Solo - Rana Dasgupta (vPRINT) · Rana Dasgupta / SOLO 13 Ponekad, kasno noću, kada je televizor isključen, on odnekud odozdo čuje beskrajnu zvonjavu telefona i leži budan, pitajući

Rana Dasgupta

IzdavačbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 550-495Fax: + 387 33 [email protected] www.buybook.ba

za Izdavača Goran Samardžić Damir Uzunović

Naslov IzvorNIka Solo, Rana Dasgupta Copyright © 2009, Rana Dasgupta All rights reserved

PrIJEvod s ENGlEskoG Mirko Rajić

UrEdNICa Ida Hamidović

IzvrŠNa UrEdNICa Vesna Bičić

lEkTUra Vlasta Brajković

korEkTUra Buybook

dIzaJN NaslovNICE Aleksandra Nina Knežević

dTP Amir Hadžić

ŠTamPa Grafotisak, Grude

Sarajevo, 2010.

Rana Dasgupta

SOLOS engleskog preveo Mirko Rajić

za moju dragu Monicu

STAV PRVI

“Život”

Magnezij

1

IZNENADA SE PROBUDIO, u gluho doba noći. Nepri-rodno je vruće za ovo doba godine; boli ga grlo i znoj je u svim naborima njegove kože.

Oteturao je do sudopera da popije vode. Zatim je sjeo u fotelju i šmrknuo nekoliko puta kako bi pročistio nos.

Modernizuju autobusku stanicu pod njegovim pro-zorom, čak i u ovo doba čuje vrisku bušilica.

Kako bi se umanjio kriminal, na platou pred zgradom postavljena su dva zasljepljujuća reflektora. Čini se da su oni zavarali ovdašnje ptice, koje jutarnje horsko pjevanje sada započinju usred noći, baš kada ovaj čovjek uspije da zadrijema. Upravo u ovom trenutku one krešte kao pomahnitale.

Čovjek hropće u fotelji, prži ga halogena svjetlost koja dopire spolja, dok u sobi ipak vlada mrak.

Ne pomišljajući na to koje je doba noći, putnici na autobuskoj stanici su veoma dovitljivi u stvaranju buke; viču, treskaju i turiraju svoje smrtno bolesne automobile, kao da niko ne pokušava spavati.

Čovjek se bliži kraju desete decenije života, njegov stan je na četvrtom spratu.

Dnevna soba ima četiri s tri i po metra. Pored je spa-vaća soba, a na kraju je kuhinjica. Prozor gleda na tezge

SOLO / Rana Dasgupta12

pred autobuskom stanicom, gdje ljudi prodaju robu iz Kine: budilnike, kaiševe za satove, plastične biljke, bate-rije, majice, suvenire i tako dalje. Ima i dilera deviza, koji sjede i čekaju da trguju s onima koji autobusima stižu iz drugih zemalja.

U jednom uglu čovjekovog plafona postoji pukotina, tu prokišnjava. Voda se kroz gips polako raširila u oblik koji liči na kartu Australije i prouzrokovala ljuštenje boje i vazda prisutni miris vlage.

Prozor je okrenut ka zapadu; zato je stan najsvjetliji predveče.

Država još uvijek smatra za shodno da mu svakoga mjeseca isplaćuje penziju kako bi ga održala u njegovoj neimaštini. Kada se penzionisao, prije mnogo godina, taj iznos je bio sasvim dovoljan: živio je sam i imao je malo potreba. Ali poslije svega što se izdešavalo s ekonomi-jom, njegova penzija je postala bezvrijedna, a ušteđevina je nestala. Da nije velikodušnosti njegovih susjeda, koji mu svakoga mjeseca kupuju hranu i druge potrepšti-ne, sada bi se nalazio u zabrinjavajućoj situaciji. Dobri su oni ljudi: plaćaju mu televizijsku pretplatu, a jedna komšinica mu čak kuha obroke, jer sam to više ne može.

Ali on ne voli da ih poteže svaki put kad mu zatreba još kafe ili toalet-papira. Dugi je niz godina on na ovom svijetu i smatra kako ima prava da očekuje da te stvari dobije i bez traženja.

Događaji su čovjeka oslijepili. Ipak, njegov sluh je ne-dirnut, a glavna zabava mu je još uvijek televizija. On sjedi pred takmičenjima ljepote, pred telešopom, i loše sinhro-nizovanim dramama iz Engleske, putopisnim emisijama, njemačkom pornografijom i sličnim vrstama savremene mudrosti.

Rana Dasgupta / SOLO 13

Ponekad, kasno noću, kada je televizor isključen, on odnekud odozdo čuje beskrajnu zvonjavu telefona i leži budan, pitajući se gdje se to na svijetu nalazi izvor te če-žnje, i za čim u ovoj zgradi tako uporno traga.

