235
DRUGI DEO PREGLED SOCIOLOŠKIH TEORIJA

Sociologija 2deo

  • Upload
    -

  • View
    365

  • Download
    13

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Sociologija 2deo

DRUGI DEO

PREGLED SOCIOLOŠKIH TEORIJA

Page 2: Sociologija 2deo

SOCIOLOŠKE TEORIJE OSNIVAČA SOCIOLOGIJE

Page 3: Sociologija 2deo

1. Kontova teorija društva

Francuski sociolog i filozof Ogis Kont (1798-1857), jedan od osnivača sociologije u dva svoja glavna dela: Kursu pozitivne filozofije i Kursu pozitivne politike, razradom i sistematizacijom ideja svojih predhodnika, posebno Aristotela, Kondorseja i Sensimona prvi je razvio celovit sociološki sistem, odnosno celovitu i sistematičnu teoriju društva. Ljudsko društvo, smatra Kont, predstavlja završni korak organske evolucije. Ono je "veliko biće", svojevrstan "kolektivni organizam" koji poseduje primaran organski atribut "consensus universale". Otuda u ljudskom društvu, kao i biološkom organizmu, "postoji sklad strukture i funkcije koje idu zajedničkom cilju kroz akciju i reakciju unutar delova i u odnosu na okolinu". Opšti konsenzus na kome počiva društveni poredak izvire iz:

a) instinkta simpatije, osećanja društvenosti koje je ukorenjeno u prirodi svakog pojedinca, i

b) zajedničkih misli ideja, verovanja i moralnih nazora.

Page 4: Sociologija 2deo

Sličnosti između ljudskog društva i biološkog organizma

Po Kontovom mišljenju, društvo je slično organizmu, ne samo po saglasnosti kao zajedničkom organskom atributu, već i po svojoj strukturi. Naime, društvo je, kao i biološki organizam, sastavljeno iz odgovarajućih delova: ćeliji organizma odgovara porodica; tkivu - društvene klase; organima - države, odnosno gradovi; i sistemu organa - narod.

Page 5: Sociologija 2deo

Razlike između ljudskog društva i biološkog organizma

Međutim, između biološkog i društvenog organizma postoje, po mišljenju Konta, i suštinske razlike. Te razlike se ogledaju u sledećem:

a) nasuprot biološkom organizmu koji je nepromenljiv, ljudsko društvo se može menjati i usavršavati ako se njime upravlja u skladu sa principima pozitivne nauke;

b) društveni organizam je mnogo složeniji od biološkog i stoga dozvoljava mnogo širu raspodelu funkcija kombinovanu sa višim stepenom koordinacije organa.

Page 6: Sociologija 2deo

Osnovna ćelija društva

Osnovna ćelija društva, smatra Kont, je porodica, a ne pojedinac. Društvo se ne može rastaviti na pojedince kao što se ni geometrijska slika ne može raščlaniti na prave, niti prave na tačke. Naime, pojedinac tek preko porodice postaje društveno biće, preko nje počinje da izlazi iz svoje ličnosti i uči da živi u drugom. U porodice se, na bazi ljubavi između supružnika i roditelja i dece, gradi elementarno socijalno jedinstvo koje je osnova za razvoj kooperacije i saradnje u društvu. Na drugoj strani, potčinjenost žene muškarcu i dece roditeljima, koja tvori i održava porodicu, jeste prirodna osnova na kojoj se gradi hijerarhijsko ustrojstvo društva.Iz porodice, proširenjem instinkta simpatije izvan njenih okvira radi ujedinjavanja napora, nastaje, po Kontu, šira ljudska zajednica, grad, odnosno država.

Page 7: Sociologija 2deo

Pojam države

Država je organ čovečanstva, odnosno "velikog bića" koga čine stanovništvo, teritorija, suverena vlast i organizovana uprava. Iako država ima psihološku osnovu - u instinktu simpatije - ona, smatra Kont, nastaje pre svega zbog podele funkcija u društvu i nužnosti ujedinjavanja napora. Visoka specijalizacija koja nastaje podelom rada vodi razvoju stručnosti i veština na jednom uskom polju, i ako je državna vlast ne bi koordinirala neminovno bi došlo do raspadanja društva. Bez usmeravajuće i koordinirajuće funkcije nosilaca duhovne i materijalne vlasti društvo bi propalo, jer bi bila uništena svest o jedinstvu celine i uzajamnim odnosima između pojedinca i društva.Svaki grad, odnosno država podeljena je, smatra Kont, na klase. One nastaju razvojem podele rada i hijerarhijskim ustrojstvom različitih ljudskih aktivnosti prema njihovom značaju za društvo. Kont u svakoj savremenoj državi razlikuje tri osnovne klase:

a) spekulativnu - koju čine nosioci naučne, filozofske i estetske delatnosti, intelektualno usmerava razvoj društva i obavlja moralni nadzor nad njim;

b) praktičnu – to je klasa praktičnih vođa - bankara, trgovaca industrijalaca i drugih, koja polazeći od moralnih načela koja određuje spekulativna klasa, upravlja društvom, odnosno vrši neposrednu materijalnu vlast kroz usmeravanje aktivnosti u različite oblasti proizvodnje, i

c) proizvođačku klasu koju čine: radnička klasa, zanatlije i seljaci – oni koji proizvode materijalna dobra u skladu sa uputstvima praktičnih vođa i pod njihovim nadzorom.

Page 8: Sociologija 2deo

Klasni sukobi

Kont smatra da je prirodno da između društvenih klasa treba da vlada duh saradnje i kooperacije, jer društvo ne može da opstane, a još manje da napreduje, ako u njemu ne postoji opšta saglasnost o kooperativnom vršenju društvenih funkcija koje moraju biti hijerarhijski ustrojene. Klasni sukobi između radnika i industrijalaca, koji su nastali nakon revolucije, za Konta su privremeni. Oni će nestati kada metafizičke ideje revolucije budu potisnute pozitivnim, naučnim idejama. On smatra da će se razvojem naučnog duha i novog morala razviti i kooperativna naučna organizacija društva koja će obezbeđivati stalan društveni red i progres.

Page 9: Sociologija 2deo

Evolucija društva

Ljudsko društvo je, za Konta, dinamičan i promenljiv socijalni organizam. Ono kao i ceo organski svet, podleže univerzalnom zakonu evolucije. Društvena evolucija je, za Konta, proizvod trostruke funkcije čovekovog moždanog sistema - intelekta, akcije i osećanja. Tokom evolucije društvo sve više "manifestuje obeležja čovečnosti u upoređenju sa obeležjima životinjstva" jer beleži neprekidan:

c) intelektualni progres - izražava se u razvoju individualne i kolektivne svesti čoveka od religiozne, preko metafizičke do pozitivne - naučne svesti;

d) materijalni progres – analogan je intelektualnom i očituje se u napredovanju ljudske aktivnosti od osvajanja, preko odbrane do industrije, i

e) moralni progres društva manifestuje se razvojem i širenjem ljudskog altruizma i solidarnosti.

Valja ukazati da svoju društvenu prirodu čovek najpre iskazuje u porodici - kroz osećanje povezanosti, zatim u državi - preko obožavanja, i na kraju u ljudskom rodu - preko čovekoljublja.

Trima stupnjevima u razvoju ljudskoga uma, delatnosti i osećanja odgovaraju, smatra Kont, tri istorijska doba - teološko, metafizičko i pozitivno (naučno).

Page 10: Sociologija 2deo

U prvom, teološkom dobu čovek je prirodu i svet shvatao kao delovanje duhova, demona i bogova. Ovo doba Kont je, saglasno razvoju religiozne svesti, podelio na tri faze: a) fetišizam - iznedrio porodicu i osećanje povezanosti među ljudima;b) politeizam - pojačano obožavanje, privatnu svojinu i državu, ic) monoteizam - osećanje čovekoljublja i velika svetska carstva.

Napomena: U sve tri faze teološkog doba čovekova aktivnost je bila usmerena na ratnička osvajanja.

Page 11: Sociologija 2deo

U drugom, metafizičkom dobu, koje, po Kontu, ima prelazni karakter, religijska shvatanja sveta se potiskuju apstraktnim filozofskim shvatanjima. Prirodne i društvene pojave se više ne tumače kao delo duhova ili bogova već se objašnjavaju apstraktnim metafizičkim principima kao što su: suština, krajnji uzrok, krajnji cilj, opšta vrlina itd. Posebno obeležje ovoga doba bilo je težnja ka emancipaciji žena i seljaka što je uvođenjem feudalizma i ostvareno. Metafizičko doba obeležava i promena karaktera čovekove delatnosti: osvajački ratovi ustupaju mesto odbrambenim.

Page 12: Sociologija 2deo

U trećem, pozitivnom dobu, koje je ideal socijalne evolucije, metafizička shvatanja, a i ostatke religijskih shvatanja sveta, potiskuju pozitivnonaučna znanja. Na bazi pozitivnih činjenica, dostupnih posmatranju, proveravanju i merenju, otkrivaju se naučni zakoni koji vladaju prirodnim i društvenim pojavama. Ti zakoni postaju mera i standardi za čovekovo ponašanje i delanje. Zaokret u shvatanjima ljudi izazvao je i zaokret u njihovoj delatnosti. Umesto ratovanja sada industrija i nauka postaju glavne ljudske delatnosti.

Napomena: Prema Kontovim nalazima: ni jedan od ova tri stupnja u društvenom razvoju ne može biti eliminisan niti preskočen. Međutim, ukoliko se društvo mudro i intelektualno usmerava društveni progres može da se ubrza, kao što nedostatak mudrosti može da ga uspori. Na društvenu evoluciju, odnosno razvitak društva, pored razvoja ljudskog uma, osećanja i razvoja delatnosti, utiču, smatra Kont, i drugi faktori, kao što su: klima, rasa, politička delatnost ljudi, podela rada, porast stanovništva, osećanje dosade i ciklus trajanja života, ali je njihov značaj sekundaran, jer je, u biti, socijalna evolucija proces razvoja ljudskoga uma od teološkog preko metafizičkog do naučnog stadijuma.

Page 13: Sociologija 2deo

Ocena sociološke teorije Ogis Konta.

Sociološke teorije Konta, imala je veliki značaj za konstituisanje sociologije kao nauke:a) On je među prvim teoretičarima na celovit način

dokazao da je društvo poseban deo stvarnosti. Iako je evolucijom nastalo iz organskog sveta, društvo se, zahvaljujući ljudskom razumu, razvija po specifičnim zakonima;

b) Pored toga što je povukao teorijski jasnu liniju razgraničenja između organske i socijalne evolucije, Kontu, pripada i zasluga što je svojom teorijom snažno afirmisao načelo progresa u društvu i odredio njegovu sadržinu;

c) Kontova teorija društva, i pored njegovog zalaganja za prevladavanjem metafizike pozitivnim naučnim saznanjima, nosi snažan pečat metafizike. Ona, u suštini, predstavlja svojevrsnu filozofiju istorije, jer na osnovu svojstva i moći ljudskoga uma "konstruiše" društveni život ljudi i njihovu istoriju. Za Konta, ljudska istorija je u svojoj suštini istorija razvoja ljudskog uma dok je društvo manje-više harmoničan sistem zasnovan na zajedničkim idejama kao produktima tog uma, i

d) Kont u svojoj teoriji potpuno zanemaruje društvene protivurečnosti i sukobe.

Page 14: Sociologija 2deo

2. Spenserova teorija društva

Pored Konta, osnivačem sociologije smatra i se i engleski sociolog i filozof Herbet Spenser (1829-1903). On je istovremeno kad i Darvin, ali nezavisno od njega, u delu Prva načela razvio vlastitu prirodnonaučnu evolucionu teoriju. Ta teorija polazi od tri "osnovne istine", odnosno zakona: a) zakona o inerciji sile - po kome ne postoji nikakav

konačni, "poslednji" uzrok zbivanja u svetu, b) zakona o neuništivosti materije, i c) zakona o neprekidnosti kretanja.

U uzajamnom preplitanju zbivanja koja izražavaju ova tri zakona odvija se, smatra Spenser, razvoj sveta koji karakteriše progres veličine, koherentnosti, raznovrsnosti i određenosti.

Page 15: Sociologija 2deo

Primenjujući principe evolucije u analizi ljudskog društva Spenser je u Sociološkoj studiji i u Principima sociologije došao do zaključka da ti principi važe ne samo za organski svet nego i za ljudski rod. Društvo je, smatra on, u suštini - organizam, odnosno superorganizam koji sledi opštu formulu evolucije. Ono je organizovano na istim principima kao i biološki organizam i razvija se po istim zakonima kao i organski svet.

Page 16: Sociologija 2deo

Sličnosti između ljudskog društva i biološkog organizma.

Ljudsko društvo i biološki organizam, za razliku od anorganske materije, neprestano rastu. U toku rasta po veličini, (obimu, broju članova) društvo, slično organizmu, raste i u strukturi, dobija nove delove. Rast i razvoj strukture društvenog kao i biološkog organizma prestaje tek sa kompletiranjem oblika koji označava zrelost, i prethodi njegovom propadanju.Progresivni rast i uslužavanje strukture prati, kako u organizmu tako i u društvu, sve veća diferencijacija i specijalizacija funkcija. Nerazvijeni organizmi nemaju izdiferenciranu strukturu niti izdiferencirane funkcije; čitav organizam u isto vreme vrši funkciju udova, želuca i pluća. Slično je i u društvu. Dok je društvo primitivno i nerazvijeno, ono je čitavo ratnik, lovac i graditelj.Uporedo sa diferencijacijom funkcija dolazi, smatra Spenser, do porasta međuzavisnosti organa koji vrše srodne funkcije. Na osnovu toga formiraju se, kako u biološkom organizmu tako i u društvu, tri osnovna međusobno povezana sistema organa:

1) spoljni sistem koji dobavlja hranu i štiti organizam;

2) 2) distributivni sistem koji prerađuje i prenosi hranu, i

3) regulativnonervni sistem koji upravlja svim aktivnostima organizma.

Page 17: Sociologija 2deo

Razlika između ljudskog društva i biološkog organizma.

Iz analize Spenserovih dela proizlazi da on nije u svemu poistovećivao društvo i biološki organizam – uviđao je da postoje i određene razlike. A te razlike su sledeće:

1) ljudsko društvo je agregat jedinki koje su slobodne i manje-više raštrkane, dok je biološki organizam realna celina delova koja ga čine;

2) u biološkom organizmu postoji podeljenost funkcija tako da neki delovi postaju centri misli i osećanja, dok su drugi, praktično, neosetljivi. U društvenom organizmu, koji je agregat jedinki, nema takve podeljenosti funkcija;

3) dok u organizmu sastavni delovi postoje zbog dobrobiti celine, u društvu celina (država) postoji radi dobrobiti delova, odnosno pojedinačnih članova društva.

Page 18: Sociologija 2deo

Razvoj društva

U skladu sa svojim biologističkim pristupom Spenser je društveni razvoj objašnjavao principima prilagođavanja i borbe za opstanak koji vladaju u organskom svetu. Po njemu, kroz borbu za opstanak, koja se vodi između društva i prirodne sredine i između pojedinih društava, ljudski rod se evolutivno razvija i prelazi put od horde preko militarizma i industrijalizma, do etičkog društva.

Page 19: Sociologija 2deo

1. Horda. Na samom početku ljudske istorije društvo je, smatra Spenser, imalo oblik neorganizovanih i neizdiferenciranih hordi. Između hordi je vođena nemilosrdna borba za opstanak, tako da su ratovi i sukobi predstavljali redovnu delatnost ljudi. U toj sveopštoj borbi za opstanak javlja se "strah od živih" i "strah od smrti", produžene ruke smrti. Vremenom, iz "straha od živih" niče politička vlast, dok se iz "straha od mrtvih" rađa verska vlast. Sa ustrojstvom političke i verske vlasti započinje, smatra Spenser, proces postepene transformacije horde u vojničko, odnosno militarističko društvo.

Page 20: Sociologija 2deo

2. Militarizam i industrijalizam. Političke i verske vođe, koje rukovode sukobima, radi uspeha u ratu, stvaraju sve čvršću organizaciju iz koje postepeno izrasta despotska državna organizacija. Svojim funkcionisanjem ta organizacija uobličava militarističke odnose, ponašanja i vrednosti u društvu. Pošto je uspeh u ratu osnovni cilj društva, celokupna društvena energija, sve društvene institucije i vrednosti su u službi unapređenja njegove bojeve gotovosti. Pojedinac je potpuno potčinjen državnoj vlasti i njenim ratničkim i osvajačkim ciljevima. Snaga i hrabrost su osnovne vrednosti čoveka, dok je ratnički patriotizam vladajuće društveno raspoloženje. Međutim, pošto evolucija ne miruje, razvojem militarizma vrši se, smatra Spenser, integracija društva. Male grupe se ujedinjuju sa većim radi borbe, a vremenom se i pobeđene grupe uključuju u pobedničke. Time se stvaraju određena područja na kojima ljudi povremeno žive u miru i radu. Stalnim širenjem tih prostora postepeno iščezava militarizam i na njegovo mesto, smatra Spenser, stupa novo industrijsko društvo. Miran život i zaposlenost u proizvodnji sve više oblikuje karakter i ponašanje pojedinaca koji su primereni takvom životu. Istovremeno, sa razvojem slobodne i stvaralačke delatnosti pojedinaca u industriji, tehnici i prometu, potiskuje se i despotska državna organizacija društva. Umesto nje, razvija se slobodno i demokratsko društvo u kome država gubi raniju predvodničku ulogu. Ona postaje instrument građana koji im kroz pravosuđe obezbeđuje pravednu i slobodnu utakmicu zasnovanu na ličnoj inicijativi.Preobražaj militarističkog u industrijsko društvo je, za Spensera, dugoročan proces. On zavisi od stepena i obima ravnoteže između susednih društava, društva jedne rase i društva druge rase, kao i ljudske vrste i njene prirodne sredine. Miroljubivo industrijsko društvo u pravom smislu reči biće ostvareno tek kada se uspostavi potpuna ravnoteža, odnosno mir među različitim rasama i narodima. Ali, time, kako

Page 21: Sociologija 2deo

predviđa Spenser, neće biti ostvaren krajnji cilj društvene evolucije.

3. Etičko društvo. Na tekovinama industrijskog društva, koje će razviti ljudsku individualnost, osećanje lične slobode i odgovornosti i iskoreniti ljudsku agresivnost, osvetoljubivost, šovinizam i međunarodno neprijateljstvo, izrašće, u budućnosti, etičko društvo u kome će se svi odnosi zasnivati na humanizmu i ljudskoj moralnosti.

Page 22: Sociologija 2deo

Ocena Spenserove teorije društva

Na osnovu analize Spenserove misli može se konstatovati sledeće:1) Spenserova teorija društva koja društvene pojave i

procese objašnjava manje-više mehaničkom primenom zakona koji vladaju u organskom svetu je jednostrana. Neosporno je da su čovek i društvo deo prirode i da za njih važe najopštije zakonitosti koje vladaju u prirodi. Međutim, njihova suština se ne može razumeti i objasniti na osnovu bioloških zakona jer je čovek ljudsko prirodno biće, čiji individualni i društveni život određuje njegova svesna i svrsishodna delatnost.

2) Iako Spenser nije uspeo da dokuči prave izvore i suštinu društva i ljudske istorije, on je odigrao značajnu ulogu u razvoju saznanja o društvu. Njegovo otkriće, da u društvu tokom evolucije dolazi do rasta, razvoja strukture, diferenciranja funkcija i porasta međuzavisnosti delova koji čine društvenu strukturu, ugrađeno je u temelje moderne sociologije.

Page 23: Sociologija 2deo

3. Marksova teorija društva

Gotovo istovremeno kada je Kont izgrađivao pozitivističko-racionalističko, a Spenser biološku teoriju društva, Karl Marks (1818-1883) i Fidrih Engels (1820-1895) su uobličavali novu, materijalističku teoriju društva - istorijski materijalizam. Tvorci istorijskog materijalizma su u objašnjenju suštine ljudskoga društva i istorije pošli od čoveka.

Page 24: Sociologija 2deo

Marksističko poimanje čoveka

Tražeći odgovor na pitanje šta je čovek, šta ga povezuje sa drugim ljudima, oni su kroz kritičko preispitivanje Hegelove, Prudonove i Fojerbahove filozofije i društveno-istorijske prakse građanskog društva došli do zaključka da čovek nije samo čulno prirodno biće, kako ga shvata Prudon, niti samo duhovno biće kako ga tretira Hegel, već celovito biće prakse. Praksa tj. praktična, svesna, slobodna i univerzalna čovekova delatnost je njegova rodna, generička suština. Ona je čovekovo suštinsko svojstvo kojim se on odlikuje, što ga odvaja od drugih živih bića. "Praktična obrada predmetnog svijeta, prerada anorganske prirode, jest potvrđivanje čovjeka kao svjesnog rodnog bića, tj. bića koje se prema rodu odnosi kao prema vlastitoj suštini, ili prema sebi kao rodnom biću". Shvativši čoveka kao biće prakse, Marks i Engels su zasnovali novi materijalizam koji prevladava veštačko suprotstavljanje čoveka, prirode i društva.

Page 25: Sociologija 2deo

Za klasike marksizma čovek nije samosvest, nego je neposredno prirodno biće. Priroda je njegovo telo i da bi opstao on mora biti u stalnom odnosu sa njom. Ona je osnov čovekove delatnosti, materijal na kome se ostvaruje njegov rad, ono iz čega se i pomoću čega se proizvodi. Međutim, čovek nije primarno prirodno biće, on je ljudsko prirodno biće. Njegovu generičku suštinu, kao što je rečeno, čini njegova praktična delatnost kojom prerađuje i prilagođava prirodu svojim potrebama. "Možete ljude od životinja razlikovati, ističe Marks svješću, religijom ili čime god hoćete... sami oni počinju da se od životinja razlikuju čim počnu da proizvode svoja životna sredstva, korak koji je uslovljen njihovom telesnom organizacijom". Kada je reč o radu onda je, kako kaže Marks, neposredno reč o čoveku. Doduše, rad nije privilegija čovjeka već i nekih životinja, ali se ljudski rad bitno razlikuje od životinjskog: a) Životinja "proizvodi samo ono što treba

neposredno za sebe ili za svoje mlade, ona proizvodi jednostrano, dok čovek proizvodi univerzalno;

b) Životinja proizvodi samo pod vlašću neposredne fizičke potrebe, dok čovek proizvodi kad je slobodan od fizičke potrebe, i istinski proizvodi tek oslobođen od nje;

c) Životinja proizvodi samo za sebe, dok čovek reprodukuje celu prirodu.

d) Proizvod životinje pripada samo neposredno njenom fizičkom telu dok se čovek slobodno suprotstavlja svom proizvodu.

e) Životinja oblikuje samo po meri i po potrebi vrste kojoj pripada dok čovek zna da proizvodi prema meri svake vrste i zna svugde dati predmetu

Page 26: Sociologija 2deo

iherentnu mjeru; zato čovjek oblikuje i prema zakonu ljepote".

Radeći svesno i svrsishodno a ne po nagonu, čovek samoproizvodi sebe kao ljudsko prirodno biće, transformiše svoje prirodne organe, razvija svest i sve druge mentalne sposobnosti kojima se uzdiže iznad animalnog sveta. "Čovek se stvarno potvrđuje kao rodno biće baš u obradi predmetnog sveta. Ta proizvodnja je njegov delatni rod i život. Kroz nju se priroda pojavljuje kao njegovo delo i njegova stvarnost. Predmet rada je stoga opredmećenje čovekovog rada i života time što se on ne udvostručuje samo intelektualno, kao u svesti, nego delatno, stvarno i stoga sebe sama posmatra u svetu koji je sam stvorio".Prema Marksu i Engelsu, čovek svojom delatnošću proizvodi sebe kao individualno i društveno biće. Za njih individualni i društveni život čoveka nisu različiti i međusobno suprotstavljeni. Naprotiv, oni su dijalektički povezani i međusobno se proizvode: nema čoveka bez društva, ali ni društva bez čoveka. Čovek nije apstraktno biće koje se nalazi izvan sveta, već je čovekov svet društvo. Ljudska suština nije neka fizička apstrakcija koja bi bila svojstvena pojedinačnoj individui. Čovek je sveukupnost društvenih odnosa.

Page 27: Sociologija 2deo

Marksističko određenje društva

Prema klasicima marksizma, kao što društvo proizvodi čoveka, isto tako i čovek svojom delatnošću proizvodi društvo. Da bi živeo, čovek mora da proizvodi, a da bi proizvodio on mora da se udružuje, da stupa u raznovrsne odnose sa drugim ljudima, i da stvara različite institucije i zajednice. Zato Marks, na pitanje koje je sam sebi postavio - "šta je to društvo, ma kakav oblik imalo", - odgovara: "Društvo je proizvod uzajamne delatnosti ljudi". Konkretnije i bliže odredbe ljudskog društva osnivači istorijskog materijalizma nisu dali jer za njih ne postoji "društvo uopšte", već postoje konkretna pojedinačna društva u određenom vremenu i prostoru.

Page 28: Sociologija 2deo

Društveno-ekonomske formacije

Pošto pojedinačna društva imaju neka zajednička obeležja, Marks i Engels su metodom apstrakcije, izveli pojam društveno-ekonomske formacije koja predstavlja teorijski model istorijskog tipa globalnog društva. Naime, primenjujući svoje osnovno antropološko stanovište - da je čovek delatno biće prakse na strukturalnom planu - tvorci istorijskog materijalizma su način pribavljanja sredstava za život, odnosno način proizvodnje odredili kao osnovno obeležje svake društveno-ekonomske formacije. Način proizvodnje konstituišu:

1) proizvodne snage, i 2) proizvodni odnosi.

Page 29: Sociologija 2deo

1) Proizvodne snage su temelj određenog načina proizvodnje i dinamičko jezgro njegove strukture. Njih sačinjavaju:

a) ljudi sa svojim iskustvom, znanjima i kreativnim sposobnostima. Pošto su ljudi subjekti svoje materijalne proizvodnje, oni su najznačajniji činilac u strukturi načina proizvodnje. Oni svojom praktičnom delatnošću stvaraju i razvijaju sredstva za proizvodnju, takođe i proizvodne odnose;

b) sredstva za rad koja obuhvataju oruđa rada i predmete rada – su elementarni kriterijum za istorijsku periodizaciju društva, jer se "ekonomske epohe ne razlikuju po onome što se pravi, nego po tome kako se pravi, kojim sredstvima za rad".

