SPREČAVANJE I SUZBIJANJE NASILJA U PORODICI U … za subjekte zastite.pdf(Uloga vaspitno- obrazovnih institucija u prevenciji nasilja u porodici) Mr Duška Bogojević i Dijana Petković

SPREČAVANJE I SUZBIJANJE NASILJA U PORODICI U REPUBLICI SRPSKOJ

PRIRUČNIK ZA POSTUPANJE SUBJEKATA ZAŠTITE

SPREČAVANJE I SUZBIJANJE NASILJA U PORODICI U

REPUBLICI SRPSKOJ

PRIRUČNIK ZA POSTUPANJE SUBJEKATA ZAŠTITE

1. izdanje

Gender centar Vlade RS

2

Izdavač: Vlada Republike Srpske

Gender centar-Centar za jednakost i ravnopravnost polova Banja Luka

Za izdavača:

Spomenka Krunić, direktorica

Urednici: Prof . dr Aleksandar Milić, Spomenka Krunić, Mr Jelena Milinović

Autori/ke (prema rasporedu poglavlja):

Nenad Galić (Pravni standardi za borbu protiv nasilja u porodici)

Mr Jelena Milinović (Rodno zasnovano nasilje i uloga ravnopravnosti polova u njegovom sprečavanju)

Prof. dr Aleksandar Milić (Etiologija nasilja u porodici kao faktor osnovne prevencije)

Dr Dragana Lukić-Domuz i Sanja Partalo (Uloga vaspitno- obrazovnih institucija u prevenciji nasilja u porodici)

Mr Duška Bogojević i Dijana Petković (Uloga policije u suprotstavljanju nasilju u porodici)

Anka Šeranić, Ljubica Milićević, Renata Ritan, Ljiljana Vasić, Aleksandra Petković (Uloga centar za socijalni rad i službi socijalne zaštite u prevenciji nasilja u porodici)

Dr Jasminka Vučković, Dr Biljana Lakić, Mr Tatjana Popović, Dr Nela Janjić, Dr Vedrana Antonić Komljenović i Saša Savičić

(Uloga ustanova zdravstvene zaštite u sprečavanju i suzbijanju nasilja u porodici) Mr Natalija Petrić i Gordana Vidović

(Uloga i značaj nevladinih organizacija u sprečavanju nasilja u porodici) Svetlana Marić

(Postupanje pravosudnih organa u slučajevima nasilja u porodici)

Tehnički urednik: Atlantik BB

Dizajn korica: Atlantik BB

Štampa:

Atlantik BB

Tiraž: 1000

Sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici

3

Ovaj Priručnik je pripremljen u toku realizacije Akcionog plana Republike Srpske

za borbu protiv nasilja u porodici za 2007 – 2008. godinu, u saradnji Gender centra Republike Srpske, Ministarstva pravde Republike Srpske, Ministarstva zdravlja i soci-jalne zaštite Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Mi-nistarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske i Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske

U izradi priručnika, kao autori/ke sarađivali su predstavnici/ce navedenih mini-starstava u Vladi Republike Srpske, posebno imenovani od resornih ministara za spro-vođenje Akcionog plana Republike Srpske za borbu protiv nasilja u porodici za 2007 – 2008. godinu i predstavnici/ce Gender centra Republike Srpske, koji je koordinirao provedbom ovog plana. Svi autori/ke istovremeno su učestvovali i u resornim aktivno-stima sprovođenja Akcionog plana. Za potrebe obrade određenih segmenata i tema priručnika koji su bili vezani za rad zdravstvenih ustanova, pravosudnih organa, za etiološki aspekt nasilja u porodici i ulogu i značaj rada nevladinih organizacija na pi-tanjima nasilja u porodici, angažovane su stručne osobe iz navedenih područja.

Gender centar je koordinirao cijelim procesom izrade pojedinačnih segmenata Priručnika, te procesom objedinjavanja priređenih dijelova u jedinstveni priručnik za sve subjekte zaštite od nasilja u porodici. Gender centar je u ograničenom obimu, od-ređene dijelove i tekstove u Priručniku tehnički i metodološki prilagodio potrebama i svrsi Priručnika.

Ovaj priručnik, u prvom izdanju, sadrži pojedinačna uputstva i protokole za postu-panje po svim oblastima zaštite i prevencije, kao prvi korak u poboljšanju odgovora nadležnih institucija na nasilje u porodici kao društveni problem. Buduća Strategija za borbu protiv nasilja u porodici predviđa donošenje zajedničkih protokola postupanja u okviru multisektorskog pristupa, koji već sporadično postoje na nivou manjeg broja lokalnih zajednica. Zajednički protokoli postupanja i unapređenje ove prakse, kao i budući pojedinačni protokoli koje budu donosila stručna udruženja (npr. Udruženje socijalnih radnika, Udruženje ljekara porodične medicine i slična) biće dio narednih izdanja Priručnika, odnosno biće publikovani pojedinačno i dostupni svima u čijoj je nadležnosti postupanje i sprečavanje nasilja u porodici.


4


5

Sadržaj

Uvod............................................................................................................................................. 7 Pravni standardi za borbu protiv nasilja u porodici ............................................................... 9

Međunarodni pravni okvir .......................................................................................... 10 Domaći pravni okvir ................................................................................................... 12

Bosna i Hercegovina ................................................................................... 12 Republika Srpska ........................................................................................ 13

Rodno zasnovano nasilje i uloga ravnopravnosti polova u njegovom sprečavanju ............ 19 Uvod ........................................................................................................................... 19 Rodno zasnovano nasilje tokom životnog ciklusa i njegove posljedice...................... 20 Teorijski pristupi fenomenu rodno zasnovanog nasilja............................................... 21

Obaveze države........................................................................................... 24 Uloga institucionalnih mehanizama za ravnopravnost

polova u smislu sprečavanja rodno zasnovanog nasilja .............................. 25 Zaključak .................................................................................................................... 26

Etiologija nasilja u porodici kao faktor osnovne prevencije ................................................. 29 SUBJEKTI PREVENCIJE I ZAŠTITE ................................................................................. 41 Uloga vaspitno-obrazovnih ustanova u prevenciji nasilja u porodici................................... 41

Stručni timovi u školi – savjetovališta ........................................................................ 47 Uloga policije u suprotstavljanju nasilju u porodici .............................................................. 49

Protokol postupanja .................................................................................................... 53 Uloga centara za socijalni rad i službi socijalne zaštite u prevenciji nasilja u porodici ...................................................................................................................... 57

Uvod ........................................................................................................................... 57 Mitovi i činjenice o nasilju nad ženom ....................................................................... 57 Analiza stanja ............................................................................................................. 59 Vrste nasilja nad djecom............................................................................................. 60

Osnovni principi djelovanja ........................................................................ 60 Indikatori..................................................................................................... 61

Intervencije centara za socijalni rad u cilju zaštite žrtava porodičnog nasilja............. 62 Intervencije centara za socijalni rad u zaštiti djeteta od zanemarivanja i zlostavljanja.............................................................................................................. 64

Prijem i otvaranje slučaja u centru za socijalni rad ..................................... 65 Vrste nasilja – punoljetna lica ..................................................................... 66 Dinamika nasilja u porodici ........................................................................ 67 Indikatori nasilja ......................................................................................... 67

Uloga ustanova zdravstvene zaštite u sprečavanju i suzbijanju nasilja u porodici............. 69 Uvod ........................................................................................................................... 69 Uzroci i dinamika nasilja u porodici ........................................................................... 70 Zdravstvene posljedice nasilja .................................................................................... 75

Posljedice nasilja po zdravlje ...................................................................... 76 Mortalitet povezan sa nasiljem.................................................................... 79 Posljedice po mentalno zdravlje.................................................................. 79 Posljedice zlostavljanja na zdravlje djece ................................................... 81 Klinički znaci nasilja................................................................................... 82


6

Porodično nasilje – uticaj na djecu ............................................................................. 84 Dijete predškolske dobi .............................................................................. 84 Dijete osnovnoškolske dobi ........................................................................ 85 Adolescenti ................................................................................................. 85

Odgovor zdravstvenog sistema na nasilje u porodici.................................................. 86 Zdravstveni sistem...................................................................................... 86 Zdravstvene ustanove ................................................................................. 87 Zdravstveni radnici/e .................................................................................. 88 Procjena bezbjednosti ................................................................................. 89

Postupci u zdravstvenim ustanovama......................................................................... 91 Procjena potreba žrtve ................................................................................ 91 Podrška i upućivanje................................................................................... 92 Praćenje – kontinuirana briga ..................................................................... 93

Aneks 1. Dokumentovanje nasilja (formulari) ....................................................................... 95 Aneks 2. Dokumentovanje nasilja u porodici ......................................................................... 97 Uloga i značaj nevladinih organizacija u sprečavanju nasilja u porodici.......................... 105

Uvod......................................................................................................................... 105 Pravni osnov funkcionisanja sigurnih kuća .............................................................. 106 Procedure prijema u sigurne kuće............................................................................. 107 Osnovne informacije o sigurnoj kući........................................................................ 108 Iskustva „Udruženih žena” Banja Luka vezano za dosadašnje prakse smještaja žena koje su preživjele domaće nasilje u sigurnu kuću ................. 111 Vrste usluga koje se pružaju žrtvama domaćeg nasilja na primjeru Sigurne kuće u Banjoj Luci ..................................................................................... 111 Iskustva Sigurne kuće Modriča ............................................................................... 113

Postupanje pravosudnih organa u slučajevima nasilja u porodici ..................................... 123 Uvod......................................................................................................................... 123 Pravni osnov suzbijanja nasilja u porodici................................................................ 123 Tok postupka ............................................................................................................ 125 Sankcije i mjere ........................................................................................................ 128 Prekršajni postupak .................................................................................................. 133

Zaključak ................................................................................................................................ 149


7

UVOD

Priručnik koji je pred vama nastao je iz potrebe da se na jednom mjestu siste-matizuju iskustva i smjernice za rad subjekata zaštite i prevencije u slučajevima nasilja u porodici. Nasilje u porodici može se posmatrati i kao individualni slučaj, i kao društvena pojava, i kao globalni fenomen, koji je sve više u središtu intereso-vanja zemalja članica Savjeta Evrope, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Gender centar Republike Srpske, kao stručna služba Vlade Republike Srpske za jednakost i ravnopravnost polova, inicirao je izradu i usvajanje Akcionog plana za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj, koji je usvojen 2007. godi-ne, a čije je sprovođenje započelo 2008. godine. Gender centar je koordinirao sprovođenjem ovog plana u okviru multisektorskog pristupa, a naši glavni partneri su bili: Ministarstvo pravde, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport i Ministarstvo unutrašnjih poslova, dok se u toku realizacije uključilo i Ministarstvo prosvjete i kulture. U finansijsku podršku uk-ljučili su se UN Populacijski fond (UNFPA), koji je podržao i štampanje ovog pri-ručnika, i Agencija za ravnopravnost spolova BiH.

Ovaj priručnik sadrži pregled pravnih i institucionalnih standarda, međunarod-nih i domaćih, za sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici, kao i ulogu različitih institucionalnih i vaninstitucionalnih aktera u multisektorskom pristupu, sa opštim i praktičnim smjernicama za rad. Termin uloga u ovom priručniku podrazumijeva način postupanja u skladu sa zakonskim obavezama, mjesto u sistemu prevencije i zaštite od nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, kao i značaj koji svaki su-bjekat zaštite, pojedinačno u u vezi sa drugim subjektima, ima u lancu postupanja. Nadamo se da će biti koristan svim subjektima zaštite, sa napomenom da se oba-vezna osnova za postupanje nalazi u zakonima i drugim propisima, te da su osnov-ni ciljevi adekvatna prevencija, efikasna zaštita žrtava i procesuiranje počinilaca.

Ovaj priručnik je polazna osnova za postupanje i uspostavljanje saradnje svih subjekata zaštite, ali takođe i osnova za pronalaženje inovativnih rješenja u vašoj ličnoj i profesionalnoj praksi. Ovaj priručnik, u prvom izdanju, sadrži pojedi-načna uputstva i protokole za postupanje po svim oblastima zaštite i preven-cije, kao prvi korak u poboljšanju odgovora nadležnih institucija na nasilje u porodici kao društveni problem. Buduća Strategija za borbu protiv nasilja u porodici predviđa donošenje zajedničkih protokola postupanja u okviru mul-tisektorskog pristupa, koji već sporadično postoje na nivou manjeg broja lo-kalnih zajednica. Zajednički protokoli postupanja i unapređenje ove prakse, kao i budući pojedinačni protokoli koje budu donosila stručna udruženja (npr.


8

Udruženje socijalnih radnika, Udruženje ljekara porodične medicine i slična) biće dio narednih izdanja Priručnika, odnosno biće publikovani pojedinačno i dostupni svima u čijoj je nadležnosti postupanje i sprečavanje nasilja u porodici.

Spomenka Krunić direktorica Gender centra-Centar

za jednakost i ravnopravnost polova Republike Srpske


9

PRAVNI STANDARDI ZA BORBU PROTIV NASILJA U PORODICI

Nasilje u porodici (čitati: nasilje nad ženama i djecom kao najčešći vid is-

poljavanja nasilja u porodici) je ponašanje koje je rezultat preovlađujućih pa-trijarhalnih obrazaca društvenog ponašanja, a koje predstavlja poražavajuće svjedočanstvo nejednake raspodjele moći između žena i muškaraca u „demo-kratskom društvu“ XXI vijeka.

S obzirom na činjenicu da pravne norme služe regulisanju društvenih odno-sa, a da se pravna normiranost prilagođava promjenama u civilizacijskim ili anticivilizacijskim kretanjima jednog društvenog sistema očekivano je da je normativno-pravna regulisanost problema nasilja u porodici novijeg datuma i da je u skladu sa promjenama u percipiranju porodičnog nasilja kao javnog, a ne isključivo privatnog problema. Na međunarodnoj pozornici unazad 15 godi-na intenzivno se pristupa pravnom regulisanju nasilja u porodici, dok je unutar Bosne i Hercegovine taj proces posebno aktuelan posljednjih pet godina.

Inkriminisanost nasilja u porodici u pravnom sistemu Republike Srpske pri-sutna je od 2000. godine i uvođenja krivičnog djela „nasilje u porodici ili poro-dičnoj zajednici“ (član 208) u Krivični zakon RS. Krivično pravna zaštita, pre-dviđena Krivičnim zakonom RS, u praksi se pokazala kao nedovoljna i neefi-kasna za žrtve ovog krivičnog djela, iz razloga koji zahtijevaju opsežniju anali-zu socio-društvenog konteksta kojima se ovom prilikom nećemo baviti.

Radi omogućavanja brže, potpunije i efikasnije zaštite žrtava nasilja u poro-dici, definisanja društvenih subjekata zaštite u slučajevima porodičnog nasilja i sistematičnijeg pristupa počiniocima nasilja 2005. godine donijet je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u Republici Srpskoj, sa izmjenama i dopunama is-tog iz 2008. godine. Može se konstatovati da ova dva zakona predstavljaju os-novu pravnog regulisanja problema porodičnog nasilja, iako materiju porodič-nog nasilja tretiraju i drugi zakoni Republike Srpske, kao što je to npr. Porodični zakon RS iz 2002. godine. Pored zakona Republike Srpske, regulativa postoji i na državnom nivou; 2003. godine donesen je lex specialis1 - Zakon o ravno-pravnosti polova u BiH, koji nasilje u porodici tretira kao krivično djelo i pro-pisuje kaznu za njegovo vršenje. S obzirom na ustrojstvo pravnog sistema u BiH i činjenicu da su međunarodni izvori prava, po pravnoj snazi iznad doma-ćih, i u velikom broju slučajeva na njihovu direktnu i proiritetnu primjenu koja

1 Lex specialis ili specijalni zakon - reguliše posebnu oblast društvenih odnosa (u ovom slučaju oblast

ravnopravnosti polova) i ima proiritet u primjeni nad drugim zakonima opšteg tipa.


10

proizilazi iz Ustava BiH (Aneks 1 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH), na gore nabrojane domaće izvore prava koji tretiraju nasilje u porodici treba dodati i obiman, pravno obavezujući međunarodni okvir.

U nastavku teksta izložit ćemo međunarodni i domaći pravni okvir koji re-guliše nasilje u porodici.

MEĐUNARODNI PRAVNI OKVIR

Normativno gledano, materija nasilja u porodici na međunarodnom planu je dugo vremena bila podvođena pod zabranu mučenja, ili drugog degradirajućeg ili ponižavajućeg ponašanja koje narušava fizički ili psihički integritet osobe. Prvi dokument organa UN-a koji direktno tretira pitanje nasilja u porodici jeste Preporuka br 19. „Nasilje nad ženama“ CEDAW Komiteta2 iz 1992. godine, ko-ja daje pravno tumačenje Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (ili CEDAW – što je popularna skraćenica za Konvenciju nastala od prvih slova naziva konvencije na engleskom jeziku), po kojoj definicija diskriminacije3 data u Konvenciji u svom pojmu obuhvata i rodno zasnovano nasilje kao formu di-skriminacije. Deklaracija UN-a o ukidanju nasilja nad ženama usljedila je 1993. godine; što predstavlja početak sistematskog pravnog normiranja i pristupa pi-tanju nasilja nad ženama od strane najveće svjetske organizacije.

S obzirom na obimnost međunarodno-pravnog okvira izostavićemo detalj-niji prikaz sadržaja normi pojedinačnih konvencija i samo ćemo pobrojati koji su to dokumenti koji direktno ili indirektno regulišu materiju nasilja u porodi-ci. Za svako daljnje izučavanje međunarodnog pravnog okvira upućujemo Vas na najznačajniji izvor informacija današnjice – Internet i sajtove Ujedinjenih Nacija (www.bayefsky.com) i Savjeta Еvrope (www.coe.int ).

UN dokumenti4 koji tretiraju materiju nasilja u porodici: • Povelja Ujedinjenih nacija (1945), • Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (1948),

2 Komitet predstavlja ekspertski organ zadužen za tumačenje i praćenje primjene Konvencije o ukidanju

svih oblika diskriminacije žena/CEDAW od strane država članica konvencije. 3 CEDAW je prvi međunarodnopravni dokument koji je dao definiciju diskriminacije (nap. definicija dis-

kriminacije po osnovu pola). 4 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966), Međunarodni pakt o ekonomskim, soci-

jalnim i kulturnim pravima (1966), Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena (1979), Konvencija o zabrani torture i drugih vrsta mučenja, nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja (1984), Konvencija o pravima djeteta (1989), Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika useljenika i članova njihovih porodica (1990) – nabrojane konvencije, između ostalih, predstav-ljaju dio Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Aneks I – Sporazum o ljudskim pra-vima i primjenjuju se direktno i prioritetno u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i entiteta.


11

• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966), • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966), • Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena/CEDAW (1979), • Konvencija o zabrani torture i drugih vrsta mučenja, nehumanog i deg-

radirajućeg tretmana ili kažnjavanja (1984), • Konvencija o pravima djeteta (1989), • Konvencija o zaštiti prava svih radnika useljenika i članova njihovih po-

rodica (1990), • Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965), • Deklaracija UN-a o eliminaciji nasilja nad ženama (1993).

Dokumenti Savjeta Еvrope

• Еvropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950),5 • Еvropska socijalna povelja (1961) i Revidirana evropska socijalna pove-

lja (1996); • Еvropska konvencija o sprečavanju mučenja i nehumanog ili ponižava-

jućeg tretmana ili kažnjavanja (1989), • Plan Kampanje Savjeta Еvrope za borbu protiv nasilja nad ženama uk-

ljučujući nasilje u porodici (2006 – 2008) – pripremljen od strane Radne grupe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i usvojen od strane Komiteta ministara 21. juna 2006. godine,

• Preporuke Komiteta ministara zemljama članicama Savjeta Еvrope: - Preporuka br. R (79) 17 o zaštiti djece od lošeg tretmana; - Preporuka br. R (85) 4 o nasilju u porodici; - Preporuka br. R (85) 11 o položaju žrtve u okviru krivičnog prava i

krivičnog postupka; - Preporuka br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije; - Preporuka br. R (90) 2 o socijalnim mjerama u vezi sa nasiljem u po-

rodici; - Preporuka br. R (93) 2 o medicinsko-socijalnim aspektima zloupotre-

be djece; - Preporuka br R (2000) 1450 o nasilju nad ženama u Еvropi; - Preporuka br. R (2001) 16 o zaštiti djece od seksualne eksploatacije; - Preporuka br. R (2002) 5 o zaštiti žena od nasilja.

5 Članom II Ustava BiH predviđena je direktna i prioritetna primjena Evropske konvencije o ljudskim

pravima i osnovnim slobodama u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine i entiteta.


12

Ostali značajni dokumenti

• Pekinška deklaracija i platforma za akciju (1995); • Milenijumska deklaracija i milenijumski razvojni ciljevi (2000)

DOMAĆI PRAVNI OKVIR

Bosna i Hercegovina Ustav BiH (Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH) garantuje

primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih slo-boda, a prava i slobode zagarantovane Еvropskom konvencijom o osnovnim pravima i slobodama i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Tačka 3 Ustava sadrži katalog prava i sloboda, a tačkom 4. ga-rantuje se uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kom osnovu.

Zakon o ravnopravnosti polova u BiH („Službeni glasnik Bosne i Herce-govine“, broj 16/03) definiše nasilje na osnovu pola kao „bilo koje djelo koje nanosi fizičku, mentalnu, seksualnu ili ekonomsku štetu, ili patnju, kao i prijet-nje takvim djelima koje ozbiljno sputavaju lica da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova u javnoj i privatnoj sferi života, uključujući i trgovinu ljudima radi prisilnog rada, te ograničenje ili proizvoljno lišenje slobode.“ Gore navedena definicija nasilja na osnovu pola, svojom sa-držinom obuhvata i nasilje u porodici kao vrstu nasilja koja se dešava u privat-noj sferi života. Zakon nasilje na osnovu pola tretira kao krivično djelo i propi-suje kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina.

Gender akcioni plan Bosne i Hercegovine 2006-2011. (GAP BiH – usvo-jen je na 129. sjednici Savjeta ministara BiH, septembar 2006) predstavlja pe-togodišnju strategiju za ravnopravnost polova. GAP BiH sadrži aktivnosti koje je potrebno preduzeti u 15 oblasti. Poglavlje XI nosi naziv – „Nasilje u porodi-ci, nasilje na osnovu pola, uznemiravanje, seksualno uznemiravanje i trgovina ljudima (trafficking)“.

Strategija za borbu protiv nasilja nad djecom u BiH 2007 – 2010. omo-gućava uspostavljanje planova i programa, kako na nivou Bosne i Hercegovi-ne, tako i na entitetskom i lokalnom nivou, s ciljem unapređenja i provođenja aktivnosti na što uspješnijoj zaštiti djece od svih oblika nasilja, kao i na brzom i adekvatnom reagovanju na nasilje kada se ono dogodi, bez obzira na to da li se dešava unutar porodice u institucijama ili na ulici.


13

Rezolucija o borbi protiv nasilja nad ženama u porodici („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 15/08) je politički dokument najvišeg za-konodavnog tijela u državi kojim se Parlamentarna skupština Bosne i Hercego-vine priključila kampanji Parlamentarne skupštine Savjeta Еvrope pod nazi-vom „Parlamenti ujedinjeni u borbi protiv nasilja nad ženama u porodici“, iz Rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Еvrope 1512 (2006). Iako nema pravno-obavezujući karakter, rezolucija je izuzetno značajan dokument jer predstavlja jasno izražen stav parlamentarnih zastupnika i zastupnica o nult-nom stepenu tolerancije koje društvo treba da gaji prema nasilju koje žene trpe u porodici.

Normativno-pravni okvir koji reguliše materiju nasilja u porodici na nivo-ima Bosne i Hercegovine i Republike Srpske je u poslednjih nekoliko godina doživio značajnu ekspanziju samim zaokretom u društvenom percipiranju prob-lema nasilja kao javne, a ne više samo privatne stvari. Usvojeni su specijalni zakoni koji tretiraju problem nasilja u porodici i u Republici Srpskoj i u Fede-raciji Bosne i Hercegovine, koji sa već postojećom regulativom čine jaku za-konsku osnovu koja bi trebala omogućiti društvenim činiocima pozitivne po-make u borbi protiv nasilja u porodici.

U nastavku teksta predstavićemo regulativu na nivou Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, s obzirom na specifične podjele nadležnosti koje postoje u pravnom sistemu između države i entiteta i pri tome naglasiti da regulativa BiH apsolutno obavezuje sve institucije, organe, pravna i fizička lica na terito-riji Republike Srpske.

Republika Srpska

Ustav Republike Srpske u članu 10. propisuje da su građani Republike ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, da su jednaki pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripad-nost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo. Ustav navodi da niko ne smije biti podvrgnut mučenju, svirepom, nehumanom ili po-nižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Naglašava se da porodica, majka i di-jete imaju posebnu zaštitu.

Krivični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 49/03) u okviru krivičnih djela protiv braka i porodice sadrži član 208. „Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici“, koji glasi:


14

(1) Ko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugržava spo-kojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje svoje porodice ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.

(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana korišćeno oružje, opas-no oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(3) Ako je uslijed djela iz stava 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušenje zdravlja ili su ona činjena prema maloljet-nom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

(4) Ako je uslijed djela iz prethodnih stavova nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do dva-naest godina.

(5) Ko liši života člana porodice ili porodične zajednice kojega je prethodno zlostavljao, kazniće se zatvorom najmanje deset godina.

(6) Pod porodicom ili porodičnom zajednicom u smislu ovog djela podrazu-mijevaju se i bivši supružnici i njihova djeca, kao i roditelji bivših sup-ružnika.

Izmjene i dopune Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Re-publike Srpske“, broj 68/07) propisuju mjere zabrane koje se mogu izreći na prijedlog stranke ili branioca tokom sudskog postupka, među kojima se nalaze mjere koje se mogu izricati u slučaju nasilja u porodici: zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja i zabrana sastajanja sa određenim licima. Ove mjere izriče sud.

Mjere se mogu izreći u fazi istrage (sudija za prethodni postupak), nakon podizanja optužnice (sudija za prethodno saslušanje) i nakon dostavljanja pred-meta sudiji (sudija, odnosno predsjednik vijeća). Zakon propisuje i ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane, pa kaže da se mjerama zabrane ne može og-raničiti pravo osumnjičenog ili optuženog da živi u svom domu u Bosni i Her-cegovini, da se nesmetano viđa sa članovima svoje porodice i bliskim srodnici-ma, ali samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog krivičnog djela učinje-nog na štetu člana porodice ili bliskih srodnika.

Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“,broj 54/02) uređuje porodičnopravne odnose između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojio-ca i usvojenika i odnose između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojenič-koj porodici, te postupke nadležnih organa u vezi sa porodičnim odnosima i starateljstvom. Zakon predviđa da Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaš-


15

titu porodici, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pra-vima i osnovnim slobodama.

Određene odredbe Porodičnog zakona su itekako značajne u kontekstu re-gulisanja nasilja u porodici, a kao značajne navodimo sljedeće članove:

„Član 4. (2) Brak se zasniva na slobodnoj odluci muškarca i žene da zak-ljuče brak, na ravnopravnosti bračnih supružnika, međusobnom poštovanju i uzajamnom pomaganju.

Član 52. (1) Bračni supružnik može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, usljed čega je zajednički život postao nepodnošljiv.

Član 106. (1) Roditelju koji zlostavlja dijete, zloupotrebljava roditeljsko pravo, ili je napustio dijete, zanemario brigu o djetetu i zanemario svoje rodi-teljske dužnosti, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko pravo.“

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni glasnik Republike Srp-ske“, broj 118/05, 17/08) je svakako pojedinačno najznačajniji zakon koji re-guliše ovaj društveni problem. Zakon je donesen da bi se pružila efikasnija, br-ža i potpunija zaštita žrtava nasilja u porodici. Zakonom je predviđeno da se za djela nasilja u porodici pokreće prekršajni postupak u skladu sa odredbama Za-kona o prekršajima i izriču prekršajne sankcije u vidu zaštitnih mjera i novča-nih kazni. Ovim se ne dovodi u pitanje krivično-pravna zaštita koja je svakako omogućena prema Krivičnom zakonu Republike Srpske.

Zakon kao subjekte zaštite, koji su dužni pružiti zaštitu od nasilničkog po-našanja, navodi: policiju, tužilaštva, centre za socijalni rad, odnosno službe so-cijalne zaštite. Procedura njihovog rada je zakonom izričito određena.

Zabranjen je bilo koji oblik nasilja u porodici. Nasilje u porodici predstav-lja svako djelo kojim se nanosi fizička, psihička ili seksualna povreda, patnja ili ekonomska šteta, kao i prijetnja takvim radnjama ili propuštanje dužnog či-njenja i pažnje, što ozbiljno sputava članove porodice i lica koja se nalaze u odnosu bliskih socijalnih veza, bez obzira da li među njima postoji ili je posto-jala zajednica života, da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova, i u javnoj i u privatnoj sferi života.

Ono što posebno treba naglasiti, a što zakon propisuje, jeste da nasilje u po-rodici, a posebno nasilje prema ženama i djeci unutar porodice, predstavlja teš-ko kršenje ženskih ljudskih prava i prava djece.

Zakon propisuje da su radnje nasilja u porodici: 1. fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira da li

je nastupila fizička povreda ili nije;


16

2. svaka primjena fizičke sile koja ne rezultira direktnim napadom, ili fizi-čke prinude na fizički ili psihički integritet člana porodice;

3. prouzrokovanje osjećaja straha ili lične ugroženosti ili povrede dostojan-stva, ucjenom ili verbalnom prijetnjom ili drugom prinudom;

4. ozbiljni verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim ime-nima i drugi način grubog uznemiravanja člana porodice;

5. uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja drugog člana porodice; 6. oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu ili poku-

šaj da se to učini; 7. propuštanje dužne pažnje i nadzora ili nepružanje pomoći i zaštite iako

za to postoji obaveza po zakonu ili običajima, a to bi imalo za posljedicu osjećaj fizičke, psihičke ili ekonomsko-socijalne ugroženosti;

8. izolacija i ograničavanja slobode kretanja i komuniciranja sa trećim licima; 9. seksualno uznemiravanje; 10. oduzimanje prava na ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili drža-

njem člana porodice u odnosu zavisnosti ili podređenosti, prijetnjom ili nedavanjem sredstava za život ili drugim oblicima ekonomske domina-cije jednog člana porodice nad drugim;

11. vaspitanje djece fizičkim kažnjavanjem i drugim načinima ponižavaju-ćeg postupanja;

12. druge radnje nasilja u porodici. Zakon propisuje da su član/ica porodice, subjekti zaštite, zaposleni/e u

obrazovnim i socijalnim ustanovama, kao i građani/ke dužni da odmah nakon saznanja da je počinjeno nasilje u porodici ili da postoje osnovi sumnje da je počinjeno nasilje to odmah prijave policiji. Zakon predviđa i novčano kažnja-vanje u iznosu od 100,00 do 300,00 KM za službeno lice i lice zaposleno u obrazovnoj, socijalnoj i zdravstvenoj ustanovi koje ne prijavi nasilje u porodi-ci, čime odgovorno lice čini prekršaj po odredbama ovog zakona. Takođe, novčanom kaznom od 100,00 do 300,00 KM kazniće se i član porodice koji ne prijavi nasilje u porodici, kada je žrtva nasilja maloljetno dijete.

Zakon reguliše i zbrinjavanje žrtve u sigurnu kuću radi obezbjeđenja fizič-ke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici. Zbrinjavanje vrše policija i centar za socijalni rad, odnosno ustanova socijalne zaštite.

Zakon propisuje prekršajne sankcije za djelo nasilja u porodici. Svrha pro-pisivanja, izricanja i primjene prekršajnih sankcija je sprečavanje nasilja u po-rodici, osiguranje nužne zaštite zdravlja i bezbjednosti žrtve nasilja, sprečava-nje negativne identifikacije, te otklanjanje okolnosti koje pogoduju ili podsti-


17

cajno djeluju na izvršenje novih radnji nasilja u porodici. Za vođenje prekršaj-nog postupka mjesno je nadležan sud na čijem je području počinjen prekršaj, izuzetno sud na čijem području žrtva nasilja ima prebivalište ili boravište, ako je to u interesu vođenja postupka.

Sud može nasilniku u porodici izreći sljedeće zaštitne mjere: 1. udaljenje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog prostora, 2. zabrane približavanja žrtvi nasilja, 3. zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, 4. obaveza psihosocijalnog tretmana, 5. obavezno liječenje od zavisnosti, 6. društveno korisni rad u korist lokalne zajednice. Svrha zaštitnih mjera je da se njihovom primjenom spriječi nasilje u poro-

dici, osigura nužna zaštita zdravlja i bezbjednosti žrtve nasilja, te otklone okol-nosti koje pogoduju ili podsticajno djeluju na izvršenje novih radnji nasilja u porodici iz ove oblasti.

Vlada Republike Srpske donijela je Akcioni plan za borbu protiv nasilja u porodici za 2007 – 2008. godinu u Republici Srpskoj (Odluka Vlade Repu-blike Srpske, broj: 04/1-012-948/07 od 7. juna 2007. godine – „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/07). Donošenje Akcionog plana predstavlja direktan doprinos Vlade Republike Srpske postupanju države po međunarodnim obaveza-ma i predstavlja prvi dokument ovakve vrste u Bosni i Hercegovini. 2009. godine izrađena je strategija borbe protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj 2009 – 2013. kao petogodišnji strateški dokument kojim će se unaprijediti program zašti-te i prevencije.

Akcioni plan predviđa dugoročne i operativne ciljeve, kao i nosioce aktiv-nosti na ostvarenju tih ciljeva i u potpunosti je u saglasnosti sa međunarodnim dokumentima i preporukama međunarodnih organizacija (Ujedinjenih nacija, Savjeta Еvrope, Еvropske Unije). Usvajanjem Akcionog plana izražena je svi-jest o prepoznavanju i postojanju problema nasilja u porodici u društvu Repu-blike Srpske i posvećenost efikasnom i sistemskom pristupu istom.

Napomena: U tekstu je korišten materijal Gender centra Republike Srpske sadržan u dokumentu: „Informacija o stanju i aktivnostima u borbi protiv nasi-lja u porodici u Republici Srpskoj sa inicijativom za proglašenje godina 2008. i 2009. Godinama borbe protiv nasilja u porodici.“


18


19

RODNO ZASNOVANO NASILJE I ULOGA RAVNOPRAVNOSTI POLOVA U NJEGOVOM

SPREČAVANJU

UVOD

Rodno zasnovano nasilje ili nasilje zasnovano na polu je oblik dis-kriminacije koji ozbiljno sprečava žene da uživaju u pravima i slobo-dama na osnovi ravnopravnosti sa muškarcima (...) Rodno zasnovano nasilje je usmjereno prema ženi zato što je žena ili zato što dispropor-cionalno pogađa žene. Uključuje djela kojima se nanosi fizička, psi-hička ili seksualna šteta ili patnja, prijetnje ovakvim djelima, prinude i druga ograničenja slobode.

UN KOMITET ZA UKIDANJE DISKRIMINACIJE ŽENA Opšta preporuka br. 19

Nasilje u porodici je jedan od oblika rodno zasnovanog nasilja, odnosno nasi-lja zasnovanog na polu. Rodno zasnovano nasilje je globalni fenomen, koji naj-češće pogađa žene i djevojčice širom planete, u svim državama i kulturama, bez obzira na društveno uređenje, religiju, vrijednosti i stavove. Dešava se svakodnev-no i svugdje i zbog toga se posebna pažnja posljednjih godina poklanja ovom problemu. Rodno zasnovano nasilje ima višestruke i dalekosežne posljedice po same žrtve i društvo u cjelini. Smatra se da su njegovi korijeni duboko utkani u patrijarhalnoj tradiciji i da se promjenom štetnih rodnih stereotipa i ukidanjem rod-ne diskriminacije (diskriminacije po osnovu pola) može uticati na smanjenje, odnosno ukidanje rodno zasnovanog nasilja kao ekstremnog oblika diskriminacije.

Prema procjenama UN, iznesenim u studiji Women in an Insecure World (2005), 113-200 miliona žena godišnje demografski nestane. One su ili žrtve in-fanticida (ubijanja ženskih beba i fetusa, usljed većeg društvenog vrednovanja muške djece) ili umiru zbog uskraćivanja hrane i medicinske njege koju dobijaju njihova braća, očevi i muževi. Broj žena koje su prisiljene ili prodate radi seksual-ne eksploatacije se globalno procjenjuje između 700.000 i 4.000.000 godišnje. Profit od seksualnog ropstva procjenjuje na 7-12 milijardi dolara godišnje. Ta-kođe, žene u dobi 15-44 godine češće umiru kao žrtve nasilja muškaraca nego od raka, malarije, saobraćajnih nesreća ili ratnih dešavanja.

Porodično nasilje nad ženama je u porastu. U Republici Srpskoj, na liniji 1264, koja funkcioniše od avgusta 2005. godine, do kraja 2008. godine zabilje-ženo je 10.438 slučajeva nasilja u porodici, od čega je 98% prijava bilo od


20

strane žena, a 2% od strane muškaraca. Podaci policije za 2008. godinu bilježe trostruko veći broj prijava u odnosu na 2007, a evidentno je i povećanje broja slučajeva koji se procesuiraju u pravosudnim institucijama Republike Srpske.

Rodno zasnovano nasilje uključuje i oblike nasilja muškaraca nad drugim mu-škarcima, najčešće odraslih muškaraca nad mladićima i dječacima i nad homo-seksualnim muškarcima. Zbog toga je važno istaći da termini „rodno zasnovano nasilje“ i „nasilje nad ženama“ nisu sinonimi, ali se oni često smatraju identičnim zbog preovladavajućeg procenta žena među žrtvama rodno zasnovanog nasilja i preovladavajućeg procenta muškaraca među počiniocima nasilja (Petrić, Uticaj pravne regulative na zaštitu žene od rodno zasnovanog nasilja, 2008). Ono što je identično je njegova ukorijenjenost u rodnim stereotipima, predrasudama i mi-zoginiji (mržnji prema ženama).

Cilj ovog rada je informisanje i osvješćivanje o problematici rodno zasno-vanog nasilja kao ekstremnog oblika rodne diskriminacije, kako bi se djelova-njem u pravcu unapređenja ravnopravnosti polova ovakvi oblici nasilja smanji-li i potpuno ukinuli. U radu ću dati pregled oblika nasilja tokom životnog cik-lusa i njegove višestruke posljedice, objasniti teorijske pristupe fenomenu rod-no zasnovanog nasilja, te dati obaveze država u njegovom sprečavanju i suzbi-janju. Zaključak će sumirati argumente ovog rada i dati preporuke za djelova-nje u skladu sa institucionalnim i pravnim okvirom za borbu protiv nasilja u porodici i ukidanje rodne diskriminacije važećim u Republici Srpskoj.

RODNO ZASNOVANO NASILJE TOKOM ŽIVOTNOG CIKLUSA I NJEGOVE POSLJEDICE

U skladu sa pregledom datim u studiji Women in an Insecure World, oblici rodno zasnovanog nasilja javljaju se u svim fazama životnog ciklusa, kako slijedi:

• Prenatalna faza: zlostavljanje majke tokom trudnoće i efekat na dijete; prisilne trudnoće, ograničenje hrane i vode, selektivni pobačaji.

• Rano djetinjstvo: ubistva ženskih beba, emotivno i fizičko zlostavlja-nje, neravnopravan pristup ishrani i medicinskoj brizi za djevojčice.

• Djetinjstvo: rani brakovi, sakaćenje genitalija, seksualno zlostavljanje od strane članova porodice ili stranaca, neravnopravan pristup ishrani i medicinskoj njezi, dječija prostitucija.

• Adolescencija: silovanje, seksualno zlostavljanje, prisilna prostitucija, trgovina osobama, nasilje usljed odbijanja udvaranja, seksualno zlostav-ljanje na radu.


21

• Reproduktivno doba: zlostavljanje od strane intimnih partnera, silova-nje u braku, ubistva radi miraza i ubistva iz časti, fizičko, psihičko, seks-ualno i ekonomsko nasilje u porodici, nasilje na radu, seksualno uznemi-ravanje, silovanje, zlostavljanje žena sa invaliditetom, trgovina osoba-ma, diskriminacija.

• Starost: zlostavljanje i eksploatacija udovica; uskraćivanje osnovne bri-ge o zdravlju.

Kako se može vidjeti, oblici nasilja su različiti i brojni i veoma često zavise i od kulturnih i društvenih normi koje vladaju u različitim krajevima svijeta. U skladu s tim, neki od oblika nasilja znatno dominiraju u određenim društvima i državama, dok su neki podjednako prisutni. Posljedice nasilja su višestruke i međusobno povezane. To su posljedice po zdravlje, fizički i psihički integritet žrtava, njihove radne sposobnosti i socio-ekonomske kapacitete. Posebno dra-matične posljedice po njihov budući razvoj trpe djeca iz nasilnih porodica. Posljedice po društvo su ogromni troškovi za suzbijanje nasilja; povećana morbidnost i smrtnost, te povećan broj samoubistava, zloupotrebe droga i alkohola, te druge patološke pojave; smanjenje radnog potencijala stanovništva i obrazovnih mogućnosti usljed lošeg kvaliteta života porodica u kojima se de-šava nasilje; erozija socijalnog kapitala i mnoge druge.

TEORIJSKI PRISTUPI FENOMENU RODNO ZASNOVANOG NASILJA

Rodno zasnovano nasilje, samim tim što je pripadnost određenom rodu raz-log zbog kojega se ono svakodnevno i svugdje dešava, podrazumijeva da ovaj problem nije incident, ograničen samo na određene, pojedinačne žene, već služi kao mehanizam za održavanje dominacije i kontrolu nad ženama. Prema Anali-tičkoj studiji UN o svim oblicima nasilja protiv žena, smatra se da je ovo nasilje „proizvod istorijske nejednake raspodjele moći između muškaraca i žena, sa ženskom subordinacijom i muškom dominacijom kako na ideološkoj, tako i na materijalnoj osnovi. Ova studija kao strukturalne uzroke nasilja nad ženama na-vodi patrijarhat i druge odnose dominacije i subordinacije, pojedine običajne, tradicionalne i religiozne kulturne norme i prakse i ekonomske nejednakosti.“

Kod nas se najčešće kaže da je uzrok svih oblika rodno zasnovanog nasilja patrijarhalna tradicija, po kojoj su žene podređene muškarcima, mada se može reći i da slika nije „crno-bijela“. Sama rodna diskriminacija uključuje i privile-govanje i isključivanje ne samo po osnovu pola, već i mnogih drugih karakteri-stika, kao što su klasa, rasa, životna dob, pripadnost urbanoj ili ruralnoj popula-


22

ciji, vjera, zdravstveno stanje, stepen obrazovanja i mnoge druge. Svi muškarci nisu jednaki, kao ni sve žene, ali je zapažena činjenica da se rodno zasnovano nasilje dešava među svim društvenim klasama, da stepen obrazovanja, ma-terijalni status ili društvena pozicija ne znače da osoba ne trpi ili ne čini nasilje.

