rinterview

val model: vesna grbac

BIO NOVI VAL

Val · broj 181 · 2

6. listopada 198

4.

val model:

Val · broj 289 · 15. lipnja 2021.

S V E O M O N O G R A F I J I

THE SIIDS

KAD JE ŽIVOT BIO NOVI

rinterSNJEŽANA PRIJIĆ-SAMARŽIJA

EDI JURKOVIĆ

MUTANTI S RIJEČKIH ULICA U SVJETSKOM STRIPU

MUTANTI S RIJEČKIH ULICA U SVJETSKOM STRIPU

val.com.hr

Piše: Goran JežićKarikatura: Mišo Cvijanović Cvijo

2.str. 289. br.

Legendarni fotoreporter Vala, Srđan Vrančić, nadglednik Hanza Medije

nekad davno nadgledao je male riječke djevojčice, lagano je prilazio komadu u Palachu, s onim svojim pamtljivim okicama i onda mrtav hladan, kako kaže urbana legenda, prozborio: “Dobro izgledaš, hoćeš se slikat za naslovnu stranu Vala?” Da, reklo bi ustreptalo djevojče i Vrana bi ozbiljno rekao: “Dobro, dođi u redakciju, vidjet ćemo što se može učiniti”.

Svatko se u mladosti snalazio na svoj način, gitara, fotoaparat, ploče, jer love nitko nije imao. Jedan drugi isto tako legendarni fotoreporter, Danilo Pavletić, prišao bi curici u Kontu, Palachu ili na Korzu i rekao: “Imam jedrilicu u Kostreni, jel bi se htjela provozat?” Jedrilica, e to je već nešto. Kriza je imao svoje lukovdolske štoseve, uglavnom, snalazilo se. Danilo Pavletić, ta kombinacija crnogorskog imena i domaćeg prezimena, plus jedrilica, kaže još jedna gradska legenda, bile su dobra kombinacija. Danilo bi nakon after partyja slikao to mlado, znojno klupko grijeha u aktovskim situacijama.

Imao sam sreću vidjeti neke od tih fotki jedne djevojčice i njezinih prijateljica, više dokumentarna nego umjetnička fotografija. Danilovi uradci bili su zaustavljeni trenutak u vremenu. I kažem ja Danilu da se napravi izložba u Malom salonu, ja ću napravit zajebantski tekst, povećat ćemo fotke na planetarnu veličinu, lova će se naći, izložba neće biti najavljivana, samo natpis - Riječke djevojčice i, kažem mu, bit će najposjećenija u povijesti Malog salona. Riječke djevojčice će doći sve, zato jer su one znatiželjne a dofurat će i svoje muževe i svoje kćeri. Danilo

Piše: Adriana Zanella

Kada sam u srpnju 2019. godine putem Jutarnjeg lista uputila apel sustavu

socijalne skrbi pod naslovom ‘Molim vas, nemojte ponovo pogriješiti!’ nisam mogla ni sanjati da će moj sin, zbog kojega danas ponovo pišem na istu temu, podlegnuti pod teretom svog zla koje su mu nanijeli biološki roditelji i sustav socijalne skrbi koji ga nije zaštitio od njih. A nije da nije postojala prilika.

Moj apel iz ljeta 2019. godine bio je potaknut novinskim napisima o zlostavljanom malenom dječaku koji je dvije i pol godine živio u paklu jer njegove muke nije vidio ili nije htio vidjeti nitko. Pa sam se nadala da ću možda, samo možda, socijalne radnike koji su se njime napokon počeli bavili potaknuti da ne naprave još jednom istu grešku kao tko zna koliko puta do sada i da ga ne vraćaju na silu negdje gdje će biti ponovo izložen nasilju i nezaštićen.

Kada je u travnju ove godine naslovnice danima punila tragedija pretučene i preminule dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške, znala sam da će priča mog sada pokojnog sina morati ponovo izići na svjetlo dana, opet s vapajem ali ovaj put ne sustavu socijalne skrbi već svakom, ama baš svakom socijalnom radniku u našoj zemlji ponaosob: molim vas, preklinjem vas, prestanite vraćati zlostavljanu djecu u biološke obitelji!

Dosta, jednostavno prestanite, stanite, nemojte to nikad više napraviti. Prestanite griješiti na štetu djece koja su potpuno

nezaštićena, ako već morate griješiti, a ljudi ste i sigurno ćete pogriješiti, griješite na račun roditelja. Oni se mogu s vama natezati i dokazivati ako treba i po sudovima da se ipak za dijete brinu adekvatno, jer oni su odrasli i oni to mogu. Neka teret dokaza da se ono zbog čega im je dijete oduzeto neće ponoviti bude na njima i neka povratak zlostavljanog ili zanemarenog djeteta u biološku obitelj nikada više ne bude eksperiment. Ne smijete si to dozvoliti, vi, svaka socijalna radnica i svaki socijalni radnik ove zemlje, nikad više.

Maleno dijete koje mlati roditelj ne može ništa osim biti prestravljeno do smrti i treba vas jer samo vi mu možete pomoći. Ja vas ne vrijeđam, ne nazivam pogrdnim imenima i ne pozivam na linč. Čvrsto vjerujem da pravi aktivizam i jedina moguća promjene kreće od onog afirmativnog što je svaki pojedinac spreman učiniti, kao što je recimo udomljavanje ili posvajanje zlostavljanog djeteta. Mala korist od tamburanja po vama, i nikakva korist od toga da na tamburanje odgovarate sudskom tužbom. Pa evo ja pokušavam još jednom s drugačijim pristupom i apeliram na vašu savjest.

Obraćam vam se kao majka čije se srce raspalo kada je prije šest mjeseci srce moga posvojenog sina, koji više nije mogao živjeti sa svim zlom koje mu je naneseno, naprasno i tragično stalo. A prije 25 godina bio je maleni dječak, beba, koju su prvo grubo povrijedili njegovi biološki roditelji te onda i izdao sustav

Što je sad taj Val? Mala parada nostalgije ostarjelih Titovih omladinaca iz

komunističke Rijeke koji bi se igrali novinara, a današnji reach im je, štajaznam, manji od izgleda Miroslava Škore da pobijedi u bilo kojoj političkoj kampanji?

Ne. Na pitanje iz prve rečenice odgovara obimna monografija Edija Jurkovića ‘Kad je život bio novi val’ koju je prije tri mjeseca objavila Naklada Val. Uvjeren sam da nešto bolje u publicističkoj literaturi ove godine sigurno nećete pročitati, barem ne na hrvatskom jeziku.

Ovaj broj Vala koji velikodušno ugošćuje Jutarnji list odgovara na drugo pitanje: kako bi Val izgledao danas, da se nije ugasio prije 31 godinu?

Skupili smo se sa svih strana svijeta opet usred pandemije, svaki drugi tjedan imamo sastanke redakcije putem Zooma i na poticaj Gorana Lisice Foxa, ušli smo u ovu tiskanu avanturu.

Velik dio nas više nije u novinarstvu, pa je ovaj pokušaj, zapravo, jedna čudnovata zgoda. Goran Ježić mi je tako na telefon rekao da je digitalno posve neupućen, pa sam čuo kuckanje pisaće mašine kad je zapisivao moju mail adresu; tekst je iz Novog Vinodolskog mailom poslala njegova prijateljica, vjerojatno ga je i prepisivala. U ovom broju Vala imamo i neke novajlije, pa je Boris Jokić vrlo marno pristupio kreaciji intervjua sa Snježanom Prijić-Samaržija stalno ističući kako je to njegov prvi novinarski zadatak. Primjera je napretek.

Kao dar za Dan grada Rijeke u prvoj after-EPK godini, mislim da Val broj 289 u potpunosti zrcali našu nakanu: podsjetio je na posljednji zabranjeni medij u SFRJ i ponudio štivo koje se isplati čitati i nakon pogledanog naslova.

I time ne zaključujemo ovu pustolovinu: integralne verzije ovdje publiciranih tekstova, kao i one sasvim nove objavljujemo u long read formama na našem službenom websiteu: val.com.hr

To je sad taj Val.Bojan Mušćet

Redakcija • Bojan Čukić • Velid Đekić • Janez Janša • Edi Jurković • Robert Kopčalić • Kristina Laco • Boris Lešić • Goran Lisica Fox

• Bernardin Modrić • Aldo Milohnić • Ivan Molek • Bojan Mušćet • Dragan Ogurlić • Goran Ogurlić • Tamara Opačak-Klobučar • Ivica Oreb

• Alenka Paninaro • Liljana Pavlović • Lucio Slama • Davor Štimac • Srđan Vrančić Vrana • Tisak: Vjesnik d.d., Slavonska avenija 4, Zagreb

Poseban prilog Jutarnjeg lista • Nakladnik: Hanza Media, Zagreb, Koranska 2 • Glavni urednik: Goran OgurlićUrednik Vala 289: Bojan MušćetLikovno - tehnički urednik: Ivica Oreb

i djelatnici sustava koji su imali hrpu prilika pomoći mu.

Naš je sin biološkim roditeljima bio oduzet u petoj godini života, nakon što je već prije bio nađen kako sam noću luta cestom, a u dom je odveden kada je spašen iz septičke jame u koju je, ostavljen sam, bio upao. Ubrzo je smješten u jednu udomiteljsku obitelj u kojoj se, svim problemima usprkos, na kraju i snašao. No, s navršenih sedam godina života neki socijalni radnici su ga, samo oni znaju zašto, odlučili vratiti biološkoj majci koja ga nije htjela. U školu je krenuo kasno, jer ga majka nije bila upisala, a pritom mu je neprestano govorila da je sam kriv što je bio u domu jer je toliko loš da se nitko za njega ne može brinuti. Umjesto hrane, kada bi ju tražio, često je znao dobiti šamar ili šaku u glavu i naposljetku je nakon godinu i nešto dana neuspjelog eksperimenta povratka biološkoj majci na intervenciju škole vraćen natrag u dom. Tada već u takvom stanju da više nije bio niti za udomiteljsku obitelj.

Mi smo ga upoznali kao desetogodišnjaka, no niti petnaest godina silne ljubavi koju smo mu dali i beskonačnog strpljenja nije moglo nadomjestiti sve ono što su batine i izdaja već ubile i izopačile u njemu. Sve što je našem sinu trebalo je bila briga i sigurnost obitelji. A sustav socijalne skrbi, koji ga je jedini mogao zaštiti, to nije napravio. Iako je oduzet zbog zanemarivanja i zlostavljanja u ranoj dobi, socijalni radnici nisu pokrenuli postupak za oduzimanje roditeljskih prava njegovim

Prestanite zlostavljanu djecu vraćati u biološke obitelji!Zbog moga sina kojeg više nema, zbog dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške koja nije niti bila dobila priliku za život, zbog sigurno jako velikog broja djece kojoj ste baš ovog trenutka vi jedina nada u spas, molim vas, nemojte ponovo pogriješiti. Nemojte ponovo pogriješiti, preklinjem vas!

je rekao da on to ne smije raditi zato jer su sve one udane. Ja sam rekao: “Zatamnit ćeš im lice a muževi neka pogađaju koja je od njih koja i je li među njima njihova žena”. Danila nikako nagovoriti i tako je propao, po mom skromnom mišljenju, najbolji projekt EPK.

PRAVA HRVATSKA

Igrom slučaja, moj prijatelj Matija, pakleni gitarist, poljoprivrednik i ugostitelj i ja boravili smo dvadesetak dana u domu za nezbrinutu djecu i tu se na licu mjesta upoznali s pravom Hrvatskom.

OTVORENO PISMO SVAKOM SOCIJALNOM RADNIKU U HRVATSKOJ

POGLED KROZ

PROZOR

Hrvatska je kad pijana mama, trogodišnjem Karlu friga jaja a onda ga zalije vrelim uljem i Karlo tri godine ne progovori. Prava Hrvatska je kad šestero djece živi u domu za nezbrinutu

djecu budući da je otac alkoholičar a majka uglavnom provodi vrijeme šećući klitoris po selu

A Hrvatska je kad pijana mama, trogodišnjem Karlu friga jaja a onda ga zalije vrelim uljem i Karlo tri godine ne progovori.

Prava Hrvatska je kad osmogodišnja Mira sa ‘staklenim koljenima’ priča kako zna vozit traktor a vozi ga zato jer se u polju tata napije pa ga ona strpa u prikolicu i odveze ga kući, budući da on nije u stanju. Prava Hrvatska je kad šestero djece živi u domu za nezbrinutu djecu budući da je otac alkoholičar a majka uglavnom provodi vrijeme šećući klitoris po selu.

O njima i sličnima brinu se socijalni radnici, medicinske sestre, psiholozi, kuharice, čistačice i bilo koja plaća koju dobivaju je mala. A onda dvije glumice, malo nespretno reagiraju pa se socijalni radnici prvi put oko nečega ujedinjuju i napadaju glumice. Stvari su zapravo vrlo jednostavne: glumice, a riječ je o Jeleni Veljača i Nataši Janjić, koje su naprosto, što bi rekao Milovan Vitezović, prirodna ljepota moje zemlje i podliježu nekim drugim vrednovanjima. One su nešto kao Plitvička jezera, Skradinski buk, Telašćica, Bijele stijene, Viševica, Velebit u svim svojim dijelovima. Kao i uostalom i Nives Celzijus,

Kako je propao najbolji projekt EPKNatašica Jelača Živković, Marija Petrak Butina, Margita Fićor – uzrok knjige mog prijatelja Romana Latkovića ‘Koh-i-Noor za kraljicu Margot’ i Sandra Oršanić – glasovita suradnica Zvona, najljepša djevojčica Rijeke 80-ih.

OBLJETNICA

A onda su se sastali bivši profesori marksizma, čitači knjige ‘Uvod u marksizam’, stanovite Mirjane Marković, žene sa cvetom u kosi, inače najboljim nogama Beogradskog univerziteta, kako je svjedočio iz prve ruke pomorac s Vežice, čovjek koji je propješačio Saharu i koji već tisuću godina živi kao instruktor matematike. I onda su profesori marksizma s krunicom u ruci rekli: “Braćo, pomolimo se, dobili smo zadaću koju valja izvršiti, bit će mladih balijki, idemo u Ahmiće”. Kad su nakon obavljene zadaće, spremili krvave noževe u korice, vođa i njihov duhovnik rekao je: “Spalite trupla, ne volim miris krvi!”. “Što, bolan, čovjek radi zbog penzije”, rekao je jedan od njih svom najbližem kolegi a mali tromjesečni Sejo o svemu tome nije imao pojma.

ZA KRAJ

Ni jedna stranka, ni jedna partija, ni jedna religija, ni jedna vjera, ni jedno božanstvo, ni jedna zemlja, ni jedna vlast, ni jedna revolucija, ni jedna domovina, ni jedna otadžbina, ni jedna mjesna zajednica nisu vrijedne jedne jedine kapi ljudske krvi

Uvodnik

val.com.hr

str.3.289. br.

Tko plaća ljude za koje glasaju drugi i za koje glasam i ja? Čime će pobjednici vratiti dug svojim sponzorima? Širenjem demokracije? Govorenjem istine? Čuvanjem okoliša? Nigdje na svijetu ne postoje sponzori koji žele da im se ulaganja tako vrate

U Hrvatskoj se dogodila revolucija. Prvi put u povijesti naše zemlje glavni grad su osvojili ‘lijevi’ i ‘zeleni’.

Je li došlo vrijeme za nas koji već trideset godina čekamo promjenu da otvorimo bocu omiljenog pića i nazdravimo Pobjedi?

Ne spadam u optimiste. Ne znam tko su ‘novi’ iako su već neko vrijeme na ekranima. Poručuju nam da će biti ‘pošteni’ i da će ubiti ‘korupciju’. Nema političara koji ne obećava ‘poštenje’. Što bi drugo mogao reći potencijalnim glasačima? Moja ekipa i ja derat ćemo vam kožu gdje god budemo mogli i jebati mater kad nam se pruži prilika?

Politika se često naziva ‘kurvom’. Kurva je žena ili muškarac koji mušteriji nudi ono što ima. Rijetko kojoj kurvi polazi za sisama, kurcem ili pičkom da prevari mušteriju. Što u izlogu, to u dućanu. Kod političara glasači nikad ne znaju što je u dućanu. Kad s vremenom saznaju, u pravilu je kasno. Ipak, možda se političara može usporediti s bolesnom kurvom? Političar je kurva koja širi spolnu bolest, a glasači su mušterije koje skuže s kim su imale posla tek kad krene češanje. Liječenje ne može utješiti mušteriju. Čovjek ne odlazi kurvi da bi kasnije trošio brdo love na preglede i lijekove, on je želio kupiti užitak.

Glasač glasa za ‘svog’ političara jer je siguran da će mu ovaj isporučiti bolju budućnost. Kako on to zna? Zato jer čuje i vidi što mu političar govori. Gdje vidi? Na nastupima uživo, trgovima, sajmovima, rivama, dvoranama. U medijima. Tu su televizije, portali, tiskovine. Na svakom uglu, kad govorimo o ozbiljnom političaru, nalijećemo na ogroman plakat sa koga nam se smiješi mlađi čovjek ili zreo muškarac u pedesetoj. Njegovo odijelo, ili obična majica poručuju nam da je gospodin ‘desničar’ ili ‘ljevičar’.

Uz svaku kampanju koju organiziraju političari odvija se i kampanja koju organiziraju mediji. ‘Analitičari’ širokoga spektra, koji najčešće nije nimalo širok, diskretno hvale one koji se njima sviđaju ili su ih platili, a napuhuju grijehe onih koje ne vole ili ih nisu platili.

