Srpska Istorija

Embed Size (px)

Citation preview

Srpska Istorija

Kao i ostala junoslovenska plemena, Srbi su doli na Balkan za vreme velike seobe naroda tokom 6. i 7. veka nae ere. Najranije sistematizovane podatke o Srbima na Balkanu nalazimo u spisima vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita, u X veku. Tada su Srbi naseljavali teritoriju sadanje zapadne Srbije, istocne i centralne Bosne, Hercegovinu sa jadranskom obalom izmedu reke Cetine i Skadarskog jezera, a na jugu prostor do reke Lima i planinskog lanca Prokletije. Prva srpska drava je bila formirana pod dinastijom Vieslavica, a u okolnostima spoljanje ugroenosti od strane Bugara i Vizantije. Pod uticajem Vizantije dogodila se vana promena u srpskom narodu, koja ce imati prvorazredni znacaj u njegovoj buducnosti: krajem IX veka pocinje proces naputanja paganstva i pokrtavanje, u cemu je prednjacila vladarska porodica Vieslavica.

Nakon ovog prvog uspona srpske drave nastupila je oseka i period razdrobljenosti i kriza, koji je trajao do pred kraj XII veka. Nakon borbe sa bracom oko prestola, 1170. godine na vlast je doao Stefan Nemanja, osnivac dinastije Nemanjica. On je otpoceo obnovu srpske drave u Rakoj oblasti. Neki put pod okriljem Vizantije, a ponekad protiv nje, veliki upan (to je rang kneza) Stefan Nemanja je proirio teritoriju svoje drave na istok i jug, i pripojio joj ponovo Zetu i primorje. Osim vodenja drave veliki upan je mnogo polagao i na podizanje manastira. Medu njegove zadubine spadaju u Rakoj oblasti urdevi Stupovi i Studenica u kojoj je i sahranjen, i Hilandar na Svetoj Gori.

Stefana Nemanju je nasledio srednji sin Stefan, dok je najstarijem sinu Vukanu dodeljen na upravu deo tadanje srpske drave, Zetska oblast (dananja Crna Gora). Najmladi Nemanjin sin Rastko se zamonaio i uzeo ime Sava, posvetivi se duhovnosti svog naroda. Poto je Rimska kurija od ranije gajila ambicije da pod svoj uticaj podvede i Balkan, Stefan je to iskoristio, od pape zatraio krunu i prvi medu Srbima bio krunisan za kralja 1217. godine. Njegov brat Sava je u Vizantiji isposlovao autokefalnost Srpske crkve i 1219. godine bio postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. Time su Srbi stekli oba vida samostalnosti koja je poznavao srednji vek: duhovnu i svetovnu.

Naredna generacija srpskih vladara, koju su cinili sinovi Stefana Prvovencanog Radoslav, Vladislav i Uro I, znacila je stagnaciju u dravnom razvitku. Sva tri kralja su bila u vecoj ili manjoj zavisnosti od susednih drava Vizantije, Bugarske ili Ugarske. Veze sa Madarima su uslovile da kralja Uroa I na prestolu nasledi sin Dragutin, koji je bio oenjen madarskom princezom. Kasnije, kada je Dragutin abdicirao u korist svog mladeg brata Milutina, dobio je od madarskog kralja Ladislava IV zemlju u severoistocnoj Bosni, Srem, Macvu i Beograd, a osvojio je i pripojio i teritorije u severoistocnoj Srbiji. Time su te oblasti prvi put ule u sastav srpske drave.

Pod vladavinom kralja Milutina, mladeg Dragutinovog brata, Srbija je dalje ojacala, uprkos situaciji da katkad mora da ratuje i na tri fronta. Milutin je u istoriji ostao poznat i kao vet diplomata, koji je rado koristio jedno od uobicajenih srednjevekovnih diplomatskih sredstava - dinasticke brakove. enio se pet puta, madarskim, bugarskim i vizantijskim princezama. Narocito je ostao poznat po gradnji crkava, od kojih neke spadaju medu najlepe primere naeg srednjevekovnog graditeljstva: Gracanica na Kosovu, Saborna crkva u Hilandaru, Sv. Arhangela u Jerusalimu i dr. Zbog svojih zadubina kralj Milutin je proglaen za sveca, uprkos svom burnom ivotu. Njega je nasledio sin Stefan, kasnije prozvan Decanski. Decanski je donekle proirio teritoriju drave na istoku dobivi Ni sa okolinom, a na jugu oblasti u Makedoniji. Nadimak Decanski dobio je zbog podizanja najmonumentalnijeg srpskog srednjevekovnog manastira Visoki Decani u Metohiji. Srednjovekovna Srbija, koja je u politickim, ekonomskim i kulturnim sferama zauzimala ugledno mesto u srednjovekovnoj Evropi, dostigla je svoj vrhunac sredinom 14. veka, za vreme vladavine cara Stefana Duana. Iz tog doba je i Duanov zakonik, najvece zakonsko dostignuce srpskog srednjevekovlja, jedinstveno medu feudalnim dravama Evrope u to vreme. Nomokanon Svetog Save, Duanov zakonik, freske i arhitektura srednjovekovnih manastira, koji krase srpske zemlje vecni su svedoci civilizacije srpskog naroda. Car Duan je na racun Vizantije udvostrucio teritoriju svoje drave, proirivi je na jugu, jugozapadu i istoku. Nasledio ga je sin Uro, zvani Nejaki, to vec samo po sebi govori o stanju drave koja pocinje da zapada u stanje feudalne anarhije. U to vreme se javlja i nova opasnost: turska Osmanska drava, koja postepeno iz Azije prelazi u Evropu, osvojivi najpre Vizantiju, a potom i ostale balkanske drave.

Poto su porazili srpsku vojsku u dve kljucne bitke: na reci Marici 1371. gde je poraena srpska vlastela iz Makedonije i na Kosovu Polju 1389, gde je poraena vojska kneza Lazara, koji je tada bio najjaci oblasni vladar u Srbiji i komandant vojske svojih vazala. Bitka na Kosovu je definitivno reila sudbinu Srbije, jer nakon nje u zemlji vie nije bilo sile koja bi mogla da se suprotstavi Turcima. To je bio nestabilan period u kome su vladali sin i naslednik kneza Lazara despot Stefan Lazarevic, koji je bio pravi vitez evropskog tipa, vojskovoda i pisac, a zatim njegov rodak urad Brankovic, koji je prestonicu drave preselio na sever, u novoizgradeni grad Smederevo. Turci su nastavili svoja osvajanja sve dok nisu uspeli da zauzmu celu teritoriju srpske drave 1459. godine, osvojivi Smederevo. Srbija je bila pod vlacu Otomanske carevine skoro pet vekova, Turci su se narocito okomili na srpsku aristokratiju, istrebljujuci fizicki drutvenu elitu. Poto je Turska carevina bila islamska drava teokratskog tipa, u kojoj su hricanski Srbi bili narod drugog reda, izloeni nasilju, poniavanju i eksploataciji, srpski ivalj je naputao razvijena i urbanizovana rudarska, zanatska i trgovacka sredita i povlacio se u nepristupacne planine, baveci se uglavnom stocarstvom.

Evropske sile, narocito Austrija, vodile su brojne ratove protiv Turske. Na njihovoj strani su bili Srbi, koji su im pomagali, iako su iveli pod turskom vlacu. Tokom Tursko-austrijskog rata (1593-1606) Srbi su

1594. podigli ustanak u panonskom delu Turske, u Banatu, koja im se osvetila spaljivanjem tela Svetog Save najvece srpske relikvije, koju su potovali cak i muslimani srpskog porekla. Drugo arite otpora Turcima stvorili su Srbi u Hercegovini, ali su sklapanjem mira izmedu Turaka i Austrije bili preputeni turskoj odmazdi. Taj redosled dogadaja je postao uobicajen tokom narednih vekova.

U Velikom ratu (1683 1690.) izmedu Turske i Svete lige uz papinu pomoc ucestvovale su Austrija, Poljska i Venecija. One se podsticale Srbe na bunu protiv turske vlasti. Uskoro je ceo zapadni Balkan bio zahvacen ustancima i gerilom od Crne Gore, preko Dalmacije i Podunavlja do Stare Srbije (Makedonija, Raka, Kosovo i Metohija). Kada je austrijska vojska pocela da se povlaci iz Srbije, pozvala je i srpski narod da se povuce sa njom, na njenu teritoriju. Birajuci izmedu turske osvete i ivota u jednoj hricanskoj carevini, mase Srba su napustile svoju postojbinu i 1690. godine, pod vodstvom svog patrijarha Arsenija Carnojevica krenule na sever. Tada su mnoge oblasti na jugu Balkana ostale depopulisane, to su Turci koristili da islamizuju Raku oblast, Kosovo i Metohiju i delimicno Makedoniju. Tada je poceo proces cije se posledice osecaju i danas.

Kada je srpska etnicka teritorija, 1716-1718, od Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine do Beograda i Podunavlja opet postala poprite novog austijsko-turskog rata, koji je vodio princ Eugen Savojski, Srbi su uzeli ucece u borbi na strani Austrije. Turska je tada, tzv. Poarevackim mirom izgubila sve teritorije u Podunavlju, severnu Srbiju i severnu Bosnu, delove Dalmacije i Peloponez. Novim ratom i tzv. Beogradskim mirom Turska je uspela da povrati skoro sve to je prethodnim izgubila. Lokalno srpsko stanovnitvo opet je pogodilo ratno razaranje, progoni i odmazde. Poslednji austrijsko-turski rat bio je tzv. Dubicki rat (1788-1791), u kome je opet Austrija pozivala hricane u Bosni da se dignu na ustanak. Nakon njega novih sukoba vie nije bilo sve do dvadesetog veka i propasti obe carevine.

Srpski otpor Otomanskoj dominaciji, dugo godina latentan, narocito je uzeo maha pocetkom 19. veka, buknuvi u Prvom i Drugom srpskom ustanku 1804. i 1815. godine. Turska se u to vreme vec nalazila u stanju duboke krize bez perspektive na oporavak, to se posebno teko odraavalo na hricanske narode koji su u njoj iveli. Srbi su podigli ne samo nacionalnu nego i socijalnu revoluciju, nakon koje je Srbija pocela da hvata korak sa ostalim evropskim dravama, prihvativi vrednosti gradanskog drutva. Kao rezultat ovih ustanaka i potonjih ratova protiv Otomanske imperije, formirana je nezavisna Kneevina Srbija, koja je bila medunarodno priznata 1878. godine.

U ovom periodu su se oko vlasti nadmetale i smenjivale dve dinastije, ciji su rodonacelnici bili orde Petrovic - Karadorde, voda Prvog srpskog ustanka protiv Turaka i Milo Obrenovic, voda Drugog srpskog ustanka. Dalji razvoj Srbije je bio obeleen optim napretkom u ekonomiji, kulturi i umetnosti, cemu je pre svega doprinela mudra dravna politika, koja je slala mlade ljude na kolovanje u evropske metropole, odakle su donosili novi duh i novi sistem vredosti. Jedan od spoljnih izraza transformacije kroz koju je sada prolazila nekadanja turska provincije bilo je i proglaenje kraljevine, 1882. godine.

Tokom njene integracije u evropski poredak drava, u drugoj polovini 19. veka, bile su osnovane prve politicke partije, cime politicki ivot dobija novi zamah. Dravni udar 1903, koji je doveo na tron Karadordevog unuka, kralja Petra Prvog Karadordevica, otvorio je put parlamentarnoj demokratiji u Srbiji. Evropski obrazovan, ovaj liberalni kralj je preveo delo "O slobodi" Dona Stjuarta Mila na srpski jezik i dao svojoj zemlji demokratski ustav, koji je Srbiju uveo u period parlamentarizma i politickih sloboda, a koji je prekinut novim oslobodilackim ratovima. Balkanski ratovi 1912 - 1913. godine okoncali su tursku dominaciju na Balkanu. Turska je potisnuta sve do moreuza, a od njenih evropskih teritorija formirane su nacionalne drave balkanskih naroda.

Atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. posluio je kao povod za njen napad na Srbiju, cime je i zapoceo Prvi svetski rat. Srpska vojska je hrabro branila nezavisnost svoje zemlje i odnela velike pobede, ali suprotstavljena nadmocnim neprijateljskim snagama Nemacke, Austrougarske i Bugarske, morala je da se preko Albanije povuce sa nacionalne teritorije i kasnije nastavi borbu na Solunskom frontu, zajedno sa ostalim snagama Antante, koju su cinile Francuska, Engleska, Rusija, Italija i Sjedinjene Americke Drave. U toku ovog rata Srbija je izgubila 1.264.000 (28%) stanovnika od ukupne populacije od 4.529.000 i to 58% mukog stanovnitva, od cega se nikada nije oporavila. Ovim ogromnim rtvama Srbija je dala znacajan doprinos pobedi saveznika i preuredenju Evrope i Sveta nakon rata.

Kraljevina Jugoslavija (1918-1941)

Zavretkom Prvog svetskog rata i propacu otomanske i austrougarske imperije stvoreni su uslovi da u decembru 1918. godine bude proglaena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Jugoslovenska ideja je dugo ivela u intelektualnim krugovima tri naroda koji su dali ime novoj dravi, ali do ovog trenutka medunarodna konstalacija politickih snaga i interesa nije omogucavala njenu realizaciju. No,

intelektualci su nakon rata ustupili mesto politicarima, a najuticajniji hrvatski politicari su se suprotstavljali novoj dravi od samog pocetka.

