of 48 /48
GODINA XLI. BOžIć 2014 BROJ 3 Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2015.

Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2015. › izdavastvo › zupni... · BOžIć 2014 BROJ 3 Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2015. Bog nas po Mariji s Isusom iznenađuje D ragi

  • Author
    others

  • View
    1

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Sretan Božić i blagoslovljena Nova 2015. › izdavastvo › zupni... · BOžIć 2014 BROJ 3...

  • GODINA XLI. BOžIć 2014 BROJ 3

    Sretan Božić i blagoslovljena

    Nova 2015.

  • Bog nas po Mariji s Isusom iznenađuje

    Dragi štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, bez otpora dopustimo ovoga Božića da nam Marija pomogne, da nas Bog iznenadi, da mu budemo vjerni sva-koga dana te da ga ovih božićnih dana posebno slavimo i zahvaljuje-mo mu jer nam je u novorođenom Sinu Isusu po Mariji poslao Spa-sitelja. Bog nas iznenađuje! Bog i u ovim kriznim vremenima od nas traži vjernost. Bog je naša snaga!

    Marija, kao ponizno i slabo stvorenje poput nas, bila je izabrana za Božju Majku, Majku svojega Stvoritelja. Gledajući Mariju, ovih božićnih dana pokušajmo otkriti na koji nas način Bog po Njoj iznenađuje. Bog od nas traži vjernost, Bog je naša snaga. Bog nas iznenađuje, k a o u s l u č a j u M a r i j i n a Navještenja. Anđeo Gabrijel iznenađuje ju radosnom viješću o začeću i rođenju Božjega Sina. Taj ju je Božji zahtjev zbunio. Marija u svom tom iznenađenju i zatečenosti pristaje na volju Božju i kaže „fiat michi“ − neka mi bude. Od toga trenutka njezin se život u potpunosti mijenja. Ona postaje službenica Gospodnja.

    Po Mariji Bog nas iznenađuje; očituje se upravo u siromaštvu, u slabosti, u poniznosti, i daruje nam svoju ljubav koja nas spašava, ozdravlja i daje nam snagu. Jedino što od nas traži jest da nasljedujemo Njegovu riječ i da se pouzdajemo u Njega, da vršimo Njegovu svetu volju.

    Iskustvo Djevice Marije, koja pred anđelovim navještenjem ne skriva svoje čuđenje zbog toga što je Bog, kako bi postao čovjekom, izabrao upravo nju, jednostavnu djevojku iz Nazareta koja nije učinila ništa izvanredno, nego se jednostavno pouzdaje u Gospodina, treba nam svima biti primjer.

    Bog nas uvijek iznenađuje, raskida naše sheme, stavlja u krizu naše planove i govori nam: pouzdaj se u mene, ne boj se, dopusti da te iznenadim, iziđi iz sebe i slijedi me ovoga i svakoga Božića.

    Dragi Gospini štovatelji, dopuštamo li i mi da nas Bog iznenadi, kao što je učinila Marija, ili se zatvaramo u svoje sigurnosti, u materijalne, i n t e l e k t u a l n e , i d e o l o š k e sigurnosti, u sigurnost svojih nacrta? Dopuštamo li uistinu da ovoga Božića Bog uđe u naš život? Kako Mu odgovaramo? Bog nas iznenađuje svojom ljubavlju po Mariji u svom novorođenom Sinu Isusu. Zato od nas, kao što je to tražio i od Marije po anđelovu navještenju, traži vjernost u nasljedovanju Njega, i da ustrajemo u vjeri.

    GLASNIK “GOSPA SINJSKA” Glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske Izlazi povremeno dozvolom crkvenih i redov-ničkih poglavaraIZDAVAČ Franjevački samostan Sinj Fratarski prolaz 4 21 230 Sinj Hrvatska Tel. 021/707 010 ili 825 019 Fax: 021/ 707 020 e-mail: [email protected] I ODGOVORNI UREDNIK Fra Petar KlapežUREDNIŠTVO fra Ante Bilokapić, fra Gabrijel Jurišić, fra Petar Klapež, fra Antonijo Mravak i fra Blaž ToplakNASLOVNICA –LOGO Ivan GrgatLEKTOR: Anita GrčićFOTO: AB SinjSLIKA NA NASLOVNOJ STRANICI Rodio se Isus mali, Božić u Sinju 2013.SLIKA NA ZADNJOJ STRANICI Hodočašće lovaca Gospi Sinjskoj 2014. (Š. Strikoman)TISAK: Jafra - print d.o.o., SolinŽiro račun: FRANJEVAČKA PROVINCIJA PRESVETOG OTKUPITELJA - samostan Sinj 2330003-1100061215 Splitska Banka – SinjDevizni račun: 34400-620-21-7031-1035142 Splitska Banka –Sinj Cijena 10 kn

    SadržajBog nas po Mariji s Isusom iznenađuje ...........2Dođi, Gospodine! .............................................4Ići ususret Novorođenome ...............................4Poruka pape Franje za Godinu posv. života .....6Biskupi o predsjedničkim izborima 2014. .......7Presjednički izbori važni za Hrvatsku ..............8Kakvog predsjednika/cu trebaju Hrvati? .........9Čudotvorna Gospa Sinjska i „Alka“ ..............11Franjevci u Hrvatskoj i Cetinskoj krajini .......14Slavlje Velike Gospe u Sinju 2014. ................18Adventska rekolekcija svećenika ...................22Sinj: 6. festival „Klape Gospi Sinjskoj“ ........24Bajagić: Proslava sv. Nikole ..........................26Duhovna obnova u Svetištu Gospe Sinjske ...26Misa za pobijene fratre u Cetinskom kraju ....26Husina jama ...................................................27Sinj: Hodočašće Rame i Imotske krajine .......28„Zlatna krunica Gospe Sinjske“ .....................28Sinj: Hodočašće Bogu posvećenih osoba ......29Sinj - adventski posjet župana samostanu ......30Hodočašće vjernika Makarskoga dekanata ....30Gospa Sinjska s alkarima u Zagrebu ..............32Hodočašće Splitsko-dubrovačkog FSR-a ......34FRAMA Gospe Sinjske u Vukovaru ..............35Zrno vjere plodom rodi ..................................36Sinj - predstavljanje knjiga ...........................37Gospa Sinjska u Chicagu i Australiji .......38, 39Hodočašće lovaca Gospi Sinjskoj ..................40Fond Gospe Sinjske .......................................41Proslava dana Gimnazije i Sjemeništa ...........42Djeca otvorila novu liturgijsku godinu ..........44Zlatni pir Jerka i Anđe Budimir .....................45Blagoslov obitelji ...........................................46

    2

    3001715. 2015

    .

  • Koliko smo se puta oduševili nekim pothvatom, nekom obvezom, ali poslije smo pred prvim problemima odustali. To se, nažalost, događa i u važnim odlukama, poput one o braku. Teško je biti ustrajan, vjeran donesenim odlukama i preuzetim obvezama. Često je lako reći ‘da’, ali poslije se ne uspijeva ponoviti to ‘da’ svakoga dana. Ne uspijevamo biti vjerni do kraja, poput Marije i njezina fiat michi. Marija je više puta Bogu rekla ‘da’, u radosnim trenucima kao i u žalosnima. Bili su to brojni ‘da’ koji su svoj vrhunac imali pod Križem. Upitajmo se ovoga Božića: Jesmo li kršćani s vremena na vrijeme ili smo kršćani stalno?

    Papa Franjo kao Kristov namjesnik neumorno nas opominje: „Kultura privremenosti, kultura relativnoga ulazi i u življenje vjere! Bog od nas traži da mu budemo vjerni svakoga dana, u svakodnevnim zbivanjima.“

    Iako Mu ponekad nismo vjerni, On je uvijek vjeran i po svojemu se milosrđu ne umara pružiti nam ruku kako bi nas ponovno podignuo, ohrabrio da nastavimo put, da se vratimo Njemu i iznesemo mu svoje slabosti kako bi nam dao svoju snagu.

    Naš istinski i konačni kršćanski put uvijek je s Gospodinom, i u svojim slabostima i sa svojim grijesima.

    Papa Franjo nas potiče: „Nikada ne valja ići putem privremenosti. Taj put ubija. Vjera je konačna vjernost poput one Marijine. Bog nas iznenađuje, traži od nas vjernost, i Bog je naša svakidašnja snaga i neizmjerna vrijednost. Bog u Isusu novorođenom je naš put, naša istina i naš život...“

    Zato Bogu moramo biti posebno zahvalni. Marija je nakon Navještenja uputila Bogu riječi hvale. Sve je Božji dar. On je naša snaga.

    Dragi Gospini štovatelji, ovoga Božića posebno se upitajmo koliko puta u obitelji kažemo hvala. To je jedna od ključnih riječi u zajedničkom životu. ‘Smijem li’, ‘Oprosti’, ‘Hvala’ − ako se u obitelji izgovaraju te tri riječi, obitelj napreduje. Koliko puta kažemo hvala nekomu tko nam pomaže, tko nam je blizu, tko nas prati u životu? Često sve to podrazumijevamo, smatramo unaprijed jasnim. A tto se događa i s Bogom. Lako je otići Gospodinu tražiti Ga nešto, ali ići mu zahvaliti… Ah, to mi danas ne ide i to najčešće odgađam!

    I ovoga Božića poput Marije izvršimo čin predanja novorođenom Bogu Isusu. I ovoga Božića povjerimo se našoj nebeskoj Majci, Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, i poput nje budimo Bogu zahvalni na svim milostima koje od Boga primamo. Zahvalni

    Bogu posebno budimo za sve milosti koje su se tijekom 300 godina našega Svetišta dogodile, kao i za one koje se još uvijek pred njezinom Slikom u našemu Svetištu događaju.

    Zato zajedno sa svim Štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske ovoga Božića kličem:

    Blažena Djevice Marijo, Čudotvorna Gospe Sinjska, obnovljenom zahvalnošću za tvoju majčinsku nazočnost tijekom 300 godina našega Svetišta ujedinjujemo svoj glas s glasovima svih naraštaja koji te zovu blaženom. Čuvaj naš život u svojim rukama. Pouči nas svojoj ljubavi posebne naklonosti prema malenima i siromašnima, isključenima i onima koji trpe, prema grešnicima i izgubljenima u srcu. Sve nas stavi pod svoju zaštitu i sve predaj svojemu ljubljenom Sinu, našemu Gospodinu Isusu!

    Tim mislima svim Štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske i svim ljudima dobre volje želim sretan Božić i blagoslovljenu novu 2015. godinu!

    Fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta

    3

  • Dođi, Gospodine!Dok se došašće primiče kra-ju, svakoga jutra na zorni-ci zajedno molimo: Dođi, Gospodine Isuse! A ja u dnu duše

    dodajem: Dođi, Isuse, ne boj se… u vremena kad se svi bojimo, ti koji si toliko hrabar da postaneš čovjekom, pa dođi kako si nam obećao! Vraćajući se jutrom sa zornice, gledam kako ljudi trče za svojim poslom, svatko na svoju stranu. Večeras će u kuću donijeti bor i ukrase, čak će napraviti jaslice pod borom, činit će se da se spremaju proslaviti tvoj rođendan, ali tebe se neće spomenuti! Pripremit će poklone, ali ne i za tebe, ni za tvoju majku Mariju i poočima Josipa!

    Gledam kako se po dućanima slažu hrpe svakovr-snih stvari, potrebnih i suvišnih, na koje ćemo potrošiti silu novaca. U kuće ćemo svoje primiti goste, dočekati

    rodbinu i pozvati prijatelje, ali ako nam vrata ostanu zatvorena za siromahe, za nepoznatu trudnicu i čovjeka koji je ostao bez posla, dok nebo bude slavilo i anđeli pjevali, mi ćemo zapaliti naša umjetna svjetla i umišljati kako smo napravili nebo na zemlji, a zapravo smo i sebe i zemlju osiromašili, sakrivši iskonsko nebo od svojih očiju i od srca svoje djece, raspalivši naše bučne razglase da ne čujemo odjek neba.

    Pa ipak, dođi, Gospodine Isuse, svrati k nama! Dođi i protresi nas, istresi iz nas svu nakupljenu prašinu i prljavštinu, svu samodostatnost i zaokupljenost sami-ma sobom, sve naše iluzije i sva bježanja od istine i odgovornosti, od tvojega dozivanja. Znamo, Gospodine Isuse, da ti sam biraš gdje ćeš svratiti, pa te molimo da se nađemo tamo gdje ti dolaziš, makar tamo našli samo sirotinju, one s ruba društva, beznačajne. Daj

    Ići ususret Novorođenome

    Božić nije sjećanje nego blagdan rođenja Boga, svake godine drukčiji, neponovljiv i nov. Upravo je to muka i križ s Božićem te istodobno bogat-stvo slavlja počovječenja Boga. Rođenje Isusa Krista jest početak posebne povijesti odnosa između Boga i čovjeka. Ta se poruka ne mijenja, ne mijenja se ni naša aktualizacija toga događaja, ona se jednostavno treba svake godine iznova ispisati, proživjeti. Zašto? Zato jer se mi mijenjamo, mi koji smo pozvani i koji želimo sva-ke godine autentično slaviti ovo slavlje. Kad bi rođenje Isusa Krista bilo slavlje sjećanja, onda bismo na Božić imali komemoraciju života i djela Isusa iz Nazareta. Ali Božić i ove godine jest i biti će samo onda ako nije ponavljanje nego novi pokušaj uprisutnjenja Boga u mom sasvim osobnom životu.

