Sociologija i pravo

IX sedmica

Kroz proces socijalizacije...

• stičemo određene vještine neophodne za dalje funkcionisanje

• internaliziramo, usvajamo kao vlastite, društvene vrijednosti.

• Ako socijalizaciju shvatimo kao moćan proces oblikovanja pojedinca/ke, pitanje je da li je onda moguća autentična individua, da li su izbori koje pravimo na koncu slobodni izbori ili smo unaprijed pripremljeni za njih te na koncu, koliko su i nivoi naših aspiracija društveno oblikovani?

Prethodna pitanja

1. Zbog čega je u vašem budućem zanimanju važno da budete svjesni/e procesa (rodne) socijalizacije?

2. Da li tokom studija možete izdvojiti ijednu nastavnu oblast koja je rodno neutralna, odnosno oblast u kojoj nije moguće probleme posmatrati i s feminističkih pozicija?

3. Analizirajte koliko su sve naše uloge, izbori i ponašanja oblikovani rodnom socijalizacijom.

4. Izdvojite neke pokazatelje rodne nejednakosti. Da li u rodnoj socijalizaciji možete naći dio objašnjenja izdvojenih problema?

I dioKultura i društvo

.• Skoro svako ljudsko ponašanje je naučeno.

• Kulturalne univerzalije su obrasci ili crte koje su globalno zajedničke svim društvima. Jedan od primjera kulturnog univerzuma je porodična jedinica. Naime, svako ljudsko društvo prepoznaje neki oblik obiteljske strukture. Međutim, razlikuju se definicije te porodične jedinici i načini na koje ona funkcionira (mijenjaju se kroz vrijeme, ali se i razlikuju od društva do društva u istom vremenskom periodu). Unatoč tome koliko ljudi imaju zajedničkog, kulturne razlike daleko su prevladavajuće od kulturalnih univerzalija.

• Etnocentrizam - ocjenjivanje i prosuđivanje druge kulture na temelju uspoređivanja s vlastitim kulturnim normama. Etnocentrizam, kako je opisao sociolog William Graham Sumner (1906), uključuje vjerovanje ili stav da je vlastita kultura bolja od svih ostalih.

• Kulturni relativizam je sposobnost razumijevanja kulture prema njenim uuslovima i ne donošenje prosudbi koristeći standarde vlastite kulture. Cilj ovoga je promicanje razumijevanja kulturnih praksi koje obično nisu dio vlastite kulture. Korištenje perspektive kulturnog relativizma dovodi do stava da nijedna kultura nije superiorna od druge kulture, već kulturne norme i vrijednosti dobivaju svoje značenje u određenom društvenom kontekstu, odnosno prostorno i vremenski su situirane.

William Little i dr. (2013). Introduction to Sociology

Društvene vrijednosti i društvene norma

•društvenim vrijednostima - apstraktne ideje koje određuju šta se „smatra poželjnim, ispravnim ili lošim“ u određenom društvu (Giddens, 2003, str. 722, 49). •Društvene vrijednosti čine sadržaj društvenih normi, odnosno norme su „pravila ponašanja koja odražavaju ili otelovljuju vrednosti jedne kulture“ (Giddens, 2003, str. 25).

Društvene vrijednosti i norme

Za sociologinje i sociologe, norma je pravilo, standard, prema kojem usmjeravno svoje ponašanje. Prema Oxford Dictionary of Sociology (1994), "norma je zajedničko očekivanje ponašanja koje konotira ono što se smatra kulturno poželjnim i prikladnim.

. Norma je specifični vodič za djelovanje koji definira prihvatljivo i pri-mjereno ponašanje u posebnim situacijama (Haralambos i Holborn, 2002).

„Članovi društva, općenito, imaju zajedničke norme koje definiraju prihvatljivu mušku i žensku odjeću i primjereno odijelo za različite dobne skupine; npr. u britanskom društvu, 70-godišnja baka odjevena kao tinejdžerica ogriješila bi se o norme svoje dobne skupine. Norme odijevanja daju naputak o tome što obući u posebnim prilikama. Formalni ples, pogreb, odlazak na plažu, posao u banci, na gradilištu ili u bolnici, svim ovim situacijama upravljaju norme koje određuju primjerenu odjeću za danu prigodu. Norme odijevanja razlikuju se od društva do društva.” (William Little i dr.,2013, Introduction to Sociology).

U svakodnevnom govoru, pravila/norme definišu šta je to što je „normalno” u jednom društvu. Još Montesquieu u satiričnom romanu „Perzijska pisma“ iz 1721. godine, opisuje putovanje dvojice Perzijanca. Osnovna ideja romana je da su „kulture relativne, te kao što zapadnjaku izgleda sve smiješno na istoku, isto važi i obrnuto: za Perzijance sve je smiješno u Francuskoj“.

