Click here to load reader

Špiro Kulišić O Etnogenezi Crnogoraca

  • View
    96

  • Download
    36

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Druga strana istorija

Text of Špiro Kulišić O Etnogenezi Crnogoraca

56

piro Kulii: O etnogenezi Crnogoraca

Ovo je knjiga pira Kuliia iz 1980. godine, na autora i na knjigu pokrenuta je hajka od strane beogradskih velikosrpskih faista i njihovih satelita iz Crne Gore

Dr Vojislav Nikevi (Cetinje 1994. godine):PredgovorProlo je blizu petnaest godina od pojave studije O etnogenezi Crnogoraca pira Kuliia u izdanju titogradske Pobjede 1980. godine, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih etnologa iz poslijeratnog vremena. Iako nevelika po obimu (svega 100 strana), ta je studija po izlasku iz peatnje, kao nijedna druga knjiga u Crnoj Gori poslije drugog svjetskog rata, u naunoj i politikoj javnosti izazvala do tada nevienu buru. To je presudno uticalo na to da je ona jo tada prosto razgrabljena, odmah rasprodata, da je u knjiarama nema ve due vremena. A interes za nju je trajan zbog aktuelnosti crnogorskoga narodnosnog i nacionalnoga samoodreenja, koje u vidu pitanja stalno i uporno pokreu brojni negatori Crnogoraca kao samosvojnog naroda i nacije. Meutim, i oni su sami svjesni da takvoj njihovoj raboti Kuliieva knjiga predstavlja veliku prepreku, koju nikako ne mogu da uklone s puta, pa bi najvie eljeli da se o njoj uti, da pane u zaborav. Zato je potranja za njom kod onijeh to ele da se izvorno obavijeste o sutini problema utoliko vea i razlog za njezino drugo izdanje opravdaniji. Ona je i sada traena i vrlo potrebna.Svojevremena pojava knjige O etnogenezi Crnogoraca pira Kuliia, u stvari, znaila je nauni i politiki izazov u tolikoj mjeri da su uloeni ogromni napori od strane onovremene vlasti i strune kritike kako bi se ona jednostavno ubila, njezina nepobitna saznanja o samobitnosti Crnogoraca kao naroda i nacije posve potrla, uzaptila. Budui da spadam u veoma mali krug od svega nekolicine naunijeh radnika sto su je od poetka branili, da sam u njezinu odbranu jo ranije napisao tri lanka u kojima sam na irokoj podlozi analitiko-kritiki govorio o njezinijem visokim naunijem dometima i rezultatima (ali i o nekijem nedostacima to se ponajvie odnose na karakter novovjeke crnogorske plemenske organizacije i na crnogorski jezik), ovdje prvjenstveno namjeravam da pruim odgovor na pitanje zato je Kuliieva knjiga tako nemilosrdno doekana, koji su osnovni motivi i razlozi postojali za to da se ona u naunim i politikim krugovima oglasi za pravu jeres. Na to pitanje danas je mogue dati odgovor jerbo je ve stvorena odreena, neophodna vremenska distanca, od njezine pojave do sada nakupila se i produbila nova znanja o Crnoj Gori i Crnogorcima koja omoguuju da se s te vremenske distance jo jednom provjere Kuliieve glavne postavke o etnogenezi (istoriogenezi ili etnopovijesti) samonikloga crnogorskog naroda i suverene crnogorske nacije. A potonjijeh godina dogodile su se i krupne drutveno politike promjene, s istorijske pozornice otile su one politike snage to su organizovale hajku na Kuliievu studiju, pa samim tijem i njihovi puleni, brojni poslunici iz redova naunika ostali bez podrke i zatite. Nema vie ko da ih pokrene na novu harangu. Sve to bitno doprinosi da se sada i o toj problematici moe slobodnije prozboriti.Ve je tu skoro Drago Nikoli, ugledni crnogorski knjievnik i