Različiti teoretičari su se bavili proučavanjem uzroka nasilja i ponašanjem nasilnih osoba i žrtava, kako bi utvrdili karakteristike ove pojave. Mr Natalija Petrić je u magistarskom radu pod nazivom „Uticaj pravne regulative na zašti-tu žene od rodno zasnovanog nasilja” obradila njihove različite pristupe i iden-tifikovala teorije koje se bave uzrocima nasilnog ponašanja kao pet grupa teo-rija: biološko/organske, psihopatološke, sistemske, teorije naučenog ponašanja i feminističke teorije. Nadalje, teorije koje se bave uzrocima nasilja protiv žena mogu se podijeliti na one koje nasilje proučavaju kao pojavu na individualnom nivou, služeći se psihološkim pristupom, kao što su medicinske, psihološke i psihopatološke teorije i one koje nasilju protiv žena pristupaju na opštem ni-vou, tražeći uzroke u društvenom okruženju. Prema rodno zasnovanom pristu-pu, počinioci nasilja su jedini odgovorni za zaustavljanje svog ponašanja i uka-zuje se na činjenicu da se žene manje vrednuju i postavljaju u inferiorniju po-ziciju u odnosu na muškarce kroz sistemsko i strukturalno djelovanje i socijali-zaciju punu rodnih stereotipa, čime se opravdava muško nasilje protiv žena. Svi pristupi osvjetljavaju jednu ili nekoliko dimenzija fenomena rodno zasno-vanog nasilja, ali ne sve; stoga je najbolji način multidisciplinarni pristup koji će za svaki pojedinačni slučaj ili pojavu nasilja sagledavati više aspekata prob-lema i više različitih uzroka.

Kod psihološkog pristupa, nasilje se smatra pojedinačnom pojavom čiji uzrok su određene psihološke osobine nasilnika i žrtava. Najčešće se smatra da je uzrok nasilje koje je nasilnik doživljavao u djetinjstvu i da je riječ o naučenom ponašanju. Svakako da je model socijalnog učenja veoma moćan, ali ova teorija nije mogla dati odgovor na pitanje zašto žene koje su svjedočile nasilju nisu po-stajale nasilne kao odrasle osobe, već su, naprotiv, češće trpjele nasilje. Takođe, iako podaci kojima se služi ova teorija pokazuju da su muškarci odrasli u nasil-nim porodicama sedam puta češće nasilnici od onih koji nisu bili svjedoci nasi-lja, ipak svi muškarci koji su svjedočili nasilju ne postaju nasilnici. Ovo može značiti i da je svjedočenje nasilju na neke muškarce uticalo upravo suprotno, da su, odrastajući u nasilnom okruženju, shvatili da je takvo postupanje pogrešno i da su svoje živote odlučili proživjeti drugačije. (Petrić, Uticaj pravne regulative na zaštitu žene od rodno zasnovanog nasilja, 2008).

Takođe, veoma često se smatra da je alkoholizam osnovni uzrok rodno zas-novanog nasilja, uključujući i nasilje u porodici, u skladu sa teorijama gubitka


23

kontrole. U stvarnosti, alkoholizam pojačava nasilno ponašanje koje kod nasil-nih lica već postoji i dovodi ga u ekstremne forme. Teorija gubitka kontrole ne može objasniti zašto nasilnici nisu nasilni prema svim osobama, u svim situa-cijama i na svim mjestima, već usmjeravaju svoje nasilje prema određenim osobama, biraju vrijeme i mjesto kada će počiniti nasilje, biraju vrstu nasilja prema posljedici koju će ono proizvesti u vidu određenog odgovora žrtve, od-nosno, ponašanja koje kod žrtve žele suzbiti ili podstaći. Obrasci nasilnog po-našanja mijenjaju se u zavisnosti od cilja kojeg žele postići i od pretpostavlje-ne patnje koju će određeno nasilje ostaviti na žrtvu (Petrić, Uticaj pravne regu-lative na zaštitu žene od rodno zasnovanog nasilja, 2008).

Prema sociološkom pristupu, za objašnjenje nasilja kao fenomena, treba analizirati društvene i strukturalne faktore kao uzroke, te stres i konflikte us-ljed loše ekonomske situacije, siromaštva, nezaposlenosti i drugih sličnih okol-nosti. U ovom pristupu identifikovano je šest modela: teorija društvenog uče-nja, socijalno-situacijska ili teorija nošenja sa stresom, opšta sistemska teorija, teorija resursa, teorija razmjene ili društvene kontrole i teorija patrijarhata. Ob-jašnjenja ovih teorija su u literaturi detaljnije data, pa se ovom prilikom neću detaljnije baviti time, već generalno reći da se kod nas često smatra da je loša društvena situacija, usljed ekonomske tranzicije i krize, pada standarda, ratnih dešavanja, uzrok porasta rodno zasnovanog nasilja. Ove društvene okolnosti i te kako pojačavaju opasnost od porasta nasilja i u privatnoj i u javnoj sferi, a takođe se smatra da urušavanje društvenih institucija, od države do porodice utiče na porast nasilja prema određenim društvenim grupama, naročito ženama i djeci. Međutim, nasilje se dešava i u bogatim, razvijenim društvima, među nasilnicima ima i visoko obrazovanih uglednih i dobrostojećih ljudi, kao i me-đu žrtvama nasilja.

Nadalje, postoje teorije koje se bave razlozima zašto žrtve trpe nasilje, me-đu kojima su teorija naučene bespomoćnosti i teorija preživljavanja. Teori-ja o 'naučenoj bespomoćnosti' smatra da žene ostaju u nasilnim vezama jer ih stalno nasilje sprečava da napuste zlostavljača. Ova teorija ima dvije značajne komponente: 'ciklus nasilja' i 'naučenu bespomoćnost'. Teorija preživljavanja smatra da žrtve nastoje riješiti probleme u nasilnoj vezi, sa mljim ili većim us-pjehom ili potpunim neuspjehom.

Nasuprot psihološkom i sociološkom teorijskom pristupu, koji smatraju da su uzroci nasilja van volje počinioca nasilja, feministički rodni pristup sma-tra da su patrijarhat i nejednaki odnosi moći uzrok rodno zasnovanog nasilja protiv žena, koji se ostvaruju putem društvenih institucija koje zadržavaju pod-ređen položaj žena i ideološkog uticaja preko procesa socijalizacija u kojem se žene uče prihvatati takav poredak. Ovi odnosi se iz više razloga veoma teško


24

mijenjaju i pokušaji promjena u pravcu unapređenja ravnopravnosti polova na-ilaze na otpore i nerazumijevanje. Ovakav pristup usvojen je u međunarodnim i regionalnim dokumentima koji se bave problematikom rodno zasnovanog na-silja i nalazi se u definicijama koje ovi dokumenti sadrže. U ovom pristupu ta-kođe se postavlja pitanje vlastite odgovornosti koje žene moraju snositi kao „čuvarke“ tradicije i osobe koje perpetuiraju patrijarhalni poredak.

Iz navedenog se može razumjeti da postoje različiti pristupi fenomenu rod-no zasnovanog nasilja, koji pokušavaju objasniti uzroke i različite aspekte na-silja. Neki od njih vide nasilje kao pojavu izvan odgovornosti počinilaca i žrta-va, dok drugi pristupi ističu pitanje odgovornosti počinilaca, pa i žrtava. Opti-malan pristup bio bi multidisciplinarni, koji bi istraživao različite aspekte rod-no zasnovanog nasilja, radi traženja optimalnog rješenja ovog problema.

Obaveze države

Države su odgovorne za poštovanje, zaštitu i ispunjavanje standarda ljud-skih prava za sve građane i građanke. Prema tome, države moraju obezbijediti preduzimanje svih razumnih mjera za sprečavanje, ispitivanje i kažnjavanje svih oblika nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i porodičnoj za-jednici. Nasilje nad ženama je složen problem, naročito kad se dešava unutar doma, koji se može dodatno komplikovati odgovorom institucija vlasti kojima se žene obraćaju za pomoć. Iako se specifični pristupi vlasti razlikuju u zavis-nosti od situacije u svakoj zemlji pojedinačno, svi oni zahtijevaju multisek-toralni odgovor. On treba da bude usmjeren i na korijen uzroka nasilja i na nje-gove posljedice, kao i na ispitivanje stavova i ponašanja i proširenje na mjere u zakonodavstvu, politikama i praksama.

Prema Preporuci Savjeta Evrope R (2002) 5 Odbora ministara i Memoran-dumu sa objašnjenjima:

2. Dužnost je i interes država, kao i prioritet nacionalnih politika da štite pravo žena da ne budu izložene nasilju ni jedne vrste i ni jedne osobe. Države se ne smiju koristiti običajima, religijom ili tradicijom kao sred-stvom izbjegavanja te obaveze.

3. Države članice treba da uvedu, razviju i/ili poboljšaju, gdje je to potreb-no, nacionalnu politiku protiv nasilja zasnovanu na: a. najvećoj mogućoj sigurnosti i zaštiti žrtava; b. osnaživanju žena žrtava optimalnom strukturom podrške i pomoći

kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija;


25

c. prilagođenju krivičnog i građanskog zakona, uključujući i sudski po-stupak;

d. razvijanju javne svijesti i obrazovanju djece i mladih; e. osiguranju posebnih obuka za profesije suočene s nasiljem nad ženama; f. prevenciji u svim područjima.

4. Unutar ovog okvira biće potrebno, gdje je to moguće, na nacionalnom ni-vou i u saradnji s regionalnim i/ili lokalnim vlastima, osnovati vladinu in-stituciju ili koordinacijsko tijelo odgovorno za provođenje mjera za borbu protiv nasilja nad ženama, kao i redovan nadzor i ocjenu svake pravne reforme ili novog oblika intervencije u područje djelovanja protiv nasilja, uz savjetovanje s nevladinim organizacijama, akademskim i dru-gim institucijama.

5. Istraživanje, prikupljanje podataka i umrežavanje na nacionalnom i me-đunarodnom nivou posebno treba razvijati u vezi sa: a. pripremom statistika razvrstanih po polu, integrisanih statistika i uo-

bičajenih pokazatelja radi bolje ocjene stepena nasilja nad ženama; b. srednjoročnim i dugoročnim posljedicama napada na žrtve; c. posljedicama koje nasilje ima na svjedoke, među ostalim, u porodici; d. zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim troškovima nasilja nad ženama; e. ocjenom efikasnosti zakonodavstva i pravnog sistema u borbi protiv

nasilja nad ženama; f. razlozima za nasilje nad ženama, odnosno razlozima koji uzrokuju

nasilno ponašanje muškaraca i onima zbog kojih društvo toleriše tak-vo nasilje.

Kako se može zaključiti iz navedenog, države su u obavezi preduzeti sve mjere u okviru multisektorskog pristupa kojima će se unaprijediti zakonske kaz-ne za počinioce i efikasne mjere zaštite žrtava, te preventivne mjere: informisa-nje javnosti i obrazovni programi usmjereni na promjene stavova o društvenim ulogama muškaraca i žena koji vode diskriminaciji i nasilju. Sve ove mjere uključuju multidisciplinaran pristup i širok krug subjekata zaštite i prevencije.

Uloga institucionalnih mehanizama za ravnopravnost polova u smislu

sprečavanja rodno zasnovanog nasilja Iz svega navedenog, a u pogledu nadležnosti Gender centra Republike Srp-

ske, kao stručne službe Vlade RS za jednakost i ravnopravnost polova, glavni pravci djelovanja u smislu sprečavanja rodno zasnovanog nasilja, uključujući i nasilje u porodici u Republici Srpskoj su:


26

• Praćenje primjene Zakona o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovi-ni, UN CEDAW konvencije, Pekinške deklaracije i platforme za akciju i preporuka i smjernica Savjeta Evrope sa aspekta rodno zasnovanog nasi-lja i nasilja nad ženama, uključujući kvalitativne i kvantitativne podatke.

• Praćenje usklađenosti i iniciranje izmjena i dopuna zakona koji regulišu oblast sprečavanja i suzbijanja nasilja u porodici, da bi bili u skladu sa domaćim i međunarodnim standardima za ravnopravnost polova.

• Stručna i savjetodavna podrška sa aspekta ravnopravnosti polova u una-pređenju rada multisektorskih modela zaštite i prevencije nasilja u poro-dici i rodno zasnovanog nasilja.

• Podizanje svijesti i znanja o rodno zasnovanom nasilju i ravnopravnosti polova kao preduslovu za ukidanje rodno zasnovanog nasilja u saradnji sa svim sektorima zaštite i prevencije nasilja.

• Iniciranje i sprovođenje istraživanja o rodno zasnovanom nasilju i struč-na i savjetodavna podrška u uvođenju rodnog aspekta u istraživanja koja su direktno ili indirektno u vezi sa nasiljem u porodici, koja sprovode drugi partneri.

• Stručna i savjetodavna podrška u uvođenju rodnog aspekta u strategije, politike, planove, programe, budžete i programe obrazovanja i obuke.

Kako se iz dosad navedenog može zaključiti, za sprečavanje rodno zasno-vanog nasilja, uključujući nasilje u porodici, važno je promovisati ravnoprav-nost polova, a u tom smislu od velikog značaja je stručna i savjetodavna podrš-ka institucionalnih mehanizama za ravnopravnost polova, koji utiču na zakone, strategije, politike i programe u svim oblastima života i rada.

ZAKLJUČAK

Nasilje u porodici je jedan od oblika rodno zasnovanog nasilja, odnosno na-silja zasnovanog na polu. Rodno zasnovano nasilje je globalni fenomen, koji najčešće pogađa žene i djevojčice širom planete, u svim državama i kulturama, bez obzira na društveno uređenje, religiju, vrijednosti i stavove. Dešava se svakodnevno i svugdje i zbog toga se posebna pažnja posljednjih godina pok-lanja ovom problemu.

Oblici rodno zasnovanog nasilja nasilja su različiti i brojni, javljaju se u svim fazama života i veoma često zavise i od kulturnih i društvenih normi koje vladaju u različitim krajevima svijeta. Posljedice nasilja su višestruke i među-


27

sobno povezane. To su posljedice po zdravlje, fizički i psihički integritet žrta-va, njihove radne sposobnosti i socio-ekonomske kapacitete. Posljedice po društvo su ogromni troškovi za suzbijanje nasilja; povećana morbidnost i smrt-nost, te povećan broj samoubistava, zloupotrebe droga i alkohola, te druge pa-tološke pojave; smanjenje radnog potencijala stanovništva i obrazovnih mogu-ćnosti usljed lošeg kvaliteta života porodica u kojima se dešava nasilje; erozija socijalnog kapitala i mnoge druge.

Postoje različiti pristupi fenomenu rodno zasnovanog nasilja, koji pokuša-vaju objasniti uzroke i različite aspekte nasilja. Neki od njih vide nasilje kao pojavu izvan odgovornosti počinilaca i žrtava, dok drugi pristupi ističu pitanje odgovornosti počinilaca, pa i žrtava. Optimalan pristup bio bi multidisciplinar-ni, koji bi istraživao različite aspekte rodno zasnovanog nasilja, radi traženja optimalnog rješenja ovog problema.

Države su odgovorne za poštovanje, zaštitu i ispunjavanje standarda ljud-skih prava za sve građane i građanke. Prema tome, države moraju obezbijediti preduzimanje svih razumnih mjera za sprečavanje, ispitivanje i kažnjavanje svih oblika nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i porodičnoj za-jednici. Iako se specifični pristupi vlasti razlikuju u zavisnosti od situacije u svakoj zemlji pojedinačno, svi oni zahtijevaju multisektoralni odgovor. On treba da bude usmjeren i na korijen uzroka nasilja i na njegove posljedice, kao i na ispitivanje stavova i ponašanja i proširenje na mjere u zakonodavstvu, po-litikama i praksama Ove mjere su u najširem smislu zakonske kazne za počini-oce i efikasne mjere zaštite žrtava, te preventivne mjere, kao što su informisa-nje javnosti i obrazovni programi usmjereni na promjene stavova o društvenim ulogama muškaraca i žena koji vode diskriminaciji i nasilju. U okviru ovakvog institucionalnog pristupa, važna je stručna i savjetodavna podrška institucio-nalnih mehanizama za ravnopravnost polova, koji utiču na zakone, strategije, politike i programe u svim oblastima života i rada. Naravno, osim institucio-nalnog pristupa, važan je i naš lični pristup, odnosno promjena vlastitih stereo-tipnih stavova i djelovanje na okolinu u pravcu osvješćivanja i unapređenja zdravog okruženja bez diskriminacije po bilo kom osnovu.


28


29

ETIOLOGIJA NASILJA U PORODICI KAO FAKTOR OSNOVNE PREVENCIJE

Aktivnosti i ponašanja, posebno poremećena ponašanja su specifična po-

dručja i predmet proučavanja: psihologije i njenih disciplina – razvojne psiho-logije, pedagoške psihologije, medicinske psihologije, kliničke psihologije i psihopatologije, socijalne patologije, policijske, kriminalističke, forenzičke, sudske psihologije i drugih nauka (pedagogije, socijalnog rada, sociologije, medicine – psihijatrije, pravosuđa, ekologije...).

Ovoj socio-patološkoj pojavi neophodan je interdisciplinarni pristup, a po-sebno sveobuhvatno istraživanje i upoznavanje fenomenologije, etiologije, po-sljedica, razvoja ove pojave i njene prevencije.

Istraživanjem i vještačenjem bitno je uočiti oblike, dimenzije, učestalost i simptomatologiju poremećaja u ponašanju; razumjeti etiologiju (složena); upoznati negativne refleksije; prognostiku i reakcije društva (intervencije) – preventivne, represivne, korektivne...

Izrazito je složena etiologija, simptomatologija i razorne zdravstvene po-sljedice – do sloma adaptivnih snaga, a često i do smrti. Etiologija je primarna determinanta svih poremećaja u ponašanju, a posebno u nasilju u porodici.

U centru svih događanja, pored brojnih faktora, je ličnost i njena interakcija sa socijalnom sredinom koja rezultira povoljnim i/ili nepovoljnim životnim si-tuacijama (Šema 1).

Šema 1. Ličnost – socijalna sredina – životne situacije

Socijalna sredina (socijalni svijet, socijalni milje) djeluje na razvoj ličnosti, njenih složenih svojstava – crta (strukture) ličnosti: fizičke konstitucije, sposob-nosti, temperamenta, karaktera, potreba, motiva, interesa, shvatanja i stavova.

SOCIJALNA SREDINA

ŽIVOTNE SITUACIJE (povoljne i nepovoljne)

LIČNOST


30

Struktura ličnosti (crte ličnosti) su rezultanta djelovanja brojnih faktora: fa-milio-genetskih, socijalnih (porodice, škole, vršanjaka, medija, uže i šire soci-jalne sredine...), nivoa aktiviteta jedinke u razvoju i njenog zrenja (uzrasta). Djelovanje faktora je visoko korespodentno i interaktivno (Šema 2).

Šema 2. Interaktivnost i korespodentnost faktora socijalne sredine i strukture (crta ličnosti)

Optimalna struktura sličnosti je osnova zrelosti, otpornosti i imuniteta lič-nosti na riziko faktore socijalne sredine.

U centru pažnje su optimalni faktori razvoja ličnosti ali i nedostatni faktori koji rezultiraju nezrelošću, vulnerabilnošću i podložnošću osobe, uticaju endo-genih (unutrašnjih) i egzogenih (spoljašnjih) faktora razvoja ličnosti (Šema 3).

FЈ

Interaktivnost

Korespodentnost

Struktura ličnosti FaktoriZrelostOtpornostImunitet

Predispozicije (strukture ličnosti) → sklonosti poremećenom ponašanju:

• biološke osnove (familio – gen. faktor); • psihološke... (odrastanje...); • socijalne... (socijalizacija...).

Socijalna sredina (odrastanje) • porodica, • škola, • mediji • uža socijalna sredina, • šira socijalna sredina, • religijske institucije, • radna organizacija, • druge institucije

(policija, pravosuđe, soc. rad, zdrav. institucije, nevlad.

Aktivizacija • djece i maloljetnika; • institucija (interdisci-

plinarnost).

Zrenje (uzrast):• djeca (stavovi); • mladalaštvo(specifično); • odrasli...

LIČNOST


31

Osnovni faktori, šire shvaćeni, su: biološke osnove – familio-genetske pre-dispozicije, psihološke osnove – odrastanje, socijalne osnove – socijalizacija i internalizacija; faktori socijalne sredine – porodica, škola, mediji, uža i šira socijalna sredina, religijske institucije, radne organizacije i druge institucije (policija, pravosuđe, socijalni rad, zdravstvene institucije, nevladine organiza-cije...); aktivizacija djece, maloljetnika i osoba drugih uzrasta i faktor zrenja (odrastanja), od uzrasta djece, mladalaštva i odraslih osoba čije odrastanje i formiranje traje do kraja života.

Posebno je bitno istaći specifičnosti dječijeg i maloljetničkog uzrasta u kojem se formiraju, procesom socijalizacije i internalizacije, stavovi i shvatanja o modali-tetima komunikacija i interakcija u porodici, školi i u širem društvenom kontekstu.

Porodica je temeljni faktor razvoja zdrave, zrele i otporne ličnosti, a koju modeluju stalni i raznovrsni socio-psihološki mehanizmi. Porodica mo-že biti funkcionalna i disfunkcionalna.

Funkcionalnu porodicu determinišu: ljubav, sigurnost, toplina, povjerenje, zaštita, nježnost, pomoć, podrška, razumijevanje, savjetovanje, objašnjavanje, tolerancija, vaspitno vođenje, saradnja, pripadnost, materijalni i socijalni sta-tus, identitet, uvažavanje, samouvažavanje...

Determinante funkcionalnosti porodice imaju pozitivne refleksije na zdravo odrastanje djece i drugih članova porodice.

Disfunkcionalnu porodicu determinišu: nedostatak ljubavi, nesigurnost, odbačenost, presija, agresivnost, pritisak, napetost, neprijatnost, bezvoljnost, apatija, negativizam, agresije, bježanje, ulazak u delikventne grupe...

Determinante disfunkcionalne porodice imaju negativne refleksije na odras-tanje i razvoj ličnosti.

Kod maloljetnih delinkvenata je, pored ostalih faktora, narušena poro-dična klima što je često osnova sklonostima poremećenog ponašanja.

Škola je, po svojoj namjeni, ciljevima, sadržajima i formama funkcionisa-nja organizovaniji značajan faktor razvoja ličnosti. Škola obezbjeđuje emocio-nalni, intelektualni i socijalni razvoj, a po značajnim obilježjima i po efikasno-sti djelovanja, može biti funkcionalna i disfunkcionalna.

Funkcionalnu školu determinišu: prihvatanje, upoznavanje, razumijevanje, uvažavanje, podrška, pomoć, tolerancija, komunikacija, interakcija, povjere-nje, dobronamjernost, motivisanost, radost i ugoda, radne navike (samopotvr-đivanje), doživljaj uspješnosti, kreativnost, istrajnost, okupacione aktivnosti, stabilnost...


32

Determinante funkcionalne škole imaju pozitivne refleksije na stjecanje znanja, vještina i navika i druga obilježja zdrave, zrele i kompetentne ličnosti.

Disfunkcionalnu školu determinišu: nedostatak poznavanja, distanciranje, službenost, nepovjerenje, netrpeljivost, zlonamjernost, napetost, neugoda, nedostatak podrške i pomoći, omalovažavanje, nepovoljna klima, dosađivanje, izbjegavanje časova, otuđenje, povrede, agresije, prijetnje...

Determinante disfunkcionalne škole imaju negativne refleksije na zdravo odrastanje i razvoj sposobne i kompetentne ličnosti.

Školska klima je najviše narušena netrpeljivošću, nedostatkom povjerenja, izbjegavajućim stavovima nastavnika, prijetnjama, nasiljem, agresijama, nega-tivizmima i otporima u komunikaciji i inetarkciji na relaciji nastavnik – uče-nik; nastavnik – nastavnik; učenik – nastavnik; učenik – učenik; nastavnik – roditelj...

Značajnu ulogu u radu sa djecom i mladima koji ispoljavaju simptome i znakove problem ili rizik kod djece koji tendiraju preddelinkventnom ponaša-nju, imaju školski pedagozi i psiholozi, a posebno bi imali značajnu ulogu stručni timovi u školama koji bi značajno pomogli nastavnom i rukovodnom osoblju u školi.

U sklopu profesionalnih uloga nastavnika, sve više se ističu one koje se zasnivaju na stvaralaštvu, a sve manje onih koji se mogu obavljati mehanički, činovnički i rutinski. Sve neposredniji i direktniji odnos sa učenicima, njihova oslobođenost straha od škole i nastavnika, nameću potrebu da se u svakoj si-tuaciji nastavnik ponaša na nov način.

Nekada je nastavnik bio osnovni i glavni, a često i jedini nosilac obrazovne i vaspitne djelatnosti u školi. Danas se situacija znatno izmijenila. Zbog obuh-vata čitavih generacija osnovnim i srednjim obrazovanjem i zbog sve složeni-jih uslova života i vaspitanja mladih, u oblasti vaspitanja, pored nastavnika ra-de i drugi raznovrsni profili: školski pedagozi, psiholozi, socijalni i zdrav-stveni radnici, vaspitači u produženom boravku učenika; bibliotekari, ins-truktori, koordinatori profesionalne prakse, saradnici u školskim radioni-cama, tehničari i laboranti, medijatekari, programeri.

Van škole rade razna savjetovališta, za bolesti zavisnosti kao što su droga, alkoholizam, pušenje; za brak i porodični život; voditelji programa Dječijeg saveza i ostalih aktivnosti u slobodnom vremenu djece i slično. Sa svima njima nastavnik treba da uspješno sarađuje, usklađuje svoje aktivnosti i svoje vas-pitno djelovanje. Posebno je značajno to, koliko su nastavnici spremni i ospo-sobljeni da sarađuju sa školskim pedagozima i psiholozima u školi, školskim


33

nadzornicima koji prate njihov rad i stručnim službama za razvoj i unapređenje vaspitno-obrazovnog rada. Karakteristika savremene škole jeste da ima sve veći procenat stručnjaka „bez dnevnika u ruci“, tj. onih koji rade sa učenicima, nastavnicima i roditeljima, a ne izvode nastavu.

Školski pedagozi i školski psiholozi igraju veoma veliku ulogu u pravil-nom odvijanju i ostvarivanju obrazovnog i vaspitnog rada u školi, a posebno u riješavanju problema na koje se u tom radu nailazi. Osnovna područja rada ovih stručnjaka su sljedeća: unapređivanje nastave, obrazovne i vaspitne dje-latnosti u školama; unošenje novih metoda načina i sredstava u taj rad; utvrđi-vanje uspjeha primjenom objektivnih instrumenata, analiza toga uspjeha i pre-dlaganje mjera za njegovo poboljšanje; utvrđivanje opterećenosti učenika ra-dom i obavezama; pomoć u odabiranju obdarene djece i u organizaciji dodatne nastave, odnosno pomoć u odabiranju onih koji zaostaju i organizovanje do-punske nastave; utvrđivanje zrelosti djece za polazak u školu; pravilnije struk-tuiranje odeljenja; rad sa tzv. „problem djecom“; briga o učeničkim kolektivi-ma, rad sa roditeljima; pomoć u organizaciji profesionalne orijentacije; popu-larisanje tekovina psihološke i pedagoške nauke; analitičko-istraživački rad; pomoć nastavnicima u stručnom obrazovanju i usavršavanju, rad na pedagoš-kom i psihološkom obrazovanju roditelja i slično.

Značajno je napomenuti sa u svim vidovima stimulacije koja se primjenjuju na času, 86 odsto zauzimaju one koje je izazvao nastavnik, a samo 14 odsto – učenici. Glavna snaga u razrednoj klimi, koja je sve više bitna za proces uče-nja, su emocionalni odnosi i uspostavljanje adekvatnih komunikacija između nastavnika i učenika. Naravno, za takve odnose nije dovoljno samo da nastavnik „gaji ljubav“ prema svojim učenicima, već da je stekao o tome određena pe-dagoška i psihološka znanja i metodička umijeća. Pedagoško-psihološka služ-ba u školama, može nastavnicima u ovome mnogo da pomogne.

Pojedini strani autori, izdvajaju kao osnovne sljedeće uloge nastavnika, koje treba proučiti i unapređivati: pedagošku ulogu, kolegijonalnu ulogu, ulo-gu službenika, ulogu nastavnika kao saradnika roditelja u vaspitanju djece i ulogu društvenog radnika.

Optimalna školska klima značajno i pozitivno utiče na razvoj zrelosti lično-sti učenika kao i drugih aktera u vaspitno-obrazovnom procesu.

Zrelost ličnosti determiniše: fizičko, psihičko i socijalno blagostanje, pra-vilno opažanje sebe i drugih, prihvatanje sebe i drugih, usredsređivanje na za-datak (a ne probleme), etičnost, intelektualna efikasnost, socijalna adekvatnost, emocionalna sigurnost, tolerantnost, bezbrižnost, kontrola emocija, nezavisno-st, odsustvo anksioznosti, emocionalna toplina, nesebičnost, adaptivnost, radi-


34

nost, osjećaj prihvaćenosti, frustraciona tolerancija i efikasno reagovanje na traumatske i stresne situacije...

Zrele ličnosti rjeđe ispoljavaju poremećaje u ponašanju (agresije i nasilja) i rjeđe obolijevaju.

Nezrelost ličnosti determiniše: naivnost, neodlučnost, nekritičko i kruto postupanje, nerealni stavovi prema sebi i drugima (porodici...), pristrasnost, avanturizam, sugestibilnost, otpor, negativizam, destruktivnost, asocijalnost, introvertnost, negativni self-koncept (sliku o sebi), negativan odnos prema drugima i prema radu, poremećaj moralnosti i stava prema moralnim vrijedno-stima, podložnost negativnim uticajima vršnjaka, nesposobnost u upravljanju emocijama i unutrašnjim potrebama, simptomi neurotskog zamora...

Nezrelost podrazumijeva sklonost poremećenom ponašanju – agresijama, nasilju, destrukciji, kriminalitetu...

Opšte, posebne predispozicije i faktori odrastanja značajno određuju skript ponašanja, stil življenja, kao i otpornost (jačinu ličnosti): stabilnost, ravnote-žu, sigurnost, optimalan eksplanatorni stil (optimizam), interni lokus kontrole, borbenost, životnu poduzimljivost i organizovanost, aktivitet, samostalnost, samoinicijativnost, inventivnost, kreativnost, konstruktivnost i stvaralaštvo...

Neotpornost (vulnerabilnost) podrazumijeva preosjetljivost koju determi-nišu: slabost, ranjivost, krhkost, nepovoljan eksplanatorni stil (pesimizam), in-travertnost, asocijalnost, stidljivost, životnu nepoduzimljivost i neorganizova-nost, eksterni – slab lokus kontrole, sugestibilnost, bezvoljnost, apatiju…

Neotpornost ličnosti ima izrazito negativne refleksije na daljnji poremećaj ličnosti i ponašanje. Neotporne osobe su sklone obolijevanju, stresu, traženju dodatnih oslonaca i snaga u agresiji, nasilju, psihoaktivnim supstancama, des-trukcijama... („invalidski štap”).

Za razvoj zdrave, zrele, otporne i sposobne ličnosti su štetne stresogene narušene porodične interakcije u kojima dominiraju brojni modaliteti agre-sija i nasilja. Agresije i nasilja su teške i tragične koje su suprotne prirodnoj, i tako potrebnoj, toploj porodičnoj klimi.

Nasilja i agresije, uopšte, pa i u porodici, kao socio-patološke pojave, su u cen-tru pažnje društvene zajednice i cjelokupnog socijalnog svijeta, kako po učestalosti tako i po specifičnoj simptomatologiji, patogenezi, etiologiji i posljedicama.

Posljedica su brojnih nepovoljnih faktora, a najčešće:

• nedostatak zdravih motivacionih mehanizama u zasnivanju i održa-vanju braka, bračnih i porodičnih odnosa;


35

• poremećaji emocionalnih odnosa – nedostatka međusobne ljubavi, odanosti, povjerenja, solidarnosti, iskrenosti i radosti;

• poremećaji materijalne i socijalne sigurnosti porodice; • poremećaji načina i oblika komunikacija i interakcija u porodici; • poremećaji u funkcionisanju porodice; • porast psihosocijalnih problema i neadekvatnih načina njihovog rje-

šavanja; • slabljenje i pad nivoa socijalizacije pojedinih članova porodice i • „njegovanje” najprimitivnijih oblika neverbalnih, verbalnih i „fizič-

kih” komunikacija kao oblika agresija i nasilja, uopšte u zajednici, pa i u porodici i školi čije su štetnosti razorne, zabrinjavajuće i često kata-strofične.

Nasilje u porodici se odvija u trijadi – u narušenoj komunikaciji i nesklada interakciji nasilnika i žrtve koji su u međusobnoj formalnoj, kulturološkoj, so-cijalnoj i emocionalnoj povezanosti (Šema 4).

Šema 4. Trijada nasilja u porodici

Komunikacije, interakcije i transakcije (međusobnih poruka) aktera nasilja u porodici su visoko korespodentne sa: pojavnim oblicima, dimenzijama i simptomatologijom, etiologijom, posljedicama, prognostikom (daljnjim razvo-jem) i preventivnim reakcijama društvene zajednice i njenih subjekata zaštite.

U osnovi svih nasilja i agresija je patogeni faktor. Izvori destruktivnih snaga su: patološki nagoni, potrebe i motivi koji su

sigurni znaci (indikatori) poremećaja i patologije ličnosti, različite simpto-matologije i njihovih brojnih refleksija.

Pored brojnih i različitih oblika nasilja i agresija, u bilo kom vremenu i pro-storu, posebnu pažnju, sa psihološkog, socijalnog, pedagoškog, pravnog,

NASILJE

POČINITELJ ŽRTVA

Jedinstvena (povezana) trijada


36

policijskog i sudskog aspekta, zaslužuje nasilje u porodici, koje je u dosadaš-njim običajnim, etičkim, kulturološkim pa i pravnim okvirima, bilo u sjenci i predstavljalo samo privatnost porodice.

Novim Krivičnim zakonom je regulisano nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici (čl. 208. i dalje) pri čemu se sankcioniše svaki oblik ugrožavanja: spokojstva, duševnog zdravlja i tjelesnog integriteta.

Sa dijagnostičkog i terapijskog aspekta i drugih aspekata reakcija subjekata zaštite (policije, socijalnog rada, zdravstva, školstva, nevladinog sektora, me-dija i pravosuđa...) potrebo je identifikovati psihosocijalne karakteristike (psi-hosocijalni profil) aktera nasilja, posebno nasilnika, a i njegove žrtve.

Psihološki profil nasilnika podrazumijeva određeni nivo psihopatizacije, impulsivnosti, agresivnosti i sadizma, nesigurnosti, asocijalnosti, sklonosti pi-janstvu, destrukcijama, lažima, antisocijalnosti, etičke defektnosti, nedostat-kom osjećajnosti, nedosljednosti, emocionalne promjenljivosti i labilnosti, pa-ranoidnosti, ljubomore, nedostatka osjećaja krivnje, neintegrisanosti, neprila-godljivosti, razdražljivosti (iritabilnosti), neurotičnosti i psihotičnosti,...

Žrtve su rjeđe psihopatizirane, neupadljive su, inferiorne, nesigurne, upla-šene, rjeđe agresivne, neotporne, zavisne, ranjive, psihoneurotizirane, preosjet-ljive, oslabljene...

Žrtve nasilja u porodici su nejače – inferiorne osobe – žene, djeca ili neko drugi, pogodan za nasilnika (muškarci, roditelji...).

Nasilje se uči i prenosi od ličnosti do ličnosti, od djeteta – žrtve do odraslog – tiranina.

U brojnim porodicama nasilja i agresije su skript ponašanja ili sastavni dio stila reagovanja, povezane sa primitivizmom, regresivnim reagovanjem i pona-šanjem i učenjem nasilnog i agresivnog ponašanja.

Nasilja i agresije su ekstremne socio-patološke pojave povezane i uslovlje-ne sa: mentalnom zaostalošću, poremećajima emocija, nagona, motiva, unu-trašnjim i vanjskim konfliktima, slabljenjem ili slomom adaptivnih snaga, smanjenom otpornošću ili izrazitom vulnerabilnošću (neotpornošću), siro-maštvom, niskim socijalnim nivoom...

Nasilja i agresije u porodici su čest uzrok i/ili posljedica mentalnih poremećaja. Neophodno je permanentno istraživati, analizirati, prevenirati i suzbijati na-

silje u porodici koje je riziko faktor za zdravo odrastanje svakog njenog člana. Brojni su modaliteti (obrasci i oblici) nasilja u porodici.


37

Osnovni su: fizički, verbalni, neverbalni (psihička nasilja) i seksualni oblici nasilja.

Fizička nasilja i agresije su: napadi, prinude, zabrane, zlostavljanja, tuče, povrede, ubistva i samoubistva, čedomorstva, seksualna zlostavljanja, silova-nja, incesti, narušavanja i uništavanja materijalnih dobara, lišavanje osnovnih uslova preživljavanja...

Fizička nasilja i agresije su burna, ekstremna, upadljiva i evidentna. Češće su rasvijetljena i zakonski sankcionisana. Gotovo su uvijek predmet interven-cije: zdravstvenih institucija, socijalnog rada, policije i pravosuđa.

Verbalna (psihička) nasilja su: napadi, česte i pretjerane kritike, grdnje, pri-jetnje, zastrašivanja, uvrede, potcjenjivanja i ignorisanja, omalovažavanja, psovke, vulgarnosti, konflikti, svađe, optužbe...

Verbalna nasilja su manje upadljiva, vidljiva i evidentna. Rjeđe su predmet intervencije, iako su česta, brojna, stresogena i izrazito psiho-socijalno štetna.

Neverbalna nasilja proističu iz narušenih emotivnih veza i odnosa, iz hlad-ne i netrpeljive porodične klime. Manifestuju se postupcima koji su, svjesno ili nesvjesno, ciljano ili spontano usmjereni ka psihičkom povređivanju koji uz-rokuju: iritiranje, nerviranje, provociranje, uznemiravanje, preziranje, mržnju, ljutnju, osvetu, laganje, neprijatnost, neizvjesnost, napetost, nezadovoljstvo, strah, gnjev, tugu, bespomoćnost, patnju.

Nasilja u porodici su i nečinjenja – zanemarenost, nebriga, zapuštenost, psi-ho-socijalni problemi...

To su povremeni i/ili svakodnevni (učvršćeni) postupci koji ugrožavaju žrt-ve nasilja. Oni su stalni ili povremeni izvori neotpornosti (vulnerabilnosti) lič-nosti – stresori koji permanentno narušavaju: adaptivne snage, somatsko i mentalno zdravlje, psihosomatsku otpornost, tj. psihosocijalnu, neuroendokri-noimunološku i duhovnu ravnotežu (homeostazu) – i uzrokuju psihosomatsko obolijevanje ugrožene ličnosti.

Nasilja i agresije u porodici su povezana sa: niskim ili prizemnim stilom življenja, lošim navikama, niskom kulturom i etikom, neradom, bijedom i nei-maštinom.

Detekcija i efikasno reagovanje na njih su osnova kvalitetnijeg interdiscip-linarnog pristupa u prevenciji i drugim reakcijama.

Nasilja i agresije su visoko korespodentne – uzročno-psljedično povezane sa brojnim socio-patološkim pojavama: socijalnim bolestima (somatskim, du-ševnim, psihosomatskim); individualnim i društvenim dezorganizacijama i dis-


38

funkicjama (predbračnim, vanbračnim i bračnim zajednicama, porodicom, školom, duhovnim institucijama, užom i širom socijalnom zajednicom); socio-patijama (politoksikomanijama – pušenjem, alkoholizmom, narkomanijom, seksualnim izopačenostima i nasiljem, agresijama – destrkcijama, ubistvima i samoubistvima) i kriminalitetoma (Šema 5).

Šema 5. Povezanost nasilja i agresija u porodici sa drugim socio-patološkim pojavama

Efikasne društvene intervencije podrazumijevaju interdisciplinarni i mul-tisektorski pristup (svih subjekata zaštite – policije, pravosuđa, socijalnog ra-da, zdravstvenih institucija, medija i nevladinog sektora, foruma roditelja, fo-ruma mladih u identifikaciji rasvjetljavanju (upoznavanju etiologije) i svih ni-voa prevencije (primarne, sekundarne i tercijarne) (Šema 6).

Šema 6. Interakcija faktora razvoja ličnosti i subjekata zaštite

Sociopatije • politoksikomanije:

• pušenje, • alkoholizam, • narkomanija

• seksualne izopačenosti i nasilja • agresije

• destrukcije • nasilja – ubistva • suicidi

• kriminalitet

Socijalne bolesti • somatske • duševne • psihosomatske

Ind. i društvene dezorganizacije • predbračna, vanbračna i bračna zajednica • porodica • škola • duhovnih institucija • uže i šire socijalne sredine

Sociopatološke pojave


39

Za efikasnu i pravovremenu prevenciju svih oblika nasilja i delinkvencije, a posebno nasilja u porodici pa i školi, neophodna je: adekvatna strategija i nje-na operacionalizacija u okviru nadležnosti svih subjekata i sektora zaštite i nji-hove interakcije.

Njihova efikasnost podrazumijeva: permanentnu edukaciju i aktivizaciju, profesionalizam, blagovremenost i evaluaciju (vrednovanje); interaktivni od-nos partnera (razmjena saznanja, podrška, saradnja...); identifikaciju i procjenu ponašanja (u porodici, školi, sa vršnjacima, na javnom mjestu) i druge reakcije usmjerene ka promjenama u ličnostima i njihovim ponašanjima.


40


41

SUBJEKTI PREVENCIJE I ZAŠTITE

ULOGA VASPITNO-OBRAZOVNIH USTANOVA U PREVENCIJI NASILJA U PORODICI

Republika Srpska je ratifikovala mnoge međunarodne sporazume visokih

standarda u jednom sasvim drugačijem društvenom kontekstu od današnjeg. Konkretno Zakon o zaštiti od nasilja u prodici dočekan je sa entuzijazmom i oduševljenjem; danas se razmatraju faktori koji bi doprinijeli boljoj primjeni naizgled „idealnih“ zaštitnih mjera.

Ustavom i zakonodavstvom Republike Srpske posebna pažnja je posvećena zaštiti ljudskih prava, sprečavanju svih oblika diskriminacije i sprečavanju zlo-stavljanja. Ustavom Republike Srpske, u poglavlju II Ljudska prava i slobode, garantovan je najviši nivo zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. Tako član 10. propisuje: „Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovinsko stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo”.

Osnovni principi su ugrađeni i u Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspita-nju (Službeni glasnik Republike Srpske br.74/08) i Zakon o obrazovanju i vas-pitanju (Službeni glasnik Republike Srpske br. 74/08).

Djeca kao ljudska bića imaju zagarantovana sva prava različitim međuna-rodnim dokumentima, zasnovanim na Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pra-vima. Ratifikovanjem Konvencije o pravima djeteta 1993. godine, Bosna i Hercegovina je preuzela obaveze zaštite prava djece, među kojima se, između ostalih, ističe zaštita djeteta od svakog oblika tjelesnog ili duševnog (psihič-kog) nasilja ili zloupotrebe, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja.

Član 19. Konvencije glasi: „Države ugovornice će preuzeti sve odgovaraju-će zakonske, upravne, društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemari-vanja ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući seksual-no zlostavljanje dok je na brizi roditelja, zakonskih staratelja ili bilo koje druge osobe koja se brine o djetetu“.

Bosna i Hercegovina, odnosno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice donijela je Državnu strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom 2007-2010.


42

u kojoj je regulisano na koji način se uključiti u borbu protiv nasilja nad dje-com gdje se vidi veliki značaj vaspitno-obrazovnih ustanova.

Zadatak roditelja je vaspitati odgovornu, zrelu, emocionalno stabilnu lično-st. Da bi se dijete razvilo u takvu osobu, potrebno je da razvije dobru sliku o sebi, samopouzdanje i da prihvati sebe. To može jedino uz bezuslovnu ljubav, podršku i prihvaćanje roditelja. Djeca koja nemaju takvu podršku ne znaju se nositi sa kritikama izvan porodice, teško podnose neuspjeh i teže ostvaruju svoje potencijale.

Naime, roditelji imaju snažan uticaj, kako na djetetovu sliku o sebi, tako i na njegovu sliku svijeta oko sebe te na njegove aspiracije i samoostvarenje. Oni ro-ditelji koji pozitivno i zdravo motivišu svoje dijete, pomažu djetetu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba. Oni pot-krepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i sa neuspjesima, motivišu ga bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritikovanja.