Kad dođe dan izbora glasači znaju kako dišu oni na listi. Ima ‘lijevih’, ‘desnih’, ‘umjerenih’, ‘ekstremnih’… Glasač zaokruži ime svog favorita pa ode doma i čeka zbrajanje glasova. Nikad sebi ne postavlja ključno pitanje, kako su svi ti ljudi došli na listu?

Odgovor je jednostavan. Nije njih izabrao ‘narod’, oni imaju svoje sponzore. Njihova imena nećemo saznati iako nam se stalno govori kako su poznati. U Zagrebu su pobijedili ljudi koji se zovu ‘Možemo’. Ne mislim ni da su dobri ni da su loši. Znam da ne znam tko ih plaća iako sam sigurna da je njihova lista sponzora ‘transparentna’. Kakva bi mogla biti? Zamućena?

I onda dolazimo do onoga što mene u politici najviše zanima. Tko plaća ljude za koje glasaju drugi i za koje glasam i ja? Čime će pobjednici vratiti dug svojim sponzorima? Širenjem demokracije? Govorenjem istine? Čuvanjem okoliša? Nigdje na svijetu ne postoje sponzori koji žele da im se ulaganja tako vrate.

Oni žele bar uperostručiti kapital koga su uložili u neku novu ili staru, ali uvijek ‘poštenu’ ekipu. I to bi bilo to. Naravno da idem na izbore. Hoću da pobijede ‘moji’ jer su mi prodali priču koju želim čuti iako znam da između ‘mojih’ i ‘vaših’ razlike nema. Političar ne može biti pošten čovjek, to je contradictio in adjecto. Pošteni ljudi ne bave se politikom. Oni čitav život liječe rane koje im ona zadaje.

Ali, kakav bi to život bio kad ne bismo vjerovali da možemo, da baš MOŽEMO izabrati prave?

Socijalistički omladinski tisak specifičan je hrvatski/jugoslavenski fenomen, rezultat

jedinstvene ideološke i kulturne konstelacije koja nije postojala nikad ni prije, ni poslije, ni na Zapadu ni na pravom komunističkom Istoku.

Taj i takav omladinski tisak nastao je na hibridnom križištu, u društvu u kojem je s jedne strane postojala lenjinistička, patronizirajuća skrb za mlade, a s druge strane društvo je kulturno i supkulturno bilo okrenuto prema Zapadu. Jugoslavensko je društvo poput svih komunističkih

društava patroniziralo mlade, nastojalo među njih prodrijeti idejnim radom, a dio tog idejnog rada bila su i ciljana omladinska glasila. Ona su postojala u vjerojatno svakoj komunističkoj zemlji. No, u drugim su komunističkim zemljama ona bila kruta, propagandistička i okoštala, vizualno nezanimljiva i potpuno operirana od zapadnih utjecaja. Zapadni utjecaji i omladinska supkultura bili su nešto od čega je mlade trebalo odvratiti, jer je bilo dekadentno i loše.

Jugoslavenski kasni titoizam preuzeo je ljušturu službenih omladinskih glasila. Čak je i instanca koja ih je izdavala bila ista kao u sovjetskim zemljama: savez socijalističke omladine. No, komunisti su u SFRJ rano shvatili da je bolje da se u kulturi, modi i potrošačkim trendovima okrenu Zapadu, jer će time kod svojih građana stvoriti dojam da nisu izolirani i uskraćeni. Jugoslavenski komunizam je već 60-ih shvatio da protiv zapadne omladinske supkulture ne treba ratovati, nego je treba kanalizirati i koristiti u svoju korist, pa makar uz toleriranje pokojeg klinačkog marifetluka. Partija i SSO kreirali su cijeli jedan ekosistem, arhipelag

gitarijada, radnih akcija, omladinskih druženja, festivala i medija koji je trebao dozirano plasirati idejni rad, a istodobno je morao biti zanimljiv ciljanoj publici - mladima. Tako je uz pomoć SSO-ovske infrastrukture, komunističkog novca i resursa nastala scena gitarijada, demo-bendova, časopisa, radija i novina koji su dominantno bili usmjereni na muzičku supkulturu, književnu i filmsku kontrakulturu, dizajn, strip, alternativnu modu i fotografiju. Pošto im je uporište bilo u

supkulturi, ti su časopisi s vremenom postajali i sve kontrakulturniji u prijelomu, dizajnu, tipografiji i sadržaju. Koristeći rupe u sistemu, hijerarhijske slijepe pjege i decentralizirani položaj, ti su mediji tijekom, a pogotovo potkraj 80-ih bivali i politički sve provokativniji, slobodniji, kritičniji. Sve su više artikulirali stvarni, novi politički glas – no, nikad nisu sasvim izmakli ideološkoj paski.

Taj spoj okolnosti doista je specifičan za SFRJ od 70-ih do konca 80-ih. On nije mogao postojati nigdje na Istoku, jer je tamo komunistička vlast gajila atavistički zazor spram supkulture i zapadnih trendova. Nije mogao nastati ni u Jugoslaviji prije 1960-ih, jer se društvo još nije dostatno otvorilo. Nije mogao nastati ni na Zapadu, jer na zapadu nije postojao sovjetski suport omladinskih organizacija i partijskih dotacija koji bi tu kulturu pratio i netržišno subvencionirao. To je razlog zašto je veliki dio te omladinske medijske i muzičke scene u 90-ima i nestao. S patronatom Omladinske organizacije pod ruku je išlo i ponešto idejne stege. No - bez tog patronata, na golom tržištu, supkulturni su arhipelag urbano-omladinske

MOŽE LI SE IZABRATI PRAVE?

Kako pisati grad

biološkim roditeljima. Nisu to napravili niti nakon što je na njegovu strašnu štetu propao suludi pokušaj da ga se vrati majci koja ga nije htjela. I nije se suzdržavala iživljavati nad njim.

Mi smo ga upoznali jednog Božića koji je provodio u domu, jer mu je biološka majka kojoj su ga pokušali poslati da kod nje provede praznike doslovce zalupila vrata u nos. Djetetu s torbom i socijalnom radniku kraj njega. S porukom da je on nemoguć i da se ona neće brinuti za njega. Ali niti ga se odreći, jer to bi bila potvrda da je grozna majka, pa ga je uz prešutnu suglasnost sustava pospremila u dom. Postupak oduzimanja prava biološkim roditeljima pokrenut je tek u njegovoj dvanaestoj godini života, nakon što smo ga suprug i ja formalno udomili i počeli se boriti za njega. No sve se to nažalost dogodilo puno prekasno.

Inače, da ne ostane nezabilježeno, u nekoliko godina od udomljenja do posvojenja nikada niti jedan socijalni radnik nije našeg sina obišao u našem domu. Super je to da smo im valjda izgledali normalni, pa se nisu previše brinuli. Ali da smo ga držali lancima vezanog u podrumu, to nitko ne bi bio znao. I niti tada mu nitko ne bi pomogao. Kao što im je valjda i biološka majka izgledala kao ne baš tako jako loša osoba, kad su joj ga nakon pakla koji je jednom s njom prošao opet bili vratili. Socijalni radnici, suci, psiholozi, pedagozi, ne znam kome je sve to naše dijete bilo prošlo kroz ruke. Znam samo da ga adekvatno nije bio zaštitio nitko od njih.

Zbog moga sina kojeg više nema, zbog dvogodišnje djevojčice iz Nove Gradiške koja nije niti bila dobila priliku za život, zbog sigurno jako velikog broja djece kojoj ste baš ovog trenutka vi jedina nada u spas, molim vas, nemojte ponovo pogriješiti. Nemojte ponovo pogriješiti, preklinjem vas! Nemojte djecu zato što se nekome čini da oni koji su ih jednom povrijedili i izdali i nisu tako loše osobe vratiti tim istim ljudima. Budite odgovorni i hrabri i donesite ama baš svaki put odluku u korist djeteta, makar i na štetu bioloških roditelja, jer dok ne nađe roditelje koji će ga voljeti to dijete ima samo i jedino vas. Molim vas.

Piše: Vedrana Rudan

Rijeka je zahvaljujući Valu prošla kroz konstitutivno iskustvo tvorbe identiteta

Piše: Jurica

Pavičić

Koliko god omladinski listovi bili slični, Val je imao dodatnu dimenziju. Jer, ni u Zagrebu ni u Splitu ni u

Beogradu omladinski tisak nije stvarao grad, bildao njegovo atensko peto stoljeće. U Rijeci - jest

kulture 90-ih pojeli tržišno jači: narodnjaci i Huljić, tabloidi i dancerice, sapunice i Vidoviti Milan, kultura rano-tranzicijskog treša.

Fenomen omladinskih listova je - ukratko - dijete svog vremena i prostora, SFRJ od 1970-ih do 1990. A njegova dodatna karakteristika - opet specifično naška - bila je decentraliziranost. Svaki veći urbani centar, ili bar svaki sveučilišni centar, imao je svoju verziju takvog omladinskog glasila. Zagreb je imao dva: Polet i Studentski list. Split je imao Omladinsku iskru. Rijeka je imala Val.

Svi su ti listovi izlazili približno u isto vrijeme. Svi su prošli isti luk od isprva tupo pravovjernih glasila, do prvih iskri polemičnosti, pa do otvorenog buntovništva i cenzorskih skandala kasnih 80-ih. Svi su na sličan način pretvarali sebe same u artefakt kroz avangardni prijelom, tipografiju i tretman fotografije. Svi su na sličan način sudjelovali u velikom, post-šezdesetosmaškom kulturnog preslagivanju. Preslagivanju koje je film, rock i strip uvelo u srednju struju kao kanonsku generacijsku umjetnost, zamjenu/nadopunu za dotad kanonsku književnost, kazalište i klasičnu muziku.

Tim je časopisima još nešto zajedničko: bili su generacijski inkubator. Kroz njih su prošli pisci, teoretičari, novinari, fotografi, dizajneri, profesori i medijski poduzetnici koji će u idućih 40 godina ključno oblikovati hrvatske medije, kulturu i akademsku zajednicu. Ljudi koji su radili u tim medijima ispekli su u njima zanat, znali su se prilagoditi mladom medijskom kapitalizmu i u tom kapitalizmu često postali pobjednici. Imali su i još imaju stanovitu moć i društveni utjecaj. Ona je u neku ruku i pomogla kanonizaciji cijele kulture omladinskog tiska, jer je utjecajna i dominantna

generacija dižući spomenik omladinskim novinama dizala istodobno spomenik i sebi. Ničeg u tome nema lošeg: na koncu, svaka to generacija radi - dakako, ako može.

Sve što vrijedi za omladinski tisak općenito, vrijedi i za riječki Val. I na stranicama Vala su ponikli brojni današnji urednici, novinari, pisci, profesori, medijski menadžeri. Kroz tu su novinu kao urednici, autori ili tema prošli jako različiti ljudi, od književnika Nikice Petkovića i Vedrane

Rudan, preko novinara Srđana Vrančića, Edija Jurkovića i Gorana Ogurlića, pa do – recimo - kvizaša Mirka Miočića ili gradonačelničkog kandidata – liječnika Davora Štimca. Ono što priču o Valu čini u neku ruku specifičnom je, dakako, kontekst Rijeke. Rijeke, grada koji je do 70-ih bio velika industrijska spavaonica, melting pot jugoslavenskih doseljenika koji su napučili praznu Fiume, grad kojem je dešperatno manjkalo i identiteta i institucija i hvatišnih točki. Sve to Rijeka je dobila u tom kratkom periodu 70-ih i 80-ih kroz omladinsku supkulturu i punk pokret. Rijeka je u periodu omladinskog tiska prošla kroz konstitutivno iskustvo tvorbe identiteta. Val nije samo pratio ili opisivao to pravljenje grada. On je bio akter, dio tog pravljenja grada.

To je ono što riječku, valovsku priču čini malo drukčijom od one Poleta ili splitske Iskre. Koliko god ti listovi bili slični, Val je imao dodatnu dimenziju. Jer, ni u Zagrebu ni u Splitu ni u Beogradu omladinski tisak nije stvarao grad, bildao njegovo atensko peto stoljeće. U Rijeci - jest. A iz monografije ‘Kad je život bio novi val’ to se uzbudljivo vidi.

4.str. 289. br.

Snježana Prijić-Samaržija sve zapaženije vodi Sveučilište u Rijeci koje po mnogo

čemu nadmašuje srodne ustanove u Hrvatskoj. No, ona u svoj modus operandi ne ubraja nametnutu konkurentnost nego prije svega - suradnju. Od 2009. je prorektorica, a od 2017. rektorica Sveučilišta u Rijeci, sada u svome drugom mandatu.

Čemu pripisujete činjenicu da je po mnogim pokazateljima riječko sveučilište trenutačno na samom vrhu visokih učilišta u Republici Hrvatskoj? Koliko su za trenutačnu reputaciju sveučilišta odgovorni inovativni programi koje Sveučilište u Rijeci nudi? Kako komentirate glasine iz zagrebačkih akademskih krugova koje ukazuju da Sveučilište i vi osobno takvu reputaciju i popularnost duguju svojim vezama s liberalnim medijima i lijevim dijelom političkog spektra?

Meni je već dragocjena informacija da se Sveučilište u Rijeci percipira kao funkcionalno i progresivno Sveučilište. Pobornik sam onoga jednostavnog fizikalnog zakona, uložena energija ne može nestati i pretvorit će se u

rezultat. Ne treba se zavaravati da možete nešto bez teškog rada ljudi kojima je stalo.

Danas je inovativnost neka vrsta institucijskog imperativa. Sveučilišta u Europi nalaze se pred izazovom transformacija, pa prepoznatljivost i pozicioniranje u europskom prostoru traže autentičnu inovativnost. Prije svega, ovdje mislim na digitalnu transformaciju i nove inovativne hibridne modele nastave, na nove modele personaliziranih kurikuluma koji će uključivati internacionalnu virtualnu mobilnost. Sveučilišta se više ne uspoređuju samo jedna s drugima. Umjesto toga, počinjemo se natjecati i s uglednim kompanijama poput Googlea, Microsofta ili IBM-a koji organiziraju boot-campove ili online treninge za dobro plaćene poslove. Velike tvrtke i kod nas grade svoje kampuse i istraživačke centre izvrsnosti. Moramo jako dobro promisliti kako misiju javnih sveučilišta prilagoditi ovim novim okolnostima i razmišljati o našim komparativnim prednostima, ali ne smijemo upasti u zamku iscrpljivanja u

nepotrebnim diskvalifikacijama za uhljebništvo ili zbog interesa privatnog sektora.

Mi nalazimo svoj specifični profil u povezivanju s europskim sveučilištima koja imaju istu viziju, a to su ne-elitistička sveučilišta fokusirana na društvenu inovaciju. Svaka inovacija ima neki društveni utjecaj, no sveučilišna društvena inovacija jest ona koja ima dodanu vrijednost jer rješava problem i pridonosi dobrobiti građana, posebice onih u riziku od društvenog isključivanja.

U vrijeme kada trebamo biti usredotočeni, kvalifikacije o kakvima govorite zapravo su toksična politizacija ili ideologizacija života i rada. Čini se kao da nema ispravnog i neispravnog, da nema bolje ili lošije obavljenog posla, već se sve svodi na bolju ili lošiju umreženost ili politički interes. Vidim to kao simptom sve raširenije kulture alternativnih činjenica u kojima je sve podložno ideološkim interpretacijama, sve je uvijek istina iz neke perspektive i za nekoga. Osobno, vjerujem da ipak postoji objektivna razlika između onoga što čini dobro zajednici i onoga što mu čini štetu i što ga unazađuje.

Što to danas Sveučilište u Rijeci nudi svojim studentima i onima koji to žele postati, a što je drukčije od ponude ostalih visokoškolskih ustanova? Po čemu je Rijeka grad za studente i jesu li opravdane

kritike studenata da se njima namijenjeni sadržaji istiskuju, a prostori zatvaraju zbog interesa kapitala? Što Sveučilište radi da to spriječi? Kako komentirate kritike iz dijela alternativnih riječkih krugova, da je Sveučilište postalo potpuno mainstream i ‘politički korektno’?

Naši studenti su autentični ko-kreatori procesa na Sveučilištu i mislim da je to najviše što im možemo ponuditi. Oni aktivno sudjeluju u politikama jer smo im zajamčili prostor u svim sveučilišnima tijelima u kojima se donose odluke. Ne možemo im ponuditi ništa više od toga da im Sveučilište bude njihova (druga) kuća.

Svake godine provodimo multi-metodološka istraživanja zadovoljstva studenata studijima i studiranjem, a nakon toga donosimo posve konkretne mjere i preporuke kako bismo unaprijedili svoje prakse. Upravo pripremamo objavu za projekte kojima ćemo povećati izbornost i mogućnost individualnog kreiranja kurikuluma kroz tzv. minors, pakete

interdisciplinarnih kolegija koji osiguravaju posebne vještine za budućnost, a koje nije moguće složiti samo na jednom studijskom programu. Također, kreiramo novi model stjecanja praktičnih kompetencija i kroz studenski rad. Došli smo do podatka da 70 posto naših studenta povremeno radi, pa smo zaključili da trebamo pronaći način da željeni dodatni prihod ostvare na poslovima gdje će moći steći praktične kompetencije vezane uz njihov studij.

Rijeka je jedinstveni grad u Hrvatskoj, zapušten ili avangardan kako su to post-industrijski i lučki gradovi u svijetu u kojima je kulturna baština vezana uz rad, migracije, tehnologije i multikulturalnost. To su gradovi koji su, u usporedbi s drugima s valoriziranom antičkom ili srednjovjekovnom baštinom, otvoreniji alternativnim načinima života i identitetno komplicirani. Od toga ne treba bježati niti to umivati, nego tu energiju treba prigrliti. Industrijska baština je ogroman urbani potencijal koji privlači mlade ljude.

