Sociologija i pravo - PFSA · Neke dodatne napomene o najznačajnijem predstavniku strulturalnog fukcionalizma –Talcot Parsons „Parson je tvrdio da četiri funkcije predstavljaju

Sociologija i pravo

VIII osma sedmica

Socijalizacija

Čini se da postoji saglasnost u pogledu značaja procesa socijalizacije za pojedince/ke da bi oni/e uopšte mogli/efunkcionisati u društvu. Kako bi ukazali/e na značaj socijalizacije, autori/ce (vidi, naprimjer: Little i dr., 2013, str.142) često posežu za primjerima feralne ili djece koja nisu bila socijalizirana (tzv. divlja djeca), odnosno koja suodrasla bez dodira s drugim ljudima i time nisu prošla kroz proces socijalizacije. Kroz ove primjere autori/ceilustriraju stav da se čak i one najosnovnije fizičke aktivnosti poput sjedenja, hodanja ili stajanja, ne razvijajuautomatski, već se uče. Iz ovoga slijedi, u konačnici, da se kroz društvenu interakciju razvijamo kao ljudska bića.

Dakle, već na početku pretpostavit ćemo važnost socijalizacije.

Ne sporeći nužnost i neizbježnost socijalizacije, ipak treba imati na umu da kroz socijalizaciju ne učimo samosjediti, hodati, stajati…, već kroz socijalizaciju učimo vrijednosti i norme, pravila našeg društva, usvajamovrijednosti i učimo na koncu šta to društvo očekuje od nas.

Pored toga što je važna, pojedinac/ka samom činjenicom da živi u društvu, nalazi se u situaciji u kojoj ne možeizbjeći socijalizaciju.

Ipak, tvrdnja da nam je neka socijalizacija nužna ne znači i da je bilo kakva socijalizacija povoljna. Odnosno,(raz)rješenje rasprave se ne svodi na dilemu ili nikakva ili bilo kakva socijalizacija. Kroz proces socijalizacijestičemo određene vještine neophodne za dalje funkcioniranje, ali, između ostalog, i internaliziramo ih, usvajamoih kao vlastite društvene vrijednosti. Ako socijalizaciju shvatimo kao moćan proces oblikovanja pojedinca/ke,pitanje je da li je onda moguća autentična individua, da li su izbori koje pravimo na koncu slobodni izbori ili smounaprijed pripremljeni za njih te, na koncu, koliko su i nivoi naših aspiracija društveno oblikovani.Ždralović, A. (2019b). Rodna socijalizacija: Odgoj i obrazovanje. U: A. Ždralović i S. Gavrić Uvod u rodne studije. Teorija, pravo, politika – za studentice i studente društvenih nauka (str. 231+243). Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar i Pravni fakultet.

Little, W., Vyain, S., Scaramuzzo, G.,Cody-Rydzewski, S., Griffiths, H.,Strayer, E., Keirns, N., i McGivern, R. (2013). Introduction to Sociology. BC Open Textbooks. Preuzeto 5. 1. 2019. https://opentextbc.ca/introductiontosociology/

O uvođenju pojma socijalizacije u rasprave...

Sociologinja Ruža First-Dilić* (1974) posebno izdvaja dva rada u kojima se pojam socijalizacije uvodi u sociološke rasprave. Ova dva rada** su objavljena 1939. godine u časopisu American Journal ofSociology:

•Rad pod nazivom „Symbiosis and Socialization:

A Frame of Reference for the Study of Society“,

kojeg potpisuje američki sociolog i najznačajniji predstavnik

čikaške škole − Robert E. Park, i

•rad američkog psihologa Johna Dollarda pod nazivom „Culture, Society, Impulse, and Socialization“.

* First-Dilić, R. (1974). Socijalizacija u obitelji i slobodno vrijeme: Pristup proučavanju socijalizacije u obitelji. Revija za sociologiju, 4(2–3), 3–14. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/156451

**Ipak, treba imati u vidu da je u istom časopisu 1919. godine objavljen tekst američkog sociologa Edwarda AlsworthaRossa. U ovom tekstu autor pod socijalizacijom podrazumijeva proces razvoja osjećaja saradnje i sposobnosti da djelujemo zajedno, koji je podložan uticaju različitih uslova i okolnosti (str. 652). Temom socijalizacije ovaj američki sociolog se bavi i u drugim svojim radovima, baveći se prije svega pitanjem kontrole koja je „društvenog karaktera“, ali je istovremeno i usađena u pojedinca/ku i dio je njegovog/njenog karaktera (Barnes, 1982, str. 901).

Robert E. Park (1864.-1944.) – američki sociolog, jedan od osnivača čikaške škole

sociologije. Više vidjeti na: https://www.britannica.com/biography/Robert

-E-Park

https://www.britannica.com/biography/Robert-E-Park

.

