Sveuilite J

Sveuilite J.J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultetPreddiplomski studij filozofije i pedagogije

Jelena KukuliSocioloke teorije devijantnosti

Zavrni rad

Mentor: Dr.sc. Branko Bognar Sumentor: doc.dr.sc. eljko PaviOsijek, 2013.

Saetak:

Devijantnost oznaava bilo koje krenje drutvenih normi, ono je relativan problem i moe se razlikovati na temelju lokacije, dobi, socijalnom statusu.

U ovom radu opisane su tri vrste teorija za objanjenje devijantnosti bioloke, psiholoke i socioloke; na socioloke teorije stavljen je najvei naglasak. Bioloke teorije - devijantnost proizlazi iz fizike konstitucije pojedinca. Predstavnici ove teorije su Lombroso i Sheldon. Psiholoke teorije objanjavaju devijantno ponaanje na individualnoj razini (misaoni procesi, osobina linosti). Freud je usmjeren na podsvijest, Bowlby je razvio teoriju privrenosti, a prema Eysencku postoje dva tipa linosti: introverti i ekstroverti. Socioloke teorije nastoje potpunije razumjeti kako vanjski drutveni utjecaji mogu doprinijeti devijantnosti. Interakcionizam - Becker i Goffman prouavali su procese kojima su pojedinci oznaeni kao devijantni, uskoro i postali takvi (teorija etiketiranja). Teorija kulturnog prijenosa govori o tome kako u razliitim supkulturnim drutvima, neka socijalna skupina ohrabruje kriminalno ponaanje, a druga odbija. to su mogunosti povoljnije, vea je vjerojatnost za poinjenje devijantnog ina. Glavni predstavnik ove teorije je Sutherland. Funkcionalistika perspektiva fokusirana je na drutvo u cjelini, prije nego na samog pojedinca koji se nalazi u njemu. Najistaknutiji teoretiari - Durkheim i Merton. Supkulturne teorije objanjavaju devijantnost supkulturom neke drutvene skupine. Odreene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se razlikuju od drugih pripadnika drutva. Glavni predstavnici ove teorije su Cohen, Miller, Cloward i Ohlin, te Matza. Teorija socijalnih veza pokuava objasniti zato pojedinci ne odstupaju od pravila. Travis Hirschi tvrdi kako pojedinci oponaaju one ljude u kojima vide uzor i ele slijediti njihov primjer, jer bi ponaanje koje ne odobravaju, moglo naii na osudu. Spominje 4 oblika za objanjenje te povezanosti - vezanost, privrenost, ukljuenost i vjerovanja.

Takoer su opisana istraivanja za dvije teorije teoriju socijalnih veza i teoriju etiketiranja, koje su njima i potvrene. Kljune rijei: devijantnost, bioloke teorije devijantnosti, psiholoke teorije devijantnosti, socioloke teorije devijantnostiSADRAJ: 1. UVOD

12. DEFINIRANJE DEVIJANTNOSTI13. TEORIJE DEVIJATNOG PONAANJA33.1. Bioloke teorije devijantnosti43.2. Psiholoke teorije devijantnosti43.3. Socioloke teorije devijantnosti53.3.1. Interakcionistika teorija devijantnosti53.3.2. Teorija kulturnog prijenosa83.3.3. Funkcionalistika perspektiva83.3.4. Supkulturne teorije devijantnosti113.3.5. Teorija socijalnih veza134. ZAKLJUAK165. LITERATURA191. Uvod

Devijantno ponaanje dugo je vremena jedno od arita socioloke misli. Socioloko zanimanje za uspostavu i odravanje drutvenog reda povezano je sa praktinim zanimanjem za djelovanje koje se smatra tetnim za pojedince i drutvo, te se panja sociologa usmjerava na irok spektar razliito nazivanog ponaanja, kao npr. kriminalno ponaanje, nekonformistiko ponaanje, zastranjeno ili ekscentrino. Dakle, fokus sociologa usmjeren je otkrivanje zato se ljudi ponaaju na neprihvatljiv nain, bio to nekakav prijestup ili problematinije kriminalno ponaanje. (navedeno prema: Becker, 1991: 99)

U ovome radu prvo u opisati to je to devijantnost ili delinkvencija iznoenjem razliitih definicija istog, na koji nain se moe sprijeiti, kako se razlikuje od onoga to nazivamo kriminal, te sukladno mojem osobnom interesu, takoer u biti fokusirana na ono to se odnosi na djecu i maloljetnike. U drugome dijelu rada navest u teorije devijantnosti, od biolokih teorija, prema psiholokim, te u konanici socioloke teorije, o kojima u rei neto vie. Nadalje, prikazat u i interpretaciju rezultata nekoliko empirijskih istraivanja koje se odnose na tu temu.

2. Definiranje devijantnostiDevijantnost je vrlo teko odrediti jednom ope prihvaenom definicijom. Razlog tome je posebice taj to je devijantnost kulturno determinirana, a kultura postoji mnogo, te one u drutvima evoluiraju i stoga se mijenjaju tijekom godina. Ono to bi danas nazvali devijantnim ponaanjem, ne mora znaiti da e biti devijantno u budunosti, kao i ono to je u prolosti imalo takvu oznaku, u dananje vrijeme je drutveno prihvatljivo (na primjer homoseksualnost).

Devijantnost je ponaanje koje preko prihvatljive mjere odstupa od normi to ih veina lanova skupine ili drutva prihvaa. Takvo se ponaanje najee negativno vrednuje i izaziva neprijateljske reakcije.

Drutvena devijantnost se odnosi na ponaanje koje odudara od opeprihvaenih drutvenih vrijednosti i normi, pa se stoga i drutveno osuuje. S obzirom da se norme i vrijednosti s vremenom mijenjaju, kao i da se razlikuju izmeu razliitih drutava i kultura, proizlazi da je svaka devijantnost relativna tj. ovisna o mjestu i vremenu. Spreavanje, ukidanje ili sankcioniranje devijantnog ponaanja nazivamo socijalna kontrola. Socijalna kontrola je skup sredstava kojima se nastoji osigurati da veina lanova drutva potuje norme. Nadalje, Fanuko (1997) spominje i sankciju, te kae kako se sankcija svaka reakcija drugih na ponaanje pojedinca ili grupe koja kao cilj ima osiguranje potivanja normi. Sukladno tome, devijantno ponaanje moe se sankcionirati na dva naina: pozitivno sankcioniranje podrazumijeva nagraivanje nagrada za konformnost, tj. potivanje pravila drutva, a negativno sankcioniranje podrazumijeva kanjavanje (za ponaanje koje odstupa od drutvenih normi). No, sankcije takoer mogu biti formalne i neformalne. Formalne su one gdje je prisutno tijelo koje odreuje usklaenost ponaanja i normi (npr. zatvorske i novane kazne kao negativne, i diplome, pohvale i nagrade kao pozitivne). Neformalne sankcije su vie spontanog karaktera, a to su npr. usputna pohvala, smijeak, ili s druge strane svaa, pokuda, ili uvreda. (Fanuko, 1997)