Hrvatska seljacka stranka (HSS), pod vodstvom Stjepana Radica, a kasnije Vlatka Maceka pretvorila se vremenom u masovnu stranku koja zastupa hrvatske nacionalne interese. Po miljenju njenih lidera hrvatsko nacionalno pitanje nije bilo reeno na zadovoljavajuci nacin u jugoslovenskoj dravi. Kao sredstvo politicke borbe izabrali su sistematsku opstrukciju dravnih institucija i sklapanje politickih koalicija uperenih protiv jedinstva drave, iznuduju tim metodima izvesne ustupke. Svako aktuelno politicko ili ekonomsko pitanje koriceno je da bi se postavilo tzv. hrvatsko pitanje, kao nereen problem.

Pokuavajuci da se nosi sa ovim izazovom i spreci dalje slabljenje zemlje, kralj Aleksandar Karadordevic je 1929. godine zabranio nacionalne politicke partije, licno preuzeo vlast i preimenovao zemlju u Jugoslaviju. On se nadao da ce time obuzdati separatisticke tendencije i ublaiti nacionalisticke strasti. Ali u medunarodnim odnosima je dolo do promene odnosa snaga: u Italiji i Nemackoj na vlast su doli faisti i nacisti, a u Sovjetskom Savezu Staljin. Ni jednoj od ovih drava nije odgovarao kurs politike koju je vodio kralj Aleksandar, jer su prve dve teile reviziji medunarodnih ugovora potpisanih nakon Prvog svetskog rata, a Sovjeti da povrate svoje pozicije u Evropi i povedu aktivniju medunarodnu politiku. Jugoslavija je bila velika prepreka ovim tenjama, a kralj Aleksandar stoer jugoslovenske politike.

U Marselju 1934. godine, prilikom zvanicne posete Francuskoj, kralja Aleksandra je ubio pripadnik bugarske ekstremne nacionalisticke organizacije (tzv. VMRO), koja je gajila aneksionisticke pretenzije prema istocnim i junim teritorijama Jugoslavije, u saradnji sa ustaama, pripadnicima hrvatske faisticke separatisticke organizacije. Medunarodna politika druge polovine tridesetih godina je u bila ispunjena naraslom netrpeljivocu najkrupnijih aktera, agresivnim ponaanjem totalitarnih drava i izvesnocu da poredak uspostavljen nakon Prvog svetskog rata gubi svoja uporita, a njegovi zatitnici svoju snagu. Podravani od faisticke Italije i nacisticke Nemacke i pod njihovim pritiskom, hrvatski lider Vlatko Macek i njegovi istomiljenici uspeli su da uspostave tzv. Banovinu Hrvatsku 1939. godine. Tim sporazumom Hrvatska je jo uvek ostajala u sklopu Jugoslavije, ali je ubrzano nastojala da izgradi zaseban politicki identitet u medunarodnim odnosima.

Pocetkom cetrdesetih Jugoslavija se nala u obrucu neprijateljskih zemalja. Osim Grcke, sve druge susedne zemlje su bule vezane sporazumima za Nemacku i Italiju. Hitler je vrio snaan pritisak da i Jugoslavija pristupi paktu. Vlada je cak bila spremna na kompromise sa njim, ali raspoloenje u zemlji je bilo sasvim drugacije. Javno manifestovanje otpora nacizmu izazvalo je estoku reakciju.

Beograd i drugi veci gradovi su bombardovani, a tokom aprila 1941. godine Sile osovine su okupirale Jugoslaviju, rasparcale je i na njenom zapadnom delu stvorile marionetsku Nezavisnu Dravu Hrvatsku pod vlacu ustaa, kojoj su pripojile Bosnu i Hercegovinu. Srbija je okupirana od nemackih trupa, pri cemu su njeni severni delovi pripojeni Madarskoj, a istocni i juni Bugarskoj. Kosovo i metohija su vecim delom pripojeni Albaniji, koja je bila pod patronatom faisticke Italije. Crna Gora jetakode umanjena pripajanjem njenih delova Albaniji i okupirana od strane Italije. Slovenija je podeljena izmedu Nemacke i Italije, koja je prisvojila i jadranska ostrva.

Faisticka Hrvatska je po uzoru na nacisticku Nemacku osnovala koncentracione logore u kojima je pocinila genocid nad vie od 750.000 Srba, Jevreja i Cigana. Iskustvo tog holokausta stvorilo je istorijsku i politicku pozadinu za gradanski rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pedeset godina kasnije, koji je pratio razbijanje Jugoslavije 1991 - 1992.

Gruba politika nemackih okupacionih snaga i genocidna politika hrvatskog ustakog reima proizveli su snaan srpski pokret otpora. Srbi su ustali u odbranu od hrvatskog genocida i nacistickog porobljavanja Jugoslavije. Mnogi su se pridruili partizanskom otporu (Narodnooslobodilacka vojska predvodena Josipom Brozom Titom) u oslobodilackom ratu, doprinoseci pobedi saveznika. Do kraja 1944. godine, partizani, potpomognuti od strane ruske Crvene armije, oslobodili su Srbiju, a do maja 1945. preostale jugoslovenske teritorije, spojivi svoje snage sa saveznickim trupama u Madarskoj, Austriji i Italiji. Srbija i Jugoslavija su bile medu zemljama koje su najvie razorene u toku rata: 1.700.000 (10,8% populacije) ljudi je ubijeno, a gubitak nacionalnih dobara je procenjen na 9,1 milijardu americkih dolara, po cenama iz tog vremena.

Za vreme rata, 1943. godine bila je proklamovana revolucionarna promena drutvenog i dravnog sistema i ukidanje monarhije u korist republike. Josip Broz Tito je postao prvi predsednik obnovljene, sada socijalisticke Jugoslavije. Od uglavnom poljoprivredne zemlje, Jugoslavija je transformisana u red srednje razvijenih industrijskih zemalja, stekavi visoku medunarodnu politicku reputaciju svojom podrkom procesu dekolonizacije i vodecom ulogom u pokretu nesvrstanih zemalja. Socijalisticka Jugoslavija je formirana kao federalna drava, koja se sastojala od est republika: Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore; i sa dve autonomne pokrajine: Vojvodina i Kosovo i Metohija. Ove dve autonomne pokrajine su ujedno i sastavni delovi Republike Srbije. Po ovoj administrativnoj podeli i zbog istorijskih razloga, srpski narod, najbrojniji u Jugoslaviji, iveo je u svih est republika i obe pokrajine. Tendencija da se poveca moc republika na racun federalne vlasti dobila je na snazi narocito posle usvajanja Ustava iz 1974, koji je ohrabrio narastanje hrvatskog, slovenackog, muslimanskog i iptarskog nacionalizma i secesionizma.

Raspad SFR Jugoslavije (1991-1995) U periodu 1991 - 1992. godine Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina su se otcepile od Jugoslavije nasilnim putem, dok se Makedonija odvojila na miran nacin. Rasturanje Jugoslavije je potpomognuto od strane medunarodnih sila koje su priznale pravo na samoizjanjavanje svim narodima osim Srbima, koji su izrazili raspoloenje da i dalje ive u Jugoslaviji. Secesionisticke republike su brzo zadobile priznanje od medunarodne zajednice, ocitom zloupotrebom principa o nepovredivosti medunarodno priznatih granica suverenih drava i bez zadovoljavanja uslova koje drave moraju predhodno ispuniti da bi bile medunarodno priznate. Srbija i Crna Gora su se opredelile za ostanak u zajednickoj dravi, pa je na zajednickoj sednici Skuptine Jugoslavije, Srbije i Crne Gore 27. aprila 1992. u Beogradu, usvojen Ustav Savezne Republike Jugoslavije, cime je potvrden kontinuitet njihove zajednicke drave od 1. Decembra 1918. kada je Jugoslavija stvorena, pa do danas. Pol: Mukarac Poruke: 11279 300 + 1 [email protected] WWW E-mail

Srpska Istorija Iz Drugog Ugla.. poslato: 29, 2008, 16:43:34 OSAM MILENIJUMA SRPSKOG POREKLA

Uvod

Preteno, srpski dubenici opisuju srpsku istoriju od estoga veka, od vremena doseljavanja iz pribaltikih zemalja na Balkan, kao da nas pre toga nije ni bilo. A gde su nam onda iveli pradedovi? Nisu valjda vanzemaljci? Tim doseljavanjem na Balkan Srbi su ved imali usavren jezik, izgraen drustveni poredak, razvijen smisao za dravu, sa obiajima i kulturnim temeljima. Imali su i dva, tri carstva. Pa gde nam je onda kolevka?

Razlozi za prednje lee, pre svega, u prihvatanju nordijsko istoriografske i germanske Berlinsko-Beke skole, koja je namerno iskrivila nasu istoriju, ime nam je uinjen falsifikat po kome Srbi nisu autohtoni narod u Podunavlju i na Balkanu od svoga najranijeg poetka. Time su nam oduzeli prolost i brojne generacije zaveli, a sve u nameri potpunog iskorenjivanja Srba. Za nas je jedino merodavna Autohtonistika kola prema kojoj u novije vreme imamo dva pravca, prvi "Indijski", po kome se poreklo Srba izvodi iz Indije, a drugi "Podunavski", po kome su Srbi nastanjivali Podunavlje "od poetka", odakle su se raseljavali po Evropi, Maloj Aziji pa cak stigli i do Indije. Zaetnik podunavskog pravca je hroniar XII veka Nestor asni Kijevski, a njegovi veliki pobornici su nai velikani: Olga Lukovid-Pjanovid, Jovan Deretid, Ranka Kuid, Milo Milojevid, Sima Lukin-Lazid, Laza Kostid, Pavel afarik, Ilija ivanevid, Svetislav Bilbija, Milan Budimir, Dragoslav Srejovid i mnogi drugi, sa nepobitnim dokazima naenim u Lepenskom Viru. Tu su i mnogi strani autori: Siprijan Rober, Emil Birnuf, Adolf Pikte, Ami Bue, Lorenc Surovjecki, Fransis-Maria Apendini i brojni drugi.

O zastarelom uenju po kome su Srbi doselili na Balkan u sedmom veku nove ere, ovde nede biti detaljnog prikaza, poto svi dokazi idu u prilog tvrdnji da je to bilo poslednje srpsko doseljavanje i to u postojbinu svojih predaka. To su samo posledice germanske istorijske kole, teorije koja nam je nametnuta. Jo znaajnija je tvrdnja Jovana Deretida da se Srbi nisu ni doselili iz Zakarpatja, oni su u Podunavlju oduvek iveli. A Poljak Kazimir ulc dodaje da su Sloveni (itaj Srbi) nastanjivali Podunavlje od najstarijih vremena, kao Iliro-Traani. Tokom rimske vladavine Srbi sa severa su doli da pomognu svojim sunarodnicima, starosedeocima, tu ostali i ouvali sve svoje obiaje i jezik.

Autohtonistiku kolu prihvatili su ved ruski i poljski istoriari, meu kojima su se istakli Adam Mickijevid i Surovjecki sa Pavelom afarikom, koga smatramo svojim poto je bio profesor u Novom Sadu. Svi oni potvruju da su slovenski jezici zauzimali centralno mesto u grupi indo-evropskih jezika, a da Sloveni oduvek ive na svojim teritorijama, odakle su vrili uticaj i na istok i na zapad. Na alost, svetska tragedija ogleda se u injenici da zapadni istoriari prilikom brojnih otkrida nisu uzimali u obzir slovensko (odnosno srpsko) pismo, kojim bi mnoge "nejasnode" i "misterije" bile lako reive. Najprostiji primer je ime vladara u Egiptu po imenu Arsa (dirilino pisano APCA) ili imenica most (MOCT), to su za Zapadnjake bile nereive zagonetke.

Putujudi vremenski unazad stiemo do Indije, odakle nas putevi vode preko prostranstava Azije, pa preko ruskih nizija i na zapad sve do panije i Engleske. Srpskom istorijom bavili su se nemaki istoriar Leopold Ranke i eh Jireek, maarski grof Bendamin Kalaj, slavisti Jan Kolar i Pavel afarik i mnogi drugi. Postoje spisi grko-rimskih pisaca Herodota i Plinija, pa ak i kineskih i turskih, a takoe i Hrvata Franje Rakog, kao i srpskih istoriara Jovana Rajida, Stojana Novakovida, Sime Lukin-Lazida i mnogih drugih, u kojima se spominju Srbi.

Srpska herojstva tokom vekova istakla su nas u prve redove svetske istorije i davala nam pravo graanstva meu uglednim vojnikim nacijama. Srpska ljubav prema otadbini, odanost prema slobodi i srpska herojsko-pesnika poezija privlaili su panju svetskih duhova od Napoleona do Getea, od Bajrona do Viktora Igoa. ak i hladni Englezi gledali su u Srbima i Crnogorcima heroje dostojne Spartanaca. A Srbe novije istorije, inspirisali su mitovi njihove carske prolosti Nemanjida i kosovska tragedija. Susedi koji su nas oduvek mrzeli inili su to preteno iz zavisti, stremedi za naim istrebljenjem.