Tokom popodneva, povjetarac sa zida pod prozorom donese slab miris urina. Svi muškarci koji prođu kroz autobusku stanicu sakriju se iza tog zida i olakšaju se uz njega. Na stanici ima i javnih toaleta, ali izgleda da oni nisu baš nikakva konkurencija tom zidu, koji neodolji-vo privlači sve muškarce pune bešike. Čak i muškarci koji nikada ranije nisu tu bili i ne znaju da je prekriven dvadesetogodišnjim smrdljivim talogom ne pogledaju dvaput oronule kabine ukraj trga. U svakom trenutku se dvojica ili trojica mogu vidjeti kako stoje u zaklonu tog zida i otresaju posljednje kapi.

Žene koriste kabine, čak i takve, oronule.Smrad tokom vrućih dana postaje neizdrživ, pa kiša

dolazi kao blagodet, sapirući sve. Kada je pljusak, slijepac sjedi kraj prozora i sluša različite zvukove prskanja blizu i daleko: svilenkasti šum u krošnjama, teško dobovanje po plastičnim rezervoarima, rasprskavanje o čvrste kolovoze i trotoare, razne metalne tonove s krovova automobila i šahtova, baritonsko treperenje cerada, ljepljivo izlivanje blata, koncentrisano šikljanje iz oluka – i tako, na trenu-tak, pejzaž izranja, a on se prisjeća kako je to vidjeti.

Ako se izuzmu leđa, koja ga svakog jutra muče, zdravlje mu je još uvijek prilično, pa ipak, prostom snagom bro-jeva uzev, smrt zasigurno nije daleko.

Kao dijete, posmatrao je svoju baku kako na stabla pred kućom kači biografije umrlih. Ona je došla iz jed-nog sela s obale Crnog mora – sada odsječenog granicom


– i upravo su postignuća mrtvih iz tog dalekog sela bila pobrojana na stablima ovog ponositog i u jednakim raz-macima posađenog drveća. Izgledalo je kao da je svako-dnevno dan smrti ovog ili onog stanovnika tog udaljenog mjesta i baka mu je za vrijeme jutarnjeg čaja pripovijeda-la o njima, dok je pisala čitulje. Trakama ih je privezivala za stabla, gdje su se postepeno raspadale na kiši, da bi na-redne godine bile zamijenjene.

“Kako se sjećaš toga?”, pitao ju je opet i opet, jer je izgledalo nevjerovatno da se čitava povijest te izgublje-ne dinastije nalazi sačuvana u njenom umu. Međutim, njegov otac se nije slagao s ovim seoskim običajem i njen život nikada nije zapisan i okačen na drvo.

Osjetljiv na onostrano, kao i sva mala djeca, čovjek je u to vrijeme imao snažan osjećaj generacijskih neizmjer-nosti. Vidio je ljude koji su zatvorenih očiju pokopani u zemlju; zamišljao je presjek zemlje sa slojevima usnulih tijela tako vrtoglavo dubokim da je bilo jednostavno po-vjerovati kako lakoća života na površini zemlje nije ništa drugo nego njihov kolektivni san. Jer su sanjači, tihi i vječni u svom vlažnom utočištu, neuporedivo brojniji od onih kojima su oči otvorene.

Ovaj stari osjećaj se čovjeku nedavno vratio, kada je slušao televizijsku emisiju o gradiću koji je nestao pod vodom pošto je sagrađena brana. Brana je osamdeset godina kasnije stavljena van funkcije i uklonjena. Jezero se povuklo, rijeka se vratila u svoje nekadašnje korito, a gradić je ponovo izašao na svjetlost dana.

Naravno, pretrpio je veliku štetu. Voda je rastvorila gips sa zidova i krovovi su se obrušili. Drvene građe-vine su, dio po dio, otplovile. Drveće je bilo propalo, a čitav grad je sedmicama poslije odvodnjavanja smrdio


na mrtvu ribu i riječnu travu. Ipak, na ulicama je bilo parkirano nekoliko automobila – starih modela, kakvih se ovaj čovjek sjećao iz svoje mladosti. Satovi su bili stali u različito vrijeme, a pred bioskopom su još uvijek bili istaknuti nazivi starih filmova. Sve ovo vrijeme su čvrsto stajali putokazi, kazujući put ka podvodnim odredišti-ma. U svakoj je kući bilo zaboravljenih predmeta. Neko je u jednoj kuhinji pronašao teglu kiselih krastavčića, probao ih i ocijenio da su još uvijek dobri.

Još je bila u životu nekolicina starih koji su tu živjeli prije potopa; odvezli su ih u gradić da ga ponovo vide i za njih je to bilo kao da su vraćeni u maštariju iz djetinjstva.

Ovaj čovjek se u posljednje vrijeme zanima gacanjem kroz tokove glavnih događaja u svom životu ne bi li ot-krio kakvi artefakti tu leže potopljeni. Naravno, oko sebe nema porodicu, svi prijatelji su nestali i on zna da nijednu živu osobu njegove misli ne zanimaju. Ali on je živ već dugo, i ne želi da nestane tako što će bezumno iščiljeti.

