospođeWinzer — rekla je.

— Vi kao da ne poznategospodina Winzera?

— Ne poznam. Nikad senisam s njim sreo.

— No, on zapravo i nijestvoren za brak. Hoću reći, vrlo jezgodan, ali se ne zanima za žene,ako shvaćate što želim reći.

— On, dakle, ovdje živi sam?— Da, izuzmemo li mene.

Hoću reći, ja ovdje živim. Aliznate, nije to ništa opasno. Sonog stanovišta. — Hihotala je.

— Shvaćam. Hvala vam —rekao je Miller i okrenuo se da

ode.— Nema na čemu — rekla je

djevojka, gledajući za njim. Išaoje stazom i ušao u jaguar, koji jeveć bio pobudio njezinu pažnju.Razmišljala je što bi bilo da jesada — kada je gospodin Winzerodsutan — pozvala tog zgodnogmladića da prenoći u kući prijeno što se njezin poslodavac vrati.

Promatrala je kako se jaguartutnjeći udaljuje, uzdahnula zbogonoga što se moglo zbiti izatvorila vrata.

Miller je ćutio da ga obuzimaumor, potcrtan ovim posljednjimi, što se njega tiče, konačnim

razočaranjem. Nagađao je da seBayer već iskoprcao iz spona teda je s hotelskog telefona uStuttgartu nazvao Winzera iupozorio ga na opasnost. Bio jetako blizu, petnaest minuta odcilja, I gotovo je uspio. Sada jeosjećao samo potrebu za snom.

Provezao se dužsrednjovjekovnih zidina staroggrada, prema planu gradapronašao Theodor Heuss Platz,parkirao jaguar pred kolodvoromi otišao u »Hohenzollern« nadrugoj strani trga.

Imao je sreću. Odmah je dobiosobu. Popeo se po stubama,

svukao i legao u krevet. Neštomu je kopkalo u podsvijesti,nešto što nije obradio, nekasitnica u istrazi koju nijeraščistio. Ostalo je tonerazjašnjeno i u pola jedanaestkad je zaspao.

Mackensen se u središteOsnabriicka dovezao u pola dva.Uz put se provezao pokraj kuće uWesterbergu, ali tamo nije bilonikakva znaka od jaguara.Odlučio je nazvati Vukodlaka iupitati ima li što nova prije nošto navrati u Winzerovu kuću.

Pošta zauzima jednu stranu

Theodor Heuss Platza. Cijelijedan kut i stranicu istog trgazaposjeo je kolodvor, a na trećojstranici smjestio se hotel»Hohenzollern«. Čim seMackensen parkirao pokrajpoštanskog ureda, licem mu serazlio osmijeh. Jaguar za kojim jetragao nalazio se ispred glavnoggradskog hotela.

Vukodlaku se vratiloraspoloženje.

— Sve je u redu. Panika je zatrenutak svladana — rekao jeubojici. — Na vrijeme samuhvatio krivotvoritelja i on sesklonio izvan grada. Upravo sam

još jednom nazvao njegovu kuću.Odgovorila mi je neka žena,

vjerojatno sluškinja. Kazala mi jeda je njezin gazda otišao nepunihdvadesetak minuta prije no što gaje potražio mladić s crnimsportskim automobilom.

— Imam i ja novosti — rekaoje Mackensen. — Jaguar jeparkiran upravo tu na trgu, predamnom.

Sva je prilika da čovjek kojegtražimo sad spava u hotelu. Moguga srediti u hotelskoj sobi.

Upotrijebit ću prigušivač.— Čekajte, ne budite brzopleti

— upozorio ga je Vukodlak. —

Razmišljao sam o nečem. Zbogjedne stvari ne smije stradati uOsnabrücku. Sluškinja je vidjela injega i njegov auto. Vjerojatno bito prijavila policiji i time svratilapozornost na našegkrivotvoritelja, a on je paničar.Ne mogu dopustiti da bude u toupleten. Služavkin bi iskaz na njbacio znatnu sumnju. Prvonekakav telefonski poziv, zatimon na vrat na nos nestaje, paonda stiže neki mladić da gaposjeti, a zatim tog mladićanalaze ustrijeljena u hotelu.Previše je toga.

Mackensen je nabrao čelo.

— Imate pravo. — rekao je nakraju. — Morat ću ga srediti kadode.

— Vjerojatno će se on jošnekoliko sati muvati tražeći putdo krivotvoritelja. Neće ga naći.Da, još nešto. Ima li Miller uza setorbu za spise?

— Da — rekao je Mackensen.— Imao ju je sinoć kad je izlazioiz kabarea. I ponio ju je sa sobomkad se vraćao u svoj hotel.

— A zašto je nije ostavio uprtljažniku svojeg automobila?Zašto ju je ponio u hotel? Zato štomu je vrlo važna. Shvaćate li me?

— Da — odgovorio je

Mackensen.— Radi se o tome — rekao je

Vukodlak — da me vidio, te znamoje ime i adresu. Zna za vezu sBayerom i krivotvoriteljem. Anovinari stvari zapisuju. Ta torbaza spise sada je neobično važna.

Ako Miller i umre, tajkovčežić ne smije dopasti u rukepoliciji.

— Shvatio sam. Vi želite i tajkovčežić?

— Ili ga se domognite, ili gauništite — izjavio je glas izNürnberga. Mackensen je natrenutak razmislio.

— Najbolji način da se

postignu obje stvari jest da uautomobil podmetnem bombu.Povezana s ovjesom, eksplodiratće kad velikom brzinom na auto-cesti naleti na rupu.

— Izvrsno — kazao jeVukodlak — Hoće li biti uništen ikovčežić?

— Bomba koju imam napameti spalit će auto, Millera ikovčeg i sve pretvoriti u pepeo. Ktome, pri velikoj brzini sve toizgleda poput nesretnog slučaja.»Eksplodirao spremnik zabenzin«, reći će svjedoci. »Šteta«.

— Možete li to izvesti? —upitao je Vukodlak. Mackensen

se nacerio. Oprema za ubijanje unjegovu prtljažniku bila je takvada bi je svaki ubojica mogaosamo sanjati. Bilo je tu gotovopola kile plastičnog eksploziva idva električna detonatora.

— Svakako — progunđao je.— nema problema. Ali morat ćupričekati da se smrkne i tek seonda približiti autu.

Prestao je govoriti, zagledaose kroz prozor pošte i lanuo utelefon: — Nazvat ću vas. Zvao jeza pet minuta.

— Žao mi je. Upravo samvidio Millera s torbom u rucikako ulazi u auto. Odvezao se.

Raspitao sam se u hotelu.Prijavljen je tamo. Ostavio jeprtljagu. Dakle, vratit će se. Netreba se plašiti. Sredit ću bombu ipostaviti je noćas.

Miller se probudio malo prijejedan osvježen i vedar. U snu sesjetio što ga je uznemiravalo.

Odvezao se opet doWinzerove kuće. Djevojka mu sevidno razveselila.

— Opet vi? — nasmiješila se.— Baš sam se zaputio kući —

rekao je Miller — i pitao sam sekoliko ste dugo ovdje u službi?

— O, pa desetak mjeseci.Zašto?

— Pa, budući da gospodinWinzer nije čovjek za brak, abudući da ste vi tako mladi, tkose brinuo o svemu prije nego štoste vi došli?

— Shvaćam sad što vaszanima. Njegova gazdarica.Gospođica Wendel.

— Gdje je ona sada?— U bolnici, gospodine.

Umire, bojim se. Rak prsa, znate.Strašno. Zato mi je i bilo takočudno što je gospodin Winzeronako odmaglio. Obilazio ju jesvakog dana. Bio joj je odan. Neda su ikad, no, znate, nešto imalimeđu sobom, ali ona je kod njega

cijelu vječnost, još tamo od 1950,mislim, I zato mu je toliko stalodo nje. Uvijek mi govori:»Gospođica Wendel je to takoradila« itd.

— U kojoj je bolnici? —upitao je Miller.

— Zaboravila sam. Ali, samotrenutak. Zapisano je u notesukraj telefona. Donijet ću ga.

Vratila se za dvije minute idala mu ime klinike, jednogekskluzivnog privatnog sanatorijaodmah izvan grada.

Pronašavši put na karti, Millerse u klinici pojavio odmah poslijetri sata popodne.

Rano poslijepodne Mackensen jeproveo u kupovini neophodnihdijelova za bombu. — Tajnasabotaže — rekao mu je jednomnjegov instruktor — sastoji se uto da potrepštine budujednostavne. Tako jednostavne daih možete nabaviti u svakomdućanu.

U željeznariji kupio je napravuza lemljenje i komad lemila,namotaj crne vrpce za izoliranje,metar tanke žice i kliješta,tridesetak centimetara dugu pilu itubu ljepila. U prodavaonicielektromaterijala nabavio je

tranzistorsku bateriju od devetvolta, žaruljicu i dva komada nejednožilne plastikom izoliranepetamperske žice; jedna je žicabila plava, druga crvena, a svakije komad bio dug otprilike trimetra. Mackensen je bio uredančovjek i volio je da se negativnipol razlikuje od pozitivnog. Upapirnici je kupio pet velikihđačkih gumica; duge su bile petcentimetara, široke dvacentimetra, a debele okocentimetar. U ljekarni je nabaviodva paketića prezervativa; svakije sadržavao tri komadakondoma. U dobro opremljenoj

delikatesnoj radnji uzeo je kutijufinog čaja.

Bilo je to pakovanje od četvrtkile s poklopcem koji je vrlo noprianjao. Kao dobru radniku,mrska mu je bila i sama pomisaona to da se eksploziv smoči.Poklopac kutije za čaj izrađen jetako da ne propušta ni zrak, akamoli vlagu.

Kad je sve pribavio, u hotelu»Hohenzollern« uzeo je sobu izkoje je mogao promatrati trg,tako da bi za vrijeme rada svremena na vrijeme mogao bacitipogled na parkiralište, na koje ćese, u to je bio siguran, Miller

vratiti.Prije nego što je ušao u hotel

uzeo je iz prtljažnika četvrt kileplastičnog eksploziva, mekanapoput plastelina, i jedanelektrični detonator.

Sjedeći za stolom do prozora,stalno nadzirući trg, sa šalicomjake crne kave koja mu je trebalaodagnati umor, dao se na posao.

Bomba koju je izrađivao bilaje jednostavna. Prvo je u zahodbacio čaj, zadržavši praznulimenku.

U njezinu je poklopcuškarama za žicu probio rupu.Uzeo je crvenu žicu i odrezao

komad od otprilike dvadeset i petcentimetara.

Jedan je kraj zalemio napozitivni pol baterije. Nanegativni pol zalemio je duguplavu žicu. Svaku je žicu povukaona svoju stranu, kako se nislučajno ne bi dotaknule, i zavioih izolirajućom vrpcom.

Drugi kraj kratke crvene žiceomotao je oko detonatora. Naisto mjesto učvrstio je krajdrugog, dugog, dijela crvene žice.

Smjestio je bateriju i žice udno četvrtaste limenke od čaja,tutnuo detonator duboko uplastični eksploziv i kutiju do

vrha dopunio plastičnimeksplozivom.

Strujni krug je tako biozgotovljen. Jedna je žica vodila izbaterije do detonatora, a drugaod detonatora nije vodilanikamo; njezin goli završetakstršao je u zraku. Ali kad se ovadva sloboda kraka, jedan odcrvene, a drugi od plave žice,dotaknu, strujni će se krugzatvoriti. Struja iz baterijeaktivirat će detonator, koji ćeeksplodirati uz prasak. No taj ćese prasak izgubiti u tutnjuplastičnog eksploziva koji jedostatan da razori dvije — tri

hotelske sobe.Preostao je još jedino uređaj

za okidanje. Mackensen jeomotao ruke rupčićem i savinuooštricu pile. Puknula je posredini. Tako je dobio dvametalna komada od po petnaestcentimetara. Oba su komadaimala na krajevima po jednurupicu, koje su inače služile zatoda se oštrica pričvrsti za okvirpile.

Složio je pet gumica jednu nadrugu, tako da su sve zajednotvorile gumeni blok. Odvojivšitako polovice oštrice, povezao ihje duž gornje i donje strane

gumenog bloka, tako da supetnaest centimetara duga željezastršala paralelno jedno s drugimna razmaku od otprilike tricentimetra.

Doimala su se poputkrokodilskih ralja. Guma je bilasamo na jednom kraju željezatako da je daljnjih desetakcentimetara oštrice razdvajaosamo zrak. Da bi otpor ipak bionešto veći, te da se kraci ne biprerano spojili, Mackensen je uotvorene ralje uglavio žaruljicu ipričvrstio je ljepilom. Staklo nijedobar vodič elektriciteta.

Skoro je sve bilo gotovo. Obje

žice, crvenu i plavu, koje su virileiz kutije s eksplozivom provukaoje kroz rupicu na poklopcu iutisnuo poklopac na njegovomjesto. Jednu je žicu zalemio zagornju oštricu pile, a drugu zadonju. Bomba je bila naoružana.

Stane li tko na okidač ili pakbude li naprava izloženaiznenadnom pritisku, žaruljica ćese zdrobiti, dva će se željezaspojiti, a električni krug izbaterije bit će uspostavljen.Preostala je još samo jedna mjeraopreza. Kako bi spriječio daistureni dijelovi oštrice istodobnododirnu isti komad metala, što bi

također zatvorilo strujni krug,navukao je svih šest prezervativapreko okidača, jedan prekodrugoga, tako da je uređaj biozaštićen od vanjskog aktiviranjasa šest slojeva tanke aliizolirajuće gume. Ovo će, akoništa drugo, osujetiti slučajnudetonaciju.

Pripravivši bombu, metnuo juje na dno ormara zajedno svrpcom za omatanje, kliještima iostatkom ljepljive trake, što ćemu sve biti potrebno da bombuugradi u Millerov automobil.Zatim je naručio još kave, kakobi ostao budan, i smjestio se do

prozora da sačeka Millerovpovratak na parkiralište usredištu trga.

Nije mu bilo poznato kamo jeMiller otišao, a to ga nije nitizanimalo. Vukodlak ga je uvjerioda ne postoji ništa po čemu biMiller mogao otkritikrivotvoriteljevo sklonište, i to jebilo u redu. Kao pravi stručnjak,Miller je bio spreman obaviti svojposao, a sve ostalo prepustitipretpostavljenima.

Nije mu bilo teško pričekati.Znao je da će se Miller, prije ilikasnije, vratiti.

BXV

ez ikakve ljubeznostiliječnik je promotrioposjetitelja. Miller, koji nije

volio kravate i ovratnike I koji ihje kad god je samo mogaoizbjegavao, nosio je bijelunajlonsku majicu okruglaovratnika, a preko nje crnpulover s rolovratnikom. Preko teodjeće imao je crni blejzer.Liječnik mu je svojim nastupomjasno davao do znanja da bikravata i standardni ovratnik biliprimjereniji za posjet bolnici.

— Njezin nećak? — ponovioje iznenađeno. — čudno. Pojmanisam imao da gđica Wendel imanekog nećaka.

— Vjerujem da sam ja njezinjedini živi rođak — kazao jeMiller. — Jasno je da bih došaomnogo ranije samo da sam znaou kakvom je stanju teta, nogospodin Winzer nazvao me tekjutros I zamolio me da je obiđem.

— Gospodin Winzer običnosam dolazi nekako u ovo doba —primijetio je liječnik.

— Morao je, čini se,otputovati — kazao je Milleruljudno. — Barem mi je tako

jutros telefonirao.Rekao je da će biti odsutan

nekoliko dana, pa me zamolio daje umjesto njega posjetim.

— Otputovao? Zbiljaneobično. Vrlo čudno. — Liječnikje na trenutak neodlučno zastao aonda rekao: — Ispričajte me načasak.

Miller ga je promatrao kakoizlazi iz predvorja u kojem surazgovarali i ulazi u malukancelariju.

Kroz otvorena vrata čuo jeulomke razgovora koji je liječniktelefonski vodio s Winzerovomkućom.

— Stvarno je otišao?… Jutros?… Nekoliko dana?… Oh, ne,hvala vam, gospođice. Samo samželio provjeriti hoće li je popodneposjetiti.

Liječnik je spustio slušalicu ivratio se u predvorje.

— Čudno — promrmljao je. —Gospodin Winzer je dolazio točnokao sat sve otkad je gđica Wendelovamo dopremljena. Očito je tovrlo brižan čovjek. No, bit će munajbolje da se požuri želi li je jošjednom vidjeti. Vrlo, vrlo joj jeslabo, znate.

Miller je poprimio tužan izraz.— Tako mi je i rekao preko

telefona — lagao je. — Jadnatetica.

— Naravno, budući da stenjezin rođak, možete na časak donje. Ali, moram vas upozoriti,ona vrlo rijetko govori suvislo, pavas moram zamoliti da budete štoje moguće kraći. Izvolite ovuda.

Doktor je poveo Millera kroznekoliko hodnika zgrade koja jenekoć očito bila velika obiteljskakuća i koja je sada preuređena ubolnicu. Stali su pred jednimvratima.

— Tu je ona — rekao jeliječnik i propustio Milleraunutra, a zatim za njim zatvorio

vrata. Miller je čuo njegovekorake koji su se udaljavali nizhodnik.

Soba je bila u polumraku, isve dok mu se oči nisu svikle namutno svjetlo zimskogpopodneva koje je prodiralo krozmalko razmaknute zastore, nije ukrevetu mogao razaznati zgrčeneženine obrise.

Pod ženinom glavom iramenima podmetnuto jenekoliko jastuka, ali su njezinaspavaćica i lice bili toliko blijedida su se gotovo stopili sposteljinom. Oči su joj bilesklopljene. Millerove nade da će

preko nje naći trag iščezlogkrivotvoritelja bile su vrlo, vrloslabe.

Prošaptao je: — GospođiceWendel.

Vjeđe su zatreperile i podiglese.

Gledala ga je bezizražajno iMiller je posumnjao da ga uopćevidi. Ponovno je sklopila oči ipočela nepovezano mrmljati.Prikučio joj se bliže kako biuhvatio izričaje koji su s njezinihsivih usana tekli jednolično i bezikakve međusobne veze.

Malo se što razabiralo.Govorila je nešto o Rosenheimu

— znao je da je to neko seoce uBavarskoj — možda svojemrodnom mjestu. Zatim nešto onekim »odjevenima u bijelo, takolijepo, tako jako lijepo«. A zatimsu slijedile riječi koje nisu značilebaš ništa.

Miller joj se još bliže nagnuo.— Gospođice Wendel, čujete

li me?Umiruća žena i dalje je

gunđala. Miller je uhvatio ovo:»Svi su nosili molitvenike i kiticecvijeća, svi su bili u bijelom, takonevini tada.«

Miller se namrštio nastojećishvatiti o čemu je riječ. U bunilu

žena se sjećala svoje prvepričesti.

