Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Ekonomski fakultet u Osijeku

Kolegij: Poduzetništvo

Dodatna literatura: Socijalno poduzetništvo

(dio poglavlja doktorske disertacije “Izgradnja društvene odgovornosti sveučilišta kroz poticanje

studentskog volonterstva kao oblik socijalnog poduzetništva“, dr.sc. Julia Perić)

2

1. Što je socijalno poduzetništvo?

Iako tek privlači sve veću pozornost sam pojam socijalno poduzetništvo nije nov fenomen

(Dees, 1998; Davis, 2002). Korijeni socijalnog poduzetništva u praksi sežu i do 18tog stoljeća

kada su industrijalisti poput Robert Owena1 vodili brigu o zaštiti zaposlenih nastojeći

poboljšati njihove uvjete rada, omogućiti adekvatno obrazovanje njihovoj obitelji i uključiti ih

u različite kulturne aktivnosti (Shaw i Carter 2007:419). U publikacijama se, pojam socijalno

poduzetništvo, prvi put mogao naći 1972. godine zahvaljujući Billu Draytonu osnivaču

Ashoke2. Drayton je prepoznao socijalno poduzetništvo kao inovativan pristup za rješavanje

ozbiljnih društvenih problema s kojima se suočava svaka zajednica.

Prema Hayden (2005) socijalno poduzetništvo predstavlja revoluciju u poslovanju, jer s

transformacijom društva kapitala u društvo znanja društveni problemi i "feel good" faktor

(Thompson, 2002:413) postaju gotovo važniji od stvaranja profita. Ubrzani razvoj

globalizacije ostavlja za sobom mnoge negativne posljedice poput stvaranja većeg jaza

između bogatih i siromašnih, nezaposlenosti, i pada socijalne osjetljivosti. Stara paradigma u

kojoj je "osobni profit glavni pokretač privatnih poduzeća i društvenog bogatstva"

(Schumpeter, citirano kod Mair and Marti, 2005:5) ne odgovara više u potpunosti situaciji u

kojoj se nalazimo jer ne usmjerava svoju pozornost na one na koje negativne posljedice

globalizacije najviše utječu. Vapaj tog marginaliziranog sloja društva rijetko čuju i/ili ne znaju

na njega odgovoriti javne institucije zbog čega se javlja potreba za novim, inovativnim i

poduzetnijim načinom rješavanja ozbiljnih društvenih problema. Pa iako ne postoji čarobni

štapić, unapređenju kvalitete života svakodnevno pridonose oni koji ne mogu ostati

ravnodušni na nepravednost i nejednakost. Ovi su ljudi svojom odlučnošću, socijalnom

osjetljivošću i kontinuiranom inovativnošću stvorili novu paradigmu u poslovanju kojoj je

prioritet generiranje društvene koristi i rješavanje društvenih problema na odgovorniji,

inovativniji i poduzetniji način.

Socijalno poduzetništvo u svojoj praksi primjenjuje elemente tradicionalnog poduzetništva

koristeći poslovne principe i poduzetničke vještine u svrhu rješavanja važnih socijalnih

problema, a ne generiranja profita. Dees (2007:24) navodi kako socijalni poduzetnici

ostvarivanju svoje misije prilaze s istom odlučnošću, kreativnošću i snalažljivošću kao i

tradicionalni poduzetnici. Ipak, socijalni poduzetnici su fokusirani na socijalne probleme, a ne

na komercijalno tržište. Charles Leadbeater (1997:11), jedan od važnijih istraživača socijalnog

poduzetništva, također smatra da profit, akterima socijalnog poduzetništva, ne predstavlja

1 Robert Owen (1771 – 1858) – industrijalist i suvlasnik tvornice tekstila; svoj je rad ograničio na to da svoje radnike

motivira na rad i suradnju u poslovnom procesu – organizacijom pristojnog stanovanja, boljim plaćama, obrazovanjem njihove djece, minimalnom zdravstvenom zaštitom, zabranom rada djece, ograničenjem radnog dana - njegov je filantropski rad imao značajnog uspjeha. Owen je postigao da u Engleskoj rano započne proces državne intervencije u reguliranju radnih odnosa i donošenja niza propisa u krugu radnog zakonodavstva. 2 Ashoka je globalno udruženje vodećih svjetskih socijalnih poduzetnika—muškaraca i žena s rješenjima za najhitnije svjetske društvene probleme, kojima mijenjaju sustav.

3

glavni cilj poslovanja. I Dees i Leadbeter smatraju da je glavna pokretačka snaga ovih ljudi

sama činjenica da nisu zadovoljni sa stvarima koji se događaju u njihovoj okolini, dok profit u

potpunosti pada u drugi plan. Ovakav isključiv način razmišljanja i poimanja socijalnog

poduzetništva često je na udaru kritike jer neki autori (Boschee i McClurg, 2003.; Shaw i

Carter, 2007.; Simpson, 2007.) smatraju da joj nedostaje jedan od važnijih "sastojaka" –

ekonomska zarada. Osnova socijalnog poduzetništva svakako je generiranje društvene

vrijednosti no za njenu održivost, dugoročno, potrebna su financijska sredstva. Prema tome,

iako ne predstavlja krajnji cilj, ekonomsku vrijednost također treba uzeti vrlo ozbiljno jer je

ona nužan nusproizvod koji osigurava održivost inovacija i inicijativa ali i financijsku održivost

(Mair i Marti 2005:39.).

