Sociologija odgoja i

obrazovanja

Uvod u sociologiju obrazovanja

Predavanje br. 1.

Opterećenje: ....

Akademska Godina

... .

AUGUSTE COMTE HERBERT SPENCER KARL MARX

POZITIVIZAM:

- sociološki pristup koji obilježava nastojanje da se

koriste samo ‘činjenice‘ koje se mogu ‘’materijalno’’

utvrditi, opaziti, dokazati, mjeriti, te iz iskustva same

(materijalne) stvarnosti izvoditi zaključci o odnosima

među pojavama;

- pretpostavlja ‘znanstvenu objektivnost’, vrijednosnu

neutralnost i primjenu strogih znanstvenih metoda.

-

Osnivač je:

Auguste Comte,

Prvi koji upotrebljava termin sociologija

(isprva “socijalna fizika”) dajuči joj

osobine stroge znanosti!

Uvodi ideju evolucije – opći zakon razvoja čovječanstva, optimalno stanje duha ili svijesti određuje odnose u društvu.

Sva društva prolaze kroz te tri faze, svaka znanost i svaki čovjek, nijedan stupanj se ne može zaobići ili preskočiti.

Radi se o:

1. teološka – traganje za prvim i konačnim uzrocima, izvanjsko više biće, Bog;

2. metafizička – traganje za općim bićima, nadiskustvenim silama, spoznajom biti, i

3. pozitivno-znanstvena – svijetom vladaju zakoni, kauzalitet, osjetilno, što se može mjeriti.

6

DAKLE svako društvo prolazi kroz tri stupnja društvenog progresa. To su:

Teološki

Metafizički

Pozitivizam

> teokracija militaristička faza

>monarhija uglađena faza

republika=> industrijska faza

➢ Matematika je prva znanost koja za dopunu ne treba vjeru: ona je opće primjenjiva.

➢ Nakon matematike pozitivistički kriterij znanstvenosti prvo ostvaruje astronomija, potom se razvija fizika, kemija (18. st.), biologija (19. st.), te na kraju sociologija.

➢ Svaka znanost ovisi o onoj koja joj kronološki prethodi. ➢ Svaka sljedeća ima kompleksniji predmet, pa ima manju preciznost i

strogost.

➢ Sociologija – “socijalna fizika” je najkompleksnija znanost, istražuje društvo kao složeni sustav, koji se ne može rastaviti na pojedince

8

U KRATKO, klasifikacija znanosti, (prema AugusteComte):

1 matematika

2 Astronomija

3 Fizika

4 Kemija

5 Biologija

6 sociologija

Socijalna statika: ispituje zakone osiguranja cjeline. Društvo je primarno.

Prema A. C. društvo se može svesti samo na elemente koji sadrže bit cjeline, društvene grupe i zajednice, a osnovna je obitelj.

Statika je socijalna anatomija, proučava strukture društva – obitelj, religiju, podjelu rada, državu; funkcionira prema prihvaćenom društvenom konsenzusu.

Socijalna dinamika: razvoj društva, zakoni napretka – radi se, kao što smo vidijeli o osnovnom zakonu o tri faze razvoja; proučava promjene svijesti i znanja. 10

11

➢ Herbert Spencer – rabi ideju evolucije kao cjelovitu koncepciju prirode i povijesti; skovao sintagmu “preživljavanje najsposobnijih”.

➢ Socijalni darvinizam – pristup koji primjenjuje biološku evoluciju, posebnu prirodnu selekciju na povijesne promjene, te identificira promjene kao razvoj u ljudskom društvu.

➢ Sociobiologija – suvremena primjena biologističkih tumačenja, zasnovana na razvoju genetike, u kojoj se tvrdi da evolucijska sila prirodne selekcije utječe na ponašanje i društvene karakteristike populacije, jer geni određuje socijalno ponašanje i društvene institucije.

12

13

Tako, Henri Laborit, jedan od suosnivača sociobiologije, “smatra da naš (se) mozak, u posljednjih 15.000 godina nije razvijao. Ili vladamo ili popadamo pod tuđu vlast. U takvim uvjetima moguće su samo dvije solucije: borba ili bijeg. A ako je nemoguće pribjeći ni jednoj od ovih sredstava, postajemo podložnim raznoraznim inibicijama. U čovjeka to stanje tjeskobe uzrokuje sve psiho-fizičke bolesti pa tako i društvene aberacije, odnosno destrukciju. Miševi nas uče da se tog stanja možemo osloboditi jedino napadajući svoje bližnje”.

➢ Društvo kao i organizam raste i povećava ili smanjuje svoj opseg, povećanjem opsega raste i složenost njegove strukture, porast složenost strukture prati složenost funkcija i povećanje međuovisnosti dijelova.

➢ Društvena evolucija ne ovisi o individualnim intencijama i motivima: ljudska se društva prirodno razvijaju od stanja homogenosti prema stanju složene heterogenosti.

➢ Društvena evolucija je kretanje od jednostavnih, homogenih i nediferenciranih prema složenim, heterogenim, diferenciranim i funkcionalno međupovezanim strukturama.

