SREDNJOVJEKOVNA BOSNA I HUM

Zemljopisni okvirSrednjovjekovna Bosna prostirala se oko izvora i gornjeg toka rijeke Bosne do Vranduka. Humska zemlja prostirala se od izvora Neretve do Jadrana i obuhvaala poluotok Peljeac (Rat) do Cetine. Soli (Tuzla, Zvornik, Bijeljina) nalaze se sjeverno od prvotne Bosne, izmeu rijeka Save i Drine, oko planine Majevice i gornjeg toka rijeke Spree. Usora (Brko, Gradaac, epe, Teanj, Maglaj, Doboj, Derventa i Bosanski Brod) prostirala se s obje strane donje i srednje Bosne, Usore i Ukrine, te donje Spree i Save. Donji Krajevi (Jajce, Klju, Kotor na Vrbanji) obuhvaali su teritorij oko gornje Sane i Vrbasa. Ban Kulin ih je pripojio Bosni. Zapadne Strane (Zavrje) obuhvaaju upanije Duvno, Livno i Glamo. Pod bosansku vlast dolaze u 14. st., Livno tek u doba Turaka. Primorje je teritorij oko Dubrovnika do Herceg Novog, bio je u sastavu Crvene Hrvatske. Podrinje (Pljevlja, Foa i ajnie) je teritorij oko gornje Drine. Bosni je pripojen tek za vrijeme kralja Tvrtka I.

HumHum se od poetka nalazi unutar hrvatske drave (Crvena Hrvatska). U starijim izvorima Hum se esto naziva Zahumlje ili Humska zemlja. Naziv Humsko Knetvo nije uobiajen naziv kojim su se koristili njegovi itelji, bar ne od 13.-14. st. U tom se razdoblju koristio naziv Humska Zemlja. Od 1448. god. taj je teritorij nazvan Hercegovinom, prema hercegu Stjepanu Vukiu Kosai (1466. god.). Humska zemlja prostirala se od izvora Neretve do Jadrana i obuhvaala poluotok Peljeac (Rat) do Cetine. Prethodno je vei dio tog teritorija spadao u tzv. Neretvansku kneevinu (Paganija, Arenta). Prvotnu jezgru Huma ini prostor Neretvana za ije se knezove sve vie uje nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara i ulaska hrvatskog Kraljevstva u personalnu uniju s Ugarskom (1102. god.), kad se postupno osamostaljuju. Humski knezovi u 12. st. ire svoju vlast na zapad ukljuujui i Imotski, na istok na Zahumlje. Oko 1326. god. ban Stjepan II. Kotromani (1326.1353. god.) pripojio je Hum Bosni. Nakon pada Herceg Novog (1482. god.) Humom vladaju Turci. Konstantin Porfirogenet kae da su se Zahumljani u doba slabog cara Mihovila II. (820.-829. god.), pod vodstvom svojih upana oslobodili bizantske vlasti i ivjeli mirno u svojim oblastima. Prvi poznati knez Zahumlja je Mihajlo Vievi (910.-930. god.). Promjene nastaju kad je ban Pribina zbacio s prijestolja hrvatskog kralja Miroslava (945.-949. god.), a doveo Mihovila Kreimira II. (949.-969. god.). Tad su nastali neredi u Hrvatskoj, to je iskoristio srpski veliki upan aslav Klonimirovi i uz pomo Bizanta zauzeo cijelu Crvenu Hrvatsku do Cetine, Bosnu i tri upe Bijele Hrvatske (Uskoplje, Luku i Plivu). Meutim, aslav je poginuo oko 2

960. god. u borbi s Ugrima nakon ega je hrvatski kralj Kremir II. povratio Hrvatskoj upe Uskoplje, Luku i Plivu, a zatim i Bosnu. Bugarski car Samuel (976.-1014. god.) zauzima cijelu Crvenu Hrvatsku, pa tako i Hum dolazi pod Bugarsku i ostaje pod njom sve do propasti 1018. god. Prema D. Mandiu Hum ostaje u bizantskim rukama od 1018.-1040. god., kad ga bizantske vlasti oslobaa dukljanski vladar Stjepan Vojislav (Dobroslav). Nekoliko godina prije Vojislavove smrti, oko 1046. god. Hum se oslobaa Duklje i pridruuje zapadnoj ili Bijeloj Hrvatskoj. Nakon toga Hum ponovno dolazi pod Duklju u kojoj se u to doba istiu vladari Mihovil (1046.-1081. god.) i Bodin (1081.-1101. god.). Oko 1074. god. Mihovil se osamostaljuje i osniva junohrvatsko Kraljevstvo sa sjeditem u Duklji, a kraljevske insignije dobiva od Bizanta. Njegovo kraljevstvo protezalo se od Neretve do Drima u Albaniji, a sastojalo se od Duklje, Travunije, Huma i Podgorja. Nakon Mihovilove smrti na dukljansko prijestolje zakratko dolazi njegov mlai brat Radoslav kojeg obara Bodin, Mihovilov najmlai sin. Bodin u Rakoj kojoj postavlja za upane dvojicu Hrvata (Marka i Vukana) iz Ribnice kod Podgorice, koji postaju rodonaelnici kasnije srpske vladarske loze, koja se od kraja 12. st. prozvala Nemanjiima. Pred kraj vladavine hrvatskog kralja Zvonimira u Hrvatskoj nastaju neredi koje Bodin iskoristi i otkide Bosnu od Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Njegovom smru Duklja gubi svoju mo. Na Duklju se podigao veliki upan Nemanja (1169.-1196. god.), kojeg 1172. god. svlada car Emanuel I. (1143.-1180. god.) i odvede u zarobljenitvo, ali ga domalo povrati na velikoupansku stolicu u Rakoj. Njegovoj starijoj brai Stracimiru i Miroslavu dade u leno Travuniju i Podgorje prvom, a Hum drugom. Od 1186.-1190. god. u sauvanim se izvorima spominje humski knez Miroslav, brat rakog upana Stjepana Nemanje, oenjen sestrom bosanskog bana Kulina (1180.-1204. god.), iji e kasniji nasljednici ukljuiti Hum u srednjovjekovnu bosansku banovinu (oko 1326. god.). Domai knezovi uspijevaju osigurati svoju vlast u Humu kroz cijelo 13. st. U tom se vremenskom periodu spominje knez Petar, koji prvi preuzima titulu velikog kneza humskog. Na samom poetku 14. st. Hum dolazi pod vrhovnu vlast Pavla ubia, bana Hrvata, koji ga predaje na upravu svojim velmoama Nelipiima. Hum e nakon propasti Mladena II. ubia i kratkotrajnog bezvlaa od 1322.-1326. god. pasti pod vlast bosanskog bana Stjepana II. Kotromania (1326.-1353. god.), a zatim opet pod vrhovnitvo ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Velikog (1342.-1382. god.). Episkopiju u Humu uspostavio je Stjepan Prvovjenani (1196.-1228. god.) i njegov brat, bivi knez Huma, sv. Sava 1220. god., u doba kad je knez Petar bio protjeran iz Huma. 1333. god. stonska episkopija nestaje, Dubrovani su tad zavladali Peljecom. Tijekom 15. st. najvei dio Huma osvaja vojvoda Sandalj Hrani Kosaa i njegov sinovac i nasljednik herceg Stjepan Vuki Kosaa. U vrijeme i nakon turskih osvajanja Hum se poinje nazivati Hercegovinom. Kroz sav taj vremenski period u Humu su nazone kulturne i politike tradicije kao to je primjerice Sudbeni stol Humskog Knetva unutar shoda (sabora) zemlje sa sjeditem kod crkve sv. Jurja (bijele crkve) u Brotnju, kod dananjeg itluka.

BosnaBosna je, osim kraih razdoblja (bizantski, franaki ili ugarski vladar), cijelo vrijeme sastavni dio teritorija drave hrvatskih narodnih vladara. in unije Hrvatske i Ugarske sam po sebi ukljuuje i teritorij Huma i Bosne u takvu dravnu zajednicu. Prije 3

Porfirogenetova spomena zemljopisni se pojam Bosna navodi u starohrvatskom izvoru Methodosu, oko 753. god., kad je inila jedan od triju glavnih dijelova hrvatske jadranske dravne zajednice. Sredinom 10. st. u Porfirogenetovu djelu De administrando imperio Bosna se spominje kao mala zemljica. U ranom srednjem vijeku Bosnom se zovu samo krajevi oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne. Tijekom srednjeg vijeka prostor od Ivan planine do Zavidovia, uz rijeku Bosnu, dobiva naziv Bosna. Slavonski krajevi oko donje Bosne zovu se Usora i Soli, ali se tijekom cijelog srednjeg vijeka ne zovu Bosnom. Teritorij Bosne mogao je biti u sastavu Hrvatske do druge polovice 10. st., odnosno do kralja Miroslava (945.-949. god.), a onda je, poslije graanskog rata u Hrvatskoj, dola nakratko pod vlast rakog kneza aslava Klonimirovia. Njegovom smru (oko 960. god.) u Rakoj nastaju smutnje pa je teritorij Bosne ponovno vraen u sklop Hrvatske, tj. u vrijeme vladavine monog kralja Mihovila Kreimira II. (949.969. god.). U vrijeme bugarskog cara Samuela (976.-1014. god.) teritorij Bosne potpao je pod njegovu vlast. Porazom Samuelove vojske (1018. god.) od strane bizantskog cara Bazilija II. Bugaroubojice, uz Makedoniju, Duklju i Raku i teritorij Bosne dolazi pod Bizant. Teritorij Bosne pod svojim banovima odolijeva dukljanskim vladarima sve do Zvonimirove smrti (1089. god.), kad su u Hrvatskoj zavladali neredi i kada je, skupa s Rakom, teritorij Bosne pokorio kralj Bodin postavivi ondje za kneza nekog Stjepana. Bodin je ishodio od protupape Klementa III. Wiberta da od Splitske nadbiskupije otkine sve biskupije koje su leale na podruju njegove kraljevine i da ih podloi novom nadbiskupu u Baru, te je tako 1089. god. i Bosanska biskupija bila odcjepljena od Splita i podvrgnuta Barskoj metropoliji. Bodinovom smru 1101. god. Duklja se raspada, a Bosna oslobaa dukljanskog tutorstva. U vrijeme dinastikih borbi i bezvlaa u Dukljanskom Kraljevstvu od 1102.-1137. god. Bosna je ivjela gotovo neovisno. Hrvati iz zapadnog Hrvatskog Kraljevstva upadaju oko 1137. god. u Podgorje i otcjepljuju upu Ramu od Dukljanskog Kraljevstva te je pripajaju Kraljevini Hrvatske i Dalmacije. Od tada ugarsko-hrvatski kraljevi u svojim intitulacijama imaju dodatak Rameque rex, pod ime se podrazumijevalo Kraljevstvo Crvene Hrvatske ili Duklje. Oko 1137. god. podvrgnuta je ugarsko-hrvatskom vladaru, kralju Beli II. (1131.-1141. god.), odnosno njegovom maloljetnom sinu Ladislavu kojeg je 1139. god. Bela proglasio hercegom Bosne. Od 1138. god. u intitulacijama ugarsko-hrvatskih kraljeva jedno se vrijeme stalno navodi rex Ramae, ime se oznaavalo Bosnu u cjelini.