Jae krenje drutvenih normi, koje se zakonski kanjava, naziva se kriminal, a u sluaju mladih maloljetnika delinkvencija. Maloljetnika delinkvencija je kompleksni fenomen koji je teko definirati, izmjeriti, objasniti i sprijeiti. Razlog tome je taj to je ona povezana sa socijalnim institucijama kao to su obitelj, kola, mediji, zakon, te maloljetniki sudovi i sudovi za odrasle. Openito, djeca i mladi na poetku poinju kriti pravila lijepog ponaanja ili odijevanja, nakon toga dolazi do statusnih prekraja, odnosno onog ponaanja koji je neprihvatljiv za mlade, ali ne-kanjiv za odrasle (noni izlasci, neposlunost, konzumacija alkohola), a u konanici do delinkventnog ponaanja koje podrazumijeva nasilje prema drugim ljudima i ivotinjama, oduzimanje imovine, tj.kraa i sl. (Regoli, Hewitt i DeLisi, 2010: 19-20). Mnoge teorije devijantnosti temelje se uglavnom na slubenim statistikim podacima policije, sudstva i drugih dravnih agencija koje sudjeluju u nametanju zakona to pokazuje da su neke skupine ukljuenije u zloin od drugih, te sukladno tome, takve vrste istraivanja poivaju na podatcima prikupljenim iz triju izvora: slubene statistike prikuplja ih drava (policija, statistiki zavodi...), viktimizacijske studije ankete u kojima ljudi navode u kojoj mjeri su bili rtve pojedinih vrsta kriminala, te studije samopriznavanja ankete u kojima ljudi navode u kojoj mjeri su bili poinitelji pojedinih delinkventnih postupaka. Navesti u jedan primjer takvog istraivanja. U analizi samoiskazane devijantnosti raenoj na pet nacionalnih uzoraka i sedam uzoraka velikih europskih gradova aki i sur. (2002: 267-268) doli su do zakljuka kako postoje razlike u stopama devijantnosti u odnosu na varijable spola, roditeljskog nadzora i povezanosti sa kolom, dok su razlike u odnosu na socioekonomski status i obrazovanje roditelja neto manje. Pokazalo se kako su djeaci skloniji antisocijalnim djelima od djevojica, kao i ona djeca koja su loija to se tie kolskog uspjeha i imaju manjak roditeljskog nadzora. Razlike u spolovima su manje kada se radi o zlouporabi droga i imovinskim djelima. Razlike gotovo i ne postoje kada je rije o manjim devijacijama (neplaanje vozne karte, krae u trgovinama, opijanje, bjeanje od kue, skitnja i sl.). to se tie vrenja nasilja prema drugim osobama, djeaci prednjae, pa je ovdje ta razlika najizrazitija, a ona je oko 4:1 u njihovu korist (navedeno prema: Pavi, 2013). Kada uzmemo u obzir socioekonomski status roditelja, tu ne nalazimo vee razlike, no ako roditelji imaju nii stupanj obrazovanja, ta djeca e prije biti nasilna prema vrnjacima nego ostali. Kada bismo govorili o tipu kola, ovo istraivanje pokazalo su krae, krae s nasiljem i socijalna patologija najei u trogodinjim strukovnim kolama. to se tie ocjena, pokazano je kako oni uenici koji postiu bolji uspjeh nemaju sklonosti antisocijalnom ponaanju (aki i sur., 2002:277), iz ega bi se moglo zakljuiti kako ti uenici nemaju potrebu za drugaijim dokazivanjem. Takoer, treba spomenuti i to da uestalost antisocijalnog ponaanja raste sa stupnjem obrazovanja roditelja, to se najvjerojatnije pripisuje permisivnijem odgoju kod obrazovanijih roditelja, ali i manjku socijalne kontrole. Djeca koja dolaze iz obitelji srednjeg imovinskog statusa najmanje se uputaju u antisocijalna ponaanje, a kod djece iz obitelji s loim i dobrim materijalnim statusom mogunost da e se to dogoditi vea. (aki i sur., 2002:280; prema: Pavi, 2013). Istraivanje je takoer pokazalo takoer i to da je antisocijalno ponaanje najprisutnije u velikim gradovima.3. Teorije devijantnog ponaanjaKada govorimo od delinkventnom/devijantnom ponaanju, moemo rei kako postoji 3 vrste teorija: bioloke, psiholoke i socioloke. U ovome radu biti u fokusirana na socioloke teorije devijantnosti, dok u o ostale dvije navesti samo osnovne podatke. 3.1. Bioloke teorije devijatnostiPrema biolokim teorijama devijantnost proizlazi iz bioloke konstitucije pojedinca, najee uvjetovane genetskim nasljeem. Prvi predstavnik bioloke teorije bio je talijanski lijenik Cesare Lombroso. Njegovo uenje naziva se atavizam prema kojemu su kriminalci atavistiki (fizioloko i psiholoko naslijee od predaka) ostatak primitivnijih ljudskih evolucijskih oblika, i mogu se prepoznati po odreenim tjelesnim obiljejima (jagodine kosti, izraena eljust, velike ui i sl.) po kojima se razlikuju od ostalih ljudi. Iako oni sami nisu krivi, kriminalci su nesposobni potivati kompleksna pravila modernog drutva, te bi radi toga trebali biti smjeteni u restriktivne institucije kao to su zatvori. Nakon njega bilo je jo teoretiara, kao to su William Sheldon (povezanost grae tijela i delinkventnog ponaanja), zatim povezanost ADHD/ADD poremeaja s delinkvencijom itd. (Regoli, Hewitt i DeLisi 2010: 100-105). Dananje fizioloke teorije, za razliku od onih 19. i 20. stoljea (darvinizam), uglavnom se baziraju na genetske abnormalnosti i hormonalne procese kao mogua objanjenja devijantnosti, osobito kriminala (navedeno prema: Pavi, 2013)3.2. Psiholoke teorije devijantnostiPsiholoke teorije pronalaze uzroke devijantnosti u crtama linosti koje mogu biti naslijeene ili usvojene socijalizacijom (Haralambos, 2002: 351-353; prema: Pavi, 2013). Sigmund Freud spominje id (instinktivno djelovanje), ego (predsvjesno, razlikovanje stvarnog od nestvarnog) i superego (svijest; obuhvaa moralne norme i vrijednosti). Ako ta tri dijela ne funkcioniraju zajedno, dijete ili mlada osoba vrlo lako mogu zastraniti i postati delinkventni. John Bowlby, kao Freudov uenik, razvio je tzv. teoriju privrenosti prema kojoj dijete ima potrebu stvaranja bliskosti s majkom i ocem u prvim godinama ivota i ako se ova privrenost ne uspije stvoriti, taj nedostatak bliskosti i empatije moe voditi k devijantnom ponaanju, ali i to da dijete tee ostvaruje bliske emotivne odnose s drugim osobama tijekom kasnijeg ivota, te i samo nema osjeaj za empatiju (Regoli, Hewitt i DeLisi, 2010: 137) Prema Hansu Eysencku postoje dva tipa linosti: introverti i ekstroverti. Introverti su tihi i rezervirani, dre osjeaje pod kontrolom, rijetko se ponaaju agresivno i ne gube lako samokontrolu, dok su ekstroverti otvoreni prema drutvu, uitku i zabavi, ali tendiraju tome da izgube samokontrolu i budu agresivni, pa stoga, ako socijalizacija u nekom dijelu ivota zakae, ekstroverti postaju devijantni. 3.3. Socioloke teorije devijantnosti