Prema tome, bez obzira na fokus i način na koji ostvaruju svoje ciljeve, da bi dugoročno bili

uspješni, kritičari (Boshee and McClurg, 2003.) smatraju da socijalni poduzetnici baš kao i

tradicionalni poduzetnici moraju održati svoju uspješnost profitom, a ne donacijama i

subvencijama. Prema autorima (Boshee i McClurg, 2003.; Shaw i Carter, 2007.), koji

zagovaraju da ekonomska vrijednost mora biti jedan od ciljeva poslovanja, socijalni

poduzetnici se ne žele oslanjati na donacije i milosrđa drugih nego se, baš kao i tradicionalni

poduzetnici, koriste tržišnim aktivnostima kako bi ostvarili financijsku održivost, a time i

osigurali dugoročno ostvarivanje svojih socijalnih ciljeva. Stoga, iako u poslovanju socijalnih

poduzetnika ne dominira direktna financijska korist za poduzetnika (Mair i Marti, 2005:36),

bez nje socijalno poduzetništvo ne bi bio održiv proces stvaranja socijalnih promjena i

rješavanja važnih socijalnih potreba.

Socijalno poduzetništvo predstavlja odgovor na potrebe društva koje niti vladine niti

socijalne institucije, zbog svoje birokracije, sporosti i nefleksibilnosti, ali i preuske definicije

svojih misija, nisu mogle riješiti. Charles Leadbeater (1997) smatra da najveći razlog leži u

tome što je javni sektor sam po sebi izrazito netolerantan, ne prihvaća greške, neinovativan i

ne želi prihvatiti potrebu za promjenom vlastite organizacijske i poslovne strukture. Prema

njemu, potrebno je izgraditi takvu okolinu u kojoj će javni službenici razmišljati “outside the

box” i naučiti kako riskirati. Na taj način bi se povećala fleksibilnost, a smanjio otpor

promjenama koji sada ima značajnu ulogu u (ne)efikasnom djelovanju javnog sektora. Osim

toga smanjio bi se i jaz između javnog i poslovnog sektora što bi automatski omogućilo

zajedničko i efikasnije rješavanje socijalnih problema (nezaposlenost, neobrazovanost,

zdravstveni problemi, kriminal i sl.) koje javne institucije trenutno nisu u stanju riješiti.

Weerawardena i Mort (2005:32) socijalno poduzetništvo opisuju kao multidimenzionalan

model jer ga, kao i tradicionalno poduzetništvo, karakteriziraju pojmovi poput uočavanja i

iskorištavanja prilika, inovativnosti, stvaranja socijalne vrijednosti, aktivno rješavanje

socijalnih problema i preuzimanje rizika. No, prema autorima, multidimenzionalnost

socijalnog poduzetništva se ne temelji isključivo na navedenim karakteristikama, nego i na

preprekama s kojima se socijalno poduzetništvo, zbog prirode svoje misije, svakodnevno

4

suočava. Prva, tzv. statična prepreka odnosi se na težnju socijalnih poduzetnika da se pri

ostvarenju cilja dostigne i njegova dugoročna održivost. (Ne)opipljivost misije socijalnih

poduzetnika i težina njenog ostvarenja može ograničiti poduzetničko ponašanja i usporiti ili

spriječiti realizaciju željenih ciljeva. Druga, dinamična prepreka, predstavlja dinamičnu i

kompleksnu okolinu u kojoj socijalni poduzetnik djeluje. Što je okolina dinamičnija,

kompleksnija i nesigurnija socijalnim poduzetnicima je potrebno znatno više ulaganja i

napora kako bi sagradili održivost misije bez obzira na raspoloživost resursa (Slika 1):

1. Vezani multidimenzionalni model socijalnog poduzetništva

Izvor: Weerawardena, J., Mort, G.S., "Investigating social entrepreneurship: a multidimensional model", Journal of World

Business, Vol. 41 pp.21-35., 2006

Taj odnos između cilja (kreiranja socijalne vrijednosti), poduzetničkog ponašanja

(inovativnosti, proaktivnosti i preuzimanja rizika), statičnih prepreka (ostvarenje socijalne

misije i njene održivosti) i dinamičnih prepreka (dinamične, kompleksne i konkurentne

okoline) jasno je vidljiv i u sljedećoj formuli:

SVC=f(I,P,RM) subject to S, SM, E

gdje je:

� SVC – social value creation (stvaranje socijalne vrijednosti)

� I – innovation (inovativnost)

� P – proactivity (proaktivnost)

� RM – risk management (preuzimanje rizika)

� S – sustainability (održivost )

5

� SM – social mission (socijalna misija)

� E – environment (okolina)

Prema navedenim elementima i socijalno poduzetništvo je, kao i tradicionalno fokusirano je

na kreiranje određene vrijednosti i korištenje poslovnih principa kako bi bilo konkurentno na

tržištu i osiguralo održivost vlastite misije.

Prema tome, socijalno poduzetništvo nije samo generiranje društvene koristi, iako je ono,

svakako, glavni fokus poslovanja. Socijalni poduzetnici, s jedne strane, osluškuju potrebe

svoje zajednice, proaktivni su i odgovaraju na te potrebe inovativnim i kreativnim rješenjima,

bez obzira na to koliko im je resursa trenutno na raspolaganju. S druge strane, važna

pretpostavka za stvaranje socijalne vrijednosti leži u razumijevanju dinamičnosti i

kompleksnosti okoline u kojoj socijalni poduzetnici djeluju. S obzirom na prirodu misije

socijalnog poduzetništva, upravljanje rizikom u takvoj okolini predstavlja značajno veći izazov

socijalnim poduzetnicima nego što bi to bio slučaj sa tradicionalnim.

