SPOLNO NASILJE U OBITELJI Teološko-moralni osvrtfranjevci-split.hr/pdf/spolno-nasilje-u-obitelji.pdfnačin na nasilje nad ženama i djecom. Ako to nasilje ima spolni predznak, ono

243

SPOLNO NASILJE U OBITELJITeološko-moralni osvrt

Šimun Bilokapić

Izvorni znanstveni rad

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu Primljeno 17. rujna 2007.

Sažetak

Ovim člankom autor sučeljava jednu od najdramatičnijih situacija unu-tar obiteljske ustanove – spolno nasilje. Radi se o ponašanju koje duboko vrijeđa intimu osobe, snažno kompromitira istinske vrednote inherentne obi-teljskoj zajednici i narušava dostojanstvo same ustanove. Rijetke su, među-tim, situacije koje povlače za sobom toliko mitova, stereotipa, krivih prosud-bi i često neprikladnih rješenja, kao što je ova.

Stoga autor, analizirajući dvostruku pojavnost obiteljskoga spolnoga na-silja – bračno silovanje i incestuozno nasilje – pokušava otkriti pravo stanje stvari, uočiti uzroke, oblike, motive, najčešće počinitelje i žrtve i sve ono što olakšava pojavak spomenutog fenomena. To je ujedno i preduvjet svake daljnje analize, a osobito one moralne. Upravo s tog razloga, u drugom na-slovu propituje odnos etike i nasilja. Budući da je spolno nasilje eminentno etički problem, iznosi neprikladne, bilo formulirane, bilo življene, obiteljske moralne modele koji bi svojom strukturom i predloženim vrednotama mogli pogodovati i podržavati takve nakaradne situacije. Sama se od sebe nameće onda potreba nacrta novoga moralnog modela obitelji, koji bi vodio računa i o prevenciji nasilja u obitelji.

Česti su prigovori Crkvi o njezinoj nedovoljnoj angažiranosti u rasvjet-ljivanju i osudi ove mračne strane obiteljske ustanove. Jesu li takvi prigovori

244

MUŠKO I ŽENSKO STVORI IH

posvema opravdani? U trećem naslovu, čisto na egzemplaran način, kratko analiziramo dokument sjevernokanadskih biskupa posvećen ovoj materiji, ističući posebno vrlo jasnu i nedvojbenu osudu svakog oblika obiteljskog nasilja, kao i nekoliko prijedloga korisnih za pastoralni pristup čitavoj pro-blematici.

U četvrtom naslovu rješavamo nekoliko tipično moralnih pitanja vezanih uz spolno nasilje unutar obitelji. Prevelika, naime, usmjerenost samo na na-silje i samo na ženu-žrtvu, može dodatno kompromitirati obiteljsku ustanovu kao takvu, fi zički i psihički integritet pojedinaca involviranih u dramu kao i život drugih osoba. Razmišljamo o odgovornosti, načelu samoobrane, upo-rabi kontracepcije i pitanju abortusa.

Nakana članka je, osim moralne prosudbe fenomena, ponuditi čitatelju određeni instrumentarij u donošenju vlastitoga suda, a istodobno i pravil-nijeg i cjelovitijeg iščitavanja rezultata dobivenih ovim istraživanjem, kako smo to pokušali prikazati u njegovu završnom dijelu.

Ključne riječi: obitelj, brak, spolno nasilje, incest, obiteljski moralni modeli, Crkva, odgovornost, samoobrana, kontracepcija, abortus.

Uvod

Pozorni promatrači suvremene kulture dolaze do zaključka da seks ponovno plaši. Unatoč slobodarskim nastojanjima 60-ih i 70-ih da seks-religija uzdigne čovječanstvo na razinu nove svijesti, taj isti seks nadah-njuje se danas sve gorim nasiljem, postaje prijenosnikom smrtonosnih bolesti, dobiva izrazito agresivno lice i zarobljava. Grupna silovanja, pe-dofi lija, prisilna prostitucija, nasilna, sadistička i perverzna pornografi ja, samo su neka od njegovih lica. Istodobno, primijetiti je da je on sve manje normiran. Dapače, uživa nekontrolirani publicitet, zahvaljujući posebno internetu i sredstvima javnog priopćivanja koji rado erotiziraju nasilje i komercijaliziraju seks.

Hrvatsko društvo, ako je suditi po sredstvima javnog priopćivanja, za-konodavnim promjenama, političkim interventima i inicijativama, mno-gim simpozijima, postaje sve osjetljivije na nasilje općenito, a na poseban način na nasilje nad ženama i djecom. Ako to nasilje ima spolni predznak, ono izaziva zgražanje i osudu cjelokupne javnosti. Stoga se i spolno na-

245

Šimun Bilokapić: SPOLNO NASILJE U OBITELJI

silje unutar obitelji, iako još uvijek nedovoljno tematizirano, pokriveno zavjetom šutnje, zatrpano stereotipima i mitovima, zaštićeno nekad »sve-tošću i nedodirljivošću« braka i obitelji, vidi, barem u većini slučajeva, kao nešto apsolutno neprihvatljivo i zaslužuje nultu stopu tolerancije.

Istraživanje o odnosu spolova u hrvatskom društvu i ulozi Crkve, pro-vedeno od listopada 2005. do siječnja 2006. u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira, u skupini pitanja pod brojem 45 indirektno suče-ljava problematiku koju želimo potanje analizirati 0 spolno nasilje u obi-telji. Kažemo indirektno, jer se spolno nasilje u tom istraživanju promatra ponajprije u perspektivi odnosa muško-žensko, potom partner-partnerica, muž-žena, a tek se negdje u pozadini naslućuje mogućnost spolnog nasilja i nad djecom. Bračna perspektiva (suprug/supruga) i roditeljska perspek-tiva (otac/majka/dijete) su u drugom planu. Držimo da su to neodvojiva pitanja, da ih treba promatrati, a ako je moguće i rješavati, u jednom te istom obiteljskom kontekstu, da je prijelaz s nasilništva prema supruzi na nasilništvo prema djeci beskrajno lagan i veoma izvjestan, da postoji »spi-rala nasilja«, »ritam zločina«, »okvir tame« koji treba najprije prepoznati da bismo ga potom mogli prevenirati, da su modeli, motivacije, kontekst, profi l počinitelja u oba slučaja poprilično podudarni. Pa i ako se ne dogo-di stvarno fi zičko ili spolno nasilje nad djecom, razvidno je da već samo bračno spolno nasilje ima značajnih reperkusija na život djece, što ulazi u domenu tzv. psihičkog ili moralnog nasilja.

Upravo zbog izrečenih tvrdnji i na poseban način mitova i stereotipa vezanih uz obiteljsko nasilje, kako onih starih i duboko ukorijenjenih, ra-zvidnih u postavljenim pitanjima spomenutog istraživanja, tako i nekih novonastalih, smatramo potrebnim poduzeti jednu vrstu intelektualnog bistrenja s obzirom na ono što se stvarno događa u slučajevima obitelj-skoga spolnog nasilja. Taj cilj nastojat ćemo ostvariti najprije fenomeno-loškim pristupom obiteljskom nasilju, analizirajući pojedinačno fenomen bračnoga i fenomen incestuoznog silovanja. Potom ćemo pokušati odgo-netnuti povezanost etike i nasilja ili, konkretnije, različitih etičkih modela s mogućnošću nastanka nasilnoga ponašanja unutar obitelji i upitati se zatim koji bi to moralni model bio prikladan za obiteljsku ustanovu, pa i u pogledu prevencije nasilja. Posebnu pozornost zaslužuje stav Crkve prema obiteljskom nasilju i moralno prihvatljivo rješenje nekih konkret-

246


nih pitanja koja se pojavljuju u slučajevima obiteljskoga spolnog nasilja. Umjesto zaključka, konačno, iznijet ćemo i analizirati, u perspektivi re-čenoga, neke važnije rezultate ovog Istraživanja s ciljem sveobuhvatnijeg shvaćanja ovog fenomena i osobito njegove prikladnije i ispravne preven-cije.

1. Fenomenologija spolnoga nasilja u obitelji

Kada se govori o spolnom nasilju unutar obitelji, redovito se onda profi liraju dvije teme: bračno silovanje i incest. U drugom slučaju misli se na odnos roditelj-dijete, većinom otac-kći. Premda ne mora biti plod fi zič-kog nasilja, možemo ga s punim pravom, zbog uvijek inherentne moralne prisile, nazvati incestuoznim silovanjem.

1. 1. Bračno silovanje

U tipologizaciji silovanja temeljenoj na odnosu počinitelj-žrtva, bračno silovanje fi gurira kao »najintimnije«; počinitelj i žrtva vezani su bračnim vezom, vjenčani su. Možda je i to jedan od razloga zašto je tek posljednjih godina taj tip silovanja prepoznat kao stvarno spolno nasilje. Javno mnijenje i profesionalci mnogih država donedavna su ga jedno-stavno ignorirali.1 U mnogim zakonodavstvima muž je uživao imunitet i nije mogao biti procesuiran za silovanje vlastite žene, jer je postojalo tzv. bračno izuzeće. Zakon je naime defi nirao silovanje kao nasilnu penetraci-ju tijela žene koja nije počiniteljeva supruga. Silovanje unutar braka bilo je, zakonski gledano, nemoguće. Razlog nemogućnosti silovanja u braku pronalazio se u obostranom pristanku supružnika i u bračnom ugovoru. Po njima su se supružnici izručili jedno drugome i u materiji spolnosti, i nisu se mogli naknadno povlačiti.

Suvremena zakonodavstva mnogih država interveniraju u takvu kon-cepciju braka bitno zbog dva razloga.2 Prvi razlog tiče se uvjerenja da

1 Zanimljiv je podatak da je od 31 knjige koje su se ticale braka i obitelji, publicirane 1973. u SAD-u, samo jedna knjiga usputno spomenula nešto što se ticalo silovanja unutar braka. Usp. J. A. Allison, L. S. Wrightsman, Rape. The Misunderstood Crime, Sage, Newbury Park, London, New Delhi, 1993., 85.

2 O razvoju zakonodavstva u SAD-u, vidi: S. Estrich, Real rape, Harvard University Press, Cambridge, London, 1987.

247


brak i bračni suživot podrazumijevaju poseban pristanak, odnosno dogo-vor kada se radi o spolnoj intimnosti unutar braka. Licemjernom smatra-ju tradicionalnu ispriku o neulaženju u intimnost odnosa između muža i žene. Drugi razlog tiče se uvjerenja da je za postojanje silovanja nužna odsutnost pristanka. Prema tradicionalnoj koncepciji braka to se ne može dogoditi, jer postoji »permanentni konsenzus« dan na početku braka. Kri-tičari ovakve koncepcije dopuštaju »permanentni konsenzus« na spolne odnose, ali ne i na silovanje. To znači da žena nije dopustila svome mužu da je ozljeđuje i ponižava. Ispravnost takva promišljanja još je očitija u slučajevima opasnosti od prenošenja kakve smrtonosne bolesti.3

Atmosfera stvorena oko silovanja u braku dovela je do cjelovitog ili djelomičnog ukidanja »bračnog izuzeća« u većini zapadnih zemalja. Pr-votni motiv i opravdanje takvog postupka sastoji se u jednakoj zaštiti svih. Ako se, naime, silovanje neudane žene ili udane žene gdje počinitelj nije njezin muž smatra zlodjelom, onda bi načelo jednakosti zahtijevalo istu kvalifi kaciju u slučajevima kada je žrtva supruga, a počinitelj njezin su-prug.4 Unatoč strahu »tradicionalista« od moguće zloporabe (laž, osveta, koristoljublje i sl.), svakako se valja složiti s pozitivnim aspektima zakon-ske reforme u ovoj materiji: preciznija specifi kacija i povećavanje spolnih ponašanja kojima se vrijeđa spolna intima druge osobe, spolno neutralni termini sadržani u defi nicijama bračnoga spolnog nasilja i naglašavanje nasilnog karaktera takvih spolnih ponašanja.