Prije nego što je izgubio vid, pročitao je jednu priču u nekom časopisu: grupa istraživača je naišla na zajedni-cu papagaja koji su govorili jezikom društva uništenog skorašnjom katastrofom. Zapanjeni ovim otkrićem, oni stave papagaje u kaveze i pošalju ih kući kako bi lingvisti zabilježili ostatke izgubljenog jezika. Ali papagaji, među-tim, već zastrašeni razaranjem kome su svjedočili, uginu tokom transporta.

Čovjek prema ovim pticama osjeća bratsku bliskost. Osjeća da, kao i one, nosi u sebi rasparčano naslijeđe, a previše je uzdrman da bilo šta nekome prenese.

Zato on ponovo pročešljava svoj život. Nema bogat-stvo ni nasljednike, a ako ima nešto da ostavi iza sebe, to će sigurno biti zatureno i teško će se pronaći.

2

ČOVJEK SE ZOVE ULRICH. Za apsurdnost ovog ime-na možemo okriviti njegovog oca, koji je naprosto bio zaljubljen u sve što je njemačko. Tokom godina, mnogo je vremena potrošeno na ovo objašnjavanje.

Ulrich je rođen tu, u Sofiji, u impozantnoj kući na Bulevaru Dondukov, preko puta restorana Šumenska. Tu kuću je u bečkom stilu sagradio Ulrichov otac, za vrijeme godina obilja: unajmio je austrijskog arhitektu i naručio fasadu u štukaturi ukrašenu lirama, posudama prepu-nim voća, kao i odvažno napisanom godinom: 1901.

U to vrijeme, ljudi poput Ulrichovog oca, muškarci u odijelima, sa šeširima, bili su manjina u Sofiji. Broj-nije su bile svinje, magarci i zabrađeni seljaci, koji su tjerali kola sa živinom i tikvama. Nadmašivali su ih po sjaju uvaženi jevrejski i jermenski trgovci, koji su poslo-ve sklapali okruženi mirisnim dimom, svilom i pljuva-onicama. Jedva da su razumjeli govor seljanki s pijač-nih tezgi, koje su sjedile i zvečale gvozdenim obručima. Tempo njihove trgovine nije određivalo radno vrijeme banaka, već spori hod kamila, koje su u karavanima stizale iz svih krajeva Otomanskog carstva, donoseći ćilime i zlato turskim trgovcima oko Banja Baši džami-je. I bili su nemoćni pred Ciganima koji su povremeno dolazili i preplavljivali grad, formirajući tokom jednog


popodneva titravo naselje kožnih šatora i ognjišta, is-punjavajući bazare drangulijama iz inostranstva i sijući nemirne misli među djecom.

Ali ljudi u odijelima su imali planove za širenje. Kako je Otomansko carstvo doživljavalo oseku, tako se Bu-garska našla nasukana u Evropi – a ovi ljudi su kovali planove da svoju provincijsku tursku varošicu pretvore u novu evropsku prijestolnicu. Kako bi saznali šta je za to potrebno, proučavali su Berlin i Pariz, i sve to – ka-tedralu, tramvajske kolosijeke, univerzitet, kraljevsku palatu, muzej prirodnih nauka, državno pozorište, dr-žavnu skupštinu – sve su vjerno nanovo stvorili u Sofiji. Na ulazima u buduću metropolu stajali su stogovi sijena veliki kao planine, kako bi se prehranili brojni konji što su dovlačili kamen i čelik potreban za nove građevine, a trgovci i radnici su dojurili do močvarne praznine koja je ostajala za svime što je bivalo srušeno.

Ulrichov otac je bio željeznički inženjer. U mladosti je imao sreće da je studirao na Rudarskom fakultetu u Freibergu u Moravskoj, i karijeru je započeo na željeznič-koj trasi Beč – Istanbul, koju je gradio baron Hirsch. Još u vrijeme najranijih Ulrichovih sjećanja, njegov otac je širom Anadolije i Mezopotamije radio za Philippa Holz-manna, izvođača radova ogromnih investicija Deutsche Bank u željeznicu Otomanskog carstva; on ga je postavio za glavnog inženjera nove trase od Berlina do Bagdada.

Za Ulrichovog oca nije postojao plemenitiji, filozof-skiji poziv od željezničkog. Dok je sanjario, brkovi su mu drhtali od pomisli na vijuganje sjajnih šina koje su se pružale preko kontinenata. Kraj crkava, sinagoga i džamija vidio je kako na novim zdanjima niču krovovi od čelika i stakla, a unutra se odmotavaju table s redom


vožnje, zračeći obećanjem otkrića. Na vrhuncu ovog maštanja, lebdio je nad crtežom površine planete, sada omotane dvostrukim čeličnim linijama i konačno pre-puštene nauci i razumijevanju.