Kao i on, i ona je nekad bilarimokatolik.

— Čujete li me, gospođiceWendel? — ponovio je bezikakve nade da će ga shvatiti.Otvorila je opet oči i zapiljila ih unjega, u bijeli ovratnik, crnutkaninu na prsima i crn kaputić.Na njegovu prepast, opet jezatvorila oči, a njezinim jeravnim prsima prostrujao grč.Miller se zabrinuo. Pomislio je dabi bilo najbolje da pozoveliječnika. A tada su dvije suze —iz svakog oka po jedna —

skliznule niz blijede obraze.Plakala je.

Jednu je ruku polakopomicala po pokrivaču premanjegovoj ruci, kojom se oslonio okrevet kad se nadnimio nad nju.Nenadanom snagom, ili moždaočajem, zgrabila ga je za zglob.Miller se baš spremio da seoslobodi njezina stiska i ode —bio je uvjeren da mu ne moženišta reći o Klausu Winzernu —kadli je ona posve razgovijetnorekla: — Blagoslovite me, oče, jersam griješila.

Nekoliko trenutaka nijerazumijevao. A onda, kako mu je

pogled skliznuo na vlastita prsa,shvatio je zabludu u koju je ženazapala zbog mutnog osvjetljenja.Dvije se minute lomio da li da jeostavi i vrati se u Hamburg ilipak da li da riskira vlastitu dušu ijoš jednom pokuša prekokrivotvoritelja otkriti gdje jeEduard Roschmann. Ponovno senadvio nad krevet.

— Dijete moje, spreman samčuti tvoju ispovijed.

Zatim je počela govoriti.Umornim, beživotnim glasomizvirala je povijest njezina života.Rodila se i odrasla u bavarskimpoljima i šumama. Rođena 1910,

sjećala se kako je njezin otacotišao u prvi svjetski rat i kako senakon tri godine poslije primirjaiz 1918. godine vratio ogorčen iljut na one kapitulante u Berlinu.

Sjećala se političkog nemirana početku dvadesetih godina ipokušaja puča u obližnjemMiinchenu, kad je gomilapredvođena uličnim huškačemAdolfom Hitlerom, pokušalasvrgnuti vladu. Njezin se otackasnije pridružio tom čovjeku injegovoj stranci, i kad je napuniladvadeset i tri godine, huškač injegova stranka preuzeli su vlastu Njemačkoj. Slijedili su zatim

ljetni izleti Saveza njemačkihdjevojka, služba tajnice kodgauleitera Bavarske i plesovi sazgodnim, plavokosim mladićimau crnim uniformama.

Ali ona se razvila u ružnu,visoku, košćatu, nespretnudjevojku konjskog lica i maljaiznad gornje usnice. Mišju jekosu vezala u pundžu, a nosila jetešku odjeću i goleme cipele.Negdje oko tridesete godinespoznala je da se nikad nećeudati. Ogorčena i puna mržnje,godine 1939. postala jetamničarka u logoruRavensbruck.

Govorila je o ljudima koje ješibala i batinala, danima moći iokrutnosti u brandenburškomlogoru.

Suze su joj postojano tekle nizobraze, a prsti stiskali Millerovuruku u strahu da se on ne bizgrozio i napustio je prije negošto dovrši svoju pripovijest.

— A poslije rata? — upitao juje blago.

Tada su nastupile godinetumaranja. SS ju je napustio,saveznici su je progonili. Radilaje po kuhinjama kao sudoperka.Prala je tanjure i spavala poprenoćištima Vojske spasa. A

onda je 1950. srela Winzera, kojije, tragajući za kućom koju bikupio, odsjeo u nekom hotelu uOsnabrücku. Bila je konobarica.Taj mali neupadljivi čovjek kupioje kuću i predložio joj da dođe knjemu i da mu vodi kućanstvo.

— Je li to sve? — upitao jeMiller kad je prestalapripovjedati.

— Da, oče.— Dijete moje, znaš da ti ne

mogu dati oprost ako mi neispovijediš sve svoje grijehe.

— To je sve, oče.Miller je duboko uzdahnuo.— A što je s krivotvorenim

pasošima? Onima koje je onizrađivao za esesovce u bijegu.

Nekoliko je trenutaka šutjela iMiller se pobojao da će opetzapasti u besvjesno stanje.

— Vi i za to znate, oče?— Znam.— Ja ih nisam radila — rekla

je.— Ali ste znali za njih. Znali

ste što je radio Klaus Winzer.— Jesam — prošaptala je.— On je sada otputovao —

rekao je Miller.— Ne, nije. Klaus nije. Ne bi

on mene ostavio. Vratit će se.— Znate li kamo je otišao?

— Ne, oče.— Jeste li sigurni? Promisli,

dijete moje. Primorali su ga dapobjegne. Kamo bi se mogaoskloniti?

Iznurena glava polako je dalaznak da ne zna.

— Ne znam, oče. Ako mubudu prijetili, izvući će sefasciklom. Rekao mi je to.

Miller se trgnuo. Pogledao ježenu, čije su se oči sklopile kaoda je usnula.

— Kakav fascikl, dijete moje?Razgovarali su još nekih pet

minuta, a zatim je netko tihokucnuo na vrata. Miller se

oslobodio ženinih prsta i ustao.— Oče…Glas je bio žaloban, molećiv.

Okrenuo se. Zurila je u njegaširoko otvorenih očiju.

— Blagoslovite me, oče.Preklinjala ga je. Miller je

uzdahnuo. Bio je to smrtni grijeh.Nadao se samo da će to

negdje netko razumjeti. Podigaoje desnu ruku i napravio znakkriža.

— In nomine Patris, et Filii, etSpiritus Sancti, Ego te absolvo apeccatis tuis.

Žena je duboko uzdahnula,sklopila oči i zapala u besvjesno

stanje.Vani, na hodniku, čekao je

liječnik.— Mislim da ste bili posve

dovoljno kod nje — rekao je.Miller je kimnuo.— Da. Zaspala je sada —

rekao je. Doktor se navirio unutrai zatim posjetitelja ispratio dopredvorja.

— Koliko će još? — upitao jeMiller.

— Vrlo je to teško reći. Dvadana, možda tri. Više neće. Jakomi je žao.

— No, da. Hvala vam što stemi dopustili da je vidim. —

kazao je Miller. Liječnik mu ješirom otvorio vrata. — Oh, da.Samo još nešto, doktore. Naša jeobitelj katolička. Zamolila jesvećenika.

Posljednja pomast, znate.— Da, naravno.— Hoćete li se vi za to

postarati?— Svakako — rekao je

liječnik. — Nisam to znao.Pobrinut ću se za to još ovogposlijepodneva. Hvala vam štoste mi to rekli. Zbogom.

Bilo je već kasno poslijepodnei mračak se pretvarao u noć kadse Miller dovezao natrag na

Theodor Heuss Platz i jaguarparkirao dvadesetak metara odhotela. Prešao je cestu i povukaose u svoju sobu. Mackensen jepromatrao njegov dolazak. Staviobombu u putnu tašku i spustio seu foaje, platio račun za narednunoć — rekao je da će otići ujutrovrlo rano — i krenuo do svojegautomobila.

Postavio ga je tako da jemogao nadzirati ulaz u hotel ijaguar i spremio se na daljnječekanje.

Na cesti je još uvijek bilopreviše ljudi a da bi se mogaolatiti jaguara, a osim toga, Miller

je svakog trenutka mogao izići izhotela.

Ukoliko bi se Miller odvezaoprije nego što bi Mackensenugradio bombu, ubojica bi gauhvatio na otvorenoj cestinekoliko kilometara izvanOsnabriicka, sredio ga I ukraomu torbu. Ako Miller zanoći uhotelu, Mackensen će bombuugraditi u sitne sate kad nikogane bude u blizini.

U svojoj sobi Miller senaprezao da se sjeti jednogimena. čovjekovo lice prizvao jeu pamet, ali ime mu je još uvijeknedostajalo.

Bilo je to nekako baš prijeBožića 1961. godine. Nalazio se unovinarskoj klupi hamburškogpokrajinskog suda i čekao daotpočne suđenje za koje se biozainteresirao. Prispio je bio bašna svršetak prethodnog suđenja.Nad optuženičkom klupom bio jeneki čovječuljak lisičjeg izgleda,a branitelj je apelirao na blagost,ističući da su upravo upredbožićnom razdoblju, te danjegov klijent ima ženu i peterodjece.

Miller se bio prisjetio da je usudnici opazio iscrpljeno liceoptuženikove žene. U

posvemašnjem očaju sakrila ga jerukama, kad je sudac, obrazlažućida bi kazna bila i duža da nijebranitelj apelirao na milost,izrekao presudu od osamnaestmjeseci zatvora. Javni tužilacopisao je osuđenika kao jednogod najvještijih hamburškihprovalnika u sefove.

Četrnaest dana kasnije Millerje u nekom baru, dvjestotinjakmetara od Reeperbahna, pio sjednim od svojih poznanika izpodzemlja. Imao je dovoljnonovaca, jer je tog dana dobiohonorar za veću foto-reportažu. Udnu prostorije neka je žena ribala

pod.Prepoznao je zabrinuto lice

žene provalnika koji je osuđenprije dva tjedna. U nastupuvelikodušnosti, koji je kasnijepožalio, tutnuo joj je 100 marakau pregaču i otišao iz lokala.

U siječnju je primio pismo izhamburškog zatvora. List je biovrlo, vrlo nepismen. Ona se ženakod šankera bila raspitala zanjegovo ime i dojavila ga svojemmužu. Pismo je bilo poslanočasopisu za koji je ponekadradio. Dostavili su mu ga.

»Dragi gospodine Miller, ženami je pisala što ste uradili

neposredno prije Božića. Nikadvas nisam vidio i ne znam zaštoste to učinili, ali vam želim toplozahvaliti. Stvarno ste gospodin.Taj je novac pomogao da Doris idjeca lijepo provedu Božić i NovuGodinu. Ako bih vam ikad kakomogao uzvratiti, samo mi se,molim vas, javite. S poštovanjemvaš…«

No, koje je ono ime bilopotpisano u dnu lista? Koppel.Tako je. Viktor Koppel. MolećiBoga da Koppel opet nije dopaozatvora, Miller je izvadio adresars imenima i telefonskimbrojevima svojih veza u

podzemlju, povukao hotelskitelefon na koljena i počeonazivati prijatelje iz hamburškogpolusvijeta.

Koppela je uhvatio u polaosam. Budući da je bio petakuvečer, nalazio se s gomilomprijatelja u lokalu, i Miller jepreko telefona mogao čuti i juke-box. Svirali se Beatlesi, » Want toHold Your Hand«, baš ono što gaje te zime izvodilo iz živaca, jerse posvuda i stalno sviralo.

Uz malu pomoć, Koppel sesjetio i njega i poklona koji jeprije dvije godine dao Dorris.Koppel je očito bio supijan.

— Vrlo lijepo je to bilo od vas,gospodine Miller, vrlo lijepo.

— Slušajte. Vi ste mi izzatvora napisali da ako bude ištašto biste mogli za me učiniti…Sjećate se?

Koppelov je glas postaooprezan.

— Da, sjećam se.— Pa, potrebna mi je mala

pomoć. Ne velika. Hoćete li mipomoći? — rekao je Miller.

Muškarac iz Hamburga i daljeje bio sumnjičav.

— Nemam uza se baš mnogo,gospodine Miller.

— Ne trebam posudbu —

rekao je Miller. — Platit ću vamza posao. To je mali poslić.

Iz Koppelova glasa izbijalo jeolakšanje.

— Aha, shvaćam. Da,svakako. Gdje ste? Miller mu jesve rastumačio.

— Otiđite samo na hamburškikolodvor i prvim se vlakomdovezite u Osnabriick. Naći ćemose na kolodvoru. Još samo jedno:ponesite svoj alat.

— Znate, gospodine Miller,nikad ne radim izvan svojegrevira. Nemam pojma oOsnabrücku.

Miller je prešao na hamburšku

šatru.— Igrarija, Koppel. Prazno,

vlasnik otputovao, a unutra svegai svačega. Izvidio sam, i nemanikakvih poteškoća. U Hamburgumožete biti do doručka s punomvrećom love, i nitko nećepostavljati nikakvih pitanja.Čovjeka neće biti cijeli tjedan.Možete se osloboditi materijalaprije nego što se vrati, a cajkaniće ionako misliti da je lokalnastvar.

— A što je s mojim putnimtroškovima? — upitao je Koppel.

— Isplatit ću ih kad dođeteovamo. Imate vlak u devet sati.

Ostaje vam jedan sat vremena.Zato krenite.

Koppel je duboko uzdahnuo.— U redu. Bit ću na tom

vlaku.Miller je spustio slušalicu,

zamolio hotelsku telefonisticu daga nazove u jedanaest izadrijemao.

Vani je Mackensen i daljeostao na svojoj samotnoj straži.

Odlučio se latiti jaguara uponoć samo ako se Miller dotlene pojavi.

No Miller je napustio hotel učetvrt dvanaest, prešao trg i ušaou kolodvorsku zgradu.

Mackensen se iznenadio. Izišaoje iz mercedesa i zavirio ukolodvorsko predvorje. Miller jestajao na peronu I iščekivao nekivlak.

— Kamo odlazi prvi vlak sovog perona? — pitao jeMackensen jednog nosača.

— Za Münster u jedanaest itrideset — odgovorio je čovjek.Mackensen se pitao zašto bi seMiller povezao vlakom kad imaautomobil. I dalje zbunjen, vratiose u svoj mercedes i nastaviočekati.

U jedanaest i trideset i petotkrio je u čemu je stvar. Miller

se vraćao iz kolodvorske zgrade udruštvu sitnog, loše odjevenogmuškarca koji je nosio crnukožnatu tašku. Bili su zauzetirazgovorom. Mackensen jeopsovao. Od svega što je mogaozamisliti, najgore je bilo baš to dase Miller s društvom odveze ujaguaru. To bi znatno otežalobuduće ubojstvo. Na njegovoolakšanje dva su muškarca prišlajednom taksiju, ušla u nj iodvezla se. Odlučio je da se zadvadeset minuta lati jaguara, kojije još bio parkiran dvadesetakmetara ispred njega.

U ponoć je trg bio sasvim

pust. Mackensen je kliznuo izkola.

Ponio je džepnu bateriju i trimala oruđa, prišao jaguaru,ogledao se i ukliznuo poda nj.

Znao je da će mu se zanekoliko minuta odjeća uprljati ismočiti u blatu i bljuzgavici. Noto je bilo najmanje što ga jezabrinjavalo. Baterijom jepotražio bravicu haube. Trebalomu je dvadeset minuta da jeotvori, a onda je poklopac strojaodskočio otprilike tri centimetra.Jednostavnim pritiskom odozgormoći će ga ponovno zaključatikad obavi posao. Nije se makar

morao truditi da provaljuje u kolakako bi poklopac oslobodioiznutra.

Vratio se u mercedes iprebacio bombu do sportskihkola. čovjek nagnut nadotvorenim poklopcem motoraprivlači malu pažnju, ako seuopće tko na nj i osvrće.Prolaznici pretpostavljaju da tovlasnik prtlja po vlastitomautomobilu.

Žicom je pričvrstio paklenistroj u unutrašnjost automobilskeškoljke. Fiksirao ga je točnoispred vozačeva sjedala. Bit ćejedva metar od Millerovih prsa

kad eksplodira. Napravu zaokidanje, koja je s eksplozivnimnabojem bila povezana dva i polmetra dugim žicama, spustio jemimo motora gotovo do razinetla.

Podvukavši se ponovno podkola, provjerio je baterijomprednji ovjes. Za pet minutaotkrio je mjesto koje mu jeodgovaralo. Stražnji dio okidačačvrsto je svezao za polugu ovjesa.Otvorene ralje naprave, omotanegumom i razdvojene žaruljicom,utisnuo je među dva navojasnažne opruge prednjeg desnogamortizera.

Kad je bombu čvrsto uglavio,tako da ni slučajno nije moglaiskliznuti i pasti za vrijemevožnje, izvukao se ispod auta.Procijenio je da će amortizer naprvoj rupi pri velikoj brzinipritisnuti okidač i slomitižaruljicu koja razdvaja njegoveralje, te da će tako uspostavitikontakt između dvaju dijelovaoštrica. Kad se to desi, Miller injegovi inkriminirajućidokumenti razletjet će se ukomadićke.

Na kraju je Mackensensuvišnu žicu koja je povezivalanaboj s okidačem uredno

namotao I pričvrstio je o šasijukako se ne bi vukla po zemlji iogulila o kolnik. Sredivši i to,spustio je poklopac motora izatvorio ga. Vratio se na stražnjesjedište mercedesa, sklupčao ipridrijemao.

Obavio je, smatrao je, dobarposao.

Miller je taksistu rekao da ihpoveze na Saar Platz, gdje ga jeisplatio i otpustio. Koppel jeimao lijep običaj da za vožnjedrži jezik za zubima. Usta jeotvorio tek kad je taksi nestajaou smjeru grada.

— Nadam se da znate što

radite, gospodine Miller. Znate,malo je čudno da vi, reporter itako to, ulazite u ovakvu stvarcu.

— Koppel, ne trebate senimalo brinuti. Mene zanimasamo svežanj isprava koji senalazi u sefu te kuće. Ja ću uzetito, a vi sve ostalo što se tamonalazi. O. K.?

— No, budući da ste to vi, uredu. Idemo.

— Samo još jedno. U kućistanuje sluškinja — rekao jeMiller.

— Rekli ste da je kuća prazna— prosvjedovao je Koppel. —Ako se ona pojavi, kidam. Ne

želim imati udjela ni u kakvojoružanoj pljački.

— Pričekat ćemo do dva. Tadaće tvrdo spavati.

Odšetali su kilometar, kolikoje bilo do Winzerove kuće, hitrose obazrli i šmugnuli krozdvorišna vrata. Da ne idušljunkom, dva su muškarca pošlapo travi duž automobilskogprivoza, a zatim prešla travnjak isakrila se u grmlju rododendronakoje je bilo ispred prozora onogašto je izgledalo kao radna soba.

Koppel, koji se kretao poputzvjerčice koja se prikrada krozšipražje, obišao je kuću, ostavivši

Millera da čuva torbu s alatom.Kad je vratio, prošaptao je: —Kod sluškinje je još svjetlo.Prozor sa stražnje strane upotkrovlju.

Ne usuđujući se pušiti, sjedilisu jedan sat i drhturili poddebelim zimzelenim lišćem. Ujedan sat poslije pola noći Koppelje opet bio otišao u izviđanje iizvijestio da je u djevojčinoj sobisvjetlo utrnuto.

Sjedili su još dobrih desetminuta, a onda je Koppel stisnuoMillerovo zapešće, uzeo torbu ipreko mjesečinom obasjanetratine otapkao do prozora radne

sobe. Negdje u daljini zalajao jeneki pas, a u još većoj udaljenostizacviljela je guma nekogautomobila koji je hitao kući.