    Kako pak doći do božićne radosti, kako ostvariti osobni Božić u vjerničkom zajedništvu i solidarnom življenju u svijetu? Je li to stvar nivoa duhovnosti ili čak neke intelektualne kondicije? U svakom slučaju mnogi ljudi imaju poteškoća veseliti se samo zato jer je dan Božića. Toliko smo zaokupljeni sami sobom da nam je jedva moguće upustiti se u slavlje. To po sebi nije ništa dramatično, jer sam blagdan ne može po nekom automatizmu u nama stvoriti radost. Neprimjereno je stvarati neku „umjetnu radost“. Ali prihvatiti nam je da se u nama neprestano bore raspoloženja radosti i tuge, ushit i potištenost.

    Pretjerana zabrinutost usredotočuje nas na poimanje života kao isključivo rješavanje poteškoća. Istinska slav-lja nipošto nisu pozivi na bijeg od stvarnosti života, pa tako i njegovih poteškoća. Slaviti slavlje nije zatvaranje očiju pred životnim tegobama. Slaviti blagdane svoje vjere znači ponovno, iz drugoga kuta, pokušati sagledati vlastite životne poteškoće i stvarati novi odnos prema svome životu i svijetu uopće. Stoga nas svetkovine naše vjere potiču na trenutak ostaviti brige i probleme sa strane. Bez sumnje, poteškoće i potištenosti dio su našega života, ali nisu čitav naš život. Naglašenije tražiti pozitivno u našim životima gotovo da je preduvjet za slaviti blagdane. Tada ćemo vrlo brzo osjetiti kako se budi i povećava dobro i radost u nama. Ići ususret Novo-rođenom Spasitelju odnosno stupanjem pred lice Božje relativiziramo svoj život i proširujemo svoje perspekti-ve, bez da time ignoriramo osobne tegobe ili probleme ovoga svijeta. Nema pogodnog i nepogodnog vremena za slavljenje blagdana Božića. Jer kad bismo čekali da sve bude u redu, jedva kad bismo mogli slaviti Božić. Dakle, Božić uvijek dolazi u pravo vrijeme.

    Božićna radost nije i ne može biti isključivo privatni pothvat. Sami se ne možemo veseliti. Slavlje Božjeg počovječenja traži drugoga, treba zajedništvo. Skupa se veseliti znači uvećati i osmisliti božićno slavlje. Bitan oblik radosti, podijeljenog veselja, jest upravo riječ. Osobna riječ i riječ navještenja Radosne vijesti. A

    4

    3001715. 2015

    .

  • nam hrabrosti da se usudimo prići bliže, kako bismo čuli glas s neba, prepoznali znakove milosti i odazvali se pozivu: dođite i vidite! A ako se tada odnekud pojave i neki nama nepoznati mudraci, daj nam hrabrosti da ti se zajedno s njima ponizno poklonimo i da uz njihove dragocjene darove stavimo i naše, posebno one za koje nitko ne zna, a koje smo ovoga došašća potiho spremali u nadi da će ti biti mili.

    Dođi, Gospodine Isuse! Vidiš kako i današnji vladari, koji misle da njihova moć doseže do kraja svijeta, opet posežu za silom i pokušavaju te ukloniti s lica zemlje. Preimenovali su tvoj rođendan u bezimeni blagdan, zajedništvo obitelji u trgovačku pomamu, sveto slavlje u ludovanje. Dok te s nestrpljenjem i radošću očekuje-mo, priznajemo da nas je strah Herodā koji te i danas progone, ubijajući po zakonu milijune nerođenih, a tolike milijune izgladnjelih i bolesnih osuđuju na smrt uništavajući hranu i trošeći na oružje. Makar znaš što te čeka u Betlehemu, i u progonstvu u Egipat, i u skromnoj nazaretskoj kućici, pa kasnije sve do križa, ipak, Bože

    naš, dođi, jer ako nam ti ne dođeš, ostat ćemo jadni, pusti i prazni. A kada ti dođeš, sići će nebeska radost na ovu zemlju, radost anđela među ljude, među sva stvorenja i u svu prirodu. Tvoj je dolazak ključ povijesti i vrata u život, tvoj dolazak vraća osmijeh djetetu i nadu poniže-nomu, siromašnomu i potlačenomu.

    Znam da ćeš, Gospodine Isuse, sigurno doći k najmanjima koji ne će dobiti nikakvoga poklona! Ti sigurno dolaziš u štalu bez ognjišta, pod krov koji prokišnjava, stižeš u podrume i garaže pretvorene u podstanarska skloništa, na bolničke odjele, u sirotišta i staračke domove, među odbačene i zaboravljene! Pa ipak, Isuse, oprosti što ću te, ovako naivan, opet zamoliti (odgovorit ćeš mi da si već puno puta uzalud pokušavao) da još jednom pokucaš na vrata moćnih, koji se boje tvoje ime izgovoriti (čini im se kao da će se opeći), pa da ti ovogodišnji rođendan bude osobito sretan! Tebi, Isuse, i svim tvojim prijateljima, sretan Božić, tvoj rođendan!

    Don Ante Mateljan

    te riječi, i sama Riječ, prije ili kasnije postaju pjesma, podijeljena radost i slavlje zajedništva. Božićni ugođaj se može organizirati ali stvarna božićna radost je na-dasve osobna pustolovina. Prihvaćanjem i susretanjem sebe počinjemo se osposobljavati u otkrivanju stvarnih razloga svoje sreće i vjerničkog ispunjenja. Promjenom sebe, obnovom odnosa prema temeljima vlastita življe-nja, činimo onaj korak kojim iz svakodnevice kročimo u blagdan, pa tako i u slavlje Božića.

    Ivan Krstitelj nas upozorava da nam je „pripraviti put Gospodinu“. Osloboditi nam je dakle, mjesta za Božićno novorođenče u nama i našem svakodnevnom (ne samo predbožićnom!) životu. Stoga nam je odgovoriti na pitanje: koga zapravo očekujemo za Božić? Možda nas božićna koreografija, božićne pjesme i pokloni uvode u božićno raspoloženje, no, to još ne znači da se događa Božić, moj osobni blagdan Božića.

    Kod prvog slavlja Božića neposredni sudionici su bili iznenađeni Božićem, nisu se pripremali za slavlje, ali su itekako bili otvoreni za dolazak Boga. Upravo iz držanja pastira možemo naučiti što je potrebno da bi se dogodio blagdan Božića. Prije svega potrebna nam je čežnja za Spasiteljem. Pastiri su bili ispunjeni čežnjom za Mesijom, računali su s njegovim dolaskom. Po isključivo ljudskoj logici ne bi se nikada u mrkloj noći uputili slijediti znakove dolaska Boga. Čežnja za Bogom učinila ih je odvažnima upustiti se na put do Spasitelja, iako je razum govorio da je to nemoguće. Te prve poklonike i slavljenike Božića resio je smisao za neznatno, neugledno i siromašno – poznavanje upravo tog primarnog načina Božjeg djelovanja u svijetu otvo-rio ih je za „bogoprimljivost“. Takvo držanje otvaralo

    je pastire za život koji je računao s Bogom. Računati s Bogom znači imati povjerenje u Boga, znači da je i nemoguće moguće.

    I mi smo pozvani poput pastira pitati se što je s našom čežnjom za Bogom. Računamo li s Bogom, nadamo li se još nečemu od Boga i s Bogom? Ili je Bog samo dežurni za ispunjenje naših interesa? Još načelnije pitano: Gdje i kada zapravo još trebam Boga? Tražim li ga da zauzme mjesto za stolom moga života? Ili je On ipak onaj koji kvari moje raspoloženje zbog moralne prezahtjevnosti, zbog previsoke letvice kriterija življenja?

    Zasigurno pripravljanje puta Božiću do naših srca i našega života, nipošto ne znači da će time biti riješeni svi naši životni problemi. Isto tako u rješavanju životnih poteškoća nije nam ostaviti Boga po strani. Uključivati Boga u naš život ne znači nepotrebno ga uznemirivati. Nema primjerenih ili neprimjerenih situacija, osoba, prostora ili vremena za Boga.

    Mi vjerujemo da je Bog svugdje prisutan. Ali Bog, Božić stanuje samo ondje gdje mu mi dozvolimo. Na nama je da mu oslobodimo prostor i mjesto, da svrati i do nas, ne samo na Božić! Da bi nam se dogodio taj susret, susret s Božićem, potrebno je ne samo otvoriti se ili izići iz sebe. Još više od toga tražiti nam je Boga. Nije to igra s nekim nebeskim skrivačem nego je to nadasve prepoznavanje Božje prisutnosti. A Božić, Bog duboko je skriven u nama i traži da bude otkriven. Uputiti nam se je tražiti Boga kako bismo prihvatili i pronašli sebe i drugoga.

    Frano Prcela, O.P.

    5

  • Poruka pape Franje za početak Godine posvećenoga života

    Na prvu nedjelju došašća, 30. studenoga 2014., u Va-tikanu je otvorena Godina posvećenoga života. Euharistijskim slavljem u Bazilici sv. Petra predsje-dao je kardinal João Braz de Aviz, prefekt Kongregacije za ustanove posvećenoga života i družbe apo-stolskoga života. Koncelebrirali su kardinali, nad/biskupi i preko 200 prezbitera. Iz Generalne kurije Reda Manje braće bili su: fra Mi-chael Perry, generalni ministar, fra Ernest Karol Siekierka, generalni definitor za slavensko područje, fra Vidal Rodríguez, generalni tajnik za formaciju i studije i dr. Od naših je bio fra Šimun Markulin.

    Na početku euharistijskoga slavlja nadbiskup José Rodríguez Carballo (OFM), tajnik Kongrega-cije, pročitao je poruku pape Franje, koji je na apostolskom putovanju u Turskoj:

    Draga braćo i sestre posvećenoga života!

    S velikom radošću obraćam vam se povodom euharistijskoga slav-lja za početak Godine posvećeno-ga života. Žarko sam želio osobno biti među vama, kao što sam i bio planirao, no Božja volja odlučila je drugačije.

    Proglašenjem Godine posveće-noga života, pedeset godina nakon objave saborskoga dekreta „Perfectae caritatis“ o obnovi redovničkoga ži-vota, prvenstveno sam želio predsta-viti cijeloj Crkvi ljepotu i dragocje-nost ovakvoga oblika nasljedovanja

    Lk 10,42), neumorni ste graditelji bratskoga zajedništva, svjedočeći evanđeoski zakon uzajamne ljubavi među sobom, a potom prema svim ljudima, osobito najsiromašnijima. Svjedočite kako univerzalno brat-stvo nije kakva utopija, nego Isusova želja za čitavo čovječanstvo.

    Drage osobe posvećenoga života, hvala vam što ste došli ovdje obi-lježiti početak Godine posvećenoga života. Posebno zahvaljujem kardi-nalu Joãou Brazu de Avizu, prefektu Kongregacije za ustanove posveće-noga života i družbe apostolskoga života, koji u moje ime predsjeda euharistijom. Želim zahvaliti i mons. Joséu Carballu i svim djelatnicima Kongregacije koji predano rade na svim predviđenim događanjima za ovu godinu.

    Dok povjeravam Djevici Mariji – ljubljenoj Očevoj kćeri, koju je Duh Sveti obdario milosnim darovima i koja je vaš uzor – Godinu posveće-noga života, pratim vas u svojoj mo-litvi i svima nazočnima udjeljujem svoj apostolski blagoslov.

    Okupljeni vjernici s radošću su primili Papine riječi. Propovijed je izrekao kardinal Aviz.

    Uoči otvaranja Godine posveće-noga života mons. Carballo predvo-dio je u subotu, 29. studenoga 2014., bdijenje u Bazilici Marije Velike u Rimu. Tom prigodom papa Franjo poslao je videoporuku svim nazoč-nima u Bazilici, a preko njih i svim posvećenim osobama u svijetu.