publicista, uvjerljivo i argumentovano spornu knjigu Kuliia rehabilitovao u tekstu kojim je dokazao da ta knjiga, kojoj se sudilo na naunom skupu prije dvanaest godina u Marksistikom centru Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, nije bila opasna za nauku, niti pak za stvaralake slobode, nego za nauni skup autoritet vlasti i za nadolazei talas velikosrpstva. Po njemu, taj nauni skup, na kojemu je baena na nju anatema, nije dao pun rezultat u osudi zbog oponentnog istupanja grupe crnogorskih intelektualaca, koji nijesu podrali ni partijski stav ni agresivnu nacioargumentaciju naciozvanica, to su poznije razbili SFR Jugoslaviju. Poto su u Nikolievu lanku valjano izanalizirani svi politiki motivi i razlozi koji su stajali u osnovi napada na Kuliievu studiju, ostaje da jo ukaem i na glavne teze od kojijeh su u sferi tadanje nazovi nauke poli reimski naunici, aktivirani i na nju nahukani razni epigoni i trabanti onovremene vladajue politike u tretiranju te studije kao nepoudne jeresi. Za to su do skoro dobijali dravne nagrade.Kuliieva radnja doekana je kao jeretika knjiga stoga to je samobitnost Crnogoraca pojmila i interpretirala u duhu i u skladu s usamljenijem disidentskim pogledima malobrojnijeh crnogorskih naunika koji su poslije 1968. godine u istoriografiji, lingvistici, filologiji, etnologiji, istoriji knjievnosti i u ostalijem drutvenim naukama sve vie polazili od ispravno postavljene teze o tome da oni po svojemu etnikome porijeklu nijesu nikakvi Srbi ve autohtoni istorijski narod, duboko ukorijenjen u ranu dukljansku i zetsku srednjovjekovnu prolost i novovjeka nacija, postepeno formirana jo od kraja XV vijeka u procesu kontinuirane pionirske borbe neprestane kao graanske revolucije i najznaajnijega njezinog konstituensa. A zvanino stanovite u tijem disciplinama i u politici temeljilo se na postavkama iz lanka O crnogorskom nacionalnom pitanju Milovana ilasa (objavljenom u Borbi 1. maja 1945. godine) i potom prihvaenome od strane vlasti kao oficijelnom. U tome lanku izriito stoji: Srbi i Crnogorci su jednog (srpskog) narodnog porijekla, jednog korijena, ali je razvitak u nacije, razvitak nacionalne svijesti, iao razliitim putevima. Iz injenice, da su Srbi i Crnogorci jednog porijekla, graanski teoretiari i sitnoburoaski politiari, koji ne shvataju sutinu nacionalnog pitanja i zakone formiranja nacija, izvukli su zakljuak o jednoj naciji, zakljuak koji je ustvari bio ideoloka osnova i opravdanje hegemonizma. Dogmatski polazei od Staljinove premise o tome da nacije nastaju tek s pojavom kapitalizma, ilas smatra da su Crnogorci sve do kraja XIX stoljea predstavljali samo etniku grupu srpskog naroda i da su se od Berlinskog kongresa (1878) u procesu nastupanja kapitalistikijeh drutvenih odnosa oformili u nacionalnu individualnost. To je ilasovo gledite postalo zakon.Obje ilasove navedene postavke, prva o navodnome srpskom etnikome porijeklu Crnogoraca i druga o kraju XIX vijeka kao o toboe donjoj vremenskoj granici od kada se samooblikuju kao nacija, pogrijene su. Prva zato to se narodi ne odreuju na bazi podrijekla, svojega niti pak bilo ijeg, nego na temelju zajednikoga interesa to populacije razliitoga, mijeanog etnikog sastava, sjedinjuje u individualizovani socijalni kolektiv. Naprotiv, takav kolektiv u sluaju svakoga naroda, pa i Crnogoraca, odnosno njihovijeh prijethodnika Dukljana/Zeana, mogao je nastati tek onda