Bosna u vrijeme banovaBan Bori (1154.-1167. god.)Prvi poznati bosanski ban bio je ban Bori (posavski Hrvat), koji nije bio potomak prijanjih bosanskih banova, niti je bio u rodu s banom Kulinom. Za vladanja bana Boria Bosna je sezala do Drine. U ratu to ga je protiv cara Emanuela Komnena (1143.-1180. god.) vodio kralj Gejza II. (1141.-1161. god.), sudjelovao je i ban Bori, na strani Gejze II. Iz tog se moe zakljuiti da je ban Bori priznavao vrhovnitvo ugarsko-hrvatskog kralja. Rat izmeu Gejze II. i Emanuela I. trajao je od 1148.-1155. god., a zavrio je pobjedom ugarsko-hrvatske vojske u blizini Beograda. Bizant je poslije Gejzine smrti pod vodstvom svog vojskovoe Ivana Dukasa zauzeo sve 4

hrvatske zemlje do Gvozda, ukljuivo i Bosnu, koju je drala do smrti Emanuela Komnena.

Ban Kulin (1180.-1204. god.)Poslije bana Boria za bosanskog bana dolazi slavni Kulin. Kad se oslobodio bizantske vlasti, ban Kulin je priznao vlast kralja Bele III. (1172.-1196. god.), koji mu je dao Usoru i Soli. 29. kolovoza 1189. god. ban Kulin je s Dubrovnikom sklopio prvi trgovaki, poznati, ugovor. Oko 1184. god. on uspijeva da Bosansku biskupiju izdvoji iz Splitske nadbiskupije i podvrgne je Dubrovakoj nadbiskupiji. Potkraj Kulinove vladavine u papinskoj se kuriji poelo govoriti o irenju krivovjerja u njegovoj zemlji. Kulin je 1195. god. poslao novoizabranog bosanskog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga posveti dubrovaki nadbiskup Bernard. Bernard ga je i zaredio, ali bez sudjelovanja jo dvojice biskupa. To je bilo protupropisno. Zato je dubrovaki nadbiskup kanjen, a Radogost svrgnut. Radogost je zakletvu vjernosti obavio na hrvatskom jeziku. Tad se u Bosni nastaju neredi. Kulin je ostao na strani Radogosta, pa neki povjesniari misle da se odmetnuo od katolike vjere. Ban Kulin nije htio da bosanski biskup i bosanska biskupija budu podvrgnuti splitskom nadbiskupu, podaniku ugarskog kralja. Ovo je iskoristio dukljanski kralj Vukan i 1199. god. pie papi Inocentu III. (1198.-1216. god.) da naloi ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku (1196.1204. god.) da iz Bosne istrijebi krivovjerje. U svom pismu papi Vukan kae da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje je pristao ban Kulin sa svojom obitelji te vie od 10 000 krana. Kad je Vukan zauzeo Hum, udovica humskog kneza Miroslava pobjegla je sa sinom Toljenom u Bosnu, svom bratu Kulinu. Malo poslije Vukanova pisma u Rim stigla je i tuba novog splitskog nadbiskupa Bernarda, koji papi javlja o irenju patarenstva u Bosni. Zbog toga ban Kulin alje poslanstvo u Rim na elu s dubrovakim nadbiskupom, koji od pape trai legata da ispita katoliku vjeru u Bosni. Papa Inocent III. imenovao je svoga kapelana Ivana de Casamarisa i splitskog nadbiskupa Bernarda da ispitaju stvar. Za tu misiju splitski nadbiskup iz nepoznatih razloga nije otiao s legatom u Bosnu (najvjerojatnije nije htio krnjiti prava dubrovakog nadbiskupa), pa se de Casamarisu pridruio dubrovaki arhiakon Marin. Oni su se sa hereticima sastali 8. travnja 1203. god. na Bolinom Poilu uz rijeku Bosnu kod Visokog. Tad su se heretici , skupa s banom Kulinom, odrekli svog krivovjerja. Ovo je potvreno 30. travnja 1203. god. u Ugarskoj na kraljevskom otoku epelu.

Ban Stjepan (?)Ban Kulin ostavio je sina Stjepana, koji se u travnju 1203. god. nalazio na dvoru kralja Emerika, zajedno s crkvenim bosanskim starjeinama. Stjepan je najvjerojatnije naslijedio svog oca na banskoj stolici. Imao je sina Sebislava. Ban Stjepan umro je prije 1236. god. Zbacivi bana Stjepana, heretici su za bana izabrali Mateja Ninoslava.

Ban Matej Ninoslav (1233.-1250. god.)Nakon Kulinova sina Stjepana za bosanskog bana izabran je Matej Ninoslav. Bosna je u njegovo vrijeme na istoku graniila s Rakom, a na jugu s Humom, gdje je vladao veliki knez Andrija. Ninoslav se sukobljava s Kolomanom koji najavljuje papi da e oruanom silom iskorijeniti krivovjerje u pokrajinama Slavoniji, Humu i Bosni, a 5

taj naum Grgur IX. odobri i obea Kolomanu svoju pomo, te ujedno zatrai od bosanskog biskupa Ivana iz Wildeshausena da se i on ukljui u pothvat. Zaredali su Kolomanovi vojni pohodi (1234.-1239. god.), u kojima je 1237.-1238. god. zauzeo vei dio Huma i Bosne. Krajem 1239. god. Kolomanova vojska naputa Bosnu, a ban Matej Ninoslav ponovno postaje gospodarem Bosne. U vrijeme bana Ninoslava sjedite bosanskog biskupa postaje akovo, a i dominikanci su ve organizirani u Bosni i Humu. Kralj Bela IV. postavio je Prijezdu I., roaka Ninoslavova, za bosanskog bana.

Ban Prijezda I. (1250.-1287. god.)Oko 1250. god. na vlast u Bosni dolazi ban Prijezda, podrijetlom iz Slavonije, roak Mateja Ninoslava. Za njegova banovanja Bosna se poinje ponovno postupno uzdizati i teiti samostalnosti u odnosu na Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo. On je iskoristio smutnje posljednjih Arpadovia za jaanje samostalnosti svoje vlasti u Bosni. Imao je 3 sina: Stjepana, Prijezdu II. i Vuka, te jednu ker, Katarinu. Naslijedio ga je najstariji sin Stjepan, koji vlada s Prijezdom II.

Ban Prijezda II. (1287.-1290. god.)Prijezda II. je vladao zajedno sa svojim bratom Stjepanom. Prijezda II. je vladao zapadnim dijelom, dok je Stjepan bio u istonom dijelu banovine.

Ban Stjepan I. Kotroman (1290.-1310. god.)Stjepan I. Kotroman bio je u srodstvu s Arpadoviima, Anuvincima, ubiima, Nemanjiima. Njega je ban Pavao I. ubi 1299. god. zbacio s banskog poloaja.

Podrijetlo naziva KotromanPoslije smrti bana Kulina ugarski kralj htio je osvojiti Bosnu, pa je poslao vojsku svog baruna Kotromana Nijemca (Cotromano Tedesco), koji se proglasio bosanskim banom, a njegovi se nasljednici prozvae Kotromanii. Orbini i drugi povjesniari mislili su da su Kotromanii njemakog podrijetla. Dvije osnovne injenice govore da je vladarska obitelj Kotromania domaeg podrijetla. Upravo u vrijeme javljanja izraza Kotroman u znaenju Got ili Nijemac, u prvoj polovici 13. st. nalazimo njegovo znaenje u pisanom obliku kod Tome Arhiakona. Toma taj izraz koristi za naziv Hrvat ili za Slavene. S druge strane, taj se rod javlja i dolazi do izraaja nakon izumiranja hrvatskih narodnih vladara te se glavni obiteljski posjedi roda Kotromania nalaze u staroj srednjovjekovnoj Bosni. Ban Ninoslav kae da su prije njega Bosnom vladali njegovi praroditelji, to pokazuje da Kotromanii ne zapoinju sa Stjepanom I. Kotromanom ili njegovim ocem Prijezdom I. Prijezdina kua imala je posjede u poekoj upaniji, a vojvoda Koloman darovao je Prijezdi upu Novak. Prema Truhelki, kolijevka Prijezde i Kotromania je oko Poege i Miholjca, odakle je bio i ban Bori. U tom je kraju poslije podignuta crkva sv. Marije de Goto , pa je po njoj Kotroman dobio nadimak Goto . Bosanska dinastija je, prema Truhelki, hrvatskog podrijetla. Meutim, Prijezda u ispravi iz 1287. god. kae za upu Zemljenik da su je on i njegovi pretci posjedovali. Zemljenik je u Bosni. Vjerojatno je da Kotromanii vuku lozu od hrvatske narodne dinastije. 6

Ban Pavao ubi (1299. god.)Nakon nekoliko manje znaajnijih banova, Bosnom zagospodari hrvatskodalmatinski ban Pavao ubi. On je napao srpskog raskralja Dragutina, koji je bio herceg Mave i Bosne, i oduzeo mu hercetvo. Stoga se u svojoj ispravi od 7. travnja 1299. god. prvi put naziva banom Hrvatske i Dalmacije i gospodarom Bosne, odakle protjera bosanskog kneza Stjepana Kotromana. Dolazak Bribirskih na vlast u Bosni izvren je sporazumno s najmonijom bosanskom vlastelom. Oni su bili pristae napuljskog dvora, pa su na ugarsko-hrvatsko prijestolje doveli Anuvince. Brat Pavla I., Juraj otiao je u Napulj po budueg kralja Karla Roberta. Kako je ubrzo umro kralj Andrija Mleanin (1301. god.) u Ugarskoj nije dolo do graanskog rata, te se Karlo Robert nesmetano okrunio u Ostrogonu iste godine za ugarsko-hrvatskog kralja. Ban Pavao iskoristio je sukob brae Milutina i Dragutina Nemanjia oko srpskog prijestolja i uz pomo svog vazala Iana Nelipia oslobodio Hum.

