SOCIOLOGIJA RELIGIJE - SKRIPTA

  • View
    1.024

  • Download
    5

Embed Size (px)

Text of SOCIOLOGIJA RELIGIJE - SKRIPTA

cTt

- C^Tocut/

SOCIOLOGIJA RELIGIJE 1. RACIONALNI FUNDAMENT ALIZAM I KARIZMATSKI FUNDAMENTALIZAM

Fundamentalizam predstavlja zbirnu oznaku za veoma razlicite pokrete unutar krscanstva, islama i zidovstva. Pojavljuje se tek pocetkom dvadesetog st. u anglosaksonskom protestantizmu SAD-a. Rijec fundamentalisticki ne odnosi se na pojedinacnu teologiju nego naglasuje religiozne izvore: u krscansrvu kao izvor vjere treba vrijediti samo Biblija. Ustrajanje na nepogresivosti Biblije dovodi do zestoke kritike svjetovne znanosti kao i moderne teologije. Fundamentalisticki pokreti su protestni pokreti koji u svojoj obrani od modernizacije pozivaju na ono sto oni drze istinskim religijskim tradicijama vjerovanja i djelovanja (ortodoksija i ortopraksija). Fundamentalisticki se pokreti sluze modernim sredstvima. Ustrajaju na tomu da pojedinacna institucionalna podrucja, podsustavi, budu podredeni nacelima koja su izvedena iz sama nauka, pa se boji da za posljedicu imaju de-diferenciranje drustva i da time vracaju unatrag i smanjuju pluraliziranje i funkcionalno diferenciranje. Fundamentalizam se poziva izricito na tradicije koje se vise ne dijele nego se ozivljavaju. Posto fundamentalizam svoje vracanje na stare tradicije proglasava pragmatikom, njega se stoga smatra specificnim modernim refleksivnim tradicionalizmom. Racionalni fundamentalizam- naginje ovladavanju svijetom, trazi racionaliziranje vodenja zivota koji je usmjeren na religiozna nacela, tj. na bozanski zakon. Utjelovljuju ga znalci Pisama i cudoredni propovjednici. Clanstvo potjece iz starog srednjeg sloja anglosaksonskog podrijetla, koji zastupa politicki konzervativnu poziciju. Karizmatski fundamentalizam- naginje bijegu od svijeta, u obzir uzima religiozne osjecaje, individualni dozivljaj Boga kao cuda, a otjelovljuju ga mistik, svetac, cudotvorac i mucenik. Njegov je nositelj dugo vremena bilo sitno gradanstvo koje je socijalno i gospodarski nazadovalo i koje je bilo usmjereno prema tradicionalistickim shvacanjima.

Crkvena sociologija je istrazivacki smjer, usmjerena na empirijska istrazivanja onoga sto se naziva crkvenost, dakle, prema crkveno uspostavljenoj religioznosti. Bavi se suvremenom situacijom religijskih zajednica. Svoju pozornost usmjerava na crkvenu praksu i pita se koje ucinke ima pripadanje odredenoj religijskoj zajednici na drustvenu strukturu i na stavove samih drustvenih i religijskih grupa. Crkvena sociologija, koju se sredinom 20. st. pocelo promicati, nije nastala iz nista. Izgradujuci se na kameralisticnim brojanjima razlicitih europskih vlada, dakle na pokusaju da se statisticke podatke o pucanstvu iskoristi u svrhu unosnih ubiranja drzavnih prihoda. izgradena je postupno i neka vrsta ,,knjigovodstva trenutnog socijalnog stanja". U vezi time je belgijski matematicar QUETELET u 19. st. utemeljio socijalnu fiziku. Pomocu matematickostatisticke metode pokusao je brojevima iskazati drustvene cinjenice i procese, nastojeci metode apstraktne matematike primijeniti na drustveni zivot. Interesirao se najvise za etiku