3.3.1. Interakcionistika teorija devijantnosti

Interakcionizam je mikrosocioloka paradigma koja prouava odnos pojedinca i drutva (na koji nain ljudi stvaraju, odravaju i mijenjaju drutvo, te kako ih to drutvo istovremeno oblikuje). Iz ove perspektive drutvo ne postoji kao neto izvan nas, nego se kroz interakcije stalno iznova stvara, te tako prua uvide u funkcioniranje svakodnevnog ivota (navedeno prema Fanuko, 1997: 13-14) Stoga moemo zakljuiti kako je interakcionistiki pristup devijantnosti usredotoen na interakciju izmeu devijantne osobe i onih koji je kao takvu definiraju; naime, interakcionisti odbacuju pozitivistiki pristup te istiu vanost imbenika koji su vezani za pojedinca, prouavaju nain na koji se pojedini postupci i osobe definiraju kao devijantni te kako takva definicija utjee na njihovo daljnje djelovanje (Haralambos, 2002: 372-379; prema: Pavi, 2013). Prema tome, status devijanta je, moemo tako rei, glavni status koji utjee na svaki drugi status koji pojedinac moe posjedovati. Budui da pojedinci stvaraju predodbe o sebi na temelju reakcija okoline moe doi do samoispunjavajueg proroanstva prema kojem devijantna identifikacija postaje dominantnom to povlai niz procesa: taj pojedinac (primjerice narkoman) posee za drugim oblicima zloina jer ne moe dobiti normalan posao, a etiketa devijanta moe voditi daljnjoj devijantnosti, pa ak i promijeniti predodbu pojedinca o sebi.

Najpoznatija interakcionistika teorija devijantnosti je tzv. teorija etiketiranja koju je postavio ameriki sociolog Howard Saul Becker. Prema njegovoj teoriji, in postaje devijantan tek kad ga drugi tako doive i definiraju. U sreditu pozornosti je proces kojim neki ljudi bivaju oznaeni devijantnima, poinju sebe doivljavati kao devijantne te se konano zaista tako i ponu ponaati. Nadalje, on naglaava da etiketiraju samo one osobe koje imaju mo dijeliti etikete, a sama etiketa nije neutralna ona sadri ocjenu osobe na koju se primjenjuje. Drugim rijeima, predstavnici zakona nameu definicije konvencionalnog morala drugima i veinom su odgovorni za "priivanje" etiketa te na taj nain etiketiranjem izraavaju strukturu moi u drutvu. Kako navodi Becker (1991: 100), sam in etiketiranja, kojega provode moralni poduzetnici, iako vaan, ne moe biti shvaen kao jedino i samodovoljno objanjenje onoga to navodni devijanti zapravo rade. Bilo bi nerazumno sugerirati da pljakai pljakaju ljude jednostavno zato to ih je netko etiketirao kao pljakae, ili da sve to homoseksualac radi, radi jer ga je netko nazvao homoseksualcem. Ipak, ovakav je pristup najvie doprinio usmjeravanju panje na nain na koji etiketiranje smjeta poinitelja u okolnosti koje mu oteavaju nastavak obavljanja normalnih svakodnevnih poslova, te ga tako navode na abnormalno djelovanje (kao u sluajevima kada policijski dosje oteava pojedincu legalno zaraivanje za ivot, te ga tako navodi na bavljenje nezakonitim radnjama). Prema Regoli, Hewitt i DeLisi (2010), verzija teorije etiketiranja Ervina Goffmana temeljila se na prouavanju razliitih ustanova za lijeenje devijantnosti (tzv. totalnih institucija) kao to su zatvori, duevne bolnice i popravni domovi. Naime, Goffman je doao do zakljuka kako se pojedincu unitava osobnost na takvim mjestima postupcima kao to su oduzimanje osobnih stvari, oblaenje u prepoznatljive uniforme, ime ga pretvaraju u pripadnika uniformirane mase kojemu treba neka vrsta lijeenja (navedeno prema: Pavi, 2013). Na taj nain poinje proces unitavanja to vodi do injenice da se mnogi onda osjeaju bespomono, odnosno, nespremno za vanjski ivot.

Edwin M. Lemert spominje primarnu i sekundarnu devijaciju. Primarna devijantnost se sastoji od onih devijantnih inova koji su se dogodili prije nego to su javno etiketirani, dok je potraga za uzrocima te devijacije beskorisna (npr. krenje prometnih propisa, eksperimentiranje s drogama) (Fanuko, 1997: ). To je, dakle, ponaanje to kri drutvene norme, ali uglavnom prolazi nezapaeno od djelovanja socijalne kontrole.

Oznaavanje (etiketiranje) pojedinaca kao devijantnih stvara povoljne uvjete za sekundarnu devijantnost devijantnost koju sami pojedinci usvajaju kao odgovor na reakciju okoline. Nova se devijantnost, tvrde teoretiari etiketiranja, proizvodi putem neprijateljskih reakcija onih koji stvaraju i potuju pravila. Etiketa pridaje pojedincu status devijantne osobe, a on/ona postupno prihvaa status i tako se ponaa. (Fanuko, 1997: 47) Takoer, ljudi etiketirani kao devijantni obino bivaju odbaeni i izolirani, to ih tjera da potrae drutvo sebi slinih. Participacija u devijantnoj supkulturi postaje nain rjeavanja frustrirajuih situacija i nalaenja emocionalne podrke. Istodobno, prikljuivanje devijantnoj grupi uvruje devijantnu sliku vlastite linosti, potpomae devijantni stil ivota i oslabljuje veze s normalnim dijelom drutva. (Fanuko, 1997: 48)

to se tie istraivanja na ovu temu, spomenuti u istraivanje koje su proveli Brownfield i Thompson (2008). Njihovo istraivanje pokazalo je kako je etiketa devijantnosti (npr. evidencija o policijskom privoenju), neovisno o uestalosti delinkventnog ponaanja, znaajno i pozitivno povezana s delinkventnim samopoimanjem, tj. etiketa utjee na stvaranje sekundarne devijantnosti kroz samopoimanje osobe kojoj je etiketa dodijeljena (navedeno prema: Pavi, 2013). to se tie spola, drutvene klase (drutvena klasa je mjerena prema zanimanju i obrazovanju oca.), i rase u ovoj analizi, istraivanje pokazuje kako nemaju znaajan utjecaj na delinkventno samopoimanje, to znai da etiketa ima podjednak utjecaj na mlade iz svih drutvenih slojeva i bez obzira na rasu (no treba napomenuti da je istraivanje provedeno u Kanadi koja tei multikulturalizmu i anti-rasizmu), to, prema Pavi (2013), opovrgava ideju teorije etiketiranja po kojoj e nii slojevi zbog manje koliine drutvene moi biti podloniji utjecaju etiketiranja. No, neka istraivanja pokazuju i kako su mladi iz viih slojeva podloniji djelovanju etikete, budui da mladima iz niih slojeva etiketa ne kodi u toj mjeri zbog toga jer su njihove ivotne mogunosti ve ograniene, tj. od njih se to vie oekuje. ene manje vjerojatno imaju delinkventno samopoimanje nego muki ispitanici. DeCoster tvrdi da mukarci mogu biti vie podloni optubama za devijantnost zbog odraenihsamo-procjena kao onih koji ee ulaze u konflikte. Prema Brownfield i Thompson (2008), Bartusch i Matsueda (1996) ispitali su uinke odraenih procjena po spolu i utvrdili kako je roditeljska procjena (djece kao devijantne) na kraju utjecala na delinkventno ponaanje. Ovo se u pravilu vie odnosi na mukarce jer je vjerojatnije da su oni lano optueni ili ocijenjeni kao prekritelji pravila od strane roditelja nego ene.