• Park (1939) pod socijalizacijom podrazumijeva proces u kojem pojedinac/ka pronalazi svoje „mjesto i funkciju u društvu“ (str. 1). Na sličan način i Dollar(1939) socijalizaciju definira kao proces osposobljavanja pojedinca/ke od rođenja za „društveno sudjelovanje“ u grupama (str. 60). Pojedinac/ka je, objašnjava ovaj autor, „socijaliziran onda kada je sposoban da igra igre predodređene za njega kao odraslog“. A pojedinci/ke koji/e nisu u potpunosti socijalizirani/e ne mogu preuzeti na sebe društveno definisaneuloge. Odnosno, kako navodi Dollard (1939), oni/e se „ne mogu vjenčati kada se od njih očekuje“ i „ne mogu raditi onako kako bi trebali“, ili „ne mogu imati dovoljno povjerenja u druge da bi mogli sarađivati“.

• Problem ovakvih pristupa jeste u tome što unaprijed pretpostavljaju preuzimanje društveno zadatih uloga kao neophodnih i poželjnih uslovafunkcioniranja u društvu. Na koncu, u perspektivi funkcionalističkesociologije ovaj pristup dobiva svoj konačni oblik. Funkcionalizam je pravac koji se javlja u okviru sociologije u SAD, gdje je svoju kulminaciju dosegao nakon Drugog svjetskog rata (Kukić, 2004, str. 98).

O funkcionalizmu (odnosno, strukturalnom funkcionalizmu, što se čini kao bolji naziv za ovaj sociološki pravac) – općenito

• svoju pažnju usmjerava na društvene strukture koje imaju određene funkcije, međusobno se nadopunjuju i tako održavaju stabilnost cijelog sistema (Gidens, 2003, str. 17–18; Ritzer, 2009, str. 117–118).

• Vrsta grand-teorije*

• Strukturalni funkcionalizam – „sociološka teorija koja se usredsređuje na društvene strukture i na njihov funkcionalni značaj (pozitivne ili negativne posledice) za druge strukture“(Ritzer, 2009, str. 117).

• Strukture – „u društvu, paternizovana društvena interakcija i stalni društveniodnosi“ (Ritzer, 2009, str. 117).

• Funkcije – „vidljive posledice koje omogućuju svakom pojedinačnom sistemuda se adaptira (prilagodi)“(Ritzer, 2009, str. 118).Socijalni funkcionalizam - Wvrsta strukturalnog funkcionalizma koji se usredsređuje na velike društvene strukture i ustanove društva, njihove međusobne odnose i prinudno dejstvo koje one imaju na aktere“ (Ritzer, 2009, str. 118).

*Grand-teorije (velike teorije) – pojam je skovao W. Mills u djelu Sociološka imaginacija kako bi

opisao apstraktnu, generaliziranu izgradnju sistema T. Parsonsa. Termin se danas ne koristi

samo kada se govori o strukturalnomfunlcionalizmu, te se uz njega, kao grand teorije

prepoznaju i na pr. teorije sukoba.

Podsjetnik na prethodne rasprave o funkcionalizmu...

Šta je predmet sociologije za Parsona? (vidi Kukić, 2004, str. 25).

Koje su osnovne karakteristike funkcionalizma kao pravca? U kojim radovi nalazimo začetke ideje funkcionalizma? Ko su utemeljitelji funkcionalizma? Koja su dva osnovna načela (strukturalnogfunkcionalizma? (vidi Kukić, 2004, str. 98-104).

Na čemu se temelji društvena stratifikacija prema strukturalistima kao što su Kingsley Davis i Wilbert E. Moor? (vidi Kukić, 2004, str. 164).

Koje su karakteristike funkcionalističkog poimanja moći? (vidi Kukić, 2004, str. 196).

Neke dodatne napomene o najznačajnijem predstavniku strulturalnog fukcionalizma – Talcot Parsons

„Parson je tvrdio da četiri funkcije predstavljaju imperative, to jest da su nužne i karakteristične za sve sisteme. Da bi preživeo, svaki sistem mora da zadovolji četiri imperativa usmerena ka zadovoljenju njegovih potreba. Ti imperativi su adaptacija (A), postizanje cilja (P), integracija (I) i latentnost, ili održavanje obrasca (L). Zajedno, ta četiri imperativa poznata su kao shema APIL“ (Ritzer, 2009, str. 122).

Adaptacija – „sistem mora da se adaptira na okolinu i da je prilagodi svojim potrebama. Sistem mora uspešnoda izađe na kraj sa spoljašnjim opasnostima i nepredviđenim situacijama... Na primer, ako se jedno zemljoradničko pleme nađe u okruženju u kome je zemljište neplodno i nepogodno za uzgajanje voća i povrća, ono neće moći da preživi osim ukoliko se njegovi pripadnici ne prilagode novom okruženju. Da bi preživeli, oni moraju da se sa zemljoradnje preorijentišu na lov i ribolov.“ (Ritzer, 2009, str. 123).