Ključni pitanje jeste da li su društvene vrijednosti i norme univerzalne ili su relativne? Društvene vrijednosti i norme se mijenjaju kroz vrijeme. Ako se mijenjaju kroz vrijeme, to znači da nisu univerzalna Istina. Društvene vrijednosti i norme čak i u istom vremenskom periodu razlikuju se od društva do društva, unutar kojeg i različite društvene grupe mogu imati različite vrijednosti i norme. Možemo ići i dalje, pa konstatirati i da unutar jednog društva/grupe, mogu postojati i različiti individualni vrijednosni sistemi. To je ono što označavamo pojmovima kulturni, etički odnosno moralni ralativizam.

* napomena: David Wong (2004) razlikuje dvije vrste moralnog relativizma – meta-etički i normativni. Prvi oblik „upućuje na relativnost moralne istine i opravdljivosti“, dok druga doktrina „jeste učenje o tome kako treba da postupamo prema onima koji prihvataju vrijednosti potpuno drugagačije od naših“ (str. 630).

„Normalno“, „prirodno“ ili društveno oblikovano i naučeno?

Općeprihvaćene norme i vrijednosti često u svakodnevnom govoru opisujemo kao „normalne“ ili „prirodne“. Korištenje argumenta da je (na primjer, neko ponašanja, položaj...) prirodno ili normalno, odlika je rasističkih koncepata koji razliku upisuju u prirodu (boju kože, spol, pripadnost određenoj naciji ili etničkoj grupi...). Onda kada razliku upišemo u prirodu/biologiju, tvrdimo da se ona ne može mijenjati. (Time se određeni socijalni, društveni konstrukt izmješta iz prostornog i vremenskog okvira u kojem je nastao, a zbog svojih pretenzija ka prirodnosti, esencijalizmu, supstancijalnosti. U ovom predstavljanju i pretpostavljanju prirodne datosti, legitimiraju se očekivana društveno poželjna ponašanja. Upravo u ovakvoj praksi nalazi se korijen represivnosti!)

U principu riječ je društvenim, a

ne o prirodnim razlikama!

Antičke teorije prirodnog prava su uglavnom

teorije prirodne nejednakosti

(s izuzetkom jednog dijela sofista i stoičke škole).

Podsjetnik: Antička socijalna i politička misao (Kukić, Sociologija, str.64-67).

.

• Jednu od prvih, ali i danas aktualnih kritika razumijevanja „prirodnosti“ daje John S. Mill u svom eseju „Prirodno i neprirodno“ koji je objavljen posthumnou u tomu pod nazivom „Tri eseja o religiji“, a napisan, kako navodi Helen Taylor u uvodnoj bilješci izdavača, između 1850. i 1858. godine. U ovom eseju autor raspravlja o prirodi i prirodnom te o njihovim višestrukim značenjima koja su duboko upletena u filozofiju morala. Millova (2008.) kritika usmjerena je na analizu značenja prirode i prirodnosti kao argumenata koji su omogućili da ovi pojmovi postanu mjerilo ispravnog, pogrešnog, dobrog i lošeg ponašanja u onoj mjeri u kojoj ono slijedi ili ne slijedi prirodu, odnosno u onoj mjeri u kojoj se ono pokorava „prirodi“. Kroz svoju analizu Mill pokazuje da „prilagođavanje prirodi nema nikakve veze sa time da li je nešto ispravno ili pogrešno“, te da „ta ideja ne može uopšte nikada biti valjano uvedena u etičke rasprave , osim slučajno i djelimično, u pitanje o stepenima krivice“ (2008: 80).

Neke sociološke klasifikacije normi

• formalne i neformalne društvene norme• Formalne norme su pisane norme. Formirane su norme, pisana pravila. Ali čak se i formalne norme

primjenjuju u različitom stepenu i zavise od kulturnih vrijednosti i normi. Neformalne norme diktiraju odgovarajuća ponašanja bez potrebe za pisanim pravilima, a učimo ih kroz socijalizaciju.. Formalne i neformalne društvene norme mogu biti komplmentarne i jačati jedna drugu, ali mogu biti i u sukobu. Pitanje je u kojim okolnostima formalne norme mogu ili ne mogu zamijeniti neformalna pravila. Ili još konkretnije, u kojoj mjeri pravo može mijenjati društvenu stvarnost? Ako su formalne i neformalne norme u sukobu, koje od njih će biti efikasne i efektivne? (William Little i dr.,2013, Introduction to Sociology).

• Norme se mogu klasificirati i kao norme odlučivanja i organizovanja (ponašanja, organizacije)• Norme odlučivanja se ostvaruju preko organizovane, prije svega, sudske vlasti. Norme organiziranja nastaju u

društvenim odnosima i grupama, a koje regulišu položaje i međusobne odnose ljudi i koje stvaraju društveni poredak. (Braco Kovačević, 2010. Društvena uloga prava).

