93
Srpska narodna poezija SADRŽAJ Stojan Subotin: Adam Mickjevič i naša narodna poezija NAPOMENA Predavanje XV ... Srbi, njihova vlast. — Bela Uroš. — Nemanjići. — Stefan Dušan. — Srpsko carstvo. Utorak, 16 februara 1841 Predavanje XVI Srbi. — Stefan (Dušan); carstvo Grka i Tribala. — Srpski car Lazar. — Porobljavanje Srba od Turaka. — Ivan Kapistran propoveda krstaški pohod radi oslobođenja Srbije. — Neslaganje u pretstavljanju istorije Srbije između vizantiskih pisaca i srpskih pesnika. — Srpska mitologija. — Poema o ženidbi cara Lazara. — Pesnička legenda o svecima. — Karakter srpske poezije. — Srpski rapsodi. — Vukova književna otkrića. Petak, 19 februara 1841 Predavanje XVII Srpska poezija. — Legenda o zidanju Ravanice. — Odlomci poeme o boju na Kosovu Polju. — Epopeja paganska i epopeja srpska. — Srpski jezik. — Glagol; njegovo značenje u svim jezicima. — Srpske epohe: junačka, romansna i pesnička. — Kraljević Marko i Kralj Artur. Petak, 26 februar 1841 Predavanje XVIII Uzroci propasti podunavskih Slovena. — ... Mitološka ličnost (Kraljevića) Marka samo je oličenje istorije Srbije. — Poema o ženidbi Ivanovog sina. — Crna Gora i Crnogorci; njihovi običaji, pravo, brakovi. Utorak, 2 marta 1841 Predavanje XIX Nekoliko pojedinosti o kućnim običajima Slovena. — Pravi karakter epopeje. — Vrsta odnosa Slovena sa zapadnim i istočnim zemljama. — Šta je Venecija

Srpska Narodna Poezija

Embed Size (px)

DESCRIPTION

poetika

Citation preview

Srpska narodna poezija

Srpska narodna poezijaSADRAJ

Stojan Subotin: Adam Mickjevi i naa narodna poezija

NAPOMENA

Predavanje XV

... Srbi, njihova vlast. Bela Uro. Nemanjii. Stefan Duan. Srpsko carstvo. Utorak, 16 februara 1841

Predavanje XVI

Srbi. Stefan (Duan); carstvo Grka i Tribala. Srpski car Lazar. Porobljavanje Srba od Turaka. Ivan Kapistran propoveda krstaki pohod radi osloboenja Srbije. Neslaganje u pretstavljanju istorije Srbije izmeu vizantiskih pisaca i srpskih pesnika. Srpska mitologija. Poema o enidbi cara Lazara. Pesnika legenda o svecima. Karakter srpske poezije. Srpski rapsodi. Vukova knjievna otkria. Petak, 19 februara 1841

Predavanje XVII

Srpska poezija. Legenda o zidanju Ravanice. Odlomci poeme o boju na Kosovu Polju. Epopeja paganska i epopeja srpska. Srpski jezik. Glagol; njegovo znaenje u svim jezicima. Srpske epohe: junaka, romansna i pesnika. Kraljevi Marko i Kralj Artur. Petak, 26 februar 1841

Predavanje XVIII

Uzroci propasti podunavskih Slovena. ... Mitoloka linost (Kraljevia) Marka samo je olienje istorije Srbije. Poema o enidbi Ivanovog sina. Crna Gora i Crnogorci; njihovi obiaji, pravo, brakovi. Utorak, 2 marta 1841

Predavanje XIX

Nekoliko pojedinosti o kunim obiajima Slovena. Pravi karakter epopeje. Vrsta odnosa Slovena sa zapadnim i istonim zemljama. ta je Venecija bila za Slovene. Ivan Crnojevi. Poema enidba Maksima Crnojevia. Petak, 5 marta 1841