Postizanje cilja (Goal Attainment) – „odnosi se na potrebu sistema da definiše i ostvari svoje osnovne ciljeve. Krajnji cilj svakog sistema nije samo da preživi u budućnosti, već i da se poveća, unapredi i razvije. Svi društveni sistemi imaju taj cilj, ali i niz drugih konkretnijih ciljeva. Na primer, univerzitet je sistem koji ima dva različita osnovna cilja: da podučava studente i da omogući profesorima da vrše osnovna istraživanja, neophodna za dalje unapređivanje znanja. Međutim, univerzitet, kao i svi drugi sistemi, ne može prosto da definiše svoje ciljeve jednom za sva vremena i da se potom više nikada ne vrati na taj problem. Okolnosti se menjaju i odluke koje su nekad omogućavale postizanje cilja mogu postati nedelotvorne i prevaziđene. Unutar univerziteta, na primer, cilj podučavanja studenata i cilj vršenja istraživanja često dolaze u sukob. Ako moraju samo da se bave podučavanjem studenata, profesori nisu u mogućnosti da posvete dovoljno vremena i energije istraživanjima. S druge strane, ako profesori previše vremena troše na istraživanja, neće imati dovoljno vremena za rad sa studentima, zbog čega će obrazovanje studenata trpeti. Prema tome, da bi mogao da ostvari oba cilja u odgovarajućoj meri, univerzitet mora neprekidno da traga za balansom između njih, i da ga, kada ga postigne, održava u zadovoljavajućem obimu“ (Ritzer, 2009, str. 124).

-Integracija – „Kroz integraciju sistem nastoji da reguliše odnose između svojih delova. Da bi pleme iz našeg primera uspešno stvorilo održiv zemljoradničkisistem, ono mora pokušati da poveže zemljoradnju i lov. Pleme mora da alocira(rasporedi) dovoljno vremena, energije, ljudstva i resursa u obe te grane. Slično tome, uprava univerziteta mora biti sigurna da istraživanja i nastava nisu postali potpuno razdvojeni jedno od drugog. Zato je važno da rezultati profesorskih istraživanja budu integrisani u njihova predavanja i da se studenti, kad god je to moguće, uključe u istraživačke projekte. Takvi međusobni odnosi pomažu da se izbegne neusaglašenost između nastave i istraživanja, čineći ih povezanijim. Integracija takođe obuhvata i upravljanje međusobnim odnosima tri preostala funkcionalna imperativa (APL). (Ritzer, 2009, str. 124-125).

Latentnost (održavanje obrasca) – „Latentnost se odnosi na potrebu sistema da stvara, održava i obnavlja motivaciju pojedinaca. Održavanje obrasca više se odnosi na potrebu sistema da obezbeđuje, održava i obnavlja kulturne obrasce koji stvaraju i potkrepljuju individualnu motivaciju“(Ritzer, 2009, str. 125).

..

Suština Parsonsovog rada temelji se na četiri njegova akcijska sistema. Odnosno, glavni uvid je da se društvena stvarnost sastoji od četiri podsistema: socijalni (društveni) sistem, kulturalni sistem, sistem ličnosti i bihevioralni (ponašajući) organizam. Svaki od njih je usmjeren na ispunjavanje jednog funkcionalnog imperativa.

Ponašajući organizam – funkcija adaptacije – „Parsonsov sistem delanja koji rukovodi funkcijom adaptacije, tako što prilagodava i menja spoljni svet“(Ritzer, 2009, str. 127).

Sistem ličnosti – funkcija postizanja cilja – „ Parsonsov sistem delanja koji vrši funkciju postizanja cilja, tako što definiše ciljeve sistema i mobilise resurse za njihovo ostvarenje“ (Ritzer, 2009, str. 127).

Društveni sistem – funkcija integracije – „Parsonsov sistem delanja koji vrši funkciju integracije, tako što kontroliše delove sistema; skup pojedinaca koji ulaze u međusobne interakcije u fizičkom okruženju“ (Ritzer, 2009, str. 127).

Kulturalni sistem – funkcija latentnosti – „Parsonsov sistem delanja koji vrši funkciju latentnosti, tako što obezbeđuje norme i vrednosti koje aktere motivišu na delanje“ (Ritzer, 2009, str. 127).

Centralna pitanja: Kako sistem održava ravnotežu? Socijalizacija i kontrola!

-

- Funkcionalisti preuzimaju ideju o društvu kao organizmu, odnosno sistemu povezanih i međusobno zavisnih dijelova; svaki dio vrši neku funkciju nužnu za održavanje društva kao cjeline. Tako prepoznajemo ideje biologizma (organska varijanta)

- Time i ideje Spencera i Comtea.

- Prepoznat će se i ideje psiholoških shvatanja društva (kolektivno-psihološka varijanta.

- Prepoznat će se ideje Durkheima (posebno s ozbirom na ulogu „poralnog“ poretka u integraciji društva.

- Na koncu prepoznat će se i Weberove ideje o individualiziranim ponašanjima.

Biologistička shvaćanja društva –organska varijanta (Kukić, 2004,

str.92).

Psihološka shvaćena društva –kolektivno psihološka varijanta

(Kukić, 2004, str. 96-97).

.

