Embed Size (px)
DESCRIPTION
Socijologija
Citation preview
Seminar iz sociologije, EFOS.
Željko Pavić - [email protected] ili: [email protected]
Osijek, listopad 2009.
1. Definicija ekonomske sociologije
Ekonomska sociologija ukazuje na društveni kontekst u kojemu se odvija ekonomsko
djelovanje i tvrdi da se ekonomske pojave moraju proučavati u njihovom odnosu s
drugim, neekonomskim pojavama.
Prema sociologu Maxu Weberu sociološko proučavanje ekonomije uključuje analizu
sljedećih pojava:
Ekonomske pojave – norme i institucije stvorene u ekonomsku svrhu (tržište, banke,
novac, tvrtke i sl.)
Ekonomski relevantne pojave – društvene pojave koje utječu na ekonomske procese (npr.
kultura utječe na opseg državnog usmjeravanja ekonomske politike, mito i korupcija
stvaraju ekonomsku štetu, religijska uvjerenja ili obiteljska socijalizacija mogu utjecati na
stav o poduzetništvu, politička nestabilnost utječe na investiranje u neku zemlju,
obrazovanje utječe na ekonomsku produktivnost pojedinca i društava, i sl.)
Ekonomski uvjetovane pojave – društvene pojave na koje utječu ekonomske pojave (npr.
natalitet i obiteljski život može biti pod utjecajem ulaska žena na tržište rada,
nezaposlenost ima negativne psihosocijalne posljedice, kapitalistička ekonomija mijenja
tradiciju i način života, recesija utječa na kasnije zasnivanje obitelji i manje migracije,
tržišni sustav može dovoditi do uništavanja okoliša, ekonomska globalizacija povećava
socijalne nejednakosti i sl.)
Ekonomskim pojavama više se bavi ekonomija, dok sociologija više proučava ekonomski
relevantne i ekonomski uvjetovane pojave.
LITERATURA
Swedberg, R., (2006). Načela ekonomske sociologije. Zagreb: Mate, Zagrebačka škola
ekonomije i managementa.
2. Politika, država i ekonomija
Ekonomska se sociologija koncentrira na tri istraživačka zadatka kad je u pitanju uloga
države u ekonomiji:
a. kako država stvara i troši svoje ekonomske resurse (državna potrošnja)
b. kako država usmjerava ekonomiju (veće ili manje miješanje u ekonomiju putem
ekonomske politike)
c. kako država stvara i održava temeljna pravila ekonomije (interesne grupe,
poslovna klime, korupcija i sl.)
Kako država stvara i troši svoje ekonomske resurse
Državna potrošnja predstavlja znatan dio gospodarske aktivnosti – u razvijenim zemljama
obično od 30% do 50% BDP-a. Drugačije rečeno, oko 30% do 50% svih proizvedenih i
potrošenih dobara i usluga odnosi se na državnu potrošnju (državna uprava, javne službe
- zdravstvo, školstvo...,). Zemlje s jačom individualističkom kulturom (npr. SAD) imaju
manji, a zemlje s kolektivističkom tradicijom (npr. skandinavske zemlje) veći udio
državne potrošnje. Sredstva za ovakvu potrošnju obično se pribavljaju putem poreza, pa
se i proučavanje državne potrošnje u ekonomskoj sociologiji obično naziva fiskalna
sociologija.
Uloga države u redistribuciji dohodka tj. smanjenju socijalnih nejednakosti vrlo je
značajna, što je vidljivo iz donje tablice.
Tablica – postotak siromašnih prije i poslije državne intervencije
Država Postotak siromašnih prije
državne intervencije
Postotak siromašnih nakon
državne intervencije
SAD 20,9 12,6
Njemačka 21,6 2,8
Francuska 26,4 4,5
Velika Britanija 27,7 5,2
Kanada 19,2 6,6
Postoji i značajan utjecaj stranačke strukture na državnu potrošnju. U zemljama s puno
političkih stranaka koje sudjeluju u vlasti veća je i državna potrošnja. Svaka stranka ima
svoju biračku bazu i želi ostvariti njihove parcijalne interese. Npr. socijademokratska
stranka povećava radnička prava, stranka koja zastupa poljoprivrednike subvencije
poljoprivredi i sl.
Kako država usmjerava ekonomiju
Uloga države u usmjeravanju ekonomije može se kretati od potpunog nemiješanja
(laissez-faire pristup) do potpunog upravljanja ekonomijom (socijalistička komandna
ekonomija). Klasični ekonomisti zagovarali su pristup nemiješanja jer su smatrali da se u
tržišnoj ekonomiji ekonomski resursi najbolje iskorištavaju. Tako je Adam Smith u svom
Bogatstvu naroda (druga polovica 18. stoljeća) ulogu države u ekonomiji ograničio na tri
područja:
a. obrana
b. pravosuđe
c. održavanje minimalne infrastrukture (javni radovi, obrazovanje i sl.)
Obrana (vojska) se odnosi na sprječavanje vanjskih napada, a država je organizira jer ju
je nemoguće pribaviti na tržištu. Naime, tržišno organiziranje obrane podložno je
problemu neplatiše (eng. free rider) – u slučaju vanjskih napada bili bi obranjeni svi, a ne
samo oni koji su platili obranu. Zbog toga država prisilno, putem poreza, uzima novac i
ogranizira obranu putem državne vojske.
Pravosuđe se odnosi na stvaranje i funkcioniranje zakona koji omogućuju obranu prava
vlasništva, a time i normalno funkcioniranje ekonomije. Na tržištu nije moguće donijeti
"privatne" zakone.
Minimalna infrastruktura odnosi se na javna dobra (ceste, mostove i sl.) koji su također
podložni problemu neplatiše (zašto bi privatni pojedinac vlastitim sredstvima gradio
javnu cestu?). Ovdje Smith ubraja i obrazovanje, budući da obrazovaniji pojedinci
stvaraju korist za cijelu ekonomiju (tzv. pozitivna eksternalija). No, budući da je
obrazovanje ograničeno dobro (ima svoju cijenu tj. troškove), postavlja se pitanje opsega
i sadržaja pojma pravo na (besplatno) obrazovanje.
Odnos javnog i privatnog sektora
Odnos privatnog i javnog sektora predmet je stalne debate i napetosti. Privatni sektor
često optužuje javni sektor za rastrošnost i "gušenje" privatnog sektora visokim porezima,
dok se javni sektor često žali na nezasluženo niske plaće ili nesklonost privatnog sektora
da pokrije socijalne usluge (zdravstvo, mirovine i sl.) koje pruža država.
U prvom razdoblju razvoja kapitalizma državna je intervencija bila ograničena, a državna
je potrošnja bila relativno malena. Razdoblje nakon 2. svjetskog rata, pa sve do 80-ih
godina 20. stoljeća bilo je obilježeno porastom državne intervencije na nekoliko podučja:
a. državna intervencija putem ekonomske politike s ciljem osiguravanja pune
zaposlenosti i suzbijanja recesija - Ova intervencija temeljila se na idejama Johna
Maynarda Keynesa, koji je tvrdio da se recesije i nezaposlenost ne mogu
zaustaviti bez državne intervencije. Time kapitalistička država po prvi puta
postaje odgovorna za ostvarivanje pune zaposlenosti.
b. pružanje socijalne sigurnosti – mirovine, opće zdravstveno osiguranje, osiguranje
u slučaju nezaposlenosti, državno školstvo. Zbog pružanja socijalne sigurnosti
državu se u ovom periodu često zvalo "socijalna država" (welfare state). Pružanje
socijalne sigurnosti temelji se na ideji da osim ljudskih prava (pravo na život,
slobodu) i političkih prava (pravo glasa, sloboda govora) postoje i socijalna prava
(pravo na socijalnu sigurnost).
c. reguliranje radnih odnosa – država se anagažira u pregovorima o radnim
uvjetima (visina plaća, dužina radnog tjedna) između sindikata i poslodavcima ili
ta pitanja rješava donoseći radno zakonodavstvo.
Krajem 70-ih godina 20. stoljeća dolazi do smanjenja opsega državne intervencije. Javni
sektor (država) optužuje se za preveliku potrošnju (financiranu uvođenjem previsokih
poreza) koja smanjuje investicije u privatnom sektoru (kojem ostaje manje novca) i
onemogućava ekonomski rast. Od tada dolazi do smanjenja socijalnih prava koja država
pruža građanima. Npr. opseg zdravstvene zaštite ovisi o tome koliko je građanin spreman
platiti za nju (participacija u troškovima), uvode se školarine u visoko školstvo koje
prestaje biti posve besplatno, smanjuju se naknade za nezaposlenost i sl. Smanjuje se i
državna intervencija u sprječavanju recesija i smanjivanju nezaposlenosti, kao i miješanje
države u odnose između poslodavaca i sindikata. Dakle, sva tri gore navedena područja
državne intervencije smanjena su u posljednjih nekoliko desetljeća.
Zbog svega toga, veličina javnog sektora u usporedbi s privatnim danas je u većini
zemalja manja nego što je bila ranije.
Većina današnjih država, kada je u pitanju državno usmjeravanje ekonomije, nalazi se
između dva ekstrema (laissez-faire i socijalizam). Potpuni laissez-faire doveo bi do
velikih socijalnih nejednakosti (velike razlike između bogatih i siromašnih), a time i
socijalnih tenzija i konflikata. Socijalistička komandna ekonomija, s druge strane, dovodi
do velikih ekonomskih rasipanja i do neučinkovite ekonomije.
Uloga države u ekonomiji značajna je i u pogledu strateškog usmjeravanja ekonomije
(stvaranje nacionalnih razvojnih strategija). Iskustva azijskih zemalja koje su u drugoj
polovici 20. stoljeća doživjele jak ekonomski rast pokazuje jaku ulogu države u tom
pogledu. Tako su npr. azijske zemlje usmjerile kapitalna sredstva (često prikupljena i
obveznom štednjom građana) u razvoj sektora visoke tehnologije (računala, automobilska
industrija i sl.) i forsirale nastanak velikih koncerna unutar kojih se razmjena odvija na
suradničkoj, a ne na konkurentnskoj osnovici. Bez državnog usmjeravanja te zemlje bi se
vjerojatno i dalje specijalizirale za poljoprivrednu proizvodnju.
I stavovi građana u raznim zemljama razlikuju se kada je u pitanju državna intervencija u
pojedinim područjima. Ovi stavovi se razliku u ovisnosti o vrijednosnim orijentacijama
(individualizam-kolektivizam), ali i u ovisnosti o nacionalnim tradicijama. Građani u
postsocijalističkim zemljam (poput Hrvatske), zbog tradicije jakih socijalnih prava u
razdoblju socijalizma, češće imaju stavove o potrebi jače državne uloge
Tablica – stavovi građana o državnoj intervenciji (postotak onih koji su "za")
Područje SAD Njemačka Vel.Britanija Austrija Italija
Zakonska kontrola plaća 23 28 32 53 72
Smanjenje radnog tjedna
zbog stvaranja novih
radnih mjesta
27 51 49 36 63
Nadziranje cijena 19 20 48 - 67
Zdravstvena skrb 40 57 85 - 88
Otvaranje novih radnih
mjesta
70 73 83 - 84
Više potrošnja za
mirovine
47 53 81 - 80
Smanjiti razlike između
bogatih i siromašnih
38 66 65 70 80
Kako država stvara i održava temeljna pravila ekonomije
Postavlja se pitanje na koji način država stvara pravila po kojima funkcionira ekonomija,
tko ima presudni utjecaj na takva pravila i kome idu u korist.