Dakle, podrška porodice i zdrava porodična sredina je od suštinskog znača-ja za zdrav razvoj mlade ličnosti. Kada je riječ o porodičnom vaspitanju, o to-me je pisano mnogo, još od najstarijih spisa pojedinih filozofa, u kojima su iz-nosili mišljenja, savjete, rasprave, preporuke i uputstva u vezi sa vaspitanjem, pa do danas gdje je vaspitanje u porodici aktuelno i zauzima izuzetno značajno mjesto u životu svakog pojedinca.

Savremena pedagogija mnogo pažnje posvećuje porodičnom vaspitanju. Vaspitno djelovanje porodice mnogo je teže objasniti i obuhvatiti nego vas-pitno djelovanje školskih i drugih vaspitno-obrazovnih ustanova. Osnovni raz-log tome je što se u porodici stvara posebna emotivna klima i specifični inter-personalni odnosi.

Izdvojićemo sljedeću definiciju porodičnog vaspitanja: “Porodično vaspita-nje stiču djeca u porodici, od roditelja i drugih odraslih članova koji žive u is-tom domaćinstvu; obuhvata sva područja dječijeg razvoja (tjelesno, intelek-tualno, emotivno, kognitivno, moralno, društveno, radno, itd.), sticanje određe-nih znanja, upoznavanje sa sistemima vrijednosti, izgradnju neophodnih navi-ka (higijenskih, kulturnih, radnih i drugih) i vještina (snalaženje i rukovanje priborima i drugim uređajima koji su dostupni djeci); porodica je izuzetno zna-čajan činilac vaspitanja i društvo tom vaspitanju pridaje veliki značaj; odnosi u porodici mogu biti patrijarhalni, autoritarni, represivni, demokratski, slobodni itd., pa i vaspitanje koje djeca stiču u porodici nosi iste karakteristike; naziva se i domaćim vaspitanjem“ (Pedagoški leksikon, 1996, str. 383).


43

Temelji savremene porodice počivaju prvenstveno na ljubavi između njenih članova, na ljubavi supružnika jednog prema drugom i njihovoj ljubavi prema zajedničkoj djeci. Bračni drugovi bi trebali konstantno raditi na očuvanju ljubavi i obostranom uvažavanju, kako ne bi došli u situaciju da ta ljubav prestane i pre-tvori se u netrpeljivost. Prestanak ljubavi predstavlja veliku opasnost po opsta-nak porodice, jer često vodi do njenog raspadanja. Da bi se ljubav održala i dalje razvijala, ne bi smjela imati nikakve elemente nasilja, uvrede, poniženja.

Odnosi među roditeljima snažno utiču na razvoj djece, koji razvijaju svoje osobine pod uticajem njihovog ponašanja. „Međusobni odnosi supružnika, oca i majke, pravi je model za učenje i prihvatanje porodičnog učenja i ponašanja i odnosa za djecu i što je veći sklad između međusobnog ponašanja roditelja i njihovog zahtjeva u vaspitnom procesu u pogledu odnosa koje ističu kao po-željno, utoliko će vaspitanje teći bezbolnije i biti uspješnije kao rezultat emoci-onalno stabilne ličnosti“ (Grandić, 1997). Pozitivna atmosfera među supružni-cima se svakako prenosi i na djecu i ostale članove porodice. To je atmosfera ljubavi, poštovanja, povjerenja i požrtvovanosti. Nažalost, djeca odrastaju i u porodicama gdje su često svjedoci nasilja, bilo da ga čuju ili vide. Ona mogu biti istarumatizovana ili emocionalno nestabilna zbog toga što su prisutna u prostoriji u kojoj je napadnuta majka ili su i sami izloženi prijetnji i zlostavlja-nju. Nasilje u porodici zasigurno ostavlja dugotrajne negativne posljedice na razvoj ličnosti.

Svako društvo pored pisanih, ima i ona čvrsto uvriježena, generacijama prenošena nepisana pravila ponašanja, koja se zasnivaju na određenim uvjere-njima. Pri tom se uvjerenja definišu kao svi oni usvojeni stavovi, tvrdnje ili učenje o pojavama i njihovim međusobnim odnosima, koje se zasnivaju na ne-posrednim ili posrednim spoznajama i činjenicama različitog nivoa pouzdano-sti (Ajduković, 2000). „Za probleme unutar porodice ne treba niko da zna“ samo je jedno od njih. Ovaj primjer jasno iskazuje tradicionalne stavove i vri-jednosti koje još uvijek snažno određuju našu društvenu svijest. Sve to se odra-žava na prijavljivanje porodičnog nasilja, a samim tim i snažno utiče na pri-mjenu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

Škola, čiji je zadatak da kroz planski i sistematski rad vaspitava i obrazuje učenike ima posebnu i odgovornu društvenu ulogu i poseban uticaj na socijali-zaciju individue, jer su vaspitanje i obrazovanje izuzetno značajne komponente koje pomažu razvoju ličnosti učenika. Škola je ustanova u kojoj je vaspitanje društveno organizovano, kontrolisano i vrednovano, što ima znatne mogućno-sti i obaveze da koristi, pospješuje, dopunjuje, koriguje ili eliminiše djelovanje ostalih faktora i komponenti socijalizacije čime se ispunjavaju uslovi za ostva-rivanje njene vaspitne funkcije.


44

Dakle, socijalizaciju djece u okviru škole, u skladu sa njenim osnovnim i vrijednosnim opredjeljenjima, treba posmatrati u zavisnosti od ostalih faktora čiji uticaj može biti veoma značajan a nekad i presudan u procesu formiranja socijalnih, etičkih i društvenih normi. Među takve faktore možemo ubrojati: porodicu, društvo vršnjaka, uticaj medija, lokalnu sredinu, zatim vaspitno dje-lovanje zdravstvenih, socijalnih i kulturnih ustanova, te djelovanje društvenih organizacija koje programiraju vaspitnu aktivnost sa djecom i mladima kao što su određene nevladine organizacije. Polaskom djeteta u školu nastaje novi, njemu nepoznat, veoma značajan period u njegovom životu.

Dolazi, prije svega u školsku sredinu, koja se sa svojim normama i zahtje-vima bitno razlikuje od zahtjeva u porodici. Prvi put se susreće sa situacijom gdje se samo kao ličnost mora dokazati i izboriti za svoj identitet. Iz tih razlo-ga mnogi su stručnjaci isticali da školska sredina čini prvo iskušenje prilagod-ljivosti djeteta novim socijalnim uslovima. Taj period adaptacije djece na škol-sku sredinu je još više otežan kod djece koja prije polaska u školu nisu bila uk-ljučena u predškolske ustanove. Pa i kasnije, ne samo na početku školovanja, jedan broj učenika ispoljava poremećaje u ponašanju koji se očekuju jer ne-maju sposobnosti da: se prilagode sredini, uspostave pozitivne odnose i kon-struktivnu saradnju s drugom djecom i nastavnicima, podnesu neuspjeh bez ohrabrenja, samostalno donose odluke, kontrolišu svoje emocije. Ova djeca pokazuju veći ili manji stepen agresivnosti, poremećaj volje, emocionalnu ne-zrelost i oštećenost, slabu motivaciju, dolaze u sukob sa drugom djecom i na-stavnicima, negativno utiču na druge, razdražljiva su i povučena u sebe, usam-ljena, bez samoinicijative, bez volje da učestvuju u školskim aktivnostima i ig-ri sa vršnjacima i slično.

Prema tome, škola kao vaspitno-obrazovna ustanova, pored zadatka da bu-de otkrivač socijalnog razvoja djeteta, ima zadatak da stvara uslove za razvoj ličnosti djeteta. U izvjesnim slučajevima ona daje mogućnost djetetu da kom-penzira prethodnu neprilagodljivost koja je u vezi sa faktorima razvoja iz pred-školskog perioda, dajući mu nove vrijednosti, afektivne ili intelektualne. Ako škola nije u mogućnosti da otkloni uzroke, dolazi do novih konfliktnih situaci-ja i dijete se osjeća odbačeno ili nesposobno da uspije u sredini koja je za nje-ga normalna i društveno vrijedna, dijete se neizostavno orijentiše manje ili više na asocijalno ponašanje.

Nasilje u porodici je društveni problem koji je na našim prostorima u pora-stu. Potreba za podizanjem svijesti i skretanje pažnje na prisutnost ovog goru-ćeg problema među prosvjetnim radnicima u vaspitno-obrazovnim institucija-ma je od suštinskog značaja. Oni trebaju biti sposobni uočiti dijete koje je izlo-ženo nasilju u porodici, bilo direktno ili indirektno. Ovo je neophodno radi pra-


45

vovremnog postupanja i kako bi se djetetu pomoglo da prevaziđe strahove koji ga mogu odvesti dalje u druge oblike atipičnog ponašanja kao što su zloupotreba droga, alkoholizam, kriminalitet, ili transgeneracijska transmisija nasilja.

Škola, kao institucija u kojoj se vrši dalja socijalizacija djece nakon porodi-ce i predškolskih ustanova, predstavlja mjesto u kojem bi se trebala uvesti pri-marna prevencija nasilja u porodici s obzirom da se u njoj utiče i na ponašanje učenika i razvijaju stavovi o interpersonalnim odnosima među vršnjacima ali i među članovima porodice i odraslima. Djeca u školama uče najosnovnije stva-ri o pravima djeteta i ravnopravnosti polova u okviru nastavnih programa. Obrazovanje za borbu protiv nasilja u ranoj fazi učenja bi moglo da pripremi mlade ljude na mogućnost da se susretnu sa ovom pojavom u životu ali i da se razvije svijest da niko nema prava da se koristi nasiljem. Isto tako moglo bi im koristiti da u budućnosti prepoznaju nasilje, ukoliko se susretnu sa njim, da znaju šta treba u takvim slučajevima raditi i kome da se obrate za pomoć.

Dugoročno gledano, obrazovanje na ranom uzrastu bi moglo da ima pre-ventivnu ulogu u sprečavanju nasilja u budućnosti. U okviru nastavnog proce-sa trebalo bi organizovati programe ili aktivnosti u vidu posebnih časova na kojima bi se učenici upoznali sa borbom protiv nasilja u porodici i podizanjem svijesti o njegovom postojanju u društvu, oblicima i posljedicama. Učenici bi trebali i da saznaju na koji način treba da reaguju i kome da se obrate za po-moć. Isto tako, učenici bi trebali da nauče da grade međusobno povjerenje koje bi im omogućilo da prihvate žrtve izložene nasilju u porodici i pruže adekvat-nu sigurnost u učionici. Adolescenti treba da uče kako da ulaze i izgrađuju in-timne veze preuzimanjem lične odgovornosti ali i prihvatljivsti zahtjeva koje imaju prema partneru a sve to u skladu sa njihovim uzrastom. Prevencija nasi-lja za ovu starosnu grupu treba da se fokusira na nasilje prilikom sastanka sa nekom osobom a može biti psihološko, fizičko ili seksualno.

Ovi programi mogu biti inkorporirani u druge programe kao što su preven-cija zloupotreba opojnih droga tokom čijeg se konzumiranja može dogoditi i seksualno iskorištavanje, i uticaj alkoholizma. Veoma je važno da se prepozna preklapanje između ovih pojava, kao i mogućnosti da se upotreba droga ili alkohola iskoristi za pripremu napada ili da se krivica svali na žrtvu nasilja. Škola bi trebala inicirati i operacionalizirati provođenje projekata koji pozitiv-no utiču na suzbijanje nasilja u porodici kroz saradnju sa samom porodicom, zdravstvenim i socijalnim ustanovama, medijima i lokalnom zajednicom. U tom smislu mogu se organizovati i različiti oblici vannastavnih aktivnosti kao što su okrugli stolovi, radio i TV emisije. Savjet roditelja i Savjet učenika bi mogli funkcionisati kao početna instanca ovog procesa.


46

U našem društvu postoje kulturni stereotipi koji se preslikavaju i u obrazo-vanju u smislu da u nastavi preovlađuje tradicionalizam i da nastavnici teško prihvataju promjene koje zahtjevaju proces globalizacije i savremeni trendovi u društvu. Veći broj nastavnika smatra da najbolje radi svoj posao po već uho-danom sistemu, te ne prihvataju bilo kakvu obuku i protive se promjenama bi-lo koje vrste. Međutim, pojava atipičnih ponašanja učenika, kojima smo svjedo-ci skoro svakodnevno, govori da su porodice iz kojih potiču disfunkcionalne i tome treba posvetiti odgovarajuću pažnju kako bi se učenicima pružio odgova-rajući tretman u školi ili ih uputiti u druge institucije ukoliko je to neophodno.

U tom smislu potrebno je osposobljavanje nastavnika i stručnih saradnika škole, prvenstveno pedagoga i psihologa, kako bi bili u mogućnosti da uoče problem i adekvatno reaguju na isti. Da bi se to ostvarilo, potrebno je kreirati posebne obuke stručnog usavršavanja prosvjetnih radnika koje bi im pomogle da prepoznaju i identifikuju kategorije rizičnog ponašanja učenika i njihovu iz-loženost nasilju u porodici. Na taj način bi se uticalo i na promociju zdravih stilova življenja, istakao značaj zdravog okruženja za psihofizički razvoj mla-dog naraštaja, i stvaranje pozitivne klime u školi u kojoj bi se uvažavale indi-vidualne potrebe učenika, poštovanje i uvažavanje svakog pojedinca bez ob-zira na postojeće razlike. Nastavnici, koji su u direktnom kontaktu sa učenici-ma potrebno je da budu obučeni da prepoznaju dijete koje je izloženo nasilju, dok pedagog ili psiholog škole treba da pruži odgovarajuću terapijsku inter-venciju kako bi pomogao djetetu da razumije šta se dešava u porodici, da mu pomogne da se nosi sa problemom i da prevaziđe posljedice izazvane nasiljem.

Dakle, djetetu je potrebna pomoć, podrška i razumjevanje vrtića ili škole koju pohađa. U tom smislu bilo bi poželjno da se na fakultetima koji obrazuju nastavni-čki kadar u okviru programa razviju osnovne ideje o ravnopravnosti polova, da steknu osnovna znanja o nasilju u porodici i svim njegovim vidovima u kojima se javljaju, kako da ga identifikuju i razumiju žrtve, a posebno djecu izloženu nasilju te da postupaju u skladu sa njihovim individualnim potrebama.

Kako bismo na vrijeme spriječili nasilje u porodici neophodno je organizo-vano i sistematski djelovati na izmjeni društvene svijesti o nasilju u porodici, razbijanju predrasuda, obrazovanju svih sručnjaka koji su nadležni za pružanje zaštite od nasilja u porodici kao što su prosvjetni i zdravstveni radnici, te pla-niranje i koordinacija njihove saradnje u cilju efikasnijeg suzbijanja i rješava-nja problema. Zadatak vaspitno-obrazovnih ustanova je prije svega zaštita dje-čijih prava.


47

STRUČNI TIMOVI U ŠKOLI – SAVJETOVALIŠTA

U sklopu profesionalnih uloga nastavnika, sve više se ističu one koje se zasnivaju na stvaralaštvu, a sve manje onih koji se mogu obavljati mehanički, činovnički i rutinski. Sve neposredniji i direktniji odnos sa učenicima, njihova oslobođenost straha od škole i nastavnika, nameću potrebu da se u svakoj situaciji nastavnik ponaša na nov način.

Nekada je nastavnik bio osnovni glavni, a često i jedini nosilac obrazovne i vaspitne djelatnosti u školi. Danas se situacija znatno izmijenila. Zbog obuhva-ta čitavih generacija osnovnim i srednjim obrazovanjem i zbog sve složenijih uslova života i vaspitanja mladih, u oblasti vaspitanja, pored nastavnika rade i drugi raznovrsni profili: školski pedagozi, psiholozi, socijalni i zdrastveni radnici, vaspitači u produženom boravku učenika; bibliotekari, instrukto-ri, koordinatori profesionalne prakse, saradnici u školskim radionicama, tehničari i laboranti, medijatekari, programeri.

Van škole rade razna savjetovališta, za bolesti zavisnosti kao što su droga, alkoholizam, pušenje; za brak i porodični život; voditelji programa Dječijeg saveza i ostalih aktivnosti u slobodnom vremenu djece i slično. Sa svima njima nastavnik treba da uspješno sarađuje, usklađuje svoje aktivnosti i svoje vas-pitno djelovanje. Posebno je značajno to, koliko su nastavnici spremni i ospo-sobljeni da sarađuju sa školskim pedagozima i psiholozima u školi, školskim nadzornicima koji prate njihov rad i stručnim službama za razvoj i unapređenje vaspitno-obrazovnog rada. Karakteristika savremene škole jeste da ima sve veći procenat stručnjaka „bez dnevnika u ruci“, tj. onih koji rade sa učenicima, nastavnicima i roditeljima, a ne izvode nastavu.

Školski pedagozi i školski psiholozi igraju veoma veliku ulogu u pravil-nom odvijanju i ostvarivanju obrazovnog i vaspitnog rada u školi, a posebno u riješavanju problema na koje se u tom radu nailazi. Osnovna područja rada ovih stručnjaka su sljedeća: unapređivanje nastave, obrazovne i vaspitne dje-latnosti u školama; unošenje novih metoda načina i sredstava u taj rad; utvrđi-vanje uspjeha primjenom objektivnih istrumenata, analiza toga uspjeha i pred-laganje mjera za njegovo poboljšanje; utvrđivanje opterećenosti učenika ra-dom i obavezama; pomoć u odabiranju obdarene djece i u organizaciji dodatne nastave, odnosno pomoć u odabiranju onih koji zaostaju i organizovanje do-punske nastave; utvrđivanje zrelosti djece za polazak u školu; pravilnije struk-tuiranje odeljenja; rad sa tzv. „problem djecom“; briga o učeničkim kolektivi-ma, rad sa roditeljima; pomoć u organizaciji profesionalne orijentacije; popu-larisanje tekovina psihološke i pedagoške nauke; analitičko-istraživački rad;


48

pomoć nastavnicima u stručnom obrazovanju i usavršavanju, rad na pedagoš-kom i psihološkom obrazovanju roditelja i slično.

Značajno je napomenuti sa u svim vidovima stimulacije koja se primjenjuju na času, 86 odsto zauzimaju one koje je izazvao nastavnik, a samo 14 odsto – učenici. Glavna snaga u razrednoj klimi, koja je sve više bitna za proces uče-nja, su emocionalni odnosi i uspostavljanje adekvatnih komunikacija između nastavnika i učenika. Naravno, za takve odnose nije dovoljno samo da nastav-nik „gaji ljubav“ prema svojim učenicima, već da je stekao o tome određena pe-dagoška i psihološka znanja i metodička umijeća. Pedagoško-psihološka služba u školama, može nastavnicima u ovome mnogo da pomogne.

Pojedini strani autori, izdvajaju kao osnovne sljedeće uloge nastavnika, koje treba proučiti i unapređivati: pedagošku ulogu, kolegijalnu ulogu, ulogu službenika, ulogu nastavnika kao saradnika roditelja u vaspitanju djece i ulogu društvenog radnika.


49

ULOGA POLICIJE U SUPROTSTAVLJANJU NASILJU U PORODICI

Niko nema pravo ponižavati, vrijeđati, te psihički, fizički ili seksualno

napadati, kao ni ekonomski ucjenjivati drugu osobu. Za nasilje nema oprav-danja, nasilje nije izraz ljubavi, za nasiljem žene ne čeznu, ono nije način održavanja porodice. Nasilje rezultira samo patnjom i potpuno izopačenom porodičnom dinamikom u kojoj niko nije pošteden.

Pored pozitivnih aspekata porodičnih odnosa u svakodnevnom životu po-javljuju se i mnogi negativni, uključujući učestala sukobljavanja, stalnu netrpe-ljivost i nesnošljivost, koji imaju za posljedicu nastanak različitih oblika nasil-ničkog i devijantnog ponašanja u porodičnoj zajednici. S obzirom da je porodi-ca primarna društvena zajednica, a jedno od osnovnih ljudskih prava da ni jed-na osoba ne smije da bude žrtva nasilja, nasilje u porodici ili porodičnoj zajed-nici je u Krivičnom zakoniku Republike Srpske istaknuto i propisano kao za-sebno krivično djelo i sa težim krivičnim sankcijama za drastičnije slučajeve.

Na taj način su domaći propisi usklađeni sa važećim međunarodnim stan-dardima, koji ovu problematiku tretiraju sa aspekta kršenja osnovnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Kao zasebno krivično djelo nasilje u porodici je propisano Krivičnim zakonom RS od oktobra 2001.godine i ta činjenica je ne-sumnjivo doprinijela povećanoj aktuelnosti ove problematike, razbijanju vla-dajućih predrasuda i oslobađanju potencijalnih žrtava koje sve više traže zašti-tu nadležnih institucija, među kojima i policije.

Ova problematika je inače specifična iz više razloga, a prije svega zbog postoja-nja običajnih normi i određenog patrijarhalnog stereotipa, koji ima za posljedicu mi-šljenje da su odnosi unutar porodice privatna stvar, tako da se ova djela često ne pri-javljuju niti sankcionišu, što stvara utisak da su se ranije rjeđe dešavala.

Takođe, proces odvijanja nasilja je složen, traje godinama i ne dešava se iz-nenada. Nasilje koje počinje verbalnim, a može se završiti fizičkim obračunom, prerasta u krivično djelo tek kada traje neko vrijeme ili kada izazove posljedice i povrede koje su uočljive i dokazive. Sa aspekta rada policije bitno je da se svi slučajevi prijavljuju, jer se samo na taj način može smanjiti procenat ''tamne bro-jke'' iza koje se nalaze sukobi koji ostaju poznati samo unutar porodice.


50

Na području Republike Srpske, u 2007.godini, evidentirana su 464 krivična djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici6, 458 izvještaja o počinjenim krivičnim djelima. Prijavljeno je 470 počinilaca. Broj prijavljenih delikata ove vrste je u padu za 4% u odnosu na 2006.godinu. Pri tome ne treba zanemarati mogućnost da određeni broj krivičnih djela nije prijavljen.

Činjenica, sa kojom se u svom radu susreće i policija, je da članovi porodi-ca, pa i oni koji su bili žrtve nasilja ne žele uvijek prijaviti počinioca, kao i da u određenim slučajevima u kojima su podneseni izvještaji tužilaštvima mije-njaju prethodno date izjave, negiraju ili traže povlačenje iskaza, zbog čega je veoma bitno da se stavi naglasak na član 147. Zakona o krivičnom postupku RS prilikom dokumentovanja krivičnog djela, gdje je bitno istaći i saradnju sa drugim ministarstvima kao i organizacijama nevladinog sektora koje se bave ovom problematikom.

U 2006.godini evidentirana su 482 krivična djela nasilje u porodici ili poro-dičnoj zajednici, podneseno je 480 izvještaja o počinjenim krivičnim djelima, a tužilaštvima prijavljeno 509 počinilaca. Broj prijavljenih delikata ove vrste je u odnosu na prethodne godine porastu, što ne mora značiti da ih je realno više nego ranije, već da se žrtve oslobađaju predrasuda te su slobodnije u traženju zaštite od nadležnih organa. Na to ukazuju podaci da je u 2005.godini eviden-tirano 436 ovih krivičnih djela, da su podnesena 423 izvještaja tužilaštvima i da je prijavljeno 438 počinilaca. To ilustruju i podaci da su u 2004.godini evi-dentirana 344 ova krivična djela, za koja su podnesena 342 izvještaja tužilaš-tvima protiv 345 lica. U toku 2003.godine prijavljeno je 239 ovih krivičnih djela, a u 2002. godinin 136, što takođe ukazuje na kontinuiran porast.

Iako je, kako se iz navedenih podataka vidi, broj evidentiranih krivičnih djela znatno povećan, odnosno, neprekidno je prisutna tendencija porasta ovih krivičnih djela, ne treba zanemarivati mogućnost da određeni broj krivičnih djela nije prijavljen. Činjenica, sa kojom se u svom radu susreće i policija, je da članovi porodica, pa i oni koji su bili žrtve nasilja ne žele uvijek prijaviti počinioca, kao i da u određenim slučajevima u kojima su podneseni izvještaji tužilaštvima mijenjaju prethodno date izjave, negiraju ili traže potpuno povlačenje iskaza. Očigledno je i da se ova krivična djela odvijaju u kontinui-tetu i da se prijavljuju tek nakon učestalih fizičkih napada ili zlostavljanja u dužem periodu. Sa druge strane, porast prijavljenih slučajeva, između ostalog, rezultat je intezivnijeg, sveobuhvatnijeg praćenja i analiziranja ove problemati-ke kao i različitih aktivnosti koje u svom radu preduzima policija. 6 Na području Banjaluke 249 krivična djela, Bijeljine 86, Doboja 73, Istočnog Sarajeva 32, a na području

Trebinja 26 krivičnih djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici.


51

Počinioci navedenih krivičnih djela uglavnom su lica sklona nasilničkom ponašanju, kao i povratnici u vršenju drugih krivičnih djela, ali i lica koja se po prvi put javljaju kao prekršioci zakona. Nasilje u porodičnom okruženju pr-venstveno je „muški fenomen“. U evidentiranim slučajevima nasilje su u 97,4% slučajeva počinili muškarci starosne dobi od 20 do 60 godina, pretežno nižeg obrazovnog nivoa i različitih zanimanja. Nasilničkom ponašanju su naročito skloni muževi (vjenčani, nevjenčani, bivši), očevi, sinovi, a u manjem broju slučajeva i žene. Među počiniocima je i pretežan broj nezaposlenih i lica koja u dužem vremenskom periodu nemaju stalne izvore prihoda. Mada sporadično, neka od navedenih krivičnih djela činila su i lica višeg obrazovnog nivoa i sta-tusa u društvu, a u manjem broju slučajeva nasilje u porodici činile su i žene.

Porodično nasilje je najčešće polivalentno i uključuje psihološko, fizičko, ekonomsko i seksualno nasilje. Gotovo u 80% slučajeva žene su bile žrtve na-silja od strane svojih sadašnjih ili bivših muževa. Po broju učestalosti, drugi na udaru bili su djeca, a potom i roditelji jednog od supružnika ili pak roditelji koji su bili žrtve nasilja svoje djece, odnosno sinova koji su na fizički i drugi brutalan način atakovali na fizički i psihički integritet svojih roditelja. Ne smi-je se zanemariti ni činjenica da su djeca svjedoci nasilja u porodici i da naruše-ni porodični odnosi ostavljaju traga na njihov razvoj, te se i u tom smislu tre-baju tretirati kao žrtve.

U najvećem broju slučajeva nasilničkog ponašanja žrtvama su tjelesne po-vrede nanesene fizičkom snagom, koje je redovno popraćeno verbalnim vrije-đanjem, ozbiljnim prijetnjama, odnosno psihičkim maltretiranjem, koje pone-kad ostavlja trajne posljedice po mentalno zdravlje žrtve. Neka od ovih krivi-čnih djela vrše se učestalo i u istim porodicama, tj. ponavljaju se uz usložnja-vanje i proširenje sukoba sa sve težim posljedicama.

U 2005.godini zabilježeni su i slučajevi sa težim posljedicama, kao na pri-mjer u Novom Gradu, gdje je sin majku, koja je bila duševni bolesnik, u du-žem vremenskom periodu fizički zlostavljao, nanoseći joj tjelesne povrede od kojih je ista nasilno preminula.Takođe, potrebno je naglasiti da su te godine prijavljena i dva ubistva na području Banja Luke, od kojih je jedno počinio suprug koji je ubodima noža lišio života suprugu, dok je drugo počinio sin koji je iz vatrenog oružja usmrtio oca.

U toku 2006.godine dogodilo se pet ubistava u porodici. U Prnjavoru je brat, u stanju nervnog rastrojstva, ubio sestru, u Loparama je hicima iz puške ubijena navjenčana supruga, u Srpcu je kćerka, u stanju nervnog rastrojstva ubila majku, u Kostajnici je suprug hicima iz vatrenog oružja usmrtio suprugu, a u Prijedoru, takođe iz vatrenog oružja, otac je ubio sina. Dakle, evidentno je


52

da u kontinuiranom vršenju ovih krivičnih djela često dolazi do njihove eska-lacije i sa kobnim posljedicama, što upućuje na potrebu šireg i kompleksnijeg sagledavanja tih slučajeva u cilju pravovremene zaštite žrtava nasilja. Za ova krivična djela je karakteristično i to da se često čine i prijetnjom upotrebe ili korišćenjem vatrenog i drugog oružja, opasnih predmeta kao i eksplozivnih na-prava, što otvara mogućnost i za teške posljedice.

Nasilje u porodici se u najvećem broju slučajeva dešava u ruralnim sredinama, koje su u većoj mjeri patrijarhalne i gdje u porodičnim odnosima vladaju čvršće tradicionalne norme. Gotovo svi prijavljeni slučajevi desili su se u porodičnim ku-ćama i stanovima, izuzev pojedinih koji su se desili u javnim objektima (ugosti-teljskim, trgovačkim i sl.). Iz navedenog, lako se može zaključiti da je nasilje dale-ko prisutnije u porodičnom domu nego na javnom mjestu, te da u modernom druš-tvu porodični dom u tom smislu postaje „opasno mjesto“, što su pokazala i istraži-vanja u mnogim zemljama, sa pokazateljima zabrinjavajućih razmjera.

Među faktorima koji doprinose vršenju pomenutih krivičnih djela, najčešće su prisutni narušeni porodični odnosi po raznim osnovama, ljubomora, nerije-šeni imovinsko-pravni i drugi odnosi imanentni porodičnoj zajednici koja ne funkcioniše, loše ekonomske i socijalne prilike, konzumiranje alkohola i uop-šte sklonost agresivnom i nekontrolisanom ponašanju.

I pored činjenice da u posljednje vrijeme nadležni sudovi daju prioritet pro-cesuiranju i sankcionisanju krivičnih djela nasilja u porodici i porodičnoj za-jednici, mora se reći da se izrečene kaznene mjere uglavnom odnose na uslov-ne i novčane kazne, što svakako nije stimulativno na planu suzbijanja ove po-jave. U tom smislu negativno se odražava i nedovoljna, a često i nikakva sa-radnja žrtve nasilja sa policijskim organima. Uzrok je najčešće ekonomska ili emocionalna zavisnost, osuda sredine i slično. Žrtve u tom smislu uglavnom odustaju ili odbijaju da prijave izvršioca, što posebno otežava rad policije, a naročito kad to čine treća lica, komšije ili rodbina oštećenog.

Nasilje u porodici najčešće u svojoj podlozi ima više manjih problema koji razloženi mogu da se rješavaju angažovanjem više institucija društva. U prav-cu suzbijanja ove pojave pored sudskih i policijskih organa, neophodno je i angažovanje drugih relevantnih faktora, posebno socijalnih i zdravstvenih in-stitucija, kao i pojedinih organizacija, uključujući i nevladine, koje se bave za-štitom ljudskih prava na prostorima Republike Srpske. Saradnja policije sa ovim institucijama, trebala bi da se odvija kroz razmjenu podataka i iskustava o ovakvim slučajevima, izvršiocima i njihovim žrtvama s jedne strane, ali i upućivanje izvršioca i žrtve u socijalnu ustanovu kako bi se dalje radilo na us-postavljanju i normalizaciji porodičnih odnosa.


53

Uloga policije u suzbijanju ove pojave je strogo zakonska, pri čemu važnu ulogu igra tzv. „pravilo šava“, odnosno procjena da li se radi o nasilju ili ne, ima li elemenata krivične ili prekršajne odgovornosti. Identifikacija počinioca, provođenje predistražnih ili istražnih radnji, lišenje slobode su represivne mje-re koje preduzima policija kako bi se nasilje okončalo i uspostavila kontrola nad nasilnikom. Adekvatnom primjenom raspoloživih zakonskih mjera, kao i odgovarajućom saradnjom žrtava nasilja sa policijom, prvenstveno u oblasti dokumentovanja i prijavljivanja krivičnog djela i njegovog počinioca, postigli bi se znatno povoljniji rezultati u suzbijanju pojave nasilja u porodici.

Uloga i obaveza pripadnika policije je zaštita žrtve od nasilja u porodici, odnosno rad na suzbijanju nasilja u porodici u funkciji zaštite postojanja i zdravlja porodice i sprečavanja medugeneracijskog prijenosa nasilja u porodi-ci, te istovremeno i u funkciji sprovođenja proaktivne strategije prevencije: ubistava, samoubistava, nanošenja teških tjelesnih povreda, fizičkog i psihič-kog zlostavljanja, seksualnih delikata, udaljenja djece i maloljetnika iz roditelj-skog doma, odnosno žrtve iz porodice, kao i rad na suzbijanju maloljetničke delinkvencije, jačanju krivičnopravne zaštite djece i maloljetnika, suzbijanje zloupotrebe opojnih droga i drugih ovisnosti, te s tim izravno pridonijeti posti-zanju ravnopravnosti polova u Republici Srpskoj.

Protokol postupanja

U slučaju zaprimanja (na bilo koji način i od bilo koga) dojave o nasi-lju ili zaprimanja zahtjeva za pružanje pomoći osobi izloženoj bilo kojem obliku ili modalitetu nasilja u porodici, službena (stručna) osoba dužna je postupati na sljedeći način:

1. Hitno i bez odgode uputiti na mjesto događaja, kada je moguće, najma-nje dva policijska službenika/ce (po mogućnosti različitog pola) radi pru-žanja intervencije, tj. provjere dojave ili zahtjeva (provjeru je potrebno iz-vršiti i u slučaju zatvorenog stana/kuće). Uvidom u zatečeno stanje odmah poduzimati mjere i radnje u cilju trenutne zaštite i pružanja potrebne zdravstvene i druge pomoći osobi oštećenoj nasiljem, te sprečavanja poči-nioca u daljnjem nasilničkom ponašanju;

2. Pribaviti podatke i prikupiti obavještenja potrebna za razjašnjavanje i do-kazivanje prekršaja ili krivičnog djela Nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici ili nekog drugog prekršaja odnosno krivičnog djela počinjenog nasiljem u porodici, a za koje se postupa po službenoj dužnosti;


54

2.1. Pribaviti podatke i prikupiti obavještenja na način kojim će se osobi, za koju je prijavljeno ili se pretpostavlja da je žrtva nasilja, pružiti mo-gućnost da policijskom službeniku/ci neometano i bez straha u odvoje-nim prostorijama, bez prisustva počinioca nasilja, saopšti sve informa-cije relevantne za utvrđivanje počinjenog nasilja. Pri tome treba posebno uzimati u obzir sve informacije koje se tiču okolnosti vezanih uz traja-nje, kontinuitet i način počinjenog nasilja, eventualno ranije nasilje te je-su li nadležna tijela već postupala u slučaju nasilja u porodici i u kojem obimu. Potrebno je posebno uzeti u obzir izloženost i prisustvo djece na-silju. O tome treba sačiniti službenu zabilješku u kojoj je potrebno na precizan način unijeti sadržaj navoda žrtve o činjenicama;

2.2. Upoznati počinioca nasilja s mjerama koje će se protiv njega podu-zeti, a s ciljem trenutnog prekidanja nasilja i pomoći počiniocu u pro-mjeni ponašanja; 2.2.1. Ukoliko počinitelj nasilja u porodici legalno posjeduje oružje,

ono će se privremeno oduzeti radi sprečavanja moguće zlo-upotrebe i predlaganja pokretanja odgovarajućeg postupka oduzimanja oružja ili oružanog lista;

2.2.2. U slučaju saznanja o ilegalnom posjedovanju oružja, predu-zet će se potrebne mjere radi njegovog pronalaženja, oduzi-manja i prijavljivanja počinioca kažnjive radnje;

3. Privesti počinioca nasilja u porodici u prostorije policije radi zadržava-nja, podnijeti Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja Nasilja u porodici, odnosno podnijeti izvještaj nadležnom tužilaštvu o ot-krivanju izvršioca krivičnog djela Nasilje u porodici ili porodičnoj zajed-nici, te počinioca privesti prekršajnom sudiji, odnosno tužiocu, u skladu sa važećim zakonskim propisima; 3.1. U Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, uz prijedlog za određi-

vanje zadržavanja, tražiti izricanje odgovarajućih zaštitnih mjera; 3.2. Policijski službenici/ce koji su priveli okrivljenog prekršajnom sudu,

odnosno osumnjičenog tužiocu, sa prijedlogom za određivanje zadrža-vanja, odnosno pritvora, dužni su saznati odluku sudije za prekršaje odnosno tužioca, te u slučaju da sudija za prekršaje nije odredio zadr-žavanje ili javni tužilac odnosno sudija za prethodni postupak nije od-redio mjeru pritvora dužni su o tome odmah obavijestiti žrtvu;

3.3. Ukoliko je nasiljem oštećeno dijete ili maloljetna osoba ili je prisust-vovala nasilju (zbog osnovane sumnje na krivično djelo zapuštanja i zlostavljanja maloljetnog lica) ili kad postoji osnovana sumnja da je


55

počinjeno krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, u rad se neposredno uključuju i preuzimaju postupanje policijski služ-benici/ce za maloljetničku delinkvenciju koji vode i koordiniraju timski rad sistema policije na zaštiti od nasilja u porodici;

3.4. Tokom postupanja policijski službenici/ce dužni su na primjeren i ja-san način upoznati žrtvu nasilja s njenim zakonskim pravima, po-sebno zaštitnim mjerama i uslovima njihovog izricanja i primjene, te mjerama i radnjama koje će u daljnjem postupanju policija poduzeti protiv počinioca nasilja, a koje su posebno važne za zaštitu njene si-gurnosti (npr. o privođenju počinioca u prostorije policije, određivanju i trajanju mjere zadržavanja, predaji lica prekršajnom ili istražnom su-diji s prijedlogom za zadržavanje, odnosno određivanju pritvora, o pu-štanju počinioca odmah nakon ispitivanja od strane sudije za prekršaje ili tužioca, o važnosti samozaštitnog ponašanja žrtve na način kojim će pridonijeti postizanju svoje sigurnosti, o adresaru ustanova, organiza-cija i ostalih institucija koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama nasilja u porodici, o mogućnostima sklanjanja žrtve u odgovarajuće sklonište za žrtve porodičnog nasilja – Sigurne kuće);

3.5. Ukoliko žrtva nasilja traži smještaj u sigurnu kuću, od nadležnog Centra za socijalni rad zatražit će se preduzimanje mjera potrebnih da se žrtva odmah smjesti, a u slučaju da to Centar za socijalni rad zbog opravdanih okolnosti nije u mogućnosti izvršiti, prevoz žrtve do sklo-ništa obavit će policijski službenici, čuvajući pri tome tajnost i sigur-nost adrese smještaja;

3.6. Ukoliko je potrebno bez odlaganja zbrinuti žrtvu porodičnog nasilja, posebno dijete ili maloljetnika, ili obaviti informativni razgovor s djete-tom ili maloljetnikom, odmah zatražiti dolazak i intervenciju radnika centra za socijalni rad radi zbrinjavanja i zaštite dobrobiti djeteta vo-deći računa da boravak u policijskim prostorijama bude što kraći;

4. Sačiniti izvještaj i uputiti Centru za socijalni rad o preduzetim mjerama i radnjama i utvrđenog stanja u svrhu poduzimanja socijalno-intervencijs-kih mjera ili mjera porodično-pravne zaštite;

5. Unositi podatke o prekršaju, počiniocu i oštećenim osobama, predloženim zaštitnim mjerama te izvršenim zaštitnim mjerama stavljenim u djelokrug policije, u postojeću evidenciju prekršaja nasilja u porodici;

6. U cilju osiguranja pravovremenog, zakonitog i cjelovitog postupanja, ost-varenja međuresorne saradnje tokom postupanja, te postizanja i zaštite us-lova potrebnih za pravilno vaspitanje i svestrani razvoj djece i omladine, ostvarenja načela ravnopravnosti polova te u tu svrhu i radi pravovreme-


56

nog izjavljivanja žalbe na odluke prekršajnih sudova, rad sistema policije na zaštiti od nasilja u porodici koordiniraju, usmjeravaju i prate policijski službenici/ce za nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici i za maloljetnič-ku delinkvenciju i krivičnopravnu zaštitu djece i omladine.

7. Operativno dežurstvo nadležne policijske stanice dužno je o zaprimljenoj dojavi o nasilju u porodici i postupanju tokom pružanja policijske inter-vencije pravovremeno izvještavati dežurnog policijskog službenika/cu za nasilje u porodici ili maloljetničku delinkvenciju koji će, praćenjem i us-mjeravanjem rada, pridonijeti osiguranju poduzimanja djelotvornih mjera potrebnih za razjašnjavanje događaja, obaviještenosti žrtve o zakonskim pravima i mogućnostima postizanja zaštite od daljnjeg nasilja, pokretanju odgovarajućeg postupka zbog nasilja u porodici, te pravovremenom obav-ještavanju i uključivanju u rad drugih nadležnih tijela, ustanova, službi i organizacija;

8. U slučaju da je nasilje u porodici počinjeno od strane osobe liječene od alko-holizma ili drugih ovisnosti i/ili osobe s duševnim smetnjama, o tome od-mah obavijestiti centar za socijalni rad radi preduzimanja zakonom pred-viđenih ovlaštenja iz njihovog djelokruga rada.


57

ULOGA CENTARA ZA SOCIJALNI RAD I SLUŽBI SOCIJALNE ZAŠTITE U PREVENCIJI NASILJA U

PORODICI

UVOD

Priručnik o postupanju u slučajevima nasilja u porodici ili u porodičnoj zajed-nici pruža detaljnija uputstva za primjenu Protokola za postizanje što adekvatnijeg i djelotvornijeg rada nadležnog tijela – centra za socijalni rad/službe socijalne zaštite, radi unapređenja svih oblika zaštite, pomoći i podrške žrtvama porodi-čnog nasilja, koji spadaju u nadležnosti navedene institucije.

Priručnik treba da obezbijedi širi okvir za razumijevanje procesa zaštite žrt-ve nasilja u porodici i svim profesionalcima zaposlenim u centrima za socijalni rad/službama socijalne zaštite, koji rade sa njima.

Priručnik o postupanju u slučajevima nasilja u porodici temelji se na zako-nima i podzakonskim aktima, a sadrži:

• Mitovi i činjenice o nasilju u porodici; • Opšte prihvaćene definicije nasilja; • Radnje nasilja; • Obaveze nadležne institucije – centra za socijalni rad/službe socijalne

zaštite

MITOVI I ČINJENICE O NASILJU NAD ŽENOM

O nasilju u porodici postoje brojni mitovi. Temelje se na uvjerenju da se „takve“ stvari događaju „drugima“. Teško ih je izmijeniti, jer često sadrže zrn-ca istine. Kada ljudi ne raspolažu pravim činjenicama o nekoj pojavi, nastaje specifičan oblik uvjerenja -mit. Osnovna zadaća mita je smanjiti strahovanja. Mitovi se po pravilu temelje na osjećanju da se to dešava drugima što smanjuje osjećaj ranjivosti. Mitove povezane sa nasiljem u porodici, posebno nasiljem nad ženama je teško raspršiti. Važno je osigurati prave informacije što jeste, a što nije nasilje u porodici.

1. Mit: Žrtva uzrokuje nasilje. Zlostavljana žena “je to tražila”. Činjenica: Zlostavljač uzrokuje nasilje. On je odgovoran za svoje akcije. 2. Mit: Žrtve uživaju u nasilju. Da nije tako otišle bi od zlostavljača. Činjenica: Niko ne uživa kada je zlostavljan.