    IKA

    Krista, koji predstavljate svi vi koji ste odlučili sve ostaviti kako bi po evanđeoskim savjetima izbliza na-sljedovali Krista. U mnogim inici-jativama koje će se odvijati ovdje u Rimu, kao i u ostatku svijeta, vaše sjajno svjedočanstvo života bit će po-stavljeno poput svijeće na svijećnjak da obasja i ugrije cijeli narod Božji. I vama ovdje nazočnima ponavljam poziv koji sam uputio vrhovnim po-glavarima prije godinu dana: probu-dite svijet, osvjetljujući ga svojim proročkim svjedočanstvom!

    Kako ćete ostvariti ovaj poziv, ne samo u godini koja vam je po-svećena, nego uvijek? Dajem vam tri smjernice.

    Budite radosni! Pokažite svima da nasljedovanje Krista i življenje njegova Evanđelja ispunja vaše srce radošću. Podijelite ovu radost s oni-ma koji su vam blizu, kako bi tolike osobe i same osjetile želju da vam se priključe u prekrasnom i uzbud-ljivom evanđeoskom izazovu.

    Budite hrabri! Tko se osjeti vo-ljen od Gospodina, znat će mu se i povjeriti. Tako su činili vaši uteme-ljitelji i utemeljiteljice, otkrivajući nove putove služenja Kraljevstvu Božjem. Snagom Duha Svetoga – koja je uz vas – idite među svijet i pokažite moć Evanđelja, koje i da-nas čini čudesa i može dati odgovor na sva ljudska pitanja.

    Budite žene i muškarci zajedniš-tva! Ukorijenjeni u osobno zajed-ništvo s Bogom, kojeg ste izabrali kao bolji dio svojega života (usp.

    6

    3001715. 2015

    .

  • Poruka biskupa Hrvatske za predsjedničke izbore 2014.

    Draga braćo i sestre!1. Povodom izbora za predsjednika/predsjednicu

    Republike Hrvatske, koji će se održati 28. prosinca ove godine, mi – katolički biskupi – želimo s vama, članovima Božjega naroda, ali i sa svim ljudima dobre volje, podijeliti svoja promišljanja te vas pozvati da, dajući savjesno i odgovorno svoj glas, osobno preuzmete odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskome društvu.

    Naime, političko djelovanje, kao oblik neposredne skrbi za zajedničko dobro, časno je i prijeko potrebno služenje u zajednici, jer ljudsko društvo ne može biti dobro uređeno ni plodno, ako u njemu nije prisutna za-konita vlast, koja osigurava red i pridonosi, u dovoljnoj mjeri, ostvarenju općega dobra (usp. Katekizam Kato-ličke Crkve, br. 1897.).

    U tome smislu, dajući svoj glas osobi koja, po vašem uvjerenju, svojim životom i javnim djelovanjem najviše utjelovljuje mudrost, razboritost i odlučnost u vođenju državničkih poslova, ne samo da ostvarujemo Ustavom Republike Hrvatske zajamčeno biračko pravo nego, kao građani i vjernici, izražavamo i svoju ljubav koju gaji-mo prema Domovini. Istovremeno, ispunjavajući svoju građansku i vjerničku dužnost, izražavamo i zahvalnost svim prethodnim naraštajima koji su nam svojim živo-tom i žrtvom omogućili da uživamo blagodati nacionalne suverenosti u ozračju istinske slobode.

    2. U želji da pripomognemo u donošenju što odgo-vornije i razboritije odluke, želimo skrenuti pozornost na neke važne vidove današnjih društvenih, kulturalnih i političkih prilika hrvatskoga društva te na taj način izraziti i svoja očekivanja od budućega predsjednika, odnosno buduće predsjednice Republike Hrvatske. U duhu biblijske mudrosti koja ističe kako onaj “tko vlada ljudima pravedno i tko vlada u strahu Božjem, taj je kao jutarnja svjetlost kad ograne sunce” (2 Sam 23,3), predsjednik/predsjednica države već bi po odgovornosti službe koju obnaša trebao/la biti moralni autoritet i savjest društva.

    U okolnostima teške gospodarske krize, a koja za posljedicu ima sve veće osiromašenje puka i socijalno raslojavanje hrvatskih građana, za očekivati je od pred-sjednika/predsjednice Republike da se svojim autorite-tom snažno zauzme za pronalaženje izlaza iz gospodar-skih poteškoća u koje svakodnevno sve dublje tonemo. Stoga smo uvjerenja da predsjednik/predsjednica države, kao ona/j koji/a “predstavlja i zastupa Republiku Hrvat-sku u zemlji i inozemstvu” (Ustav Republike Hrvatske,

    čl. 93.), treba ojačati diplomaciju, naročito gospodarsku te tako pripomoći sveukupnom oporavku našega društva.

    Zato se nadamo, da će se budući predsjednik/pred-sjednica, na čelu države koja je članica Europske unije, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu, te biti osoba koja će svojim primjerom prednjačiti u zauzima-nju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upo-zoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u “kulturu odbacivanja”, te snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenoga rada, jer bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini.

    3. Upravo na tragu spomenutoga govora, u kojem je Sveti Otac naglasio kako je došao trenutak za zajedničku izgradnju Europe koja se ne vrti oko ekonomije, nego oko svetosti ljudskoga života, odnosno oko neotuđivih vrednota; Europe koja je nositeljica znanosti, umjetnosti, ljudskih vrednota, ali i vjere; Europe koja gleda na čovje-ka, koja ga brani i štiti, osobito obitelj, temeljnu stanicu i dragocjeni element svakoga društva, pozvani smo kao vjernici poduprijeti programe onih predsjedničkih kandidata koji se zauzimaju za promicanje dostojanstva žene, za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene te promiču kulturu života.

    Od državnoga poglavara također se očekuje da po-štuje vjersku slobodu, slobodni izbor vjerskog odgoja i pravo na priziv savjesti protiv nepravednih građanskih zakona koji prisiljavaju ljude da djeluju protivno zahtje-vima moralnoga reda, temeljnih prava osoba i naučava-nja evanđelja, budući da je to potvrda demokratičnosti i poštivanja pluralnosti nekoga društva.

    4. U svjetlu sve naglašenijih ideoloških prijepora u Republici Hrvatskoj koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, očekujemo od predsjednika/predsjednice Re-publike da nedvosmisleno osudi sve zločine (usp. Rezo-lucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1096/1996 i 1481/2006), bez razlike kada i u ime koje ideologije

    7

  • su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenoga mira i nacionalnoga jedinstva. U tome smislu, od iznimne je važnosti da se predsjednik/pred-sjednica Republike zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskome ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.

    Predsjednik/predsjednica, kao “prvi čovjek hrvatske države”, pozvan/a je voljeti svoj narod, pružati primjer zdravoga domoljublja, poštujući simbole i znakovlje hr-vatskoga nacionalnog identiteta i sprječavati rasprodaju nacionalnoga bogatstva. Na međunarodnoj se razini tre-ba zauzimati i boriti se za interese svih hrvatskih građana i njihove države, a Hrvate koji žive u drugim državama doživljavati kao važan čimbenik u ostvarivanju dobrih međunarodnih odnosa te se zauzimati za njihova poli-tička i kulturalna prava.

    5. Iako je kriza zahvatila velik broj građana Repu-blike Hrvatske te se osjeća stanovita ravnodušnost i napast malodušja, ne smijemo se prepustiti dojmu da se ništa ne može učiniti ni promijeniti. Podsjećamo sto-ga, kako je neizlazak na izbore također određeni oblik glasovanja, jer tada drugima prepuštamo da odlučuju u naše ime, pri čemu svi neizbježno trpimo posljedice tih odluka. Pozivamo vas stoga da se dobro informirate o programima predsjedničkih kandidata i da se ne odri-čete svoga prava da na izborima aktivno suodlučujete i

    o svojoj budućnosti. Dajući glas određenoj osobi vi joj izražavate povjerenje i na stanovit ju način ovlašćujete da vas zastupa tijekom sljedećih pet godina.

    Apeliramo i na predsjedničke kandidate da u predi-zbornoj kampanji sačuvaju osobno dostojanstvo i čast, jer izbjegavajući neprimjereno i nekorektno postupanje prema političkim protivnicima na najbolji način očituju svoju prikladnost za obnašanje te odgovorne državničke službe. Isto tako upućujemo poziv sredstvima društve-noga komuniciranja da, osim što se od njih očekuje da svoje poslanje u predizbornoj utrci ispune s visokim standardima profesionalnosti, također poštuju blagdan-ske dane i na taj način očituju visoku razinu tolerantnosti i demokratičnosti.

    S dubokim pouzdanjem u Božje čovjekoljublje i njegovu bezgraničnu ljubav koju nam očituje upravo u božićnim danima, pozivamo vas da nam se pridružite u molitvi za slogu i napredak naše Domovine i pre-poručimo ju zagovoru One koju vjekovima nazivamo Advocata Croatiae, Odvjetnicom Hrvatske, da bismo mogli što odgovornije i savjesnije pristupiti predstojećim predsjedničkim izborima.

    Vaši biskupi

    Zagreb, 10. prosinca 2014.

    IKA

    Presjednički izbori važni za Hrvatsku

    Pred nama su dani vječne Božićne radosti i dani izbora za predsjednika države, što je podudarnost, žurim reći na početku, koja se mogla izbjeći. Da je bilo volje i vjerničke solidarnosti! Da se Crkvu slušalo, da se vjeri htjelo izaći u susret, ma zapravo, samo da se imalo minimalne istinske ljudske uviđavnosti, kad već nije bilo iskrenih vjerskih osjećaja, mi bi za Božić božićevali, a ne bismo se bavili izborima i golom poli-tikom! Naime, Crkva je i nakon zadnjih izbora tražila i predlagala da se za Božićne dane izbori ne raspisuju, jer se tako krade komad božićnog ugođaja. Ne samo ugođaja, krade se od božićnog misterija, krade se dio božićne kontemplacije, trga nas se, odvlači od jaslica! A tada nam je samo tamo mjesto! I tada nas i duša samo tamo vodi! U riječ, oni koji u božićne dane raspisuju izbore miljama su daleko od jaslica i Božića! Ali, to smo u ovih par godina naučili, zar ne?

    Dakle, kad nam već guraju olovku u ruke baš tih dana, valja nam izaći na birališta i reći što mislimo o vlasti. Valja to napraviti i stoga jer na našim pro-storima puna i prava demokracija još nije zaživjela i jedini dan, jedini tren kad smo svi isti i kad možemo mijenjati budućnost, to je dan izbora. Ne izaći na izbore znači oduzeti samom sebi mogućnost da sli-jedeće četiri godine bilo što odgovorno promijeni-mo u politici i na vlasti. A politika je danas nažalost sve i svugdje! Dakle, onaj kome je danas dobro, tko je zadovoljan, dobro zarađuje, te je svojom situacijom, svojim primanjima, svojim statusom u društvu i stanjem hrvatske države zadovoljan, taj ne će puno dvojiti niti kod predsjedničkih, niti kod parlamentarnih izbora. Taj će zaokružiti postojeće stanje i postojeće političare jer je njemu osobno s ovom vlašću dobro krenulo. Od takvih tražiti da razumiju da je njegovo dobro i njegov dobar položaj u društvo miljama daleko od općeg dobra, posao je koji nema smisla! No, kako je bitno veći broj onih

    8

    3001715. 2015

    .

  • koji zadovoljni nisu i žude za promjenama, ali još uvijek dvoje koga zaokružiti, njima je mislimo, moguće savjetom pomoći. Svima koji su uistinu ne-zadovoljni i uistinu žele promjene, njima je moguće pomoći! U slučaju predsjedničkih izbora mogu se realno odlučiti samo između dva kandidata: Kolinde Grabar Kitarović ili Milana Kujunđića.

    Tko uistinu želi promjene taj će se zacijelo ru-kovoditi ovom računicom: glasati ću za onoga tko realno može pobijediti, promijeniti sadašnju vlast,a to razmišljanje mi se čini najboljim, najmudrijim, najpametnijim! A, sve analize do sada, i prave i na-mještene, sve barem generalno pokazuju da jedino Kolinda Grabari Kitarović može pobijediti aktualnog predsjednika! I zato je ta odluka prevažna, odluka koja daje glavni odgovor na glavno pitanje: tko ga može pobijediti! Jer, s Josipovićem smo dobili re-giju umjesto Unije, s njim smo se osramotili o lex Perković kao nikada, On baš ništa nije poduzeo da se

    zaustavi gospodarska propast. Sada pak u ustavnim promjenama aktualni predsjednik traži pravo veta na odluke parlamenta, što bi mu dalo kompletnu vlast u zemlji, a Sabor pretvorilo u nevažnu brbljaonicu. Tko ne želi Europu nego prostor bivše Jugoslavije kao okvir gdje se Hrvatska smješta, taj ne će tražiti promjene! Njemu je lako glasovati!