Neodrživost bračnog izuzeća i potrebu za reformom potvrđuje na po-seban način fenomenologija bračnog silovanja. Bračno se silovanje ni po čemu ne razlikuje od drugih oblika silovanja, iako je u javnom mnijenju percipirano često kao manje ozbiljno, manje brutalno, pa čak, prema ne-kim mišljenjima, i ne zaslužuje ući u pojam silovanja.

Koji su to motivi koji potiču nekog muža da se prema vlastitoj ženi po-naša na spolno nasilan način? Kakve potrebe refl ektira takvo ponašanje? Istražitelji su među počiniteljima tog zlodjela uočili tri kategorije i formu-lirali njihovo ponašanje kao: battering rape, force-only rape i obsessive rape.5 Primijetiti je da ova tipologija dobrim dijelom sliči na tipologiju

3 Usp. J. A. Allison, L. S. Wrightsman, op. cit., 87-89.4 U. Brockhaus, M. Kolshorn, Sexuelle Gewalt gegen Mädchen und Jungen. Mythen,

Fakten, Theorien, Campus Verlag, Frankfurt, New York, 1993., 34; Usp. J. A. Allison, L. S. Wrightsman, op. cit., 89-90.

5 Usp. D. Finkelhor, K. Yllo, Types of Marital Rape, u: P. Saerles, R. J. Berger (Ed.), Rape and Society, Boulder, Westview, San Francisco, Oxford, 1995., 152-160. Slijedimo

248


N. Grotha koja sažimlje glavne motive silovatelja čije žrtve nisu njihove supruge.6 To je još jedna potvrda da se u bilo kojoj prosudbi čina silovanja treba više usredotočiti na počinitelja negoli na žrtvu, što nije uvijek bio slučaj.

U slučaju tzv. battering rape spolno je nasilje samo dio kontinuirano-ga teškog fi zičkog i psihičkog ponižavanja vlastite supruge. Pretpostaviti je da kronično maltretirane supruge ozbiljno riskiraju i spolno nasilje od strane svojih muževa. Ako supruga nakon svih maltretiranja odluči na-pustiti vlastitog supruga, ta odluka izaziva njegovu ljutnju, koja ponovno vodi u spolnu agresiju. Silovanje se u tom slučaju percipira i upotrebljava kao sredstvo kažnjavanja ili, rjeđe, što je apsurdno, kao pokušaj mire-nja.7

U slučaju force-only rape supruzi upotrebljavaju samo onoliko snage koliko je potrebno da prisile suprugu na prihvaćanje spolnoga čina. Često se ne događa ni fi zička ni verbalna izvana vidljiva prisila.8 Bračni parovi među kojima se događa takav oblik spolnoga nasilja, u usporedbi s pr-vom skupinom, redovito su puno educiraniji i pripadaju većinom srednjoj klasi. Njihov odnos se ne temelji na »tradicionalnim« ulogama gdje je suprug onaj koji odlučuje, a supruga skrbi za sve drugo. Zloporaba nije kontinuirana niti se odvija na duge staze, jer cilj koji muževi žele postići nije fi zičko ozljeđivanje supruge nego realizacija spolnoga čina. Očito je da je takvo ponašanje posljedica spolnoga konfl ikta među supružnicima, dok je u prvom slučaju silovanje većinom rezultat svakog drugog ne-sek-sualnog konfl ikta.9

U slučaju obsessive rape zajednički nazivnik i opća značajka nasilnih muževa je njihova sklonost prema spolnim perverzijama i bizarnostima.

izlaganje ove dvojice autora.6 N. Groth je u tijeku deset godina intervjuirao više od 500 silovatelja i na temelju

prikupljenih rezultata zaključio da postoji trostruka motivacija silovatelja u slučajevima tzv. stranger rape: izraziti moć, iskaliti srdžbu i erotizirati nasilje - sadizam. Zaključuje da silovanje nije agresivni izričaj seksualnosti, nego je naprotiv seksualni izričaj agresivnosti. Usp. J. A. Allison, L. S. Wrightsman, op. cit., 54-58; vidi također N. A. Groth, W. Burgess, Violenza carnale: un atto pseudosessuale, u: G. Gulotta, M. Vagaggini (Ed.), Dalla parte della vittima, Giuffrè, Milano, 1981., 179-184; N. A. Groth, Il trauma sessuale nella vita dei violentatori e corruttori di fanciulli, u: G. Gulotta, M. Vagaggini (Ed.), op. cit., 169-177.

7 Usp. D. Finkelhor, K. Yllo, op. cit., 153-156.8 Usp. Isto, 156.9 Usp. J. A. Allison, L. S. Wrightsman, op. cit., 94.

249


Opsjednuti su seksom i usko povezani s pornografi jom. Nisu samo njezi-ni korisnici i uživaoci nego i proizvođači, koristeći se pritom i vlastitim suprugama. Da bi ostvarili takve interese, ne sustežu se ni od nasilnih i prisilnih metoda. Muževe koji pripadaju ovoj kategoriji silovatelja, ne uzbuđuje toliko bol i patnja koju prouzrokuju, nego spolna perverzija na koju prisiljavaju svoje supruge.10

Javno mnijenje o silovanju unutar bračne zajednice kristalizira dva oprečno različita mišljenja. Prvo ga mišljenje banalizira, držeći da se ne radi ni o kakvom ozbiljnom problemu, nego radije o nekakvoj »tvrdoj varijaciji« spolnoga bračnog odnosa koja se ne može nazivati silovanjem. Ovakav stav demantira činjenica da postoje bračna silovanja koja se bez sustezanja mogu smjestiti među ona najbrutalnija. Drugo mišljenje koje se nekad zrcali u stavovima znanstvenika radikalno feminističkog pred-znaka, pretjeruje s pojedinačnim slučajevima, demonizirajući ne samo po-činitelja nego i bračnu i obiteljsku ustanovu. Ne libe se reći da je udana žena zapravo »kulturološki legalizirana žrtva«.11 Ni podcjenjivanje ni pre-cjenjivanje ovoga fenomena, međutim, neće dovesti do njegova realnog i sveobuhvatnog razumijevanja, a tako ni do njegove učinkovite prevencije i eventualne eliminacije.

Opća značajka žrtava spolnog nasilja unutar bračne zajednice, uz stid i skrivanje, još uvijek je, nažalost, šutnja. Razlozi šutnje su mnogostruki.

1. 2. Incestuozno nasilje

Zadržavajući se u obiteljskom okviru i proširujući malo taj temelj-ni supružnički odnos, susrećemo se s tipom silovanja u kojemu između počinitelja i žrtve postoji rodbinski odnos koji im priječi sklapanje bra-ka. Istraživanja na ovom području usmjeruju pozornost nadasve na odnos otac-kći, koji bi, prema nekima, bio najčešći. Posebnu pozornost zaslu-žuje također tzv. paraincest. Autori ga nazivaju i mogućim incestom bu-dućnosti, koji je »izravna posljedica disgregacije obiteljske ustanove«.12 U tzv. proširenim obiteljima nastalim raspadom jedne ili dviju prethodnih

10 Usp. D. Finkelhor, K. Yllo, op. cit., 157-160.11 Usp. H. Feldmann, Vergewaltigung und ihre psychischen Folgen, Ferdinand Enke

Verlag, Stuttgart, 1992., 16.12 G. Scardaccione, Autori e vittime di violenza sessuale. Il punto di vista della criminologia

e della vittimologia, Bulzoni, Roma, 1992., 117.

250


obitelji, nestaje izravni krvni vez i uspostavlja se drukčiji odnos, različit od rodbinskoga.

Kada se unutar obiteljskog nasilja govori o incestuoznom nasilju, neki, sukladno statistici i dinamici događanja, radije rabe terminologiju koja su-gerira više psihološku (abuzivnu) prisilu negoli fi zičko nasilje (agresiju). Za moralnu prosudbu takva je distinkcija od maloga značenja, gotovo ne-bitna. No, ako se u tom kontekstu i rabi pojam zloporabe, ne smije se nika-ko zaboraviti da se Grothova, a posebno Finkelhorova i Yllova tipologija silovanja mogu ostvariti i u slučajevima incestuoznog nasilja. Naime, od nasilnog ponašanja prema svim ženama lako se prijeđe na nasilno ponaša-nje prema vlastitoj ženi, a potom i prema vlastitoj djeci.

Sustavno i globalno vrednovanje učestalosti incestuoznog nasilja ne-moguće je provesti. U različitim istraživanjima procjene variraju od jed-nog slučaja godišnje na sto tisuća stanovnika, pa sve do pet tisuća sluča-jeva godišnje na sto tisuća stanovnika.13 Drugi opet inzistiraju na daleko većem broju od gore navedenih, snažno kritizirajući takva istraživanja, metodologiju skupljanja podataka pa i samu defi niciju incesta. Primijetiti je, međutim, znatnu razliku između ofi cijelnih procjena koje, prema ne-kim mišljenjima, podcjenjuju fenomen i onih tzv. neovisnih procjena koje, prema drugima, »stvaraju paniku«, atmosferu »lova na vještice«. Ono što bi bilo apsolutno neprihvatljivo, pa i u ovom statističkom segmentu fe-nomena, jest njegova politizacija i ideologizacija, što je opet usmjereno protiv obitelji, viđene kao privilegirano mjesto nasilja i patnje.

Za ispravno vrednovanje fenomena incestuoznog nasilja i posebno pitanja dodjele odgovornosti potrebno je uočiti motivacije, okolnosti, obiteljski kontekst i dinamiku, odnose unutar obitelji, moguće patologije koje se dovode u svezu sa spolnom zloporabom. Među individualne pa-tologije koje bi bile plodan humus za pojavak incestuoznog nasilja, G. Scardaccione ubraja sljedeće: alkoholizam ili ovisnost o drogama, spolnu devijaciju počinitelja, hiperseksualnost, koju je nemoguće realizirati izvan obitelji zbog zatvorene i monolitne strukture međusobnih obiteljskih od-nosa. Među patološke čimbenike društvenog karaktera ubraja ekonomsko, društveno i kulturalno siromaštvo, nedostatak prostora, izoliranost obitelji od konteksta u kojemu se živi.14

13 Usp. U. Gatti, La violenza sessuale nei confronti dei minori, u: G. B. Traverso (Ed.), Il comportamento violento sulla donna e sul minore, Giuffrè, Milano, 1988., 30.

14 Usp. G. Scardaccione, op. cit., 118.

251


S obzirom na kontekst i obiteljske dinamike koje najčešće stoje u po-zadini ovoga fenomena, istraživanje Nikasime donosi dva tipa obitelji: obitelj s klasičnim incestom i incestuozna obitelj s mnogostrukim pro-blemima. U prvom slučaju se radi o zatvorenoj obitelji, izvana percipira-noj kao normalnoj, »karakterističnoj po ranom braku, s mnogo djece, po rigidnoj kontroli kćeri sa strane oca, po ograničenim kontaktima članova obiteljske jezgre s vanjskim svijetom«. Spolno nasilje s takvim karak-teristikama sliči onom tipu silovanja koje Groth naziva silovanje kojim se izražava moć i kontrola. Očito je da je u takvom ponašanju spolnost sekundarna, instrumentalna, upotrijebljena za ostvarenje drugih ciljeva. U ovom slučaju – kontrole i subordinacije. U drugom slučaju radi se o obitelji »karakterističnoj po općoj disgregaciji u kojoj incest predstavlja samo jedan vid«. Kod roditelja se često primjećuje zloporaba alkohola i opojnih sredstava što dovodi do maltretiranja i zanemarivanja vlastite djece. Redovite posljedice takvog ponašanja su školski problemi, najrazli-čitije ovisnosti, posebno o drogama, devijantna ponašanja, rane i neželje-ne trudnoće.15 Dio elemenata sadržanih u ovom tipu incestuoznog nasilja podudaraju se s elementima tzv. battering rape, jednoj od triju tipologija uočenih u bračnom nasilju.