• Ipak, kao najznačajnije vrste društvenih normi prepoznaju se moralne, običajne, pravne i religijske norme. • Moralne su norme koje utjelovljuju moralne poglede i načela neke grupe. Što je u grupi društvena kohezija

jača, to će i povreda ove vrste norme imati ozbiljne posljedice. Običajne norme su usmjerene svakodnevimpraksama i izraz su kulture.

Vrste normi i njihove međusobne razlikeIzvor: Duško Vrban, Država i pravo, 232 prema Braco Kovačević, 2010. Društvena uloga prava, str. 24

Kriterij Vjerske Običajne Moralne Pravne

Stvaralac Crkva Neodređen Neodređen Država (pretežno)

Nastanak Vjerska predaja Spontano Spontano Odjednom utvrđen postupak

Trajanje Dugotrajno Dugotrajno Dugotrajno Pretežno kratkotrajno

Oblik Pisane Nepisane Nepisane Pisane (većinom)

Prihvatanje Autonomija Autonomija Autonomija Heteronomija

Sankcije Osuda (grijeh), kajanje Kritika, prezir, itd. Osuda, bojkot, itd. Kazne i pravne sankcije

Ko provodi sankciju Crkva, sam/a vjernik/ca

Neodređeno Neodređeno Organi represije i pravosuđe

Običaj nije isto

što i navika

Uloga običajnih normi u

stvaranju prava

Lat. Mor, moris – običaj, pravilo, zakon

Iz perspekti

ve sociologije prava, država

nije jedini stvaralac

prava.

Društvo – kultura – norme - vrijednosti

„Kultura se koncepcijski razlikuje od društva, ali između ta dva pojma postoji uska veza“.

„Nijedna kultura ne može postojati bež društva. Isto tako, društvo ne može postojati bez kulture.“

„Kada sociolozi[/ginje] govore o kulturi, onda su oni [/e] zainteresovani [/e] za sve one aspekte ljudskih društava koji su naučeni, a ne nasleđeni.“

Od osnovnog značaja za sve kulture su vrijednosti i norme (vratiti se na slajd br. 6).

„Pojam kulture jedan je od najvažnijih pojmova u sociologiji. Kultura se odnosi na način života članova [/ica] nekog društva, ili grupa u okviru društva. Ona uključuje umetnost, književnost i slikarstvo, ali druge oblike ljudske delatnosti. Drugi elementi kulture su, na primer, način na koji se ljudi oblače, običaji, način na koji ljudi rade i religiozni obredi“.

(Gidens, Sociologija, str. 24,49).

Podsjetnik:Šta je društvo? Kako Durkheim definira

društvo? Šta je društvena struktura?

Šta je društvena grupa?

(Kukić, 2004., str. 123, 124, 129, 134).

Subkultura i kontrakultura

• Supkultura je manja kulturna skupina unutar veće kulture; ljudi subkulture dio su šire kulture, ali također imaju specifičan identitet u manjoj skupini. Sociolozi/ginje razlikuju subkulture od kontrakultura, što je vrsta subkulture koja odbacuje neke od normi i vrijednosti veće kulture. Za razliku od supkultura, koje relativno glatko djeluju u okviru šireg društva, kontrakulture bi mogle aktivno prkositi većem društvu razvijajući vlastiti skup pravila i normi za njihovo življenje, ponekad čak stvarajući zajednice koje djeluju izvan većeg društva

• William Little i dr. (2013). Introduction to Sociology

Podsjetnik:Oblici unutargrupne

interakcije i interakcije između

grupa!(Kukić, 2004, str.

148-150)

.• Tri teorijske perspektive: funkcionalizam, simbolički interakcionizam i teorija sukoba.

• Funkcionalisti promatraju društvo kao sustav u kojem svi dijelovi djeluju - ili funkcioniraju - zajedno kako bi stvorili društvo kao cjelinu. Na ovaj način, društvima je potrebna kultura da bi postojala. Kulturne norme funkcioniraju kao podrška tekućem funkcioniranju društva, a kulturne vrijednosti vode ljude u odabiru ponašanja. TalcottParsons je funkciju kulture nazvao "latentnim održavanjem uzoraka" što znači da kulturne prakse koje reproduciraju i cirkuliraju simbolička značenja i kodekse služe funkciji održavanja društvenih obrazaca ponašanja i omogućavanja uredne promjene obrasca. Kultura funkcionira kako bi osigurala da "smisao života" ostane stabilan. Usmjerenjem na funkciju koju kultura ima u održavanju stabilne ravnoteže društva u cjelini, funkcionalizam može često pružiti zanimljiv uvid u kulturne aktivnosti koje na površini izgledaju iracionalno i bizarno.