Socijalno poduzetništvo ima ogromnu mogućnost i moć promijeniti svijet i utjecati na

različite institucije, grupe i pojedince da zajedničkim snagama transformiraju društvo u

zajednicu kvalitetnog življenja. William Drayton je prepoznao tu moć i 1972. godine osnovao

Ashoku, instituciju koja svijetu predstavlja sve one ljude koji svojom upornošću, željom i

strašću mijenjaju svijet. A takvih ljudi je sve više. I sve je više onih organizacija koje u svoje

poslovanje uključuju “dvobilančni“ ili “trobilančni“ pristup kojim dokazuju da i same shvaćaju

koliko svojim djelovanjem mogu pridonijeti rješavanju različitih problema i svoje zajednice ali

i šire. Jasno je da se ove organizacije ne odriču generiranja profita u korist institucije i/ili

pojedinaca, niti je to potrebno, no sve više se javlja osjećaj da trebaju biti aktivni sudionici u

razvoju zajednice u kojoj žive, tim više što posjeduju snagu i resurse da to i učine.

2. Razlika između socijalnih i tradicionalnih poduzetnika

Socijalno je poduzetništvo svoje temelje izgradilo na značaju i karakteristikama

tradicionalnog poduzetništva. Prema tome, kada se gleda s aspekta karakteristika poput

odlučnosti, iskorištavanja prilika, karizme, reagiranja na promjene, kontinuirano inoviranje i

ulaganje u poslovanje, maksimalno iskorištavanje ograničenih resursa – čini se da obje vrste

poduzetnika čine isti ljudi. No, iako posjeduju gotovo iste karakteristike kao tradicionalni

poduzetnici, socijalni poduzetnici su, prema Nancy Clement3, znatno više orijentirani na ono

što se događa u njihovoj okolini, u smislu da osluškuju i reagiraju na nepravdu, nejednakost i

3 Nancy Clement trenutno je privremeni ravnatelj Social Entrepreneurship Initiative na Purdue University, http://www.slideshare.net/niclement/social-entrepreneruship, 14.05.2009.

6

socijalne probleme. Ona karakteristike socijalnih i tradicionalnih poduzetnika vidi na sljedeći

način (slika 2):

Slika 2. Razlika između tradicionalnih i socijalnih poduzetnika (Clement)

Izvor: http://www.slideshare.net/niclement/social-entrepreneruship

Schuyler (1998) smatra socijalne poduzetnike pionirima koji su otkrili da im poduzetništvo

može pomoći i u rješavanju različitih potreba zajednice i u tome da postanu financijski

neovisni. No kako socijalne poduzetnike ipak ne bi stavio u isti kontekst s tradicionalnim

poduzetnicima autor citira Thalhuber (1998) koja socijalne poduzetnike poistovjećuje s

poduzetnicima neprofitnih organizacija na temelju čega, u svom članku “How nonprofit and

for-profit entrepreneurs differ”, naglašava razlike između tradicionalnih i socijalnih

poduzetnika: (slika 3):

Slika 3. Razlika između tradicionalnih i socijalnih poduzetnika (Thalhuber)

Izvor: Schuyler, G., "Social entrepreneurship: profit as a means, not an end", CELCEE Digest, Vol. 30 No. November, 1998.

7

Prema Boschee i Mclurg (2003:3) i mnogi tradicionalni poduzetnici u svom poslovanju mogu

biti socijalno orijentirani – doniraju novce različitim neprofitnim organizacijama i udrugama,

posluju u skladu s ekološkim standardima, prema svojim zaposlenicima se ponašaju s

dostojanstvom i poštovanjem, odbijaju poslovati nemoralno i sl. Pa ipak, iako vrlo pohvalno

ponašanje, i Boschee i Mclurg i Clement smatraju da je njihovo poslovanje samo indirektno

povezano sa socijalnim problemima koje muče različite ljude u njihovoj zajednici. S druge

strane, poslovanje socijalnih poduzetnika je direktno povezano sa ostvarivanjem socijalne

misije i rješavanjem i najtežih socijalnih problema. Oni socijalne probleme mogu riješiti na

nekoliko načina, bilo da zaposle ljude s poteškoćama u razvoju, siromašne ili one koji su na

bilo koji drugi način bespomoćni ili da prodaju usluge i proizvode koji direktno imaju utjecaja

na rješavanje socijalnih problema (proizvodeći naprave za osobe sa invaliditetom, nudeći

usluge kućne njege starijim i nemoćnim osobama i sl.) (Boschee i Mclurg, 2003). Socijalni

poduzetnici nikada neće staviti u prvi plan osobni dobitak, rizik ili troškove koje će

eventualno napraviti svojim poslovanjem. Njihovi proizvodi, usluge, klijenti i poslovne

metode vođeni su isključivo potrebom koju iskaže nezadovoljeno tržište i marginalizirana

skupina ljudi (Hartigan i Billimora, 2005:19).

Iako je inovativnost karakteristika koja povezuje obje vrste poduzetnika, mnogi autori (Shaw

i Carter, 2003.; Hartigan i Billimoria, 2005.; Bornstein, 2007) se slažu sa Leadbeaterom da

tradicionalni poduzetnici ne moraju nužno biti i inovativni kako bi bili uspješni poduzetnici,

dok socijalni poduzetnici, s obzirom na izrazito težak posao rješavanja (ne)rješivih socijalnih

problema, moraju biti izrazito inovativni.