Postoje dva osnovna stajališta o tome tko ima presudni utjecaj na ekonomska pravila koja
stvara država:
a. Pluralističko (liberalno) stajalište - država je neutralni promatrač koji osigurava
osnovna pravila igre koja idu u korist svima. Dohodak se raspodjeljuje na tržištu u skladu
sa srećom, sposobnostima i trudom.
b. Marksističko stajalište – država je zastupnik kapitalističke klase koja je u potpunosti
kontrolira. Pravila igre idu u korist višim klasama i osiguravaju njihovu dominaciju.
Stvarna se situacija nalazi između ova dva ekstremna stava. Postoji niz interesnih grupa
koje nastoje ostvariti utjecaj na državu i pravila igre koja ona stvara. Udruge
poslodavaca, profesionalne udruge, sindikati itd., nastoje lobiranjem usmjeriti državnu
politiku u svoju korist.
Sve interesne grupe nastoje ostvariti korist putem lobiranja za državne mjere koje
smanjuju prava drugih aktera na tržištu ili konkurenciju na njihovom području
(monopolizacija). Težnja za ostvarenjem vlastitih interesa monopolizacijom uz pomoć
države obično se naziva traženje rente. (eng. rent seeking behaviour.).
Na taj se način ostvaruje njihov parcijalni interes, nasuprot javnom interesu. Različite
vrste interesnih grupa imaju svoje posebne interese.
Udruge poslodavaca - žele smanjiti prava iz radnog zakonodavstva čak i ako idu protiv
ukupnog zdravlja populacije i širih socijalnih ciljeva (npr. problem prekovremenog rada,
porodiljnih dopusta i sl.)
Udruge poslodavaca u određenom sektoru – žele uvesti razna ograničenja koja smanjuju
konkurenciju (uvozne carine, necarinska ograničenja uvoza, otežan pritup na tržište
putem oštrih zakonskih uvjeta i sl.)
Profesionalne udruge – traže dugo razdoblje školovanja, stručne ispite, obvezno i skupo
članstvo u profesionalnim udruženjima (npr. odvjetničke komore). Sve ove mjere imaju,
osim pružanja kvalitetnije usluge, za cilj i ograničiti konkurenciju u vlastitoj profesiji
(npr. manje novih odvjetnika znači veću zaradu za postojeće)
Sindikati – žele usmjeriti državnu politiku u smjeru povećanja prava iz radnog
zakonodavstva (veće plaće, kraće radno vrijeme, teže otpuštanje i sl.), otežavaju i protive
se imigraciji radne snage iz drugih država. U ranijim razdobljima čak je postojala o
obveza članstva u sindikatu, no danas to nije slučaj.
Političari se kod stvaranje ekonomskih pravila igre često ponašaju kao poduzetnici. U
zamjenu za glasove koje im osiguravaju interesne grupe i donacije u predizbornim
kampanjama, oni donose zakone koji odražavaju njihove interese. Lijeve političke
stranke uglavnom podržavaju i financiraju sindikati, a desne udruge poslodavaca ili
pojedine tvrtke.
Udruge poslodavaca („kapital“) obično imaju veći utjecaj na državu od sindikata („rad“)
budući da imaju manje članova koje je lakše koordinirati. Npr. udruga poslodavaca u
nekom sektoru lakše će se složiti oko načina utjecaja na državu, a vjerojatnije je da će
svaki poslodavac doprinijeti zajedničkom cilju. Sindikati, s druge strane, trebaju
„natjerati“ radnike da se učlane u sindikate, da sudjeluju u prosvjedima i sl. To će im biti
znatno teže zbog velikog broja radnika koji neće sudjelovati jer očekuju da će cijeli posao
napraviti drugi (problem „neplatiše“).
Zbog ovih razloga ljudi nižeg socijalnog statusa rjeđe smatraju da mogu utjecati na
državnu politiku i da država radi u njihovom interesu. Ovakva činjenica može biti loša za
državu zbog slabijeg sudjelovanja u politici (npr. neodazivanja na izbore) tj. zbog
potencijalne sklonosti da se vlastiti interesi ostvaruju nasilnim sredstvima (ulični protesti
i neredi i sl.)
Zbog transparentnosti u demokratskim je zemljama obvezno objaviti donatore u izbornim
kampanjama. No, u pitanju je siva zona, budući da nije lako odrediti u kojoj je mjeri neka
donacija utjecala na državnu politiku (uvozne carine mogu odražavati interese
poslodavaca iz nekog sektora, ali i želju da se sačuvaju radna mjesta, da još jedna šansa
domaćoj proizvodnji i sl.)
Mnoštvo interesnih grupa s jedne je strane izraz demokracije i zastupanja svačijih
interesa, no može dovesti do neracionalne državne potrošnje i nekonkurentne ekonomije.
Prema nekim autorima Njemačka i Japan su uspjele ostvariti brz ekonomski razvoj nakon
2. svjetskog rata upravo zbog toga što su interesne grupe bile uništene u ratu.
LITERATURA
McLean, I., (1997). Uvod u javni izbor. Zagreb: Fakultet političkih znanosti.
Swedberg, R., (2006). Načela ekonomske sociologije. Zagreb: Mate, Zagrebačka škola
ekonomije i managementa. Poglavlje: Politika i ekonomija, str. 158-188.
3. Spol i ekonomija
Definicija osnovnih pojmova – spol/rod
Ponekad se razlikuju pojmovi "spola" i "roda" (eng. "sex" i "gender"), pri čemu prvi
označava sve biološke razlike između muškaraca i žena, dok drugi označava socijalnu
determiniranost spolnih uloga i ponašanja. Pretpostavka koja stoji u pozadini upotrebe
ovakvih termina je da su razlike između muškaraca i žena socijalno determinirane i da
nisu isključivi plod biološkog nasljeđa, pa je stoga i potrebno upotrebljavati dva različita
termina. Primjerice, činjenica je da se muškarci i žene obrazuju za različita zanimanja i
da zauzimaju različite pozicije na tržištu rada, no to nije isključivi plod bioloških razlika
(različitih urođenih sposobnosti) nego i plod odluka koje se donose pod utjecajem
očekivanja koja dolaze iz društvene okoline (npr. za žene se češće očekuje da idu na
društvene ili humanističke fakultete, dok se tehnički fakulteti smatraju muškim
područjem).
Žene na tržištu rada i demografske promjene
Većinu 20. stoljeća obilježio je sve veći ulazak na tržište rada tj. njihovo sve češće
zapošljavanje izvan kućanstva. Danas žene obično čine od 35% do gotovo 50% radne
snage. Dok je ranije zapošljavanje žena bilo uobičajeno u razdoblju između završetka
školovanja i udaje, danas se ono vezuje i za razdoblje braka. Tako se npr. u zapadnim
zemljama obično oko 70% žena s djecom mlađom od 6 godina nalazi na tržištu radne
snage.
Međunarodna komparativna istraživanja pokazuju da je prisutnost žena na tržištu rada
veća u zemljama u kojima se briga za malu djecu organizirana ili subvencionirana od
strane države (jaslice, vrtići), nego u zemljama gdje je ta briga uglavnom prepuštena
obiteljima (npr. SAD). Indirektna je posljedica ovakvih mjera, međutim, često i veća
razlika u plaćama između muškaraca i žena (žene su češće na porodiljnim dopustima).
Promjene na tržištu rada koje su tijekom druge polovice 20. stoljeća utjecale na češće
zapošljavanje žena izvan kuće su:
a. povećan broj administrativnih poslova (uslijed širenja državne uprave)
b. povećan broj uslužnih zanimanja (prodavačice, učiteljice, socijalne radnice,
medicinske sestre...), u kojima tradicionalno dominiraju žene.
I širenje državne uprave i povećani broj uslužnih zanimanja uglavnom su rezultat
tehnološkog razvoja i povećane produktivnosti tj. ekonomskog rasta. Povećanja potražnje
za ovakvim poslovima navelo je udane žene na zapošljavanje, tj. rad izvan kućanstava
nije prestajao s udajom, kako je bilo ranije.
Tijekom druge polovice 20. stoljeća dogodile su se i neke značajne demografske
promjene koje se povezuju s ulaskom žena na tržište radne snage:
a. rast dobi u kojoj se sklapa brak
b. pad nataliteta
c. porast nestabilnosti braka (veći broj razvoda).
Uobičajena je pretpostavka da su glavni razlozi ovakvih demografskih promjena:
a. duže vrijeme školovanja žena
b. financijska nezavisnost žena
c. veći troškovi koje donose djeca
Duže vrijeme školovanja (pohađanje visokog obrazovanja) odgađa sklapanje brakova
zbog dužeg vremena osamostaljivanja od obitelji. Žene sve češće pohađaju visoko
obrazovanje, te ga u većini društava danas završavaju češće od muškaraca (udio žena
među diplomiranim studentima veći je od 50%).
Ekonomska (financijska) nezavisnost može odgoditi sklapanje braka i ubrzati odluku da
se ode iz nekvalitetnog braka.
U slučaju da je žene zaposlena veći broj djece i njihov odgoj imaju veći "trošak" u vidu
propuštene zarade i prilika za napredovanje.
Većina istraživanja iz zapadnih zemalja koje uspoređuju povezanost zapošljavanja žena i
demografskih promjena potvrđuju pretpostavku o povezanosti ekonomske nezavisnosti
žena i demografskih promjena. Međutim, ta istraživanja uglavnom koriste samo podatke
u posljednjih pedesetak godina tj. uspoređuju "baby boom" generacije iz 50-ih i 60-ih
godina s današnjim generacijama. Proučavanje dugotrajnijih trendova pokazuje da je
tradicionalna patrijarhalna obitelj s majkom koja ostaje kod kuće i odgaja djecu
svojevrsni izuzetak. Naime, dob ulaska u brak počela se smanjivati, a broj djece rasti još
u prvoj polovici 20. stoljeća, iako je to razdoblje obilježio jači ulazak žena na tržište rada.
Dakle, u tom se razdoblju može primijetiti empirijski trend koji je suprotan pretpostavci o
nezavisnosti žena. Isto tako, neke mikrosociološke studije pokazuju da se ulazak u brak
ubrzava sa zapošljavanjem neudane žene tj. riješavanje egzistencijalnih problema ima
pozitivan učinak na odluku o braku.