Page 30: Sociologija 2deo

2. Proizvodni odnosi, kao druga komponenta načina proizvodnje, određeni su proizvodnim snagama, ali i sami povratno utiču na proizvodne snage. Tehničko-organizacionu snagu proizvodnih odnosa čine odnosi ljudi prema prirodi, a društvenu - međusobni odnosi ljudi u proizvodnji, raspodeli, razmeni. Okosnicu proizvodnih odnosa za Marksa i Engelsa predstavlja način prisvajanja viška rada, odnosno vlasnički odnos koji kao njegova posledica određuje odnose u proizvodnji i raspodeli. Marks je proizvodnim odnosima pridavao osnovno značenje za razlikovanje društveno-ekonomskih formacija. "Odnosi proizvodnje u svojoj celini čine ono što se zove društveni odnos, društvo, i to društvo na određenom, istorijskom stupnju razvitka, društvo osobenog karaktera kojim se ono razlikuje od drugog".

Napomena: Pored načina proizvodnje, društveno-ekonomske formacije, kao istorijski tipovi globalnog društva, po Marksu i Engelsu, razlikuju se i po osobenom klasnom sklopu, organizaciji političkog života i specifičnim idejnim manifestacijama društvene svesti.

Page 31: Sociologija 2deo

Marksističko shvatanje istorije

U skladu sa svojim shvatanjem čoveka kao delatnog bića, bića prakse, Marks i Engels su razvili i svoje shvatanje istorije. Kritičkim propitivanjem filozofskog učenja Hegela, Prudona i mladoheijanaca, oni su zaključili da se istorija ne može objasniti ni sa idealističkog ni sa materijalističkog stanovišta. Zašto? Zbog toga što idealizam svodi istorijsko zbivanje na razvoj ideje, a materijalizam na prirodu. Za Hegela je istorija progresivni razvitak apsolutnog duha koji se u postizanju svojih ciljeva bezobzirno koristi ne samo predmetima nego i ljudima, pa i čitavim narodima. Marks je prihvatio Hegelovu ideju da je istorija progresivni proces koji vodi slobodi čoveka, ali je odlučno odbacio njegovo stanovište da je čovek oruđe istorije, ističući da je čovek kao biće prakse upravo njen tvorac. "Istorija ne radi ništa, ona nema ogromnog bogatstva, ona ne bije bitke! Naprotiv, stvarni čovek, živi čovek je taj koji sve to radi, ima i bori se; nije istorija ta koja se služi čovekom kao sredstvom da bi ostvarila svoje svrhe kao da je ona neka apstraktna osoba - već ona nije ništa do delatnost čoveka koji ide za svojim svrhama".U razumevanju i objašnjenju ljudske istorije Marks je prihvatio Fojerbahovo antropološko stanovište koje u središte sveta i istorije stavlja čoveka. Međutim, on se nije zadovoljio Fojerbahovim učenjem o čoveku kao prirodnom biću, jer je ono bilo apstraktno i neistorijsko, nije omogućavalo objašnjenje ljudske istorije. Kritikujući Fojerbaha, Marks je isticao da se kod njega materijalizam i istorija potpuno razilaze. Ukoliko je Fojerbah materijalist - kod njega nema istorije, a ukoliko uzima u obzir istoriju - on nije materijalist.

Page 32: Sociologija 2deo

U duhu shvatanja čoveka kao bića prakse, osnivači istorijskog materijalizma su celokupnu svetsku istoriju shvatili kao proizvodnju čoveka pomoću ljudskoga rada, nastajanje prirode za čoveka, nastajanje ljudske prirode. Proizvodeći svesno i svrsishodno čovek proizvodi sebe kao individualno i društveno biće i time stvara svoju istoriju. Međutim, istorijski razvitak kao proces postajanja čoveka čovekom, kao razvoj ka podruštvljenom čovečanstvu, po mišljenju Marksa i Engelsa, ne odigrava se slučajno niti po proizvoljnoj volji čoveka. Iako su ljudi tvorci svoje istorije, oni je ne prave po svojoj volji, niti u okolnostima koje su sami izabrali, već u zatečenim i nasleđenim okolnostima. Istorijski razvoj je "slijed pojedinih generacija od kojih svaka eksploatira materijale, kapitale, proizvodne snage koje su joj dane od prethodnih generacija, produžava nasleđenu delatnost pod izmenjenim okolnostima i sa potpuno izmenjenom delatnosti oblikuje stare okolnosti". Međutim, ljudska istorija za Marksa i Engelsa nije strogo deterministički proces koji se odvija iza leđa čoveka nezavisno od njegovih želja i htenja. Čovek kao biće prakse svrsishodno postavlja ciljeve i usmerava svoju delatnost prema njima, i time gradi svoju budućnost, koja je uz prošlost bitna dimenzija ljudske istorije.

Page 33: Sociologija 2deo

U skladu sa svojim shvatanjem istorije kao procesa proizvodnje društvenog čoveka pomoću rada, osnivači istorijskog materijalizma pokretačke snage istorijskog razvitka nisu tražili u silama i zakonima prirode, niti u idejama i predstavama ljudi, već u samom društvu, u protivurečnostima društvene proizvodnje. "U društvenoj proizvodnji svoga života, piše Marks, ljudi stupaju u određene, nužne odnose, nezavisne od njihove volje, odnose proizvodnje koji odgovaraju određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga. Celokupnost tih odnosa proizvodnje sačinjava ekonomsku strukturu društva, realnu osnovu na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svesti. Način proizvodnje materijalnog života uslovljava proces socijalnog, političkog i duhovnog života uopšte. Ne određuje svest ljudi njihovo društveno biće, već obrnuto: njihovo društveno biće određuje njihovu svest. Na izvesnom stupnju svoga razvitka dolaze materijalne proizvodne snage društva u protivurečje s postojećim odnosima proizvodnje ili, - što je samo pravni izraz za to - sa odnosima svojine u čijim su se okvirima dotle kretali. Iz oblika razvijanja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije. S promenom ekonomske osnove vrši se sporije ili brže prevrat čitave ogromne nadgradnje".Znači, za Marksa pokretačke snage društvenog razvitka leže u načinu proizvodnje, u protivurečnostima između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, klasnim sukobima i revoluciji kojom se te protivurečnosti razrešavaju.

Page 34: Sociologija 2deo

Marksističko određenje revolucije

Klasici marksizma razlikuju političku i socijalnu revoluciju. Politička revolucija je deo socijalne revolucije, jer je po svom sadržaju i dometu uža od nje. Ona ne menja stare proizvodne odnose, već, po pravilu, nasiljem ruši samo staru političku vlast i njene institucije.

Socijalna revolucija korenito menja celu društvenu strukturu. Ona je radikalna destrukcija, pre svega - proizvodnih odnosa stare epohe, zatim njene socijalne i političke organizacije i njenog duhovnog života. Socijalna revolucija započinje promenama u načinu proizvodnje, koje nastaju kada stari proizvodni odnosi postanu smetnja daljem razvoju materijalnih proizvodnih snaga. Sa promenama u načinu proizvodnje nastaje i nova konfiguracija društvenih klasa i otvara se sukob između novog načina proizvodnje i starog sistema političke vlasti. U početku je taj sukob spontan, ali vremenom ljudi postaju svesni sukoba i rešavaju ga borbom. Klasa zainteresovana za novi način proizvodnje, rukovođena revolucionarnom ideologijom, započinje borbu protiv starog sistema koja se završava postepenom transformacijom ili rušenjem vladajućeg političkog poretka.

Page 35: Sociologija 2deo

Istorijske epohe po klasicima marksizma

U dosadašnjoj istoriji, koju su smatrali predistorijom čovečanstva, tvorci istorijskog materijalizma su razlikovali četiri osnovna načina proizvodnje i primereno tome četiri istorijske epohe - prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam. Pred čovečanstvom stoji nova istorijska epoha, epoha komunizma, koja će predstavljati početak prave ljudske istorije - smatrali su oni.Za osnivače marksizma buduće besklasno, komunističko društvo nije stanje koje treba da bude uspostavljeno, niti ideal prema kome stvarnost treba da se upravlja. Za njih je komunizam stvarni pokret koji ukida sadašnje stanje i otvara perspektive za slobodan i svestran razvoj čoveka, oslobađanjem elemenata novog društva koji već postoje u starom društvu. "Komunizam se od svih dosadašnjih pokreta razlikuje po tome što preokreće osnovu svih dosadašnjih proizvodnih odnosa i odnosa saobraćanja, i po prvi put svjesno postupa sa svim stihijskim pretpostavkama kao sa proizvodima dosadašnjih ljudi, lišava ih njihove stihijnosti i podređuje moći ujedinjenih individuuma".Taj istorijski preokret moguće je, smatraju osnivači marksizma, ostvariti samo revolucijom, koju će sprovoditi klasa koja u društvu više i ne važi kao klasa, već kao izraz raspadanja svih klasa. Ta revolucionarna klasa jeste proletarijat koji, da bi oslobodio sebe i čitavo društvo revolucionarnom samodelatnošću, mora da ukine otuđeni rad, podelu rada, klase i državu, i da umesto prividne, iluzorne zajednice, zasnuje stvarnu ljudsku zajednicu - komunizam.

Page 36: Sociologija 2deo

Ocena Marksove teorije društvaMarksova teorija društva, iako nije bila uobličena u formi celovitog teorijskog sistema, jer je on odbacivao dovršene misaone sisteme kao spekulativne konstrukcije: 1) pružila je veliki doprinos naučnom objašnjenju

čoveka, društva i ljudske istorije. Po oceni poznatog francuskog sociologa i politikologa Morisa Diveržea, marksizam je "prvi celovit sistem koji objašnjava društvene pojave,... Pre njega postojale su samo delimične sinteze, kakve su, na primer, Monteskijeova sinteza ideja za političke režime, Smitova za ekonomske činjenice, itd. Isto tako, možemo reći da još ni jedna kosmogonija nije zamenila Marksovu; nijedan sistem izgrađen posle Marksa nije tako potpun, niti je izišao iz uskog kruga pristalica koje ima ova ili ona posebna naučna škola."

2) Otkrivši da je čovek biće prakse, Marks je teorijski preovladao slabosti kako idealističkih tako i raznovrsnih naturalističkih teorija u shvatanju čoveka i njegove istorije. Takvo teorijsko polazište omogućilo je Marksu da dijalektički i sveobuhvatno objasni ekonomsku, socijalnu, političku i duhovnu stranu društvenog života ljudi u građanskom društvu svoga vremena.

3) Marksove projekcije budućeg komunističkog društva su, u biti, eshatološke. To, najbolje i potvrđuju Marksove misli da je komunizam "istinsko rešenje sukoba između čovjeka i prirode, između čovjeka i povijesti, istinsko rešenje borbe između egzistencije i suštine, između opredmećivanja i samopotvrđivanja, između slobode i nužnosti, između individuuma i roda." Marksovo eshatološko, shvatanje budućnosti temelji se na čoveku kao biću potpuno oslobođenom od svih oblika otuđenja što je utopija.

Page 37: Sociologija 2deo

KLASIČNE SOCIOLOŠKE TEORIJE

Page 38: Sociologija 2deo

1. SOCIJALDARVINISTIČKE TEORIJE

- Socijaldarvinistička teorija Ludviga Glumploviča-

Utemeljivač socijaldarvisnističkih teorija u sociologiji je Ludvig Gumplovič (1838-1909), austrijski sociolog jevrejskog porekla. On je, polazeći od Darvinovog učenja o borbi za opstanak u delima Borba rasa i Osnovi sociologije razvio takozvanu socijaldarvi-nističku teoriju društva.Po Gumplovičevoj teoriji, osnovu društva i društvenih procesa ne čini čovek već grupa, odnosno sukob grupa. Čovek kao pojedinac nema nikakav značaj za društvo; on "naprosto ima ulogu prizme koja prima zrake, razlaže ih prema utvrđenim zakonima i propušta ih sa unapred određenim bojama u prethodno određenom pravcu". I najmoćniji državnik, smatra Gumplovič, nije ništa drugo do slepo oruđe nevidljive i svemoćne ruke svoje društvene grupe koja, sa svoje strane sledi, nezadrživi prirodni zakon. Naime, po njemu, ljudi kao pojedinci se zakonito udružuju u grupe radi zadovoljavanja svojih fizičkih, ekonomskih, moralnih i kulturnih interesa kroz borbu sa drugim grupama. Ta večna borba među grupama, koja u različitim periodima ima različite uzroke, karakter i oblik, za Gumploviča je glavni izvor i pokretač svih društvenih pojava i procesa. Kroz nju su stvorene klase, država, nacije, političke partije i sve druge društvene institucije iz kojih je sazdana struktura društva.

Page 39: Sociologija 2deo

Sukobi grupa kao izvori i pokretači društvenih pojava, procesa i odnosa

Na samom početku društvene evolucije postojale su, pretpostavlja Gumplovič, različite rase čovekovog neposrednog pretka. Među rasno različitim hordama, ujedinjenih krvnim srodstvom i istovetnim ekonomskim interesima, vođena je nemilosrdna borba, jer je svaka od njih htela da poboljša svoj položaj i poveća sredstva za opstanak. U početku sukobi su vođeni do fizičkog istrebljenja pobeđenih, međutim, kasnije pobeđeni nisu ubijani nego su pretvarani u roblje. Taj proces potčinjavanja i eksploatisanja pobeđenih etničkih grupa od strane pobedničkih, doveo je do stvaranja države i nove istorijske epohe. Ustrojstvom države "kao dela čovečanstva koji organizuje i kontroliše jedna suverena manjina", propalo je "prirodno stanje" i umesto njega razvilo se novo "društveno stanje". Ali, time sukobi i konflikti, smatra Gumplovič, nisu prestali nego su samo preinačeni. Umesto spoljne borbe među grupama razvile su se klasne i političke borbe unutar društva motivisane ekonomskim interesima, ambicijama, slavoljubljem, dinastičkim interesima i raznim drugim idealima.

Page 40: Sociologija 2deo

Prvobitna klasna borba koja je vođena oko uređenja odnosa između suverene manjine i potčinjene klase, evolucijom društva i države postajala je, smatra Gumplovič, sve kompleksnija i složenija jer su stvarane nove klase na bazi razvoja novih zanimanja. Da bi se narasli sukobi klasa držali unutar države, stvoreni su zakonodavni organi čime su društveni i politički sukobi pripremili karakter borbe za učešćem u zakonodavnoj vlasti. Kroz tu borbu u procesu proširenja učešća u zakonodavnoj vlasti i ustrojstvom predstavničkog oblika vladavine razvile su se političke partije kao posebne društvene grupe povezane zajedničkim ekonomskim interesima, jedinstvenim uverenjima i tradicijom.

Page 41: Sociologija 2deo

Uporedo sa ovim konfliktnim procesima i u neposrednom sadejstvu sa njima, tokom društvene evolucije odvijali su se, smatra Gumplovič, i procesi fizičkog i psihičkog ujedinjenja ljudi. Ti procesi su imali sledeće korake:

o Prvi korak ka ujedinjenju rasno i etnički različitih grupa učinjen je usvajanjem jezika osvajača.

o Zatim je sledilo usvajanje njegove vere, naravi i običaja, čime je stvoreno kulturno jedinstvo.

o Najzad je došlo do sklapanja mešovitih brakova tako da je stvoreno i etničko jedinstvo.

Ovi procesi političkog, kulturnog i etničkog ujedinjenja ljudi dovode, po mišljenju Gumploviča, do stvaranja države jedne nacije, što je krajnji ishod društvene evolucije. Međutim, društvene i političke borbe ni tada ne iščezavaju. Države jedne nacije u dužem periodu retko ostaju takve jer u istorijskom procesu večnih sukoba one se ili proširuju ili propadaju.

Napomena: Društveni procesi kao što su sukobljavanje grupa, nastanak, ekspanzija i propadanje pojedinih država, odvijaju se, smatra Gumplovič, po "slepim prirodnim zakonima" koje čovek ne može da menja. Svako nastojanje da se utiče na tok bilo kojih društvenih procesa je za njega jalovo traćenje ljudske energije.

Page 42: Sociologija 2deo

Ostali predstavnici socijaldarvinističke teorije

Biološkim zakonom borbe za opstanak društveni život ljudi i njihovu istoriju objašnjavao je još jedan Austrijanac, Gustav Racenhofer (1842-1904). Za razliku od Gumploviča, on je u sukobu pojedinaca, a ne grupa, video izvor svih društvenih pojava i procesa.Racenhoferovu teoriju interesa dalje je razvio i produbio američki sociolog Albion Smol (1842-1926), koji, kao i Racenhofer, osnovu svih društvenih pojava i procesa vidi u sukobu i harmoniji ljudskih interesa koje shvata kao "nezadovoljenu sposobnost koja odgovara nerealizovanim uslovima".

Page 43: Sociologija 2deo

Ocena socijaldarvinističke teorije:

1) Socijaldarvninističke teorije Gumploviča, Racenhofera i Smola su, kao i Spenserova teorija, jednostrane, jer društvene pojave i procese objašnjavaju manje-više mehaničkom primenom zakonom borbe za opstanak koji vlada u organskom svetu i ne može se primeniti u razumevanju prirode čoveka i ljudskog društva.

2) I pored toga, što je Gumplovič društvene sukobe tretirao kao prirodne pojave, a državu kao prirodnu tvorevinu koja se nalazi izvan svih moralnih nazora ljudi, dao je značajan doprinos u objašnjenju klasa, države i političkih partija.

3) Teorija sukoba i ujednačavanje interesa pojedinaca koju je začeo Racenhofer, a razvio i produbio Smol, imala je još veći značaj za razvoj saznanja o društvu. Ona je ukazala na ljudske interese kao motive i pokretače njihove aktivnosti i društvenih zbivanja.

4) Svojim insistiranjem na tome da se socijalizacijom sukob stalno ublažava i preinačava u saradnju, i da je "osvajačka država" iz davnina evolucijom prevaziđena "kulturnom državom novoga doba" Racenhofer i Smol su delom napustili biologistički pristup društva i priklonili se psihološkom.

Page 44: Sociologija 2deo

2. INDIVIDUALNO-PSIHOLOŠKE TEORIJE

- Veberova individualno-psihološka teorija -

Individualno-psihološke teorije društva pojavljuju se krajem XIX i početkom XX veka, kao izraz težnji i teorijskih nastojanja da se prevaziđu slabosti biologističkog shvatanja čoveka i društva. Nasuprot sociološkom biologizmu, koji nije pravio bitnu razliku između organskog sveta i ljudskog društva, zagovornici individualnog-psihologizma potpuno odvajaju ova dva dela stvarnosti. Put tog odvajanja išao je preko isticanja svesti, psihe čoveka kao njegovog suštinskog obeležja, a sa druge strane, preko shvatanja društva kao mehaničkog zbira pojedinaca. Teoretičari individualnog psihologizma smatraju da ljudi, združeni u društvu, zadržavaju ista svojstva koja imaju kao pojedinci, isto onako kao što molekuli kiseonika i vodonika zadržavaju svoja svojstva kada ujedinjenjem grade vodu.

Polazeći od takvog shvatanja odnosa pojedinca i društva pristalice individualnog psihologizma misle da su zakonitosti koje objašnjavaju strukturu i pravilnosti ponašanja pojedinaca formula i za razumevanje društvenih pojava i procesa i da je za objašnjenje društvenih pojava nužno otkriti te posebne zakonitosti psihičkog života pojedinca i primeniti ih na društvo.

Page 45: Sociologija 2deo

Glavni predstavnici individualno-psiholoških teorija

Začetnik individualno-psiholoških teorija je Gabriel Tard (1843-1904), poznati francuski sociolog koji je među prvima, u delima Zakoni podražavanja i Društveni zakoni, zasnovao individualno-psihološku teoriju imitacije. Po mišljenju G. Tarda, sve društvene pojave i procesi u osnovi su psihološke prirode. One izviru iz invencije, ljudskih otkrića, a oblikuju se mentalnom interakcijom pojedinaca kroz tri fundamentalna socijalna procesa: podražavanje (imitacija), opoziciju i adaptaciju. Osobenu individualno-psihološku teoriju društva razvio je Vilfredo Pareto (1848-1923) italijanski sociolog u delima Opšta sociologija i Sociološki sistem. On je osnovu društvenog života ljudi video u ponašanju pojedinaca "molekula" društva. Prema Paretu, sva ponašanja pojedinaca satkana su iz logičkih, svrsishodnih i nelogičkih, nesvesnih postupaka. Nelogični postupci, koji nisu motivisani razumom, već nekim drugim psihološkim stanjem, imaju dominantnu ulogu u životu ljudi. Uloga razuma, ili logičkih postupaka uglavnom se svodi na prihvatanje i opravdavanje nesvesnih postupaka. Ponašanje pojedinca zavisi od nepoznatog psihičkog stanja, koje opravdava neka teorija koja obično nije u striktno logičkoj vezi sa ponašanjem zaključuje Pareto. Polazeći od ovakve teorijske sheme ljudskog ponašanja, Pareto je društveni sistem shvatio kao jedinstvo dvaju elemenata: jednog statičnog, koji čini jezgro društvene strukture i drugog, promenljivog, koji objašnjava i menja tu strukturu. Konstantni, statični deo on naziva "reziduama", a promenljivi "derivacijama". Rezidue su, za Pareta, manifestacije urođenih i nepromenljivih sklonosti, sposobnosti i osećanja čoveka. Derivacije, promenljivi deo društvene strukture predstavljaju, za Pareta, raznovrsne načine na koje ljudi prikrivaju, menjaju i objašnjavaju pravi karakter svojih dela. U širokom

Page 46: Sociologija 2deo

spektru derivacija, Pareto posebno ističe i analizira značaj i ulogu tri grupe derivacija: afirmacije, autoriteta i verbalnih dokaza.

Individualno-psihološka teorija Maks Vebera

Čuveni nemački sociolog Maks Veber (1864-1920), u svojim brojnim studijama, čije je rezultate teorijski sintetizovao u delu Privreda i društvo razvio je najcelovitiju individualno-psihološku teoriju društva, koja je dugo imala, a i danas ima veliki uticaj u sociologiji.Polazeći od osnovnih teorijskih postavki nemačke istorijske škole, Veber je pravio korenitu razliku između prirodnih i društvenih pojava. Prirodne pojave se, po njemu, odvijaju nezavisno od čoveka, po ustaljenom redu, jer u prirodi vlada strogi determinizam; svaka pojava je strogo određena svojim uzrokom. Nasuprot tome, društvene pojave su delo čoveka, one se ne zasnivaju na mehaničkoj uzročnosti, već na slobodnoj volji čoveka i njegovom delanju. Za Vebera, delanje je "ljudsko ponašanje (bilo spoljašnje, bilo unutrašnje činjenje, ili uzdržavanje od radnji ili trpljenje), ako onaj ili oni koji delaju povezuju sa njim neko subjektivno značenje". Društveno delanje je "takvo delanje koje se po smernom značenju onoga ili onih koji deluju dovodi u vezu sa ponašanjem drugih i u svom toku je orijentisano prema ovom." Dakle, društveno delanje je ponašanje dva ili više pojedinaca koji razumeju značenje i smisao postupaka drugih pojedinaca i u skladu sa tim se ponašaju.

Page 47: Sociologija 2deo

Osnovni tipovi čovekovog delanja

Veber razlikuje četiri osnovna tipa čovekovog delanja: 1) ciljno racionalno - je takvo delanje u kome

pojedinac racionalno postavlja ciljeve i bira odgovarajuća sredstva za njihovo ostvarenje;

2) vrednosno racionalno - spaja racionalno i vrednosno suđenje. Izbor ciljeva i sredstava za njihovo postizanje može biti racionalan, ali je pojedinac vrednosno orijentisan i deluje bez obzira na uspeh;

3) tradicionalno - je ono delanje gde pojedinac reaguje na "naviknute nadražaje u pravcu koji je jednom usvojen". Iako može biti smisleno orijentisano, tradicionalno delanje češće liči instiktivnom podražavanju, jer su ciljevi i sredstva delanja unapred određeni, obično ustaljenim društvenim navikama i običajima, i

4) afektivno delanje - je pretežno van granice svesnog i predstavlja širok spektar delanja, od nekontrolisanih emotivnih postupaka do sublimacije kao svesnog oslobađanja od unutrašnjih tenzija.

Ova četiri oblika delanja predstavljaju, smatra Veber, čiste tipove koji odgovaraju načinima orijentacije. U konkretnom ponašanju ljudi oni se najčešće mešaju i međusobno prožimaju.

Page 48: Sociologija 2deo

Veberovo poimanje društvenog odnosa

Delanje većeg broja pojedinaca, ukoliko je po svom smisaonom sadržaju uzajamno podešeno i na taj način orijentisano, predstavlja za Vebera društveni odnos. Društveni odnos može imati različite sadržaje, zavisno od značenja koje imaju na umu njegovi učesnici i različito trajanje. A, njegovo značenje se u jednom vremenskom intervalu može menjati. Ukoliko neki društveni odnos ima relativno trajnije značenje za njegove učesnike, on postaje upotreba. Ta upotreba, usled "ponavljanja i uživanja", postaje običaj. Običaj, praćen društvenim sankcijama, postaje konvencija zaključuje Veber.Dugotrajne pravilnosti u delanju ljudi proizilaze, smatra Veber, iz njihovih interesa, ali i iz vrednosti koje na ljude prinudno deluju. Različite vrednosne norme povezuju delovanje ljudi u okviru jednog legitimnog poretka, koji na njih deluje, zato što ga oni smatraju "legitimnim", ozakonjenim pravom koje proizilazi iz njihovih moralnih osećanja i načela koja oni podržavaju.

Page 49: Sociologija 2deo

Podela društvenih odnosa

Veber sve društvene odnose deli na: a) konfliktne - su oni odnosi u kojima je

delanje jednog pojedinca usmereno protiv htenja, želja i interesa drugog. Ti odnosi su brojni i protežu se u rasponu od takmičenja do krvavih sukoba, i

b) solidarne - karakteriše saradnja dvaju ili više pojedinaca u ostvarivanju zajedničkih ciljeva i vrednosti. I ovi odnosi se protežu u širokom rasponu od racionalnih, do kojih dolazi u robnonovčanoj razmeni na tržištu, preko tradicionalnih koji se uspostavljaju na tradicionalnim svetkovinama, do vrlo intenzivnih emocionalnih odnosa među pojedincima.