3. Socijalno poduzetništvo nije sinonim za neprofitne organizacije

Unapređenje kvalitete života i pomaganje onima kojima je pomoć najpotrebnija, a čiji su

problemi zapostavljeni od strane različitih privatnih i javnih institucija predstavljaju srž

poslovanja i neprofitnih organizacija i socijalnih poduzetnika. Pa iako se, kako zbog misije za

kojom teže tako i zbog nedovoljnog razumijevanja pojma socijalno poduzetništvo, ovaj

aspekt tradicionalnog poduzetništva vrlo često poistovjećuje sa neprofitnim organizacijama

značajne razlike ipak postoje. Dvadesetogodišnje iskustvo Ricka Walkera4 (citirano kod

Boschee i McClurg, 2003:5) je pokazalo da većina ljudi iz neprofitnog sektora nije sklona

riziku niti ima želje djelovati izvan parametara onoga što je standardno u sustavu u kojem

djeluju. Iako i u neprofitnom sektoru postoji iznimaka po tom pitanju, socijalni poduzetnici

uopće ne razmišljaju o standardnom načinu ponašanja, djeluju bez obzira na situaciju u kojoj

se nalaze i odgovaraju na probleme kreativno i inovativno bez obzira na znatni nedostatak

resursa. Zbog promjena koje nosi ubrzani razvoj globalizacije svaki sektor treba posjedovati

4 Rick Walker iz Marshfield, Massachusetts - osnivač sedam socijalnih poduzeća koja zapošljavaju osobe s posebnim potrebama

8

socijalnu notu i biti aktivni sudionik u izgradnji boljeg života u vlastitoj zajednici. No, socijalni

su poduzetnici, za razliku od djelatnika u neprofitnim organizacijama, puno brži, inovativniji i

snalažljiviji u pronalaženju načina i resursa za rješavanje ozbiljnih socijalnih problema. Osim

toga, neprofitne organizacije u pravilu nisu samoodržive – ovise o projektima, subvencijama,

natječajima i sl. Kao takve, prema Boschee i McClurgu (2003:1) nisu ni poduzetne. Pri tome

autori ne umanjuju njihovu vrijednost i doprinos zajednici i korisnicima koji koriste njihove

usluge. Boschee i McClurg smatraju neprofitne organizacije izrazito inovativnim

organizacijama koje značajno, doprinose razvoju zajednici, stvaraju nove i važne programe,

usluge i sl. No inovativno ne znači nužno i poduzetno. Prema Boschu i McClurgu, neprofitne

organizacije koje ne generiraju zarađeni profit se ne mogu smatrati poduzetnim

organizacijama. Neprofitni sektor još uvijek za sobom vuče stare modele djelovanja

oslanjajući se prvenstveno na filantropiju, volonterstvo i vladine poticaje. Iako socijalni

poduzetnici pozdravljaju svaki dodatni poticaj (poput filantropije, volonterstvo i vladinih

subvencija), oni, za razliku od neprofitnih organizacija, žele biti u potpunosti neovisni.

Njihova želja da samoodrživošću i samofinanciranjem ostvaruju svoju socijalnu misiju puno je

jača od bilo koje svote novca koju mogu dobiti od nekog drugog. Prema tome, za razliku od

neprofitnih organizacija koje generiraju društvenu korist, ali su rijetko samoodržive, socijalno

poduzetništvo predstavlja poduzetništvo koje djeluje s ciljem stvaranja profita ali radi

ostvarivanja misije “usluživanja” ili pomaganja svojoj zajednici, pružajući pri tome neprofitne

usluge krajnjim korisnicima.5

4. Socijalni poduzetnici – po čemu su posebni?

U današnje vrijeme sve se više javlja potreba za ljudima koji imaju i sposobnost uočiti priliku

za rješavanje neke, do sada, neriješene dileme i mogućnost prikupiti potrebne resurse (ljude,

volontere, opremu, novac) kojima uspješno “čine promjenu“ (Thompson, Alvy i Lees, 2000).

David Bornstein (2007) smatra da važna socijalna promjena počinje s jednom poduzetničkom

osobom, upornim i energičnim pojedincem koji može uočiti problem, predvidjeti rješenje,

preuzeti inicijativu, prikupiti resurse, svladati sve prepreke i izgraditi organizacije koje će

štititi njegovu viziju. Takav pojedinac će iz desetljeća u desetljeće usavršavati, jačati i širiti

svoju viziju kako bi ono što je nekada bila marginalna ideja postala mjerilo ponašanja.

Hartigan i Billimora (2005:19) naglašavaju kako socijalni poduzetnici moraju biti izuzetno

snalažljivi i inovativni jer osim što pokušavaju riješiti probleme koje javne institucije ne mogu

riješiti, nude proizvode i usluge na tržištima na kojim tradicionalna poduzeća ne žele

poslovati jer je rizik prevelik, a financijske nagrade premale.

Mort, Weerawardena i Carnegie (2002:84) socijalne poduzetnike vide kao poduzetničke

virtuoze. U njihovim karakteristikama i ponašanju može se pronaći virtuozna dimenzija koja

5http://telecentrecommunity.ning.com/group/SocialEnterprisesEmpresasSociales/forum/topics/social-entrepreneurship- for, 21.06.2009.

9

omogućava ostvarenje socijalne misije što ih čini drugačijim od tradicionalnih poduzetnika.

Osim toga, autori navode još jednu karakteristiku, specifičnu za socijalne poduzetnike –

sposobnost donošenja “uravnoteženih“ odluka. Kako bi socijalna misija do kraja ostala glavni

razlog i nekompromisni cilj poslovanja socijalni poduzetnici moraju znati utvrditi prioritete i

odlučiti se između konfliktnih aktivnosti koje će dati najveći i najbolji rezultat. Ovom

karakteristikom, prema tome, socijalni poduzetnici osiguravaju da njihove aktivnosti budu

dosljedne cilju poslovanja.