Navedeni podatci pokazuju da ekonomska nezavisnost žena i njihov ulazak na tržište rada
nisu jedini razlog demografskih promjena i promjena u obiteljskom života. Postoje i dva
dodatna razloga navedenih promjena:
a. položaj muškaraca na tržištu rada – zbog tehnoloških promjena i globalizacije
plaće i zapošljavanje manje obrazovanih muškaraca u industriji u zapadnim su
zemljama značajno smanjeni. Ovakav trend muškarcima otežava sklapanje braka,
a pogoduje i bračnoj nestabilnosti.
b. vrijednosne promjene – zapadna društva obilježava sve veći individualizam i želja
za "samorazvojem". Pojedinci su se sve manje i manje spremni na žrtve koje
zahtijeva obiteljski život. Stoga se i muškarci i žene rjeđe odlučuju na brak i veći
broj djece. Individualizam utječe i na češće odluke na razvod braka.
Diskriminacija na tržištu rada
Na tržištu rada postoji spolna diskriminacija. Pri tome izraz diskriminacija treba shvatiti u
smislu različitog odnošenja prema muškarcima i ženama na tržištu rada, odnosno u
smislu njihove različite prisutnosti u pojedinim zanimanjima. Ovaj pojam je, dakle,
daleko širi od različitog opsega kršenja radnog zakonodavstva u odnosu na žene i
muškarce (npr. davanje manje plaće ženskim u odnosu na muške zaposlenike, neplaćanje
prekovremenog rada i sl.).
Razlika u prisutnosti muškaraca i žena u nekim zanimanjima na tržištu rada izračunava se
pomoću tzv. indeksa segregacije. On predstavlja broj muškaraca ili žena (u postotku) koji
bi trebao preći u zanimanja u kojima je njihov spol manje zastupljen, kako bi se ta
zastupljenost izjednačila. Npr. ako je prisutnost muškaraca u nekom zanimanju 30%, a u
drugom zanimanju 70%, tada indeks segregacije iznosi 20, budući da bi 20% muškaraca
trebalo preći iz jednog zanimanja u drugo. Indeks segregacije trenutno (podatci iz SAD-
a) iznosi oko 50 i smanjuje se tijekom zadnjih nekoliko deseteljeća, no npr. u SAD-u je
znatno veći od indeksa rasne segregacije na tržištu rada.
Postavlja se pitanje može li se postići potpuna spolna desegregacija na tržištu rada i je li
ona uopće poželjna. Muškarci i žene se razlikuju po svojim interesima i životnim
planovima, pa stoga i biraju različita zanimanja.
U svakom slučaju, segregacija na tržištu rada odražava se na razlike u zaradama između
muškaraca i žena. Žene obično u većini zemalja zarađuju oko 70-90% od iznosa koji
zarađuju muškarci, a slično je i u Hrvatskoj. Zakon nalaže isplatu iste plaće za isti posao
i to se uglavnom poštuje. No, razlike u plaćama plod su i drugih čimbenika, poput
činjenice da muškarci i žene rade različite poslove, da su žene češće odsutne s tržišta rada
i sl.
Teorije o spolnim razlikama u plaćama na tržištu rada:
a. Teorija sektorske segregacije – žene češće u odnosu na muškarce rade u sektorima u
kojima su plaće manje – trgovina, tekstilna industrija, turizam i sl.
b. Teorija ljudskog kapitala – žene su manje obrazovane (danas to važi sve manje) i više
vremena izostaju s posla zbog obiteljskih obveza (porodiljni dopusti, bolovanje zbog
bolesti djeteta i sl.), pa su stoga i manje produktivne. Češći izostanci s posla otežavaju
promaknuća koja se događaju zbog dužine radnog staža.
c. Teorija statističke diskriminacije – poslodavci manje plaćaju one statističke kategorije
koje procjenjuju manje produktivnim na osnovu njihove grupne pripadnosti, iako to
nužno ne mora biti tako (ne moraju biti manje produktivni) – npr. mlada žena može biti
manje plaćena jer se očekuje da bi mogla otići na porodiljni dopust.
d. Teorija o podvrednovanju ženskog rada – univerzalna pojava koja proizlazi iz
patrijarhalne kulture. Ženski se rad smatra manje vrijednim od muškog, kao i ženske
sposobnosti u odnosu na muške. Npr.,kada je u pitanju profesionalno napredovanje žena,
vidljiva je podzastupljenost žena na najvišim pozicijima u većini profesija. Žene se rjeđe
od muškaraca vide kao "materijal" za napredovanje, pa im je ono i otežano. Ova
neformalna prepreka se u literaturi naziva i stakleni strop (eng. "glass ceiling").
Mikrosociološki eksperimenti pokazuju da se isti zahtjevi za napredovanjem u istim
situacijama češće smatraju opravdanim kad su u pitanju muškarci. Zanimljivo je da
ovakvu percepciju dijele i muškarci i žene.
Sve navedene teorije su djelomično točne, odnosno svaka od njih objašnjava dio razlika u
plaćama između muškaraca i žena. Tako npr. istraživanja o sektorskoj segregaciji, koja su
iz praktičnih razloga (dostupnost podataka) najčešća, pokazuju da sektorska segregacija
obično tumači oko 30% razlika u plaćama između spolova. Sektorska je segregacija
najvažniji razlog razlika u plaćama.
U novije se vrijeme pojavljuju zahtjevi plaćanja kroz tzv. načelo usporedive vrijednosti.
Ovo načelo kaže da bi se ženama i muškarcima morale isplaćivati iste plaće za različita
zanimanja koja traže jednak stupanj sposobnosti i stručnosti, a ne samo za ista zanimanja.
Npr. poslodavac bi trebao isplatiti iste plaće domaru i čistačici, ukoliko ova dva
zanimanja traže istu stručnost, iako nije riječ o istim zanimanjima.
Usporediva se vrijednost utvrđuje metodama evaluacije koje uključuju bodovanje na
osnovu važnosti pojedinih atributa i njihove prisutnosti kod pojedinih vrsta poslova.
Pojedini poslovi se evaluiraju na osnovu atributa poput tražene stručnosti, težine radnih
uvjeta, radnog vremena, rizika od profesionalnih ozljeda ili bolesti, te se dobiveni bodovi
množe s važnošću pojedinog atributa. Ukoliko se npr. stručnost smatra najvažnijom, tada
će i ukupni rezultat to odražavati. Ovakve metode evaluacije upotrebljavaju se u
državnim službama, ali i u privatnim poduzećima. U privatnim se poduzećima obično
upotrebljavaju u situacijama kad se postojeća radna mjesta popunjavaju s djelatnicima iz
vlastite tvrtke, pa ne postoji informacija o tržišnoj cijeni tog zanimanja tj. plaći koja bi se
formirala na slobodnom lokalnom tržištu radne snage.
Prema zagovornicima ove metode, primjena usporedive vrijednosti donijela bi veću
sličnost plaća između muškaraca i žena. Tako bi se unutar svake organizacije (privatne
tvrtke, javne uprave ili državnih tvrtki) provela evaluacija poslova, te bi svaki od njih
dobio odgovarajući koeficijent. Poslovi s istim koeficijentom morali bi biti isto plaćeni.
Postoje dva važna nedostatka evaluacije poslova u sklopu utvrđivanja usporedive
vrijednosti. Prvi je da je važnost pojedinih atributa subjektivna. Tako bi npr.muškarci
mogli više vrednovati fizički zahtjevnije poslove jer su poslovi koje rade muškarci obično
takvi. Još važniji je nedostatak činjenica da se evaluacija poslova može obavljati samo
unutar iste organizacije, dok je segregacija poslova rezultat činjenice da muškarci i žene
rade u različitim organizacijama. Npr. moguće je da sindikati unutar jedne tvrtke od
managementa zatraže da primjenjuju koeficijente poslova do kojih se došlo njihovom
evaluacijom, te da ovakvi koeficijenti smanje razlike u plaćama između muškaraca i
žena. No, npr. nije moguće prisiliti tvornicu iz tekstilne industrije da radnicama da iste
plaće koje imaju npr. muškarci u prijevozničkoj tvrtki, samo zato jer se evaluacijom
došlo do podatka da ti poslovi imaju usporedivu vrijednost. Tekstilna tvrtka može
poslovati znatno lošije od prijevozničke tvrtke, te možda nema mogućnosti (a ni volje) da
povećava plaće.
Kućanstvo kao ekonomska jedinica
Rodne razlike, odnosno njihova socijalna konstrukcija, reflektiraju se neformalnu
ekonomiju tj. na kućanstvo kao ekonomsku jedinicu. Povijesno gledajući, kućanstvo je
prije svega bilo proizvodna jedinica, najčešće pod vlašću oca obitelji (patrijarhalna
obitelj). Djeca su od malih nogu radila unutar obitelji (poljoprivreda, obiteljske trgovine i
sl.), od njih se očekivala odgovornost, pa djetinjstvo nije bilo vrijeme bezbrižnosti kako
je to danas. Dijete je bilo izvor radne snage, pa je stoga i fertilitet bio znatno veći.
Nastankom industrijalizma, mjesta rada i življenja (potrošnje) počinju se razlikovati, pa
kućanstvo postaje prije svega potrošačka jedinica. Izuzetak predstavljaju jedino obiteljske
tvrtke. Ovakvo razdvajanje ujedno znači slabljenje suvremene obitelji tj. njezinu veću
nestabilnost.
Kućanski rad se dugo smatrao nevidljivim i nije se znanstveno istraživao. Niti danas
kućanski rad ne ulazi u računicu društvenog proizvoda (npr. nije dio BDP-a), uglavnom
iz praktičnih razloga (teško je izračunati njegovu vrijednost budući da je ne određuje
tržište, pa ne postoje podatci o količini obavljenog rada i tržišnim cijenama).
Žene obavljaju više kućanskih poslova nego muškarci. Prema podatcima iz SAD-a
muškarac u prosjeku u kućanstvu radi 18 sati, a žene 29 sati tjedno. Kad se uzme u obzir
da na formalnom poslu muškarci provedu 38, a žene 30 sati tjedno, ukupno gledajući
žene rade više (59 nasuprot 56 sati tjedno). Raspodjela kućanskih poslova se reproducira
intergeneracijski (muškarci čiji su očevi obavljali više kućanskih poslova i sami to rade
češće).
Žene češće obavljaju poslove koji se tiču čišćenja i održavanja unutrašnjosti doma, a
muškarci vanjske poslove. Žene češće obavljaju poslove kupovine (oko 70% kupaca u
trgovini na malo su žene).
Tablica – Obavljanje kućanskih poslova prema spolu (broj sati tjedno)
Kućanski posao Muškarci Žene
Priprema jela 3,0 8,0
Čišćenje posuđa 2,3 5,2
Čišćenje kuće 2,1 6,6
Vanjsku zadaci 4,9 2,1
Kupovanje 1,7 2,9
Pranje rublja i glačanje 1,0 3,8
Plaćanje računa 1,6 2,0
Održavanje automobila 2,0 0,4
Vožnja 1,2 1,7
Ovi podatci nisu se znatnije mijenjali u zadnjih nekoliko desetljeća, iako postoji lagani
porast sudjelovanja muškaraca u obavljanju kućanskih poslova. Međutim, ženama koje su
dvostruko opterećene poslom i kućanskim poslovima danas je teže jer su obitelji sve
manje (dominacija nukleusne obitelji – muž, supruga i eventualno djeca) i teže je doći do
pomoći starijih generacija. Postoje male varijacije ovog obrasca u vremenima
ekonomskog rasta i recesija. Naime, recesija dovodi do toga da se obitelj češće hrani u
vlastitom domu, a manje vani (restorani i sl.), pa opseg poslova koje obavljaju žene nešto
raste.