U uvodnom delu rada "Doseljavanje Srba na Balkan i prva drava" neimenovani autor iznosi sledede: "Naunici smatraju da su zemlje zapadne i srednje Evrope naseljene od pleistocena (diluvij, ledeno doba), a da se na Balkanskom poluostrvu ovek pojavljuje u periodu poslednje glacijacije (pre 40.000 godina). Na osnovu nalaza u pedinama pod Jerininim brdom u selu Gradac i u Risovai na Venacu izgraene su slike tadasnjeg ljudskog ivota. Oko 25.000 godina pre nove ere ovek naputa pedine, ime se zavrava prvo poglavlje istorije ljudske zajednice na teritoriji Srbije. Arheoloka nalazita u erdapu potvrdila su da se tamo razvila jedna od najsloenijih kultura praistorije, nazvana kultura Lepenskog Vira (7.000-5.500 godina pre n.e.). Na internetu se nalaze podaci o figurinama naenim u Lepenskom Viru iz sedmog milenijuma stare ere, a ispitivanja radioaktivnim ugljenikom potvruju starost naenih artikala na oko 8.580 godina, odnosno preko 6.500 godina pre Hrista. Postoji i podatak da je kolevka Evrope u Rajkovoj Pedini, na Rudnoj Glavi kod Majdanpeka uz Baljetinsku reku. Najstariji ljudi ove kuture iveli su u naseljima, u zajednici od dve do etiri bioloke porodice. Neolitska kultura na prostorima severno i juno od Save i Dunava razvila se od 5.300 do 3.200 godina pre n.e., a najznaajnija nalazita su Starevo i Vina". Poreklo imena Srbin

Srpski istoriar Jovan Rajid u "Istoriji Srba" (1794.), iz starih izvora, izvodi poreklo Srba od Hunskih Sabira. Drugi izvori, ime Srba izvode iz Srbata - Sarmata, a takoe i od reke Serbice (izmeu Eufrata i Tigra u Mesopotamiji, dananji Irak). Neki autori ime Srba izvode iz rei sobranie (zbor, sabor) i slino, a neki ga prostorno vezuju za Sibiriju, jednu od naih prapostojbina. eki istoriar Pavel afarik vezuje srpsko ime sa rei Sjarbin, Serb, Serbin, Sibrin, to su sve oblici znaenja roda, naroda, a to ima isto znaenje sa latinskom rei gens i natio, ili indijskom rei Serim, to znai narod iste krvi. Neda Marinovid u opisu najstarijeg naroda na Balkanu iznosi da Srbin, u starodavnom indijskom jeziku, sanskritu, iz koga su potekli svi indo-evropski jezici, meu kojima i srpski, oznaava slobodnog oveka, junaka, koji se veito bori za sopstveni opstanak. Prema ruskom istoriaru Veltmanu u delu "Atila i Rusi" ime Srbin od starine odnosilo se na vojniki, ratniki stale u Rusiji, a re Srb oznaavala je vojnika, hrabarog oveka i navodno od Srba su postali Kozaci. I dan danas oko reke Volge re Serbo oznaava porodicu, rod, svojtu, a kod Belorusa re Sabr ili Sjarb znai silu, mnoinu velikog naroda iste krvi i jezika. Kod Velikorusa re Serbi oznaava zdrav, junaan, silan soj ljudi. Kod Luikih Srba re Sorab ima znaenje oveka najrazboritijeg, najlepseg, najodabranijeg u tom rodu. Kod Ukrajinaca re Sirbin oznaava gospodara. U srpskom narodu od davnina postoji pohvala pokojnika, za koga se smatralo da je bio dobar, sa visokim

odlijima, koja kae: "Ba je pravi Srbin bio i srpski iveo". A u Crnoj Gori hrabrog junaka su hvalili sa: "Srb od Kosova". I u turskom jeziku rei Sirb i Serb imaju znaenje naroda jednog kolena, hrabrog, ubojitog i nepokornog. Kod starih Persijanaca re Sarb znai glava, stareinstvo. Kod Arabljana, Haldejaca i Jevreja re Srb oznaava slobodnog oveka, junaka, nepokornog. U starom sanskritskom jeziku re Serbh znai ne dati se nikome, a koren te rei znai seme, koleno i rod. afarik i Kolar su citirali, takoe, da re Srbi oznaava roake, svojtu. Nepoznatom oveku Srbin de redi: "Kako se Ti ono zvae Roae".

Za Srbe se ponegde vezuje ime Vlah, to su Turci usvojili od Hrvata. To ime pripadalo je Keltima sa kojima su Srbi doli u dodir 400 godina pre n. e. Kasnije se Vlah zvao ratar ili pastir. Kada su Turci okupirali srpsku dravu, Srbi su se povlaili u planinske predele i preteno se bavili zemljoradnjom i stoarstvom, pa su im po tom osnovu Turci dali ime Vlasi, mada ta re oznaava zanimanje a ne narod. Danas se Vlasima naziva narod koji ivi u Rumuniji. Stari istoriari Srbima daju ime Rac, a to potie od znaenja oveka iz Rake, postojbine Srba po doseljavanju na Balkan. Ime Srb i Sorab vodi takoe poreklo iz samog srpskog jezika, gde ima znaenje ogromnosti i sile naroda jedne krvi. Prema tome, veruje se da su Srbi u vreme usvajanja svoga imena posedovali sve ove osobine. U "Istoriji naroda srednje Azije" Joachim je zabeleio rei kineskog pograninog guvernera Hju Ju-a, 160. godine pre n.e.: "Srbi su nas napadali 30 puta od proleda do jeseni". Takoe, kineski dravnik Caj Jun kae: "Od kako su pobegli Yuni (Huni), osilie se Srbi i zavladae zemljama njihovim. Ima ih sto hiljada vojnika i prosvedeni su, plemena su im silnija i mnogobrojnija i mi ne moemo da im se odupremo". Istraivanja su potvrdila da ak i na Tibetu i dan danas postoje nazivi koji su isto srpski, kao: edo, jarak, sila, ia, rudnik, gora, lu, kao i imena: Boan, Milovan, Srbica i druga, Milo Milojevid ih je zapisao 710. Nemac Ekerman tvrdi da ime Srbin oznaava narod, a Henrih Leo, da to ime dolazi od sanskritskog imena Sarb ili Srp, sto oznaava narod koji se esto seli. Istaknuti Slavista, Francuz Siprijan Rober iznosi da ime Srbin obeleava celu jednu rasu naroda i da su to Iliri, najstariji Sloveni. Jakov Grim je u predgovoru "Maloj gramatici Vuka Karadida" napisao: "da nema slavnijeg imena koje bi se moglo upotrebiti za sve Jugo-Slovene i da ni jedno drugo pleme nema takvu istoriju koja bi se mogla uporediti sa srpskom".

Po Herodotu svi Traani, Skiti, Vendi, Tribali i Iliri su Srbi. Inae re Traani, nastala je u grkom pogreno zbog nemogudnosti izgovora suglasnika, to se odnosi na Raane.

Aleksandar Veliki poklonio je srpskim plemenima mnogo zemlje u Srednjoj Evropi u znak zahvalnosti za ratne zasluge, nazivajudi te nove zemljoposednike Panovi (gospodari). Smatrao ih je velikomodnim i najuvenijim narodom, koga je nazvao Slavan. Na samrti je izrazio elju da svi narodi od Jadranskog do Hladnog mora ive po zakonima "Slavnih". Tako je kau, odluio umirudi pobednik u belom gradu Aleksandriji. Dr. Deretid navodi da je iza Aleksandra Velikog ostalo zapisano da je neki veliki vojskovoa, pre njega, preduzeo pohod sa Helmskog (Balkanskog) poluostrva iz Srbije na istok sve do Indije. Bilo je to neto preko 2000 godina pre Hrista, a taj veliki vojskovoa zvao se Nino Belov, koji se u "Svetom pismu"

spominje kao Nebrod. Cilj mu je bio Indija. Krenuli su iz dananjeg Nia, preli Malu Aziju i stigli do Indije. U starim zapisima zabeleeno je da je to prvi prodor Arijevaca, a ime su dobili po bogu Aronu, iji su tragovi kulta pronaeni na dananjim predelima Kosmeta. Skoranja otkrida potvrdila su da su Sloveni (Srbi), kao Arijevci okupirali iranske visoravni i oblasti Inda i Ganga. Njihovi obiaji ostali su ouvani u Vedama. Prema tome, Sloveni su se dokazali kao nosioci Arijanizma, dok sami Indusi smatraju da su im Vede podarili bogovi. Nina Belova nazivali su i bogom Bak. On nije bio samo osvaja, ved i graditelj, a svoju ljubav prema graditeljstvu preneo je i na svoju enu Semiramu, koja je bila oarana gradnjom Vavilona i naredila je da se taj grad dovri po njenim zamislima, kojom prilikom je sagraen most dug 900 m za ulaz do centralne kule, na ijem vrhu je sagraena opservatorija. Posle Nina Belova, novi vojskovoa Serbo Makeridov, po uzoru na Nina, izveo je drugi pohod Arijevaca na istok, a on se u svetom pismu spominje kao Asur i neki ga otuda smatraju osnivaem Asirskog carstva. Prema tome, Aleksandar Veliki je bio tredi osvaja dalekih svetova i iao je "utabanim stazama" tek 335. do 332. godine pre Hrista. Aleksandar nalazi Srbe izmeu reka Inda i Delama, koji su tu ostali od Nina Belova i iveli u dva grada, od kojih se jedan zvao Serbija. Aleksandar taj grad dograuje i ulepava i naziva ga Aleksandrija Serbijska.

Grki istoriar Herodot govorio je da su Srbi posle Indusa najvedi narod na svetu. Herodot je Srbe svrstavao u Traane, dok su ih drugi svrstavali u Skite, Sarmate, Gote, Hune, Avare i Vende, a neki su ih nazivali Sklav i Slavin. eki istoriar afarik, koji je bio profesor u Novom Sadu, doslovno kae: "Ime Srbin je najstarije i duboko ukorenjeno meu svim Slovenima". Nemaki i ruski istoriari prihvatili su uglavnom Herodotovo tumaenje da su Srbi Traani. Njihovo tumaenje za to je sledede: "meu Srbima od pamtiveka ivelo je veliko pleme nazivano Raani ili Rasi, a to ime potie iz Indije od rei Raka, sto oznaava rujnu crvenu boju, koju su Srbi od uvek voleli." Otuda su iskonski Raani Crveni Srbi. Ti Srbi u vreme Herodota su iveli u Maloj Aziji i na Balkanu u Trakiji. Po njima je i nazvana oblast Stara Raka u Trakiji pored reke Marice i novija Raka, Nemanjina prva Srbija. I danas postoji reica Raka, koja se uliva u Maricu kao i ruevine grada Ras. Jovan Rajid navodi kako je maarski istoriar Istvanfi, Despota ura Brankovida nazivao orem Traaninom, a grki istoriar Laonik Halkokondil kaze da su Srbi Ilirci, doli iz zemalja iza Dunava i tvrdi da su Srbi najstariji i najvedi narod na svetu (podrazumevajudi pod tim imenom sve Slovene). U Minhenu se nalazi originalna nemaka hronika, pisana oko 750. godine nove ere, u kojoj doslovno pie: "Srbi predstavljaju tako veliko carstvo (regnum) da su iz njih proizali svi slovenski narodi" (Hormayers Archiv, st. 282-283). Hrvatski istoriar Maretid, piudi o rimskom istoriaru Pliniju, koji je iveo u Hristovo doba, navodi da su Srbi iveli oko Dona, a Vendi uz Vislu. U to doba Srbe su uglavnom nazivali Traanima, Tribalima, Vendima i Antima. Prokopije iz Cezareje, gotski pisac Jornand i Arapin El Bakr' tvrde da su Srbi nastanjivali veliki deo Azije, ceo Balkan i jo pre Hrista dopirali do Rima. Dr. Raki u svojoj "Povjesti Slovena" (st. 6 i 7) navodi: "U poetku Sloveni su se nazivali domadim imenom Srbi, tj. roaci, a stranci, specijalno Nemci zvali su ih Vendima. Tim imenom zvali su ih i Grci i Rimljani jo od sedmog veka pre Hrista". Sve ovo potvruje da su Srbi najstariji slovenski narod i da je ime Srbin hiljadama godina starije od imena Sloven. Ime Sloven javlja se prvi put u petom veku (491. g.) nove ere, sa rimskim osvajanjem. Pomerajudi se na Zapad Evrope, Srbi su se sukobili sa Germanima. U to doba sva srpska plemena meusobno su se razumevala i poeli su se zvati

Slovenima, a one koje nisu razumeli nazvali su Nemci, jer su im delovali nemo. Kako su se do tada svi Sloveni nazivali Srbima i hiljadama godina sauvali to ime, otuda su svakako oni bili kima i sr svih slovenskih naroda. eki istoriar Jan Dobrovolski, u "Jahrbuch 1827" kae: "Istovetnost imena luikih i balkanskih Srba nije sluajna, ona potie iz prastarih vremena kada su se srpskim imenom nazivali svi Sloveni". A Pavel afarik u knjizi "Slovenske staroitnosti" pie: "Ime Srb duboko je ukorenjeno meu svim Slovenima i moglo je samo u svojoj pradomovini dobiti svoj pravi znaaj". Rus Veltman u svojoj istoriji potvruje da je u drevnim vremenima ime Srbin bilo zajedniko svim Slovenima". Takoe, nemaki etnolog Zering pie: "Prvo opte ime svih Slovena bilo je Srbli, sto je znailo ujedinjeni", a maarski grof Kalaj u svojoj istoriji pisao je: "Po ispitivanjima najboljih naunika svi slovenski narodi u prastaro doba nazivali su se Srbi". On takoe navodi da se od estog veka pojavljuje ime Slavi, dok su svi Sloveni iveli zajedno i nazivali se sabradom. Interesantno je pisanje ekog viteza Dalimila, od pre 850 godina, kada on navodi "Srbove nastanie na Balkanu, uz more pa se razgranae sve do Rima". Slovenac Krek tvrdio je da je prvo ime svih Slovena bilo Srbin. Nema, meutim, pisanih dokumenata o cepanju tog jedinstvenog naroda u sadanje slovenske narode. Tek po neko dodiruje tu temu. Tako, ima tvrdnji da su cepanja nastala na poetku nove ere, a i takvih koja pominju da je do toga dolo sedam-osam stotina godina pre toga. Franjo Raki pie "irenjem svoje vlasti ka severu i istoku Rimljani poee dobijati tanije vesti o Srbima, koje su oni kao i Grci nazivali Vendima, iz baltikih krajeva od kojih su kupovali dilibar od sedmoga veka stare ere". Rimski istoriar Aleksandar Giljferding pisao je: "Baltiki Vendi imali su bogate i velike gradove, prosvetu, dravno i versko ureenje i trgovinu koja je zadivila savremenike". Poto su iveli na ogromnim prostranstvima, a vezivao ih je zajedniki jezik, a ne politiko jedinstvo, to je cepanje Srba moglo nastupiti par hiljada godina pre Hristova roenja, usled prenaseljenosti i potrebe za novim prostorima. Prema predanju i nepobitnim podacima Srbi su pre dve hiljade est stotina godina imali naprednu i prosvedenu dravu na Baltikom moru. A njihovo doseljavanje iz Indije na Baltik usledilo je preko hiljadu godina pre toga.