Što se tiče krupnog kapitala, sigurno mislite na Porto Baroš i lučku infrastrukturu koja će se prenamijeniti u svrhe nautičkog turizma. Možemo zamisliti i drukčije scenarije u kojima bi taj prostor postao javan na način dostupnosti i onima koji ne pripadaju eliti, građankama i

INTERVIEW: SNJEŽANA PRIJIĆ-SAMARŽIJA, REKTORICA SVEUČILIŠTA U RIJECI

Nikada nisam razumjela trijumfalizam

Prva dama riječkog sveučilišta govori o činjenici da je ustanova koju vodi na vrhu visokih učilišta u Republici Hrvatskoj, o tome kako je Rijeka iznimno poželjan grad za studente, o uvođenju brojnih inovacija i o drugim aspektima visokoškolskog obrazovanja u gradu na Rječini

Sveučilišta se više ne uspoređuju samo jedna s drugima. Umjesto toga, počinjemo se natjecati i s uglednim kompanijama poput Googlea, Microsofta ili IBM-a koji organiziraju boot-campove ili online treninge za dobro plaćene poslove. Velike tvrtke i kod nas grade svoje kampuse i istraživačke centre izvrsnosti

Razgovarao: Boris Jokić

građanima i njihovom slobodnom vremenu. Već imamo i takve primjere korištenja lučke infrastrukture. Primjerice, naš Centar za urbanu tranziciju DeltaLab i HNK Ivana pl. Zajca rade u prostorima bivšeg IVEX-a na adresi Delta 5. Obnovljeno Exportdrvo izgleda svjetski kao izuzetan prostor kulture i javnih okupljanja. Želim vjerovati da je moguć spoj i dijalog Rijeke koja privređuje i Rijeke koja prosvjećuje, što pronalazimo u Liverpoolu, Marseilleu ili Rotterdamu.

Kada pitate o političkoj korektnosti u navodnicima, kojima se, pretpostavljam, aludira na prilagođavanje Sveučilišta politici ili tekućim političkim trendovima, to nikada nije bila naša agenda. Institucijska odgovornost ili etika javnih politika različita je od individualne, izvaninstitucijske i stranačke. Mi moramo biti čuvari stečenih civilizacijskih vrijednosti, ali i oni koji šire prostore prava svake osobe na slobodu, jednakost i dostojanstven život i rad – neovisno od pojedinačnih ili grupnih svjetonazora.

Neki u tome vide oportunizam ili podilaženje mainstreamu, neki pak priklanjanje ne-tradicijskim opcijama. Svaka isključivost u meni rađa zebnju da ispod svega leži pretpostavka da postoji samo jedan ispravan način života.

P O G L E D N A Z A L J E V I J E F T I N O P I V O Jedna od vaših aktivnosti, ali i budućih planova, je internacionalizacija sveučilišta kroz ponudu studijskih programa i kolegija na engleskom jeziku. Što Rijeka i sveučilište mogu ponuditi jednoj Belgijanki, Rumunju, Palestinki ili Nigerijcu, a da nije samo pogled na zaljev i jeftino pivo? Kako planirate privući profesore iz inozemstva? Plaćate li ih više od ovih naših i ne bojite li se da će to ugroziti odnose na Sveučilištu?Želimo biti sveučilište privlačno studentima

i istraživačima iz Europe i cijelog svijeta. Među mnogima koji u Europi i svijetu žele to isto, mi moramo ponuditi nešto posebno. Osim kvalitetnih i atraktivnih programa na engleskom jeziku, treba ponuditi i neku dodanu vrijednost. Ili inovaciju, upravo ono o čemu smo ranije razgovarali. Najvažnije je da se internacionalizacija ne shvati kao obrazovni turizam, već kao istinski prostor akademske mobilnosti u kojem Sveučilište u Rijeci nudi sadržaje koje ne možete dobiti svugdje. Naš urbani postindustrijski imidž, otvorenost prema novim modelima suradnje, ali i naša briga za studente, profesionalnost i društvena odgovornost naše su prednosti.

Realistični smo, međutim, i znamo da se relevantna internacionalizacija studija ne događa preko noći. Nije posve jednostavno ni mijenjati institucijsku kulturu ili organizirati paralelnu nastavu na hrvatskom jeziku i na stranim jezicima. Tu su i birokratske nacionalne prepreke za potencijalne studente iz zemalja izvan Europske unije, primjerice iz Palestine ili Nigerije, koje demotiviraju i najupornije i navode ih da potraže prilike negdje gdje se sustavi brže prilagođavaju globaliziranim i digitaliziranim uvjetima obrazovanja i rada.

Kako se nosite s utjecajem politike na vaš rad i rad Sveučilišta? Jesu li vam teži pregovori i razgovori s lokalnim ili nacionalnim vlastima? Ili je ipak najteže s kolegicama i kolegama u Rektorskom zboru?Suradnja nema alternativu. Sveučilište nije i

ne može biti izolirani otok, naši najbolji rezultati uvijek su proizašli iz neke kvalitetne suradnje. Sami možemo malo, nedovoljno. Opet ću reći, ne treba brkati suradnju i interesne ili političke mreže. Ključna razlika jest u tome što su mreže primarno motivirane odnosima moći i nastojanju širenja sfere utjecaja, a suradnja je primarno usmjerena nekom javnom dobru. Razlika je ponekad teško vidljiva izvana, ali svim je sudionicima sasvim jasna.

Foto

: Mat

ija D

jane

šić

/ CR

OP

IX

str.5.289. br.

Prizor je nadrealan. Stanarima stambenih objekata iznad

pećinskih plaža pogled na more trebao bi biti plus, na njemu im se donedavno zavidjelo, a sada je razlog za bijeg. More se pretvorilo u kontejnerske brodske grdosije pred prozorima. U gigantske dizalice što zaviruju u stanove, u goleme kontejnerske mostove što klize lučkim terminalom. Tu se formalno živi u gradu, a stvarno – u teretnoj luci.

Vizualno zagađenje u do jučer elitnoj sušačkoj stambenoj zoni

Naravno, neki su pregovori i sugovornici ugodniji, a neki manje. S jednima dijelim stavove, a s drugima se uopće ne slažem. Ključno je, međutim, naći rješenje koje proširuje javno dobro, a ne ustanoviti tko je u pravu. Puno sam na ovom poslu naučila, ali i sama sam se zapanjila koliko je presudno doista uvažavati i slušati sugovornika, ali i razmišljati izvan kutija.

Na sveučilištima u Europi svi se borimo da je održimo politiku izvan zidova sveučilišta. U novije vrijeme, jake antidemokratske i autoritarne tendencije dolaze iz Mađarske i Poljske gdje je sveučilišna autonomija uvelike narušena. Zato smo mi veliki zagovornici platforme Universities for Enlightenment koju je pokrenuo rektorski zbor Austrije, a koja promiče odrješitu borbu za europske vrijednosti mira, harmonije i prosvjećenosti.

Što Sveučilište u Rijeci radi na uključivanju studenata iz manje privilegiranih socio-ekonomskih okružja, kako riječkih, tako i regionalnih poput Gorskog kotara ili otoka? Jeste li zadovoljni trenutnom razinom rodne ravnopravnosti na Sveučilištu, kako među studentskim, tako i među profesorskim tijelom?

Pravednost i uključivost za nas su jako važna pitanja. Od kada sam bila prorektorica za studije i studente do danas, ostala su u mojem fokusu, a mnogi ne znaju da smo mi sveučilište gdje su školarine i participacije studenata među najnižima u Republici Hrvatskoj. Mi smo Sveučilište koje je shvatilo poruku studenata tijekom blokade 2009. godine i imamo značajan konsenzus u Senatu oko razumijevanja javne uloge sveučilišta. Činjenica je da smo pod stalnim pritiscima jer nacionalno podfinanciranje indirektno potiče povećanje školarina kako bismo osigurali kvalitetu ili iskorake. Socijalna dimenzija obrazovana mora biti dio nacionalne politike.

Nadam se da neću zvučati neskromna ako kažem da su jedni od naših najsjajnijih rezultata upravo servisi studentima koji su na bilo koji način u riziku isključenosti, od onih slabijeg socioekonomskog statusa do studenata s invaliditetom, studenata roditelja do psihološke podrške ili podrške u slučajevima spolnoga uznemiravanja. Čak mi se čini pomalo nepristojnim time se hvaliti, jer to je minimum dostojanstva koje smo dužni osigurati kako bi svi imali jednake šanse za ispunjen život. Međutim, to ne ulazi u kriterije rangiranja izvrsnosti sveučilišta.

Nikada nismo posve zadovoljni i nikada nije tako da ne može bolje. Struktura studenata i na našem Sveučilištu ne odgovara strukturi građanstva, što znači da privilegiraniji pristup studiranju još uvijek imaju djeca obrazovanijih i bogatijih roditelja. Još posla imamo i na radu s onima kojima prijete rizici isključivanja, nastojimo naše studente opremiti vještinama suočavanja s rizicima prekarijata, nastojimo ih naučiti kako biti aktivni građani koji će se znati izboriti za svoja prava.

S VA K I D A N J E N O VA B O R B AGdje vidite Sveučilište u Rijeci za 20 godina? Hoće li se Riječanke i Riječani moći ponositi njime i hoće li i dalje Zagreb sa zavišću gledati prema prekrasnoj Rijeci?

Nadam se da će Sveučilište za 20 godina biti dokazano europsko sveučilište budućnosti, mnogo bolje nego danas jer će ga voditi mnogo sposobniji ljudi od nas, ali kojima ćemo upravo mi pripremiti prostor da ih prepoznaju kao takve.

Meni je posve strana retorika nadmetanja i pobjeđivanja. Kada od kolega čujem kako govore da su upravo oni najbolje sveučilište, u meni se uvijek nešto ugasi. Deficitarna sam u nagonu i potrebi za tom vrstom dokazivanja da smo bolji od drugih. Baš zato što mislim da mi to i nije neka prednost u ovom kompetitivnom akademskom svijetu, iznimno se trudim pokazati kako od suradnje ima mnogo više dobra. Naravno da nas raduje dobro obavljen posao, da nas eksperti prepoznaju, da nas kolege s drugih sveučilišta pohvale, da nam studenti poruče da im je sveučilište ispunilo i nadišlo očekivanja. Nas ne raduje ničija zavist. Nikada nisam razumjela trijumfalizam, a napose onaj mentalitet koji pronalazi dodatno zadovoljstvo svoje pobjede u činjenici da drugi zbog toga pati. U našem svijetu skromnost treba biti posebna vrlina, jer ukazuje na razboritost i razumijevanje da su uspjesi prolazni, a neuspjesi nužni te da je svaki dan neka nova borba.

Jako volim Rijeku, nema mi ništa ljepše nego se - odnekuda gdje je lijepo - vratiti u Rijeku. Ona je meni prekrasna, vjerojatno i zato jer je to moja zona komfora. Kako mi se čini da me ovaj grad i njegovi ljudi čine boljom i ispunjenijom osobom, želim da i mnogi drugi za 20 godina uživaju u našoj Rijeci.

Teretna luka uništava Rijeku

Piše i snimio: Velid Đekić

Teretnoj luci treba prostor za širenje, što je put u rušilački sukob s gradom oko sebe, a gradu pak treba izlaz na morsku obalu, što je put u sukob s lukom

KAKAV STRATEŠKI PROMAŠAJ: RAZVOJNA LOGIKA IZ 19. U 21. STOLJEĆU!

nepopravljivo je. S njime su u paketu stigli zvučno zagađenje i svjetlosno zagađenje. Također posljedice za kvalitetu života. Tko se još razuman, od tamošnjih stanara do ostalih Riječana, želi kupati pored brodskih mrcina dugih 300 i širokih 40 metara? Kako noću zaklopiti oko uz lučke reflektore koji blješte u spavaćoj sobi? Koje čepove za uši koristiti?

Kontejnerski terminal Brajdica izronio je iz riječkog mora poput čudovišnog Godzile, prijeteći oko sebe. Otkuda takva urbanistička destrukcija? Na djelu je planski vođen rat protiv okolnog stanovništva. U njegovoj idejnoj osnovi prodaje se priča o teretnoj luci usred grada kao nešto imanentno Rijeci, dapače kao dijelu njena identiteta.

Pobrkani lončićiNo, u toj se logici žestoko

pobrkalo lončiće. Izgradnja nove teretne luke

usred grada, s kontejnerskim terminalima na Brajdici i Zagrebačkoj obali – nesreća nikad ne dolazi sama – naslanja se na logiku kako teretna luka postoji u Rijeci još od 18. i 19. stoljeća, pa je simbioza grada i teretne luke nešto standardno i normalno. Zato je valjda nastavak te priče normalan. Ali nije! U najmanju ruku, tih stoljeća teret su prevozili jedrenjaci, u kasnijoj fazi i parobrodi, a dimenzije

tih brodova su u usporedbi s aktualnim teretnim brodovima smiješne. Na Brajdicu danas istižu grdosije s planinama od 10, 13, pa i preko 15 tisuća kontejnera na palubama. Dugi 200, sve češće 300, sada i preko 360 metara.

A trend povećanja tih brojki nastavlja se. Ovdašnji razvojaši – poštujem hrvatski jezik, ne koristim nakaradnu riječ developeri – već su krenuli produbljivati more uz terminal, što će pred sušačku obalu dovesti još veće brodove i još veće

planine kontejnera. Dakle, omča oko vrata stanara i stambenih objekata u tom dijelu grada dodatno se steže. Tko ne ode, sam je pristao biti talac „razvojne situacije“.

Slično se može reći za terminal što raste na zapadnoj strani grada, Zagrebačkoj obali. Nestanak dobrog dijela tvorničkih pogona koji se dogodio na prijelazu u novi milenij, pogona koji su skoro dva stoljeća zabranjivali Riječanima prilaz moru, bio je toliko dugo čekana šansa za nešto drugo. Bila je to prilika za pun korak jednoga mediteranskog grada na vlastito more. Prilici se narugalo. Umjesto ostvarenja toga riječkog sna, pad proizvodne industrije u gradu zamijenjen je usponom industrije prijevoza tereta. Urbanistički, to je zamjena jednog problema drugim. U njemu građani ponovo izvlače deblji kraj: nema izlaska na more ni zapadno od gradskog središta, ni istočno od gradskog središta. Mrvice u obliku puštanja građana na molo longo i slični koraci mizeran su pokušaj zamazivanja očiju javnosti o pravim dimenzijama problema.

Kako je došlo do takve lučke agresije prema urbanističkim vrijednostima grada i kvaliteti života njegovih stanovnika? Na djelu je posljedica krivo donošenih strateških odluka, koje izrastaju na mišićima nejakim

za formuliranje adekvatnih razvojnih vizija.

Teretna luka naslijeđena je u gradskom središtu iz austrougarskih vremena i morala je kad-tad doći do zida koji joj prostorno onemogućava razvoj. Nema u tomu ništa neočekivano i ništa novo, isto se već često događalo drugdje, pa je u potrazi za rješenjem valjalo posegnuti za pozitivnim svjetskim iskustvima. Priča o tomu vodi u sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, kada su ondašnji planeri

lučkog i gradskog razvoja adekvatno definirali i problem i rješenje. Predviđajući rast prometa koji će žestoko nadmašiti lučke mogućnosti unutar grada, te potpuni sudar lučke djelatnosti i gradskog života kao obostrano loš scenarij (sjećamo se tadašnjih brda kontejnera usred putničke luke, na rivi), zaključili su kako je krajnje vrijeme za disperziju aktivnosti teretne luke na šire područje. Tragom toga je 1978. izgrađen Pozadinsko – skladišni kompleks Škrljevo, 1979. terminal za drvo u Bršici i naftni terminal Omišalj, 1982. terminal za stoku u Bršici i terminal za rasute terete u Bakru. U priči se pojavila i Brajdica, kao iznuđeno privremeno rješenje.

Rušilački sukobGodine 1985. sve je dobilo oblik

Studije preseljenja riječke luke za generalni teret koja je ponudila više lokacija kao zamjenu dosadašnjoj. Na vrhu se našao otok Krk, područje Omišlja. Bila je to vizionarska gesta s potpisom 20-ak stručnih imena koja je rješavala problem i otvarala novu razvojnu perspektivu. No, u samostalnoj Hrvatskoj od nađenog rješenja odustalo se. S vrha ponuđenih lokacija sišlo se na dno popisa, gdje su se spominjali Zagrebačka obala i Bakarski zaljev, kao najmanje

povoljne lokacije. Zašto je izbor pao na Zagrebačku obalu? Ona je u prostornim dokumentima već bila ubilježena kao područje lučkih aktivnosti, a drugdje je tek valjalo poraditi na dobivanju dozvola za to. Dolazak na tu lokaciju bio je najlakši, presudila je linija manjeg otpora. Zanimljiv kriterij za donošenje tako važnih odluka kao što su strateške.

Istina, one se takvima trenutačno ne predstavljaju. Planeri lučkog razvoja govore o etapnom razvoju i prijelaznim, privremenim rješenjima. No, ovih dana daju koncesiju za korištenje Zagrebačke obale stranim koncesionarima, vjerovali ili ne – na 50 godina. I očekuju njezino produženje 280 metara. Brajdici su u međuvremenu otvoreno promijenili status iz privremenog u trajni, uz kovanje planova o dodatnoj površini za kontejnere na njoj.