Page 50: Sociologija 2deo

Sledeći Tenisa, Veber solidarne odnose deli na: 1) zajednicu - zajednica je "orijentacija

društvenog delanja, osnovana na subjektivnom osećanju učesnika (koje može biti afektivno ili tradicionalno po karakteru) da pripadaju jedan drugome, kao deo iste celine, i

2) društvo - pod kojim treba razumeti takav društveni odnos u kome se orijentacija društvenog delanja osniva na racionalno motivisanom kompromisu interesa ili njihovom povezivanju, svejedno da li je reč o vrednosnoj ili ciljnoj racionalnosti".

Najveći broj društvenih grupa ima, po Veberu mešovit karakter - elemente zajednice i elemente društva.

Page 51: Sociologija 2deo

Veber deli solidarne odnose po stepenu otvorenosti na:1) zatvorene - su oni u kojima je učešće pojedincima

onemogućeno, ili na poseban način uslovljeno. Ta zatvorenost može biti uslovljena racionalnim, vrednosnim, tradicionalnim, ili afektivnim razlozima i motivima, i

2) otvorene odnose - su oni koji omogućavaju novim pojedincima, ako žele da učestvuju u zajedničkom delanju.

Page 52: Sociologija 2deo

Svaki društveni odnos koji je zatvoren ili je prijem u njega ograničen, treba, smatra Veber, nazvati grupom ako se održanje poretka garantuje ponašanjem određenih ljudi koje je usmereno na to održanje. Na primer, ponašanje nekog rukovodioca i eventualno upravnog aparata koji u datom slučaju ima zapovedničku vlast. Grupa, može biti:

a) autonomna ili heteronomna - Autonomija znači da su poredak grupe uspostavili sami članovi grupe, za razliku od heteronomije, gde su poredak uspostavile osobe izvan grupe;

b) autokefalna ili heterokefalna - Autokefalnost znači da su rukovodilac i upravni aparat postavljeni na osnovu poretka same grupe, za razliku od heterokefalnosti, gde ih postavljaju osobe izvan grupe.

Page 53: Sociologija 2deo

Društveno grupisanje po Veberu

U analizi društvenog grupisanja Veber izdvaja dva osnovna oblika:

a) organizacije - je svako trajno delanje određene vrste koje je usmereno nekom cilju, i

b) organizovane grupe - je svaka skupina sa upravnim aparatom koji trajno dela sa nekim ciljem. Među brojnim organizovanim grupama, kao prototipovi, izdvajaju se udruženja, koja se stvaraju slobodnim ugovorom i ustanove koje regulišu posebne sfere delatnosti, namećući određeni poredak.

Organizovana grupa za vlast je politička grupa ukoliko njen upravni aparat na određenoj teritoriji obezbeđuje važenje jednog poretka uz upotrebu i primenu fizičke sile. Ako ta organizacija raspolaže monopolom fizičkog nasilja čiji je cilj održanje jednog poretka, ona po Veberu postaje država. Znači: Veber političku delatnost i vlast vezuje za prinudu i pokoravanje uz upotrebu fizičke sile ili pretnju tom silom. Vlast za njega nije ništa drugo do "verovatnoća da se za jednu određenu zapovest pribavi poslušnost, koja može počivati na različitim motivima onih koji se pokoravaju".

Page 54: Sociologija 2deo

Tipovi vlasti po Veberu

Veber razlikuje tri tipa vlasti:

1) zakonsku ili racionalnu, 2) tradicionalnu, i

3) harizmatsku vlast.

Page 55: Sociologija 2deo

1) Racionalna vlast je impersonalna vlast, koja se vrši na osnovu zvanične dužnosti i po zakonskim normama, i pravilima. Izvor njene legitimnosti nije u ličnom prestižu pojedinca, već u autoritetu normi i pravila na osnovu kojih se dužnost obavlja. Zato je obim vlasti onoga koji je vrši ograničen zakonskim normama i pravilima. Racionalna vlast je u svakom kompleksnom sistemu, hijerarhijski organizovana, sa višim i nižim instancama, gde je svaka instanca ograničena zvanično utvrđenom nadležnošću. Ovaj tip vlasti, koji je rezultat evolucije zapadne kulture, vezan je, smatra Veber, za sistem privatne svojine i tržišne privrede u kome su oštro odvojeni svojina nad kojom pojedinac vrši vlast u svom zvaničnom svojstvu, lična svojina pojedinca, i lični prihod koji se ostvaruje u obliku plate kao nagrada za obavljanje određene funkcije.

Page 56: Sociologija 2deo

2) Tradicionalna vlast se vrši na osnovu položaja čiji je status utvrđen tradicijom, ustaljenim normama verovanja, a posebno verovanjima o nepovredivosti postojećeg poretka. Taj status ozakonjuje preuzimanje vlasti i u izvesnom smislu definiše i njen delokrug. Kod tradicionalne vlasti nema jasne podvojenosti između ličnog i zvaničnog delokruga. Pored zvaničnog delokruga, postoji sfera samovolje u kojoj pojedinac vrši vlast na osnovu svog ličnog prestiža ili statusa. Osim toga, ne postoji ni jasna podela između svojine nad kojom pojedinac vrši vlast u zvaničnom svojstvu i lične svojine. Stoga se izdaci za obavljanje zvaničnih funkcija i lični izdaci podmiruju predavanjem pojedincu svojinskih prava nad izvorima prihoda same organizacije. Ovaj tip vlasti povezan je, smatra Veber, sa tradicionalnim ekonomskim poretkom u kome postoji ograničenje ne samo pune privatne svojine nego i ograničenje lične slobode za zavisnije članove društva.

Page 57: Sociologija 2deo

3) Harizmatska vlast se zasniva "na afektivnoj predanosti vođi, i njegovim božanskim svojstvima (harizma), naročito mogućim sposobnostima, proročanskoj snazi ili junaštvu, duhovnoj ili besedničkoj moći. Izvor lične predanosti je oduševljenje za večno novo. Delokrug vlasti harizmatskog voće ne zavisi niti od zvaničnog položaja, niti od njegovog tradicionalnog statusa, već od snage i dometa njegove lične harizme. Vođa zahteva poslušnost kao ličnu odgovornost i odanost njemu i njegovoj stvari. Pošto ne postoji nikakva podela između zvaničnog delokruga i privatnog života, nema jasne granice ni između državne imovine i privatnih sredstava. Harizmatski vođa dobija sredstva poklonom ili plenom. Za razliku od drugih oblika vlasti, harizmatska vlast nije vezana za određen tip ekonomskog uređenja. Posledica harizmatskih pokreta je rušenje ne samo postojane rutinske političke organizacije društva nego i ustaljenih i svih drugih ekonomskih uslova. Ali, kao i svaki društveni pokret, i harizmatski je vezan za ekonomske uslove, i upravo je to jedan od glavnih razloga zašto je harizmatska faza privremena. Zavisno od društvenih okolnosti, harizmatska vlast se, pre ili kasnije, transformiše u tradicionalnu ili racionalnu pravnu vlast.

Page 58: Sociologija 2deo

Marksov uticaj na Vebera

Iako je kritikovao Marksa, Veber je u objašnjenju društveno-istorijskog razvitka bio pod njegovim snažnim uticajem. On je, kao i Marks, u privredi video snažnu silu koja istorijski oblikuje različite tipove društva. Njegova analiza razlika između kapitalizma i ostalih društava polazi, pre svega, od razlika u privrednoj i ekonomskoj organizaciji. Međutim, Veber je smatrao da je Marks prenaglasio značaj ekonomskih faktora u istoriji, a zanemario ulogu političkih i kulturnih faktora. Po njemu, ekonomika, oblici društvene i političke organizacije i vladajuće ideje su vrlo tesno povezane; kroz njihovo međusobno delovanje jednih na druge oblikuju se različiti tipovi društva.

Page 59: Sociologija 2deo

Veberova analiza uticaja religije i religijske etike na razvoj kapitalizma

Polazeći od ovakve teorijske paradigme Veber je svoja istraživanja usmerio na proučavanje uticaja religije i religiozne etike na razvoj kapitalizma. U svom poznatom delu Protestantska etika i duh kapitalizma on je otkrio da su načela protestantske religije i etike značajno uticala na potiskivanje tradicionalnog i zasnivanje kapitalističkog načina proizvodnje i života. Po Veberovom shvatanju, razvoju preduzetničkog duha koji čini osnovu kapitalističkog načina života, pored ostalog, doprinelo je osnovno protestantsko načelo o predestinaciji, i iz njega izvedena pravila o odavanju pozivu i asketizmu. Naime, u središtu protestantske religije nalazi se učenje o predestinaciji, predodređenosti malog broja za večiti život. Ako je tako, dužnost je svakog vernika da u to veruje, a iznad svega, da svojom aktivnošću i načinom života potvrđuje da je predodređen za večiti život. Svaki vernik, može obezbediti večiti život ako se, s jedne strane, posveti pozivu, tj. ako izabere određeno zanimanje i podredi mu sve svoje sposobnosti i ispunjava ga sa osećanjem verske odgovornosti, ne samo kao ekonomski već i kao duhovni cilj, i, sa druge strane, ako strogo izbegava svako uživanje, zabavu i olako trošenje novca, dakle, ako se ponaša asketski. Da bi rezultate svojeg istraživanja proverio u širim okvirima, Veber je pristupio uporednim izučavanjima odnosa religijske etike velikih svetskih religija i ekonomske organizacije života različitih civilizacija. Opšti zaključak do kojeg je došao jeste da se varijaciji religioznog faktora može pripisati kritički značaj u

Page 60: Sociologija 2deo

procesu diferencijacije institucionalnih struktura među velikim civilizacijama.

Ocena individualno-psihološke teorije društva

Posmatrane u celini:1) Individualno-psihološke teorije društva

predstavljale su teorijski pomak, ne samo u odnosu na biologističke nego i na pozitivnističko-racionalističke teorije.

2) Svojim teorijskim pristupom, Tard, Pareto, a naročito Veber, doprineli su potpunijem objašnjenju čovekovog individualnog ponašanja.

3) Zbog svog nominalitičkog shvatanja društva, Tard i Pareto i nisu otkrili suštinu društvenih pojava, ono što je za društvene pojave specifično i što ih odvaja od pojedinačnih psihičkih pojava. Čovekova invencija i njegove težnje ka imitaciji na koje ukazuje Tard, i raznovrsne rezidue, odnosno urođena osećanja, težnje i sklonosti čoveka, od kojih polazi Pareto, nesumnjivo imaju značaj za društveni život ljudi. Ipak, raznovrsnost društvenog života, a pogotovu njegovu dinamiku, nije moguće objasniti nepromenljivim instinktima, osećanjima i sklonostima. Ako se prihvati teza da su ova psihološka svojstva čoveka promenljiva, onda se uzrok njihove promene mora tražiti u društvu, a time se poriče osnovno polazište ovih teorija.

4) Veberova teorija je mnogo plodotvornija od Tardove i Paretove jer priznaje određen uticaj društva na individualno ponašanje čoveka. Taj uticaj se ostvaruje preko društvenih vrednosti koje učestvuju u mentalnoj interakciji pojedinaca. Međutim, zbog nominalističkog shvatanja društva kao mehaničkog zbira

Page 61: Sociologija 2deo

pojedinaca, Veberova teorija ne može da objasni dinamiku društvenog zbivanja.

5) Veberovo tumačenje istorije kao proizvod ekonomskih, političkih i idejnih, a posebno religioznih faktora, znači, faktički, napuštanje polaznog individualno-psihološkog stanovišta.

3. KOLEKTIVNO-PSIHOLOŠKE TEORIJE

- Dirkemova teorija društva –

Ove teorije nastaju krajem XIX i početkom XX veka kao kritika bioloških i individualno-psiholoških teorija društva. Njihovi zagovornici osnovu individualnog i društvenog ponašanja ljudi vide u različitim oblicima kolektivne svesti i društvene psihe. U skladu sa tim, nadovezujući se na spiritualizam klasične nemačke filozofije, posebno na Hegelovu filozofiju, oni nastoje da društveni život ljudi i ljudsku istoriju objasne zakonima kolektivne psihe i duha. Među zagovornicima kolektivnopsihološke teorije društva, najznačajniji je francuski sociolog Emil Dirkem (1858-1917). Pored njega, značajni predstavnici ove teorijske orijentacije su: Marsel Mos (1872-1950), Vilhem Vunt (1832-1921) i Gistav Le Bon (1841-1931).

Page 62: Sociologija 2deo

Dirkemovo određenje društva

Suprotstavljajući se sociološkom biologizmu i individualnom psihologizmu Dirkem je izgradio osoben takozvani sociologistički teorijski sistem. Osnovno teorijsko polazište tog sistema jeste da je društvo kao celina primarno, kako u odnosu na pojedinca tako i prema pojedinačnim društvenim pojavama moralu, religiji, vrednostima, itd. Drugim rečima, pojedinci ne uslovljavaju društvena zbivanja i ne utiču na njih, već obrnuto, društvo i zbivanja u njemu primarno oblikuju čoveka i usmeravaju njegovo delovanje.Društvo je za Dirkema "sui generis", nešto iznad i mimo pojedinca. Ono postoji kao nezavisna realnost, koju nijedan pojedinac nije stvorio. Kao biološki i geografski element, ono je deo objektivne stvarnosti pojedinca, koji ima karakter prinude jer se ne prilagođava volji pojedinca, već se nameće pojedincima, regulišući njihovo ponašanje pa čak i njihovu volju. Po mišljenju Dirkema, društvo se sastoji iz dva osnovna elementa:

o idejnog jezgra - čini kolektivna svest, odnosno kolektivne predstave sastavljene od ideja i normi. U idejama se ispoljavaju osnovni logički okviri društvene misli i osnovna iskustvena saznanja i verovanja, dok se normama regulišu razni oblici društvenog ponašanja. Srž normi u svim ranijim epohama predstavljala je, smatra Dirkem, religija, a zadatak je budućnosti da izgradi nov moralni sistem na potpuno svetovnim osnovama;

o morfološke strukture - čine demografski, geografski, tehnološki, politički, ekonomski i

Page 63: Sociologija 2deo

etničko kulturni činioci. Primat u društvenoj morfologiji on pridaje etničko kulturnim činiocima, jer smatra da oni najviše utiču na opštu društvenu organizaciju.

Osnove društvenog života

Sav svoj naučni rad Dirkem je posvetio teorijskom i empirijskom dokazivanju da se u osnovi društvenog života nalaze kolektivne predstave, a ne pojedinačne svesti. U prilog ovoj tvrdnji Dirkem navodi više argumenata:

o Postojanje heterogenost između individualnog i kolektivnog uma. To potkrepljuje tvrdnjom da je u doba ugroženosti nacije intenzitet kolektivnog osećanja patriotizma mnogo jači nego osećanje pojedinca i da je društvo mnogo spremnije da žrtvuje pojedince, nego što su oni spremni sami da se žrtvuju.

o Razlikama između ponašanja i stavova pojedinaca kada su u grupi i izvan nje. "Združujući se, prožimajući se, stapajući se, pojedinačni duhovi, rađaju, ako se hoće, jedno novo psihičko biće, ali ono obrazuje psihološku ličnost nove vrste. Dakle, u prirodi ove ličnosti, a ne u prirodi sastavnih jedinica treba tražiti neposredne i odlučujuće uzroke činjenica koje se u njoj stvaraju. Grupa misli, oseća i dela sasvim drugačije no što bi to činili njeni članovi kada bi bili izolovani… Pošto društvo misli, oseća i reaguje različito od pojedinaca, Dirkem zaključuje da se udruživanjem ljudi u društvene grupe stvara posebna nova realnost koja utiče na stavove, osećanja i ponašanja pojedinaca i menja ove pojedince.

o Statistikom tzv. patoloških društvenih pojava kao što su zločinstva, samoubistva, kriminal, razvod braka, itd. Te pojave pokazuju, iz godine u godinu, zapanjujuću statističku pravilnost, odnosno brojčano ostaju stabilne i nepromenljive ili se ravnomerno menjaju. Takva pravilnost, smatra Dirkem, ne može proisticati iz ličnih motiva ili iz ličnih karakteristika pojedinačnih ljudi, kao što se ne može objasniti ni fizičkim, biološkim ili fiziološkim faktorima. Ona može da proizilazi samo iz određenih stvarnih društvenih tokova, koji oblikuju deo sredine u kojoj ljudi žive.

o Analogijom neorganskog sa organskim svetom. Naime, kao što se život ne može objasniti samo fizičkohemijskim svojstvima molekula koji obrazuju ćeliju, već posebnim udruživanjem molekula u neko više jedinstvo, i kao što se svest ne može objasniti jedino fiziološkom prirodom nervnih i moždanih ćelija, nego i tu treba uzimati u obzir poseban način molekularnog udruživanja, tako se i društvo ne

Page 64: Sociologija 2deo

može objasniti jedino svešću pojedinaca već prvenstveno međusobnim povezivanjem i interakcijom pojedinačnih svesti.

Kolektivna svest kao izvor pojedinačnih društvenih pojava

Kolektivna svest, odnosno društvo koje je u njoj oličeno, ne određuje samo ponašanje pojedinca nego je, smatra Dirkem, i izvor pojedinačnih društvenih pojava, posebno morala i religije. Prema njemu, nesebičnost i predanost su osnovne karakteristike svakog moralnog čina. Ta osećanja su beznačajna i nemoguća ukoliko se ne potčinjavamo jednom drugom svesnom biću koje ima veću moralnu vrednost od nas samih. To drugo biće, ako se isključe sva druga ljudska bića, može biti Bog ili društvo. Međutim, ove dve alternative su za Dirkena istovetne, jer je Bog društvo, "preobraženo i shvaćeno na simboličan način". Ako moralnom životu želimo da pridamo bilo kakav značaj moramo, prihvatiti to da je društvo samo po sebi prava moralna ličnost, koja se dobija sintezom ličnosti svih pojedinaca. Samo tako se može objasniti dualistički karakter moralnih normi: osećanje njihove obaveznosti, s jedne strane, i poželjnosti s druge strane. Moralno pravilo je obavezno zato što je imperativ društva koje materijalno i moralno prevazilazi pojedinca i stoga on mora da se pokorava njegovim imperativima. S druge strane, moralno pravilo izgleda dobro i poželjno jer je društvo izvor svih viših vrednosti civilizacije i kreator onih elemenata u pojedincu koji ga uzdižu iznad životinja.

Page 65: Sociologija 2deo

Osim morala, za Dirkema je i religija čisto društvena tvorevina, jer religiozne ideje i praksa simbolizuju društvo. Analizirajući totemizam kao najelementarniji oblik religije, Dirkem je zaključio da snažna osećanja i strahopoštovanje za totema ne mogu poticati od fizičkih svojstava samog totema, jer je on obično neka bezazlena i beznačajna životinja ili biljka. Totem se, smatra on, mora shvatiti kao simbol, koji simbolizuje pre svega sveto totemsko načelo ili boga, a potom kao društvo odnosno rod sa kojim je totem gotovo sasvim identifikovan. Iz ovoga Dirkem zaključuje da su totemsko božanstvo i rod, u stvari, jedno, ili, opštije rečeno, da je Bog samo simbolični izraz društva. Ovaj opšti zaključak on dokazuje sličnošću naših stavova prema društvu i prema Bogu:

o Društvo je u stanju da inspiriše osećanje bogovskog u umovima svojih članova zato što ono kao i Bog vlada njima. Individualno osećanje večite zavisnosti podjednako je prisutno i u jednom i u drugom slučaju.

o Društvo, kao i Bog, poseduje moralni autoritet i može da inspiriše na nesebičnu odanost i požrtvovanje. Ono je takođe u stanju da obdari pojedinca izuzetnom snagom i izvor je svega što je najviše i najbolje u ljudskoj ličnosti.

o Stoga religiozni čovek, koji oseća zavisnost od neke spoljne moralne sile, nije po mišljenju Dirkema, žrtva halucinacije. Takva sila je društvo.

Page 66: Sociologija 2deo

Socijalna evolucija

U skladu sa svojim shvatanjem društva kao kolektivnopsihološkog fenomena, Dirkem je socijalnu evoluciju video kao preobražaj "tipa moralnosti i solidarnosti", koja je izazvana:

o porastom stanovništva i o podelom rada.

Dirkem smatra da porast stanovništva neminovno dovodi do pojačane konkurencije, a ova do podele rada, jer su pojedinci (da bi preživeli) prinuđeni da se specijalizuju. Uporedo sa razvojem podele rada menja se i društvena organizacija, odnosno menjaju se oblici povezivanja ljudi i sadržaj i karakter moralnih i drugih društvenih normi.Dirkem je ljudsku istoriju podelio na dva perioda, odnosno razlikovao je dva istorijska tipa društva:1) primitivno društvo zasnovano na mehaničkoj

solidarnosti - gde je podela rada tek u začetku, pojedinci su relativno homogeni i povezuje ih "mehanička solidarnost", koju karakteriše potisnutost pojedinca i njegova potčinjenost društvu i tradiciji. U takvom društvu sistem socijalnih sankcija je, radi održavanja moralne ravnoteže, usmeren na kažnjavanje onih koji krše kolektivnu volju i vređaju kolektivna osećanja. Odgovornost ima kolektivni karakter; društveni statusi su uglavnom nasledni, a relativno mali deo društvenog života reguliše se ugovorima.

2) civilizovano društvo utemeljeno na organskoj solidarnosti - u kojem je podela rada veoma razvijena, ljude povezuje "organska solidarnost", koja niče iz potrebe za uzajamnim uslugama. U ovom tipu društva ljudi se međusobno razlikuju po karakteru svojih ličnosti, po

Page 67: Sociologija 2deo

iskustvu kojim raspolažu i po funkcijama koje vrše, pa je individualizam dominantno moralno načelo. Međutim, taj individualizam je specifičan, on ne daje pravo pojedincu da neograničeno stremi ostvarivanju svojih želja i interesa. To je pre obaveza pojedinca da individualizira sebe intenzivnom specijalizacijom kako bi na taj način dao što veći doprinos društvu. Čist, hedonistički individualizam, smatra Dirkem, nikada ne bi mogao dovesti do solidarnosti i do međusobne povezanosti ljudi.

Napomena: U radovima nastalim nakon 1898. godine (Elementarni oblici religijske svesti, i Individualne i kolektivne predstave), Dirkem je umnogome modifikovao svoje dotadašnje shvatanje socijalne evolucije koje je ranije izložio uglavnom u svom poznatom delu O društvenoj podeli rada. On je u tumačenju društvenih promena, u poznom periodu svoga razvoja, primat dao kolektivnim predstavama nad činiocima društvene sredine, čime je došao na pozicije svojevrsnog sociološkog spiritualizma.

Page 68: Sociologija 2deo

Doprinosi ostalih značajnijih predstavnika kolektivno-psihološke teorije

Poseban teorijski doprinos sociološkom tumačenju i objašnjenju čoveka i društva dao je Marsel Mos (1872-1950), koji je svojim shvatanjem čoveka kao "totalnog bića" i društvenih pojava kao "totalnih pojava" uspeo da prevaziđe tradicionalni spor između psihologa i sociologa. Nasuprot ustaljenoj teoriji asocijacije koja je psihički život čoveka objašnjavala kao skup relativno samostalnih i nezavisnih elemenata, Mos je ponudio shvatanje čoveka kao "totalnog bića", sazdanog od međusobno povezanih bioloških, psihičkih i socijalnih elemenata. Na drugoj strani, umesto raznovrsnih teorija faktora, koje su društvene pojave tretirale kao proizvod nekog od tih faktora, Mos je te pojave shvatio kao "totalne pojave", kao dijalektičko jedinstvo socioloških, istorijskih i biopsiholoških elemenata. Po njegovom mišljenju, društveni život ljudi sačinjavaju različiti modaliteti društvenog (pravni, ekonomski, etički, religiozni); različiti trenuci neke individualne istorije (rađanje, detinjstvo, mladost) i različito oblici izražavanja, počev od fizioloških elemenata, pa sve do svesnih individualnih i kolektivnih predstava.

Page 69: Sociologija 2deo

Pored Dirkemove teorije u korpus kolektivno psiholoških teorija spadaju i tzv. "teorija narodnog duha" čiji je utemeljivač francuski sociolog Gistav Le Bon (1841-1931). U delu Psihološki zakoni u razvoju, on osnovu društva i pokretačke snage društvenog razvoja vidi u idejama i verovanju. "Jedine velike promene koje vode ka obnavljanju civilizacije tiču se ideja, koncepcija i ubeđenja. Značajniji istorijski događaji samo su vidljivi efekti nevidljivih promena ljudske misli. Celokupna civilizacija jedne rase ili nacije i opšti tok njenog razvitka temelje se, smatra Le Bon, na "duši rase". Tu dušu rase iz koje proističe nacionalni karakter, čini kompleks emocionalnih, moralnih i intelektualnih crta nasleđenih od predaka koje deluju nesvesno i koje se ne mogu lako menjati. Ako bi narod hteo da preobrazi svoje ustanove, svoja verovanja i svoju umetnost, trebalo bi najpre da preobrazi svoju dušu. Jedna nacija ne može da bira svoje institucije po volji, baš kao ni boju kose i očiju, a sve institucije koje nisu saobražene nacionalnom karakteru predstavljaju samo tuđu haljinu i privremeno prerušavanje.Pošto je duša rase ili nacije sačinjena od malog broja fundamentalnih ideja čije su osobine veoma ustaljene, nacionalni karakter i na njemu zasnovana civilizacija, menjaju se veoma sporo, smatra Le Bon. Civilizacijske promene uglavnom sačinjavaju spore adaptacije i neznatne transformacije koje nastaju ukrštanjem rasa ili postepenom infiltracijom novih ideja u nesvesne slojeve nacionalnog karaktera. Zakoni i ustanove, koji su manifestacija "duše naroda" i izraz njenih potreba, ne mogu da utiču na njenu promenu niti na promene u civilizaciji jednog naroda. I udeo revolucija, u društvenim promenama, izuzev

Page 70: Sociologija 2deo

naučnih, za Le Bona, je takođe bezvredan. One su civilizacijski posmatrano apsurdne i štetne jer ne donose nikakav progres već samo nasilje i destrukciju.Pošto se nacije stvaraju formiranjem nacionalnog karaktera, one i iščezavaju sa njegovom propašću. Kao što jedan organizam truli kada više nije živ, tako se i jedna nacija, dezintegriše kada izgubi svoj karakter, tvrdi Le Bon.