Kada je putovao, činio je to drugom klasom, kako bi se našao u društvu zadivljenih, tradicionalno odjevenih porodica, koje su se prvi put našle u željezničkom vago-nu. Prisluškivao je njihove bojažljive komentare, upadlji-vo je brundao i odmahivao glavom; i dok ga je Ulrichova majka prijekorno lupkala rukavicama, on je čekao pravi trenutak da se umiješa.

“Sve vas preklinjem: ne plašite se!”, počeo bi visoko-parno. “Ovo je naučni put, sagrađen u skladu s Newto-novim principima! Čak i ako bismo putovali triput brže nego sada, opet bismo bili sasvim bezbjedni!”

Uvjerivši se zadovoljno da je svako bezumno nakla-panje prestalo, ustao je da se obrati prisutnima.

“Dobri i prostodušni ljudi, koji ste do sada putovali onoliko brzo koliko je jadni konj mogao da vas vuče kroz blato, imate tu sreću da doživite dan kada ćete biti pone-seni brzinom misli! Pamtite ovaj trenutak i pomislite na brzinu koja vaše umove sada baca u ponore užasa; jer, to u vama tutnji novo doba.”

Kada se neka seljanka zabradila maramom i požalila na mučninu koju izaziva brzo promicanje krajolika, on je uperio prst u horizont i zamolio je:

“Ne gledajte u makove pred prozorom, gospođo, jer one projure brže no što vaša čula to mogu da prihvate. Umjesto toga gledajte u daleke crkvene zvonike i plani-ne, čije je kretanje blaže. Jer to je vizija našeg novog doba: oslobođeni smo kratkovidosti koja je tjerala ljudska bića da zure u svoj jadni komadić zemlje i ognjem i mačem


proglase svoju nadmoć nad drugima. Od sada će gledati daleko i posmatrati zajedničku budućnost!”

Kako se nesretna meta ovog izliva još dublje povukla pod maramu, njen krotki muž je viteški na sebe privukao vatru, pitajući bojažljivo ponešto o načinu na koji su šine postavljene, ili o signalnim svjetlima – na šta je Ulrichov otac opširno i oduševljeno odgovarao, gestikulirajući s uzvišenošću kojom je bio obuzet, i odvijao tehničke cr-teže zarad obrazovanja svoje publike.

Kad god bi ujutru stigle novine s vijestima o nekoj željezničkoj nesreći, danima bi bio bijesan. Psovao je pospane skretničare ili pijane mašinovođe, koji su idio-tlucima, sakaćenjem i smrću izdali doba nauke. “Prestat će već ti užasi”, uzvratio bi ljutito kada bi neko odlučio da razgovara s njim o tome. “To je samo pitanje vremena.”

Veliki dio djetinjstva Ulrich je proveo u kupeima i hotelima, slijedeći očev posao. Čitavo domaćinstvo bi bilo na putu po nekoliko sedmica, odlazeći tamo gdje su šine prestajale. Tamo su bile armije radnika, na hiljade njih, sa šatorima međ žbunjem, pod svodom od praši-ne, koja je kilometrima unaokolo svjedočila o njihovom radu; bilo je tu Italijana, Grka, Jermena, Turaka, Arapa, Kurda i drugih, iz svih krajeva Carstva – udarali su ma-ljevima o pustinjsko tlo pod nadzorom izaslanika Visoke porte, s glavama pod turbanima, i njemačkih inženjera, s ušiljenim brkovima. Gomila kuhara, doktora, prosti-tutki, piljara, muzičara, prodavaca duhana i plesača na-predovala je s njima duž zamišljenog puta, a kada bi dan zgasnuo, pod zvijezdama bi izniklo mnoštvo vatri, pilići i koze bi bili nabijeni na ražnjeve, a nad plamenove po-stavljeni veliki gvozdeni kazani. Tada su svi jeli, šalili se, spavali, svađali se i pišali, dok su ih krda kamila i konja


ravnodušno gledala. Taj je zbor prevlačio srebrne linije preko anadolske šikare od same metropole; a Ulrichov otac je mogao da zaplače od grandioznosti svega toga.

Najranije sjećanje koje Ulrich ima jeste ovo: on sam noću leži pod prozirnim platnom, ušuškan u ćebe. Na pragu njegovog sluha je žamor svjetine, a on na platnu iznad sebe posmatra trzavo obličje guštera ocrtano trepe-ravom vatrom. Ipak, oči mu ne sjaje zbog toga, već zbog muzičara. Već u tom uzrastu on ne mora da vidi plesanje da bi znao kakve reflekse muzika budi u ljudskom tijelu.

Poslije toliko godina melodija je iščiljela, ali on se još uvijek sjeća njenog uticaja na njegovo ušuškano dječije tijelo.