Socijalni poduzetnici, također, imaju i razvijenu sposobnost umrežavanja; zbog prirode svojih

misija naučili su surađivati i stvarati veliku mrežu kontakata s ljudima iz bilo kojeg sektora,

bilo koje političke aspiracije i religioznog uvjerenja. Ova karakteristika, za socijalne

poduzetnike, vrijedi znatno više od posjedovanja financijskih resursa, jer, s jedne strane,

stvara odnose bazirane na povjerenju i razumijevanju, a s druge strane osigurava bolje

iskorištavanje postojećih resursa i održiviji utjecaj na zajednicu.6

Prema Rupertu i Chaneyu (2005) socijalni poduzetnici su ambiciozni, vođeni misijom,

strateški orijentirani, snalažljivi i orijentirani rezultatima. Autori smatraju da navedene

karakteristike nisu samo korisne nego su i presudne za uspjeh organizacija koje vode socijalni

poduzetnici. Kao i tradicionalni poduzetnici socijalni poduzetnici iskorištavaju one prilike koji

drugi propuste i moraju biti izuzetno snalažljivi u pronalaženju i mobiliziranju resursa (bez

obzira radi li se o ljudskim, financijskim ili političkim). Upravo ova faza u ciklusu ostvarivanja

socijalne misije predstavlja najtežu etapu s obzirom da je alokacija resursa socijalnim

poduzetnicima ograničena i misijom kojom su vođeni (usmjerenoj onoj skupini ljudi koja u

većini slučajeva nema mogućnosti platiti njihove usluge) i tržištem koje ne zna prepoznati i

izmjeriti vrijednost dobivenu rješavanjem različitih socijalnih problema. Osim problema pri

alokaciji resursa socijalni poduzetnici se suočavaju i s problemom rasta i preživljavanja

organizacija koje vode. Iako posjeduju ključne karakteristike za rješavanje socijalnih

problema, većina socijalnih poduzetnika nema dovoljno znanja i vještina za održavanje misije

i vođenje rastućih organizacija koje su financijski sve zahtjevnije.

Martin i Osberg (2007:30) smatraju socijalne poduzetnike izrazito zanimljivim ljudima jer

dolaze do briljantnih ideja koje, usprkos svim preprekama, uspijevaju realizirati kreirajući

nove proizvode i usluge i u potpunosti promijeniti živote velikog broja ljudi. Zbog istog

razloga Dees (2001:4) vidi socijalne poduzetnike kao reformere i revolucionare koji:

1. usvajaju misiju kako bi kreirali i održali socijalnu vrijednost (ne privatnu vrijednost),

2. prepoznaju i neumorno slijede nove prilike koje pomažu u ostvarenju te misije,

3. uključeni su u proces kontinuiranog inoviranja, prilagodbe i učenja,

4. djeluju hrabro i nisu ograničeni resursima koje trenutno posjeduju, te

6 S.Silverthorne, Putting Entrepreneurship in Social Sector, Interview with Jane Wei Skiller, 2008.

10

5. pokazuju veliku dozu odgovornosti prema ljudima kojima pomažu i ishodima koje

kreiraju.

Prema Deesu (2001:4), socijalni poduzetnici su izrazito hrabri ljudi koji ne “otkrivaju

simptome“ nego se bave uzrocima problema. Jedna od važnih karakteristika socijalnih

poduzetnika je i liderstvo. Socijalni poduzetnici imaju sposobnost privući veliki broj ljudi koji

će isto tako biti izuzetno privrženi stvaranju socijalne vrijednosti ne obazirući se pri tome na

ekonomsku dobit. No kako privući ljude i uvjeriti ih da se odreknu vlastite dobiti za veći cilj i

stvaranje veće vrijednosti nije nimalo jednostavan zadatak Dees (citirano kod Mort,

Weerawardena i Carnegie 2003:80) socijalne poduzetnike naziva “posebnom vrstom lidera“.

Uspješno iskomunicirati misiju i učiniti ju uvjerljivom i neodoljivom snažna je karakteristika

socijalnih poduzetnika zbog čega ih Leadbeater, uz lidere, vidi i kao uspješne naratore

(“storry tellers“) koji će se uvijek radije koristiti metaforama i pričicama, a ne planovima i

strategijama. Ono što Leadbeter smatra posebno bitnim kod socijalnih poduzetnika je i

njihova svjesnost da samo osnaživanjem drugih mogu osigurati održivost socijalnog

pothvata. Naime, iako rade izuzetno vrijednu stvar za svoju okolinu i društvo i često uspiju

napraviti stvari koje su se činile nemogućim, socijalni poduzetnici ne žele da njihovi korisnici

budu samo pasivni promatrači i primatelji socijalne pomoći. Naprotiv, iako svjesni da se

njihovi korisnici suočavaju s kompleksnim i teškim problemima, socijalni poduzetnici će

napraviti sve što je u njihovoj moći da korisnici nauče biti zahtjevni i iskoristiti svoje

sposobnosti kako bi u budućnosti znali odreagirati na probleme s kojim se budu suočavali.

David Bornstein (2007) smatra da uspjeh socijalnih poduzetnika najviše ovisi o kvaliteti

njihove motivacije te da su najuspješniji socijalni poduzetnici oni koji su i najodlučniji u

ostvarenju dugoročnih ciljeva sa dubokim značenjem. Fokusirajući se na njihovu motivaciju iz

koje proizlazi sistematično traženje prilika, predviđanje prepreka, kontroliranje rezultata,

planiranje, te vrednovanje dugoročnih okolnosti, a ne kratkoročnih dobitaka, Bornstein

identificira šest važnih karakteristika socijalnih poduzetnika:

1. Volja za samodisciplinom – najuspješniji socijalni poduzetnici imaju snažnu volju za

samodisciplinom. Obzirom na privrženost ciljevima, a ne planovima, strukturama i

pristupima socijalnim poduzetnicima nije problem stati i reći da nešto nije u redu i da

su im pretpostavke pogrešne. U uvjetima rastućih tehnoloških promjena i

globalizacije volja za samodisciplinom je jedna od najvažnijih karakteristika

prilagodbe i fleksibilnosti

2. Volja za dijeljenjem zasluga - Socijalnom poduzetniku kojemu je istinska namjera

osigurati pozitivnu promjenu rješavajući socijalni problem dijeljenje zasluga

predstavlja temelj za širenje mreže kontakata, dobivanje dodatne pomoći i

motiviranje osoba uključenih u ostvarivanje njegove vizije i ciljeva.