Osobenu teoriju nacionalnog duha suštinski različitu od Le Bonove razvio je nemački socijalni psiholog Vilhem Vunt (1832-1921), po kome je društveni život ljudi duhovne prirode. Volja je klica psihičkog života i njegov sintetizirajući element, dok je "apercepcija" (= svesna spoznaja pojdinih psihičkih sadržaja) osnovni psihički proces. Polazeći od ovakvog shvatanja psihičkog života i psihičkih procesa, Vunt je smatrao da svaki narod karakteriše specifična psihologija, odnosno "narodna duša". Ali, za razliku od Le Bona koji se, kao što smo videli, nacionalnu dušu shvatio spiritualistički (kao samostalnu duhovnu celinu), Vunt je tretira kao zbir individualnih psiholoških procesa. Pored psihe pojedinca, nema nikakve druge psihe, odnosno nikakva druga psiha se razumom ne može dokučiti. "Možemo upotrebiti samo stvarni pojam duša kao zbir psihičkih procesa. Samo sa ovog stanovišta možemo utvrditi odnos između pojmova individualna duša i narodna duša kao i odnos pojedinca prema grupi. I pored toga što je tačno da grupa pretpostavlja postojanje pojedinaca kao svojih sastavnih delova, odatle ne sledi da grupa predstavlja prost aritmetički zbir i prostu sumu osobina i delatnosti pojedinaca. Grupa donosi kombinovanje i međusobno dejstvo pojedinaca, omogućavajući tako specifične doprinose pojedinaca zajedničkom životu." Vunt, dakle, insistira na funkcionalnoj vezi između pojedinaca koji sačinjavaju grupu, odnosno narod. Ta veza je nesvesna i toliko sveobuhvatna da se ne može razmrsiti u pojedinačne niti izdvojene iz celine. Narodna duša, kao zbir psihičkih procesa pojedinaca, manifestuje se kroz raznovrsne duhovne tvorevine, počev od jezika i mita, preko religije i filozofije, do

Page 71: Sociologija 2deo

umetnosti. Analizirajući razvoj ovih kulturnih tvorevina, Vunt je uočio pravilnosti u tom razvoju, ali je smatrao da one pripadaju psihologiji, a ne istoriji, ne odričući mogućnost da se načela izvedena iz uopštavanja psihologije mogu primeniti na istoriju.

Ocena kolektivno-psihološke teorije društva:

o Dirkemova sociologistička teorija je od svih kolektivnopsiholoških teorija dala najveći doprinos razumevanju i objašnjenju društvenog života. Ona je uverljivo pokazala da osim svesti pojedinaca postoji i takozvana kolektivna svest, oličena u kolektivnim predstavama, i da ta svest utiče na ponašanje pojedinaca.

o Dirkem je prenaglasio značaj kolektivne svesti u društvenom životu. Na jednoj strani, on je potpuno negirao svaku ulogu pojedinca i njegove (dakle individualne) svesti u društvenom životu, a na drugoj strani je, naročito u poznim radovima, marginalizovao značaj takozvane "morfološke strukture", ljudske populacije, prirodne i tehničke sredine, ekonomije i politike u društvenim zbivanjima.

o Teorijske mane svog učitelja (i ujaka) u velikoj meri je uspe o da otkloni i prevaziđe Marsel Mos shvatanjem čoveka kao totalnog bića, kao jedinstva bioloških, psiholoških i socijalnih elemenata i društva kao totalne pojave, sazdane od biopsiholoških istorijskih i socijalnih činilaca.

o Teorija nacionalnog duha Le Bona je krajnje jednostrana i teško održiva. On narod, odnosno naciju svodi na prirodno-spiritualistički entitet, čime se naučni pristup u tumačenju nacije zamenjuje metafizičkim pristupom.

Page 72: Sociologija 2deo

o Vuntova teorija narodne psihologije je mnogo prihvatljivija, jer on "dušu naroda" ne vidi izvan "duše pojedinca" već je tretira kao kulturno psihološki fenomen koji se oblikuje kroz kulturnu istoriju jednoga naroda, funkcionalnim povezivanjem pojedinaca na bazi dejstva zajedničkog jezika mitova i religije.

4. FORMALNO-SOCIOLOŠKE TEORIJE DRUŠTVA

Na prelasku iz XIX u XX vek u Nemačkoj se javljaju takozvane formalne teorije društva koje nastoje da jasnije razgraniče predmet sociologije od drugih društvenih nauka. Tvorci ovih teorija polaze od toga da, nasuprot posebnim društvenim naukama koje proučavaju sadržaj socijalnog života, sociologija treba da izučava forme, odnosno oblike međuljudskog povezivanja u društvu, nezavisno od svakog psihološkog sadržaja, tj. nezavisno od motiva, interesa ili ciljeva radi kojih se ljudi udružuju.Utemeljivač formalnosociološke teorije društva je nemački sociolog Georg Zimel (1850-1918), po kome je društvo je psihološka interakcija ljudskih bića - kao pojedinaca i kao članova grupe. Ono nije nikakvo samostalno biće, već jedno funkcionalno zbivanje, proces koji obuhvata ono što ljudi rade i doživljavaju. Zato, smatra Zimel, treba izbegavati izraz "društvo" i umesto njega treba upotrebljavati izraz "udruženje" ili "udruživanje". Međutim, svaka psihološka interakcija nije udruživanje. Društvom, odnosno udruživanjem se može nazvati samo ona interakcija ljudskih bića gde postoji uzajamno uticanje i koja ima izvesno moralno značenje za njene aktere, gde oni jedni drugima pridaju određen ljudski značaj i prihvataju recipročna prava i obaveze.U skladu sa shvatanjem društvenih procesa kao oblika društvene interakcije, Zimel je suštinu društvenih promena video kao promenu društvenih oblika (formi). On je u objašnjenju socijalnih promena pošao

Page 73: Sociologija 2deo

od osnovne postavke istorijskog materijalizma koju je modifikovao i dopunio, i tako zasnovao teoriju tzv. "istorijskog senzualizma". Po toj teoriji ekonomski oblici društvenog života uslovljeni su dubljim psihološkim i metafizičkim "strujanjima", ali su isto tako i ta strujanja određena ekonomskim faktorima.

Tenisova teorija društva

Osnivačima formalnog pravca u sociologiji pripada nemački sociologa Ferdinanda Tenisa (1855-1936), i to najviše zbog njegove teorije o dva oblika udruživanja ljudi koju je razvio u delu Zajednica i društvo.Prema Tenisu, svi društveni odnosi su proizvod društvene volje. Oni postoje kao objektivne društvene činjenice samo preko volje pojedinaca za udruživanjem. Volja, koja predstavlja osnovu udruživanja, po svom karakteru može biti dvostruka:

o organska volja - izvire iz osećanja simpatije prema partneru bez obzira na to da li ta simpatija podstiče iz instinkta, običaja ili ubeđenja, i

o racionalna volja - ima koren u racionalnom razmišljanju ljudi. Iz nje proizlaze udruživanja radi postizanja određenog cilja uz potpuno ravnodušan odnos partnera, čak i uz osećanje mržnje što je čest slučaj kod korporacija u biznisu.

Iz ova dva tipa volje, po Tenisu, proizlaze dva osnovna oblika udruživanja ljudi zajednica i društvo. Organska volja nosi u sebi sve uslove zajednice, a racionalna volja vodi ka društvu.

Napomena: Kategorije "zajednica" i "društvo" ne predstavljaju niti stupnjeve istorijskog razvoja niti klasifikacione koncepcije, već idealne tipove koji se u različitim proporcijama mogu naći u empirijskim

Page 74: Sociologija 2deo

društvenim entitetima. Na bazi ovih kategorija sociolog treba da istraži u kojoj meri neka društvena grupa u različitim konkretnim situacijama (na primer, porodica u velikom gradu i u selu) poseduje elemente zajednice i društva, kako bi je bolje objasnio i razumeo.

Klasifikacija društvenih pojava

U skladu sa zadatkom koji je namenio takozvanoj čistoj ili teorijskoj sociologiji, koja treba da razvije sistem idealnih pojmova bitnih za opisivanje i razumevanje socijalnog života ljudi, Tenis je, pored dva idealna tipa udruživanja, izgradio i posebnu sistematsku klasifikaciju društvenih pojava. On je sve društvene pojave odnosno društvene entitete razvrstao u:

o društvene odnose - su psihološki odnosi među pojedincima koji "važe", tj. koje kao važeće priznaju ne samo oni koji u njima neposredno učestvuju, već i drugi ljudi iz kojih proizlaze određena prava i obaveze. Kompleks društvenih odnosa između dva ili više lica čini takozvani "socijalni krug", npr. krug prijatelja ili krug političkih jednomišljenika.

o društvene skupine - čine broj pojedinaca povezanih zajedničkim prirodnim i psihološkim crtama koji priznaju udruživanje, odnosno za koje su dali svoj pristanak i žele da ga nastave. U društvene skupine Tenis ubraja: nacije, klase, staleže, političke partije, itd.

o društvene korporacije - su socijalna tela ili savezi koje imaju unutrašnju organizaciju, odnosno odgovarajuće organe i tela koji vrše određene funkcije, a koje članovi korporacije kao i lica van nje smatraju aktima korporacije.

Page 75: Sociologija 2deo

Napomena: Sve tri kategorije društvenih entiteta mogu biti, po mišljenju Tenisa, rezultat kako organske tako i racionalne volje i zavisno od konkretnog slučaja više ili manje se približavati tipu zajednice ili društva.

Teorija društvenih normi i vrednosti

Sastavni deo Tenisove sociološke teorije, osim teorije o društvenim entitetima, jeste i teorija društvenih normi i vrednosti. Tenis je društvene norme i društvene vrednosti koje tim normama daju smisao shvatio kao skup naređenja i zabrana za pojedince, kojima se reguliše ponašanje jednih prema drugima i prema onima van zajednice. Norme po svom karakteru mogu biti autonomne ili heteronomne, mogu se poštovati bilo iz ubeđenja u njihovu ispravnost, bilo zato da bi se izbegle posledice nepokoravanja i neposlušnosti. Tenis razlikuje tri kategorije normi:

o poredak - predstavlja kompleks normi zasnovanih prvenstveno na saglasnosti i konvenciji;

o zakon - je kompleks normi čiji se smisao tumači i primenjuje sudskom odlukom, i

o moral - je kompleks onih normi za koje se zamišlja da ih tumači i primenjuje imaginarni sudija bog ili savest.

Napomena: Sve ove razlike između pojedinih tipova normi su za Tenisa čisto pojmovne prirode. U stvarnosti postoji uzajamno preplitanje između raznih tipova normi tako, da se normativno uređenje raznih društvenih zajednica uvek sastoji od spleta normi, poretka, zakona i morala.

Page 76: Sociologija 2deo

Formalna teorija Fon Vizea Nemački sociolog Leopold fon Vize (1876-1969) je, sledeći Zimela i Tenisa, u poznatom delu Sistem opšte sociologije, razvio najcelovitiju i najsistematičniju formalnu teoriju društva.Fon Vize društvo odnosno društvenost shvata kao psihološku interakciju pojedinaca. U osnovi celokupnog socijalnog života video je dva elementarna procesa: procese asocijacije (udruživanja) i procese disocijacije (razdruživanja) čijom se kristalizacijom oblikuju sve društvene tvorevine iz kojih je sazdana društvena struktura.Društveni procesi asocijacije i disocijacije nastaju kao rezultat individualnih postupaka dvaju ili više lica. Samo individualno držanje, jeste proizvod individualne "nastrojenosti čovekove ličnosti" i njenih iskustava stečenih u ranijim situacijama.

Page 77: Sociologija 2deo

Asocijativni proces obuhvata po mišljenju Vizea, tri podprocesa: napredovanje, prilagođavanje i amalgamaciju koji su raspoređeni duž jednog kontinuuma po stepenu međusobnog približavanja individua. Napredovanje je prvi, probni akt ka udruživanju koji je praćen oklevanjima i razervama jer učesnici još uvek gledaju na udruživanje kao na sumnjivi eksperiment. Kao primer napredovanja Vize navodi obožavanje, primamljivanje, savetovanje itd. Približavanje predstavlja veći stepen udruživanja, jer sadrži modifikaciju razlika među licima koja u njemu učestvuju. Ono može biti jednostrano, zasnovano na zavisnosti nekog od pojedinaca koji se prilagođava, ili uzajamno koje nastaje kao rezultat kompromisa i međusobnog uticaja. Kao primere prilagođavanja Vize ističe usađivanje znanja, saglašavanje, podražavanje, pomirenje itd. Amalgamacija je najpotpuniji proces udruživanja koji se manifestuje obrazovanjem zajednice kao novog stanja, poput parova ili udruživanje većeg broja lica u korporaciju.

Page 78: Sociologija 2deo

Disocijativni proces takođe obuhvata tri podprocesa: takmičenje, opoziciju i sukob, koji znače postepeno povećanje društvenog odstojanja i antagonističke delatnosti pojedinaca. Takmičenje je najblaži disocijativni proces koji proizlazi iz nastojanja pojedinaca da postignu istovetan cilj. Dve glavne varijante takmičenja su suparništvo i stremljenje. Suparništvo sadrži širi subjektivan odnos prema takmičaru, dok stremljenje proizlazi iz svesti o oskudici željenih objekata. Opozicija ili kršenje pravila je disocijativni proces koji sadrži više antagonističkih elemenata od takmičenja koji onemogućavaju sporazum, ali isto tako i asocijativne elemente i crte u ponašanju pojedinaca koji sprečavaju otvoreni sukob. Sukob je ekstremni disocijativni proces; on, međutim, uključuje vrlo velike varijacije u intenzitetu antagonizama, počev od kršenja pravila do otvorene borbe.

Page 79: Sociologija 2deo

Izvori društvenih procesa

Asocijativni, a isto tako i disocijativni procesi, prema Vizeu, proizilaze iz tri glavna izvora:

o iz emocionalno obojenih nagona i impulsa, o iz interesa koji, u izvesnom stepenu, mogu biti

emocionalno obojeni, ali se obično svesno prihvataju kao put afirmacije sopstvene ličnosti;

o i iz objektivne situacije koja čini udruživanje neizbežnim.

U realnom životu asocijativni i disocijativni procesi nisu striktno omeđeni. Naprotiv, oni se uzajamno prepliću, gradeći tako raznovrsne društvene odnose, kao manje ili više fiksirana stanja povezanosti ili odvojenosti ljudi.

Page 80: Sociologija 2deo

Klasifikacija društvenih tvorevina

Ustaljivanjem i kristalizacijom društvenih procesa i odnosa oblikuju se raznovrsne društvene tvorevine kao relativno trajne strukture koje regulišu (usmeravaju) odnose među ljudima. Vize sve socijalne tvorevine, polazeći od njihove trajnosti i stepena apstraktnosti, klasifikuje u tri vrste , tj. na one koje se javljaju kao

o masa - u masi su društvena odstojanja među pojedincima najmanja, tj. tu su pojedinci najbliži međusobno, tako da se u njoj najdirektnije ispunjavaju njihove individualne sposobnosti, potrebe, želje i interesi;

o grupe - u grupi su socijalna rastojanja između pojedinaca veća i zato grupa, da bi postojala, mora da poseduje određenu organizaciju koja propisuje pojedincu šta i kako da čini, i

o "apstraktni kolektiviteti", kao što su klase, privredni sistemi, crkva, država, itd. počivaju na zajedničkoj ideologiji koju ljudi prihvataju i u skladu sa njom se ponašaju. Apstraktni kolektiviteti su najudaljeniji od ljudi kao pojedinaca i zato se javljaju kao potpuno "nadlične" tvorevine.

Page 81: Sociologija 2deo

Ocena formalno-socioloških teorija društva:

o Formalističke sociološke teorije dale su značajan doprinos u objašnjenju društvenih odnosa i društvene strukture. One su analizom uticaja raznovrsnih oblika društvenih odnosa, kao što su sukobi i saradnja, dominacija i potčinjavanje, integracija i dezintegracija, takmičenje i adaptacija itd., na društveni život, skrenule naučnu pažnju na procese koje su druge teorije zapostavljale, a koji realno postoje u svim društvenim grupama i koji su od značaja za sve društvene celine.

o Odvajanje formi društvenih pojava od njihove sadržine, čemu ove teorije inače teže, nije realno moguće. Ono je moguće samo u sferi spekulacija, ali ne i u stvarnom životu, u kome su forme neraskidivo povezane sa sadržinom društvenih pojava. To su, uostalom, uviđali zagovornici formalnih teorija, koji su u svojim analizama društvenih procesa morali da se oslone na psihološke, kulturne, ekonomske pa čak i biološke činioce.

Page 82: Sociologija 2deo

SAVREMENE SOCIOLOŠKE TEORIJE

Page 83: Sociologija 2deo

1. BIHEVIORISTIČKE TEORIJE DRUŠTVA

- Bihevioristička teorija F. Gidingsa-

Biheviorizam kao sociološki pravac nestaje početkom XX veka u SAD, kao kritika sociološkog biologizma i formalizma. Nastojeći da prevladaju slabosti biologizma, koji je društveni život ljudi objašnjavao organskim činiocima, kao i slabosti formalizma, koji je čovekovo ponašanje odvajao od njegovih unutrašnjih motiva, pobuda i interesa, bihevioristi su ponudili novu teorijsku formulu za objašnjenje ljudskog ponašanja. Oni su društveno ponašanje ljudi shvatili kao reagovanje pojedinaca i grupa na stimulanse koji dolaze iz njihovog okruženja - društvene i prirodne sredine.

Page 84: Sociologija 2deo

Biheviorizam kao teorijsko-metodološki pravac

Biheviorizam kao teorijsko-metodološki pravac začet je u psihologiji kao reakcija na tzv. "introspektivnu psihologiju", koja je psihički život čoveka, njegove opažaje, predstave, pojmove i voljne procese objašnjavala pre svega na način kako ih sam subjekt "vidi", što on zapaža u njima. Nasuprot toj "psihologiji duše", početkom XX veka se u Americi razvila "bihevioristička psihologija" koja je psihički život čoveka videla kao reagovanje njegovog organizma na procese i nadražaje spoljne sredine. Xon Votson, osnivač američke biheviorističke škole, razvio je svojevrsnu "psihologiju bez duše". On je celokupan čovekov psihički život tretirao kao objektivno ponašanje, tj. kao njegovo telesno reagovanje na spoljnu sredinu, uključujući i druge ljude sa njihovim sposobnostima da telesno odgovaraju na promene u sredini u kojoj žive.

Page 85: Sociologija 2deo

Povezujući Votsonovu teoriju ponašanja sa Tardovim učenjem o imitaciji, američki sociolog Franklin Gidings u delima Principi sociologije, Teorija ljudskog društva i Civilizacija i društvo zasnovao je osobenu pluralističku biheviorističku sociološku teoriju.Za Gidingsa, svi oblici udruživanja živih bića, (životinjsko udruživanje u čopor i ljudsko udruživanje u društvo), su proizvod kolektivnog ili pluralističkog načina borbe za opstanak. Pluralističko ponašanje, je za njega, ponašanje mnoštva živih bića, životinja ili ljudi, na jednom mestu i u isto vreme, pod uticajem spoljnih okolnosti i uz određene međusobne akcije i reakcije. Svaki živi organizam, da bi opstao mora, po mišljenju Gidingsa, da razvija određene oblike aktivnosti kojima prilagođava okolinu sebi i time zadovoljava svoje biološke potrebe. Čovek kao svesno biće, za razliku od životinje, kada ustanovi granice do kojih može okolinu da prilagođava sebi, počinje da prilagođava sebe okolini. On pokazuje interesovanje za ponašanje svojih bližnjih koji, zato što su biološki povezani i što se nalaze pod pritiskom zajedničke okoline, pokazuju isto interesovanje za njegovo ponašanje. Pošto reakcije pojedinca i njegovih bližnjih imaju tendenciju da budu slične, nastaje predstava o sličnosti između spoljašnjih i unutrašnjih stimulisanja. Ovaj proces se saobražava sa međusobnim prilagođavanjem organizama sličnog ponašanja i dalje razvija pomoću podržavanja i povratnog saosećanja. Iz takve međusobne stimulacije i govorne komunikacije formira se takozvana "svest vrste". Ta svest koja je satkana iz "organskog saosećanja, opažanja sličnosti,

Page 86: Sociologija 2deo

svesnog ili povratnog saosećanja, ljubavi i želje za priznanjem" ima odlučujući značaj za pretvaranje životinjskog udruživanja u ljudsko, a krda ili čopora u društvo. Iz te svesti i prirodne selekcije koja se na nju nadovezuje izviru svi oblici društvenog ponašanja čoveka.

Determinante čovekovog ponašanja

Prema Gidingsu, čovekovo ponašanje određuju naročito dve okolnosti: 1. podsticaji, tj. stanja ili zbivanja koja direktno

izazivaju ovakvo ili onakvo ponašanje, i 2. sličnost ili različitost reagovanja ljudi na date

podsticaje. Jednobraznost u ponašanju ljudi odnosno usklađenost njihovog ponašanja i karaktera sa određenim tipom nastaje usled "međusobnog dejstvovanja mnogih individua koje jedna na drugu utiču na takav način da počinju jednovremeno da osećaju ista uzbuđenja i emocije, da dolaze do istih zaključaka, a možda i do jednoglasnih akcija".

Page 87: Sociologija 2deo

Klasifikacija stimulansa

U skladu sa svojim shvatanjem sociologije, kojoj je namenio da istražuje pluralizam ponašanja, odnosno da objasni njegovu genezu, interakciju, diferenciranje i funkcionisanje, uzimajući u obzir izražene varijable: 1. stimulaciju i 2. manju ili veću sličnost reagovanja, Gidings je u svojim delima glavnu pažnju posvetio klasifikaciji stimulansa i tipologizaciji mehanizma reagovanja. Raznovrsne stimulanse, koji potiču iz okruženja u kome čovek živi, on je podelio u četiri osnovne klase:

1) ideomotorne, koji direktno podstiču motorni sistem;

2) ideoemocionalne, koji uglavnom budu emocionalne reakcije;

3) dogmatsko-emocionalne, koji se obraćaju emocijama i uverenjima, i

4) kritičko-intelektualne, koji su usmereni ka višim intelektualnim procesima.

Napomena: Ovim podsticajima odgovara klasifikacija pojedinaca po sličnosti mišljenja, odnosno da li naginju emocijama, dogmatizmu ili rezonovanju. Gidings je ustanovio da postoji korelacija između pomenutih crta individua i rasprostranjenosti sličnog mišljenja. Više pojedinaca se, smatra on, slaže u osećanjima nego u verovanjima, više njih se slaže u verovanju nego u rezonovanju. Sličnost mišljenja koja se zasniva na saosećanju je rasprostranjenija od one koja se zasniva na dogmatizmu, a dogmatska sličnost

Page 88: Sociologija 2deo

mišljenja je rasprostranjenija od one koja potiče od razmišljanja.

Tipologizacija mehanizama reagovanja

Posebnu pažnju u svojim delima Gidings je posvetio analizi i tipologizaciji mehanizama reagovanja i to sa stanovišta načina aktivnosti. Raznovrsne načine aktivnosti pojedinaca on je sistematizovao u četiri glavna tipa:

1) procenjivanje koje uzima činjenice iz iskustva i vrši njihovu sintezu sa znanjem i vrednovanjem;

2) korišćenje, koje podrazumeva upotrebu predmeta iz spoljašnjeg sveta;

3) karakterizaciju, koja predstavlja prilagođa-vanje svesne individue svojoj situaciji, mogućnostima i aktivnostima koje su joj dostupne, i

4) socijalizaciju, čiju sadržinu čini uzajamno prilagođavanje svesnih pojedinaca.

Page 89: Sociologija 2deo

Gidingsova tipologizacija racionalnog društva

Analizirajući međusobnu povezanost društvene svesti i oblika i stepena društvene kontrole, Gidings je otkrio da u stvarnosti postoji osam različitih tipova racionalnog društva:

1) saosećajni tip - koji predstavlja homogenu krvnosrodničku zajednicu u kojoj je saosećanje glavna društvena veza;

2) kongenijalni tip - društvo koje se sastoji od onih koji se privlače sličnošću prirode ili srodnošću ideja;

3) apobracioni tip - zajednica raznovrsnih, često delinkvetnih elemenata, koje privlače i povezuje šansa za bržim bogaćenjem;

4) despotski tip - društvo koje se zasniva na despotskoj sili i poslušnosti iz straha;

5) autoritativni tip - društvo u kome se samovolja identifikuje sa religijom ili tradicijom, a poštovanje vlasti je jedna društvena veza;

6) zaverenički tip - društvo u kome su intrige i zavere jedina društvena veza;

7) kontraktualni tip - društvo zasnovano na konvenciji ili ugovoru i

Page 90: Sociologija 2deo

8) idealistički društveni tip - zajednica zasnovana na razumevanju, poverenju, vernosti i altruizmu.

- Bihevioristička teorija H. Mida -

Gotovo istovremeno sa Gidingstom, američki psiholog i sociolog Yory Herbert Mid (1863-1931) u svom glavnom delu Duh, ja i društvo začeo je simboličko interakcionalističku teoriju ponašanja čoveka. Mid je čoveku prišao ne samo kao biološkom već i kao društvenom biću. Po njemu, čovek se od biološkog razvija u društveno biće stalnim interakcijama sa drugim ljudima, kroz razvoj svesti o sebi, pomoću simbola od kojih su najvažniji sadržani u jeziku. U početku psihološkog razvitka, stvara se kod deteta jezik gestova, koji za njega dobijaju određeno značenje. Kasnije se formira sposobnost govornog jezika sa istim ciljem: da dete razume značenje postupka lica koja ga okružuju. Najzad, u dečijim igrama dete se navikava na određena pravila igre, tj. usvaja stavove drugih učesnika u igri koji su u skladu sa tim pravilima. Taj proces usvajanja stavova drugih o sopstvenim postupcima, koji Mid naziva "preuzimanje uloge drugog" ima odlučujući značaj za socijalizaciju čoveka i njegovo društveno ponašanje.

Page 91: Sociologija 2deo

Poimanje društva

Kroz proces "preuzimanje uloge drugoga" obrazuje se u pojedincu u njegovom ponašanju određeno "organsko jedinstvo" kojim se kontrolišu njegovi "odgovori" prema drugim ljudima. Zato se, po Midu, društvo odnosno organizovana zajednica u kojoj pojedinac živi i koja mu daje ovo "unutrašnje jedinstvo" može nazvati "uopšteni drugi". U društvu pojedinci prihvataju kako stavove drugih prema sebi tako i stavove grupe prema različitim aspektima zajedničke društvene aktivnosti u kojoj učestvuju. "Ono što čini društvo, ističe Mid, upravo su takvi zajednički odgovori, takvi organizovani stavovi u odnosu na ono što zovemo svojina, religiozni obred, proces obrazovanja ili porodični odnosi." Ovo svoje shvatanje društva Mid ilustruje na primeru svojine. Kada kažem: "ovo je moja svojina, ja ću je koristiti - to tvrđenje izaziva određen niz odgovara koji moraju biti isti u svakoj zajednici u kojoj postoji svojina. Čovek se poziva na pravo svojine, kao i na druga prava, zato što je sposoban da zauzme stav koji svaki drugi u grupi ima prema svojini, podstičući na taj način u sebi stav koji imaju drugi".