Čuva još jedno pamćenje iz tog perioda, ili ubrzo na-kon njega: provalu bijesa njegovog oca u jednom kafeu u Istanbulu, kada se politika umiješala u njegov posao. “Ako je Britanska imperija tako lomna da je par čeličnih šina može srušiti – onda nek se sruši! Zar da nam prijete jer se približavamo njihovim trasama, jer se bližimo nji-hovoj Indiji, njihovom ljubljenom Sueskom kanalu? Mi smo ovdje da zbližavamo narode svijeta, a to je misija koja se može oduprijeti bilo kakvoj osudi!”

Izazvan nepravdom, lupao je nogom o pod, i Ulrich je naučio da je moguće ljutiti se i na ljude koje ne poznaješ.

Pokazalo se vremenom da je idealizam Ulrichovog oca smetnja. Kada su za vrijeme rata Britanci uništili že-ljezničku prugu u čijoj je izgradnji učestvovao, on je to doživio kao lični poraz, kao da su se eksplozije desile na nervnim grananjima njegovog tijela, i to ga je grizlo do kraja života. Pokušavao je da svoju zemlju što brže izvu-če iz Azije i nije vjerovao da će ga jednog dana razoriti razuzdanost Evrope.


Ulrichova majka se zvala Elizaveta. Ulrich se tokom čitavog svog života, kada je želio da je zamisli sretnu, vraćao jednom sjećanju. Budi se u svom šatoru u pustinji i vidi da su njegovi roditelji već ustali. Otpuzi u zoru, još uvijek sanjiv: gore vatre potpaljene za doručak, kami-la iskašljava oblake u prohladnom vazduhu, a horizont je gladak i dvobojan. Njegova majka sjedi na drvenoj hoklici i pijucka vreo čaj, a on ispod njene ešarpe zuri u sunčev balon, koji se izdiže iznad ivice svijeta i njen osmijeh boji u narandžasto.

Pokupila je nešto turskog i arapskog, i voljela je da se s mazgarem uputi među stanovništvo i posjeti mještanke. Crtala im je bugarsku narodnu nošnju da bi stekle pred-stavu o tome odakle dolazi, a vodila je mali dnevnik o njihovim vjerovanjima i običajima. Ponekad bi odsustvo-vala po tri dana, putujući dolinom Tigrisa samo sa svojim sinčićem, bugarskim slugom i kurdskim vodičem.

Da li se Ulrich zavarava kada zamišlja da je s njom stajao u drevnom manastiru uklesanom u stijene, neg-dje na putu za Mosul, gdje se ostarjeli episkop zavjetovao na šutnju i živi osamljen na vrhu nepristupačne planine? Ne, zasigurno: jer sjeća se da je gledao naviše u zapa-njujuće oštru kosinu, odakle je taj čovjek svakodnevno spuštao korpu po hranu – korpu kojom će, kada ga op-hrva posljednja bolest smrtnika, spustiti poruku kako bi mogli da se popnu i preuzmu tijelo. Ulrich se sjeća da je jeo dudinje i nar ubran sa stabala kraj Tigrisa, i sjeća se sveg onog cvijeća, i svoje majke kako se smije s kurdskim vodičem i kaže: Ovo je raj.

Još nešto oteto od prošlosti: Ulrich je obučen u cr-venu košulju (jer je nošenje plave boje uvredljivo za Ye-zidije) i sjedi u mračnoj prostoriji u niskoj kući čiji je


prag ukrašen naslikanom zmijom. Na prostirci sjedi neka žena s gracioznim ukrasom na glavi (čiji neobični nabori dječačića onespokojavaju), koja s velikim uživa-njem na kockice siječe neku sočnu materiju, što joj pr-ste čini sjajnim. Neprestano ga posmatra s prodornom znatiželjom i bez upozorenja poželi da ga tim ljepljivim prstima pomiluje po obrazima. On trči i sklanja se iza majke, koja ga dodatno sablažnjava time što uzima jednu od tih sirupastih kockica, jede je i izražava zadovoljstvo. Na putu kući, ona mu priča da su ti ljudi bili žrtve divljih napada i žive u strahu od velikog masakra: njihova reli-gija je uvreda za muslimane koji žive u tim krajevima i, sada kada se Carstvo raspada, neprestano su u opasnosti. I zbog narcisizma djetinjstva ispunjava ga žaljenje što je toj ženi pred smrt uskratio svoj obraz.

Ulrich pamti jedan noćni izliv gnjeva prema Elizaveti kada se vratila s jedne od svojih ruralnih ekspedicija – a možda ih je bilo manje nego što on sada pamti. Jer, sje-ća se i teške dosade hotela u velikim gradovima, gdje je porodica sedmicama ostajala zajedno, i restorana, gdje je njegova majka učestvovala u beskrajnim političkim raspravama. Elizaveta je imala žarku strast prema deša-vanjima u Otomanskom carstvu – redovno je pisala o njima za bugarske novine – i najzadovoljnija je bila kada je razmjenjivala političke analize s drugim informisanim posmatračima. Ovi razgovori su uznemiravali njenog sinčića. Mrzio je te diplomate i biznismene čiji su je ar-gumenti toliko zanimali, i pokušavao je da prekine nji-hove govorancije suzama i neizmjernim izlivima bijesa. Razvio je niz lukavstava kojima je otimao Elizavetinu pažnju od njih i, mada je ona uspijevala da se odupre neko vrijeme, njegovo žaljenje na mučninu, glavobolju i


zvonjavu u ušima vremenom bi je primoralo da se s njim ukrca na voz za Sofiju.