3.3.2. Teorija kulturnog prijenosa (kulturne transmisije)

Najpoznatiji predstavnik teorije kulturnog prijenosa je Edwin H. Sutherland, koji je pripadao ikakoj sociolokoj koli. U svojem tumaenju devijantnog ponaanja spominje termin diferencijalne asocijacije, kojim opisuje naglaavanje slinosti izmeu naina na koji se ui devijantno, i naina na koji se ui normalno ponaanje. Drugaije reeno, u razliitim supkulturnim drutvima, neka socijalna skupina ohrabruje kriminalno ponaanje, dok ga druga odbija, nijee. Prema Sutherlandu, veina devijantnog ponaanja ui se u primarnim grupama, posebice onim vrnjakim. Sutherland je takoer unaprijedio teoriju da je kriminalno ponaanje naueno kroz socijalne interakcije u kojoj se mogunosti koje su povoljnije za krenje zakona razlikuju od mogunosti koje su nepovoljne za krenje zakona, za nekoga tko prihvaa kriminal kao prihvatljiv nain ivota. (Zembroski, 2011: 244)

Sutherland je tvrdio da su njegove teorije diferencijalne asocijacije i diferencijalne drutvene organizacije kompatibilne i zajedno formiraju sveobuhvatno objanjenje kriminala, a evo i zato. Naime, diferencijalna povezanost (asocijacija) objanjava zato je pojedinac bio uvuen u kriminal, a diferencijalna drutvena organizacija objanjava zato je stopa kriminala bila via u pojedinim sektorima amerikog drutva. Prema tome, devijantnost je rezultat socijalizacije i uenja vrednota supkulture koja podrava stavove i ponaanja koja dominantna kultura odbacuje (Sutherland & Cressey, 1955; prema: Zembroski, 2011). Isto tako, Sutherlandova je teorija primjenjiva na sve slojeve drutva, te je u stanju prikazati i kaznena djela ''poinjena od osobe od ugleda i visokog drutvenog statusa u tijeku njegovog zanimanja.'' Opisujui zloine poinjene na podruju gospodarstva, politike i struke, Sutherland je skovao pojam tzv. whitecollar kriminala (kriminal bijelog ovratnika). (Zembroski, 2011: 245).3.3.3. Funkcionalistika perspektivaKada govorimo o funkcionalizmu, prvo bismo trebali spomenuti teoriju anomije. Teoriju anomije prvi je uveofrancuskisociologmile Durkheimkako bi oznaio nepostojanje ili pomanjkanje socijalnih ili drutvenih normi; to je stanje u kojem dolazi do destabilizacije starih normi i pravila. Do stanja anomije moe doi u razdobljimakriza,ratovaipobunakao i u doba drutvenetranzicije (Zembroski, 2011). Kao i Marx i Engels koji su mu prethodili, Durkheim takoer stavlja zloin u kontekst podjele rada i degradacije drutva. No, za razliku od njih, on tvrdi kako je moralni red vaniji od ekonomskog poretka jer se on odnosi na pad drutva. Smatrao je podjelu rada glavnim doprinosom socijalnoj diferencijaciji i napetih drutvenih odnosa do te mjere da bi se drutvo moglo odrati zajedno samo uz vanjski entitet kao to je drava (Clinard i ameriko socioloko drutvo, 1964; prema: Zembroski, 2011). Nadalje, kako takoer navodi Zembroski (2011), ekspanzija kapitalizma rezultirala je pretjeranom specijaliziranosti u podjeli rada, to predstavlja opasnost za drutvenu solidarnost, ime dolazi do anomije.Anomija(odsutnost normi) se pojavljuje u industrijskom drutvu kada oslabi drutvena kontrola, a moralne norme nisu dovoljno jake za obuzdavanje prekritelja zakona (tj. ope prihvaenog, dobrog ponaanja). Tada dolazi dotrajkova,samoubojstava, rastave brakova i drugih negativnih trendova. Dakle, dinamine drutvene pojave uvjetuju frustriranost, rezigniranost i nezadovoljstvo uope, te se na taj nain namee potreba za novim moralnim konsenzusom. Nadalje, prema Durkheimu, u drutvima gdje podjela rada i individualne razlike dovode do nejednakosti, dogodi se to da drutvene kontrole slabe i dovode do tri abnormalna oblika podjele rada. Od ove tri abnormalne forme, prevladavajue stanje je ''anomino'' gdje nalazimo: (1) nedostatak integracije razliitih radnih funkcija, (2) sukobe izmeu rada i kapitala, i (3) poveanje specijalizacija; to dovodi do neuspjeha u proizvodnji koja ne ispunjava i ne zadovoljava drutvene odnose izmeu lanova drutva, u konanici vodei u stanje anomije (Durkheim, 1964; prema: Zembroski, 2011). Opisujui raspad drutva temeljenog na sve naglaenijoj podjeli rada i eroziji moralnog poretka, Durkheim je stvorio strukturnu funkcionalistiku perspektivu kriminala (Lilly i suradnici, 1989; prema: Zembroski, 2011).

Strukturno-funkcionalistika perspektiva navodi da kako se drutvo moderniziralo, urbaniziralo, i sve vie promijenilo, intimnost malih, tradicionalnih zajednica se slomila. Kako se veza grupe slomila uzrokujui time manji broj zajednikih pravila, ivot ljudi postao je nepredvidljiv, kao i drutva koja su postala puna nedosljednosti i zbunjenosti, pa su time interesi i djela jedne skupine dola u sukob s drugom (Clinard and American Sociological Association., 1964).

Drugi funkcionalistiki teoretiar bio je Robert King Merton. Prema Zembroski (2011), Merton se sloio s Durkheimovim stavom da u sluaju kad institucionalizirane norme oslabe, bezakonje se zadri u drutvima gdje se snani naglasak stavlja na ekonomski uspjeh, kao i sa tim da anomija (rasulo) nije nastala naglim drutvenim promjenama. No, on je odbacio stajalite da zloin proizlazi iz gradskih siromanih etvrti i nauenih devijantnih kulturnih vrijednosti. Umjesto toga, istaknuo je da sklad, konformitet, prilagoavanje uobiajenim kulturnim vrijednostima proizvode visoke stope kriminala i devijantnosti (Lilly i suradnici, 1989; prema: Zembroski, 2011). Takoer, tvrdio je da socijalne strukturne uvjete treba smatrati imbenicima koji dovode do devijacije. Drutveni sustavi dre iste ciljeve za sve ljude, bez davanja jednakih sredstava svim ljudima, i jednako omoguavanje njihovih ostvarenja. Prema Mertonu, kada se to dogodi, standardi o tome to je dobro ili loe se vie ne mogu primijeniti, te je potrebno odrediti ''koji je od dostupnih postupaka je najuinkovitiji u netiranju kulturno odobrenih vrijednosti?'' (Merton, str. 189; prema: Zembroski, 2011).Stanje anomije rezultira 'doslovnim demoraliziranjem, tj. de-institucionaliziranjem sredstava' (Merton, str. 190), to je rezultat ''akutnih pritisaka stvorenih na razlikovanju kulturalno induciranih ciljeva i socijalnih prilika (Merton, str. 232). Drugim rijeima, Merton smatra da je osnovna vrijednost zapadnih drutava vrijednost materijalnog uspjeha te da se ova vrijednost moe ostvariti na prihvatljiv (legitiman) ili neprihvatljiv (nelegitiman) nain, tj. da je anomija nesklad izmeu drutveno poeljnih ciljeva i drutveno prihvatljivih sredstava. S tim neskladom pojedinci se nose na razliite naine. Kako navodi Zembroski (2011), Merton artikulira 4 tipa odgovora na anominu situaciju, s obzirom na prihvaanje sredstava i ciljeva, utvrivanjem ''naina individualne prilagodbe'': 1. konformizam, najei nain, podrazumijeva prihvaanje kulturnih ciljeva i institucionaliziranih sredstava (prihvaanje obrazovanja, rada i sl.); 2. povlaenje, je devijantna alternativa koja odbacuje i ciljeve i sredstva drutva, to su oni ljudi koji su na neki nain ispali iz drutva, kao to su npr. ovisnici o alkoholu i drogama. 3. pobuna - pojedinac odbacuje i aktivno zamjenjuje ciljeve i sredstva drutva nekakvim novim normama - primjer za to su radikalni socijalni pokreti, eko-pokreti - oni koji ele promijeniti svijet; 3. ritualizam, znai naputanje ili zanemarivanje ciljeva, ali ostajanje pri postojeim sredstvima, tj. sniavanje ambicija i prilagoavanje vlastitoj socijalnoj poziciji zbog nemogunosti promjene. Prema Fanuko (1997) primjer ritualizma je ponaanje birokrata koji vie ne zna koji je cilj organizacije u kojoj radi, ali njeguje sredstva radi njih samih (potuje proceduru). 4. inovacije, predstavljaju oblik prihvaanja ciljeva, ali odbijanja sredstava; da bi doli do novca, ljudi se mogu odati prostituciji, izdavati lane ekove, varati, krasti, pljakati itd. Ovakav tip ponaanja svojstven je ljudima koji pripadaju niim drutvenim slojevima, koji zbog manjka ili nemogunosti obrazovanja, neimanja drutvenih veza nemaju lak i slobodan put kojim mogu doi do uspjeha. Inovacija je dobila najveu znanstvenu pozornost u istraivanju zloina i delinkvencije, pa onda i Merton (1968) opisuje inovacije kao nain definiranja veinu kriminalnog ponaanja (navedeno prema: Zembroski, 2011: 245). 3.3.4. Supkulturne teorije devijantnostiSupkulturne teorije objanjavaju devijantnost supkulturom neke drutvene skupine. One dokazuju da odreene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se u odreenoj mjeri razlikuju od drugih pripadnika drutva.