58

3. Mit: Nasilje u porodici i među bračnim partnerima je njihova privatna stvar. Činjenica: Nasilje u porodici je ozbiljan društveni problem. 4. Mit: Ako žrtva napusti zlostavljača nasilje će prestati. Činjenica: Većina žrtava je u većoj opasnosti kada ostavi zlostavljača. 5. Mit: Alkohol i upotreba droga su stvarni uzroci nasilja u porodici. Činjenica: Uopšteno govoreći alkohol i droga nisu uzroci nasilnog ponašanja. 6. Mit: Zlostavljanje u porodici se dešava samo u nižim socio-ekonoms-

kim slojevima. Činjenica: Nasilje u porodici se dešava u svim socio-ekonomskim slojevima. 7. Mit: Učestalost nasilja u porodici je prenaglašena, to nije tako veliki problem. Činjenica: Bez obzira na statističke pokazatelje nasilje u porodici je znača-

jan društveni problem. 8. Mit: Žene su nasilne kao i muškarci. Činjenica: Muškarci su značajno češće počinioci nasilja u porodici. 9. Mit: Zlostavljane žene biraju nasilne partnere. Čak i kada takva žena os-

tavi nasilnog partnera, naći će drugog koji će je ponovo tući. Činjenica: Iako dio zlostavljanih žena ponovo nađe nasilnog partnera,

žene ih ne traže i ne teže nasilnom odnosu. 10. Mit: Fizički napad muškarca na partnerku izolovan je događaj i vjero-

vatnost njegovog ponavljana je mala. Činjenica: Fizičko nasilje je dio složenog obrasca moći i kontrole part-

nera u odnosu. 11. Mit: Nasilje među partnerima se svodi na malo naguravanja. Činjenica: Nasilje među partnerima uključuje razne oblike fizičkog ugro-

žavanja. 12. Mit: Ako muškarac tuče ženu mora da je mentalno bolesna. Činjenica: Mentalna bolest nije preduslov nasilja u porodici. 13. Mit: Muškarac koji samo prijeti tjelesnim povređivanjem svojoj partner-

ki nije zlostavljač. Činjenica: Prijetnje predstavljaju samo specifičan oblik zlostavljanja. 14. Mit: Muškarci koji su nasilni ne mogu si pomoći. Činjenica: Muškarci mogu promijeniti svoje nasilno ponašanje. 15. Mit: Bračne tučnjave nisu ozbiljne. To se događa u svakom braku. Činjenica: Bračne tučnjave su ozbiljne i zahtijevaju pažnju društva. 16. Mit: Djeca trebaju svog oca makar je nasilan prema njihovoj majci. Že-

na bi za dobro djece trebala ostati sa takvim partnerom. Činjenica: Odrastanjem u takvoj porodici djeca se uče biti nasilna.


59

17. Mit: Nasilje i ljubav ne idu zajedno. Činjenica: Ljubav ne isključuje nasilje. 18. Mit: U periodu rata i poslije rata ima puno važnijih problema od nasilja

u porodici. Činjenica: Zbog povećanog nivoa nasilja u društvu, koje je prateća po-

sljedica rata, potrebno je posebnu pažnju posvetiti nasilju u porodici.

ANALIZA STANJA

U Republici Srpskoj značajnu ulogu u podršci, zaštiti i zbrinjavanju žrtava porodičnog nasilja imaju centri za socijalni rad i službe socijalne i dječije zaš-tite, iako aktuelnim Zakonom o socijalnoj zaštiti („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 5/93, 15/96, 110/03 33/08) nije propisano da je nasilje u porodici djelatnost centra za socijalni rad, što otežava rad centara u pružanju bilo kog oblika pomoći žrtvi porodičnog nasilja.

U 45 opština Republike Srpske osnovani su i djeluju centri za socijalni rad, a u 17 opština poslovi socijalne i dječije zaštite obavljaju se u službama osno-vanim u okviru administrativne uprave grada/opštine ili na nivou referata (pos-love socijalne i dječije zaštite za opštinu Istočni Mostar obavlja centar za soci-jalni rad Nevesinje).

Centri za socijalni rad su osnovni nosioci socijalne, porodične i dječije zaštite u lokalnoj zajednici. Bez obzira na ovu činjenicu, značajno je napome-nuti da veći broj centara za socijalni rad u Republici Srpskoj nema adekvatne resurse (kadrove, prostor za rad, tehničku opremljenost), što znači da nisu is-poštovani kriteriji propisani Pravilnikom o poslovima i normativima, stručnim kadrovima i smještajnim uslovima centra za socijalni rad („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj:4/02).

Podatak da 11 centara za socijalni rad nema zaposlenog socijalnog radnika, 27 centara nema zaposlenog pravnika, da je veći broj stručnog kadra sa preko 20 godina radnog staža i da radi po „starom“ metodu i profesionalno je sago-rio, kao i da u samo u ponekom centru ima zaposlen psiholog, pedagog, defek-tolog, da nema formiranih stručnih timova specijalizovanih za pojedine oblasti, onda se ni u kom slučaju ne može biti zadovoljno sa kvalitetom pružanja uslu-ga korisnicima prava iz socijalne zaštite. U „Informaciji stanje i perspektive razvoja sistema socijalne zaštite“, usvojenoj na 65. sjednici Vlade Republike Srpske, naveden je podatak da u centrima za socijalni rad Republike Srpske nedostaje još oko 100 zaposlenih stručnjaka, da bi se djelatnost u ovoj oblasti kvalitetno i na zadovoljavajući način obavljala.


60

U slučajevima porodičnog nasilja, samo u pojedinim centrima žrtve poro-dičnog nasilja imaju podršku u smislu psiho-socijalne terapije i zbrinjavanja. Najdalje je otišao Centar za socijalni rad Banja Luka, koji je po uzoru tzv. Somborskog modela uradio „banjalučki model“ pružanja podrške žrtvama po-rodičnog nasilja. U vezi s tim formiran je Mobilni, multidisciplinarni tim za pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici, koji dežura 24 sata i reaguje u tre-nutku kada se nasilje dešava.

U Republici Spskoj nema jedinstvene baze podataka za žrtve porodičnog nasilja, tako da za sada svaka institucija ili nevladino udruženje koje se bavi problemom porodičnog nasilja vodi svoju evidenciju na osnovu kriterija koje su utvrdili. Republički zavod za statistiku u Biltenu br.5 iz 2007. godine dao je podatke samo za maloljetna lica i to za djecu roditelja koji zanemaruju ili zlo-stavljaju djecu. Prema ovom Biltenu (podaci se odnose na 2006. godinu), broj te djece je 912 (podaci dobijeni od centara za socijalni rad), muške 436, a žen-ske djece 476.

VRSTE NASILJA NAD DJECOM

„Svaki put kada pomognemo djetetu ispisujemo našu budućnost!”

Osnovni principi djelovanja 1) Nediskriminacija i poštivanje prava djeteta je osnovni standard za-

štite koji osiguravaju sve nadležne institucije i ovlaštene organizaci-je na jednak način za djecu žrtve.

2) Zaštita privatnosti je profesionalni standard kojim se osigurava po-vjerenje i privatnost djeteta, osigurava povjerljivost podataka i po-stupaka i prema potrebi povremena ili trajna zaštita identiteta dje-teta žrtve.

3) Zaštita najboljeg interesa djeteta je obavezujući standard za nadlež-ne institucije i ovlaštene organizacije koji ima za cilj da u slučaju povrede prava djeteta osigura automatsko stavljanje djeteta pod za-štitu, pružanje odgovarajuće pomoći, reintegraciju i rehabilitaciju, odnosno, konačan oporavak i trajno zbrinjavanje djeteta žrtve.

4) Tajnost podataka osigurava se označavanjem određenih podataka tajnim ili povjerljivim što obavezuje sve nadležne institucije.

5)


61

Indikatori Kada je dijete svjedok zlostavljanja žene tj. majke to umanjuje njegov osje-

ćaj samovrijednosti i održava ga u stanju tjeskobe i straha da je svijet nesigur-no i neprijateljsko mjesto. Zavisno o dobi i stadijumu razvoja, dijete će se sa takvom situacijom suočavati na različite načine.

Edukacija profesionalaca iz različitih sistema, te promocija dječijih prava sigurno će doprinijeti prevenciji nasilja nad djecom, ranom otkrivanju i zaštiti djeteta od nasilja.

a) Dijete predškolske dobi Dijete predškolske dobi ne može detaljno verbalizovati slučajeve zlostav-

ljanja. Zbog toga treba obratiti pažnju na druge znakove kod malog djeteta. Oni mogu biti: tjelesne pritužbe (bolovi u stomaku, glavobolja); izuzetno veli-ka tjeskoba kod odvajanja; mokrenje u krevet u neprimjernoj dobi; sklonost cviljenju i tome da se “uhvati i prilijepi” kao znak tjeskobe; poremećaj spava-nja (nesanica, povećan strah od mraka, opiranje odlasku u krevet); usporen tje-lesni razvoj; povučenost; pomanjkanje povjerenja prema odraslim; strah od od-ređene osobe ili određenog pola; samodestruktivno ponašanje ili agresivnost; u interakcijama je dominantna tema moć i kontrola; pretjerana uslužnost ili gor-ljivost da ugodi; strah od ili odbijanje neugrožavajućeg dodira.

b) Dijete osnovnoškolske dobi Zavisno o stepenu učestalosti zlostavljanja kojem je bilo svjedok, te njego-

vom položaju u porodici, dijete osnovnoškolske dobi može pokazati neka od sljedećih ponašanja: trajne pritužbe na tjelesnu bol; ponašanja kojima traži odobravanje; povučenost, pasivnost, potpuna poslušnost; niska tolerancija na frustraciju ili beskonačna strpljivost; prečesto djeluje kao “mamin mali po-moćnik” ili “učiteljičin mali pomoćnik”; ispadi bijesa; učestali sukobi sa bra-ćom/sestrama ili vršnjacima u školi; agresivno maltretiranje druge djece.

Neka djeca mogu prikazati krajnost ponašanja u jednom smjeru: razdoblje poremećene koncentracije; slabo praćenje školske nastave; nespretno ponaša-nje, sklonost ka nezgodama; strah od odlaska u školu; razvijanje slike neuspje-šnog učenika. Druga djeca mogu prikazati suprotna ponašanja: odlično školsko postignuće; perfekcionističke standarde (koji donose veliki strah od neuspje-ha); pretjeranu odgovornost (starmalo dijete), posebno kod najstarijeg djeteta.

v) Adolescenti - bijeg u drogu ili alkohol; bježanje od kuće (ili provođenje vrlo malo vre-

mena kod kuće); suicidne misli i pokušaji; homicidne misli i pokušaji; krimi-


62

nalna djela poput preprodaje droge ili krađe; pesimizam u pogledu zadovolja-vanja bazičnih potreba za sigurnošću, ljubavi i pripadanjem; nisko samopošto-vanje; poteškoće u odnosima sa vršnjacima; smanjeno suosjećanje sa žrtvama; bijeg u ranu trudnoću.

Za dijete koje živi sa nasiljem u svom domu vi možete biti „sigurna osoba” koja sluša sa prihvaćanjem, suosjećanjem i ohrabrenjem. Ako ste brižna osoba, učinit ćete „ono pravo” samim tim što ste tu za dijete.

INTERVENCIJE CENTARA ZA SOCIJALNI RAD U CILJU ZAŠTITE ŽRTAVA PORODIČNOG NASILJA

Centri za socijalni rad su po Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici nadležni da pruže adekvatne oblike pomoći i podrške svim licima koji su izloženi bilo kojoj vrsti nasilja u porodici. U procesu pružanja zaštite žrtvama nasilja stručni radnici centra mogu sarađivati sa svim institucijama sistema koji mogu biti od pomoći i koristiti sva sredstva i mjere koje u okviru njihove nadležnosti, a kojima se žrtve mogu zaštititi od daljeg nasilja.

U slučaju prijave ili dojave o porodičnom nasilju, stručna služba za rad na poslovima nasilja u porodici u centru za socijalni rad ili ovlaštena osoba, duž-na je :

• Odmah po prijemu saznanja, prijave ili dojave o porodičnom nasilju o svemu obavjestiti policiju i staviti im na raspolaganje podatke koje smo saznali prilikom dojave (dojava može biti pismena, usmena, od strane određene institucije, pojedinca ili anonimna, svaki građanin je dužan da ukoliko ima i najmanju sumnju o postojanju porodičnog nasilja isto pri-javi – u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici);

• sačiniti službenu zabilješku o informacijama koje smo dobili prilikom saznanja, prijave ili dojave, (obrazac br.1 – koji se nalazi u prilogu pro-tokola) koja sadrži sve informacije potrebne za pokretanja postupka koji će se voditi kod centra za socijalni rad (ime i prezime žrtve / počinioca nasilja, adresa, zanimanje, podatak o tome ko podnosi prijavu/dojavu nasilja, vrsta nasilja, itd);

• što hitnije izaći na teren ili pozvati u službene prostorije (ukoliko ih ne zateknemo na datoj adresi) lica kod kojih se dešava ili se dogodilo nasi-lje (utvrditi činjenično stanje na terenu ili u službenim prostorijama kroz razgovor);


63

• uspostaviti saradnju sa institucijama ili pojedincima koji nam mogu biti od koristi da dobijemo detaljnije podatke o porodici u kojoj se nasilje dešava (ukoliko je potrebno kontaktirati porodicu, komšije, radne kole-ge, sud zbog pokretanja raznih postupaka, poslodavce zbog izostanka sa posla – sve pojedince i institucije kontaktirati uz odobrenje žrtve);

• što hitnije pružiti psihološku podršku žrtvi/ama nasilja ( žrtve se najčeš-će nakon nasilja nalaze u stanju šoka i neophodno im je psihološko os-naživanje i podrška da bi prebrodili to stanje bile u mogućnosti da dono-se odluke);

• upoznati žrtvu sa njenim zakonskim pravima, mjerama zaštite i postoje-ćim sankcijama kojima se kažnjava nasilno ponašanje (upoznati žrtve sa njihovim pravima u okviru Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, kao i mogućnostima tj. pravima i uslugama koje mogu da ostvare u okviru Centra za socijalni rad – individualni rad sa žrtvom, rad sa porodicom, materijalna pomoć, psiho-socijalni tretmani, informacije o postupku mi-renja, povjere djece, itd)

• obezbijediti žrtvi da nesmetano i bez straha iznese sve relevantne okol-nosti za utvrđivanje počinjenog nasilja (stvoriti okruženje u kojem će se žrtva osjećati sigurno da iznese određene podatke, bez da je kritikovana ili osuđivana za svoje postupke i odluke);

• po obavljenom razgovoru sa žrtvom na osnovu procjene stručnog radni-ka kao i na osnovu mišljenja same žrtve razgovarati o poduzimanju ade-kvatnih mjera zaštite (u razgovoru sa žrtvom uvijek poštovati njene želje i razmišljanja o mogućim izlaznim strategijama i mjera koje je neophod-no preduzeti jer sama žrtva ima najbolji uvid u reakcije počinioca i nje-govo ponašanje);

• obezbjediti žrtvi asistenciju prilikom zdravstvenog zbrinjavanja ukoliko ima vidljive tjelesne povrede, ukoliko postoji sumnja na unutrašnje povre-de ili psihičku traumu (pružiti žrtvi asistenciju prilikom odlaska u hitnu pomoć ili porodičnom ljekaru koji će ukoliko je neophodno žrtvu uputiti specijallisti – dobijanje ozljednog lista, uputnica psihologu, itd);

• ukoliko se utvrdi da je žrtva životno ugrožena i da po odlasku iz prosto-ra u kojem živi njena sigurnost nije zagarantovana obezbijediti smještaj žrtve u prostor/mjesto koje ona smatra potpuno sigurnim za njen život, rodbina, prijatelji a ukoliko ne postoji mogućnost da se smjesti u sredinu koju poznaje izvršiti smještaj u sigurnu kuću;

• obezbijediti žrtvi ostvarivanje kontakta sa besplatnom pravnom pomoći radi zaštite njenih prava i zastupanja;


64

• provoditi psihosocijalni tretman (individualno sa žrtvom – rad na nje-nom osnaživanju, grupni rad sa porodicom);

• na traženje suda ili javnog tužioca za utvrđivanje i dokazivanje nasilja (npr: izvještaj socijalnog radnika, stručno mišljenje, mišljenje tima, nalaz i mi-šljenje psihologa, izvještaj o preduzetim mjerama, itd);

• o svakoj primljenoj prijavi, odnosno obavještenju o porodičnom nasilju voditi evidencije zaštićenih podataka (obrazac br.1 – koji se nalazi u pri-logu protokola), te evidentirati i bilježiti svako postupanje centra za so-cijalni rad.

• sve podatke koji se prikupljaju, evidentiraju i obrađuju, razvrstavati po polu.

INTERVENCIJE CENTARA ZA SOCIJALNI RAD U ZAŠTITI DJETETA OD ZANEMARIVANJA I ZLOSTAVLJANJA

Centar za socijalni rad CSR je ovlašten da obezbijedi pomoć i podršku svoj djeci kojoj je usljed zanemarivanja ili zlostavljanja ugrožen život, zdravlje i razvoj.

Svako ko posumnja da je dijete ugroženo, nezavisno od toga da li su povre-de ili ostećenja neposredno prisutni ili je dijete pod neposrednim rizikom, od mogućeg ostećenja zdravlja ili razvoja, ima pravo i obavezu da podnese prija-vu. Kada neko od profesionalaca iz drugih sistema prijavljuje slucaj CSR, do-bro je da prodiskutuje sa roditeljima odnosno porodicom djeteta svoju zabrinu-tost za dijete, samo u slučajevima kada takav razgovor neće povećati rizik od povrede za dijete. CSR će, ako je to potrebno zatražiti saradnju zdravstvenih ustanova, vaspitno-obrazovnih i policijskih službi, a sve u cilju da se olakša intervencija. Takođe, sve službe treba da dostave izvještaje sa ciljem da se do-biju svi elementi koji su potrebni za djelovanje .

1. Sumnja. CSR će ocijeniti sve informacije i izvještaje koji pristignu i ako je potrebno, utvrdiće se mjera zaštite u onim slučajevima kada poro-dično okruženje nije sposobno da osigura zaštitu. Takođe se donosi od-luka o tome da li je potrebno dijete poslati na psihološke ili druge ljekar-ske somatske pretrage u nadležnu medicinsku ustanovu.

2. Ako postoji sigurnost o postojanju neke vrste zlostavljanja hitno se mora odrediti da li porodično okruženje može osigurati potrebnu zaštitu djete-tu kroz institut nadzora nad roditeljima ili izmještaj djeteta iz porodice i smještaj na bezbjedno mjesto.


65

Prijem i otvaranje slučaja u Centru za socijalni rad Koraci: prijem prijave; razmatranje prihvatljivosti prijave; provjera da li je

slučaj ranije bio na evidenciji CSR; Otvaranje slučaja i prosljeđivanje prijave nadležnom profesionalcu u CSR.

a) Prijava Prijave mogu biti usmene, pismene, telefonske-javne ili anonimne. Profesi-

onalac obavještava podnosioca prijave o nadležnostima CSR. Radnik centra procjenjuje validnost prijave o zanemarivanju i zlostavljanju, angažuje podno-sioca za pomoć u planiranju bezbjednosti, ako za to postoje razlozi. Ako pod-nosilac prijave odbija ili nije u stanju da pruži tražene informacije, radnik cen-tra će prikupiti što je moguće više informacija o okolnostima u kojim se dijete nalazi. Takođe je dobro obavijestiti podnosioca prijave da mu identitet neće biti otkriven osim u posebnim slučajevima.

Stručni radnik popunjava Obrazac br. 1 u koji bi još trebalo dodati podatke o podnosiocu prijave i podatke kojim se raspolaže vezane za zanemarivanje ili zlostavljanje.U obrascu bi se trebali naći i podaci o:

• ime, adresa i godine djeteta; • ime, adresa roditelja i staratelja djeteta; • vrsta, stepen i prepoznati znaci zlostavljanja ili zanemarivanja; • ranija saznanja o pokazateljima zlostavljanja ili zanemarivanja. Postupci po prijavi su hitni, ako su ispunjena dva osnovna kriterija i to: 1. dijete ima potrebu za zaštitom i 2. roditelji/staratelji ne žele ili nisu u stanju da djetetu pruže potrebnu zaštitu. U svim slučajevima kada CSR dođe do saznanja da postoji sumnja da je

prema djetetu učinjeno krivično djelo potrebno je obavijestiti policiju i tužilaš-tvo. CSR i policija treba da razmotre zajedničke korake u ranoj fazi rada na slučaju, te da usaglase korake i postupke. CSR će takođe pruziti pomoć prili-kom ispitivanja djeteta.

b) Mjere za zaštitu djeteta Mjere usmjerene na jačanje pozitivnih porodičnih snaga: upozoravanje ro-

ditelja na nedostatke u vršenju roditeljskih prava; pružanje materijalne, pravne ili savjetodavne podrške djetetu i roditeljima ili upućivanje na usluge drugih institucija; zbrinjavanje djeteta van porodice.


66

Odluka o zbrinjavanju djeteta van porodice donosi se ako se nakon početne procjene (ili izrečene mjere korektivnog nadzora) konstatuje da su život i zd-ravlje djeteta ozbiljno ugroženi prilikama u porodici u kojoj živi i da je radnja izdvajanja iz porodice u najboljem interesu djeteta.

Vrste nasilja – punoljetna lica „Nametnuti svoju volju drugima je nasilje, a nametnuti samog sebe je vr-

hunac nasilja„ (Leo Ce) Nasilje u porodici se manifestuje kao:

• Fizičko nasilje koje uključuje; guranje, šamaranje, premlaćivanje, čupa-nje kose, udaranje rukama, nogama i raznim predmetima, nanošenje po-vreda različitim vrstama oružja i raznim predmetima kao i opekotine. Fizičko nasilje obuhvata širok dijapazon pojmova, ali im je zajednički pokazatelj napad na fizički integritet žrtve odnosno žrtava. Tragovi nasi-lja su modrice, ožiljci, opekotine, krvarenja (unutrašnja i vanjska), pre-lomi kostiju i ostale fizičke povrede.

• Psihičko nasilje se odnosi na oblike zlostavljanja sa ciljem prezentova-nja moći i kontrole nad žrtvom kroz razne zabrane, ponižavanja, podcje-njivanje, ismijavanje u javnosti, izolaciju, prijetnje, uvrede, ucjene, obez-vrjeđivanje, kontrolu kretanja, ograničavanje socijalnih komunikacija, pretjeranu ljubomoru i dr. Tragovi nasilja nisu vidljivi kao kod fizičkog nasilja, ali su zato posljedice dalekosežne i dovode do razaranja struktu-re ličnosti. Žrtva se povremeno povlači u sebe, gubi osjećaj vlastite vri-jednosti, postaje aktivno tupa, pada u depresiju.U težim slučajevima jav-ljaju se suicidalne ideje, a mogući su i pokušaji suicida.

• Seksualno nasilje se odnosi na seksualno uznemiravanje i silovanje, od-nosno primoravanje na seksualni odnos bez pristanka žrtve, na radnom mjestu, u školi, na fakultetu, na ulici i u porodici. Žrtve su prisiljene na učešće u seksualnim aktivnostima, na bludne radnje koje im ne odgovara-ju i koje su za njih ponižavajuće.

• Ekonomsko zlostavljanje uključuje uskraćivanje i oduzimanje finansij-skih sredstava, zabrane bračnom partneru da radi, neplaćanje alimenta-cije ili izdržavanja, te drugi oblik ostavljanja bračnog partnera ili člana porodice bez sredstava za život.

• Socijalno nasilje predstavlja izolaciju i kontrolu nad društvenim živo-tom. Ovaj vid nasilja se ogleda u ograničavanju komunikacije sa prijate-ljima, rodbinom ili nekim drugim licima koja pripadaju užem krugu po-


67

rodice. Zlostavljanje na ovaj način dovodi do frustracije zbog nemoguć-nosti komunikacije sa željenom osobom.

Dinamika nasilja u porodici

Nasilje u porodici s vremenom eskalira, te dobija na učestalosti i brutalno-sti. Rijetko započinje udarcima. Uglavnom počinje manjim bezazlenim napa-dima, uvredama, naguravanjem. Fizičkom zlostavljanju prethodi vrijeđanje, razbijanje predmeta, bacanje predmeta, prijetnje. Pojedini čin nasilja nad že-nom nije slučajni i izolovani događaj gubitka kontrole. To je dio složenog mo-dela ponašanja u kojem je nasilje sastavi dio dinamike odnosa.

I Faza: Odnosi među partnerima su napeti, neizbježno dolazi do manjih incidenata, žrtva pokušava smiriti situaciju i smanjiti napetost.

II Faza: Raste napetost među partnerima, partner zlostavljač pojačava kon-trolu žrtve nasilnim ispadima, dok se žrtva zbog straha povlači.

III Faza: Partner zlostavljač pokazuje kajanje, opravdava svoje nasilničko ponašanje, te mu umanjuje ozbiljnost, često daje obećanje da se nasilje neće ponoviti.

IV Faza: Odnos među partnerima prividno je dobar, žrtva prihvata izvinje-nje nasilnika, dok on negira nasilje. To je period malog zatišja tzv. „medenog mjeseca”, nakon čega će se nasilje najčešće ponoviti.

Nekontrolisano oslobađanje akumulirane napetosti dovodi do nasilnog čina.

Indikatori nasilja Indikatori fizičkog nasilja: povrede na licu; povrede na dijelovima tijela po-

krivenih odjećom; podlivi i ogrebotine po tijelu; iščašenja, lomovi i napukline; opekotine različitog stepena; povrede nožem ili drugim predmetima; unutraš-nje povrede (krvarenje); vidni tragovi gušenja na vratu; izbijeni zubi; povrede bubnjića...

Ostali indikatori koji mogu upućivati na nasilje kod kojeg nisu vidljive fizi-čke povrede: napetost, nemir, osjećaj slabosti; osjećaj straha; osjećaj krivnje; samozanemarivanje; gubitak samopouzdanja; neurotske reakcije (depresivnost, anksioznost, napadi panike); poremećaj spavanja; poremećaj prehrane; zloupo-treba alkohola i droga; problemi s koncentracijom; osjećaj rastresenosti; nedo-statak tolerancije i strpljenja; agresivno ponašanje prema sebi i drugima; sek-sualne teškoće; posttraumatski stresni poremećaj.


68


69

ULOGA USTANOVA ZDRAVSTVENE ZAŠTITE U SPREČAVANJU I SUZBIJANJU NASILJA U PORODICI

UVOD

Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici je zaista ozbiljan društveni pro-blem koji postoji u svakoj zemlji u svijetu. Uprkos napretku koji je ostvaren usvajanjem zakona kojima se sankcioniše ovakav oblik nasilja, nasilje neće bi-ti eliminisano sve dok ne pokrenemo akciju najširih razmjera u pravcu spreča-vanja nasilja, ali i otkrivanja i borbe protiv njegovih uzroka. Krajnji cilj aktiv-nosti je zaštita žrtava, prevencija nasilja i očuvanje zdrave porodice kao osno-ve društva. Od najveće je važnosti da se rješavanju ovog velikog društvenog problema pristupi holistički i multisektoralno, jer se za efikasno rješenje mo-raju paralelno angažovati svi raspoloživi materijalni i ljudski resursi.

Zakon je, pored policije, tužilaštava, centara za socijalni rad i sudova, od-redio i zdravstvene ustanove kao važan institucionalni mehanizam zaštite žrta-va nasilja u porodici. Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni glas-nik Republike Srpske“, br. 118/05 i 17/08), stvorena je obaveza za zdravstvene ustanove da usvoje obavezni protokol za postupanje u slučajevima nasilja u porodici u kojem će biti jasno naznačen put kojim treba ići kako bi se ovim žrtvama pružila odgovarajuća pomoć i podrška.

Kao podrška provođenju odredbi Zakona o zaštiti od nasilja u porodici Vlada Republike Srpske je usvojila Akcioni plan za borbu protiv nasilja u po-rodici u 2007 i 2008. godini u Republici Srpskoj (u daljem tekstu: Akcioni plan), kojim je, između ostalih, zadužila i Ministarstvo zdravlja i socijalne za-štite na realizaciji operativnih i dugoročnih ciljeva iz ovog plana. 1 Operativnim ciljem III 4. iz Akcionog plana – Jačanje kapaciteta zdravstvenih ustanova za tretman žrtava nasilja u porodici, zdravstveni radnici/ce, zajedno sa nadležnim ministarstvom, su označeni kao glavni nosioci svih aktivnosti koje uključuju iz-radu modela prve žrtvama nasilja u porodici, izradu priručnika za zdravstvene radnike na osnovu kreiranog modela, obuku trenera za zdravstvene ustanove prema priručniku i obuku osoblja zdravstvenih ustanova prema priručniku.

Puno angažovanje zdravstvenih ustanova, odnosno zdravstvenih radnika/ca na pružanju pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici, direktno je u saglas-nosti sa najvažnijim i trajnim ciljem zdravstvene politike kojim je zacrtano stalno unapređivanje zdravlja naroda i unapređivanje uslova koji utiču na zdravlje. Jedan od glavnih ciljeva zdravstvene politike odnosi se na unapređi-


70

vanje zdravstvenog stanja i povećanja dostupnosti zdravstvene zaštite vulnera-bilnih grupa stanovništva.2 Takođe, Strategija primarne zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj, čije je osnovno obilježje model porodične medicine, nalaže sveobuhvatnost pristupa pružanja zdravstvene zaštite, čime se neizostavno mora voditi računa o svim faktorima koji utiču na zdravlje građana/ki i aktivno djelovati na otkrivanju nasilja u porodici i pružanju pomoći i podrške žrtvama.

Prema tome, ovaj priručnik predstavlja ispunjavanje zakonske obaveze i doprinos izradi modela prve pomoći žrtvama nasilja u porodici, kao i doprinos uspostavljanju odgovornog sistema zdravstvene zaštite koji je posebno senziti-van prema ugroženim grupama stanovništva u koje spadaju i žrtve nasilja u porodici i služi za dodatno, prošireno, stručno-teorijsko objašnjenje Protokola za postupanje u slučajevima nasilja u porodici za zdravstvene radnike/ce.

Osnovni cilj Priručnika da mogući prenošenje neophodnih znanja i vješti-na zdravstvenim radnicima/ama kako bi, kao nosioci blagovremenog i sve-obuhvatnog odgovora zdravstvenog sistema na nasilje u porodici, djelovali u pravcu očuvanja fizičkog i psihičkog zdravlja žrtve i saniranju nastalih po-vreda i psihotrauma u koordinaciji sa drugim subjektima zaštite i građani-ma/kama.

Osnovni princip reagovanja zdravstvenog sisteme na prevenciju nasi-lja u porodici je ostvarivanje principa pravičnosti, pristupačnosti, efektivnosti, efikasnosti i odgovornosti na kojima počiva kvalitet i unapređenje zdravstvene zaštite, je princip nediskriminacije, odnosno jednakih mogućnosti za sve, bez obzira na: pol, uzrast, rasu, boju kože, jezik, vjeru, polnu orijentaciju, rod i rod-no izražavanje, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, obrazovanje, društveni položaj, bračno stanje, porodične oba-veze, članstvo ili nečlanstvo u političkoj stranci, udruženju ili sindikatu, fizičke ili duševne poteškoće ili oboljenja, genetsko nasljeđe i druge lične karakteristike. Primjena ovog principa treba da predstavlja osnov za svako djelovanje zdravst-venih radnika/ca u procesu pružanja pomoći žrtvama nasilja u porodici.

UZROCI I DINAMIKA NASILJA U PORODICI

Najčešći počinalac nasilja u porodici je muškarac, a najčešće žrtve su žene i djeca. Faktor rizika za nasilje u porodici ne nalazi se u obilježjima rase, klase, etničkoj i religioznoj pripadnosti, izgledu, starosti, intelektualnoj i fizičkoj sposobnosti, mjestu življenja. Nasilje u porodici se može naći u svim društve-nim slojevima.


71

Nasilnik/ca kontroliše žrtvu putem različitih ponašanja. Fizičko nasilje se ne mora pojaviti ukoliko nasilniku druge taktike obezbijede da upravlja živo-tom žrtve. Otvoreno fizičko nasilje najčešće počinje malim „bezazlenim” na-padima: galamom, fizičkim guranjem ili zadržavanjem, prijetećim stavom, pri-jetećim govorom, šamarom. Vremenom dolazi do pojačavanja nasilja i ozbi-ljnijih posljedica po fizičko i psihičko zdravlje. Stalni strah od nasilja je često najmoćnije sredstvo pritiska na žrtvu. Mnogi zlostavljači više i ne primjenjuju fizičko nasilje, kad ostvare apsolutnu kontrolu nad žrtvom putem njenog stra-ha. Pojedinačan čin nasilja u porodici nije slučajan i izolovan događjaj gubitka kontrole, već dio kontinuiranog obrasca ponašanja.

Nasilje najčešće počinje da se manifestuje: • Po zasnivanju bračne zajednice; • U trudnoći; • Po rođenju djeteta; • Po ženinom pokušaju uspostavljanja ekonomske nezavisnosti. Nasilje može započeti odmah po uspostavljanju veze, ali obično ono zapo-

činje u fazama promjena unutar životnog i partnerskog ciklusa, ili u periodima stresnih događaja. To su situacije koje zahtijevaju dodatno prilagođavanje i uo-bičajeno bude osjećanja straha, neizvjesnosti i nesigurnosti, tuge za onim što se gubi, čak i ako su u osnovi prijatne i željene. U većem su riziku da postanu nasilne osobe one koje ne mogu da izađu na kraj sa ovakvim osjećanjima, jer ih ne prepoznaju, imaju malo strategija i vještina suočavanja sa stresom i slabo razvijene komunikacijske vještine. Tipičan nasilnik sva neprijatna i teška osje-ćanja, poput tuge, straha, strepnje, ne prepoznaje na svjesnom nivou i zamje-njuje ih ljutnjom, jer se tako osjeća manje bespomoćnim. Neadekvatna osjeća-nja ga vode u neadekvatno razumijevanje situacije i neadekvatan izbor strate-gija za rješavanje problema, što situaciju ne rješava već je usložnjava, pa se stvara začarani krug neuspjeha i bespomoćnosti. Unutar međuljudskih odnosa, njegovo situaciji neprimjereno ljutito ponašanje ne budi u drugima pomagački stav već strah, nerazumijevanje, nesigurnost, što on percipira kao odbacivanje, tako da se njegova ljutnja pojačava.

Ovaj ciklus može, barem u nekim situacijama, da se prepozna i kod ljudi koji nisu ispoljili nasilno ponašanje. Ono što je tipično za nasilnike je mišlje-nje, u potpunosti svjesni stav, da imaju pravo biti nasilni kada su ljuti. Oni ne pokušavaju da spriječe eskalaciju ljutnje u nasilno ponašanje. Tradicionalne sociokulturne norme često podržavaju ovakve stavove, kada je u pitanju pona-šanje muškaraca.


72

Nasilnik smatra da ima pravo potpune moći i kontrole nad žrtvom, čime u osnovi bježi od vlastite bespomoćnosti. Svoju zloupotrebu moći, kontrole i po-vjerenja u partnerskom odnosu, muškarac racionalizuje shvatanjima da je „muž glava porodice”, „ženino je da sluša” i sl, odnosno patrijarhalno određen autori-tet prevodi u dozvolu i poziv za nasilje. Sredina mu u ovim opravdanjima uveli-ko pomaže. Svi nekako zaborave da kažu da „biti glava” znači brigu, a ne nebri-gu, ugrožavanje i nanošenje povreda i da njegova žena već i previše „sluša”.

Nasilje je izabran način ponašanja, nasilnik nije neuračunljiv. Alkohol, men-talni poremećaj i stres mogu olakšati ispoljavanje nasilja, ali oni ga ne objaš-njavaju. Uzroci su u ličnosti i stavovima nasilnika (npr. posttraumatski stres veterana rata, raširen u našoj populaciji, dovodi do lakog osjećanja ugroženosti i reakcija prenadraženosti i impulsivnosti, ali, ukoliko osoba ima uvid u neadekvatnost nasilnog ponašanja, ona će sama pokušati uspostaviti kontrolu nad svojim ponašanjem i zatražiti ili prihvatiti pomoć od prijatelja, sveštenika, profesionalaca, kako ne bi škodili drugima, a sebi pomogli.)

Većina nasilnika su iz različitih razloga i vješti „manipulatori”, tako da na-kon ispoljenog nasilja na različite načine izražavaju kajanje, pogotovo u počet-ku ispoljavanja nasilja u odnosu. Spremni su se i zakleti da se nasilje više neće ponoviti, plaču i mole da im se oprosti. Kajanje ne znači stvarnu želju za pro-mjenom svog ponašanja, već je dodatni oblik kontrole žrtve, jer on svoje pona-šanje ne mijenja. Vremenom se kajanje i posljedične faze „medenog mjeseca” umanjuju, ili potpuno gube, a zamjenjuju ih uvrede i pogrde tipa „na šta to ličiš”, „ništa ne stižeš”, „ništa ne uradiš kako valja” i sl. jer je iz njegovog ugla opravdano očekivati da nakon godina zlostavljanja ona još uvijek izgleda do-bro i puna je snage.

Ako nasilno ponašanje ne izazove po nasilnike neprijatne posljedice, nasi-lje, njegova učestalost i intenzitet će se pojačavati. Važno je znati da nasilnik neće sam potražiti pomoć za svoje psihološke probleme, jer ima slab kapacitet da ih prepozna i teško mu je da zatraži pomoć. Drugi razlog netraženja pomoći je da on, putem zloupotrebe autoriteta i povjerenja koje ima u porodici, održa-va svoj psihološki ekvilibrijum i izvan porodice može da funkcioniše kao „pristojan, vrijedan, fin, ni mrava ne bi zgazio, ugledan i sl.” čovjek. Psihološ-ka pomoć može biti pružena tek nakon što se on/ona u realitetu suoči sa zabra-nom nasilnog ponašanja, koja proizilazi iz socijalno prihvaćene norme formu-lisane zakonom. U ovoj situaciji, njegov za druge opasni ekvilbrijum se uzdr-mava i on može početi da uči preuzimanje odgovornosti za svoje ponašanje i možda, na kraju, bolje razumijeti sebe i druge.


73

Spirala nasilja u porodici (Justine van Lawick, prema A. Meulenbelt i J. Andrae, 1999)

• Odnos započinje velikim očekivanjima i romantičnim idealima; • Pokazuju se prve razlike, javljaju se prva razočarenja; • Ona počinje govoriti o svojim željama i o odnosu, o tome šta misli da

nije dobro; • On postaje uplašen, ponaša se odbrambeno; • Ona se osjeća odgovornom za održavanje harmonije u odnosima, te po-

kušava spasiti situaciju, preuzimajući krivicu i nastojeći nadoknaditi iz-gubljenu harmoniju;

• On se opušta. Romantični ideal je sačuvan; • Ona postaje razočarana, frustrirana, ali nastoji potisnuti svoju srdžbu; • On osjeća njezino povlačenje i suspregnutu srdžbu, osjeća se bespomoć-

nim i počinje je udarati; • Ona se povlači u sebe. Kontakt slabi, ona se osjeća izdanom i oplakuje

svoje izgubljene ideale; • On se boji gubitka kontakta i pokušava ga obnoviti sa više kontrole i na-

silja. I on se osjeća izdanim i tuguje; • Ona postaje još izoliranija, „zaleđena”, emocionalno se udaljuje; • On je sve uplašeniji, sve nasilniji, nasilje postaje „disocirano”, odvaja se; • Raspad odnosa; Uobičajena opravdanja o različitim razlozima nasilnog ponašanja kojim se

krivica prebacuje na žrtvu, zanemaruju činjenicu da je nasilnik slobodan da ode, ako mu nešto ne odgovara u partnerskom odnosu. Za nasilje je odgovoran isklju-čivo počinilac. Žrtva nije odgovorna za nasilje kojem je izložena.

Zašto žena žrtva ostaje u nasilnom odnosu? Nije rijetko čuti i od strane laika i od strane profesionalaca pitanje o tome

zašto žena ostaje u nasilnom odnosu? Žene iz brojnih razloga žele sačuvati zajednicu i spremne su povjerovati nasilniku. Obično su impresionirane izvi-njenjima i načinom žaljenja zbog nasilja. Međutim iskustvo pokazuje da se ra-di samo o privremenom zatišju i da će se nasilje uskoro opet ponoviti. Važno je da žena razumije tu dinamiku, da se suoči sa činjenicom da se nasilje ponav-lja, te da potraži pomoć. Ženama je obično potrebno dugo vremena da shvate prirodu odnosa u kom žive, odnosno da shvate da nasilno ponašanje nije samo epizoda („sve bi bilo dobro, samo da prestane da me tuče”), već da je to sušti-na odnosa sa nasilnikom. U momentu kada to razumiju, često su i previše iscr-


74

pljene, beznadne, traumatizovane, oskudnih resusrsa podrške („jer je za njegovu ljubav prekinula druženje, posao itd.”), ekonomski zavisne i nisu u stanju da iz-vedu promjenu bez spoljašnje podrške. Paradoksalno je da ukoliko žrtva prije vlastitog iscrpljenja prepozna nasilni obrazac, ona obično ne dobije socijalnu po-dršku za prekid veze. Većina savjeta njoj će ići u pravcu tipa „sačuvaj brak”. Uobičajeno je da rodbina i prijatelji neće ni pokušati da izvrše pritisak na nasil-nika da prestane sa nasilnim ponašanjem jer „ne žele da se miješaju u tuđi brak.”

• Nada za promjenom (mehanizmima povremenih potkrepljenja žrtva se vezala za počinioca);

• Izolacija usljed stida i zabrana, izgubljeno samopoštovanje; • Društveno poricanje i strah da joj neće vjerovati; • Barijere i prijetnje koje postavlja nasilnik (da će izgubiti djecu i sl); • Opasnost koju znači odlazak- izložena je povećanom riziku od ozbiljnih

napada (ubistva žrtve su najčešća neposredno po njenom odlasku); • Ekonomska nesamostalnost; • Nedovoljna informisanost o procedurama i pravima; • Odlazak je proces.

Faze viktimizacije (postajanja žrtvom) su: • Žrtva ne prepoznaje da je ponašanje partnera nasilno, brani se porica-

njem i minimiziranjem; • Žrtva prepoznaje obrazac ponašanja, traži i ne nalazi pomoć; • Žrtva je iscrpljena, obeshrabrena i sa sindromom prilagođavanja.

Faze nasilja: • Izmjene faza napetosti, nasilnih incidenata i „medenog mjeseca”. • U prvoj fazi napetost nasilnika raste. Partner ovu napetost opaža mnogo

bolje od samog nasilnika, pokušava da ju objasni i otkloni je. Sebi govo-ri „mora da je umoran, imao je brige na poslu i sl”, a njemu ugađa. Nje-ni pokušaji su bezuspješni, jer stvarni uzroci njegove napetosti nisu spo-ljašnje prirode. Njegova napetost i dalje raste, a on ju primjećuje tek pred početak naredne faze

• U drugoj fazi se događa nasilni incident. Povod može biti minoran po ti-pu „supa nije bila dovoljno topla”. Grubo i nasilno ponašanje uključuje sve vrste zlostavljanja od „malih” do „ozbiljnih”. Njegova napetost, srdžba i bijes su oslobođeni. Muškarac pokušava nasiljem kontrolisati situaciju.

• U trećoj fazi nasilnik se izvinjava žrtvi, pa se u žrtvi obnavljaju nada i povjerenje i ona ima doživljaj lažne kontrole i mirnog perioda. Ovakav


75

ciklus jako vezuje žrtvu za nasilnika putem kombinacije djelomičnog i negativnog potkrepljenja vezanosti. („ponekad je divan” i „danas me nije tukao”)

• Vremenom se „medeni mjesec” gubi, a mirni periodi postaju sve kraći. Pojedinačni nasilni incidenti su sve češći, a nivo stresa kod žrtve ostaje sve viši nakon svakog nasilnog događaja. Psihičke fizičke i socijalne po-sljedice nasilja su sve izraženije.