Predavanje XX

Porodina oseanja kod Slovena. Pobratimstvo. Srpski pesniki romani. Basne (slovenske). Utorak, 9 marta 1841

Predavanje XXI

Verenica Kraljevia Marka i venecijanski dud. Srpske pesme; kako su nastajale. Hasanaginica. Vuk na dvoru kneza Miloa; na koji nain je sakupio svoju zbirku. Jo nekoliko rei o Crnoj Gori. Petak, 12 marta 1841

Predavanje XXII

Razna tumaenja srpske poezije. ... Petak, 19 marta 1841

Adam Mickjevi i naa narodna poezija

Kada se usled sve veeg znaaja i uloge Slovena u svetskoj kulturi i politici u Francuskoj poelo misliti o osnivanju slavistike katedre na Francuskom Koleu u Parizu, ondanji ministar prosvete, filozof Viktor Kuzen, posluavi savet svojih i Mickjevievih zajednikih prijatelja Pola Fuea i Leona Foea, ponudio je mesto profesora velikom poljskom pesniku.

Adam Mickjevi se u to vreme nalazio u Lozani gde je imao obezbeen ivot i poloaj profesora klasinih knjievnosti na Lozanskom univerzitetu. U svome pismu od 10 aprila 1840 g. Kuzen mu alje predlog da se primi dunosti profesora slovenske knjievnosti na Francuskom Koleu i zahteva da u sluaju, pristanka sa Katedre govori samo o nauci i knjievnosti istiui pritom da e ve samo njegovo prisustvo na tom mestu biti od velikog politikog znaaja. Odgovarajui mu Mickjevi se slae sa njim da karakter takve katedre (...) moe biti samo isto literarni. Odluujui se da primi ponuenu mu dunost, Mickjevi se najmanje rukovodio linim interesima. U to vreme je u Lozani imao mnogo bolje uslove od onih koji su mu nueni u Parizu. Meutim, postojala je opasnost da ta Katedra, ukoliko je Mickjevi odbije, padne u ruke nekom Nemcu ili Rusu, koji nisu bili naklonjeni Poljacima i poljskoj stvari, i to je odluilo. U svojim pismima Juzefu Bohdanu Zaljeskom, Adamu artoriskom i Ignaciju Domejku, Mickjevi to stalno istie kao glavni razlog to je prihvatio ponudu.

Po struci klasini filolog, a po pozivu pesnik-romantiar, Mickjevi nije imao dovoljno pravog slavistikog obrazovanja. U toj oblasti on je do toga vremena vie bio amater. Istina u svom pismu Viktoru Kuzenu od 16 avgusta 1840 g. on pie: Bie mi milo da se ponovo prihvatim studija, kojima sam posvetio jedan deo svoga ivota i koje nikada nisu prestajale da me interesuju. Ali njegova predavanja, njegove koncepcije i tumaenja pojedinih problema, kao i nepoznavanje celokupnog knjievnog stvaralatva Slovena, govore da to njegovo bavljenje problemima slovenskih knjievnosti, kulture i istorije nije bilo ni sistematsko ni zasnovano na naunim osnovama, iako je bilo veliko po obimu.

Piui kasnije o tim predavanjima Mickjevi i sam priznaje tu injenicu. U svom predgovoru prvom izdanju svojih predavanja on kae:

Lien uglavnom mogunosti, da se koristim istoriskim dokumentima, morao sam poinjati sa jedinim sredstvom koje sam imao sa uspomenama. to sam osetio i zapazio za vreme svoga boravka u raznim slovenskim zemljama, to sam zapamtio od mojih ranijih radova na njihovoj istoriji i literaturi, a naroito ono, to je u mene ulo od duha koji sada oivljuje te narode to sam delio sa svojim sluaocima. Kurs literature na Francuskom Koleu pre ima za cilj objanjavanje rezultata do kojih je nauka dola nego produbljivanje pojedinosti. Meu sluaocima Francuskog Kolea ima i takvih koji pojedinosti znaju isto tako dobro kao i profesor i koje nije mogue uiti kao studente. Moji sluaoci u znatnom broju bili su Sloveni. Sve te injenice imale su velikog uticaja na spoljanji oblik mojih predavanja.