Prema Cohenu (1955) kolska devijantnost je bila simptom kulturnog razdora u drutvu i neispunjenih tenji. Zaglavljeni na dnu stratifikacijskog sustava, gdje su im putovi ka uspjehu zaprijeeni, djeaci iz nie radnike klase pate od statusne frustracije. Oni stvaraju vlastite norme unutar kojih mogu postii uspjeh i stei ugled to rezultira tvorbom delikventne supkulture, gdje se delinkvencija i vandalizam smatraju poeljnima, te se na takav nain stjee ugled i priznanje, i rjeava se statusne frustracije. Stoga, budui da nemaju svi iste mogunosti, neke skupine unutar drutvene strukture nalaze se pod veim pritiskom devijantnosti, te tako i dolazi do nje.

Walter Miller smatra da je zloin proizvod kulture nie klase (tj. radnike klase), koja ima nekoliko arinih interesa koji nude zadovoljstvo spomenutoj: vrstina (hrabrost pred fizikom prijetnjom, odbacivanje plaljivosti i slabosti), lukavost (uivanje u nadmudrivanju drugoga, tzv. ulina mudrost) i uzbuenje (traganje za napetou). Miller stoga ne smatra da devijantna supkultura nastaje iz nesposobnosti pripadnika niih drutvenih slojeva da postignu uspjeh, nego smatra kako je to posljedica poslova radnike klase koje karakterizira monotonija i nezadovoljstvo. Isto se dogaa i u kolama, gdje navodi postojanje anti-kolskih supkultura koje karakterizira dokazivanje otpornosti to se kosi sa kolskim ustrajanjem na samokontroli, intelektualnosti i disciplini. (Davies, 1999: 193) Dodatni je razlog i esti nedostatak oeva unutar obitelji tj. obitelji kojima je na elu samo majka. Prema Milleru, kod mukih se tinejdera stvara bunt prema enskom autoritetu koji se izraava kao prenaglaavanje mukosti i 'mukih' vrijednosti.

to se tie kritika usmjerenih na Millera, one se odnose na njegovu tvrdnju da je devijantnost produetak kulture radnike klase u koli. Iako je delinkvencija moda i zastupljena u radnikoj klasi, kritiar je obrazloio kako veina uenika radnike klase nije delinkventna, kao i to da je ta teorija preiroka jer prikazuje cijelu drutvenu klasu mladih koji su iz radnikih obitelji, kao kulturno otuenu od kole, kad u stvari veina tih mladih potuje pravila. Teorija je takoer optuena za ignoriranje razliitih odgovora, pogotovo ne-devijantnih odgovora adolescenata u istim socijalnim uvjetima.

David Matza (1964), tvrdi da delinkvencija rijetko izaziva dominantna uvjerenja u drutvu, a veina tih mladih delinkvenata prihvaaju konvencionalne norme. Radi se dakle, o manje uspjenim studentima koji samo lutaju u i izvan povremenih epizoda pobune koje imaju vrlo malo utjecaja na njihove kasnije ivote. U odnosu na odrasle osobe, mladi su zaokupljeni hedonizmom (druenje, uzbuenje, zabava, agresija, preuzimanje rizika), pa tijekom tinejderskih godina, vrnjaci imaju veliki utjecaj jedni na druge, te se tako i primarni izvor poticanja i nagrade za aktivnosti koje nude uzbuenja (suoavanje i svaa s nastavnikom), koje mladima omoguuju pokazivanje svoje hrabrosti, te nekada nisu u stanju procijeniti rizike samih tih djela. tovie, neki kriminolozi vide pojaani utjecaj mladih vrnjaka kao glavni uzrok poveanih koncentracija kaznenih djela, posebno imovinskih kaznenih djela, izmeu mladih tijekom ovog stoljea. (navedeno prema: Davies, 1999: 199) Neutraliziranjem moralne stege drutva, esto se slue tzv. tehnikama neutralizacije, kao to su: poricanje odgovornosti za devijantan in (krive okolinu ili svoje roditelje); poricanje da je uinjena teta (nisu ukrali auto, nego su ga samo posudili); poricanje da je poinjeno zlodjelo (neto kao gruba pravda); osuda onih koji nameu pravila (policija koja je korumpirana); pozivanje na viu lojalnost (pomaganje obitelji, prijateljima); to zapravo ukazuje na to da imaju osjeaj krivnje i stida, te na taj nain govore o djelominom prihvaanju matinih normi kao i to da nisu znaajno drugaiji od veine pripadnika drutva, osim to prikrivene vrijednosti izraavaju na pogrenim mjestima i u pogreno vrijeme. Richard Andrew Cloward i Lloyd Edgar Ohlin svoju su teoriju izgradili pomou teorija Mertona i Cohena, te oslanjajui se na Sutherlanda. No, za razliku od Mertona koji je devijantnost objasnio u smislu strukture legitimnih mogunosti (prilika), ali nije razmotrio strukture nelegitimne mogunosti, oni promatraju devijantnost uzimajui u obzir obje mogunosti, te smatraju da isto kao to varira ansa za uspjeh legitimnim sredstvima, tako varira i ansa za drutveni uspjeh nelegitimnim sredstvima. Takoer, za razliku od Cohena, koji je izjavio da delinkventne supkulture preuzimaju vrijednosti koje su protivne onima dominantne kulture, Cloward i Ohlin tvrde da su prijestupnici iz nie klase aktivno i ciljano orijentirani na iskoritavanjedostupnih mogunosti premda je veina njih nelegitimna (Zembroski, 2011: 247). I naposljetku, proirili su Sutherlandov rad koji je opisivao kulturni prijenos i zakljuili kako je kriminalno ponaanje ovisilo o pristupu potrebnim nelegitimnim sredstvima (Zembroski, 2011: 247). Delinkventne supkulture se pojavljuju i opstaju u podrujima gdje ivi nia klasa, te ondje gdje ima dovoljno mladih da se poveu i podre jedni druge u udaljavanju od uobiajenih vrijednosti, kao i u potrazi za nezakonitim mogunostima koje prelaze broj legitimnih mogunosti za uspjeh. Kao to se nelegitimne mogunosti za uspjeh distribuiraju kroz drutvo nejednako kao i legitimne mogunosti za uspjeh, vrste delinkventnih supkultura se odreuju prema vrsti etvrti i nezakonitih mogunosti koje su na raspolaganju (Zembroski, 2011: 247). Prema tome, Cloward i Ohlin razlikuju kriminalne, konfliktne i supkulture povlaenja. Kriminalna supkultura javlja se u onim podrujima gdje mladi ne mogu ostvariti drutveni uspjeh, ali i gdje su ve izloeni delikvenciji od strane odraslih koji ostvaruju uspjeh kroz kriminalne radnje (trgovina drogom, kraa automobila i sl.), odnosno, takvim djelovanjem ue mlade kriminalu. Konfliktne supkulture djeca se ne ue od odraslih kriminalu, ali zbog nezadovoljstva legitimnim pokuajima da dou do uspjeha pristupaju nelegitimnim, odnosno, vandalizmu, nasilju i prikljuuju se ulinim bandama. Supkultura povlaenja odnosi se na pojavu kad mladi iz nie klase ne uspiju ostvariti uspjeh ni na legitiman, niti na nelegitiman nain, te se okreu alkoholizmu i zloupotrebi droga (narkomaniji).