Ukoliko objasnimo ženi dinamiku nasilnog odnosa npr. uz pomoć “točka moći i kontrole” ona će prepoznati slične faze u svom životu i shvatiti da nije jedina u takvoj situaciji. Možda će postati otvorenija za uzimanje podrške npr. putem kontakta sa SOS telefonom, organizacijama za pružanje podrške žrtva-ma porodičnog nasilja, sigurnom kućom i sl. Ukoliko to ne učini odmah, njeno znanje o putevima pomoći je od ogromnog značaja.

Trpljenje nasilja je određeno društvenim shvatanjima i brojnim psihološkim razlozima. Donošenje odluke o promjeni nije lako i uvijek joj prethodi dugo-trajan i težak proces, za koji su potrebni vrijeme, podrška, ohrabrenje i razumi-jevanje da se napravi izbor odlaska iz uloge žrtve.

Presudno je da ostanemo uz žrtvu, ma šta mislili o situaciji u kojoj ju zati-čemo. Za profesionalce je važno da pokažu da su protiv nasilja, da je ono ne-prihvatljivo i protivzakonito, ali da paralelno ne okrivljuju i ne napuštaju žrtvu zbog toga što ostaje u nasilnom odnosu.

ZDRAVSTVENE POSLJEDICE NASILJA

Nasilje je, bez sumnje, povezano sa posljedicama po zdravlje, bilo da se radi o trenutnim ili hroničnim manifestacijama ili fatalnim i nefatalnim ishodima. Iako nasilje ima direkne posljedice na zdravlje, kao npr. povrede, žrtve nasilja su takođe izložene i rizicima narušenog zdravlja u bližoj ili daljoj budućnosti.

Usvajanje loših životnih navika, kod osoba koje trpe nasilje, može se takođe smatrati rizičnim faktorom za čitav niz bolesti i stanja. Istraživanja ukazuju da žene koje su preživjele nasilje u djetinjstvu, ali i u odrasloj dobi, mnogo češće imaju narušeno zdravlje od žena koje nasilje nemaju u svom iskustvu (Heise, Ellsberg i Goettemoeller, 1999). Nasilje povećava rizik od depresije, pokušaja samoubistva, hroničnog bolnog sindroma, psihosomatskih smetnji, povreda, gastrointestinalnih smetnji i niza stanja vezanih za reproduktivno zdravlje.

Važnost povezanosti zdravstvenih posljedica i zlostavljanja sadržana je u uticaju zlostavljanja na zdravlje koji traje još dugo pošto je nasilje prestalo. Što


76

je zlostavljanje teže, veće su i posljedice po fizičko i mentalno zdravlje osobe koja ga trpi i tokom vremena trpljenja, zlostavljanja i ponavljanog nasilja, po-sledice na zdravlje se kumuliraju.

Posljedice nasilja na zdravstveno stanje mogu biti fatalne i nefatalne.

♦ Fatalne posljedice podrazumevaju ubistvo, samoubistvo, maternalnu smrt i smrt kao posledicu AIDS-a.

♦ Nefatalne-kliničke manifestacije zlostavljanja uključuju: povrede, različi-te zdravstvene probleme, hronične probleme vezane za stres prouzrokovan životom u nasilnom i opasnom okruženju, posljedice po reproduktivno zdravlje, posljedice po mentalno zdravlje i ponašanja štetna po zdravlje.

Uzimajući u obzir uticaj nasilja na zdravlje, blagovremena i adekvatna re-akcija zdravstvenih radnika predstavlja sastavni dio uspješnog liječenja. Ujed-no, zdravstvena služba je mjesto gdje se nasilje može identifikovati prije nego što postane ozbiljno i životno ugrožavajuće.

Posljedice nasilja po zdravlje

Osobe koje su žrtve nasilja u porodici češće od drugih osoba svoje zdravlje procjenjuju kao loše, češće traže zdravstvene intervencije i češće koriste bolo-vanje. Žrtve porodičnog nasilja se zdravstvenim službama najčešće obraćaju zbog povreda, a vodeći uzrok je partnersko nasilje.

a) Povrede Većina povreda su rezultat zlostavljanja, a dijapazon je veoma širok i kreće

se od kontuzija i malih ogrebotina do fraktura, povreda stomaka i rana izazva-nih vatrenim oružjem. Povrede, takođe, mogu poticati od guranja, udaranja, šutiranja, opekotina ili uboda, kao i od pada niz stepenice, udaraca o zid i mno-gih sličnih postupaka ili događaja.

Neposredni znaci fizičkog zlostavljanja najčešće su: povrede lica, grudnog koša i stomaka; modrice/krvni podlivi i ogrebotine po tijelu; iščašenja, naprsli-ne ili prelomi kostiju; opekotine različitog stepena; povrede nožem ili drugim tupim i oštrim predmetima; povrede unutrašnjih organa (sa ili bez unutrašnjih krvavljenja); vidljivi tragovi gušenja; izbijanje zuba; povrede oka; povrede uha i bubne opne; povrede genitalnog predela.

Povrede su najčešće lokalizovane na glavi, licu, vratu, grudnom košu, gru-dima ili stomaku. Česte su povrede i u predjelu vilica, oka, uha, mekih tkiva


77

kao i prelomi kostiju vilice, nosa, očne duplje i jagodice. Mnogostruke povre-de najčešće ukazuju na nasilje.

Ostale manifestacije zlostavljanja uključuju povrede koje ne odgovaraju ob-jašnjenju o njihovom nastanku, kao što su povrede u različitim fazama zaras-tanja/izlječenja i žalbe na povrede bez tjelesnih znakova povređivanja. Iako po-vrede ekstremiteta, kao što su frakture, uganuća i razderotine više liče na slučajne, nego one na drugim dijelovima tijela, ipak je njihov najčešći uzrok prebijanje.

Činjenice, takođe govore, da se fizičke povrede ne smiju posmatrati izolo-vano, već da fizičko zlostavljanje najčešće implicira i psihološko i seksualno zlostavljanje.

b) Hronična stanja Različite fizičke i psihološke zdravstvene posljedice povezane su sa duži-

nom trajanja i trpljenja nasilja. Iskustva iz prakse pokazuju da se doktorima če-sto javljaju žene koje nemaju jasno vidljive znakove nasilja, ali imaju potrebu za čestim doktorskim pregledima, traže lijekove protiv bolova, antidepresive i sredstva za smirenje i spavanje. Ove činjenice govore u prilog da se kod lica koja su izložena nasilju češće javljaju hronični zdravstveni problemi i psihoso-matske smetnje.

Najčešci znaci narušenog zdravlja su nesanica, zamor, probavne smetnje, prolivi, predmenstrualni sindrom, bolovi u mišićima, česte glavobolje i napadi migrene, problemi sa disanjem i srcem, povišen krvni pritisak i šećerna bolest. Hronični bol je veoma čest simptom.

Bol može biti direktan rezultat fizičkog zlostavljanja, čak i onda kada nema dokaza o fizičkom povređivanju, ali može biti i posljedica života u nasilnoj za-jednici. Lica koja se žale na dugotrajnu glavobolju, bol u grudima, leđima, karlici ili stomaku najčešce su žrtve nasilja u porodici. Uporna glavobolja, koja se često ne dovodi u vezu sa prebijanjem, može da ukazuje na neurološko oštećenje kao posljedicu nasilja. Dijagnostički neajsni problemi sa sluhom, vidom i koncentraci-jom, takođe, sugerišu na moguća neurološka oštećenja izazvana povredom.

Ostali tjelesni simptomi koji su vezani za hroničnu stresnu situaciju su: uz-nemirenost, depresija, poremećaji spavanja i ishrane, povećan zamor, trnjenje, teškoće u koncentraciji, seksualna disfunkcionalnost, lupanje srca, vrtoglavica, i problemi sa disanjem.

Žalbe na neodređene i nejasne zdravstvene probleme uvjek ukazuju na mo-guće nasilje i moraju se shvatiti veoma ozbiljno. Kod ovakvih zdravstvenih problema treba izbjegavati rutinsku preporuku analgetika i sedativa, koji još


78

više doprinose da se ionako nejasna simptomatologija zamaskira, već uvijek treba imati na umu i pitati osobu o mogućoj izloženosti nasilju.

Kod zlostavljanih lica, često je prisutna i egzacerbacija ili nemogućnost kontrole hroničnih bolesti kao što su dijabetes, hipertenzija ili hronične bolesti srca. To se povezuje sa uslovima stalne izloženosti stresu, koji je sastavni dio života u nasilnim odnosima.

U okviru ovih simptoma i stanja značajni su i sindrom iritabilnog kolona, problemi sa varenjem i poremećaji ishrane.

v) Posljedice nasilja po reproduktivno zdravlje Brojna istraživanja ukazuju da su najčešće zdravstvene posljedice po repro-

duktivno zdravlje: česti ginekološki problemi, polno prenosive bolesti uključu-jući i HIV/AIDS, neželjena trudnoća, maloljetnička trudnoća, namjerni pobačaji, neplodnost i neprimenjivanje kontracepcije, uključujući i upotrebu kondoma.

Seksualno zlostavljane žene mogu takođe da pate od dispareunije, hronič-nih bolova u maloj karlici, seksualne disfunkcionalnosti i čestih vaginalnih i urinarnih infekcija. Studije ukazuju da se kod velikog procenta žena partnersko nasilje prvi put javilo u toku trudnoće, mada je najčešći faktor rizika za nasilje u toku trudnoće postojanje nasilja i prije ovog stanja.

Fizičko zdravlje žena tokom trudnoće je u korelaciji sa nasiljem, uključu-jući prije svega stres, zloupotrebu lijekova i psiho-aktivnih supstanci, preko-mjerno pušenje, zaostajanje u optimalnom dobijanju na težini i neadekvatnoj ishrani. Mehanizmi pojave navedenih posljedica još uvijek nisu u potpunosti jasni i ostaje da se njihov pravi uzrok tek ispita.

U toku trudnoće zdravstveni problemi su najčešće povezani sa spontanim i/ili velikim brojem namjernih pobačaja. Svaka povreda, neočekivani bolovi, depresija, uznemirenost, pokušaj samoubistva ili zloupotreba supstanci mogu biti rezultat nasilja koje trpi trudna žena. Žene koje trpe nasilje su dva puta češće izložene navedenim rizicima u odnosu na žene koje ne žive u nasilju. Karakteristično je da žene koje su zlostavljane znatno manje koriste prenatalnu zaštitu, posebno u prvom trimestru trudnoće.

Prebijanje u toku trudnoće je povezano sa komplikacijama kao što su odlu-bljivanje posteljice, krvavljenjem u toku porođaja, frakturama kostiju fetusa, rupturama materice i prijevremenom porođaju. Nasilje u porodici je vodeći uzrok maternalne smrtnosti.

Ukoliko se govori o ishodu trudnoće kod žena koje su trpjele nasilje, studi-je dokumentuju malu tjelesnu težinu novorođenčadi na rođenju, prijevremene


79

porođaje, infekcije i egzacerbaciju hroničnih oboljenja kod majki kao posljedi-ce traume (hipertenzija, dijabetes).

Period poslije porođaja je takođe značajan. U slučaju postpartalne depresije, potrebno je uvijek provjeriti da li je žena izložena nasilju u partnerskim odnosima.

Trudnoća sama po sebi predstavlja i „polje mogućnosti” za sekundarnu prevenciju i ranu detekciju ozbiljnih zdravstvenih problema, prije nego što se dogodi ozbiljno povređivanje ili smrtni ishod, jer se žene koje su izložene naj-većem riziku u toku ovog perioda češće obraćaju svom doktoru/ki.

Mortalitet povezan sa nasiljem

Statistički podaci iz SAD-a ukazuju da polovinu ubistava žena u toku jedne godine počine partneri. Većina ubistava odraslih žena počinjena je od strane muža, partnera ili bivšeg muža i bivšeg partnera. Po pravilu ovim ubistvima prethodilo je premlaćivanje. Pretučene žene koje napuste nasilnika mogu biti izložene većem riziku od ubistva neposredno nakon napuštanja nasilnog part-nera, u momentu kada shvate da je žena učinila definitivan čin kako bi preki-nula ciklus nasilja.

Ubistva u porodici, odnosno slučajevi u kojima muškarci ubiju svoju sa-dašnju ili bivšu partnerku i slučajevi u kojima žene ubiju svog zlostavljača, va-žan su pokazatelj razmjera i ozbiljnosti nasilja u porodici, te takve podatke treba redovno prikupljati. Podaci objavljeni za Rusiju (Izvor: Časopis Economist od 12.08.1995.), govore o 5300 smrtnih slučajeva žena u 1991. i 14.000 u 1993. godini što je uzbunilo stručnjake u ovoj oblasti. Ako su podaci Ministarstva unutrašnjih poslova Rusije tačni, učestalost je 20 puta veća nego u SAD-u.

Rizik od samoubistva je veći među ženama koje trpe nasilje u odnosu na ostale žene.

Posljedice po mentalno zdravlje

Učestalost traženja zdravstvene intervencije zbog mentalnih posljedica mo-že se uporediti sa učestalošću traženja medicinske pomoći kod tjelesnih zdrav-stvenih problema. Najčešće, lica koja dugotrajno trpe nasilje traže pomoć u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zbog kliničke slike depresije.

Zlostavljana lica u visokom procentu mogu da razviju psihijatrijsku simpt-omatologiju uključujući i psihotične epizode. Brojna istraživanja pokazuju da stepen zlostavljanja određuje jačinu i učestalost psihičkih problema.


80

a) Traumatski okvir mentalnih posljedica nasilja Posljedice po mentalno zdravlje kod žrtve nasilja se mogu objasniti meha-

nizmima kojim nastaje posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Dijagnosti-kovanje PTSP-a u primarnoj zdravstvenoj zaštiti može biti teško, ukoliko se zbog dugotrajne izloženosti nasilju u prvi plan stavljaju simptomi depresivno-sti i promjene u doživljavanju sebe i drugih, odnosno ukoliko žrtva ispoljava „kompleksni PTSP”.

Preživljavanje psihološke traume ostavlja posljedice na planu fizioloških reakcija, emocija, procesa saznanja i pamćenja, što dovodi do nepovezanosti između ovih uobičajeno integrisanih funkcija. Raspad ili fragmentacija ovog sistema je osnova na kojoj se formiraju traumatski simptomi. Traumatski sim-ptomi imaju tendenciju da se odvoje od svog uzroka i da nastave da se sa-mostalno razvijaju, pa mogu da se ispoljavaju i u odsutnosti traumatskog doga-đaja. Oni predstavljaju sliku razorenog sistema samozaštite, koji samostalno funkcioniše i u situacijama koje ne predstavljaju direktnu opasnost.

Posebno treba naglasiti da je seksualno zlostavljanje jedno od najintenziv-nijih traumatskih iskustava i da njegove psihološke posljedice mogu biti razor-ne po mentalno zdravlje, zbog čega je potrebna posebna pažnja okoline i struč-njaka kojima se lice obrati. Posljedice seksualnog zlostavljanja uključuju fi-ziološke, psihičke i reakcije ponašanja uslovljene prijetnjom tijelu i životu. Poznat je “sindrom traume silovanja“ koji ima sva obilježja posttraumatskog stresnog sindroma. Karakeristika ovog sindroma je da ga proživljavaju sve si-lovane osobe kroz emocionalni i fizički bol u toku, neposredno poslije, ali i to-kom dužeg vremenskog perioda nakon silovanja.

Najčešći znaci i stanja koji ukazuju na psihološke posljedice zlostavljanja su:

• napetost, uznemirenost, osjećanje opšte slabosti, strah, osjećanje krivice, samozanemarivanje, depresivnost, napadi panike, poremećaji spavanja i ishrane, nedostatak tolerancije i strpljenja, rastresenost, problemi sa koncentracijom, agresivno ponašanje prema sebi i drugima, zloupotreba alkohola, lijekova i droga, pokušaji samoubistva i poremećaji u seksual-nom životu.

Nasilje u porodici može da pogorša postojeće psihijatrijske poremećaje, me-đutim, uvijek treba imati na umu da psihijatrijski simptomi mogu da se jave kao normalan odgovor na opasnost i strah i da nestaju kada se obezbijedi sigurnost žrtvi nasilja.


81

Zdravstveni radnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti imaju važan zadatak da istraže uzroke ovakvoj simptomatologiji, kako bi na adekvatan način pomo-gli žrtvi i spriječili moguće dijagnostičke greške i sekundarnu viktimizaciju.

Treba imati na umu da psihološke posljedice nasilja, zbog uzroka nastanka kao i načina održavanja nije moguće prebroditi bez stručne podrške ili pomoći i u tom smislu je važno u tretman uključiti profesionalce iz mentalnog zdravlja.

b) Ponašanje štetno po zdravlje (zloupotreba alkohola, lijekova i droge) Mada postoji značajna korelacija između zloupotrebe psiho-aktivnih supstan-

ci i nasilja, jasno je da to nije uzrok ove pojave. Zloupotreba alkohola i droga značajno se povećava onda kada počinje nasilje. Istraživanja ukazuju da se zlo-upotreba ovih supstanci često se sreće kao sastavni dio odgovora na traumatski događaj ili događanje, zbog čega programi za liječenje zavisnosti trebaju da uk-ljuče problem partnerskog nasilja i zlostavljanja i adekvatnu intervenciju.

Posljedice zlostavljanja na zdravlje djece

Zlostavljanje u djetinjstvu ima učinak na pet značajnih, međusobno poveza-nih područja (Ajduković, 2001):

• neurološki i intelektualni razvoj, • školski uspjeh i životna očekivanja, • socio – emocionalni razvoj, • socijalne odnose i ponašanje, • mentalno zdravlje u cjelini. U svakom od navedenih područja posljedice mogu biti neposredne i dugo-

ročne. Zlostavljanje i zanemarivanje u većini slučajeva djeci se događa više-kratno, a posljedice zavise i o dobi djeteta – žrtve.

Neurološka oštećenja kod djece uzrokuju zaostajanje u intelektualnom razvoju, a samim tim i lošiji školski uspjeh, te manje školske ambicije.

Na planu socio–emocionalnog razvoja javljaju se smanjena samokontro-la, povećana zavisnost o drugim ljudima, depresija, niže samopouzdanje i sa-mopoštovanje, te osjećaj nemogućnosti kontrole nad životnim događajima.

Na planu socijalnih odnosa slabo su razvijene socijalne vještine i socijal-na percepcija. Javljaju se agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje (aler-gije, astma, probavne poteškoće).


82

Na planu mentalnog zdravlja, zlostavljana djeca češće od odraslih koriste odbrambeni mehanizam disocijacije kako bi se zaštitila od psiholoških poslje-dica traume. Disocijacija i poricanje omogućavaju djetetu da se u priličnoj mjeri oslobodi simptoma, te da izbjegne sjećanje na zlostavljanje. Potištenost ili dječija depresivnost obično se može primijetiti u igri. Mnoga zlostavljana djeca skoro se uopšte ne igraju, a neka razvijaju samodestruktivno ponašanje. Prevladavaju osjećaji nelagode, strepnje, panike, straha, beznađa, zbunjenosti i usamljenosti. Moguća je i pojava post–traumatske stresne reakcije.

Dugoročne posljedice zlostavljanja su poteškoće u pogledu bazičnog povje-renja u druge, samostalnosti i lične djelotvornosti. Muškarci često i sami postaju zlostavljači i svojih partnerica i svoje djece, dok žene ulaze u partnerske odnose u kojima su žrtve, a takođe mogu i zlostavljati djecu. Najveći broj istraživanja bavio se karakteristikama roditelja koji su zlostavljači. Ustanovljeno je da rodite-lji koji su u djetinjstvu bili zlostavljani u 30-40% slučajeva i sami zlostavljaju svoju djecu. Međugeneracijski lanac zlostavljanja nije nužan ako je dijete dobilo dovoljno socijalne i emocionalne podrške od šireg i užeg okruženja.

Loše posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djeca mogu izbjeći ili sma-njiti ako su u stanju depersonalizovati događaj ( ponašanje drugih ne dovesti u neposrednu vezu sa sobom i ne osjećati se odgovornim za nasilno ponašanje roditelja), ako imaju osjećaj vlastite vrijednosti, osjećaj kontrole nad vlastitim životom i sposobnost za rješavanje problema (sposobnosti za to povećavaju se sa uzrastom djece), vezu sa drugom bliskom osobom i ako provode što je ma-nje moguće vremena s roditeljima – zlostavljačima.

Klinički znaci nasilja

Anamnestički podaci • Hronični bol nepoznate etiologije (glavobolja, bol u abdomenu, grudi-

ma, krstima, zglobovima i maloj karlici); • Hronična zdravstvena stanja (hronične tegobe GIT, iritabilni kolon, hro-

ničan zamor, različite somatske tegobe); • Seksualno prenosive bolesti i izloženost HIV infekciji (rizično ponaša-

nje); • Višestruki namjerni pobačaji; • Egzacerbacija simptoma hroničnih bolesti (npr. dijabetes, astma); • Povrede usne duplje; • Nezadovoljstvo učincima lijekova i preduzetim liječenjem;


83

• Izbjegavanje dolazaka na zakazane preglede.

Fizikalni nalaz • Karakteristike povreda; • Sve povrede, naročito one lokalizovane na licu, vratu, grudima, stomaku

i genitalnoj regiji; • Povrede temporomandibularnog zgloba; • Opekotine; • Znaci seksualnog zlostavljanja; • Centralno raspoređene povrede na prekrivenim dijelovima tijela; • Povrede nadlaktica (defanzivne/odbrambene povrede); • Ogrebotine na člancima ruku i nogu (posljedica vezivanja); • Povrede koje nisu u skladu sa navedenim nastankom; • Višestruke povrede; • Modrice različitog oblika i veličine koje odgovaraju obliku oruđa kojim

su nanijete; • Modrice u različitom stadijumu.

Psihološki simptomi • Nesanica, poremećaji spavanja; • Depresija i suicidalne ideje; • Uznemirenost i napadi panike; • Poremećaji ishrane; • Zloupotreba lijekova, psihoaktivnih supstanci i duvana; • Posttraumatski stresni poremećaj; • Često korištenje psihijatrijske službe žrtve i partnera.

Indikatori ponašanja • Odloženo traženje medicinske pomoći; • Učestali dolasci u hitne službe i/ili službe primarne zdravstvene zaštite; • Upadljivo ponašanje u toku uzimanja anamneze i pregleda; • Pominjanje partnerove naravi i bijesa; • Ustezanje da govori u prisustvu partnera; • Partner odgovara na pitanja postavljena pacijentkinji i/ili insistira da bu-

de prisutan pregledu; • Suviše brižno ili verbalno agresivno ponašanje partnera;


84

• Zlostavljanje ili zanemarivanje djece, starih ili nemoćnih koji žive u istom domaćinstvu.

Nalazi u toku trudnoće i porođaja • Izbjegavanje redovnih pregleda u toku trudnoće; • Malo dobijanje u težini tokom trudnoće; • Povrede uključujući i „pad”; • Komplikacije kao što su spontani pobačaj, mala težina novorođenčeta,

prevremeni porođaj, antepartalno krvavljenje; • Nedovoljna briga o sebi; • Zloupotreba lijekova, droga, alkohola i duvana u toku trudnoće.

PORODIČNO NASILJE – UTICAJ NA DJECU

Dijete predškolske dobi Dijete predškolske dobi ne može detaljno verbalizirati nasilje, zbog čega

treba obratiti pažnju na druge znakove, kao što su: • Tjelesne pritužbe (bolovi u stomaku, glavobolja); • Naglašena anksioznost (strepnja) prilikom odvajanja; • Mokrenje u krevet neprimjereno dobi (enureza); • Sklonost cviljenju i tome da se „uhvati i prilijepi“ za neku osobu kao

znak strepnje; • Poremećaji spavanja (nesanica, povećan strah od mraka, opiranje odlas-

ku u krevet); • Usporen tjelesni razvoj; • Povučenost; • Nedostatak povjerenja prema odraslima; • Strah od određene osobe ili određenog pola; • Samodestruktivno ponašanje ili agresivnost; • U interakcijama je dominantna tema moć i kontrola; • Pretjerana uslužnost ili potreba da ugodi; • Strah od odbijanja neugrožavajućeg dodira.


85

Dijete osnovnoškolske dobi Dijete osnovnoškolske dobi može ispoljavati neke od slijedećih ponašanja,

zavisno o intenzitetu i učestalosti zlostavljanja kojem je bilo svjedok, te njego-vom položaju u porodici:

• Trajne pritužbe na tjelesne bolove; • Ponašanja kojima traži odobravanje; • Povučenost, pasivnost, potpuna poslušnost; • Niska tolerancija na frustraciju ili beskonačna strpljivost; • Prečesto djeluje kao „mamin/a i/ili učiteljičin/a mali/a pomoćnik/ca“; • Ispadi bijesa; • Učestali sukobi sa braćom, sestrama i vršnjacima; • Agresivno maltretiranje druge djece; • Krajnosti u ponašanju (npr. odlično školsko postignuće, perfekcionistič-

ke standarde, pretjeranu odgovornost odnosno „starmalo dijete“, naroči-to prisutno kod najstarijeg djeteta ili razdoblje poremećene koncentraci-je i slabog praćenja nastave, nespretno ponašanje, sklonost nezgodama, strah od odlaska u školu, slika o sebi kao neuspješnom učeniku/ci).

Adolescenti Kao najčšće posljedice, a ujedno i znakove izloženosti porodičnom nasilju

ispoljavaju: • Bijegom u drogu ili alkohol; • Bježanjem od kuće (provođenjem malo vremena kod kuće); • Suicidalnim mislima i pokušajima; • Kriminalnim djelima poput prodaje droge ili krađe; • Pesimizmom u pogledu zadovoljavanja osnovnih potreba za sigurnošću,

ljubavi, pripadanjem; • Niskim samopoštovanjem; • Poteškoćama u odnosu sa vršnjacima; • Smanjenim suosjećanjem sa žrtvama; • Poteškoćama u kognitivnom i obrazovnom funkcionisanju; • Bijegom u ranu trudnoću.


86

ODGOVOR ZDRAVSTVENOG SISTEMA NA NASILJE U PORODICI

Pravo na zdravlje je osnovno ljudsko pravo. Zdravlje je kako potreba sva-kog pojedinca tako i društva u cjelini. Sve vlade imaju obavezu da uspostave sistem i službe koje će zadovoljiti standarde i sagledati političke i društvene aspekte ove dimenzije života. Značajno je podsticati članove zajednice da pre-uzmu aktivno učešće u programima koji se tiču ličnog zdravlja, zdravlja njiho-vih porodica i cijele zajednice. Posebna pažnja mora biti posvećena definisanju odgovornosti u ostvarivanju rodne jednakosti i prepoznavanja potreba sta-novništva u oblasti zdravlja i zdravstvene zaštite (WHO, 2002).

Nasilje u porodici je ozbiljan kako lični tako i društvenii problem, koji po-rodice u kojima se dešava nasilje, ne mogu da riješe same. Rješavanje ovog problema zahtijeva reagovanje i intervenciju različitih institucija i stručnja-ka/inja. Treba znati da lica koja su žrtve nasilja u porodici nisu u stanju da situaciju sagledaju realno i probleme riješe sami. Razumijevanje dinamike po-rodičnog nasilja može pomoći da stručnjaci/kinje razumiju žrtvu nasilja, podr-že je i pruže joj odgovarajuću pomoć, jer samo uspješna intervencija može pre-kinuti ciklus nasilja.

Prepoznavanje nasilja u porodici i uočavanje posljedica po zdravlje, imaju društveni značaj, ne samo zbog društvenih ušteda, već i zbog zadovoljavajućeg i kvalitetnog života članova porodice i stabilnosti društva. (G. Pavleković, M. Ajduković, 2000)

Kao rezultat dugotrajnog tjelesnog i psihičkog zlostavljanja, kod žrtve nasilja dolazi do ozbiljnih posljedica koje se javljaju u vidu bolesti i psihičkih problema. Istraživanja ukazuju da žrtve nasilja obolijevaju tri puta češće nego lica koja nisu imale takvo iskustvo (Straus i Gelles, 1987, prema Kirkwood, 1997).

Blagovremeno evidentiranje nasilje u porodici, pregled i opisivanje zdrav-stvenih posljedica nasilja, omogućavaju pravovremenu prevenciju i intervenci-ju koji su sastavni dio profesionalnog pristupa zdravstvenih radnika/ca.

Mnoge žrtve će nakon preživljenog nasilja prije tražiti zdravstvenu nego pravnu pomoć (Schornstein, 1997).

Problem nasilja u porodici predstavlja problem koji ima duboke zdravstve-ne, socijalne, ali i privredne posljedice za pojedinca, porodicu i zajednicu.

Zdravstveni sistem Zdravstveni sistem predstavlja komponentu ukupnog odgovora na nasilje u

porodici. U tom smislu je neophodno :


87

• Usvojiti zajedničku definiciju nasilja u porodici; • Definisati politiku u toj oblasti te strategiju za njeno sprovođenje; • Stvoriti uslove za prikupljanje podataka o veličini problema; • Suzbijati nasilje u porodici u svim njegovim pojavnim oblicima; • Ublažavati posljedice već počinjenog nasilja u porodici; • Raditi na razvoju multidisciplinarnog pristupa žrtvama nasilja u porodici; • Poboljšavati saradnju i usklađeno djelovanje nadležnih tijela; • Edukovati i senzibilisati zaposlene u zdravstvenom sektoru i širu javnost

za probleme nasilja u porodici; • Osnažiti žrtve nasilja i pružiti im podršku i konkretnu pomoć. Takođe je neophodno : 1. Promovisati primarnu prevenciju nasilja putem medijskih kampanja za

promjenu navika, ponašanja i postojećih društvenih normi; 2. Djelovati na nivou ranog otkrivanja i sveobuhvatnog tretmana porodič-

nog nasilja te seksualne zloupotrebe; 3. Razvijati kapacitete u sistemu zdravstvene zaštite koji će odgovoriti zd-

ravstvenim potrebama žrtava nasilja u porodici ili van nje; 4. Uspostaviti sveobuhvatan sistem službi za pomoć žrtvama nasilja u po-

rodici i van nje na nivou lokalne zajednice; 5. Eliminisati trgovinu ljudima i organizovati institucionalnu pomoć za

oporavak i resocijalizaciju ovih osoba; 6. Integrisati obuku za prepoznavanje nasilja i pomoć žrtvama nasilja u re-

dovne nastavne programe škola i fakulteta zdravstvene struke, učitelj-skih fakulteta i drugih škola, kao što su škole za socijalni rad, za vaspi-tače, za unutrašnje poslove i dr.

Zdravstvene ustanove Zdravstvene ustanove treba da žrtvi pruže sveukupnu zdravstvenu zaštitu

sa ciljem očuvanja tjelesnog i psihičkog zdravlja žrtve kao i sanacije nastalih ozljeda i psihotrauma.

U slučaju sumnje da je ozljeda ili zdravstveno stanje posljedica nasilja u porodici, zdravstveni radnik/ca je dužan obazrivo razgovarati s mogućom žrt-vom nasilja te navesti je da mu/joj se kao zdravstvenom/j radniku/ci povjeri o postojanju nasilja u porodici i saznati što više informacija u vezi s povredom ili zdravstvenim stanjem.


88

U slučaju saznanja o počinjenom nasilju u porodici, zdravstveni radni-ci/ce dužni su postupati na sljedeći način:

1. Postupiti u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, odnosno nasilje u porodici odmah prijaviti policiji;

2. Utvrditi uzroke i način nastanka povrede te obaviti kompletan pregled, 3. Razgovarati sa žrtvom, savjetovati je, uputiti je na mogućnost zaštite ko-

ju pružaju nevladine organizacije te biti u stalnom kontaktu sa socijal-nom službom i policijom,

4. Evidentirati svako saznanje o nasilju u porodici prema Obrascu 1. Do-kumentovanje nasilja u porodici, te ovaj obrazac voditi u posebnom pro-tokolu i bolesničkom kartonu;

Svaka zdravstvena ustanova dužna je da o problemu nasilja u porodi-ci informiše svoje korisnikce, edukuje svoj kadar u toj oblasti i time stvori mogućnost za realizovanje zadataka u oblasti otkrivanja, dokumentova-nja, prijavljivanja i praćenja nasilja u porodici, a prije svega pomoći i po-drške žrtvi nasilja.

Zdravstveni radnici/e Zdravstveni radnici/e mogu identifikovati žrtvu nasilja na tri načina: 1. Žrtva traži pomoć za zbrinjavanje povreda u hitnoj pomoći neposredno

nakon napada; 2. Žrtva traži medicinsku pomoć zbog somatskih problema i/ili hroničnih

bolova koji su posljedica dugotrajne izloženosti različitim oblicima nasi-lja u porodici;

3. Žrtva traži zdravstvenu pomoć zbog problema mentalnog zdravlja koji se javljaju kao sekundarna posljedica izloženosti zlostavljanju. Takvi problemi uključuju alkoholizam, prekomjerno uzimanje lijekova te po-kušaje samoubistva.

Opšte preporuke zdravstvenim radnicima/ama:

• Ne naškoditi dodatno žrtvi nasilja; • Kad god je moguće, rutinski, prilikom uzimanja anamaneze, pitati o nasilju; • Biti svjestan/na određenih znakova i simptoma nasilja; • Biti sposoban/na da prepoznaš nasilje i da razviješ odgovarajuća oruđa

za intervenciju;


89

• Dokumentovati svoj nalaz uz održavanje povjerljivost informacija i sva-kog pojedinačnog podatka;

• Biti sposoban/na da dijeliš znanja sa ostalim saradnicima/ama u socijal-nom i pravnom sistemu

Kada se radi procjena? 1. Neposredno poslije otkrivanja i/ili sumnje na trpljenje nasilja (prvi kon-

takt sa pacijentkinjom); 2. Na kontrolnom pregledu bilo da je pacijentkinja već prijavila nasilje ili

zdravstveni radnik/ca prepoznaje kliničke znake nasilja (ponovljena/od-ložena procena).

Procjena bezbjednosti Procjena neposredne bezbjednosti kod pacijentkinje koja prijavljuje

akutno nasilje mora da uključi procjenu trenutne bezbjednosti koja se provjera-va slijedećim pitanjima:

1. “Da li mislite da ste u opasnosti?” 2. “Da li je Vaš partner, sada sa Vama?” 3. “Da li želite (ili morate) da se vratite kući sa njim?” 4. “Da li imate negdje da se sklonite?” 5. “Da li je Vaš partner prijetio djeci i/ili ih zlostavljao?” 6. “Da li mislite da Vam je ugrožen život?” 7. “Da li se nasilje pojačalo? Da li se češće ponavlja? Da li ga se plašite vi-

še nego ranije?” 8. “Da li Vaš partner pije alkohol i/ili uzima narkotike? Da li posjeduje oružje?” 9. “Da li Vas prati ili vas uhodi?” 10. “Da li Vam je partner ikada prijetio ubistvom, samoubistvom i/ili ubist-

vom djece?” Ukoliko žena izjavi da postoji pojačano i učestalije nasilje, da nasilnik po-

sjeduje oružje, prijeti ubistvom ili samoubistvom, zdravstveni radnik/ca treba da preduzme proširene mjere procjene te o tome obavijesti policiju kako bi se spriječili fatalni ishodi!!!!

Poširena procjena bezbjednosti i iskustva sa nasiljem: 1. Razgovarati o postojanju nasilja u porodici; 2. Razgovarati da li joj nasilnik ograničava kontakte sa prijateljima/cama,

porodicom ili kolegama/icama,;


90

3. Procijeniti podršku prijatelja/ica, porodice, zajednice i sl.; 4. Razgovarati o razdvajanju, razvodu ili odlasku u sklonište; 5. Procijeniti odgovor okoline/zajednice u kojoj žena živi na nasilje, brak,

razvod, zdravlje i mogući tretman i procijeniti šta žena može da uradi u odnosu na kulturološka očekivanja;

6. Procijeniti kako nasilje utiče na djecu; 7. Procijeniti kako nasilje utiče na cjelokupni život žene (posao, socijalne

odnose, karijeru i sl.); 8. Procijeniti da li su prijetnje ili nasilje ispoljeni i prema članovima/icama

porodice i kućnim ljubimcima. Pitanja o nasilniku : 1. “Da li nasilnik upotrebljava alkohol i/ili narkotike ? Ako da, od kada i

koliko često?” 2. “Da li se nasilno ponašanje nasilnika pod uticajem substance pojačava?” 3. “Da li mislite da nasilnik ima problema sa mentalnim zdravljem („psi-

hičkim zdravljem”)?” Ako ima, kakvih? 4. „Znate li da li je nasilnik ikada tražio stručnu pomoć psihijatra, psiholo-

ga ili socijalnog radnika? Ako da, uzima li neke lijekove? 5. ”Da li se nasilnik liječi od nekih drugi bolesti i da li uzima lijekove i koje?” 6. ”Da li je nasilnik u prošlosti evidentiran kao počinilac zakonskih prekr-

šaja i krivičnog djela?”

Pitanja za procjenu mogućnosti samoubistva: 1. “Da li ste se ikada osjećali tako loše da niste željeli da nastavite da živite?” 2. “Da li ste razmišljali da sebi naškodite? Ako da, da li ste razmišljali o

načinu na koji biste to učinili? 3. “Da li ste ikada pokušali da izvšite samoubistvo?” 4. “Kako se osjećate u ovom momentu?”

Pitanja za procjenu mogućnosti ubistva : 1. “Koje mogućnosti vidite u vezi sa zaštitom od nasilnika?” 2. “Da li ste ikada razmišljali o tome da naškodite ili ubijete nasilnika?” 3. “Da li ste mislili kako bi to učinili?“ Procijenite da li pacijentkinja ispoljava bijes ili želju da naškodi sebi ili na-

silniku. Ukoliko postoji značajan rizik od samoubistva ili ubistva pacijentkinju


91

treba smjestiti na sigurno i uputiti na dalje preglede u cilju stručne procjen te o tome obavijestiti policiju!

Procjena obrazaca akutnog nasilja - pitanja: 1. “Koliko dugo traje nasilje?” 2. “Da li ste ikada boravili u bolnici ili ste se javljali doktoru zbog posljedi-

ca zlostavljanja i postoji li o tome medicinska dokumentacija?” 3. “Koje partnerove postupke ste najteže podnijeli?” 4. “Da li Vas je partner prisiljavao na seksualni odnos ili tražio seksualni

odnos pri kome ste se osjećali poniženo?” 5. “Kada se nasilje najčešće dešava?” 6. “Da li se sada osjećate ugroženo?” 7. “Da li ste u kontaktu sa nasilnikom? Da li se zajednički starate o djeci?” 8. “Šta mislite na koje je sve načine nasilje uticalo na Vas u emotivnom i fi-

zičkom smislu?” 9. „Kako Vi vidite izlaz iz sadašnje situacije? “

POSTUPCI U ZDRAVSTVENIM USTANOVAMA

Zdravstveni radnici/ce su obavezni i imaju punu odgovornost prema oso-bama koje trpe nasilje. Najvažniji ciljevi su obezbijediti sigurnost, dostojanst-vo i privatnost pacijentkinje koju je žrtva nasilja.

Zdravstveni radnik/ca treba da: 1. stvori uslove da pacijentkinja govori o nasilju, 2. obezbjedi privatnost, 3. omogući odgovarajući odgovor na potrebe pacijenta/kinje, 4. procjeni rizik situacije, 5. informiše pacijentakinju o službama podrške, 6. obezbijedi dalje praćenje i podršku pacijenta/kinje.

Procjena potreba žrtve

Da bi zdravstveni radnici/ce uradili pravilnu procjenu moraju da posvete vri-jeme mogućoj žrtvi kao i da prepoznaju upozoravajuće znakove zlostavljanja.

U toku razgovora neophodno je obezbijediti privatnost. Ne bi trebalo biti dozvoljeno prisustvo drugih osoba, a zdravstveni radnik/ca koji obavlja pro-


92

cjenu treba biti obučen u postavljanju pitanja, kao i u prepoznavanju kliničkih znakova nasilja.

Procjena se radi:

• kad otkrijemo nasilje ili kod sumnje da neko trpi nasilje; • na kontrolnom pregledu (treba ponuditi najmanje jedan kontrolni pregled).

Šta žrtva očekuje od zdravstvenog radnika/ce 1. da bude bezbjedna, 2. da joj se vjeruje, 3. da se njen problem shvati ozbiljno, 4. da je poštuju, 5. da pravovremeno dobije podršku, 6. da dobije jasnu i razumljivu informaciju, 7. da bude podržana, 8. da bude upućena u odgovarajuću instituciju, 9. da ima jaku podršku službi kojima prijavljuje nasilje.

Podrška i upućivanje Osobi koja trpi nasilje, žrtvi, važno je dati do znanja da ste voljni da joj

pomognete i da ima vašu podršku bez obzira da li napušta ili ostaje u dosadaš-njoj zajednici.

Sve pacijentekinje koji prijave nasilje, zdravstveni radnik/ca treba da:

• Sasluša pažljivo i bez osuđivanja; • Podstiče i verbalno osnaži; • Pruži informaciju; • Da da podršku u izradi bezbjednosnog plana (ponuditi adrese i telefone

službi koje joj mogu pružiti pomoć). Podaci o nasilju i nasilniku dobijeni od žrtve moraju biti povjerljivi, u sup-

rotnom mogu ugroziti odnos između zdravsvenog radnika/ce i pacijentakinje, ili ugroziti bezbjednost same pacijentkinje-žrtve.


93

Praćenje – kontinuirana briga Kontinuira briga o žrtvama nasilja neophodna je kako bi se zaštitile od da-

ljeg nasilja, te je stoga neophodno zakazati najmanje jedan kontrolni pregled, ili uputiti na druge zdravstvene službe, socijalne ili druge službe podrške.

U toku kontrolnog pregleda treba:

• Pregledati medicinsku dokumentaciju i pitati o trenutnom stanju; • Izraziti brigu i provjeriti bezbjednost; • Uvjeriti pacijentkinju da ima stalnu podršku svog doktora/ice i da dolazi

na preglede kad god ima potrebu; • Pratiti da li pacijentkinja-žrtva ide na preglede u druge službe koje služe

kao neki drugi vid podrške. Ako žrtva ne želi da priča o nasilju, treba dokumentovati da je postupak

procjene sproveden, pružiti verbalnu podršku i zakazati kontrolni pregled. Ako postoji sumnja na nasilje, zabilježiti na osnovu čega se sumnja da

nasilje postoji.


94


95

ANEKS 1.

DOKUMENTOVANJE NASILJA (FORMULARI) Dokumentovanje nasilja u zdravstvenoj ustanovi Dokumentovanje nasilja treba da radi obučen/a zdravstveni radnik/ca.

Dobro sačinjena medicinska dokumentacija je od velike važnosti za preven-ciju nasilja. Pored toga njome se obezbjeđuju neposredni dokazi počinjenog nasilja i zlostavljanja koja može biti od izuzetnog značaja za sudski proces. Zdravstvena dokumentacija se mora pažljivo i profesionalno čuvati te mora sadržavati slijedeće podatke:

Osnovni podaci: 1. Osnovni razlog zbog koga je moguća žrtva nasilja došla u zdravstvenu

ustanovu; 2. Detaljan zapis o zlostavljanju i vezi sa postojećim zdravstvenim problemom; 3. Zapis o zdravstvenim problemima koji bi mogli biti rezultat zlostavljanja; 4. Dokumentovanje o sadašnjem i ranijem zlostavljanju uključujući: socijal-

no stanje, vezu sa nasilnikom/com,i njegovo/njeno ime (ako je moguće); 5. Izjavu pacijenta/kinje o tome šta mu/joj se dogodilo (upotrijebiti njego-

ve/ne riječi); 6. Datum, vrijeme i mjesto gdje se nasilje dogodilo; 7. Izgled i psihičko stanje pacijenta/kinje; 8. Predmet i/ili oružje koje je upotrijebljeno; 9. Dokumentovanje prijetnji ili psihičkog zlostavljanja; 10. Imena ili opis svjedoka nasilja.