3. Volja za “rušenjem” postojećih struktura – socijalni poduzetnici dolaze iz različitih

sektora (javni sektor, civilni sektor, poslovna zajednica i akademija) u kojima se zbog

11

strogih i institucionalnih struktura susreću s različitim preprekama. Usprkos tim

preprekama socijalni poduzetnici imaju sposobnost izazvati promjenu izgrađujući

organizacije koje mijenjaju strukturu postojećih. Na taj način osiguravaju više slobode

za proaktivnost i veću udaljenost od prepreka koje su priječile inovativno ponašanje u

postojećim organizacijama

4. Volja za prevladavanjem interdisciplinarnih ograničenja – suočeni s različitim

problemima socijalni poduzetnici spremno zaobilaze disciplinarne granice i stvaraju

kontakte s ljudima iz različitih sektora, različitih političkih i religijskih uvjerenja,

različitih iskustava i stručnosti jer zajedno mogu izgraditi izvodljiva rješenja za

najozbiljnije svjetske probleme

5. Volja za radom u tišini – često puta aktivnosti i socijalni učinak socijalnih poduzetnika

budu prepoznati tek nakon dugog niza godina rada u potpunoj „nepoznatosti“.

Socijalni poduzetnici imaju i volju i motivaciju slijediti ideju tako čvrsto i dugo bez

obzira što možda nitko možda neće prepoznati njen značaj.

6. Etika kao snažna pokretačka sila – motivacija socijalnih poduzetnika temeljena je na

etičkim vrijednostima koje u sebi nose (bilo da se radi o vrijednostima koje su na njih

prenijeli njihovi roditelji ili netko od rodbine, bilo da one proizlaze iz želje da

pomognu onima koji pate ili su i sami suočeni s hendikepom)

5. Od ideje preko uočavanja socijalne prilike do socijalnog učinka

Proces poduzetničkog djelovanja socijalnih poduzetnika temelji se na tradicionalnom

konceptu stvaranja nove vrijednosti. Kod tradicionalnih poduzetnika ta nova vrijednost se,

najčešće, odnosi na generiranje profita za poduzetnika, dok socijalni poduzetnici generiraju

profit potaknuti željom da unesu pozitivnu promjenu u društvo u kojem djeluju i ostvare

socijalni učinak. No, bez obzira na motivaciju koja se krije iza poduzetničkog procesa i

tradicionalni i socijalni poduzetnici imaju sposobnost da gotovo iz ničega izgrade nešto.7

Prema Timmonsu (1990) proces izgradnje nove vrijednosti započinje s idejom, koja, nije

uvijek i odlična poslovna prilika, no zato uvijek prethodi poslovnoj prilici. Kako bi proces

poduzetničkog djelovanja bio uspješan, poduzetnik, prema Timmonsu, mora imati na

raspolaganju tri ključna čimbenika – poslovnu priliku, tim i resurse. Stoga, i socijalni

poduzetnik, kako bi ostvario svoj cilj i stvorio dodanu socijalnu vrijednost mora generirati

ideje, istražiti tržište, uočiti priliku, stvoriti tim oko sebe, čak složiti i poslovni plan i pronaći

izvor financiranja za svoj pothvat.

Prema Jerryu Kitzu8 najjednostavnije objašnjenje sposobnosti uočavanja socijalne prilike je

da se ono odnosi se na konstantnu težnju socijalnog poduzetnika za novim načinima

7 http://www.portalalfa.com/time/management/razno/pod_bilj_prvi_korak.pdf, 12.10.2009. 8 Kitzi, J., Predsjednik Udruge Social Venture Partners of Greater Kansas City, poglavlje 3:Recognizing and assessing new

12

kreiranja ili održavanja socijalne misije. Iako ideje uvijek postoje, manje je vjerojatno da će

baš svaka zaživjeti kao dobra socijalna prilika. Kitz smatra da je uspješno iskorištavanje

socijalne prilike značajno povezano s prozorom prilika kao i s različitim karakteristikama

(socijalnog) poduzetnika, naravno, ne nužno urođenim.

U procesu koji vodi do iskorištavanja socijalne prilike važnu ulogu igra i mreža ljudi, odnosno

interesna skupina koja za socijalne poduzetnike obuhvaća njihovu obitelj, klijente, važne

suradnike, zaposlenike i druge poznanike. Veća interesna skupina predstavlja veću garanciju

djelotvornog pretvaranja prilika u pothvat, jer ako se i dogodi da socijalni poduzetnik ne uoči

i prepozna socijalnu priliku može se dogoditi da će to napraviti netko iz njegove mreže

poznanstava. Osim toga, mreža poznanstava za socijalnog poduzetnika predstavlja i važan

izvor informacija, podrške i resursa koji mu mogu znatno pomoći u iskorištavanju uočene

prilike i ostvarivanju misije poslovanja.