Kako je spomenuto, postoji lagani porast sudjelovanja muškaraca u obavljanju kućanskih
poslova, no neka međunarodna komparativna istraživanja pokazaju da je ovaj porast
znatno usporen. Ovakvo usporenje nije očekivano budući da je u većini zapadnih zemalja
došlo do pomaka u smjeru egalitarnijih stavova o ulogama muškaraca i žena. Naime, sve
veći broj muškaraca i žena smatra da bi kućanske poslove trebalo više dijeliti i da
općenito spolne uloge ne bi trebale biti oštro odijeljene. Sve češći stavovi o jednakosti
spolnih uloga u kućanstvu ne pretaču se u ravnopravniju podjelu kućanskih poslova iz
dva razloga:
a. Nepodudarnost između stavova i ponašanja - stav nije isto što i ponašanje. Jedan
dio muškaraca prihvaća stavove o jednakosti, ali ne mijenja ponašanje.
b. Intenzifikacija rada – rad postaje sve zahtjevniji i poslodavci zahtijevaju sve više.
Drugim riječima, posao se sve češće "nosi kući". Budući da muškarci više rade
izvan kuće, povećava se i njihovo profesionalno opterećenje. Zbog toga imaju
manje vremena za kućanske poslove
Istraživanja pokazuju da su oba čimbenika važna. Intenzifikacija rada ima negativne
implikacije zbog toga što ukazuje na to da mjere čiji je cilj mijenjanje stavova o
kućanskim poslovima često mogu biti neučinkovite. Naime, muškarci mogu biti skloni
ravnopravnijoj podjeli kućanskih poslova, ali to zbog opterećenja na poslu ne mogu
provesti u djelo.
Istraživanja pokazuju da porast stavova o jednakosti muškaraca i žena i istovremena
stagnacija uključivanja muškaraca u obavljanje kućanskih poslova, kod žena izaziva stres
i druge negativne psihološke pojave koje idu uz njega. Ovom su stresu, naravno,
izloženije žene koje su, uz posao izvan kuće, opterećenije kućanskim poslovima.
Postoji nekoliko čimbenika koji utječu na to koliko je podjela kućanskih poslova
ravnopravna:
a. zaposlenost žene izvan kuće – razumljivo je da žene koje ne rade izvan kuće
("domaćice") rade više kućanskih poslova
b. visina plaće koju zarađuje žene – u slučaju da žena ima visoku plaću (pogotovo
veću od muškarca) muškarac je skloniji obavljati više kućanskih poslova. Riječ je
o racionalnom ponašanja čiji je cilj ženi osloboditi vrijeme za posao izvan kuće
koji donosi prihode
c. visina obrazovanja – obrazovaniji muškarci i žene skloniji su ravnopravnijoj
podjeli poslova, najviše zbog manje tradicionalnih stavova o ulogama spolova
d. dob- mlađi muškarci i žene skloniji su ravnopravnijoj podjeli poslova. Razlog je
isti kao i kod čimbenika obrazovanja.
LITERATURA
Crompton, R.; Brockmann, M.; Lyonette, C. (2005) Attitudes, women’s employment and
the domestic division of labour: a cross-national analysis in two waves. Work,
Employment and Society, 19(2):213-233.
Oppenheimer, V.K. (2000) Labor force. u:Borgatta, E.; Montgomery, R. (ur.)
Encyclopedia of Sociology. New York: Macmillan. str.1521-1527.
Swedberg, R., (2006). Načela ekonomske sociologije. Zagreb: Mate, Zagrebačka škola
ekonomije i managementa. Poglavlje: Rod i ekonomija, str. 259-281.
Topolčić, D. (2001). Muškarci to ne rade: Rodno segregirana podjela rada u obitelji.
Društvena istraživanja, 10(2): 767-788.
4. Globalizacija
Definicija globalizacije
Globalizirani svijet karakterizira sve veća ekonomska, politička i kulturna međuovisnost
– događaji u jednom dijelu svijeta utječu na događaje u drugim dijelovima svijeta.
Globalizacija se, u ovisnosti o društvenim područjima koje zahvaća, može podijeliti na:
a. ekonomsku
b. kulturnu
c. političku.
Ekonomska globalizacija – sve veća međunarodna trgovinska razmjena (uvoz i izvoz)
zbog koje države postaju ovisne, kako o drugim državama tako i o izvorima kapitala.
Zbog sve veće međusobne ovisnosti (uslijed međunarodne trgovine) ekonomske krize se
vrlo brzo šire s jednog kraja svijeta na drugi. Ako se npr. zemlja A nalazi u ekonomskim
problemima, tada će se to odraziti i na zemlju B koja izvozi u zemlju A, jer neće moći
prodati svoje proizvode. Dobar su primjer Azijska kriza iz 1998. godine, kao i trenutna
svjetska ekonomska kriza. Obje krize su započele u jednoj zemlji, a zatim se domino-
efektom prenijele u druge zemlje
Politička globalizacija – sve veća politička suradnja između država na globalnim
problemima (poput političkih sukoba, ekonomskih kriza, globalnih ekoloških problema i
sl.), jaka uloga međunarodnih političkih organizacija i regionalnih blokova (npr.
Europska Unija)
Kulturna globalizacija – masovni mediji i potrošnja koji ujednačavaju životne stilove
ljudi diljem svijeta. Sve veća međusobna komunikacija i kulturna razmjena (Internet i sl.)
Uzroci globalizacije
Prema Thomasu Friedmanu vrijeme globalizacije obilježavaju:
a. demokratizacija tehnologije
b. demokratizacija financija
c. demokratizacija informacija
Demokratizacija tehnologije – komunikacijske tehnologije (Internet, telefon...) svakom
pojedincu omogućavaju relativno jeftinu komunikaciju s bilo kojim dijelom svijeta.
Demokratizacija tehnologije tvrtkama omogućava podjelu proizvodnog procesa na
dijelove koji se obavljaju u različitim zemljama
Demokratizacija financija – u globaliziranom svijetu postoji veliki broj individualnih
investitora, za razliku od prijašnjih vremena kada su se investiranjem bavile samo banke
Investicijski fondovi – sastoje se od individualnih ulagača (“običnih ljudi”) koji kupuju
udjele u fondu, koji zatim kupuje obveznice i dionice na različitim tržištima (burzama).
Mirovinski fondovi – mirovinske reforme u većini zemalja idu u smjeru individualne
štednje za mirovinu, koju mirovinski fondovi onda ulažu na tržištima kapitala.
Demokratizacija financija ima značajne posljedice na ekonomiju. Ranije su banke kao
investitori bile vrlo konzervativne i ulagale samo u projekte (tvrtke) koje su smatrale
pouzdanim. 60-tih godina 20. stoljeća dolazi do izdavanja korporacijskih obveznica, što
je bio prvi korak u demokratizaciji financija. 70-tih godina 20. stoljeća dolazi do pojave
“sekuritizacije” stambenih hipoteka tj. banke hipotekarne kredite koje su dale građanima
pretvaraju u obveznice koje prodaju na tržištu. 80-tih godina visokorizične obveznice
“pakiraju” se u jedinstvene fondove te se na taj način omogućuje investiranje kapitala u
tvrtke u razvoju, tvrtke na početku poslovanja tj. sve one tvrtke s niskim kreditnim
rejtingom. Na ovaj način širi se mogućnost ulaganja za obične građane.
Demokratizacija financija imala je značajne posljedice i na politiku. Prije demokratizacije
financija države su se zaduživale isključivo kod velikih banaka. Ako države ne bi mogle
vraćati dugove, banke su im često odobravale nove kredite kako bi “spasile” ranija
ulaganja. U vremenu globalizacije državni dugovi (obveznice) nalaze se u rukama niza
investicijskih i mirovinskih fondova i individualnih ulagača. Ako ulagači izgube
povjerenje u mogućnost država da vrate dug, vrijednost obveznica pada. Nova zaduženja
postaju nemoguća ili moguća samo pod znatno lošijim uvjetima (višim kamatnim
stopama). Države ne mogu utjecati na individualne ulagače na način na koji su ranije
utjecale na banke, pa se stoga moraju ponašati puno odgovornije nego ranije
Demokratizacija informacija – satelitska televizija i Internet omogućavaju brzo širenje
informacija o događajima diljem svijeta. Demokratizacija informacija dovodi do kulturne
homogenizacije – ljudi u različitim zemljama žive sve sličnijim načinom života, gledaju
iste TV programe, kupuju iste proizvode i sl.
Postaje sve teže izolirati se od globalizacije – ljudi znaju kako žive građani u drugim
zemljama i njihova ih država ne može lagati u tom pogledu.
Pravednost globalizacijskog sustava
Prema Josephu Stiglitzu, nepravednost globalizacijskog sustava odražava se na 5
područja:
a. Međunarodna trgovina
b. Patenti i intelektualna prava
c. Ekologija
d. Poslovanje multinacionalnih korporacija
e. Demokratski deficit
Međunarodna trgovina
Neoliberalna doktrina kaže da i razvijene i nerazvijene zemlje imaju koristi od
međunarodne trgovine. Nerazvijene zemlje, međutim, imaju manje koristi od
međunarodne trgovine iz dva osnovna razloga:
a. nepravednih pravila pomoću kojih se odvija međunarodna trgovina
b. velike razvojne nejednakosti između razvijenih i nerazvijenih zemalja
Pravila igre u međunarodnoj trgovini donose veću korist razvijenim zemljama budući da
one, zbog jače pregovaračke moći, mogu postaviti efektivne barijere trgovini u
područjima u kojima im to odgovara.
Čak i kad bi pravila igre bila pravedna, velika razvojna nejednakost onemogućava
nerazvijenim zemljama pristup tržištima razvijenih zemalja. Uspješni primjeri iz prošlosti
pokazuju da se razvoj najčešće događao zbog strateške zaštite pojedinih sektora od strane
konkurencije pomoću carina. Naime, “mladim” industrijama potrebna je zaštita jer još
uvijek nemaju potrebnu tehnologiju i, pogotovo, znanje kako bi se mogle nositi sa
stranom konkurencijom. Primjeri ovakve zaštite su razvoj Njemačke i Japana u drugoj
polovici 19. stoljeća, te zemlje Jugoistočne Azije u drugoj polovici 20. stoljeća.
Tako su npr. zemlje Jugoistočne Azije carinski štitile elektroničku industriju te neke
druge industrijske sektore, te im omogućile hvatanje priključka s razvijenim zemljama.
Štoviše, postojalo je i strateško planiranje razvoja unutrašnjeg tržišta, kao i državno
pribavljanje kapitala za te sektore
Zaštita sektora s visokim stupnjem inovacija i dodane vrijednosti omogućava i primjenu
inovacija u drugim sektorima, kao i brži razvoj.