Sam funkcionalizam u sociologiju dolazi iz socijalne antropologije, i to prvobitno u svojoj biologističkoj varijanti. Branislav Malinovski i Redklif Braun u proučavanju primitivnih društava polazili su od stava da se društvo može poistovjetiti sa biološkim organizmom i da se u kontekstu takvog pristupa može sagledati i uloga pojedinih dijelova i njihova funkcija u cilju održanja jedinstva cijele zajednice, Sam pojam funkcije je preuzet iz biologije i medicine gdje označava obavljanje određenih radnji koje su od značaja za postojanje i jedinstvo organizma. Po funkcionalizmu svako društvo je trajna i stabilna struktura čiji su elementi čvrsto povezani u skladnu cjelinu. Svaki element u toj cjelini ima određenu funkciju koja se manifestira u vršenju određene djelatnosti koja predstavlja doprinos održanju postojeće cjeline u u stanju harmonične ravnoteže. Osnov skladnog funkcionisanja čini sistem opštih zajedničkih moralnih vrijednost koje svi pojedinci/ke kao dijelovi sistema usvajaju i koje ih povezuju u integralnu cjelinu.

Da bi se sistem društvene stratifikacije očuvao, a pojedinci/ke održali u svojim nastojanjima da stignu do vrha sistema, „neophodno je uspostaviti i održavati norme i vrednosti koje podržavaju takav sistem i takva nastojanja“ (Ritzer, 2009, str. 126). U suštini, postojanje moralnog konsenzusa jeste pretpostavka stabilnosti i trajnosti društva (Gidens, 2003, str. 18)..

.

Dakle, ovdje se pretpostavlja da postoji nužna opšta saglasnost svih pojedinaca/ki oko zajedničkih moralnih vrijednosti, koje se kontinuirano internaliziraju, odnosno usvajaju kao vlastite kroz procese socijalizacije. U osnovi, funkcionalistički pristup se suočava s najmanje tri opšta sociološka problema koja možemo izvesti iz teze o kulturalnom, odnosno etičkom relativizmu. Prvo, pojedinci/ke imaju vlastite vrijednosne sisteme koji mogu biti i u sukobu s društvenim sistemima vrijednosti. Drugo, društveni sistemi vrijednosti se međusobno razlikuju. Treće, i sam pojedinačni, konkretni društveni sistem vrijednosti koji se nameće i pretpostavlja kao zajednički, suštinski je promjenjiv.

Važno je imati na umu da su funkcionalistički teorijski stavovi bitno oblikovali sociološka, ali i naša svakodnevna razumijevanja socijalizacije. Tako, naprimjer, britanski sociolog Anthony Giddens (2003) socijalizacijom označava društvene procese kroz koje djeca „razviju svijest o društvenim normama i vrijednostima, i kroz koje se izgrađuju kao samosvojne ličnosti“ (str. 719). Međutim, kako biti samosvojan, odnosno kako biti poseban i imati neke svoje osobenekarakteristike, ako je unaprijed zadata uloga koju pojedinac/ka igra na pozornici života, tek prilagođavajući je okolnostima?

Ždralović, A. (2019). Rodna socijalizacija: Odgoj i obrazovanje. U: A. Ždralović i S. Gavrić Uvod u rodne studije. Teorija, pravo, politika – za studentice i studente društvenih nauka (str. 231+243). Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar i Pravni fakultet.

.

Kako navodi Giddens: „kroz socijalizaciju ljudi uče društvene uloge“, odnosno „društveno definisana očekivanja“ (Gidens, 2003, str. 31). Socijalizaciju možemo prepoznati i kao proces u kojem se (re)produciraju rodne uloge kao sociokulturne konstrukcije, odnosno kao skup različitih svakodnevnih praksi kroz koje stičemo spoznaje o društveno osmišljenim vrijednostima, društvenim normama i ponašanjima koja „pristaju“ biološkom polu. Na tragu Simon de Beauvoir (1983) uviđamo da čovjek ne dolazi na svijet kao muškarac ili žena, već se ženom, odnosno muškarcem postaje.

Radi dalje rasprave, nužno je napomenuti da se u sociologiji pod društvenim vrijednostima podrazumijevaju apstraktne ideje koje određuju šta se „smatra poželjnim, ispravnim ili lošim“ u određenom društvu (Gidens, 2003, str. 722, 49). Društvene vrijednosti čine sadržaj društvenih normi, odnosno norme su „pravila ponašanja koja odražavaju ili otelovljuju vrednosti jedne kulture“ (Gidens, 2003, str. 25).

Ipak, možemo govoriti i o individualnim vrijednostima, ali je pitanje koliko su ove vrijednosti društveno oblikovane, odnosno koliko su one čak samo internalizirane društvene vrijednosti. Giddens (2003) ukazuje na to da je funkcionalističko mišljenje pogrešno jer pretpostavlja da pojedinci/ke „samo preuzimaju uloge, ali ne i da ih sami oblikuju ili pregovaraju o njima“ (str. 32). Time ovaj autor pretpostavlja osobu kao djelatnog, a ne samo pasivnog subjekta socijalizacije (Giddens, 2003, str. 32). Ipak, da bi pojedinci/ke bili/e djelatni/e, odnosno da bi bili/e u poziciji da „pregovaraju“ o društvenim vrijednostima i normama, i to ne kao sporadični i usamljeni slučajevi u određenim okolnostima, oni/e kroz samu socijalizaciju moraju biti opremljeni kritičkim kapacitetima. Odnosno, najprije je u procesu socijalizacije nužno odustati (a odustati trebaju osobe koje su već socijalizirane da prihvate) od stava da su društvene uloge prirodne i/ili neutralne za život osobe. Upravo je na ovaj izazov najteže odgovoriti.