Uz ovu jednostavnu podjelu tipova incestuoznih obitelji postoje i dru-ge, vrlo precizno i detaljno elaborirane. Upravo jednu takvu tipologizaciju donose Summit i Kryso, navodeći čak deset tipova incestuoznih obitelji. Prvi i najčešći tip – prema nekim istraživanjima tvori 40 do 80 posto svih incestuoznih obitelji – nazivaju die endogame Familie. Radi se o privid-no normalnoj i dobro prilagođenoj obitelji, kojoj, ipak, nedostaju vanjski kontakti. Podrobnije promatranje otkriva nam disintegriranu obitelj, op-terećenu konfl iktima i strahom od napuštanja i zanemarivanja. Temeljne potrebe, bilo duhovne bilo tjelesne, nastoje se seksualizirati. Osim ovoga tipa autori navode i sljedeće: der ideologishe sexuelle Kontakt – uvjerenje da bi seksualni kontakt između roditelja i djece bio dobar za djecu; der psihotische Übergriff – incest kao posljedica psihotičnosti članova obitelj-ske zajednice; der Inzest aufgrund geographischer Isolation – incest kao posljedica zemljopisne izoliranosti; der frauenfeindliche Inzest – kad otac smatra suprugu i kćer vlastitim posjedom; der beherrschende Inzest – in-cest kao posljedica želje za iskazivanjem i zadržavanjem gospodstva nad

15 Usp. U. Gatti, op. cit., 34.

252


drugim; der pädophile Inzest – incest kao posljedica pedofi lskih sklonosti počinitelja; die Vergewaltigung – incest iznuđen nasiljem, i, kao posljed-nji oblik, der perverse oder pornographische Inzest – bizarni i opsceni incestuozni odnos koji se može dokumentirati, a potom služiti kao daljnji stimulans.16 Ova tipologija vrlo jasno potvrđuje usku povezanost unutar obiteljskih odnosa, pa i u materiji spolnoga nasilja. Iako žrtve mogu biti različite, suprug i otac je jedan te isti.

Vrlo važnu ulogu, stoga, za laki pojavak fenomena incestuoznog na-silja igraju unutarobiteljske situacije.17 Finkelhor ih primjećuje, U. Gatti ih navodi pet, a neke od njih očito se preklapaju s prethodno navedenom tipologijom. Prva je situacija vezana uz konfuziju uloga. Ona može biti posljedica majčine trudnoće ili bolesti, a češće znatnih smetnji u odnosi-ma među supružnicima. Stvara se posljedično, kao temeljni odnos, odnos otac-kći, redovito najstarija, koji otac, svjesno ili ne, onda nastoji seksu-alizirati. Drugu situaciju tvori ambijent straha koji proizlazi iz slutnje da će netko biti ostavljen. U tom slučaju spolnost se upotrebljava kao krajnje sredstvo da bi se izbjegao gubitak. Treća situacija tiče se obitelji nekih ruralnih i izoliranih supkultura koje, zahvaljujući bilo vanjskim bilo nu-tarnjim čimbenicima, olakšavaju nastanak fenomena. Četvrta situacija ot-kriva u potpunosti seksualiziranu obitelj. Glavna njezina značajka sastoji se u pokušaju seksualiziranja međusobnih odnosa, u nepoštivanju privat-nosti i neprepoznavanju osobnih granica. Takvi profi li obitelji imaju vrlo slabo razvijen smisao odgovornosti i autonomije za vlastita djelovanja i osjećaje. Peta situacija konačno eksplicira različite prigode unutar obitelji koje olakšavaju realizaciju fenomena, kao što su npr. produženi boravak oca unutar kuće ili produženo izbivanje majke izvan kuće, koji mogu biti posljedica najrazličitijih čimbenika.

Odlučujući čimbenik ipak, važno je primijetiti, u nastajanju fenomena spolnoga nasilja unutar obitelji nije determiniran toliko obiteljskom situ-acijom koliko osobnošću onih koji su involvirani u sam čin. Tu činjenicu jasno potvrđuje istraživanje P. G. Madonne i dr. koji istražuju i uspoređuju

16 Usp. P. Joraschky, Sexueller Mißbrauch und Vernachlässigung in Familien, u: U. T. Egle, S. O. Hoffmann, P. Joraschky (Ed.), Sexueller Mißbrauch, Mißhandlung, Vernachlässigung, Schattauer, Stuttgart, New York, 1997., 84.

17 Usp. U. Gatti, op. cit., 35-36. Iako se radi o poprilično pojednostavljenom prikazu obiteljskih situacija koje olakšavaju incestuozno ponašanje, zbog njegove preglednosti slijedimo izlaganje autora.

253


dva tipa obitelji: jedne sa slučajevima incesta i druge, bez ijednog slučaja incesta. Istraživanje dolazi do zaključka da »prevalentnost modela unutar obiteljskih odnosa temeljenih na dominaciji-subordinaciji nije element diferencijacije od obitelji s incestom, kako se najčešće vjeruje. Takvi ti-povi obitelji prezentiraju nadasve disfunkciju međusobnih odnosa, gdje je obiteljska solidarnost slaba i nedostatno konstruktivna, komunikacija među članovima obiteljskoga nukleusa slabo razvijena, kao i smisao od-govornosti i autonomije za vlastite čine i osjećaje«.18 Stoga je neshvatljiv orkestrirani napad na patrijarhalnu obitelj kao najizrazitije i najčešće mje-sto nasilja, jer se pritom zaboravlja da patrijarhalna obitelj s naravnom hijerarhijom i življenim vrednotama može ponuditi učinkovita rješenja za ovaj fenomen.

No, s obzirom na značajke djevojčica žrtava incesta, primjećuje se jedna vrsta pseudozrelosti koja skriva vrlo slabu i neizgrađenu osobnost, česta psiho-afektivna ovisnost, želja nekih djevojčica da izguraju ili za-mijene majku. Ista osobnost primjećuje se i kod nekih majki, potpuno ovisnih o mužu, koje preko vlastite djece žele uza se vezati muža, olakša-vajući tako, često nesvjesno, mogućnost incesta.19

Osobnosti počinitelja incestuoznoga nasilja mogu biti vrlo različite. U. Gatti navodi dvije glavne kategorije incestuoznih očeva do kojih je u svojim istraživanjima došao Finklerhor. Jedni očituju tiransko ponašanje, a drugi inhibitorno. »Prvi gospodari nad ženom i djecom i ne brine o osje-ćajima članova obitelji, dok je drugi bojažljiv, osjeća se kao muškarac ne-prikladnim, često je emotivno, a katkad i ekonomski ovisan o supruzi.«20 U oba slučaja, a na poseban način u ovom potonjem, nasilje može trajati dosta dugo. Takva mogućnost i činjenica ne primjećuju se često u drugim oblicima spolnoga nasilja. Stoga je posljedica, koja se često podcjenjuje u istraživanjima, vrlo veliki rizik od maloljetničke trudnoće.

Imajući u vidu rodbinski odnos, ranjivost žrtve, dječačku ili adoles-centnu dob, fi zičku slabost žrtava, obiteljsko okruženje, nije onda pretje-rano reći da je incestuozno nasilje jedno od najgnusnijih oblika spolnoga nasilja općenito.

18 G. Scardaccione, op. cit., 122.19 Usp. U. Gatti, op. cit., 33.20 Isto.

254


2. Etika i spolno nasilje u obitelji

Nasiljem u obitelji bave se različite discipline. Svaka ga iz svojega kuta nastoji što bolje razumjeti i predložiti najučinkovitije strategije za njegovu prevenciju, pa tako i etika. No, čini nam se da je obiteljsko nasilje eminentno etički problem. U kakvoj su vezi ovo dvoje?

Obiteljski život pretpostavlja, uključuje, ali i rađa nekakav etički sa-držaj. Obitelj je zapravo stjecište onoga što zovemo »formulirani moral«, etički prijedlozi najrazličitijih etičkih instanci, i »življeni moral«, sustav etičkih vrednota koje žive pojedine obitelji. I jedan i drugi nastoje osvi-jetliti i uobličiti etički put obitelji. I jedan i drugi, izuzev one ideološke pravce i etičke impostacije koje se teorijski i praktično bore protiv bračne i obiteljske ustanove, sadrže istinske vrednote koje na ispravan način uo-bličuju obiteljski život, ali i pseudovrednote koje ga deformiraju.

2. 1. Neprikladni obiteljski moralni modeli

Snažna kritika »vrednota i kreposti« koje su zadugo temeljile i moral-no usmjeravale obiteljski život u zapadnoj kulturi, iznijela je na vidjelo, posljednjih desetljeća, nekolicinu moralnih sustava neprimjerenih obitelj-skoj ustanovi. Norme, kao uokvirenje vrednota, sadržane u tim sustavima, dobrim su dijelom neprikladne i falsifi ciraju izvorni obiteljski »ethos«, a katkad mogu biti snažno povezane s pojavkom ili opravdanjem nasilja unutar obitelji. Spominjemo tri takva modela.21

U prvom modelu, nazvanom moralom obiteljskih dužnosti, moral obi-teljskog življenja konkretizira se u skupu »dužnosti« koje moraju ispuniti kako roditelji tako i djeca. Radi se o modelu koji očito počiva na četvrtoj Božjoj zapovijedi i inzistira, kada se radi o djeci, na sinovskom poštova-nju prema roditeljima. Uokviruje vrednote ljubavi, poštovanja, poslušno-sti kao i duhovne i tjelesne pomoći vlastitim roditeljima. Roditelji imaju dužnost, zbog očinskog poštovanja, pružiti svojoj djeci ljubav, tjelesni i duhovni odgoj, te očinsku skrb priprave za život.22

21 Usp. M. Vidal, Manuale di etica teologica, vol. 2, drugi dio. Morale dell’amore e della sessualità, Cittadella Editrice, Assisi, 1996., 624-627; V. Valjan, Moral spolnosti, braka i obitelji, Svjetlo riječi, Sarajevo, 2002., 318-320.

22 Usp. M. Vidal, op. cit., 624-625.

255


Nesumnjivo je da ovaj model, naširoko rasprostranjen po klasičnim manualima moralne teologije, sadrži pozitivne elemente ako se radi o jed-noj stabilnoj i zreloj obitelji. Ali, općenito gledajući, on je preuzak, ne-dovoljan za širinu i kvalitetu međusobnih obiteljskih odnosa. Ima snažan legalistički i juridički prizvuk. Matematički je hladan i proračunat. Iako se govori o roditeljima, manje se misli na suprugu. Osim toga, takav model može postati plodno tlo za autokratsku i tiransku osobnost oca koji neće dovoljno voditi računa o pravima djece i supruge, o njihovim osjećajima i potrebama. S vremenom oni blijede. »Pater familias«, naviknut na vlada-vinu i moć, smatra sve svojim, pa tako i spolnu intimnost vlastite supruge i djece. Kontrolira ih u svim segmentima, drži podalje od društvenih do-gađanja, podcjenjuje njihovu autonomiju, pozivajući se redovito na tradi-cionalne i provjerene vrednote poslušnosti, obiteljskih obveza i obiteljske stabilnosti. Svjedočimo zapravo iščašenju uloga unutar prividno stabilne obiteljske zajednice, gdje oca karakterizira paternalizam i autoritarizam, majku hipertrofi ja afektivnosti i umanjena autonomija, a djecu poslušnost i smanjena prava. Svi oblici bračnoga i incestuoznog nasilja koji u sebi sadrže elemente maskilizma, izolacionizma, želje za kontrolom i moći, dakle elemente autoritarnog i tiranskog, mogu imati svoje korijene i u moralnom modelu obiteljskih dužnosti i obveza.