3.3.5. Teorija socijalnih vezaNa temelju svoje kritike teorije anomije, govorei kako je Durkheimova teorija jedan od najiih primjera teorije kontrole: i anomija i egoizam su uvjeti 'deregulacije' i 'poremeenog' ponaanja koje slijedi u automatsku posljedicu'', Travis Hirschi je postavio svoju vlastitu teoriju, teoriju socijalnih veza (eng. social bonding theory). Za razliku od prethodnih teoretiara kontrole koji su bili usmjereni na pojedinev poticaj za poinjenje prekrajnih djela, Hirschi je istraivao razloge zato se ljudi ne bave kriminalnim ponaanjem, a to je objasnio kao sukladnost i potivanje pravila (Gottfredson i Hirschi, 1990; prema: Zembroski, 2011: 248). Tako je osnovna ideja ove teorije ta da razliiti oblici socijalne povezanosti, osim ako i sami nisu usmjereni prema krenju drutvenih normi, smanjuju vjerojatnost uputanja u devijantne aktivnosti (Pavi, 2013). Pojedinci zapravo oponaaju one ljude u kojima na neki nain vide uzor i ele slijediti njihov primjer. Samo to oponaanje pokazuje koliko je osoba emocionalno vezana za drugu osobu, koliko mu znae njegova stajalita i moralne vrijednosti, jer bi ono ponaanje koje bliski ljudi ne odobravaju, moglo naii na osudu. Ukoliko se dogodi da takva povezanost ne postoji, pojedinac se okree prijestupnikom ponaanju, tj. ponaanju motiviranom iskljuivo privatnim interesom. Dakle, takvo ponaanje je posljedica greaka u konvencionalnim drutvenim skupinama koje veu pojedinca za drutvo. Prema Zembroski (2011), Hirschi je identificirao etiri oblika za objanjenje drutvene povezanosti - vezanost, privrenost, sudjelovanje ili ukljuenost i vjerovanja sva ta 4 oblika nalaze se izvan ljudske prirode i veu ljude sa konvencionalnim drutvom gdje bivaju ukljueni u konvencionalne aktivnosti, ponaanje i vladanje. Kada se govori o vezanosti, misli se na pozitivne odnose s drugim ljudima to se odnosi na obitelji, kolu i vrnjake. to se tie obitelji, snaga veze izmeu roditelja i djeteta je glavna u odvraanju od delinkventnog ponaanja i mehanizam za usaivanje uobiajenih normi i vrijednosti. Kada govorimo o koli, sposobnost za postizanjem dobrog uspjeha povezana je s delinkvencijom na nain da loijim uspjehom zapoinje lanac nepotivanja kole, uitelja, osoblja i, kasnije, vlasti u cjelini. Za vrnjake, lojalnost i solidarnost su vane karakteristike delinkventnih ponaanja i osobna rtva za ''zahtjevima grupe'' (Hirschi, 1969, str. 145; prema: Zembroski, 2011: 248). Drugo, privrenost drutvenim vrijednostima i normama. Pojedinev osobni interes sastoji se u setu aktivnosti koji ga povezuje sa drutvenim moralnim kodeksom. Konvencionalne tenje, kao one koje se odnose na zapoljavanje i obrazovanje, se promatraju kao ''ogranienja delinkvencije'' i ''ulog u usklaenost'', gdje vee tenje i osobna ulaganja omoguavaju i veu povezanost sa konvencionalnim drutvenim poretkom, a manje je vjerojatno sudjelovanje u delinkventnoj djelatnosti (Hirschi, str. 162; prema: Zembroski, 2011: 248). Pojedinac dakle vjeruje da bi krenje ovih normi i vrijednosti ugrozilo njegove/njezine interese. Tree, sudjelovanje u ne devijantnim drutvenim aktivnostima se odnosi na koliinu vremena i energije posveene odreenom skupu aktivnosti (kao to su npr. domae zadae) koje odraavaju vrijednosti konvencionalnog drutva, te radi toga ostaje manje vremena za one aktivnosti kojima e na bilo koji nain prekriti odreene norme koje propisuje dominantno drutvo (Zembroski, 2011: 248). etvrto, vjerovanja u konvencionalne naine drutvenog uspjeha, posebno u obrazovanje je stupanj odobrenja i suglasnosti sa odreenim vrijednostima i normama drutva. Vjerovanje u konvencionalne naine drutvenog uspjeha smanjuje vjerojatnost uputanja u nekonvencionalne (devijantne) naine njegovoga ostvarivanja zbog toga to ih pojedinac smatra moralno loima. Krenje normi se izbjegava jer se duboko vjeruje da je ono nemoralno i pogreno tj. da su konvencionalni naini drutvenog uspjeha sami po sebi dobri (navedeno prema: Pavi, 2013)Openito govorei, Hirschi (1969) tvrdi da kada pojedinac ima veu razinu socijalne veze s drutvom, pojedinac e manje vjerojatno poiniti delinkventno djelo. Drugim rijeima, on je tvrdio da ako je maloljetnik vrsto vezan za roditelje, prijatelje i nastavnike, posveen konvencionalnim ciljevima drutva (obrazovanje), ukljuen u konvencionalne aktivnosti

(domae zadae, sport), i vjeruje u vanost prihvaenih normi drutva, maloljetnik e imati tendenciju nesudjelovanja u delinkventnom ponaanju. Kada uzmemo u obzir sve veze u odnosu na devijantno ponaanje, Hirschi je istaknuo da lanac uzronosti kree od vezanosti za roditelje, kroz brigu za odobrenje osoba na poloajima vlasti, do uvjerenja da pravila drutva obvezuju neije dobro (ne-devijantno) ponaanje.