... Nemac Jirgen panut, istraujudi nemaku istoriju, otkriva srpska groblja na tlu panije, Portugalije i Bretanje od 3.000 godina pre Hrista. On takoe u pedini kod mesta Mas-d' Azil u Francuskoj otkriva belutke, koji predstavljaju prve poetke stvaranja pisma, poev od ledenog pa do ranoistorijskog perioda. A u mestu Glozel otkrio je kamenje na kome je naao iklesane jelene, medvede i ivotinje koje mogu biti panteri ili divlji konji, sa oznakama koje pripisuje filistinskom ili sinajskom pismu. Ove iskopine procenjene su na devet do deset milenijuma starosti pre Hrista. Francuski arheolog Morle nazvao je to pismo azbuka Glozel, a Jirgen panut navodi: "Oni koji su izmislili ovo pismo su postavili kamen temeljac nae civilizacije". On misli da se radi o Filistincima, a po uporedbi sa nasom dirilicom proizlazi da se radi o Srbima. Platon smatra da je isto kraljevstvo vladalo Sredozemljem i Egiptom i preko Tirenskog mora protezalo svoj uticaj sve do Gibraltara. Na sve to Ilija ivanevid napisao je da je Slovenstvo bilo rastureno od Vladivostoka do Jadrana, kao kima oveanstva.

Najstariji haldejski, asirski i misirski rukopisi i kameni spomenici ljudske civilizacije stari su oko sedam hiljada godina. Po njima najmanje toliko je stara i srpska istorija. U tim spomenicima spominje se ime

Srbin, ali ne i Sloven. I "Kineski dvorski dnevnik", koji je neprekidno pisan od oko dve hiljadite godina pre Hrista, sadri podatke da su tada Srbi iveli u azijskoj Sarmatiji i u zemljama iza Dona. Tada je srpski narod iveo na prostorima od Sibirije do italijanske Venecije. Francuz Rober Siprijan razvio je teoriju o poreklu svih Slovena od Iliro-Srba, tj. od podunavskih balkanskih Srba, koji su se prostirali od Baltikog i Crnog mora do Kavkaza i Kaspijskog jezera. Srbe donjeg Dunava on naziva proto-Srbi ili prvobitni Srbi i za proto-Srbe tvrdi da su ta podruja nastanjivali ranije od vremena u kome je iveo Mojsije. Za kasniji dolazak Srba na Balkan Siprijan kae da su oni samo doli sabradi u pomod u borbama protiv Rimljana. Nije udo da su od tada neki narodi modifikovali jezik pa ak i davali sebi druga imena, zbog ogromnih razdaljina i oteanog komuniciranja. Imena eha, Hrvata i Rusa pominju se prvi put u pisanim spomenicima od sestog veka n.e., nekoliko hiljada godina posle Srba. O tome Safarik pise: "Nikada do estoga veka nije pomenuto ime eh, Leh ili Sloven, a i o Poljacima i Rusima pisana istorija govori tek u devetom veku.". Prema zapisima Jornanda i Prokopija, Vendi i Srbi su dva imena jednog istog narodnog stabla. Luiki Srbi za sebe kau da su oni iz balkanske Srbije, to potvruju nemaki istoriari Setgen (Schoettgen) i Krajsih (Kreysig), uzimajudi za osnov ista imena ljudi, reka, planina i drugih geografskih pojmova. Poljaci su u novijim istraivanjima utvrdili prisustvo Slovena (Srba) na baltikoj obali od pre 2.000 godina pre Hrista. To su bili Protosloveni (Protosrbi), iji su potomci dananji Luiki Srbi. Olga Lukovid-Pjanovid kae da su Bosna i Slavonija bile srpske i zvale se "Bela Srbija", a prostirala se sve do dananjih nemakih granica. Rober Siprijan zakljuuje da su Srbi najstarije stablo slovenske rase i da su ih na Zapadu nazivali Vendi, kao i da su itelji Sarmatije autohtoni Srbi. Po Iliji ivanevidu Duanov Zakonik predstavlja samo kontinuitet tradicionalnog vendskog porekla, a Valter Vist (Walter Wuest) pie da je sanskritski jezik nastao iz vendskog, ali mu ne moze odrediti vreme. On tvrdi da je u Indiju doao sa severozapada, a po svim uporeivanjima jedina je mogudnost da je to bio srpski jezik. To je u saglasnosti i sa Ilijom ivanevidem, koji kae: "Sloveni su ostalim narodina dali re." I on kao vreme nastanka sanskritskog jezika odreuje 4.500 godina pre Hrista, dok Emil Burnuf (Emil Burnouff) nalazi da je to bilo daleko pre, ak u doba "mrae praistorije". On nije usamljen u tvrdnji da su gri i latinski jezici nastali iz pelazgijskog jezika. A za narod Pelazga kae da su iveli u Sredozemlju i po Alpima. Pelazge su mnogi proslovekovni autori identifikovali sa starovekovnim Srbima.

Jedan ogranak Srba, koji je iz Sarbarske, preko Male azije, stigao na Balkan 3.000 godina pre Hrista, naselio je Staru Raku (Trakiju), a jedan deo istih se morskim putem spustio do Krita u tri talasa 1.800, 1.500 i 1.400 godina pre Hrista. Pobedili su Kridane ali su se sa njima izmeali i pretopili u novi narod Grke ili Jeline. Podaci govore da ni imena grada Atine i istoimene boginje nisu grka. Ima zapisa koji tvrde da su i Akropolis sagradili Srbi. Sami Grci za sebe veruju da su oni nastali od naroda zvanog Pelazgi i da su govorili "varvarskim" jezikom, a nalazi ukazuju da su to bili Srbi. Olga Lukovid-Pjanovid za Grke kae da su oni ostatak hordi asirskih i Ramzesovih trupa, koje su se pomeale sa srpskim plemenima, a takav stav zastupa i sam Herodot. Na Kritu se zadralo jedno pleme Borusi, koje se nije mealo sa Kridanima. Kada su se i oni uputili na sever, zaposeli su obalu Baltika i odrali svoj jezik sve do pre 200 godina, od kada su ih Nemci germanizovali i preimenovali u Pruse (Projzen izgovaraju Nemci napisano Preusen). Srbi sa Peloponeza naselili su oblasti iznad Save i Dunava stvorivsi prvu Panonsku Srbiju. O samoj Troji zapisi Mihaila Lomonosova i Mavra Orbinija, kao i pevanje Ivana Gundulida, idu u prilog umeanosti Srba u

trojanski rat. Padom Troje Srbi su u drugom talasu 1860 godina pre Hrista, opet doli na Balkan i proirili se do Venecije.

Katarina Velika, ruska carica, je luiko-srpskog porekla, to su istoriari potvrdili po tituli njenoga oca (bio je princ oblasti Anhatt, Zerbst - Serbiste). Katarinu su u mladosti zvali "Severna Semiramida". Ona je sama za sebe govorila da je slovenske rase i pisala Grimu 1784. godine da je slovenski jezik bio prvobitni jezik ljudskoga roda, a kako kae na narod: "Carska se ne porie".

Nikola Frere, kako navodi afarik, smatrao je srpski majkom trakog i grkog jezika. afarik u svom delu "Staroitnosti" pie: "Srbi ive u Evropi od najdavnijih vremena ili od praistorijskog doba, a tako rasprostranjen narod vodi svoje poreklo od najdalje prolosti". On tvrdi da su Srbi nastanjivali gotovo celu Evropu i mnoge delove Azije, pa otuda ona naa stara izreka: "Govori srpski da te ceo svet razume". Za srpski jezik afarik kae da je: "Tako originalan, ist, gramatiki savren i bogat, te nije mogao da se oblikuje bez postojanja jednog jedinstvenog prvobitnog i samostalnog naroda". A stari srpski jezik bio je sasvim slian dananjem, savremenom, to je retkost u istoriji jezika. Kad je re o pismu jo niko se nije ni pribliio Vukovom pravilu: "Pii kao to govori, itaj kako je napisano".

Sigismund Herbestajn navodi da su Srbi iveli na celoj obali Jadranskog mora, od Venecije do Konstantinopolja, ukljuujudi tu i srpski Carigrad, pa navodi Miziju, kao balkansku oblast, koju su grci i Rimljani delili na Gornju i Donju Miziju, te dalje Luike Srbe i Srbe u dananjoj Maarskoj. Rober Siprijan za Dunav kae da je srpska reka, a Srbe naziva poetnim narodom i majkom naroda a srpski jezik jezikom majkom. Nestor Kijevski, Leonik Halkokondilo i Rober Siprijan se slau i svi nazivaju podunavski basen praslovenskom kolevkom Evrope. Podunavlje, prva srpska postojbina

Milo Milojevid pie da su Srbi od iskona iveli na svojim sadanjim zemljama, od Italije ili Sredozemnog mora do Grke i od Jadranskog do Crnog mora, tu su imali svoje svetenstvo i ureenu crkvenu upravu u licu svojih arhiepiskopa sa seditem, izmeu prvog i etvrtog veka n.e. u Sirmijumu, drugoj rimskoj prestonici, dananjoj Sremskoj Mitrovici. U etvrtom veku, pod navalom Huna, povukli su se u Zvean, na Kosovo, gde su takoe stvorili Kosovsku Mitrovicu. Po Milojevidevim nalazima srpska crkva starija je od rimske i grke.

Zna se da su Srbi u prastara vremena bili monoteisti (verovali su u jednoga boga), dok je mnogobotvo nastalo kasnije u Grkoj. Prema Veselinu ajkanovidu srpska religija preteno je indo-evropska i u njoj

ima najvie elemenata iz indo-evropskih vremena. Kazimir ulc navodi pismo apostola Pavla, prema kome je on (apostol Pavle) propovedao "Hristovo Jevanelje", Hristovu veru kod Srba, od Jerusalema do Italije.

Drako dekid u svojoj knjizi "Sorabi - istina o srpstvu od iskone" iznosi da su Srbi na naim dananjim prostorima iveli vie od 7.500 godina. On takoe tvrdi da su Srbi zvanino poeli da broje godine od 5508. godine pre Hrista, prema emu se navodi da je despot Stefan ura Brankovid poginuo 6935. godine i da je knez Lazar poginuo na Kosovu 6893. godine. Prema tome, autor ovoga teksta pise ovo godine 7511. u Kanadi. dekid takoe navodi da su Mesopotamci poeli brojati godine 3.200 a Egipcani 3.000 godina pre Hrista, Rimljani od 743. godine pre n.e. (godina stvaranja Rima), Grci od 776. godine pre nove ere, od prvih olimpijskih igara. Prema tome Srbi su poeli meriti vreme davno pre svih. Prema tom srpskom kalendaru Car Duan je proklamovao svoj Zakonik na praznik Vaznesenja, 21. Maja 6857. godine. Duanov Zakonik ima gotovo svetovni karakter, baziran na hiljadugodinjim tradicijama srpskog naroda, koje se nalaze u Vedama, a one nose peat neprolazne mudrosti izvan vremena i prostora. Svi dananji slovenski narodi bili su ujedinjeni pod imenom Srbi, govorili su zajednikim jezikom, iz koga se kasnije razvilo 12 razliitih govora. dekid takoe prikazuje, kad je re o prakolevci srpstva, Indiji, da je tamo nastala prva Srbija, pod imenom Sarbarska. Odatle su oko 4.500 godina pre Hrista zapoele prve seobe i to u tri pravca: prva u pravcu rajske zemlje Mesopotamije, druga ka srednjoj Aziji, a treda ka severnoj Aziji, dananjoj Rusiji, gde je stvorena plemenska drava nazvana Sirbidija, Sirbirija ili Sirbija Sibir. Ovo je u saglasnosti i sa drugim autorima koji de u daljem tekstu biti prikazani.

U vreme kralja Milutina (1282. do 1321.) na srpskom dvoru jelo se zlatnim viljukama i kaikama, a u Evropi je viljuka prvi put uvedena u XVI veku, u vreme Henrika III i to je doivljeno kao izuzetan dogaaj.