Spomenuti model naslijedio je model potrošačkog rasta. U njegovu središtu nije više dužnost, nego rastuća potrošnja, konzumiranje. Vredno-te sadržane u ovom etičkom prijedlogu možemo sažeti na sljedeći način: ostvarenje osobe kao individualistički zahtjev, pa i po cijenu svakog dru-gog dobra; kontinuirano nastojanje članova obitelji oko onoga »još više«; konzumizam kao znak vitalnosti i napretka – konzumacija svih dobara (ekonomskih, kulturalnih, odgojnih, društvenih); rad i zaposlenje izvan kuće kao znak osobnog razvoja i kao sredstvo za postignuće dobara kon-zumizma; »seksualno oslobođenje« kao privilegirani ambijent individual-nog ostvarivanja i zadovoljenja potrošačkog nemira. Zajedno sa hedoniz-mom koji mu je vrlo bliz, konzumizam stvara svijet stvarnih obiteljskih protuvrijednosti: objektivizacija drugoga, depersonalizacija, manipulaci-ja, imperativ imanja i posjedovanja, korisnost, itd.23

Analitičari konzumizma općenito, a posebno posljedica takvog menta-liteta na život obitelji, slažu se u činjenici da je etos utemeljen na vredno-

23 Usp. Isto, 625-626.

256


tama potrošačkog rasta doveo obiteljski život do dubokog nezadovoljstva i nesreće. Takva obiteljska situacija već je preduvjet svekolikog obitelj-skog nasilja, pa i onog seksualnog. Spolno se nasilje vidi onda kao rje-šenje frustracija, ljutnje, kao i legitimno zadovoljenje vlastitih potreba. Radikalni izričaj ovoga mentaliteta vidimo u prostituciji i pornografi ji. U njima se drugi ne susreće, nego troši i posjeduje.24 Taj drugi nema vlastite povijesti, imena, lica, nego je samo sredstvo zadovoljenja najnižih po-treba. Osnovno obilježje spolnosti življene u konzumističkom ključu je kvantiteta, a ne kvaliteta. Kvalitativno se pokušava nadoknaditi stalnom potražnjom za »novim«, bilo iskustvom, bilo užitkom. Spolnost se živi uglavnom u njezinoj nagonskoj, odnosno biološkoj dimenziji, što dovodi do hipergenitalizacije spolnog života. Međusobni ljubavni odnos lišen je erosa i agape i svodi se na goli seks.

Obrise moralnoga modela potrošačkog rasta primijetiti je u tzv. force-only rape i obsessive rape u bračnom spolnom nasilju. Suprug/a postaje sredstvo koje se zlo-upotrebljava, troši, odbacuje i zamjenjuje. Odnos je depersonalizirajući, snažno obilježen nestrpljivošću i neustrajnošću. Ince-stuozno nasilje, potom, kao posljedica seksualiziranih, opscenih i bizarnih odnosa unutar obitelji ima svoj korijen i hranu u moralnom modelu potro-šačkog rasta. Obiteljska ustanova tako, nažalost, participira na pogubnom zapadnjačkom mentalitetu nesagledivih razornih posljedica koji osobe postvaruje, a stvari poosobljuje!

Treći moralni model neprikladan za uobličavanje obiteljskog života je moral privatnoga. Privatistička obitelj nastala je iz konzumističke obi-telji, koja je, kako smo vidjeli, naslijedila autoritarnu obitelj. Etika pri-vatnoga projicira na obiteljski život sljedeće »vrednote«: ne-komunika-ciju kao oblik života; uživanje bez ikakvih kontrasta, osrednjost; rad kao »nužnost«, a ne kao put osobnog ostvarenja i način društvenog služenja; kultura individualnog, pojedinačnog, različitog kao znak neke nove esteti-ke ljudskog postojanja; promicanje i inzistiranje, očito samo prividno, na mirnoći, skladu, stabilnosti.25

Držimo da je moral privatnoga u snažnoj korelaciji s moralom duž-nosti. Na mjesto »dužnosti« došlo je »privatno«, snažno zajamčeno i pre-vedeno u »pravo«. Ako je prvi model previše inzistirao na »dužnosti«,

24 U svakidašnjem govoru susrećemo veoma grub izraz koji održava takav mentalitet: »potrošiti ga/je«, što bi trebalo značiti – imati spolni odnos s nekom osobom.

25 Usp. M. Vidal, op. cit., 626-627.

257


redovito drugih, a premalo vodio računa o njihovim pravima, drugi model previše inzistira na vlastitom pravu, zapostavljajući, paradoksalno, pra-vo drugih, a i vlastite dužnosti. Jedan je za posljedicu imao autoritarnu obitelj, drugi bi za posljedicu mogao imati rastočenu i disfunkcionalnu obitelj u kojoj redovito, u svim situacijama pa i onoj spolnoj, pobjeđuje pravo jačega. U tom smislu pravo na abortus nije, a zašto bi i bio, iznimka. Svjedočimo urušavanju jedne naravne obiteljske hijerarhije, konfuziji ulo-ga, rastakanju obiteljske zajednice na interesne, ja-usmjerene pojedince, manjku solidarnosti, višku distanciranosti, prenaglašavanju autonomije. Stoga, forme obiteljskoga nasilja hranjene na moralnom modelu dužnosti susrećemo s malim varijacijama i drukčijim naglascima i u moralnom mo-delu privatnoga. Autoritarnog oca zamjenjuje strašljivi i izgubljeni otac.

2. 2. Nacrt za novi moralni model obiteljskog života

Bilo bi prejednostavno u stvaranju novoga modela obiteljskog života učiniti kompilaciju pozitivnih vrednota sadržanih u prijašnjim modelima, odbaciti one »vrednote« koje su se pokazale razobličavajućima i eventual-no uvesti neke nove, usmjerene na smanjenje nasilja i disfunkcionalnosti unutar obitelji. No, pitanje je koliko bi takav model bio učinkovit. Prema prijedlogu M. Vidala, novi moralni model trebao bi sadržavati bitno dva obilježja koja sintetiziraju etičko usmjerenje. A to su poosobljujući odnos i zauzeta solidarnost. »Integracijom ovih dviju vrednota personaliziraju-ćeg ‘odnosa’ i zauzete ‘solidarnosti’ nastaje jedna alternativna etika za obiteljski život: etika solidarne zajednice.«26 Iako se radi o idealnoj slici obitelji, sadržanoj također u recentnim dokumentima Katoličke Crkve, i teorijskom predlošku formuliranog morala koji bi tek trebao izdržati pro-vjeru i pretakanje u življeni moral, smatramo da je moguće, pa i u pogledu smanjenja obiteljskog nasilja, formirati i strukturirati obiteljski život ad intra i ad extra na temelju ovih dvaju obilježja: obitelj kao privilegirani humani ambijent zajedništva i participacije te obitelj kao škola društveno-sti i bogatijeg humanizma.

Vodeći računa o uzročnicima unutarobiteljskog nasilja iznosimo ne-koliko vrednota, ponašanja i stavova koji bi trebali temeljiti obitelj kao privilegirani ambijent zajedništva i sudjelovanja. Ovaj vrijednosni stup

26 Isto, 628.

258


obiteljskog života ima reperkusija i na društvenu dimenziju obitelji, ali se ponajprije usredotočuje na unutarobiteljsku stvarnost.

Obitelj je bitno međusobni odnos, zajedništvo osoba u kojemu je lju-bav načelo i snaga zajedništva. Budući da je oblikovateljica osoba, prak-tična ljubav postaje glavna snaga, izvor i poticaj u prihvaćanju, poštiva-nju, promociji i izgradnji svih članova obitelji. Bogatstvo međusobnog zajedništva preplavljuje svu obitelj i svakog pojedinog člana na poseban način stavom besplatnosti: »Odnosi među članovima obiteljske zajednice inspirirani su i vođeni zakonom ‘besplatnosti’, koji, poštujući i favori-zirajući u svima i svakom pojedinačno osobno dostojanstvo kao jedini vrijednosni naslov, postaje srdačno prihvaćanje, susret i dijalog, bezinte-resna raspoloživost, velikodušno služenje, duboka solidarnost.«27 Drugi važan stav za oblikovanje svekolikog obiteljskog života jest stav stalne raspoloživosti svih članova obitelji za razumijevanje, toleranciju, opro-štenje i pomirenje.28 Stav poštivanja i promocije osobne jedinstvenosti, učinkovit lijek svakako za moralno neprihvatljiva ponašanja kao što su abortus, eutanazija, zatvorenost životu, napuštanje, zanemarivanje i izola-cija osobito slabijih članova obitelji, ističe važnost, novost, jedinstvenost i neponovljivost svakog člana obitelji. Tako izgrađena svijest snažna je brana svakom obliku nasilja. Strukturiranje obiteljskih odnosa, nadalje, treba omogućiti učinkovite forme sudjelovanja svih članova obitelji u obi-teljskom životu, formirajući pritom svjesne i savjesne osobe s kritičkim i dijaloškim stavom, sa ciljem uočavanja, prokazivanja i rješavanja svih nepravednih situacija, što na poseban način ističe potrebitost vrednote obiteljske solidarnosti. Nasuprot konzumističkom mentalitetu, nužno je stvoriti poštovanje prema »biti više«, radije nego »imati više«, a vrednote moći, imanja, znanja živjeti u ključu »služiti više«.29

Moral solidarne zajednice profi lira i zahtijeva jednu drukčiju strukturu obiteljske ustanove nego što su je sugerirali gore spomenuti modeli. Ona bi trebala prije svega biti demokratska. Demokratsko uobličenje obitelji dokida autoritarizam, ali isto tako i demokratizam, naličje demokracije, ništa manje opasan od prethodnog. Karakterističan je posebno za moralni model privatnoga u kojemu svatko poštuje samo svoje pravo, svatko je

27 Ivan Pavao II., Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1981., br. 43.

28 Usp. Isto, br. 21.29 Usp. M. Vidal, op. cit., 628-631.

259


zakon samome sebi. Osim što iznutra rastače obiteljsku zajednicu pretva-rajući je u skup pojedinaca bez ikakve naravne kohezivne snage, može lako degradirati u realizaciju prava jačega. Solidarna se zajednica potom temelji na jednakosti svih, lišena nepravednog modela dominacije-su-bordinacije, snažnih očeva i slabih majki i obrnuto, premoći jednoga, a podčinjenosti drugoga. Naposljetku, trebala bi biti snažno animirana su-odgovornošću, koja je lišena paradigme autoritet-poslušnost, ali i sitnih ortakluka i »naših malih tajni«. To naravno ne isključuje naravnu hijerar-hiju, jer su i odgovornosti različite, ali se ona ne shvaća u smislu vladanja i kontrole, nego služenja i povjerenja.30

Uvažavajući činjenicu da dominantnu ulogu u počinjenju spolnoga na-silja ima osobnost počinitelja, a nešto manje situacija, držimo da predlo-ženi moralni model solidarne zajednice čiju srž tvore vrednote »zajedniš-tvo osoba« i »svijest o solidarnosti« može uvelike smanjiti takvo deliktno i grešno ponašanje unutar obiteljske zajednice.