    Oni drugi će možda dvojiti: Kolinda ili Milan. No, glasovati za promjene koje nisu realne, glasova-ti za nekoga tko realno ne može pobijediti, to znači glas baciti u bunar! To pak znači de facto pomoći aktualnom predsjedniku da ostane na vlasti! Pitate me, je li Kolinda idealan izbor? Ne znam da li je ona idealan izbor. Znam samo da bih mirno spavao da je ona na Pantovčaku, znam samo da ona jedina može pobijediti aktualnoga crvenog predsjednika. Meni je to za moj izbor, dosta! A vama?

    Tihomir Dujmović

    Kakvog predsjednika/cu trebaju Hrvati?

    Ovogodišnji Božićni i novogodišnji blagdani bit će, pored obiteljskih susreta, vjerničkog okup-ljanja u crkvama, molitve i veselja, obilježeni nesumnjivo i važnim političkim događajem, izborom predsjednika Republike Hrvatske 28. prosinca, a najvje-rojtnije i 11. siječnja slijedeće godine, kada je predviđen drugi krug u slučaju da prvi krug ne izbaci ime pobjed-nika. Po nekim teorijama i tumačenjima predsjednik države i nije neka važna funkcija, jer su mu ovlasti ograničene i to djelomice više manje na vanjsku politiku i sigurnosne službe, dok se u najvažnijim, gospodar-sko-socijalnim pitanjima, njega ništa i ne pita. Sukladno takvim razmišljanjima mnogi su skloni mijenjati način izbora, koje bi izabralo neko drugo predstavničko tijelo, Sabor proširen predstavnicima važnih društvenih insti-tucija Akademije, Matice hrvatske, vjerskih zajednica …, slično nešto kako se to prakticira, primjerice, u Njemačkoj ili Italiji.

    Ipak, predsjednik ima određenu simboličku važnost koja se ne smije podcjenjivati, a ovisno o svom osobnom autoritetu može presudno utjecati na opći politički smjer. To je tim važnije što se Hrvatska kao država i Hrvati kao narod još uvijek traže u nekom, još jednom, povijesnom raspuću, progonjeni demonima prošlosti, opterećeni

    starim vezama, sjećanjima i sentimentima, formalno u euroatlantskim integracijama, u kojima još uvijek tra-žimo svoje pravo i stvarno mjesto. Ne ćemo, dakako, spominjati imena, nije ni prilično na ovome mjestu, a i metodološki je tako bolje, pa možda bi i svaki birač trebao tako postupiti. Treba, naime, stvoriti poželjan model, pa tek onda potražiti osobu koja tom modelu najviše odgovara. Doduše, puno je lakše kazati kakvog predsjednika ne bismo željeli, nego kakvog bismo želje-li. U prvom je pitanju, naime, moguća personalizacija, a u drugom preostaje tek idealizacija.

    Glavni problem hrvatskog društva, osim ekonomske krize, reći će bez dvoumljenja većina mogućih ispitanika nekoga mogućeg istraživanja, jest ideološka podjela i to ona koja svoje korijene vuče još iz Drugoga svjetskog rata. Ta je podjela devedesetih bila prevladana pod vanj-skom opasnošću i jedinstvo se, kao što smo se nedavno osvjedočili, opet lako uspostavlja čim se ta opasnost pojavi za lošeg grmljavinskoga vremena, u obliku nekog recidiva. Nažalost, podjelama su doprinosili posljednjih petnaestak godina ponajviše baš ljudi s vrha svojim svr-stavanjem uz jednu stranu, svojim isključivim i tenden-cioznim tumačenjem povijesti, opravdavanjem zločina koje je jedna strana počinila, optužbama na račun cijelog

    9

  • naroda, podcjenjivanjem Domovinskog rata i branitelja. Dakle, najviše nam treba imati na čelu države osobu koja je u stanju izdići se iznad toga, biti otvorena prema či-njenicama, razumjeti sve strane u građanskim sukobima iz prošlosti, okrenuti se budućnosti. U novije vrijeme na djelu su i druge vrste podjela poput ove krajnje ne-potrebne i umjetno inducirane na sjever i jug, ali i one koje nije teško riješiti u okviru liberalno-kapitalističkog sustava za koji smo se opredijelili, a to je podjela na odveć bogate i odveć siromašne. U odnosu na to posljed-nje predsjednik/ica bi morao/la ponuditi takav koncept razvoja koji se ne će temeljiti na krupnim kapitalistima, trgovcima, bankarima i varalicama, nego na širokom krugu malih poduzetnika i obiteljskom gospodarstvu, uz visok stupanj solidarnosti i zaštite radničkih prava.

    Bez obzira na članstvo u raznim europskim i svjet-skim institucijama, uz određene ohrabrujuće iznimke, hrvatski predstavnici se drže uglavnom rezervirano kao drugorazredni reprezentanti drugorazredne zemlje, uvijek spremni na slušanje i popuštanje. Voljeli bismo tamo za tim okruglim stolovima i u velikim blještavim dvoranama vidjeti samosvjesnog predsjednika/icu koji/a se ne će sramiti svoje zemlje i svoga jezika, koji/a će htjeti i znati zastupati interese naroda i zemlje u čije ime nastupa i koji/a će biti primjer cijeloj diplomaciji. Kompleks manje vrijednosti je jedan od većih mental-nih problema nacije, što je vjerojatno rezultat dijelom

    objektivne političke snage i utjecaja, ali još više povije-snog naslijeđa i polukolonijalne ovisnosti. Naši su poli-tički prvaci nerijetko djelovali kao postavljeni guverneri stranih država, a ne kao izabrani zastupnici nacije.

    Jugokomunizam je definitivno teška trauma na ko-lektivnoj svijesti naroda i čovjek koji se nađe na čelu države morao bi uvažavati tu svijest i okaniti se poku-šaja obnavljanja propale zajednice i njegovanja nekih naročitih odnosa, naročitog prijateljstva i zajedništva u formi «regiona», «naših prostora» i sl., kao da nismo susjedi i nekim drugim još važnijim zemljama i regija-ma i kao da nismo dijelom europske zajednice država, a sve opet po tuđim zamislima i nagovorima. Podrška istočnim susjedima na njihovu putu prema Europskoj uniji morala bi biti uvjetovana ispunjavanjem «dugova» iz prošlosti i rješavanjem nekih još otvorenih pitanja. Poklisarima u stranim zemljama ne bi smjeli više biti ljudi iz jugoslavenske diplomacije koji, primjerice, drže Titove slike u svojim uredima.

    Predsjednik/ica države ne može kazati kako su neke strateške odluke koje se tiču gospodarenja nacionalnim bogatstvima, prirodnih i energetskim resursa, granica na moru i na kopnu i slično nešto što se njega ne tiče i čime se nije dužan baviti. Naprotiv, on je prvi čovjek koji će stati u obranu nacionalnog integriteta te gospodarskoga i političkog suvereniteta.

    Za hrvatsko stoljećima otvoreno nacionalno pitanje ne može se reći kako je riješeno, unatoč ostvarenoj državnoj neovisnosti dok god su Hrvati u Bosni i Her-cegovini izvrgnuti diskriminaciji i sustavnom nestajanju. Zadnjih smo godina počesto slušali kako je to problem druge države i kako se Hrvatska ne bi smjela miješati u to. Ali ne, to je i ustavno i geopolitičko i povijesno pa i moralno pitanje od prvorazrednog značenja. Hrvatska u liku svoga Predsjednika/ice mora jasno bez suvišnog taktiziranja u dogovoru s tamošnjim Hrvatima jasno kazati što traži i što očekuje prije nego BiH dođe na prag EU. A najmanje što se može tražiti jest ravnoprav-na federalna jedinica u sklopu federacije triju naroda. I velika tema hrvatskog iseljeništva također je posljednjih godina zaboravljena, kao što je izgleda ostala pomalo po strani i u dosadašnjem dijelu kampanje. Zastupljenost iseljenika u političkom i gospodarskom života nakon velikih najava i očekivanja nije niti simbolična i nipošto ne odgovara realnoj potencijalnoj važnosti ovoga dijela naroda niti onome što je on dao u održanju političke svijesti i borbi za slobodu.

    Na kraju, ali ne manje važno, Hrvatskoj ne treba predsjednik koji će slijediti pomodarske, pseudoliberal-ne, eksluzivističke, svjetske trendove kad su u pitanju određena moralna načela poput braka, obitelji, pobačaja, itd. Treba joj predsjednik koji je ukorijenjen, a što ne znači zatvoren, u tradiciji, u povijesti vlastitoga naroda i u kršćanskom vrijednostima.

    Josip Jović

    Kip DomovineU katedralu jedne teške noći, uđoh tiho i priđoh do oltara, sa zvonika jecahu zvona stara.

    Htio sam duši molitvom pomoći kad tamo pri tamnom visokom odru, jedna žena gledaše u daljinu.

    Tri su joj boje ovile haljinu, prepoznah crvenu, bijelu i modru, i reče mi tiho: moli se, sinko, nad nama pletu neke čudne niti, Hrvat je opet tako teško biti...

    A. G. Matoš

    10

    3001715. 2015

    .

  • Čudotvorna Gospa Sinjska i „Alka“Uvodna napomena

    Danas će mnogi ljudi ponosno reći da su grad Sinj i Cetinjska krajina najviše poznati u domovini i u inozemstvu po Čudotvornoj Gospi Sinjskoj i viteškoj igri „Alki“. Današnji naraštaj rođenih Sinjana i još više doseljenika, koji već dugo žive u gradu, imaju osobitu povlasticu i rijetku sreću da žive u „Godini velikoga jubileja Čudotvorne Gospe Sinjske“, koja je svečano otvorena na blagdan Velike Gospe ove godine.

    Već se više godina iznose razni prijedlozi da bi se taj veliki jubilej mogao dolično obilježiti i proslaviti. No, da bi se moglo dostojno proslaviti taj jubilej, treba se sjetiti povijesnih događaja i vjerodostojnih svjedočanstava. Mnogi su, naime, znanstvenici i povjesničari osvijetlili razna pitanja. Stoga ćemo nastojati ukratko prikazati re-zultate njihovih istraživanja, da bismo najprije upoznali i onda prihvatili povijesnu istinu. Gospodin Isus davno reče: „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32).

    Čudotvorna Gospa Sinjska

    1. Od Rame do SinjaPoslije 150 godina robovanja turskim silnicima

    (1536.-1686.) Cetinskoj krajini sinulo je sunce slobode,

    odnosno oslobođena je od turskoga zuluma. Odjednom je postala dio Mletačke Republike. Krajina je oslobo-đena, ali je u njoj bilo vrlo malo stanovnika. Stoga su mletačke vlasti omogućile da iz Rame fratri dovedu u Cetinu oko 5.000 ljudi.

    Kad su odlučili napustiti Ramu, fra Stipan Matić, gvardijan, zapalio je samostan, da ga Turci ne bi koristili. Ponijeli su sa sobom što su mogli. To i danas svjedoče neke inkunabule i pozlaćeni kalež. No, najveće blago bila je Slika Majke od milosti, koju su i u Rami štovali kao čudotvornu (fra Ivan Mialjić).

    U novoj postojbini prilike su bile vrlo teške. Ni fra-tri nisu imali krova nad glavom, pa su se neko vrijeme zadržali u Dugopolju, gdje i nas postoji lokalitet nazvan „Rama“. Kratko su bili na Klisu, zatim u Splitu u nekada benediktinskom samostanu Sv. Stjepana pod borovima (Sustipan), dok se nisu preko Pojišana jedni smjestili na Dobromu (danas samostan Gospe od Zdravlja), a drugi se poslije tri godine vratili u Sinj.

    Kad se je u Splitu doznalo za „čudotvornu sliku“, fratri su je „sakrili“ u kući Jure Bubičića u Velom Varošu. Čim su od mletačke vlasti dobili malu džamiju (na da-našnjem groblju), odlučili su Sliku donijeti u Sinj. Jedne je noći (vjerojatno 1792.) fra Ante Pletikosić uzeo Sliku Majke od Milosti i sam, bosonog, zaputio se u Sinj. Fra Ante je cijelu noć hodočasteći i moleći probdio noseći sv. Sliku. Kad je u zoru stigao na Radošić, fratri su s pukom Božjim u svečanoj procesiji donijeli sv. Sliku do crkvice sv. Frane. To je bila prva i najstarija procesija sa Slikom, najdulja (Split-Radošić), brojčano najmanja (sam fra Ante do Radošića, a onda fratri i narod). „Tute je kršćani još i od drugi mista počeše osobito štovat i u njiovi potriba k njoj se uticat… i Bog po njoj veća čudesa i veće milosti činjaše i podilivaše“ - svjedoči fra Petar Filipović u „Raspisanju“. Dakle, javno štovanje, čudesa i milosti!