Page 92: Sociologija 2deo

- Bihevioristička teorija Herberta Blumera -

Midov učenik, savremeni američki sociolog, Herbert Blumer, sistematizovao je i razvio ideje svoga učitelja. Prema njemu simbolički interakcionalizam počiva na sledeće tri osnovne premise:

o da ljudi deluju na osnovu značenja koja daju predmetima i događajima, a ne reaguju jednostavno na spoljašnje stimulanse, kakve su društvene sile, ili unutrašnji nadražaji, poput organske potrebe. Simbolički interakcionalizam stoga odbacuje i biološki i društveni interdeterminizam;

o da značenja nastaju u procesu interakcije, a nisu jednostavno prisutna od početka niti od početka oblikuju buduće ponašanje. U izvesnoj meri, značenja se stvaraju, modifikuju razvijaju, i menjaju unutar interakcijskih situacija. Ona nisu fiksna i gotova jer u procesu interakcije pojedinci ne slede ropski unapred zacrtane norme niti mehanički deluju prema utvrđenim ulogama;

o da su značenja rezultat interpretativnih postupaka pojedinaca unutar interakcijskog konteksta. Preuzimajući ulogu drugoga pojedinci interpretiraju značenja i namere drugih. Pomoću "mehanizma samointerakcije" oni modifikuju ili menjaju svoju definiciju

Page 93: Sociologija 2deo

situacije, isprobavaju alternativne pravce delovanja i razmatraju njegove moguće posledice.

Blumerovo određenje ponašanja pojedinaca

Iako je Blumer veoma kritičan prema svim kolektivističkim sociološkim teorijama, a posebno prema funkcionalističkoj teoriji on prihvata da je ponašanje pojedinaca u određenoj meri struktuirano i rutinizirano. Blumer tvrdi da u većini situacija u kojima ljudi deluju jedni nasuprot drugima, oni imaju unapred čvrsto shvatanje o tome kako će delovati i kako će drugi delovati. Ipak takvo znanje nudi samo opšta uputstva za ponašanje. Ono ne daje precizan i detaljan recept za delovanje koji se onda mehanički sledi u svakoj situaciji. Unutar tih uputstava uvek postoji znatan prostor za manevrisanje, pregovaranje, međusobno prilagođavanje i interpretaciju. Blumen priznaje i postojanje društvenih institucija i ne odriče da one ograničavaju ljudsko ponašanje; ali čak i u situacijama gde prevladavaju strikna pravila, poput birokratskih organizacija, postoji još uvek prostor za ljudsku inicijativu i kreativnost.

Page 94: Sociologija 2deo

- Bihevioristička teorija Isaka Tomasa i Florijana Znanjeckog-

Midovu simboličku-internacionalističku teoriju posebno su razvili i dopunili američki sociolozi Isak Tomas (1863-1947) i Florijan Znanjecki (1882-1952). Osnove svoje teorije su izneli u zajedničkom delu Poljski seljak u Evropi i Americi u kome su izložili rezultate istraživanja procesa asimilacije poljskih ekonomskih emigranata u SAD. Odbacujući jednostranosti individualističkih teorija, koje su u objašnjenju društvenog ponašanja čoveka zanemarivale ulogu kulture i društva, kao i slabosti kolektivističkih teorija, koje su gubile iz vida svest pojedinaca, Tomas i Znanjecki su pošli od toga da društvo i kultura utiču na pojedince, a da isto tako pojedinci utiču na društvo i kulturu. U skladu sa takvim teorijskim polazištem oni su društveno ponašanje ljudi videli kao proizvod interakcije individue i društva, odnosno kao interakciju stavova pojedinaca i društvenih vrednosti. Stav, po njima, predstavlja takav "proces u svesti pojedinca koji određuje njegovo stvarno ili moguće ponašanje u društvenom svetu. A vrednosti su svi oni objekti prema kojima se ravnaju stavovi ljudi. "Životne namernice, instrumenti, sitniš, pesma, neko uopštavanje, mit ili naučna teorija, jesu društvene vrednosti".

Page 95: Sociologija 2deo

Određenje ljudskog ponašanja

Celokupno ljudsko ponašanje, po mišljenju Tomasa, izvire iz želja koje se mogu svesti na četiri osnovne: želja za novim iskustvom, za saosećanjem, za priznanjem, i želja za sigurnošću. Za razliku od životinja koje zadovoljavaju svoje nagone mehanički prilagođavajući se datim okolnostima i uslovima, čovek svesno reguliše zadovoljavanje svojih želja, tzv. "definisanjem situacije. Njegovom "svakom naporu prilagođavanja, prethodi odluka da se postupi ili ne postupi na određen način, a samoj toj odluci prethodi definisanje situacije, što će reći - interpretacija ili stav, što u krajnjoj liniji postaje politika i shema ponašanja". Definisanje situacije je dakle, mentalni proces pojedinca ili društvene grupe koji je usmeren na više ili manje jasno sagledavanje konkretne društvene situacije kao stvarno postojeće celine društvenih vrednosti i stavova, sa kojima pojedinac ili grupa računaju u toku svoje aktivnosti i prema kojima usmeravaju tu aktivnost i ocenjuju njene rezultate. Čovek kao svesno biće, "definisanjem situacije", modifikuje i kontroliše svoje primarne želje, jer se to definisanje organizuje u sheme ili pravila akcije koja određuju pravac interesovanja pojedinca ili grupe prema izvesnim vrednostima grupe i ignorisanje drugih.

Page 96: Sociologija 2deo

- Bihevioristička teorija Rajt Milsa i Gert Hansa –

Najpotpuniju i najkompleksniju sociološku biheviorističku teoriju razvili su savremeni američki sociolozi Rajt Mils i Gert Hans. Mils i Hans su, povezujući Veberovu teoriju delanja, rezultate Frojdove psihoanalize i Midovo učenje o "preuzimanju uloge drugoga", u zajedničkom delu Karakter i društvena struktura: Psihologija društvenih institucija stvorili posebnu teoriju motivacije, koju mnogi smatraju najznačajnijim doprinosom bihejviorističkoj sociologiji. Pod motivacijom oni podrazumevaju takvo ponašanje koje uspostavlja ravnotežu u čoveku, u trima ravnima:

o fiziološko-hemijskoj - Na nivou organizma odvijaju se primarni organski procesi kojima se uspostavlja fiziološko-hemijska ravnoteža koja se pokazuje u zdravlju;

o emocionalnoj - Psihološke procese na mentalnom planu uslovljava potreba za uspostavljanjem emocionalne ravnoteže, koja se doživljava kao prijatnost, i

o društvenoj - ponašanje čoveka kao društvenog bića, motivišu očekivanja drugih ljudi. Ta očekivanja izražavaju raznovrsne društvene uloge koje ljudi obavljaju.

Page 97: Sociologija 2deo

Osnovni elementi društvene strukture

Društvene uloge, preko kojih se uspostavlja uravnoteženje čoveka na socijalnom planu, za Milsa i Hansa su osnovni element društvene strukture. One predstavljaju celine ponašanja koja se, po pravilu, ponavljaju i koje su usmerene na ponašanje drugih ljudi. Institucije su drugi element strukture. One predstavljaju skup većeg broja društvenih uloga organizovanih oko jedne glavne, dominantne uloge koja određuje celokupnu organizaciju ostalih uloga. Treći element društvene strukture predstavljaju takozvani "institucionalni poreci". Njih sačinjavaju srodne institucije globalnog društva koje imaju iste ciljeve i zadatke i izazivaju slične društvene posledice.Četvrti, poslednji element strukture globalnog društva jesu tzv. "sfere društvenog delanja". One postoje u svim institucionalnim poretcima i doprinose njihovom funkcionisanju.

Page 98: Sociologija 2deo

Institucionalni poredci u globalnom društvu

Mils i Hans u svakom globalnom društvu, razlikuju pet institucionalnih poredaka:

1) srodnički poredak, koga čine institucije koje regulišu i olakšavaju legitimna polna opštenja i razmnožavanje, kao i vaspitavanje podmlatka;

2) ekonomski poredak, koji obuhvata sve one društvene institucije u kojima ljudi organizuju svoje raznovrsne radne aktivnosti, privredne izvore i tehnička sredstva, da bi proizvodili i vršili raspodelu dobara i usluga;

3) politički poredak, koji sačinjavaju političke institucije preko kojih ljudi stiču i upotrebljavaju političku vlast, ili pak utiču na njenu raspodelu u okviru date društvene strukture;

4) vojnički poredak, sastavljen od onih institucija preko kojih ljudi organizuju legitimno nasilje i kontrolišu ga;

5) religiozni poredak, koji čine institucije u kojima ljudi iskazuju poštovanje prema bogu ili božanstvima, obično po

Page 99: Sociologija 2deo

ustaljenom ritualu i na unapred utvrđenim mestima.

Osnovne sfere društvenog delanja

Mils i Hans navode četiri osnovne sfere društvenog delanja i to:

o simbole - obuhvataju raznovrsne znake, ambleme, ceremonije, načine govora, muziku i sl., koji podržavaju određene institucionalne poretke;

o tehnologiju - čine: oruđa, mašine, instrumenti kao i veštine, stručnosti i znanja kojima ljudi zadovoljavaju zahteve svojih uloga;

o statusnu sferu - obuhvata izvore društvenog prestiža, poštovanja i časti, kao i sredstva za njihovu raspodelu.

o vaspitnu sferu - obuhvata izvore društvenog prestiža, poštovanja i časti, kao i sredstva za njihovu raspodelu. Vaspitna sfera uključuje sve one delatnosti kojima se prenose znanja i vrednosti u određenom društvu.

Page 100: Sociologija 2deo

Glavni elementi društvene stratifikacije

Mils i Hans su posebnu važnost pridavali statusnoj sferi, jer ona preseca celu društvenu strukturu, dolazi do izražaja u institucijama, institucionalnim poretcima i drugim sferama delanja. Sledeći Vebera, oni razlikuju četiri glavna elementa društvene stratifikacije:

o zanimanje - obuhvata aktivnosti koje u društvenoj podeli rada više ili manje redovno obavljaju pojedinci i društvene grupe. Ono je izvor dohotka, sadrži određen stepen moći, usko je povezano sa klasnim položajem, a značajno je i za statusni položaj;

o klasnu pripadnost, odnosno klasni položaj određen je u prvom redu visinom i izvorom prihoda od kojih zavise izgledi ljudi da steknu druge raspoložive vrednosti. Klase su, za Milsa i Hansa, grupe ljudi koje dele sličan način života;

o status, odnosno statusni položaj predstavlja ugled koji pojedinac ili grupa ima u društvu. Osnov za postizanje ugleda nalazi se u svojini, porodici, vaspitanju, prihodima i moći. Klasni i statusni položaj, iako se nalazi u pozitivnoj korelaciji, međusobno se razlikuju. Tako, na primer, novi bogataši imaju visoku klasnu poziciju, ali ne i visoki prestiž, dok bivši aristrokrati imaju visok ugled bez visoke klasne pozicije;

o moć - predstavlja verovatnošću da će neki pojedinac ili grupa, čak i protiv svoje volje, delovati kako drugi pojedinac ili grupa žele. ^ovekova spremnost da se povinuje tuđoj moći može se zasnivati na strahu, interesu koji se ostvaruje poslušnošću,

Page 101: Sociologija 2deo

nesposobnosti da se deluje drugačije, lojalnoj odanosti, indiferentnosti ili, pak, na nizu drugih motiva. Sva savremena društva, smatraju oni, karakteriše težnja ka koncentraciji moći. Nastojanja velikih privrednih korporacija i živa politička aktivnost partija i drugih političkih subjekata nije ništa drugo do borba za moć i prestiž - zaključuju Mils i Hans.

Ocena biheviorističke sociološke teorije:

o Biheviorističke sociološke teorije dale su veliki doprinos razumevanju ljudskog ponašanja. Tretirajući čovekovo ponašanje kao zajednički proizvod njegove individualne svesti i okruženja u kome živi, one su uspele da prevladaju slabosti i jednostranosti, kako individualno psiholoških, tako i raznovrsnih kolektivno-psiholoških teorija. Tome su posebno doprinele teorija Tomasa i Znanjeckog, a naročito Milsova i Hansova teorija motivacije i društvene strukture.

o Biheviorističke teorije gube iz vida globalne društvene sisteme i strukture, koje uslovljavaju sadržaj i karakter različitih društvenih stanja i zbivanja, koja kao podsticaji utiču na društveno ponašanje pojedinaca i grupa.

Page 102: Sociologija 2deo

2. FUNKCIONALISTIČKE TEORIJE - Parsonova funkcionalistička teorija-

Funkcionalistički pristup u proučavanju društva pojavio se u sociologiji veoma rano. Već su osnivači sociologije, Ogist Kont, a posebno Herbet Spenser, tretirali ljudsko društvo kao zatvoren sistem međusobno povezanih i solidarnih delova, i u skladu sa tim društvene pojave, odnosno pojedine društvene strukture, ustanove i delatnosti objašnjavali ulogom koju one vrše u društvu, manje-više analogno ulozi pojedinih organa u biološkom organizmu. Funkcionalistički pristup u razvijenijoj formi zastupao je i Emil Dirkem koji je smatrao da je društvo sistem sastavljen od harmonično povezanih i dobro integrisanih delova koje na okupu drže zajedničke kolektivne predstave.Sa razvojem sociologije i obogaćivanjem njenih saznanja o društvu i životu ljudi, ove početne, primitivne verzije funkcionalizma zamenjene su modernijom varijantom, poznatom pod nazivom strukturalni funkcionalizam koji je postao dominantan u savremenoj sociologiji. Iako se zagovornici strukturalnog funkcionalizma međusobno razlikuju, svima im je zajedničko to da u objašnjenju društvenih pojava i procesa ne polaze od

Page 103: Sociologija 2deo

individualnih ili kolektivnih ponašanja ljudi ili izdvojenih oblika društvenih odnosa, već od društva kao celine. Pritom, oni društvo shvataju kao organizovan i samodovoljan sistem koji ima manje-više trajnu strukturu i u kome svi njegovi delovi imaju određene funkcije koje su u službi održanja društvenog sistema, kao celine.

Začetnici strukturalnog funkcionalizma su engleski antropolozi Bronislav Malinovski (1898-1967) i Retklif Braun (1881-1953), koji su u svojim istraživanjima primitivnih društava postavili njegove temeljne principe. U proučavanju tih društava Malinovski i Braun su odbacili do tada vladajuće evolucionističko stanovište, po kome primitivno društvo predstavlja početni stadijum u društvenoj evoluciji, te se njegove institucije i kultura mogu uspešno rekonstituisati na osnovu karakteristika savremenog društva. Umesto toga, oni su na osnovu bogatog empirijskog uvida pošli od postavke da se svako društvo, dakle i primitivno i moderno, mora tretirati kao zatvoren, relativno samodovoljan sistem, čiji svi delovi skladno funkcionišu, kako bi održali sistem u životu.Nastanak i funkcionisanje društvenog sistema i kulture, kao njegove osnove, Malinovski je tumačio polazeći od potreba i interesa pojedinaca i načina njihovog zadovoljavanja. Po njemu, ljudi kao i životinje, imaju primarne biološke potrebe: za hranom, skloništem, zaštitom, seksualne potrebe, itd. Da bi te potrebe zadovoljili, oni pronalaze različite načine da pribave hranu, podignu sklonište, da uspostave heterogene seksualne odnose i sl. U procesu zadovoljavanja tih primarnih potreba, ljudi, za razliku od životinja, formiraju više, socijalne potrebe iz kojih nastaju raznovrsne institucije i kulturne tvorevine koje oblikuju društvo, odnosno društveni sistem. Tako

Page 104: Sociologija 2deo

potreba za komunikacijom dovodi do nastanka jezika, potreba za saradnjom doprinosi nastanku pravila ponašanja i društvenih sankcija, čovekova potreba da ovlada prirodom i strah od smrti dovode do nastanka magije i religije, a sve to do stvaranja institucija koje koordiniraju raznovrsne aktivnosti zajedničkog života ljudi.

Društvo je, za Malinovskog, složen sistem međusobno zavisnih objekata, aktivnosti i ponašanja, koji se oko važnih i vitalnih zadataka organizuju u institucije, kakve su porodica, klan, opština, pleme i organizovane ekonomske, političke, pravne, vaspitne i dr. društvene grupe.Za razliku od Malinovskog, Braun je, sledeći Dirkema, sve društvene i kulturne tvorevine iz kojih je sazdan društveni sistem objašnjavao društvenim a ne individualnim činiocima. Po njemu, svaki običaj, verovanje ili institucija u primitivnom društvu igraju neku unapred određenu ulogu u životu te zajednice, koja je slična ulozi organa u biološkom organizmu. Zato se kultura i njene pojedine ustanove mogu razumeti samo s obzirom na ulogu koju imaju u društvenoj strukturi, a ne na osnovu vlastitih načela koja proizlaze iz interesa pojedinaca. Shvatajući strukturu društva kao mrežu stvarno postojećih društvenih odnosa, Braun je isticao da se funkcija svake ustanove pokazuje u njenom doprinosu održavanja društva. Kao što pojedinci u srodničkom sistemu uzajamnim pravima i dužnostima održavaju srodničku strukturu, isto tako i društvene ustanove kroz međusobnu funkcionalnu povezanost u okviru globalne strukture nekog društvenog sistema doprinose unapređenju, postojanosti i koheziji tog sistema.

Page 105: Sociologija 2deo

Polazeći od ovih teorijskih saznanja do kojih su u proučavanju primitivnih društava došli Malinovski i Braun, kao i Veberovog i Dirkemovog učenja, poznati američki sociolog Talkolt Parsons (1902-1972) zasnovao je celovit strukturalno-funkcionalistički sociološki sistem. Osnove tog sistema izneo je u dva svoja glavna dela: Struktura društvene akcije i Društveni sistem.

Page 106: Sociologija 2deo

Parsonsovo određenje društva

Parsons je, kao i Dirkem, ljudsko društvo shvatio kao kolektivno organizovano stanovništvo koje na okupu drži jedinstven sistem institucionalizovanih vrednosti i normi. Međutim, kao zagovornik strukturalnog funkcionalizma on se nije zadovoljio ovom opštom odredbom društva, već je nastojao da otkrije unutrašnju strukturu društva i karakter veza i odnosa koje postoje unutar strukture između njenih delova. Zato je razvio poseban pojmovno-kategorijalni aparat i postavio novu teorijsku paradigmu za analizu i objašnjenje strukture svih sistema uključujući i društveni sistem.Parsons, kao i Veber, smatra da je individualno delanje polazna teorijska kategorija za objašnjenje društva i društvene strukture. On delanje shvata kao svesno postupanje pojedinaca koje je usmereno na ostvarivanje određenog cilja koji se kreće u okvirima sistema i doprinosi njegovom održavanju. Glavni elementi iz kojih je sastavljeno individualno delanje su: 1) akter, odnosno lice koje dela; 2) cilj - buduće stanje koje akter svojim delanjem želi

da postigne; 3) situacija - koja ima dva elementa: skup okolnosti

ko je stoje pod kontrolom aktera, tj. "sredstva" i okolnosti koje su izvan njegove kontrole tj. "situacija u užem smislu", i

Page 107: Sociologija 2deo

4) normativna orijentacija - skup normi i vrednosti kojima se iskazuju ciljevi društva.

Napomena: Ovako shvaćeno individualno delovanje, za Parsonsa je analitička kategorija. Ono se odnosi na pojedinačnog aktera, usamljenog Robinzona, koji u realnom društvenom životu ne postoji, jer, pojedinci ne deluju kao izolovane individue. Najveći broj akcija odvija se između dva ili više pojedinaca, tako da se individualna akcija pretvara u socijalnu akciju koja je za Parsonsa osnovna realna kategorija društvenog života.

Elementi socijalne akcije, odnosno društvenog delanja

U strukturi socijalne akcije, odnosno društvenog delovanja Parsons razlikuje četiri elementa:

1) biološki organizam, 2) ličnost pojedinca koja izražava njegove

motive, težnje i ciljeve, 3) društveni sistem koji predstavlja sistem

interakcija, i 4) kulturni sistem koji obuhvata vrednosti i

norme kojima se pojedinci rukovode u svom ponašanju.

U ranoj fazi svog naučnog razvoja, dok je zastupao pretežno voluntarističko stanovište, Parsons je davao primat sistemu ličnosti. Međutim, u poznoj fazi to mesto je zauzela kultura, odnosno sistem kulture. "Organizam ponašanja je, piše Parsons, tačka artikulacije sistema akcije sa anatomsko-fiziološkim osobinama fizičkog organizma i služi kao njegova tačka dodira sa fizičkom sredinom. Sa svoje strane, sistem ličnosti je sistem kontrole nad organizmom ponašanja, društveni sistem - nad ličnostima svojih učesnih članova i kulturni sistem kontrole relativan u odnosu na društvene sisteme".

Page 108: Sociologija 2deo

Polazeći od ovako shvaćene strukture sistema socijalne akcije i hijerarhije odnosa između pojedinih njenih delova, Parsons je postavio novu teorijsku paradigmu funkcionisanja svakog sistema akcija.

Principi, odnosno imperativi na kojima se zasniva socijalna akcija

Parsons smatra da se svaki sistem akcije temelji na četiri funkcionalna principa, odnosno imperativa, a to su:

1) imperativ održavanja sheme, osnovnog vladajućeg obrasca;

2) imperativ integracije, odnosno unutrašnje povezanosti sistema;

3) imperativ postizanja cilja, usmerenosti jedinica sistema na ostvarivanje ciljeva u promenljivim okolnostima;

4) imperativ prilagođenosti sistema opštim uslovima.

Napomena: U okviru sistema delanja, kultura odnosno kulturni sistemi su specijalizovani za funkciju održavanja sheme, društveni sistem za integraciju

Page 109: Sociologija 2deo

jedinica koje deluju, pojedinci kao sistemi za postizanje ciljeva i organizmi za prilagođavanje.

Podsistemi društva, odnosno društvenog sistema

Primenjujući ovu opštu paradigmu za društvo kao sistem, Parsons je izdvojio četiri podsistema koji funkcionalno povezani oblikuju društvo, odnosno društveni sistem. To su:

1. kulturni poredak, koji predstavlja institucionalizovani sistem kulturnih i moralnih vrednosti koje "održavaju shemu", duhovno jedinstvo društva; 2. pravni poredak, sastavljen od prava i dužnosti utvrđenih zakonom, koji obezbeđuju integraciju društva, odnosno kolektivno organizovani život stanovništva; 3. politički poredak, koji različitim sredstvima, mehanizmima i procesima motiviše pojedince da u konkretnim situacijama, ostvarujući svoje ciljeve, doprinose ostvarivanju zajedničkog cilja - održanju osnovne sheme društva; 4. privredni poredak, koji obezbeđivanjem "raspoloživih pogodnosti" kristalizovanih u instituciji novca i tržišta, obezbeđuju adaptaciju društvenog sistema prema prirodi kao njegovoj

Page 110: Sociologija 2deo

organskoj osnovi i drugim okružujućim društvenim sistemima.

Napomena: Kuluturni, pravni, politički i privredni poredeka su elementi opšte strukture društva.

Elementi društvene strukture

Polazeći od ovako shvaćene opšte strukture društvenog sistema, Parsons je kolektivno organizovano stanovništvo i normativni poredak, dva osnovna strukturalna elementa od kojih je pošao u određenju društva, raščlanio na četiri kategorije:

1) ulogu,2) kolektivitet, 3) normu i 4) vrednost.

Uloge, kolektiviteti, norme i vrednosti su konstitutivni elementi svakog konkretnog društva. Ovi elementi društvene strukture međusobno su povezani opštim funkcionalno-strukturalnim obrascem delovanja. Vrednosti održavaju funkcionisanje bazične "kulturne sheme" društva, norme regulišu mnoštvo raznovrsnih procesa koji doprinose sprovođenju osnovnih vrednosnih opredeljenja na kojima se društvo zasniva, raznovrsni kolektiviteti, ustanove i grupe rukovođene vrednostima i društvenim normama ostvaruju ciljeve društva i na kraju pojedinci vršenjem različitih uloga doprinose adaptaciji društva, odnosno

Page 111: Sociologija 2deo

njegovom usklađivanju sa drugim sistemima i prirodom kao okruženjem.

Za Parsonsa najvažniju ulogu u društvu imaju kulturne i moralne vrednosti. One predstavljaju izvor celokupnog društvenog života, jer socijalizacijom ličnosti i preko pravnih normi kanališu i usmeravaju pojedince i društvene kolektivitete u vršenju društvenih uloga. Norme, pravno ili običajno sankcionisana pravila ponašanja pojedinaca i socijalnih kolektiviteta, proizilaze iz vrednosti. One vrednostima u svakom konkretnom društvu daju društveni smisao i legitimitet i time neposredno utiču na ponašanje pojedinaca i društvenih grupa u skladu sa društveno prihvaćenim vrednostima. Za Parsonsa je uloga najelementarnija jedinica društva, jer u socijalnim interakcijama pojedinci ne učestvuju kao celovite ličnosti, već vrše određene uloge delom svoje ličnosti, tj. obavljaju određene delatnosti u skladu sa normativnim očekivanjima društva. Kompleks srodnih i međusobno povezanih uloga pojedinaca koji je normativno regulisan u granicama opštih vrednosti i normi predstavlja širu društvenu jedinicu - društveni kolektivitet. Parsons u kolektivitete ubraja institucije, organizacije i društvene grupe.

Page 112: Sociologija 2deo

Napomena:Pojedinci, akteri socijalne interekcije i kolektiviteti, vrše očekivane uloge zato što se normativna očekivanja grupe u toku socijalizacije konstituišu kao deo same ličnosti pojedinca. U procesu socijalizacije pojedinac u većoj ili manjoj meri, apsorbuje standarde i ideale svog društva i svoje grupe, tako da oni postaju motivacione snage u njegovom ponašanju. S druge strane, pojedinci vrše društvene uloge na očekivani način i zato što se njihov konformizam nagrađuje, a odbijanje kažnjava. To se obezbeđuje pre svega preko društvene stratifikacije. Obavljajući određene uloge, ljudi zauzimaju odgovarajuće društvene položaje koji izražavaju njihov funkcionalni doprinos dobrobiti društva. Ljudi sličnih položaja dobijaju isti klasni status u društvu, odnosno ulaze u istu društvenu klasu, koja se od drugih klasa razlikuje po moći, bogatstvu i stilovima života svojih pripadnika.