U traganjima za srpskim korenima Ognjen Radulovid navodi da je Balkansko poluostrvo bio prvi naseljeni region iz koga su kasnije naseljavani ostali delovi Evrope. Srbi se ovde nisu doselili, ved su tu iveli od svoga poetka i odatle su se raseljavali. Podunavlje je kolevka evropske, pa i svetske civilizacije. Prema tome, sadanji stanovnici Balkana su potomci plemena Raana, koji su tu iveli od najstarijih vremena. Istoriju Tribala, trinaest vekova pre Hrista, Herodot smeta u Pomoravlje, kako kae zapadno od reke Istkar, gde iz ilirske zemlje reka Angro tee na sever i uliva se u Astkar. To prema sadanjem stanju odgovara slivu zapadne i velike Morave i Dunava. U knjizi "Civilizacija Germana i Vikinga" izdatoj 1976. godine u vajcarskoj, Patrik Lut (Patrick Louth) pise da su 2.000 godina pre Hrista u Skandinavske prostore doli narodi iz Podunavskih ravnica. Za mnoge istrazivae ostali su "misteriozan" narod. Drugi vajcarac Judin Pitar (Eugene Pittard) kae da su ti "misteriozni" narodi naselili i obale Norveke i kotske, a smatrali su ih pripadnicima dinarske rase, bili su visokog stasa i lepi. Po Pitaru kretali su se od Venecije, preko Centralne Evrope i Nemake, do vedske i Norveke, a druga grana prela je moreuz Kale i nastanila britanska ostrva. Sve su to bili nai pretci, Srbi.

Obelisk iz Ksantosa sadri natpis uklesan u kamenu, koji pretstavlja zbirku zakona starih Srba. Ovaj zakonik stariji je nekoliko vekova od Mojsijevog. Prema Ptolomejevoj "Azijskoj i Evropskoj Sarmatiji i delu Indije" u Grkoj na ostrvu Halkidiki jedno mesto, na kome je persijski car Kserks preveo 1,700.000 vojnika u petom veku pre Hrista, jo uvek se zove Prevlaka. Senzaciju u svetu izazvao je ruski istoriar Jurij Miroljubov 1954. godine kada je poeo da objavljuje prevode "Velesove knjige", koja pretstavlja hrastove daice na kojima je urezana slovenska hronika od 650 godina pre Hristovog roenja. Svetislav Bilbija prvi je deifrovao etrursko pismo, primetivi da etrurska slova potsedaju na slova Vukove dirilice. Kada ih je poeo itati s'desna u levo, uspeo je da sklapa rei koje su imale isti koren kao mnoge rei u savremenom srpskom jeziku. Prethodno su se mnogi zapadni naunici bezuspeno muili da deifruju etrurski jezik, uporno odbijajudi da za to upotrebe slovenski, dakle srpski. Tako je naen klju za etrursku bravu. Bilbija je zatim naao da se dirilica razvila iz klinastog pisma Nizana, naroda u literaturi zabeleeni kao Hiti iz Male Azije, koji su 2.000 godina pre Hrista u oblasti Likiji podigli grad Srb. Uporedivi zapise sa obeliska iz Ksantosa sa znacima Vukove dirilice Bilbija je proitao sve spomenike etrurskog naroda i time utvrdio da svi ti narodi potiu iz Podunavlja, sa podruja na kome danas ive Srbi. Poznato je da su Etrurci pre Latina iveli u dananjoj Italiji i sebe su nazivali Raanima. Opte je prihvadeno tumaenje naunika da re Ras oznaava soj, rasu, pripadnost plemenu koje govori istim jezikom. Mi danas znamo da su Raani bili itelji Nemanjine drave i jo postoje ruevine grada Ras. Prema tome govoriti o Etrurcima, znai govoriti o Raanima koji su iveli na podruju vinanske kulture, severozapadno od Prokuplja.

Komentariudi istraivanja profesora Deretida, Ognjen Radulovid navodi da su Rimljani prelaskom Jadranskog mora, krenuli u osvajake pohode i naili na Ilire, a kasnije i na Traane, narode koji su naseljavali te oblasti. Iliri su zapravo bili Veneti ili Vendi - srpski narod, a Rimljani su im dali ime Iliri prema tadasnjem vladaru koji se zvao Ilija, koji je vladao u podruju dananje Hercegovine i dela Crne Gore. I na ostrvu Rabu postojao je grad Sarba. Za Traane se navodi da su bili vrlo ilav narod, a po brojnosti odmah iza Indusa.

Prema istraivanjima dr. Milorada Stojida, Tribali su naseljavali oblasti celog srpskog Podunavlja, kompletno Pomoravlje, donju Posavinu, deo Kolubare, istonu Srbiju, severozapadnu Bugarsku i prostirali se na jug do Skoplja. Kontinuitet Tribala na ovim podrujima traje od trinaestog veka pre nove ere, pa do drugog veka posle Hrista. Imali su ureenu dravno-pravnu teritoriju, to svedoi njihov grb, koji se pojavljuje posle propasti srednjovekovne srpske drave. Srpska drava Nemanjida imala je svoj grb: na crvenom titu dvoglavi beli orao, a grb Tribalije se javlja od sedamnaestog do osamnaestog veka kao grb umadije. U novije vreme brojni istraivai smatraju da su Iliri i Sarmati, odnosno Sloveni jedinstven etnos. Herodot je tvrdio da su Veneti i Iliri isti narod, a Ptolomej da Veneti ine deo Sarmatije. Milan Budimir opisuje pojave Veneta na obalama Atlantika, Baltika, u Alpima, u dolini reke Po, na Balkanu (Dalmacija, Tesalija, ude Dunava) i u severnoj Anadoliji. Nas knjievnik Milo Crnjanski naveo je

imena na desetine geografskim pojmova u Britaniji koji odgovaraju nazivima na tlu nae zemlje. Anonimni autor iz sedmog veka pisao je da su postojale tri Srbije: jedna do Grke, druga u Daiji, a treda u Sarmatiji. Celokupnu ovu oblast osvojili su Rimljani, pod svojim imenom Ilirik. Upravni centar bio im je u Sirmijumu, gde vladavina "ilirskih i dakih careva" traje od 248. do 392. godine nove ere. Srbi u severozapadnoj Evropi Za Hrvate se govori da se to ime pominje prvi put od estoga veka nove ere i da se odnosilo na Srbe koji su iveli po planinskim predelima, hrbatima, slino dananjem nazivu Zagorci. Sam hrvatski istoriar V. Kljajid u svojoj istoriji "Seoba Hrvata" pie da se deo Srba nazivao Goranima ili Horvatima, to nije oznaavalo narod nego plemena. esi su ih nazivali Hrbatima, a afarik navodi da re Hrvat oznaava branina. Po Dalimilu i afariku, Hrvata, kao naroda, uopte nije bilo. Ruski istoriar Nikola Durnov kae: "Milioni Srba primivi katolianstvo pretvorie se u Hrvate". On u "Ruskom Straniku" opisuje Zagreb kao prestonicu pokatolienog srpstva. U "Varavskom dnevniku" general Gurka pisao je 1880. godine: "Nikad Rusija nede sankcionisati istorijsko nasilje, da se stvori zasebno od srpskog naroda hrvatska katolika kraljevina, gde ivi srpski pokatolieni narod".

Na prostorima dananje Galicije i Poljske od pre preko tri milenijuma postojala je Bela Srbija. Njen drugi deo obuhvatao je prostore dananje eke i Bavarske. esi su iveli u Beloj Srbiji, a samo ime eh imalo je poasni karakter. Oko reke Morave iveli su Moravci. Bliski Moravcima bili su Slovaci, ije poreklo takoe datira od Srba po tvrdnji austrijskog istoriara Sinise, kao to su i Srbi Korutanci, dananji Slovenci, prema nemakom istoriaru Dimleru. Oni Srbi koji su iveli po gajevima i umama dobili su ime Lesi ili umadinci (uma se na ruskom zove les), a oni koji su iveli u nizinama nazvani su Poljacima. Poljski istraziva Jozef Kostrievski potvrdio je ime Poljske, koje je dolo od srpske rei polje, a odnosilo se na zemljoradnju. Po Jovanu Luciju, Bela Srbija bila je u Karpatskim gorama, a afarik je pisao da je za Tatrama, dananji delovi Poljske i Rusije, iveo veliki srpski narod. Upravo iz tih prostora Bele Srbije dogodila se poslednja velika seoba Srba poetkom sedmoga veka nove ere, preciznije 632. godine. Za Poljake, kao narod, kae se da nastadoe od preostalih Belih Srba, koji su se i dalje zadrali u staroj postojbini.

Rimski i grki istoriari Plinije i Ptolomej, koji su iveli u doba Hrista, pisali su o Srbima koji su bili nastanjeni iza Dona u Sarmatiji. Otuda ih Rusi smatraju za svoje praroditelje. Re Rus javlja se tek od devetog veka, pa afarik u knjizi "Srbove v Rusku" tvrdi da su: "Rusi ostatak onog srpskog ogranka koji se iselio na Balkan". Poljski istoriar dr. Vaclav Macjejovski kae: "Treba znati da su slovenska nareja u Bugarskoj i Srbiji stvorila staroslovenski crkveni jezik, a iz ovoga je postao ruski jezik".

Za Bugare se navodi da su uralsko-mongolskog porekla, koji su okupirali predele sadanje Bugarske i pokorenom srpskom stanovnistvu nametnuli svoje ime, primili njihovu kulturu, veru i jezik koji su veoma

iskvarili. Smatra se da su vekovna razdvojenost i uticaji susednih naroda sa deliminim ukrtanjima, doveli do izvesnih oprenosti meu plemenima nekada istoga naroda, ba kao i uticaji religija, to je sve rezultiralo u nastanku posebnih dananjih naroda na evropskim prostorima.

Najstarije srpsko poreklo

Napred je navedeno da su haldejski, asirski i misirski rukopisi i kameni spomenici jedni od najstarijih dokumenata ljudske civilizacije, stari preko sedam hiljada godina i da se u njima pominje ime Srbin. Po nekim naunim teorijama nastanak ljudskih naselja odreuje se za razne krajeve u razna vremena. Po drugima smatra se da su prva naselja nastala u srednjoj Aziji, odakle su se narodi dalje vremenom raseljavali. Po takvoj tvrdnji za Srbe se smatra da su ogranak arijskog, ili indo-evropskog soja, kome pripadaju i romanski, keltski i germanski narodi. Za taj dokaz uzima se isti jezik svih slovenskih naroda, proizaao iz prasrpskog jezika indo-azijskog porekla.

Veliki je broj naunika koji Indiju smatra srpskom prapostojbinom. Svi se oni slau da su seobe Srba iz Indije zapoele pre est do sedam hiljada godina i da su trajale oko hiljadu godina. Jedan od zagovornika srpskog porekla iz Indije je i dr. Nenad orevid, koji u svojoj obimnoj studiji "Istorija Srba" dokazuje da i mi pripadamo indo-evropskom stablu. On tvrdi da Srbi od svog postanka nose svoje ime. Postoji teorija da su se prve seobe Srba odvijale u pravcu kretanja sunca, od istoka ka zapadu.

Za kolevku svih evropskih naroda smatra se Indija, odakle su seobe za zapad zapoele pre petnaest hiljada godina. Dokaz tome su mnogobrojne rei u sanskritskom jeziku, istog znaenja kao i na srpskom, a zabeleene su pre vie od tri hiljade godina. Kao prva istorijska zabeleka je re Serbh to ima znaenje rodbine, semena i kolena. I u dananjim jezicima, indijskom i srpskom ima mnogo rei istovetnog znaenja. Evo nekih:

agan - oganj; bagas - bog; brath - brat; bhala - bela; chata - eta; deti - dete; div - div; dina - dan; dasa deset; dama - dom; girja - gora; grad - grad; iskra - iskra; kada - kada; kuta - kuda; lip - lep; lot - ljut; laghi - laki; ljubhva - ljubav; matr - mater; mala - mali; more - more; mil - mili; nabas - nebo; nava - novi; paraha - prah; prati - protiv; panca - pet; pena - pena; rabh - rob; rosa - rosa; sa - so; sila - sila; sas - sest; stan - stan; sabha - soba; stala - stol; tata - tata; ta - taj; tvar - stvar; trasti - tresti; trang - trag; tamas tama; tri - tri; trijdosa - trinaest; tada - tada; vrt - vrt; vicur - vee; vatara - vatra; vi - vi; vas - vas; viva ivi.

U sanskritskom jeziku imena rodbine su potpuno identina srpskim, kao: tata, nana, brat, prija, sestra, strina, svekar, svekrva, dever, kum, svastika. Postoji istovetnost i mnogih drugih rei kao: guvno, hlad, stoka, govee, jama, apsara, mana, raka, jad, med, guditi i druge. Ima ih svakako jo. Drugi dokaz porekla Srba vezan za Indiju su obiaji, koji su veoma slini kod oba naroda, na primer: otmica devojke, unoenje i palenje badnjaka, gatanja, motivi na vezovima i nadgrobnim spomenicima, drutveno i dravno ureenje i mnogi drugi. ak su kod Srba bili sauvani i obiaji spaljivanja mrtvih. Rei upa i upan u srpskom i kod Indusa imaju znaenje udruenja ili zadruge, a u sanskritskom znae povezivanje. Engleski pisci isticali su istovetnost indijskih i srpskih drutvenih jedinica, optina, koje su u ono vreme bile najdemokratskiji oblik drutva, sauvanih u Srbiji do danas. Makarov je zapisao mnoga imena srpskih stanita, koja su ostala do dana dananjeg: Indostan, Avganistan, Kurdistan, Radastan i jos mnoga druga.