3. Stav Crkve prema obiteljskom nasilju

Iz predloženoga novog moralnog modela utemeljenog na recentnim dokumentima Katoličke Crkve lako je iščitati i njezin stav o »kulturi smr-ti«, »uroti protiv života«, »okviru tame«, o apsolutnoj neprihvatljivosti obiteljskog nasilja koje Crkva jasno smješta u spomenute fenomene. Isto tako, i klasična je moralna teologija silovanje, unatoč tome što relativno malo o njemu govori, smatrala teškim grijehom i oduvijek ga takvim kva-lifi cirala. Pokore su bile drastične. To nije samo zato što u spolnosti inače nije postojao parvitas materiae, nego i s razloga što su se tim činom, osim kreposti čistoće, vrijeđale i druge kreposti. Takav je stav vidljiv i danas u defi niciji koju donosi Katekizam Katoličke Crkve: »Ono (silovanje) krši i pravdu i ljubav. Silovanje duboko vrijeđa pravo svakoga na poštovanje, slobodu, fi zičku i moralnu cjelovitost. Ono nanosi tešku štetu koja može obilježiti žrtvu za cijeli život. U sebi je uvijek zao čin. Još je teže silovanje kad ga počine bliži srodnici (…) ili odgojitelji nad pitomcima koji su im povjereni.«31

30 Usp. V. Valjan, op. cit., 322-323.31 Hrvatska biskupska konferencija, Katekizam Katoličke Crkve, Glas Koncila, Zagreb,

1994., br. 2356.

260


Iz ove oštre osude svih oblika silovanja, razvidno je da incest ili ro-doskvrnuće fi gurira kao posebno težak čin. Je li ista situacija i s bračnim silovanjem? Tijekom čitave povijesti moralni su teolozi, govoreći o silo-vanju općenito, daleko suzdržaniji u svojim prosudbama kada se radilo o bračnom silovanju. Neki od njih bili su podložni predrasudama, stereoti-pima i zabludama svojega vremena, ali i onodobnom shvaćanju braka i bračnih čina gdje su debitum coniugale i rimedium concupiscentiae igrali značajnu ulogu. No, rasprave zadnjih desetljeća snažno prožete persona-lističkim pristupom otklanjaju svaku sumnju u narav takvoga ponašanja: bračno silovanje je »zao čin«, intrisece malum, tj. čin koji se ne može nikada i ničim opravdati. Takav čin gubi svako pravo zvati se bračnim činom. Načelo jednakosti zahtijeva ista prava, istu zaštitu, isti medicinski i svaki drugi tretman kako za neudanu ženu, tako i za udanu ako je ona žrtva bračnoga silovanja.

Nedvosmislen u oštroj osudi svakoga pa i obiteljskoga spolnog nasilja je i dokument sjevernokanadskih biskupa izdan u povodu desetljetnih do-gađanja u sjevernoameričkoj Crkvi: »Nasilje nad ženama je za svaku osu-du i nedostojno je ljudskog stvorenja. Tvori ozbiljan društveni problem. Zločin je. Krši petu Božju zapovijed i grijeh je.«32 Biskupi su na poseban način zabrinuti za nesporazum koji može nastati u svezi sa stalnim nau-čavanjem Katoličke Crkve o nerazrješivosti braka. Ne žele da se takvo naučavanje prevede u poziv maltretiranim suprugama da, unatoč patnji, a u cilju spašavanja braka, ostanu u takvom nasilnom odnosu. Stoga vrlo jasno, na temelju kan. 1153. Zakonika kanonskog prava, tvrde: »Želimo da bude apsolutno jasno da Katolička Crkva naučava da žena ima pravo, a nekad i dužnost zaštititi samu sebe i svoju djecu odlaskom iz nasilne situacije, kada se ona dogodi.«33 Sami biskupi žele zadobiti povjerenje žrtve i uvjeriti je da će je Crkva, ako odluči napustiti nasilan odnos, u tome podržati.

32 Vescovi del Canada settentrionale, Guarire la famiglia: una sfi da, u: Il regno 13 (1997) 410-416, ovdje 410.

33 Isto, 411. O brizi crkvenoga zakonodavca za ženidbena dobra, pa i mogućnosti trajne i privremene rastave uz trajanje ženidbene veze kao i mogućnosti pokretanja parnice za proglašenje ništavnosti ženidbe, vidi: J. Šalković, Odredbe kanonskoga prava o zaštiti od nasilja u obitelji, u: B. Vuleta (Ed.), Nasilje nad ženama: teološko pastoralni izazov, Zbornik radova, Franjevački institut za kulturu mira, Split, 2006., 161-188.

261


Držim potrebnim i korisnim svratiti kratko pozornost na nekoliko elemenata sadržanih u dokumentu. Biskupi su dobro upoznati s kvanti-tativnim aspektom ovoga nemilog fenomena, ali ne predlažu, posljedič-no, eutanaziju obiteljske ustanove niti pojedinih »bolesnih« obitelji, nego njezino izlječenje, ozdravljenje, kako to jasno sugerira i sam naslov do-kumenta, a što je u potpunoj sukladnosti s Isusovim postupanjem prema potrebnima. Ponizno priznaju potom da se oni, njihovi svećenici i pasto-ralni radnici trude u kvalitativnom aspektu fenomena, tj. u produbljivanju razumijevanja obiteljskoga nasilja kako bi iznašli što prikladnija i učin-kovitija rješenja. Razlog koji ih potiče na takav angažman jest vrednota suosjećanja ili, bolje, supatnje: »Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udo-vi« (1 Kor 12,26). Grijehom smatraju ne samo osobni čin nasilnika nego i »okvir tame«, »mrežu zla« iz kojega ono izvire, prozivajući tako sve one čimbenike u društvu koji omogućuju pojavak obiteljskoga nasilja, nazva-ni drugdje »strukturalnim grijehom«.

Biskupi su puni nade u mogućnost ako ne potpunog eliminiranja ovo-ga fenomena, ono barem njegovog značajnog smanjivanja. Pozivaju stoga svaku biskupiju pojedinačno i njihove lokalne zajednice na daljnje promi-šljanje obiteljskoga nasilja kao i na defi niranje vlastitih posebnih oblika odgovora. Sami donose nekoliko, vjeruju učinkovitih, strategija unutar crkvenih zajednica: molitva, psihološka, duhovna i fi zička pomoć, odgoj onih koji rade u Crkvi u temama nasilja općenito i konkretno - naučiti kako postupati prema žrtvi i sl. Posebnu pozornost, ali i daljnju razradu zaslužuje pitanje odnosa između primanja sakramenata i obiteljskog nasi-lja. Biskupi spominju sakramente pomirenja i braka. Pitaju se, primjerice, kako se sakrament pomirenja može učinkovitije upotrijebiti za davanje sa-vjeta, za pomoć nasilnicima u izgrađivanju nove svijesti i traženju pomoći kako bi prekinuli svoje nasilno ponašanje. Moguće je, smatraju, razmi-šljati također i o odgodi ili uskraćivanju odrješenja, što naravno zahtijeva pastoralnu mudrost i razboritost. Je li moguće i uputno, pitaju se biskupi, uskratiti brak nekom paru čiji je odnos već u predbračnom razdoblju nasi-lan? Tim pitanjem sugeriraju naravno i promišljanje o kvaliteti pripreme za brak, zaručničkim tečajevima i svemu onome što neposredno prethodi bračnoj ustanovi.34

34 Vescovi del Canada settentrionale, op. cit., 410-416.

262


Znakovito je da biskupi sjeverne Kanade među uzrocima obiteljskog nasilja na prvo mjesto stavljaju gubitak poštivanja prema životu!35 Takva tvrdnja nas upućuje onda na veoma važan dokument Katoličke Crkve: encikliku Ivana Pavla II. Evanđelje života. Zaključak koji možemo izvu-ći, ne ulazeći ovdje u snažnu poruku Crkve sadržane u ovom dokumentu, jest da je obiteljsko spolno nasilje fenomen koji se duboko tiče pete, a ne nikako šeste Božje zapovijedi. Ta činjenica dodatno uozbiljuje materiju o kojoj raspravljamo.

4. Posebna moralna pitanja vezana uz spolno nasilje unutar obitelji

Nemoguće je, a držim i nepotrebno, ulaziti na ovome mjestu i u ovom trenutku u vrlo minuciozne rasprave koje su se vodile tijekom povijesti i zadnjih desetljeća o pojedinim pitanjima vezanim uz obiteljsko spolno na-silje. Ta pojedina pitanja još jednom jasno pokazuju brigu Crkve o obitelj-skoj ustanovi, zajednici života i ljubavi. Ograničavamo se stoga samo na kratko iznošenje stavova i načela iskristaliziranih u tim istim raspravama, a tiču se ponajprije: odgovornosti, legitimne obrane, uporabe kontracepci-je i opravdanosti abortusa u slučajevima bračnog i incestuoznog nasilja.

Pitanje odgovornosti. Pitanje odgovornosti u kontekstu o kojem go-vorimo nije nipošto jednostavno, jer u igru ulaze mnogi čimbenici koji duboko prožimaju ljudsko postojanje i djelovanje, kao npr. biološke, psi-hološke, fi zičke, društvene, kulturološke datosti. Ljudska sloboda o kojoj ovisi i ljudska odgovornost »kontaminirana« je konkretnim kontekstom u koji je smještena. Svako ljudsko odgovorno ponašanje, stoga, nužno tre-ba promatrati u dijalektici »detrminizama« i »indeterminizama«. Ovakvo poimanje odgovornosti ukorijenjene u relativnoj slobodi čuva nas od dvi-ju pogrešnih tendencija: smanjivanja dosega ljudske odgovornosti i slo-bode ili njihova nepravednog uvećanja, tj. svaljivanja sve odgovornosti na čovjeka ili pak posvemašnjeg lišavanja čovjeka svake odgovornosti, smatrajući čovjeka bićem apsolutno slobodnim ili ga pak u potpunosti lišavajući njegove slobode.36

35 Usp. Isto, 413.36 Usp. G. Piana, Libertà e responsabilità, u: F. Compagnoni, G. Piana, S. Privitera (Ed.),

Nuovo dizionario di teologia morale, Paoline, Cinisello Balsamo (Milano), 1990., 658-

263


Takvo općenito promatranje ljudske slobode i odgovornosti pomaže nam da izbjegnemo sasvim pojednostavnjenu dodjelu odgovornosti u slučajevima silovanja, koja se očituje u dvjema previše reduktivnim ten-dencijama. Prva se temelji na psihoanalitičkoj viziji ženskoga ponašanja svraćanjem pozornosti na žensko »zavođenje« ili čak na ženin bilo svje-sni bilo nesvjesni »mazohizam« te nastojanjem da se sva odgovornost za nasilje dodijeli upravo ženi (žrtvi) – prema ovoj tendenciji žrtva bi na neki način isprovocirala seksualno nasilje i sudjelovala u njemu. Druga tendencija, koja ima svoje predstavnike u radikalnoj feminističkoj ideo-logiji, svu odgovornost dodjeljuje samo počinitelju, većinom muškarcu, i svim maskilističkim strukturama koje ohrabruju i favoriziraju spolno nasilje nad ženom. Muškarac bi po svojoj naravi bio nasilan, a obitelj kao ustanova povlašteno mjesto nasilja i najopasnije mjesto za boravak i odgoj djeteta. Odgovor, međutim, treba tražiti između ova dva ekstrema: vrednovati i dodjeljivati odgovornost, iako se ona može individualizirati u nekakvim općim crtama, ipak od slučaja do slučaja.