Ždralović, A. (2019). Rodna socijalizacija: Odgoj i obrazovanje. U: A. Ždralović i S. Gavrić Uvod u rodne studije. Teorija, pravo, politika – za studentice i studente društvenih nauka (str. 231+243). Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar i Pravni fakultet

Internalizacija normi i vrijednosti• Parsons smatra da se u uspješnom procesu socijalizacije norme i vrijednosti oko kojih je

pretpostavljen konsenzus „internalizuju, to jest postaju sastavni deo akterove svesti“, a posljedica toga je da pojedinci/ke „težeći da ostvare sopstvene interese, u stvari, služe interesima sistema kao celine“ (Ritzer, 2009, str. 131).

• Ostavljajući trenutno sporove o interesu sistema kao zajedničkom interesu, koji je u mogućnosti da prevaziđe pluralizam interesa, na ovom mjestu je potrebno otvoriti jedno drugo važno pitanje, a to je na koji način se internaliziraju vrijednosti, odnosno kako se ovaj proces odvija. Upravo ovim pitanjem bavile su se teorije socijalnog učenja i moralnog razvoja pojedinca/ke koji/e nastoje ponuditi model razina moralnog razvoja. Ovakva razmatranja nalazimo i u poznatim teorijama Lawrenca Kohlberga i Carol Gilligan. Bez obzira na sve važne razlike između modela koje nude, zaključak se suštinski svodi na uvid da se na najvišem stadiju moralnog razvoja pojedinci/ke oslobađaju izvanjski nametnutih pravila. Na tragu ovih teorijskih rasprava može se zaključiti da osloboditi se izvanjski nametnutih pravila, suštinski znači biti istinski sposoban/sposobna za vlastita moralna rasuđivanja. Ishod ovakvog moralnog rasuđivanja može i dalje imati isti sadržaj i kao ono društveno nametnuto, ali je način kako se došlo do njega bitno različit. (Ipak, važno je napomenuti da većina pojedinaca/ki ne dođe do ovog najvišeg stadija moralnog razvoja!)


.• Tačno je i da nekada ovakva rasuđivanja mogu biti bitno različita, pa čak i suprotstavljena društveno nametnutim standardima. No, to je nekada nužno radi stvaranja boljeg i pravednijeg društva, iako čak može da se protivi i pravnim normama koje su u suštini često tek odraz društvenih normi. Odstupanje od pravila često može biti, kako je to još i francuski sociolog Emile Durkheim (1969), uočio, i „anticipacija budućeg morala“ (str. 828). Kako uviđa ovaj autor: „Sloboda mišljenja koju mi danas uživamo, ne bi nikad mogla da se proglasi da pravila koja su je zabranjivala nisu bila kršena pre no što su svečano ukinuta“ (Durkheim, 1969, str. 828).

• No, zadržimo se ipak na primjerima otpora društveno nametnutim pravilima i pokušajima da se de iureravnopravnost i zabrana diskriminacije transformiraju u de facto principe. Sarajevo Queer festival 2008. godine ili Festival Merlinka 2014. godine predstavljali su svojevrsno odstupanje od uobičajenog, onoga što se pogrešno pretpostavlja kao društveno dogovoreno. Pa čak ako hoćemo da dodatno zaoštrimo stvari i ukažemo na postojeće paradokse – viđeni su kao društvena devijacija, kao odstupanje od „normalnog“ stanja, dok su sama kritika ovih događaja, koja je bila protkana i govorom mržnje, i napadi koji su uslijedili i koji su zaustavili održavanje ovih festivala predstavljali „normalnu“ reakciju jer su prekršena kolektivna i društveno nametnuta pravila. Vjerovatno su i spore i nepotpune reakcije, prije svega pravosuđa, odraz ovakvog načina razmišljanja „uspješno“ socijaliziranih pojedinaca/ki.

• U sociološkoj raspravi osobito je zanimljivo pitanje kako se norme internaliziraju, odnosno kako društveno nametnute društvene norme i vrijednosti postaju dio svijesti. One se usvajaju kao vlastiti stav bez prethodnog rasuđivanja. Tako uostalom funkcioniraju i predrasude, kao stav koji se zauzima bez prethodnog rasuđivanja. Na koncu, doista je pitanje da li postoji mogućnost izbora. Kako se oblačimo, edukacija i profesija koju biramo... − sve ove izbore, kako one velike i važne, tako i one svakodnevne, pojedinac/ka pravi nakon što je bio izložen složenim procesima socijalizacije.


• .