Teretnoj luci treba prostor za širenje, što je put u rušilački sukob s gradom oko sebe, a gradu pak treba izlaz na morsku obalu, što je put u sukob s lukom. Simboli prvoga su srušeni sušački kolodvor, srušeni stari željeznički mostovi na ušću Rječine (Rijeka je tu donedavno imala vlastito „tromostovje“ kao specifičnost, ali ga više nema), srušene kuće starog Turnića (riječ je o stambenim zgradama što čine povijesnu jezgru naselja Turnić, kojemu su one dale ime, a ruše se ovih dana zbog luci potrebne ceste D-403) itd. U takvoj lučkoj praksi stanovnici Pećina dosad su još dobro prošli.

Simbol gradskog sukoba s lukom je njegovo oduzimanje najvrijednijega gradskoga prostornog resursa, obalnog, za prijevoz lučkog tereta, zbog čega se građanima sprečava izlaz na more. Riječani kao taoci teretne luke pred svojim prozorima? Taocima postaju i generacije Riječana koje dolaze? A što drugo zaključiti, s terminalima izvan kontrole grada i građana. Ono što je bilo riječki realizam u 19. stoljeću prometnulo se u nešto novo, u riječki nadrealizam 21. stoljeća.

6.str. 289. br.

Nije bilo teško vidjeti 1989. da Rijeka jest u banani. Ali ne vjerujem da je itko bio dovoljno pesimističan da predvidi dubinu ponora. Kojoj treba dodati i trenutačni gradski dug od preko tisuću eura po stanovniku, uključujući tu i one tek rođene. Osjeća se to gubitništvo, letargija i nemoć građana u kafićima, na obali, na Korzu...

Prelistavajući monografiju Vala jedne subotnje večeri naišao sam

na informaciju o razgovoru s bivšim gradonačelnikom Rijeke Željkom Lužavcem u broju 277. Gospodin Lužavec službovao je na Korzu od 1988. do 1993. a ostao je zapamćen po promjeni stranačkih knjižica u tom vremenu vježbanja demokracije i domovinskog rata.

Te 1989. godine, gradonačelnik je u Valu govorio o Rijeci kao otvorenom gradu koga će oni koji tu dođu unaprijediti ‘privredno, kulturno i civilizacijski’. Sjećam se da me je ta retorika dočekivanja dobrohotnih Danajaca na kojima će počivati budući razvoj Rijeke prilično iziritirala. Istina je da se za razvoj Rijeke tijekom prethodnog stoljeća trebalo zahvaliti njenom geografskom položaju i otvorenosti. To su prepoznali oni kojima je Rijeka bila zanimljiva kao grad - kolonija.

Ulaganja u prometnu infrastrukturu i kasnije u industrijalizaciju bili su jedan od načina da se ostvari geopolitički utjecaj i gospodarska dobit.

Kako zamjeriti gospodinu Lužavcu na hipotezi da će se opet u budućnosti pojaviti neka slična vlastela koji će tu ubaciti hrpu novca ne bi li mi Riječani i dalje uživali u, za ono doba, natprosječnom standardu?

NESNALAŽENJA I NEZNANJA Sa sličnom sam ironijom

pristupio odgovoru gospodinu Lužavcu u sljedećem Valu. Moja kolekcija Vala nije preživjela česte promjene prebivališta, pa se ne sjećam detalja tog odgovora. Edi Jurković, autor Valove monografije, navodi da sam odvratio opisom Rijeke kao zatvorenog grada u kojem ‘luka stagnira, trgovci su u banani a sveučilište nije konkurentno’. Mada se u zadnje vrijeme često govori o razvoju Rijeke prije i poslije osamostaljenja Hrvatske, to su uglavnom ideološka prepucavanja.

Imalo ozbiljnija analiza pokazuje da su naznake problema započele barem desetak godina prije hrvatske samostalnosti. Tehnologija prometa se mijenjala kao i vrste tereta. Luka je gubila, modernizacije nije bilo, a konkurencija je rasla. Nova pruga

prema Zagrebu i tada ‘samo što nije’, a postojao je i snažan interes za modernu prugu prema Ljubljani. No investicijama nije bilo traga. Tržište na kojima su riječke tvrtke dominirale se smanjivalo.

Globalne su promjene s određenim vremenskim odmakom zakvačile i druge. Pomorstvo, trgovina, građevina, bankarstvo, brodogradnja nisu mogle preživjeti bez restrukturiranja, novih tržišta, novih tehnologija i znanja.

Rob

ert

Kop

čalić

Nesnalaženja, neznanja, politiziranja i kriminala bilo je napretek. Rijeka gospodarski zaostaje već četrdeset godina.

Početkom devedesetih, imala je BDP po stanovniku više od dva puta iznad hrvatskog prosjeka. Ta se je prednost polako topila, a prije pandemije je gotovo nestala, zadržavajući se na razini od samo tri do osam posto iznad hrvatskog prosjeka, koji je i sam opadao. Ove su brojke loše same po sebi.

OD NEZNANJA DO KRIMINALA

Rijeka gospodarski zaostaje već 40 godina

Ali Rijeka je izgubila barem 30.000 stanovnika u istom razdoblju. Kontinuirano niska izlaznost Riječana na izbore ukazuje da je pad broja stanovnika vjerojatno i puno veći. Ni tridesetak godina ‘privremenog’ odsustva i rada sinova i kćeri izvan Rijeke obično nije razlog da im se izbriše riječka adresa. Nada u povratak mladih jača je od stvarnosti, barem je to tako bilo u mojoj obitelji.

Nije bilo teško vidjeti 1989. da Rijeka jest u banani. Ali ne vjerujem da je itko bio dovoljno pesimističan da predvidi dubinu

Početkom devedesetih, Rijeka je imala BDP po stanovniku više od dva puta iznad hrvatskog prosjeka. Ta se je prednost polako topila, a prije pandemije je gotovo nestala, zadržavajući se na razini od samo tri do osam posto iznad hrvatskog prosjeka, koji je i sam opadao. Ove su brojke loše same po sebi

Piše: Bojan Čukić

ponora. Kojoj treba dodati i trenutačni gradski dug od preko tisuću eura po stanovniku, uključujući tu i one tek rođene. Osjeća se to gubitništvo, letargija i nemoć građana u kafićima, na obali, na Korzu...

Vlada apatija pa priča o promjenama i boljoj budućnosti zvuči agresivno. Predložiti promjene i reći da su moguće izgleda arogantno. Kad sasvim osnovne potrebe velikom broju sugrađana izgledaju kao

luksuz, prva je misao: ‘samo da ne bude još gore’.

Dubok je taj ponor gospodarskog urušavanja, nisko se palo, ali ima drugih kojima je gore. Prevareni su Riječani previše puta da bi se usudili vjerovati da boljitak može uključiti sve, i voditi prema općem dobru. Drugim riječima, ne nedostaje nam više samo znanje ili samo investicije, već i građanska energija i odvažnost.

OPASNA ILUZIJA U trećem se desetljeću ovog stoljeća

Riječani suočavaju s neizbježnim odlukama o svojoj ekonomskoj budućnosti. Strategije razvoja koje konstatiraju trenutačno stanje i nabace neke nevezane ideje za trošenje tuđeg novca ne treba više ni pripremati.

Što će nam? Mora se krenuti naprijed s onime sto postoji u gospodarstvu, kulturi i u glavama građana, malim koracima ali u pravom smjeru. Mnogi mali riječki poduzetnici, a takvih je više od 90 posto,

mogu narasti.

Mora im se izaći ususret

razvojnim poreznim sustavom i efikasnom

gradskom upravom. To bi

pomoglo stabilnosti i kvaliteti zaposlenja. Privući se

može i nove male i srednje poduzetnike. ,Rastom primanja pomoglo bi se svima, a najprije najugroženijima.

Ne treba odustajati od bolje prometne i ekonomske povezanosti s povijesnim zaleđem, pa ni kad se mora o tome dogovarati s onima koji drukčije misle. Riječka oaza, politička ili gospodarska - opasna je iluzija.

Podržati treba razvoj tematskih i povezanih gospodarskih grupa i tako pomoći onima koji već manje ili više uspješno posluju (farmacija, luka, trgovina, promet).

Lijepo je pročitati o nadolazećoj investiciji u marinu u Porto Barošu, ne samo zbog revitalizacije tog dijela obale, gospodarskog potencijala te iskoraka u turizam i ugostiteljstvo, nego i zbog poveznice s brodogradnjom i korištenjem usluga već postojećih i novih projektantskih biroa.

Riječko je sveučilište preskočilo gotovo sva druga u Hrvatskoj, povezujući se u europske mreže i povećanjem kvalitete i konkurentnosti svojih studenata. Sveučilišno poduzetništvo i tehnološke startup ideje, na žalost, neće značajno promijeniti posrnulo gospodarstvo. No, Sveučilište je neophodna investicija u ljude. Model visokog obrazovanja će se vrlo brzo morati mijenjati i morat će uključiti programe preobrazbe i nadopunjavanja obrazovanja onih u srednjoj pa i kasnijoj životnoj dobi. Uspjehom ovih pretpostavki, nedavna ulaganja u riječku kulturu pokazat će se kao pametna, iako preuranjena, investicija.

Rijeka ima priliku povratiti sjaj koji joj povijesno pripada. Hoće li to uspjeti, ovisi samo o odlukama njezinih građana.

str.7.289. br.

Monografija kultnoga riječkog omladin-skog magazina Val ‘Kad je život bio

novi val’ koju potpisuje Edi Jurković objav-ljena je 26. ožujka 2021. godine, 31 godinu od tiskanja posljednjeg broja.

Sasvim daleko od raskoši današnjih

tinejdžerskih magazina za mlade, Val je na

dvadesetak stranica velikog formata u određenim

razdobljima bio jedan od najutjecajnijih i

najcitiranijih listova bivše Jugoslavije, a spoj

političke konstruktivnosti i pop-ležernosti

pokazao se kao jedna od dobitnih kombinacija u

tzv. omladinskom tisku

Posljednja jugoslavenska zabrana

Na gotovo 400 stranica monografija otkriva alternativnu povijest grada Rijeke u sedamdesetima i osamdesetima prošlog stoljeća, povijest koja je umnogome kreirala današnji identitet tog grada. Knjiga je

Val broj 268 zabranjen je u travnju 1989. i to je posljednja zabrana tiskanog medija u

Jugoslaviji. Reporter i kasniji zamjenik glavnog urednika Srđan Vrančić otišao je na Kosovo i donio izvrsnu reportažu o ‘događanjima naroda’ i velikosrpskoj politici koja se nametala Kosovarima poprativši ulične okršaje demonstranata i srpske milicije. Razgovarao je i s Hasanom Hotijem, odvjetnikom Azema Vlassija, kome je zbog optužbi za kontrarevoluciju prijetila dugogodišnja zatvorska ili čak smrtna kazna. Treći tekst zbog koga je taj broj bio zabranjen bilo je pismo čitatelja Ante Rokova Jadrijevića u kome je on napisao da ‘ne želimo ni etnički ni četnički čisto Kosovo’.Glavni urednik Bojan Mušćet optužen je po članku 133 Krivičnog zakona SFRJ zbog dovođenja u pitanje ispravnosti komunističke vladavine, odnosno za pokušaj rušenja Jugoslavije. Predsjednik općinske omladinske organizacije

Davorin Šimunović također se uz njega našao na optuženičkoj klupi. Redakciji je pristupio odvjetnik Tomislav Sabljar koji je rekao da će pro bono zastupati Val. Briljantno je odbacio sve optužbe tužitelja Đoke Roganovića istaknuvši da je ono što je izrekao ‘člankopiščev tužni lament’ i sutkinja Đurđa Jovanić optužene je oslobodila odgovornosti. Tužilaštvo se žalilo Vrhovnom sudu, a redakcija nije imala prava na žalbu. Vrhovni sud je presudio nakon dva mjeseca da se kompletna naklada tog broja uništi. Sva tri teksta zbog kojih je Val zabranjen kasnije su bila objavljena u Primorskim novicama iz Kopra, dnevniku koji je snažno podržao Val i oni nisu bili zabranjeni. Bio je to paradoks jugoslavenskoga pravosudnog sistema koji je i na taj način pokazivao sve veće znakove raspadanja. Tu situaciju prepoznao je i omladinski tisak prepuštajući svoje stranice novim političkim liderima.

koncipirana tako da kronološki prati povijest Vala kroz svih njegovih 15 sezona, od 1975. do 1990. Grafički urednik Ivica Oreb (kao i autor, također je bio član redakcije) inovativno je osmislio vizualno rješenje monografije.

Svaka izdavačka sezona imala je svoje specifičnosti i glavne urednike, a tisuću suradnika koje je prodefiliralo magazinom umnogome je utjecalo na medijski profil grada Rijeke, ali i mnogo šire. Također, Val je bio i najdugovječniji omladinski magazin.

Val je bio oaza raznovrsnih idejnih i umjetničkih sloboda i teren za ispitivanje granica do kojih se u društvu tog doba moglo ići. Sasvim daleko od raskoši današnjih tinejdžerskih magazina za mlade Val je na dvadesetak stranica velikog

Monografija Edija Jurkovića ‘Kad je život bio novi val’

8.str. 289. br.

Knjiga u svom središnjem dijelu vodi čitatelje kroz svaku od 15 sezona Vala što je najprirodnija podjela s obzirom

na to da se gotovo svake jeseni imenovao novi glavni urednik. Važno je naglasiti da je u uredništvu sve vrijeme postojao kadrovski kontinuitet što je bilo ključno za stalnu evoluciju lista i podizanje profesionalnih standarda. Povijest Vala moguće je podijeliti i drugačije, primjerice u ovisnosti o političkom okruženju na razdoblje do Titove smrti (1975. do 1980.) u kojem je zagrljaj politike i cenzora bio vrlo čvrst, na prvi dio osamdesetih (1980. do 1985.) kada SSO (Savez socijalističke omladine) pokušava voditi nešto nezavisniju politiku od SK (Saveza komunista),

ali i dalje čvrsto nadzire sadržaj lista te konačno drugu polovicu osamdesetih (1986. do 1990.) kada u Valu počinje sve otvorenije traženje demokratizacije, a omladinska organizacija kao izdavač gubi potpunu kontrolu nad medijem koji više nije mogla posve nadzirati, a ni zaustaviti. Pojednostavljeno, možemo govoriti o djetinjstvu, pubertetsko-adolescentskoj fazi traženja prostora slobode i zrelom odrastanju Vala u posljednjim sezonama kada je s nakladama do 20.000 primjeraka postao vrlo utjecajan medij i izvan lokalnih okvira.

(iz uvoda Edija Jurkovića)

15 sezona Vala1.

1975./76.

2.

1976./77.

3.

1977./78.

4.

1978./79.

formata u određenim razdobljima bio jednim od najutjecajnijih i najcitiranijih listova bivše Jugoslavije, a spoj političke konstruktivnosti i pop ležernosti pokazao se kao jedna od dobitnih kombinacija u tzv. omladinskom tisku, koje su uglavnom financirale političke strukture.

U mnogim pojavama je Val prvi otkrivao medijski potencijal. Tako je bio prvi tiskani medij u Jugoslaviji koji je sustavno pisao o punku otvorivši medijski prostor juvenilnim rebelima sa svježim idejama i otvorenome, iskrenom stavu u glazbi. Upravo je na tim zasadima počela i bujati riječka alternativna rock-scena kakvu danas prepoznajemo i koja je ugrađena u opća obilježja grada Rijeke.

Val nije bio samo magazin koji obrađuje pitanja mladih u Rijeci, nego puno šire, transformirao se u platformu koja je umnogome bila i lansirna rampa za brojne alternativne umjetničke zahvate. Upravo je ekipa iz Vala pokrenula književni časopis Rival i istoimenu književnu biblioteku, isti tim je revitalizirao Trsatsku gradinu kao mjesto održavanja kulturnih zbivanja, u redakciji Vala nastao je prvi hrvatski band-aid Ri-Val koji je

s pjesmom ‘Učinimo nešto’ pokrenuo akciju zatvaranja bakarske koksare, organizirao je kinotečni program Kino Valens i uvijek bio na raspolaganju svim dionicima riječke rock-scene (uz organizaciju koncerata), od glazbenika preko grafičkih dizajnera do modnih kreatora. Val je organizirao akciju Val model predstavljajući lijepe djevojke na naslovnicama. Mnoge od njih ostvarile su zavidnu manekensku karijeru, a Tatjana Vojvodić postala je i Miss Teen Jugoslavije.

Val je bio istinska škola novinarstva, pa ne čudi da su danas mnogi Valovi urednici i novinari afirmirani u etabliranim medijima. Goran Ogurlić glavni je urednik Jutarnjeg lista (a bio je i glavni urednik Večernjeg lista), Alen Čemeljić je glavni urednik Radio Rijeke, Tamara Opačak-Klobučar zamjenica je glavnog urednika Nacionala, Nenad Hlača bio je glavni urednik Novog lista, autor Edi Jurković bio je zamjenik glavnog urednika Večenjeg lista i pokrenuo je nedjeljno izdanje Jutarnjeg lista, Fernando Soprano negdašnji je glavni urednik Studija, Bojan Mušćet bio je glavni urednik Slobodnog tjednika, Dragan Ogurlić (ujedno i izdavač monografije) nekoć je bio glavni urednik Studentskog lista…

Paralelno sa svestranim aktivističkim pristupom, Val je bio i snažan politički čimbenik, medij koji je rušio mnogobrojne tabue i hrabro se suprotstavljao okoštalim društvenim konvencijama bivše države. U tom srazu zabranjen je 268. broj Vala i to je bila prva zabrana nekog riječkog medija i posljednja zabrana nekog medija u Jugoslaviji.