Svaki diskurs o odgovornosti u slučaju silovanja i obiteljskog nasilja treba voditi računa o tri temeljna elementa: žrtvi, počinitelju i psihološ-kim, društvenim i kulturološkim čimbenicima. Ovi potonji ne mogu se ignorirati, jer utječu ne samo na počinitelja nego na obadvoje, tako da i samog počinitelja možemo u određenom smislu smatrati žrtvom.37

Pokušaj da se govori o odgovornosti žrtve mnogima izgleda kao kon-tradikcija u sebi, kao logička anomalija. On to i jest u određenim tipovima silovanja u kojima mentalni kapacitet žrtve, njezina dob, stanje u kojemu se žrtva u tom trenutku nalazi, lišava osobu svake slobode i u isto vrijeme svake odgovornosti. Silovanje je nasilni čin koji ne vrši žrtva, nego se on vrši nad njom. Taj snažni vanjski uzrok lišava žrtvu svake odgovornosti i to vrijedi za sve tipove silovanja, napose onoga nad djecom. Nepravedno je također, vodeći računa o spomenutim stanjima, stvarati proporcional-

674; M. Vidal, Manuale di etica teologica. Morale fondamentale, vol. 1, Cittadella Editrice, Assisi, 1994, 383-427.

37 Budući da se radi o vrlo širokom i raznolikom području, ovom ga prigodom ostavljamo po strani, računajući uvijek na njegovu snažnu suodgovornost. Vidi u tom smislu: Pontifi cio consiglio delle comunicazioni sociali, Pornografi a e violenza nei mass-media (7. svibnja 1989.), u: E. Lora (Ed.), Enchiridion Vaticanum. Documenti uffi ciali della Santa Sede 1988-1989, vol. 11, Centro Editoriale Dehoniano, Bologna, 1991., 1404-1416; A. Mianeu, La violenza. Biologia, storia e morale cristiana, Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo (Milano), 1997.

264


nost između otpora žrtve i njezine odgovornosti, gdje bi snažniji otpor značio manje odgovornosti i obrnuto.38 To na poseban način vrijedi za vrlo osjetljive odnose unutar braka i obitelji.

Ne čini mi se, međutim, posvema izlišnim govoriti o odgovornosti koju za sobom povlači psihološko, emocionalno ili verbalno nasilje kojemu je prema nekim prosudbama sklonija žena. Ovakav tip nasilja – feministki-nje ga rado smještaju u stereotipe kojima je cilj opravdati fi zičko nasilje – nipošto naravno ne opravdava niti umanjuje gnusobu fi zičkog nasilja. Ali, je li moguće u takvim slučajevima barem pretpostaviti indirektnu od-govornost žrtve za ono što se dogodilo ili je o tome nedopušteno govoriti? Naime, čovjek nije samo odgovoran za svoje ponašanje i djelovanje nego je isto tako odgovoran za učinke i posljedice koje takvo ponašanje može proizvesti. Moderirati zato svoje ponašanje, što se s pravom traži od su-pruga i oca, ne znači nipošto ići protiv slobode govora, ponašanja i izraža-vanja potencijalne žrtve, nego znači radije istaknuti važnost razboritosti i prihvaćanja odgovornosti za moguće i/ili predvidive učinke i posljedice.

Dodjela sve odgovornosti počinitelju zločina postala je barem u zadnje vrijeme najopćenitija i najčešća, te se smatra najpravednijom pojavom. Onaj tko slobodno planira i vrši nasilje, treba također preuzeti i odgovor-nost za ono što se dogodilo i sve posljedice koje iz toga čina proizlaze. Takva je odgovornost još veća u slučajevima u kojima je počinitelj mo-ralnog ili fi zičkog nasilja zadužen za skrb, promociju, poboljšanje bilo materijalnog bilo duhovnog dobra osoba koje su mu povjerene, s kojima već postoji stabilan odnos, nužan za njihov zdrav i cjelovit razvoj (nasilni incest, spolno nasilje odgojitelja nad odgajanicima i sl.). Ako stupanj od-govornosti, potom, ovisi o fi zičkim i psihičkim posljedicama uzrokovani-ma njegovim ponašanjem, jasno je da slučajna ili prisilna trudnoća, spol-ne bolesti, osobito smrtonosne, (samo)ubojstvo nakon silovanja, prizivaju još veću odgovornost; prenijeti nekomu smrtonosnu bolest, kao AIDS, jednakovrijedno je ubojstvu.

38 Zanimljivo je primijetiti da je u tradicionalnom zakonodavstvu silovanje bilo jedno od rijetkih kriminalnih djela za koje se tražio aktivni otpor žrtve, sve do tjelesnih ozljeda kao znak konkretnog nepristajanja na sam čin. Takav zahtjev varirao je od slučaja do slučaja i znatno je ovisio o reputaciji žrtve, njezinu društvenom statusu, tipu pretrpljenog silovanja, o postojećem odnosu između nje i počinitelja. Kako bilo, tradicionalno zakonodavstvo vodilo je više računa o ponašanju žrtve, što je često rađalo mučnim situacijama i nerijetko tzv. sekundarnom viktimizacijom, a manje o ponašanju počinitelja i okolnostima u kojima se zločin dogodio.

265


Imajući pred očima činjenicu da se prvotna odgovornost uvijek tiče počinitelja nasilja, nužno je, možda više nego ikada, istaći brojne »deter-minizme« koji mogu, ako ne poništiti, ono barem umanjiti onu prvotnu subjektivnu odgovornost. Radi se o čimbenicima koji su usko povezani i znatno utječu na agresivno ponašanje. U takvom se kontekstu često spo-minju čimbenici koji umanjuju spoznajnu i voljnu sposobnost nasilnika, kao na primjer: uporaba alkohola i droge, razne vrste intoksikacije pa i one ideološke, srdžba i sl. Jedna od teorija koja se propituje o etiologiji silovanja, silazi čak u čovjekov genetski kod (ako je otac bio silovatelj, bit će to i sin!?); druga teorija govori o pretrpljenom nasilju u djetinjstvu kao o vjerojatnom okidaču za nasilje u zreloj dobi; neke teorije vide u so-cijalnim i kulturalnim strukturama (suksualizirano i erotizirano moderno društvo okarakterizirano permisivnim moralom utemeljenim na intenziv-nom traženju individualnog zadovoljstva, spolnost svedena na čisti uži-tak, na genitalnost, pretjerani ekshibicionizam, općeniti porast nasilja i sl.) izvore koji snažno hrane takvo nasilno ponašanje. Rečeno shematski: biološko-fi zičke datosti (nasljednost, biološki čimbenici…), psiho-socio-loške datosti (socijalizacija, edukacija, društveni pritisci, različiti karakte-ri, propaganda, struktura modernog grada…), datosti bilo iz prošlosti či-tavoga čovječanstva, bilo iz osobne prošlosti (dobar, frustriran…) pa čak i datosti podsvjesnoga, determiniraju ponašanje, slobodu i u isto vrijeme odgovornost pojedinca. Ne može se reći da je poništavaju jer je čovjek sposoban »transcendirati«, »osloboditi se« – različitim psihološko-duhov-nim sredstvima (suprotstavljanjem, kritikom, pobijanjem, kreativnošću, sviješću…) od spomenutih determinizama. Iz ovoga je onda razvidno da uz subjektivnu odgovornost za spolno nasilje postoji isto tako društvena (kolektivna) odgovornost; pored osobnoga grijeha postoji istinita i prava »struktura grijeha«. O svemu tome treba voditi računa u izradi učinkovitih strategija za prevenciju kako obiteljskoga tako i svakog drugog nasilja.

Otpor žrtve i njezin život u slučajevima spolnoga nasilja. Među naj-očitije i katkad najdramatičnije značajke spolnoga nasilja općenito spada svakako otpor žrtve. On se obično očituje u aktivnom fi zičkom i/ili verbal-nom otporu koji, između ostaloga, može dovesti i do gubitka života, ali i u čisto pasivnom otporu, uzrokovanom često šokom, što žrtvu čini nepo-kretnom, nesposobnom reagirati fi zički i/ili verbalno. Treba se prisjetiti da oba oblika otpora mogu biti čista mehanička reakcija, refl eks ili nešto već unaprijed naučeno.

266


Klasična moralna teologija,39 promišljajući pristanak i otpor žrtve, naj-prije nabraja osobe koje nisu kadre izraziti valjani pristanak: maloljetnici, osobe čije osobne kvalitete, stanja i okolnosti priječe valjani pristanak, a time i prikladni otpor, i općenito osobe koje se nisu kadre svjesno odrediti niti ispravno shvatiti značenje svega onoga što se događa. Nakon popi-sa različitih oblika nasilja (fi zičko i moralno nasilje, prijetnje, prijevara, strah, lukavstvo i sl.) usredotočuje se na osobe sposobne izraziti pristanak i pružiti otpor. Pravi razliku između nutarnjeg otpora – nepristajanje na odnos niti na eventualnu ugodu koja može iz toga proizići – i vanjskog otpora – uporaba svih raspoloživih sredstava u cilju sprječavanja spolno-ga čina. Vanjski otpor normiran je načelom legitimne obrane. U ovakvim situacijama napadnuta žena ima pravo i dužnost, da bi se obranila, pružiti aktivni otpor i ubiti nepravednog napadača. Ali, vanjski otpor u određe-nim okolnostima može biti sveden, također po načelu legitimne obrane, na čisti pasivni otpor ako bi aktivni otpor stavljao ozbiljno u pitanje njezin vlastiti život. Držim međutim da aktivni otpor unutar obiteljske zajednice, upravo zbog delikatnosti odnosa, ne bi smio rezultirati smrću napadača, jer osim što je napadač, on je i suprug i otac; niti bi, s druge strane, žrtva trebala riskirati vlastiti život u obrani od spolnog nasilja. Dilema, dakle, vezana uz život žrtve i život počinitelja u obiteljskom kontekstu i pasiv-nog podnošenja spolnoga nasilja, trebala bi biti riješena u korist života. »Otpor do krajnjih granica« u slučajevima silovanja ne bi imao uporište u kršćanskoj teologiji i tradiciji.40 Čini nam se stoga sasvim prihvatljivim pojam »razumnog otpora«, koji se nekada može svesti na čisti verbalni ili pasivni otpor – dovoljan da bi se izrazilo protivljenje.

39 Usp. npr. C. Damen, Stupro, u: F. Roberti, P. Pallazini (Ed.), Dizionario di teologia morale, vol. II, Studium, Roma, 1968, 1624-1625.

40 U prvim stoljećima kršćanstva među ocima (Jeronim, Augustin, Krizostom i dr.) razvila se široka rasprava o naravi smrti žena koje su, da bi obranile djevičanstvo ili čistoću, počinile »samoubojstvo« ili su dopustile da ih se ubije radije nego da budu silovane. Temeljno pitanje bilo je: je li takvo ponašanje moralno opravdano, je li ono samoubojstvo ili mučeništvo? Neki su smatrali da nije dopušteno sebi oduzeti život osim u slučajevima obrane vrednote djevičanstva. Augustin, naprotiv, smatra da je život Božji dar, temeljna vrednota, žena nevina žrtva koja i nakon zločina ostaje djevicom, jer je sjedište vrednota u srcu, a ne u tijelu, tako da čistoća ostaje netaknutom i nakon počinjenog zločina. Zaključuje da je takvo ponašanje, izuzev posebnih slučajeva u kojima postoji intimna komunikacija između Boga i potencijalne žrtve, moralno neprihvatljivo. Usp. C. Nardi, A proposito degli atti del martirio di Bernice, Prosdoce e Domnina, u: Civiltà classica e cristiana, 1-2 (1980), 243-257.