Primarna i sekundarna socijalizacija

• Socijalizacija se nikada ne odvija kroz jedan kratkoročan čin, već traje cijelog života, iako je najsnažnije izražena u periodu djetinjstva. Odnosno, kako smatra Parsons, iako je socijalizacija doživotni proces, norme i vrijednosti koje su „usvojene u detinjstvu ostaju stabilne, i uz povremeno blago osnaživanje, ostaju u primeni tokom celog života“ (Ritzer, 2009, str. 132). U sociologiji je generalno prihvaćeno razlikovanje između primarne i sekundarne socijalizacije. Primarna socijalizacija se dešava u prvim godinama života, dok se sekundarna socijalizacija dešava kasnije u djetinjstvu i u periodu sazrijevanja (Giddens, 2003, str. 31). Neki autori/cegovore i o trećem nivou socijalizacijskih procesa, odnosno o tercijarnoj socijalizaciji koja se dešava u zrelijoj životnoj dobi. Tako, naprimjer, Vanja Branica (2004) navodi da se primarna socijalizacija odvija od rođenja do četvrte godine života, sekundarna u dobi od 4. do 16. godine života, dok tercijarna socijalizacija „permanentno traje i nikada ne završava“.

Agensi socijalizacije

• Za različite razine socijalizacije primarno se vežu i različiti agensi socijalizacije. Posrednici ili agensi socijalizacije su društvene grupe ili društveni okviri, odnosno konteksti u kojima se odigravaju procesi socijalizacije (Gidens, 2003, str. 31, 702).

• Agensi socijalizacije su različiti. Prema mišljenju autora/ica, primarna socijalizacija se prvenstveno odvija u porodici, u sekundarnoj se kao agensi socijalizacije pojavljuju škole i vršnjaci, a u tercijarnoj radna sredina. Međutim, ovako čvrsto vezanje razina socijalizacije za određene agense socijalizacije tek je uslovno i ne može se shvatiti kao kruto pravilo. U suštini, radije možemo reći da svaka situacija, uključujući i svaku interakciju s drugim, kao i svaki kontekst − može postati agens socijalizacije.

• Također, lista agenasa socijalizacije je otvorena. Recimo, i religija može biti agens socijalizacije (podsjetiti se kako ona ispunjava svoje funkcije socijalne integracije).

.

• U izgradnji osobina ličnosti prve godine života su veoma važne, te je, stoga, primarna socijalizacija, kako zaključuje veliki broj sociologa/inja i psihologa/inja, najvažnija etapa procesa socijalizacije. Štaviše, možemo reći da ovaj proces počinje i prije rođenja, jer roditelji često i unaprijed smišljaju ime, nabavljaju igračke i uređuju prostor pažljivo birajući vidljive simbole prema kojima će njihovo dijete biti prepoznatljivo kao dječak ili djevojčica. Prema tome, prvi identitet koji dobivamo kao izvana nametnut jeste rodni/spolni identitet, koji ne mora odgovarati stvarnom identitetu osobe niti mora biti uklopljiv u dihotomni, dvopolni, ili-ili sistem muško – žensko.

• Igračke, bajke, medijski sadržaji, posmatranje ponašanja drugih…, odnosno sve ono što može postati posrednik socijalizacije, pažljivo je prilagođeno kontinuiranoj reprodukciji patrijarhata. Međutim, ako je socijalizacija ovako moćan mehanizam reprodukcije društvenih normi i vrijednosti, a time i očekivanih ponašanja, ključni je izazov kako kroz socijalizaciju dekonstruiratipatrijarhalni društveni sistem. Istina, ne možemo sporiti da su se mnoge stvari promijenile, ali sam proces promjena je dugotrajan, a možda i uvijek nedovršen.

.

U nastavku ćemo se zadržati samo na jednom agensu socijalizacije: obrazovanju (i odgoju).

.

• Pojam socijalizacije postaje važna tema u sociologiji i psihologiji od kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, ovo ne znači da raniji autori/ice nisu prepoznavali/e procese društvenog oblikovanja pojedinca/ke. Međutim, oni su govorili prvenstveno o odgoju (podrazumijevajući pod njim i obrazovanje).

O dilemi: odgoj ili obrazovanje i četiri skupine odgovora na postavljenu dilemu, vidjeti u Kukić, 2004., str. 346-348.

O problemima sociologije obrazovanja, vidjeti u Kukić, 2004., str. 348.-350.O osnovnim pravcima sociologije obrazovanja, vidjeti u Kukić, 2004., str. 351.-359.

O jednakosti obrazovnih šansi, vidjeti u Kukić, 2004., str. 359.-363.

Jednako obrazovanje za sve• Jednako obrazovanje za sve predstavlja jedan od prvih feminističkih zahtjeva, ali

pomaci su napravljeni tek u 19. vijeku, kada se pravo na obrazovanje prepoznaje u nekim nacionalnim ustavima i međunarodnim poveljama (Benedek i Nikolova, 2005, str. 182). Ipak, ovo pravo svoje čvrsto utemeljenje u međunarodnom pravu dobiva tek nakon 1945. godine. Godine 1948. u Deklaraciji o ljudskim pravima (član 26) navodi se da „svako ima pravo na obrazovanje“, obrazovanje, „bar u osnovnim i nižim stupnjevima“, treba da bude besplatno, osnovno obrazovanje „treba da bude obavezno“, tehničko i „stručno obrazovanje treba da bude općenito pristupačno, a i više obrazovanje treba takođe da bude svima pristupačno na temelju sposobnosti“. U stavu 3 istog člana navodi se da obrazovanje „treba da bude usmjereno na puni razvitak ljudske ličnosti i na učvršćivanje poštivanja čovjekovih prava i osnovnih sloboda“. Instrumentalizacija i standardizacija prava na obrazovanje nastavljena je dalje i kroz različite međunarodne standarde koje je potrebno postići (Benedek i Nikolova, 2005, str. 185). U prvom redu izdvaja se pravo na besplatno i obaveznoosnovno obrazovanje. Priznajući pravo na obrazovanje, svakako se priznaje i pravo na pismenost: U Deklaraciji iz Persepolisa (1975) je navedeno da je pismenost „temeljno ljudsko pravo“, a Hamburška deklaracija (1997) je „pismenost, koja u širem smislu obuhvaća znanje i vještine koje su potrebne svima u svijetu brzih promjena, proglasila za osnovno ljudsko pravo“ (Pašalić Kreso, 2017, str. 94).