Ban Mladen I. ubi (1302.-1304. god.)Zbacivi bana Stjepana I. Kotromana, ban Pavao ubi za bosanskog bana postavlja svog brata Mladena I. ubia. On se zbog titule bana Bosne odrekao dugogodinjeg naslova splitskog kneza. Ali Mladen I. je ve 1304. god. ubijen od strane bosanskih heretika . Tad Pavao I. s vojskom polazi na Bosnu i ve se 1305. god. naziva gospodarem itave Bosne .

Ban Mladen II. ubi (1305.-1322. god.)Za novog bosanskog bana Pavao I. bira svog najstarijeg sina Mladena II. Ban Mladen II. bio je obrazovan i veoma hrabar ban, ali se u odlunim trenutcima po njegovo banovanje nije diplomatski snaao u sukobu sa irom koalicijom svojih protivnika na elu s ugarskim dvorom i Venecijom, kojima se pridruio i njegov brat Pavao II. U Bosni su svi priznavali Stjepana II. za bana, a ne Mladena II. Glavni pretedenti na Mladenovu bansku stolicu u Bosni bili su: Stjepan Kotromani i Vukac Hrvatini iz Donjih Krajeva. Udrueni Mladenovi protivnici potpomognuti od idejnih kolovoa urote, Mleana i ugarskog dvor, vojno su ga porazili 1322. god. kod Blizne u Poljicima. U takvim okolnostima Mladen je zatraio viteku milost od svog suverena Karla I. Anuvinca (1330.-1342. god.) koji ga je odveo u Ugarsku gdje je, ne dobivi milost umro 1340. god. Nakon njegova svrgnua, u Bosni nastaje nekoliko godina bezvlaa (1322.-1326. god.). Pad Mladena II. znaio je osloboenje Stjepana Kotromania i brata mu Vadislava.

Ban Stjepan II. Kotromani (1326.-1353. god.)Nakon kratkotrajnog bezvlaa bosanskim banom postaje Mladenov suparnik i ugarski tienik Stjepan II. Kotromani, koji vlada Bosnom skupa s bratom Vladislavom. Oko 1326. god. dobio je bansku titulu. Uz naklonost Anuvinaca proirio je Bosnu i izbio na more. Zauzeo je i Imotski, Duvno, Livno i Glamo. Od Duvna, Livna i Glamoa Stjepan je stvorio zasebnu oblast Zapadne strane (Zavrje). Njegov brat Vladislav oenio se s Jelenom, kerkom Jurja Bribirskog na Klisu 1337. god., a vjenao ih je trogirski biskup Lampridije. Stjepanova ki Elizabeta udala se za Ludovika I. 1353. god. 7

Tu je enidbu Stjepan iskoristio za jaanje svoje vlasti. Uz pomo ranije pridobivenih knezova Hrvatinia, Stjepan II. je pomakao granice Hrvatske i Bosne na crtu od srednje Sane do donje Cetine. Time je poloio temelje kasnijoj monoj srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. Teei za to veom samostalnou, potajno je urovao s Mleanima na tetu kralja Ludovika I. (1342.-1382. god.). Meutim, ban Stjepan II. nikad nije otvoreno istupio protiv Ludovika I., svog zeta po keri Elizabeti (Jelisaveti), na iju je pomo raunao u eventualnom sukobu oko Huma sa srpskim carem Duanom. Duan mu je zakratko oteo Hum (1349. god.), ali ga je Stjepan brzo vratio. Ban Stjepan II. Kotromani umro je 1353. god., a pokopan je u franjevakoj crkvi sv. Nikole u Podvisokom, kao i Tvrtko I. Ovaj franjevaki kompleks postao je sredinje mjesto krunidbe i sahrane Kotromania. Sva muka djeca Stjepana II. pomrla su prije njega, pa ga je na banskoj stolici naslijedio njegov brati Stjepan Tvrtko.

Ban Stjepan Tvrtko I. (1353.-1377. god.)Bana Stjepana II. Kotromania na banskoj stolici naslijedio je njegov brati Stjepan Tvrtko, sin brata mu Vladislava i majke Jelene ubike. Kako je Tvrtku tad bilo 15 godina, njegov otac Vladislav je vladao umjesto njega. Na poetku svog banovanja Tvrtko je izgubio oblast izmeu Cetine i Neretve. Taj mu je kraj oduzeo ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Dvaput je Ludovikova vojska doivjela poraz u Bosni, pa je to Tvrtko htio iskoristiti za uvrenje svog banskog poloaja. Meutim, upravo tada ga je bosansko-humska vlastela zbacila, a na vlast dovela njegova brata Vuka. Tada se Tvrtko pokajniki utjee svome suverenu i donedavnom protivniku Ludoviku I. Njegovom se pomou iste godine (1356. god.) vratio na bansku stolicu, ali je ipak vlast morao dijeliti s bratom Vukom i majkom Jelenom te priznavati Ludovikov suverenitet. Krajem jeseni 1374. god. ban Tvrtko se u 35 godini oenio bugarskom kneginjom Dorotejom. Vjenao ih je bosanski biskup Petar u mjestu sv. Ilija. Ban Tvrtko se upustio u rat s urom Baliem, 1377. god. Kako je Bali ubrzo umro, Tvrtko lako zauzme Trebinje, Konavale i Draevicu i proglasi se kraljem Rake i Bosne.

BOSNA U VRIJEME KRALJEVAKralj Stjepan Tvrtko I. (1377.-1391. god.)Kako je u svoje vrijeme Tvrtko bio najmoniji vladar na slavenskom jugu, on se na ljeto 1377. god., uz Ludovikov blagoslov, proglasio kraljem Rake i Bosne. Tvrtka je u Mileevu okrunio pravoslavni metropolit, a u Milama ga je najvjerojatnije okrunio bosanski biskup Dominik. Pravo na srpsku krunu Tvrtko I. temeljio je preko bake Elizabete (Jelisavete), koja je bila iz roda Nemanjia. Odmah poslije smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. (1382. god.) kralj Tvrtko je poeo teiti za pripojenjem dalmatinskih gradova bosanskoj kruni. Vranski prior Ivan od Paline, bio je Tvrtkova desna ruka u Dalmaciji oko vojnog i formalnog prenoenja hrvatske krune u ruke bosanskog kraljevstva. Smutnje su nastavljene na ugarskom dvoru, a Tvrtko odlui vojnom silom pritisnuti dalmatinske gradove, koji su za vladara priznavali ugarskohrvatskog kralja Sigismunda (1387.-1437. god.). Za diplomatsku akciju prema dalmatinskim gradovima Tvrtko odredi svog monog vojvodu Hrvoja Vukia 8

Hrvatinia. Sredinom 1390. god. Tvrtko I. osvoji svu Dalmaciju s otocima, osim Zadra, pa je htio sebi pridodati naslov kralj Hrvatske. On je pokazao svoju privrenost Katolikoj crkvi u Dalmaciji i Hrvatskoj, pa e mu biskupi i sveenstvo biti najjai oslonac za vladanje u novosteenom teritoriju. Za sam in krunjenja hrvatskom krunom nedostajalo mu je jo tadanje meunarodno odobrenje za odcjepljenje hrvatske krune od ugarske, koje bi po svoj prilici i dobio da ga nije sprijeila nagla smrt 1391. god., na vrhuncu moi. Ne zna se kako je i gdje je umro i pokopan kralj Tvrtko I. Tvrtko je imao zakonitog sina Tvrtka II. i nezakonite Ostoju i Vuka, ali ga nijedan od njih nije naslijedio. U Bosni se u njegovo vrijeme pojavljuju Turci, ali je to samo turski pokuaj jer je Tvrtko tada imao jaku vojsku. S obje strane Dubrovake Republike podigao je po jedan tvrdi grad, na jugu Novi, a na Neretvi Brtanik.