Treća važna komponenta procesa poduzetničkog djelovanja su resursi. I tradicionalni i

socijalni poduzetnici su poznati po umijeću korištenja različitih metoda i tehnika prikupljanja

resursa, ali i po svojoj snalažljivosti da nastave ostvarivati svoju misiju bez obzira na

ograničenost resursa. Obzirom na prirodu misije, socijalni poduzetnici možda i više no

tradicionalni, u svom poslovanju koriste koncept “bricolage“ i strategiju efektuacije. Pojam

bricolage odnosi se na sposobnost poduzetnika da problem ili zadatak riješi s onim resursima

koje trenutno posjeduje. Strategija efektuacije odnosi se na proces donošenja odluke pri

kojem poduzetnik ne razmišlja direktno o cilju kojeg je postavio, nego predviđa nekoliko

različitih načina putem kojih može doći do tog cilja. Pri tome ne pokušava eliminirati

nesigurnost kroz precizno planiranje aktivnosti, već nastoji iskoristiti kompleksnost i

nesigurnost okoline intuitivno odgovarajući na situacije koje se dogode (Sarasvathy, 2007.).

Sarasvathy smatra, da je strategija efektuacije uspješnija od ostalih strategija jer, iako sa

sobom nosi veći rizik od neuspjeha, poduzetnici koji koriste ovu strategiju lakše se nose sa

promjenama i uspješnije iskorištavaju nove izvore resursa čim postanu dostupni. Ipak,

Schrader (2006, citirano kod Monllor, 2007) navodi kako će, bez obzira na karakteristike koje

socijalni poduzetnici posjeduju, raspoloživost resursa ipak imati određeni utjecaj na izbor

metode pri iskorištavanju socijalne prilike.

opportunities, (2001), citirano u knjizi „ Enterprising nonprofits: a toolkit for social entrepreneurs, Gregory Dees, Jed Emerson, Peter Economy, 2001.; http://books.google.hr

13

6. Izvori i modeli socijalnog poduzetništva

Socijalni poduzetnici reagiraju na nepravdu i nedostatke na tržištu koji ugrožavaju

najmarginaliziraniju skupinu ljudi. Činjenica da ovi nedostaci i problemi mogu doći iz bilo

kojeg sektora eliminira „predrasude“ da socijalni poduzetnici dolaze isključivo iz neprofitnog

sektora. Prema tome, i socijalne inicijative, bilo pojedinaca bilo organizacija, se mogu naći u

bilo kojem sektoru i na bilo kojem tržištu. Alastair Wilson, voditelj Škole za Socijalne

poduzetnike, smatra da, iako većina socijalnih poduzetnika započinje svoju karijeru u

neprofitnom, tzv trećem sektoru, sve je više socijalnih poduzetnika koji i u drugim sektorima

(privatnom i javnom) mogu pronaći model koji će im najbolje pomoći u ostvarenju njihove

misije9

Organizacija Social Entrepreneurship Initiative10 smatra da se socijalne organizacije mogu

klasificirati na jedan od tri sljedeća načina: kao profitne organizacije koje koriste sve

raspoložive resurse kako bi riješili određene socijalne probleme, kao neprofitne organizacije

koje pomažu pojedincima da sami pokrenu svoja mala profitna poduzeća ili kao neprofitni

pothvati koji stvaraju ekonomsku vrijednost koja se koristi za financiranje različitih programa

i/ili stvaranje radnih mjesta i obrazovnih mogućnosti svojim klijentima.

Thompson (2002) socijalne poduzetnike pronalazi u:

1. profitnom sektoru u kojem organizacije imaju donekle razvijenu odgovornost da

trebaju činiti dobro i pomagati društvu i zajednici različitim poslovnim strategijama,

donacijama i sl.

2. socijalnim poduzećima koja su osnovana s ciljem ostvarivanja socijalne vrijednosti, ali

i dalje posluju na principima i tehnikama tradicionalnih poduzeća

3. volonterskom sektoru za kojeg se smatra da je glavni svijet socijalnog poduzetnika

I prema Charles Leadbeateru (1998:10), socijalni poduzetnici dolaze iz tri glavna izvora -

javnog, privatnog i volonterskog sektora. Leadbeater smatra da sva tri sektora bilježe porast

inovacijskih aktivnosti. U javnom sektoru manageri i djelatnici pronalaze nove načine kako bi

se unaprijedila i inovirala socijalna skrb za korisnike, u privatnom poduzetnici pokazuju sve

veći interes da okruženje u kojem djeluju bude socijalno osviješteno, dok volonterski sektor,

prema Leadbeateru, sam po sebi, predstavlja najplodniji i najinovativniji izvor socijalnog

poduzetništva. Ono bitno što napominje Leadbeater jest da samo suradnja između ova tri

sektora može proizvesti održivu socijalnu inovaciju i stvoriti održivu socijalnu vrijednost za

društvo u cjelini.

9 www.philanthropyuk.org/AGuidetoGiving/Howtogive/Socialentrepreneurship/, 25.07.2009. 10

Organizacija Social Entrepreneurship Initiative je osnovana na Stanford Sveučilištu – citirano kod Shaw i Carter, Social Entrepreneurship: theorethical antecedents and empirical Analysis of Entrpreneurial processes and outcomes, 2007, str. 420

14

Dakle, bez obzira iz kojeg sektora dolaze, socijalne poduzetnike se ne treba generalizirati i

vezati za jedan određeni. Harward Business School, kao prva obrazovna institucija koja je u

svom programu uvela socijalno poduzetništvo, tvrdi da je socijalno poduzetništvo povezano s

onim pojedincima i organizacijama koji, neovisno da li dolaze iz privatnog, neprofitnog ili

javnog sektora, svojim aktivnostima mogu doprinijeti socijalnom napretku.11 Sherill Johnson

(2000) smatra da, zbog misije kojom se bave, socijalni poduzetnici imaju sposobnost ukloniti

tradicionalne prepreke između javnog, privatnog i neprofitnog sektora te njihove

organizacije naziva hibridnim organizacijama koje koriste poslovne principe i poduzetničke

vještine kako bi različitim profitnim i neprofitnim aktivnostima razvili nove pristupe

rješavanju najvažnijih društvenih problema.