Page 113: Sociologija 2deo

Izvori promena u društvenom sistemu

Na brojne prigovore da je njegov teorijski sistem statičan i da je nemoćan da objasni promene koje se odigravaju u društvu Parsons je u jednom od svojih poslednjih dela Društvo: evolutivne i komparativne perspektive nastojao da dokaže da su te kritike neopravdane. On ističe da njegov sistem doista ne pravi striktnu razliku između procesa koji održavaju sistem i procesa koji doprinose njegovoj promeni, ali da on nije statičan, da ne isključuje društvene promene. Izvori potencijalnih promena u društvenom sistemu, po njemu, mogu biti dvojaki:

egzogeni (spoljašnji) - sastoje se od unutrašnjih tendencija ka promeni koje postoje u organizmima, ličnostima i u kulturnom sistemu, a isto tako i od uticaja koje vrše okružujući društveni sistemi, i

endogeni (unutrašnji) izvori promena dolaze iz narušenog sklada, "napetosti" između dve ili više strukturalnih jedinica

Page 114: Sociologija 2deo

ili podsistema društva (na primer, između privrede i politike).

Društvene promene

Društvene promene, po Parsonsovom mišljenju, mogu imati karakter:

1) procesa koji vode "uravnoteženju društvenog sistema" – oni izazivaju promene u granicama sistema. Unutrašnje promene, odnosno procesi uravnoteženja sistema teku kontinuirano. Rašćenje i diferenciranje društvenog sistema neprestano remeti njegovu ravnotežu, ali odgovarajućim mehanizmima kompenzacije narušena ravnoteža se ponovo uspostavlja, ali ne više kao ranije stanje već kao novi sklad između strukturalnih jedinica;

2) procesa koji dovode do "strukturalne promene" tj. do "rasformiranja sistema", tj. prelaze njegove granice. Strukturalna promena, odnosno prevazilaženje sistema rezultat je

Page 115: Sociologija 2deo

dugoročnih evolucionih procesa. Ti procesi teku u okviru nekog šireg uravnoteženja ili ciklusa, koji su povezani sa prelomnim tačkama u razvoju elemenata kodova u normativnim strukturama.

Stadiji evolucije ljudskog roda

Parsons razlikuje tri stadijuma evolucije ljudskog roda:

1) primitivni, 2) prelazni i 3) moderni.

Glavni faktor koji je imao presudnu ulogu u prevazilaženju primitivnog stadijuma prelaznim, bio je razvoj jezika, dok je evolucija iz prelaznog u moderno doba izvršena institucionalizacijom normativnog poretka.

Page 116: Sociologija 2deo

Ocena funkcionalističke teorije:

1) Funkcionalističke teorije koje ljudsko društvo shvataju kao složenu funkcionalnu celinu raznovrsnih socijalnih, psihičkih i kulturnih pojava i procesa, predstavljaju veliki teorijski pomak u naučnom objašnjenju društva.

2) Funkcionalisti svojim shvatanjem društva kao realne celine prevladavaju slabosti nominalističkih, individualno-psiholoških teorija. Istovremeno, kompleksnim shvatanjem društvene strukture, koje ne zanemaruje čoveka kao pojedinca, funkcionalističke teorije u velikoj meri prevazilaze i slabosti raznovrsnih kolektivno psiholoških teorija koje društvo redukuju na kolektivno psihološki etnitet.

3) Funkcionalisti prenaglašavaju statičnost društva i integrativne odnose u njemu. Malinovski, Braun i Parsons vide društvo, u osnovi, kao statičnu celinu čiji su delovi harmonično povezani i čvrsto integrisani, čime ignorišu, ili nedovoljno

Page 117: Sociologija 2deo

uvažavaju društvene suprotnosti, napetosti i sukobe koji su imanentni svakom društvu.

3. NEOFUNKCIONALISTIČKE TEORIJE

- Neofunkcionalistička teorija Roberta Mertona-

Ove teorije nastaju u težnji da se prevaziđe preterana statičnost Parsonsove teorije društva - teorije koja je prevashodno okrenuta procesima društvene integracije i stabilizacije. One su nastojale da u Parsonsov sociološki sistem ugrade elemente dijalektike odnosno dinamike i konflikata koji pokreću ograničene strukturalne promene. Začetnik ovih teorija je Parsonsov učenik Robert Merton.

Page 118: Sociologija 2deo

Kritika totalnih socioloških sistema

Mertona smatra da su se svi veliki "totalni sociološki sistemi", uključujući i Parsonsov, pokazali nedelotvornim za objašnjenje društvene stvarnosti, jer počivaju na nekoliko pogrešnih pretpostavki. Prva je da se teorijski sistemi mogu razvijati pre nego što se obezbedi ozbiljan i svestran empirijski uvid u društvenu stvarnost. Druga je da svi kulturni produkti koji postoje u istom istorijskom periodu imaju isti nivo zrelosti; činjenica da se fizika i sociologija mogu kao naučne discipline identifikovati sredinom XIX veka, ne znači da dostignuća jedne mogu biti merila za dostignuća druge. Treća je pogrešno verovanje da sociologija, kao mlada nauka koja tek akumulira svoja empirijska saznanja, može da razvije jedan sveobuhvatan teorijski sistem, ako to nije uspela fizika koja za sobom ima viševekovno naučno znanje.

Page 119: Sociologija 2deo

Teorija srednjeg obima

Smatrajući da su opšti teorijski sistemi nedelotvorni, Merton se zalaže za zasnivanje tzv. "teorije srednjeg obima", koja bi stajala između radne hipoteze i opšte teorije. "Ona je srednji nivo između opštih teorija društvenih sistema koje su suviše daleko od pojedinih vrsta društvenog ponašanja, organizacije i promene da bi objasnile predmet posmatranja, i onih detaljnih sređenih opisa, pojedinosti za koje se, uglavnom, ne vrše uopštavanja".

Page 120: Sociologija 2deo

U skladu sa ovakvim odnosom prema opštim teorijskim sistemima, Merton je, polazeći od empirijskih uvida, u delu Socijalna teorija i socijalna struktura, revidirao polazne principe klasičnog funkcionalizma i svog učitelja Parsonsa. 1) Principu o univerzalnoj funkcionalnosti, koji

govori o tome da svaki društveni deo vrši neku pozitivnu funkciju u odnosu na sistem kao celinu, Merton suprotstavlja princip disfunkcionalnosti, odnosno tvrdi da svi delovi sistema ne samo da ne moraju vršiti neku pozitivnu funkciju, nego mogu biti disfunkcionalni u odnosu na adaptabilne mogućnosti sistema kao celine.

2) Merton pored manifestnog ističe i latentno dejstvo funkcija u sistemu. Društvene pojave, pored manifestnih funkcija, funkcija koje su uočljive u odnosu na dati sistem, kod kojih je dejstvo aktera svesno, a rezultati tog dejstva očekivani, mogu imati, smatra Merton, i latentne funkcije, funkcije čija dejstva, a posebno rezultate, akteri nisu očekivali.

3) Nasuprot principu univerzalnosti normativnih obrazaca kulture, prema kojem je nužno da

Page 121: Sociologija 2deo

kulturne i moralne vrednosti društva prihvate svi njegovi članovi, Merton i njegovi sledbenici ističu princip alternativnih vrednosnih orijentacija. Pojedini delovi društva, društvene grupe i institucije mogu se integrisati u društveni sistem "izvijanjem" zajedničkog normativnog obrasca kulture, tj. stvaranjem potkulture u okviru vladajućeg sistema kulture.

- Neofunkcionalistička teorija Luis Kozera –

Sledeći rezultate Mertonovog preispitivanja Parsonsove teorije, savremeni američki sociolog Luis Kozer u delu Funkcije socijalnog konflikta nastoji da odredi strukturalni izvor sukobljavanja i da utvrdi funkcije konflikta u društvenom sistemu. Kozer smatra da su sukobi imanentni svakoj društvenoj grupi i svakom društvenom sistemu. Oni izviru iz nejednake raspodele retkih vrednosti i dobara, od kojih su posebno značajni:

1) status, 2) dohodak i 3) moć.

Page 122: Sociologija 2deo

Određenje društvenih sukoba

Društveni sukob, za Kozera, predstavlja "borbu oko vrednosti i polaganja prava na retke položaje, sredstva i moć u kojoj su ciljevi protivnika da neutrališu, onesposobe ili unište svoje rivale". Da bi potpunije sagledao ulogu sukoba u grupi, odnosno da bi mogao da prati tok sukobljavanja, Kozer pravi razliku između: 1) neprijateljskih osećanja i 2) društvenih sukoba. Neprijateljska raspoloženja predstavljaju predispozicije za nastanak konfliktnog ponašanja, dok je sukob poseban oblik neprijateljskih stavova ili osećanja koja se uvek ispoljavaju u uzajamnom delovanju dve ili više osoba. Do prerastanja neprijateljskih emocija u sukobe, po pravilu, dolazi kada raspodela prava i privilegija izgubi društveni legitimitet. Upravo se legitimnošću, smatra Kozer, može objasniti retka pojava sukoba između kasta u indijskom kastinskom sistemu, a isto tako i učestalost sukoba u savremenom društvu u kome ne postoji tako izražena legitimnost moći i hijerarhija položaja.

Page 123: Sociologija 2deo

Pretvaranje agresivnih emocija u sukobe ne mora, smatra Kozer, da bude uvek disfunkcionalno za društvene odnose u kojima se javlja. Štaviše, sukob je često neophodan da bi se takvi odnosi održali i razvijali. Ako u društvu ne postoje mogućnosti da se bes i nezadovoljstvo iskale u uzajamnim odnosima, pripadnici zajednice mogu reagovati potpunim povlačenjem, što vodi nagomilavanju potencijalnog naboja koji lako može da se aktivira i razbije celu društvenu strukturu.

Funkcija odnosno disfunkcija sukoba, prema Kozeru, zavisi pre svega od pitanja koja su predmet spora. Unutrašnji sukobi koji ne dovode u pitanje osnovne pretpostavke na kojima se temelje društveni odnosi su pozitivno funkcionalni za društvenu strukturu, jer doprinose njenoj revitalizaciji. Nasuprot tome, sukobi u kojima suprotstavljene strane više ne dele osnovne vrednosti na kojima počiva društveni sistem su disfunkcionalni - oni uvek prete da potpuno razore strukturu društva.Na karakter sukoba i njihove posledice značajno utiče i struktura društva u kome se sukobljava. U totalitarnim i autokratskim društvima sukobi su, kada do njih dođe, po pravilu, intenzivni i destruktivni po sistem. Kruta struktura takvih sistema ne poseduje odgovarajuće mehanizme kojima bi se efikasno prilagodila promenjenim okolnostima. Pokušaji totalitarnih sistema da latentna nezadovoljstva i neprijateljska neraspoloženja koja u sistemu postoje kanališu pomoću institucija za pražnjenje (politički vicevi, pozorišne satire itd.), ili da zamenom objekta sukoba, preko institucije "žrtvenog jarca", preusmere agresivna osećanja i misli, od originalnog objekta ka sporednom, po pravilu se, na duži rok pokazuju

Page 124: Sociologija 2deo

neuspešnim i nedelotvornim. Oni mogu privremeno da odgode pojavu sukoba, ali ne i da ga razreše jer se u društvu akumuliraju potisnuta nezadovoljstva što stvara potencijal za razornu eksploziju samih temelja sistema. Nasuprot tome, u demokratskim i otvorenim društvima, sa elastičnim strukturama, koja dopuštaju da se sukobi javljaju i artikulišu, opasnosti od potpunog sloma društvenog sistema su, smatra Kozer, malo verovatne. Dopuštajući neposredno izražavanje suparničkih ciljeva i interesa, takva društva su sposobna da iznova podese svoje strukture eliminisanjem izvora nezadovoljstva.

-Neofunkcionalistička teorija Ralfa Darendorfa-

Mnogo radikalniji od Kozera u kritici klasične funkcionističke teorije i u traganju za novim teorijskim perspektivama za objašnjenje promena strukture društvenih sistema je savremeni nemački sociolog Ralf Darendorf. On smatra da su teorijske postavke klasičnog funkcionalizma o stabilnosti, integrisanosti, funkcionalnoj koordinaciji i saglasnosti korisni naučni instrumenti za analizu društvene statike, odnosno anatomije društvene stvarnosti. Međutim, funkcionalistički, integralistički model društva je nemoćan u analizi onih procesa koji vode destabilizaciji društvenog sistema.

Page 125: Sociologija 2deo

Konfliktni model društva

Zbog toga što je funkcionalistički, integralistički model društva nemoćan u analizi onih procesa koji vode destabilizaciji društvenog sistema Darendorf, polazeći od Marksa i drugih zagovornika konfliktnih teorija, pokušava da konstituiše novi konfliktni model društva, koji treba da omogući novu perspektivu sociološke analize.Darendorfov model polazi od sledećih teorijskih premisa: 1) Svako društvo je stalno podvrgnuto promeni; 2) Svako društvo pokazuje stalnu prisutnost sukoba; 3) Svaki element društva doprinosi njegovoj promeni

i dezintegraciji; 4) Svako društvo počiva na prisili, prinudnom

potčinjavanju jednih članova od strane drugih.Darendorf smatra da njegov model ne isključuje integralistički model nego da je sa njim komplementaran. Korišćenje jednog ili drugog modela stvar je težišne usmerenosti analize, a ne suštinskih razlika u osnovnim gledištima.

Page 126: Sociologija 2deo

Teorija društvenog sukoba može da koristi mnoge pojmove i kategorije funkcionalističke teorije kao što su: uloge, institucije, strukture, funkcije, itd. Ali, istovremeno ona mora svoj pojmovno kategorijalni aparat da proširi novim pojmovima, kao što su: vlast, sukob, interes i sl. koji su presudno značajni za analizu društvene dinamike.

Darendorf deli Kozerevo mišljenje da su društveni sukobi konstitutivni delovi društvenog života i društvene stvarnosti. Ali, za razliku od Kozera, koji uzroke društvenih sukoba vidi u raspodeli retkih vrednosti i dobara, on ga nalazi u nejednakoj raspodeli vlasti. Po njemu, u svim konfliktnim situacijama uvek je prisutan odnos dominacije i potčinjavanja koji se zasniva na vlasti i moći. Pošto je moć, po pravilu, povezana sa osobama i njihovim osobinama, vlast koja predstavlja legitiman odnos potčinjavanja i dominacije, jeste glavno i trajno izvorište socijalnog sukoba.

Page 127: Sociologija 2deo

Pojam vlasti i interesa

Utvrdivši da je vlast izvor sukoba, Darendorf dalju izgradnju svoje sociološke teorije odnosno njenog kategorijalnog aparata vezuje za pojam vlasti. On društveni sukob shvata kao sukob oko legitimnosti postojećih odnosa vlasti, jer svako sukobljavanje nužno pretpostavlja dovođenje u pitanje legitimnosti vlasti. "U svakom udruženju interesi vladajuće grupe su vrednosti koje konstituišu ideologiju legitimnosti njenog vladanja, dok interesi potčinjenih grupa predstavljaju pretnju ovoj ideologiji i društvenim odnosima koje ona pokriva". Na drugoj strani, interese, drugu ključnu kategoriju svoje teorije, Darendorf određuje kao očekivane orijentacije u ponašanju nosilaca uloga koje su uslovljene njihovim položajem u strukturi vlasti. Inspirišući se Marksovim razlikovanjem "klase po sebi" i "klase za sebe", a koristeći istovremeno Mertonovo razlikovanje "manifestnog" i "latentnog", on deli interese na latentne i manifestne, i u skladu sa tim konfliktne grupe na:

1)"kvazigrupe" - koje počivaju na latentnim interesima, čiji članovi nisu svesni strukturalno

Page 128: Sociologija 2deo

predodređenih pravaca svog ponašanja, nisu realne grupe u sociološkom smislu, već su teorijske konstrukcije sačinjene radi objašnjenja društvenih sukoba, i 2) "interesne grupe" - to su prave grupe, koje su realni uzročnici društvenih sukoba. One se zasnivaju na manifestnim interesima svoga članstva i zato imaju prepoznatljivu strukturu, organizaciju i program.

Prelazak iz kvazigrupe u interesnu grupu

Da bi se u realnom društvenom životu iz zajednice latentnih interesa pojedinaca, odnosno iz "kvazigrupe" razvila interesna grupa, koja je nosilac sukoba, neophodni su, po mišljenju Darendorfa, odgovarajuće strukturalne pretpostavke. Najvažnije među njima su:

1. tehnički uslovi koji obuhvataju postojanje mogućih vođa, osnovnog normativnog akta i ideologije kojom se artikulišu manifestni interesi;

2. političke mogućnosti organizovanja, što znači da sistem dopušta slobodno političko organizovanje i delovanje partija i drugih političkih subjekata;

3. društveni uslovi koji pružaju mogućnost komuniciranja između članova "kvazigrupe", kao i

Page 129: Sociologija 2deo

regrutovanje novog članstva na osnovu stvarnih strukturalnih uslova koji su relevantni za sukob, a ne slučajno.

Određenje društvenih sukoba

Darendorf, kao i Kozer, smatra da u svakom društvu postoji mnoštvo sukoba, jer je svaki organizovan segment društva zasnovan na odnosu dominacije i potčinjavanja: U totalitarnim, nedemokratskim društvima, gde se postojanje sukoba ne priznaje, gde sukobi nemaju društveni legitimitet, oni postoje u latentnom obliku kao prigušena nezadovoljstva koja prete da se, kada dostignu kritičnu tačku, pretvore u nasilan sukob koji razara celu društvenu strukturu. U otvorenim demokratskim društvima, gde se priznaje društveni legitimitet sukoba, oni se ispoljavaju kao konflikti raznovrsnih interesnih grupa, a pre svega društvenih klasa. Ta društva ne teže da potpuno eliminišu ili potisnu sukobe, jer je to nemoguće, već nastoje da ih regulišu.

Page 130: Sociologija 2deo

Regulisanje sukoba

Efikasno regulisanje sukoba mogućno je, smatra Darendorf: 1) samo ako sukobljene strane priznaju realnost i

nužnost konfliktne situacije i opravdanost borbe protivnika,

2) ako je dozvoljeno slobodno organizovanje interesnih grupa i

3) ako protivnici priznaju određena formalna pravila igre koja služe kao okvir njihovih odnosa.

Kada svi ovi bitni preduslovi postoje mogu se primeniti raznovrsni odnosi regulisanja sukoba, počev od izmirenja sukobljenih strana putem određenih institucija, preko posredovanja u kome intervenirajuća treća strana daje savete koji nisu

Page 131: Sociologija 2deo

obavezni za sukobljene strane, do arbitraže, bilo političke koja teži kompromisu, bilo pravne, u kojoj arbitar procenjuje sporno pitanje prema standardima i merilima prava i pravde.

Sukobi kao izvor promena strukture društva Iako su društveni sukobi konstitutivni elementi društvene stvarnosti, oni, smatra Darendorf, nisu direktni uzrok promena. Međutim, sukobi, a posebno klasni koji imaju trajan izvor u strukturi društva, dovode do promena strukture, koje podrazumevaju promenu osoblja na dominantnim položajima, ali isto tako i promene u normativnoj i institucionalnoj sferi društva. Strukturalna promena, po Darendorfu, može biti totalna smena ljudi na vladajućim položajima, što je redak događaj u modernom društvu, delimična smena, što je čest slučaj, i najzad, promena strukture koja ne uključuje nikakvu personalnu smenu vlasti. Ovaj poslednji vid strukturalne promene je, po

Page 132: Sociologija 2deo

mišljenju Darendorfa, najznačajniji. On se zbiva u situacijama kada vodeća partija ugrađuje u zakonodavstvo interese i predloge opozicije.

Ocena neofunkcionalista

U celini gledano: 1) teorijski napori neofunkcionalista - Mertona,

Kozera i Darendorfa - da prevaziđu slabosti Personsove teorije ostali su na pola puta. Iako su prihvatili činjenicu da su društveni sukobi integralni deo društvene stvarnosti, oni nisu uspeli da otkriju dublju vezu između sukoba i radikalne strukturalne promene.

2) Njihovo teorijsko vrednovanje regulacije sukoba i oblika strukturalne promene govori da oni u velikoj meri ostaju u granicama integralističke

Page 133: Sociologija 2deo

koncepcije društva. To se jasno vidi iz njihovih stavova o pluralitetu konfliktnih grupa i sukoba između kojih ne postoji mogućnost kumulacije, a samim tim ni mogućnosti za radikalnu i korenitu promenu društvene strukture.

4. PSIHOLOŠKO-SPIRITUALISTIČKE TEORIJE

- Sorokinova psihospiritualistička terorija-

Ove teorije nastaju kao radikalna kritika pozitivizma u sociolociji. One ljudsko društvo i njegovu istoriju, bilo da je reč o cikličnom ili evolucionom kretanju, shvataju kao interakciju pojedinaca koja proizilazi iz transcendetalnih, van vremenskih i vanprostornih ideja i vrednosti.Pitirim Sorokin (1889-1968), poznati američki sociolog ruskog porekla je najznačajniji prestavnik ovih teorija. U svom poznatom delu Dinamika društva i kulture, on je na bazi temeljitog proučavanja razvitka ljudske civilizacije ponudio osobenu, cikličko-spiritualističku teoriju društva i ljudske istorije.

Page 134: Sociologija 2deo

Podela stvarnosti

Sorokin celokupnu stvarnost deli na tri dela: neorgansku, organsku i sociokulturnu. Društvene pojave i procesi koje čine socio-kulturnu stvarnost rezultat su interakcije pojedinaca zasnovane na kulturnim vrednostima i normama. Naime, Sorokin razlikuje u društvenoj stvarnosti tri osnovna dela.

Na prvom mestu, apsolutno najznačajniji deo u društvenom životu, jesu duhovni sadržaji - ideje, vrednosti, norme, koje on naziva značenjima. To su transcedentalne, nematerijalne, vanvremenske, vanprostorne kategorije ko je se nalaze u svakoj društvenoj pojavi. One određuju smisao svih društvenih pojava i glavni su uzrok njihovog nastanka. Drugi deo društvene stvarnosti predstavljaju materijalni prenosioci značenja, koji objektivizuju, značenja. Prenosioci duhovnog jezgra kulture su, po Sorokinu, raznovrsni - počev od zvučnih provodnika kakvi su govor i muzika, preko onih koji prenose svetlost i boju, zatim pantomimijskih sprovodnika kao što su

Page 135: Sociologija 2deo

mimika i gestovi parade i ceremonije; zatim objekata sprovodnika, kakvi su novac, građevine, relikti, do serije fizičkih, hemijskih, mehaničkih i elektronskih sprovodnika.Treći, strukturalni deo sociokulturne stvarnosti čine ljudi koji socijalizacijom prihvataju značenja i svojim ponašanjima ih aktuelizuju i oživotvoravaju. Bez ljudskog faktora, smatra Sorokin, sistem značenja sa svojim materijalnim nosiocima bio bi fosilna mumija, slična velikim kulturnim sistemima, kakvi su staroegipatski, vavilonski, sumerski.

Pojam supersistema

Prema Sorokinu, u osnovi svih empirijskih sociokulturnih sistema koji su postojali i koji postoje u društvenoj stvarnosti nalaze se tri supersistema: 1. ideatistički, 2. senzualistički i 3. idealistički koji nastaje sintezom dva prethodna. Svaki od ovih supersistema oblikuje osobenu kulturu, svoj sistem vrednosti i saznanja, svoju filozofiju i pogled na svet, svoj sistem istine, svoj tip religije, sopstvene oblike umetnosti i literature, svoje običaje, specifičnu ekonomsku i političku organizaciju društva i sopstveni tip ličnosti. U društvenoj stvarnosti nijedan od ovih kulturnih tipova ne postoji u čistoj formi, neke kulture su bliže ideatističkom, neke senzualističkom, dok su neke najbliže njihovoj sintezi - tj. idealističkom sistemu.

Page 136: Sociologija 2deo

1. U ideatističkoj kulturi stvarnost se shvata kao nadčulna, nematerijalna i večna, a osnovne ljudske potrebe i ciljevi su pretežno spiritualističke prirode. Otuda u ovom tipu kulture odlučujuću ulogu ima religija i njoj su podređene ostale kulturne oblasti - filozofija, nauka i umetnost. Političko uređenje je teokratsko, društveni odnosi su statični, patrijarhalni i uređeni su na hijerarhičan - kastinski ili staleški način. U istoriji evropske civilizacije ova kultura je preovladavala u Grčkoj do V veka pre naše ere i u Zapadnoj Evropi u srednjem veku do XII stoleća.2. U senzualističkoj kulturi stvarnost se shvata kao čulna (onako kako je pružaju čula) i temporalistički, kao neprekidan proces nastajanja, razvoja i napredovanja. Među ljudskim potrebama dominiraju čovekove telesne potrebe koje se nastoje zadovoljiti što više: menjanjem, prilagođavanjem i preuređenjem prirodne i društvene okoline, razvojem tehnike, medicine i drugih primenjenih nauka. Filozofija i umetnost se u ovom tipu kulture oslobađaju religijske dominacije, dok u društvenim odnosima preovlađuju ugovorni elementi što ih čini otvorenijim. Zajednička osobina svih oblika senzualizma su: ekstravertnost, hedonizam i utilitarizam. Senzualistički tip kulture

Page 137: Sociologija 2deo

preovladavao je u starom Rimu od I do III veka, a u Evropi je dominantan od XVveka do danas.3. Idealistička kultura, koju Sorokin preferira, jeste sinteza osnovnih osobina prethodnih dvaju tipova kulture, uz prevladavanje ideacionih elemenata. U ovoj kulturi se smatra da je stvarnost istovremeno čulna i natčulna, prirodna i natprirodna, večito ista i u stalnom je nastajanju. U skladu sa tim, kriterij istine nije vera, ni istina čula, nego um, čiji su zakoni u samom duhu. Isto tako, u shvatanju ljudskih potreba traži se ravnoteža između duhovnih i materijalnih, uz naglasak na duhovne potrebe. Idealistička kultura traži i prevazilaženje suprotnosti prethodnih dveju kultura, u filozofiji, umetnosti i društvenim odnosima i organizaciji. Ovaj tip kulture je prelazan: prema dosadašnjem istorijskom iskustvu on je uspeo da se duže vreme održi u Grčkoj u V i IV veku pre naše ere i kasnom srednjem veku u XIII i XIV stoleću.