Na njihovu sreću, prostorispod prozora radne sobe još jebio u sjeni. Koppel je upaliobateriju I svjetlom prešaoprozorske okvire, a zatim iprečku koja je dijelila gornji diood donjega. Prozor je bio čvrst isolidan, osiguran protiv provale,ali nije bio opremljen alarmnimsistemom. Koppel je otvoriotorbu i na trenutak se nadvio nadnju. Izvadio je navoj ljepljivetrake, napravu za otčepljivanje

odljeva nasađenu na štap, rezačza staklo s dijamantom na vrhu igumeni čekić.

Sa zamjernom je spretnošćuna staklu izrezao savršen krug,tik ispod prozorske kvake. Zasvaki slučaj preko diska jenalijepio dva duga komadaljepljive trake, s time što jekrajeve tih traka nalijepio naneizrezani dio prozora. Izmeđutraka utisnuo je otčepljivač, kojije dobro ovlažio.

Držeći držak otčepljivača ulijevoj ruci, gumenim je čekićemoštro udario po izloženu dijeluizrezana okna. Nakon drugog

udarca čulo se pucketanje i diskje potisnut u sobu. Obojica su seumrtvila iščekujući možebitnureakciju, ali se ništa nije čulo. Idalje držeći otčepljivač, na čijemje kraju s unutrašnje straneprozora bio stakleni disk, Koppelje strgnuo komade ljepljive trake.Navirivši se kroz prozor, opazioje debeli sag, udaljen otprilikemetar i pol, i trzajem zglobahitnuo je stakleni disk iotčepljivač unutra, tako da subezglasno pali na sag.

Proturivši ruku kroz rupu,domogao se kvake i otvorio donjiprozor. Brzo poput muhe

provukao se kroza nj, a Miller gaje sa znatno većim oprezomslijedio. U usporedbi smjesečinom na travnjaku, u sobije bilo tamno kao u rogu, aliKoppel se ponašao kao dasavršeno vidi.

Psiknuo je: — Tiho. — Millerje stao kao ukopan, dok jeprovalnik mirno zatvorio prozor inavukao zastore. Prošao je krozsobu, nagonski obilazećinamještaj, i zatvorio vrata koja suvodila u hodnik.

Tek je tada upalio džepnubateriju.

U njezinu svjetlu ocrtavao se

pisaći stol s telefonom, zidnapolica s knjigama, dubokinaslonjač i, na kraju, zgodankamin obzidan crvenom ciglom.

Koppel se nečujno stvorio tikdo Millera.

— Ovo mora da je radna soba,šefe. Nemoguće je da postojedvije ovakve sobe, sa dva kaminaod cigli, u jednoj kući. Gdje jepoluga kojom se otvara ovaj zid?

— Ne znam — promrmljao jeMiller oponašajući provalnikovomrmljanje. Koppela je iskustvonaučilo da je mrmljanje dalekoteže otkriti no šapat. — Moratćete je naći — dodao je Miller.

— Pa nisam valjda šašav. Tomože potrajati stoljećima.

Posjeo je Millera na stolac iupozorio ga da nikako ne skidasvoje šoferske rukavice. Uzevšitorbu, Koppel je pristupiokaminu. Na glavu je staviosvojevrstan držač u koji je takouglavio bateriju da mu je bacalasvjetlo točno ispred očiju.Centimetar po centimetarpretraživao je cigle, pipajućiosjetljivim prstima zaudubinama, izbočinama usjecimaili šupljinama. Zatim je, kad jesve do kraja ispitao, oštrimnožićem iznova počeo

provjeravati pukotine. U polačetiri naišao je na ono za čim jetragao.

Oštrica je skliznula u prorezizmeđu dviju cigli i nešto jeslabašno škljocnulo. Cigleni zidveličine šezdeset sa šezdesetcentimetara isturio se za otprilikedva centimetra. Stvar je bila takosavršeno izvedena da se prostimokom pomaknuti kvadrat nijemogao razlikovati od ostalihcigli.

Koppel je širom otvorio vrata,koja su s lijeve strane visjela nabešumnim željeznim šarkama.Kvadrat od cigli bio je ugrađen u

metalni umetak koji jepredstavljao vrata. Iza vrata zrakaKoppelove lampice osvijetlila jeprednji dio malog zidnog sefa.

Svjetiljka je i dalje gorjela, aKoppel je oko vrata staviostetoskop i namjestio slušalice.Nakon što je pet minuta zurio ubravu s četiri kombinacijeprislonio je stetoskop na mjestoiza kojega se, po njegovumišljenju, nalazio uređaj i počeookretati prvi prsten skombinacijama.

Tri metra udaljen, Miller je sasvojeg stolca promatraoprovalnikov rad i postajao sve

nervozniji.Koppel je, međutim, bio

sasvim miran, zaokupljenposlom. Uz to, znao je da je vrlomalo vjerojatno da će sada bilokoga uzbuniti da pretražuje radnusobu. Bili su nepomični.Ulaženje, kretanje po prostoriji iizlazak bili su opasni trenuci.

Trebalo mu je četrdesetminuta da otvori i posljednjizasun.

Mirno je gurnuo vrata sefa iokrenuo se Milleru, a zrakanjegove lampice osvijetlila je stolna kojem su se nalazila dvasrebrna svijećnjaka I teška

starinska burmutica.Bez ijedne riječi Miller se

podignuo i pristupio Koppelu.Uzeo je svjetiljku s provalnikovačela I osvijetlio unutrašnjost sefa.Tamo je bilo nekoliko svežnjevanovčanica. Izvukao ih je i predaozahvalnu provalniku, koji je tihozvižduknuo. Fićuk je bio takav dase mogao čuti tek na vrlo malojudaljenosti.

Gornja polica sefa sadržavalaje samo jednu stvar: žućkastumapu od manilske konoplje.Miller ju je izvukao, širomotvorio i počeo razgledavatilistove koji su se u njoj nalazili.

Bilo ih je četrdesetak.Na svakom je bila po jedna

fotogra ja i nekoliko natipkanihredaka. Kad je došao doosamnaestog, zastao je i glasnorekao: — Bože dragi.

— Tiho — promrljao jeKoppel naglo.

Miller je zaklopio fascikl,vratio svjetiljku Koppelu i rekao:— Zatvorite to.

Koppel je utisnuo vrata nanjihovo mjesto i okrenuobrojčanik ne samo tako da vratabudu zatvorena, nego da i brojkena njemu budu u onom istomredoslijedu kako ih je i našao.

Nakon toga je čvrsto pritisnuocigle i vratio ih u prvotan položaj.čuo se još jedan škljocaj i sef jeopet bio zaključan.

Gurnuo je novčanice u džep —bio je to novac koji je Winzerprimio za svoja posljednja četiripasoša — i preostalo mu je samoda u svoju kožnatu torbu položisvijećnjake i burmuticu.

Isključivši bateriju, poveo jeMillera za ruku do prozora,povukao zastore opet ulijevo iudesno te pomno onjušiosituaciju. Travnjak je bio pust, amjesec je zašao za oblak. Koppelje otvorio prozor, đipnuo van

zajedno s torbom i pričekao damu se Miller pridruži. Zatvorio jeprozor i krenuo u grmlje. Slijedioga je novinar, koji je fasciklstrpao pod vestu.

Držali su se grmlja sve dok senisu približili vratima, a onda suizišli na cestu. Millera je spopaloda potrči.

— Hodajte polako — kazao jeKoppel normalnim glasom. —Hodajte i govorite kao da sevraćamo s neke zabave.

Do kolodvora je bilo otprilikepet kilometara, a već je biloskoro pet sati. Ulice nisu bilepotpuno puste, premda je bila

subota, jer njemačko radništvorano ustaje kako bi poobavljalosvoje poslove.

Stigli su do kolodvora a da ihnitko nije zaustavio.

Za Hamburg nije bilo vlakasve do sedam sati, ali je Koppelrekao da bi ga rado pričekao ubuffetu krijepeći se pićem.

— Zgodan poslić, gospodineMiller — rekao je. — Nadam seda ste dobili ono što ste tražili.

— Da, da, jesam — kazao jeMiller.

— A sada, tišina. Zbogomgospodine Miller.

Mali je provalnik kimnuo

glavom i otputio se premakolodvorskom bu etu. Miller seokrenuo I preko trga otišao uhotel, niti ne sluteći da ga sastražnjeg sjedišta parkiranogmercedesa motre krvljupodlivene oči.

Bilo je prerano da se upusti unužna propitkivanja koja je imaona pameti, pa si je dopustio trisata spavanja. Zamolio je da gaprobude u pola deset.

Telefon je zazvonio točno uzatraženo vrijeme. Naručio je damu donesu kavu i pecivo, što jestiglo baš kad je svršio stuširanjem. Pijući kavu,

razgledavao je papire u fasciklu.Prepoznao je otprilike pola tucetalica, ali ni jedno ime. Imena su,morao je samom sebi priznati,bila sporedna.

Osamnaestom se kartonuiznova vratio. čovjek nafotogra ji bio je stariji, kosa muje bila duža, sportski mu je brkpokrivao gornju usnu. Ali uši —dio tijela koji je najindividualnijikod svakog pojedinca, a kojiuvijek nekako zanemarujemo —bile su iste. Uske nosnice bileistovjetne, držanje glave također,baš kao i bljedunjave oči.

Ime je bilo posve svakidašnje,

a pažnju je zapravo pobuđivaloprebivalište. Prema poštanskombroju mora da je bilo u središtugrada. Vjerojatno je to bilaotmjena četvrt.

Točno u deset sati nazvao jetelefonsku centralu grada koji jebio naznačen na papiru. Zamolioje broj upravitelja stambenogbloka koji je naveden u adresi.Nasumce, ali se isplatilo. Bio jeto doista blok skupih stanova.

Nazvao je upravitelja, zapravoslavohlepnog vratara kojem jedodijeljena ta titula zbog velikenjemačke sklonosti ka zvučnimnaslovima. Objasnio mu je da je

neprestano nazivao jednogstanara ali da mu nitko nijeodgovorio, što je vrlo čudno, jerje čovjek zatražio da ga se baš uto doba nazove. Bi li muupravitelj htio pomoći? Da nijemožda telefon u kvaru?

Čovjek s druge strane linijedoista je bio uslužan. Gospodindirektor vjerojatno je u tvorniciili pak u svojoj vikendici ubrdima.

U kojoj tvornici? Pa u svojojvlastitoj, naravno. Tvornici radio-aparata. — Oh, pa naravno, kakoli sam glup! — rekao je Miller ispustio slušalicu. Telefonska

centrala dala mu je broj tvornice.Djevojka koja se odazvala

spojila ga je s gazdinomsekretaricom, koja mu je rekla daje gospodin direktor na vikendu usvojoj kući u brdima te da će sevratiti u ponedjeljak ujutro.Privatni broj vikendice ne smijetvornica saopćiti. Miller joj jezahvalio i spustio slušalicu.

Privatni broj i adresutvorničara radio-aparata napokonje dobio od svojeg starogprijatelja, privrednog i poslovnogdopisnika velikih hamburškihnovina. Adresu toga čovjekaprijatelj je imao u svojem

privatnom adresaru.Miller je sjedio i promatrao

Roschmannovo lice, njegovonovo ime i adresu koju jenadrljao u notes.

Sjetio se sada da je i prije čuoza tog čovjeka, za tog mrskogtvorničara. Po prodavaonicama jeviđao i te radio-aparate. Izvadioje kartu Njemačke i pronašaonjegovu seosku vilu na privatnomposjedu ili barem područje ukojem se smjestila.

Bilo je već prošlo podne kad jespremio prtljagu, spustio se upredvorje i podmirio račun. Bioje izgladnio, pa je sa svojom

torbom otišao u hotelskublagovaonicu i naručio velikodrezak.

Za vrijeme jela odlučio je dajoš istog poslijepodneva prijeđeposljednji dio puta te da se sasvojim čovjekom suoči idućegjutra. Još uvijek je uza se imaopapirić s privatnim telefonomonog odvjetnika iz ludvigsburškeZ — komisije. Mogao ga jenazvati, ali je želio, bio jeodlučan u tome, da se prvo samsretne s Roschmannom. Bojao seda ako sada nazove odvjetnika izamoli odred policajaca u rokuod pola sata, ovoga neće biti kod

kuće. Bit će sasvim u redu akonazove u nedjelju ujutro.

Nešto prije dva napokon jeizišao iz hotela, stavio kovčeg uprtljažnik jaguara, a torbu zaspise na sjedalo za suvozača, tesjeo za volan.

Nije uspio zamijetiti mercedeskoji ga je slijedio sve dopredgrađa Osnabrüka. Kola kojasu ga pratila uspela su se na auto-cestu odmah za njim, zastalanekoliko sekundi dok je jaguarnaglo jurnuo na jug, te zatimdvadesetak metara daljenapustila glavnu cestu i vratila seu grad.

Iz ulične javne govorniceMackensen je telefoniraoVukodlaku u Nürnberg.

— Krenuo je — rekao jesvojem pretpostavljenom. —Upravo sam ga ostavio kad je kaosumanut sunuo na jug.

— Je li s njim i vašanapravica? Mackensen senacerio.

— Još kako. Pričvršćena oprednji desni amortizer. Zanajviše osamdeset kilometara bitće u takvim komadićima da ga seneće moći niti identificirati.

— Izvrsno — zadovoljno seoglasio čovjek iz Nürnberga. —

Mora da ste umorni, Kamerad.Vratite se u grad i ispavajte.

Mackensenu se to nije moralodva puta reći. Nije poštenospavao još od srijede.

Miller je izvezao tihosamdeset kilometara, a zatim idaljnjih sto i šezedeset.Mackensen je, naime, previdiojedno. Njegova naprava zaokidanje sigurno bi bila brzodetonirala da je utisnuta uamortizer standardnog evropskogluksuznog automobila. No jaguarje bio britanski sportski auto sdaleko čvršćim amortizerima.Dok je jurio auto-cestom prema

Frankfurtu teške opruge iznadprvih kotača malko su se stisnulei smrvile žaruljicu u raljamanaprave za okidanje. No željezase nisu dotakla. Pri jakimudarcima približila bi se narazmak od svega milimetra azatim opet razmaknula.

Nemajući pojma o tomekoliko je blizu smrti, Miller seprovezao pokraj Münstera,Dortmunda, Wetzlara i BadHomburga. Do Frankfurta jestigao za manje od tri sata. Ondjeje na križanju skrenuo udesnoprema Königsteinu i divljim,snijegom zametenim šumama

planine Taunus.

BXVI

io je već mrak kad se jaguaruvezao u malo lječilišnomjesto na južnom podnožju

planinskog lanca. Pogled na kartuuvjerio je Millera da ga samonepunih trideset kilometara dijeliod privatnog posjeda koji jetražio. Odlučio je da te noći neide nikamo dalje, nego da potražihotel i pričeka jutro.

Prema sjeveru protezale su seplanine, koje je presijecala cestaza Limburg, planine tihe i bijelepod debelim snježnim

pokrivačem koji je zatutkaostijene i prekrio kilometre ikilometre borovih šuma.

Uzduž glavne ulice gradićatreperila su svjetla, a njihov jesjaj na brijegu ocrtavao ruševinestare tvrđe, nekadašnjeg gnijezdagospodara Falkensteina. Bilo jevedro, ali je studeni vjetarobećavao nov snijeg još u tokunoći.

Na uglu Haupt Strasse iFrankfuter Strasse našao je hotel,hotel »Park«, i upitao imaju likoju sobu.

Kupke u hladnoj vodi u veljačinisu bile tako privlačne kao u

ljetnim mjesecima. Slobodnog jemjesta bilo u izobilju. Vratar ga jeuputio da auto zaveže iza hotela,na malo parkiralište obrubljenodrvećem i grmljem.

Miller se okupao i izišao danegdje večera. Izabrao je »GrüneBaum«, gostionicu u HauptStrasse, jednu od desetakosvijetljenih restauracija.

Za vrijeme večere obuzela gaje nervoza. Opazio je da mu seruke tresu kad diže čašu s vinom.Dijelom se to moglo pripisatiiscrpljenosti, pomanjkanju sna uminula četiri dana, kunjanju kojeje trajalo najviše dva-tri sata. Bilo

je tu i naknadne napetosti zbogprovale u koju se upustio sKoppelom, a dio je izvirao i iziznenadne sreće što je nakonsvojeg prvog posjeta još jednomsvratio Winzerovoj kući i upitaosluškinju tko se svih tih godinastarao o neženji krivotvoritelju.

No najveći je razlog bio skorizavršetak hajke, susret sčovjekom kojega je mrzio i zakojim je tragao po brojnimneznanim labirintima, stalnoobuzet strahom da će nešto poćipo zlu.

U mislima se vrationepoznatom doktoru iz hotela u

Bad Godesbergu, koji ga je bioupozorio da ne staje na putkameradima; pa zatim onomžidovskom lovcu na naciste izBeča, koji mu je kazao:

»Čuvajte se. Ovi ljudi mogubiti opasni.« Razmišljajući tako oproteklim događajima, pitao sezašto ga još nisu napali. Znali suga kao Millera; dokaz za to jeposjet hotelu »Dreesen«. KaoKolba razotkrili su ga onda kad jeu Stuttgartu premlatio Bayera. Paipak, još ni jednoga od tih ljudinije primijetio. Bio je siguran dane znaju jedno: ne znaju da jedopro dovde. Možda su ga

izgubili ili su ga pak odlučiliostaviti na miru, uvjereni da ćese, nakon što se krivotvoriteljsakrio, vrtjeti u krugu.

A on je ipak imao taj fascikl,Winzerov tajni i eksplozivnidokazni materijal, a s njime inajbolju njemačku novinarskureportažu desetljeća. Nacerio sesamom sebi, a konobarica koja jeprolazila pomislila je da se on tonjoj smješka. Zanjihala jestražnjicom kad je drugi putaprolazila mimo njega, a on jepomislio na Sigi. Nije je zvao jošod Beča, a pismo koje joj jenapisao na samom početku

siječnja bilo je posljednje koje jedobila u zadnjih šest tjedana.Osjetio je sada da je treba kao štoje nikad dosad nije trebao.

Zanimljivo je kako muškarciuvijek više trebaju žene onda kadsu uplašeni. Morao je priznati dajest uplašen, dijelom zbog onogašto je već bio uradio, a dijelomzbog masovnog ubojice koji ga je,a da ni sam to nije znao, čekao uplaninama.

Potresao je glavom da odagnatakve misli i naručio još jednupolitru vina. Nije bio trenutak zamelankoliju. Uspio mu je najvećinovinarski potez za koji je ikad

čuo, a bio je i predporavnavanjem računa.