    Fra Pavao Vučković s drugim fratrima i narodom započeo je 1699. gradnju Crkve. Bio je to veliki i teški pothvat. Crkva je konačno sagrađena 1714. godine.

    2. Junačka obranaU novoj godini (1715.) buknuo je rat između Turaka

    i Mlečana. Mustafa-paša ̕Čelić 23. srpnja preko Prologa spustio se je s 50.000 vojnika u Sinjsko polje. Dio je voj-ske poslao na Vrliku, dugi na Otok, a glavnina je udarila na Sinj. Sinjski providur Zorzi Balbi, vojnički i civilni zapovjednik, naredio je da se svi povuku u Tvrđavu. Fratri su u posebnom kovčegu donijeli Sliku Majke od milosti i izložili ju u Crkvi sv. Mihovila. Iz samostana su došli u Tvrđavu: fra Pavao Vučković, fra Luka Batarelo,

    11

  • fra Stipan Batarelo Bošnjak, fra Nikola Brčić, fra Mate Budimir, fra Ilija Ećimović i fra Bernardin Gornizai.

    Turci su na prijevaru zauzeli Vrliku s fra Stipanom Gvozdanovićem, župnikom. U Otoku su poginuli gotovo svi branitelji (140) na čelu sa župnikom fra Stipanom Vučemilovićem, za koje „Dnevnik“ svjedoči da su „žrtva dušmanskoga bijesa i mučenici vjere“. Mržnja i krvoloč-nost Turaka se najbolje vidi u strašnom zločinu: uhvatili su Martina Brčića i živu mu sadrli kožu. Izdahnuo je u strašnim mukama. Mrtvo tijelo Otočani su donijeli u Tvrđavu i Z. Balbi ga je dao dostojno pokopati.

    Kad su Turci došli u Sinju do Crkve, opljačkali su ju i spalili, a i sve kuće u Sinju i okolici. Zatražili su od posade da preda Grad. To je don Ivan Filipović Grčić uime posade odlučno odbio. Tada su počeli snažno uda-rati topovima po bedemima i više puta u jurišu pokušali osvojiti. Kad su bedemi bili gotovo razrušeni, 14. kolo-voza u ranu zoru neprijatelji su svim snagama žestoko navalili uvjereni da će zauzeti Grad. Dok je junačka posada (700 vojnika) hrabro odbijala neprijateljske na-srtaje, svi su drugi pred Slikom Majke od Milosti molili i plačući vapili za nebesku pomoć. Neimenovani časnik potanko je sve opisao u svom „Dnevniku“ i naglasio da je „junačku posadu krijepila božanska pomoć“.

    General Emo svjedoči: „...Redovnici u Tvrđavi naj-većom brižljivošću nastojahu o duhovnoj službi okolo ginućih od topova i ranjenih od pušaka i drugog oružja, ne prestajuć hrabriti borioce na obranu Grada, osobito starješina fra Pavao Vučković s ostalimi oci lativši se mača, izgledom i glasom sokoliše vojnike na obranu…“

    Branitelji su očekivali da će Turci sutradan, 15. kolo-voza, na sam blagdan Velike Gospe, opet snažno jurišati na Grad. Časnik bilježi: „…Kad je svićao dan naše Za-štitnice na nebo uznesene… (Mustafa-paša) diže svoje topove i vrati se sa svom vojskom u Livno…“ Dakle, časnik koji je i sam u obrani sudjelovao i sve to doživio tvrdi da je „posadu kripila božanska pomoć“ i da je „na dan naše Zaštitnice na nebo uznesene (na Veliku Gos-pu)“ turska sila odustala od opsade i povukla se. Tim je zapisom časnik potvrdio čvrstu vjeru u direktnu pomoć Nebeske Majke Marije.

    Poginulo preko deset tisuća Turaka, a od branite-lja: pukovnik Sentiler, ing. D’Andres, poručnik Šurić,

    kapelan fra Stipan Batarelo i 35 vojnika, a ranjeni su: providur Z. Balbi, nekoliko časnika i 46 vojnika. Fra Nikolu Brčića Turci su uhvatili, mučili i ubili.

    Na kraju izvješća časnik spominje poimenice, osim Mustafe-paše, još i osmoricu turskih visokih vojničkih dužnosnika (pašâ i alajbegova).

    3. Pobjeda je dar NebaSvi u Gradu noć provedoše u strahu, jer su slušali

    viku i buku neprijateljskih vojnika i bojali se novoga juriša. Jedni su se pripremali da ujutro vojnički spre-mno dočekaju novi napad, a drugi, predvođeni svojim svećenicima, „probdiše svu noć u crkvi sv. Mihovila i prid oltarom sv. Barbare, na kom biše Slika Gospe od Milosti, plačem i suzam prošahu milost da ih ne pusti u ruke neprijatelja…“ („Raspisanje“).

    Kad je svanuo dan 15. kolovoza 1715. godine, blag-dan Velike Gospe, providur Z. Balbi, branitelji, fratri i narod ostadoše zapanjeni i kao izvan sebe, kad vidješe da pod Sinjem nema niti jednoga živog neprijatelja, niti jednoga Turčina, da svugdje okolo leži više tisuća mrtvih tijela neprijateljskih vojnika, da je pašin čador prazan, da su ostale velike količine: slame, živežnih namirnica, oružja, strjeljiva i drugoga raznovrsnog materijala. Nisu mogli vjerovati da je ta velika turska sila tako iznenada i neočekivano odustala od opsjedanja…

    „Turci počeše bižat…i osta ovi Grad oslobođen…Da je to bilo njezino dobiće, sumnje ne ima.“ Poslije su od zarobljenih vojnika doznali da su „Turci gledali svaku noć u vrime opsidnuća odit po zidu Grada jednu Ženu u velikoj svitlosti“ („Raspisanje“).

    Pobožni narod s fratrima i drugim svećenicima bio je uvjeren da je pobjeda nad nadmoćnim neprijateljem dar Neba, tj. da je Bogorodica Marija, koju su danju i noću plačući molili pred njezinom Slikom, darovala pobjedu napaćenom narodu u Sinju, cijeloj Dalmaciji, drugim dijelovima domovine Hrvatske, pa i šire.

    Vojnički i civilni zapovjednik Grada, providur Zorzi Blabi bio je uvjeren da je obrana Sinja i bijeg neprijatelja Božji dar, po zagovoru Nebeske Majke Marije. Stoga je u procesiji sa Slikom Majke od Milosti s časnicima i vojnicima išao kao pobožni hodočasnik i sudjelovao u sv. Misi Zahvalnici za darovanu pobjedu.

    O tom danu (15. VIII. 1715.) fra Stjepan Zlatović piše: „Na dan Velike Gospe videć iz Tvrđave, da neima nijednoga Turčina u Cetini, u žaru bogoljubne harnosti franovci narediše veličajno obašašće (procesiju) sa sve-tom Slikom okolo varoša i grada. Svi vojnici, časnici i branitelji pod oružjem, s bubnji i barjaci pratili su svetač-ni obhod neizrečenim veseljem, radosti i bogoljubstvom, te povratiše svetu Sliku u grad.“

    Istoga je dana Z. Balbi predložio da svaki časnik, kad dobije prvu plaću, ako hoće, dade svoj prilog. On će poslati dva časnika u Mletke i oni će dati kovati zlat-nu krunu, kojom će okruniti Sliku Majke od Milosti. To će biti vidljivi i „zlatni“ znak njihove zahvalnosti

    12

    3001715. 2015

    .

  • za darovanu pobjedu. Skupljeno je 80 zlatnih cekina. Zlatna je kruna skovana i Gospina Slika okrunjena 22. IX. sljedeće godine (1716.).

    Zlatna kruna na Gospinoj Slici i danas, poslije tri stoljeća, resi Gospinu glavu i svjedoči o Gospinoj milo-snoj pomoći i velikoj zahvalnosti providura Z. Balbija, časnika i vojnika, junačkih sinjskih branitelja.

    Časnik, kojemu ne znamo ime i koji je pisao „Dnev-nik opsade“ (na talijanskom jeziku), zapisao je da „ju-načku posadu krijepila božanska pomoć“ i na „dan naše Zaštitnice na nebo uznesene (neprijatelj) tiše i tiše diže svoje topove i vrati se sa svom vojskom u Livno, a mi ostadosmo oslobođeni od opsade… Neprijatelj izgubi više od deset tisuća ljudi, između kojih vrlo mnoge visoke časnike.“

    Stjepan Cupilli, nadbiskup splitski, zaputio se je u Sinj, ali nije mogao dalje od Dicma. Kad je vidio kako je vrlo teška situacija, iz Dicma je 9. VIII. uputio papi Kle-mentu XI. pismo u kojemu uz ostalo piše: „Po milosrđu Gospodnjem nismo uništeni od turskih napadaja…Sveti Oče, pruži vjernim kršćanima svoju pomoć… novcem i ljudstvom…“ U drugom pismu (8. IX.) piše papi da će mnogi ljudi „morati umrijeti od gladi“ i stoga moli da što prije pošalje žita i novaca. O događajima oko Sinja papu je pismom (12. VIII.) obavijestio i Josip Conven-tati, dubrovački biskup.

    Inače je nadbiskup splitski odmah 16. VIII. održao u Splitu svečanu procesiju sa Slikom Gospe od Pojišana do katedrale, u kojoj je slavljena sv. Misa s „Te Deum“. S brodova su mornari topovskom paljbom pozdravili Gospu. Ta se zahvalna procesija održava svake godine sve do danas. Nadbiskup je sutradan (17. VIII.) pošao u Sinj i 18. VIII. s posadom i narodom također slavio svečanu sv. Misu zahvalnicu.

    General Anđelo Emo, providur-guverner Dalmacije i Albanije, u Proglasu narodu piše da je „Bog počeo dokazivati svoju svetu zaštitu ovoj pokrajini (Dalmaciji) oslobodivši prošle noći, na dan Uznesenja Djevice, ve-oma važnu tvrđavu Sinj“. Sam je pod Klisom skupljao vojsku da bi pomogao obrani Sinja. Providur na kraju Proglasa piše da „treba zahvaliti Božjoj snazi koja je ojačala naše branitelje da spase Pokrajinu“. Ujedno je naredio da se u svim mjestima služe sv. Mise zahvalnice. Odmah je pisao Vladi i Senatu u Mletke, izvijestio o pobjedi, izrazio žaljenje za poginulima i pohvalio bra-nitelje, a neke istakao poimenice (Filipovića, Grabovca, Lovrića i druge).

    4. Odjek pobjede pod SinjemVijest o pobjedi pod Sinjem brzo se širila po Mletač-

    koj Dalmaciji, turskoj Bosni i Banskoj Hrvatskoj, Beču i cijeloj Austrijskoj carevini. Odjeknula je i cijelom Europom, jer je ta pobjeda konačno zaustavila i zauvijek otjerala turske prodore i vlast nad hrvatskom obalom Jadrana i prijetnje Zapadnoj Europi.

    Nikola Bijanković, makarski biskup, toliko je bio oduševljen pobjedom pod Sinjem da je sagradio u Bre-lima, u predjelu Soline, Crkvu (duga 10 i široka 6 m s dvije kapele i zvonikom). Posvetio ju je „Gospi od pobjede“, a neki su je nazvali „Gospa od slavodobića“, tj. Gospa koja je slavodobitno otjerala Turke i obdarila svoje štovatelje slobodom i mirom. Crkva u Brelima je, koliko je poznato, jedina crkva na svijetu, koja je sagra-đena u čast Gospe, pobjednice pod Sinjem (kapelica je sagrađeno preko 30).

    Fra Filip Grabovac pjeva:

    Ne obrani sila od junaka, nit dopade pomoć od Mletaka, već u Gradu bijaše Prilika koja čini čuda privelika, naše Gospe, Majke od milosti, neba, zemlje, velike svitlosti… Pogiboše pomamljeni Turci, Sinj grad osta u hrvatskoj ruci… Fala tebi i tovojemu Sinu. Silu razbi i osta u Sinju.“

    („Cvit razgovora“, 1747.).

    „…Turci pobigoše (od Sinja) obnoć brez obzira. Zašto tako hoti Blažena Divica Marija, koja dade Hr-vaćanom snagu da grada Turkom ne dadoše…“ piše u svomu “Ljetopisu“ fra Nikola Lašvanin (+1750.).

    Fra andrija Kačić Miošić pjeva:

    „Obrani ga Marija Divica kojano je Snjska Pomoćnica… Polušajte velikih čudesa, što će sada pasti iz nebesa. Na Turčina dođe srdobolja, teška bolest, velika nevolja…

    A uoči Gospojine slavne biže Turci iz Cetine ravne…

    Što pogibe, što bolest umori, Gospe Sinjska posve ih obori. Zahvaljute, od Sinja junaci, brez prestanka Isusovoj Majci, Kojano vas od Turak’ obrani. I da ste mi zdravo, Cetinjani!“

    („Razgovor ugodni“, 1756.)