U povijesti Vala, glavni urednici bili su šikanirani, privođeni na informativne razgovore, redakcije su smjenjivane, no u svih 15 godina želja za promjenom na bolje u svakom smislu bila je ono što je nosilo magazin koji se prodavao i u 20 tisuća primjeraka.

rijeka 80-tih

Monografija Edija Jurkovića ‘Kad je život bio novi val’

U povijesti Vala, glavni ure

dnici bili

su šikanirani, privođeni na informativne

razgovore, redakcije su smjenjivane, no

u svih

15 godina želja za promjenom na bolje u svak

om

smislu bila je ono što je nosilo

magazin koji se

prodavao i u 20 tisuća primjeraka.

str.9.289. br.

15 sezona Vala5.

1979./80.

6.

1980./81.

7.

1981./82.

8.

1982./83.

9.

1983./84.

10.

1984./85.

11.

1985./86.

12.

1986./87.

13.

1987./88.

14.

1988./89.

15.

1989./90.

Monografiju Edija

Jurkovića ‘Kad je život

bio novi val’ objavljuje

Naklada Val koja

baštini ime upravo od

tog magazina. Dostupna

je putem webshopa na

adresi shop.naklada-val.hr.

KontVal se zalagao za povratak riječkog grba i zastave, branio je Armadu i njezin poklič ‘Forza Fiume!’, posve je revalorizirao opus Janka Polića Kamova, jednoga od najvažnijih i najboljih hrvatskih književnika i promovirao je vrednote riječke rock-scene te aktivno sudjelovao u kreaciji riječkoga novog identiteta. Val je neprestano preispitivao riječke kvalitete i nastojao ih obnoviti pri čemu je imao i veliku podršku raznih struktura, a veliki obol dali su i riječki umjetnici

RIJEČKEPIČKE

Monografija Edija Jurkovića ‘Kad je život bio novi val’

Val je, u neku ruku, bio ‘n

osač aviona’ za rock i alt

ernativnu scenu prema

kojoj je skrojen jedan d

io današnjega riječkog i

dentiteta. Val je intenziv

no

pisao o svoj glazbi koju

stvaraju mladi, no uz ljubljanski R

adio Študent

prvi je sustavno počeo pi

sati o punku u Jugoslavi

ji. Riječka rock-scena

imala je Val kao svoju medijsku plat

formu, pa ne čudi da je 1988. u

pravo

u Valu nastao i prvi hrv

atski superband Ri-Val k

oji je snimio pjesmu

‘Učinimo nešto’ kao ekološki vap

aj protiv bakarske koksar

e kao zagađivača

Prve koncerte Parafa, Termita, Leta 3 i drugih riječkih bandova zabilježio je upravo Val. Štoviše, članovi redakcije Vala oformili su VIA Viktor Kunst, prvi band koji je izazvao javnu policijsku reakciju za vrijeme koncerta

Razgovarao:

Bojan Mušćet

10.str. 289. br.

Autor monografije ‘Kad je život bio novi val’ Edi Jurković prve je novinarske

korake napravio je u Valu, a radio je kasnije u riječkom TV centru, Ri-Telefaxu, Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem listu i Večernjem listu. Bio je zamjenik glavnog urednika Vala u sezoni 1985/86. i glavni urednik u sezoni 1986/87. Također, bio je glavni urednik Ri-Telefaxa, zamjenik glavnog urednika Večernjeg lista i pokrenuo je Nedjeljni Jutarnji. Danas je i dalje stalni suradnik Jutarnjeg lista.

Njegov rad na monografiji trajao je gotovo šest godina, no posve je uspio predočiti važnost, a i nasljeđe toga omladinskog magazina na mnogo razina.

Na spomen Vala mnogi će uz njegovo ime staviti i pridjev ‘kultni’. Na temelju čega je stvoren taj kult i razotkriva li tvoja monografija taj kult?

Knjiga prije svega otkriva da se u periodu od petnaest dinamičnih godina, od 1975. do 1990., posve izvan glavnih medijskih pravaca, daleko od mainstreama, u Rijeci izdavao kvalitetan dvotjednik. Dok su Zagreb ili Ljubljana sedamdesetih i osamdesetih godina imali brojne medije i diskografske kuće, Rijeka je imala samo Val kao usamljeni medijski svjetionik koji je bacao svjetlo na izoliranu scenu koja je u nekim segmentima doista bila kultna. Pritom mislim na punk začinjavce poput Parafa i Termita još 1977. ili 1978. koje je Val otvoreno poticao i u toj simbiozi objavio niz kultnih fotografija i priloga koji su danas važni dokumenti vremena.

Naravno, knjiga prikazuje kako je Val istovremeno godinama dijelom sadržaja podilazio izdavaču, gradskoj organizaciji socijalističke omladine, ali dijelom je ustrajno promovirao razne društveno subverzivne inicijative u rasponu od potkulture do pop-kulture. Val je u ranoj fazi koristio satiru za provociranje vladajućih, razvijajući za ono vrijeme inovativne novinske forme poput fotomontaža ili evidentno lažnih vijesti.

Koja je bila pozicija Vala unutar korpusa omladinske štampe u Jugoslaviji?

Val je bio jedini omladinski list tog vremena uz možda mariborsku Katedru koji nije imao sjedište u republičkom centru, a da je imao savezni utjecaj u smislu da se prodavao i čitao od Ljubljane do Beograda. Na kraju krajeva, zbog serije tekstova o srpskoj represiji na Kosovu baš je Val, odnosno broj 268 posljednji zabranjeni list u bivšoj SFRJ. Distribuciju broja zabranio je u lipnju 1989. Vrhovni sud Hrvatske. Iza Poleta, Mladine, NON-a ili Naših dana stajale su metropole, izdavači su im bili republičke organizacije i bili su obilno financirani u usporedbi s riječkim Valom.

Više od 1000 suradnika ValaOpet, baš je Val 1982. pokrenuo i godinama

organizirao Dane Vala, summit glavnih urednika svih omladinskih listova na kojem se bistrila alternativna politika. Od sredine 80-ih Val je i prvi uveo posve novi koncept modernog političkog lifestyle magazina, umjesto nasmiješenih radnika s naslovnice su se osmjehivale riječke ljepotice, a ironično se prozvao i „prvim yu omladinskim tabloidom“, mada je tabloid bio samo vizualno, a ne i sadržajno.

Monografija ‘Kad je život bio novi val’

Val je u ranoj fazi koristio satiru za provociranje vladajućih, razvijajući za ono vrijeme inovativne novinske forme poput fotomontaža ili evidentno lažnih vijesti

Valova novinarska škola je uostalom iznjedrila glavne urednike Novog lista, Večernjeg lista i Jutarnjeg lista, a time se ne može pohvaliti niti poznatiji Polet.

Je li te nešto osobito začudilo kad si prikupljao građu za stvaranje monografije?

Radeći na knjizi pronašao sam više od 1000 suradnika Vala od kojih je stotinjak bilo i dublje involvirano u rad lista u nekim periodima. Brzo se pokazalo da svaki od njih ima svoje selektivno viđenje Vala, često u ozbiljnom raskoraku s činjenicama pa sam se u prikupljanju materijala oslonio isključivo na pisanu građu, objavljenu u 288 brojeva Vala, jer carta canta. Jedinu iznimku napravio

sam prikupljajući podatke o samom nastanku lista za što sam se koristio razgovorima s prvim urednicima, uključujući prvoga glavnog urednika Josipa Bepa Španjola, neobjašnjivo zanemarenog začinjavca.

Iznenadilo me da u arhivima i knjižnicama ne postoji niti jedan komplet svih 288 brojeva lista što mi je bitno otežalo prikupljanje građe koju sam pronalazio po privatnim arhivima. Obiman materijal potom sam uobličio u svoje

Val je bio usamljeni medijski svjetionik u Rijeci

autorsko viđenje petnaest godina Vala i drago mi je što je ugledni riječki književnik Zoran Žmirić ovih dana napisao u prikazu knjige da je ‘urnebesno zabavna’.

Autor monografije i negdašnji glavni ured

nik

Vala objašnjava zašto se uz Val vez

uje pridjev

‘kultni’, kakva je njegova pozicija

bila u

korpusu omladinske štampe, kao i kako je Valova

novinarska škola utjecala

na

današnju novinsku sce

nu u Hrvatskoj

Val je bio jedini

omladinski list tog

vremena uz možda

mariborsku Katedru

koji nije imao sjedište

u republičkom centru,

a da je imao savezni

utjecaj u smislu da

se prodavao i čitao od

Ljubljane do Beograda

Kako je tekao rad na monografiji koja se, između ostalog, odlikuje i jedinstvenom grafičkom opremom?

Imao sam sreću da je Ivica Oreb, grafički urednik Vala iz sredine 80-ih prihvatio poziv da opremi knjigu. Brzo smo kao bivši suradnici kliknuli i shvatili da nema smisla raditi klasičnu knjigu, monografiju. Osnovna ideja je bila napraviti nešto posebno, nešto drukčije kao što je i Val težio biti drukčiji. Ja sam zamislio knjigu prepunu fotografija i faksimila s mnogo opreme i potpisa pa

Edi Jurković bio je zamjenik glavnog urednika Vala u sezoni 1985/86. i glavni urednik u sezoni 1986/87.

je Oreb pronašao rješenje da izradi nešto između magazina i knjige. Neka rješenja su mu fascinantna jer je simulirao novinske stranice, a čak je i kroz knjigu mijenjao font slova kako se mijenjala i sama tehnologija tiskanja, od olovnog sloga u sedamdesetima do raznih offset tehnika u 80-ima. Pronađen je i velik broj originalnih fotografija, prije svega Damira Krizmanića i Nikole Petkovića, a pravo su otkriće brojni stripovi i karikature iz vremena sedamdesetih grupe autora neko vrijeme nazivanih R-kvadrat.

U Valu si poniknuo i bio si glavni urednik. Kako je bilo raditi u Valu u to doba?

Meni je to bilo tada najvažnije na svijetu, vidjeti otisnut tekst u Valu. Ali uvjeti rada su bili očajni. Val se stvarao u jednoj sobi dimenzija 5x6 metara bez sanitarnog čvora. Neko vrijeme nismo imali ni telefona, a nikada nismo imali na raspolaganju niti improvizirani fotolaboratorij. Za pisanje tekstova imali smo jednu mehaničku pisaću mašinu i to je godinama bilo sve. Upravo je nevjerojatno kako smo u tim skromnim uvjetima uspijevali izbacivati list svaka dva tjedna na kioske. Ali redakcija je sve vrijeme bila važno središte riječkoga alternativnog društvenog života, razmjene informacija, posebno kada smo preseljeni na Korzo. I honorari su bili mizerni, ali sjećam se da smo se dobro zabavljali. Mnogi od nas provodili su cijele dane i noći u redakciji, živjeli u toj prostoriji od 30-ak kvadrata.

potreba za pisanjemDa danas imaš 15 godina kao u doba kad si došao u Val, kako bi mogao realizirati svoje spisateljske talente? Što se suštinski promijenilo?

Suštinski se nije promijenilo mnogo. Danas bih pisao na društvenim mrežama i netko bi me zapazio pa pozvao u jači medij. Tako je bilo i tada, ja sam još kao osnovnoškolac pisao ‘novine’ u jednom primjerku i čitao to za vrijeme školskog odmora zainteresiranima u parku. S time sam nastavio i u srednjoj dok me nisu pozvali u Val gdje sam naučio osnove zanata i sa 15 godina postao novinar. Želim reći, mediji se mijenjaju, ali ključna je želja, da ne kažem potreba za pisanjem, koja novinara/pisca i prije i sada izbacuje na površinu ako je kvalitetan.

Iskusan si novinar koji je prošao mnogo redakcija. U kojoj mjeri se novinarstvo promijenilo od nekad do danas?

Zanatski je novinarstvo postalo zahtjevnije jer traži sve više tehnoloških znanja, a sve kako bi informaciju prenijelo što brže, ponekad i trenutno. Nažalost, zbog diktata brzine često se gubi iz vida širina, kontekst kakav se nekada impostirao u reportažama. Novinarstvo se prilagođava publici, a publika, njen veći dio, nema više vremena za duge priče, za traženje suptilnih nijansi koje daju smisao događajima.

Zadnji poslovi na kojima radiš su oni ‘s druge strane barikade’. Što donosi iskustvo rada u PR-u EPK i riječke bolnice?

Ja sam aktivan s obje strane barikade, ako je barikada uopće pravi izraz. Kao novinar doduše pišem samo autorske kratke političke dosjetke za Jutarnji, a samo iznimno klasične novinarske forme. S druge strane, ima već nekoliko godina da radim i u PR-u i pritom nastojim biti na usluzi kolegama novinarima, jasno, imajući na umu da mi je zadaća brinuti o reputaciji poslodavca. Mislim da kao dugogodišnji urednik i novinar dobro osjećam što kolege trebaju pa im nudim zanimljivu ‘robu’ u obostranom interesu.

Interview: Edi Jurković

Pisao sam direktorima talijanskih ludnica i tražio da pošalju sve luđake u Rijeku!

- kaže jedan od likova stripa Black Paths. – Luđaci imaju divne ideje, primimo ih kao savjetnike!

Zašto luđaci? I zašto baš u Rijeku? Strip nudi odgovore na ta pitanja, zahvaljujući autoru potpisanom kao David B. Taj pseudonim koristi scenarist i crtač Pierre-Francois Beauchard. Black Paths (Crne staze) je izvorno objavljen u Parizu 2008., a prvo englesko izdanje uslijedilo je 2011. godine.

Njegov scenarij prepoznao je Rijeku kao pozornicu nevjerojatnih zbivanja godinu-dvije po koncu Prvoga svjetskog rata, kojima se prometnula u međunarodnu meku lunatika raznog kova. Zapaljivu smjesu događaja zamiješale su političke okolnosti, a šibicu na sve bacio je talijanski pustolov, vojnik, plejboj, pjesnik i protofašistički žrec Gabriele D’Annunzio. Ušavši s kolonom legionara u grad koji je poratno funkcionirao kao ničija zemlja, on je u Rijeci 1919. proglasio vlastitu piratsku državu. Povjesničari je drže prvom fašističkom državom uopće, podjednako zbog ustavnog ustrojstva i vladajuće prakse. D’Annunzijev model osvajanja vlasti u Rijeci (marš crnokošuljaša na grad) poslužit će zatim kao recept Mussoliniju za osvajanje vlasti u Italiji (marš crnokošuljaša na Rim), čime će D’Annunzio postati prvi Duce, a Mussolini tek drugi. Buldoški glavonja to mršavom pjesniku nikad nije oprostio.

No, za ovu priču to je manje važno. Važnija je činjenica koju je prepoznao Beauchard:

Piše: Boris KurilićZagrebački nakladnik Krug knjiga

prije nekoliko mjeseci objavio je prvi hrvatski prijevod romana ‘The Chrysalids’ britanskog autora Johna Wyndhama. Time je jedno od remek-djela svjetske znanstvene fantastike, prvobitno objavljeno 1955. godine, napokon postalo dostupno čitateljima na hrvatskom jeziku. Urednik Zdenko Vlainić rekao mi je da je upravo zbog te knjige u djetinjstvu naučio ćirilicu kako bi mogao pročitati ondašnje izdanje. Solidan prijevod potpisuje Vida Lapaine. Naslovnicu krasi sugestiv-no likovno rješenje Darije Brennan.

Opstanak ljudske vrste nakon apokalipse čest je motiv znanstvene fantastike. Sredinom prošloga

stoljeća, u sjeni atomskih oblaka Hirošime i Nagasakija, autori su većinom opisivali svijet nakon nuk-learne katastrofe. John Wyndham u svome možda najboljem romanu nije se ograničio samo na uobičajen postapokaliptični scenarij nego je zagrebao znatno dublje, u temelje ljudske civilizacije. Iz današnje pers-pektive, knjiga je i dalje vrlo aktualna jer preispituje odnos zajednice prema drukčijima. Ovdje vidimo moderne inkvizitore koji Prijestup ili Odstupanje od propisanog izgleda kažnjavaju mučenjem, izgnanstvom, smrću. Na rubnim, dvojbenim primjerima ogleda se totalitarni pristup vjerskih i svjetovnih vlasti koje se ipak vode vrlo zemaljskim interesima.

Suvremenici Johna Wyndhama, kolege pisci znanstvene fantastike, različito su tumačili sudbinu ljudske vrste. Tako godinu dana prije objave ‘Krisalida’, Artur C. Clarke piše ‘Kraj djetinjstva’, roman u kojem nas od atomske kataklizme spašavaju vanzemaljci. Poznatija Clarkeova varijanta na tu temu je slavna ‘Odiseja 2001.’ S druge strane, Walter M. Miller Jr. u remek-djelu ‘Kantikulum za Leibowitza’ 1959. godine opisuje postapokaliptičnu pustaru u kojoj redovnici stoljećima, bez ikakva razumijevanja sadržaja, rukom prepisuju (precrtavaju) jednu znanstvenu knjigu čuvajući je kao relikviju za budućnost. Sve dok se ponovo ne shvati značenje knjige i dovede do ruba ponovne atomske katastrofe.

Wyndham je u ‘Krisalidima’ ipak optimističan. Ne misli poput Clarkea da nas spasiti mogu samo vanze-maljci niti nagovještava sumornu Millerovu budućnost u kojoj sami sebi bezizlazno opet presuđujemo. Ovdje ljudska vrsta pronalazi spas u genetskoj mutaciji koja omogućuje suradnju na temelju kvalitetne tele-patske komunikacije. Zaplet romana priča nam kako mladi protagonisti u zabačenoj maloj lokalnoj zajed-nici otkrivaju tu svoju sposobnost, nastoje ju sakriti od inkvizitora i povezuju se međusobno. U furi-oznom finalu, od smrti ih spašavaju pripadnici druge, neovisno sazrele i većinski telepatske zajednice s drugog kraja planete.