Proučavajući istoriju civilizacije za poslednje dve i po hiljade godina, Sorokin je došao do zaključka da se empirijski sociokulturni sistemi koji konstituišu društvenu stvarnost rađaju, rastu, opadaju i umiru, ali da tri osnovna supersistema i tri tipa kulture večno traju i da se ciklično smenjuju. Novi emprijski sociokulturni sistemi koji nastaju umesto starih, po svojoj suštini, smatra Sorokin, slični su starim, jer u njima vaskrsava večno trajuća struktura tri supersistema značenja. "Posmatran u toj svetlosti, sociokulturni život je proces u kome sistemi neprekidno umiru i neprekidno ponovo oživljavaju i

Page 138: Sociologija 2deo

vaskrsavaju. Smrt i vaskrsavanje sistema je večita jednobraznost života i kulture, sve dok ona postoji."

Neminovnost kružnog kretanja kulture Sorokin objašnjava pre svega načelom ograničenih mogućnosti. Naime, on smatra da u stvarnosti postoji ograničen broj mogućih pravaca u kojima se može usmeriti neki proces nakon što je dostigao svoju unutrašnju granicu. Ova ograničenost je uslovljena brojem uopšte mogućih duhovnih odnosa čoveka prema stvarnosti, koji čine bit kulture. Novi i originalni tipovi kulture ne mogu nastati upravo zato što se ne može razviti neki novi duhovni odnos prema stvarnosti. Međutim, ističe Sorokin, ponavljanje istih kulturnih tipova ne znači da su sve pojedinačne istorijske kulture čiste kopije tipskih modela kulture. Svaka konkretna kultura može da stvori u svim oblastima bezbroj novih pojedinosti, ali su te nove pojave od sporednog značaja, jer su slučajne i nebitne. "Treba primetiti, ističe on, da u takvoj uvek novoj promeni ima mesta ne u pogledu svih suštinskih karakteristika sistema već samo u pogledu nekih od njegovih akcidentalnih pojedinačnih svojstava."Drugo načelo kojim Sorokin tumači nužnost cikličnog smenjivanja tipova kulture je načelo o nepotpunosti i nesavršenosti tri osnovna supersistema, (naročito

Page 139: Sociologija 2deo

istine), na kojima su oni izgrađeni. Istina vere, istina čula i istina uma na kojima se zasnivaju ideacioni, senzualistički i idealistički tip kulture ne izražavaju adekvatno celinu stvarnosti u kojoj postoje natčulni i nadracionalni, kao i racionalni, čulni elementi. Potpuno i do kraja istinito shvatanje stvarnosti moguće je, smatra Sorokin, "integralističkom istinom", sintezom sva tri oblika istine. Međutim, kako ni u jednom supersistemu i tipu kulture takva istina ne postoji svaka od njih je zasnovana delom na istinitim, a delom na pogrešnim pretpostavkama. Zato razvojem određenog tipa kulture razvija se kako njegov istiniti tako i neistiniti, neadekvatni deo. Vremenom, taj neistiniti deo postaje dominantan zbog čega kultura prestaje da bude osnov društvenog života ljudi. U takvoj situaciji, smatra Sorokin, društvu ne ostaje ništa drugo nego da menja dotadašnji sistem kulture, ili da nestane.

Ocena Sorokinove psihospiritualističke teorije

Kritički procenjujući psihološko-spiritualističke teorije možemo reći da je: 1) naučno gledano njihovo polazno stanovište sporno,

ali da je, i pored toga, njihov doprinos u razumevanju društvenog života ljudi značajan.

2) Sorokinova teorija o razvoju sociokulturnih sistema nosi snažan pečat spiritualističkog shvatanja društva i istorije, jer su tri osnovna supersistema značenja, koji predstavljaju vanvremenske i vanprostorne ideje, za njega, osnova svih društvenih pojava i procesa.

Page 140: Sociologija 2deo

3) Sorokinova teorija nije sasvim idealistička, jer on empirijske sociokulturne sisteme, realnu društvenu stvarnost ipak vidi kao funkcionalno jedinstvo sistema ličnosti, društvenih sistema i kulture kojoj daje ontološki primat.

5. KRITIČKA TEORIJA DRUŠTVA

- Kritička teorija Eriha Froma-

Teorijsko i metodološko stanovište poznato pod imenom kritička teorija društva začeto je 30-tih godina našega veka u Nemačkoj kada je Maks Horkhajmer preuzeo rukovođenje frankfurtskim Institutom za socijalna istraživanja i zajedno sa svojim saradnicima nastojao da zasniuje nov kritički pristup u istraživanju društva. Iako je zajednička aktivnost saradnika Instituta trajala kratko, jer je pobedom fašizma, Institut 1934. godine reformiran, oni su u naredne tri decenije nastavili individualni teorijski rad, ali sa više-manje jedinstvenim teorijsko-metodološkim pristupom. Kao rezultat tog tridesetogodišnjeg rada nastala je kritička teorija društva koja interdisciplinarno i kritički propituje savremeno, pre svega građansko društvo i nastoji da ponudi teorijske odgovore za prevladavnje krize i oslobađanje čoveka od otuđenja.U zasnivanju kritičke teorije pripadnici tzv. frankfurtskog kruga polazili su od Hegela, a naročito

Page 141: Sociologija 2deo

od izvornog marksizma, zbog njegove kritičke usmerenosti prema tradicionalnoj teoriji i građanskom društvu. Takođe, u kritičku teoriju društva, posebno kod Froma i Markuzea, ugrađeni su i rezultati Frojdove psihoanalize.

Zagovornik kritičke teorije društva i pripadnik frankfurtskog kruga, od njegovog osnivanja, bio je i nemački socijalni psiholog Erih From (1900-1980), koji je zbog fašističkog terora emigrigao iz Nemačke u Meksiko.Kao i ostali pripadnici frankfurtskog kruga, i From je u centar svojih teorijskih istraživanja stavio egzistenciju čoveka u savremenom društvu. Ali za razliku od drugih pripadnika škole koji su kritički propitivali filozofske, sociološke i ekonomske aspekte čovekove egzistencije, on je svoja istraživanja usmerio na psihološke aspekte. U tome se oslanjao na Frojdova istraživanja i saznanja, ali je nastojao da prevlada njegov preterani biologizam, primenom Marksovih saznanja o čoveku i društvu.Osnovna teorijska postavka, koju je From formulisao još u svojim ranim radovima i dosledno je primenjivao u svim svojim istraživanjima, jeste da "postoji ljudska

Page 142: Sociologija 2deo

priroda koja karakteriše čoveka kao ljudsku vrstu". "Ta priroda je istorijski nastala modifikovanjem čovekovog nagonskog, biloškog aprata pod uticajem socijalnoekonomske sredine. Ona nije nepromenljiva niti beskonačno savitljiva. Čovek nije biće sa fiksiranim i nepromenljivim biopsihološkim osobinama, ali nije ni prazna stranica papira na kome kultura može pisati svoj tekst."

Određenje čoveka

Čovek je za Froma istorijsko biće čiju suštinu čine socijalno psihološke potrebe nastale iz protivrečnosti njegove egzistencijalne situacije. S obzirom na svoje telo i svoje fiziološke funkcije, čovek pripada životinjskom carstvu. Zato, da bi opstao, on, kao i životinja, mora da zadovoljava svoje fiziološke potrebe za hranom, pićem, seksom itd. Međutim, te potrebe on ne može da zadovoljava kako to čini životinja, prostim prilagođavanjem prirodi, jer je tokom evolucije izgubio određena fizička svojstva i atribute i stekao samosvest, razum i imaginaciju što ga je pretvorilo u anomaliju prirode, u monstrum univerzuma. Pošto je svestan sebe, čovek vidi svoju nemoć i granice svoje egzistencije, vidi sopstven kraj: smrt. Gonjen, kao i sva živa bića, žudnjom za životom, on svoju energiju mora da usmerava na menjanje prirode, na traganje za višim formama jedinstva sa prirodom, drugim ljudima i samim sobom, odnosno da razvija svoju ljudsku prirodu.

Page 143: Sociologija 2deo

Osnovne potrebe koje konstituišu čovekovu prirodu, koje su "izvor svih psihičkih snaga, koje motivišu čoveka, sve njegove strasti, afekte i brige," za Froma su potrebe za:

1) udruživanjem; 2) stvaranjem; 3) ukorenjenjem u rodu; 4) sticanjem sopstvenog identieta; i 5) okvirom orijentacije i verovanja.

1. Potreba za udruživanjem. Pošto je otrgnut iz prvobitnog jedinstva sa prirodom, čovek - smatra From - ima imperativnu potrebu za pripadnošću, za udruživanje sa drugim ljudima, jer od toga zavisi njegov opstanak i njegovo mentalno zdravlje. Potrebu za udruživanjem čovek može da zadovolji na:

a) produktivan, mentalno zdrav - Ljubav u najrazličitijim oblicima, počev od erotske, preko roditeljske i bratske ljubavi, do ljubavi prema ljudskom rodu, shvaćena kao jedinstvo sa nekim ili nečim izvan sebe, pod uslovom da se zadrži odvojenost i integritet sopstvene ličnosti, jeste produktivan način sjedinjavanja sa svetom.

b) neproduktivan način -Zadovoljavanje potrebe za pripadnošću kroz dominacije nad drugim ljudima ili potčinjavanje drugim ljudima je neproduktivno i patološko. Zajednički element i

Page 144: Sociologija 2deo

potčinjavanja i dominacije je simbiotička priroda pripadnosti, gde čovek gubi svoj identitet i svoju slobodu.

2. Potreba za stvaranjem. Budući da je čovek obdaren samosvešću, razumom i imaginacijom on ne može, smatra From, poput životinje da se zadovolji pasivnom ulogom kreature, već teži da stvaralaštvom prevaziđe svoju pasivnu egzistencijalnu situaciju. U toj čovekovoj želji da bude stvaralac leže koreni ljubavi, umetnosti, religije i cele materijalne proizvodnje. Ali, ako čovek nije sposoban da stvara, potrebu za prevazilaženjem zadovoljava razaranjem i uništavanjem života, jer u tom aktu on sebe stavlja izvan života i time prevazilazi sebe kao kreaturu.

Page 145: Sociologija 2deo

3. Potreba za ukorenjem u rodu. Čovekova potreba za ukorenjenjem u rodu nastaje, po mišljenju Froma, zbog njegovog odvajanja od prirode, zbog gubljenja prirodnog doma. Da bi savladao izolovanost i bespomoćnost svog položaja, čovek mora da traži nove korene u vezanosti za majku i oca, za rasu, narod, državu i ljudski rod. Kao i sve druge potrebe i ovu potrebu čovek može da zadovolji na produktivan i

Page 146: Sociologija 2deo

destruktivan nači. Edipov kompleks, rodoskrnjenje, idopoklonstvo, obožaavnje rase, nacije i države za Froma su patološki vidovi ukorenjenja u rod.

4. Potreba za stvaranjem sopstvenog identiteta. Čovek kao biće obdareno svešću i razumom ima, tvrdi From, i unutrašnju potrebu da stvori pojam o sebi i da oseća i kaže: ja sam ja. Ovo osećanje identiteta razvija se u procesu odrastanja deteta prevazilaženjem vezanosti za majku i prirodu, formiranjem njegove svesti i osećanja.

Page 147: Sociologija 2deo

5. Potreba za okvirom orijentacije i verovanja. Činjenica da čovek poseduje razum i da se susreće sa mnoštvom nepoznatih pojava i problema koje mora da shvati i rešava nameću mu potrebu za intelektualnom orijentacijom u svetu. Ta potreba je dvostruka:

a) jedna je da veruje u nešto, a b) druga da može pomoću svog razuma

objektivno da shvati svet, prirodu samog sebe i druge ljude.

Page 148: Sociologija 2deo

Napomena: Po Fromovom mišljenju, čovek mora da zadovolji svaku od ovih pet osnovnih psiholoških potreba koje konstituišu ljudsku prirodu da bi bio mentalno zdrav, baš kao što mora da zadovolji svoje biološke potrebe da bi fizički opstao. Ako jedna od ovih potreba nije našla svoje zadovoljenje rezultat je ludilo, a ako je zadovoljena na neodgovarajući način posledica je neuroza, bilo da se javlja u otvorenom obliku bilo u obliku tzv. društveno struktuiranog defekta.Način na koji će čovek da zadovoljava svoje egzistencijalne potrebe zavisi, smatra From, od biopsiholoških osobina pojedinca i od društva u kome živi.

Page 149: Sociologija 2deo

Određenje društva

Za Forma, kao i za Marksa, ne postoji društvo uopšte nego postoji samo konkretna društvena struktura koja je promenljiva, specifična i ograničenog trajanja. Strukturu čine:

a) tehnika, b) tehnologije, c) svojina, d) specifična organizacija i e) odgovarajuća kultura.

Pošto je struktura opšti okvir u kojem deluju i funkcionišu pojedinci i grupe, kroz zajednički društveni život, njegovim delovanjem na biopsihološki aparat čoveka oblikuje se, smatra From, kako individualni tako i društveni karakter ljudi. Indivudalni karakter predstavlja kompleks karakteristika koje određuju orijentaciju pojedinca. Te krakteristike, kojih pojedinac ne mora biti svestan,

Page 150: Sociologija 2deo

From ne vezuje, kao Frojd, za organizaciju libida, već za odnos indivude prema svetu i samoj sebi. Društveni karakter, za Froma, nije prost zbir karakternih osobina ljudi date kulture već "suština karakterne strukture koja je zajednička većini članova iste kulture, suprotno indivudalnom karakteru po kome se ljudi razlikuju jedan od drugog iako pripadaju istoj kulturi." Društveni karakter nije stalan, on se menja zavisno od promene društvene strukture, načina proizvodnje, društvenih odnosa, religijskih, filozofskih i političkih ideja kao i funkcija pojedinaca u društvenoj strukturi.

Zadatak društvenog karaktera jeste, smatra From, da kanališe ljudsku energiju u okviru datog društva radi neprekidnog funkcionisanja samog tog društva. Glavna psihička agencija, odnosno socijalna institucija preko koje se to vrši je porodica. Ona tu funkciju ispunjava na dva načina.

Prvo je (a to je i najvažniji činilac) uticaj koji karakter roditelja vrši na formiranje karaktera deteta. Pošto je karakter roditelja izraz društvenog karaktera, roditelji pomoću njega prenose na dete osnovne osobine društveno poželjne karakterne strukture. Drugo, to je uticaj koji porodica vrši na uobličavanje karaktera deteta u društveno poželjnom pravcu preko vaspitanja koje je uobičajno u određenoj kulturi.

Page 151: Sociologija 2deo

Karakterne orijentacije ljudi

Analizirajući karakterne orijentacije ljudi tokom istorijskog razvitka društva, From je otkrio da postoji pet osnovnih neproduktivnih karakternih orijentacija. To su:

1. orijentacija roba, gde čovek prima ono što mu se daje, jer ne zna za drugo i nemoćan je da bilo šta menja;

2. feudalna orijentacija, gde dominira tip ličnosti usmeren na otimanje;

3. orijentacija ka hordi, odnosno sticanju bogatstva i uživanju u njemu, koja je karakteristična za rani kapitalizam;

4. tržišna orijentacija, gde čovek doživljava sebe kao robu, a svoje vrednosti kao prometne vrednosti;

Page 152: Sociologija 2deo

5. receptivna orijentacija u kojoj je cilj da se stalno ima nešto novo, gde čovek živi takoreći otvorenih usta.

Poslednje dve orijentacije dominantne su u karakternim crtama ljudi u savremenom kapitalizmu.Nasuprot ovim, neproduktivnim orijentacijama, stoji, po mišljenju Froma, tzv. produktivna orijentacija koja prizlazi iz specifične ljudske prirode. Nju karakteriše sposobnost i spremnost čoveka da kreira nove situacije i da na taj način zadovoljava svoje ljudske potrebe i razvija sebe kao celovito biće.

Uticaj promena u strukturi savremenog društva na položaj čoveka – na društveni karakter ljudi

Polazeći od ovakvih teorijskih premisa, From je u većini svojih dela, a osobito u Zdravom društvu i Bekstvu od slobode temeljito analizirao uticaj promena u strukturi savremenog društva, (posebno kapitalističkog) na položaj čoveka, odnosno na društveni karakter ljudi. Osnovni rezultat do kojeg je došao jeste da je kapitalizam razvojem nauke i tehnologije omogućio čoveku da uspostavi svoju vlast nad prirodom i da ostvari zavidnu materijalnu egzistenciju, ali da je istovremeno izgradio jedan veštački svet koji je suprotan čovekovoj prirodi, i koji je izvor njegovog gotovo sveopšteg otuđenja.Stvarajući novu tehniku, čovek je postao toliko zaokupljen tim zadatkom da je to postalo najvažniji cilj njegovog života. Umesto da postane gospodar

Page 153: Sociologija 2deo

tehnike on je danas postao njen rob. Mašina ne samo da je zavladala čovekom nego je uništila njegov rad i inteligenciju. Proizvodnja je postala otuđena delatnost ne samo za radnika nego i za menadžera i za vlasnika kapitala. Ona je prestala da bude sredstvo za život i postala je cilj za sebe. Proces potrošnje je isto tako otuđen kao i proces proizvodnje. Čovek svoj smisao i sreću nalazi u potrošnji novije i bolje robe.U savremenom kapitalizmu u kojem je orijentacija ka tržištu postala dominantna crta društvenog karaktera ljudi došlo je, smatra From, i do postvarenja čoveka i njegovog otuđenja od drugih ljudi. Čovek više ne doživljava sebe kao ljudsko biće već kao stvar koja treba da bude uspešno iskorišćena na tržištu. On je zavežljaj u kome se sjedinjuje nekoliko vidova njegove prometne vrednosti, koje ima kao prodavac samog sebe: svoj izgled, obrazovanje, prihod i izglede za uspeh. Svaki čovek teži da sebe, svoj zavežljaj razmeni za najveću vrednost koju može da dobije.

Otuđenje čoveka

Postvarenje čoveka rađa i njegovo otuđenje od drugih ljudi. Čovekovo društveno biće se podvaja na privatnu i javnu sferu. U privatnom životu čovek se prema drugim ljudima rukovodi principom egoizma, a u društvenom principom pokoravanja državi koju doživljava kao otelovljenje svojih društvenih osećanja.Savremeni čovek je, smatra From, otuđen i od društvenih snaga koje određuju društvo i egzistenciju svakog ko u njemu živi. To se najbolje manifestuje u njegovom doživljavanju cikličnih kriza i ratova. Ove drušvene pojave izgledaju čoveku kao da su prirodne katastrofe, a ne ono što su stvarno - pojave koje čovek nenamerno i nesvesno izaziva. Čovekova nemoć pred društvenim silama kao i beskonačnošću kosmosa

Page 154: Sociologija 2deo

dovodi ga, smatra From, do bekstva od slobode. To bežanje čoveka od slobode kao svoje suštine najjasnije se manifestuje u traženju sekundarnih spona između individue i društva kroz potčinjavanje i gospodarenje, odnosno u sadomazohističkim stremljenjima. Poseban i u savremenom društvu izrazito masovan oblik bekstva od slobode predstavlja, za Froma, konformizam, odnosno saobražavanje pojedinca prihvaćenim obrascima mišljenja, ponašanja i života.Otuđenje čoveka u savremenom kapitalizmu koje je karakteristično i za realsocijalizam može se, smatra From, zaustaviti i preokrenuti u produktivne orijentacije, gde će čovek biti slobodan i svoj, produktivan i probuđen, samo uspostavljanjem humanističkog socijalizma, tj. humanizma primenjenog na industrijsko društvo.

-Kritička teorija Jirgena Habermasa-

Pripadnik druge generacije Frankfurtskog kruga, odnosno kritičke teorije je čuveni savremeni nemački sociolog i filozof Jirgen Habermas. Intelektualna razvojna linija Habermasa vodi od Marksa, preko neomarksizma ka posmarksizmu i iskoraku iz njega ka konvergenciji i integraciji teorije društvenog delovanja, funkcionalističke teorije sistema, i teorije simboličkog interakcionalizma. Marksizmu, koji je jedan od značajnih izvora njegovih teorijskih pogleda, Habermas prilazi na osnovu kritičke teorije Horhajmera i Adorna, ali i proširuje i prekoračuje njihov pristup. Za njega je, marksizam "filozofija istorije u praktičnoj nameri", odnosno, "teorija koja želi da izmeni realnost u celini". Radi razumevanja savremene epohe neophodno je smatra Habermas izvršiti rekonstrukciju istorijskog materijalizma i to ne samo kao metode već kao i

Page 155: Sociologija 2deo

teorije. U studiji Rekonstrukcije istorijskog materijalizma, on je obavio taj zadatak preispitujući njegove "osnovne koncepce" i "osnovne predpostavke", pa i vršeći određenu reviziju. U Habermasovoj verziji istorijski materijalizam nije samo učenje o radikalnim socijalnim promenama, već i o socijalnoj evoluciji. Polazeći od teze da su rad i jezik "stariji od čoveka" i društva, Habermas dovodi u pitanje pretpostavku o "subjektu rada" ili "makrosubjektu" kao i jedinstvenom procesu linearnog nužnog i uzlaznog razvitka društva tokom istorije.

Značaj znanja i organizacije znanja u istorijskom razvoju

Uvažavajući značaj marksovog pojma načina proizvodnje kao "ključa za rekonstrukciju" istorije Habermans uporedo, ističe značaj znanja i organizacije znanja (organizacionog principa) u istorijskom razvoju. U raznim epohama, društvenim formacijama, društvo se organizuje na različitim organizacionim principima kojima se izražavaju različiti nivoi kolektivnog učenja. Prelaz iz jedne u drugu formaciju može se, po Habermansu izraziti kao promena principa organizacije društva, u cilju širenja prostora, za razvoj proizvodnih snaga, ali i uspostavljanje novih odnosa naspram prirode i između ljudi. Polazeći od kriterijuma razlikovanja principa organizacije, Habermans je, nasuprot ortodoksnoj marksističkog postavci o prvobitnoj zajednici i trima

Page 156: Sociologija 2deo

klasnim formacijama i budućoj besklasnoj izdvojio "četiri društvene formacije: onu koja predhodi visokoj kulturi, tradicionalnu, kapitalističku i postkapitalističku. Prva je pretklasna, dok su ostale klasne. Tradicionalna formacija obuhvata robovlasničku i feudalnu, a postkapitalistička savremena državno socijalistička društva. Treba istaći da Habermas pretpostavlja i "postmodernu" društvenu formaciju, kao formaciju budućnosti", koja će možda biti "umno konstituisano društvo" u duhu zahteva kritičke teorije društva. Analizirajući način reprodukcije i funkcionisanja ovih formacija, Hobermas ističe da je organizacioni princip prve formacije "primarna uloga starosnog doba i pola" (rodbinski sitem), dok je princip tradicionalne formacije "klasna vlast u političkom smislu" (država), a princip kapitalističke - "odnos najamnog rada i kapitala" posredstvom tržišta, dok će organizacioni princip "postmoderne" formacije budućnosti biti komunikativno delovanje (racionalno sporazumevanje i konsenzus, komunikativni um).

Teorija komunikativnog delovanja

Svojim delom Teorija komunikativnog delovanja, objavljenog početkom devedesetih godina, Habermans čini iskorak iz Marksove paradigme i stvara novu teoriju. Ta nova njegova teorija predstavlja plodotvornu kombinaciju Veberove, Parsonsove,

Page 157: Sociologija 2deo

Marksove i teorije siboličkog interakcionalizma. U zasnivanju svoje teorije on gradi nov kategorijalno analitički aparat, i u tom smislu elabolira osnovne pojmove kao što su: društveno delovanje, interesi, svet života, društveni sistem, regulacija kao komunikacija i dr.

Tipovi delanja

Na osnovu razlike u karakteru ljudskih radnji, Habermans razlikuje četiri tipa delanja:

1) teleološko delanje; 2) delanje koje je regulisano normala; 3) dramaturško delanje; 4) komunikativno delanje.

On pravi posebnu razliku između instrumentalnog delovanja - rada i komunikativnog delovanja - interakcija. "Svakom tipu delanja, odgovaraju različiti interesi uma (teorijski interes, praktični i emancipatorski). Svakom stupnju razvoja društva, po Habermansu, odgovara stupanj razumevanja

Page 158: Sociologija 2deo

drutšvenih činjenica (spoznaje), moralnog opravdanja (legitimacije) i pravnih normi (regulacije)". Ukoliko razvoj ovih dimenzije nije međusobno usklađen, u društvu postoje sukobi, krize i promene.

Određenje društvene okoline ili sveta života

Habermas u svoj teoriji društva razlikuje društvenu okolinu ili "svet života" (u kome čovek živi u svakidašnjici uspostavljajući manje-više neposredne odnose sa drugima) od društvenih sitema (privredni, politički, pravnonormativni), kao specifično strukturisanih i institucionalizovanih obrazaca interakcije među njudima. U istoriji ljudskog društva iz sveta života izdvojili su se društveni sistemi. Društveni sistemi se održavaju instrumentalnim delovanjem na spoljnu okolinu, a posebno regulisanim stereotipiziranim komunikativnim delovanjem u odnosu na unutrašnju okolinu, na prirodu svojih članova. Njihova osnovna karakteristika je da stvaraju sistemsku zavisnost ljudi i grupa, te se oni javljaju kao podanici u političkom sistemu, kao klijenti u upravnom sistemu javnih službi

Page 159: Sociologija 2deo

i kao potrošači u ekonomskom sistemu. Preko medija upravljanja (kao što su to novac, moć, uticaj, vrednost), društveni sistemi utiču na ponašanje ljudi, nezavisno od neposredne interakcije i bez obzira na njihove pojedinačne lične interese.Dakle, istorijski posmatrano, po Habermasu, razvojem ljudskog društva vremenom dolazi do razdvajanja sistema i sveta života, do formiranja novih modernih ustanova, koje posreduju među ljudima, koje počivaju na širim načelima integracije društva, spoznaje, legitimacije i regulacije. Ove sistemske ustanove vremenom sužavaju svoj racionalni domet, postaju preuske, faktor konzervacije i blokade društva, gube legitimaciju. U njima preovldava orijentacija na novac i moć, monetarizacija, birokratizacija i politizacija. Iz procesa modernizacije i racionalizacije društva, vremenom se sistem pojavljuje kao faktor blokade i počinje agresivno da deluje na svet života, nastojeći da kolonizira svet života i pretvori ga u medij novčanog i političkog saobraćaja.