Dok je pio drugo vino još jejednom razmislio o svojem planu.Jednostavno suočenje, telefonskipoziv odvjetniku u Ludwigsburg,tridesetak minuta kasnije stiže»marica« da njegova čovjekaodveze u zatvor, pred sud i nadoživotnu robiju. Da je neki tvrđičovjek, bio bi poželio da sam,osobno, ubije esesovskogkapetana.

Dobro je o tome promislio, alije spoznao da je nenaoružan. Ašto ako Roschmann imatjelohranitelja? Hoće li on doista

biti sam, siguran u to da će ganjegovo novo ime zaštititi odprepoznavanja? Ili će pak uza njbiti dobro naoružan pratilac zaslučaj neugodnosti?

Za vrijeme odsluženja vojnogroka jedan Millerov prijatelj, kojije jednom zakasnio u kasarnu tezato morao noć proboraviti ustražarnici, ukrao je lisice odvojnih policajaca. Kasnije ga jemučila pomisao da bi ih moglipronaći u njegovoj naprtnjači paih je predao Milleru. Reporter ihje zadržao, onako kao trofejjedne lude noći u vojsci. Sad suse one nalazile na dnu jedne

škrinje u njegovu hamburškomstanu.

Imao je i jedan mali sauerpištolj, koji je kupio posvelegalno u vrijeme kad je 1960.pisao o hamburškomzločinačkom udruženju i kad sumu prijetili gangsteri iz MalogPaulija. Ta je stvarca bilazaključana u ladici njegovogpisaćeg stola također uHamburgu.

Malko omamljen vinom,duplom rakijom i umorom, digaose i platio račun i krenuo u hotel.Bio je već gotovo ušao u hotel daodanle telefonira kadli je uz sama

hotelska vrata ugledao dvijejavne govornice. Sigurnije će bitida se njima posluži.

Bilo je skoro deset sati, i Sigije pronašao u klubu u kojem jeradila. Zbog buke orkestra moraose derati kako bi ga moglarazumjeti.

Miller je kratko prekinuobujicu njezinih pitanja (gdje jebio, zašto se nije javljao, gdje jesada) I rekao joj ono što joj ježelio saopćiti. Opirala se da se nemože maknuti, ali nešto unjegovu glasu kazivalo joj je dapopusti.

— Jesi li ti u redu? — vikala

je u telefon.— Da. U redu sam. Ali

potrebna mi je tvoja pomoć.Molim te, draga, nemoj meiznevjeriti. Ne sada, ne noćas.

Nekoliko je trenutaka šutjela,a onda je jednostavno rekla: —Doći ću. Reći ću da je nesretnislučaj. Bliska rodbina ili neštoslično.

— Imaš li dovoljno da unajmišauto?

— Mislim da imam. Mogunešto posuditi od jedne cure.

Dao joj je ime jedne tvrtkekoja posuđuje automobile i kojaradi danonoćno te dodao da

spomene njegovo ime jer gavlasnik pozna.

— Koliko si daleko? — upitalaje.

— Od Hamburga petstokilometara. Možeš stići za petsati.

Recimo šest sati od ovogtrenutka. Prispjet ćeš ovamo okopet ujutro. I ne zaboravi midonijeti one stvari.

— U redu. Možeš meočekivati u to doba. — Zašutjelaje, a onda rekla: — Peter, dragi…

— Što je?— Bojiš li se čega?Signali su ga počeli

upozoravati da treba ubacitinovac, no on nije više imaonijedan kovani novac od jednemarke.

— Da — rekao je i spustioslušalicu, jer se veza već bilaprekinula.

U hotelskom predvorju upitaoje noćnog portira bi li mogaodobiti veliku omotnicu. Nakonstanovitog traganja ispod tezge,čovjek je uslužno izvukao smeđutvrdu omotnicu, dovoljno velikuda se u nju strpa papir veličinečetvrtine arka. Miller je kupio idovoljno maraka da može poslatiglomaznu pošiljku. Ispraznio je

posve vratarovu zalihupoštanskih maraka, kojom su seobično koristili gosti za slanjerazglednica.

U svojoj je sobi uzeo torbu zaspise, koju je cijelu večer nosaosa sobom, položio je na krevet iiz nje izvadio dnevnik SalomonaTaubera, snop papira izWinzerova sefa i dvije fotografije.Ponovno je pročitao one dvijestranice iz dnevnika koje su gazapravo nagnale u lov na čovjekao kojem nikad prije ništa niječuo, te proučavao dvijefotogra je koje je položio jednudo druge.

Na kraju je iz torbe uzeokomad čistog papira i na njnapisao kratku ali jasnu poruku,iz koje je svakom tko je pročitamoglo biti jasno što svežanjpriloženih dokumenata zapravopredstavlja. Tu bilješku, fascikl izWinzerova sefa i jednu od onihfotogra ja umetnuo je uomotnicu, na omotnicu jenapisao adresu i nalijepio svemarke koje je bio kupio.

Drugu fotogra ju stavio je unutarnji džep kaputića.Zapečaćenu omotnicu i dnevnikvratio je opet u torbu za spise,koju je turnuo pod krevet.

U putnoj je torbi nosio bočicurakije. U čašu za pranje zubi kojaje stajala iznad umivaonika ulioje žestoko piće. Primijetio je damu se ruke tresu, ali ga je oštropiće opustilo. Legao je na krevet.U glavi mu se malko vrtjelo.Zaspao je.

Ljut i nestrpljiv, koračao je Josefpo onoj podzemnoj prostoriji uMiinchenu. Za stolom su Leon IMotti zurili preda se. Prošlo ječetrdeset i osam sati otkako jeprispio brzojav iz Tel Aviva.

Njihovi pokušaji da pronađuMillera nisu urodili plodom.

Telefonirali su Alfredu Osterui zamolili ga da ode doparkirališta u Bayreuthu. Nazvaoih je i rekao im da automobilatamo nema.

— Ako spaze taj auto, znat ćeda on ne može biti pekarskiradnik iz Bremena — progunđaoje Josef kad je doznao tu novost— pa baš da i ne znaju da jevlasnik automobila Peter Miller.

Kasnije je jedan prijatelj izStuttgarta obavijestio Leona datamošnja policija traga za nekimmladim čovjekom zbog umorstvastanovitog Bayera, koji je pakubijen u jednoj hotelskoj sobi.

Opis je I predobro odgovaraoMilleru prerušenu u Kolba, ali, nasreću, u knjizi gostiju nije biloupisano ni Miller ni Kolb, a nijese spominjao ni crni sportskiautomobil.

— Barem je bio tolikopametan da se prijavi pod lažnimimenom — kazao je Leon.

— To bi bilo u skladu sulogom Kolba — naglasio jeMotti. — Kolb je zbog ratnihzločina bio u bijegu predbremenskom policijom.

No bilo je to slabo olakšanje.Ako štutgartska policija nijemogla pronaći Millera, nije ga

mogla otkriti ni Leonova grupa,koja se samo pobojala da će muodsad Odessa biti još više zapetama.

— Nakon umorstva Bayeramorao je postati svjestan toga daje njegova maska spala, te sestoga opet priklonio imenu Miller— razmišljao je Leon.

— Zato je morao odustati odpotrage za Roschmannom, osimako nije od Bayera doznao neštošto ga je odvelo do Roschmanna.

— Zašto se onda, do vraga, nejavi? — prasnuo je Josef. — Da tabudala ne misli da sama možeobračunati s Roschmannom.

Motti je tiho zakašljao.— On ne zna da je Miller za

Odessu vrlo važan — izjavio je.— Pa, približi li mu se

dovoljno, saznat će — rekao jeLeon.

— A tada će biti mrtav, a mićemo opet biti gdje smo i bili —prasnuo je Josef. — Zašto tajidiot ne naziva?

Ali te su noći telefonske linijebile zauzete: Klaus Winzer je izmale planinske kućice pokrajRegensburga nazvao Vukodlaka.Dobio je ohrabrujuću vijest.

— Da. Mislim da se mirnomožete vratiti kući — odgovorio

je šef Odesse na krivotvoriteljevopitanje. — O čovjeku koji je svama htio porazgovarati već smose pobrinuli.

Krivotvoritelj mu je zahvalio,sredio račun za noćenje i iste senoći zaputio na sjever premasvojem velikom krevetu uWesterbergu, lijepoj četvrtiOsnabrücka. Nadao se krepkudoručku, kupanju I dugu snu. Uponedjeljak ujutro bit će opet utiskari i nadgledat će posao.

Millera je razbudilo kucanje navrata. Žmirnuo je shvativši teksada da je svjetlo sve vrijeme bilo

upaljeno, te otvorio vrata. Navratima je bio noćni portir, a izanjega Sigi. Miller je čovjekuobjasnio da je dama njegovažena, koja mu je od kuće donijelavažne papire za jutrošnji poslovnisastanak.

Vratar, jednostavan seljačić snemogućim hesenskimnaglaskom, uzeo je napojnicu iotišao.

Kad je Miller nogom zatvoriovrata, Sigi mu se bacila oko vrata.

— Pa, gdje si ti? Što ti ovdjeradiš?

Njezina je pitanja obuzdao na

najjednostavniji način. Kad su serazdvojili, Sigini su hladni obrazibili rumeni i vrući, a Miller seosjećao poput pijetla za borbu.

Skinuo joj je kaput i objesioga na kuku iza vrata. Opet ga jeobasula pitanjima.

— Najprije ono što mora bitiprvo — rekao joj je i povukao jena krevet, koji je još bio ugrijanod debele perine na kojoj jezaspao.

Hihotala je.— Nisi se promijenio.Na sebi je još imala odjeću iz

kabareta s dubokim izrezom izanemarivim grudnjakom.

Povukao je smičku na leđima iskinuo joj s ramena tankenaramenice.

— A ti? — upitao je mirno.Duboko je uzdahnula, a zatim

se ispružila poleđuške dok se onnadvio nad nju. Nasmiješila se.

— Ne — promrmljala je. —Nisam se nimalo promijenila.Znaš ti što volim.

— A ti znaš što ja volim —promrmljao je Millernerazgovijetno.

Ciknula je.— Prvo ja. Nedostajala si mi

više nego ja tebi. Odgovora nijebilo. Tišinu su remetili samo

Sigini uzdasi i stenjanje.Prošao je pun sat dok zadihani

i sretni nisu prestali. Miller je učašu za pranje zubi ulio rakije Ivode. Sigi je samo liznula malo,jer unatoč svojem pozivu nije bilavična piću. Miller je ispioostatak.

— Tako — prpošno je reklaSigi — nakon što su prve stvarisređene…

— Za sada — umiješao joj seMiller u riječ. Zahihotala je.

— Za sada. Bili mi sad htioobjasniti čemu ono tajanstvenopismo, zbog čega šest tjedanaodsutnosti, zašto ovakva strašna

oguljena frizura te odakle ovajsobičak u hesenskom hoteleiću?

Miller se uozbiljio. Napokonje ustao — još uvijek je bio gol —dohvatio torbu za spise i vratiose. Sjeo je na rub kreveta.

— Uskoro ćeš ionako doznatičime sam se bavio, pa ti to mogui sad ispripovijedati.

Pričao joj je gotovo jedan sat,počevši s otkrićem dnevnika, kojijoj je i pokazao, i završivši sprovalom u krivotvoriteljevukuću.

Kako je priča tekla, to je Sigipostajala sve prestrašenija.

— Ti si lud — rekla je kad je

svršio. — Ti si sasvim, sasvimpobudalio. Mogli su te ubiti,strpati u zatvor i ne znam što svene.

— Morao sam to učiniti —opravdavao se za stvari koje sumu se sada činile ludima.

— A sve to zbog jednoggadnog starog naciste? Ti siblesav.

Prošlo je to, Peter, sve je toprošlo. Zašto gubiš vrijeme na teljude?

Zbunjeno je piljila u njega.— Pa već sam potrošio —

rekao je tvrdoglavo. Duboko jeuzdahnula i odmahnula glavom,

pokazujući da joj to nikako neide u glavu.

— U redu — rekla je — sad jeto svršeno. Znaš tko je i gdje je.

Moraš se vratiti u Hamburg,uzeti telefon i nazvati policiju.Oni će obaviti ostalo. Za to su iplaćeni.

Miller nije znao kako da jojodgovori.

— Nije to tako jednostavno —rekao je na kraju. — Otići ćuonamo još ovog prijepodneva.

— Otići — kamo?Upro je palcem prema prozoru

i još uvijek mračnim brdima.— Njegovoj kući.

— Njegovoj kući? Zašto? —Oči su joj se raširile od prepasti.

— Ne ideš valjda tamo da se snjim sretneš?

— Idem. Ne pitaj me zaštoidem, jer ti ne mogu reći. To jenešto što jednostavno moramuraditi.

Njezina ga je reakcijazaprepastila. Naglo se uspravila,sjela i zapiljila se u njega. Millerje ležao I pušio, a pod glavom muse nalazio jastuk.

— Zato je tebi bio potrebanrevolver — siknula je, dok su jojse prsa nadimala od velikagnjeva. — Želiš ga ubiti…

— Neću ga ubiti…— No, onda će on tebe ubiti.

A ti ćeš onamo do njega sam spištoljem protiv njega i njegovebagre. Ti blesavi, odurni, gade…

Miller ju je užasnuto gledao.— Zašto se ti toliko

uzbuđuješ? Zbog Roschmanna?— Briga mene za tog

odvratnog starog nacista. Do tebemi je. Do mene i do tebe, ti glupi,tupi klipane. Ti ćeš ondje izložitiglavu a sve samo zato da dokažešneku budalaštinu i napraviš pričuza svoje blesave čitatelje. Ti ni načasak ne misliš na mene…

Dok je to govorila, počela je

plakati, a suze su joj niz liceplavile make-up, koji je ostavljaocrn trag poput tračnica.

— Pogledaj me, dobro mepogledaj. Što ti o meni misliš?Samo to da sam dobra za jebanje?Zar stvarno misliš da se želimpodavati nekom neotesanomnovinaru kako bi on mogaouživati u sebi samom kad odlaziu lov za nekom idiotskom pričomu kojem može i zaglaviti? Tistvarno tako misliš? Slušaj, tislaboumniče, želim se udati.Želim biti gospođa Miller. Želimimati djecu. A ti odlaziš da teucmekaju… Oh, Bože…

Skočila je s kreveta, i otrčala ukupaonicu, zalupila za sobomvrata i zaključala ih.

Miller je na krevetu ležaootvorenih usta, a cigareta mu jepalila prste. Nikad nije vidio Sigitako bijesnu, i to ga je uzdrmalo.

Slušajući slavinu iz kupaonice,prisjećao se svega što mu jerekla.

Ugasivši cigaretu, prišao jevratima kupaonice.

— Sigi.Slavina se zatvorila.— Odlazi.— Sigi, molim te, otvori.

Želim s tobom razgovarati.

Nakon kratkog razmišljanjaotključala je vrata. Stajala je nagai mrka. Oprala je boju s lica.

— Što hoćeš? — pitala ga je.— Vrati se u krevet. Želim s

tobom porazgovarati. Smrznutćemo se ovako stojeći.

— Ne, ti samo želiš da se opetmazimo.

— Ne, nije to. časna riječ.Obećajem ti da te neću nitipipnuti. Želim samo razgovarati.

Uzeo ju je za ruku i poveonatrag u topli krevet. S oprezomga je promatrala s jastuka.

— O čemu ti to želišrazgovarati? — upitala ga je

sumnjičavo. Legao je do nje iposve se približio njezinu uhu.

— Sigrid Rahn, hoćeš li seudati za mene? Okrenula seprema njemu.

— Je li ti to stvarno misliš? —upitala je.

— Stvarno. Nikad ranije o tomzapravo nisam razmišljao. Ali niti se nikad ranije nisi tolikorazbjesnila.

— Uh. — Rekla je to tako kaoda ne može vjerovati vlastitimušima. — Morat ću se češćerazbjesniti.

— Hoću li dobiti odgovor? —pitao je.

— O da, Peter. Udat ću se. Bitće nam tako lijepo. Opet ju jepočeo milovati. Pri tome seuzbudio.

— Rekao si da nećeš ponovopočeti — napala ga je.

— No, samo još ovaj puta.Nakon toga ti obećajem da ću tepustiti na miru.

Prebacila se bedrom prekonjega i nasadila na nj. Gledajućidolje na njega, rekla je: — PeterMiller, da se nisi usudio.

Miller se istegnuo i povukavšivrpcu isključio svjetlo. Počela gaje maziti.

Vani, na snijegu, na istočnom

obzoru počelo se daniti. Da jeMiller pogledao na sat, vidio bida je deset do sedam. Bilo jejutro, nedjelja, 23. veljače. No onje već spavao.

Pola sata kasnije Klaus Winzerje zaokrenuo na prilaz svojekuće, zaustavio se predzatvorenom garažom i izišao izkola. Bio je ukočen i umoran, alisretan što se vratio kući.

Barbara još nije bila ustala.Nije bilo gazde pa je ležala duženo obično. Kad je Winzer ušao ukuću i zazvao je iz predvorja,napokon se pojavila, i to uspavaćici koja bi svakom drugom

muškarcu uzburkala krv. Umjestotoga, Winzer je zatražio da muispeče jaja, donese toast i džemte lonac kave te da mu spremitoplu kupelj. Ništa od svega toganije dobio.

Umjesto toga ispričala mu ješto je otkrila u subotu ujutro kadje ušla da obriše prašinu u radnojsobi. Prozor je bio razbijen asrebrnine nije bilo. Pozvala jepolicajce, a oni su bili sigurni daje okrugla rupa na staklu djeloprofesionalnog provalnika.Morala im je reći da jekućevlasnik otputovao, a oni sukazali da bi željeli da ih se

obavijesti kad se vrati, tek onakozbog rutinskih pitanja oukradenim predmetima.

Winzer je potpuno mirnosaslušao djevojčino brbljanje.Lice mu je problijedilo, a jednamu je vena postojano kucala nasljepoočici. Poslao ju je u kuhinjuda skuha kavu, otišao u svojuradnu sobu I zaključao vrata.Nakon polminutnog čeprkanja popraznom sefu uvjerio se da jefascikl sa četrdesetak Odessinihzlikovaca nestao.

Upravo u trenutku kad seokrenuo od sefa, zazvonio jetelefon.

Nazvao ga je liječnik izklinike I saopćio mu da je istenoći umrla gospođica Wendel.

Dva je sata Winzer sjedio unaslonjaču ispred kamina,nesvjestan hladnoće koja jeprodirala kroz novinamazačepljenu rupu na prozoru.Svjestan je bio samo hladnihprstiju koji su ga škakljali iznutradok je nastojao smisliti što dapoduzme. Barbarini pozivi da jedoručak pripravljen ostali su bezodaziva. Kroz ključanicuzaključanih vrata čula ga je kakoje nekoliko puta promrmljao samza se: — Nije moja krivnja, uopće

nije moja krivnja.Miller je zaboravio otkazati

buđenje koje je naručio prošlevečeri, još prije nego što jetelefonirao Sigi u Hamburg.Telefon uz uzglavlje zazvrndao jeu devet sati. Krmeljivih očiju,Miller je podignuo slušalicu,progunđavši zahvalio i digao seiz kreveta. Znao je da ako tako neuradi, opet će utonuti u san. Sigi,izmorena noćašnjom vožnjom,ljubavlju i zadovoljstvom što jenapokon isprošena, i dalje ječvrsto spavala.