➢ Razlika biološkog organizma i društva: u društvu nema organa koji upravlja dijelovima, čine ga pojedinci i postoji radi njih, individualizam.

14

15

Uvodi društveni evolucionizam:

društva se razvijaju neprekidnim promjenama prema sve većoj složenosti

Društvo kao i organizam raste i povećava svoj opseg, povećanjem veličine raste i složenost njegove strukture, porast složenosti strukture prati složenost funkcija i povećanje međuzavisnosti dijelova.

- vojnički tip: jednostavna i homogena društva s visokim stupnjem prisile kojima upravljaju vojne kaste, suradnja je prisilna, “pojedinac je u vlasništvu države”, primarni cilj očuvanje društva, a očuvanje člana sekundarno;

- industrijski tip: složena i heterogena društva zasnovana na podjeli rada koja poštuju osobnu slobodu i ne pribjegavaju upletanju države, primarni cilj obrana individualnosti građana, dobrovoljna suradnja, “težnja da izgubi svoju ekonomsku autonomiju i da se stopi sa susjednim društvima”.

16

17

1. Jednostavni tip društva tada polako prolaze transformaciju od društva bez vodstva prema povremeno vođenoj grupi, a na koncu se nestabilni položaj vođe pretvora u stabilnu društvenu funkciju i položaj.

2. Složeni tip društva nastaje daljnjim usložavanjem strukture i specijalizacijom unutar društva prema funkcijama (Spencer analizira 46 takvih društava u povijesti i nerazvijenim zemljama), a iz njega nastajudvostruko i trostruko složena društva (rimsko, egipatsko, Meksičko Carstvo, Britanski Imperij, Francuska i sl.).

Društvena stvarnost je mješavina ta dva tipa; društvena evolucija je kad se od prvog ide prema drugom tipu društva.

18

Karl Marx Sociologija 20. st. rezultaz je i njegovih rasprava.

Njegove su ideje izravno utjecale na oblikovanje

modernih ideologija, pokreta i sustava naročito

onih socijalističkih i komunističkih.

Glavna ideja koju zastupa Marx je shvaćanje

da je moguće shvatiti i objasniti logiku razvoja

društava prateći materijalne promjene u svijetu.

To shvaćanje obično se naziva historijskim

materijalizmom. Historija se tumači kao slijed

klasnih borbi, sukob izme|u grupa nastalih na podlozi tehnologija - Marx kaže: načina proizvodnje društvenog života (što je znatno širi pojam).

19

dakle, čovjek se nalazi u situacijama neslobode. Naša priroda ogleda se u našim proizvodima rada. Stoga bi rad trebao biti slobodan izraz života, uživanje u životu. Trenutkom u kojem mi pretpostavimo privatno vlasništvo nad sredstvima rada, počinju odnosi otuđenja od rada, od života, od proizvoda rada.

Tako da: živim da bi radio ali ne ono što želim već prodavajući dio sebe radnu snagu. Moj rad nije moj život. Dakle specifična narav moje individualnosti treba se izraziti i kroz moj rad. Takav rad bio bi pravi izraz mog bitka.

Te stoga kada se radi o privatnom vlasništvu pojedinac je otuđen u toj mjeri od svoje aktivnosti da ju mrzi . Otuda rad je prisilna aktivnost nametnuta vanjskim silama potreba a ne mojim unutrašnjim trebanjem. Rad se pojavljuje kao gubitak samog sebe i izraz nemoći koja je objektivna, dostupna osjetu i dakle nesumnjiva.

U modernom društvu prevladava (primat) ekonomija; proizvodne snage i proizvodni odnosi čine ukupnu ekonomsku strukturu društva, koja je realna osnova “na kojoj se diže pravna i politička nadgradnja i kojoj odgovaraju određeni oblici društvene svijesti”.

Nadgradnju čine pravno-političke institucije i ideologija (religija, filozofija, znanost).

Socijalna revolucija; “S promjenom ekonomske baze zbiva se brže ili sporije prevrat u ogromnoj nadgradnji.”

Na određenom stupnju razvoja proizvodne snage dolaze u sukob s odnosima u proizvodnji (robovskim, kmetskim, kapitalističkim) i nastaje razdoblje promjene tih odnosa revolucijom.

Na taj se način stari odnosi ruše i uspostavljaju novi koji odgovaraju razvoju proizvodnih snaga: historijski materijalizam.

20

21

Rodno mjesto zbivanja povijesti nije u glavama filozofa ili zvučnim akcijama vladara već u "gruboj materijalnoj proizvodnji" gdje se stvaraju pretpostavke promjene.

Svi sukobi u povijesti, javljali se oni u obliku borbe klasa, borbe mišljenja, političke borbe, imaju svoje podrijetlo u proturječnosti proizvodnih snaga i odnosa u proizvodnji.

U Predgovoru Prilogu kritici političke ekonomije svoje je polazište sažeo u misao da “način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.”