7. Primjeri socijalnih poduzetnika u svijetu

Najpoznatiji primjer socijalnog poduzetnika svakako je „bankar siromašnih“12 i dobitnik

Nobelove nagrade za mir u 2006. godini Muhammad Yunus. Svoje uvjerenje da je dobivanje

kredita temeljno ljudsko pravo pretvorio je u stvarnost osnivanjem Grameen Banke i

promoviranjem koncepta mikrokredita u Bangladešu pomoću kojeg se siromašnima,

najčešće ženama13, odobravao kredit većinom manji od $200. Do danas je ova banka izdala

više od pet milijardi dolara za više od pet milijuna stanovnika. Muhammad Yunus istinski je

primjer socijalnog poduzetnika koji opravdava izjavu Lao Cea, oca taoizma: „Daj gladnome

ribu, nahranio si ga taj dan. Nauči ga ribariti, nahranit ćeš ga doživotno„. Njegov osnovni cilj

bio je socijalni razvoj najsiromašnijih, a njegova ideja je bila davanje zajmova siromašnim

stanovnicima Bangladeša kako bi pokrenuli poslovne pothvate, podučavajući siromašne

osnovnim financijskim principima kako bi ti pothvati bili samoodrživi. Kao i svaki istinski i

uspješni socijalni poduzetnik i Muhammad Yunus ne prestaje s usavršavanjem, jačanjem i

širenjem svoje vizije. Novac od Nobelove nagrade usmjerio je na poboljšanje zdravstvenih

uvjeta u Bangladešu (izgradnja očnih klinika za siromašne) čime nastavlja aktivno utjecati na

poboljšanje životnih uvjeta u svojoj zemlji i rješavanja najtežih društvenih problema.

Muhammad Yunus nije osamljeni primjer socijalnih poduzetnika u svijetu. Često, ni sami

socijalni poduzetnici nisu svjesni da pripadaju toj kategoriji poduzetnika dok ne dobiju

priznanje ili nagradu za svoj rad i upornost u rješavanju teških socijalnih problema.

Organizacije poput Ashoke: Innovators for Public, Skoll Fondation, Schwab Foundation for

Social Entrepreneurship, Echoing Green nastale su na uvjerenjima da socijalni poduzetnici

predstavljaju važnu kariku u donošenju pozitivnih promjena svijetu na svim razinama i da ih

11 Citirano kod Barraket, J., Community and Social Enterprises: What Role for Government?, str. 2 12

“bankar siromašnih“ - http://nobelprize.org/nobel_prizes/peace/laureates/2006/yunus-bio.html, 28.8.2008. 13 Istraživanja su pokazala da žene češće reinvestiraju svoju dobit u daljnje poslovanje i obitelj što povećava pozitivne efekte odobravanja mikrokredita - http://actnow.hr/wp-content/uploads/2009/12/brosuraSocPod.pdf,

15

kao takve treba podržati i ispričati njihovu priču. Bill Drayton, osnivač Ashoke, prve i

najpoznatije organizacije koja promovira socijalne poduzetnike, u zadnjih trideset godina

traži i promovira osobe koje imaju snagu u svoju viziju uključiti i cijelu zajednicu te ju osnažiti

kako bi i sama preuzela ulogu onih koji unose pozitivne promjene (“Changemaker“). Članovi

organizacija Ashoka (“Ashoka Fellows“) predstavljaju one socijalne poduzetnike koji

demonstriraju izrazitu privrženost novim idejama, a svojim aktivnostima dokazuju da su

suosjećajnost, kreativnost i stvaranje široke mreže kontakata glavne snage za poticanje

promjena. Ashoka organizacija djeluje u 60 zemalja širom svijeta, a prepoznatim socijalnim

poduzetnicima osigurava pristup širokoj mreži socijalnih poduzetnika, političara, investitora,

znanstvenika i novinara i potiče njihovu inovativnost kako bi inspirirali nove generacije

pojedinaca na svim razinama, a posebno na lokalnoj, da i oni svojom privrženošću i

upornošću stvore pozitivne socijalne promjene.14

Inicijativom supružnika Schwab 1998. godine osnovana je organizacija Schwab Foundation

kojoj je, kao i organizacija Ashoka, s jedne strane, misija identificirati, nagraditi i širiti vijest o

izvanrednim socijalnim poduzetnicima, a s druge strane pomoći razvijanju svijesti o važnosti

socijalnog poduzetništva za unapređenje kvalitete života svakog društva. Prvobitna ideja

fondacije bila je novčano nagraditi tri socijalna poduzetnika godišnje, smatrajući da će ovaj

način privući pozornost medija, potaknuti širenje svijesti o njihovom radu i stimulirati druge

da podrže njihove vizije. No, s obzirom da ni iznos koji je fondacija davala nije polučila većom

medijskom pozornošću, odlučili su taj novac iskoristiti za izgradnju zajednice socijalnih

poduzetnika koja će im omogućiti pristup resursima, kontaktima i informacijama. Na ovaj

način odbor fondacije u kojem su, između ostalih, i svjetski poznata imena poput Paulo

Coelho (poznati brazilski pisac), Quincy Jones (američki skladatelj), Zanele Mbeki (Prva Dama

Južne Afrike) i Muhammad Yunus (manager Grameen Banke, Bangladeš), uspio je

identificirati socijalne poduzetnike i povezati ih i s drugim socijalnim poduzetnicima i

svjetskim liderima u poslovnom i u javnom svijetu kako bi zajedno rješavali različite socijalne

probleme15

14 Ashoka: Innovators for Public, http://www.ashoka.org/about, 05.10.2008. 15 http://www.schwabfound.org/sf/Publications/index.htm, 05.10.2008.