Miller se istuširao toplomvodom, a zatim i hladnom, žustro

se obrisao ručnikom, koji jepreko noći ostavio na radijatoru.Osjećao se izvanredno. Depresijai tjeskoba od prošle noći posve sunestale.

Bio je sjajno raspoložen i punsamopouzdanja.

Obukao je hlače i visokecipele, debelu dolce vitu i svojdvoredni plavi grubi kaput,uobičajeni njemački zimskijoppe, nešto između kaputića ikaputa. U njegovim dubokimdžepovima bilo je dovoljnomjesta za pištolj i lisice, a uunutrašnjem, prsnom, džepu lakose mogla tutnuti fotografija.

Izvadio je lisice iz Sigine torbei pregledao ih. Nisu imale ključa.Zatvarale su se same, na stisak, tenisu mogle poslužiti ni za štodrugo do zato da šapnu čovjekadotle dok ga ne oslobodi bilopolicija, bilo neka prikladna pila.

Otvorio je pištolj i ispitao ga.Nikad nije iz njega pucao. Unjemu je još bilo proizvođačevomazivo.

Šaržer je bio pun; tako ga je iostavio. Da se privikne na nj, jošje nekoliko puta povukao cijev,uvjerio se da zna u kojem jepoložaju kočnica zakočena, a ukojem nije, utisnuo šaržer u utor,

metak gurnuo u cijev i oslobodiokočnicu. Telefonski broj onogodvjetnika u Ludwigsburgututnuo je u džep hlača.

Izvukao je svoju torbu za spisei iz nje izvadio list čistog papira.Na njemu je napisao poruku zaSigi: »Najdraža, odlazim sadačovjeku za kojim sam tragao.Imam razlog što mu želimpogledati u lice i što želim bitiprisutan kad ga policija odvede slisicama na rukama. Razlog jejak, i poslijepodne ću ti ga moćireći. Ali za svaki slučaj, evo štoćeš uraditi…«

Napuci su bili precizni i jasni.

Napisao joj je broj telefona uMünchenu koji treba nazvati iporuku koju treba prenijetičovjeku s druge strane žice.Završio je: »Ni pod kakvimokolnostima nemoj za mnom ićiu brda. Mogla bi samo pogoršatistvari, bez obzira na to kako seondje situacija bude razvijala.Stoga, ako se ne vratim dopodneva ili te dotle ne nazovem uovu sobu, nazovi onaj broj,predaj poruku, otputuj iz hotela,ubaci omotnicu u bilo kojipoštanski sandučić u Frankfurtu izatimse vrati u Hamburg. Umeđuvremenu, nemoj se ni s kim

zaručiti. Ljubi te Peter.«Stavio je ceduljicu na noćni

ormarić do telefona, zajedno svelikom omotnicom u kojoj je bioOdessinfascikl i s trimanovčanicama od pedeset maraka.Tutnuvši dnevnik SalomonaTaubera pod ruku, iskrao se izsobe i sišao niz stepenice.Prolazeći kraj recepcije, naručioje kod vratara još jedno buđenjeza svoju sobu, i to za 11 i 30.

Iz hotela je izišao u poladeset. S čuđenjem je gledaokoliko je noću napadalo novogsnijega. Otišao je iza hotela dosvojeg jaguara, dao pun čok i

uključio starter. Trebalo je proćinekoliko trenutaka dok motornije proradio. Dok su se kolaugrijavala, metlicom, koju jeizvukao iz prtljažnika, očistio jesnježni pokrivač s poklopcamotora, krova i vjetrobrana.

Sjeo je natrag za volan, ubaciou brzinu i izvezao se na glavnucestu. Debeli je snijeg prekriokolnik i Miller je slušao kakoškripi pod točkovima. Pogledaoje specijalku koju je bio kupio jošsinoć samo nekoliko trenutakaprije svršetka radnog vremena izaputio se cestom premaLimburgu.

NXVII

akon kratke i svijetle zore,koju Miller nije vidio, jutroje postalo sivo i tmurno.

Pod oblačnim nebom snijeg jesvjetlucao, a nekakav studenivjetar strujao je s planina.

Cesta je vijugala uzbrdo iodmah ulazila u Romberškušumu. Izvan grada snježni sag nacesti bio je netaknut; tek jejedan-jedini trag pokazivao da seovuda u Köningstein provezaoneki ranoranilac na jutarnju misu.

Miller je skrenuo odvojkom za

Glashütten, zavio oko feldberškeplanine i krenuo cestom za kojuje putokaz kazivao da vodi u seloSchmitten. Na padinama brdakroz borove je šumio vjetar, kojije ponekad među zametimapoprimao snagu urlika.

Premda Miller o tome nikadnije razmišljao, upravo su se uovakvom moru borova i bukavarojila stara germanska plemenada bi se s Cezarom okušala naRajni. Kasnije, kad su prešla nakršćanstvo, po danu su sehimbeno klanjala Princu mira, a unoćne sate snatrila o starinskimbogovima snage, požude i moći.

Baš taj prastari atavizam, to tajnoštovanje privatnih bogova ubeskonačnim jezovitim šumama,Hitler je upalio čarobnjačkimdodirom.

Poslije dvadesetak minutaoprezne vožnje Miller je jošjednom pogledao u kartu pa sezatim počeo obazirati za ulazomkoji s ceste vodi na privatniposjed. Našao ga je. Bila su tovrata s rešetkama i s pločom nakojoj je pisalo: »Privatni posjed.Ulaz zabranjen.«

Ne isključujući motor, izišaoje iz kola i otvorio vrata.

Miller je ušao na posjed i

krenuo po netaknutu snijegu.Vozio je u prvoj brzini, jer jeispod snijega bila zamrznutapješčana staza.

Dvjesto metara dalje na put jenoću pod teretom snijega palagrana s golema hrasta. Grana seskrhala u šipražju s desne straneputa a neke su grančice ležale ina stazi. Pri tome je oboren itanki crni stup koji je nekoćstajao pod krošnjom, a sada sepružio preko puteljka.

Ne hoteći izaći i ukloniti ga,Miller se pažljivo prevezao prekonjega. Osjetio je udarce prednjih Istražnjih kotača kad su ovi

prelazili preko motke.Svladavši i tu prepreku,

odvezao se dalje i dospio dočistine na kojoj se nalazila vilaokružena vrtom. Zaustavio jekola pred ulaznim vratima, izišaoi pozvonio.

Baš u vrijeme kad je Millerizlazio iz kola, Klaus Winzer seodlučio da nazove Vukodlaka. ŠefOdesse bio je ljut i razdražen jerje već odavno trebao primitivijest da se jedan sportski auto,zbog eksplozije spremnika zabenzin, razletio na komade, naauto-cesti južno od Osnabrücka.Ali kad je čuo što mu govori

čovjek s druge strane linije, ustasu mu se stisnula u tanku, tvrducrtu.

— Vi ste napravili to? Vi,blesane, vi nevjerojatno glupikretenu. Znate li što će vam sedogoditi ako se taj fascikl nepronađe?

Osamljen u svojoj radnoj sobiu Osnabriicku, Klaus Winzer jenakon posljednjih Vukodlakovihrečenica odložio slušalicu i vratiose za svoj stol. Bio je posvemiran. Život se već dva putagrozno poigrao njime: prvi putaonda kad je u jezeru uništenonjegovo ratno djelo, a drugi puta

kad je 1948. propalo njegovopapirnato blago. A sad opet ovo.Izvukao je stari ali podmazanilugar iz najdonje ladice, staviocijev u usta i ustrijelio se. Olovokoje mu je smrskalo glavu nijebilo lažno.

Vukodlak je sjedio i s užasomzurio u mučaljivi telefon.Razmišljao je o ljudima koji su semorali preko Klausa Winzeradomoći pasoša i o tome da sesvaki od njih nalazio na popisuonih koje je trebalo uhapsiti iizvesti pred sud. Otkrivanje togdosjea pokrenulo bi val progonakoji bi prodrmao pučanstvo iz sve

veće apatije u odnosu na daljnjiprogon esesovaca s tjeralice, teponovno učvrstilo urede koji sebave tim zadatkom. Perspektivesu bile zastrašujuće.

No prvo je trebalo zaštititiRoschmanna, jednog od onih zakoje je znao da se nalaze uWinzerovu popisu. Tri je putanazivao pozivni zvuk Frankfurta izatim kuće u brdima, i tri puta jedobio signal »zauzeto«. Konačnoje pokušao vezu uspostavitipreko pošte, ali mu je rečeno dalinija mora biti prekinuta.

Zatim je nazvao hotelHohenzollern u Osnabrücku i

uhvatio Mackensena, koji seupravo bio spremio da ode. Unekoliko rečenica objasnio jeubojici najnoviju nevolju i rekaomu gdje se Roschmann nalazi.

— Vaša bomba očito nijeproradila — rekao mu je. —Požurite onamo što možete brže.Sakrijte kola i prikeljite seRoschmannu. On već ima jednogtjelohranitelja. Taj se zove Oskar.Ako Miller sa svim onim oderavno na policiju, svi smonadrljali. Ali ako odeRoschmannu, uhvatite ga živa Iprinudite da propjeva. Prije negošto umre, moramo znati što je

uradio s onim papirima.Mackensen je u govornici

pogledao kartu i preračunaoudaljenost.

— Stići ću onamo u jedan sat— rekao je.

Na drugo zvonjenje vrata su seotvorila i kroz njih je prokuljaoval toplog zraka. Čovjek koji sepojavio na vratima očito je došaoiz radne sobe. Miller je mogaovidjeti da su vrata jedneprostorije otvorena.

Nekad vitkog esesovskogo cira raskrupnjale su godinedobrog života. Lice mu sezarumenilo od alkohola ili

svježeg zraka, a kosa mu je nazaliscima posijedila. Bio je pravaslika i prilika sredovječnačovjeka iz boljih slojeva, koji jepucao od zdravlja. No premda suse neke crte izmijenile, lice jebilo baš ono koje je opisaoSalomon Tauber. Mrzovoljno jeodmjerio Millera.

— Da? — rekao je.Milleru je trebalo desetak

sekundi da progovori. Ono na štose spremio da kaže jednostavnomu je izvjetrilo iz glave.

— Zovem se Miller — rekao je— a vi Eduard Roschmann.

Pri spomenu oba prezimena u

očima čovjeka koji je stajao prednjim bljesnulo je nešto, ali ježeljezno svladavanje obuzdalomišićje lica.

— Glupost — rekao je. —Nikad nisam čuo za čovjekakojeg ste spomenuli.

Iza krinke spokoj stva mozakbivšeg esesovskog o ciragrozničavo je radio. Od 1945.nekoliko se puta iz gužve izvukaosamo zahvaljujući svojem bistromrasuđivanju. Iz razgovora sVukodlakom od prije nekolikotjedana dobro je upamtioMillerovo ime. Prva mu je misaobila da posjetitelju pred nosom

zatvori vrata, ali je tu pomisaootklonio.

— Jeste li sami u kući? —upitao je Miller.

— Da — odgovorio jeRoschmann istinito.

— Idemo u vašu radnu sobu— kazao je Miller mirno.

Roschmann nije imao ništaprotiv, jer je shvatio da moraMillera zadržati što je mogućedulje, dok…

Okrenuo se na peti iotkoračao niz hodnik. Miller je zasobom zatvorio ulazna vrata itijesno se priljubio uzRoschmanna koji je ušao u radnu

sobu. Bila je to udobna prostorijatapeciranih vrata, koja je Millerza sobom zatvorio, i ognjem kojije plamsao u kaminu.

Roschmann je u sredini sobestao i okrenuo se prema Milleru.

— Je li vaša žena ovdje? —upitao je Miller. Roschmann jepotresao glavom.

— Otišla je preko vikenda uposjet rodbini — kazao je. Bila jeto istina. Prethodnu su je večeriznenada nazvali i ona se povezladrugim automobilom. Prvi autoobitelji Roschmann bio je, nanesreću, kod mehaničara napopravku. Žena se trebala vratiti

uvečer.Ono što se Roschmannu

motalo glavom, a što nijespomenuo, bilo je to da se njegovkrupni šofer- tjelohraniteljobrijane glave Oskar prije polasata odvezao biciklom u selo dajavi da je telefon u kvaru. Znao jeda Millera treba zadržati urazgovoru sve dok se taj čovjekne vrati.

Kad se okrenuo premaMilleru, vidio je da je novinaruperio revolver ravno u njegovtrbuh.

Roschmann se prepao, ali je toprikrio prijetnjom.

— Prijetite mi pištoljem umojoj vlastitoj kući?

— Pozovite, dakle, policiju —kazao je Miller, mahnuvši glavomprema telefonu koji se nalazio napisaćem stolu. Roschmann se nijeniti ganuo.

— Vidim da još uvijek malošepate — primijetio je Miller. —Ortopedske cipele to donekleprikrivaju, ali ne posve. Prstiamputirani u Riminiju. Ozeblinekoje ste zaradili lutajući poaustrijskim poljima, zar ne?

Roschmannove su se zjenicesuzile, ali nije rekao ni slova.

— Vidite, gospodine

direktore, ako policija dođe,identi cirat će vas. Lice je isto,rana od metka na prsima, ožiljakispod lijevog pazuha koji je ostaokad ste nastojali odstranititetoviranu oznaku krvne grupe.Stvarno želite pozvati policiju?

Roschmann je dubokouzdahnuo.

— Što želite, Miller?— Sjednite — rekao je

novinar. — Ne za stol. Tamo unaslonjač da vas mogu vidjeti. Ineka vam ruke budu na naslonuza ruke. Nemojte mi dati izlikuda zapucam, jer, vjerujte mi, jakobih to rado učinio.

Roschmann je sjeo unaslonjač, a oči su mu bileprikovane za pištolj. Miller seposadio na rub pisaćeg stola.

— A sada da popričamo.— O čemu?— O Rigi. O osamdeset tisuća

ljudi, muškaraca, žena i djecekoje ste vi ondje pobili.

Shvativši da Miller ne kanipucati, Roschmann je opet počeoprikupljati samopouzdanje. Bojamu se ponovno počela vraćati uobraze. Podigao je oči i mladogčovjeka koji mu je stajao sučelicepogledao u lice.

— To je laž. U Rigi nikad nije

ubijeno osamdeset tisućalogoraša.

— A sedamdeset tisuća? Ilišezdeset — pitao je Miller. — Zarzbilja mislite da je toliko važantočan broj onih koje stesmaknuli?

— U tome i jest stvar — rekaoje Roschmann oštro. — Nijevažno ni sada, niti je bilo važnotada. Slušajte, mladiću, ne znamzašto ste se baš za mnom dali upotjeru, no mogu to naslutiti.Netko vam puni glavusentimentalnim blebetanjem otakozvanim ratnim zločinima isličnim budalaštinama. Sve su to

gluposti, apsolutne gluposti.Koliko vam je godina?

— Dvadeset i devet.— Znači da ste služili vojsku?— Da. Jedna od prvih

poslijeratnih generacija. Dvijegodine u uniformi.

— No onda znate što jevojska. čovjek dobiva naredbe iispunjava ih. Ne pita jesu liispravne ili nisu. Znate to istotako dobro kao i ja. Sve što samuradio bilo je samo izvršavanjezapovijedi.

— Prvo, vi niste bili vojnik —rekao je Miller mirno. — Vi stebili krvnik. Ili, još točnije,

ubojica i masovni ubojica. Zatose nemojte uspoređivati svojnikom.

— Gluposti — rekao jeRoschmann živo. — Sve su togluposti. Bili smo vojnici baš kaoi svi ostali. Potčinjavali smo senaredbama baš kao i ostali. Vi,mladi Nijemci, svi ste jednaki. Neželite shvatiti kakva je situacijabila u ono doba.

— No, pa recite mi kakva jebila. Roschmann, koji se bionagnuo naprijed kako bi biouvjerljiviji, zavalio se natrag unaslonjač, gotovo opustio, jer jeneposredna opasnost minula.

— Kako je bilo? Bilo je topoput vladanja svijetom. Jer mi ijesmo vladali svijetom. Mi,Nijemci. Potukli smo svakuvojsku koju su poslali na nas.Godinama su nas, sirote Nijemce,ugnjetavali, a mi smo impokazali, oh da, svima njima, dasmo velik narod. Vi, današnjamlađarija, ne shvaćate što značiponositi se time što si Nijemac.

— To u tebi pali oganj. Kad sububnjevi udarali i glazba svirala,kad su se zastave vijorile i cijelinarod zbijeno stajao iza jednogčovjeka, mogli smo marširati dokraja svijeta. To je veličina,

mladiću, veličina koju vašepokoljenje nije, niti nećeupoznati. A mi iz SS-a bili smo, ijoš smo uvijek, elita. Naravno,sada nas hvataju, prvo saveznici,a onda one suhoparne bonskebabetine. Naravno da nas želeslomiti, jer žele slomiti veličinuNjemačke, koju smo mipredstavljali i koju još uvijekpredstavljamo.

— Govore kojekakvebudalaštine o onome što se zbilou ono nekoliko logora, a koje bipametan svijet odavno zaboravio.Uvelike se deru zbog toga štosmo Evropu morali očistiti od

židovskog smeća koje je natopilosvaku poru njemačkog života ibacilo nas u blato zajedno sasobom. Kažem vam, morali smotako postupiti. Bila je to pukasporedna epizoda u velikomplanu o Njemačkoj I njemačkomnarodu, čiste krvi i ideala, kojivlada svijetom jer je to njegovopravo, naše pravo, Miller, našepravo i sudbina, koja bi seostvarila da oni prokleti Britanci izauvijek blesavi Amerikanci nisuu to zabili svoje ne nosiće. Neprezajući pred tom stvarcom kojuste uperili na me, kažem vam,mladiću, da smo mi na istoj

strani, generacije su među nama,doduše, ali smo nas dvojica naistoj strani. Jer mi smo Nijemci,najveći narod na svijetu. A zarćete vi dopustiti da na vaš sud osvemu ovome, o veličiniNjemačke kakva je bila uprošlosti I kakva će opet jednogdana biti, o našoj bitnoj slozi,slozi svih nas, njemačkog naroda,djeluje ono što se dogodilonekolicini bijednih Zidova? Zarne vidite, jadna zavedena mladabeno, da smo mi na istoj strani,vi i ja, na istoj strani, u istomnarodu, s istim usudom?

Usprkos pištolju, ustao je s

naslonjača i počeo koračatisagom između pisaćeg stola iprozora.