Totalno

ludilo

JOHN WYNDHAM: KRISALIDI (1955.)Krug knjiga, Zagreb, listopad 2020., prevela Vida Lapaine, likovna oprema Daria Brennan.

Urednik knjige Zdenko Vlainić samo je zbog ‘Krisalida’ naučio čitati ćirilicu da bi mogao pročitati ondašnje izdanje

Stan Lee, kreator

Spidermana i Hulka stvorio

je Purple mana, kome je pravo ime Zebediah Killgrave

i potječe iz Rijeke, gdje je rođen i odrastao u

doba Hladnog rataRijeka je u tom konfuznom vremenu nakratko

postala ono što teoretičari umjetnosti nazivaju „autonomna umjetnička zona“. U prijevodu, područje potpunih društvenih i umjetničkih sloboda, s eksperimentima što uključuju opijate, nudizam, sve oblike seksa, jogu itd. A to je u grad privuklo niz pomjerenih likova – u sretnijim slučajevima avangardnih artista – koji su tu mogli realizirati sve što drugdje nisu. Pisaca, revolucionara, lopova, masona, proroka etc. Black Paths postaje na takvoj podlozi priča o nadrealnom plesu u kojem se na kaotičnim riječkim ulicama za ruke drže anarhija, fašizam, futurizam, dadaizam i tko zna što sve ne. Nadrealnom? Beauchardov rad nije uzeo Rijeku za pozornicu slučajno, strip koristi povijesno autentičan okvir, držeći

kako je život gdjekad nadrealniji od umjetnosti nadrealnog.

No, zašto o tom radu govorimo na ovomu mjestu? Strip je zanimljiv kao ostvarenje, ali povod za govor je podatak da je Rijeka vjerojatno jedini hrvatski grad koji je našao mjesto u međunarodnoj stripovskoj produkciji.

Killgrave potječe iz RijekeDapače, Black Paths nije riječki debi u

očima svjetske stripovske javnosti. U tomu ga je pretekao cijeli serijal o superherojima američkoga Marvel Comicsa. To je serijal o liku imenom Zebediah Killgrave. Autori Stan Lee i Joe Orlando, prvi u ulozi scenarista, a drugi crtača, lansirali su ga 60-ih kao protivnika njihovu heroju Daredevilu.

Za razliku od stripa Black Paths, gdje je Rijeka kolektivni junak priče, ovdje je na djelu pojedinac. Killgrave se pojavio 1964. u izdanju čija naslovnica prikazuje Daredevila kako spašava jednu zanosnu plavojku koja pada sa zgrade. Pored njih je najava unutra skrivene zagonetke: „Can the desperate Daredvil survive the power of the mysterious Purple man?“

Kako će potom kazati scenarij, Killgrave potječe iz Rijeke, gdje je rođen i odrastao u doba Hladnog rata. On je jugoslavenski građanin koji je postao sovjetski špijun sa zadatkom infiltrirati se u kemijski laboratorij što radi za američke vojne potrebe. Objekt je sličan laboratoriju riječke Rafinerije nafte. Killgrave se u njega ušulja, ali ga opaze stražari. U pucnjavi je pogođen kanister s eksperimentalnim nervnim plinom, zbog

čega će Killgraveu pocrvenjeti kosa, oči i koža. Uhvaćen je, ispitivan, a nakon nekoliko tjedana pušten.

Killgrave tad počinje raditi za svoj račun, ali se ubrzo pokazuje kako više nije ista osoba. Crvenilo tijela ostalo mu je trajno, dobio je i neke nove sposobnosti. Točnije, pretvorio se u mutanta s nadljudskom moći. Stanice njegove kože počele su izlučivati golemu količinu feromona i ta mu psihoaktivna tvar omogućuje upravljati voljom drugih osoba, što ga vodi zloupotrebi stečene moći. Nazvavši se Purple man, mutirani riječki dečko izabire karijeru zločinca. I to kakvog – nakon epizode u New Yorku, gdje ga je Daredevil smjestio u zatvor, bježi u San Francisko, gdje stvara bazu kriminalnih operacija kojima je cilj zavladati svijetom.

Što je bilo dalje? Daredevil će morati iznova u akciju, što pripovijest o Purple manu vodi iz epizode u epizodu. Stripovi o Purple manu redovito su objavljivani do 80-ih, kasnije se njegov lik našao na novim tehnološkim platformama.

Eto, naš čovo Purple man i Beauchardovi lunatici začeli su stripovske karijere u Rijeci te daleko dogurali. Pouka? Dovoljno je staviti si krila, stvarna ili metaforička, pa će se svijet naći pred vama. Da, tako i grad može poletjeti.

Scenarij stripa Black Paths Pierre-Francoisa Beaucharda prepoznao je Rijeku kao pozornicu nevjerojatnih zbivanja godinu-dvije po koncu Prvoga svjetskog rata, kojima se prometnula u međunarodnu meku lunatika raznog kova

str.11.289. br.

nosi naslov kao da su ga The Doors sastavili, Čudan dan. (Valja zapaziti razliku u gramatici, jednina je ovdje, uspoređena sa Strange Days, signal prekida onog jednoličnog dana poput svih ostalih s fotografije Parafa pored Rječine.) Drugi je Sitnice za happening Lane Frković, članice Teatra mladih Alternativa. “Darko (Cek), Kvatro (Ivica Grubiša) i Aldo (Trešnjić) nabavili su zahodsku školjku koju će kasnije Kriza (Damir Krizmanić) koristiti. … Kriza je već prošao sa zahodskom školjkom. Zaustavio se ispred robne kuće Korzo i sjeo na nju. Prolaznici su se osvrtali,

smijali, vikati mu da je lud. Došla sam do njega svirajući frulu. Zabavljao se pričajući

s djevojčicom i njezinom bakom.” Frković ne spominje članove Termita koji su pomogli

Među danas mrežno dostupnim fotografija-ma Parafa brojne su one snimljene ispred

hotela Kontinental i uz gelender ponad Rječine. One se, dobrim dijelom nepotpisane, i dalje po-javljuju u više ili manje pravilnom ritmu. Oni koji ih ovih dana stavljaju u optjecaj prepoznaju njihovu vrijednost. Ima u tome nešto ironije.

Na njima nema zabilježeno ništa od one žestine koja se tako često vezuje uz punk. Na njima su isječci sive, tupe, bezlične, dosadne, naporne, nezanimljive i ni po čemu privlačne ili poticajne svakodnevice gradskog života. Rasadište punka. Bilježe un jour comme un autre, kako kaže krasna pjesma Brigitte Bardot, dan poput svih ostalih i ono mois moi j’ai mal de toi, čeznem za onim čega nema pa mi je muka, zlo mi je od toga. Zanimljivo, ni fotografije Nikole Petkovića niti spot Bardotove ne protječu bez istog motiva. Mirno teče rijeka, uokolo nje kao da život jedva pulsira. Kao da se preselio negdje drugdje. Zašto prvijenac ljubljanskih Pankrta nosi naslov Dolgcajt? To jest: dosada. Pa valjda zato jer nije dovoljno izvođače, bili oni ovog ili onog profila, upisati u neki određeni geografski prostor. U neku gradsku sredinu.

Parafi su dobro znali uprijeti prst u pravom smjeru: “živim u rupi, najvećoj u Jugi”. I kratko potom: “osjećam rupu u ponudi mladima”. Dojam da je nakon njihovih nastupa ostajao samo krš i lom jest upravo – dojam. Ne baš pouzdan. Ako je krša i loma uopće bilo, onda se to ponajviše odnosilo na način kako je vrijeme protjecalo. A do novog vala vrijeme je protjecalo poput rijeka što teku gradovima svijeta, jednolično, sporo i uglavnom dosadno. Neki kritičari, ni pored zdravih očiju, ne uspijevaju ni danas uvidjeti da su punk i novi val, i u ovim krajevima i u širokom svijetu, zapravo istodobne pojave. Te da ima nekog smisla kada punk grupa pjeva da je njezin život novi val (a ne punk). Ali ne i obratno.

Rupa u ponudi mladimaPostoji uz ovdašnji (ljubljanski, riječki pa i

zagrebački) punk s kraja 70-ih jedno tvrdokorno uvjerenje. Da su mjere za njegovo suzbijanje dolazile jedino sa strane onovremenih političkih institucija i represivnog aparata. S društvenog vrha.

Jer da je to štetna pojava koja kvari mlade ljude. Postojali su u to vrijeme bendovi s riječke scene, danas većim dijelom zaboravljeni, čiji se prvi, a možda i jedini, program sastojao u otporu punku. Sada ćemo vam mi pokazati kako se prava svirka pravi! Zadiviti vas skladateljskim i izvođačkim umijećem!

Na desetoj stranici Vala u broju od 11. svibnja 1979. nalazi se jedna od važnijih potvrda da otpor nije zastajao ni na toj razini već da je bio raspoređen po cijeloj društvenoj vertikali. Sve do uloge malog čovjeka, običnog gradskog prolaznika. Kao da se radilo o nekoj nevještoj ili nesvjesnoj verziji Brechtove Majke Hrabrost, koja samo što boga ne moli da se (u vremenu drame) rat nastavi jer u protivnom sprema joj se propast. Zatvaranje lokala i bankrot. S jednom, ali važnom razlikom. Stanje koje je trebalo nastavljati se bilo je upravo ono prije punka i novog vala. Velike praznine, “rupe u ponudi mladima”.

Zapravo, pogleda li se bolje, stanje koje ne zna što bi pravo ni s J. P. Kamovom i sudruzima mu iz (pre)kasne la belle époque niti, potom,

s “valovima” kulturnog života koji su stjecali priznanja u Rijeci i izvan nje same tek nakon što je sve bilo gotovo i “generacijama” navedenim silom prilika djelovati takoreći ispočetka, kao da počinju od nule, ni od čega. Prije osvrta na spomenuti broj Vala dobro je prisjetiti se pokojnog Darka Glavana i onoga što je napisao u Poletu povodom koncerta krajem prosinca 1979. u opatijskoj Kristalnoj dvorani. Glavan se često držao garda nekoga ne olako impresioniranoga. Ipak, to nije uvijek bilo tako: “Kralj i Termiti funkcioniraju na sličan način kao Brecelj i Buldožeri iz svojih ponajboljih dana. Drugim riječima, svaka pjesma je svojevrsni mini punk-igrokaz u kojemu glavnu ulogu redovito igra nepredvidljivi i neobično pokretljivi pjevač koji scenskom animacijom pokušava ‘ilustrirati’ tekstovne iskaze”. A jedan od važnijih scenskih rekvizita u tome nizu mini punk-igrokaza bila je obična zahodska školjka. Bijela poput pisoara što ga je M. Duchamp preimenovao u Fontanu za potrebe izložbe Društva nezavisnih umjetnika 1917. u New Yorku. Jedan od dvaju tekstova s desete stranice Vala od 11. svibnja 1979. potpisan je sa S. Vicious i

Uvriježeni dojam zamišljenog početka znade voditi u posve

suprotnom smjeru. ‘Baš dobro, svijet počinje sa mnom! I wanna be

adored!’ danas je maksima. Zaborav, neznanje i taština, kao tri

dobra, složna i nerazdvojna druga

Damir Krizmanić Kriza sjedi na

zahodskoj školjci i zabavlja narod

Termiti u furioznom

nastupu u Opatiji,

Kralj sa zahodskom

školjkom Foto

: N. P

etko

vić

Foto

: M. B

ulje

vić

Parafi, Termiti, Almir i Rus

gnjile nad Rječinom

Krš i lom, punk i alternativa

12.str. 289. br.

u realizaciji toga hepeninga, ograničava se na

općenitom “deklarirani punkeri”, ali zato pozorno

prati reakcije prolaznika. Oni ne iskazuju otpor

tek dobacivanjem. Uz prizvuke ogorčenosti,

odbojnosti ili podsmjeha. Iskazuju ga i nakon

poziva izvođača na sudjelovanje u izvedbi

hepeninga: “Svatko je želio biti što bliže centru

događanja, ali nitko da se opusti … uđe u

igru”. Sve što su prolaznici trebali učiniti bilo je

proći “tunelom priče”, improviziranim prolazom

dugačkim desetak metara i napravljenim od

stiropornih kutija za pakiranje šivaćih mašina

tadašnje tvornice Bagat. Zamijeniti nakratko

ulogu pasivnog promatrača onom “živog bila

koje pulsira, aktivnog centra” (E. Souriau), krenuti

od nule i postati načas izvođač.

Živim u rupi, najvećoj u Jugi

Teško da postoji ilustracija koja bi nadmašila

ovu netom navedenu i življim bojama pokazala

koliku težinu ima dojam da se nešto radi

takoreći od nule, kao da ničega sličnog prije nije

nikada bilo. Zapravo, može imati jer taj dojam

zamišljenog početka zna voditi u suprotnom

smjeru. Baš dobro, svijet počinje sa mnom! I

wanna be adored! Zaborav, neznanje i taština,

kao tri dobra, složna i nerazdvojna druga. A bez

talenta Iana Browna iz Stone Roses.

U tom navodnom kršu i lomu, jer kako je

moguće skršiti ono čega nema, prazninu, od

riječkih medija imali su ulogu i Val i nekadašnja

omladinska emisija Bura Radija Rijeke.

Ako se nekima kosa dizala na glavi jer je Val

dokumentirao, analizirao, vrednovao i promovirao

krš i lom Parafa, Termita, Teatra mladih Alternativa

(njegovi su članovi danas dobrim dijelom razasuti

od New Yorka do Trsta, od Zagreba do Novog

Zelanda), Grča, Mrtvog kanala, Idejnih nemira

… onda, pokazuju to barem današnje (ne)

prilike, oni nisu baš najbolje pohvatali što je to

bilo na djelu. Rečeno jezikom onovremene javne

komunikacije, bile su to uglavnom geste obrane i

samozaštite od teške i opterećujuće praznine, od

spavaonice usred gradskog tkiva. Prije “pobuna

bubuljica” negoli politika kadra ozbiljno ugroziti

koju poziciju u poretku.

Foto

: N. P

etko

vić

PIŠE: IVAN MOLEK

Krajem 70-ih i početkom 80-ih

godina u Rijeci je djelovao Teatar

mladih Alternativa, važna pojava

u povijesti ovdašnjeg nedramskog

kazališta. Unatoč tome, grupa je

nakon prestanka djelovanja ubrzo i

nezasluženo pala u zaborav.

Prijatelji TM Alternativa i

ljubitelji eksperimentalnog i

nekonvencionalnog kazališta

započeli su prikupljati fotografski

arhiv koji dokumentira djelovanje

ove važne riječke kazališne grupe.

Pozivamo sve fotografe i

fotografkinje da svojim radovima

pridonesu ovome nastojanju. Svaki

je dokument ove vrste dragocjen,

bez obzira smatra li ga autor ili

autorica tehnički nesavršen ili

takav da nema umjetničku vrijednost.

Radi se o kulturi pamćenja, o

riječkoj i široj povijesti.

Adresa na koju fotografski autori

i autorice mogu poslati svoje radove

jest ova: ivo.grubisa@gmail.com.

str.13.289. br.

NSK je vjerojatno najuglednija umjetnička formacija na prostorima nekadašnje

Jugoslavije u proteklih tridesetak godina, na društvenu scenu donijela je radikalne ideje novoga kolektivizma, kroz fokusiranje na odnos države i umjetnosti snažnim je gestama bila važan dio velikih promjena, ne samo na području umjetnosti.

Ovih dana u Ljubljani je otvorena izložba ‘Politički plakat’ na kojoj su izloženi upravo plakati Novoga kolektivizma od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas. Među njima istaknuto mjesto ima i plakat koga su predložili na natječaju za Dan mladosti 1987. i osvojili prvu nagradu, a jedan od autora je i Roman Uranjek.

Naknadno je ustanovljeno da je plakat, zapravo, minimalno prilagođena vizualija nacističkoga plakata iz doba Hitlera. Svakako jedna od najmarkantnijih umjetničkih gesta na ovim prostorima, rijetka diverzija u bilo kojim gabaritima. Zamislite da danas, npr. u današnjoj Rusiji komisija predanih putinovaca za proslavu Dana pobjede izabere plakat za koga kasnije ustanove da je to Hitlerov plakat na ćirilici. Naravno da je reakcija na gestu Novog kolektivizma te 1987. bila gromovita – na noge se je digla sva ondašnja nomenklatura, posebno su glasni bili beogradski generali. Zahtijevali su zatvaranje Romana i kolega koji su si priuštili takvu drskost. Uranjek kaže:

Kada govorimo o toj plakatnoj aferi, treba naglasiti da je naša namjera bila provokacija, za nas je tada takvo djelovanje bilo prirodno ali uz obilje smisla za humor. Humor je u umjetnosti ključan, što se često zaboravlja. Tada, naravno, humorni dio vlast nije primijetila, napadala nas je sva beogradska oligarhija, posebno zloglasni general Adžić, javni tužilac zahtijevao je godine zatvora. Fašizam i nekadašnji realni komunizam su dvije strane istoga novčića, to su bili totalitarni režimi i mi smo s tim plakatom to željeli izraziti. Tada je iza nas stalo

civilno društvo Slovenije, posebno istaknuti intelektualci – Slavoj Žižek, Rastko Močnik, Pavle Gantar, Tomaž Mastnak, Jožef Školjč… i to nas je spasilo.