Obrazovanje i popis stanovništvaNaime, iz Prema Popisu stanovništva iz 2013. godine, u BiH je nepismeno 2,82% stanovništva starijeg od 10 godina, odnosno 0,79% muškaraca i 4,76% žena (Agencija za statistiku BiH, 2016, str. 138). Pri tome, kako uviđa Adila Pašalić Kreso (2017, str. 98), unatoč raspravama i dilemama u pogledu definiranja pismenosti, Popis stanovništva u BiH polazi od najjednostavnije definicije pismenosti, odnosno nepismenosti, te se u metodološkim obrazloženjima navodi: „Pismenom se smatra osoba koja može s razumijevanjem pročitati i napisati izjavu o svom svakidašnjem životu, u suprotnom osoba je nepismena“ (Agencija za statistiku BiH, 2016, str.14). Međutim, iako je pismenost definirana na ovaj način, podatke o funkcionalnoj nepismenosti, moguće je uslovno tumačiti kroz podatke o stanovništvu koje nije završilo nijedan razred osnovne škole ili ima nepotpuno obrazovanje (Pašalić Kreso, 2017, str. 109–110).

Iz pregleda podataka o najvišoj završenoj školi stanovništva od 15 i više godina, vidljivo je da je 7,38% muškaraca i 20,39% žena bez ikakvog obrazovanja ili s nepotpunim osnovnim obrazovanjem (Agencija za statistiku BiH, 2016, str. 152). Osnovnu školu kao najviši nivo obrazovanja ima 18,87% muškaraca, odnosno 23,89% žena. Međutim, već od nivoa završenog srednjoškolskog obrazovanja kao najvišeg nivoa razlika se smanjuje (59,51% muškaraca i 43,04% žena). Specijalizaciju poslije srednje škole kao najviši nivo obrazovanja ima 1,23% muškaraca i 0,24% žena; višu školu i prvi stepen fakulteta − 3,55% muškaraca i 2,78% žena.Na nivou visokoškolskog obrazovanja razlike nestaju: 9,46% muškaraca i 9,65% žena starijih od 15 godina ima završeno visokoškolskog obrazovanje (Agencija za statistiku BiH, 2016, str. 152). Na osnovu drugih, parcijalnih analiza, možemo tek naznačiti pitanje koji broj žena se opredjeljuje za upis na doktorski studij. Od ukupnog broja diplomiranih u 2017. godini, 59,44% su bile žene; iste godine, od ukupnog broja osoba koje su stekle zvanje magistara, mastera i specijalista – 61,58% su bile žene (Agencija za statistiku BiH, 2018). S druge strane, prema istom izvoru, u akademskoj 2017/18. godini žene su činile 43,69% upisanih na doktorski studij.

Ako kompariramo podatke iz Popisa iz 2013. godine s podacima Agencije za statistiku BiH (2018), uočavamo da učenice rjeđe napuštaju osnovno nego srednje obrazovanje. Ipak, potrebna je dublja kvalitativna analiza kojom bi se ispitalo da li i u kojoj mjeri socio-kulturalne barijere uslovljavaju dalje školovanje žena i djevojčica. Na osnovu dostupnih i uglavnom, u pogledu predmeta, prostorno ograničenih analiza (na primjer, Imamović-Čizmić i Ždralović, 2013, gdje je analiza usmjerena na stanja na području Kantona Sarajevo), dalja rasprava o rodnoj socijalizaciji može se, umjesto na pitanje dostupnosti različitih nivoa obrazovanja, usmjeriti i na pitanje izbora srednjih škola, odnosno fakulteta, što se dalje reflektira na horizontalnu podjelu rada koja se očituje u tome da su muškarci i žene zaposleni/e u različitim profesijama. Izbor profesije i nivo aspiracije uslovljeni su sucijalizacijom, ali i drugim uslovima (kao, naprimjer, činjenicom da je izbor srednje škole i fakulteta često limitiran finansijskimsredstvima u pogledu daljeg nastavka studija u gradu koji nudi veći izbor te da i nerazvijena infrastruktura u nekim područjima,koja uključuje i nepostojanje autobusnih linija, otežava pristup obrazovanju).


Preuzrto iz: Benedek, W., i Nikolova, M.(ur. originalnog izdanja). (2005). Razumevanje ljudskih prava: priručnik o obrazovanju za ljudska prava. Beograd: Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, Beogradski centar za ljudska prava.

