UVOD

O SOKRATU

Izvori: Platon (prije svega: Apologija, Kriton, Fedon, Symposion, Teetet i rani dijalozi). Ksenofont (Uspomene o Sokratu, Gozba, Apologija). Aristofan (Oblaci). Aristotel (Metafizika)

Literatura: Ivo Bruns, Izd. Meyer (IV, 427 i d., 435 i d.). Heinrich Maier,Werner Jaeger, Gigon.

Biografski podaci (469.-399.): Sokratov je otac bio klesar, majka primalja. Nikako, dakle, nije bio otmjena podrijetla, ali je bio građanin Atene. Vodeći skroman život bio je materijalno neovisan zahvaljujući skromnom nasljedstvu i državnoj potpori koju su dobivali svi Atenjani(kazališni novac i tomu slično). Izvršavajući svoje vojne obveze, borio se kao hoplit1 u peleponeskom ratu kod Deliona i Amfipolija. Ispunjavajući neizbježne političke dužnosti, predsjedao je Vijećem 406. godine i zalagao se za pravdu nasuprot podivljaloj gomili koja je zahtijevala pogubljenje vojskovođa poslije bitke kod Arginuskih otoka. Ipak, nikada nije tražio značajniji položaj ni u državi ni u vojsci. Njegova žena Ksantipa nije igrala nikakvu ulogu u tom životu.U ovom seminaru ću vam probati što bliže prikazati Sokrata i njegov život, te njegovo dijelovanje tokom njegovog životnog puta do same smrti. Uz samu usporedbu s drugim ljudima koji su djelovali na sličan način kao i on (Budha, Konfucije i Isus).

1 Hopliti su bili pješaci iz 7. do 4. stoljeća pr. Kr. koji su nosili teško oružje (mač ili koplje)

1

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Iz zapisa koji postoje govore da je Sokrat bio ružan, buljavih očiju. Imao je tupasti nos, debele usne i debelu trbušinu, a njegova zbijena tijelesna građa davala je nalik kao da je satir2 ili silen3. Čelična zdravlja i lakoćom je podnosio sve vrste napora i hladnoću.To je slika starijeg Sokrata, a o mladim danima nema ni riječi niti se spominje. Odrastao je u Ateni, moćnoj, bogatoj i procvjetaloj nakon perzijskih ratova. Bilo mu je gotovo četrdeset godina kada je započela tragedija peloponeskog rata (413.). Tek je od tog vremena postao poznatom javnom figurom. Najraniji dokument predaje Aristofanovi su Oblaci (423.) koji ga ismijavaju. Doživio je poraz, katastrofu Atene (405.). Njegov se duhovni razvoj može otkriti samo posredno. Sokrat je poznavao filozofiju prirode Anaksagore i Arhelaja. Doživio je prodor sofistike i usvojio je njezinu vještinu. Nije ga zadovoljilo ni jedno ni drugo. Filozofija prirode nije pružala pomoć čovjekovoj duši. Doduše, sofistika je postavljanjem pitanja mogla mnogo postići. Ali u načinu na koji je to činila, griješila je u novatorskom umišljenom znanju ili u nijekanju svake vrijednosti tradicije. U ovom vrtlogu mišljenja Sokrat nije ponudio nikakvo novo učenje, pa čak ni učenje o određenoj metodi, koja bi već sama po sebi bila dovoljna. Kada je spoznao nesposobnost prirodne filozofije za prvotna pitanja, i kako je u sofistici uočio pokvarenost, znao je da ni neko drugo ograničeno mišljenje nije ono pravo. No, ponijela ga je svijest o vlastitom pozivu, božanskom nalogu. Premda uvjeren u taj poziv kao što su to bili uvjereni proroci, ipak nije bio u posjedu objave poput njih. Nikakav mu bog nije naložio prenijeti ljudima što mu je on otkrio. Nije imao ničega drugog do zadaće da, jer je i sam čovjek, traga zajedno s ljudima. Sokratov razgovor bio je temeljna zbilja njegova života: razgovarao je sa zanatlijama, državnicima, umjetnicima, sofistima, heterama. Život je provodio, kao i toliki Atenjani, na ulici, na trgu, na vježbalištima, sudjelujući u gozbama.Bio je to život u razgovorusa svim i svakim. Međutim, ta vrsta razgovora bila je Atenjanima nešto posve novo, neuobičajeno: razgovor koji uzbuđuje, uznemiruje, plijeni dušu u samoj njezinoj biti. Ako je stvarnost razgovora bila životnim oblikom slobodnog Atenjanina, onda je razgovor sada, kao sredstvo Sokratovog filozofiranja, postao nečim posve drugim. Iz same je naravi stvari za istinu neizbježno da se otkriva samo pojedincu u zajedništvu s pojedincem. Da bi postao jasan, Sokratu su trebali ljudi, a bio je uvjeren kako je i on potreban njima. Ali prije svega mladićima. Sokrat je želio odgajati. Sokratovo odgajanje se nije temeljilo na nabacivanju svoga znanja i svojih spoznaja drugoj osobi nego u pomaganju da se ta osoba sama snađe i pronađe sebe u svemu tome otkrivajući im samo istinu. Dakle sokratovo otkriće da otkrivanje istine, dolazak u nedoumicu i prisila na razmišljanje i mišljenje, česta postavljanja pitanja i suočavanje sa odgovorom i istina je ono što zapravo povezuje i zbližava ljude.