Istraivanja pokazuju kako je strukturalna pozicija koja vodi do delinkvencije, uglavnom vezana za nii socioekonomski poloaj, no ne mora nuno voditi do delikvencije ako pojedinac ne usvoji devijantne vrijednosti ili ako nedostatak mogunosti drutvenog uspjeha ne utjee na njegovo samopotovanje. Ako pojedinac osjea da ne moe ostvariti drutveni uspjeh tj. da su mu mogunosti uspjeha blokirane ili e biti blokirane u budunosti (zbog nedostatka obrazovanja, nieg socijalnog porijekla, drutvene nepravde i sl.), moe se dogoditi da manje vjeruje u drutvene norme i vrijednosti, da bude manje povezan s drugim ljudima i manje drutveno integriran. Tako je zbaj (2008) u istraivanju srednjokolaca u Turskoj zakljuio kako su varijable napetosti (nedostatak novca, blokirane mogunosti uspjeha i sl.) uzrok manje vezanosti uz kolu, manje kontrole od strane roditelja, manjeg povjerenja u drutvene norme, to vodi do delinkvencije. Prema ovome istraivanju, varijable napetosti nemaju samostalni uinak na delinkvenciju, nego put do delinkvencije vodi preko manje drutvene integracije, tj. manjka socijalne vezanosti (Pavi, 2013). 4. Zakljuak

Nakon istraivanja i prouavanja dvije nesocioloke teorije devijantnosti (bioloke i psiholoke), i pet sociolokih teorija (interakcionizma, kulturnog prijenosa, funkcionalizma, supkulturne teorije i teorije socijalnih veza), te uvidom u par empirijskih istraivanja na spomenutu temu, donijela sam sljedei zakljuak: svaka od tih teorija na svoj nain vrlo dobro i opirno opisuje razloge zbog kojih su pojedinci devijantni, i sa svakom od njih se djelomino slaem, ali smatram da niti jedna od njih ne moe funkcionirati bez neke druge.

Interakcionistika perspektiva koja sadri teoriju etiketiranja (odreeni in postaje devijantan tek kad ga drugi tako doive i definiraju) ima svoje pozitivne i negativne strane. Kao to je i sam autor teorije, Becker, ustvrdio i na neki nain kritizirao samoga sebe - ako pojedinac eli biti devijantan on e to biti neovisno o tome je li etiketiran ili nije, te bi bilo nerazumno sugerirati da osoba ini nekakvo kazneno djelo samo zato to je etiketirana kao devijantna (npr. pljakai), te da postoje i neki drugi razlozi za te inidbe. Drugim rijeima, previe je determinirana. S druge strane, pozitivno je to to se pomou spomenute teorije usmjerava panja na nain na koji etiketa smjeta poinitelja u okolnosti koje ga navode na abnormalno djelovanje. Teorija etiketiranja ima i empirijsku podrku istraivanja potvruju kako etiketa ima veze sa delinkventnim samopoimanjem, te kako su najei davatelji etikete zapravo roditelji, kao i to kako delinkventno samopoimanje nema veze sa drutvenom klasom, rasom i spolom, iako su mukarci ee oznaavani kao delinkventni nego ene.

Teorija kulturnog prijenosa nema empirijsku podrku, tj. nije dovoljno dokazana. Sutherland je tvrdio kako se delinkvencija ui u primarnim drutvenim grupama, najee vrnjakim. Tvrdio je kako su njegove teorije diferencijalne povezanosti (zato je pojedinac bio uvuen u kriminal) i diferencijalne drutvene organizacije (zato je stopa kriminala bila via u pojedinim sektorima amerikog drutva) kompatibilne i zajedno formiraju sveobuhvatno objanjenje kriminala. Pa je prema tome devijantnost rezultat socijalizacije i uenja vrednota supkulture koja podrava stavove i ponaanja koja dominantna kultura odbacuje i primjenjiva je na sve slojeve drutva, kako na one nie, tako i na one vie. Negativna strana ove teorije je ta da ne govori o osobinama linosti svakog pojedinca, koje bi mogle utjecati na racionalnu odluku o tome hoe li se upustiti u neku kriminalnu radnju ili ne. Emile Durkheim i R. K. Merton predstavnici su funkcionalistike perspektive. Durkheim smatra da je zloin neizbjean i normalan aspekt drutvenog ivota, i nalazimo ga u svim drutvima, posebice u onom industrijskom. Spominje takoer i anomiju koja predstavlja odsutnost normi u industrijskom drutvu kada oslabi drutvena kontrola, pa dolazi dotrajkova,samoubojstava, rastave brakova i drugih negativnih trendova. Dinamine drutvene pojave uvjetuju frustriranost, rezigniranost i nezadovoljstvo uope, te se na taj nain namee potreba za novim moralnim konsenzusom. Merton polazi od toga da nemaju svi isti pogled prema vrijednostima jer se nalaze na razliitim poloajima, te zbog tog drutvenog pritiska ljudi koriste razliite naine za dolaenje do cilja, pa se bore svim raspoloivim sredstvima. Prema tome, postoje 4 tipa odgovora na anominu situaciju konformizam, povlaenje, pobunu i ritualizam, od kojih je inovacija (prihvaanje ciljeva, ali odbijanje sredstava- prostitucija, kraa, pljaka) dobila najveu znanstvenu pozornost.

Supkulturne teorije devijantnosti objanjavaju devijantnost supkulturom neke drutvene skupine. One dokazuju da odreene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se u odreenoj mjeri razlikuju od onih drugih pripadnika drutva. Veina teoretiara usmjerena je na opisivanje kulture niih, tj. radnikih klasa u odreivanju zloina, tako Cohen spominje statusnu frustraciju, Miller govori kako je zloin proizvod kulture nie klase, a Cloward i Ohlin spominju kako su pripadnici nie klase orijentirani na cilj kojim e stei bogatstvo bez obzira na sredstva. Negativna strana tih teorija je ta da su svi fokusirani na radniku klasu koja nije nuno ta koja stvara zloin, kao i na ciljeve koje oni imaju za stjecanje bogatstva. Za razliku od njih, Matza navodi kako oni studenti (ili uenici) koji su manje uspjeni u koli lutaju u i izvan povremenih epizoda pobune koje imaju vrlo malo utjecaja na njihove kasnije ivote.

Teoriju socijalnih veza postavio je Travis Hirschi. Naime, on tvrdi kako razliiti oblici drutvene povezanosti (npr. povezanost s obitelji, kolom) smanjuju vjerojatnost uputanja u devijantne aktivnosti zbog bojazni da e naii na osudu. Glavni prigovori ovoj teoriji usmjereni su na to da pojedinci ne potuju drutvene norme i oponaaju osobe koje su im bliske zbog jakih socijalnih veza, nego zbog toga to je nad njima vren odreeni oblik socijalne kontrole. Jedno empirijsko istraivanje potvrdilo je ovu teoriju zakljukom da manjak socijalne kontrole (ili manjak socijalne povezanosti) vodi u delinkvenciju.

U osvrtu na niz sociolokih teorija zloina i delinkvencije, vano je imati na umu da su te teorije oblikovane ivotnim iskustvom, pretpostavkama i svjetonazorima teoretiara. Budui da se ivotna iskustva mijenjaju kako se drutvo mijenja, tako se mijenjaju i teorijski stavovi o kriminalu. Nadalje, kao to su vremena i drutveni kontekst promjenjivi, prijanje teorije gube svoju privlanost i druge teorije se poinju pojavljivati kao relevantnije. Svaije razumijevanje o kriminalu uvjetovano je osobnim socijalnim iskustvom. S obzirom da su teorije oblikovane svijetom u kojem teoretiari ive, vlastita interpretacija tih teorija kad se primijene, pojasne, i kombiniraju zajedno moe pomoi u objanjenju suvremenih kaznenih, i delinkventnih aktivnosti i ponaanja.