Bosansko-humske velmoeVojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini je sin vojvode Vukca Hrvatinia. Njegova braa su: Vuk Vuki, Dragia i Vojslav. Njegova ena je Jelena, ki Ivana Nelipia. S njom je imao sina Balu Hercegovia. Bio je gospodar Donjih Krajeva. Hrvoje se ve za Tvrtka istie na politikom polju kao protivnik kralja Sigismunda. On je pristajao uz Ladislava Napuljskog. U igrama oko ugarsko-hrvatske krune izmeu Sigismunda (1387.-1437. god.) i Ladislava Napuljskog (1386.-1409. god.), Hrvojev je plan, bio u prvom redu hrvatsku krunu staviti na glavu Ladislavu, pod kojom bi stajao i Ostoja. To se na kraju i dogodilo 1403. god. u Zadru, ali su kasnija dogaanja krenula drugim tokom. Vrhunac svoje moi Hrvoje dostie u doba dolaska Ladislava Napuljskog na hrvatsku obalu Jadrana 1403. god., kad od novookrunjenog kralja dobiva titulu splitskog hercega. Darovao mu je Bra, Hvar i Korulu. Hrvojeva sredinja stolna mjesta su: Split, Topusko i Jajce. On odrava dobre odnose s bosansko-humskom kranskom zajednicom, zbog ega je esto optuivan za herezu. Hrvojevu su vlast neki Spliani nazivali faraonov jaram . Intitulacija Hrvoja: herceg Splita, potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda Bosne i knez Donjih Krajeva. Hrvojev dogovor s Turcima bio je izlika kralju Sigismundu da provali u Hrvojeve Donje Krajeve, ali nije imao uspjeha. Poslije ovoga, Hrvoje prijee Unu i napadne dubiku upu, koja je pala u ruke Hrvoja. Sigismund se sprema u rat na Bosnu protiv Hrvoja. Dubrovani i Mleani su otkazali Hrvoju pomo, dok mu je Ladislav Napuljski pomogao. Ova Sigismundova vojna nije uspjela. Sigismund je ponovno okupio vojsku i 1408. god. krenuo na Bosnu. Rat je ubrzo zavrio i to pobjedom Sigismunda. Sigismund iskoristi Hrvojev nepromiljeni napad na Sandalja, kad je ovaj ratovao protiv Turaka na strani srpskog despota, pa 1413. god. uze Split iz Hrvojevih ruku. Osamljeni Hrvoje prihvati ponude Turaka te pusti njihovu vojsku preko svojih posjeda u Bosnu (1415. god.). Hrvoje je umro u travnju 1416. god. u Kotoru na Vrbanji. Bala je kao jedinac naslijedio sve oeve oblasti u Bosni, dok su se za one u Hrvatskoj i Dalmaciji otimali Mleani, Dubrovani, Spliani i kralj Ostoja. Omi i Krajinu udovica Jelena, poslije udana za Ostoju, dala je bratu Ivaniu Nelipiu. U Humskoj zemlji nalazila se mona obitelj Kosaa, a bili su potomci vojvode Vuka Kosae. Sandalj Hrani Kosaa, unuk Vukca Kosae, koji je imao dva sina Vukovia: Vlatka i Hranu, oca Sandalja. Sandalj je imao dva brata Vukca i Vuka. Oenio je Katarinu (Jelenu), ker bana Vuka Vukia pa je doao u rodstvo s Hrvojem. Sandaljeva se oblast proirila padom Sankovia, a pruala se od ua 9

Neretve do Lima i od doline Rame do Kotora. Njegovi su gradovi: Blagaj, Novi, Risan, Nevesinje, Gacko, Konjic, Mileevo. Njegova oblast, Hum, kasnije se po njegovu sinovcu i nasljedniku Stjepanu Vukiu Kosai prozvala Hercegovinom. 15. oujka 1435. god. umro je Sandalj Hrani, ne ostavivi mukog potomka. Naslijedio ga je sinovac Stjepan Vuki. Vojvoda Stjepan Vuki Kosaa se od 1448. god. poinje se nazivati hercegom sv. Save po emu se njegova zemlja prozva Hercegovinom. Herceg se zaljubio u neku enu, koja je s florentinskim trgovcima dola u njegovu zemlju, te je uze za ljubavnicu, a svoju zakonitu enu Jelenu odbaci. Uvrijeena Jelena sa sinom Vladislavom pobjee u Dubrovnik. Sve se urotilo protiv hercega Stjepana, i Dubrovnik i despot ura i kralj Toma, a na elu je Vladislav, sin Stjepana. Na nagovor hercega Turci navalie na sina mu Vladislava. Hercegov rat s Dubrovnik trajao je od 1450.1454. god., a mir je potpisan u Novom. U Neretvanskoj krajini isticali su se velmoe Radivojevii (Vlatkovii). U istonoj Bosni oko rijeke Krivaje i Prae bili su velikai iz roda Pavlovia, potomaka Pavla Radinovia. Knez Pavao Radinovi je sin Radina Jablania. Oblast mu se prostirala izmeu Bosne i Drine, sa stolnim gradom Borem. Drao je rudnike olova kod Olova i trgovako mjesto Prau, gdje je sagradio grad Pavlovac. Na sjeveru je Pavlova oblast graniila sa Srebrenikom. Od Sankovia je preuzeo velik dio njihove oblast, Trebinje i dio Konavala. Djetinjstvo je proveo na dvoru Tvrtka I. Imao je 2 sina: Petra i Radosava, koji su se prozvali Pavlovii.

Kralj Stjepan Dabia (1391.-1395. god.)Nakon smrti Tvrtka I. najvie su se osamostalile lokalne velmoe u osobama Hrvatinia, Kosaa, Pavlovia. Oni su nakon Tvrtka stvarno vladali Bosnom. Njima nije odgovaralo da na bosansko prijestolje ponovno doe jak vladar, pa stoga na bosanskom stanku izaberu Stjepana Dabiu, strievia ili moda brata Tvrtkova. Za njegove vladavine ostao je osvojeni dio Hrvatske i Dalmacije pod njegovom upravom. Ugarsko-hrvatski kralj Sigismund sklopio je s Dabiom 1393. god. u akovu ugovor po kojemu ga on prizna bosanskim kraljem, ostavljajui mu naslov rex Croatiae et Dalmatiae, a Dabia njemu vrhovnitvo i obeanje da e Bosna poslije njegove smrti pripasti ugarsko-hrvatskoj kruni. Meutim, nakon Dabiine smrti 1395. god. (Sutjeska), velmoe nisu htjele ni uti za akovaki ugovor. Oni su za kraljicu izabrali udovicu kralja Dabie, Jelenu Grubu.

Kraljica Jelena Gruba (1395.-1398. god.)Bosansko-humske velmoe nisu htjele da Bosnom vlada strani vladar, tj. Sigismund, kojemu je Dabia ostavio Bosansko Kraljevstvo. Poto Stjepan Ostoja, nezakoniti sin kralja Tvrtka, nije odgovarao velmoama, oni su za novu kraljicu izabrali Jelenu Grubu, Dabiinu udovicu. Ona je bila igraka u rukama vojvode Hrvoja Vukia Hrvatinia, vojvode Sandalja Hrania i kneza Pavla Radinovia. Ona je rodom bila iz obitelji hrvatskih knezova Nelipia. Sredinom 1397. god. dolo je u Bosni do nemira. Stvorile su se dvije stranke: jedna za Jelenu Grubu, a druga za Stjepana Ostoju. Za prvu su bili Nikolii i Radivojevii, a za drugu Sandalj Hrani, Pavao Radinovi i Hrvoje Vuki. Kraljica Jelena Gruba neujno je nestala s bosanskog prijestolja, a naslijedio ju je Stjepan Ostoja. 10

Kralj Stjepan Ostoja (1398.-1404. god.)Nakon kratkotrajne vladavine Dabiine udovice Jelene, velmoe su za bosanskog kralja izabrale Stjepana Ostoju, nezakonitog sina Tvrtka I. Izborom Ostoje za bosanskog kralja vojvoda Hrvoje je htio pokazati Sigismundu da vie ima moi kao vojvoda, nego sam bosanski kralj. Ostoja se okrunio u Mileevu ili Biu. Na nagovor Hrvoja, Ostoja se rastao od Vitae, a oenio se s Kujavom, roakinjom kneza Pavla Radinovia. Dok se Ostoja spremao skupa sa Sigismundom udariti na Ladislava Napuljskog i njegove pristae, vojvoda ga Hrvoje u dogovoru s jo nekim bosanskohumskim velmoama zbaci s bosanskog prijestolja. Hrvoje je s vojskom doao pod Bobovac, a Ostoja je pobjegao u Ugarsku. Zahvaljujui Hrvoju i Dubrovanima na kraljevsku stolicu sjeo je Stjepan Tvrtko II. Trvtkovi, zakoniti sin Tvrtka I.

Kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtkovi (1404.-1409. god.)Tvrtko II. je Ostojin polubrat i zakoniti sin kralja Tvrtka I. Na kraljevsku stolicu doveo ga je vojvoda Hrvoje uz pomo jo nekih bosansko-humskih velmoa. Sigismund je pokuao dovesti svog vazala Ostoju na bosansko prijestolje. U poznatoj treoj Doborskoj bitci, koju je predvodio palatin Nikola Gorjanski, 1408. god. uspije kralj Sigismund s jakom vojskom pobijediti, nakon ega vojvoda Hrvoje ostavi Napuljca te se prikloni Sigismundu. Niti nakon tree Doborske bitke Sigismund nije mogao raspolagati Bosnom kako je elio. On se namjeravao okruniti za bosanskog kralja, ali velmoe su ponovno za kralja izabrale Stjepana Ostoju.

Kralj Stjepan Ostoja (1409.-1418. god.)Kralj Sigismund se mislio okruniti bosanskom krunom, ali za bosanskog kralja ponovno je postavljen Stjepan Ostoja. Izbor Ostoje bio je uperen protiv hercega Hrvoja. Nakon tih dogaaja kralj Sigismund 1410. god. poduzme vojni pohod na Bosnu, poto je prije toga proglasio Ostoju nezakonitim bosanskim kraljem. Rat je zavrio tako da je Sigismund priznao Ostoju za bosanskog kralja, a ovaj njega za svog vrhovnog gospodara. Hrvoje Vuki i knez Ivan Nelipi podvrgli su se Sigismundu, dok su se Sandalj Hrani i ostali priklonili Ostoji. Nakon Hrvojeve smrti (1416. god., Kotor na Vrbanji), u Bosni su nastali sukobi izmeu Sandalja Hrania i kneza Pavla Radinovia. U dosluhu s kraljem Ostojom, Sandaljevi ljudi ubiju kneza Pavla u tijeku stanka u Sutjesci na Parenoj poljani, 28. kolovoza 1415. god. Za Hrvojeve posjede u Hrvatskoj i Dalmaciji otimali su se Dubrovani, Mleani, Spliani i kralj Ostoja. Ostoja se oenio Jelenom Nelipievom, udovicom Hrvoja, u nadi da bi preko nje dobio Omi. Ali Jelena je Omi dala svom bratu Ivaniu Nelipiu. Po smrti Ostoje bosanske velmoe su za kralja izabrale njegovog sina Stjepana Ostojia.