Tokom puta je pjevao, sretan što je ona ponovo samo njegova. Bio je radostan kada bi stigli kući (hladnoj i mračnoj, osim jednog malog ugla kojeg je u životu odr-žavao pokret njegove bake) i otrčao je da se igra s djecom iz komšiluka koju je poznavao. Međutim, svaki put je ot-krivao da su prerasli igre koje je s njima igrao prije nego što je bio otišao, i okretao se drugima, koje nije poznavao – onima koji su, činilo se, proračunato isključivali povre-mene posjetioce kao što je on.

Možda je zato Ulrich postao tako osamljeno dijete. Njegova soba na spratu te kućerine, ukrašena štukatu-rom, postala je najpostojanija stvar u njegovom svijetu i on ju je ispunjavao bogatim isijavanjem svog maštanja.

Njegov otac je bio ozlojeđen ovim ranim znacima in-trovertnosti.

“Dovoljno si privilegovan, i to u tako mladom dobu, da možeš uživati u društvu talentovanih i uticajnih lju-di – a ti samo mucaš i češeš se, i držiš se za stopalo, kao neka budala. Ti, sine, nećeš biti propalica. Neću to do-zvoliti, ni po koju cijenu.”

3

KAKVOM SE TO ALHEMIJOM u dječaku budi opsesija?Moguće je da je neko dijete koje je prošlo kroz Ulrich-

ova rana iskustva donijelo strast prema mašinama. Otac ga je bodrio da to razvija, nježnim prikazima motora i sjajnim oponašanjem pokretnih dijelova svojim dugim bijelim prstima. Ili je mogao postati opčinjen istraživa-njem, ili proučavanjem naroda. Ali postojalo je nešto što je bilo naprosto čudesno za Ulrichova rana zapažanja.

Jednoga dana, kada su kod kuće bili samo on i Eli-zaveta, čula ga je kako pjeva. Prateći zvuk, zatekla ga je, iako još nije imao ni šest godina, kako izvodi svoj solo usred raskošnog salona, gdje je na zidovima visio niz re-produkcija s prikazima Ringstrassea, koje je njen suprug nekada kupio u Beču. Ulrich je iz svog dječačkog grla izvlačio pristojne imitacije cviljenja violine i improvizo-vao je melodiju s takvim poletom da se Elizaveta upita-la odakle je taj duh ušao u njenoga sina. Kretao se dok je plesao, bila je to trzava dječija verzija plesa odraslih, a povremeno bi udario i u doboš. Muzika je postajala sve brža, bez daha, i dok je bubnjao posljednju varija-ciju teme, raširio je oči i tresao glavom od onoga što je iznutra osjećao – sve dok se ovo izvođenje nije završilo konačnom eksplozijom raskoši. Ulrich je na trenutak stajao sasvim nepomično, dok se u prostoriji čulo samo


pucketanje vatre. A onda je skočio da sam sebi pljeska i nisko se poklonio nevidljivoj publici, dok je njegova majka iskoristila priliku da se povuče.

Kada god bi Ulrich čuo da su Cigani stigli u Sofiju, otrčao bi pravo do njihovog logora i molio klonule violi-niste da mu nešto sviraju, cupkajući nestrpljivo sve dok ne bi popustili. Koliko god bili u gradu, pratio bi ih kud god oni krenuli, poskakujući na uličnim uglovima gdje su svirali, imitirajući, sa zamišljenom violinom pod bra-dom, njihovo njihanje, toptanje nogom i kretanje gudala.

Cigani su uvijek odlazili bez upozorenja, tako da bi došlo i jutro kada bi zatekao samo napušten plac, porav-nat i zadimljen, gdje su psi i svinje njuškali ostatke. Tada bi izvadio maramicu i njome mahao ka praznom putu – gest koji je vidio na željezničkim stanicama i koji je smatrao veličanstvenim.

Ulrich je čuo za gramofonske ploče, u koje su ljudi hvatali muziku a zatim ih pečatili, i postao je fasciniran. Porodica nije imala gramofon, ali to ga nije sprečavalo da zahtijeva ploče, jer ga je uveseljavalo da ih slaže po svojoj sobi kao nekakve amajlije. U to vrijeme je u Sofiji bilo veo-ma malo gramofonskih ploča i Elizaveta je u tome otkrila način kako da umiri sina na putovanjima u inostranstvo. Njegovo bez premca omiljeno mjesto na zemaljskoj kugli bila je Herr Sternova prodavnica ploča Odeon u ulici Gran-de Rue de Pera u Istanbulu, gdje je bilo moguće slušati plo-če u magičnoj prostoriji ukrašenoj ćilimima i slikama.