• Funkcionalisti tvrde da kulturne prakse imaju sličnu ulogu u modernim društvima. Kao što je Durkheim tvrdio s obzirom na vjerske obrede i toteme, kada se ljudi okupljaju i usredotoče svoju pažnju na zajednički objekt,nastaje društvena „sila“ odvojena od samih pojedinaca/ki. Odnosno, nastaje kolektivna svijest koja pruža osnovu za grupnu solidarnost ili moralni osjećaj grupne zajedništva.

• William Little i dr. (2013). Introduction to Sociology

.

• Simbolički interakcionizam je sociološka perspektiva koja se najviše bavi interakcijama. Interakcionisti vide kulturu kao stvorenu i održavanu na način na koji ljudi komuniciraju i kako pojedinci/ke interpretiraju jedni druge. Zagovornici ove teorije konceptualizirajuljudske interakcije kao kontinuirani proces dobivanja značenja i iz predmeta u okruženju i od djelovanja drugih. Ovdje važnu ulogu igra izraz "simbolički". Svaki predmet i radnja ima simbolično značenje, a jezik ljudima služi kao sredstvo za predstavljanje i priopćavanje svojih tumačenja tih značenja drugima. Oni koji zauzimaju pozicije simboličkog interakcionizam, kulturu doživljavaju kao visoko dinamičnu i fluidnu, jer ovisi o tome kako se značenje tumači i kako pojedinci/ke komuniciraju prilikom prenošenja tih značenja. Na primjer, simbolički interakcionistički pristup modi, naglasio bi da je moda jezik koji koristimo za tumačenje ko su drugi i za komunikaciju ko smo mi. Osobito modna odjeća predstavlja izuzetno zamršen jezik međuljudske komunikacije, kao što to dobro znaju svi koji su s prijateljem otišli u kupovinu odjeće. Koje su varijable uključene u pitanje: "Izgleda li to dobro na meni?" Odjeća nikada nije jednostavno "funkcionalna", jer čak i najfunkcionalnija i najpraktičnija odjeća, daje izjavu o njezinu nositelju/nositeljici. Georg Simmel (1904) napomenuo je da se, premda izrazito prolazna, uspostava mode uvijek mora boriti s dvije naizgled oprečne tendencije -željom pojedinaca/ka da se uklope u modu i uskladi se s onim što je moderno i željom da se pojedinci/ke istaknu kao individue.

• William Little i dr. (2013). Introduction to Sociology

.

• Kritički sociolozi/ginje (teoretičari/ke društvenih sukoba) naglašavaju pitanja nejednakosti. Za kritičkog sociologa/ginju kultura se smatra pojačanjem i održavanjem nejednakosti i razlika u moći. Za razliku od funkcionalista koji kulturu ispituju u smislu općih interesa koje ona podržava ili simboličkih interakcionista koji naglašavaju kako ljudi dolaze do međusobnog razumijevanja kroz kulturalne prakse i interakcije, kritički sociolozi/ginjeispituju kako nejednakosti i odnosi moći održavaju sistem vrijednosti kulture.

William Little i dr. (2013). Introduction to Sociology

Preporuka za dalje čitanje:Ivan Šijaković i Dragana Vilić. (2019). Izgradnja sopstva kroz simboličku interakciju sa drugim u svakodnevnom životu. Politeia, vol. 9, br. 17, str. 81-106. Dostupno na: https://scindeks-clanci.ceon.rs/data/pdf/2232-9641/2019/2232-96411917081Q.pdf

Pitanja:

• Šta je kultura?

• Koje su karakteristike kulturalističkih i integralističkih pristupa kulturi?

• Koja su opšta svojstva kulture?

• Šta označavaju pojmovi akulturacije i enkulturacije?

• Šta su supkulture, a šta kontrakulture?

• Koliko je danas utemeljeno razlikovanje između elitne i masovne kulture?

S. Kukić, 2004, str. 281-298.

II dioMoral

.

• Šta podrazumijevamo pod moralom?

• Koji kriterij moralnosti koriste utilitaristi?

• Šta je za Aristotela najviše dobro?

• U čemu se sastoji Nietzscheova kritika kulture i morala?

• Da li moral odlikuje trajnost i nepromjenjivost?

• Koja tri elementa određuju moralnu normu?

S. Kukić.2004. Sociologija, str.264.-272.

Preporuka za dalje čitanje

Tijana Okić. ETIKA ILI LJUDSKA PRAVA: IZMEĐU UNIVERZALIZMA I PARTIKULARNIH INTERESA, Sophos, br. 5, str. 11-32. Dostupno na: https://ziink.files.wordpress.com/2008/08/sophos-52.pdf