267


Uporaba »kontraceptivnih« sredstava. Pravo i dužnost žene da se bra-ni ne samo od spolnoga nasilja nego i od njegovih posljedica otvorilo je u povijesti moralne teologije pitanje o mogućoj zaštiti žene od neželjene trudnoće.41 Pomno se najprije analizirala moralna prihvatljivost izbaciva-nja sjemena nakon spolnoga nasilja, potom moralna prihvatljivost upo-rabe određenih sredstava prije samoga spolnoga nasilja da bi se u drugoj polovici prošloga stoljeća razvila široka rasprava o uporabi kontraceptiv-nih sredstava prije i poslije čina silovanja.42 Načelo koje se iskristaliziralo osobito u kontekstu izvan obiteljskog spolnog nasilja, a može se bez su-stezanja primijeniti na sve žrtve bez obzira na njihovu povezanost s po-činiteljem glasi ovako: svaki postupak (procedura) i svako sredstvo koje je kadro i sposobno spriječiti začeće bilo prije samoga seksualnog nasilja, bilo poslije, moralno je dopušteno, samo ako takve procedure i sredstva nemaju abortivni učinak i ne dovode u veliku opasnost život žrtve i djete-ta.43 Razlog takvom načelu stoji u činjenici – razvidnoj u fenomenologiji

41 Čini se da je T. Sanchez (»Disputationes de Sancto Matrimonio«) bio prvi teolog koji je promišljao mogućnost izbacivanja muževa sjemena nakon nasilnog čina u cilju sprječavanja začeća, priznajući tako mogućnost silovanja unutar braka. Pravo će ga tek mnogo kasnije ozbiljno razmotriti. Usp. C. E. Curran, The prevention of conception after rape. An historical theological study (Excerpta ex dissertatione ad Lauream), Pontifi cia Università Gregoriana, Roma, 1961.; E. J. Bayer, Rape within Marriage. A Moral Analysis Delayed, University Press of America, Lanham, London, 1985. E. J. Bayer se u svom djelu usredotočuje na problem uporabe artifi cijelnih sredstava ante-factum i analizira u tom smislu razdoblje od 1600. do 1980. godine. Autor, naime, nastoji pronaći bilo kakvo promišljanje, bilo u naučavanju Magisterija bilo u naučavanju teologa, koje bi podržalo glavnu tezu njegove knjige: »… a wife who is threatened by pregnancy which may result from sexual actions unjustly forced upon her by her own husband may in some cases licitly resort to artifi cial means to avoid such pregnancy.« E. J. Bayer, op. cit., 82.

42 Raspravi svakako pridonosi i stav pape Pavla VI. jasno izrečen u enciklici Humanae vitae: »… bračni čin nametnut drugom bračnom drugu bez obaziranja na njegovo stanje i njegove opravdane želje nije istinski čin ljubavi, i stoga se protivi zahtjevima ispravnog moralnog reda u odnosima među bračnim drugovima.« Papa Pavao VI, Humanae vitae. Enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, dokumenti 18, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1968., br. 13. Zanimljivo je primijetiti da je među teolozima koji prvi reagiraju na osloboditeljsku snagu ovih redaka hrvatski moralni teolog J. Kuničić. Iako vrlo oprezan, on u svom tekstu prilično legalističkog i kazuističkog okusa brani tezu da se supruga može i »kemijskim sredstvima« braniti od svoga nasilnoga muža. Usp. J. Kuničić, Pravo bračnog druga na samoobranu, u: Bogoslovska smotra 2-3 (1969.), 217-221.

43 Usp. Pennsylvania Catholic Conference, Guidelines for catholic hospitals treating victims of sexual assault, u: Medicina e morale 6 (1993.), 1232-1233.

268


obiteljskoga spolnog nasilja – da se tu ne radi bitno o seksualnom, još manje o ljubavnom činu, izrazu međusobnog darivanja, nego o pukom i čistom nasilju. Žrtva ima potpuno pravo i dužnost zaštititi se od neželjenih posljedica. Začeće kao posljedica bračnoga nasilja, osim toga, zasigurno nije sukladno Božjem planu začeća i rađanja!

Danas se nažalost javlja veliki problem vezan uz drugi dio načela, oso-bito u tretmanu žrtve nakon pretrpljenog nasilja. Naime, učinak uporabe tzv. pilule »dan poslije« varira već prema stadiju menstrualnog ciklusa i vremenu ovulacije. Uzimanje pilule može rezultirati sprječavanjem ovu-lacije, fi ziološkim promjenama u spermatozoidima i jajašcu, abortusom ili nikakvim učinkom. Međutim, prema nekim istraživanjima, 90 posto žena (taj postotak mogao bi biti manji kod udanih žena) ne zna u kojem se stadiju menstrualnog ciklusa trenutačno nalazi. Liječnici nadalje upo-zoravaju da čitava realna situacija vezana uz silovanje (šok žrtve, dolazak do bolnice, vrijeme dolaska i dr.) ukazuje na to da jedini realni učinak postkoitalnih pilula može biti samo sprječavanje implantacije oplođenog jajašca, što je naravno abortus.44

Drugi je problem vezan uz tzv. kontracepciju, odnosno kemijsku kom-poziciju današnjih hormonalnih i drugih kontraceptivnih sredstava. Ona u velikoj većini nisu kontraceptivna, nego abortivna. Različita istraživa-nja suvremenih kontraceptivnih sredstava, od dijafragme, spirale, razli-čitih mehaničkih sredstava, potkožnih kontracepcija, preko RU 486, pi-lule »dan poslije«, pa sve do tzv. sigurnih hormonalnih kontraceptivnih sredstava temeljenih na kombinaciji estrogena i progesterona, slažu se u jednome: sva spomenuta sredstva imaju abortivni učinak. Ona nisu kon-traceptivi, nego abortivi.45

Novija istraživanja sumnjaju također i u sigurnost klasičnih metoda koje su se upotrebljavale u ovakvim slučajevima, kao što su npr. vaginalna ispiranja. Spagnolo tvrdi da spermatozoidi koji se broje u milijunima na-kon snošaja stižu u vaginalni kanal u samo nekoliko sekundi. Ni najhitnija vaginalna ispiranja nisu u stanju eliminirati ih. Ako li se pak poduzima-

44 Usp. E. F. Daimond, Rape Protocol, u: Linacre Quarterly 3 (1993.), 8-19.45 Usp. F. D’onofrio, Bioetica e biologia, Piemme, Casale Monferrato, 1994., 59; M.

L. Di Pietro, R. Minacori, Sull’abortività della pillola estroprogestinica e di altri »contraccettivi«, u: Medicina e morale 5 (1996.), 863-900; ISTI, »Contraccezione d’emergenza«: problema medico, etico e giuridico, u: Vita e Pensiero 5 (1997.), 353-361.

269


ju duboka ispiranja, na razini uterusa, ona mogu spriječiti ugnježđivanje oplođenoga jajašca i djelovati bitno kao abortivna.46

Stoljećima stvarano načelo danas je čini se blokirano na praktičnoj razini upravo zbog abortivnog učinka suvremenih »kontraceptivnih« sredstava i procedura koje se poduzimaju neposredno nakon pretrpljenog nasilja.

Pitanje abortusa. »Kultura smrti«, kojoj uostalom pripada i seksualno nasilje, u rješavanju ovoga problema nalazi se na svome terenu.47 Pretr-pljeno nasilje rađa novim nasiljem. Nevina žrtva žrtvuje nevinoga. Krug zla se zatvara. Gnusnost čina, naime, teška nepravda nanesena žrtvi, nje-zino buduće psiho-fi zičko zdravlje, budućnost djeteta i njegovo pravo da bude prihvaćeno, sretno i ljubljeno, krvna povezanost i srodstvo između počinitelja i žrtve, samo su neki od argumenata upotrijebljenih za oprav-danje abortusa u slučajevima silovanja. Najtradicionalnija zakonodavstva, u nekoliko indikacija za pobačaj, predviđaju njegovu mogućnost. Zajed-nički nazivnik svih pro abortion opcija je: žena je žrtva. To joj daje pravo da se brani, što je potpuna istina. Međutim, apsolutizacija vlastitih prava vrlo je opasna i redovito dovodi do potpune eliminacije tuđih, temeljnih i neotuđivih prava. U ovom slučaju, temeljnog prava tek začetoga djeteta na život. Instalira se tako najprimitivnije pravo – pravo jačega, ni po čemu različito od onoga primijenjenoga u slučajevima silovanja.

Unatoč emocionalnoj i psihičkoj nabijenosti slučaja, važno je prepo-znati njegov etički aspekt. Tek začeto dijete nema nikakve odgovornosti u onome što se dogodilo. Nevino je i ne može se ni na kakav način pro-matrati kao nepravedni napadač. Civilizacijska je stečevina da se dijete ne ubija niti kažnjava zbog grijeha očeva, inače upadamo u barbarizam, zakon odmazde, krvnu osvetu. Iako je identifi kacija djeteta s počiniteljem nasilja psihološki sasvim razumljiva, jer je nastalo iz nasilnog čina, što za žrtvu može biti bolno i traumatično sjećanje na pretrpljeno, poziv na načelo legitimne obrane je nelegitiman, nepravedan i neopravdan. Pa čak kada bi to dijete i bilo potencijalni budući silovatelj, kako neutemeljeno i previše reduktivno tvrde neke biološke teorije, nitko nema pravo ubiti

46 Usp. A. G. Spagnolo, Quale condotta medica per le donne vittime di violenza sessuale?, u: Medicina e morale 5 (1993.), 1064-1066.

47 Podrobnije o pitanju abortusa u slučajevima silovanja vidi: Š. Bilokapić, Sukob principa »za« i »protiv« abortusa u slučajevima spolnoga nasilja, u: A. Kekez (Ed.), I oni govore, Župni ured Srca Isusova, Zadar, 2001., 135-148.

270


nekoga zbog njegovih eventualnih budućih zlodjela ili grijeha. Stoga, zlo abortusa najgore je moguće »rješenje« za zlo silovanja i njegove posljedi-ce. Dapače, kadro je namrijeti drugo zlo žrtvi koja će i nakon što preboli posljedice silovanje, još dugo živjeti postabortivnu traumu.

Nadbiskupi Velike Britanije jasno i nedvojbeno tvrde: »… tek začeto dijete ne može biti legitimno osuđeno na smrt zbog silovanja koje je žena pretrpjela.«48

5. Umjesto zaključka: rezultati Istraživanja

Pitanja upitnika istraživanja pod brojem 45 zapravo su formulacija najredovitijih mitova i stereotipa koji se tiču nasilja nad ženom općenito i nasilja nad ženom u braku.49 Formulirana su uglavnom iz perspektive žene-žrtve. Iako bi možda prikladnija formulacija bila, što je jedan od po-zitivnih elemenata zakonodavne reforme, u spolno neutralnim terminima na čemu se s pravom inzistira u drugim segmentima društvenog života ili jednostavno, što je sukladno personalističkom pristupu problematici pa i samom naslovu istraživanja, da se diferencirana stanja pokriju terminom »osoba«, ipak ostajemo pri ovakvoj formulaciji zbog nekoliko razloga. Prvi se tiče lakše usporedbe rezultata ovog istraživanja s rezultatima dru-gih istraživanja sličnoga sadržaja i karaktera. Drugi je razlog poštivanje stvarne kvantitativne razlike u fenomenu obiteljskog nasilja vodeći, na-ravno, računa o kompleksnosti fenomena nasilja koje nije uvijek jedno-strano, linearno, samo po sebi shvatljivo i jasno. U pozadini obaju razloga stoji vrlo jasna nakana adekvatne zaštite i pomoći žrtvama obiteljskoga nasilja. Dakako, neprimjereno bi bilo ovako postavljena pitanja, zbog nji-hove »prividne jednostranosti«, shvatiti kao jedna u nizu onih pitanja i istraživanja koja neskriveno ciljaju na destabilizaciju i rastakanje obitelj-

48 Arcivescovi della Gran Bretagna, L’aborto, u: P. Verspieren (Ed.), Biologia, medicina ed etica. Testi del Magistero cattolico, Editrice Queriniana, Brescia, 1990., 186.