Kritičari zaštite “mladih” industrija tvrde da zaštita nije nužna jer ti sektori, ako su doista
dugoročno profitabilni, mogu pribaviti kapital pomoću kojeg će prebroditi kratkoročnu
neprofitabilnost tj. zaostatak za tvrtkama iz razvijenih zemalja. Također je moguće i da
početna zaštita postane trajna tj. da sektori kojima se pomaže nikada ne postanu
konkurentni.
Pravila međunarodne trgovine, definirana kroz GATT pregovore te, od 1995., Svjetsku
trgovinsku organizaciju (WTO) nepovoljna su za nerazvijene zemlje jer su liberalizirani
uglavnom industrijski sektori i zaštićena intelektualna prava (patenti), dok je
poljoprivredni sektor i dalje obilježen velikim subvencijama u razvijenim zemljama (oko
jedne trećine prihoda u poljoprivredi u EU dolazi od subvencija).
Iz tih razloga nerazvijene zemlje plaćaju visoke carine kod izvoza poljoprovrednih
proizvoda u razvijene zemlje ili su prisiljene smanjiti cijene jer se ne mogu natjecati sa
subvencioniranom poljoprivredom iz razvijenih zemljama.
Male zemlje, zbog svoje male ekonomske moći, teško mogu provesti ekonomsku
odmazdu protiv velikih zemalja ukoliko krše trgovinska pravila. Razvijene zemlje često
zloupotrebljavaju anti-dumping pravila protiv proizvoda iz nerazvijenih zemalja. Naime,
ukoliko su cijene tih proizvoda niske, proizvođači se često susreću s neopravdanom
optužbom da prodaju proizvode ispod cijene proizvodnje (tzv. dumping).
Postoje i druge mjere necarinske zaštite koje koriste razvijene zemlje, poput tehničkih
barijera i barijera koje se odnose na porijeklo robe (tzv. rules of origin). Tehničke barijere
se odnose na pretjerane tehničke ili zdravstvene standarde koji se zahtijevaju od uvoznih
proizvoda. Isto tako, carine se ponekad postavljaju tako da se odnose na uvozne
proizvode koji se samo dijelom proizvedeni u zemljama iz kojih se uvoze (npr. uvoznom
proizvodu čija je dodana vrijednost u zemlji izvoza 50% ili manje uskraćuje se carinsko
oslobođenje).
Jedan od načina kojima se međunarodna trgovina pokušava učiniti pravednijom je i tzv.
Fair Trade Movement (Fair Trade)
Fair trade pokret sastoji se od mnoštva nacionalnih i međunarodnih nevladinih
organizacija koje svojim djelovanjem nastoje osigurati stabilnije i povoljnije cijene
proizvođačima iz nerazvijenih zemalja. Fair trade promovira dogovor oko pravedne
cijene između proizvođača iz nerazvijenih i distributera iz razvijenih zemalja, kao i
dugoročnije odnose između njih. Također se promovira poštivanje radnih uvjeta,
dugoročne ekološke održivosti proizvodnje i sl.
Fair trade se praktično provodi u praksi kroz distribuciju fair trade proizvoda u vlastitim
trgovinama (tzv. worldshops) ili kroz certificiranje proizvoda koji se prodaju kroz
uobičajene distribucijske kanale.
Osnovni argument fair trade pokreta je da proizvođači iz nerazvijenih zemalja nemaju
pregovaračku (tržišnu) moć, kao i da uobičajene tržišne pretpostavke savršenih
informacija, dostupnosti kredita i sl. ne važe u njihovim okolnostima. Nepostojanje tih
pretpostavki dovodi do nesavršenosti tržišta, koje fair trade nastoji ispraviti.
Danas vrijednost prodanih fair trade proizvoda u svijetu iznosi oko 2,5 milijardi eura
godišnje i ubrzano raste. Fair trade proizvodnja uglavnom se odnosi na kavu, šećer, čaj i
voće.
Velike trgovačke kuće često iskorištavaju fair trade pokret da bi zaračunali veće cijene
(fair trade proizvodi im, u marketinškom smislu, služe za identifikaciju kupaca s niskom
cjenovnom elastičnošću).
Patenti i intelektualna prava
Važan dio današnjih trgovinskih pregovora između razvijenih i nerazvijenih zemalja su
patenti i intelektualna prava. Patenti njihovom vlasniku daju monopol na određeni
vremenski period, a to znači i smanjivanje ekonomske efikasnosti. S druge strane,
investiranje u inovacije bi možda bilo manje u slučaju nepostojanja intelektualnih prava
tj. njihove nedostatne zaštite.
Razvijene zemlje štite interese svojih velikih korporacija te nastoje osigurati poštivanje
intelektualnih prava od strane nerazvijenih zemalja. Međutim, to istovremeno znači
otežavanje razvoja nerazvijenim zemljama, a dovodi i do drugih problema poput
nemogućnosti proizvodnje generičkih lijekova za neke bolesti (ponajviše AIDS).
Multinacionalne korporacije često patentiraju i tradicionalno znanje (lijekovi, biljne vrste
i sl.) koje postoji u nerazvijenim zemljama, ali nije patentirano.
Ekologija
Ekološki problemi povezani s globalizacijom posljedica su činjenice da iskorištavanje
prirodnih resursa često proizvodi tzv. negativne eksternalije – troškove koji se ne
naplaćuju onima koji ih proizvode (zagađenje zraka ili vode, preveliko korištenje
prirodnih resursa). Dobar primjer predstavlja emisija stakleničkih plinova koji dovode do
globalnog zatopljavanja – za svaku je zemlju najbolje rješenje da se druge zemlje
ponašaju proekološki, a da ona to ne čini.
Slična je situacija i kod izlova ribe u međunarodnim vodama – svaka zemlja želi uloviti
što više, no to dovodi do uništavanja ribljih vrsta, a time i do velike globalne ekonomske
štete.
Jedno od mogućih rješenja ovog problema je privatizacija javnog dobra, no ona ne može
biti primijenjena u slučaju globalnih ekoloških problema.
Stoga je jedino rješenje socijalna kontrola tj. globalna ekološka regulacija. Primjer
ovakve regulacije je tzv. Kyoto protokol čiji je cilj smanjenje emisije stakleničkih plinova
Primjena globalne ekološke regulacije mogla bi se kontrolirati trgovinskim sankcijama ili
porezima koji bi se primijenjivali na zemlje koje ne poštuju tu regulaciju.
Multinacionalne korporacije
Multinacionalne korporacije često krše radna prava, ekološku regulativu i sl. u
nerazvijenim zemljama. Drugačije rečeno, u potrazi za profitom korporacije često nanose
velike društvene troškove zemljama u kojima posluju.
Problem je tim veći budući da je ekonomska i politička moć multinacionalnih korporacija
često veća od one koju imaju nerazvijene zemlje (npr. prihodi američke korporacije Wal-
Mart veći su od ukupnog BDP-a svih zemalja Subsaharske Afrike.
Multinacionalne korporacije u novije vrijeme, pod pritiskom nevladinih udruga i javnog
mnijenja, uviđaju važnost tzv. korporativne društvene odgovornosti (vratiti dio profita
zajednici) za pozitivni image. No, poticaji za zaobilaženje regulative i korištenje
ekonomske moći u nerazvijenim zemljama za korporacije su često veći od poticaja
stvaranja pozitivnog imagea. Npr. korporacija koja poštuje radno ili ekološko
zakonodavstvo može biti nekonkurentna u odnosu na one korporacije koje ih ne poštuju.
Značajan problem kada su multinacionalne korporacije u pitanju predstavlja stvaranje
globalnih monopola. Naime, ne postoji organizacija koja bi ograničavala antimonopolsku
moć na svjetskom tržištu. Antimonopolska moć se stoga suzbija samo fragmentarno, po
pojedinim tržištima. Neke velike zemlje čak i pomažu “svojim” multinacionalnim
korporacijama pri stjecanju monopolske ili oligopolske pozicije na globalnom tržištu
Demokratski deficit
Današnja globalizacija obilježene je nedostakom demokratske regulacije globalizacijskih
pravila igre. Međunarodnim institucijama (Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka,
Svjetska trgovinska organizacija) dominiraju razvijene zemlje.
S obzirom da se pravila igre u globalizaciji dominira relativno uska skupina ljudi, tj. da je
kontrola javnost vrlo slaba, razumljivo je da odluke idu u smjeru partikularnih interesa
(velike korporacije, razvijene zemlje).
Globalizacija i siromaštvo
Pitanje je li globalizacija povećala ili smanjila siromaštvo ovisi o definiciji i jednog i
drugog.
Za mjerenje utjecaja na siromaštvo uglavnom se koristi ekonomska definicija
globalizacije – udio vanjske trgovine u BDP-u, opseg međunarodnih kretanja kapitala i sl.
Siromaštvo se može definirati kao apsolutno i relativno.
Apsolutno siromaštvo – ova definicija siromaštva zasnovana je na ideji da svi ljudi imaju
elementarne potrebe, neovisno o mjestu (društvu) u kojemu žive. Iz tih se razloga
apsolutno siromaštvo definira pomoću apsolutne razine dohotka ispod koje se pojedinci
ubrajaju među siromašne.
Definicija Svjetske banke – siromašni su pojedinci oni koji imaju dohodak od 1 dolara
dnevno ili manje.
Vidljivo je da je definicija apsolutnog siromaštva zasnovana je na ideji da svi ljudi imaju
elementarne potrebe, neovisno o mjestu (društvu) u kojemu žive.
Nedostatak apsolutne definicije siromaštva je da su ljudi u različitim društvima navikli na
različiti standard života. Pojedinac s određenim dohotkom koji se subjektivno smatra
siromašnim u jednom društvu mogao bi se smatrati bogatim u društvu u kojemu je razina
dohotka niža (npr. pojedinac s mjesečnim prihodom od 1 000 dolara siromašan je u
američkom društvu, ali je bogat u nekom od siromašnijih društava). Stoga se siromaštvo
ponekad definira kao relativno siromaštvo
Relativno siromaštvo – pojedinac se smatra siromašnim ako zarađuje manje od velike
većine ostalih u nekom društvu
Prema relativnoj definiciji siromaštva pojedinac bi se smatrao siromašnim ako zarađuje
manje od npr. 50% prosječnog dohotka u nekom društvu
Osnovna ideja relativnog siromaštva je da se ljudi uspoređuju s drugim ljudima u istom
društvu i da se smatraju siromašnim ako su u znatno lošijoj situaciji od njih.
Ovakva (relativna) definicija povezana je s idejama relativne deprivacije i nejednakosti
dohotka.
Ako se prihvati apsolutna definicija siromaštva, tada se može reći da je globalizacija
smanjila siromaštvo u svijetu. Naime, udio ljudi u svijetu koji žive ispod granice
apsolutnog (ekstremnog) siromaštva danas je manji nego prije 20-30 godina.
S druge strane, nejednakost dohotka unutar pojedinih društava se s globalizacijom
povećava, pa se može reći i da se povećava relativno siromaštvo.