U težnji za održanjem života ljudi ulaze u određene odnose proizvodnje, koji su neovisni od njihove volje. Ti odnosi ovise o određenom stupnju razvitka njihovih proizvodnih snaga – kvalitete radne snage, tehnologije, sirovina itd.

22

Teze o Feuerbachu1. Glavni nedostatak svega dosadašnjeg materijalizma

(uključujući i Feuerbachov) jest to što predmet, stvarnost,

osjetilnost shvaća samo u obliku objekta ili opažanja, a ne

kao osjetilnu ljudsku djelatnost, praksu, ne subjektivno.

Stoga je djelatnu stranu, nasuprot materijalizmu,

apstraktno razvio idealizam, koji, naravno, ne pozna

stvarnu, osjetilnu djelatnost kao takvu. Feuerbach želi

osjetilne objekte, koji su zaista različiti od mislenih

objekata: ali samu ljudsku djelatnost on ne shvaća kao

predmetnu djelatnost. Zato on u «Suštini kršćanstva»

samo teorijski odnos razmatra kao pravi ljudski odnos, a

praksu shvaća i fiksira samo u njezinu prljavojudejskom

obliku. Stoga on ne shvaća značenje «revolucionarne»,

«praktično-kritičke» djelatnosti.

2. Pitanje je li ljudskom mišljenju svojstvena predmetna istina, nije pitanje teorije, nego je praktično

pitanje. U praksi čovjek mora dokazati istinu, tj. stvarnost i moć, ovostranost svog mišljenja. Spor o

stvarnosti ili nestvarnosti mišljenja – koje je izolirano od prakse – posve je skolastičko pitanje.

3. Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam

odgojitelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti društvo na dva dijela – od kojih je jedan iznad društva.

Podudaranje mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i racionalno

razumjeti samo kao revolucionarna praksa.

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2016/08/22/karl-marx-11-teza-o-feuerbachu/1-a-km-5/

23

4. Feuerbach polazi od činjenice religioznog samootuđenja, udvostručavanja svijeta u religijski i svjetovni

svijet. Njegov rad sastoji se u tome da religijski svijet svede na njegovu svjetovnu osnovu. A da se

svjetovna osnova udaljuje od same sebe i fiksira sebi samostalno carstvo u oblacima, može se objasniti

samo tako što je ta svjetovna osnova u sebi podvojena i proturječna. Dakle, treba je razumjeti u njoj samoj

i njezinoj proturječnosti, te praktično revolucionirati. Pošto je npr. otkriveno da je zemaljska porodica tajna

svete obitelji, mora se prva teorijski i praktički uništiti.

5. Feuerbach, nezadovoljan apstraktnim mišljenjem, želi opažanje; međutim, on ne shvaća osjetilnost kao

praktičnu ljudsku – djelatnost.

6. Feuerbach svodi religijsku bit na ljudsku bit. Ali ljudska bit nije apstraktum koji je svojstven

pojedinačnom individuumu. U svojoj stvarnosti on je sveukupnost društvenih odnosa.

Feuerbach, koji se ne upušta u kritiku te stvarne biti, primoran je stoga:

I. apstrahirati historijski tok i fiksirati religiozne osjećaje za sebe i pretpostaviti apstraktnog – izoliranog –

ljudskog individuuma.

II. bit se stoga može shvatiti samo kao «rod», kao unutrašnja, nijema općenitost, koja mnoge individuume

prirodno povezuje.

7. Stoga Feuerbach ne vidi da je samo «religiozno osjećanje» društveni proizvod i da apstraktni

individuum, koji on analizira, pripada određenom društvenom obliku.

8. Sav društveni život u biti je praktičan. Sve misterije koje navode teoriju na misticizam nalaze svoje

racionalno rješenje u ljudskoj praksi i u shvaćanju te prakse.

9. Najviše do čega dolazi promatrački materijalizam, tj. materijalizam koji osjetilnost ne shvaća kao

praktičnu djelatnost, jest opažanje pojedinih individuuma i građanskog društva.

10. Stajalište starog materijalizma jest građansko društvo, stajalište novoga je ljudsko društvo ili društveno

čovječanstvo. I …

24

11. Filozofi su svijet samo različito interpretirali;

radi se o tome da ga se izmijeni.

Konsekventno tome ….

25

Komunistička revolucija treba voditi ukidanju privatnog vlasništva, eksploatacije, klasa i uspostavi besklasnog društva.

Komunizam je društvo jednakosti. “Svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama”.

Između revolucije i komunizma je diktatura proletarijata je država prijelaznog razdoblja, njezin je zadatak likvidacija klasnog društva, eksproprijacija buržoazije i državno upravljanje proizvodnjom.

Ukidanjem podjele na klase nestaje i država kao instrument klasne vlasti.

Thomas Piketty (Kapital u 21. stoljeću, 2013), koga nazivaju “suvremeni Marx”, smatra ovaj dio Marxove teorije najslabijim dijelom, jer postavlja pitanje: što nakon kapitalizma?