49 O mitovima i stereotipima vezanima uz nasilje nad ženom općenito i nasilje nad ženom u obitelji, vidi: M. Ajduković, G. Pavleković (Ed.), Nasilje nad ženom u obitelji, 2. dopunjeno izdanje, Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, 2004., posebno M. Ajduković, Mitovi i činjenice o nasilju nad ženom, 43-52; V. Barada, Ž. Jelavić, Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti!, Priručnik za analizu rodnih stereotipa, Centar za ženske studije, Zagreb, 2004.

271


ske zajednice nadajući se njezinu skorom nestanku i nude toliko jeftina koliko i pogubna rješenja za sudionike ove obiteljske drame.

Unatoč čestim optužbama da je hrvatsko društvo patrijahalno, konzer-vativno, maskilistički orijentirano, pogodno za mitove, opterećeno više od drugih predrasudama i stereotipima, istraživanje jasno pokazuje neute-meljenost takvih kvalifi kacija i neprihvatljivost, kako kod opće populacije tako i kod svećenika i redovnica, nasilja nad ženom u obitelji i izvan nje. Optužbe na račun Crkve u tom smislu demantira jasno stav svećenika i redovnica, koji su u odnosu na opću populaciju još osjetljiviji. Kratko se dotičemo dvaju pitanja bitnih kako za moralnu prosudbu tako i za pasto-ralnu praksu.

»Djeca trebaju svoga oca iako je nasilan prema njihovoj majci. Žena bi, stoga, za dobro djece trebala ostati s takvim partnerom.« S izrečenom tezom slaže se svega 4,1 posto muškaraca i 2,7 posto žena opće popu-lacije, a tek 1,9 posto svećenika i 2,9 posto redovnica. Zanimljivo je da istovremeno nije pretjerano velik ni postotak onih koji se uopće ne slažu sa rečenim: tek 48,6 posto muškaraca, 61,6 posto žena, 41,3 posto sve-ćenika i 30,1 posto redovnica. Iščitavajući samo ovaj posljednji podatak, postotkom relativno malen osobito u slučaju redovnica i svećenika, net-ko bi mogao, sasvim neispravno, zaključiti o »mnoštvu« onih koji zbog »dobra djece« i dobra obiteljske ustanove toleriraju ili barem smatraju manjim zlom obiteljsko nasilje i zahtjev daljnjeg ostanka žene u obitelji. Argument »dobro djece« u takvom obiteljskom kontekstu demantiran je, vjerujem i u razmišljanju većine ispitanika, statistikom da zlostavljana majka vrlo lako proslijedi ritam nasilja na vlastitu djecu i sviješću da je već samo zlostavljanje majke moralno i psihološko zlostavljanje djece. Razloge izostanka 100 posto neslaganja s izrečenom tezom, potražiti je u slijedećem.

Znatan dio ispitanika, naime, opredjeljuje se za neutralnije odgovore: »Uglavnom se ne slažem«, »Niti se slažem niti se ne slažem«. Radi se o odgovorima koji u sebi uključuju ono »ali«, »ako«, »ovisno« i sl., što ukazuje na potrebu daljnje specifi kacije i mogućnost daljnjeg istraživanja. Kod svećenika primjerice susrećemo respektabilan postotak od ukupno 48,2 posto. Postavlja se, stoga, neodgodivo pitanje motiva takvoga svrsta-vanja negdje između dvaju krajnjih stavova: »neka ide« i »neka ostane«. Čini mi se da postoje bitno dva motiva. Prvi se tiče jednog općeg proble-ma, odnosno nejasnoća vezanih uz samu defi niciju obiteljskoga nasilja,

272


osobito onoga spolnoga. Ona nekada može varirati, što jasno pokazuju različita istraživanja pa i službene defi nicije pojedinih država, od teškog, grubog i kroničnog nasilja koje može rezultirati ozbiljnim posljedicama za život žrtve, do tzv. »neželjenog seksualnog dodira«. Već prema tome o čemu se radi, ovisit će i odgovor svećenika. Drugi je motiv usko vezan uz prvi, a mogao bi se sažeti u nekoliko pitanja. Vodeći računa o važnosti obiteljske ustanove, osobito za odgoj i rast djece, upitati se jesu li pojedini oblici tzv. force only rape što je stvarno silovanje ili »neželjeni seksualni dodir« percipiran sa strane žrtve kao neželjen i nasilan, uistinu dovoljan razlog traženja rastave i, redovito, odvođenja djece? Pa i u slučajevima ozbiljnoga nasilja, postoje li metode i strategije koje mogu promijeniti nasilnu situaciju? Svećenici koji su se opredijelili za ovakav odgovor za-sigurno računaju na vrednote inherentne kršćanskome življenju i posebno sakramentu pomirenja kao što su priznanje zlo-čina, kajanje, obraćenje, promjena svijesti i pomirenje. Može li zaista ne-vrednota manje ozbilj-nog nasilja minirati posvema vrednotu zajednice života i još uvijek mogu-će ljubavi? Držim da ishitreno postupanje u ovoj složenoj materiji može isprazniti ozbiljnost fenomena obiteljskog nasilja, važnost obiteljske usta-nove i snažno kompromitirati daljnji razvoj djece.

»Muž ima pravo zahtijevati spolni odnos bez obzira pristaje li žena na to ili ne.« Spolni bračni čin znak je i izričaj međusobne ljubavi i darivanja, govor i odgovor, dar i primanje. Budući da je na izgradnju i produbljenje zajedništva i ljubavi, njega je sasvim legitimno tražiti pa i zahtijevati u pozitivnom smislu te riječi. Međutim, on nikada ne smije biti krađa, laž, ne-odaziv, neodgovorna šutnja, neistina, jednom riječju, ne smije biti na-silje. Onda gubi svako pravo da se zove bračnim činom.

Malen je udio onih koji prihvaćaju taj drugi oblik bračne komunika-cije, podržavajući tako najgrublji oblik pomalo zaboravljenog »prava na tijelo« neovisno o stanju i raspoloženju vlastite supruge. Između svih ispi-tanika redovnice su posebno osjetljive na nepravednost takvog ponašanja. Svega njih 0,7 posto slaže se s ponašanjem muža, dok su, razumljivo, najosvještenije žene iz opće populacije, gdje se njih 74,3 posto apsolut-no ne slaže sa spomenutim zahtjevom. Ipak, najinteresantniji su stavovi muškaraca iz opće populacije gdje se njih, za razliku od žena (74,3 posto), svećenika (70,0 posto) i redovnica (72,8 posto), tek 59,3 posto ne slaže s iznesenom tvrdnjom. Čemu imamo »zahvaliti« tako malen postotak? Ishitreno bi bilo, a čini mi se i pogrešno, pripisati takav rezultat jedino

273


maskilističkom mentalitetu i patrijahalnom odgoju, iako ih, kao i strah od eventualne vlastite involviranosti, ne možemo posvema zanemariti. Tolika suzdržanost muškaraca i odljev njihovih postotaka u odgovore s »dodatnim objašnjenjem«, upućuju nas bjelodano na drugi važan, mo-žemo reći, moralni problem sadržan u postavljenom pitanju. Ako po-stoji, naime, opravdano uskraćivanje bračnoga čina od strane supruge i neopravdan zahtjev od strane muža, postoji također opravdani zahtjev i neopravdano uskraćivanje bračnoga čina. Poštujući različitu strukturu i dinamiku muške i ženske spolnosti, neodgodivo se onda postavlja pitanje opravdanosti/neopravdanosti kako zahtjeva tako i uskraćivanja spolnoga odnosa. To je prostor za daljnje istraživanje, u kojemu treba voditi računa o nekada izrazito subjektivnim prosudbama i uvjerenjima. No, načelno govoreći, svako egoistično, hedonističko, perverzno, posesivno, osvetnič-ko traženje, zahtjev koji ne vodi računa o fi zičkom, psihičkom i moralnom stanju i zdravlju supruge, traženje koje uključuje mogućnost prenošenja neke spolne bolesti, evidentno je neopravdano traženje i supruga ima pra-vo, a nekada i dužnost uskratiti spolni odnos vlastitom suprugu. Odbijanje koje je, isto tako, egoistično, osvetničko, traje dulje vrijeme bez dovoljna razloga, zbog bezrazložna straha i sl., nije nipošto u skladu s onim što je smisao i narav bračne spolnosti – međusobno darivanje. Kako spolnost u braku ne može biti samo monopol supruga, isto tako ne smije niti može počivati samo u rukama supruge. Inače, gubi svoj smisao.

Ova kratka analiza postavljenih pitanja jasno ukazuje na dvoje. S jedne strane, na jednodušnu osudu i neprihvatljivost obiteljskoga nasilja kod velike većine ispitanika i, s druge strane, na potrebu – što je conditio sine qua non za koncipiranje problema u etičkim terminima, njegovu pre-venciju i možebitno rješenje – suglasnosti u defi niranju nasilja. U svemu tome, stabilnost obiteljske zajednice, upravo zbog svoje važnosti, pa i u prevenciji nasilja, trebala bi biti zadnje mjesto gdje će se lomiti politička i ideološka koplja.

274


SEXUAL VIOLENCE IN FAMILY

Summary

By this article the author confronts one of the most dramatic situati-ons within the family institution – sexual violence. It is a behaviour that deeply hurts the person’s innermost feelings, discredits the true values inherent in the family and destroys the dignity of the institution itself. However, there are few situations that imply so many myths, stereotypes, wrong appraisals and often- inappropriate solutions, as this one is

Therefore the author, analysing the dual manifestation of sexual vio-lence in the family – marital rape and incestuous violence – is trying to re-veal the real state of things, to observe the causes, forms, motives, and the commonest committers and victims and all the factors that facilitate the appearance of the mentioned phenomenon. That is also a precondition of any further analysis, particularly of the moral analysis. Consequently, in the second part the author analyses the relation between ethics and violen-ce. Since the sexual violence is eminently a problem of ethics, he presents the morally inappropriate family models that might favour and sustain, by their structure and suggested values, such monstrous situations. The need for a new family moral model poses itself, a new moral model that would take account of the prevention of violence in the family.

There are frequent objections to the Church about its insuffi cient con-cern in condemnation and throwing light on the dark points of family institution. Are these objections always justifi ed? The third part is a bri-ef exemplary analysis of a North-Canadian bishops’ document about this matter. It points out a clear and indisputable condemnation of any form of family violence and also gives several suggestions useful for the pastoral approach to the entire problem area.

In the fourth part the author is trying to solve some typical moral issu-es relevant to sexual violence within the family. Namely, over-mindedne-ss to the violence itself and to woman as the only victim can additionally compromise the family institution as such, physical and mental integrity of the persons involved in the drama as well as the life of other persons. We are concerned with responsibility, the principle of self-defence, use of contraceptives and the issues of abortion.

275


The aim of this article is not only to give a moral judgement about the phenomenon, but also to offer the reader certain instruments in making his/her own judgement and to get better and correct understanding of the results obtained by this research, as it is presented in the fi nal part of the work.

Key words: family, marriage, sexual violence, incest, family moral models, Church, responsibility, self-defence, contraception, abortion

Documents

SPOLNO NASILJE U OBITELJI Teološko-moralni osvrtfranjevci-split.hr/pdf/spolno-nasilje-u-obitelji.pdfnačin na nasilje nad ženama i djecom. Ako to nasilje ima spolni predznak, ono