— Želite li dokaz naševeličine? Pogledajte današnjuNjemačku. Satrta u prah i pepeo1945, posve razorena iprepuštena na milost i nemilostbarbarima s Istoka i budalama saZapada. A danas? Njemačka seopet diže, polako ali sigurno. Jošjoj nedostaje ona neophodnadisciplina koju smo joj mi moglidati, ali svakim danom jačanjezina industrijska i ekonomskamoć. Da, i vojna moć.

Jednoga dana, kad se

otresemo i posljednje mrviceutjecaja saveznika iz 1945, bitćemo opet onako moćni kao štosmo i bili. Za to će biti potrebnovrijeme i nov vođa, ali ideali ćebiti isti, kao i slava. Da, i ona ćebiti ista.

— A znate li odakle sve toproistječe? Kazat ću vam, da,kazat ću vam, mladiću. Izdiscipline I uprave. Strogadisciplina — što stroža, to bolja— i uprava, naša uprava, našanajbriljantnija osobina osimhrabrosti. Jer mi možemoupravljati stvarima, kao što smo ipokazali. Pogledajte oko sebe.

Vidite li? Ova kuća, ovo imanje,tvornica dolje u Ruhru, moja itisuće takvih poput nje, deseci,stotine tisuća takvih vru snagom isilom svakoga dana, a svaki okretkotača pridonosi tome daNjemačka još jednom postaneonako moćna kao što je nekadbila.

— A što mislite, tko je ovo svenapravio? Mislite li da su topostigli ljudi koji su bili sklonisliniti nad nekolicinom kukavnihčifuta? Mislite li da su ovopostigli kukavice i izdajice kojenastoje progoniti dobre, poštene,rodoljubive njemačke vojnike?

Mi smo ovo postigli, mi smovratili ovo blagostanje uNjemačku, mi, oni isti ljudi odprije dvadeset, trideset godina.

Otkrenuo se od prozora izažarenih očiju pogledao Millera.No istodobno je odmjerioudaljenost od najdalje točkesvojeg šetkarenja do teškogžarača koji je stajao do ognjišta.Miller je uočio njegov pogled.

— A sada, vi, predstavnikmlade generacije pune idealizmai skrbi, stižete ovamo i meniprijetite pištoljem. Zašto nisteidealist kad je riječ o Njemačkoj,o vašoj vlastitoj domovini, o

vašem narodu? Mislite li dazastupate narod time što ste medošli uhvatiti? Mislite li da tonjemački narod traži?

Miller je odmahnuo glavom.— Ne mislim — rekao je

kratko.— No, eto. Ako pozovete

policiju i predate me njoj, moždabi me izveli pred sud. Kažem»možda«, jer ni to nije jakosigurno nakon toliko godina kadsu se svjedoci raštrkali po svijetuili pomrli. Zato spustite pištolj iotiđite kući. Idite kući i čitajtepravu povijest onih dana, naučiteda veličina Njemačke tada i

njezino blagostanje danasizrastaju iz rodoljubivih Nijemacakao što sam ja.

Miller je sve vrijeme tiradesjedio bez riječi, zapažajući sazaprepaštenjem i sve većimgađenjem da ga čovjek kojikorača sagom nastoji pridobiti zastaru ideologiju. Poželio je biokazati stotine, tisuće stvari oljudima koje je poznavao, kao i omilijunima drugih koji nisuželjeli niti vidjeti razloga zapostizanje slave uz cijenuubijanja milijuna drugih ljudskihbića. No riječi nisu navirale.Nikad niti ne naviru kad su

čovjeku potrebne. Zato je samosjedio i zurio sve dok Roschmannnije završio.

Nakon nekoliko sekunditišine, Miller je upitao:

— Jeste li ikad čuli za čovjekapo imenu Tauber?

— Za koga?— Za Salomona Taubera. I on

je bio Nijemac. Njemački Židov.Bio je u Rigi od samog početkapa do kraja.

Roschmann je slegnuoramenima.

— Ne mogu ga se sjetiti. Biloje to jako davno. Tko je on bio?

— Sjednite — kazao je Miller.

— I ovaj puta ostanite sjediti.Roschmann je nestrpljivo slegnuoramenima i vratio se naslonjaču.Postajalo mu je sve jasnije daMiller neće pucati. Misli su mu sebavile jednim problemom: kakoda Milleru postavi stupicu prijeno što ovaj odluči otići. Nekimračni i odavno mrtvi Židov nijega zanimao.

— Tauber je umro 22.studenog prošle godine uHamburgu. Ubio se plinom.Slušate li vi mene?

— Da, kad baš moram.— Za sobom je ostavio

dnevnik. U njemu je izložio svoju

priču, ono što mu se dogodilo,ono što ste mu vi i ostali učinili uRigi i drugdje. No uglavnom uRigi. Ali on je preživio, vratio seu Hamburg I poživio ondje jošdobrih osamnaest godina sve dokse nije ubio. A digao je ruku nase jer je bio uvjeren da ste živi ida nikad nećete sjesti naoptuženičku klupu. Domogaosam se njegova dnevnika. Bilo jeto polazište s kojeg sam vas, eto,pronašao ovdje, danas, podnovim imenom.

— Dnevnik mrtva čovjeka nijenikakav dokaz — progunđao jeRoschmann.

— Ne za sud, ali za medostatan.

— I vi ste stvarno došli ovamoda me optužite zbog dnevnikanekog pokojnog Židova?

— Ne, nipošto. U dnevniku senalazi jedna stranica koju ćetepročitati.

Miller je otvorio dnevnik nastanovitoj stranici i tutnuo gaMilleru u krilo.

— Uzmite — naredio je — ičitajte. Naglas.

Roschmann je raširio papire ipočeo ih čitati. Bio je to ulomaku kojem je Tauber opisao kako jeRoschmann ubio neimenovanog

njemačkog o cira, nosiocaViteškog križa s hrastovimlišćem.

Roschmann je stigao do krajaodlomka i podigao pogled.

— Pa što? — upitao jezbunjeno. — čovjek me udario.Nije poslušao naredbu. Imao sampravo zaplijeniti taj brod dapovezem zatočenike natrag.

Miller mu je u krilo dobaciojednu fotografiju.

— Je li to čovjek kojega steubili? Roschmann je pogledaosliku i slegnuo ramenima.

— Odakle da to znam? Tomeje već dvadeset godina.

Začuo se tih škljocaj jer jeMiller otkočio pištolj i uperio gau Roschmannovu glavu.

— Je li to taj?Roschmann je ponovno

pogledao fotografiju.— Jest. To je taj čovjek. Pa?— To je bio moj otac — kazao

je Miller.Iz Roschmannova lica posve je

nestalo boje, kao da je negdjenetko izvukao neki čep.Otvorenih usta, širomrazrogačenih očiju zurio je u cijevpištolja, koja je bila pola metraudaljena od njegova lica i učvrstu ruku koja je držala oružje.

— Bože dragi — prošaptao je.— Pa vi uopće niste došli zbogŽidova.

— Ne. Meni ih je žao, ali neopet toliko.

— Ali kako ste doznali, kakoste uopće mogli doznati iz ovogdnevnika da je taj čovjek bio vašotac? Nikad nisam doznaonjegovo ime. Židov koji jenapisao ovaj dnevnik također ganije znao.

Kako ste to vi saznali?— Moj je otac ubijen u

Ostlandu 11. listopada 1944.godine — rekao je Miller. —Dvadest godina to je bilo sve što

sam znao. Zatim sam pročitaodnevnik. Isti dan, isti kraj, obačovjeka s istim činom. Dapače,obojica su imala Viteški križ shrastovim lišćem, najvišeodlikovanje za hrabrost pokazanuna bojnom polju. Odlikovanih timordenom nije bilo baš jakomnogo, a kapetani Wehrmachta stim odličjem mogli su se na prsteizbrojati.

Vjerojatnost da su dvaistovjetna o cira pala u istompodručju istog dana bila je jedanprema milijun.

Roschmann je znao da sesuočio s čovjekom na kojeg ne

mogu djelovati nikakvi razlozi.Kao opčinjen piljio je u pištolj.

— Vi ćete me ubiti. Nesmijete to uraditi, ne takohladnokrvno. Vi to nećete učiniti.Molim vas, Miller, ja ne želimumrijeti.

Miller se nagnuo naprijed ipočeo govoriti.

— Slušajte me, vi odvratnigade. Slušao sam vas i vašebljuvotine sve dok mi nijepozlilo. Sad ćete vi mene slušatidok se ja ne odlučim da li daumrete ovdje ili da strunete unekom zatvoru.

— Imali ste drskosti, krajnje

drskosti, da mi kažete kako stevi, od svega naroda upravo vi,bili rodoljubiv Nijemac. Reći ćuvam što ste. Vi i sva vaša sortabili ste i jeste najprljaviji izmetkoji se ikad iz taloga ove zemljepodigao do pozicija moći. I udvanaest ste godina svojomprljavštinom umazali mojudomovinu tako kao što se tonikad u povijesti nije zbilo.

— Ono što ste vi izveli zgadiloje i ozlojedilo čitavo civiliziranočovječanstvo, a mojem naraštajuostavilo baštinu srama koja ćenas obuzimati do posljednjihnaših dana. Cijeloga ste svoga

života pljuvali na Njemačku. Vi,lupeži, iskorištavali ste Njemačkui njemački narod dokle god ih semoglo iskorištavati, a onda ste ihnapustili. Srozali ste nas takonisko kako se to prije vas nijeuopće niti moglo zamisliti.

— Niste bili čak niti hrabri.Bili ste najodurnije kukavice kojesu se ikad rodile u Njemačkoj IAustriji. Poubijali ste milijunezbog vlastite dobiti i u ime vašemanijakalne žudnje za vlašću, azatim ste umakli i nas koji smopreostali ostavili u govnima.Bježali ste pred Rusima, vješali Istrijeljali vojnike kako biste ih

natjerali da se bore, a zatim stenestali i ostavili mene da vadimkestenje iz vatre.

— Pa kad bi se moglo nekakozaboraviti ono što ste uradiliŽidovima i ostalima, nikad seneće moći oprostiti to što stepobjegli i sakrili se poput pasa,što i jeste. Vi govorite orodoljublju. Pa vi niti ne znate štoznači ta riječ. A to što se vojnikeWehrmachta i ostale koji su seborili, stvarno borili zaNjemačku, usuđujete nazivatiKameradima, najveća jebezočnost.

— Reći ću vam još nešto, i to

kao mladi Nijemac iz naraštajakoji vi toliko otvoreno prezirete.Za ovo naše današnje blagostanjenemate vi nikakvih zasluga.Zasluga je to milijuna koji su sekinjili I koji nikad nikog u životunisu ubili. A što se tiče ovakvihubojica kao što ste vi, a koji sejoš mogu naći među nama, ja imoja generacija složili bismo se is nešto manjim blagostanjemsamo kad bismo mogli bitisigurni da ovakva ološa poput vasviše nema među nama.

— Vi ćete me ubiti —mumljao je Roschmann.

— Zapravo neću.

Miller je posegnuo rukom izasebe i privukao telefon.Neprestano je s uperenimpištoljem promatraoRoschmanna. Digao je slušalicu saparata, spustio je na stol iokrenuo brojčanik. Kad je toobavio, podignuo je slušalicu.

— U Ludwigsburgu postojičovjek koji želi s vamaporazgovarati. — rekao je iprinio slušalicu uhu. Telefon jebio mrtav.

Položio je slušalicu na aparat,ponovno je podignuo i poslušao.

Nije bilo nikakva signala.— Jeste li prerezali žicu? —

upitao je. Roschmann jeodmahnuo glavom.

— Slušajte, ako ste prekinulivezu, probušit ću vam glavu sada,ovdje.

— Nisam. Jutros telefonnisam niti pipnuo. Časti mi.

Miller se sjetio srušenehrastove grane i telefonskogstupa koji je ležao na putu. Sočnoje opsovao.

Roschmann se blijedoosmijehnuo.

— Mora da su linije prekinute— rekao je. — Morat ćete otići uselo. Što ćete sada?

— Prosvirat ću vas metkom

samo ako ne uradite ono što vamnaredim — Miller mu je uzvratio.

Izvukao je lisice, kojima jeprvotno kanio sapetitjelohranitelja.

Dobacio ih je Roschmannu.— Idite do kamina — naredio

je i krenuo za čovjekom.— Što namjeravate?— Zaključat ću vas za kamin,

a zatim otići i telefonirati iz sela— rekao je Miller.

Brižljivo je pregledavaoukrasnu rešetku od kovanaželjeza koja je bila nad kaminom,kadli je Roschmann ispustiolisice na pod. Esesovac se sagnuo

da ih podigne, a Miller umalo štonije uhvaćen na spavanju, jer jeRoschmann umjesto lisica,zgrabio teški žarač i podmuklozamahnuo prema Millerovimkoljenima. Novinar je na vrijemeodskočio, teški je žarač prozujaokraj njega, a Roschmann jeizgubio ravntežu. Miller jepriskočio, zviznuo pištoljemRoschmanna po sagnutoj glavi iodstupio.

— Pokušajte još jednom, pa ćuvas ubiti — rekao je. Roschmannse uspravio zateturavši odprimljena udarca.

— Pričvrstite jednu grivnu o

desni zglob — zapovijedio jeMiller. Roschmann je uradio štomu je kazano. — Vidite li onajvitičasti ures? Tamo u visiniglave. Uza nj je grana koja izlaziiz metalnog uresa i ponovno se snjim spaja. Ondje pričvrstitedrugu lisičinu.

Kad je Roschmann stisnuo idrugu lisičinu, Miller seodmaknuo i nogom odgurnuomašice i žarač izvanRoschmannova dosega.Pritisnuvši pištolj o Roschmannovkaput, pretražio je esesovčevedžepove i iz blizine okovanogčovjeka sklonio sve predmete

kojima bi ovaj mogao razbitiprozor.

Vani, na puteljku, čovjek kojise zvao Oskar tjerao je biciklprema kući. Prenio je poruku dasu linije u prijekidu. Ugledavšijaguar, zastao je od iznenađenja,jer ga je njegov poslodavac, prijenego što ga je poslao u selo,uvjerio da nikoga ne očekuje.

Naslonio je bicikl uza zid itiho ušao kroz ulazna vrata. Upredsoblju je neodlučno stao.Kroz tapecirana vrata ništa senije čulo, a ni oni unutra nisumogli čuti njega.

Miller se još jednom ogledao.

Bio je zadovoljan.— Uzgred — kazao je

Roschmannu — ništa vam ne bikoristilo i da ste me uspjeliudariti. Sad je jedanaest, a ja samdosje sa svim dokaznimmaterijalom protiv vas ostaviokod svojeg ortaka, a time da ga,naslovljenog na pravu adresu,ubaci u poštanski sandučić ako seja ne vratim ili mu ne telefoniramdo podneva. Zato idem na telefonu selo. Vratit ću se za dvadesetminuta. Ne biste se za to vrijemeoslobodili, pa da imate i pilu.Kad se vratim, u roku od polasata stići će i policija. Dok je

govorio, Roschmannove su nadekopnile. Znao je da mu jepreostala još samo jedna-jedinašansa: da se Oskar vrati, uhvatiMillera živa, tako da bi ga semoglo natjerati da s nekogtelefona u selu obavi onajrazgovor te da tako dokumenti nedospiju u poštanski sandučić.Pogledao je na sat koji se nalaziona kaminu tik do njegove glave.Deset i četrdeset.

Miller je na drugoj strani sobeširom otvorio vrata i izišao.Našao se pred okovratnikompulovera što je bio na čovjekukoji je Millera nadvisio za čitavu

glavu. Sa svojeg mjesta krajkamina Roschmann je prepoznaoOskara i vrisnuo: — DRŽITE GA!

Miller je odstupio natrag usobu i trgnuo pištolj, koji je većbio spremio u džep. Bio je suvišepolagan. Snažnim udarcem lijevenadlanice Oskar mu je izbiooružje iz ruke. Pištolj je odletiona drugu stranu prostorije.Istodobno je Oskar pomislio danjegov gazda viče - UDARITE GA.Desnom je šapetinom maznuoMillerovu vilicu. Reporter je težiodevedesetak kila, ali ga je udaracdigao u zrak I odbacio na leđa.Noge su mu zapele o niski stolić

za novine i, kako se biospotakao, glavom je bubnuo orub drvenog ormara za knjige.Zgužvano poput krpene lutke,njegovo je tijelo spuznulo na sag.

Nekoliko sekundi vladao jemuk. Oskar je zapanjeno zurio usvog gazdu koji je lisičinama bioprivezan uz kamin, a Roschmannje piljio u nepokretnog Millera,kojemu je iz potiljka kapala krv.

— Glupane — dreknuo jeRoschmann kad je shvatio što sezbilo. Oskar ga je zbunjenogledao.

— Dođite ovamo!Div je dotutnjao i stao

čekajući daljnje naloge.Roschmann je grozničavorazmišljao.

— Pokušajte me osloboditeovih lisičina — zapovijedio je. —

Poslužite se žaračem.No kamin je građen u doba u

kojem su obrtnici nastojali danjihovo djelo potraje dugovremena.

Ishod Oskarovih napora bio jesavinuti žarač i par izvijenihmašica.

— Donesite ga ovamo —rekao je Roschmann konačno.Dok je Oskar pridržavao Millera,Roschmann je podignuo

novinareve vjeđe i opipao mubilo.

— Još je živ, ali je u lošemstanju — rekao je.

— Trebat će nam liječnik daga prizove svijesti u manje odpola sata. Donesite mi olovku ipapir.

Črčkajući ljevicom, napisao jedva telefonska broja, a Oskar jeza to vrijeme ispod stepenica usandučiću s alatom pronašao pilu.Kad se vratio, Rochmann mu jedao papirić.

— Što je moguće brže odjuriteu selo — kazao mu je. —Nazovite ovaj broj u Nürnbergu i

čovjeku koji vam se odazoveispričajte što se dogodilo.Nazovite ovaj lokalni broj ismjesta ovamo dovediteliječnika. Jeste li shvatili? Recitemu da je slučaj hitan. Sadapožurite.

Kad je Oskar istrčao iz sobe,Roschmann je opet pogledao nasat. Deset i pedeset. Ako Oskaruspije stići u selo do jedanaest, iako se on i liječnik vrate dojedanaest i petnaest, možda biuspjeli osvijestiti Millera navrijeme da stigne do telefona izadrži ortaka, pa makar liječnikradio i pod prijetnjom oružja.

Roschmann je žurno počeo pilitilisičine.

Ispred kuće Oskar je zgrabiobicikl, a zatim zastao i pogledaoparkirani jaguar. Zavirio je krozprozorčić i opazio da je ključ nasvojem mjestu. Gazda mu je biorekao da požuri, pa je ostaviobicikl i sjeo za volan, upaliomotor i naglo jurnuvši iz dvorištarazbacao šljunak u široku krugu.