Postoje dva općenita razloga zašto globalizacija dovodi do povećavanja nejednakosti
dohotka unutar pojedinih zemalja:
a. širenje globalnog tržišta
b. smanjenje socijalne zaštite koju nudi država.
Globalno tržište dovodi do povećanja nejednakosti zbog toga što proizvodi globalne
pobjednike i globalne gubitnike. Naime, oni koji imaju znanje ili kapital više profitiraju
od globalnog tržišta. Tako su npr. manje kvalificirani radnici u zapadnim zemljama
izloženi konkurenciji radnika iz nerazvijenih zemalja, pa stoga zarađuju manje nego
ranije.
Smanjenje socijalnih prava koje štiti država rezultat je potrebe smanjenja poreza zbog
privlačenja međunarodnih investitora. Nekada je država štitila siromašnije
redistribucijom dohotka, a danas to čini u znatno manjem opsegu.
Povećanje nejednakosti može imati značajne posljedice za socijalnu koheziju. Npr.
društva s većim stupnjem ekonomskih nejednakosti obično imaju veću stopu kriminala,
velike razlike u zdravstvenom statusu između građana, a stupanj povjerenja i društvenog
angažmana (socijalni kapital) također je u prosjeku manji
Dakle, pitanje procjene utjecaja globalizacije na društvene nejednakosti ovisi o
prihvaćanju definicije siromaštva i nejednakosti. Ako je važna količina apsolutnog
siromaštva u svijetu, tada je globalizacija vjerojatno djelovala na pozitivan način tj.
smanjila tu količinu siromaštva. Ako je važno relativno siromaštvo i nejednakost
dohotka, tada globalizacija ima negativne učinke budući da povećava nejednakost
Globalizacija i demokratizacija
Prema Thomasu Friedmanu globalizacija postupno dovodi do demokratizacije, i to kroz
proces koji naziva revolucija izvana ili globalucija.
Globalucija se događa zbog toga što uključivanje u globalizaciju obično dovodi do:
a. veće transparentnosti
b. postavljanja poslovnih standarda
c. slobode tiska
d. smanjenja korupcije
Drugačije rečeno, strani investitori neće doći u zemlju u kojoj ovi procesi nisu na djelu.
Globalizacija povećava transparentnost i poslovne standarde jer kapital želi ulagati jedino
u situacijama kada ima informacije i kada su one točne (npr. zemlja koja daje netočne
podatke o zaduženjima ili deviznim rezervama češće će doživjeti nepovjerenje
investitora).
Globalizacija često dovodi i do slobode tiska jer će investitori lakše doći u zemlju u kojoj
tisak otkriva korupcijske afere i objektivno analizira događaje.
Ako država želi uključenje u globalizaciju mora ukinuti monopole, na taj način
smanjujući svoju moć jer monopol ne može dodjeljivati “svojim” poduzetnicima.
Demokratizacija nije plod svjesne namjere stranih ulagača, oni samo zahtijevaju veću
stabilnost i sigurnost kako bi ulagali u neku zemlju. Autokratske države moraju se
demokratizirati ako žele biti dio svjetskog tržišta.
Važan čimbenik globalucije su i poduzetnici i srednja klasa. Oni od države počinju
zahtijevati isti stupanj odgovornosti kakav oni imaju prema svojim potrošačima (svome
tržištu).
Postoji značajan izuzetak od pravila da globalizacija vodi demokratizaciji, a njega čine
zemlje sa značajnim prirodnim bogatstvima (nafta, minerali i sl.). Laka eksploatacija
prirodnih bogatstava u tim zemljama često dovodi do unutrašnjih sukoba, političke
nestabilnosti i nasilja, a najbolji primjer predstavljaju afričke zemlje u kojima upravo
borba za prirodne resurse u znatnoj mjeri onemogućava razvoj. Ova se pojava često
naziva “prokletstvo resursa” (resource curse). Značajan dio problema čine i
multinacionalne korporacije iz razvijenih zemalja koje financiraju nedemokratske režime
kako bi dobile koncesije za iskorištavanje prirodnih bogatstava.
Prema Thomasu Friedmanu globalizacija smanjuje vjerojatnost ratnih sukoba između
država jer taj sukob postaje sve skuplji po države.
Teorija zlatnih lukova u prevenciji sukoba – dvije zemlje koje imaju McDonalds nikad
nisu ratovale međusobno.
Friedman pokazuje da se zemlja koja uđe u globalizaciju (otvaranje McDonaldsa kao
pokazatelj globaliziranosti zemlje) teže odlučuje na ratovanje. Rat narušava međunarodnu
trgovinu i smanjuje životni standard. Iz tog razloga stanovnici globalizirane zemlje imaju
puno toga više za izgubiti nego stanovnici zemlje koja nije dio globalizacije.
Narušavanje međunarodne trgovine znači da zemlje ne mogu izvoziti i uvoziti proizvode
i usluge, što izaziva ekonomsku štetu. Drugačije rečeno, međusobna ekonomska ovisnost
čini ratne sukobe manje vjerojatnim.
Mir se u doba Hladnog rata osiguravao mogućnošću međusobnog fizičkog (nuklearnog)
uništenja, danas se on osigurava mogućnošću međusobnog ekonomskog uništenja. Dobar
primjer predstavlja kineska politika prema Tajvanu – Kina bi mogla vojno poraziti
Tajvan, ali to ne čini zbog toga što bi u tom slučaju ostala bez velikog dijela stranih
ulaganja.
Ratni sukobi su manje vjerojatni u globalizaciji i zato što više nema blokovske podjele na
Istok i Zapad koja je vodila do regionalnih ratova (npr. rat u Vijetnamu). Drugačije
rečeno, velike sile više nisu spremne poticati male zemlje da ratuju sa susjedima i
naoružavati ih (kupovati njihovu odanost novcem).
Međutim, globalizacija ipak ne predstavlja kraj geopolitike. Države se ipak mogu odlučiti
na ratovanje zbog teritorija ili nacionalnog ponosa, iako je zbog ekonomske integracije u
globalizaciji cijena takve odluke znatno veća (države imaju više za izgubiti).
LITERATURA
Friedman, T. L. (2003) Lexus i maslina: razumijevanje globalizacije. Zagreb: Izvori.
Polanyi, K. (1999/1944) Velika preobrazba - politički i ekonomski izvori našeg
vremena. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Stiglitz, J.E. (2006). Making Globalization Work. New York: W.W.Norton,
Swedberg, R., (2006). Načela ekonomske sociologije. Zagreb: Mate, Zagrebačka škola
ekonomije i managementa.
5. Ekonomska organizacija i tvrtke
Temeljna ekonomska organizacija
Svaka ekonomska organizacija sastoji se od proizvodnje, razmjene i raspodjele. U
ovisnosti tko proizvodi, za koga i kako se vrši raspodjela, temeljna ekonomska
organizacija može biti podijeljena na kapitalizam i socijalizam.
Kapitalizam se temelji na temeljnoj instituciji privatnog vlasništva. Proizvodnja se odvija
na načelu profita, razmjena na osnovu kupovne moći, a raspodjela na osnovu zarađenog
prihoda na tržištu. U svakoj kapitalističkoj ekonomiji država ima ulogu u proizvodnji,
razmjeni i raspodjeli. U prvom razdoblju razvoja kapitalizma država je imala suženu
ulogu, dok je nakon 2. svjetskog rata došlo do širenja državnih intervencija u ekonomiju i
razvoja tzv. socijalne države (eng. welfare state).
Socijalistička se ekonomija zasniva na manjoj ulozi privatnog vlasništva, te većoj ulozi
države u proizvodnji, razmjeni i raspodjeli. Drugačije rečeno, u socijalističkim društvima,
umjesto tržišta, država odlučuje tko će proizvoditi koje robe i usluge i za koga. Na taj
način država usmjerava ekonomiju, ali i utječe na stupanj socijalnih nejednakosti.
Ključna prednost kapitalističke ekonomije u odnosu na socijalističku sastoji se od
efikasne alokacije ekonomskih resursa koju pruža tržišni sustav. Tržište putem sustava
cijena ekonomske resurse alocira bolje nego što to čini država putem komandne
ekonomije (centralnih planova koje donosi država). Socijalistička ekonomija lošije
alocira resurse što dovodi do manjkova ili nestašica proizvoda i usluga, manje efikane
proizvodnje i sl. Prednost socijalističke ekonomije je viši stupanj socijalnih usluga koje
ona pruža tj. socijalna sigurnost koju pruža građanima.
Korporacije i multinacionalne korporacije
Korporacija najčešće označava veliku, birokratski organiziranu tvrtku u kojoj je
vlasništvo uglavnom odvojeno od kontrole, a čiji vlasnici za obveze ne odgovaraju
vlastitom imovinom.
Dakle suvremenu korporaciju karakteriziraju tri osnovna elementa:
a. Birokratska korporativna organizacija – formalizirana pravila, jasno definirana radna
mjesta, hijerarhija i sl.
b. Odvajanje vlasništva od kontrole – korporacijama uglavnom upravljaju manageri koji
nisu njezini vlasnici ili to nisu u značajnijoj mjeri. U slučaju vrlo raspršenog vlasništva
(nepostojanja izrazitog većinskog vlasnika) manageri obično imaju presudan utjecaj na
upravljanje korporacijom.
c. Ograničena odgovornost – za obveze korporacije vlasnici odgovoraju samo imovinom
korporacije, a ne svojom vlastitom imovinom.
Nastanak korporacije ima svoje korijene u potrebi da se skupljanjem kapitala dođe do
sredstava za ulaganje, kao i u potrebi za uvođenjem profesionalnog managementa.
Povijesni korijeni korporacije nalaze se u rimskom pravu, te u potrebama
kasnosrednjovjekovnih gradova i crkvi. Npr. gradski službenici odgovorali su svojom
imovinom za obveze gradova, pa je nastala potreba za gradom kao posebnom pravnom
osobom.
U novije se vrijeme od korporacije zahtijeva tzv. korporativna socijalna odgovornost tj.
da u svom poslovanju uvažava šire potrebe zajednice u kojoj se nalazi.
Multinacionalne (transnacionalne) korporacije su korporacije koje vrše direktna strana
ulaganja, odnosno vlastite proizvode ili usluge proizvode u nekolicini zemalja. To
istovremeno znači i da vlastite proizvode i usluge prodaju u više zemalja. Npr.
multinacionalna korporacija "Nestle" više od 90% svojih prihoda ostvaruje na strnim
tržištima, pri čemu se isti postotak njezinih radnika i imovine nalazi u inozemstvu.
Poticaj nastanku multinacionalnih korporacija dala su ukidanja ograničenja direktnih
stranih investicija početkom 70-ih godina 20. stoljeća.
Razlozi za stvaranje multinacionalnih korporacija:
a. razlozi vezani uz troškove – manji troškovi radne snage, smanjenje transporetnih
troškova, izbjegavanje carina i rugih ograničenja
b. razlozi vezani uz prodaju – bolje praćenje tržišta, praćenje konkurencije,
ekonomija opsega
c. razlozi vezani uz smanjenje rizika – više tržišta označava manji rizik od loših
poslovnih rezultat zbog ekonomske krize u nekoj zemlji, političkih i socijalnih
nestabilnosti u toj zemlji i sl.