2 Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali najčešći je prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni nego su polubogovi3 Silen , božanstvo povezivano s plodnošću koji je bio na čelu satira

2

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Sokratovo traženje istine i učenje se ne temelji na propagandi ili utjerivanjem, ne osniva nikakvu svoju školu niti stranku niti poziva na udruženje ljudi. Nema reformni program za državu niti sustav znanja. Kao što je sam izjavio ne obraća se publici i skupštini - uvijek se obraća pojedincu. Ako je filozofija učenje onda Sokrat nije filozof. U sklopu grčke povijesti filozofije kao povijesti teorijskih pozicija za njega nema mjesta. Sokrat je bio bitak-na-putu u mišljenju sa znanjem neznanja. Sokratovo mišljenje prelazi sve okvire, nošeno je istinom koja je dotaknuta samo u formama znajućeg neznanja, nošeno je vjerom da se istina i stvarnost ukazuju samo poštenom mišljenju. „To je Sokratova specifičnost i značenje: on radikalizirakritiku do kraja, a ipak živi pod apsolutnom instancijom, koja se može zvati istina, dobrota, razum.“ Jaspers, 2008,17. Što god se u realnosti dogodilo, ovdje ostaje za njega čvrsto stajalište. Ono se ne rasplinjava u beskonačnoj metamorfozi stvari. No kada dođe do nesreće, kada se na nj sruši nepravda i uništi ga vlastiti polis, onda on potpuno živi prema aksiomu: bolje je podnositi nepravdu nego je nanositi. Tako je Sokrat 399. godine doveden pred sud pod optužbom: Sokrat se ogriješio o zakon jer ne vjeruje u bogove domovine, poklonik je vjerovanja u neku novu vrstu demonskog, kvari omladinu. Sokrat je, očigledno, desetljećima ignorirao optužbe. Za njegova života nije postojala literatura koja bi branila njegovu filozofiju. On sam nije napisao nijednu riječ. Sokratova smrt odredila je njegovu sliku i njegov utjecaj.On je mučenik filozofije. Ali je i sud o pravnom ubojstvu najvećeg građanina Atene dovođen, jednako tako, u pitanje: Sokrat se, navodno, bez teškoća mogao spasiti odgovarajućom obranom. Prkoseći ljudskoj snazi, Sokrat je namjerno ismijavao suce. Nije htio izbjeći pogubljenje lako izvodivim bijegom. Nije pokazao nikakvu spremnost na priklanjanje nepisanim konvencijama zajednice. Sokrat je sam izazvao svoju smrt, on je nju tražio; nije riječ, dakle, ni o kakvom pravnom ubojstvu već o pravnom samoubojstvu. Platonovo opisivanje Sokrata i njegove smrti je labud koji umire pjevajući. Labud koji je osjetio blizinu smrti i pjevao iz sve snage, radujući se što se približavaju Bogu jer su njegove sluge.

3

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Ni u koje vrijeme se nije bojao smrti već je govorio kako je samo njegova sudbina pomaknula vrijeme odlaska. Premda Sokrat nije ostavio nikakvo djelo, nikakvo učenje,a najmanje neki sustav, započeo je najjači pokret grčke filozofije. On traje sve i danas. U epohi prosvjetiteljstva Sokrat stoji u znaku mislioca neovisnosti i moralne slobode. Sokrat se spominje zajedno s Kristom. Sokrat i Krist zajedno se suprotstavljaju grčkoj religiji. Sokratova samospoznaja je put spoznaji boga. Sokrat je uvidio da se čovjek može usuditi približiti božanskom samo sa čistim duhom, neuprljan zemaljskim osjećajima. Sokratovo mišljenje prelazi sve okvire, nošeno je istinom koja je dotaknuta samo u formama znajućeg neznanja, nošeno je vjerom da se istina i stvarnost ukazuju samo poštenom mišljenju. Budući da nije ostavljao nikake zapise i da se samo spominje u raznim razgovorima i pjesmama, da imamo opise Aristotela, Platona i drugih, postavlja se pitanje o njegovom postojanju ali zahvaljući Platonu i opisima, Sokrat ima više izgeda od Konfucija, Isusa ili Budhe da je postojao. Zašto se Sokrat spominje s Budhom, Konfucijem i Isusom? - zato što su sva četvorica pridonjela razvoju kasnije filozofije. Sokrat je napredovao mišljenjem, kod Budhe je to meditacija i odgovarajući način života, kod Konfucija obrazovanje koje je više od pukog učenja, a kod Isusa predavanje Božjoj volji bez osvrtanja na svijet. Sokrat i Isus su umrli nasilnom smrću zbog sila ovoga svijeta; Budha je izveden na svoj put kroz stvarnost umiranja; Konfucije je vidio smrt, a da joj nije pridavao bitan značaj. Svi oni odnose se prema smrti i patnji kao prema pravom fundamentalnom stanju ljudskog opstanka. Sokrat i Isus su kao povijesna stvarnost izrasli do uzora kakvi su postojali u mitu i pjesništvu u drevna vremena. Ljubav prema neprijatelju: Četvorici »sudbonosaca« ukazuje se univerzalno čovjekoljublje bez ostatka. Sokrat kaže u Kritonu: »Ako netko doživi zlo, nepravedno je uzvratiti zlom«. »Onaj koji je doživio nepravdu, ne smije ponovno napraviti nešto nepravedno«.