Ubacio je u treću i kliskomstazom povezao što je god bržemogao. A onda je udario osnijegom prekriven telefonskistup koji se prepriječio na cesti.

Roschmann je i dalje pilio

lanac koji je spajao grivne kad gaje gromki tutanj iz borika prisilioda zastane. Jako se nagnuvši ustranu, mogao je proviriti krozfrancuski prozor i, premda su ikola i cesta bili izvan vidokruga,dim koji se dizao prema nebukazivao mu je barem to da jeautomobile razneseneksplozijom. Prisjetio seuvjeravanja da će se već netkopobrinuti o Milleru. No Miller jebio na sagu, nekoliko metara odnjega, Oskar je zacijelo biomrtav, a vrijeme je isticalo bezikakve nade da će zla kob bitiodgođena. Oslonio se glavom o

studenu kovinu kamina i sklopiooči.

— Dakle, svršeno je —promrmljao je mirno. Nekolikominuta kasnije nastavio je piliti.Protekao je čitav sat prije negošto je specijalno ojačano željezovojnih lisica popustilo pod sadaveć tupom pilom. Kad seoslobodio, s jednim okovom odesnoj ruci, sat je odzvoniopodne.

Da je imao vremena, bio bimožda zastao da udari tijelo kojeje ležalo na sagu, ali on je biočovjek kojemu se jako žurilo. Izsefa u zidu izvadio je pasoš i

nekoliko debelih svežnjeva novihnovčanica visokih nominala.Dvadeset minuta kasnije s neštoodjeće u ručnoj torbi vozio sebiciklom niz stazu, obišaoraznesenu olupinu jaguara itruplo koje je nauznak ležalo usnijegu i još uvijek se dimilo,pokraj opaljenih i polomljenihborova krenuo prema selu.

Odatle je pozvao taksi inaredio da ga poveze nafrankfurtski međunarodniaerodrom. Pristupio je šalteruinformacija i upitao:

— Kad je, u roku od jednogsata, prvi slijedeći let za

Argentinu? Ako ga nema…

UXVIII

jedan i deset Mackensen jezaokrenuo s pokrajinskeceste kroz ulazna vrata

imanja. Na pola puta do kućeustanovio je da je stazablokirana.

Jaguar je očito razneseniznutra no njegovi se točkovi nisumaknuli s ceste. Stajao jeuspravno poprečke na puteljku.Prednji i stražnji dio mogli su sejoš raspoznati; i dalje su ihspajale čvrste željezne traverzekoje su tvorile šasiju. No

središnjeg dijela, uključivši ikabinu, uopće nije bilo. Komaditoga dijela razbacani su svudauokolo olupina. S mračnimosmijehom Mackensen jerazgledao kostur automobila, azatim pristupio gomili nagorjeleodjeće i njezinu sadržaju koji suse nalazili pet-šest metara dalekood bivšeg automobila.

Veličina trupla privukla jenjegovu pozornost, i on senekoliko trenutaka nadvio nadanj. Zatim se ispravio i dugimkoracima pretrčao ostatak putado kuće.

Nije zvonio nego se odmah

mašio kvake. Vrata su se otvorilai on je ušao u predvorje.Nekoliko je trenutaka osluškivaou stavu zvijeri na pojilu. Osjećaoje atmosferu opasnosti. Ni glaska.Posegnuo je pod lijevo pazuho iizvadio automatski lilger dugecijevi; otkočio ga i počeo otvarativrata koja su vodila iz predvorja.

Prva su vrata vodila ublagovaonicu, druga u radnusobu. Premda je smjesta ugledaotijelo na sagu pred kaminom, nijese micao od poluotvorenih vratasve dok nije dobro promotriopreostali dio sobe. Poznavao jedvojicu koji su pali na taj trik —

očit mamac i sakrivena zasjeda.Prije nego što je unišao, pogledaoje kroz rascjep na šarki, kako bise uvjerio da za vratima nemanikoga. Tek je zatim ušao.

Miller je ležao na leđima, aglava mu je bila nagnuta nastranu. Nekoliko sekundiMackensen je zurio u poputkrede bijelo lice, a zatim senagnuo. čuo je slabašno disanje.Skorena krv na potiljku kazivalamu je što se zapravo zbilo.

Deset je minuta razgledaokuću. Primijetio je otvoreneladice u spavaćoj sobi, uočio da ukupaonici nema pribora za

brijanje. Kad se vratio u radnusobu, navirio se u rastvoren iprazan sef, a zatim je sjeo za stoli prihvatio se telefona.

Sjedio je i osluškivao nekolikosekundi, opsovao u bradu i stavioslušalicu natrag na njezinomjesto.

Nije imao poteškoća da ispodstepenica nađe sandučić s alatom,jer su vrata ormara bila otvorena.Uzeo je ono što mu je trebalo,ušao u radnu sobu da pogledaMillera i kroz francuski prozorizišao na automobilski privoz.

Trebao mu je gotovo čitav satda pronađe krajeve prekinute

telefonske žice, izvuče ih izraslinja I ponovno spoji.Zadovoljan svojim radom, otputiose natrag u kuću, sjeo za stol iponovno podigao slušalicu. Ovajput se čuo odgovarajući ton, pa jenazvao svojeg šefa u Niirnbergu.

Očekivao je da će Vukodlakželjno saslušati ono što mu imareći, ali je glas čovjeka koji seodazvao s druge strane žicezvučao umorno i samodjelomično zainteresirano. Kaovaljan podo cir, Mackensen jeizvijestio o onom što je pronašao:o kolima, lešu tjelohranitelja,polovici lisičina na sagu, Milleru

koji u nesvijesti leži na tlu.Završio je rekavši dakućevlasnika nema.

— Nije baš mnogo ponio sasobom, šefe. Stvari za spavanje,vjerojatno novac iz otvorena sefa.Ovo ovdje mogu raščistiti. Možese vratiti ako hoće.

— Ne, neće se on vratiti —rekao je Vukodlak. — Baš prijenego što ste nazvali spustio samslušalicu. Nazvao me sfrankfurtskog aerodroma. Izvadioje kartu za Madrid. Avion leti zadeset minuta. Uvečer ima vezu zaBuenos Aires…

— Ali za to nema nikakve

potrebe — prosvjedovao jeMackensen. — Miller će mipropjevati. Otkrit će gdje jepohranio papire. Među ostacimaautomobila nije bilo nikakvetorbe za spise, a uza nj nemaništa osim svojevrsnog dnevnikakoji leži na podu radne sobe. Aliostali njegovi materijali mora danisu jako daleko.

— Dovoljno su daleko —odgovorio je Vukodlak. — Unekom poštanskom sandučiću.

Klonulim je glasomispripovijedio Mackensenu što jeto Miller ukrao kodkrivotvoritelja i što mu je

Roschmann netom saopćio sfrankfurtskog aerodroma. — Oniće se papiri naći u rukama vlastiveć ujutro, ili najkasnije u utorak.Nakon toga svakom onom koji jena spisku vrijeme je odbrojeno.

Među njima je Roschmann,vlasnik kuće u kojoj se nalazite, ija. Cijelo jutro pokušavamupozoriti sve one kojih se to tičeda se izgube iz zemlje u roku oddvadeset i četiri sata.

— No, i što ćemo sada? —upitao je Mackensen.

— Vi ćete se sakriti —odgovorio mu je šef. — Vi nistena popisu. Ja jesam, pa moram

uteći. Vratite se u svoj stan ičekajte da vas nazove mojnasljednik. Ostalo je okončano.Vulkan je odletio i neće se vratiti.Njegovim će odlaskom propasticijela operacija ako netko drugine uzmogne uskočiti I preuzetiprojekt.

— Kakav Vulkan? Kakavprojekt?

— Budući da je sve ionakogotovo, mogu vam reći. Podimenom Vulkan djelovao jeRoschmann, čovjek kojega stetrebali zaštititi od Millera… — Unekoliko rečenica Vukodlak jeispričao krvniku zašto je

Roschmann bio toliko značajan,zašto su njegov položaj uprojektu, baš kao i sam projectnenadomjestivi. Kad je svršio,Mackensen je tiho ćuknuo ipogledao na drugu stranu sobe usmjeru Petera Millera.

— No taj je dečko sve lijeposjebao — rekao je. Vukodlak kaoda se uspio pribrati, i nešto odstarog autoriteta ponovno seosjetilo u njegovu glasu.

— Kamerad, morate sreditisvinjac ondje. Sjećate se oneekipe za spremanje koju stejednom već koristili?

— Da. Znam gdje ih mogu

naći. Nisu daleko.— Telefonirajte im i pozovite

ih. Neka nakon njih ne ostane nitraga od ovoga što se zbilo.

Čovjekova se žena mora kasnonoćas vratiti. Nipošto ne smijesaznati što se dogodilo. Shvaćate?

— Bit će kako ste rekli —kazao je Mackensen.

— A onda odmaglite. Jošsamo nešto. Prije nego što odete,svršite s onim gadom Millerom.Jednom zauvijek.

Mackensen je bacio pogled naonesviještenog Millera.

— S velikim zadovoljstvom —škrgutnuo je.

— Onda zbogom i mnogosreće.

Veza je bila prekinuta.Mackensen je spustio slušalicu,izvadio adresar, malko gaprolistao i okrenuo određeni broj.čovjeku koji se javio predstaviose i podsjetio ga na prijašnjeusluge koje je taj čovjek učiniokameradima. Rekao mu je kamoda dođe i što će ondje naći.

— Auto i tijelo u njemumoraju u duboku provaliju negdjepokraj planinske ceste. Punobenzina na njih, tako da budepropisna buktinja. Na čovjeku nesmije biti ništa po čemu bi ga se

moglo identi cirati. Pretražitemu džepove i povadite sve,uključivši i sat.

— U redu — kazao je glas natelefonu. — Doći ću s prikolicomi dizalicom.

— Još nešto. U radnoj sobinaći ćete još jednog momka napodu i krvlju umrljan sag pokrajkamina.

Sklonite i to, ali ne s kolima.Spustite ga na dno nekogstudenog jezera. Dobroopterećena, dakako. Bez ikakvihtragova.

O. K.?— Nema problema. Stići ćemo

onamo do pet, a otići prijesedam. Ne volim takav teretprevoziti danju.

— Fino — kazao jeMackensen. — Ja ću otići prijeno što vi stignete. Ali naći ćetestvari onako kao što sam vamrekao.

Spustio je slušalicu, spuznuosa stola i prišao Milleru. Izvukaoje lüger i automatski provjeriošaržer, premda je znao da je pun.

— Ti, posranče — kazao jebesvjesnu muškarcu i ispruženomrukom uperio oružje u čovjekovočelo.

Godine koje je poživio kao

grabežljiva zvijer, u uvjetima ukojima su ostali — žrtve i kolege— završavali na patologiji,Mackensenu su izoštrileleopardska čula. Nije vidio sjenukoja je kroz otvoreni francuskiprozor pala na sag; osjetio ju je.Strelovito se okrenuo spreman dazapuca. Ali čovjek nije bionaoružan.

— Tko ste, do vraga, vi? —zarežao je, držeći neznanca nanišanu.

Čovjek koji je stajao ufrancuskom prozoru nosio je crnedokoljenice i motorističkikaputić. U visini trbuha lijevom

je rukom za kratki štitnik držaozaštitni šljem. čovjek je baciopogled na tijelo doMackensenovih nogu i na pištoljkoji je ovaj držao u ruci.

— Mene su ovamo pozvali —rekao je bezazleno.

— Tko vas je pozvao? —kazao je Mackensen.

— Vulkan — odgovorio je. —Moj Kamerad Roschmann.Mackensen je zamumljao ispustio pištolj.

— On je otišao.— Otišao?— Otprašio. Za Južnu

Ameriku. Cijeli je projekt

obustavljen. A sve to zbog ovognovinarčića.

Usmjerio je cijev premaMilleru.

— Sredit ćete ga? — upitao jemuškarac.

— Svakako. Upropastio jeprojekt. Identi cirao jeRoschmanna i policiji poslaomaterijal, zajedno sa svežnjemdrugih stvari. Ako ste u tomfasciklu, najbolje će vam biti dase izgubite.

— U kakvom fasciklu?— U Odessinu fasciklu.— Nema me tamo — rekao je

čovjek.

— Ni mene — zarežao jeMackensen. — Ali Vukodlak jeunutra. Naredio je da svršim sovim ovdje prije nego što seizgubimo.

— Vukodlak?U Mackensenu je proradio

uređaj za uzbunu. Baš mu je bilorečeno da u Njemačkoj nitkoosim Vukodlaka i njega ne zna zaVulkanov projekt. Svi ostalikojima je to bilo poznato bili su uJužnoj Americi, odakle je —barem je tako pretpostavljao —prispio i neznanac. Ali taj bičovjek trebao znati za Vukodlaka.Mackensenove su se oči malko

stisnule.— Vi ste iz Buenos Airesa? —

upitao je.— Ne.— Odakle ste onda?— Iz Jeruzalema.Pola sekunde bilo je potrebno

da Mackensen shvati smisao togimena. Zatim je trgnuo pištolj dazapuca. Pola sekunde je dugovrijeme, dovoljno dugo da seumre.

Pjenušava guma u šljemuosmudila se kad je Waltherodapeo.

No devetmilimetarsko taneprobilo je berglas i poput groma

pogodilo Mackensena visoko uprsnu kost. Šljem je pao na pod ipokazala se agentova desnica.Kroz oblačak plavičastog dimaagent je ponovno pripucao.

Mackensen je bio krupan isnažan čovjek. Unatoč metku uprsima, bio bi zapucao, ali mu jetane koje je ušlo dva prsta iznaddesne obrve osujetilo nakanu.Ono ga je i usmrtilo.

U ponedjeljak poslijepodneMiller se probudio u zasebnomodjelu frankfurtske bolnice.Ležao je nepomično pola sata,polako postajući svjestan toga damu je glava u zavojima. Napipao

je zvonce I pritisnuo ga.Bolničarka mu je rekla da ležimirno, jer ima težak potresmozga.

Tako je on ležao i malo-pomalo prizivao u pametdogađaje od proteklog dana svetamo do sredine jutra. Nakon togvremena ničeg se više nije mogaosjetiti. Zadrijemao je, a kad seprobudio, vani se već bilosmrklo, a neki je muškarac sjediodo njegova kreveta. čovjek sesmiješio. Miller se zagleda u nj.

— Ne poznam vas — kazao je.— A ja vas poznam —rekao je

posjetitelj. Miller je razmislio.

— Već sam vas prije video —rekao je na kraju. - Bili ste kodOstera. S Leonom i Mottijem.

— Točno. Čega se još sjećate?— Skoro svega. Vraća mi se

pamćenje.— Roschmanna?— Da. Razgovarao sam s

njime. Pošao sam po policiju.— Roschmann je otišao.

Pobjegao je natrag u JužnuAmeriku.

Cijeli je slučaj okončan.Kompletiran. Završen.Razumijete?

Miller je polako odmahnuoglavom.

— Ne posve. Imam paklenskupriču. I napisat ću je. Posjetiteljevsmiješak je izblijedio. Nagnuo seMilleru.

— Slušajte, Miller. Vi stetraljavi diletant i imate velikusreću što ste na životu. Ništa vinećete napisati. Zato što zapravonemate ni što napisati. Tauberovje dnevnik kod mene i vraća se samnom kući, kamo i spada.Pročitao sam ga sinoć. U džepuvašeg kaputića bila je fotogra jajednog kapetana Wehrmachta. Jeli to vaš otac?

Miller je kimnuo.— Zato ste se vi zapravo u sve

ovo i upustili? — pitao je agent.— Da.— No dobro. Na stanovit mi

ga je način žao. Vašeg oca,mislim. Nikad nisam pomislio dabih to mogao reći jednomNijemcu. A sad o fasciklu. Što jebilo u njemu?

Miller mu je kazao.— A zašto nam ga, onda, do

vraga, niste mogli predati? Vi stejedan obični nezahvalnik. Imalismo toliko poteškoća dok smovas u to ugurali, a kad stesenečega domogli, predali ste tosvojima. Mi bismo te informacijeiskoristili na najbolji mogući

način.— Morao sam taj fascikl

poslati nekome preko Sigi. Toznači poštom. Vi ste opet bilitoliko pametni da mi niste daliLeonovu adresu.

Josef je kimnuo.— U redu. Ali vi ni ovako

nemate što napisati. Nematenikakvih dokaza. Dnevnikanema, fascikla nema. Ako se bašupustite u to da raspredate oovome, nitko vam nećepovjerovati, osim Odesse, koja ćevam pasti za vrat. Ili će pak radijeudariti na Sigi ili na vašu majku.Nisu baš blagi, zar ne?

Miller je na trenutakrazmislio.

— A što je s mojim autom?— Pa vi o tome niti ništa ne

znate. Zaboravio sam vam reći.Josef je ispričao Milleru opostavljenoj bombi i o tome kakoje eksplodirala.

— Rekao sam vam da baš nisublagi. Kola su nađena spaljena ujednom ponoru. Tijelo u njima jeneidenti carno, ali nije vaše.Vaša izjava glasi ovako: zaustaviovas je neki autostopist, zviznuometalnom šipkom i odvezao sevašim automobilom.

— Bolnica će potvrditi da su

vas dovezla kola za spašavanje,na poziv nekog motociklista kojivas je vidio kako ležite pokrajceste. Mene bolničari nećeprepoznati, jer sam sve vrijemeimao šljem I zaštitne naočale.Ovo je službena verzija događajakoja će biti stavljena u zapisnik.Uz to, prije dva sata samtelefonirao i Njemačkojnovinskoj agenciji, predstavivšise kao bolnica, i ispričao im istustvar.

Josef je ustao i spremio se daode. Pogledao je dolje Millera.

— Vi očito još niste ni svjesnikakvu ste sreću imali. Poruku

koju mi je predala vaša djevojka,očito po vašem naputku, primiosam jučer u podne.

Jureći kao manijak, uspio samse iz Münchena do kuće nabrijegu dovesti točno za dva sata.U to doba vi ste skoro bili mrtvi.Jedan njihov momak upravo sespremio da vas ubije. U pravi samga trenutak omeo.

S rukom na kvaki, još sejednom osvrnuo.

— Poslušajte me. Zatražiteosiguraninu za auto, kupiteVolkswagen, vratite se uHamburg, oženite Sigi, izroditedjecu i držite se novinarstva.

Nemojte se opet upletati međuprofesionalce.

Pola sata nakon što je otišao,vratila se bolničarka.

— Imate telefonski poziv —kazala je.

Bila je to Sigi. Plakala je ismijala se. Netko tko se nijepredstavio telefonirao joj je da jePeter u frankfurtskoj bolnici.

— Smjesta dolazim. Ovogtrenutka — rekla je i spustilaslušalicu. Telefon je ponovnozazvonio.

— Miller? Ovdje Ho mann.Upravo sam vidio teleks.