    Generala Anđela Ema, providura Zorzija Balbija, „Dnevnik“ neimenovanog časnika i fra Petra Filipovića „Raspisanje“ (1757.) već smo nekoliko puta naveli.

    (Nastavak slijedi)

    Fra Gabrijel Jurišić

    13

  • Franjevci u Hrvatskoj 1. Sv. Franjo u Hrvatskoj

    Mladi Franjo Bernardone, tražeći smisao života, došao je na sretnu misao da svoj život svaki dan mora živjeti tako da u njemu Kristo-vo Evanđelje mora imati glavnu riječ. Bolje rečeno, Evanđelje za njega nije ništa drugo doli potpuno na-sljedovanje Krista u zajedništvu s Crkvom. Vjernost Evanđelju i Crkvi za Franju jest temelj života i rada zajednice koju je zamislio i osnovao. U ime Crkve papa Honorije III. odobrio je Pravilo Manje braće u Rimu 29. studenoga 1223. godine. I prije toga događaja, a još više poslije, Franjo i njegovi sljedbenici putuju europskim

    prostorima propovijedajući svojim jednostavnim živo-tom i živom riječju Radosnu vijest Evanđelja.

    U Hrvatskoj su se franjevci nastanili još za života sv. Franje. U većini slučajeva sve izgleda kao u bajci. No, povijesna je činjenica da je sv. Franjo s nekoliko fratara krenuo u Svetu Zemlju, a prispjeli su u sasvim drugu, u Hrvatsku, jer je veliko nevrijeme prisililo brod da se skloni u neku luku na našoj obali (fra Toma Čelanski piše „ventis contrariis flantibus“).1

    Bilo je to 1212. godine.Ništa neobično ni čudno kad su u pitanju Božje na-

    misli. U knjizi proroka Izaije Bog sam poručuje: „Moje misli nisu vaše misli i putovi moji nisu vaši putovi“ (Iz 55,6-9). Dakle, Božja je Providnost dovela Franju u Hr-vatsku. No, teško je na temelju povijesnih vrela ustvrditi u kojemu je dijelu naše obale to bilo, jer Čelanski ne zapisa točan podatak u kojemu se mjestu to zbilo.2

    Fra Toma zapisa kako se Franjo zadržao neko vri-jeme, možda mjesec-dva, a onda se gotovo neopaženo ukrcao na brod koji je trebao zaploviti u talijansku luku Anconu, te doslovno nastavlja: „Tada se tu stvori netko noseći sa sobom svake hrane, zovne sebi nekoga bogo-bojaznoga čovjeka s broda i reče mu: ‘Uzmi sve ovo sa sobom pa ćeš onim siromasima, što su skriveni u brodu, pošteno davati kad im zatreba!’“3 Fra Karlo Jurišić za-pisa: „Divna hrvatska duša! Tek što je u svojoj sredini vidjela Božjega siromaha, Franju iz Asiza, odmah ga obasiplje najvećim simpatijama i daje mu hrane za put. Koja plemenitost, koje poštovanje, koja ljubav!“4 I fra Karlo nastavlja: „U tom nepoznatom čovjeku s hrvatske obale progovorila je nepatvorena hrvatska i slavenska duša, kao da je znala što će Franjina braća kroz stoljeća biti hrvatskom narodu!“5

    1 Tom ČELANSKI, Životopis i čudesa sv. Franje Asiškog (prev. D. Damjanović), Zagreb 1977., str. 29, br. 55.2 Vijeće franjevačkih zajednica, koje okuplja sve članove Prvoga, Drugoga i Trećega franjevačkog reda (i svih družba samostanskih i svjetovnih) u Hrvatskoj i BiH organiziralo je Međunarodni simpozij „Početci franjevaštva u Hrvata“ u povodu 8oo. obljetnice dolaska sv. Franje na hrvatsku obalu. Simpozij je održan u Splitu i Zadru, 1.− 2. listopada 2012. godine. Na simpoziju je sudjelovalo 20 znanstvenika iz Hr-vatske, BiH, Slovenije i Italije. Uskoro izlazi iz tiska Zbornik s predavanjima s toga simpozija.3 Karlo JURIŠIĆ, Dolazak sv. Franje Asiškoga u Hrvatsku, Franjo među Hrvatima, Zbornik radova franjevačkih za-jednica u prigodi 750. obljetnice smrti sv. Franje Asiškoga (1226.−1976.), Zagreb 1976., str.138−139.4 Isto.5 Isto.

    Mir i ljubav BožićaZnajte, moji ljubljeni, da ništa mi ne možete dati što već nemam, i što god od vas tražim za vas to tražim.

    Na Badnjak vidjeh prozor i svijeću, i poziv vaš putniku na pomirenje. Ja sam gospodin, koji kuca i ulazi na otvorena vrata. Iz blažene obitelji ja dolazim k vama, sa svijećama: svjetlosti, života i nadanja, kao pozvan gost u nježnosti, pomirenju, ljubavi i predanju.

    I zato kažem Vam, i blagoslov dajem, Vi ljubljeni, što duše svoje posvećujete mojoj ljubavi, što primiste ruke djeci svijeta iz jaslica vama pružene, hvaleći i slaveći moje ime. Vi ste jedno sa mnom, u vjekove.

    Danas vas nalazim u miru i raskajanju, danas vam objavljujem novi život, i vraćam vas božićnom izvoru nade i vjere. Zato, dišite snagom moje radosti, djeco vjere, djeco Duha Svetoga, koji ste se mojem vječnom svjetlu vratili.

    Ivan Dragičević

    14

    3001715. 2015

    .

  • 2. Franjevci u HrvatskojDolaskom u naše krajeve franjevci preuzimaju ulogu

    starih hrvatskih benediktinaca, a u najtežim časovima povijesti čuvali su i sačuvali, uz podršku vjernoga puka, vjeru i ognjišta od Drave do Jadrana. Nepobitna je či-njenica da u vrevi previranja Srednjega vijeka, ubrzo poslije prvoga Franjina dolaska (tradicija bilježi tri), u našim krajevima uz pomoć hrvatskih velikaša njegovi sljedbenici osnivaju prve samostane još za Franjina života. Kako je u to vrijeme Hrvatska u zajednici s Ugarskom (personalna unija), novoosnovani samostani pripadali su Ugarskoj provinciji. Kako se Red sve više širio brojem članova koje je franjevački život privlačio, a ujedno se osjećala i sve veća potreba u borbi protiv raznih krivovjerja i zastranjenja, već u razdoblju između 1232. i 1235. god. uspostavljena je Dalmatinska provin-cija. Nekoliko godina poslije, tj. 1239., na generalnom kapitulu u Rimu od dalmatinskih i istarskih samostana uspostavljene su Slavenska ili Hrvatska provincija, koja se sastojala od 4 kustodije, Dubrovačke, Splitske, Rapske i Istarske, a samostani u sjevernoj Hrvatskoj pripali su Ugarskoj provinciji. Jedno stoljeće poslije u bespućima bosanskih vrleti sve je veći broj franjevaca iz raznih europskih provincija, koje papa Bonifacije VIII. u njihovu radu utvrđuje 1339./40. ustanovljenjem Bosanske vikarije. U Bosni je sve više i više maha među franjevcima preuzimao opservantski način života koji je ostavio velik trag na području od Slovenije do Bugarske.

    U strogosti opsluživanja Evanđelja sigurno je veliku ulogu odigrao sv. Jakov Markijski. Iako su u početku franjevci većinom bili stranci, s vremenom bilo je sve više i više domaćih sinova koji su i u Bosni i u Hrvatskoj puno bolje poznavali mentalitet i ćud domaćega svijeta. Stoga su puno lakše i uspješnije djelovali u širenju evan-đeoske riječi, ali jednako tako i protiv raznih krivovjerja i zastranjenja (hereza i shizme).

    Uz Prvi franjevački red (fratre) u hrvatskim zemljama već u XIII. stoljeću susrećemo i Drugi franjevački red, a to su sestre klarise. Uz njih se u isto vrijeme spominje i Treći franjevački red. Premda će Prvi franjevački red tijekom povijesnoga hoda doživjeti unutarnje podjele na nekoliko ogranaka (opservante, konventualce i ka-pucine), njihovo plodno djelovanje time nije bilo ni najmanje umanjeno u našim krajevima. Zasluge franje-vaca tijekom stoljeća na svim područjima religioznoga,

    kulturnoga i socijalnoga života među Hrvatima teško su iskazive.6

    Danas su franjevci i franjevke svih triju redova i druž-ba skupno brojniji od svih ostalih redova i družba koji djeluju među Hrvatima. Prvi franjevački red podijeljen je u pet provincija ili pokrajina (OFM): 1. Provincija sv. Križa Bosna Srebrena sa sjedištem u Sarajevu; 2. Provincija sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri (Zadar); 3. Provincija Presvetoga Otkupitelja (Split); 4. Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda (Zagreb) i 5. Provincija Uznesenja Marijina u Hercegovini (Mostar). Ostale grane Franjevačkoga reda imaju u našim krajevima po jednu provinciju: 6. Hrvatska provincija sv. Jeroni-ma franjevaca konventualaca (OFMConv., Zagreb); 7. Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića (OFMCap., Zagreb) i 8. Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima (TOR. Zagreb).

    Drugi franjevački red ili sestre klarise imaju samo-stane u Splitu, Zagrebu, Brestovskom i Požegi.

    Treći franjevački red prvotno je osnovan za vjernike, muškarce i žene, koji žive u raznim staležima i zvanjima. To je današnji Franjevački svjetovni red. S vremenom neki su vjernici željeli živjeti pravim samostanskim ži-votom, ali po Pravilu Trećega reda. To je već spomenuta Provincija franjevaca glagoljaša.

    Franjevačke trećoredske ženske družbe mogu se podijeliti na domaće, odnosno one

    koje su osnovane u Hrvatskoj, tj. autohtone, i strane, koje su osnovane u drugim zemljama.

    6 Vicko KAPITANOVIĆ, Franjevci među Hrvatima, Suvre-mena katolička enciklopedija (priredili: Michael Glazier i Monika K. Helvig), Laus, Split 1998., 296−297.

    i Cetinskoj krajini

    15

  • Domaće: 1. Sestre franjevke od Bezgrješne (Šibenik); 2. Sestre franjevke od Bezgrješnog Začeća (Dubrovnik); 3. Kćeri milosrđa III. reda sv. Franje (Blato na Korčuli).

    Strane: 4. Milosrdne sestre sv. Križa (Đakovo); 5.−7. Školske sestre franjevke Krista

    Kralja podijeljene su u tri provincije: Provincija Pre-svetoga Srca Isusova (Split), Provincija Svete Obitelji (Mostar) i Bosansko-hrvatska provincija Prečistoga Srca Marijina (Sarajevo). 8.− 9. Franjevke Bezgrješnoga začeća (Cetinje); 10. Franjevke misionarke iz Asiza (Za-greb) i 11. Svjetovni institut Krista Kralja sa sjedištem u Zagrebu. Treći svjetovni red uglavnom je organiziran prema provincijama muških redova.7

    3. Franjevci u Cetinskoj krajiniDokumentirana prisutnost franjevaca u Cetinskoj

    krajini vezana je uz bulu pape Inocenta VI. napisanu 30. travnja 1357. u Avignonu, koja je ubrzo stigla do Ivana Nelipčića. Time je bio otvoren put dolasku franjevaca u Cetinsku županiju. Dolasku franjevaca sigurno je pri-donio sukob između kralja i obitelji Nelepčića. Sukob između kralja Ludovika I. i Nelepčića okončan je dava-njem novih posjeda u Cetinskoj županiji za izgubljene utvrde, točnije Knin i Bihać. Naime, Vladislava, udovica Ivana Nelepčića, 1345. godine s malodobnim sinom morala je prisegnuti na vjernost Ludoviku Anžuvincu, a time mu je prepustila svu svoju očevinu desno od rijeke Krke. Kralj zauzvrat daje Sinj i Cetinsku županiju.

    U Srednjem vijeku svojom su pojavom franjevci bili novi povjetarac u krilu Katoličke crkve, a ujedno i društvena snaga itekako potrebna mladom Nelepčiću u njegovoj novoj Cetinskoj županiji. Istodobno, franjevci su bili prvi redovnici koji su se trajnije naselili u cetin-skom kraju. Posljednji su redovnici u cetinskom kraju bili benediktinci, koji su u doba narodnih vladara imali opatiju sv. Mihovila na današnjem lokalitetu Meljača u susjednim Brnazama.8

    Nije isključeno da su franjevci i prije gore navede-noga dolaska zalazili u prostor oko Cetine na putu u Bosnu i Ugarsku. Cetinska krajina i put preko Vagnja na putu iz Splita ili Dalmacije u Bosnu bio je vrlo važan prometni pravac. Da je to tako, svjedoči i nastojanje u posljednje vrijeme kojim se želi oživjeti prometnica Sinj−Livno preko Vagnja, koja je u naše dane asfaltirana. Povezivanje toga dijela Bosne sa Splitom kao prirodnom izvozno-uvoznom lukom uvijek je bilo i političko pita-nje, pa su ga antihrvatske vlasti onemogućavale.