Podaci o fizikalnom pregledu treba da sadrže: 1. Nalaze vezane za pretrpljeno nasilje; 2. Detaljan opis povreda, uključujući vrstu, broj, veličinu, boju, lokalizaci-

ju i način povređivanja, ukoliko je moguće; 3. Povrede treba ucrtati na skici tijela; 4. Obezbijediti fotografije u boji, ukoliko je moguće.

Laboratorijske i ostale dijagnostičke procedure: 1. Dokumentovati rezultate laboratorijskih testova;


96

2. Dokumentovati rendgen snimke; 3. Dokumentovati rezultate ostalih dijagnostičkih procedura koje imaju ve-

ze sa nasiljem.

Bilješku o procjeni, upućivanju i praćenju: 1. Zabilježiti informacije o zdravlju pacijenta/kinje; 2. Zabilježiti nformacije o bezbjednosti, uključujući i mogućnost ubistva i

samoubistva (prema njenoj/njegovoj i vašoj procjeni); 3. Zabilježiti gde je upućen/a; 4. Zabilježiti datum i vrijeme zakazanog kontrolnog pregleda.


97

ANEKS 2.

Obrazac 1.

DOKUMENTOVANJE NASILJA U PORODICI

Naziv zdravstvene ustanove: ______________________________________ Mjesto: ________________________________________________________ Doktor/ka medicine: _____________________________________________ Medicinska sestra / tehničar: _____________________________________ Formular Datum pregleda: _________________ Vrijeme pregleda: ______________

1. Osnovni podaci o osobi koja je moguća žrtva nasilja: Ime, ime oca i prezime: _________________________________________ Jedinstveni matični broj: ________________________________________ Pol _________

2. Osnovni podaci o djeci: Broj djece ________________________ Godine starosti djece ________________ Pol _________

3. Podatke daje: Ime i prezime: ________________________________________________ Jedinstveni matični broj: _______________________________________ 4. Razlog javljanja u zdravstvenu ustanovu (zaokruži): a) pacijent/kinja prijavljuje nasilje: Da Ne b) ako „ne”, na osnovu čega je posumnjano na nasilje: ____________________________________________________________

____________________________________________________________


98

Da li je intervenisala policija: Ne Da (naziv policijske stanice) ___________________________________________________________ ___________________________________________________________

5. Informacije koje se odnose na nasilni događaj: Gdje se dogodilo nasilje:

Datum: ______________________ Vrijeme: ________________________ Nasilnik: Poznat __________________ Nepoznat ____________________

Suprug/a Istopolni partner/ka Sestra Staratelj/ka

Bivši suprug/a Otac Sin Djed

Sadašnji partner/ka Majka Kćerka Baka

Bivši partner/ka Brat Rođak/a Drugo, navesti

Ako je poznat nasilnik/ca, navesti odnos sa žrtvom: Opis događaja (koristite riječi pacijenta/kinje) ___________________________________________________________ ___________________________________________________________ ___________________________________________________________

6. Vrsta nasilja 1. Fizičko nasilje Da Ne 2. Seksualno nasilje: a.__________________________________________________________ prisiljavanje na seksualni odnos _________________________________

b.__________________________________________________________ prisiljavanje na neželjene seksualne radnje _________________________

c. ponižavajući seksualni odnos _______________________________

d. prisiljavanje na prostituciju ________________________________


99

e. drugo: __________________________________________________

3.Emocionalno/psihičko nasilje a. vrijeđanje: _________________ zabrane____________________ b. zastrašivanje _______________ prijetnje ___________________ c. drugo: _______________________________________________

7. Orijentaciona procjena psihičkog stanja pacijenta/kinje(zaokruži): Komunikativan/a nekomunikativan/a uznemiren/a drugo: ______________________________________________________

Pitanja od medicinskog značaja: a) Da li je pacijentkinja trudna? Ne Ne zna Da (Upisati nedelju trudnoće:________). b) Da li boluje od neke hronične bolesti? Ne Ne zna Da Ako DA od koje? _____________________________________________

Istorija zlostavljanja: 1. Da li postoje podaci ili znaci o povređivanju u prošlosti? Da Ne 2. Da li daje podatke o povređivanju u prošlosti? Da Ne 3. Ostali važni medicinski podaci: poremećaj spavanja ___________________________________________ hronični bolovi _______________________________________________ glavobolje ___________________________________________________ zloupotreba lijekova ili drugih psihoaktivnih supstanci ________________ drugo(navesti): _______________________________________________

1.Fizikalni pregled: ____________________________________________________________ ____________________________________________________________

2.Izgled odjeće(opisati eventualne tragove nasilja) ____________________________________________________________ ____________________________________________________________


100

3.Tjelesne povrede (zabilježiti vrstu, oblik, veličinu, boju povrede, te ih obilježiti što vjerodostojnije na skici tijela):

___________________________________________________________ ___________________________________________________________

Napomena: ___________________________________________________________ ___________________________________________________________

Fig. 1 Skice tijela (osjenčiti dijelove tijela na kojima su vidljive povrede)


101

Fig.1 Skica tijela žene (osjenčiti dijelove tijela na kojima su vidljive povrede)


102

Fig.2 Skica tijela djeteta (osjenčiti dijelove tijela na kojima su vidljive povrede)


103

Fig.3 Skica tijela muškarca (osjenčiti dijelove tijela na kojima su vidljive povrede)


104


105

ULOGA I ZNAČAJ NEVLADINIH ORGANIZACIJA U SPREČAVANJU NASILJA U PORODICI

Uvod

Nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini su iznijele proces prepozna-vanja domaćeg nasilja kao neprihvatljivog ponašanja i ujedinile se oko pritisa-ka na institucije vlasti da priznaju pravo na život slobodan od nasilja u porodi-ci. Uporedo sa radom na senzibilizaciji javnosti i lobiranju za zakonske pro-mjene, nevladine organizacije su osnovale i prve servise podrške ženama koje su preživjele, trpe ili su žrtve nasilja u porodici. SOS telefoni i usluge besplat-ne pravne i psihosocijalne pomoći i podrške su prve aktivnosti koje su nevladi-ne organizacije ponudile ženama koje su imale i imaju problem sa nasiljem unutar svojih porodica. Zagovaranje za izmjene postojećih zakona i donošenje novih kojima bi se nasilje u porodici prepoznalo kao društveno opasno pona-šanje, ali i unaprijedila njihova primjena, samo su dio aktivnosti u kojima su nevladine organizacije danas prepoznate kao akterke promjena. Dugogodišnji rad na ostvarivanju pretpostavki za uspostavljanje i finansiranje sigurnih kuća u kojima bi se pružalo zaštita pred nasiljem, ali i ponudili programi samoosna-živanja i izlaska iz situacija nasilja, te pritisak na domaće vlasti kako bi prepo-znale problem i svoju obavezu da se, osim priznavanja prava ženama na život bez nasilja, angažuju na stvaranju uslova u kojima će se u ovom pravu moći nesmetano uživati, a u slučaju kršenja, obezbijediti blagovremenu i adekvatnu zaštitu, su aktivnosti na kojima nevladine organizacije sa područja cijele Bosne i Hercegovine tijesno sarađuju. Rad sa službenim osobama koje se u svom ra-du susreću sa problemom nasilja u porodici, prvenstveno predstavnicima po-licije i centara za socijalni rad, kroz edukativne programe ali i zajednički rad na terenu, imaju za cilj unapređenje multisektoralnog pristupa problemu nasi-lja protiv žena uopšte, a posebno nasilja u porodici i porodičnoj zajednici. Pos-ljednjih desetak godina nevladine organizacije iz Bosne i Hercegovine učest-vuju u međunarodnoj kampanji „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja nad ženama” i grade svoje kapacitete dodatnim edukacijama, neformal-nim i formalnim, kako bi se što bolje osposobile za rad na sprečavanju nasilja u porodici i unapređenju položaja žena koje su ga preživjele, koje ga trpe ili su žrtve. Uloga muškaraca i veza između maskuliniteta i nasilja u porodici je ob-last u kojoj nevladine organizacije pokušavaju pronaći partnere sa kojima bi proširile mrežu podrške žrtvama i ukazale da rad na prevenciji i sprečavanju nasilja u porodici nije samo ženski, već podjednako, problem i žena i muškara-


106

ca, te da zajednički rad na uklanjanju uzroka ovog problema može dovesti do promjena. Ukratko, nevladine organizacije su iznijele i iznose ogroman posao u radu na prevenciji i sprečavanju nasilja u porodici.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske određuje nasilje u poro-dici, a posebno nasilje prema ženama i djeci unutar porodice, kao teško kršenje že-nskih ljudskih prava i prava djece koje ozbiljno sputava članove porodice i lica koja se nalaze u odnosu bliskih socijalnih veza (bez obzira da li među njima posto-ji ili je postojala zajednica života), da uživaju u svojim pravima i slobodama na principima ravnopravnosti polova, i u javnoj i u privatnoj sferi života.

Domaće nasilje je problem koji, bez obzira na njegovu učestalost i posljedi-ce, nije bio prepoznat unutar pravne regulative Republike Srpske sve do 2000. godine. Tek su tada Krivičnim zakonikom inkriminisana ponašanja kojima se ugrožava psihički, fizički i seksualni integritet člana porodice i predviđa go-njenje po službenoj dužnosti. Ipak, zakonsko prepoznavanje nasilja u porodici i priznavanje prava na život bez nasilja unutar porodice nije bilo dovoljno da se i stvarno zaštite žrtve ove vrste rodno zasnovanog nasilja. Nasilju se i dalje pristupalo kao privatnom, porodičnom problemu, problemu koji treba da se rješava u okviru porodice i u koji se država ne treba miješati. Ovakav stav se, nažalost, bez obzira na pravnu regulativu koja je u međuvremenu usvojena, prema svjedočenju žena koje su preživjele domaće nasilje, i danas prepoznaje kao dominantan u slučajevima intervenisanja. Žene koje su preživjele ili preži-vljavaju domaće nasilje iskazuju nezadovoljstvo institucionalnom podrškom, smatraju da su intervencije u slučajevima domaćeg nasilja neadekvatne i da je državna zaštita usmjerena prema nasilniku, a ne prema njima kao žrtvama. Iz-ražavaju svoje nezadovoljstvo odnosom službenih osoba koje su ispred institu-cija zadužene za rad na domaćem nasilju i smatraju da im ni buduće obraćanje ne bi donijelo bitnije pomake ka rješavanju problema i da se, radi toga, u bu-dućnosti neće obraćati institucijama za pomoć.

Pravni osnov funkcionisanja Sigurnih kuća

Jedina aktivnost nevladinih organizacija koja je i zakonski prepoznata i za koju je unutar pravne regulative propisana procedura rada je aktivnost sigurnih kuća. Sigurne kuće za žene žrtve domaćeg nasilja su unutar pravnog sistema Republike Srpske po prvi put pomenute Zakonom o zaštiti od nasilja u poro-dici, a zatim i Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti od nasilja u porodici koji je članom 4 stav 2 propisao da radi obezbjeđenja fizičke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici, bez straha i opasnosti, policija i centar za socijalni rad, odnosno služba socijalne zaštite mogu, uz


107

prethodni pristanak žrtve, privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u odgovarajući sm-ještaj (u daljem tekstu: sigurna kuća). Ova mjera se može odrediti u trajanju koje je potrebno radi ostvarenja cilja koji se želi njenim izricanjem postići, ali ne može trajati duže od tri mjeseca a najduže do završetka postupka i izvršenja rješenja kojim se počiniocu nasilja izriče zaštitna mjera. Pravilnikom o načinu i mjestu sprovođenja zaštitne mjere obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja u porodi-ci (Službeni glasnik Republike Srpske 97/06), uređuje se mjesto i način spro-vođenja ove mjere. Stavom 2 člana 3 ovog Pravilnika, pod sigurnom kućom podrazumijeva se određeni prostor, oprema i kadar u kojoj se sprovodi zaštitna mjera obezbjeđenja zaštite žrtava nasilja, a stavom 3 da na osnovu rješenja suda sigurna kuća prima na privremeni smještaj i zbrinjavanje korisnike, dok se nadležnost sigurne kuće, prema članu 4 Pravilnika, određuje prema prebiva-lištu ili boravištu korisnika.

Do jula 2008. godine su, na području Republike Srpske, otvorene tri sigurne kuće: u Banjoj Luci, Modriči i Prijedoru, sve tri od strane nevladinih organizacija i to Udruženih žena Banja Luka, Budućnosti iz Modriče i Fondacije za obrazovanje, razvoj i socijalnu zaštitu djece iz Prijedora. Članovima 5 - 13 Pravilnika propisuju se uslovi u pogledu prostora, opreme i stručnih i drugih radnika, članom 14 obave-ze korisnika o poštovanju kućnog reda, a članom 19 obaveza vođenja evidencije o korisnicima sigurne kuće na za to propisanom obrascu na način propisan članom 18. Zakona o ravnopravnosti polova BiH (Službeni list BiH 16/03).

Procedure prijema u Sigurne kuće

Prema članu 3, stav 3 Pravilnika o načinu i mjestu sprovođenja zaštitne mjere obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja u porodici, rješenje o smještaju u sigurnu kuću izriče sud za prekršaje. U praksi se ovakvo rješenje nije imalo prilike vidjeti. Iz-mjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (članu 4) mijenja se član 7 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i propisuje, stavom 2, da: „radi obez-bjeđenja fizičke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici, bez straha i opasnosti, policija i centar za socijalni rad, odnosno služba socijalne zaštite mogu, uz prethodni pristanak žrtve, privremeno zbrinuti žrtvu nasilja [u porodici] u odgovarajući smještaj (u daljem tekstu: sigurna kuća).”

Stav nevladinih organizacija je da bi svim subjektima zaštite za koje zakon propisuje da su obavezni postupati u slučajevima koji podrazumijevaju zaštitu žrtava porodičnog nasilja (članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici su kao takvi prepoznati policija, tužilaštva, centri za socijalni rad, službe socijalne zaštite i sud), ali i nevladinim organizacijama koje vode sigurne kuće, trebalo dozvoliti mogućnost i dati pravo da, radi obez-


108

bjeđenja fizičke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici, privremeno zbrinjavaju žrtve nasilja u sigurne kuće.

Osnovne informacije o sigurnoj kući

Šta je sigurna kuća i kome je namijenjena? • Sigurna kuća namijenjena je privremenom zbrinjavanju žena i njihove

djece - žrtava porodičnog nasilja i predstavlja realizaciju prava žrtve nasi-lja u porodici na fizičku i psihičku sigurnost, odnosno, zaštiti života, tje-lesnog integriteta i duševnog zdravlja i sprečavanju daljeg nasilničkog po-našanja u porodici (član 2 Pravilnika o načinu i mjestu sprovođenja za-štitne mjere obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja u porodici i član 4. Izmjena i dopuna Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, izmijenjeni član 7. stav 2).

• Trajanje boravka u Sigurnoj kući: • Zaštitna mjera smještaja u sigurnu kuću može se realizovati u trajanju

od najviše 3 (tri) mjeseca; • Izuzetno, trajanje boravka u Sigurnoj kući može se produžiti još tri mje-

seca, odnosno do završetka postupka i izvršenja rješenja o izricanju privremene mjere počiniocu nasilja (čl. 4. Izmjena i dopuna Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, izmijenjeni član 7. stav 5).

Način smještaja u sigurnu kuću • Smještaj u sigurnu kuću se vrši na osnovu Rješenja koje donosi nadležni

Centar za socijalni rad, odnosno nadležna Policijska stanica (čl. 4. Izmjena i dopuna Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, izmijenjeni član 7. stav 2);

• Nadležnost sigurne kuće za sprovođenje zaštitne mjere određuje se pre-ma prebivalištu, odnosno boravištu korisnice, a u nedostatku sigurne ku-će na području prebivališta ili boravišta korisnice, sud (policija ili centar za socijalni rad) će svojim rješenjem odrediti mjesto provođenja zaštitne mjere (član 4 stav 1 Pravilnika o načinu i mjestu sprovođenja zaštitne mjere obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja u porodici).

Šta se korisnicama obezbjeđuje u sigurnoj kući • Korisnicama smještenim u sigurnu kuću se obezbjeđuje boravak u po-

sebnoj prostoriji u sigurnoj kući (član 2. Ugovora o boravku u Sigurnoj kući Banja Luka);

• Korisnicama smještenim u sigurnu kuću obezbjeđuje se adekvatan struč-ni pristup, a naročito:


109

a) prilikom prijema korisnice u sigurnu kuću na osnovu rješenja suda (policije ili centra za socijalni rad);

b) izrade individualnog programa tretmana korisnice (terapijski, vaspit-no-obrazovni rad, okupacionog i radnog angažovanja, kulturno-za-bavnih aktivnosti, rekreativnih aktivnosti i dr.) koji se sačinjava za period od sedam dana;

c) u toku adaptacionog perioda; d) stvaranjem uslova za uspostavljanje ili održavanje kontakata sa poro-

dicom, srodnicima i okolinom; e) u toku individualnog i grupnog rada sa korisnicom (član 13 Pravilni-

ka o načinu i mjestu sprovođenja zaštitne mjere obezbjeđenja zaštite žrtve nasilja u porodici).

Osnovna pravila boravka u sigurnoj kući: • Svaka korisnica se po prijemu u sigurnu kuću upoznaje sa osnovnim

pravilima boravka u sigurnoj kući i potpisuje Ugovor o boravku u sigur-noj kući kojim se preciziraju međusobna prava i obaveze tokom boravka u sigurnoj kući;

• Sve korisnice su ravnopravne i jednako vrijedne bez obzira kojoj naciji, državi, rasi, klasi, vjeri, etnicitetu, seksualnoj orjentaciji pripadale;

• Nije dozvoljena diskriminacija i vrijeđanje po bilo kojoj osnovi; • Radni doprinos korisnice mora biti u skladu sa propisanim pravilima i

ličnim mogućnostima, znanju i snazi, te sklonostima korisnice; • Korisnice sigurne kuće imaju različite potrebe, neophodno je poštovati

tuđe da bi sopstvene bile ispoštovane; • Poteškoće se iznose i rješavaju na zajedničkim sastancima (član 8 Ugo-

vora o boravku u sigurnoj kući Banja Luka ).

Obaveze korisnica za vrijeme boravka u sigurnoj kući • Održavanje zajedničkog prostora obaveza je svih korisnica sigurne kuće

starosti iznad 16 godina; • Raspored svih kućnih obaveza kuhanja i održavanja unutrašnjeg i vanjs-

kog prostora planira se na sedmičnom nivou na zajedničkim sastancima; • Sedmični raspored obaveza i imena zaduženih korisnica za realizaciju

utvrđenih zadataka objavljuju se na za to određenom vidnom mjestu (oglasnoj ploči);


110

• Svaki kvar do kojeg dođe obavezno se prijavljuje kako bi se na vrijeme otklonio;

• Obroci se uzimaju u za to predviđeno vrijeme: doručak do 10 sati, ručak između 14 i 16 sati, a večera između 19 i 21 sat;

• Djeca moraju biti u krevetu do 22 sata; • Korisnice imaju pravo biti budne cijelu noć u prostoru dnevnog borav-

ka, ali tako da svjetlošću, bukom i svojim nespavanjem ne smiju uzne-miravati druge korisnice;

• Televizor ne smije biti uključen cijeli dan već prema dogovoru sa koor-dinatoricom sigurne kuće ili za gledanje određenih emisija;

• Nije dozvoljeno davanje adrese, telefonskog broja ili bilo koje druge in-formacije koja bi ugrozila postojanje sigurne kuće bez prethodne dozvo-le stručnog tima sigurne kuće;

• Ne dozvoljava se primanje posjeta u sigurnoj kući; • Djeca ne smiju odgovarati na telefonske pozive ni otvarati ulazna vrata

iz sigurnosnih razloga; • Ne dozvoljava se nasilničko ponašanje i upotreba fizičke sile prema

vlastitoj djeci, djeci drugih korisnica sigurne kuće, kao ni prema ko-risnicama sigurne kuće;

• Ne dozvoljava se upotreba alkohola, droga i tableta. Terapija se uzima uz odobrenje nadležne medicinske sestre;

• Ne dozvoljava se pušenje u krevetu ili zajedničkom prostoru. Pušenje je doz-voljeno samo ako Sigurna kuća ima posebnu prostoriju za takve namjene;

• Ne dozvoljava se oštećenje ili otuđenje imovine sigurne kuće. Sve nastale šte-te korisnice nadoknađuju ukoliko su namjerno ili nepažnjom prouzrokovane;

• Ne dozvoljava se držanje kućnih ljubimaca u kući; • Ne dozvoljava se stvaranje buke (član 5 Ugovora o boravku u sigurnoj

kući Banja Luka).

Pravila koja se odnose na rad korisnica sa stručnim timom • Obavezne razgovore sa stručnim timom sigurne kuće; • Pridržavanje individualnog programa tretmana tokom cijelog boravka; • Učešće u individualnom i grupnom radu; • Učešće u radionicama koje planira stručni tim; • Učešće na zajedničkim sastancima na kojima se pravi raspored nedelj-

nih zadataka (član 6. Ugovora o boravku u sigurnoj kući Banja Luka).


111

Iskustva Udruženih žena Banja Luka vezano za dosadašnje prakse smještaja žena koje su preživjele domaće nasilje u sigurnu kuću

Od 1. maja 2007. godine je na području Grada Banja Luka sa radom počeo Tim za pružanje pomoći i podršku žrtvama porodičnog nasilja. Pored predstav-nika policije, tim čine i predstavnik/ca Centra za socijalni rad i predstavik/ce Udruženih žena. Mobilni tim radi 24 sata dnevno, 7 dana u sedmici i funkci-oniše na način da se na poziv policiji ili nekom od subjekata koji su uključeni u rad Tima, obavještavaju ostali članovi koji, nakon izlaska na teren preduzi-maju, u zavisnosti od konkretnog slučaja, odgovarajuće korake. Ukoliko se procijeni da bi se u naredna 24 časa nasilje moglo ponoviti i i time ugroziti fizičko i psihičko stanje žrtve/ava, pa čak dovesti u pitanje i ugroženost nje-nog/njihovih života, donosi se odluka da se ista/e/i smjesti/e u Sigurnu kuću.

Žrtve nasilja u porodici koje nisu imale prebivalište ili boravište na podru-čju Grada Banja Luka smještane su u Sigurnu kuću na osnovu procjene nad-ležne policijske stanice mjesta odakle žrtve dolaze ili procjene Udruženih žena uz prethodni dogovor sa Centrom za socijalni rad Banja Luka. S obzirom da je u dosadašnjem periodu broj prijavljenih žrtava nasilja u porodici sa drugih op-ština bio daleko veći, u obzir smo uzimali samo one slučajeve koji su zahtije-vali hitnost u reagovanju i za koje smo procijenile da ne mogu čekati rješenje nadležnih centara za socijalni rad koji u to vrijeme, ni po Zakonu, nisu imali obavezu da takva rješenja donose a nisu imali predviđenu mogućnost da takvo rješenje, ni po Zakonu o socijalnoj zaštiti, ali ni internim aktima centara u pita-nju, donesu niti da plate troškove boravka žrtava u Sigurnoj kući jer nisu imali planirana sredstva u svojim budžetima iz kojih bi se ovi troškovi pokrivali. Mišljenja smo da su mnoge žene sa djecom koje su žrtve i preživjele nasilja zadržavale znatno kraći vremenski period od potrebnog u cilju njenog potpu-nog osnaživanja i osposobljavanja za novi život sa svojom djecom bez nasilja.

Vrste usluga koje se pružaju žrtvama domaćeg nasilja na primjeru Sigurne kuće u Banja Luci

Žene koje su žrtve i preživjele nasilja u porodici se po smještaju u sigurnu kuću upoznaju sa svim pravilima koja postoje unutar sigurne kuće i potpisuju Ugovor o boravku. Formu i sadržaj Ugovora o boravku odobrilo je Ministarst-vo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.

Stručni tim Sigurne kuće je na raspolaganju korisnicama svakog radnog dana, u Banja Luci je to u periodu od 07-15 časova, dok je medicinska briga obezbijeđena tokom 24 časa u slučaju postojanja potrebe za pružanjem pomoći i rješavanjem eventualnih problema.


112

Korisnice svakodnevno prolazile kroz individualni rad sa socijalnom radni-com i koordinatoricom pojedinačno, kao i u timu.

Dva puta sedmično sa korisnicama radi klinička psihologinja u zavisnosti od potreba korisnice i njene djece, ukoliko su i djeca smještena u sigurnu kuću, što je najčešći slučaj. U toku boravka svim korisnicama je na raspolaganju pravna pomoć u smislu davanja pravnih savjeta i pisanja tužbi, najčešće za razvod bra-ka, preuzimanja starateljstva nad djecom i podjelu imovine zajednički stečene za vrijeme trajanja braka ili druge zajednice koja je izjednačena sa bračnom.

Prvog dana u sedmici se pravi raspored predviđenih aktivnosti kao vid rad-no-okupacione terapije. Radno-okupaciona terapija sadrži određene unutrašnje i vanjske kućne aktivnosti koje se ponavljaju svakodnevno, jednom sedmično ili samo jednom. Svakodnevne aktivnosti podrazumijevaju održavanje čistoće zajedničkih prostorija kao i pravljenje hrane. Svaka klijentica je po određenom rasporedu zadužena za spremanje obroka za taj dan. Sastanci sa stanarkama se održavaju po potrebi, u zavisnosti od pojave određenih problema korisnica.

U okviru radno-okupacione terapije provode se radionice koje se, za sada, sastoje od rada na površinama na staklu, drvetu i keramici. Za ovaj vid radioni-ca korisnice i djeca odraslije dobi pokazuju veliko interesovanje zbog opušta-jućeg efekta oslobađanja od trenutnih problema koje ih zaokupljuju. Kako se ukazala potreba da se radno-okupaciona terapija proširi i na druge aktivnosti, u toku je nastojanje da se obezbijede donatorska sredstva za uvođenje novih oblika terapija.

Djeca u sigurnoj kući imaju pomoć osoblja u smislu sticanja novih znanja i vještina. Osoblje sigurne kuće je svakodnevno pojedinačno ili u grupi učilo ili dopunjavalo znanje djece o različitim temama, ali i radilo sa djecom u pravcu sticanja određenih navika. Radionice se najčešće odvijaju u poslijepodnevnim časovima i traju od 15 do 120 minuta. Aktivnosti koje se provode u radu sa dje-com uključuju četiri vaspitno obrazovna područja i to: fizičko i zdravstveno vas-pitanje, spoznajni razvoj, kreativnu kulturu i rad i socijalno emocionalni razvoj. Najčešće se sa djecom radilo u jednoj grupi tako da su se radionice prilagođa-vale različitim uzrasnim grupama i imale su različit stepen pomoći od osoblja.

Djeca školskog uzrasta prelaze u školu koja je najbliža lokaciji sigurne ku-će. Procedura premještanja se obavlja u roku od 24 sata, tako da djeca nastav-ljaju sa nastavnim planom i programom bez zaostajanja. U situacijama dolaska djece srednjoškolskog uzrasta, premještaj se po istoj proceduri obavlja u jednoj od škola u Banja Luci koja odgovara stepenu stručnosti prvobitne škole.

Razgovori sa korisnicama sadrže i elemenat razmatranja mogućih rješenja problema i pronalaska izlazne strategije u cilju najboljeg interesa. Jedan od os-


113

novnih problema je pronalazak posla, odnosno, zapošljavanje korisnica. Naša iskustva sa dosadašnjim korisnicama su pozitivna, jer smo uspjele pronaći ade-kvatna rješenja u pronalasku izlaznih strategija. Problem je dodatno otežavala činjenica da se u najvećem broju slučajeva radilo o ženama sa niskim ili nepot-punim obrazovanjem. Osamnaest osoba koje su smještene u Sigurnu kuću nisu imale nikakav posao, ali je pet korisnica u toku ili nakon izlaska iz Sigurne kuće pronašlo stalni ili privremeni posao.

Izlaskom iz sigurne kuće naš rad sa korisnicama ne prestaje, tačnije, on se produžava na period od godinu dana nakon izlaska u smislu davanja podrške u daljem osamostaljenju i praćenja kompletnog slučaja.

Iskustva Sigurne kuće Modriča

Pravna pomoć Sve klijentice koje su boravile u sigurnoj kući, kao i djeca bez roditeljskog

staranja/praćenja imali/a su pravnu pomoć i savjetovanje kako bi bile/a upoz-nate/a sa svojim pravima, koja su neophodna za ostvarivanje njihovih daljnjih ciljeva. Npr. upoznavanje sa postupkom brakorazvodne parnice, koja su doku-menta neophodna za pokretanje postupka, koje institucije su uključene u pro-ces, povjera djece na brigu i staranje, proces smještaja djece u hraniteljske po-rodice ili institucionalno zbrinjavanje i niz dr. pravnih savjeta.

Psihološki (savjetodavni i terapijski) rad Psihoterapijski rad u skloništu obuhvata intervencije unutar kriznog zbri-

njavanja žrtava, obrade traumatskih događaja, emocionalnog osnaživanja, tera-pijskog tretmana specifičnih emocionalnih poremećaja....

U širem spektru psiholoških aktivnosti imamo psihološke radionice sa dje-com, kao i grupni rad sa ženama. Ove aktivnosti obuhvataju edukativne radio-nice na različite teme, kao što su uspješno prevazilaženje i izlazak iz konflikta, nasilje i mehanizmi njegovog preživljavanja, podizanje samopouzdanja, organi-zovanje kreativnih igraonica... Osim toga, grupni rad sa ženama, žrtvama na-silja, uvijek ima kako terapijski tako i edukativni efekat. To znači da grupni rad sa ženama često uključuje i principe radioničarskog rada (kada to teme i karak-teristike grupe dozvoljavaju). Na ovaj način se ne djeluje isključivo na emo-cionalnu, nego i na kognitivnu komponentu ličnosti naših korisnica usluga.

Sve korisnice prolaze kroz određeni psihološki program, od početne emo-cionalne stabilizacije, preko obrade traumatskih simptoma do osnaživanja i ra-da na specifičnim (neurotskim) tegobama. Efekti ovog rada mjere se stepenom


114

njihove emocionalne osnaženosti (u smislu odsustva težih simptoma anksiozno-sti, depresivnosti....) i njihove sposobnosti da se ponovo uključe u svakodnevno socijalno funkcionisanje. Efekat ovog rada, naravno, direktno zavisi od dužine boravka žene u skloništu, njene socijalne mreže u koju se vraća, prethodne dužine izloženosti nasilju, stepena obrazovanja, ekonomske samostalnosti...

U skladu s tim sve žene, koje borave u skloništu, dobiju najmanje jedan od sljedećih tretmana:

• početno osnaživanje, vraćanje osjećanja sigurnosti i povjerenja, • procjenu dubine traumatske povrede i psihološke intervencije u skladu s tim, • procjenu postojanja i terapijski rad na, eventualnom, dubljem emoci-

onalnom poremećaju, • eventualni terapijski rad u grupi (u skladu sa trenutnim stanjem, potre-

bama i korisnosti ove vrste rada). Rad sa djecom podijeljen je na rad sa mlađim uzrastom (ispod 7 godina) i

rad sa starijim uzrastom (preko 7 godina). Bez obzira na uzrast, uvijek se teži osnaživanju djece, pruža im se pomoć u lakšem sticanju uvida u ono što im se desilo (ili se dešava) i načinima kako da se ubuduće nose sa emocijom straha, osjećanja krivice...

Mlađi uzrast, obično, prolazi kroz terapiju igrom, crtežom ili grupnim radom sa djecom. Efekte ovog rada najbolje mjerimo stepenom njihove prilagođenosti i emocionalne stabilnosti tokom boravka u skloništu, a o dugotrajnim efektima je teško govoriti, s obzirom na neizvjesnu budućnost koja ih, uglavnom, čeka.

Socijalni rad

Individualni i grupni razgovori Individualni razgovori obavljaju se sa svakom klijenticom u cilju stvaranja

rješenja. Radi se na realnom sagledavanju stanja u kojem se nalaze, upoznava-nju postojećih resursa i kreiranja plana kako izaći iz postojeće situacije. Svaku realnu odluku podupiremo i osnažujemo ih kako bi smogle snage da izdrže proces do njegove realizacije.

Struktura žena u grupama je različita, jer potiču iz različitih socijalnih sre-dina, različitog su obrazovnog nivoa, različitih starosnih godina, neke nisu so-cijabilne i teško uspostavljaju socijalni kontakt. Cilj grupnih razgovora jeste da se postigne prevazilaženje različitosti, uspostavljanje socijalnih kontakata, raz-mjena iskustava i načina izlaženja iz problema.


115

Izgradnja socijalne mreže podrazumjeva uspostavljane i obnavljane pokida-nih veza između članova porodice. Cilj je obnoviti i ojačati socijalnu mrežu, kako bi se postigla pomoć i podrška za daljnju saradnju i izlaženje iz kriznih situacija. Uspostavljanje socijalne mreže je veoma bitno za psihosocijalnu re-integraciju korisnika.

Za svaku klijenticu se kroz uzimanje socioanamnestičkih podataka stiče uvid u njenu ličnu problematiku, te se i preduzimaju koraci daljeg zbrinjavanja (ono-liko koliko je u domenu naših mogućnosti, a ponekad i izvan toga). U skladu s tim lično intervenišemo u njenom daljem zbrinjavanju, počev od uvezivanja sa rodbinom koja bi bila od pomoći, do intervencija kod poslodavaca (bilo da je potrebno zaposlenje ili prolongiranje bolovanja, odmora i sl).

Za svaku od njih neophodno je intervenisati i u lokalnim centrima za soci-jalni rad, tražeći od njih da se zauzmu za svaki pojedinačni slučaj, a naročito kada je riječ o ženama sa djecom.

Osim pomenutog, preduzimaju se aktivnosti iz domena socijalnog rada, na-ročito kod onih koje se odluče na povratak u bračnu (partnersku) zajednicu, gdje nastojimo obezbijediti pojačan nadzor centara za soc. rad, kao i veći nad-zor policije.

O efektima ovog rada najbolje govore podaci dobijeni u „after care“ aktiv-nostima, gdje je uočen napredak u socijalnom funkcionisanju kod većine naših korisnica. Nešto lošije podatke dobijamo kada je riječ o djeci, jer je ovdje objektivno naš uticaj najmanji.

Body terapija Podrazumijeva manuelnu masažu odgovarajućih tačaka na tijelu kojom se

postiže dobra fizička relaksacija kao i osjećaj zadovoljstva, a na taj način se vraća i jača samopouzdanje. Masiranjem određenih tačaka postiže se tjelesna relaksacija i žene su naučile na koji način se mogu osloboditi stresa i negativne energije, a što im pomaže u daljem psihoterapijskom radu koji ima za cilj njihovo osnaživanje i stabilizaciju.

Medicinski rad U skloništu se po prijemu obavljaju razgovori sa klijenticama i djecom na

osnovu kojeg se dobija uvid u psihofizičko stanje i pravi dalji plan rada. Tada se pravi plan rada za svaku klijenticu/dijete koja podrazumijeva zdravstveno prosvjećivanje i potrebne medicinske intervencije.

Medicinski rad podrazumijeva medicinsku obradu svake klijentice i djeteta koje/i prođu kroz sigurnu kuću. Cilj uzimanja medicinskih podataka (lična ili


116

heteroanamneza) i medicinske dokumentacije ukoliko je klijentica ima je praćenje objektivnih i subjektivnih simptoma i znakova koji su bitni procjeni-telji daljeg plana rada koji u određenim situacijama zahtjeva uključivanje lje-kara određenih specijalnosti, vađenje nalaza kao i primjena odgovarajuće tera-pije (sekundarna prevencija).

Cilj zdravstvenog prosvjećivanja jeste da se zainteresuju za svoje zdravlje, edukuju o prevenciji mnogih bolesti i stanja, nauče i usvoje znanja koja su im potrebna i koja će im pomoći da lakše prebrode trenutnu bolest i situaciju i koji svojim usvajanjem mogu da prenesu na svoje bližnje i okolinu.

Medicinske intervencije obuhvataju terapije, kao što su: mjerenje krvnog pritiska, pulsa, tjelesne temperature, davanje propisane terapije, primjena raz-nih čajeva, sirupa, previjanje, stavljanje obloga, higijensko - dijetetskog režima su od izuzetne važnosti kao i prema potrebi angažovanje odgovarajućeg struč-nog zdravstvenog lica.

Pedagoški rad Individualni rad sa djecom podrazumijeva savjetodavne razgovore, peda-

goško ispitivanje u odnosu na vaspitno obrazovni status djeteta i u skladu s tim vaspitno-obrazovni rad sa djetetom, te pružanje pomoći u obavljanju školskih zadataka, praćenje djeteta u adaptacionom periodu i njegovo funkcionisanje u grupi, pružanje neposredne pomoći u prevazilaženju teškoća.

Grupni rad podrazumijeva grupne razgovore sa djecom o organizovanju slobodnog vremena, ličnoj higijeni i higijeni grupe, te grupne razgovore u cilju operativnog rješavanja nastalih problema u organizaciji (funkcionisanju grupe, radu i disciplini, nepristojnom ponašanju i sl). Grupni rad podrazumijeva i edu-kativno-kreativne radionice koje imaju i terapijsku namjenu jer djeca uglavnom imaju iste probleme kao i njihove majke (psihosomatske poremećaje kao što su glavobolja, depresija, problemi sa spavanjem, osjećaj beznadežnosti i izgubljeno-sti, anaksioznost...), te je usmjeren i na obradu traumatskog događaja, pri čemu je važno vratiti djetetu poljuljanu sigurnost u sebe i osnovno povjerenje u ljude.

Za rad sa djecom koriste se različite metode i tehnike (npr. metod indivi-dualnih i grupnih razgovora, metod motivisanja i stimulisanja, metod navika-vanja, ograničavanja, metod igre,....) zavisno od njihovih razvojnih stadija i in-telektualno-emocionalne zrelosti.

Pedagoški rad u Sigurnoj kući odnosi se i na savjetodavni rad sa majkama u cilju lakšeg suočavanja sa svim razvojnim teškoćama i problemima djeteta u procesu odrastanja, učenja vještina roditeljstva i tehnika podrške kao i adek-vatnog odnosa prema djeci u vaspitnom procesu.Takođe, pedagoški rad podra-


117

zumijeva i instruktivno-konsultativni rad sa nastavnicima i drugim stručnim saradnicima, kao i vođenje pedagoške dokumentacije.

Okupacione aktivnosti U sigurnoj kući su na raspolaganju sljedeće aktivnosti: pravljenje kolača,

kurs šivanja i krojenja, pletenje, vezenje, pravljenje predmeta od vune i konca, slikanje na platnu i staklu, izrada ikebane i različitih ukrasnih predmeta, infor-misanje kroz dnevne i sedmične novine, literarni klub, poljoprivredne aktiv-nosti - plastenik: proizvodnja povrća i cvijeća za sklonište, sa djecom izrada panoa, ukrasa, slikanje i dr.

Okupacione aktivnosti se obavljaju svakodnevno u prosjeku četiri sata sa ženama i jedan sat sa djecom. Svaki dan je na programu različita aktivnost.

Specijalističke zdravstvene uloge Ljekari specijalisti iz određene oblasti angažuju se po potrebi, a to su psihi-

jatar, ginekolog, internista, pedijatar i dr. Pregledi se obavljaju unutar sigurne kuće, a veoma često i u zdravstvenim ordinacijama i bolnici u Doboju. Imamo izuzetno dobru saradnju i obično naše korisnice bivaju po hitnom postupku tretirane.Tim skloništa, kada procjeni da je potrebna određena edukacija iz zdravstvenog prosvećivanja zaštite žena i djece, angažuje ljekare specijaliste.

Omogućavanje susreta klijentkinje sa počiniteljom nasilja Za vrijeme boravka u sigurnoj kući počinitelj pokušava da stupi u kontakt

sa žrtvom, što se omogućava ukoliko to naša klijentkinja želi. Susret se zaka-zuje u Savjetovalištu, a ukoliko procijenimo da je to iz bezbjednosnih razloga potrebno, pozivamo policiju koja je uvijek pružala asistenciju. Uvijek se omo-gućava susret djece sa ocem jer je to njegovo pravo. Smatramo da je bolje da se sastanu u Sigurnoj kući nego u Centru za socijalni rad, pogotovu ako se radi o osobama koje nisu iz Modriče.

Ako i klijentkinja želi da se sastane sa počiniteljem nasilja, u savjetovalištu se dogovara termin uz prisustvo jedne osobe iz Sigurne kuće u koju klijentica ima povjerenja i koja joj daje podršku i signalizira neke radnje. Sastanak moderira osoba iz Sigurne kuće koja prati ponašanje i klijentice i njenog muža (na primjer, ne dozvoljava ponižavanje, podizanje tenzija i čim se to dogodi završava sasta-nak). Ukoliko pak osjeti da klijentica treba još vremena da bi se odlučila koju ko-načnu odluku da donese, odnosno procijeni da vrijedi nastaviti razgovor sa počini-teljem nasilja i da će se moći otkloniti neke prepreke, zakazuje novi sastanak za par dana. Za to vrijeme radi sa klijenticom i sa njom razgovara o svim mogućno-stima. Da li ima šanse da se pomire, a ako ima, šta je to što bi htjela po svaku cije-


118

nu postići i preko čega ona ne može preći. Na sljedećem sastanku iznose svoje pri-jedloge - na neki način uslove koje klijentica postavlja, ali se daje prilika i počini-telju da i on daje svoje primjedbe i iskaže šta mu smeta u njihovom odnosu. Na kraju, ukoliko se klijentica i njen muž usaglase da pokušaju ponovo, potpisuje se ugovor. Ovim ugovorom on priznaje zlostavljanje i obavezuje se da će ubuduće voditi računa o svojim postupcima, te da će prestati sa zabranama, ucjenama i sl. (na primjer: da posjećuje svoju porodicu ili da se zaposli, što je ona iznosila struč-nom timu, pa čak i volonterkama kao problem). Ukoliko se poslije drugog, trećeg pokušaja ne uspiju usaglasiti svi traženi zahtjevi, u dogovoru sa klijenticom mu se otvoreno kaže da ona neće da mu se vrati i da će se pokrenuti postupak za razvod braka i sl. Znači, mi ne utičemo na klijentkinjinu odluku, ako sama procijeni da želi da se vrati otvoreno joj se kaže da ona uvijek ima mjesta i da, ukoliko se nasi-lje ponovi, može ponovo biti smještena u Sigurnu kuću. Naša uloga je da je osna-žimo i “ubijedimo” da ona ima pravo na život bez nasilja.

After care – briga poslije za žene i djecu bivše korisnice Briga poslije je praćenje klijentica i djece po izlasku iz Sigurne kuće u no-

voj sredini, njihove adaptacije i izgradnja socijalne mreže. Briga poslije obav-lja se kroz kućne posjete i ima za cilj pružiti podršku u osamostaljivanju ako se klijentica osamostalila, a ako se vratila mužu, pratiti re-uspostavu partnerskog i porodičnih odnosa. Briga poslije uključuje i nastavak zdravstvenog prosveći-vanja klijentice i praćenje njenog i zdravstvenog stanja njene djece.

Prva kućna posjeta obavlja se se sedam do deset dana po izlasku klijentice iz skloništa. Naredna posjeta je kroz mjesec dana, a kasnije se na osnovu snim-ljene situacije i kontakata telefonom pravi plan kućnih posjeta za svaku klijen-ticu. Zavisno od procjene, kućne posjete se do kraja prve godine obavljaju svaka dva do tri mjeseca. Poslije godinu dana po izlasku klijentice iz Sigurne kuće posjete se obavljaju po potrebi. Međutim, socijalna radnica i dalje odr-žava taj kontakt putem telefona tako da se briga poslije nikada i ne prekida.

Za nas je ovaj segment veoma važan jer tada uključujemo i rad sa partnerima odnosno sa porodicom kroz savjetovalište. U toku prošle godine u savjetodavni rad (u savjetovalištu) je uključeno 11 žena sa njihovim muževima odnosno poro-dicom (čak i svekar i svekrva). Od njih 11 - 9 je uspješno završilo program poro-dičnog odnosno partnerskog savjetovanja i sada žive "normalno". Sa dvije poro-dice se nije uspjelo i obje klijentice su ponovo bile smještene u sigurnu kuću.