Kriza savremenog društva

Suštinu krize savremenog društva (kapitalističkih i socijalističkih) Habermas je video u činjenici tj. tendenciji, da se sistemi šire, da sužavaju slobodni prostor čoveka, pokoravaju "svet života". Glavni problem modernog društva jeste "kako sačuvati društveni svet od naleta sistemskih struktura, odnosno koji su uvjeti potrebni da bi se osigurala i razvijala autonomija subjekata u zajednicama koje još nisu osvojene". Po Habermasu izlaz treba tražiti u

Page 160: Sociologija 2deo

afirmaciji "komunikativne racionalnosti", u jačanju autonomije civinog društva, u širenju prostora slobodnom delovanju i sporazumevanju ljudi, koji u međusobnoj komunikaciji donose razumne odluke utemeljene na racionalnoj argumentaciji i saglasnoti (konsenzusu), a ne u jačanju autoritarnih oblika vlasti i sistemske prinude. U tom kontestu Habermas sagledava i progresivnu ulogu novih društvenih pokreta, ističući da se sukobi u modernom društvu premeštaju iz sfere produkcionih odnosa u oblast kulture i politike.

Ocena kritičke teorije društva

1) Kritička teorija društva, u celini posmatrano, pružila je izvanredan doprinos razumevanju egzistencijalnih problema savremenog čoveka.

2) Horkhajmer, Markuze, From i Habermas su poletnom, lucidnom ali i argumentovanom kritikom instrumentalnog uma i na njemu zasnovane savremene tehničke i postvarene civilizacije, teorijski razbili naivnu tehnokratsku veru da naučno-tehnološki razvitak automatski donosi društveni progres i sreću čoveku.

3) Oni su veoma uverljivom analizom ekonomskih i političkih odnosa, kao i duhovnog stanja čoveka u savremenoj industrijskoj civilizaciji, pokazali da je čovek razvojem nauke i tehnike uspeo da pokori prirodu i da ovlada njom, ali da je istovremeno, njihovom nehumanom upotrebom, izgradio postvareni i otuđeni svet u kome je izgubio svoju

Page 161: Sociologija 2deo

ljudsku suštinu - slobodu i stvaralačku individualnost.

4) Teorijski napori u traganju za novim društvom, novom civlizacijom, koja bi polazila od ljudske upotrebe savremene nauke i tehnike i time obezbedila slobodan i svestran život čoveka, nisu bili tako plodotvorni. From je novo humanije društvo video u liku humanističkog socijalizma, tj. humanizma primenjenog na industrijsko društvo, ali nije ponudio nikakve teorijske postulate na kojima bi to društvo trebalo da počiva, niti je teorijski odredio njegovog nosioca. Habermas buduće društvo vidi kao društvo zasnovano na komunikativnom delovanju u kome pojedinci stupaju u društvene odnose i ostvaruju slobodnu komunikaciju koja se zasniva na racionalnim argumentima a ne na moći što je utopija.

6. FENOMENOLOŠKE TEORIJE

Ove teorije začele su se u Nemačkoj u prvim decenijama XX veka, kao reakcija na pozitivističko shvatanje čoveka i društva. Zagovornici ovih teorija polaze od učenja Edmunda Huserla, osnivača fenomenološkog pravca filozofiji, koji je tvrdio da svet ne postoji "po sebi", nego samo u svesti čoveka. Budući da je svet svesna pojava, njegova suština, čoveku nije data neposredno već posredno, preko takozvane intencionalne svesti. Suštinu prirode, društva i čoveka kao pojavnih oblika sveta, možemo - smatra Huserl - dokučiti samo pomoću intencionalne svesti, svesti koja je neposredno usmerena na određen predmet spoznaje - fenomena, i koja taj predmet saznaje, tako što ga percipira i doživljava i klasifikuje.

Page 162: Sociologija 2deo

Naime, prema njemu i ostalim fenomenolozima, pojedinci dolaze u dodir s spoljašnjim svetom pomoću čula: vida, sluha, dodira, mirisa i ukusa. Bez ovih pet ljudskih čula nemoguće je bilo kakvo saznanje o spoljašnjem svetu. Međutim, rezultati čulnog odnosa čoveka prema svetu nisu dovoljni da bi on na osnovu njih mogao da shvati bilo šta o suštini i smislu sveta. Kada bi pojedinci uzimali svoja čulna iskustva zdravo za gotovo, suočili bi se sa beskrajnim mnoštvom impresija, boja, svetla, zvuka, mirisa i ukusa - koji bi bili bez smisla. Da bi savladali taj problem, ljudi, smatra Huser, organizuju svoj svet oko sebe u fenomene: oni klasifikuju svoja čulna iskustva u stvari za koje se čini da imaju zajedničke karakteristike. Tako na primer, može se praviti razlika živih i neživih predmeta. Ta razlika se dalje može razraditi da se živi predmeti podele na sisare i nesisare. Sisari se dalje mogu podeliti na razne vrste, a vrste se mogu dalje podeliti u razne sorte. Tako ljudi imaju niz skraćenih načina za klasifikaciju i razumevanje sveta koji je spoljašan njihovoj vlastitoj svesti.

- Fenomenološka teorija Alfreda Šuca-

Polazeći od ovih Huserovih ideja, njegov učenik Alfred Šuc, je u svom delu Fenomenologija i socijalni život razvio sociološku-fenomenološku teoriju, kojom je nastojao da fenomenološke postavke primeni u tumačenju društvenog života ljudi. U zasnivanju svoje teorije Šuc je pošao od postavke da način na koji ljudi klasifikuju i pridaju značenja spoljašnjem svetu nije, kako je to smatrao Huser čisto indivudualni, već društveni proces. Ljudi su, po njemu razvili tzv. "tipifikaciju" - koncepte koje pripisuju klasama stvari koje iskustveno doživljavaju. Tako su: "bankarski činovniik", "fudbalska udakmica", "oprašivanje", "drvo", "pismo", i sl., primeri tipifikacije. Te tipifikacije nisu jedinstvene za svakog pojedinca, već su zajedničke pripadnicima jednog

Page 163: Sociologija 2deo

društva. One se prenose sa jedno pokolenje na drugo u procesu socijalizacije, učenjem jezika, čitanjem knjiga, kontaktima i razgovorima između ljudi. Korišćenjem tipifikacija, ljudi su u stanju da komuniciraju sa drugim ljudima, jer svet vide na isti način. Postupno svaki pojedinac pripadnik društva izgrađuje zalihu onoga, što Šuc naziva "zdravorazumskim znanjem" koje deli sa drugim pripadnicima društva i koje im omogućuje da zajedno žive i komuniciraju. Premda je zdravorazumsko znanje zajedničko, ono, smatra Šuc nije fiksno i nepromenljivo. Ono se neprestano modifikuje tokom interakcije među ljudima. Isto tako, i svaki pojedinac ima jedinstvenu životnu biografiju i doživljava i interpretira svet na pomalo različit način, ali postojanje zaliha zdravorazumskog saznanja omogućava ljudima da shvate postupke ponašanja i akcije drugih ljudi. Čineći to oni sebe uveravaju, smatra Šuc, da postoje pravilni i stabilno uređeni obrasci u svetu i društvenom životu ljudi. Dakle, po njemu, ljudi između sebe stvaraju iluzije da u društvu postoji stabilnost i red dok, u stvarnosti postoji gomila doživljaja koji nemaju niti jasan oblik, niti jasnu formu.

- Etnometodologija-

Polazeći od Šucovog pristupa, početkom sedamdesetih godina u SAD nastaje posebna sociološka škola fenomenološke orijentacije pod nazivom etnometodlogija. Njen utemeljivač je američki sociolog Harold Garfinkel, koji je u svom poznatom delu Studije iz etnometodologije formulisao teorijsko-metodološke principe nove sociologije suprotne konvencionalnoj sociologiji.Polazeći od fenomenološkog učenja da svet objektivno ne postoji nego da egzistira samo u našoj svesti, da ga mi tzv. intencionalnom svešću konstituišemo, etnometodologija se usredsređuje na otkrivanje načina konstituisanja društvene stvarnosti, odnosno, društvenih činjenica kao takvih u svakodnevnom, neposrednom iskustvu. Kao što je psihoanaliza, iza svesnih konstrukcija ličnosti, tragala

Page 164: Sociologija 2deo

za podsvesnim, dubinskim slojevima, na kojima se temelji spolja vidljivo ponašanje pojedinaca, tako i etnometodologija teži da utvrdi skrivene subjektivne korene društvenog života locirane u fenomenu - u svakodnevnom iskustvu. Za razliku od konvencionalne sociologije koja postulira objektivno postojanje društvene stvarnosti, koja se društvenim pojavama bavi kao objektivno datim činjenicama, bez preispitivanja tih činjenica kao fenomena za sebe, etnometodologija hoće da preispita datost društvenih pojava i činjenica i da otkrije metode pomoću kojih ljudi konstruišu društvenu stvarnost. Otuda i naziv etnometodologija, koji u grubom prevodu znači narodna metodologija, odnosno, proučavanje metoda kojima se obični ljudi služe u svojim svakodnevnim aktivnostima da bi interpretirali i objašnjavali društvenu stvarnost. Dakle, etnometodologija se, rečeno jezikom neetnometodologije, bavi načinom konstituisanja društvenih fenomena tako što istražuje objašnjenja svakodnevnih aktivnosti pomoću kojih pojedinci u nekoj situaciji pokazuju da su njihove akcije racionalno objašnjive u kontekstu te situacije.

Indeksiranost

Ključnu ulogu u konstrukciji društvene stvarnosti ima mentalna aktivnost članova društva koju on naziva indeksiranost, a koja znači da svi sudovi o bilo kojem predmetu ili aktivnosti imaju komunikacijsku vrednost samo u odnosu na konkretnu situaciju iz koje su izvedeni. Polazeći od ovakvog shvatanja načina konstituisanja društvene stvarnosti, etnometodolozi su pokušali da ospore funkcionalističko tumačenje društvenog poretka. Oni su funkcionalističkoj normativnoj

Page 165: Sociologija 2deo

paradigmi suprodstavili interpretativnu paradigmu koju su razvili simbolički interakcionalisti. Za razliku od normativne paradigme, po kojoj je društveni poredak moguć zahvaljujući zajedničkim vrednostima i normama članova društva, odnosno, spoljašnjim zajedničkim pravilima ponašanja, interpretativna paradigma, koju zagovaraju etnometodolozi, polazi od toga da se društveni poredak konstituiše kroz praksu tumačenja svakodnevnih aktivnosti članova društva. U tim praksama leže osnove normativnog poretka i mogućnosti ostvarivanja društvenog ponašanja.

Sledeći Garfinkela, Aron Cikurel, takođe ugledni etnometodolog, razlikuje dve vrste pravila koja utiču na oblikovanje društvenog poretka i ponašanja ljudi: površinska i osnovna ili interpretativna. Prva površinska pravila su javna, eksplicirana pravila koja opisuju društvenu realnost spolja, s obzirom na njeno unutrašnje svojstvo. Ona ne govore ništa o tome kako pojedici - akteri opažaju ulogu drugog i kako usmeravaju sopstveno ponašanje. "Površinska pravila ne objašnjavaju različito opažanje i tumačenje normi, njihov praktikovani i primenjeni karakter u svakodnevnom životu. Obavezujući karakter pravnih

Page 166: Sociologija 2deo

normi, etikecija, konvencija i drugih spoljašnjih, površinskih pravila, moguće je, smatra Cikurel, samo zahvaljujući osnovnim, odnosno, interpretativnim pravilima. To su neiskazana pravila, smeštena u svakodnevnom životu, koja uče aktere kako da na odgovarajući način izražavaju tuđa i sopstvena osećanja i očekivanja. Ona predstavljaju nataloženo subjektivno iskustvo proizvedeno refleksivnim aktima svesti. Kada akter vrši neki društveni čin, on ga može "reflektovati s obzirom na okvir očekivanja unutar koga smešta tipične elemente doživljenih objekata".

Ocena fenomenološke teorije

Kritički procenjujući fenomenološke teorije može se zaključiti da one:1) uprkos svim nastojanjima, nisu navele ubedljive

argumente za poricanje ontološkog statusa društvenim fenomenima. Nema nikakvog valjanog razloga da se društveni svet smatra manje realnim od fizičkog i psihičkog sveta. S druge strane, njena interpretativna paradigma pomoću koje se

Page 167: Sociologija 2deo

objašanjava konstituisanje društvenih pojava i društvenog poretka je krajnje formalistička i jednostrana. Redukovanjem interakcije - osnove društvenih pojava - na interpretativnu komponentu i vezujući tu interpretaciju za radikalni situacionizam, etnometodolozi nude jednu sasvim nerealnu sliku društva. Društvo je, za njih, skup izolovanih i nepovezanih stuacija koje se ostvaruju u apsolutnom vakuumu.

2) se ne mogu sasvim odbaciti. One mogu biti veoma plodotvoran u razumevanju društvenih odnosa u malim socijalnim grupama.

7. TEORIJE O INDUSTRIJSKOM I POSTINDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

Početkom 60-tih godina XX veka u sociologiji se javljaju pokušaji da se zastareli pojam klasnog društva zameni neutralnim pojmom industrijskog ili postindustrijskog društva. Zagovornici takvih teorijskih nastojanja smatraju da je dinamičan razvoj

Page 168: Sociologija 2deo

naučno-tehnološke revolucije, nakon Drugog svetskog rata, izazvao radikalne promene u ekonomskoj, socijalnoj, političkoj i duhovnoj strukturi savremene epohe koje vode razvoju novog tipa društva. Kapitalistički i socijalistički društveni sistemi, koji su dominantni u savremenom svetu konvergiraju tom novom tipu društva koje nastaje.

Rostova periodizacija istorije

Sen Simonovu ideju o industrijskom društvu, kao društvu budućnosti, u savremenoj sociologiji je među prvima reafirmisao savremeni američki ekonomista i sociolog Volt Rostov. U delu Etape ekonomskog rasta, sa indikativnim podnaslovom Antikomunistički manifest, on je ponudio novu periodizaciju istorije kojom je nastojao da dokaže da je industrijalizacija jedinstven i jednolinijski proces koji nužno dovodi do novog istorijskog tipa društva - društva masovne potrošnje i blagostanja.

Po Rostovu, ljudsko društvo je u svom razvitku prošlo kroz pet etapa koje su se manje-više pravilno smenjivale sledećim redom:

Page 169: Sociologija 2deo

1. Tradicionalno društvo koje karakteriše nizak stupanj razvoja proizvodnih snaga i svih vrsta znanja o prirodi i društvu. U njemu ogromna većina stanovništva živi od poljoprivrede, i troši sve što proizvede, jer nerazvijene proizvodne snage ne omogućavaju nastanak viška proizvoda. Ovaj tip društva dominirao je, po mišljenju Rostova, do pojave velikih Njutnovih otkrića koja su omogućila čoveku da svrsishodno upravlja svojom sredinom;

2. Prelazno društvo je razdoblje stvaranja preduslova za kasniji polet i rast. U njemu se industrija, trgovina i transport izdvajaju kao posebne delatnosti, a nova dostignuća nauke počinju da se primenjuju, pre svega u poljoprivredi, ali i u novoj privrednoj grani - industriji. Ovom tipu društva pripadale su zemlje Zapadne Evrope u kasnom XVII i XVIII veku;

3. Društvo industrijskog uzleta predstavlja po Rostovu prelomnu etapu u istorijskom razvoju. U toj etapi, koja postaje dominantna od sredine prošloga veka, na bazi velikih tehnoloških izuma i političkih revolucija, dolazi do intenzivnog razvoja industrije i opšteg progresa u društvu;

4. Kretanje ka zrelom industrijskom društvu je razvojna etapa koju karakteriše veoma visok stepen razvoja proizvodnih snaga i stalno širenje privrednog rasta na sve delove privrede. U ovoj etapi, koja dominira od početka XX veka, rast postaje stabilan a privreda se posle neravnomernog razvoja pojedinih sektora približava ravnoteži i poprima potpuno stabilnu strukturu;

5. Postindustrijsko društvo masovne potrošnje i blagostanja, nastaje posle Drugog svetskog rata, najpre u SAD i V. Britaniji, a potom se razvija i u drugim visokorazvijenim zemljama. Ono se

Page 170: Sociologija 2deo

zasniva na primeni rezultata naučno-tehnološke revolucije u proizvodnji, što dovodi do masovne proizvodnje i visokog nacionalnog dohotka. U njemu je većina egzistencijalnih potreba ljudi, zahvaljujući masovnoj proizvodnji, rešena i glavna društvena briga je usmerena na zadovoljavanje viših, duhovnih potreba čoveka koje vode njegovom razvoju.

- Teorija o društvu Rejmon Arona –

Ideju o nastajanju novog istorijskog tipa društva, svojstvenog današnjoj tehničkoj civilizaciji, zastupa i savremeni francuski filozof i sociolog Rejmon Aron. Polazeći od učenja Alfreda Vebera, Aron odbacuje shvatanje istorije kao jednodimenzionalnog, pravolinijskog i progresivnog procesa. Po njemu, pravolinijski progres postoji jedino u oblasti nauke i tehnike, dok se u oblasti kulture, religije i umetnosti on ne može opaziti. Zato u objašnjenju društvenog i političkog razvitka, ističe Aron, ne može se prihvatiti ni Marksova monistička ni Špenglerova pluralistička koncepcija. Shvatanje istorije zavisi od toga koja se ljudska aktivnost smatra dominantnom, a to je izbor filozofske prirode.

Page 171: Sociologija 2deo

Polazeći od takvoga pristupa istoriji, Aron analizom savremene civilizacije zaključuje da su razvoj nauke i tehnike i, sa njim povezan, snažan porast produktivnosti, postale univerzalne pojave savremene civilizacije. Njihove posledice su takve da je Marksova teorija društva, koja se temelji na učenju o višku vrednosti i eksploataciji, postala anahrona. U prilog ovoj tvrdnji Aron navodi statističke podatke o raspodeli dohotka u Americi 1953. godine koji pokazuju da su od ukupno ostvarenog dohotka, akcionari u vidu profita dobili svega 5,5%, a da je ostatak utrošen na nadnice (76,9%), na poreske obaveze prema državi (12,4%) i na nove investicije preduzeća (5,2%). Analizirajući promene u strukturi savremenih društava koji je izvršio tehnološki progres, Aron je došao do zaključka da je taj progres postao ključna poluga moderne istorije i da se može uspešno odvijati kako u kapitalističkom tako i sovjetskom socijalističkom sistemu, koji su dva različita modaliteta iste transformacije. Stoga je, smatra on, potrebno stvoriti novu univerzalnu teoriju društva, koja bi obuhvatila zajedničke crte, suštinu svih modernih društava, a čiji bi centralni pojam bio industrijsko društvo.

Bitne karakteristike industrijskog društva

Najvažnije karakteristike tog novog tipa društva, koje se zasniva na krupnoj industrijskoj proizvodnji po Aronu su:

1) Odvojenost preduzeća od porodice; 2) Visoko razvijena tehnološka podela rada;

3) Usmerenost industrijskog preduzeća

isključivo na akumulaciju kapitala;

Page 172: Sociologija 2deo

4) Dominacija racionalnog interesa u poslovanju preduzeća, bez čega ono ne bi moglo da opstane na tržištu, i

5) Velika koncentracija radnika na mestu

rada.

Iako sada još uvek postoje razlike između zapadnog kapitalističkog i sovjetskog socijalističkog modela one će uskoro, smatra Aron, nestati, kada ova društva budu imala isti nivo životnog standarda i istu raspodelu aktivnog stanovništva na sektore proizvodnje.

- Teorija o društvu Danijela Bela-

Tezu o konvergenciji zapadnih kapitalističkih i istočnih socijalističkih sistema zagovara i savremeni američki sociolog Danijel Bel. On u svom poznatom delu Dolazak postindustrijskog društva tvrdi da se u kapitalističkom i socijalističkom sistemu odvijaju manje više identične promene koje najavljuju dolazak novog, postindustrijskog društva. To novo društvo u nastajanju izrasta iz novih intelektualnih tehnologija, informatike, kibernetike i biotehnologije, koje razaraju tradicionalne privredne grane i odnose u društvu. Umesto industrije, koja je predstavljala bazu industrijskog društva, dominantno

Page 173: Sociologija 2deo

mesto zauzimaju delatnosti naučnog projektovanja, istraživanja i razvoja, kao i sektor usluga.Ove promene, smatra Bel, izazivaju transformaciju socijalne strukture klasičnog industrijskog društva. Nestaje klasa najamnih radnika, nestaju i kapitalisti kao privatni vlasnici jer svojina gubi značaj. Dominantno mesto u društvu koje nastaje sve više zauzima inteligencija, "stvaralačka elita naučnika i viših stručnjaka, administratora i organizatora". Političke partije u postindustrijskom društvu gube na značaju, a u prvi plan izbijaju pojedinci i koorporacije, koje osim ekonomske funkcije zadobijaju i ključnu društvenu ulogu. One postaju snaga za ispoljavanje lične inicijative, usaglašavanje interesa i razvijanje novog kvaliteta života, koji se zasniva na masovnoj potrošnji. U novom postindustrijskom društvu, po mišljenju Bela, nastupa i kraj ideologije koja je bila potrebna nerazvijenim, primitivnim i autokratskim društvima. U tim društvima ideologija je bila oblik racionalizacije za bedu, siromaštvo i frustracije, a istovremeno i mobilizator da se takvo stanje prevaziđe. U bogatom i slobodnom postindustrijskom društvu ideologije su suvišne, štaviše, njihovo dalje postojanje smatra Bel, bi predstavljalo smetnju progresu i demokratiji.

- Teorija o društvu Alena Turena –

Ideju o nastajanju novog postinudstrijskog tipa društva, ali sa nešto drugačijim viđenjem karaktera toga društva, zastupa i savremeni francuski sociolog Alen Turen. On, kao i Bel smatra, da se to novo društvo bitno razlikuje od klasičnog industrijskog kapitalističkog društva po ekonomskoj organizaciji, socijalnom položaju stanovništva i socijalnoj strukturi. Novo postindustrijsko ili programirano društvo, kako ga još Turen naziva, jeste društvo koje označava prelazak iz doba mašine u eru informatike. U njemu

Page 174: Sociologija 2deo

znanje postaje osnovna proizvodna snaga. Na bazi naučnih saznanja to društvo planira svoj razvoj i neprestano se modernizuje. Ono masovnom proizvodnjom i potrošnjom iskorenjuje siromaštvo i bedu, zbog čega ekonomski i svojinski sukobi gube na značenju.U programiranom, postindustrijskom društvu - smatra Turen, suprotno Belu, društveni sukobi ne iščezavaju, niti se ublažavaju, već menjaju svoj osnov. Po njegovim rečima "izlazimo iz društva eksploatacije da bismo ušli u društvo alijencije". Umesto suprotnosti između rada i kapitala, koje su karakterisale industrijsko društvo, u postindustrijskom društvu nastaje sukob između upravljača i neupravljača, odnosno između tehnokratske elite i ostalih delova društva. Na bazi tih sukoba konstituišu se novi društveni pokreti koji obuhvataju sve one koji su protiv alijenacije, protiv raznovrsnih oblika dominacije i manipulacije, prinudne agregacije, urbane krize, ekološke zagađenosti i svih vidova agresije i neslobode.

Novi društveni pokreti se, ističe Turen, bitno razlikuje od tradicionalnih. Oni predstavljaju više političku i kulturnu akciju, nego ekonomsku. Osim toga, nisu organizovani i vođeni iz aparata, niti su u službi nekog programa, već se oslanjaju na elemente i izvestan kontinuitet samosvojnosti. Glavnu akcionu snagu tih pokreta predstavljaju mladi i inteligencija, posebno univerzitetski i naučni radnici i studenti.

Page 175: Sociologija 2deo

Ocena teorija o industrijskom i postindustrijskom društvu

Teorijske refleksije o nastajanju novog istorijskog tipa društva kome, konvergiraju kapitalistički socijalistički sistemi: 1) iako su na tragu krupnih društvenih promena koje

donosi savremena naučno-tehnološka revolucija, veoma su smele i iskustveno još uvek do kraja neutemeljene. Neosporne su činjenice, koje navode zagovornici teorije o novom postindustrijskom društvu, da je primena rezultata naučno-tehnološke

Page 176: Sociologija 2deo

revolucije u svim savremenim društvima, manje-više nezavisna od njihove političke organizacije, dovela do razvoja masovne proizvodnje, opšteg porasta nivoa životnog standarda, i krupnih promena u strukturi rada i stanovništva, posebno radno aktivnog, što je socijalnu i klasnu strukturu društva učinilo razuđenijom, dinamičnijom i otvorenijom. Međutim, upravo sa iskustvenog stanovništva, teško se mogu prihvatiti njihove tvrdnje da u društvu koje nastaje svojina gubi značaj, da se socijalni sukobi ublažavaju ili čak nestaju i da to novo društvo teži zadovoljenju viših ljudskih potreba koje vode svestranom razvoju čoveka. Pre svega, cela savremena civilizacija se i dalje temelji uglavnom, na privatno-svojinskom odnosu. Realsocijalizam, koji je težio da gradi nove društvene odnose na negaciji privatne svojine, upravno poslednjih godina doživljava istorijskih krah, dok je akcionarska svojina, koja je dominantan svojinski oblik u savremenom kapitalizmu, po svojoj suštini i svojim posledicama, privatna svojina;

2) naučno-tehnološka revolucija, iako je doprinela povećanju životnog standarda svih slojeva stanovništva, nije ukinula niti ublažila socijalne sukobe, naprotiv, izvori, povodi i nosioci socijalnih sukobljavanja su umnoženi. U savremenom društvu, kako je dobro uočio Turen socijalni konflikti se ne odvijaju, kao ranije, samo

Page 177: Sociologija 2deo

u ekonomskoj sferi, i između dve osnovne klase, već se šire na politički, etnički i kulturni plan gde se pojavljuju novi nosioci sukoba.

3) u svim savremenim društvima i na Zapadu i na Istoku, kako to uverljivo pokazuju zagovornici kritičke teorije društva, što u osnovi prihvata i Turen, čovek usled nehumane upotrebe nauke i tehnike postaje zavisniji, neslobodniji i otuđeniji nego što je ranije bio.

Page 178: Sociologija 2deo