Civilno društvo je u Sloveniji opet na nogama – sada se je diglo protiv premijera Janeza Janše.

Da, demokratičnost društva zbog Janše i sadašnje vlade strmo pada, razaraju se stečena civilna prava, pada i ugled države. Svi znaju da je Janša podržao Trumpa, uvodi u Sloveniju totalitarne prakse koje uništavaju pravnu državu. Totalitarni režimi se međusobno namirišu, i sada, kao što je bilo nekada. Zato Janša gura Sloveniju prema Višegradskoj skupini, koja je pak bliska Rusiji. Umjetnik mora reagirati na realnost oko sebe. Svaka umjetnost je politična i svaka umjetnička gesta je politička izjava, čak i onda kada to nije bio njena izvorna namjera. Bitan dio umjetničke

zgrade koju su izgradili NSK i IRWIN temelji na takvom razumijevanju.

I tu dolazimo do svjesnih umjetničkih gesta, poput one s plakatom za Dan mladosti i mnogih drugih koje su dio povijesti NSK-a, kako IRWINa tako i Laibacha, NK-a itd., čiji je neposredni cilj prodrmati establishment. Provokacija je važan način kako skrenuti

pažnju na određeni novi diskurs. Kada nemaš love za dobroga dizajnera, skup piar, za kupovinu oglasnog prostora u medijima, provokacija je sredstvo koje može nadomjestiti sve to, biti učinkovitija od svega toga. Nekada je najlakše bilo provocirati komuniste a danas Crkvu i konzervativne medije.

Nije lako biti svjestan političnosti svega što umjetnik stvara, i istovremeno biti društveno senzibilan i također raditi za budućnost.Kada govorimo o estetici treba gledati

naprijed, ali to ne znači da umjetnik istovremeno ne treba biti u duhu vremena. Recimo, tehnološki. Danas su društvene mreže tehnološka i komunikacijska realnost. Michelangelo je stvarao upotrebljavajući najsuvremenije materijale i oruđa svoga vremena. Zato ja npr. rado eksperimentiram, recimo sa 3D printom. Svaka umjetnost odražava vrijeme u kojem nastaje, ali važno je kuda je usmjeren njen pogled. Glavni zadatak studenata umjetnosti trebao bi biti da obiđu što više muzeja i izložbi, ali zato da shvate što više nije potrebno raditi, jer su već napravili drugi. Umjetnik koji danas stvara kao klasik s vremenom će postati kič. Mozart i Bach u svoje vrijeme nisu bili klasici nego suvremeni umjetnici. Zato su danas klasici.

Kakvu ulogu onda danas ima originalnost?

Originalnost je dio kanona zapadne umjetnosti i mislim da je precijenjena u vrijeme aproprijacije i reenactmenta. Naš prostor je iznimno obilježen tradicijom ikona i pravoslavne umjetnosti, u kojoj se na tisuću načina

Interview: Roman Uranjek (IRWIN)

Danas je najlakše provocirati Crkvu i konzervativne medije

Razgovarao:

Goran Lisica Fox

Foto

: Igo

r A

ndje

lič

Roman Uranjek

Jedan od vidnih svjedoka i protagonista društvenih i umjetničkih događaja i previranja u ovom dijelu svijeta u proteklih četrdesetak godina član je slovenske umjetničke grupe IRWIN, koja je pak dio umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst (NSK). Njega su utemeljili skupa s glazbenom grupom Laibach i kazalištem Sestara Scipion Nasice, iz čega je kasnije nastala NSK Država u vremenu

Plakat za Dan mladosti

1988.

ponavljaju isti motivi - na primjer Sveti Juraj koji ubija zmaja. Međutim, svejedno govorimo o vrhunskim umjetninama npr. Andreja Rubljova. U zapadnoj umjetnosti važan je duh vremena. Ako želiš nešto saznati o Francuskoj u vremenu Balzaca, njegovi romani kazati će više nego neki drugi parametri iz toga vremena. Ili npr. impresionistička djela puno više govore o duhu vremena u kojem su nastajala nego povijesni udžbenici. Naime, impresionizam je odraz izuma slikarske boje u tubi i - željeznice. Prije toga su umjetnici bili ograničeni na svoj atelje. S pojavom boje u tubi i vlaka slikar je mogao otići nekamo daleko od svoga mjesta bivanja, npr. u prirodu gdje je stvarao impresije. Impresionizam kao povijesna faza usko je povezan s tehnologijom vremena u kojem je nastao.

Vrijednost umjetničkog djela je društvena fikcija unutar koje se s vremenom mijenjaju fokusi. S time su povezne i ideje o položaju umjetnika, kao i fikcije o njegovoj ‘legitimnosti’.U vrijeme impresionizma i avangarde

formiralo se uvjerenje koje je rašireno i danas, da je umjetnik gladan i neshvaćen vizionar koji će eventualno biti cijenjen nakon svoje smrti. Međutim, razdoblje u kojem se je raširilo to uvjerenje trajalo je manje od sto godina. Prije toga su vrhunski umjetnici mogli živjeti kao kraljevi, i svejedno biti cijenjeni za života – recimo, Tizian je bio iznimno

bogat. Rašireno uvjerenje da umjetnik mora biti siromašni mučenik posljedica je kratkog razdoblja u povijesti umjetnosti, o kojem su bile napisane knjige, snimljeni filmovi. Zato je naša percepcija umjetnosti još uvijek s jednom nogom u prošlosti. Moja mama nije znala ništa o umjetnosti ali je vjerovala je svaki umjetnik osuđen na muku i siromaštvo, zato me je u mladosti stalno upozoravala da ne budem umjetnik. Ja, pak, uopće nikada nisam ni zamišljao ni želio da kao umjetnik moram

Svaki dan jedan križPet autora koji čine IRWIN, Romanovu matičnu kreativnu grupu,

prisutni su na stotinama izložbi od Australije i Azije do Sjeverne i

Južne Amerike, njihove artefakte otkupljuju najprestižniji svjetski

muzeji i kolekcionari. Uranjek je, osim toga, aktivan i u projektu

Dates, sa slikarom Radenkom Milakom, djeluje i kao kurator

izložbi, bavi se i fotografijom, odnedavno proizvodi i Art tepihe.

Već desetljećima svaki dan proizvede najmanje jedan križ, skicu,

crtež, ready-made, bilo kakav artefakt koji sadrži križ.

Važan dio njegovog umjetničkog angažmana je i rad na dizajnu,

kao dio studija za oblikovanje NK – Novi Kolektivizam.

trpjeti. Nakon Drugog svjetskog rata počinju se pojavljivati umjetničke zvijezde, celebritiji poput Andyja Warhola koji su bogati, slavni i cijenjeni. Unatoč prije spomenutoj percepciji o siromašnom umjetniku koji trpi, danas su važni umjetnici uspješni, poznati, često i relativno bogati. Naravno, ne važi i obratno – da je svatko tko neka svoja djela proda za ozbiljan novac ujedno i dobar umjetnik. Puno je takvih koji su u svoje vrijeme jako uspješni da bi nakon smrti brzo pali u zaborav.

Ti si također si poznavatelj riječke umjetničke scene, oduvijek si na različite načine povezan s Rijekom i Riječanima.

Moj prvi kontakt bio je otok Silba 1977., gdje sam upoznao ekipu iz Rijeke, tu si bio ti, pa Zoran i Dalibor Laginja, Marijan Blažina Blaž, Jadranka Nemarnik i drugi. Važna je bila i prezentacija grupe IRWIN na Bienalleu mla-

dih 1985., unutar te manifestacije imali smo izložbu u Malom salonu. Negdje u to vri-jeme upoznao sam i druge slikare, npr. Jasnu Šikanja koja je studirala na Lju-bljanskoj likovnoj akademiji i njenu kolegicu Melitu Sorola. Na grup-nim izložbama upoznao sam i novije generacije riječkih umjetnika, to su npr. David Maljković, Nema-nja Cvijanović, Igor Eškinja… S neki-ma od njih sam izmijenio djela, pa imam njihova u

svojoj kolekciji. Npr., pred više od 20 godina izmijenio sam djela s Goranom Petercolom, on je također profesor na riječkoj Akademiji. U novije vrijeme surađivao sam sa Slavenom Toljem. Kad je on postao direktor Muzeja su-vremene umjetnosti u Rijeci, dogovarali smo retrospektivnu izložbu umjetničke grupe IR-WIN. Nažalost su covid i neke druge okol-nosti spriječile realizaciju. Lani sam sudjelovao na grupnoj izložbi u Rijeci koju je organizirala Daniela Urem. Rijeka je često sa mnom i ja s njom. Eto, prije par godina u Rijeku se preselio i moj dobar prijatelj Tevž Logar, inače kurator izložbi po cijelom svijetu, tako da se moje veze s Rijekom pletu i dalje.

Foto

: Boj

an B

rece

lj

Kolaboracija skupine IRWIN s Marinom Abramović

Val model

14.str. 289. br.

Naslovne stranice Vala u posljednje tri sezone izlaženja krasile su mlade privlačne

Riječanke: Val modeli. Nekima je to bio prvi korak prema zanimljivim karijerama: na prim-jer, Linda Ivančić i Ivona Brnelić postale su manekenke sa svjetskom reputacijom, Tatjana Vojvodić postala je Miss Teen Jugoslavije a Natašu Dorčić čekala je glumačka karijera.

Vesna Grbac bila je naslovnici 181. broja Vala, a fotosession pred Palachom napravio je Nikica Petković. Bilo je to 1984. godine, kad je Vesna studirala jezik i književnost na tada Pedagoškom, a danas Filozofskom fakultetu.

Vesna je ponovo Val model, a ovoga puta pred kamerom je Rino Gropuzzo. Fotografija s nas-lovnice pripada serijalu Rinovih fotografija kojima slavi ljepotu žena iznad pedesete. Sve će se one naći na njegovome specijalnom kalendaru.

Vesna danas živi u Milanu, a o suradnji s Gropuzzom kazuje: ‘Rino i ja znamo se još iz studentskih dana, bila sam davno njegova gošća svojedobno u Milanu. U to doba počela sam se baviti manekenstvom. Neko smo vrijeme prijateljica i ja, po dolasku u Milano, i živjele kod Rina. Ostala sam živjeti u Milanu gdje sam i zasnovala obitelj.’

Manekenstvom se bavila profesionalno neko-liko godina, sudjelovala je na mnoštvu modnih revija, kako onih kojom se promovira odjeća (Marinella Burani), tako i onih za frizure (Wella). Kasnije je prešla u modnu komercijalu.

Više od dvadeset godina ima uspješnu karijeru kao Export Manager za razne modne kompani-je: Liu Jo, Renè Lezard, Tatras i druge. Specijal-nost su joj otvaranja svjetskih tržišta i increasing of the turnover.

Rino je Vesnu fotografirao u istarskom zaseoku Kotle, gdje ju je već snimao početkom devedes-tih. Kao i onda, i sad je Vesna odjeću ostavila po strani, tako da po prvi put naslovnicu Vala krasi obnaženi model.

BORUT KOWALSKIFOTO: RINO GROPUZZO, NIKICA PETKOVIĆ

• BEAUTIFUL LAUNDRETTE PET SHOP BOYS• BULLETPROOF LA ROUX ft. GAMPER & DADONI• ALL GOOD THINGS NELLY FURTADO x QUARTERHEAD• NATURAL BLUES MOBY ft. GREGORY PORTER & AMYTHYST KIAH• TUŽNA (DEEP MR. B EDIT) PUTOKAZI• WHITE NOISE MACHINE THE DATSUNS• TREMBLING KNEES JAPANSKI PREMIJERI & VAVA• DESET GRAD• THE WINNER TAKES IT ALL CARLA BRUNI• ROCK ME AMADEUS THE BASEBALLS

Diskodrom Bure i Vala bila je u osamde-setima najslušanija kvarnerska top-ljestvi-ca koja se emitirala na valovima Radio Rijeke, odnosno na 104,7 MHz. Bura je bila omladinska emisija koja je na jedinu riječku radijsku postaju u to doba donosila najpropulzivniju riječku, hrvatsku, region-alnu i svjetsku glazbu.

Glasači su se javljali u Diskodrom koji je emitiran jedanput u dva tjedna ili su na kuponima u Valu glasali za svoje favorite. Najsretniji su dobivali i nagrade.

Predstavljamo vam Diskodrom kako bi danas zvučao, a sastavio ga je DJ Am-persand iz DJ koporacije Grom i pakao koja je u drugoj polovici osamdesetih imala setove u kvarnerskim diskotekama. Možete ga preslušati na Deezeru (https://bit.ly/3p4Owwm), predstavit ćemo ga u Facebook grupi, a uskoro će i na Ra-dio Rijeci osvanuti specijalna Diskodrom emisija. Stay tuned!

DEEZER

Vesna Grbac

THE SIIDS: Brutalni dvojac bez kormilara

U posljednjem desetljeću Rijeka je

generirala izvođače koji su se široj publici nametnuli izrazom na engleskom jeziku: My Buddy Moose, Jonathan, White on White, One Possible Option, Chasing Nord, Grapevine Babies i mnogi drugi. Među njima osobito mjesto ima dvojac The Siids: Stanislav Grdaković i Darko Terlević koji su s nastupnim albumom ‘Brutalist’ brutalno osvojili publiku i kritiku. Siidsi su nastali iz banda Morso koji je trenutačno u mirovanju, a njihove aktualne nemire Stanislav ovako opisuje:

Zvuk i vizualni identitet The Siidsa definirali smo u samom začetku benda. S obzirom da smo materijal najprije snimili a tek kasnije aranžirali za live, bilo je potrebno svaku pjesmu glazbeno rasporediti na nas dvojicu plus, naravno, na dio koji ide iz matrice. Nekako je svaka pjesma sama izdiktirala način na koji

ćemo ju izvoditi live. Ono čemu smo težili je stvoriti energiju koju daje ljudski faktor u kombinaciji sa snagom elektronskog zvuka. Odlučili smo ne raditi covere drugih bendova već smo, da bismo imali dovoljnu minutažu za samostalni live, ubacili u aranžmane puno plesnih te svirački slobodnih trenutaka u kojima uživamo jednako kao i u pjesmama. Koncerte obično svrstavamo u dvije skupine, one veće kad je dojmljivo ono što vidiš sa stagea i one male u klubovima kad su znoj i energija u prvom planu. Ja više volim ove druge a jedan od nama dražih bio je na otvorenju manifestacije Rijeka 2020 EPK u klubu Život .

U zadnjih nekoliko godina najveći uspjeh polučuju riječki izvođači koji pjevaju na engleskom? Zašto je to tako? Nadate li se inozemnom uspjehu?

Stanislav: Mi smo se odlučili za engleski iz više razloga, prvi je da smo željeli

napraviti odmak od onoga što smo radili u Morsu, drugi je taj da je glazbi koju sviramo engleski jezik prirodan i nekako je sastavni dio njenog zvuka. U vrijeme kada sve oko nas teži globalizaciji, bilo bi u jednu ruku potrebno pružiti otpor i raditi ono što je prirodno a to je sigurno materinji

jezik. S druge strane - zašto ograničavati glazbu i njene poruke na ovaj naš mali zemljopisni prostor?

Ipak, napravili ste zanimljivu ‘reworked’ verziju pjesme Parafa ‘Bez lica’ na hrvatskom jeziku. Na koji način gledate i reworkirate nasljeđe riječke

rock-scene stasale u sedamdesetima i osamdesetima?

Darko: Rijeka, otkad pamtimo za sebe ima bogato rock naslijeđe koje je uvelike utjecalo i na naš glazbeni odgoj. Povratkom riječkih punk veterana Parafa i njihovog singla iz 2019. godine ‘Bez lica’ htjeli

Diskodrom

Ri rock

smo napraviti svojevrsni hommage toj post-Valter Kocijančić postavi benda. Pomiješati njihov i naš senzibilitet u jednu cjelinu, a da pjesma pritom ne izgubi svoju prvotnu ideju i općenito smisao same pjesme. Slušajući izvrstan tekst pjesme koji potpisuje Vlado Simcich Vava dobili smo viziju atmosfere kakvu želimo stvoriti te dodali vlastiti input imajući u vidu da ne iskrivljujemo postojeću sliku.

‘Brutalist’ je izvrsno primljen u svakom formatu. Što je sljedeće?

Stanislav: Ono što trenutačno radimo je priprema materijala za novi album. U planu je prvi singl koji bi trebao izaći na jesen za jednu ili dvije skladbe koje upravo dovršavamo. Pjesme koje su nas nekako dobile su ‘The Tide’, ‘Bodies’ i ‘Love Worth Saving’ iako s nama nikad nije sigurno do samog kraja za koju ćemo se odlučiti. Svaku zavoliš na svoj način.

RAZGOVARAO: BOJAN MUŠĆET

str.15.289. br.

Prošlo je više od 30 godina od zadnjeg teksta u Valu o Alenki Paninaro, riječkoj

šminkerici s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nasuprot razvikanog fenomena o rockerskoj i punkerskoj Rijeci, kakav danas potenciraju olinjali političari, Rijeka je zapravo oduvijek u pravilu bila u duši – šminkerska. Ali ne samo Rijeka, svi tadašnji rockeri i punkeri diljem EU danas su deklarirani - šminkeri. Nekadašnji punkeri i rockeri, u pravilu borci za radnička prava, postali su kapitalisti i poduzetnici. I to je normalno – evolutivni razvoj. Tako recimo u punk klubu u Berlinu koji se službeno zove - White Trash sviraju punk grupe, ali posjetitelji su – teški šminkeri.