individuuma. OETTINGEN je svojom moralnom statistikom ciljao na pravilnosti i kineticke zakone opazljivog ponasanja i osjecajnog zivota. Okrenuo se numericko, iskazivanju duhovno-cudoredne sfere i iznosio podatke o crkvenom ponasanju. Metode crkvene sociologije- karakteristike: religija se razumije pomocu oblika vjerovanja, organizacije modela i crkvenih obreda. Religiju se mjeri na temelju ucestalosti odlazaka u crkvu ill na temelju broja clanova. LE BRAS je ukazao da mjerenje crkvene religioznosti mora uzimati u obzir cijeli niz razlicitih kriterija, dakle, pqjam bi se trebao nijeriti prema razlicitim dimenzijama. GLOCK- promatrao je religiju kao sustav simbola, vjerskih dogma, vrednota i praksa koje se odnose na nadnaravne stvari i sile onostranog svijeta i koje iskustvo svijeta ureduju na interpretativan nacin. Razlikuje 5 dimenzija religije: ideoloska dimenzija vjere- zajednicka vjerska uvjerenja clanova neke religije, obredna dimenzija prakse-kao sluzba Bozja, zaruke ili molitva, dimenzija religioznog iskustva- emocionalni odnos prema onostranom bicu, intelektualna dimenzija religioznog stanja, znanje doticnog nauka i izvora religije, dimenzija religijskog djelovanja- norme i vrijednosti koje proizlaze iz religije. LUCKMANN mjerenju religioznosti predbacuje da se bavi pukim tehnickim pitanjima mjerenja religioznosti i da se pritom gubi iz vida velika pitanja klasicne sociologije religije: sto religija znaci za drustvo. 3, BERGEROV PCMTAM SVETOG KOZMOSA-/ U odredivanju pojma religije polazi od toga da postoje posebna, nesvakidasnja, izvanredna iskustva. Granicne situacije zalosti kao i neuobicajene radosti i ekstaze bacaju sumnju u samorazumljivost svakidasnje zbilje. Posto su te druge zbilje stalna prijetnja rutiniziranom svakodnevlju, ljudima je potreban poredak koji ce u cijelosti obuhvatiti ta svakodnevlja. Taj sveobuhvacajuci poredak, kojeg stvara drustvo, naziva nomos koji rasprsenim iskustvima daje smisao. Kada nomos stekne status drustveno priznate izvjesnosti, tada se govori o kozmosu. Religija predstavlja jedan sveobuhvacajuci simbolicki univerzum. Religija znaci stvaranje sveobuhvacajuceg svetog poretka u djelovanju , koji moze postojati bez obzira na prijeteci kaos kojeg nalazimo u svakom vremenu. Religija je covjekov pothvat da stvori sveti kozmos. Religija je kozmiziranje na sveti nacin. Religiju karakterizira specificna znacajka koju pripisuje posebnoj vrsti iskustva kojeg pojedinac stjece u granicnim situacijama. Religiju odreduje kroz supstancijalno iskustvo onoga Svetoga, one numinozne moci koja izaziva strah, covjek ono sveto dozivljava kao nesto sto odudara od rutine svakodnevlja, kao nesto posebno i potencijalno opasno. 4. BELLAH* TIPOVI EVOLUCIJE RELIGIJEf