Kralj Stjepan Ostoji (1418.-1421. god.)Stjepan Ostoji je sin Stjepana Ostoje. Vojvoda Sandalj Hrani s braom Vukcem i Vukom, i sinovcem Stjepanom Vukiem nije mnogo mario za kralja. U Bosni se u svibnju 1420. god. opet pojavljuje Tvrtko II. kao turski pretendent i takmac Stjepanu Ostojiu. Ve idue godine (1421.) u Bosni vlada novi kralj, Tvrtko II. Stjepan Ostoji je imao 2 nezakonita sina: Stjepana Tomaa Ostojia, budueg kralja i Radivoja. 11

Kralj Stjepan Tvrtko II. Tvrtkovi (1421.-1443. god.)Nakon travnja 1421. god. Tvrtko II. se spominje kao jedini bosanski kralj. Turci su prisilili Tvrtka II. da 1429. god. prizna njihovu vlast i da im plaa danak. Tad se Tvrtko II. obraa Sigismundu za pomo. Jo vee neprilike nastale su u Bosni kad je Tvrtko II., nemajui mukih potomaka, odluio nai svog nasljedika zapostavivi Kotromanie. Za svog nasljednika imenovao je svog roaka, celjskog grofa Hermana. Na to je Murat II. proglasio bosanskim kraljem Radivoja (1432.-1435. i 1443.-1446. god.), nezakonitog sina kralja Ostoje. Tad je Tvrtko II. boravio kod Sigismunda, uz iju se pomo 1435. god. vratio u Bosnu. Na drugoj strani Tvrtko II. vodi borbu sa srpskim despotom urem Brankoviem zbog Srebrenice, najveeg bosanskog rudnika. Kako Tvrtko II. nije imao nasljednika, a i celjski grof Herman je umro prije Tvrtka, bosanske velmoe su za kralja izabrale Stjepana Tomaa Ostojia, nezakonitog sina Stjepana Ostoje.

Kralj Stjepan Toma (1443.-1461. god.)1443. god. je jedna od prijelomnih godina na bosanskom prijestolju. Na prijestolje dolazi kralj Stjepan Toma Ostoji, mlai od dvojice nezakonitih sinova kralja Ostoje, po kojemu se prozvala kraljevska loza Tomaevia. Tomaevu izboru protivio se vojvoda Stjepan Vuki Kosaa, Radivoj i despot ura, dok je Ivan Hunjadi (Sibinjanin Janko) bio uz njega. Toma moli papu Eugena IV. da s njega skine neasni biljeg nezakonitog sina i da poniti enidbu s Vojaom, kojom se obeao vjenati ako mu bude vjerna. Toma se rastavio od Vojae i u svibnju 1446. god. oenio Katarinom, kerkom vojvode Stjepana Vukia Kosae. Tako je Bosna sredinom te godine izala iz graanskog rata izmirena i skoro jedinstvena. Ali ve slijedee godine vojvoda Stjepan Kosaa svrstava se na stranu srpskog despota, a protiv kralja Tomaa. Oko 1448. god. vojvoda Stjepan se poeo nazivati herceg svetog Sabe, jer je u njegovoj vlasti bilo Miloevo gdje je bilo sahranjeno tijelo srpskog arhiepiskopa sv. Save Nemanjia. Uzimanjem i isticanjem herceke vlasti, Stjepan Vuki Kosaa je htio pokazati da je neovisan o bosanskom kralju i da je njegova zemlja Hum, koju su Turci po njemu prozvali Hercegovinom, odcijepljena od Bosanskog Kraljevstva. Dolaskom na ugarsko-hrvatsko prijestolje Matijaa Korvina (1458.-1490. god.), sina Ivana Hunjadija, kralj se Toma pokuao osigurati njegovom vojskom protiv Turaka. Meutim, umjesto vojske Matija dade njegovu sinu Stjepanu srpsku despotovinu kao miraz uz Maru, kerku despota Lazara. Stjepan Tomaevi i Mara vjenali su se 1. travnja 1459. god. Kralj Matija se sa svoje strane obvezao da e tititi i braniti Bosnu od Turaka. Primanje despotovine u ruke bosanskog kraljevia povrijedilo je turskog sultana Mehmeda II. koji je despotovinu smatrao svojom osvojenom zemljom, pa je poslao pod Smederevo vojsku kojoj se mladi despot nije mogao oduprijeti. Smederevo je palo 20. lipnja 1459. god. bez ikakve borbe. Videi tursku opasnost za svoje posjede u Dalmaciji, i Mleani pokuaju izmiriti kralja Tomaa i hercega Stjepana, ali to im nije polo za rukom. Toma posla poslanstvo u Veneciju nudei joj Bosansko Kraljevstvo, a ako ga ne prihvaa neka mu poalje pomo u novcu i oruju i neka mu odredi sigurno mjesto gdje bi se u sluaju nevolje mogao s obitelji skloniti. Bojei se Turaka, Venecija odbije prve dvije Tomaeve zamolbe, a za treu obea da se moe skloniti u njezine krajeve. Toma umre 10. srpnja 1461. god. pod Orihovicom na izvoru Une, u borbi s banom piraniem. Razdoblje Tomaeve vladavine obiljeeno je i iseljavanjem stanovnitva. Dvoje maloljetne djece pokojnog kralja Stjepana Tomaa i Katarine 12

Kosae, sin im Sigismund i ki Katarina, dospijeli su pod Turke. Starija bosanska kraljica, Katarina Kosaa udovica Stjepana Tomaa, pobjee ispred Turaka u Konjic, a odatle pjeice preko oevine u Ston i laom u Dubrovnik. Iz Dubrovnika ode u Rim traei naina za spas svoje maloljetne djece iz turskog ropstva i za svoju Bosnu. Djeca joj se nikad nisu vratila. Primili su islam, a sin joj je kao poturica dobio ime Ishak i po ocu Kral Ogli (Kraljevi). Postao je turski sandak-beg Karasa u Maloj Aziji. Kraljica Katarina iz roda Kosaa umrla je u Rimu 28. listopada 1478. god., a pokopana je u crkvi sv. Marije de Ara Celi.

Kralj Stjepan Tomaevi (1461.-1463. god.)Kralja Tomaa naslijedio je sin Stjepan Tomaevi, sin Vojae. On preseli kraljevski dvor u Jajce jer je Bobovac bio na turskom udaru. Mladi se kralj odmah obratio preko poslanika papi Piju II. (1458.-1464. god.) molei ga za kraljevsku krunu i pomo protiv Turaka. Papa se odazvao kraljevoj zamolbi te posla u Bosnu svoje poslanike, koji poetkom studenog 1461. god. u Jajcu okrune Stjepana Tomaevia za bosanskog kralja. Istovremeno se mladi kralj izmiri s hercegom Stjepanom i njegovom kerkom Katarinom, svojom maehom. 1461. god. papa Pio II. je na traenje kralja Stjepana Tomaevia proglasio zatitnikom Bosanskog Kraljevstva sv. Grgura udotvorca. Tomaevievo krunjenje od strane pape izazvalo je meudravni spor s ugarsko-hrvatskim kraljem Matijaem Korvinom. Spor je rijeen na nain da je bosanski kralj Stjepan Tomaevi ipak morao priznati Matijau vrhovnitvo i otkazao Turcima davanje danka. Stjepan Tomaevi, je po savjetu modrukog biskupa Nikole, otkazao danak Turcima ime je ugrozio svoj poloaj i poloaj svog kraljevstva. Stoga sultan Mehmed II., prethodno obeavi Tomaevievim poslanicima lano primirje kako bi zavarao bosanskog kralja i njegove saveznike, ve u proljee 1463. god. krene s ogromnom vojskom od oko 150 000 vojnika na Bosnu, kojoj izosta pomo i kralja Matijaa, i Mleana, i Dubrovana i hercega Stjepana. Veliki vezir Muhamed-paa 19. svibnja 1463. god. na prijevaru od zapovjednika Radaka zauzme tvrdi Bobovac, a izdajnika nagradi smru. Nakon toga poe grad za gradom padati. Kralj Stjepan Tomaevi pobjee iz Jajca u utvreni Klju gdje ga, ispoetka i ne znajui da je tu, sustignu turske ete predvoene Muhamed-paom. Paa obea da e mu spasiti ivot ako se preda i preostalim gradovima naredi da se predaju. Vjerujui u paino obeanje i sultanovu velikodunost, Stjepan Tomaevi se preda skupa s kraljevskom svitom. Sultan ne potvrdi paino obeanje, pod izgovorom da za nevjernika ne vrijedi zadana rije. Nakon toga kralj Stjepan umjesto nagrade plati glavom bez obzira na paino usmeno i pismeno obeanje. Kraljeva ena Mara, maeha Katarina i mnogi bosanski velikai razbjeae se po Hrvatskoj, Dalmaciji i Dubrovakoj Republici. Stjepanova udovica Mara pokua pobjei u Hrvatsku k muevljevoj rodbini, ali je putem zarobi ban Pavao pirani, protivnik njezina mua. Budui da je i ban pirani bio prisiljen bjeati pred Turcima, kraljica Mara se oslobodi suanjstva i pobjee najprije u Dubrovnik, pa u Split i na kraju preko Istre u Ugarsku k svojoj majci, jer je nisu htjeli prihvatiti ni Dubrovani ni Mleani.