Nisade, divni i nepristupani vrh, stan bogova po indijskoj religiji, bio je prva srpska postojbina. Citat iz Ritera, na strani 29, glasi: "Sa vrha Mera (brdo u Indiji) pruaju se njegove grane kao Himavat, Henakuta, Nisade, na kojima je iveo surovi i odeven u odelo od koe narod Serba ili Srba". Znai da su Srbi prvobitno iveli na prostorima izmeu himalajskih i hindokuskih planina, preko est hiljada godina pre Hrista. Ruski istoriar Moroskin istie da su ostali narodi bili zavidni prema Srbima, koji su nastanjivali oblast Dunaj u Indiji. On takoe navodi da su u unutranjosti Indije bile drave Prazija, Gangazija i Sarbarska (Srpska), a u primorskom delu oblast koja se zvala Panovska. O postojanju te dve srpske drave naeni su zapisi kod Aleksandra Velikog. To ukazuje na mogudnost da imena Dunava i Panonije nose takoe poreklo iz Indije (ili obratno). I u indijskim geografskim kartama ima imena srpskog znaenja: Srba, Sobrana, arnigor, Belospor, Kovilje, itomir, Mala Bara, Bela Zora, Grad, Careva, Pramen, Mlava, Drvar, Borac, Zagore, Sivonje, Ravnagora, Borje, Dub, Veselgrad, Timok, Sarbatu, Srbistan, Morava, Drava, Kotor, Srbalj i druga. Po Moroskinu, Srbi su ziveli u Indiji nekoliko hiljada godina pre iseljavanja u srednju Aziju, a zabelezena su masovna seljenja pre 5.000 godina. Iz svega proizlazi da se o poreklu Srba u Indiji moe govoriti kao o periodu od oko osam hiljada godina ili jo vie. Masovna iseljavanja iz Indije prouzrokovana su pojavom kuge, koja ih je brojano gotovo prepolovila, kao i najezdom crnih naroda sa juga koji, su ih nemilosrdno pljakali.

Po Moroskinu prvi ogranak Srba iselio se iz Indije u pravcu Mesopotamije, oko reka Eufrata i Tigra, gde su osnovali svoju Novu Sabarsku dravu, na tlu dananjeg Iraka. Tamonji gradovi nazvani su srpskim imenima, a o istima postoje i dan danas neka svedoanstva. Dolazak Srba u Mesopotamiju datira oko tri hiljade godina pre Hrista i tu su se zadrali najmanje oko jedan milenijum. Od tih Srba potomci su se proirili u Malu Aziju, a neto kasnije odatle su preli i u Evropu. Delimino su se nastanjivali i u Egiptu. Posle smrti faraona Pepija II, ti Srbi zavladali su podrujem koje su naselili i ta njihova vladavina trajala je od 2261. do 2052. godine stare ere. Tu teoriju zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston, koji kae da su Srbi iz Sarbarske stigli u Afriku u tri navrata. Gaston svoju tvrdnju zasniva na srpskim natpisima na

egipatskim piramidama i kamenim spomenicima. Srbe su Egipdani nazivali "kraljevi pastira", a vladali su Donjim Egiptom. Ovo je u potpunoj saglasnosti sa izuavanjima naeg istoriara Stojana Bokovida, koji u "Istoriji sveta" pie kako su Egipdani podizali ustanke protiv srpskih vladara u Donjem Egiptu. FransisMaria Apendini pie da su Srbi neko vreme gospodarili Sirijom, odakle su napadali Egipat. Za takozvani "udesni" period Egipta oznaava se porobljavanje od strane nekih stranih naroda i vladavine izvesnog Arse (ime mu je pisano dirilicom APCA). Za taj "udesni" period Fransisko-Maria Apendini kae da su to narodi doli iza Kaspijskog jezera, koji su najratoborniji narod, a vladali su dugo vremena Egiptom i Sirijom i zvali su se Srbi.

Prvi doseljenici u Evropu zadrali su se na Balkanskom poluostrvu, dok su u manjim grupama otili do Italije pa ak i do Spanije, 3000 godina pre Hrista. Prvo srpsko doseljavanje na Balkan dogodilo se oko tri do etiri hiljade godina pre Hrista. afarik tvrdi da se ni za jedan evropski narod osim Srba, ne moe dokazati poreklo iz Indije, a za Srbe za to postoji istorija. ak su i u baskijskom reniku naene rei srpskog naziva: gora i gori (ono to gori), kao i mnoge druge. Naen je ak podatak da u jeziku Baska ima 30-40% rei srpskog znaenja. Milo Milojevid, u delu gde pie o ivotu Srba u Francuskoj i Danskoj, gde i danas postoje geografski toponimi srpskog znaenja, navodi da je tokom velikih progona Srba stradalo 30 do 60 miliona Srba u Evropi. On takoe navodi srpska boravita u Holandiji i Belgiji i da se je Amsterdam nekada zvao Slavengrad. A kada je dr. Olga Lukovid-Pjanovid dola u Francusku, izvesna dama Hermina joj je ispriala priu svojih roditelja, po kojoj su Srbi vladali u Alzasu, to Olga tada nije znala. Meutim, kasnije je to utvrdila kao istinito i nije mogla oprostiti svojim profesorima istorije koji je tome nisu nauili, a jo vie Srpskoj akademiji nauka koja o tim stvarima permanentno duti.

Drugi ogranak Srba iz Indije krenuo je prema Kaspijskom moru i planinama Kavkaza, gde su osnovali domovinu 2.560 godina pre Hrista i nazvali je Serbanija. Tu su se zadrali nekoliko vekova, sve dok ih odatle nisu potisli novi osvajai.

Tredi srpski ogranak usmerio se pored kitajskog carstva (Kine), u pravcu severa i nastanili su se u Sibiriji, gde su osnovali dravu Sirbidija ili Sirbija 3.200 godina pre Hrista. Od te rei Sirbija postala je dananja re Sibirija.

Seobe drugog i tredeg ogranka Srba trajale su takoe oko hiljadu godina, a zapoele su gotovo istodobno sa prvim ogrankom, prema tome zaposeli su svoje nove postojbine oko dva do tri milenijuma pre Hrista. Dok su se selili usput su preteno ratovali, osvajajudi nove prostore za sopstveni opstanak, ali su takoe i mnogo stradali. Najvie Srba izginulo je u dugotrajnim borbama sa Kitajcima, Hunima i Mongolima.

Dubrovanin Mavro Orbini pisao je da su ti Srbi, koje je on nazivao Slavjanima, poreklom od Jefeta, sina Nojeva, naseljavali dve stotine pokrajina od Azije preko Evrope. Njegova knjiga "Kraljevstvo Slovena" (iz 1601. godine) prevedena je na srpski tek 1968. godine i to bez prevoda prvog dela od 248 stranica, u kojima autor pie o ranijim srpskim kraljevstvima od pre Rimskog carstva. Iz zakljuaka Mavra Orbina proizlazi da je dinastija Nemanjida poslednja srednjevekovna srpska dinastija. Jovan Rajid pie da su stranci srpsko ime izveli iz imena reke Zebris (ili Serbis), koja tee izmeu Eufrata i Tigra. I zaista, ta reka se i danas tako zove. I danas u persijskom jeziku postoje brojne rei istovetnog znaenja kao u srpskom. Evo nekih: bog-bog; zemo-zemlja; zima-zima; ena-ena; berezo-brzo; mislj-misao; zarja-zora; medomed; nod-nod; paurvi-prvi; dva-dva; tri-tri; etvere-etiri itd. I u jevrejskom i jermenskom jeziku takoe postoji dosta srpskih rei, sto su jevrejski istoriari uzimali za utvrivanje svoga porekla preko Jefeta, sina Nojevog.

Srbi su ostavili svoja imena gde god su iveli. Evo nekih: jezero Srbonis u Siriji, Serbetes, mesto u Mauritaniji, Serbanica (ili Srbica) na crnomorskoj obali, Serberion na udu reke Don, Sarbakon na Krimu, Sorbhag u Iranu, Serbka u Indiji, Sarbinovo u Ukraini, Serban-voda u Poljskoj, Serbia u Rumuniji, Serbin u Grkoj, Sarbiodunum na Sardiniji, Sarbat reka u Turskoj, u doba kada Turci jos nisu iveli na svojim sadanjim teritorijama. Za Srbe istoriari kau da su iveli u itavoj Evropi i nisu imali potrebe da se pripremaju za ratovanja. Profesor Miomir Jovid utvrdio je da se seoba Srba iz Indije odigrala 4.500-4.000 godina pre n.e. A Ognjen Radulovid, u Traganjima za korenima Srba, navodi da su iz svoje prapostojbine Indije Srbi krenuli pre est hiljada godina, usmerivi se u tri pravca, od kojih je jedna grupa nakon kradeg zadravanja u Mesopotamiji stigla i u doline faraona.

Grki istoriar Strabon pisao je da su u zapadnoj Aziji po planinskim predelima iveli Srbi, ili Brani, koji su se odlikovali rusom kosom i plavim oima. O istima postoje napisi i ruskog istoriara Mihaila Lomonosova. Dubrovanin Ivan Gundulid pevao je o slavnoj Troji:

Pri moru uprav srpskih strana u prinah pusta ala

Lei Troja ukopana, od grkoga ognja pala.

A Car Duan postavljao je svoga namesnika u Maloj Aziji ba u oblasti Troje.

Olga Lukovid-Pjanovid pie, u drugoj knjizi "Srbi narod najstariji", strana 59, kako je "Chicago Tribune" 19. Februara 1981. godine objavio vest da je otkopana kineska najstarija mumija koja je bila plava ena, bele rase. Zatim je ista vest objavljena u Parizu na TV. Te vesti Olgu su potsetile na one koje tvrde da su iptari Iliri samo zato to su se naselili na ilirske teritorije. Prema tome, Olga zakljuuje da je "plava kineskinja" mogla biti samo srpkinja.

Postoje brojni zapisi o srpskoj propasti u vremenima nove ere. Evo nekih: tokom silnih ratovanja sa turskim i mongolskim plemenima nestala su mnoga srpska naselja u kojima su iveli vekovima. Prema grkoj hronici rimski car Justinijan je u sedmom veku nasilno preselio mnoge Srbe iz predela sadanje Stare Srbije u Malu Aziju i od njih stvorio odabranu vojsku od 30.000 konjanika. U borbi sa Arapima 692. godine, dve tredine te vojske pree na stranu Arapa, a Justinijan dade nalog da se sve preostale porodice srpske pokolju. Neto kasnije, 762. godine, iz Makedonije se preseli oko 250.000 Srba u Malu Aziju, a 802. godine opet doe do sline seobe, nakon to je grki car Komnen pokorio Raku. I konano, u petnaestom veku kada su Turci osvojili Bosnu, sultan Sulejman prebacio je 30.000 srpske muke dece u Tursku od kojih je napravio Janjiare i isve ih utroio u narednim obraunima sa Srbima. Latinski biskupi su za vreme sinoda u Saloni proglasili dirilicu "avolim pismom" i zabranili njenu upotrebu. Poljska, eska i Hrvatska odmah su je napustili i otpoela je borba protiv dirilice. Ova borba produena je do dananjih dana, a to je ujedno i borba izmeu dve crkve, koja traje ved vekovima. Sve su to dokazi da su Srbi vekovno bivali izloeni stradanjima i da su sopstvenom krvlju placali visoku cenu opstanka.

Ogranak Srba koji se doselio na Balkan pre tri do etiri hiljade godina, o kojima su pisali grki i rimski istoriari, su direktni praoci danasnjih Srba. Taj ogranak dospeo je ak do panije i severnih obala Afrike. O tim seobama zapise su ostavili eh Pulkova i Enije Silvije, koji navodi seobe Srba u vreme postojanja kule Vavilonske. Francuz Mosper pisao je o tri provale pastira iz Male Azije u Egipat i tvrdi da se radi o Srbima. A na egipatskim piramidama hijeroglifima je zapisano da su 1.600 godina pre Hrista u Libiju i Mauritaniju doprli beli narodi plavih oiju. Egipatski izvori tvrde da su ti narodi na njihovim prostorima osnovali svoju dravu koja je postojala sedam vekova. Dr. Olga Lukovid-Pjanovid daje divan opis ratnih zarobljenika, iji su likovi uklesani na egipatskim piramiadama sa "zrakastim krunama" na glavama, sa zakljukom na osnovu rei pereset i prst da se radi o Srbima (str. 215-230). Rajid citira ruske letopisce, koji kau da su Vendi, Srbi, pomagali Trojance u borbi protiv Grka, pa su se posle poraza sa svojim vojvodom Antonorom preselili iz Male Azije na Jadransku obalu. Navodi dalje tvrde da su Srbi naselili Boku, Crnu Goru, Dalmaciju, Albaniju, Bosnu i Hercegovinu i sve do Venecije jos pre tri hiljade godina. afarik, kasnije pie da su ti Vendi bili jednorodni sa Vendima iz podunavskih krajeva.