kada je bilo razoreno njihovo ranije zajedniko slovensko rodovsko plemensko podrijeklo, kada su se s preobrazbom kolektivne svojine u privatno vlasnitvo raspale doseljene slovenske rodovsko plemenske drutvene strukture i kao takve postale otvorene za oroavanje enidbenijem vezama s pripadnicima inorodnih etnikuma u vrijeme njihova imovinskoga raslojavanja, klasnog dijeljenja. A druga ilasova postavka je neodriva usljed toga to postanak i razvoj crnogorske nacije dovodi u vezu s pojavom kapitalizma kao jedinijem izvorom to je iznjedrio ekonomski najrazvijenije evropske nacije, kao to su engleska, njemaka, francuska i druge. ilas nije uoio da svaki narod, pa samim tijem i crnogorski, od kraja poznoga srednjeg vijeka, tj. U novome vijeku, kada feudalizam postupno prerasta u kapitalizam, ima vlastiti put prerastanja u naciju kao najvii oblik dotadanjeg ivota i razvitka. Kako maloprije napisah, crnogorska nacija je konstituisana u odbrambenoj i oslobodilakoj borbi crnogorskoga naroda a ne u procesu raanja kapitalizma. Nikako nije mogla nastati iz posebnosti nekoga tueg naroda.Uostalom, i sam je Milovan ilas docnije opovrgao svoje postavke o crnogorskoj naciji. To je uradio u knjizi o Njegou kad je konstatovao da se ideja o Crnogorcima kao posebnoj naciji prvi put javila u prvome svjetskom ratu, kao pokuaj da se dubljijem nacionalnim razlozima opravda odravanje dinastije Petrovi i posebne drave. Ponikla u kamarili, teza o Crnogorcima kao posebnoj naciji nastavlja ilas javlja se i jaa docnije, poslije ujedinjenja sa Srbijom 1918. godine kao izraz negodovanja narodnijeh, seljakih masa s novijem stanjem. Prihvatili su je poznije i komunisti radi slabljenja hegemonije Beograda i vezivanja za neugaenu tradiciju crnogorske dravnosti. I oni su, dakako, praktine potrebe i svoje posebne interese pravdali idealnijem u konkretnom sluaju takozvanim naunijem dokazima, koji su tada izgledali utoliko pouzdaniji to su mogli da se smjeste u kalupe Staljinovijeh i ne samo njegovih, teorija o nacijama kao iskljuivom proizvodu kapitalizma, mada se ne moe sporiti da on konano daje etnikijem i teritorijalno povezanim grupama dravni nacionalni oblik. Prihvativi tezu da je nacija proizvod kapitalizma, kao da nije samoj sebe niim prethodila, nije bilo teko od Crnogoraca napraviti naciju, budui se kapitalizam u njih razvijao i kasnije i sporije nego u Srbiji, a negodovanje zbog centralizma i hegemonizma i jo gorijeh zala dobijalo crnogorski oblik drukije nije moglo biti s obzirom na razlike u mentalitetu, u socijalnoj strukturi i dravnoj tradiciji. Ba sam ja, ponajprije pozvan svojim poloajem u oblasti ideja i vlasti, izvrio neodriva teoretska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi varijetet srpske narodnosti, kao to i danas mislim da je jo opravdana njihova administrativna posebnost (M.ilas). Dakle, Crnogorci ne postoje kao narod i nacija.Prije svega, itavom izloenom argumentacijom Kuliieve knjige nedvosmisleno pobija pokazane ilasove djelimino kontradiktorne teze o (ne)postojanju crnogorskog naroda i crnogorske nacije. One su zasnovane na nepoznavanju dublje dukljanske (zetske) crnogorske etnike i nacionalne prolosti i, naroito, etimologija, podrijekla i znaenja etnonima Dukljani, Zeani i Crnogorci, s jedne, te Raana i Srba, s druge strane. Bez detaljnog uvida u to, nipoto se ne mogu donositi valjani zakljuci o etnogenezi Crnogoraca kao naroda i n