4

LJUDI SUDBINE: SOKRAT

Usporedimo Isusa i Sokrata: Isus poučava objavljivanjem Radosne vijesti, Sokrat uvlačenjem u mišljenje. Isus zahtijeva vjerovanje, Sokrat dijalektiku mišljenja. Isus djeluje neposrednom ozbiljnošću, a Sokrat neizravno, čak i kroz ironiju. Isus iznosi što je spasenje, Sokrat povod da se za njim traga. Zašto su baš Sokrat, Budha, Isus, Konfucije imali tako djelotvoran utjecaj, ane drugi? Ono malo u što povijesna kritika ne dira čini to neshvatljivim. Ovi su ljudi bez svjetovne moći, bez demagoških i sofističkih čarolija duhovno osvojili ljude kroz odricanje, trpeći i sami. Oni djeluju i kasnije protiv prikrivanja i izvrtanja koja razaraju, oni postaju polazište novih pokreta zahvaljujući ponovnom slušanju njihovog izvornog glasa. Njihova se veličina pokazuju u tome što ne prestaju djelovati. Njih četvorica su svojim vjerovanjima i nastojanjima u samog čovjeka doveli sami sebe do savršenstva svojih umova, a također ujedno i pojedince koji su vjerovali i tražili istinu poput njih. Isus je patio u svojem životu ali nikad nije tražio svoje spasenje nego je uvijek tragao za istinom i pokušavao kroz svoju patnju doći do razumnog riješenja, a tako i Sokrat premda mu je nanešena velika nepravda on nije tražio izlike ili oslobođenje ili nešto drugo nego je pokušavao izvući iz toga svega pravu bistrinu i istinitu realnost.

5

ZAKLJUČAK

Sokratovo mišljenje kao filozofija s postavljanjem pitanja o svemu, kao instanca na putu za pronalascima odgovora o kojima ništa ne zna, u svjetovnom kao umni razgovor nadilazi sve postojeće. I kao takav ostaje sve do danas gdje se i mi danas zapitamo dali su takvi ljudi kao što su Sokrat, Budha , Konfucije i Isus zapravo postojali ili su to samo priče i mitovi, koji nam pokušavaju uljepšati prošlost čovječanstva. Prateći Sokratovu filozofiju mišljenja i postavljanja pitanja moramo i mi sami sebi postaviti pitanje u što vjerujemo i koja je zapravo istina jer samim postavljanjem pitanja potičemo sami sebe na učenje i razmišljanje, a time i sami sebe poboljšavamo kao osobe. Svaka osoba ili čovjek na ovom svijetu je jedinka sama za sebe i svi se razlikujemo, ali kad je pitanje znanja i želje za istinom mislim da bi svi trebali biti isti, da bi svaki čovjek trebao imati volju i želju za svojim razvijanjem i napredovanjem da postane bolji i kompletniji kao osoba. Jer osoba koja je spremna za svaku nedaću i svaki događaj kao i sam Sokrat postaviti pitanje zašto se to dogodilo i razvijati misli i straživati pravu dubinsku istinu je sposoban opstati. Sokratu , Budhi, Konfuciju i Isusu kao >>Ljudima sudbine<< možemo zahvaliti jer su postavili temelje današnje filozofije jer su već u ono vrijeme dokazali da su ljudi bića koja su sposobna tražiti znanje i dobiti istinsku spoznaju o životu, da nisu samo ovce koje će slijepo pratiti nečije naredbe.

6

LITRATURA

Jaspers, Karl (2008), Ljudi sudbine (Sokrat, Budha, Konfucije, Isus), Zagreb:AgfMhttp://hr.wikipedia.org/wiki/Sokrat

7