Upravo je Herr Stern upoznao Ulricha s muzikom Džemil-beja, velikog turskog tamburaša, i proširio mu vidike tako da primijeti i jermenske i grčke muzičare, kao i pjevače iz Egipta. Razgovarali su o muzici, o inovacija-ma u opremi za pravljenje tonskog zapisa i o novostima iz


velikih kompanija koje su proizvodile Ulrichove poslasti-ce – Odeon iz Njemačke, Gramco iz Engleske, Baidaphon iz Libana i Victor iz Amerike.

“Da li je Odeon zaista najbolja kompanija, Herr Stern?”, volio je da pita.

“Odeon svakako ima veoma širok raspon”, odgovarao je Herr Stern bez snishodljivosti. “U ovom našem dijelu svijeta, govori se da su snimili mnogo više ploča muzi-čara nego ostali. Mnoge izvrsne majstore, koji su do pri-je neku godinu bili poznati samo u svojim varošicama – sada je Odeon načinio slavnim ličnostima, koje ti i ja možemo slušati kod svojih kuća.”

“Ali Odeon je izmislio dvostrane ploče, a sada ih svi imitiraju. Zato su sigurno najbolji!”

Herr Stern se nasmijao.“Možda si u pravu!”“Hoće li jednog dana neko izmisliti trostranu ploču,

Herr Stern?”Ulrich je bio pun pitanja, ali je odlučio da ne pita zašto

njegova porodica nema gramofon iako su moderne me-singane trube počele da niču u svim kućama u Sofiji u koje su odlazili. Jedne večeri je njegov otac, vidno iznerviran zbog neprestanih klavirskih vježbi djevojčice iz susjedne kuće, iznenada tresnuo o sto kašiku i bijesno se požalio: “Zar se to dijete ne može zaustaviti?” Na to su se gomilale i druge stvari: odsustvo muzičkih instrumenata i koncerata uobičajenih za nedjeljno popodne. Ulrich je primijetio da pjevanje njegove majke utihne kada je otac tu i počinjao je u njoj da osjeća filharmonijsku tugu, tešku poput sjenki s modernih slika, kakve su vidjeli prilikom putovanja u Beč.

Zato je bio iznenađen kada je njegova majka objavi-la, za vrijeme jednog odsustvovanja njegovoga oca, kako


planira da mu kupi violinu. Znao je da je to napad na neizgovorena pravila domaćinstva.

Otišao je s njom do radnje graditelja violina, koja je, naravno, bila vrhunac svih njegovih nadanja: tmurna prostorija u kojoj su visili redovi rumenih instrumena-ta, mirišljavih od drveta i laka. Da bi Ulrich mogao da procijeni ton, graditelj violina je svirao na minijaturnim dječijim instrumentima, gurajući ih pod svoju bradurinu kao da su igračke. Ulrich je izabrao najljepšu od svih. Elizaveta je bila ushićena i rekla je graditelju: “Molim vas, samo mu pokažite kako da je drži, još nema učite-lja.” Tako je čovjek čučnuo iza Ulricha i pomjerao mu ruke kao lutkar, držeći instrument i pomjerajući gudalo, a Ulrich je osjetio da je sve to mnogo teže nego što je isprva mislio.

Samostalno je počeo predano da uči svirati na violini. Obroci i učenje su postali smetnja, sva druga intereso-vanja je zaboravio. Kako nije imao učitelja, proučavao je fotografije violinista da bi vidio kako su držali prste i smislio je vježbe da bi njegove kretnje bile sigurnije. Kada su Cigani sljedeći put došli u grad, Ulrich je s vio-linom otrčao do njih i dosađivao im da ga posavjetuju i pokažu mu kako se šta radi. Pratio je njihovo muzicira-nje s pažnjom kolege muzičara. Kada su otišli, već je bio uvjeren da mu tajne muzike neće izmaći i da violinu neće svirati ništa lošije od ma kog ljudskog bića. Rekao je sebi: “Ja sam jedan od njih.”

“Misliš li da će mi otac dopustiti da imam časove?”, upitao je sumnjičavo majku.

“Mislim da će mu biti nemoguće da odbije kada vidi koliko si napredovao sam.”

“Zaista?”, upita Ulrich, neuvjeren.


“Zašto da ne?”, rekla je, pomalo okolišajući. “Zašto mu ne prirediš koncert kad se vrati? Bit će zaprepašten time šta si postigao.”

Imajući u vidu očevu ljubav prema svemu što ima veze s Bečom, Ulrich je odlučio da izvede valcer koji je orkestar u restoranu Šumenska često svirao, preko puta njihove kuće. Slušao je pokraj prozora restorana sve dok ga nije zapamtio, a onda je počeo da ga svira na svom in-strumentu. Vježbao je taj valcer sve dok svaku notu nije savršeno izvajao za očev povratak.