Najvažnije sociološka posljedica povećanog broja i moći multinacionalnih korporacija je
smanjenje moći države. Multinacionalne korporacije mogu od pojedinih država tražiti
smanjenje poreza, labavo radničko i ekološko zakonodavstvo, smanjenje zaštite potrošača
i sl, kako bi nastavile poslovati u toj zemlji. Budući da multinacionalne korporacije
trebaju državama jer osiguravaju radna mjesta, ovakvi zahtjevi dovode do natjecanja
između država koje žele privući multinacionalne korporacije. Ovo dodatno smanje
mogućnost državnog reguliranja zaštite okoliša, prava radnika i potrošača.
Industrijski okruzi
Industrijski okrug – način ekonomske organizacije putem intenzivne suradnje s tvrtkama
u bližoj okolici s ciljem neke vrste zajedničkog nastupa na tržištu. Industrijski okruzi
često nisu proizvod svjesne namjere, nego spleta povoljnih okolnosti.
Industrijski okruzi nudi razmjenu znanja i iskustava sa sličnim tvrtkama, mogućnost
dijeljenja pojedinih resursa, fizička blizina često privlači kapital i sl. Primjeri
industrijskih okruga su Sjeverna Italija i Silicijska dolina.
Sjeverna Italija – mnoštvo malih proizvođača (klastera) koji se bave sličnom
proizvodnjom i međusobno surađuju. Odnose između tvrtki karakterizira suradnja i
povjerenje (tzv. socijalni kapital) koji omogućuju zajednički nastup na tržištu dijeljenje
strojeva i sl. Socijalni kapital označava mogućnost iskorištavanja povezanosti s drugim
ljudima. Poznavanje većeg broja ljudi i povjerenje omogućuju razmjenu usluga,
informacija i sl.
Silicijska dolina – klaster proizvođača visoke tehnologije. U početku ga je omogućila
američka država svojim ulaganjima, kao i lokalna sveučilišta komercijalizacijom svojih
znanstvenih projekata. Kasnije je ovo područje privuklo rizični kapital (venture capital)
koji je bio spreman ulagati u nove poduzetničke poduhvate. To je mnogim poduzetnicima
omogućilo da uspiju i nakon nekoliko neuspješnih pokušaja. Klaster sličnih tvrtki
omogućio je razmjenu znanja i ideja te zajedničku suradnju.
Prema mnogim autorima, ovakva klasterska struktura bolje je prilagođena tzv.
postfordističkom načinu proizvodnje i omogućava tzv. fleksibilnu specijalizaciju.
Postfordistička proizvodnja predstavlja stalno prilagođavanje tržištu i promjenjivim
ukusima kupaca, pa je stoga i nužna fleksibilna specijalizacija tj. mogućnost brze
promjene načina proizvodnje i proizvodnog asortimana.
Literatura
Hedley, R.A. (2000) Transnational corporations. u: Borgatta, E.; Montgomery, R. (ur.)
Encyclopedia of Sociology. New York: Macmillan. str.3172-3180.
Swedberg, R., (2006). Načela ekonomske sociologije. Zagreb: Mate, Zagrebačka škola
ekonomije i managementa. Poglavlja: Ekonomska organizacija; Tvrtke, str. 53-104.
6. Sociološki pristupi radu i potrošnji
Trendovi na tržištu radne snage
Termin "rad" danas se uglavnom odnosi na proizvodnju roba i usluga za plaću ili
razmjenu na tržištu (nesamostalni rad za plaću ili samostalni poduzetnički rad). Tijekom
ljudske povijesti rad je uglavnom bio integriran u privatni život u kućanstvu tj. kućanstvo
je bilo temeljna proizvođačka jedinica. U razdoblju malo prije industrijske revolucije u
zapadnim se zemljama pojavljuju posrednici koji kućanstvima pribavljaju sredstva za
proizvodnju (uglavnom materijal za proizvodnju tekstila), te od njih otkupljuju proizvode
i dalje ih plasiraju na tržište. Tehnološki razvoj (izum većih strojeva) te obilje radne
snage koja je dolazila sa sela omogućili su nastanak tvorničkog sustava i industrijskog
društva, u kojemu je rad postao odvojen od kućanstva. Tada se i pojavljuje pojam "radne
snage" kao jednog od faktora proizvodnje.
Sastav radne snage na pojedinim tržištima u stalnoj je promjeni. Današnja razvijena
tržišta rada karakteriziraju sljedeći trendovi:
a. porast udjela ženske radne snage
b. sve starije radništvo
c. rast obrazovanosti radne snage.
d. rast udjela povremenog zapošljavanja
Porast udjela ženske radne snage (od oko 30% do gotovo 50%) rezultat je porasta sektora
u kojima se zapošljavaju žene, te sve veća jednakost žena i muškaraca. Sve starije
radništvo posljedica je starenja populacije i produženja vremena odlaska u mirovinu. S
porastom obrazovanja, raste i obrazovanost radne snage., a promjenjiva globalna
ekonomija povećava udjel povremenog zapošljavanja i rada na određeno vrijeme.
Broj godišnjih radnih sati smanjivao se razvojem radničkih sindikata i zakonskog
ograničavanja radnog vremena. Danas, kad su u pitanju najrazvijenije zemlje, godišnje
najviše rade Japanci (oko 1 990 sati) te Amerikanci (oko 1 900 sati). Smanjenje
prosječnog broja radnih sati u posljednjih 30-ak godina rezultat je sve većeg
zapošljavanja na nepuno radno vrijeme ("part-time jobs"), a ne smanjenja radnih sati za
radnike koji rade puno radno vrijeme.
Današnja tržišta radne snage karakterizira podjela na primarno i sekundarno tržište radne
snage:
Primarno tržište radne snage - stalno zaposleni radnici, obično obrazovaniji i bolje
plaćeni, češće muškarci. Posao im je relativno siguran.
Sekundarno tržište radne snage - povremeno zaposleni, niže plaće, češće žene i imigranti.
Radnike na ovom tržištu se prve otpušta u slučaju recesije.
Ovakva podjela na dva tržišta radne snage rezultat je globalizacije (nerazvijene zemlje
kao izvor konkurentske i jeftine radne snage) i pada sindikalne moći, ali i tehnološkog
razvoja koji je mnoge poslove učinio rutinskim i zamjenjivim, a time i slabo plaćenim.
Zadovoljstvo vlastitim poslom i produktivnost
Postoje dva pristupa zadovoljstvu radom (vlastitim poslom) i općenitoj orijentaciji prema
radu. Prema prvom pristupu, unutarnje osobine ličnosti imaju presudan utjecaj na
pozitivan ili inegativan odnos prema radu i zadovovoljstvo na radnom mjestu. Ovaj
prisutp ima empirijsku potvrdu budući da doista postoje osobe koje imaju aprioran
pozitivan ili negativan pristup radu neovisno o iskustvu konkretnim poslom. Drugačije
rečeno, neki su radnci uvijek zadovoljni, a neki uvijek nezadovoljni.
Međutim, i uvjeti na radnom mjestu i karakteristike posla imaju utjecaj na zadovoljstvo
vlastitim poslom.
Postoje dva teorijska pristupa mjerenju radnog zadovoljstva:
a. teorije potreba
b. teorija očekivanja
Teorija potreba tvrdi da postoji hijerarhija potreba koja je univerzalna svim ljudima.
Neispunjavanje potreba na radnom mjestu dovodi do nezadovoljstva i obrnuto. Dvije
najpoznatije teorije potreba su Maslowljeva i Herzbergova teorija.
a. Maslowljeva teorija - ljudske potrebe se kreću od najnižih (hrana, fizička sigurnost) do
naviših (samoaktualizacija tj. razvoj vlastitih sposobnosti). Radnik će biti najzadovoljniji
kad su mu ispunjene potrebe svih razina, no može biti zadovoljan i samo s visokom
plaćom (materijalna sigurnost)
b. Herzbergova teorija - zadovoljavanje elementarnih potreba (dobri radni uvjeti i dobra
plaća) mogu učiniti da radnik ne bude nezadovoljan, no nikada neće biti posve
zadovoljan dok mu posao ne bude smislen i ne bude uključivao visok stupanj autonomije.
Drugačije rečeno, vrlo visoka plaća sama po sebi neće učiniti radnika dugoročno vrlo
zadovoljnim.
Teorija očekivanja tvrdi da zadovoljstvo radnika ovisi o tome što mu je važno, kakva su
mu očekivanja od određenog radnog mjesta te jesu li ta očekivanja ispunjena. Drugačije
rečeno, radnik će biti zadovoljan čak i onda ako mu očekivanja nisu visoka, ali su
ispunjena.
Međutim, postoji bitna razlika između radnih mjesta na kojima su radnikova očekivanja
visoka i ispunjena, i onih na kojima su radnikova očekivanja niska i ispunjena. Ukoliko
radnik nema visoka očekivanja od nekog posla i ta mala očekivanja su posve ispunjena,
radnik će biti zadovoljan. No, ukoliko se pojavi alternativno radno mjesto radnik će
relativno brzo otići (lojalnost je vrlo mala). S druge strane, radnik će se zadržati na
radnim mjestima na kojima ima visoka očekivanja koja su posve ispunjena.
Empirijska istraživanja pokazuju da su visoka plaća, autonomija i smislenost posla, dobri
odnosi s radnim kolegama i mogućnost napredovanja najvažniji čimbenici zadovoljstva
poslom. Korelacija između zadovoljstva poslom i produktivnosti iznosi oko 0,251 tj.
zadovoljstvo poslom tumači oko 5% razlika u produktivnosti između radnika. Može se
reći da je zadovoljan radnik i produktivniji, ali da ta povezanost nije izuzetno velika. No,
ona je praktično vrlo značajna jer može povećati prihode tvrtke (poslodavca). Korelacija
1 Korealacija se kreće između 0 i 1.
između zadovoljstva radnim mjestom i ostanka na radnom mjestu manja je i iznosi oko
0,10.
U konkretnim istraživanjima zadovoljstva vlastitim poslom i produktivnosti, pokušava se
analizirati koji su čimbenici najvažniji za zadovoljstvo poslom, pa se na njih pokušava
utjecati kroz promjene u organizaciji rada (povećanja plaća, davanje veće odgovornosti i
sl.).
Kada je u pitanju socijalna kontrola rada tj. formalni nadzor nad radnicima u praksi
managementa također postoje dva pristupa:
a. znanstveno upravljanje
b. humanistička orijentacija.
Prema pristupu znanstvenog upravljanja radnike treba dobro platiti, no treba nadzirati
svaki aspekt njihovog ponašanja i napraviti strogu podjelu rada.
Humanistička orijentacija smatra da kontrola radnika treba biti indirektna tj. da će
stvaranje dobrih radnih uvjeta i autonomija povećati zadovoljstvo radnika, a time i
produktivnost. Po ovom pristupu nije potrebna stroga kontrola radnika, štoviše, ona je i
nepoželjna.