PRIČA ZA ILUSTRACIJU

„Zovem se Maya. Rođena sam pre 14 godina u siromašnoj seljačkoj porodici. Moji roditelji već su imali puno dece, tako da niko nije bio posebno srećan kad sam se ja rodila. Dok sam još bila sasvim mala naučila sam da pomažem majci i starijim sestrama u kućnim poslovima. Mela sam pod, prala odeću i brinula o vodi i ognjištu. Neki od mojih prijatelja igrali su se napolju, ali ja im se nisam mogla pridružiti. Bila sam veoma srećna kad su mi dopustili da pohađam školu. Tamo sam stekla nove prijatelje i naučila čitati i pisati. Ali, kad je trebalo da pođem u četvrti razred, roditelji su prekinuli moje školovanje. Otac je rekao da nema dovoljno novca za školarinu. Osim toga, morala sam pomagati majci i ostalim ukućanima. Kad bih se mogla ponovo roditi, radije bih bila dečak.“ IZVOR: MILENIJUMSKI IZVEŠTAJ, UN, 2000.

Pitanja prilagođena i popunjena iz: Benedek, W., i Nikolova, M.(ur. originalnog izdanja). (2005). Razumevanje ljudskih prava: priručnik o obrazovanju za ljudska prava. Beograd: Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Srbije i Crne Gore, Beogradski centar za ljudska prava.

• Na koje velike probleme ukazuje ova priča?

• Da li za Maya postoji mogućnost da izađe iz siromaštva i nastavi obrazovanje? Ako smatrate da postoji, kako?

• Mislite li da je pravo na obrazovanje trenutno prioritet međunarodne zajednice?

• Da li je obrazovanje važno da bi ljudsko biće moglo uživati druga ljudska prava? Ako smatrate da je važno, zašto?

• No, i kada je obrazovanje dostupno svima, kakvo to obrazovanje treba da bude? Šta je svrha obrazovanja?

Čemu obrazovanje? (1)Radi usvajanja praktičnih znanja i vještina? Da li to znači da je nepotreban trošak ulaganje u ona područja (filozofija, umjetnost…) koja ne vode ka usvajanju ovakvih znanja i vještina? Da li je to razlog „uklanjanja” pojedinih predmeta iz srednjih škola (filozofije iz usmjerenih škola, a sociologije iz trogodišnjih škola)?

Da li usvajanje znanja i vještina može biti jedini cilj obrazovanja? Ako da, onda su takvi ciljevi „u skladu s neolibertarijanističkim trendovima ono je tek proces proizvodnje na tržištu rada konkurentnih pojedinaca/ki. Ovakve tendencije koji su dominantne u savremenom društvu, polaze od pretpostavke da je obrazovanje pretpostavka ekonomskog razvoja, pragmatička opravdanja traže u opravdanoj povezanosti između obrazovnih politika i tržišta rada, a često se skrivaju iza plašta koncepta društva znanja” (Ždralović i Repovac Nikšić, 2018).

Čemu obrazovanje? (2)

• Radi održavanja društvenih vrijednosti (koje su onda pretpostavljene kao unaprijed date i univerzalne)?

Na primjer, već Platon i Aristotel državi daju zadaću da odgaja građanina/ku.

Engleski filozof John Locke u djelu Dvije rasprave o vladi iz 1690. godine ovu zadaću prebacuje na roditelje i prepoznaje je kao „dužnost koja im je nametnuta, da se staraju u svome potomstvu, [...] da pouče duh i upravljaju delatnostima svojih još nesvesnih maloletnika dok um ne zauzme svoje mesto“ (Locke, 1978, str. 37).

Čemu obrazovanje? (3)

„Likofron, prema onome što nam prenosi Aristotel u „Politici“ (1988:91. –1280b/10), smatra da uloga države nije da kroz obrazovne politike učini građanke/ke dobrim i pravičnim, odnosno njena uloga nije u tome da odgaja građanke/ke. Reinterpretirajući i proširujući ove uvide u savremenomteorijskom diskursu, polazimo od postulata da država može preuzeti na sebe, ne da disciplinira pojedince/ke s obzirom na dominantne paradigme društvenih koncepcija, već da ih opremi kritičkim kapacitetima da sami/e mogu rasuđivati i prosuđivati određene teorijske diskurse” (Ždralović i Repovac Nikšić, 2018).

Dakle, čemu obrazovanje? Čemu socijalizacije? Koliko socijalizacije? Kakve socijalizacije?

Preporuka za dalje čitanje:

• OBRAZOVANJE U BiH: ČEMU (NE) UČIMO DJECU? (2017). Dostupno na: http://www.promente.org/downloads/cemuucimodjecu.pdf

• Borjana Miković. (2019). Uloga predškolskog odgoja i obrazovanja u pružanju jednakih životnih šansi. Sarajevo: FES. Dostupno na: http://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/15647.pdf
http://www.promente.org/downloads/cemuucimodjecu.pdfhttp://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/15647.pdf

Documents

Sociologija i pravo - PFSA · Neke dodatne napomene o najznačajnijem predstavniku strulturalnog fukcionalizma –Talcot Parsons „Parson je tvrdio da četiri funkcije predstavljaju