Te večeri je salon uredio kao koncertnu dvoranu, po-stavio je dvije fotelje za roditelje i jedan oboreni sanduk kao podijum. Obukao je crno odijelce i privezao leptir- -mašnu iz očeve garderobe. Kada je obavio pripreme, po-zvao je slušatelje da se smjeste. Poslije nekoliko žustrih zamaha gudalom kroz vazduh, počeo je.

Ulrichove oči su počivale na ocu, koji je sjedio nakriv-ljen na polovini fotelje. Vidio je kako se na očevom čelu skupljaju bore i posmatrao kako se vrhovi brkova podižu da ih dodirnu. Pomislio je na olujom umršene telegrafske žice, i jato ptica iznad rešetki spuštenih željezničkih rampi. Pomislio je na fotografije koje je jednom prilikom vidio u knjižari, fotografije koje su prikazivale izraze lica duševnih bolesnika izazivane primjenom električne struje na razne mišiće lica. Prisjetio se dana kada je s roditeljima pozirao za fotografiju ispred Opere u Beču, golicanja sklopljenog suncobrana njegove majke po golim nogama, kada je nje-gov otac rekao: “Da su nas samo porazili Austrijanci, a ne Turci, i mi bismo imali malo ove Prosvijećenosti”, a Ulrich se zapitao da li on to govori o nekoj torti. Mislio je na sve osim na muziku, uši mu je usred valcera ispunila snažna zvonjava i muzika je postepeno iščiljela.


Gudalo je nespretno zakačilo žicu dok ga je spuštao i čulo se jedno katastrofalno plink. I porodica je ponovo sjedila u tišini, naglašenoj jedino spoljnim pogrebnim graktanjem vrana.

Otac je iz Ulrichove ruke uzeo violinu i zavitlao njom prema supruzi kao mesarskom satarom.

“Ovo si mu kupila? Zar nismo o ovome već razgova-rali?”

Ljutnja ga je pokrenula i sada je kružio prostorijom.“Nećeš ovo raditi, sine! Neću dopustiti da proćerdaš

život. Muzičari, umjetnici, kriminalci, zavisnici od opiju-ma… Završit ćeš siromašan i osramoćen. Ne dopuštam!”

U trenutku kada je bacao violinu u vatru, Ulrichova majka je već jecala, a kada je prilikom ulijetanja u va-tru violina podigla iskre, od tuge je zakukala i istrčala iz sobe.

Ulrich se, još uvijek držeći svoje beživotno gudalo, pridružio ocu u posmatranju vatrenog uništenja in-strumenta. Primijetio je da lak gori drugačije od drveta koje je prekrivao – bješnje, skoro bijelo – dok je bakar s G-žice kroz oganj odaslao zelenu prugu. Ebanovina nije sasvim izgorjela i, kasnije kad se vatra stišala, ostao je pocrnjeli okvir.

Sutradan, Ulrich je imao priliku da zapazi kako i še-lak1, od koga su napravljene gramofonske ploče, gori na svoj poseban način. Jarkonarandžasto, s razlivenim, ča-đavim plamenom oštrog mirisa.

Ulrich je bio previše mlad da bi pomislio kako se mi-šljenje njegovog oca može naprosto zanemariti. Dugo

1 šelak – vrsta prirodne smole (prim. prev.)


poslije toga je bio kivan i na oca i na muziku. Ali kako se ovo prvo nije moglo mijenjati, ovo drugo je potisnuo duboko u sebe, tamo gdje nije moglo nanijeti još štete. Ono se javljalo samo u skrivenom carstvu njegove mašte, nepovrijeđeno.

Ulrich je riješio da ubuduće bude obazriviji kad je u pitanju privrženost, i predavao se samo kad je bilo ne-izbježno. Kasnije, kada je vidio kako prolaze ljudi koji su odbijali da se odreknu uvjerenja, pitao se da li je to razlog zašto je toliko poživio.

Jedna neobičnost: Ulrichov otac je u svojoj dosljed-noj cenzuri muzike imao izuzetak, a to je bila pjesma ptica. Zapravo, neobično strastveno je volio cvrkut ptica i po zvuku je mogao da razlikuje stotinjak vrsta. Učio je Ulricha da oponaša cvrkut ptica zvižducima i trepere-njem iz grla. Na tom osjetljivom terenu, Ulrich i njegov otac su našli zajednički jezik; uspomene na šetnje u zoru, na koje su išli kako bi čuli jutarnji hor, spadaju u njegove najsretnije uspomene iz djetinjstva.

Documents

Solo - Rana Dasgupta (vPRINT) · Rana Dasgupta / SOLO 13 Ponekad, kasno noću, kada je televizor isključen, on odnekud odozdo čuje beskrajnu zvonjavu telefona i leži budan, pitajući