Iz prednjega proizlazi da su Srbi naselili Evropu i Balkan istovremeno sa ostalim indo-evropskim narodima: germanskim, grkim i latinskim. est stotina godina posle trojanskog rata, Srbi su potpuno naseljavali Balkan i u to doba makedonski car Aleksandar Veliki svojom poveljom dao im je zemlje od Jadranskog do Baltikog mora za njihovu hrabrost i vernost. Navodi se da su i Aleksandar Veliki i njegov

otac Filip takoe Srbi, poto u to doba nisu jo postojali Sloveni. Hrvat Sver navodi da je majka Aleksandra Velikog bila ilirske krvi, a zna se da su stranci Srbe nazivali Ilirima. To se da tumaiti i iz pesme Ivana Gundulda "Osman", gde kae: Od Lesandra Srbljanina, od svijeh cara, cara slavnog

Aleksandro to svidoi kralj veliki svega svita.

Aleksandar Veliki prezivao se Karanovid, a to prezime izvedeno je iz titule Karan, koja je dodeljivana kod Srba visokim dostojanstvenicima i plemidima ili nekom princu iz vladarske kude, srodniku kralja ili cara, prilikom njegovog postavljanja na dunost glavnog zapovednika vojnog ili pokrajine. Prema Deretidu, jedino su Srbi u vreme Aleksandra Velikog imali vojne formacije kojima je prednje tumaenje odgovaralo. Dve hiljade godina pre Hristova roenja jedino je drevna drava cara Nina bila svetsko carstvo, kome je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike - Ilirska, Daka i Karpatska Srbija. U antikom vremenu, po Deretidu, drava je bila organizovana drutvena zajednica zasnovana na obiajnom pravu. Za stare Grke kae da u prvobitnu Evropu oni nisu ubrajali ni svoju Grcku, Evropa je za njih bila samo Srbija i nita vie. Dravu je tada oliavao vladar, gospodar, a bila je onolika koliko je vladar uspevao da je stavi pod svoju vlast i njome uspesno upravlja.

Posle raspada Rimske Imperije obnovljena je srpska drava 461. godine, krunisanjem Markelina u Solunu. Markeli, Srbin, bio je vojskovoa Rimske Imperije koji je doprineo pobedi nad Atilom, na Katalinskim Poljima 451. godine. Srpsku dravu uvrstio je Ostorilo Svevladov 490. godine i zvala se Srpska Carevina ili Srbija. Od tada pa do kraja 15. veka, punih hiljadu godina, Srbija postoji kao drava bez prekida. Deretid citira Anonimus Reventanisa koji je predstavio postojanje tri Srbije, istog imena: prva od Jadranskog mora do Dunava, zvana Ilirska Srbija, druga od Dunava do Karpata, zvana Daka Srbija i treda od Karpata do Baltikog mora, zvana Sarmatskom Srbijom. Bilo je to dva veka pre Hrista. Rimljani su osvojili Ilirsku i jedan deo Dake Srbije, jedan vek posle Hrista, a deo izmeu Tise i Dunava ostao je zauvek neosvojen, to ide u prilog tvrdnji da nikda nije prekinuta tradicija rimskim osvajanjem. Cela Sarmatska Srbija ostala je van domaaja rimskog carstva. Daka Srbija danas se zove Vlaka, a Baltika Srbija se zove Poljska. Znai, od uspostavljanja Ninovog carstva, oko 2015. godine stare ere, pa do danas, preko etiri hiljade godina srpska dravna tradicija nije prekinuta. Otuda je Srbija "vena".

Sebastijan Doli i nehotice povezuje ilirski jezik sa Srbima. A Laonik Halkokondilo u knjizi "O Turskoj", kae da su istim jezikom govorili svi narodi od Jonskog mora do Venecije, a za Sarmate navodi da su iveli u dananjoj Poljskoj i potom su se spustili na Dunav, to potvruju i afarik i Surovjecki, piudi o rasprostranjenosti srpskog naroda. I hrvatski pisac Dinko Zlatarid u "Elektri", posveti knezu Zrinskom, pie o "Velikom Aleksandru, kralju srpskom". Orfelina o ruskom caru Petru Velikome, u gramati od 3. Marta 1711. godine, zapisano je da "car svih Rusa poziva Srbe na ustanak protiv Turaka, potsedajudi ih

da se sete svojih slavnih i junakih predaka, u prvom redu srpskog cara Velikog Aleksandra Makedonskog, koji je mnoge careve pobedio i mnoge drave osvojio".

O sarmatskim Srbima

O Srbima koji su naselili predele iza Kaspijskog mora i tu osnovali dravu Serbanija, Bokovid u svojoj "Istoriji sveta" kae: "Herodot slovenska plemena izmeu Dona i Dnjepra naziva drugim imenima a Ptolomej ih naziva Antima, Venetima ili Srbima, kao ograncima sarmatskog naroda". Rus Ilovejski smatra da su to sve bili Srbi. A u vezi iranskih Skita istorijski je uvreno da su oni u te sarmatske krajeve provalili 300 godina pre Hrista. Kako je Herodot iveo 450. godina pre Hrista otuda je logino to je Srbe nazivao Skitima. Prokopije iz Cezarije pisao je pre etrnaest vekova da su izmeu Kaspijskog i Azovskog mora iveli Huno-Sibiri. Dokazano je da su Hune potisli Kinezi i u tim zemljama osvojili srpske kraljevine, te Srbe naterali da se odatle sele zajedno sa Hunima na zapad Evrope. Prokopije o Hunima pie kao o praocima Maara. Joan Tomka Saski pie da je u zemlji izmeu Kavkaza i Dona bila zemlja Serbanija, u kojoj su se posle hiljadugodinjeg kretanja nastanili Srbi, na svom putu iz Indije. Ti Srbi zvali su se jo i Branima, a njihov prvi stareina zvao se Gospodin i esto je pod svojom kontrolom imao vie stotina hiljada konjanika. Rimsko-grki istoriar Strabon pisao je 70. godine pre n.e.: "U zapadnoj Aziji ive Srbi Brani. Oblak, car Srba, poslao je kralju Farnaku dvadeset hiljada konjanika, a Gospodin, vladar Brana, poslao mu je dvesta hiljada". Strabon kae da su se ti isti Srbi nalazili na tom prostoru preko 400 godina, sve dok ih Huni nisu proterali u Evropu. Grki istoriar Teofan pie: "Prve godine vladanja cara Justinijana (520. godine n.e) sto hiljada Huna-Sabira preselilo se pod vostvom udovice njihovog voe Rimljanima i nastanilo na Balkanskom poluostrvu". O ovoj seobi pisao je i afarik, navodedi da su Srbi iza sebe ostavili reku Serpu, koja utie u Volgu u moskovskoj guberniji sreza Serbuhov. Reka Serpa i danas tee kroz zemlju Kozaka, a na zapadnoj strani Kaspijskog mora postoji i danas predeo zvan Serbanija, sa gradidem Beranska. Tamo je 1890-tih godina iveo Marko urakovid, kome je car Aleksandar Tredi poklonio imanje za steene zasluge, a njegov brat Filip sluio je kao telohranitelj Kralja Nikole.

Treda grana Srba, koja se na svom putu od Indije selila uz granice Kine, zaustavila se u dananjem Sibiru. Sauvani su podaci o njihovim vladaocima Banu Jani, Ranku, Cicanu, koje su zapisali Kinezi u svojoj hronici. U Kineskoj hronici pisalo je o caru Tani, koji je imao pet sinova, koji nakon oeve smrti izdele zemlju i time je potpuno oslabe. Kinezi su o caru Tani pisali legende. Dokaz da su Srbi iveli sa Kinezima vidi se iz nekih rei u kineskom jeziku koje su istovetne sa srpskim. Takve su: madri - mudri; knig - knjiga; slon - slon; raj - raj itd. Ova grupa Srba, koja ostavi ime Sirbiriji (Sibiriji) preko Urala usmerila se dalje ka Evropi. Ali i pre njihovog dolaska Srbi su se ved bili nastanili u predelima oko Baltikog mora.

Kako navodi Sima Lukin-Lazid, vedi narodi Evrope svoja porekla su vezivali za legende. Tako su Grke stvorili njihovi Bogovi na Olimpu, dok su Rimljani nastali od Romula, koga je othranila vuica. Srbi su, meutim, morali prepeaiti Aziju i Evropu i vekovno se boriti za opstanak. Na putu od Kine, preko Sibira, do Evrope, za ega im je trebalo desetine vekova, pali su pod ropstvo Huna. U svakom od tih ratova gotovo su bivali prepolovljeni. Srbima iz Sibirije pridruili su se Srbi iz Serbanije, pa su se seledi se na zapad jedni naselili oko reka Volge, Dona, Dnjepra i Dnjestra, dok su drugi zaposeli dananje oblasti Poljske i Galicije. Ta grupa Srba osnovala je tamonju dravu Belu Srbiju ili Bojku. Procene su da su se ta naseljavanja zbila 1.600 do 1.300 godina pre Hristovog roenja. Bela Srbija zauzimala je prostore izmeu Karpata i Visle. Oni koji su iveli po hrbatima, izmeu Karpata i dananje eke, nazvae se Hrvati (od rei hrbati) i kasnije osnovae svoju dravu Belu Hrvatsku, ali i dalje zadrae obiaje i jezik srpski. Rajid je pisao: " Srbi se naselie iznad Crnoga mora u Sarmaciji evropskoj i nastavahu u Velikoj Srbiji". I danas se severni sarmatski Srbi zovu Beli (Belorusi). Po grkom istoriaru Halkokondilu, Tribali (Ilirski Srbi) su doli u ove krajeve iza Dunava, dananjih predela Rusije, kraja koji se zove Sarmacija i to su ostaci srpskog ogranka koje se iselilo u Ilirik. I danas u Galiciji ivi malorusko pleme koje sebe naziva Bojki, isto kako su Srbi sebe zvali dok su iveli u Beloj Srbiji. Valtazar Bogiid za maloruse tvrdi da su najsliniji Srbima. On kae da u taj narod spadaju slavni donski i zaporoki Kozaci. A za dokaz navodi pesmu "Devojka Ruici", koja je toliko istovetna na srpskom i ukrajinskom da je oba naroda potpuno mogu razumeti na oba jezika.

Tredi ogranak Srba, seledi se na zapad i sever Evrope otisao je najdalje, du Baltikog mora i reke Labe, gde su pre 3.300 godina osnovali Baltiku Srbiju, koja je dopirala ak do Danske. Ona plemena koja su tada zaposela dananju eku i Nemaku osnovala su Veliku Srbiju. Stvorena je pre oko 2.700 godina. Ti Srbi prvi su se sukobili sa Germanima i dali im ime Nemci. Ti Srbi, opkoljeni sa svih strana, tokom vremena, iezli su gotovo sasvim izuzev maloga dela u Saksonskoj oblasti i to su Luiki Srbi, koji su i do danas sauvali svoj jezik i ime u Istonoj Nemakoj. Pre asimilacije Srbi su iveli u Pruskoj (Hanover i Brandenburg, tada Branibor). Raki je pisao da su pre Nemaca tu iveli Polabski Srbi: Ljutidi, Ratari i Moraani. Maretid i Raki, oba Hrvata, navode Srbe Rujance koji su pod pritiskom Nemaca najpre iselili u Makedoniju, a odatle ih je car Justinijan prebacio u Malu Aziju. Ovi Rujanci, baltiki polabski Srbi, bili su ugledan narod i imali su hram boga Svetovida u gradu Arkoni, imali su svoga cara i utvrene gradove. Nemci su ih zvali Ljutice, kao hrabre i estoke. Rimskogalski pisac Vibius Sekvester navodi da su u njegovo doba, pre vie od petnaest vekova, svi polabski Sloveni nazivali sebe Serbeti. U hronici sauvanoj u Minhenu citira se da su Srbi bili tako veliko carstvo da su od njih postali svi slovenski narodi. Raki i Maretid se slau o postanku slovenskih imena tek u estom veku nove ere. A Rimljani i Grci su jo preko dve hiljade godina na Baltikom moru nali narode Vende ili Srbe. Srpski istoriar Milo Milojevid kae: "Grupa Srba koja je od kitajske imperije dola preko Sibira u Evropu nastanila se u dananjoj Nemakoj, Francuskoj, Holandiji, a deo ak preao u Englesku, gde su iezli meu anglosaksoncima, ostavivi mnoga imena reka, sela i gradova isto srpskog jezikog porekla". Naeni su tragovi da su Srbi doprli ak do vedske, o emu svedoi zvanina titula vedskog kralja, u to vreme je bio zajedniki kralj vedski, norveki i vendski. Rus Gilferding i Nemac Helmhold piu da su Srbi u Baltikoj Srbiji imali svoga cara i to pre vie od tri hiljade godina, znai trinaest vekova pre Hristovog roenja. afarik ukazuje na

poreklo sadanjih Srba iz Velike Srbije (Sebrani spisi I-43), gde katoliki biskup Dubrava kae: "Srbi osvojie Gornju i Donju Luicu i uzee ime Luiani". Rajid opisuje borbe najsevernijih i najzapadnijih Srba sa Saksoncima, gde Saksoncima ubise 53.000 vojnika, a u drugom ratu ubie danskog kralja. Proslavljeni srpski vojskovoa bio je Zvjezdodrag, a zatim Beoslav, koji je ratovao sa Francuzima. Ti Srbi ratovali su i sa Karlom Velikim i unistili im 32.000 vojnika. Iza toga, borie se opet sa Dancima, gde pogibe kralj Danske i pobedie Srbi u Jitlandu. Tada doe do razdora meu Srbima, to ih je kotalo opstanka kao i uvek. Jedni Srbi pomagali su Franke, a drugi Saksonce i Dance. Kada su 772. godine Srbi ratovali zajedno sa Karlom Velikim protiv Saksonaca, Srbi Ljutidi prodrli su u Bodridke krajeve i opljakali ih. Karlo Veliki sa vojskom Srba Bodrida 789. godine pod vostvom kneza Vuana pree Labu u zemlju Ljutida, sve popali i opustoi i prisili vojvodu Ljutida na pokornost. Posle kneza Vuana doe knez Drako, a zatim knez Slavomir, koji su svi bili verni Karlu Velikom. Godine 808. Ljutidi udare na Bodride i popale im zemlju, a 812. Karlo Veliki zajedno sa Bodridima opet pokori Ljutide. Tokom tih dugih borbi nepotrebno su svi iskrvarili, da bi 30 godina kasnije, 840. godine sloili Ljutide i Bodride da zajedno udare na Ludovika i nanesu mu velike gubitke. Te borbe Srba i Saksonaca nastavljane su 927., pa 937., 955. i 1000. godine, nepotrebno se meusobno unistavajudi. Ratovi su nastavljani sve do kraja 12. veka, dok konano Nemci ne nastanie srpske opustoene zemlje i preivelo stanovnitvo germanizovae. Za istoriju ostade samo malo ostrvo Luikih Srba kao uspomena na stare vekove i slave. Nemac dr. A. Hefner, povodom serije "Traganje za korenima Srba" pie o potonulom gradu Vineti, kao nekada najvedem gradu Evrope, koji je bio ponos lepote i naziva ga "Atlantidom severa" i "Slovenskim Amsterdamom". I sada ribari nerado bacaju mree u tom delu Severnoga mora, jer im se ini da iz zelenih dubina dopiru zvuci crkvenih zvona i deiji pla, sa agorom ljudi na trgovima. Ceni se da danas ivi svega oko 300.000 Luikih Srba, a Nemci ih zovu Luianima ili Vendima. Oni sami za sebe govore da su Srbi. U Gornjoj Luici kau; "Sim Serb Srbin sam", a u Donjoj Luici kau: "Sam serpski - ja sam srpski". Imaju ak i svoju himnu "Hide Serbstvo nezhubljene - srpstvo jo nije izgubljeno".