    7 Kratku povijest pojedinih provincija v. u: Franjo među Hrvatima, str. 142−194, statistike, v. Vijesti Hrvatske konfe-rencije viših redovničkih poglavara i poglavarica, XLI/2013, 2, 23−28.8 Ivan BOTICA, Franjevački samostan i crkva Sv. Marije u podgrađu Cetini pod Sinjem, Povijesni prilozi, Zagreb, XXIX (2010), br. 38, str. 18.

    Nepobitna je povijesna činjenica koja nas upozorava na prisutnost franjevaca u srednjovjekovnoj Cetini i nji-hov samostan koji je bio smješten podno južnih zidina grada Vsinja (Sinja). U povijesnim izvorima nalaze se različite potvrde i privilegiji kojima su cetinski knezovi Nalepičići (kasnije Talovci) obdarivali samostan i fra-tre koji su djelovali u cetinskom kraju i u širem zaleđu Dalmacije. Ono što je osobito karakteriziralo djelovanje franjevaca u svijetu, a jednako tako i u našim krajevima od samih početaka Reda, jest štovanje Blažene Djevice Marije. Nerijetko su crkve i samostani bili posvećeni Gospi. Vođeni tom činjenicom stariji povjesničari, kao fra Jeronim Filipović, fra Stjepan Zlatović, fra Stanko Petrov, bili su uvjereni da je štovanje Gospino u crkvi Sv. Marije pod zidinama Sinja u Cetini bilo posebno te su u svojim razmišljanjima išli toliko daleko da su povezivali današnju Gospinu sliku u Sinju s tim vre-menima. Naime, prema njihovim razmišljanjima nakon pada Sinja pod Osmanlije, fratri su skinuli sliku s oltara i s ostalim crkvenim stvarima ponijeli je sa sobom u Ramu. Možda je to u prijelomim vremenima Srednjega i Novoga vijeka bilo i prihvatljivo, no danas se to ne može tvrditi. Naime, povjesničari umjetnosti smještaju sliku Čudotvorne Gospe Sinjske u razdoblje Novoga vijeka, svakako poslije 15. stoljeća.

    Važnost samostana i crkve Sv. Marije pod Vsinjem (Sinjem) proizlazi, između ostaloga, iz činjenice da su se mnoge presude donosile u crkvi ili pred crkvom, a na njih nisu mogli utjecati tadašnji velikaši. Tako, npr., u sporu između splitskih trgovaca i kaštelana Sinja, Čačvine i Bistrice 1371. spor rješava cetinski knez pred crkvom Manje braće u mjestu Cetini. Nešto slično zabi-lježeno je god. 1378. u sporu između Margarete, udovice Ivana Nelepčića, i potkaštelana Ivana Dminojevića, a spor se rješavao na zbornom mjestu u podgrađu Cetini, tj. pred crkvom Male braće pod zidinama Sinja.9

    Prema sačuvanim dokumentima samostan je imao neke radionice za vlastito uzdržavanje, a s vremenom dobio je i pisarsku prostoriju jer je dosta sačuvanih isprava potpisano „u samostanu Male braće u Cetini pod Sinjem“. Vjerojatno se s vremenom Cetina pod Sinjem do dolaska Osmanlija razvijala kao trgovačka varoš, dijelom zahvaljujući samostanu, crkvi i franjevcima pod zidinama Cetine.10

    Prema povijesnim izvorima polovicom 15. stoljeća, a za vrijeme vladavine Talovaca, uz postojeću crkvu gradi se kapela sv. Katarine, koja je kasnije proširena u crkvu sv. Katarine. Ta je crkva 1450. godine dobila od pape Nikole V. bulu da njezini hodočasnici i dobročinitelji mogu dobiti potpuni oprost grijeha ako je pohode i udije-le milodar o blagdanu sv. Katarine.11 Treba pretpostaviti da braća Talovci nisu željeli zaostajati za prijašnjim gospodarima, a ujedno željeli su pokazati stanovništvu

    9 I. BOTICA, n.d., str. 15.10 Isto, 18.11 Isto, 12.

    16

    3001715. 2015

    .

  • i franjevcima da njihova darežljivost ne će zaostajati za prijašnjim gospodarima toga kraja.

    Kad je i Cetina opustošena krajem 15. stoljeća, papa Inocent III. udijelio je 23. travnja 1492. oprost grijeha svima koji na Duhove pohode „Crkvu Sv. Marije izvan zidina grada Vsinja u splitskoj biskupiji i dadnu milodar za njezin popravak i za popravak utvrde Nutjak.”12 Uz franjevce, prema sačuvanim dokumentima, u Sinju je uz franjevačku crkvu i samostan postojala i župna crkva sv. Petra, jer papa piše franjevcima da ne smiju ometati rad župnika u Cetini. Uz spominjanje još jednoga sakralnog objekta važna je činjenica da je do dolaska Osmanlija u Cetini živa i glagoljaška djelatnost. U „Glagoljskom olipskom zborniku”, od 1476. do 1860. godine, između ostaloga navodi se da je Juraj Cetinjanin, pop glagoljaš iz Cetine, prestravljen osmanskom pljačkom i paležom, pobjegao zajedno s pukom na otok Olib.13

    U samostanu sv. Marije pod Sinjem do polovice 15. stoljeća susreću se franjevci konventualskoga i opser-vantskoga načina života. Svakako poslije 1430. cetinski samostan opredjeljuje se za opservantizam (ogranak Franjevačkoga reda koji je i danas u sinjskom samosta-nu). Tome je doprinosila činjenica da je Vikarija Bosna Srebrena sve više postajala opservantskom, u prvom redu zalaganjem fra Jakova Markijskoga, koji je kasnije proglašen svecem. Oni koji nisu prihvaćali opservantski način života (npr. fra Dominik iz 1438. godine) zajedno s istomišljenicima napuštaju cetinski samostan i odlaze u frankopanski Senj.

    Iako do danas ostaje nerazjašnjeno pitanje samostana sv. Marije kao središta Cetinske kustodije, neupitna je činjenica da je samostan u 14. i osobito u 15. stoljeću igrao veliku ulogu u vjerskom i društvenom životu cetinskoga kraja.

    Bosanska vikarija, u kojoj djeluje Cetinska kustodija, proživljava početkom 16. stoljeća teške trenutke koje prate osmanska osvajanja, a među njima i grada Sinja (1521.). Rezultat pada većine dalmatinskoga zaleđa u osmanske ruke dovodi do gašenja velikoga broja sa-mostana Cetinske kustodije, a među njima i samostana sv. Marije pod Sinjem. U vihoru i metežu novonastalih prilika, koje su često pratili teški osmanski zulumi, cetinski franjevci po svemu sudeći napuštaju svoj samo-stan s posljednjim cetinskim braniteljima i spuštaju se u samostane prema moru. Često su to bili stari napušteni augustinski samostani. U neke se smještaju, ali osnivaju i neke nove. Jedan dio franjevaca ostaje vezan uz priobalje Dalmacije, pa i na otocima, kao Sumartin i Sućuraj, a drugi dio odlazi dalje prema podvelebitskom primorju. U nekim od tih samostana, npr. na Trsatu, sačuvani su do-kumenti koji svjedoče o dolasku franjevaca iz Cetine.14

    12 Isto, 15.13 Isto, 16.14 Josip Ante SOLDO, Zlato na grudima Majke. Kratka po-vijest 300 godina štovanja Gospe Sinjske, Sinj 1987., str. 13.

    Zašto su ugašeni mnogi samostani, kao i cetinski, za razliku od samostana u Bosni? Može se pretpostaviti da je narod pobjegao u strahu za vjeru i život, a drugi se nisu doseljavali u znatnijem broju na opustošena ognjišta. U popisima Bosanskoga i Kliškoga sandžaka polovicom 16. stoljeća spominje se i sinjska varoš kao mjesto bez stalno nastanjenoga stanovništva.

    U 16. i 17. stoljeću gotovo se zameo trag nekadaš-njega samostana i crkve. U vremenu oslobodilačkih ratova potkraj 17. i početkom 18. stoljeća mletački dokumenti, tj. katastarska mapa iz 1709., bilježi ucrtan položaj „Stara crkva“ (Chiesa Vecchia). Šest godina poslije ne nalazimo više ubikacija s ucrtanim polo-žajem stare crkve i samostana. Prema svemu sudeći riječ je o lokalitetu koji je danas u Sinju poznat kao „Kula“, koja se nalazi zapadno od sinjske Tvrđave. Za preciznije lociranje staroga samostana sv. Marije pod Sinjem potrebna su detaljnija arheološka istraživanja koja bi vjerojatno dala točniju lokaciju nekadašnjega samostana.

    U razdoblju 16. i 17. Stoljeća, u vrijeme osmanske okupacije Dalmacije i zaleđa, franjevci pastoriziraju katolički puk uglavnom iz samostana koji su preživjeli brojna osmanska razaranja. S novim pokretom oslobo-đenja naših krajeva potkraj 17. i početkom 18. stoljeća franjevci i puk koji se s njima doseljava obnavljaju za-mrli život, vjeru i ognjišta u Cetinskoj krajini. Vjerskom ozračju i slavljenju dotada ramske Majke od Milosti osobiti značaj dat će slavna pobjeda 1715. u obrani grada Sinja. Od tada malo po malo, zaslugom franjevaca, sve se više širi štovanje Majke Božje Marije pod nazivom Čudotvorne Gospe Sinjske.

    Treba naglasiti da novine i drugi mediji u pripremi za proslavu tristote obljetnice slavne pobjede pod zidi-nama Sinja spominju samo „300 godina Sinjske Alke“. Neosporna je činjenica da se prvi dokumentirani napisi o sinjskoj Alki nalaze dosta kasnije od 1715. godine. Sve što se od te godine zbivalo manje-više zbivalo se za svetkovinu Marijina uznesenja na nebo, koju naš narod naziva „Velika Gospa“ i koji Ramsku Majku prozva „Čudotvorna Gospa Sinjska“. Nije čudo da današnje lijevo orijentirane strukture hrvatske vlasti izbjegavaju bilo kakav spomen koji te slavne događaje veže uz Gospinu pomoć i milosnu obranu Sinja s malim brojem vojnika, već je daleko čudnije što neki članovi Alkar-skoga društva i drugih gradskih institucija izbjegavaju spomenuti pomoć naše Gospe. Treba se zapitati u čijem je to interesu i po čijem nalogu. Istina se nikada ne može sakriti i umanjiti jer se više od 13 stoljeća hrvatski puk diljem lijepe naše Domovine i diljem svijeta utječe Bo-gorodici Mariji, a na poseban način u Sinju u posljednjih tri stotine godina.

    „Sapienti sat − Mudrome dosta!“

    Bijeli Hrvat

    17

  • Slavlje Velike Gospe u Sinju 2014.

    Slavljenje zvona i sviranje fanfara u 9.30 sati ozna-čilo je skidanje Slike Gospe Sinjske i slavlje svet-kovine Uznesenja blažene Djevice Marije na nebo - Velike Gospe u Sinju 15. kolovoza 2014. godine pod motom “Čuvaj naše obitelji, Marijo mati, mole te tvoji vjerni Hrvati!”

    Hodočasnici iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Her-cegovine te mnogi koji se nalaze na odmoru u Hrvatskoj došli su Sinj na proslavu Velike Gospe. Već od 3.00 sata oko 40 svećenika bilo je hodočasnicima na raspolaganju za sakrament pomirenja. Slavlje svetih misa započelo je u 4.00 sata.

    Sliku Gospe Sinjske u procesiji kroz grad Sinj nosili su: bogoslovi, alkari, alkarski momci, predstavnici hr-vatske vojske, redovnice, predstavnici MUP-a, djevojke u narodnim nošnjama, predstavnici braniteljskih udruga, majke, vjeroučitelji, vatrogasci, profesori, glazbari, djelatnice Caritasa župe Sinj, poduzetnici, medicinsko osoblje i druge crkvene i civilne udruge.

    Za vrijeme procesije razmišljanja su čitali fra Stipe Šušnjara, gđa Helena Balajić i Mislav Cvitković. Tek-stove za razmišljanja za vrijeme procesije na temu o obitelji priredio je fra Stipe Šušnjara.

    Zbor Svetišta pod ravnanjem fra Jure Župića i s. Jelene Mijić pratio je pjevanjem procesiju i euharistij-sko slavlje u kojem su služili ministranti i franjevački bogoslovi.

