SRCU TREBA MILOSRĐE ZA ŽIVOT

priča o Malom srcu

Slikovnica koju držite u rukama nastala je na susretu obitelji djece uključene u župni zbor „Kapljice“ koji se je održao u Krku, u prostorima Osnovne škole Frana Krste Frankopana u subotu, 20. veljače 2016. godine. Na susretu u Godini milosrđa pod nazivom „Tajna Božje pregače“ koji je okupio stotinjak sudionika održana je kateheza o djelima milosrđa za roditelje i djecu. Vodili su je zajedno vlč. Anton Valković, župnik, te vjeroučiteljice Vesna Avsec i Mirjana Žužić, a nakon kateheze su uslijedile radionice u kojima su djeca i roditelji izrađivali pregače, nakit, postaje križnog puta i ovu slikovnicu.

Postaje križnog puta od korizmenog vremena krase našu Katedralu u Godini milosrđa.

Pregače za 80 „Kapljica“ sašile su i oslikale vrijedne mame, a djeca su ih nosila kao koncert-nu odjeću u Katedrali, 21. svibnja 2016., nakit su prodavala na istom koncertu, a slikovnica je toga dana doživjela svoju promociju. Prihod od prodaje slikovnice i nakita namijenjen je župnom Caritasu za potrebne obitelji.

Vjeroučiteljica Vesna napisala je i uglazbila posebnu pjesmu „Djela milosrđa“ koju smo putem Interneta odaslali u svijet…

Slikovnicu su u radionici pod vodstvom vjeroučiteljice Mirjane Žužić i gđe. Aleksandre Udina izradila djeca: Martina Lleshdedaj, Josip Brusić, Matija Božić, Emanuel Dukić, Viktor Giorgolo, Laura Udina i Gabriela Pahlić, a svoje su radove slikovnici pridružili i Aurora Barbalić, Mirta Erić, Veronika Drglin, Daria Trinajstić, Lea Sintić i Matej Žužić.

Naslov slikovnici dao je Emanuel Dukić, naslovnicu izradila Martina Lleshdedaj, a po-pratnom pričom obogatila ju je vjeroučiteljica Mirjana. Grafički ju je oblikovao gosp. Slaviša Srdić.

Hvala svima koji su pomogli oko svih navedenih aktivnosti na dobro naše djece i na porast milosrđa u našoj župnoj zajednici…

Krk, svibanj, Godine milosrđa 2016.

Bilo jednom jedno Malo srce. Raslo je pod srcem svoje majke, a pratilo ga budno očevo oko. No, bile su tu još jedne nevidljive ruke koje su pomagale Malom srcu, makar ono to još nije znalo.

Kada se je rodilo, Malo srce bilo je prekrasne crvene boje i mekano kao plišanac. Zaželjelo je postati velikim, pa je počelo tražiti nešto od čega bi brže naraslo.

Ali jao! Umjesto da naraste, promijenilo je boju. Više nije bilo crveno, nego smeđe. Mislilo je: To je valjda boja velikih srca, tako je zato što rastem.

A onda ga je jednoga dana susrelo Drugo srce i reklo: „Malo srce, zašto si promijenilo boju?“ Malo srce se je naljutilo i odgovorilo: „To je zato što rastem! A ti, ti ćeš zauvijek ostati malo!“

Drugo srce reklo je Malom srcu: „Meni se čini da si sada postalo još manje!“, a zatim se je žalosno okrenulo i otišlo.

Malo srce nije primijetilo da je postajalo sve tvrđe, a smeđa boja pretvarala se je u sivu, a zatim posve crnu.

Malo se je srce pogledalo u ogledalo i prestrašilo svoga izgleda. Ipak, mislilo je, to je valjda zato što sam još više naraslo. To je valjda boja najvećih srca.

Malo srce pošlo je u šetnju. Iznenada je zapuhao snažan vjetar i nosio pred sobom lišće, kape i kišobrane. Malo srce nije ni znalo da mu je hladno zato što je bilo posve tvrdo. U vjetru je začulo šapat: „Malo srce, Malo srce, jesi li još uvijek malo?“

Malo se je srce ogledalo oko sebe, ali nije vidjelo nikoga tko govori. Ipak je odgovorilo: „Ne, nisam više malo, naraslo sam veliko! A tko si ti što pitaš?“

„Ja sam nevidljive ruke koje te prate od trenutka kada si stvoreno!“, glasio je odgovor.

„Pa, ako me zaista pratiš“, reklo je Malo srce, „reci mi kako da narastem?”

„Narast ćeš samo onda ako ostaneš malo i dopustiš da drugi budu veći od tebe, ljepši od tebe, pametniji od tebe, pa čak i bolji od tebe. To znači imati milo srce.“

„Milo srce?“, pitalo je glasno Malo srce.

„Da, tako više nećeš biti Malo srce nego Milosrdno srce“, rekle su nevidljive ruke.

„A kako ću znati da sam postalo Milosrdno srce?“, još je htjelo znati Malo srce.

„Znat ćeš čim susretneš Drugo srce“, glasio je odgovor nakon kojega se je i šum vjetra smirio, a Malo srce primijetilo da je ostalo samo.

„Hm, onda neću čekati da susretnem Drugo srce, nego ga idem potražiti“, rek-lo je sebi Malo srce, „baš me zanima što će se dogoditi“.

Nije trebalo dugo čekati. Naišlo je Drugo srce, a Malo ga je srce veselo pozdra-vilo. Od toga pozdrava počela mu se je u obraze vraćati crvena boja.

„Imaš li možda jedan pokrivač više u svom ormaru?“ pitalo je Drugo srce. Noću mi je tako hladno.

„Svakako, idem ti ga odmah donijeti“, veselo je odgovorilo Malo srce prim-jećujući da su mu noge postale brze i lagane. Otrča kući vrati se začas noseći pokrivač.

„Što se je to s tobom dogodilo?“, pitalo je Drugo srce, „čak ti se i boja mijenja.“

Malo srce se pogleda i uvjeri da je Drugo srce u pravu. Ponovno je bilo crveno i mekano poput plišanca.

„To mi je valjda od milosrđa o kojemu su mi pripovijedale Nevidljive ruke“, uzbuđeno je zaključilo Malo srce.

„I ja bih htjelo biti milosrdno srce,“ reklo je Drugo srce. „Možeš li me naučiti kako da to postanem?“

„Mogu ti prenijeti ono što su me naučile Nevidljive ruke. To nije teško. Slušaj…“

I začas se dva srce približe jedno drugome, a milosrđe se stane prelijevati iz jednoga u drugo, jer svakom srcu treba milosrđe za život.

SRCU TREBA MILOSRĐE ZA ŽIVOT

priča o Malom srcu