Prvi pristup bio je dominatan u zapadnom managementu do 60-ih godina 20. stoljeća, a
ponegdje je prisutan i danas. Drugi pristup uveden je u nekim zapadnim i pogotovo
azijskim ekonomijama, a obilježava ga želja za davanjem veće autonomije radnicima i
većom smislenošću njihovog rada. Neke mjere unutar humanističkog su rotacija poslova
(radniku se mijenjaju zaduženja da ne bi došlo do zasićenja), proširenje posla (sadržajniji
posao), uvođenje grupnog rada kako bi radnici zadovoljili potrebu za komunikacijom i
druženjem i sl.
Razlike u zadovoljstvu radom između muškaraca i žena
Zanimljivo je da nema razlike u zadovoljstvu poslom između muškaraca i žena, iako žene
u prosjeku rade lošije i slabije plaćene poslove, a opterećenije su i obiteljskim obvezama.
Empirijska istraživanja potvrđuje da ovaj paradoks može biti objašnjen činjenicom da
žene kao standard usporedbe uzimaju druge žene tj. da prihvaćaju činjenicu da su slabije
plaćene i da rade lošije poslove. Drugačije rečeno, žena neće biti nezadovoljna manjom
plaćom jer i druge žene imaju malu plaću.
Istraživanja također pokazuju da paradoks jednakog zadovoljstva ne može biti objašnjen
različitim odnosom prema radu i radnom mjestu. Naime, žene u jednakoj mjeri kao i
muškarci vrednuju važnost različitih aspekata posla (jednako su im važni visoka plaća,
smislen rad, autonomija, socijalna podrška na poslu i sl., kao i muškarcima).
Sociološki pristup potrošnji
Sociologija problematici potrošnje pristupa na osnovu smisla kojeg potrošnji pridaju sami
ljudi. Ovaj pristup je različit od ekonomskog pristupa koji na potrošača gleda kao na
pojedinca sa zadanim preferencijama i određenom količinom novca.
Potrošnja ovisi o kulturnim promjenama i vrijednosnim orijentacijama, a za današnje je
društvo karakteristično da se identitet pojedinca i društvenih grupa definira kroz životni
stil kojeg stvaraju vlastitom potrošnjom. Nasuprot industrijskom društvu u kojemu su
pojedini socijalni slojevi živjeli na vrlo sličan način, u današnjem se postindustrijskom
društvu svaki pojedinac razlikuje po odjeći koju nosi, hrani i piću kojeg konzumira, vrsti i
razini umjetnosti koju preferira i sl. Sve ove odluke o potrošnji utječu na njegov društveni
identitet i definiraju ga kao pojedinca.
Trendovi potrošnje u postindustrijskom društvu
Već nekoliko desetljeća postoji teza o tzv. mekdonaldizaciji, koja označava sve veću
racionalizaciju društva, pogotovo proizvodnje i potrošnje.
Ogledni primjer mekdonaldizacije je, kako i samo ime kaže, fast food industrija. Tako
McDonalds, kao vodeći svjetski lanac brze hrane, nudi jeftine obroke, brzu poslugu i
pouzdane standarde kvalitete. Posve automatizirana proizvodnja i osmišljena organizacija
omogućuju niske troškove proizvodnje, a time i masovno tržište relativno jeftine hrane.
Ovakav obrazac potrošnje bio je prilagođen suvremenom tempu života i masovnom
ukusu, a građanima u drugim zemljama omogućio je da "osjete" američki način života.
Ovakav model racionalizirane organizacije i masovne homogenizirane potrošnje doveo je
Mc Donalds do 30 000 franšiznih restorana diljem svijeta. No krajem 90-ih mnogi lanci
brze hrane počeli su bilježiti slabije rezultate (McDonalds je 2002. zabilježio prvi
kvartalni gubitak u povijesti), a uzrok se može naći u kulturalnim promjenama koje se
odražavaju na obrasce potrošnje.
Suvremena društva obilježava postupni pomak, barem kod dijela populacije, od masovne
potrošnje k diferenciranoj potrošnji koju obilježava želja za autentičnim, tradicionalnim,
lokalnim i obrtnički proizvedenim proizvodima. Primjeri ovakvih trendova su kulturni
turizam (turizam s ciljem upoznavanja lokalnih kultura), organska hrana, ekološki
osviještena potrošnja i sl. Ovakav obrazac potrošnje sve se više uočava kod
obrazovanijeg dijela populacije, dok manje obrazovaniji pojedinci naginju masovnom
tržištu i masovnoj potrošnji. Stoga se često govori o tzv. dualnom obrascu potrošnje.
Postindustrijsko doba obilježava sve veće odbacivanje masovne kulture kod dijela
populacije, što mijenja i obrasce potrošnje. Masovna kultura je kultura koja nastankom
industrijskog društva počinje zamjenjivati tradicionalne lokalne kulture. Obilježava je
standardizirana kulturalna produkcija (filmovi, glazba i sl.) koja se nudi masovnoj
publici. Kritičari masovne kulture još od 60-ih godina 20. stoljeća zamjeraju joj nisku
razinu ukusa i plitkost. Prema ovim kritičarima, kultura se počinje svoditi isključivo na
zabavu, bez proizvodnje trajnijih vrijednosti koje ostaju budućim generacijama. Osim
niskog ukusa, kritičari masovnoj kulturi predbacuju i pasiviziranje potrošača koji postaju
plijen medijskih i marketinških stručnjaka, te prestaju biti aktivni i obaviješteni građani.
Odbacivanje masovne kulture, koje se u domeni potrošnje reflektira kao želja za
lokalnim, autentičnim i tradicionalnim, svojevrsna je pobuna protiv racionaliziranog
svijeta koji uništava individualnost i lokalne kulturne razlike.
Društvene funkcije diferencirane potrošnje
Pobuna protiv masovne potrošnje dijelom predstavlja i tzv. upadljivu potrošnju tj.
potrošnju čiji je cilj povećavanja vlastitog statusa i prestiža. Viši slojevi potrošnjom
skupljih proizvoda koji nisu namijenjeni masovnoj potrošnji nastoje povećati vlastiti
prestiž i razlikovati se od nižih slojeva.
Potrošnja može služiti i akumulaciji tzv. kulturnog kapitala. Ovaj pojam je u upotrebu
uveo francuski sociolog Pierre Bourdieu proučavajući obrazovna postignuća djece iz
različitih socijalnih slojeva. Primijetio je da je obrazovni uspjeh ne samo povezan sa
sposobnostima djece, nego i sa njihovim ponašanjem, stilom izražavanja, poznavanjem
umjetničkih djela i drugim načinima ponašanja zbog kojih su ih nastavnici procjenjivali
kao "akademski materijal" tj. kao sposobnije. Sve te elemente nazvao je kulturni kapital,
a empirijska istraživanja pokazala su da ga u većoj mjeri imaju ljudi iz viših socijalnih
slojeva.
Bourdieu je kulturni kapital podijelio na tri dijela:
a. utjelovljeni kulturni kapital – način ponašanja, stil izražavanja i sl.
b. opredmećeni kulturni kapital – umjetnička djela, knjige, slike i sl.
c. institucionalizirani kulturni kapital – diplome, obrazovni certifikati
Utjelovljeni kulturni kapital manje je povezan s potrošnjom, a više je stvar socijalizacije i
životnog iskustva. Opredmećeni i institucionalizirani kulturni kapital povezani su s
modelima potrošnje. Ljudi kupuju umjetnička djela i stječu obrazovne stupnjeve ne samo
zbog uživanja u umjetnosti i znanju, nego i zbog toga što se time povećava količina
kulturnog kapitala kojeg posjeduju, a time i njihov društveni prestiž.
Društveni korijeni diferencirane potrošnje
Nekoliko društvenih čimbenika može objasniti pomak od masovne ka diferenciranoj
potrošnji:
a. diferencijacija proizvodnje – proizvođači iskorištavaju želju potrošača za
diferenciranom (upadljivom) potrošnjom
b. razvoj marketinga i istraživanja tržišta – pojavljuju se sve sofisticiranije metode
segmentacije potrošača na temelju životnih stilova i demografskih obliježja
c. nastanak postindustrijskog društva – industrijsko je društvo bilo homogeno, činila
ga je masovna radna snaga koja je radila u velikim tvornicama ili korporacijama i
živjela sličnim životnim stilom. Postindustrijska društvena stratifikacija znatno je
složenija, postoji mnoštvo socijalnih slojeva koji se bave različitim zanimanjima
pa im se i životni stilovi razlikuju. Postindustrijsko društvo obilježavaju uslužna
zanimanja i viši stupanj obrazovanja. Sve veći broj ljudi umjesto u proizvodnji
radi pružajući usluge drugim ljudima, što povećava značenje samopredstavljanja –
ljudi postaju sve svjesniji da se kroz potrošnju dobara mogu predstaviti kao
sofisticirane i obrazovane osobe, s visokim ukusom.
d. generacijsko pitanje – novije generacije odrasle su s kontrakulturnim pokretima
koji su se bunili protiv automatizma i racionalizma suvremene civilizacije (npr.
studentski bunt 60-ih), pa su skeptični u odnosu na moderno, racionalizirano
društvu.
Zaključak – dualni obrazac potrošnje
Može se reći da postoji svojevrsni dualni obrazac potrošnje – masovno tržište na kojem
su manje imućni i manje obrazovani potrošači, te tržište diferenciranih proizvoda na
kojemu su imućniji i obrazovaniji. Prvo tržište nudi proizvode koji su zbog masovnog
načina proizvodnje jeftiniji, dok drugo tržište nudi proizvode koji su skuplji zbog svoje
ograničenosti ili obrtničkog načina proizvodnje (npr. sir koji se ručno, bez strojeva
proizvodi samo na određenoj lokaciji). Razdoblja ekonomske ekspanzije nude veće
mogućnosti za drugo tržište, dok u vremenima recesije masovno tržište jača. Tako je
primjerice u sadašnjoj recesiji primjetan pomak od skupih restorana koji nude posebne
vrste hrane prema fast food restoranima koji su puno jeftiniji.
Ipak, dugotrajniji je trend u postindustrijskom društvu sve veća sklonost k diferenciranim
proizvodima i potrošnjom čiji je cilj istaknuti vlastitu posebnost i vlastiti način života ili
afirmirati autentičnost i kulturnu raznolikost.
Literatura
Mueller, C.W. (2000) Work Orientations. u:Borgatta, E.; Montgomery, R. (ur.)
Encyclopedia of Sociology. New York: Macmillan. str.3269-3277.
Reskin, B.F. (2000) Work and Occupations. u:Borgatta, E.; Montgomery, R. (ur.)
Encyclopedia of Sociology. New York: Macmillan. str.3261-3269.
Stillman, T. (2003) Introduction:McDonalds in Question: The Limits of the Mass Market.
American Behavioral Scientist, 47(2):107-118.
Swedberg, R., (2006). Načela ekonomske sociologije. Zagreb: Mate, Zagrebačka škola
ekonomije i managementa. Poglavlje: Kultura, povjerenje i potrošnja. str.241-258..