Osobno smatram kako je u dananje vrijeme materijalni uspjeh postao primaran i poeljan, te oni koji ga ne mogu ostvariti na legalan nain, priklanjaju se onom nelegalnom, i na taj nain upadaju u loa drutva, poinju stvarati vlastite norme, i polako (moda i nesvjesno) se poinju udaljavati od konvencionalnih drutvenih vrijednosti, i kada (i ako) shvate da su im postupci loi, postane prekasno, ulaze u zaarani krug iz kojeg se teko izvlae. Takoer, smatram da delinkvencija najvie dolazi iz najviih drutvenih slojeva, da se ljudi koji u rukama imaju najviu mo, najee odaju kriminalnim radnjama, iskljuivo iz razloga to ne mogu biti uhvaeni, ba zbog te moi koju imaju u rukama. Kako bi rekao iek (2008), tzv. subjektivno nasilje (to u kontekstu ovoga rada moemo nazvati devijantno ponaanje) je ono to je svugdje prikazano kao ono loe i drutveno neprihvaeno, dok je pravi uzrok takvog ponaanja tzv. objektivno nasilje, tj. nasilje onih koji izriu drutvene norme i pravila onako kako njima odgovara, a u kontekstu dananjeg vremena moemo rei kako je to kapitalizam, tj. postizanje to veih materijalnih dobara, to u konanici tjera one manje sretne da se upuste u razliita devijantna ponaanja.

to se tie istraivanja, smatram da, iako potvruju postavljene hipoteze, ne moraju uvijek biti pouzdana, posebice zbog toga to su empirijska i iako anonimna, nikada ne moemo biti sigurni jesu li ispitanici iskreno odgovorili na sva postavljena pitanja. Stoga, mislim kako se niti jedna pojava u drutvu ne moe generalizirati, zbog toga to, iako su delinkventna djela jednaka, postoji veliki broj razliitih razloga iz kojih je netko poinio neko djelo, a koji ne moraju ovisiti o rasi, socijalnom statusu ili spolu, jer nisu svi ljudi jednaki.

Literatura: 1. Becker, Howard (1991). Outsiders: Studies In The Sociology Of Deviance; New York: The Free Press2. Brownfield, David; Thompson, Kevin (2008). Correlates of Delinquent Identity: Testing Interactionist, Labeling, and Control Theory. International Journal of Criminal Justice Sciences, 3(1):44-53.

3. Davies, Scott (1999). Subcultural explanations and interpretations of school deviance. Aggression and Violent Behavior, 4 (2): 191202

4. Fanuko, Nenad (1997). Sociologija udbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international

5. Haralambos, Michael; Holborn, Michael (2002). Sociologija teme i perspective. Zagreb: Golden marketing.

6. zbaj, zden (2008). Strain, social bonding theories and delinquency. Journal of Social sciences, 32(1): 1-16.

7. Pavi, eljko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja

8. Regoli, R., i Hewitt, J., DeLisi, M (2010). Delinquency in Society, Eight Edition. Sudbury, Mass.: Jones and Bartlett Publishers Canada. Dostupno na web stranici: http://books.google.hr/books?id=hDwK--ZYRWkC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false. Stranici pristupano: kolovoz 2013.

9. aki, Vlado; Franc, Renata; Mlai, Boris (2002). Samoiskazana sklonost adolescenata socijalnim devijacijama i antisocijalnim ponaanjima. Drutvena istraivanja, 11(2-3):265-289.

10. Zembroski, David (2011): Sociological Theories of Crime and Delinquency. Journal of Human Behavior in the Social Environment., (21) 24025411. iek, Slavoj (2008). O nasilju. Zagreb: Naklada Lijevak Fanuko, Nenad (1997). Sociologija udbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international, 43. str.

Haralambos, Michael; Holborn, Michael (2002). Sociologija teme i perspective. Zagreb: Golden marketing.

Fanuko, Nenad (1997). Sociologija udbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international, 42. str.

Pavi, eljko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja

Pavi, eljko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja

Regoli, R., i Hewitt, J., DeLisi, M (2010). Delinquency in Society, Eight Edition. Sudbury, Mass.: Jones and Bartlett Publishers. 99. str.

http://books.google.hr/books?id=hDwK--ZYRWkC&printsec=frontcover&source=gbs_ge_summary_r&cad=0#v=onepage&q&f=false

Fanuko, Nenad (1997). Sociologija udbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international. 47. str.

Brownfield, David; Thompson, Kevin (2008). Correlates of Delinquent Identity: Testing Interactionist, Labeling, and Control Theory. International Journal of Criminal Justice Sciences, 3(1), 46. str.

Kriminal bijelog ovratnikaje izraz koji oznaava HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/wiki/Kriminal" \o "Kriminal" kriminalneradnje osoba koje pripadaju srednjim i viim slojevima nekog HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/wiki/Dru%C5%A1tvo" \o "Drutvo" drutva. Ime je dobio po HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/wiki/Engleski_jezik" \o "Engleski jezik" engleskomizrazuwhite-collar (bijeli ovratnik) koji oznaava radnu snagu koja se bavi uglavnom intelektualnim radom, pa stoga zauzima vie poloaje u poduzeima, ima bolje plae, te vei ugled i poloaj u drutvu od klasine radnike klase (blue-collar). To su u pravilu djela HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Financijski_kriminal&action=edit&redlink=1" \o "Financijski kriminal (jo nenapisan)" financijskog kriminala kao to su HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/wiki/Prevara" \o "Prevara" prevare, HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/wiki/Podmi%C4%87ivanje" \o "Podmiivanje" podmiivanja, HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Pronevjera&action=edit&redlink=1" \o "Pronevjera (jo nenapisan)" pronevjere, HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/wiki/Krivotvorenje" \o "Krivotvorenje" krivotvorenje, HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Utaja_poreza&action=edit&redlink=1" \o "Utaja poreza (jo nenapisan)" utaja poreza, HYPERLINK "http://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Insajdersko_trgovanje&action=edit&redlink=1" \o "Insajdersko trgovanje (jo nenapisan)" trgovanjevrijednosnim papirima i sl.

Zembroski, David (2011): Sociological Theories of Crime and Delinquency. Journal of Human Behavior in the Social Environment., (21) 240254, str. 242.

Ibid, str. 245.

Fanuko, Nenad (1997). Sociologija udbenik za gimnazije. Zagreb: Profil international. 46. str.

Davies, Scott (1999). Subcultural explanations and interpretations of school deviance. Aggression and Violent Behavior. 4 (2): 191202. 193. str.

Pavi, eljko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja

Davies, Scott (1999).Subcultural explanations and interpretations of school deviance. Aggression and Violent Behavior, 4 (2): 191202. 194. str.

zbaj, zden (2008). Strain, social bonding theories and delinquency. Journal of Social sciences, 32(1): 1-16. 3. str.

Pavi, eljko (2013). Nastavni materijal za kolegij Sociologija odgoja i obrazovanja

Zembroski, David (2011): Sociological Theories of Crime and Delinquency. Journal of Human Behavior in the Social Environment., (21) 240254, str. 253.

PAGE 19