Volonterski Tim UG „Budućnost“ Volonterski Tim čini šest volonterki koje redovno dežuraju u skloništu. No-

se se sa velikim obavezama, jer u poslijepodnevnim satima i noćnim satima


119

ostaju same i imaju obavezu da prate stanje korisnica i njihove djece, prijem novih korisnica, ali i druge intervencije po potrebi. Poslije svakog dežurstva pišu izvještaj. Sve volonterke prisustvuju dva puta mjesečno sastancima na kojima se razmjenjuju iskustva i rješavaju tekući problemi. Jednom mjesečno prisustvuju sastanku cijelog tima. Redovnim sedmičnim sastancima tima koji se održavaju petkom prisustvuje volonterka koja je prethodne noći bila de-žurna i ona dalje prenosi koleginicama zaključke.

Poteškoće u realizaciji aktivnosti Kao i u svakom poslu susretali smo se sa različitim poteškoćama u toku re-

alizacije projektnih aktivnosti, ali zahvaljujući iskustvu koje imamo, timu koji je uvijek spreman da maksimalno uloži napore problemi su i prevazilaženi. Ključni problem s kojim se suočavamo mi i naše korisnice je viđanje djece sa nasilnim ocem, koji uglavnom koristi djecu kao sredstvo uticaja na majku (žrtvu) bilo u pravcu njenog povratka u zajednicu bilo da joj prenese njegove najčešće prijeteće poruke koje imaju obeshrabrujući efekat na ženu. Na ovaj način on nastavlja nasilje u smislu „produžene“ kontrole i uticaja na donošenje njenih sopstvenih odluka.

Nastavljena je praksa institucija da djecu, žrtve nasilja, smještaju u skloni-šte bez pratnje i staranja roditelja ili bližih srodnika. Za razliku od ranijih godi-na, postignut je mali napredak u odnosu na prethodni period. Radi se o tome da djeca, nakon što budu smještena u Sigurnu kuću, ostaju znatno kraći period u skloništu, nego ranije. Institucije (prvenstveno centri za socijalni rad) znatno brže i intenzivnije rade na problemu dječijeg (trajnog) zbrinjavanja.

U prilog prethodnoj temi, kao poteškoću imamo i veliki broj djece koja su po drugi put (ili više puta) smještena u sklonište. Naime, ovdje opet imamo procjenu organa starateljstva (CZSR) koji su vratili djecu u primarne porodice, gdje se ponovilo nasilje. Sa povratnicima ove kategorije (govorimo o djeci), imamo dvostruki problem - nakon što smo jednom djelovali u pravcu njihovog osnaživanja i uspostavljanja povjerenja, kada dođu po drugi put u sklonište, rad je dvostruko teži – još jednom idemo sve ispočetka, a nema naznaka za nji-hovu sigurniju budućnost. Oni rijetko vjeruju da će za njih ikada biti bolje.

Kategorija korisnica koje spadaju u domen „osoba u stanju socijalne potrebe“ su, takođe, ona kategorija sa kojom imamo problem u radu. Prije svega, ovo su žene koje nemaju nikakva materijalna primanja, niti bilo kakvu vlastitu imovinu, a pri tom imaju pedeset i više godina. Neke od njih su radno sposobne, ali je za njih vrlo teško naći posao (kako zbog godina, tako i zbog stručne nekvalifikova-nosti), a pri tom ne mogu ostvariti nikakva primanja od CZSR, jer nemaju napunjenih 65 godina. Dakle, iako prema svim svojim karakteristikama spadaju


120

u domen "socijalno ugroženih" one ne mogu ostvariti za sebe ništa, izuzev even-tualno minimalne jednokratne pomoći. Sa ovim ženama je izuzetno teško raditi na njihovoj psihosocijalnoj stabilnosti i reintegraciji. Ove žene su, uglavnom, "prisiljene" da se vrate počiniocu nasilja (ukoliko on uopšte izrazi "samilost" da ih primi). Ovdje se Tim dodatno angažuje i crpi svu svoju energiju kako bismo našli smještaj, obezbijedili joj kakva takva primanja, te našli dodatne izvore njenog finansiranja. Još teža je situacija sa ženama treće životne dobi. To su žene preko 65 godina starosti koje ne žele (ili ne smiju) da se vrate u nasilnu za-jednicu (mužu ili djeci). Ovi i slični problemi dodatno otežavaju poziciju naših klijentica a time se i naš rad sa njima usložnjava i oporavak duže traje.

Psiho-socijalno osnaživanje žena i djece žrtava nasilja koje su bile izlo-žene različitim traumatskim iskustvima te pružanje pravne podrške žena-ma u ostvarivanju njihovih osnovnih ljudskih prava i podrška u prevazi-laženju bračnih i porodičnih problema - SAVJETOVALIŠTE UG „BU-DUĆNOST“

Poslije dvije godine uspostavljanja i razvijanja procesa sinhronizovane savjetodavne službe sa različitim spektrom djelovanja i uključivanjem cijelog tima možemo reći da smo ustanovili/e mnogo bolje efekte u sveukupnoj podrš-ci ženama i djeci koje pokušavaju da izađu ili su izašle iz začaranog kruga na-silja, koje mjerimo i kvanitativnim i kvalitativnim pokazateljima.

Ostvarenju dobrih rezultata doprinijele su edukacije iz sistemske porodične terapije, supervizije, dobri odnosi u timu i svakodnevna razmjena informacija.

Pravna pomoć u Savjetovalištu UG „Budućnost“ Modriča Pravno savjetovalište je dugogodišnja aktivnost koja ima za cilj pružiti

ženama pravni savjet kako da svoja prava ostvare na najjednostavniji i najefi-kasniji način.

Socijalni rad Socijalni rad sa klijentkinjama nakon izlaska iz sigurne kuće je veoma

važan i predstavlja izuzetan vid podrške u pronalaženju pragmatičnih i realnih rješenja za reorganizaciju životnih problema, ali i vezu između svakodnevne realnosti i potreba klijentkinje i razvoj sposobnosti za rješavanje konflikata.

Psihološko savjetovalište Žene koje su koristile usluge Savjetovališta, uglavnom, su bivše korisnice

Sigurne kuće. Najčešći razlog za dolazak je nastavak započetih tretmana, naj-


121

češće potreba za osnaživanjem u kriznim situacijama sa kojima se sreću po iz-lasku iz Sigurne kuće, kao i anksioznost, osjećanje krivice...

Individualni tretmani obuhvatali su kako specifične terapijske tehnike za specifične poremećaje (anksioznost, depresivnost, bijes...), tako i kontrolne seanse koje podrazumijevaju procjenu stanja i pružanje podrške u održavanju dobrih rezultata nakon završetka terapije.

Porodično i partnersko savjetovanje Porodice koje se uključuju u proces savjetovanja su disfunkcionalne poro-

dice u kojima je bilo prisutno stvaranje koalicije i utrougljavanje pojedinih čla-nova porodice. Problemi sa kojima se porodice suočavaju su najčešće problemi u komunikaciji, podjeli odgovornosti oko podizanja djece, problemi u učenju i ponašanju kod djeteta, nedostatak emocionalne bliskosti među članovima po-rodice, te suočavanje sa gubitkom jednog člana porodice. Koriste su se različi-te tehnike i metode porodičnog savjetovanja kao što su genogram, zatim brač-na i porodična mapa a u radu sa djecom crteži, igranje uloga, mini-skulpturira-nje... Koristeći širok spektar intervencija, savjetovanje je usmjereno na suoča-vanje sa aktuelnom porodičnom problematikom, pronalaženjem najboljeg na-čina njenog prevladavanja, učenje komunikacijskih vještina, rad na osjećanji-ma, kontroli ljutnje, promjeni interakcija unutar nuklearne ili proširene poro-dice kao i drugih interpersonalnih sistema u cilju otklanjanja problema koji ometaju funkcionisanje porodice i njenih članova.

Grupe za samopomoć Grupe za samopomoć u okviru Savjetovališta se organizuju za žene žrtve

nasilja (bivše korisnice i klijentkinje u savjetovalištu) koje imaju "slična" isku-stva kroz koja su prolazile u procesu osamostaljenja i prevladavanja sopstve-nih kriza. Diskusione grupe se organizuju jednom sedmično sa unaprijed dogo-vorenom temom, kao na primjer: samopregled dojke, klimakterične promjene, uticaj razvoda na djecu, reakcije familije nakon moje odluke o razvodu... Žene imaju priliku da razmijene iskustva, javno progovore o nasilju koje su preži-vjele ili još uvijek prolaze kroz različite oblike nasilja i diskriminacije.

Korisnice imaju i mogućnost da učestvju u aktivnostima štrikanja, heklanja, vezenja, slikanja na platnu i staklu. U okviru ovih aktivnosti korisnice mogu da koriste knjige iz naše biblioteke koja broji oko 350 knjiga različitih žanro-va, ali i da prelistaju dnevnu i sedmičnu štampu.


122

Pedagoške radionice sa organizovanim grupama djece Učesnici na radionicama su djeca bivši korisnici skloništa i djeca koja su

tada bila u skloništu, ali i djeca čije su majke dolazile u savjetovalište jer nisu bile u stanju da se nose sa problematičnim ponašanjem djece. Radionice su te-matske i imaju su za cilj da razviju sposobnosti kreativnog rješavanja sukoba, prepoznavanja problema i njihovog struktuiranja i kreativnog rješavanja, kao i edukativne radionice o dječijim pravima i zalagačkim aktivnostima u zajednici.

Tokom radionica, djeca su upoznata sa pojmovima kao što su uloge polova u društvu, nasilje u porodici, vršnjačko nasilje, trgovina ljudima, diskriminaci-ja, participacija, socijalne kompetencije. Svaka obrađena tema uključuje objaš-njenja na apstraktnom i konkretnom nivou, što omogućuje bolje razumijevanje pojmova, a djeca mogu ponoviti ono o čemu se razgovaralo i iskazati intereso-vanje i razumijevanje za svaki novi pojam.

Unutrašnji razvoj tima UG „Budućnost“ Tim Budućnosti svake godine ima kontinuirane edukacije iz porodične siste-

mske terapije, kao i redovne dvomjesečne supervizije koje su znatno doprinijele podizanju radne efikasnosti članica Tima, njihove profesionalizacije, kao i pre-vencije od sagorijevanja. Tim ima redovno sedmične sastanke na kojima se re-dovno referiše o svim provedenim aktivnostima u skloništu, analizira rad, plani-ra plan za narednu sedmicu. Ovdje se takođe iznose problemi sa kojima se suo-čavaju članovi Tima i traže se načini uspješnog prevazilaženja problema.

Saradnja sa institucijama Radom na razvoju tima i jačanjem unutrašnjih kapaciteta istovremeno se

trudimo da radimo na jačanju vanjskih kapaciteta kroz programe koji omogu-ćavaju profesionalno osnaživanje institucija koje se bave problematikom na-silja. Kroz sve aktivnosti koje realizujemo ova komponenta zauzima važno mjesto u našem radu, jer smo svjesne/i da ništa ne možemo postići ukoliko sa institucijama ne ostvarimo punu saradnju.

Primjena referalnog mehanizma je postala sastavni dio Protokola potpisa-nog izmedju opštine Modriča i svih subjekata zaštite od nasilničkog ponašanja (jul 2008), te su formirani Savjetodavni odbor i Monitoring tim koji prate pro-vođenje referalnih mehanizama u svojim institucijama. Fokus naših aktivnosti sada je na ostalim opštinama dobojske regije u kojima pokušavamo da us-postavimo referalne mehanizme.


123

POSTUPANJE PRAVOSUDNIH ORGANA U SLUČAJEVIMA NASILJA U PORODICI

UVOD

I pored toga što je pravo svakog čovjeka na život bez nasilja, višestruko zaštićeno domaćim i međunarodnim pravom, svjedoci smo da su u savreme-nim društvima mnogi izloženi nasilju u okviru vlastite porodice. Deklaraciji UN o eliminaciji nasilja nad ženama, pod nasiljem nad ženama podrazumijeva „svaki akt nasilja zasnovan na pripadnosti polu, koji dovodi ili može dovesti do fizičke, seksualne ili psihološke povrede ili patnje žene, uključujući prijet-nje takvim radnjama, prinudu ili arbitrarno oduzimanje prava na slobodu bez obzira da li se to događa u javnom ili u privatnom životu“ (United Nations, Declaration on the Elimination of Violence Against Women, str.6).

Pravni osnov suzbijanja nasilja u porodici Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici propisano je u Republici Srpskoj

kao krivično djelo prvi put Krivičnim zakonikom Republike Srpske (objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 22/00), koji je stupio na snagu 01.10.2000.godine, a u svemu ga je preuzeo i važeći Krivični zakon Republike Srpske (objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 49/03, u daljem tekstu - KZ RS), koji je stupio na snagu 1.7.2003.godine. Ovo krivično djelo je svrstano u grupu krivičnih djela protiv braka i porodice.

I pored toga što je u našem društvu nasilje u porodici prepoznato kao štetna pojava, s višestruko štetnim i dalekosežnim posljedicama, kako po porodicu, tako i društvo u cjelini i što je kao krivično djelo izjednačeno s drugim oblici-ma kriminaliteta, ni do danas nisu postignuti očekivani rezultati krivičnoprav-ne zaštite od ove specifične vrste nasilničkog ponašanja.

Donošenje posebnog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (objavljen u „Službenom glasniku Reublike Srpske“ broj 118/05 i 17/08, u daljem tekstu - ZZNP), koji je većem broju radnji nasilja u porodici dao značaj prekršaja, te propisao novčane kazne i više posebnih zaštitne mjere, koje se mogu izreći njegovim učiniocima, imalo je za cilj pružanje potpunije zaštite onih koji su izloženi nasilju u porodici, te otkrivanje i otklanjanje uzroka koji su dovodili do nasilja, kako bi se isto što uspješnije suzbilo.


124

Nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici (član 208. KZ RS) vrši: (1) ko primjenom nasilja, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava spokojstvo, tjelesni integritet ili duševno zdravlje člana svoje porodice ili porodične zajed-nice, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine; (2) ako je pri izvršenju djela iz stava 1. ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od tri mjeseca do tri godine; (3) ako je usljed djela iz st. 1. i 2. ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško narušenje zdravlja ili su ona činjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do pet godina; (4) ako je usljed djela iz prethodnih stavova nastupila smrt člana porodice ili porodične zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do dvanaest godina; (5) ko liši života člana porodice ili porodične zajednice kojeg je prethodno zlostavljao, kazniće se zatvorom najmanje deset godina; (6) pod porodicom ili porodičnom zajednicom u smislu ovog djela podrazumije-vaju se i bivši supružnici i njihova djeca, kao i roditelji bivših supružnika.

U smislu član 6. ZZNP, zabranjen je bilo koji oblik nasilja u porodici. Nasi-lje u porodici predstavlja svako djelo kojim se nanosi fizička, psihička ili seks-ualna povreda, patnja ili ekonomska šteta, kao i prijetnja takvim radnjama ili propuštanje dužnog činjenja i pažnje, što ozbiljno sputava članove porodice i lica koja se nalaze u odnosu bliskih socijalnih veza, bez obzira da li je među njima postoji ili je postojala zajednica života, da uživaju u svojim pravima i slobodama na principu ravnopravnosti polova, i u javnoj i u privatnoj sferi ži-vota. Nasilje u porodici, a posebno nasilje prema ženama i djeci unutar porodi-ce predstavlja teško kršenje ženskih ljudskih prava i prava djece.

Kao radnje nasilja u porodici određeni su: 1 - fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira da li je nastupila fizička povreda ili nije, 2 - svaka primjena fizičke sile koja ne rezultira direktnim napadom ili psihičke prinude na fizički ili psihički integritet člana porodice, 3 - prouzrokovanje os-jećaja straha ili lične ugroženosti ili povrede dostajanstva, ucjenom ili verbal-nom prijetnjom ili drugom prinudom, 4 - ozbiljni verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima i drugi način grubog uznemiravanja člana porodice, 5 - uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja drugog člana porodice, 6 - oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu ili pokušaj da se to učini, 7 - propuštanje dužne pažnje i nadzora ili nepružanje pomoći i zaštite kako za to postoji obaveza po zakonu ili običajima, a što bi imalo za posljedicu osjećaj fizičke, psihičke ili ekonomsko-socijalne ugrože-nosti, 8 -izolacija i ograničavanje slobode kretanja i komuniciranja sa trećim licima, 9- seksualno uznemiravanje, 10 - oduzimanje prava na ekonomsku ne-zavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu zavisnosti ili


125

podređenosti, prijetnjom ili nedavanjem sredstava za život ili drugim oblicima ekonomske dominacije jednog člana porodice nad drugim, 11-vaspitanje djece fizičkim kažnjavanjem i drugim načinima ponižavajućeg postupanja i druge radnje nasilja u porodici.

Nalazeći da sva ponašanja koja se smatraju nasiljem u porodici, realno nisu jednako društveno opasna, zakonodavac je nekima dao značaj krivičnog djela, a nekima značaj prekršaja. Protiv učinioca prekršaja iz oblasti nasilja u porodi-ci provodi se prekršajni postupak po odredbama važećeg Zakona o prekršajima Republike Srpske (objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 34/06, u primjeni od 1.9.2006. godine, u daljem tekstu - ZP), od strane osnov-nog suda na čijem području je prekršaj izvršen, kao sudova prvog stepena, dok po žalbama odlučuju nadležni okružni sud.

Tok postupka

Krivični postupak se provodi po odredbama Zakona o krivičnom postupku (objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 50/03, u primjeni od 1.7.2003. godine, u daljem tekstu - ZKP. Istragu provodi nadležni okružni tu-žilac, a u prvom stepenu sude osnovni sudovi za krivično djelo nasilje u poro-dici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stavovi 1, 2. ili 3. KZ RS, odnosno okružni sudovi za teže oblike ovog krivičnog djela iz člana 208. stav 4. ili 5. KZ RS. U drugom stepenu sude neposredno viši okružni sud, odnosno Vrhov-ni sud Republike Srpske. Mjesno su nadležni oni sudovi na čijem području je izvršeno krivično djelo, odnosno prekršaj.

Otkrivanje i gonjenje učinioca krivičnih dijela, pa i učinioca krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, osnovno je pravo i dužnost tužioca. Tužilac odmah po saznanju da postoje osnovi simnje da je učinjeno ovo krivič-no djelo, preduzima potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenje istrage, pronalaženju osumnjičenog, rukovođenja i nadzorom na istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica vezanih za pronalaže-nje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza. Tužilac provodi istragu u skladu sa ZKP, podiže i zastupa optužnicu pred sudom, izjavljuje pravne lije-kove i obavlja i druge poslove određene ZKP. Svi organi koji učestvuje u istra-zi dužni su da o svakoj preduzetoj radnji obavijeste tužioca i da postupe po svakom njegovom zahtjevu. Tužilac preduzima sve radnje u postupku za koje po zakonu ovlašten sam ili preko lica koja su na osnovu zakona obavezna da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku, kao što su ovlaštena službena lica MUP.


126

Krivični postupak se može pokrenuti samo po zahtjevu tužioca, a prema važećem principu legaliteta krivičnog gonjenja, tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim kad ZKP propisuje drugačije, kao što je u slučajevima maloljetnih učinioca i dava-nja imuniteta.

Zakon o prekršajima (član 8. stav 3) upućuje na odgovarajuću primjenu od-redbe ZKP i u prekršajnom postupku, te s tim u vezi određuje da će se upuću-juće odredbe ZKP koje se odnose na tužioca, primjenjivati na odgovarajući na-čin i na svaki ovlašćeni organ, što je u smislu tog zakona svaki nadležni poli-cijski organ BiH ili RS. Stoga prava i dužnosti koje prema tim odredbema ZKP ima tužilac, ima i ovlašćeni organ u prekršajnom postupku.

Nakon prikupljanja svih potrebnih obavještenja i dokaza u krivičnom po-stupku tužilac podnosi sudu optužnicu protiv počinioca krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici. Ukoliko je prikupio dovoljno dokaza koji pružaju osnov za tvrdnju da je osumnjičeni član porodice učinio osnovni oblik krivičnog djela nasilje u porodici ili porodične zajednice iz člana 208. stav 1. KZ RS, ili pak neki od dva teža oblika tog djela iz člana 208. stav 2. i 3. KZ RS, za koja su propisane kazne zatvora do pet godina, tužilac može u optužnici zatražiti od osnovnog suda da izda kazneni nalog u kojem će optuženom izreći novčanu kaznu (koja ne može biti veća do 50.000 KM), sudsku opomenu ili uslovnu osudu, kao i mjeru oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivič-nim djelom ili oduzimanje predmeta.

Kaznenim nalogom ne mogu se izreći druge kazne ili mjere. Ako nisu ispu-njeni ovi zakonski uslovi, sud će odbaciti zahtjev za izdavanje kaznenog na-loga. Ako sudija smatra da podaci iz optužnice ne pružaju dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga ili da se prema tim podacima može očekivati izri-canje neke druge krivične sankcije ili mjere (kao što je recimo mjera bezbjed-nosti obaveznog liječenja od zavisnosti ukoliko je krivično djelo nasilja u po-rodici izvršeno pod pretežnim dejstvom alkohola ili opojnih droga), a ne one koje je zatražio tužilac, postupiće sa optužnicom kao da je podnesena na potvr-đivanje i proslijediti je u dalji postupak. Ako se pak sudija složi sa izdavanjem kaznenog naloga, potvrdiće optužnicu i zakazati saslušanje optuženog.

Na tom saslušanju sudija utvrđuje da li je ispoštovano pravo optuženog da ga u postupku zastupa branilac, da li je razumio optužnicu i zahtjev tužioca za izricanje krivične sankcije, te će upoznati optuženog sa dokazima koje je tuži-lac prikupio i pozvati ga da se o njima izjasni, a nakon toga da se izjasni i o krivici i predloženoj sankciji i mjeri. Ukoliko optuženi prizna krivicu i prihvati sankciju i mjeru predloženu u optužnici, sudija će utvrditi krivicu optuženog


127

za krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici i izdaje kazneni nalog u skladu s optužnicom.

U svim drugim slučajevima, tužilac podiže optužnicu protiv lica osumnjiče-nog da je izvršilo krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Ukoliko sudija za prethodno saslušanje utvrdi po osnovu dostavljenog dokaz-nog materijala da postoji osnovana sumnja da je to djelo učinjeno i da optuž-nica nema formalnih nedostataka, potvrdiće optužnicu, dostaviti je optuženom i pozivati ga da se izjasni o krivici. Optuženi može prihvatiti krivicu ili se iz-jasniti da nije kriv. Sa tužiocem prethodno može zaključiti sporazum o prizna-nju krivice, u kojem tužilac može predlažiti da mu se izrekne kazna ispod za-konom određenog minimuma kazne zatvora propisane za ovo krivično djelo ili blaža sankcija, kao što je uslovna osuda.

Sporazum sud može prihvatiti ili odbaciti, jednako kao i priznanje krivice. Prihvatiće sporazum o priznanju krivice ukoliko utvrdi da je do sporazuma do-šlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtjev i troškovi krivičnog posutpka, kao i da postoji dovoljno dokaza o krivici optuže-nog i da optuženi razumije da se sporazumom o priznaju krivice odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivično pravnu sankciju koja će mu se izreći. Tad će se izjava optuženog o priznanju krivice unijeti u zapisnik, te u naredna tri dana sud zakazuje pretres za izricanje krivičnopravne sankcije predviđene sporazumom.

O rezultatima pregovaranja o krivici sud će obavijestiti člana porodice, ili porodične zajednice, koje je oštećeno izvršenjem djela. Ukoliko pak optuženi ne prizna krivicu ili ne prihvati izdavanje kaznenog naloga i sankciju, zakazuje se glavni pretres. Glavni pretres je javan i osim učesnika u postupku, mogu mu prisustvovati samo punoljetna lica. Javnost se može isključiti u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti ili prijedlogu stranaka i branioca, za cio ili dio glavnog pretresa, ako je to u interesu, između ostalog, ličnog i intimnog života optuženog i oštećenog ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka, što u sluča-jevima nasilja u porodici i nije rijedak slučaj. Isključenje javnosti se ne odnosi na oštećenog, zakonskog zastupnika i punomoćnika.

U toku istrage tužilac je dužan da prikupi dokaze radi donošenja odluke o imovinsko pravnom zahtjevu lica ošećenog izvršenjem krivičnog djela nasilja u porodici, kao i da ih prezentuje sudu. Tužila na glavnom pretresu predlaže izvođenje svih dokaza dokaza koji potkrepljuju navode optužnice, direktno i unakrsno ispituje svjedoke, stavlja prigovore i primjedbe na izvedene dokaze ili pak postavljena pitanja odbrane (optuženog ili njegovog branioca), kao


128

protivne stranke, te ukazuje na privilegije supruge, roditelja i djece optuženog člana porodice da ne svjedoče.

Sankcije i mjere

Na glavnom pretresu se neposredno pred sudom izvode svi dokazi optužbe i odbrane, kao i suda ukoliko sud narediti izvođenje nekog dokaza (najčešće vještačenje), a po okončanju dokaznog i davanja završnih riječi, sud analizira sve argumente stranaka istaknute u toku postupka i cijeni sve izvedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi i na osnovu takve ocjene izvodi zaključak da li su dokazani navodi optužnice o učinjenom nasilju u porodici i odgovornosti optuženog. Presudu zasniva samo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu.

Presudom se optužba odbija ili se optuženi oslobađa od optužbe ili se optu-ženi oglašava krivim za krivično djelo nasilja u porodici i za to djelo mu se iz-riče adekvatna krivična sankcija (kazna, uslovna osuda, sudska opomena i mjera bezbjednosti). Optuženi se oslobađa od optužbe ako djelo za koje je op-tužen nije zakonom propisano kao krivično djelo (ne sadrži bitna obilježja i krivičnog djela iz člana 208. KZ RS, ili nekog drugog krivičnog djela, ili je učinjeno u nužnoj odbrani, ili krajnjoj nuždi), ako ima okolnosti koje isključu-ju krivičnu odgovornost optuženog (kao što je stvarna zabluda) i ako nije do-kazano da je optuženi član porodice učinio djelo za koje je optužen, što se če-sto dešava ukoliko oštećeni član porodice koji ima svojstvo privilegovanog sv-jedoka odustane od svjedočenja, a tužilac ne raspolaže drugim dokazima o uči-njenom djelu i odgovornosti optuženog.

Presuda kojom se optužba odbija je formalna presuda i sud je donosi ako je u toku glavnog pretresa utvrdio da nije stvarno nenadležan, da je postupak vo-đen bez zahtjeva tužioca ili je tužilac do završetka glavnog pretresa odustao od optužnice, te ako je optuženi za isto djelo već pravosnažno osuđen ili je optu-ženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od gonjenja ili je nastupila za-starjelost krivičnog gonjenja.

Učiniocu krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici izriču se krivične sankcije: kazne (novčane ili zatvora), uslovna osuda kao upozoravaju-će sankcija, mjere bezbjednosti (obavezno psihijatrijsko liječenje, obavezno li-ječenje od zavisnosti i oduzimanje predmeta).

Mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja obavezno se izriče učiniocu koji je ovo krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunjivo-sti ako težina učinjenog djela i stepen duševne poremećenosti učinioca ukažu


129

na opasnost da će učiniti isto tako teško ili teže djelo i da je za otklanjanje te opasnosti neophodno njegovo liječenje. Ova mjera može se izvršiti uz izdrža-vanje kazne zatvora ili uz rad za opšte dobro na slobodi, kao i uz uslovnu osu-du. Traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, a najduže dok ne istekne izdržavanje kazne ili isteka vremena provjeravanja iz uslovne osude.

Uslovna osuda se može opozvati ukoliko se osuđeni ne podvrgne psihija-trijskom liječenju u toku vremena provjeravanja određenog u uslovnoj osudi, u kojem slučaju se izvršava kazna koja je utvrđena uslovnom osudom. U našem društvu se dosta velik broj lica sa duševnim smetnjama ne liječe adekvatno, pa se u stanjima bitno smanjene uračunjivosti nasilno ponašaju, najčešće prema najbližim članovima porodice.

Dešava se da su mlađa braća ili sestre njihove žrtve i da zbog roditeljskog nastojanjem da ne izlažu javnosti poremećaj ili bolest djeteta, svi u porodici o tome ćute, tako da se ovi slučajevi nasilja otkrivaju kasno, obično pošto oni članovi porodice koji su izloženi nasilju počnu da usljed tog ispoljavaju znake ozbiljnih duševnih smetnji, te postaju uočljivi u svojoj sredini i prepoznati kao žrtve nasilja najčešće od ljekara ili nastavnika.

Mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti može se izreći učini-ocu krivičnog djela nasilje u porodici ako ga je učinio pod odlučujućim djelo-vanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga i ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela. Iako su ovi zakonski uslovi bili ispunjeni u najveći broju procesuiranih slučajeva, prema članovima poro-dice koji su zavisnici od alkohola, ili pak opojnih droga, kao izvršiocima kri-vičnog djela nasilja u porodici, uz izrečene kazne ili uslovne osude, nisu izri-cane mjere bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti, zašto nema oprav-danja. Tužilac je propuštao da predloži izricanje ove mjere, ali sud ju je mogao izreći i bez prijedloga tužioca, pošto utvrdi da je optuženi djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga i da postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela.

Ako ova mjera bude izrečena uz uslovnu osudu, pa se osuđeni tokom vre-mena provjeravanja ne podvrgne liječenju, uslovna osuda se može opozvati. Ako sud utvrdi da osuđeni iz opravdanih razloga nije mogao da se podvrgne liječenju, oslobodiće ga te obaveze, s tim da mu može prije nego opozove us-lovnu osudu, produžiti rok za njeno ispunjenje. Ovo se u praksi vrlo rijetko ko-risti, zašto nema stvarnih razloga.

U jednom slučaju višestrukog povratnika krivičnog djela nasilja u porodici koji je dugi niz godina bio zavisan od alkohola i u stanju alkoholisanosti teško zlostavljao suprugu i djecu, izricane su novčane kazne i uslovne osude, a niti


130

jednom mu nije izrečena i mjera obaveznog liječenja od zavisnosti iako je bilo očigledno da je nasilje pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola i da je postojala realna opasnost da će zbog te zavisnosti nastaviti sa vršenjem istih krivičnih dijela.

Osim toga, u dosadašnjoj sudskoj praksi učiniocima krivičnog djela nasilja u porodici izricane su blage kazne. Najčešće su izricane niske novčane kazne ili uslovne osude (nerijetko i učiniocima koji su ranije osuđivana za isto krivič-no djelo i bez opozivana ranije izrečenih uslovnih osuda, dok su zatvorske kaz-ni izricane samo rijetko i to samo povratnicima ili u slučajevima sa teškim pos-ljedicama po tjelesni integritet člana porodice. Zbog neadekvatnih sankcija i predugog trajanja postupaka i neadekvatnih mjera zaštite lica oštećenih izvrše-njem ovog krivičnog djela, stvoreno je nepovjerenje žrtava nasilja u pravosud-ni sistem.

Stupanjem na snagu novog ZKP od jula 2003. godine, koji je u odnosu na raniji znatno efikasniji, omogućena je i adekvatnija reakcija ovlaštenih policij-skih organa, tužilaštava i sudova na ovaj oblik kriminaliteta. Posljednje izmje-ne (od avgusta 2007. godine), u okviru mjera za obezbjeđenje prisustva osum-njičenog ili optuženog i uspješno vođenja postupka, uvedene su i mjere zabra-ne, među kojima i mjera zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja i mjera zabrane sastajanja s određenim licima.

Već u toku istage tužilac može predložiti sudiji za prehodni postupak da li-cu osumnjičenom za nasilje u porodici, izrekne mjeru zabrane posjećivanja od-ređenog mjesta ili područja, što može da obuhvati porodični stan ili kuću, kao i zabranu sastajanja sa određenim licima, što se može odnositi i na člana porodi-ce koji je bio izložen nasilju ili ima o tom saznanja. Primjena ove mjere doći će u obzir kad je to potrebno za uspješno vođenje postupka, a imajući u vidu specifičan, porodični odnos između žrtve i učinioca nasilja, svakako će imati i efekat zaštite i sprečavanja daljeg vršenja nasilja u porodici. Kako je sud oba-vezan primijeniti najblažu mjeru kojom se može obezbijediti svrha uspješnog vođenja postupka, to primjena ovih mjera zabrane dolazi u obzir i kao zamjena za mjeru pritvora.

Na prijedlog stranke ili branioca, mjere zabrane izriče sud obrazloženom rješenjem, u kojem se osumnjičeni upozorava da mu se umjesto izrečene mjere zabrane može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere. U toku istrage mjere zabrane određuje i ukida sudija za prethodni postupak, nakon po-dizanja optužnice sudije za prethodno saslušanje, a u daljem postupku sudija odnosno predsjednik sudećeg vijeća.


131

Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravo-snažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je izrečena kazna zatvora (član 183. b. stav 5. ZKP) Svaka dva mjeseca nadležni sudija ispituje da li je primjena mjere još potrebna. Protiv rješenja kojim se određuju, produžuju ili ukidaju mjere zabrane stranke (optuženi i tužilac) i branilac mogu podnijeti žalbu koja ne zadržava izvršenje rješenja. U rješenju kojim izriče mjeru zabrane posjeći-vanja određenih mjesta ili područja sud će odrediti mjesto i područje te udalje-nosti ispod koje im se osumnjičeni ili optuženi nesmije približiti, a u rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima sud određuje razda-ljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.

Među razlozima zbog kojih je u proteklom periodu bila neefikasna krivič-nopravne zaštita u slučajevima nasilja u porodici, isticano je i vrlo rijetko odre-đivanje pritvora članu porodice koji je osumnjičen, ili optužen za izvršenje kri-vičnog djela iz člana 208. KZ RS. Ovakvu praksu međutim nisu uzrokovala zakonska rješenja.

Mjera pritvora se prema ZKP može odrediti u slučajevima kad postoje okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni, odnosno optuženi nastaviti sa vrše-njem nasilja (što je pratilo najveći broj otkrivenih i procesuiranih slučajeva na-silja u porodici), samo ako je osnovano osumnjičen da je izvršio neki od težih oblika krivičnog djela nasilja u porodici iz člana 208. stav 3, 4, ili 5. KZ RS, za koje se mogu izreći kazne zatvora od pet godina ili teže kazne, pošto je to objektivni uslov za određivanje pritvora po osnovu razloga iz člana 189. stav 1. tačka v) ZKP, učinioce bilo kojeg, pa i krivičnog djela nasilja u porodici, o čemu sud mora voditi računa jer je i prema domaćem zakonodavstvu i prema međunarodnim propisima (član 5. EKZLJPOS) obavezan da poštuje princip zakonitosti pritvora, kao izuzetne mjere kojom se neko lišava slobode i prije nego je pravosnažnom presudom oglašen krivim i osuđen.

Pritvor se međutim može odrediti i prema onim članovima porodice za koja postoji osnovana sumnja da su izvršili osumnjičenim osnovni oblik ovog krivičnog djela iz člana 208. stav 1. KZ RS, ili pak drugi teži oblik iz člana 208. stav 2. KZ RS, za koje su propisana novčana ili zatvor do dvije godine, odnosno zatvor od tri mjeseca do tri godine, ukoliko postoji osnovana bojazan da će taj osumnjičeni uništiti tragove koji su važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti pokazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svje-doke (oštećeno lice ili nekog drugog svjedoka), saučesnike ili prikrivače, odnosno kad postoji tzv. koluziona opasnost.

Ovaj termin dolazi od latinske riječi colludere, što znači potajno se spora-zumijevati, ali u domaćoj i stranoj literaturi se upotrebljava u širem smislu


132

riječi i znači opasnost od negativnog uticaja optuženog na kvalitet dokaznog postupka uopšte, bilo uticaj na dokazni postupak, kao što je opasnost od uniš-tenja, sakrivanja, izmjene ili falsifikovanja dokaza i tragova krivičnog djela, bilo uticaj na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, što je posebno izraženo u si-tuaciji kada se uticaj ostvaruje prijetnjom optuženog, što je u slučajevima na-silja u porodici često prisutno.

Iako učestalost nasilja i njihov intenzitet, kao i ispoljeni strah žrtve ili dru-gih članova porodice da svjedoči protiv učinioca nasilja, s kojim žive u zajed-ničkom domaćinstvu, u najvećem broju slučajeva čine osnovanom bojazan da će osumnjičeni ometati istragu uticanjem na te svjedoke i na taj način ometati prikupljanje dokaza i negativno uticati na tok postupka, ipak tužilac u toku is-trage dosta rijetko po ovog pritvorskom razlogu iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKP, predlaže određivanje pritvora osumnjičenom i tako propušta da eliminiše njegov negativan uticaj na svjedoke, zbog čega se suočava sa nedostatkom dokaza, ukoliko se takav uticaj osumnjičenog na svjedoke i ostvari.

I u slučajevima kad je utvrđeno da je osumnjičeni članovima porodice pri-jetio ponovnim nasiljem, ukoliko prijave djelo ili svjedoče protiv njega, tužilac najčešće ne predlaže da se osumnjičenom po tom osnovu odredi pritvor i na taj način rizikuje da osumnjičeni izvrši negativan uticaj na svjedoke, koji su zbog straha, svog položaja i odnosa prema osumnjičenom (članovi su iste porodice i žive u istoj porodičnoj zajednici), očekivano podložni takvom uticaju.

Upravo zbog tog negativnog uticaja, oštećena lica ili drugi članovi porodi-ce, koji imaju saznanja o učinjenom nasilju, koriste zakonsku privilegiju da ne svjedoče protiv osumnjičenog (koji im je suprug, roditelji ili dijete), a drugi svjedoci koji nisu privilegovani, nisu pak spremni da potpuno i istinito svjedo-če o svemu što im je poznato. To je jedan od uzroka zbog kojeg tužilac ne mo-že prikupiti dovoljno dokaza o učinjenom djelu i odgovornosti učinioca nasi-lja, te ne pokreće ili pak obustavlja već pokrenute istrage, a ukoliko je došlo do optuženja i suđenja, odustaje od optužnice, ili pak sud donosi oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza.

Tako veliki broj učinilaca ovog krivičnog djela ostaje nekažnjen i stvara se nepovjerenje žrtava porodičnog nasilja u rad pravosunih organa i mogućnost ostvarivanja društvene zaštite, pa se mnogi slučajevi nasilja u porodici i ne pri-javljuju i ostaju neotkriveni sve dok nasilje ne kuliminira i ne prouzrokuje niz štetnih i nepopravljivih posljedica po sve članove porodice. Na taj način se na-ravno ne suzbija ova negativna društvena pojava i ne ostvaruje svrha same in-kriminacije, već se na izvjestan način nasilje u porodici i generiše, pošto nje-


133

gove učinioce ostavlja u ubjeđenju da i ukoliko se njihovo nasilje otkrije, pa i procesuira, ipak neće snositi nikakve konkretne posljedice.

Policijski službenik ili drugo ovlašćeno lice može lišiti slobode lice koje je osu-mnjičeno za prekršaj nasilja u porodici i odmah ga, a najkasnije u roku od 12. ča-sova, izvesti pred sud da bi se obezbijedilo njegovo prisustvo u sudu ukoliko: od-bije da otkrije svoj identitet, ako nije nastanjeno u BiH ili postoji opasnost da će nastaviti sa vršenjem prekršaja ili ponoviti nasilje koje ima značaj prekršaja.

U takvom slučaju sud je obavezan da odmah ispita okrivljenog, a najkasnije u roku od 12 časova. Dakle, ukupno na ovaj način okrivljeni može biti lišen slobode nakon 24 časa nakon čega se bez odlaganja mora osloboditi. Lišenje slobode vrši se samo ukoliko se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, u takvim slučajevima lice lišeno slobode se mora obavijestiti na jeziku koji ra-zumije o razlozima za lišenje slobode i prekršaju koji mu se stavlja na teret.

Uspješno suzbijanje i sprečavanje nasilja u porodicama i porodičnim zajed-nicama zahtijeva aktivnu ulogu društva u cjelini, a prije svega državnih organa i institucija koji su zakonom određeni kao subjekti zaštite, među kojim naročit zna-čaj imaju organi policije i pravosudni organi – sudovi i tužilaštva. Prema od-redbama ZZNP (čl.3) zaštitu od nasilničkog ponašanja dužni su produžiti policija, tužilaštva, centar za socijalni rad, odnosno službe socijalne zaštite i sud u postupku koji je hitan. Nakon prijema prijave ili saznanja da je učinjeno nasilje u porodici policija je dužna da odmah o tome obavijesti centar za socijalni rad, odnosno služ-bu socijalne zaštite, koja će bez odlaganja neposredno pružiti usluge socijalne zaš-tite i psihosocijalnu pomoć žrtvi nasilja i o tome sačiniti izvještaj.

Navedeni subjekti zaštite, kao i medicinske i druge nadležne službe, obave-zane su da ustanove obavezni protokol za postupanje u slučajevima nasilja u porodici, kako bi se obezbijedila potpuna i sinhoronizovana povezanost siste-ma zaštite od porodičnog nasilja.

Od svih subjekata zaštite očekuje se aktivan rad i doprinos pronalaženju najdjelotvornijeg modela zajedničkog rada na zaštiti od nasilja u porodici, koji bi bio primjenjiv u svim slučajevima ovog oblika nasilničkog ponašanja, koji je specifičan po načinu izvršenja i međusobnom odnosu učinioca koji su bili ili su još uvjek u bliskim emotivnim odnosima, imaju zajedničku djecu, zajednič-ku imovinu i sl.

Prekršajni postupak Prekršajni postupak se pokreće izdavanjem prekršajnog naloga od strane

ovlašćenog organa ili podnošenjem sudu zahtjeva za pokretanje prekršajnog


134

postupka. Prema članu 32. ZP, ovlašćeni organ će izdati prekršajni nalog ako ustanovi da je prekršaj nasilje u porodici utvrđen neposrednim opažanjem OSL prilikom inspekcijskog ili drugog nadzora, pregleda dokumentacije, prostorija, robe ili na drugi zakonit način, kao i na osnovu priznanja okrivljenog u nekom drugom postupku, bilo sudskom ili administrativnom. U takvim slučajevima prekršajni nalog bi se mogao izreći samo pod uslovom da se ovlašćeni organ odluči da učiniocu nasilja u porodici izrekne minimalnu novčanu kaznu (ZZNP propisuje novčane kazne u rasponu), odnosno zaštitnu mjeru u minimalnom trajanju. U svim drugim slučajevima ovlašćeni organ podnosi sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv učinioca nasilja. U prekršajnom pos-tupku dakle, zastupnik ovlašćenog organa, postupa na odgovarajući način kao što postupa tužilac u krivičnom postupku.