    Euharistijsko slavlje predvodio je mons. Marin Ba-rišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolita. U koncelebraciji su bili provincijal fra Joško Kodžoman, gvardijan i upravitelj svetišta Gospe Sinjske fra Petar Klapež, župnik Gospe Sinjske fra Ante Bilokapić, dekani Cetinskog i Kliškog dekanata i još 23 svećenika. Na slavlju su sudjelovali gradonačelnik Sinja Ivica Glavan, župan Zlatko Ževrnja, gradonačelnici i načelnici gradova i općina, alkari i alkarski momci, kao i drugi ugledni gosti iz kulture, sporta i politike.

    Na kraju slavlja župnik fra Ante Bilokapić je pročitao obavijesti o daljnjoj proslavi Gospe Sinjske, a gvardijan fra Petar Klapež je zahvalio svima koji su sudjelovali i doprinijeli u proslavi Gospe Sinjske. Slavlje je završilo blagoslovom o. Nadbiskupa i himnom “Lijepa naša”.

    Misu bdijenja u četvrtak, 14. kolovoza 2014., predvo-dio je mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjalučki. Večernje euharistijsko slavlje na svetkovinu Velike Gos-pe u 18.00 sati predvodio je fra Joško Kodžoman, pro-vincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

    18

    3001715. 2015

    .

  • Propovijed mons. Marina Barišića, nadbiskupa splitsko-makarskog

    1. Sve vas danas okupljene oko Majke Marije u našem svetištu Gospe Sinjske srdačno pozdravljam, draga braćo i sestre! Pozdravljam revne čuvare Gospina svetišta, braću franjevce, oca provincijala, gvardijana, župnika, ispovjednike, dekana i braću svećenike u kon-celebraciji. Pozdravljam alkare i tebe, vjerni puče Božji grada Sinja, hodočasnike Cetinske krajine i sve vas sa svih strane Hrvatske i Bosne i Hercegovine i šire. Po-zdrav svima vama koji nas pratite putem radio-valova. Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u Nebo dušom i tijelom plod je ostvarenja Kristova otajstva uskrsnuća. Marija je potpuno i sudbinski povezana sa svojim Sinom, pobjednikom grijeha i smrti. Kristovo uskrsnuće i Marijino uznesenje je stvarnost koja zahvaća nas i određuje budućnost života i povijesti.

    S ovogodišnjom proslavom Gospe Sinjske ulazimo u jubilarnu godinu, 300-te obljetnice čudesnoga oslo-bođenja grada Sinja i Cetinske krajine od Turaka. S po-vjerenjem u Boga svojom vjernošću i junaštvom vjerni puk uz Gospin zagovor uspio se 1715. godine othrvati i obraniti grad i teritorij od turskog zuluma. Istu sigur-nost i zaštitu Gospe doživjeli su naši branitelji i 1991. u navali na Hrvatsku i oslobađanju gradova i teritorija od zadnjeg agresora. Pobožnost Gospi, a tako i viteška igra Alka, postadoše znak vjernosti Bogu i ljubavi prema svojoj domovini.

    2. Braćo i sestre, jesmo li i koliko smo mi po ljubavi i vjernosti danas prepoznatljivi? Turci i zadnji agresor su se povukli. Ostadosmo mi svoji na svome. Ali nismo li mi zamijenili neprijatelje, postali sami sebi opasnost, i to veća od one koja je ugrožavala gradove i teritorija, neprijatelji koji ugrožavamo sami život? Odakle i od koga nam toliki porazi i gubitci? Gubitak radnih mjesta i primanja; zatvaranje i gašenje poduzeća; odlazak – gu-bitak mladih koji u drugim sredinama traže budućnost; podjele i gubitak zajedništva, solidarnosti, osjećaja za

    potrebne i opće dobro. Plod te ugroženosti je i opća osmrtnica koju čitamo u godišnjoj statistici rođenih i umrlih, vjenčanih i rastavljenih. Sve manje je skloplje-nih brakova u poželjnoj dobi, a sve više onih koji to odlažu za vrijeme kada je teško ili više nemoguće imati potomstvo. Djecu zapravo rađaju i odgajaju roditelji koji su bliži dobi djeda i bake jer majke imaju Elizabetine godine u kojima je moguće jedno ili nijedno dijete. A da ne spominjemo samce, svojevrsnu kategoriju mladih umirovljenika. Zar sami sebi postadosmo gori od Turaka i onih agresora iz 1991.?! Oni ugroziše teritorij, a mi – izgleda – život.

    3. Sjetimo se samo nedavne poplave koja je pogodila našu domovinu i susjedne zemlje. Moglo se je nekako nositi s podzemnim vodama, ali kad je puk’o obrambeni nasip, posljedice su bile razorne i dugo će se osjećati na terenu razrušenih domova i ugroženih polja. Dakako, po-stoje podzemne vode, pojedinac može pogriješiti. Grješ-ni smo, slabi i ograničeni. Ali kako i zašto nam se događa raskvašenost i rastakanje gospodarskog, socijalnog, a osobito etičkog i zakonodavnog nasipa, koji bi trebali štititi, braniti, promovirati, a ne potapati život, osobito u svome izvoru i temelju: u braku i obitelji. Jasno, zakoni su potrebni, ali nisu dovoljni. Ako nema univerzalnih vrjednota, već od vremena do vremena tko dođe na vlast odlučuje po svom ideološkom opredjeljenju što je dobro, istinito i pravedno, kuda idemo? Gdje ćemo završiti, ako se zakon temelji na moći, a ne na istini?

    4. Današnja misna čitanja, na svoj način, spominju i uključuju rađanje i život, brak i obitelj, pohod Marije bračnom paru Elizabeti i Zahariji koji se raduju dugo očekivanom potomstvu. Knjiga Otkrivenja govori o Zmaju koji ugrožava roditelje i želi uništiti dijete. Zmaj se pojavljuje u raznim oblicima od faraona, Heroda do novijih zagovornika kulture smrti. Sveti Pavao u Poslanici Korinćanima govori nam o novom rađanju u punini života. Poznato vam je da se o braku i obitelji priprema i opća biskupska sinoda Katoličke Crkve. Stoga razmišljajući o braku i obitelji, s osobitom pa-žnjom želim danas pozdraviti sve vas, poštovani bračni drugovi, saveznici života, svjedoci povjerenja i vjernosti, kao i sve vas, dragi zaručnici, ljubitelji života i proroci nade. Ne znam koliko smo svjesni stanja u društvu, ali poplava koja ugrožava moralne i duhovne vrijednosti trebala bi nas ujediniti, solidarizirati poput nedavne prirodne nepogode. Ne možemo biti i ostati pasivni promatrači porasta vodostaja, rastakanja i probijanja obrambenih nasipa života, braka i obitelji. Ne znam koliko smo svjesni složenosti stanja jer se redovito sve svodi na krizu materijalnih sredstava. Već duže nas prati gospodarska kriza. A kada bi se iz nje i izišlo, opasnost bi bila još uvijek na djelu. Slikovito to opisa jedan filozof (S. Kierkegaard) uspoređujući društvo s brodom na moru: Kormilo broda je u rukama kuhara.

    19

  • S komande broda preko razglasa ne govori se više gdje smo, kuda idemo i kamo plovimo, već se govori samo o jelovniku, što ćemo sutra jesti. Taj mentalitet zahvaća i nas jer svi smo na istom brodu. Vjerujem da ne želimo zaboraviti ljepotu putovanja, prijateljstvo, radost, nadu, smisao i cilj života. Uza sve različitosti, ono bitno nam je zajedničko. A što je to? Osvijetlimo to slikom jednoga mislioca (Voltaire): Uđite u londonsku burzu, kaže on. Tu se židov, musliman, kršćanin međusobno odnose i tretiraju kao da su iste religije, a nazivaju nevjernicima samo one koji čine bankrot. Doista, kad se radi o životu, zaštiti i dostojanstvu osobe, obrani i promociji temelja života, to jest braka i obitelji, svi bismo bez obzira na vjeru i svjetonazor trebali biti na strani života. Nevjernik bi bio samo onaj koji ugrožava i čini da život bankrotira.

    5. Obrana braka i obitelji od opasnih bujica trebala bi nas sve uznemiriti i ujediniti, i vjernike i sve građane. Kao vjernici i građani ne možemo biti pasivni. Vrata Crkve koja vode i dodiruju trg naše stvarnosti ne smiju biti zakrakunata, već otvoren prag – put koji vodi sve do periferije kamo nas učestalo poziva papa Franjo. Crkva ne može govoriti o Bogu, a ignorirati čovjeka, niti govoriti o čovjeku, a zaboraviti Boga. Mudro bi bilo za sve razine društveno-kulturnog života i hrvat-skog društva čuti poruku Biblije, glas Crkve koja ima svoje tisućljetno iskustvo života, iskustvo mudrosti i

    svjedočanstvo humanosti, nadu proroštva, koja je uza sve ljudske ograničenosti i grješnosti uvijek bila uza svoj narod. Pored svih predrasuda i ignoriranja, Crkva ne želi i ne će, ne može i ne smije, tražiti rastavu od Kristova evanđelja niti rastavu od svoga naroda. Crkva želi ostati vjerna Kristu i odgovorna za čovjeka i društvo.

    Svjesni smo da stav nas kršćana i određenog mentali-teta u našem društvu ne će uvijek biti svima prihvatljiv, ali razgovarati treba uvijek. Pa i s onima koji misle da istina ugrožava razmišljanje, da je istina teret puta, a ne zvijezda vodilja naše misli i djelovanja. Zato za nas vjernike vrijedi ona Kristova: „Istina će vas oslobodi-ti.“ Istina ima svoju normativnu i odgojnu dimenziju. S pravom Benedikt XVI. reče: „Etičnost je intimna strukturalna duša znanstvenosti-legalnosti i volja koja je poslušna istini.“ Bez obzira na sve auktoritete koji se kite znanstvenošću do kulta ličnosti, istina je da muško i žensko rađaju novi život. Da su bila dva Adama i dvije Eve, ne bi nas bilo, bila bi dva groba i kraj života, a ze-maljski vrt postao bi šikara i prostor zmija. Jasno, svaki čovjek ima svoje neotuđivo dostojanstvo, vrijedan je poštovanja i pravne zaštite ali ne degradirajmo svetinju prirode i njezina Stvoritelja.

    6. Ipak, uza sve poteškoće nekih problematičnih zakona po svom naravnom i narodnom dobru, opravdan je optimizam i nada za naš narod i društvo. Tako, uz određeni postotak rastavljenih, u Hrvatskoj velika većina ostaje u svom bračnom zajedništvu. Isto tako, najveći postotak djece rađa se u braku. Vrijednost braka i obitelji na prvom je mjestu među našim mladima koji su tjele-sno i duhovno još uvijek zdravi. Budućnost hrvatskoga društva, što mnogi predviđaju, jest zdrava, prirodna hrana, a još važnije prirodno zdravi brak i obitelj. Dragi bračni drugovi i zaručnici, vaše dijete je i vama i društvu znak budućnosti i nade. Vi ste branitelji života u našim gradovima i na našem teritoriju. Svetinju svoga braka i obitelji potrebno je zaštititi od nevidljivih podzemnih voda i braniti od izvanjskih poplava. U tome vam i vaša djeca pomažu, ne samo svojim riječima „tata“, „mama“, već vas njihovi osjećaji i pogledi upućuju na vaše za-jedništvo. Djeci ne pomaže provalija rastava, već most i put zajedništva oca i majke. Svaka rastava je svojevrsna raspodjela i rasprodaja najvećeg blaga braka, obitelji, djece. U rastavi djeca postaju izbjeglice-prognanici iz doma zajedništva tate i mame. Živu čovjeku se svašta može dogoditi, i mnogo je problema i izazova, i sami ste, poštovana braćo i sestre, toga svjesni. Nisu problemi nenormalni, već je nenormalno ako se postavimo neod-govorno prema sebi i prema drugome u svojim životnim poteškoćama. I kad pomislite da je sve propalo, da je nemoguće išta učiniti i promijeniti, sjetite se da uvijek postoji ona „nemoguća“ Božja mogućnost. Nikada ni-smo na kraju. Ljubav je ocean, a ne žmul. Svetinju svoga braka potrebno je hraniti pažnjom, uvažavanjem, među-sobnim razgovorom, a osobito molitvom, razgovorom

    20

    3001715. 2015

    .

  • s Bogom, izvorom ljubavi. Bez molitve čovjek je osa-mljen, nemoćan, udaljen. Molitva nas otvara, povezuje, ohrabruje, stvara zajedništvo, blizinu, pripadnost. Reče Marta Isusu: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Da se molilo, osobno, jedno za drugo i zajedno, toliki brakovi ne bi umrli i danas bi bili ži