Ratovi za osloboenje Bosne i pad HercegovineSaznavi za pad Bosne, kralj Matija povede vojnu za njezino oslobaanje. Uz pomo vojske hercega Stjepana zauzme 25. prosinca 1463. god. Jajce. Nakon toga i sam sultan doe u Bosnu u namjeri da ponovno osvoji Jajce. Nakon opsjedanja od 13

mjesec dana i nakon to je uo da Jajcu stie pomo jake vojske kralja Matijaa, vrati se u Tursku. Nakon pada Bosne kralj Matija u njezinim rubnim dijelovima osnuje dvije banovine: Jajaku, u porjeju Vrbasa sa sjeditem u Jajcu, i Srebreniku, izmeu donjeg toka rijeke Bosne i Drine, te Save i Majevice, sa sjeditem u Srebreniku. 1512. god. Turci osvoje Srebreniku banovinu, a poslije Mohake bitke (1526. god.) osvoje 1527. god. i Jajaku. Time konano prestaje samostalnost srednjovjekovne drave Bosne i Huma (Hercegovine). Srednja Bosna je i dalje ostala pod Turcima. Polovicom lipnja 1463. god. provali sultan i u Hercegovinu, ali je ne uspije osvojiti iako je herceg Stjepan pobjegao na Hvar. 1466. god. pade i Blagaj, prijestolnica Kosaa. Hercegu je ostao uzak pojas obale s Herceg Novim. Da bi i to malo sauvao, bio je prisiljen sultanu dati svog najmlaeg sina Stjepana za taoca. 22. svibnja 1466. god. umro je herceg Stjepan Vuki KOsaa. Njegovi sinovi Vladislav i Vlatko podijelie ostatak Hercegovine. Mlai Vlatko posta bojom milou herceg sv. Sabe u Novom i Risnu, dok stariji Vladislav vladao sjeverno od Neretve. Zauzevi sredinju Bosnu, Turci su se neprestano zalijetali u Hercegovinu i Hrvatsku. Nakon pada Poitelja, najmlai sin hercega Stjepana Kosae primi islam i nazva se Ahmed Hercegovi. Na udar uskoro doe i Herceg Novi koji je pripadao hercegu Vlatku. Za taj su grad bili zainteresirani i Dubrovani i kralj Matija, pa su pomagali Vlatku u obrani. Herceg Novi pao je u sijenju 1482. god., a time je pala i Hercegovina.

VJERAU vremenu seobe naroda na prostoru Bosne i Huma postojale su biskupije kod dananje Zenice (Bistua Nova), u dananjem Tomislavgradu (Delminium) i kod dananjeg Mostara (Sarsenterum). Nakon dolaska i pokrtenja Hrvata na teritoriju kasnijeg Huma i Bosne postojale su Bosanska, Trebinjska, Duvanjska i Srebrenikovisoka biskupija. Bosanska biskupija osnovana je sredinom 11. st. sa sjeditem u gradu Bosni, a obuhvaala je dio prostora kasnije srednjovjekovne Bosne. U doba protupape Klementa III. Wiberta i dukljanskog kralja Bodina, Bosanska biskupija potpala je pod jurisdikciju Barske metropolije (1088. god.), a prije toga pripadala je splitskoj nadbiskupiji. Od 1189.-1247. god. Bosanska biskupija je pod nadzorom Dubrovake nadbiskupije, a od 1247. god. ona je sufraganija Kaloke nadbiskupije. Ne zna se gdje je bilo sjedite bosanske biskupije, tek je ban Ninoslav dao podii kaptol i stolnu crkvu sv. Petra u selu Brdu, moda kod Pala. 1252. god. bosanski biskup preselio se u akovo. Trebinjska biskupija osnovana je krajem 10. ili poetkom 11. st., a obuhvaala je prostor Travunije. Pripadala je dubrovakoj nadbiskupiji. Kad su Nemanjii zauzeli Travuniju, biskup Silvije je 1252. god. pobjegao na Lokrum, a zatim u benediktinski samostan na otoku Mrkanu. Stonska biskupija se spominje na splitskim crkvenim saborima 925. i 928. god. Neko vrijeme potpadala je pod Dubrovaku nadbiskupiju. Njezino se podruje protezalo cijelim srednjovjekovnim Humom. 1219. god. je Sava Nemanji u Stonu osnovao srpsku pravoslavnu biskupiju. Duvanjska biskupija osnovana je u drugoj polovici 6. st. U vrijeme hrvatskih narodnih vladara pripadala je Splitskoj nadbiskupiji. 14

Srebreniko-visoka biskupija osnovana je u prvoj polovici 15. st. Potreba njezina osnutka nastala je u prvom redu zbog nemogunosti djelovanja Bosanske biskupije, ije je sjedite preneseno u akovo pod jurisdikciju udaljenog kalokog nadbiskupa. O ranijoj crkvenoj hijerarhiji u Humu ne postoje dostatni izvori. Na teritoriju kasnije Bosne i Huma nisu sauvani benediktinski samostani. S ukinuem ustanove hrvatskog biskupa (1. svibnja 1185. god.) javlja se na prostoru Huma i Bosne ustanova bosanskog biskupa. Hrvatske je posveivao nadbiskup u Splitu, bosanske najprije nadbiskup u Splitu, onda u Dubrovniku. Hrvatski nemaju svoje stalne rezidencije, nemaju je ni bosanski; hrvatski nemaju omeena teritorija, nemaju ga ni bosanski; granice biskupija poklapaju se s granicama drave.

Hereza u Bosni i Humu

Problem Crkve bosanske javlja se u hrvatskim povijesnim znanostima sredinom 19. st. Neki ovu crkvenu zajednicu zovu bogumilima i patarenima, to je pogreno. Problem je bio vie disciplinarni nego dogmatski. Pojedini srpski povjesniari pokuavali su je svrstati u pravoslavnu, autokefalnu i ak nacionalnu Crkvu. U Bosni do osvojenja Podrinja 1366. god. nema pravoslavlja. Iz srednjovjekovnih povijesnih izvora vidljivo je da su korijeni Crkve bosanske usko povezani s progonom njezinih prvih lanova s teritorija Splitske nadbiskupije. 1167. god. bizantski car Emanuel Komnen osvaja Bosnu i Dalmaciju, gdje se nakon toga pojavljuju krivovjerci koje latinski izvori nazivaju patareni. Najvjerodostojnija svjedoanstva o bosansko-humskim kranima su srednjovjekovni izvori pisani njihovom rukom. Na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne do kraja 12. st. nema u izvorima spomena o bilo kakvom krivovjerju. Franjo Raki smatra da je hereza iz Srbije prela u Bosnu i nala utoite kod bana Kulina. To nije tono kao i pretpostavka da su heretici u Bosnu doli iz Bugarske. Ona je od 12. st. autohtono bosanska, naslijeena iz starih sredita drave hrvatskih narodnih vladara. Prve pouzdane vijesti o hereticima u Bosni stiu iz Splita, Duklje i Ugarske. Tu se radi o Vukanovim pretenzijama na Hum i njegovoj enji da mu papa stavi krunu na glavu, kao i ugarskim na to veem podvrgavanju Bosne pod svoju vlast. 1199. god. dukljanski kralj Vukan optuuje Kulina da je pristao uz krivovjerje zajedno sa svojom enom Vojslavom i sestrom, udovicom pokojnog humskog kneza Miroslava, te da je vie od 10 000 katolika prelo na krivovjerje. Vukan moli papu da prisili ugarskog kralja na istrebljenje hereze u Bosni. Kulin ban u Rim alje svoje krane skupa s dubrovakim nadbiskupom Bernardom i arhiakonom Marinom. Predstavnici odlaze u Rim i pred rimskom kurijom dokazuju svoju pravovjernost, ali ih Vukan sumnjii da su prevarili papinski sud. Neto poslije Vukanova pisma u Rim je stigla tuba novog splitskog nadbiskupa Bernarda koji javlja papi o irenju patarenstva u Bosni. Poslanik Ivan de Casamaris stie u Bosnu i odrava sastanak sa strojnicima bosanskih krana na Bolinom Poilu 8. travnja 1203. god. Na tom zboru sastavljena je temeljna izjava koju u ime svih koji pripadaju bratstvu bosanskih krana, potpisae sedmorica brae: Dragia, Ljubia, Brageta, Pribia, Ljuben, Rado i Vido, te Kulin ban i dubrovaki arhiakon Marin. To je ponovljeno 30. travnja 1203. god. na kraljevskom otoku epelu. Izaslanici nisu nali nita heretino u Bosni. De Casamaris preporui papi da za Bosnu 15

odredi tri ili etiri nova biskupa. On naglaava da je umro bosanski biskup, pa kae da se postavi biskup sa znanjem latinskog jezika. Nakon skoro dvadesetak godina izvori ute o bosanskim crkvenim prilikama. 1221. god. papa Honorije III. alje svog legata Akoncija u Bosnu, jer da mu je javljeno da se tamo primaju heretici. Akoncije je uloio mnogo truda u zalaganju za kriarsku vojnu protiv bosansko-humskih heretika, ali bez uspjeha. Papa Grgur IX. 1234. god. trai od hercega Kolomana da se naorua protiv slavonskih heretika. Krajnji je cilj bio podvrgavanje Bosanske biskupije ugarskoj vlasti, a prije toga su je morali izdvojiti ispod jurisdikcije dubrovake nadbiskupije. U izvorima nije zabiljeeno da li je doista povedena kriarska vojna na Bosnu. Moe se naslutiti da je ipak neka vojna bila povedena na Ninoslava, ali da je ban odbio napadae te je zbog toga optuen da je heretik. Neostvarenu pomo u pokoravanju heretika u Bosni i Humu, ugarsko-hrvatski vladari su pravdali provalom Tatara (1241.-1242. god.). Maari su uspijeli da na bosansku biskupsku stolicu dovedu dominikance, svoje ljude. Poslije toga poeli su optuivati dubrovakog nadbiskupa za herezu, da bi na kraju 1247. god. papa Inocent IV. izdvojio Bosansku biskupiju ispod dubrovake nadbiskupije. Energina akcija poduzeta je odmah nakon papine odluke, a voena je due vremena u Perugi. Nakon podvrgavanja Bosanske biskupije Kalokoj nadbiskupiji, ali i ranije, od 1233./1234. god., pa nadalje, nijedan bosanski biskup nije boravio u Bosni. im je Kaloa osjetila da je politiki podvrgla Bosnu, prestaje govor o hereticima u Bosni. Tek 1280. god. ponovno se govori o hereticima u Mavi, Poegi, Vukovaru i drugim prostorima oko Bosne. Nakon progona Stjepana Tomaa znatan dio krana pobjegao je u Hercegovinu. Sjedite bosansko-humskih krana bilo je mjesto povjerenja ili locus credibilis.