Zveknuli su vas po glavi. Jeste

li u redu?— Dobro mi je, gospodine

Hoffmann. — kazao je Miller.— Sjajno. Kad ćete bit

sposobni za rad?— Za nekoliko dana. Zašto?— Imam jednu pričicu koja je

baš kao stvorena za vas. Brojnekćerkice imućnih tatica odlaze naskijaške terene i ondje se pare sonim zgodnim učiteljimaskijanja. U Bavarskoj postojijedna klinika koja ih vadi iznevolja. Naravno, za debele parei da to tatica ne dozna. Čini se daneki mladi pastusi uzimajuproviziju od te klinike. Zgodna

pričica. Seks u snijegu. Orgije uOberlandu. Kad možete početi?

Miller je razmišljao.— Slijedećeg tjedna.— Izvrsno. Usput, ono na

čemu ste radili… onaj lov nanaciste. Jeste li se dokopali togčovjeka? Hoće li biti kakvareportaža?

— Ne, gospodine Ho mann— rekao je Miller polako. —

Neće.— Nisam je niti očekivao.

Požurite s oporavkom. Vidimo seu Hamburgu.

Josefov avion iz Frankfurtaspustio se na telavivski aerodrom

Lod u utorak uvečer, upravo kadse počeo hvatati mračak. Josefasu sačekala dva muškarca skolima i odvezla ga u štab nasaslušanje pukovniku koji je biopotpisao onaj Kormoranovbrzojav. Razgovarali su gotovo dodva ujutro, a stenograf je bilježiosvaku riječ. Kad je razgovorzavršio, pukovnik se zavalio unaslonjač, nasmiješio se i svogaagenta ponudio cigaretom.

— Dobro obavljeno — rekaoje jednostavno. — Razgledali smotvornicu i obavijestili vlasti.

Naravno, anonimno. Odsjekistraživanja bit će raspušten.

Pobrinut ćemo se za to, ako senjemačke vlasti i ne pobrinu. Alihoće. Znanstvenici očito nisuznali za koga rade. Obratit ćemoim se svima privatno, i većina ćese složiti da uništi svoje bilješke.Znadu da će ako stvar pukne,javno mnjenje u Njemačkoj statina stranu Izraela. Dobit će noveposlove u industriji i držat ćejezike za zubima.

Tako će uraditi i Bonn, a i mi.A što je s Millerom?

— I on će tako postupiti. Štoje s onim raketama?

Pukovnik je otpuhnuo oblakdima i zagledao se izvan

prostorije u zvjezdano noćnonebo.

— Imam osjećaj da nikad nećepoletjeti. Naser mora bitispreman najkasnije do ljeta 67.Ako se istraživački rad uVulkanovoj tvornici uništi, nikadim neće poći za rukom dapravodobno pokrenu novuoperaciju kojom bi do ljeta 67.osigurali sisteme za navođenjesvojih raketa.

— Onda je opasnost prošla —rekao je agent. Pukovnik senasmiješio.

— Opasnost nikad nije prošla.Ona samo mijenja oblik. Ova

opasnost možda je doista minula.Ona velika i dalje traje. Moratćemo se ponovno boriti, a moždai iza toga, prije nego što opasnostbude iza nas. No, vi mora da steumorni. Možete sad otići kući.

Segnuo je u ladicu i izvadioplastičnu vrećicu u kojoj su bileagentove osobne stvari, a Josef jena stol stavio svoj lažni njemačkipasoš, novac, novčarku, ključeve,te se u pokrajnoj sobicipresvukao, ostavivši njemačkuodjeću svojem pretpostavljenom.

S vrata je pukovnikzadovoljno odmjerio čovjeka odglave do pete i rukovao se s

njime.— Dobrodošli kući, majore

Uri Ben Shaul.Major se mnogo ugodnije

osjećao u vlastitu identitetuonom koji je uzeo 1947, kad jeprvi put stigao u Izrael i kad seuključio u Palmach.

Taksijem se odvezao kući, usvoj stan u predgrađu. Otvorio jevrata ključem koji mu je maločasvraćen s ostalim osobnimstvarima.

U mračnoj spavaćoj sobimogao je nazrijeti svoju ženuRivku. Laki pokrivač pod kojimje spavala dizao se i spuštao u

ritmu disanja. Zavirio je u dječjusobu i pogledao svoja dvadječaka, šestogodišnjeg Shlomu idvogodišnju bebu Dova.

Ni do čega mu nije bilo tolikokoliko do toga da legne u krevetdo žene i ispava se, ali morao jeobaviti još jedan posao. Spustioje putnu torbu i tiho se svukao,skinuvši čak i donje rublje ičarape.

Odjenuo se u svježe koje jeizvadio iz ormara. Rivka je i daljeneometano spavala.

Iz izbe je izvukao uniformu.Navukao je hlače, čiste iizglačane, kakve su uvijek bile

kad se vraćao kući, i svezaoblještavo ulaštene crne čizme odteleće kože. Njegova kaki košuljei kravate nalazile su se ondje gdjei uvijek. Preko njih je prebaciobluzu borbene uniforme, koju suresila samo svjetlucava metalnakrila padobranskog o cira, i pettraka za zasluge koje je zaradiona Sinaju i u prepadima s drugestrane granice.

Posljednji odjevni predmetbila je crvena beretka. Kad seobukao, uzeo je nekolikopredmeta I strpao ih u malutorbu. Ponovno je izišao. Naistoku se već ocrtavalo mutno

svjetlo. Svoj mali auto našao je naistom mjestu gdje ga je prijemjesec dana i ostavio predstambenim blokom.

Premda je bio istom 26.veljače, tri dana prije svršetkaposljednjeg zimskog mjeseca,zrak je opet bio topao. Naviještaoje krasno proljeće.

Odvezao se istočno od TelAviva i krenuo cestom zaJeruzalem. U svitanju je bilonekog spokojstva koje je volio,nekog mira i čistoće kojima senikad nije mogao nadiviti.Doživio je to tisuću puta napatroli u pustinji: fenomen

sunčeva izlaska, hladan iprekrasan, prije nego što nahrupidan s mjehurastom vrućinom aponekad i s borbom i smrću. Bioje to najljepši dio dana.

Cesta se pružala preko ravne,plodne krajine, priobalne ravniceprema žućkastim judejskimbrežuljcima i prolazila kroz seloRamleh, koje se upravo budilo.Iza Ramleha onih se dana voziloobilaznicom oko latrunskeizbočine, sedam-osam kilometaraod najisturenijih položajajordanskih snaga. Slijeva je vidioplavičaste dimove vatri na kojimaje Arapska liga pripravljala

doručak.Malo je Arapa bilo budno u

selu Abu Gosh. Kad se uspeo naposljednji brežuljak ispredJeruzalema, sunce je raščistiloobzor i odbijalo se s Crkve nastijeni u arapskom dijelupodijeljenog grada.

Kola je parkirao polakilometra od svojeg cilja,mauzoleja Yad Vashem, ipreostali dio prešao pješice. Išaoje avenijom obrubljenomdrvećem koje je zasađeno uspomen onima koji nisu biliŽidovi, ali koji su Židovimapokušali pomoći, te došao do

velikih brončanih vrata iza kojihse nalazi svetište podignuto učast šest milijuna njegovihsunarodnjaka Zidova koji supomrli u općem pokolju.

Stari mu je vratar rekao da sevrata ne otvaraju tako rano, alimu je vojnik objasnio što želi ičovjek ga je propustio. Ušao je udvoranu sjećanja i ogledao se.Već je ranije dolazio ovamo da sepomoli za vlastitu obitelj, pa ipaksu ga se masivni granitni blokoviod kojih je dvorana građenaistinski doimali.

Otišao je do rešetke i zagledaose u siv zid na kojem su imena

napisana crnim židovskim ilatiničkim pismom. U grobnicinije bilo nikakva svjetla osimonog od Vječnog ognja, koji jeplamsao iz crne plitke posude.

U njegovu svjetlu mogao jerazaznati brojna imena koja suupisana na tlu: Auschwitz,Treblinka, Belsen, Ravensbrück,Buchenwald… Bilo ih je previšeda bi ih prebrojao, no ipak jepronašao ono koje je tražio: Riga.

Nije mu trebalo jarmulke12,jer mu je na glavi bila crvenaberetka, a to je bilo posvedostatno. Iz torbe je izvadio talit,svilen šal s resama, isti onakav

kakav je Miller pronašao međuosobnim stvarima starca izAltone i svrhu kojega nijedokučio. Ogrnuo ga je prekoramena.

Iz torbe je izvadio molitveniki otvorio ga na odgovarajućojstranici. Pristupio je mjedenojrešetki koja dvoranu dijeli na dvadijela, prihvatio je jednom rukomi zagledao se u plamen ispredsebe.

Budući da nije bio pobožan,morao je često zagledati umolitvenik dok je glasnoizgovarao molitvu staru već pettisuća godina.

»Yisgaddal, Veyiskaddash,Shemay rabbah…«

I tako je padobranski majorizraelske vojske, stojeći nabrežuljku Obećane zemlje,napokon izrekao kaddish13 zadušu Salomona Taubera koja jeumrla prije dvadeset i jednugodinu u Rigi.

Bilo bi lijepo kad bi na ovomsvijetu sve stvari uvijek svršavaleuredno povezanih konaca. No toje vrlo rijedak slučaj. Ljudi žive iumru u unaprijed ustanovljenovrijeme i na unaprijedustanovljenom mjestu. Koliko se

moglo pouzdano utvrditi, evo štose dogodilo glavnim junacimaove knjige.

Peter Miller je otišao kući, oženiose i posvetio pisanju o stvarimakoje ljudi vole čitati za doručkomi kod frizera. U ljetu 1970. Sigi jeočekivala treće dijete.

Ljudi iz Odesse su se raštrkali.Žena Eduarda Roschmannavratila se kući i kasnije primilabrzojav kojim joj muž saopćavada je u Argentini. Nije mu sehtjela pridružiti. Ljeti 1965.pisala je na njihovu staru adresu,na Vilu Jerbal, i zatražila rastavu

pred argentinskim sudom.Pismo je proslijeđeno na

njegovu novu adresu, te je ženaprimila odgovor koji je udovoljionjezinu zahtjevu, ali s time da serastava provede pred njemačkimsudom. Pismu je bila priložena isudski ovjerena izjava kojom sedaje tražena suglasnost. Sudskipostupak okončan je 1966. Žena idalje živi u Njemačkoj, ali podsvojim djevojačkim prezimeonmMüller, a ljudi s tim prezimenomima u Njemačkoj na desetketisuća. Roschmannova prva ženaHelia još živi u Austriji.

Vukodlaku je napokon uspjelo

da se pomiri sa svojimrazbješnjenim pretpostavljenimau Argentini, te je novcemdobivenim od prodaje svojihvrijednosnih papira kupio maloimanje na španjolskom otokuFormenteriji.

Tvornica radio-aparata jelikvidirana. Svi znanstvenici kojisu radili na sistemima zanavođenje raketa našli su posaoili u industriji ili na sveučilištima.Sam projekt, na kojem su, niti neznajući, radili za Roschmanna,izjalovio se.

Heluanske rakete nikad nisupoletjele. Trupovi raketa bili su

spremni, baš kao i raketnogorivo. Bojne glave bile su u faziproizvodnje. Tko sumnja uautentičnost ovih bojnih glava,neka pregleda iskaz profesoraOtta Yokleka koji je dat predšvicarskim sudom u Baselu nasuđenju Yossefu Ben Galu, od 10.do 26. lipnja 1963. četrdesetproizvedenih raketa,neupotrebljivih zbog nedostatkaelektronskih sistema koji bi ihnaveli na ciljeve u Izraelu, stajaloje u napuštenoj heluanskojtvornici. Za šestodnevnog ratabombarderi su ih uništili. Prijetoga razočarani njemački

znanstvenici vratili su se uNjemačku.

Winzerov fascikl koji je dopaou ruke vlastima u mnogome jepomrsio Odessine račune. Godinakoja je tako lijepo započelazavršena je za njih katastrofalno.Ishod je bio takav da je jedanodvjetnik istražitelj iz Z-komisijeu Ludwigsburgu mnogo godinakasnije govorio: — Da, da,godina 1964. za nas je bila dobra,vrlo, vrlo dobra.

Pri kraju 1964, kancelarErhard, potresen otkrićima, izdaoje proglas svojem narodu imeđunarodnoj javnosti da oni

koji znaju boravišta traženihesesovskih zlikovaca dostave teadrese vlastima.

Odaziv je bio znatan, pa jedjelatnost ljudi u Ludwigsburgudobila silan zamah koji jepotrajao narednih nekolikogodina.

A političari koji su stajali zanjemačko-izraelskimsporazumom o naoružavanju?Njemački kancelar Adenauerživio je nedaleko od Bonna u viliu Rhondorfu iznad svoje ljubljeneRajne, gdje je i umro 19. travnja1967. Izraelski premijer DavidBen Gurion ostao je član Knesseta

sve do 1970, kad se konačnopovukao u svoj dom na kibucuSede Boker, usred smeđihbregova Negeva, na cesti koja odBeer Shebe vodi u Eilat. Voliprimati posjetioce i razgovarati snjima živahno o mnogimstvarima, ali ne i o heluanskimraketama i odmazdama protivnjemačkih znanstvenika koji suna njima radili.

General Amit ostao je glavarsve do rujna 1968. Dopala ga jevelika odgovornost da u dobašestodnevnog rata svojoj zemljiosigura potanka izvješća. Kakonam povijest pokazuje, tu je

zadaću briljantno obavio.Nakon umirovljenja postao je

predsjednik i direktor izraelskeindustrije Koor. I dalje živi vrloskromno, a njegova se šarmantnažena Yona, kao i dosad, protivitome da uzmu kućnu pomoćnicute radije sama obavlja savkućanski posao.

Njegov je nasljednik generalZvi Zamir, koji i danas zauzimataj položaj.

Major Uri Ben Shaul ubijen jeu srijedu, dne 7. lipnja 1967, kadse na čelu čete padobranacaprobijao u Stari Jeruzalem. Tanepripadnika Arapske legije

pogodilo ga je u glavu i usmrtiločetiri stotine metara istočno odMendelbaumovih vrata.

Simon Wiesenthal i dalje živi iradi u Beču. Prikuplja informacijuodavde, nagovještaj odande Ipolako ulazi u trag skloništimatraženih esesovskih ubojica.Svakog mjeseca, svake godinežanje nove uspjehe.

Leon je umro u Münchenu1968. godine, a poslije njegovesmrti grupa onih koje je biopoveo u svoju osobnu osvetničkukrižarsku vojnu posve se raspala.

Na kraju, još i o onomnaredniku Ulrichu Franku,

zapovjedniku tenka koji seMilleru ispriječio na putu zavožnje u Beč. Nije imao pravo upogledu sudbine svoje »Zmajevehridi«. Taj tenk nije otišao u staroželjezo. Odvezli su gatenkonoscem i narednik ga višenikad nije vidio. Četrdesetmjeseci kasnije ne bi ga više nitiprepoznao.

Željezno-siva boja njegovatrupa prebojadisana je uprašnjavo- smeđu kako bi se tenkstopio s pustinjskim krajolikom.Crnog križa njemačke vojskenestalo je s kupole; nadomjestilaga je blijedoplava šesterokraka

Davidova zvijezda. Ime koje muje Frank bio nadjenuo također jezaboravljeno. Tenk se sada zvao»Duh Massade«.

I dalje mu je zapovjednik biojedan narednik. Čovjek je imaokukast nos i crnu bradu, a zvao seNathan Levy. Dne 5. lipnja 1967,M-48 započeo je svoj prvi i jediniratni tjedan otkako se prije desetgodina izvezao iz tvornice uDetroitu, Michigan. Dva danakasnije bio je jedan od onihtenkova koje je general Israel Talbacio u bitku za prijevoj Mitla, au nedjelju 10. lipnja u podne,oblijepljen prašinom i uljem,

izbrazdan mecima, gusjenicaposve izderanih od sinajskogkamenja, stari se pattondokotrljao i stao na istočnoj obaliSueskog kanala.

U

AUTOROVANAPOMENA

običajeno je da autorizahvale onima koji su impripomogli da napisu neku

knjigu, osobito o nekoj teškojtemi, te da ih pri tome poimencenavedu. Svima onima koji su mipomogli, pa ma kako malennjihov udio bio, da dođem doinformacija potrebnih za pisanjeknjige »Slučaj Odessa« mojanajsrdačnija zahvalnost, a tomešto ih ne imenujem tri su razloga.

Neki, koji su bili bivši

pripadnici SS-a, nisu znali s kimerazgovaraju ili pak da će ono šiogovore biti iskorišteno u knjizi.Drugi su opet izričito tražili da ihse nikad ne spomene kao izvorobavijesti o SS-u. U slučajupreostalih, odluka da se nespomenu njihova imena posve jemoja, i to, vjerujem, više zbognjihovog dobra nego zbogmojega.

Beleške

1)Hasid — pripadnik jedne poljskežidovske sljedbe. <<<

2)Tora— Petoknjižje, Mojsijeveknjige u Bibliji. <<<

3)Ovim su postupkom leševi gotovoposve uništeni, ali su preostalekosti. Rusi su kasnije otkopali80000 kostura. Ruska ofenziva uproljeće 1944. toliko je ratneoperacije potisnula na zapad dasu se sovjetske jedinice južno od

baltičkih država probile doBaltika. To je cijeli Ostlandotcijepilo od Reicha I dovelo dootvorenog sukoba između Hitlera injegovih generala. Generali suuviđali što će se zbiti, pa su moliliHitlera da povuče iz enklave 45divizija. Hitler je odbio, opetujućiono svoje papagajsko: »Smrt iliPobjeda«. Toj polumilijunskojvojsci u enklavi namijenio je samosmrt. Odsječeni od opskrbe i sasve oskudnijom municijom, borilisu se da odgode neizbježnusudbinu, a na kraju su se predali.Od većine tih zarobljenika, koji suzimi 1944/45. transportiram u

Rusiju, vrlo ih se malo desetgodina kasnije vratilo uNjemačku. <<<

4)Danzig — Gdansk, luka naBaltiku. <<<

5)Corona — vrsta cigare.. <<<

6)Knesset — izraelski parlament. <<<

7)Tommy — popularni nadimakbritanskog vojnika. <<<

8)Košer — specijalno pripremljenahrana ortodoksnih Židova. <<<

9)Filakter — kutijica s izvacima izPetoknjižja, koju nekenajpravovjernije židovske sljedbenose na čelu i lijevoj ruci. <<<

10)Mack the Knife — osoba izpopularne pjesme Brechtove iWeillove opere »Opera za trigroša«. <<<

11)Horst Wessel Lied — nacističkahimna, za koju je po jednomstarom napjevu tekst spjevao HorsWessel. <<<

12)Jarmulka — kapica kojom seŽidovi pokrivaju za vrijeme

obreda. <<<13)

Kaddish — židovska molitva zamrtve.[scbreak] <<<