Kont se u vrijeme Alenke, dijelio na šminkerski (slastičarna) i rock/punkerski dio (kavana). Po tadašnjoj društvenoj klasifikaciji (modni) paraziti u slastičarni jedu rigojanči i piju marelicu sa šlagom i pričaju trendovske gluposti, nasuprot društveno osviještenih kreativnih odrpanaca iz kavane koji piju pivo.

Radim najbolji posao na svijetu. Putujem, družim se s ljudima različitih nacija,

obrazovanja, profila. Da, ja sam turistički vodič.

Jednog se jutra probudim i najbolji posao na svijetu više ne postoji. Zatvorili smo se u svoja četiri zida, zatvorile su nam se granice, avioni su prestali letjeti… Što usred pandemije bez turista da radi turistički vodič? Realni život susreta, dodira, druženja preselio u virtualni - Zoom, Teams, društvene mreže. Prilagodba novim uvjetima i nada da će se svijet putovanja uskoro pokrenuti.

Odlučila sam proplivati u ovome novome, nepoznatom virtualnom svijetu. Iskreno, privukla me mogućnost pokazati, ispričati priču o Rijeci nekim stvarnim ljudima koji mogu šetati sa mnom iz udobnosti svoga doma, iz svog dnevnog boravka, iz svoje fotelje.

Korzo, Riva, ribarnica, Turska kuća, Palazzo Modello, kazalište, Klimt, toliko toga za reći, pokazati, a vremena malo, šezdeset minuta priče. No, mogu ja to. Mogu uskočiti i zaplivati u ovom novom virtualnom svijetu. I uspjela sam.

Vi ostanite u udobnosti svoga doma, skuhajte kavu ili natočite čašu vina, a ja ću vas prošetati i ispričati vam priču o gradu koji teče. Za sada ovdje: https://bit.ly/2ToWIvz, a uskoro i na Amazonu. Vidimo se!

SANDRA BANDERA

Dobra, stara mudrost prema kojoj je “najbolja kontracepcija dinar među

nogama” na neki je način odredila kolumnu na temu spolne politike koju smo prije 35 godina, kao ne više djeca ali niti baš odrasle osobe, zajedno pisale svaki drugi tjedan, zabavljajući se pritom kao mala djeca.

Bila je to serija uradaka najprije pod nazivom ‘Odgojite nas spolno’, a koja s odgojem, pogotovo spolnim, zapravo nije imala ništa. Bile su to šaljive opaske na račun spolnosti, možda bolje rečeno na račun mladosti i vjerujemo da je ta tema uvijek aktualna koliko god da su se vremena promijenila i koliko god mladi danas bili drukčiji. U eri bez interneta, mobilnih telefona i općenito slabe dostupnosti informacija kolumnu je bilo puno jednostavnije učiniti zanimljivom nego što je to danas. Naša tadašnja popularnost kod par stotina vjernih pratitelja bila je svakako i odraz vremena u kojem je seks bio tabu tema, kako u većini obitelji tako i u većem dijelu medija.

Mladi su se identificirali s temama o kojima smo, kao, jako hrabro pisale, ali ne toliko hrabro da se potpišemo punim imenom i prezimenom, već smo se skrivale iza pseudonima - što evo i danas činimo. Iako je kolumna imala humoristični karakter, pisale smo i o ozbiljnim temama, poput maloljetničkih pobačaja, kontracepcije i ozbiljnih emotivnih ratova i drama kakve se događaju u pubertetu. Godili su našoj taštini i grafiti ispisani po WC-ima naše škole. “Kučić-Pučić i Poluga, volimo vas.” Godilo nam je i danas pisati ovaj tekst baš kao nekad, iako ga sada, stjecajem okolnosti, slažemo s dva različita kraja svijeta.

Sumnjamo da bi danas mladi uopće čitali takve tekstove. Sumnjamo i da je iz današnje perspektive jednostavno shvatiti koliko je to što nam je Edi Jurković kao urednik Vala dao da radimo nešto avangardno, ali smo tada (kao što Poluga tvrdi već nekoliko desetljeća) bile preteče serije ‘Sex & The City’ na socijalistički način.

Internet

U krevetu nema što

nismo probale

Virtualna tura RijekomCupra Formentor – gamerski SUV za hakere i fakere

Kada nas je urednik ovoga specijalnog broja Vala zazvao da oživimo ‘Spolnu politiku’ pod radnim naslovom ‘Seks nakon 50-te’ nismo mu imale srca reći da je prava rijetkost za većinu muškaraca kada uspiju na tu temu izvući par kvalitetnih minuta, pardon, koju karticu teksta.

Zato, umjesto da pametujemo tamo gdje je jedna rečenica pametnome dosta, podijelit ćemo s vama za kraj, baš kao i na početku, jednu prigodnu mudrost: “U krevetu nema što nismo probale... ali najviše nam se sviđa pizza, jer dođe u kutiji pa ne mrvimo po posteljini!”.

SANDRA POLUGA I MARINA KUČIĆ-PUČIĆ

Po teoriji današnjeg predsjednika, koji u tom društvenom kontekstu spominje i viski, nasuprot premijera, kome spočitava marelicu sa šlagom (i bozu) vidi se da je društveni riječki koncept postao i izvozni proizvod za Zagreb. I njihova prethodnica, bivša predsjednica zasigurno je dolazila u Kont, nakon što joj je oko 19.10 završila nastava u pedagoškoj školi, pa se možda u Kontu družila s Alenkom.

Iz tog vremena, Rijeka je, nažalost, poboljšana samo zbog otvaranja trgovačkih centara i natkrivenih autobusnih stanica i loše popločenog Korza. Ostalo je sve ostalo isto, osim što se pojavio internet i mobilna telefonija.

Istina, nakon što je dugo bio zatvoren, Kont se pojavio s poboljšanom ponudom. Palach nekako preživljava, disco 2 boda postao je knjižnica, a Milde (Sorte: disco blage vrste) postao je – hotel. Ostalih disco klubova od Lovrana do Crikvenice – više nema. Nedostižni bijeli Golf (od jedinice i dvojke) više nije u modi, osim u Bosni. Trst

Cupra Formentor je vozilo s običnim

benzinskim pogonom, no snage, dizajna i ugrađene tehnologije na razini koja bi, makar na papiru i na slikama, trebala izazivati zazubice svakom geeku s karakterom, svakom gameru sa strašću prema brzini, svakome tko je pomalo haker, a pomalo i faker…

Testirao sam model sa 310 KS uz pogon na četiri kotača što je uz automatski mjenjač i mogućnost odabira nekoliko razina dinamika vožnje (od mirne plovidbe nalik igranju Tetrisa ili Solitairea, do supermoćnog sportskog načina vožnje) ujedno i najuzbudljivija karakteristika Cupre Formentor. Doista, ubacivanje u taj Cupra mod vožnje, dakle najsportskiji mogući, ovaj izduženi SUV

pretvara u bolid koji podiže adrenalin do maksimuma. Ubrzanje koje lijepi za sjedalo kada pritisnete gas do daske popraćeno je i simuliranim zvukom eksplozivnog izgaranja goriva, a volan je – kao uz force feedback u igrama – nužno zgrabiti čvrsto i boriti se s njime, premda je jasno da auto itekako sluša i hvata zavoje kao da je na tračnicama.

Dojam podebljava druga bitna karakteristika ovog automobila – njegov gamerski dizajn. I sam logotip Cupre, kao da je došao iz svijeta zagriženih gamera! Osvjetljenje kabine moguće je mijenjati kroz nekoliko „tema“, a ono što mi se učinilo najkorisnijim jest mogućnost dinamičke signalizacije prisutnosti vozila u mrtvim kutovima, promjenom jakosti i pozicije svjetla uz okvir

stakla u blizini retrovizora.

Tehnologija je, pak, treća bitna karakteristika Formentora – od vrlo pametnoga adaptivnog tempomata koji praktički omogućuju vožnju bez ruku na autoputu, preko podrške za Apple Car Play i Android Auto, do radarskog izbjegavanja sudara i udara u pješake. Informativna konzola, zapravo je golemi tablet čija dijagonala nadmašuje zacijelo sve viđene u konkurentskim benzincima, a i grafiku onoga dediciranog vozačevog brzinomjera moguće je mijenjati kroz nekoliko predefiniranih setova.

Cupra ima naglašeno veliku potrošnju goriva. No, netko tko izdvoji preko 400.000 kuna za ovaj automobil, na potrošnju niti neće puno paziti.

DRAGAN PETRIC

Alenka više nije in jer nema više Ponte Rossa, iako je Alenka barem deklaratorno zaobilazila ta mjesta. Jedino iz tog vremena preživljavaju šminkerska talijanska skijališta.

A što bi danas radila postsocijalistička Alenka, u sadašnjem vremenu kiosk kapitalizma i favela turizma? U svoje vrijeme prezirala je socijalizam i nadala se boljem životu u teškom kapitalizmu. Tada nije znala da se od radnika do kapitalista može doći već za 10 kuna (plus parazitski nameti

državi) osnivanjem j.d.o.o.-a. Učili su je da je radnička klasa avangarda društva, a da su kapitalisti mučitelji.

A zapravo shvatila je da su kapitalisti oko nje (osim lopova iz privatizacije) samo jadni samouposlenici i robovi sami sebi koji malo čekićem lupaju po nekom željezu, a zatim moraju rješavati papire kako ih porezna uprava i inspekcije ne bi kaznile, jer ionako sve rade na crno, pa im nije trebao j.d.o.o.

I tako bi današnja Alenka koja je u doba socijalizma razmišljala o tome kako će doći kapitalizam, shvatila da zapravo to nije to i da je najbolji kapitalizam, zapravo - uhljebizam na lokalnom ili državnom proračunu. I tako razočarana Alenka svoj radni vijek provodi u nekom izmišljenom uredu, igrajući pasijans na računalu i razmišljajući kako će već sutra možda pokrenuti neki j.d.o.o. posao i postati milijaderka, poput braće iz Mućki iz naselja Nelsona Mandele, kakvih je u Rijeci, ali pod drugim nazivima – bezbroj.

LIJEPI VLADOILUSTRACIJA: IVAN MIŠKOVIĆ

Spolna politika

Auto

Naš reporter među prvima je u svijetu putovao supersoničnim

vlakom Maria Teresia Maglev na test-projektu vožnje od Rijeke do Zagreba.

Vlak je u kontejnerima dovezen brodom na kontejnerski terminal Brajdica. Smještenoga u sedam kontejnera, razmontirali su ga kineski inženjeri i instalirali u novoobnovljenom tunelu na Bra-jdici. Ovaj kineski projekt spada u novu generaciju nestvarno brzih vlakova koje odlikuje i specifičan aerodinamični dizajn, nužan za borbu s otporom zraka, ali i visoka razina udobnosti, s obzirom da rade na sustavu sonične magnetne levitacije.

Željeznička pruga Rijeka - Za-greb u dužini od 229 km kao dio paneuropskog koridora odabrana je jer je jedna od najgorih i na-jsporijih pruga u Europi, a kineski stručnjaci su htjeli pokazati da se nov inovativni vlak može se ko-ristiti i na takvim prugama. Pred-nost ove pruge je što je u cijelosti elektrificirana, a ima i dionice s tehnologijom nagiba, koje su potrebne pri velikim brzinama.

Osim reportera našeg lista i ne-koliko kineskih medija, brojnih kineskih inženjera, u vlaku su bili i stručnjaci iz željeznica iz Italije, Njemačke, Španjolske i Francuske. Predstavnika HŽ nije bilo jer se nisu mogli dogovoriti oko dnevni-ca, a političari nisu bili ni pozvani jer je kineska kompanija bila upo-zorena da bi mogli imati problema s birokracijom EU, pa je cijeli pro-jekt proveden u tajnosti.

Prugu od Rijeke do Zagreba su osiguravale brojne zaštitarske kuće, a uz prugu je bilo prisutno oko 2600 zaštitara, kako ne bi došlo do neke neželjene nesreće.

Na dionici Karlovac – Za-greb koju je još 1865. godine kao ogranak linije Zidani-Most-Sisak otvorila austrijska Južna željeznička tvrtka, postignuta je najveća brzina, pa je tako kroz Kar-lovac nešto iza ponoći vlak posti-gao brzinu od 430 km/h i za par sekundi stigao je do Zagreba. Na relaciji Rijeka – Karlovac koje su 6. rujna 1873. mađarske državne željeznice stavile u funkciju, br-zine su bile oko 300 km/h.

Povodom Međunarodnog dana supersoničnih vlakova prisjećamo se riječi koje su ušle u hrvatski rječnik:

UVLAKAČ – Osoba koja koristi vlak da bi se zabila u mračni stražnji tunel neke druge osobe, a sve u svrhu koristoljublja.

PAVLAKA – To kad padne vlak u mlijeko pa svašta ispliva na površinu pa se onda ljudi belje da je to nekakva delicija i ne mogu doći sebi od sreće.

NAVLAKUŠA – Recimo, kratak video koji prikazuje dvije minute filma za koji misliš da će biti gledljiv. Kao onaj ‘Orient Express’ u kome vlak stane u Vinkovcima, a iza željezničke stanice je Kilimanjaro ili neka druga karpatska planina. Pa onda pogledaš film, izgubiš sat i pol života bez razloga, a da nije bilo niti jedne upečatljivije scene od slavonskih Alpi.

NAVLAKA – Bilo kakav vlak koji se prevuče preko nečeg drugog pa na kraju ne znaš što je to bilo prije, a što je sada.

SOUVLAKI – Popularni grčki prehrambeni artikl koji ne serviraju često u vlakovima, a i da serviraju nikada ga dovoljno ne otope u mikrovalnoj pa kad zagrizeš, najprije spržiš jezik, a onda slomiš zube na zaleđenom dijelu.

MARIJAN VLAK – Osoba koja stoji između dvije brklje i pomno pazi da mu muškarci u kratkim hlačicama ne proture okrugli vlak kroz noge.

VLAKNO – Iako na prvi pogled podsjeća na prkno, to ipak nije prkno. Prkno je dijametralno različit pojam mada ponekad surađuje s vlaknima.

Nakon što smo došli do Zagreba, vlak je ponovo gotovo istom br-zinom krenuo prema Rijeci, a za vrijeme vožnje obavljena su još neka ispitivanja. Na kraju smo za manje od sata bili ponovo u tunelu u Brajdici u Rijeci odak-le smo krenuli na ovo čudno i nesvakidašnje testiranje projekta Maria Teresia Maglev. Kineski stručnjaci nakon povratka u Ri-jeku u svega nekoliko sati ponovo su kompoziciju vratili u sedam kontejnera i ukrcali na brod.

Na našu žalost, zbog tajnosti projekta, a i obzira prema našim domaćinima putovanja, nismo smjeli snimati putovanje iako smo imali njihove nove testne 6G mo-bitele.

Jer ono što smo još imali prilike testirati u vlaku, (osim kineske hrane i odličnog piva) je i mreža 6G, koja je bila dostupna u vlaku putem prvog eksperimentalnog

U VLAKU JE TESTIRANA 6G

TEHNOLOGIJA KOJA NUDI 100 PUTA BRŽI PRIJENOS

PODATAKA OD 5G-A I NE UTJEČE NA

ZDRAVLJES obzirom da je snimanje bilo zabranjeno, naš reporter je naknadno rekonstruirao izgled vlaka u tunelu Brajdica

SRĐAN VRANČIĆ VRANA

ANDREJ PLENKOVIĆ I ZORAN MILANOVIĆ O VLAKU GORAN MEHKEK/CROPIX

6G satelita koji je u funkciji od stu-denog prošle godine. U usporedbi s 5G mmWave tehnologijom, 6G mreža nudi i do 100 puta brži pri-jenos podataka.

Kada je ujutro brod-kontejnerska matica dugačak preko 400 metara isplovio iz riječke luke sa sedam kineskih kontejnera, u nevjerici smo pratili što smo doživjeli te noći.

Kada smo kineske kolege koje smo upoznali u Berlinu, na sajmu IFA, a prije toga se s njima družili na CE China kongresu u Shen-zenu i Hong Kongu, pitali kako to da su nas pozvali kao novinare na tu testnu vožnju, kad je dio ta-jnog projekta, oni su sa smiješkom odgovorili:

- Pa morali smo vam se javiti, kad smo doznali da čuveni Val ponovo izlazi. A slobodno možete napisati što ste doživjeli te noći. Ionako vam nitko neće vjerovati.

VLAK U HRVATSKOM RJEČNIKU

MEĐUNARODNA UTRKA VLAKOVA

Obavještavamo cijenjene putnike da će dionica pru-ge od Rijeke do Šapjana, a i dalje prema Ilirskoj Bistri-ci, biti zatvorena za promet zbog utrke vlakova

Poznata tradicion-alna manifestacija ove će godine privući samo jedan vlak i to onaj iz naše zemlje pa se očekuje da bismo mogli osvojiti jedno od prva tri mjesta u grupi. Vlakovi su podijeljeni u sedam grupa, a dalje ide 16 vlakova iz svake grupe. Biti među prva tri od ukupno 112 vlakova od kojih se 111 vlakova ne natječe, bio bi jedan od najvećih uspjeha brzinskog željezničkog prometa od osamostaljenja.

1. Da mi je biti morski vlak – Metak2. Vlakno moje – Mirovlak Škoro3. Tako vlako – Cacadou Vlook 4. Don’t Cry For me, Argentina - Isabel

Peron5. Ja se vlaka bojim – Zbor Konduktera

TOM

DUB

RAVE

C /

CROP

IXTOP LISTA ŽELJEZNIČKIHPJESAMA

SRĐA

N VR

ANČI

Ć/VR

ANPI

X