1 * Nastao sezdesetih godina. Odnosi se na razlicite religijske fenomene: komplicirana mreza slicnosti koje se medusobno preklapaju i krizaju. U New Ageu su pomijesani element! magicnih i ezotericnih tradicija te element! istocne filozoflje i zapadne znanosti. New Age cini jedan dio sveobuhvatnijeg religijskog i kulturnog strujanja sastavljenog od ezotericnih, okultnih i psihoterapeutskih elemenata. Njegovi sadrzaji bez obzira na naziv ne sadrze nista novo vec imaju dugu tradiciju u europskoj religijskoj povijesti. U osnovi predodzbe New Agea nalaze se u uzem smislu stara astroloska ucenja, prema kojima svakih 2000 g. Zapocinje novo vremensko razdoblje. Tako s eoni nadaju novim mogucnostima ocovjecenja koje su povezane s novim, prosirenim oblicima misljenja, iskustva i zajednickog zivljenja. S jedne strane naglaseni su posebni putovi spoznaje, sa naglasenom ulogom subjektivnog izvanrednog iskustva. U sredistu je transformacija individuuma. Svijest si otvara pristup novim silama, skrivenim dimenzijama i stvara promijenjenu stvarnost u kojoj postize harmoniju s prirodom, spolovima, gospodarstvom i drustvom. U srzi se nalazi i predodzba unutarnjeg daljnjeg razvoja ljudske osobe koji se oznacava kao spiritualnost osobe, to je spasenje vezano za vlastiti covjekov ucinak jer moderna zapadna civilizacija prekriva istinsko bice pojedinacnog covjeka. Isprepleteno mnostvo grupa, instituta i radnji, koje je snazno usmjereno prema trzistu naziva se kultni milieu. U njemu je napravljena razlika izmedu vise razlicitih organizacijskih razina, koje se razlikuju u zahtjevima prema sudionicima i u sadrzajnim ponudama. S jedne strane su kulturnipokreti kod grupa koji se okupljaju oko karizmatickih osoba i nude tumacenja koja se odnose na transcendentalne stvarnosti. Od tih se grupa razlikuju klijentski kultovi- nude usluge klijentima, bave se dalekoseznim pitanjima vodenja zivota, rijec je o magijskim, prorocanskim ili terapeutskim prakticnim radnjama koje se izvode kao usluge. Kultovi za publiku- aktivisti New Agea se ovdje bave profesionalno ili privatno magijskim znanjem i modelom. Aktivisti New Agea se oznacavaju kao trazitelji, jer ne ostaju trajno vezani za posebne nauke nego cesto mijenjaju i teze prema novim iskustvima. New Age i moderna ezoterija shvacaju se kao reakcija na kulturnu neizvjesnost nase kulture koja proizlazi iz raspadanja uobicajenih tradicija. Ona snazno odgovara onomu sto oznacuje kao nevidljiva ili difuzna religija. Nevidljiva religija- da se osoba nalazi u sredistu njezina ucenja i njezinih prakticnih radnja koje su sinkretisticke. Difuzna religija- ne odnosi se samo na organizacijski stupanj religije, vec ukazuje na natalozene elemente religijskog vjerovanja i djelovanja, koji su na duge staze irelevantni za aktere ali koji se ubrajaju u kulturnu tradiciju. -Popularna religioznost- nije novi postmodernisticki fenomen. Pokazuje prekid s magijskim i okultnim aspektima pokreta New Agea i s tradicionalistickim aspektima fundamentalistickih pokreta. Karakterizira ju difuzni (sirenje) organizacijski stupanj kao i religijske pokrete i

dozivljava slican porast. Pojam popularne religioznosti potjece iz romanskog podrucja. Poznato je kao pucko vjerovanje, praznovjerje, pucka pobozost. Razliciti izrazajni oblici popularne religioznosti: 1 tradicionalni oblici kulta i vjere koji do izrazaja dolaze u usmenoj kulturi molitava za stolom, u religioznom sobnom i zidnom ukrasu. Cascenje svetaca znacajno. 2 marginalni oblici vjere i religijske prakse. 3 masovne religijske fenomene karakterizira njihova posebna rasirenost, hodocasca, procesije. 4 blagdanska religija se odnosi na posebne dogadaje gdje je rijec o godisnjo ili zivotno ciklusnim razdobljima. Npr. svetkovina Bozica s obitelji. 5 pucka povezanost s naviknutim, u djetinjstvu naucenim liturgijskim oblicima kao pridrzavanje katlickih rituala koji su ukinuti 2.vatikanskim saborom. Popularna religioznost izrazena u katolickom podrucju, protestantizmu. -Religiozna iskustva- nisu rijetka. Izvanredna iskustva tj. stanja svijesti. 2 vrste iskustva: ekstaza- izlazenje duse i entuzijazam- opsjednutost- neka duhovna sila ulazi u tijelo. Govor jezika- e