Ustrojstvo bosansko-humskih kranaUnutarnji ustroj bosanskih krana najbolje moemo spoznati iz navedene izjave njihovih strojnika 1203. god. i oporuke gosta Radina iz 1466. god. Usporedbom te strojnikove izjave s benediktinskom Regulom, dolazi se do zakljuka da su bosanski krani nasljednici benediktinaca u Bosni. Prvi od njih zove se djed, drugi gost, trei starac, a etvrti strojnik. Velmoe su uzimale u slubu strojnike i obine lanove krana. 1470. god. u izvorima se zadnji put spominju krani. Djed je nosilac crkvenog ivota i duhovni otac bosanske crkve u srednjovjekovnoj Bosni. Bosansko-humski banovi i kraljevi, a od velmoe herceg Stjepan Vuki Kosaa, prizivaju se na nj kao na vrhovnog suca u dravnim poslovima. U Bosni je djed duhovni prevoditelj krana, koji se ponekad naziva i episkup crkve bosanske. Gost Radin Butkovi je umro prije 7. srpnja 1467. god., a hram i grob su za nj pravljeni naknadno u Draevici kod Novog, u koji je vjerojatno, naknadno i sahranjen. U Bosni kroz vie od 260 godina nalazimo imena samo estorice, odnosno etvorice djedova. Bosansko-humski djedovi se javljaju u vremenu kada je u srednjovjekovnoj Bosni i Humu vjerski i moralni ivot padao na niske grane. Iz isprave srpskog kralja Stjepana Uroa II. saznajemo za ime bosanskog djeda Miroslava. Veliki djed Radoslav spominje se u citiranoj ispravi bana Stjepana II. Kotromania. Za djeda Radomira doznajemo 1404. god. iz biljeke Hvalova kodeksa. Djed Miloje se spominje u ispravi kralja Tomaa 1446. god. Takoer se u vrijeme vladavine kralja Tomaa spominje, u rukopisu kranina Radoslava, djed Ratko. Pretpostavlja se da je i Rastudije, iz kodeksa Batala antia, bio bosanski djed. U odsutnosti djeda franjevci postaju najvia duhovna vlast, oni su predstavnici Rimokatolike crkve. 16

Iza djeda dolazi gost, koji je poglavar jednog samostana. Najpoznatiji je gost Radin Butkovi. Prvi po imenu je poznat veliki gost Radoslav (1323. god.). Koliko je bilo samostana, hia, toliko je bilo gostiju. Sjedite ili hia krana je u Moitri. Po ustrojstvenoj skali hijerarhije Bosanske crkve poslije gosta dolazi starac. On je zamjenjivao i pomagao gosta, a uz molitvu glavni mu je posao bio nadzirati red i stegu mlaih lanova pojedine zajednice. Gosti i starci na elu s djedom inili su strojnike ili priores. Oni su na elu zajednice krana Bosanske crkve. Krani i kranice nisu se enili niti udavali, ivjeli su u strogom celibatu.

Vjerovanje bosansko-humskih kranaBosansko-humski krstjani ispovijedali su skoro sve vjerske istine Apostolskog vjerovanja. Temelj njihova vjerovanja je vjera u jedinog Boga koji se u oituje u jedinstvenom Trojstvu (Ocu, Sinu i Duhu Svetom). Sredinja osoba vjere lanova bosansko-humskih krana je Isus Krist. lanovi bosansko-humskih krana vjerovali su da je Majka Isusova Bogorodica. Vjeruju i u sudnji dan, u oprost grijeha, istoni grijeh, milost Boju. tovanje svetaca je bilo uobiajeno kod bosansko-humskih krana. U velike blagdane ubrajali su: Boi, Blagovijest, Uskrs, Uzaae, Veliku Gospu, Sv. Petra i Pavla, Mihovila Arkanela, Sv. Stjepana Prvomuenika i Svisvete. Bosansko-humski krani nisu nijekali niti jednu kransku vjersku istinu. Stoga ih se moe smatrati raskolnicima, ali ne i hereticima. tovali su znak kria. Oko sakramenta potvrde pape su bili prisiljeni dati franjevcima posebne povlastice da kao obini sveenici krizmavaju. O priesti lanova tih krana postoji vrlo malo podataka. Za sakrament ispovijedi postoje jasni dokazi da su se vladari i velmoe ispovijedali. O sakramentu umiruih, posljednjoj pomasti, nemamo nikakvih podataka. Sakramenat enidbe je bio osobit problem meu bosansko-humskim kranima. lanovi bosanskohumskih krana ene se pod uvjetom da im ene budu vjerne i da ih, bez obzira na to, mogu otpustiti kad god hoe.

Bosanski biskupiZa imena nekih bosanskih biskupa saznajemo na temelju izvora iz 16. i 17. st. i dubrovakih kroniara. Prema Orbiniju, prvo poznato ime bosanskog biskupa je Vladislav. Ime drugog bosanskog biskupa, Milovana, zabiljeio je Luccari. Vie pouzdanijih podataka sauvano je za treeg bosanskog biskupa po imenu Radogost. Upravo za Radogostova biskupovanja Bosna je skrenula na sebe pozornost Svete Stolice i ugarske crkveno-politike vlasti. Zakletvu podlonosti dubrovakom nadbiskupu bosanski biskup Radogost polagao je na svome slavenskom (hrvatskom) jeziku, iskoristivi staru povlasticu pape Ivana VIII. Za vrijeme Radogostova biskupovanja dukljanski vladar Vukan (1199. god.) javlja papi Inocentu III. vijest o pojavi hereze u Bosni i ujedno optuuje Kulina i njegovu obitelj kao krivce za krivovjerje. Slino je izvjee papi poslao i splitski nadbiskup Bernard 1200. god. Radogostov nasljednik je Dragonja. Dragonjin nasljednik je biskup Vladimir. Papin legat Jakov ga je 1233. god. svrgnuo s biskupske stolice. U izvorima se navodi i bosanski biskup po imenu Bratislav za kojeg se ne zna tono vrijeme biskupovanja. Papa Grgur IX. ovlastio je svog legata Jakova da moe posvetiti i do etiri biskupa za Bosnu. Legat Jakov za bosanskog biskupa postavio je Ivana iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca. Za biskupa Ivana Bosanska biskupija podvrgnuta 17

je izravno Svetoj Stolici. Biskup Ivan se ubrzo zahvalio na biskupskoj stolici, jer je on bio za irenje evanelja rijeju, a ne maem. Njegova ostavka prihvaena je prije kraja svibnja 1237. god. Njegov nasljednik Ponsa prvi put se spominje 1238. god., on je biskupsku stolicu premjestio u akovo. Bulom Inocenta IV. od 26. kolovoza 1247. god. Bosanska biskupija izdvojena je ispod jurisdikcije Dubrovake nadbiskupije i podvrgnuta Kaloi. Tek nakon ostvarenja toga cilja bosanski biskupi zanemaruju vjerski ivot bosanskih krana. Ti su biskupi, osim iznimki, bili ugarski dvorski slubenici. Bosanska crkva ostala je obezglavljena nakon podvrgnua pod Kalou.

Pape i njihovi legatiSvoj posao u Bosni i Humu pape su obavljale na temelju izvjea ugarskohrvatskih biskupa i kraljeva te drugih okolnih vladara. Ona su esto bila polovina i netona. Jedino se Pio II., od svih papa, nije obazirao na zapreke od strane ugarskohrvatskog kralja Matijaa Korvina. 1461. god. poslao je posredstvom svojih legata krunu Stjepanu Tomaeviu i obeao poraditi na ureenju Bosanske crkve. Sauvani izvori biljee prvog papina legata za Bosnu podakona Teobalda 1180. god. Legat Ivan de Casamaris na zahtjev pape Inocenta III. dolazi u Bosnu 1203. god. Legat Akoncije dolazi u Bosnu 1221. god., a alje ga papa Honorije III. Papa Grgur IX. alje svog legata kardinala Jakova de Pecoraria 1233. god. da preispita bosanskog biskupa.