ZZNP propisuje da će se za prekršaj novčano kazniti oni članovi porodice koji izvrše neku od radnji nasilja iz člana 6. stav 2. tog zakona ili pak službena lica ili članovi porodice koji ne prijave slučajeve nasilja. Članom 22. stav 2. ZZNP propisano je da će se za prekršaj novčano kazniti lice koje ne postupi po izrečenoj zaštitnoj mjeri. S druge strane, članom 20. ZZNP propisano je da će se novčanom kaznom (od 100 do 300 KM) kazniti za prekršaj počinilac nasilja koji izvrši neku od radnji nasilja propisanih članom 6. stav 2. tog zakona, dok su teže novčane kazne (od 300 do 1.500 KM) propisane za one koji ponove radnju nasilja, kao i za punoljetne članove porodice koji izvrše radnju nasilja u prisustvu djece ili maloljetnog lica, a ukoliko to ponove predviđene su teže novčanom kazne kazne (od 500 do 1.500), te da će se novčanim kaznama od najmanje 600 KM do 1.500 KM kazniti počinilac nasilja koji izvrši radnju na štetu djeteta ili maloljetnog lica. Noveliranom odredbom člana 20. stav 6. ZZNP propisano je da će se novčanom kaznom od 100 do 300 KM kazniti za prekršaj službeno lice i lice zaposleno u obrazovnoj, socijalnoj i zdravstvenoj ustnovi koji ne prijavi nasilje u porodici iz člana 6. stav 2. tog zakona, te je dodat i novi član 7. koji istu kaznu propisuje i za člana porodice koji ne prijavi nasilje u porodici kada je žrtva nasilja maloljetno dijete. Kako su odredbe člana 20. ZZNP, imperativnog karaktera, to je u prekršajnom postupku sud obavezan da licu odgovornom za neki od prekršaja propisanih tim zakonom, izrekne odgovarajuću novčanu kaznu, a može mu umjesto te kazne izreći i uslovnu osudu ili ukor, ukoliko utvrdi da su ispunjeni uslovi iz članova 13. i 15. ZP za izricanje tih upozoravajućih prekršajnih sankcija.

Da bi se pružila efikasnija zaštita žrtavi nasilja, spriječilo dalje nasilje u po-rodici i otklonile okolnosti koje pogoduju ili postiču učinioca nasilja da nastavi s njegovim vršenjem, ZZNP je propisao više novih zaštitnih mijera: udaljava-nje iz stana, kuće ili nekog drugog stambenog objekta, zabranu približavanja


135

žrtvi nasilja, zabranu uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja, obavezu psihija-trijskog tretmana, obavezu liječenja od zavisnosti, društveno koristan rad u ko-rist lokalne zajednice.

Ove mjere zaštite ne poznaje ZP, ali je njihovo izvršenje dato u nadležnost određenim organa državne vlasti (ovlaštenim organima unutar Ministarstva unutrašnjih poslova, odnosno Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite), čime je ispunjen uslov iz člana 16. stav 3. ZP, pa ih sud može učiniocu nasilja izreći i bez njegovog pristanka. Inače, da nisu predmet direktnog izvršenja od strane organa vlasti, u smislu navedene zakonske odredbe, ove zaštitne mjere bi, kao mjere određene posebnim zakonom, bile uslovljene dobrovoljnim pristankom okrivljenog. Svrha izricanja zaštitnih mjera u prekršajnom postupku je da se njihovom primjenom spriječi dalje nasilje u porodici i otklone okolnosti koje pogoduju ili podstiču učinioca nasilja da nastavi s njegovim vršenjem.

Od vremena kada su stekli saznanje o izvršenom nasilju u porodici ovlašteni policijski organi postupaju dvojako, u jednom smjeru da bi spriječili počinioca u daljem nasilničkom ponašanju i obezbijedili fizičku zaštitu i interese žrtve (koju uz njen pristanak mogu privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u odgovarajući smj-eštaj sigurnu kuću, uz pružanja potrebne zdravstvene i druge pomoći), a s druge strane preduzimaju mjere otkrivanja nasilja i gonjenja njegovog počinioca.

Za prekršaje nasilja u porodici se prema odredbi člana 8. ZP, ukoliko nije drugačije propisano tim zakonom, primjenjuju na odgovarajući način - mutatis mutandis - sljedeće odredbe KZ RS: član 11. i 12. – nužna odbrana i krajna nužda, član 14. - uračunljivost, član 15. - umišljaj, član 16. - nehat, član 18. – stvarna zabluda, član 19. - pravna zabluda, te članovi 23, 24. i 25 – saučesnici i poglavlje XIV - odgovornost pravnih lica. U prekršajnom postupku se takođe na odgovarajući način - mutatis mutandis - primjenjuju i određene odredbe ZKP i to poglavlja: 1 - osnovna načela, 4. – spajanje i razdvajanje postupka, 5. - izuzeće, 7. - branilac, 8. – podnesci i zapisnici, 9. – rokovi, 13. – troškovi postupka, 14. - imovinsko pravni zahtjev, 15.1 - pretresanje stana, prostorije i lica, 15.2 - oduzimanje predmeta i stvari, 15.4 - ispitivanje osumnjičenog, 15.5. ispitivanje svjedoka, 15.6 - uviđaj na licu mjesta i rekonstrukcija doga-đaja, 15.7 - vještačenje, 21. - glavni pretres, 23.1 - žalba na prvostepenu presu-du, 26. - postupak prema maloljetnicima, 29. - postupak za primjenu mjere bezbjednosti, oduzimanja imovinske koristi i opozivanje uslovne osude. U slučaju nesaglasnosti između navedenih odredbi KZ i ZKP, primjenjuju se odredbe ZP. Upućivanje na odredbe ZKP, koje se odnose na tužioca na od-govarajući način se primjenjuju i na svaki ovlašćeni organ.


136

Supsidijarna primjena KZ RS i ZKP podrazumjeva, između ostalog:

• Da nije prekršaj kao ni krivično djelo nasilja u porodici, ono koje je učinjeno u nužnoj odbrani. Nužna je ona odbrana koja je neophodno po-trebna da se od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili ne-posredno predstojeći protivpravni napad, a ako je to djelo učinjeno u pre-koračenju nužne odbrane, a prekoračenje učinjeno usljed jake razdraženo-sti ili prepasti izazvane napadom, učinilac takvog djela se može blaže kaz-niti. Često su članovi porodice koji su izloženi nasilju primorani da se bra-ne i postupajući u nužnoj odbrani, nerijetko i sami učine radnju nasilja, što treba blagovremeno prepoznati. Za sad to nije slučaj, pa imamo veći broj prekršajnih postupaka koji su pokrenuti i protiv učinioca nasilja i protiv člana porodice koji je zapravo kao žrtva nasilja postupalo u nužnoj odbra-ni, što isključuje postojanje kako krivičnog djela, tako i prekršaja.

• Prema načelu zakonitosti, niko ne može odgovarati ni za jednu radnju nasilja u porodici prije nego je ista bila zakonom propisana kao krivično djelo ili pak prekršaj, niti mu može biti izrečena sankcija koju zakonom nije propisana.

• Prema pretpostavci nevinosti, svako se smatra nevinim dok njegova od-govornost ne bude utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom, a prema načelu in dubio pro reo, sumnja o postojanju činjenica koje čine obiljež-je krivičnog djela, odnosno prekršaja nasilja u porodici, ili od kojih za-visi primjena neke odredbe krivičnog, odnosno prekršajnog zakonodav-stva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog, od-nosno okrivljenog;

• Prema načelu no bis in idem, niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen pred sudom i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Krivično djelo nasilja u porodici može u sebi da sadrži jednu ili više radnji koje same za sebe predstavljaju prekršaj, zbog kojih su se protiv istog lica mogli voditi i odvojeni prekršajni postupci i izre-čene određene prekršajne sankcije, koje bi se u tom slučaju uračunavale u izrečenu krivičnu sankciju, ali obilježja tog krivičnog djela ne mogu se svesti isključivo na obilježja tih prekršaja, pošto bi se u tom slučaju ra-dilo o ponovnom suđenju i povredi principa no bis in idem, već to kri-vično djelo mora da sadrži kvalitativno novu radnju izvršenja krivičnog djela nasilja u porodici, u kojoj bi učešće radnji zbog kojih je optuženi već odgovarao u prekršajnom postupku, predstavljalo samo jedan seg-ment radnje izvršenja krivičnog djela, po osnovu kojeg bi mu se u izre-čenu krivičnu sankciju uračunale i ranije izrečene i izvršene prekršajne


137

sankcije; u tim slučajevima ne bi se radilo o povredi ovog principa. U tu svrhu se koriste podaci MUP, koji kao ovlašćeni organ otkrivanja i go-njenja učinilaca krivičnih djela i prekršaja, vode evidencije o svim pri-javljenim i procesuriranim prekršajima i krivičnim djelima nasilja u po-rodici kao i sankcijama izrečenim njihovim učiniocima.

• Osumnjičeni mora biti poučen o pravima koja mu pripadaju i posledica-ma propuštanja tih prava. Na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje koji stoje protiv njega, mora mu se omogući da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga tere-te i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, dok nije dužan iznositi odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, ima pravo na od-branu – da se brani sam ili uz pomoć branioca ili uz stručnu pomoć bra-nioca kojeg sam izabere ili mu bude postavljen ako za to nema sredstva ili to zahtijevaju interesi pravde i pravo na dovoljno vremena za pripre-mu odbrane; ima pravo na prevodioca ukoliko ne razumije jezik na ko-jem se vodi postupak.

• Zabranjeno je od osumnjičenog ili drugog lica iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu, a dokazi pribavljeni povredom ljudskih prava i slo-boda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je ratifikova-la BiH ili povredom ZKP, ne može se zasnivati sudska odluka, jer se u tim slučajevima radi o pravno nevaljalim dokazima.

• Imovinsko-pravni zahtjev može postaviti lice oštećeno izvršenjem nasi-lja u porodici; ovlašćeni organ gonjenja je dužan da prikupi dokaze i iz-vidi sve što je potrebno za odlučivanje o imovinskom zahtjevu.

• Ispitivanje osumnjičenog vrši se uz poštovanje ličnosti, bez upotrebe si-le i prijetnje uz pouke na način opisan članom 142. ZKP i o tome se sa-činjava zapisnik, shodno članu 143. ZKP, čija se kopija predaje osum-njičenom,

• Saslušanje svjedoka obavlja se shodno članu 145 – 151. ZKP, maloljet-no lice se ispituje u prisustvu roditelja, odnosno stručnog lica, kao i ug-roženo lice ili lice pod prijetnjom; žrtvama nasilja, a posebno ako su to djeca, treba pružiti svu potrebnu zaštitu da bi se izbjegla sekundarna viktimizacija.

• Radnji dokazivanja pretres stana,ostalih prostorija i pokretnih stvari, vrši se u cilju pronalaska učinioca ili predmeta ili tragova važnih za krivični postupak; a po osnovu naredbe suda čije izdavanje je zatražio tužilac ili OSL, koje je dobilo odobrenje od tužioca; pretresanje se može izvršiti i bez naredbe suda (član 128. ZKP); OSL može ući u stan ili druge pro-


138

storije bez naloga i bez svjedoka, po potrebi, izvršiti pretresanje, ako stanar tog stana to želi, ako neko zove u pomoć, ako je potrebno uhvatiti učinioca krivičnog djela koji je zatečen na djelu ili radi bezbjednosti lju-di i imovine, ako se u stanu ili drugoj prostoriji nalazi lice koje se po na-redbi suda ima pritvoriti ili prinudno dovesti ili koje se tu sklonilo od gonjenja. OSL može pretresti lice bez naredbe za pretresanje i bez pri-sustva svjedoka: prilikom izvršavanja naredbe za dovođenje, prilikom lišenja slobode, ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hlad-no oružje, ako postoji opasnost da će sakriti, uništiti ili odbaciti predme-te koji se trebaju od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku; nakon izvršenja pretresa bez naredbe za pretresanje, OSL. mora odmah podnijeti izvještaj sudiji za prethodni postupak, koji mora sadržati razloge pretresanja bez naredbe.

• Radnja dokazivanja privremeno oduzimanje predmeta i imovine (član 129. ZKP), odnosno predmeta koji se po KZ RS imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, vrši se prema odredba-ma člana 129. ZKP i na osnovu sudske odluke obezbjeđuje njihovo ču-vanje; predmeti se mogu privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ako po-stoji opasnost od odlaganja; ukoliko se lice koje se pretresa izričito us-protivilo oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 48 časova od izvr-šenog pretresa podnijeti sudu zahtjev za naknadno odobrenje oduzima-nju predmeta.

• Dokazi se mogu prikupiti i pivremenim oduzimanjem pisma, telegrama i druge pošiljke upućene osumnjičenom ili one koje on odašilje, a koje se nalaze kod preduzeća i lica koje vrše poslove pošte i telekomunikacija, što se vrši po naredbi suda.

• Tužilac će osumnjičenog pozvati radi ispitivanja prilikom kojeg se ne smije upotrebljavati sila, prijetnja, prevara, narkotici ili druga sredstva koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i izražavanje volje prilikom davanja izjave ili priznanja, u suprotnom se na iskazu osumnjičenog ne može zasnivati sudska odluka; prije ispitivanja osumnjičeni se obavješ-tava se o djelu za koje se tereti i poučava: o pravu da nije dužan iznijeti odbranu, niti odgovarati na postavljena pianja, da može uzeti branioca ili tražiti da mu se postavi branilac bez naknade u slučajevima predviđe-nim zakonom, da se može izjasniti o djelu za koje se tereti i iznijeti či-njenice i dokaze koje mu idu u korist, da ima pravo na razmatranje spisa i razgledanje pribavljenih predmeta koji mu idu u korist osim onih čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost istragu i pravo na besplatnu us-lovu prevodioca.


139

• Svjedoci - lica za koja postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavještenja o krivičnom djelu, učiniocu i drugim važnim okolno-stima, saslušavaju se u smislu člana 145. ZKP; poziv im dostavlja tuži-lac, odnosno sud; maloljetna lica do 16 godina se pozivaju preko rodite-lja, odnosno zakonskog zastupnika osim ako to nije moguće zbog potre-be da se hitno postupi ili drugih okolnosti; oni svjedoci koji se zbog sta-rosti, bolesti ili teških tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu, mogu se saslušati u svom stanu, bolnici ili na drugom mjestu; ako se svjedok ne odazove pozivu niti opravda svoj izostanak sud ga može kazniti novčano ili narediti prinudno dovođenje. Pravo svjedoka je da ne odgovara na po-stavljena pitanja čiji bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju.

• Prema član 146. ZKP kao svjedoci ne mogu se saslušati lica koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, dok ne bude oslobođen te obaveze, branilac osumnjičenog u po-gledu činjenica koje su mu postala poznate u svojstvu branioca, lice koje bi svojim iskazom povrijedilo dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjer-ski službenik, ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacije, advokat, bilježnik, ljekar, babica i dr, osim ako je oslobođen od te duž-nosti posebnim propisom li izjavom lica u čiju je korist ustanovljeno ču-vanje tajne, kao ni maloljetno lice koje s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobno shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.

• Prema članu 147. ZKP, svjedočenje mogu odbiti bračni i vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog, roditelj ili dijete, usvojilac ili usvo-jenik; ta lica se o tom pravu se moraju upozoriti i organ koji vodi po-stupak je dužan da to upozorenje i odgovor lica unese u zapisnik.

• Uviđaj se preduzima uvijek kad je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje. U slučajevima nasilja u porodici se ne-opravdano rijetko poduzima ova radnja dokazivanja.

Tužilac obustavlja istragu naredbom istragu ukoliko ustanovi da djelo koje je učinio osumnjičeni nije krivično djelo, nema dovoljno dokaza da je on učinio djelo, da je djelo obuhvaćeno amnestijom, pomilovanjem ili zastarom ili posto-je druge smetnje koje isključuju krivično gonjenje i ako je osumnjičeni umro. O obustavi istrage tužilac će obavijestiti oštećenog koji ima prava na pritužbu uredu tužioca; ukoliko obustavi istragu zbog nedostatka dokaza tužilac može ponovo otvoriti istragu ako se dobiju dodatne informacije da je osumnjičeni učinio djelo. Pošto nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno, tužilac okon-čava istragu. Prije okončanja istrage tužilac će saslušati osumnjičenog, ukoliko ranije nije bio saslušan.


140

Tužioca vrši nadzor nad radom ovlašćenih službenih lica. Po saznanju da je učinjeno krivično djelo nasilja u porodici OSL o tome obavještava nadležnog tužioca, a ukoliko mu je dostavljena pismena prijava istu dostavlja odmah tuži-ocu, kao i zapisnik o usmenoj prijavi, shodno članu 215. stav 3. ZKP. Ukoliko postoje osnovi sumnje da je izvršeno ovo krivično djelo u težem obliku iz čla-na 208. stav 4. i 5. KZ RS (kad je usljed nasilja u porodici nastupila smrt člana porodice, ili je lišen života član porodice koji je prethodno zlostavljan) za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko pet godina, OSL je dužno odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe izvršilac djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo, da se otkriju i sa-čuvaju tragovi i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

Ukoliko pak postoji sumnja da je izvršeno djelo ovo krivično djelo u os-novnom obliku iz člana 208. stav 1, ili dva teža oblika, propisana stavom 2. i 3. člana 208. KZ RS, za koja su propisane kazne zatvora manje od pet godina, OSL je dužno obavijestiti tužioca o svim raspoloživim informacijama i istraž-nim radnjama koje je preduzelo najkasnije tri dana od dana saznanja o postoja-nju osnova sumnje da je krivično djelo učinjeno. Tužilac će u vom slučajevima za koje odredi potrebnim, narediti sprovođenje istrage.

OSL ima zakonsku obavezu da odmah prikupi sve raspoložive informacije i preduzme sve istražne radnje i prije nego je o tome obavijestilo tužioca, a to znači da postupi u smislu člana 219. ZKP prikupi potrebne izjave od lica, izvr-ši potreban pregled vozila, putnika, ograniči kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja (što podrazumijeva mjesto izvršenja nasilja - stan ili drugo mjesto, dok ne završi uviđaj), obavi uvid u do-kumentaciju i preduzme druge radnje i mjere.

O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka. Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni, OSL sastavlja izvještaj, uz koji dostavlja predmete, skice, fotografije, izvješta-ji, spisi o preduzetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako nakon toga sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove osl. je dužno prikupti potrebna obavještenja i iste uz dopunski izvještaj dostaviti tužiocu.

Ukoliko tužilac ne pokrene istragu, OSL nastavlja rad na prikupljanju doka-za po osnovu kojih će ovlašćeni policijski organ podnijeti zahtjev za pokreta-nje prekršajnog postupka. Naravno ukoliko novoprikupljeni dokazi potkreplju-


141

ju postojanje osnova sumnje da je u pitanju ipak krivično djelo ono će o tome izvijestiti istog tužioca da bi ovaj preispitao svoju odluku u pogledu pokretanja istrage. Iako su obilježja krivičnog djela nasilje u porodici propisane članom 208. KZ RS i obilježja prekršaja nasilja u porodici, odnosno prema članu 6. ZZNP, međusobno isprepletana i ostavljaju prostora širem tumačenju tako da jedna ista radnja (kao recimo šamaranje supruge u prisustvu djece), može u okolnostima konkretnih slučajeva imati predstavljati nekad samo radnju izvr-šenja prekršaja, a nekad i krivičnog djela nasilja u porodici, to svakako ne smi-je biti razlog da se takve radnje u svim slučajevima smatraju samo prekršajem.

Ovlašćeni policijski organ postupa u prekršajnom postupku kao stranka. Pošto preko OSL prikupi potrebne dokaze, ovlašćeni organ podnosi sudu zahtjev kojim protiv pokreće prekršajni postupak. Okrivljeni pred sudom može prihvatiti odgovornost za prekršaj, u kom slučaju će sud razmatrati samo vrstu i visinu prekršajne sankcije. Na ovlašćenom organu je teret dokazivanja da je okrivljeni izvršio prekršaj iz oblasti nasilja u porodici. Na usmenom pretresu ovlašćeni organ predlože dokaze kojim dokazuje navode zahtjeva za pokreta-nje postupka, kao što je saslušanje određenih svjedoka, čitanje isprava, uviđaj-ne ili drugu dokumentaciju, vršenje uvida u fotodokumentaciju i sl.

Na ovlašćenom organu je teret dokazivanja da je okrivljeni izvršio prekršaj iz oblasti nasilja u porodici koji mu se stavlja na teret. Okrivljeni može da pre-zentuje dokaze u svoju odbranu, ali nije obavezan. Ukoliko je protiv istog lica kao počinilac nasilja u porodici podneseno više zahtjeva, ovlašćeni organ će predložiti sudu da ih spoji. Prilikom imenovanja zastupnika ovlašćenog organa za podnošenje zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, treba voditi raču-na o tom da se određeni radnik policije koji je prijavio nasilje, ili primio prija-vu od drugog lica ili pak izlazio na lice mjesta, obavljao razgovor sa počinio-cem nasilja ili žrtvom i drugim licima, može pojaviti u ulozi svjedoka u toku prekršajnog postupka, pa je stoga potrebno odrediti drugo lice da pred sudom zastupa ovlašćeni organ kao podnosioca zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.

Nasilje u porodici teško je otkriti, jer se dešava u privatnosti doma i bračnog života, koja su takođe pravno zaštićeni. I kad se nasilje otkrije i protiv počinioca pokrene krivični ili prekršajni postupak, nerijetko se takvi postupci ne završe osudama. Brojne su teškoće u prikupljanju dokaza protiv počinioca nasilja. Mali je broj neposrednih dokaza i često su to jedino iskazi samih žrtava nasilja.

Najčešće su to ugroženi svjedoci (smislu člana 3. Zakonu o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku), jer su kao žrtve nasilja ozbiljno fizički ili psihički trau-matizovane okolnostima pod kojima je nasilje počinjeno, ili usljed toga već


142

pate od ozbiljnih psihičkih poremećaja, što ih čini izuzetno osjetljivim svjedo-cima, ili se pak radi o maloljetnicima. Stoga je ovim svjedocima potrebno bla-govremeno obezbijediti psihološku, socijalnu i sručnu pomoć i obezbijediti prisustvo odgovarajućih stručnih lica prilikom njihovog saslušanja.

Svjedoka treba prilikom saslušanja zaštititi od uznemiravanja i zbunjivanja. Treba imati u vidu i strah žrtve nasilja od osvete nasilnika zbog svjedočenja, naročito ako je u pitanju majka, koja je uvjerena da će svjedočenjem protiv nasil-nika, dovesti u još teži položaj ne samo sebe, već i svoju djecu, pa zbog toga često nisu spremne istinito i potpuno svjedočiti o nasilju koje trpe u kući od nasilnog muža, kao i njihova djeca (koja su tom nasilju izložena direktno ili indirektno), nalazeći da nema izlaza iz te situacije i da moraju nastaviti da trpe nasilje.

Svjedoci koji su žrtve nasilja ispoljavaju nepovjerenje prema organima zaš-tite, koje ima svoje uporište u velikom broju slučajeva u kojima ti organi (bilo policija, socijalni radnici, tužilaštva ili sudov) nisu pružili adekvatnu zaštitu žrt-vama nasilja u porodici. Strah majke kao svjedoka nasilja u vlastitoj porodici od osude za ono što se desilo. Mnogi su skloni olako da optuže majku (zato što se udala za nasilnika, što nije znala šta se dešava, što je sumnjala a nije rekla, pa čak i zato što je i sama bila žrtva nasilja), čime se zapravo otežava otkrivanje i doka-zivanje počinjenog nasilja i nastoji umanjiti odgovornost njegovog učinioca.

U kulturama kao što je naša u kojima još uvijek dominiraju patrijarhalne vrijednosti, majke se smatraju prvenstveno odgovornim za ono što se dešava u porodici, čak i kada nemaju nikakvu kontrolu nad zbivanjima u njoj i kada su same žrtve. Majkama se stavlja u zadatak da zaštite porodicu od svih problema uključujući i nasilje koje ispoljava bilo koji drugi član porodice, da zaštite dje-cu od oca i istovremeno da zaštiti i samog oca.

Oni koji vrše nasilje prema ženi, djeci ili drugim članovima porodice, na-stoje na sve načine očuvati brak i porodicu jer u njemu ostvaruju svoju des-truktivnu moć, a istovremeno se prikazuju se kao uzorni domaćini. Društvo ih najčešće na prepoznaje kao nasilnike, što takođe otežava prikupljanje dokaza.

Onaj koji se nasilno ponaša prema članovima svoje porodice, za komšije, radne kolege i druge koji s njim kontaktiraju izvan kuće, uzoran je suprug,otac i dobar domaćin, pa za njega imaju samo riječi hvale, nešto zbog toga što ga površno poznaju, a nešto zbog toga što su spremniji da ističu samo njegove po-zitivne strane, dok one negativne prećutkuju. Nerijetko se svojim svjedoče-njem solidarišu sa nasilnikom, jer i sami prihvastaju stereotipe o muško-žen-skim i porodičnim odnosima i smatraju da ni na koji način ne treba da iznose i komentarišu ono što se dešava unitar nečije tuđe porodice.


143

Učinioci nasilja u porodici, često nisu skloni drugim vidovima kriminala i u spoljnoj sredini ne odaju utisak nasilnika. Muškarci se vaspitaju da je agresiv-nost dio njihove muške prirode i da im u porodici pripada privilegovan polo-žaj. Sebe doživljavaju kao gospodare, kojima žene i deca “pripadaju“, da im pripada tradicionalno pravo da ih fizički kažnjavaju i da im se takvo ponašanje mora tolerisati. Muška dominacija je još uvijek široko prihvaćen model po-našanja kako u sferi javnog tako i privatnog života.

Ovakve sterotipe mnogi u našem društvu nisu prevazišli, unatoč deklarativ-nom prihvatanju zabrane nasilja i diskriminacije po osnovu pola, starosti, ili bilo kojem drugom osnovu. U svom radu ispoljavaju ga ponekad i radnici po-licije, tužilaštava, sudova i socijalnih službi. Iako su upravo ovim organima povjerene dužnosti subjekata zaštite od nasilja u porodici, iskustvo iz proteklog perioda pokazuje da u njima još uvijek rade i oni koji prihvataju nas-ilje nad ženama ili djecom kao njihovo discipliniranje i smatraju ga trivijalnim događajem, a ne krivičnim djelom ili prekršajem, čime dovode u pitanje ne sa-mo profesionalnost svog postupanja, već ometaju provođenje zakona u oblasti zaštite od nasilja u porodice, izostaje osuda učinioca ove vrste nasilja.

Policajac, tužilac, sudija, socijalni radnik, kao i svi drugi koji u svom radu pružaju zaštitu žrtvama porodičnog nasilja i učestvuju u postupcima protiv po-činioca takvog nasilja, moraju biti posebno edukovani i provjereni poznavaoci osnovnih ljudskih prava i sloboda i dostignutih međunarodnih standarda po svim pitanjima iz ove oblasti, jer samo tako mogu odgovoriti svom zadatku pružanja zaštite od svih vidova nasilja u porodici. Široka akcija koja je pokre-nuta na području Republike Srpske u pravcu sprečavanja nasilja u porodici, ot-krivanja i eliminisanja uzroka ove izuzetno negativne društvene pojave, obave-zuje sve subjekte zaštite, a naročito policijske i pravosudne organe - sudove i tužilaštva, da potpuno i efikasno izvršavaju svoje zakonske obaveze, u brzom i efikasnom postupku učinioce nasilja osude za takvo ponašanje i putem adek-vatnih zaštitnih mjera otklone uzroke koji su do nasilja doveli, doprinoseći suzbijanju i zaštiti od ove vrste nasilja, što je postao imperativ u očuvanju zdrave porodice, bez koje nema prosperitetnog društva.

U prekršajnim i krivičnim postupcima prava nasilnika kao lica protiv kog se ti postupci vode, dominantna su u odnosu na prava žrtve. Žrtva nasilja, kao lice oštećeno izvršenjem krivičnog djela ili prekršaja, ne može ni pokrenuti po-stupak, niti pak na bilo koji način uticati na njegov tok.

U toku postupka može postaviti imovinskopravni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova koje je imala zbog učešća u postupku, može pratiti postupak, a prema ZZNP može predložiti da se počiniocu nasilja izrekne određena zaštit-


144

na mjera. Ovlašćeni organ, po svom zastranku je zapravo stranka u postupku i on jedini do kraja postupka, kojeg pokreće dostavljanjem sudu zahtjeva za po-kretanje prekršajnog postupka, disponira tim zahtjevom, što znači da može i odustane od zahtjeva sve do okončanja postupka, u kom slučaju sud rješenjem obustavlja postupak. Stvarna uloga žrtve je u postupku međutim mnogo veća, jer je njen iskaz najvažniji, a nerijetko i jedini dokaz protiv nasilnika.

Stoga je neophodno preduzeti sve raspoložive mjere zaštite žrtve i stvaranja povoljnih uslova da bi kao svjedok dala potpun i istinit iskaz. U stvaranju tih po-voljnih uslova moraju se angažovati svi subjekti zaštite. Mora se izabrati najpo-voljniji momenat kad će se uzeti prva izjava od žrtve. Ako su djeca žrtve nasilja i jedini neposredni svjedoci, onda je njihovo svjedočenje toliko delikatno, pa se nerijetko uzima da se radi o slučaju nasilja bez svjedoka. U slučajevima nasilja u porodici treba pribaviti mnogobrojne posredne dokaze, jer neposrednih najčešće i nema, pošto su neposredni očevici događaja najčešće samo oni bliski članovi porodice, koji mogu da koriste zakonsku privilegiju da ne svjedoče.

Stoga su u predmetima nasilja u porodici važni svi dokazi, kako materijalni dokazi i tragovi koji se prikupljaju na licu mjesta izvršenja nasilja ili ljekar-skim pregledom žrtve, tako i iskazi rođaka, komšija, nastavnika, socijalnih radnika, vještaka medicinske struke, psihologa, pedagoga i svih drugih koji mogu pružiti relevantne informacije, kao i sve što u svakom konkretnom slu-čaju može poslužiti kao dokaz nasilja i odgovornosti njegovog učinioca. Svi dokazi treba da se na zakonit način pribave, jer samo takvi mogu biti korišteni u toku postupka pred sudom (bilo u krivičnom ili prekršajnom postupku) i sud-ska odluka se može zasnivati samo na takvim dokazima.

U slučaju da žrtve pred sudom promijene svoje ranije iskaze dati pred tu-žiocem, ili ovlaštenim službenim licem, što je čest slučaj u sadašnjoj sudskoj praksi, u toku ispitivanja pred sudom će im se predočiti njihovi raniji iskazi, te će se pozvati da objasne zašto sad različito iskazuju. Pošto pred sudom svjedoku budu čitanjem predočeni raniji iskazi svjedoka, zapisnici o tim iskazima svjedo-ka datim pred tužiocem ili ovlaštenim službenim licem po pravilima ZKP, mogu se uvrstiti u dokazni materijal, pa će ih sud cijeniti u sklopu iskaza tog svjedoka i ostalih provedenih dokaza, čime se stvara mogućnost da sud kao istinitu prihvati upravo onu izjavu koju je svjedok dao pred tužiocem, ili ovlaštenim službenim licem, bez obzira što je kasnije pred sudom promijenio taj iskaz.


145

Neki prijedlozi za uspješniji rad pravosudnih organa u predmetima nasilja u porodici:

1. Izricanje učiniocima ovog krivičnog djela i odgovarajućih mjere bezbje-dnosti radi otklanjanja uzroka koji su doveli do nasilja – izricanje mjere bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja je obavezno ako je djelo izvršeno u stanju bitno smanjene uračunljivosti i izvršava se uz kaznu zat-vora, ili rada za opšte dobro, dok se mjera bezbjednosti obaveznog liječe-nja od zavisnosti može izreći kad je učinilac djelo izvršio pod odlučuju-ćim djelovanjem zavisnosti od alkohola ili opojnih droga i ako postoji opasnost da će zbog te zavisnosti i ubuduće činiti krivična djela;

2. Izricanje učiniocima prekršaja nasilja u porodici zaštitne mjere vanbolničkog liječenja od zavisnosti (ako je prekršaj izvršio pod odlučujućim djelovanjem zavisnosti od alkohola odnosno zbog zavisnosti i postoji opasnost da će usl-jed te zavisnosti ili opojnih droga ponovo počiniti nasilje); ukoliko se podvr-gavanje određenom bolničkom liječenju odredi kao uslov pod kojim se odla-že izvršenje kazne utvrđene uslovnom, a osuđeni ne ispuni tu obavezu, sudo-vi su u obavezi da opozovu uslovne osude i izvrše utvrđenu kaznu.

3. U postupcima bilo prekršajnom, bilo krivičnom, potrebno je prethodno prikupiti i izvesti pred sudom dovoljan broj dokaza potrebnih da se utvr-di postojanje djela i odgovornosti učinioca, kao i za donošenje odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog lica. U dosadašnjoj praksi su se dokazi svodili uglavnom na izjave oštećenih lica, koje su kao članovi porodice najčešće privilegovani svjedoci i stoga u toku postupka mogu koristiti blagodeti zakona da ne svjedoče, zbog čega je u enormno veli-kom broju slučajeva postupak obustavljan ili je optuženi oslobađan od optužbe zbog nedostatka dokaza; od djece izjave nisu uzimanje snima-njem prema pravilima ZKP; od službi socijalne zaštite nisu pribavljani potrebni izvještaji; rijetko su pribavljani nalazi i mišljenja psihijatara o duševnom zdravlju i psihičkom stanju okrivljenog u vrijeme izvršenja djela, niti psihičkom stanju oštećenih, uzrokovanog nasiljem koje je un-utar porodice vršeno prema njima ili pak drugim njima bliskim osobama (naročito kad su djeca u pitanju), potrebno vršiti uviđaje na licu mjesta izvršenog nasilja u porodici jer nasilje jednako kao i druga krivična djela ostavlja tragove objektivne prirode koji treba da se od strane ov-laštenih lica blagovremano uoče i fiksiraju, kako bi se obezbijedilo do-voljno dokaza i u slučaju da žrtva nasilja ne svjedoči - žrtve mogu da se fotografišu, opiše izgled mjesta gdje je nasilje vršeno, obave potrebni medicinski pregledi osumnjičenog, da bi se utvrdilo da li je i koliko pod uticajem alkohola, kao i stanje njegove svijesti i volje, što je odlučno za


146

utvrđivanje njegove uračunljivosti, a medicinskim pregledima, treba da se podvrgnu i oštećena lica - žrtve nasilja, da bi se konstatovale eventual-ne tjelesne povrede, kao i njihovo psihičko stanje, koje neposredno mogu da uoče i prisutni subjekti zaštite koji izlaze na lice mjesta događaja, a prije svega socijalni radnik, koji će uočiti potrebu i uputiti oštećeno lice da obavi razgovor sa psihologom, ukoliko psiholog nije u interventnoj ekipi. O svemu što je uočeno na licu mjesta i poduzeto od strane prisutnih subjekata zaštite sastavljaju se potrebni zapisnici i izvještaji, na propisan način tako da mogu služiti kao dokazi u daljem toku postupka.

4. Policajac, socijalni radnik i svi drugi koji su prisutni na licu mjesta mo-gu da se izjašnjavaju o onom što su neposredno uočili i u toku postupka o tome svjedoče, pri čemu policajac ne može da se izjašnjava o onom što mu je okrivljeni rekao u neformalnom razgovoru, stoga je neophod-no odmah pošto posumnja ko je učinilac nasilja da tog člana porodice o tome obavijesti i da ga pouči o njegovom pravima i od njega uzme for-malna izjava u smislu člana 142. ZKP, a od svjedoka da uzme izjave u smislu člana 150. ZKP (oštećenih, susjeda, porodičnih ljekara, nastav-nika, socijalnih radnika i svih drugih lica koja mogu da imaju neposred-na saznanja o važnim činjenicama u vezi sa izvršenim nasiljem i njego-vim počiniocima.

5. Činjenični opis djela ili prekršaja nasilja u porodici treba da sadrži sve važne činjenice, kako one koje čine bitna obilježja, tako i one kojima se to djelo, odnosno prekršaj bliže određuje. Naročito se mora obratiti paž-nja na prisustvo djece učinjenom nasilju, jer u takvim slučajevima može da se radi i o težem obliku krivičnog djela nasilja u porodici iz člana 208. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

6. Djelo se mora tretirati kao i svako drugo krivično djelo ili prekršaj, a ne kao privatna porodična stvar. Ovakvim stavom zapravo se anuliraju efekti same inkriminacije. Stoga tužioci i sva službena lica koji učestvu-ju u postupku i rade na prikupljanju dokaza treba da su dobri poznavaoci osnovnih ljudskih prava i sloboda i priznatih međunarodnih standarda u ovoj oblasti i moraju biti profesionalno obučeni za vršenje obaveza zaš-tite od nasilja u porodici koje im je društvo povjerilo u njihovom radu.

7. Poboljšati rad na otkrivanju nasilja u porodicama, pribavljanju dovolj-nog broja potrebnih dokaza, kao i izricanju adekvatnijih sankcija.

8. Vršiti permanentnu edukacije policije, tužilaca i sudija, na pojedinačnim i zajedničkim seminarima, uz upoznavanje sa praksom domaćih sudova i zemalja u okruženju.


147

9. Uvijek kad okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da će osumnjičeni vr-šiti negativni uticaj na oštećeno lice ili drugog člana porodice, kao svje-doka i tako ometati prikupljanje dokaza i sam tok postupka, argumento-vano predlagati sudu da odredi pritvor kako bi se eliminisao taj negativ-ni uticaj, ili otklonila opasnost od daljeg vršenja nasilja, ukoliko se to ne može postići i nekom blažom mjerom zabrane kao što je zabrana pribli-žavanja ili posjećivanja određenih mjesta ili lica.

10. Otkloniti sve nekonzistentnosti i uočene redakcijske greške iz zakona u oblasti nasilja u porodici u što skorije vrijeme, otkloniti. Tako recimo član 8. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da je prekršajna sankci-ja za zaštitu od nasilja u porodici zaštitna mjera i novčana kazna u slučaju nepoštovanja izrečene zaštitne mjere, a član 20. istog zakona propisuje novčane kazne za prekršaje iz člana 6. stav 2, što nije konzistentno. Nada-lje član 3. stav 3. propisuje da će policija podnijeti zahtjev za izricanje za-štitne mjere nadležnom sudu protiv počinioca nasilja i o tome bez odlaga-nja obavijestiti nadležno tužilaštvo, iako je jasno da sudu prema odredba-ma zakona o prekršajima može podnijeti sano zahtjev za pokretanje prekr-šajnog postupka, i to samo ukoliko nisu ispunjeni uslovi za izdavanje kaz-nenog naloga, te da bi u smislu odredbi Zakon o krivičnom postupku, o svakon slučaju nasilja trebalo da odmah obavijesti tužioca koji će odlučiti da li ima osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo i pokrenuti istragu. Nadalje, član 17. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici propisuje da se zaštitne mjere mogu izreći na zahtjev lica izloženog nasilju ili njegovog punomoćnika, na zahtjev policije, tužilaštva, centra za socijalni rad, vladi-nih ili nevladinih organizacija ili po služenoj dužnosti, kao i da se mjera zabrane približavanja žrtvi nasilja izriče počiniocu nasilja po službenoj dužnosti. Ovakva nekonzistentna zakonska rješenja otvaraju dileme u po-stupanju kako ovlašatenih policijskih organa tako i suda pa i drugih sub-jekta zaštite, a ostavlja otvorenim i pitanje učešća u sudskom postupku nevladinih organizacija, koje nisu označene kao subjekti zaštite, što može da oteža primjenu zakona, pa se stoga sve te nekonzistentnosti, kao i uo-čene redakcijske greške u zakonu, trebaju u što skorije vrijeme otkloniti, jer iako one ne predstavljaju smetnje za primjenu zakona, svakako utiču na njegovu uspješnu primjenu.


148


149

ZAKLJUČAK

Kada je Gender centar Republike Srpske započeo sa planiranjem i inicijati-vom za donošenje Akcionog plana za borbu protiv nasilja u porodici u Repu-blici Srpskoj, saradnja i uvezanost nadležnih institucija i vaninstitucionalnih aktera su bile sporadične i lokalnog karaktera (zasnovane na lokalnim inicijati-vama), imajući u vidu da se javnost ovom problematikom bavi 10-15-tak godi-na i da pitanja porodičnog nasilja nikad nisu smatrana prioritetom, ni politič-kim, ni strategijskim. Donošenje Akcionog plana značilo je veliki korak za Re-publiku Srpsku u objedinjavanju ovih pojedinačnih napora i stvaranju klime za uvođenje inovativnih multisektorskih rješenja koja podrazumijevaju, kako jasnu raspodjelu nadležnosti među institucijama, tako i mnogo veći stepen koordinacije između njih, nego što je to do sada bio slučaj. Ova rješenja su takođe u mnogo većem stepenu uključila doprinos nevladinih organizacija koje se bave ženskim ljudskim pravima i zaštitom žrtava nasilja u porodici, naročito kroz pravnu i psihosocijalnu pomoć, SOS linije i smještaj u sigurne kuće/skloništa, te doprinos medija i poslovnog sektora.

Jasno je da će dalje aktivnosti biti uspješnije ako se rade multidisciplinar-no, koordinisano, uz punu odgovornost svih nadležnih u procesu. Važne prednosti BiH u ovim procesima su: institucionalni i pravni okvir za ravno-pravnost polova i nasilje u porodici, organizacije civilnog društva koje su ak-tivne u području ženskih ljudskih prava i ravnopravnosti polova i podrška međunarodne zajednice.

Ovaj priručnik daje osnove za postupanje subjekata zaštite i prevencije nasilja u porodici, koje su proizašle iz zakonskih obaveza i prakse tih organa i ustanova. On, međutim, ne ograničava subjekte zaštite da u praksi ne uvode druge efikasne modele koji će biti u službi sprečavanja i suzbijanja nasilja u porodici i rodno zasnovanog nasilja, a koji će odgovarati kontekstu i raspoloži-vim mogućnostima. Važno je imati na umu da primjena ovakvih rješenja nije nužno povezana sa velikim materijalnim ulaganjima već naprotiv, efikasna rješenja i pristup usmjeren na potrebe i interese pojedinaca i pojedinki i zajed-nice više je u vezi sa odgovarajućim znanjima i stepenom osviješćenosti profe-sionalaca za pitanja rodno zasnovanog nasilja i nasilja u porodici. Nasuprot tome, ignorisanje postojanja ovog velikog društvenog problema proizvodi ogromne troškove po društvo i lokalnu zajednicu, koji uključuju, kako troško-ve žrtava nasilja (posljedice po njihovo fizičko i psihičko zdravlje), tako i troš-kove krivičnih i građanskih postupaka i istraga, troškove zdravstvenih usluga,


150

izgubljenih dana na poslu i smanjene produktivnosti i radne sposobnosti, troš-kove privremenog i trajnog preseljenja i školskog neuspjeha djece čije je ži-vote potreslo nasilje. Kao jedan od primjera kojima možemo ilustrovati ovu tvrdnju, pomenućemo primjer iz studije sa Umeå Univerziteta u Švedskoj, u kojoj su troškovi nasilja u porodici procijenjeni na 200 000 EUR u slučaju jednog muškarca koji je zlostavljao suprugu tokom 20 godina.

Bitno je takođe reći da politička volja da se pitanja porodičnog nasilja sma-traju jednako važnim kao i ostali društveni problemi, iskazana, kako na naj-višem nivou, tako i na nivou lokalne zajednice i svake od ustanova/institucija subjekata zaštite, sama po sebi donosi promjene u praktičnom djelovanju.

CIP - Katalogizacija u publikacijiNarodna i univerzitetska bibliotekaRepublike Srpske, Bawa Luka

343.85:343.54/ .55(497.6)(035)

SPRE^AVAWE i suzbijawe nasiqaSpre~avanje i suzbijanje nasilja u porodici u

Republici Srpskoj : priru~nik za postupanjesubjekata za{tite / ªurednici Aleksandar Mili},Spomenka Kruni}, Jelena Milinovi}º. - 1. izd. -Banja Luka : Gender centar - Centar za jednakost iravnopravnost polova Vlade Republike Srpske, 2009(Banja Luka : Atlantik bb). - 150 str. : ilustr. ;24 cm

Tira` 1.000

ISBN 978-99955-651-1-4

COBISS.BH-ID 1259032

Štampanje ovog izdanja podržano od:

Documents

SPREČAVANJE I SUZBIJANJE NASILJA U PORODICI U … za subjekte zastite.pdf(Uloga vaspitno- obrazovnih institucija u prevenciji nasilja u porodici) Mr Duška Bogojević i Dijana Petković