Smrdu poslednjeg kneza Pribislava Srbi su izgubili svoju slobodu 1134. godine. U petnaestom veku varoi su im ved postale nemake, a sela u 18. veku. Tako je nestao jedan dobar narod, koji je tu iveo hilja***tstotina godina pre Nemaca.

ehoslovaci dovode svoje prvo postojanje od kralja Sama ili Samka, ili Svevlada, koji je u sedmom veku osnovao Moravsko carstvo. Francuski pisac Fredegar, savremenik Samkov, naziva Samka srpskim kraljem. On u svojoj hronici kae da je srodnik Samkov, knez Luikih Srba, Dervan presao na stranu Svevlada. Od ekog istoriara Polackog ostao je zapis da se za njihovo ime ulo tek dve stotine godina kasnije, kada su se organizovali kao narod u devetom veku sa moravskim carstvom koje je stvorio njihov vladar Svetopuk.

Razlozi srpske propasti, pored vojnike, su naivnost i dobrodudnost (boledivost) i hridanska vera. Srbi su dozvoljavali Jevrejima i Nemcima useljavanje u njihove krajeve i trgovinu, knezovi su ih primali na svoje

dvorove to ih je kotalo asimilacije. Srbi su od svih slovenskih naroda bili najodaniji svojoj veri i svom Bogu Svetovidu. To ukazuje da su Baltiki i Balkanski Srbi istog porekla. Srbi su jedini slovenski narod koji veruje u kudne zatitnike, svece i Krsne slave. Srpska re Slava potie od vedskih vremena a oznaava odavanje nejvedih poasti svecu zatitniku porodice i ognjita. Hiljadugodinji je obiaj da Samo Srbi Slavu Slave. A ini se da i to moe biti osnov za nastanak rei Sloven.

Dosta je napisano i o poreklu Nemaca od Pruskih Srba, emu se protive neki istoriari dok drugi to potenciraju. Slavni kancelar Oto Bizmark esto je priao u svom dnevniku da njegova baba nije znala ni jedne nemake rei vec samo sorabski (srpski). U 17. veku Lajbnic je rekao ruskom caru Petru Velikom: "Nae je poreklo isto, oba smo Sloveni", a za Lajbnica rektor Velike Srpske kole Neid kae: "On je edo junakog srpskog naroda, iji je jedan deo pre 12 vekova ostavio te krajeve i doselio se na Balkan". Naseljavanje Srba na Balkan

Pre tri hiljade godina, hiljadu godina pre Hrista, grana prastarog srpskog stabla koja se uputila ka jugu naselila je dananje predele Austrije, Kranjske, Hrvatske, Slovenije i Ugarske, gde su osnovali Panonsku Srbiju. Od Srba u Bojci jedno pleme nazvano, Spori ili Anti, seledi se proslo je pored Karpata i naselilo Daiju. Kasnije su preli Dunav i naselili Srem, Slavoniju, Hrvatsku do Siska, Podravinu i Zapadnu Ugarsku do Komornog, a na jug do Titela. Panonija se delila na gornju i donju Meziju (grki i rimski naziv za deo Srbije od Drine do Crnog mora), a Daija prostirala od Tise do Crnoga mora, june Ugarske, Banata i Rumunije. Zatim su naselili predele sadanje Srbije. Prema tome, Srbi u dananjoj postojbini nisu samo od sedmoga veka nove ere, ved od davno pre Hristovog roenja. To je rekapitulirao istoriar Stojan Bokovid u svojoj "Istoriji sveta" rekavi: "Po starini vremena na prvo mesto dolaze Srbi ili Anti, koji su tu stanovali davno pre roenja Hristovog i Sloveni u ovim krajevima su

Tek u tredem veku nove ere, rimski car Trojan naselio je u ovim krajevima svoje veterane koji su se izmeali sa Srbima. Od te meavine nastao je rumunski narod. Po Srbima Seberanima grad Turnu Severin je dobio ime. U Rumuniji su poznata srpska plemena Dragaani, Radovan, Gradite, Stanievci, Sokola. U petom veku nove ere, kan Bajan pozove Srbe na predaju, ali daki knez Dobrota to odbije. Bajan ih ostavi neko vreme na miru, ali neto kasnije padoe pod vlast Mongola, B'lgara. Otuda ovi Bugari nisu istoga porekla sa Bugarima srpsko-antskog porekla (slovenskog). Po Milojevidu, Bugari su se sukobili sa Srbima u Maloj Vlaskoj (dananji Banat). Srbi iz Daije irili su se prema Jadranskom moru i gde god su se naseljavali nailazili su na srpsko stanovnitvo, koje je u iste krajeve naseljeno jo pre Aleksandra Velikog. Bugari, tursko-mongolskog porekla bili su dobri ratnici i kao takvi pokorili Srbe u Daiji, dok su Bugari slovenskog porekla nazivali sebe Srbima i govorili staroslovenski. Od petog do devetog veka lepo su iveli sa Srbima, primali su srpski jezik i obiaje a zadravali bugarsko ime. Otuda i danas imaju srpska imena: Borisav, Vojin, Dragomir, Radomir itd. Istoriari su taj proces nazivali poslovljavanje. I francuski istoriar Leon Rousset pisao je 1882. godine da su Srbi i Bugari grane istovetnog starog srpskog naroda, a Car

Duan je sebe proglaavao carem Srba, Grka i Bugara. Maarski istoriar dr. Sentklaraj pisao je da su se oko 650. godine slovenska plemena naselila duz Tise, Save, Drave i Dunava. Raki za to stanovnitvo tvrdi da su to bili Srbi i Hrvati iz Bele Srbije. Tvrdi se da su se tim naseljavanjem Srbi sukobili sa Avarima, koje su isterali i nastanili Panoniju i Dalmaciju. Hrvati su se preteno preselili u Dalmaciju, dok su Srbi ostali u Panoniji. Sam Maretid pie da je predeo izmeu Drave, Save i Dunava bio srpski. Porfirogenet navodi da su i pre doseljavanja Avara u Panoniju tu iveli Srbi, koji su se nazivali Belim Srbima, a zemlju su zvali Bela Srbija. Konstantin Porfirogenet Slavoniju naziva Srpskom Slavonijom. A Gavrilo Vitkovid kae da su Ugarsku nastanjivali Srbi davno pre dolaska Maara. On kae da su Srbi takoe nastanjivali Srem, Banat i Baku u vreme doseljavanja Srba na Balkan u sedmom veku. Otuda se Srbi Bodridi smatraju praroditeljima dananjih Bavana i Banatskih Srba. Kada su Srbi pod Arsenijem arnojevidem doli, hiljadu godina kasnije, oni su u stvari doli u stare srpske krajeve. Krajem estoga veka Srbi iz Panonije kredu na zapad i zaposedaju Koruku, tajersku, Kranjsku, Istru i Furlaniju, sve do Tirola, o emu je pisao Raki i te krajeve nazivao Norik. A Nemci su to stanovnitvo nazivali Vendima. Srbi su bili zaposeli Dalmaciju pa je Papa Grgur pisao poslanicu nadbiskupu u Solinu o svojoj zabrinutosti zbog srpskog dopiranja i do Italije. Tragedija panonskih Srba poela je dolaskom Maara u devetom veku. Bio je to narod bez znanja zemljoradnje i trgovine i bez prosvete i kulture. U svoj jezik primili su neke srpske rei. Tako i ime Pesta potie od srpske rei Ped. Osniva Maarske drave bio je Vojko, a sin mu se zvao Marko i pripadali su pravoslavnoj veri. Kasnije mu je rimski papa dao ime Stefan (Istvan). Poznati maarski istoriar Petefi opisao je krunu Svetog Stefana raenu u istonjakom stilu i ispisanu dirilicom. Dirilicom je ispisan i nadgrobni spomenik Stefanov.

Tragedija po srpski narod nastavlja se vekovima. U 19. veku Austrija je povela otru kampanju protiv Junih slovena, na svakom mestu i na svim nivoima, proglaavajudi ih "niom rasom", to je imalo za posledicu stvaranja samouverenja kod germanskih zavojevaa i gubljenje samopouzdanja kod napadnutih Srba. Srbi, mada nekada najmnogobrojniji i miroljubivi narod, nisu uspevali da se odupru zavojevaima, Nemcima sa zapada, Tatarima sa istoka i Turcima sa juga. Sline sudbine po srpsko ivlje nastavljaju se i tokom najnovijih dogaanja. ak u enciklopediji Larus XX veka poruuje nam se da demo se spasiti samo kada se prekrstimo u katolianstvo i priznamo papu. Zlobne li katolike poruke?

Hrvat Raki, Rus Nestor i Poljak Surovjecki potvrdili su da su Srbi, Vendi, prastanovnici Evrope od poetka istorijske ere. Ne zna se sa sigurnodu koliko hiljada godina su postojali u Indiji pre seoba, a na dananjim terenima su preko tri hiljade godina. eh Dalimil je pisao: "Srbi su doli iz Azije, nastanili su Balkansko poluostrvo uz more pa sve do Rima". afarik ak nalazi Srbe u naim krajevima pre pet hiljada godina, znai tri hiljade godina pre Hristova roenja. On kae da su Srbi u ove krajeve doli 1.600 godina pre pojave Srba u Severnoj Evropi, a Mavro Orbini kae da su doli iz Skandinavije 1460 godina pre Hristova roenja.

Poznato je da su srpske vojvode ratovale sa Aleksandrom Velikim, da su predvodili Atiline Hune ka Rimu, a etiri stotine godina davali su najbolje vojskovoe turcima (Mahmud Paa Sokolovid, Sulejman Paa, Omer Paa Latas). Srpska slabost je to su pitom i pomirljiv narod i lako se asimiliraju. afarik Srbe tretira kao june evropljane. On kae da su Srbi doli iz Indije, preko june Azije, zaposeli Malu Aziju i Balkansko poluostrvo jo tri hiljade godina pre Hristova roenja. Kasnije dolazi do njihovog pomeranja do Rima, pa Lombardije i zatim u predele sadanjih slovenskih zemalja. Njihovo desno krilo nastanilo se preko Save i Dunava u Daiji i Panoniji. Ovim Srbima, mnogo kasnije dolaze Srbi sa severa od Baltika i Labe. Po Bonfiniju do pomeranja severnih Srba ka jugu dolo je usled njihovog potiskivanja od strane skandinavskih naroda. Dolaskom na Balkan oni su se sjedinili sa svojim sunarodnicima. Otuda je i Grk Halkokondil za Srbe rekao da su najstariji i najvedi narod na svetu. Mavro Orbini takoe spominje da su Srbi gospodarili Azijom.

Srbi su na Balkanu primali hridanstvo jo u doba Hristovo direktno od Svetog Pavla. Rosijskij Sinopsis citira da je Sveti Pavle poslao svoga uenika Andronika u Panoniju i Ilirik da krsti Slovene, a to su bili potonji Srbi. Srpski istoriari vladika Ruiid, Milojevid i Sredkovid dokazuju da su te Srbe pokrstavali direktni Hristovi apostoli Pavle, Timotije, Andreja, Luka i Tadija, da su osnovali Panonsku episkopiju, a panonski episkop uestovao je na prvom saboru u prvom veku u Sirmijumu. To je bio lino Andronik uenik Svetog Pavla. Zato ruski letopisac Nestor pie da su Srbi seledi se u sedmom veku iz Bojke u Ugarsku, Srbiju, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Crnu Goru i Albaniju, doli ne u novu ved u staru postojbinu, odakle su ih nekada potisnuli Kelti i Rimljani. Godine 520. prve godi