Dominikanci i franjevciU 12. i 13. st. javljaju se dva prosjaka reda, dominikanci i franjevci. Dominikanci u Hrvatsku dolaze u prvoj etvrtini 13. st., ali nije poznato kada tono stiu u Bosnu. U svakom sluaju pristiu iz Ugarske. Ve 1233. god. u Bosni biskupuje dominikanac Ivan iz Wildeshausena (1233.-1237. god.). I njegov nasljednik na biskupskoj stolici biskup Ponsa (1238.-1268. god.) bio je dominikanac. Dominikanci u Bosni i Humu nisu imali velikog uspjeha, osobito krajem 13. st. kada tamo stiu i franjevci. Oni tih godina troe veliku energiju na meusobno sporenje oko prava na inkvizicijsku slubu u Bosni i Humu. Ta je sluba dominikancima u Bosni i Humu pripala u vrijeme pape Grgura IX., ali 1291. god. franjevac papa Nikola IV. povjerava je franjevcima. Spor izmeu dominikanaca i franjevaca nastao je 1327. god. Od tada je utjecaj dominikanaca u Bosni i Humu jo slabiji, a dolaskom Turaka nestaje dominikanaca. Prvi franjevci dolaze na hrvatski prostor s jugozapada poetkom 13. st. Knezovi Bribirski su najzasluniji za njihove najranije poetke u Bosni. Dolasku franjevaca u Bosnu prethodila je i zamolba srpskog kralja Stjepana Dragutina da se tamo poalju sveenici koji znaju jezik tamonjeg naroda. Toj elji izaao je ususret papa Nikola IV. 1291. god., ali njegovo nareenje nije izvreno, pa papa Bonifacije VII. 1298. god. tu naredbu obnavlja. Slubeno djelovanje franjevaca u Bosni zapoinje u doba pape Nikole IV. (1288.-1292. god.). 1339. god. papa Benedikt XII. poslao je fra Gerarda Odonisa, generala Franjevakog reda u Bosnu. Prijedlog fra Gerarda Odonisa o osnutku franjevake jedinice u Bosni potvren je na opem franjevakom kapitulu u Asizu 1340. god. Na elo bosanske vikarije fra Gerald Odonis postavio je fra Peregrina Saksonca, prvi vikar Bosanske franjevake vikarije. 1372. god. fra Bartol postavlja 23 pitanja s kojima se susreu franjevci na svome misijskom djelovanju. Bila je rije o oskudici i nekolovanom bosanskom sveenstvu, o 18

nepotivanju celibata, neprosvijeenom puku, neustrajnosti obraenika, o nepotivanju sakramenta enidbe, o sumnji u valjanost krtenja bosanskih vjernika. Bosnanska vikarija postala je opservantskom oko 1399. god. Od toga su doba franjevci uglavnom jedini duobrinici u srednjovjekovnoj Bosni i Humu ak i za vrijeme Turaka. 1418. god. franjevci postaju dvorski kapelani kralja Ostoje, a 1422. god. i kralja Tvrtka II. U vrijeme kralja Tomaa s dvora su istisnuli djeda i njegove strojnike, isto tako s dvorova velmoa. U Bosni su nad franjevcima Turci vrili zulum, ruili i palili samostane, a iz Dalmacije su ih tjerali Mleani. Franjevcima je sultan Mehmed II. 1463. god. izdao sveanu ispravu, ahdnamu, kojom je franjevcima trebala biti zajamena sloboda ispovijedanja katolike vjere, ali to je bilo lano obeanje. Zbog potekoa rada vikarije, osobito zbog loih komunikacija, vikarija je 1. lipnja 1487. god. na Opem zboru franjevaca opservanata u Asizu razdijeljena u dvije administrativne jedinice, jedna na slobodnom podruju i s upravom vikarije, a druga s nazivom Bosanska kustodija u Bosni pod Turcima. 1514. god. na opem kapitulu opservanata u Asizu vikarija je konano razdijeljena na Bosnu-Hrvatsku i na Bosnu-Srebrenu. Samo su etiri samostana bila na teritoriju pod vlau bosanskih banova: samostan u Milama kod Visokog, Kraljevoj Sutjesci, Lavi i Olovu. Dugogodinja meusobna podijeljenost lanova franjevakog reda oko naina obdravanja regule sv. Franje urodila je 1517. god. podjelom na konventualce i opservante. U pitanjima posjedovanja dobara konventualci su bili skloniji zadravati darovana dobra, dok su opservanti traili da cjelokupnom franjevakom imovinom raspolae Sveta Stolica.

Svjetovno sveenstvoZa svjetovno sveenstvo srednjovjekovnog Huma i Bosne ne nalazimo u izvorima podatke, ali je ono vjerojatno postojalo jer su po svoj prilici do 1233. god. svi bosanski biskupi bili lanovi svjetovnog klera.

Pravoslavlje u BosniSrpski pisci, Boidar Petranovi i Vaso Gluac pokuali su dokazati da su pripadnici Crkve bosanske bili srpski pravoslavci. Ni u jednom povijesnom zapisu prije dolaska Turaka u Bosnu nema spomena pravoslavaca. Na podruju danaanje Bosne do 1500. god. nije bila ni jedna pravoslavna biskupija. Kad je Stjepan Nemanja osvojio Zahumlje, Katolikoj crkvi je prijetila propast. U Stonu je Sava Nemanji postavio pravoslavnog biskupa, ali narod se ponovno vratio katolianstvu za vrijeme bana Stjepana II.

KULTURAGlagoljska su slova kod Hrvata poprimila uglasti oblik, pa je to pismo u povijesti pisama prozvano hrvatskom glagoljicom. Upotrebljavala se uglavnom u liturgijskim knjigama. U Hrvatskoj su mnogi spomenici pisani glagoljicom, ali se i na teritoriju srednjovjekovnog Huma i Bosne sauvalo dosta tragova toga pisma. Natpis na Humskoj ploi, kulturnom spomeniku iz 10. st., ispisan je ustavnom irilicom, ali je u nju umijeano i 5 glagoljskih slova. Bosanica ili hrvatska irilica je pismo nastalo iz irilice. Osobito je primjenjivana u srednjovjekovnim humskim i bosanskim pisanim i kamenim spomenicima od 11.-15. st. Bosanica je najprije bila rasprostranjena na 19

srednjodalmatinskom obalnom i otonom prostoru, u Dubrovniku, Krbavi, Pokuplju, Pounju, Hrvatskom primorju, Istri, Humu i Bosni. Ona ima raznih naziva: bosanica, bosanska azbukva, bosanska irilica, hrvatsko-bosanska irilica, zapadna irilica. Naziv bosanica za to pismo prvi je poeo upotrebljavati fra Stjepan Zlatovi. Naziv bosanica je neto mlai od naziva bosanica, a popularizirao ga je iro Truhelka. Razvoj irilinog pisma s odreenim posebnostima moe se pratiti na hrvatskom prostoru od 11. st. pa nadalje na primjerima sauvanih epigrafikih spomenika od kojih treba spomenuti: Humsku plou, Natpis Supetarskog ulomka, Kninski ulomak, Natpis bana Kulina, Blagajski natpis, pa preko natpisa sa steaka od 13.-16. st. Posebno su vrijedni rukopisi Hvalov zbornik, pisan bosanicom i Hrvojev misal, pisan glagoljicom. Oba su pisana u Splitu za potrebe hercega Hrvoja Vukia Hrvatinia. Hrvojev misal je najbogatiji iluminirani hrvatski glagoljski rukopis s poetka, nastao 1404. god. Veina bosansko-humskih srednjovjekovnih irilskih isprava pisana je ikavicom. 1404. god. nastao je rukopis u obliku misala bosansko-humskog kranina Hvala, koji posveuje vojvodi Hrvoju. Misal nije nikakva sektaka tvorevina. Rukom istog pisca i bosansko-humskog teologa Hvala napisano je bosanicom oko 1400. god. i Nikoljsko evanelje. Oko 1407. god. nastao je Butkov misal, poznatiji pod nazivom Hrvojev misal. U doba vladavine kralja Tomaa (1443.-1461. god.) i vremena kad bosansko-humsku crkvu vodi djed Ratko nastao je rukopis ili zbornik bosanskohumskog kranina Radoslava upuen subratu kraninu Gojslavu. Rukopis je autentian izvor prve ruke za tono spoznavanje vjerovanja lanova bosansko-humske crkve. 1466. god. nastala je u Dubrovniku oporuka gosta Radina Butkovia. Bosansko-humska srednjovjekovna kancelarija dijeli se na bansku, od 12. st. do postanka Bosne kraljevinom (1377. god.) i kraljevsku, od 1377.-1463. god. Unutar obaju razdoblja postojale su kancelarije bosansko-humskih velmoa. Glavno sredstvo ovjere od 13. st. je peat. Isprave bosansko-humskih vladara pisane su po uzoru na isprave hrvatskih narodnih vladara, osim kraeg razdoblja kad je kralj Tvrtko I. uz domae pisare na dvoru imao i srpske. Bosansko-humske srednjovjekovne isprave sadre konvencionalne dijelove poput hrvatskih srednjovjekovnih isprava. To je uvod (protokol), tekst, kontekst (korpus) i zakljuak (eshaktol). Naeni predmeti u grobovima Mogorjela spadaju u najstariji grobni inventar s teritorija kasnije srednjovjekovne Bosne i Huma. Pretpostavlja se da je na lokalitetu Crkvite u Blauju ispod vrela Bosne bio sagraen jedan od dvaju dominikanskih samostana koje navodi kronika Petra Patka iz 1259. god. Od 1238.-1244. god. u izvorima se spominje gradnja vrhbosanske katedrale sv. Petra u mjestu Brdo. Crkva sv. Mihovila s Humca kod Ljubukog potjea iz 11. st., a od nje je sauvana samo oltarska menza s posvetom osnivaa Krsmira. Crkva sv. Nikole u Milama sagraena je izmeu 1340.-1350. god. Najmnogobrojniji i najizvorniji hrvatski spomenici na teritoriju srednjovjekovne Bosne i Huma su steci. Najee imaju oblik ploe, sarkofaga ili stupa. Od 7. st. na teritoriju kasnije srednjovjekovne Bosne upotrebljavao se bizantski zlatni, srebreni i bakreni novac, sve do pojave domaeg bosanskog novca u 14. st., kojeg kuju ubii. U doba hrvatskog hercega Andrije (1196.-1204. god.) javlja se prvi domai srebreni kovani novac. Taj se hercegov novac zvao moneta banalis, banski novac ili banovac. U Bosni se koristio i mletaki (gro ili matapan) i dubrovaki novac. I ban Stjepan II. Kotromani kuje novac. Nakon Tvrtka I. slijedi razdoblje novane neodreenosti, a onda se u doba drugog mandata kralja Tvrtka II. u Bosni 20

ponovno javlja domai novac. Istovremeno i pojedine bosansko-humske velmoe kuju svoj novac.

21