Kadgod je trebalo da govorim svojim sluaocima, izlazio sam bez pripremljenog govora, a esto ak i bez ikakve napisane beleke. Pokrenuti predmet esto me je vodio do toga da sam se udubljivao u samu sr knjievnih i filozofskih problema u vezi sa njim i improvizujui izlagao sam rezultate svojih ranijih prouavanja, kao i svoja najdublja oseanja.

Mickjevi nije bio knjievni istoriar onakvog tipa kakav je bio afarik u svojoj poznatoj Istoriji slovenskih jezika i knjievnosti (objavljenoj 1826 g.) koja je donosila uglavnom bio i bibliografske podatke i pretstavljala samo savesnu kompilaciju ve postojeih istorija pojedinih slovenskih knjievnosti. Meutim, u poreenju sa tom suvoparnom knjigom, Mickjevi stoji mnogo vie po svojoj smelosti shvatanja predmeta. Dajui iroke slike kulturnog i knjievnog ivota slovenskih naroda u pojedinim epohama, istiui stalno vezu izmeu knjievnosti i drutveno-politikog ivota, trudei se da protumai bitne osobine duha slovenskih naroda, Mickjevi je dao prvi pokuaj uporedne istorije slovenskih naroda i njenu sintezu. Ne ulazimo ovde u to koliko je ta sinteza bila tana, mnoge od njegovih teza su davno oborene, neke nisu bile tane ni onda kada ih je on sa katedre popularisao, ali izvesni njegovi sudovi ostali su i do danas. To su pre svega njegove primedbe o Slovu o Igorevu vojevanju, o Mikolaju Reju, Janu Kohanovskom, Hrizostomu Pasku, Antonjiju Malevskom, Aleksandru Pukinu, Neboanskoj komediji Zigmunta Krasinjskog i, ono to nas ovde najvie interesuje, o naoj narodnoj poeziji.

Predajui slovenske knjievnosti Adam Mickjevi je, iako neposredno nije govorio o politici i aktuelnim problemima slovenskog sveta, uvek istupao kao pretstavnik poljskog naroda i naprednog Slovenstva. Na svoju katedru gledao je kao na vanu poziciju u borbi za drutveno i politiko osloboenje slovenskih naroda. Od samog poetka otrica njegovih predavanja bila je uperena protiv carskog despotizma i nacionalnog ugnjetavanja slovenskih naroda u ijoj je dalekoj prolosti traio tradicije naprednosti i demokratizma. Smisao istorije slovenskih naroda bio je borba za napredak, a nosilac tih tenji bio je narod. Tako je, predajui srpsku narodnu poeziju, Mickjevi isticao da su Srbi sauvali svoju nacionalnost ba zahvaljujui narodu. Od polovine 1841 g. Mickjevi sve vie tone u misticizam, a jedine stranice njegovih predavanja o nama posveene su Tragediji Obili Sime Milutinovia-Sarajlije.

Poinjui svoja predavanja, veliki pesnik u jednom pismu svom prijatelju Juzefu Bohdanu Zaljeskom, pisanom 26 decembra 1840 g., kae: Svaka lekcija je kao bitka, bog jedini zna kako e uspeti. Stari vojnik Juzef zna moda najbolje moja oseanja u takvim prilikama... A nekoliko dana po zavretku svojih predavanja o naoj narodnoj poeziji Mickjevi, u pismu bratu Franieku od 23 marta 1841 g., pie o svojim predavanjima sledee: Treba priati Francuzima o naim knjievnostima, o kojima oni nita ne znaju, i truditi se da im ne bude dosadno, jer oni dolaze samo iz radoznalosti [na] Francuski Kole, u kome drim svoja predavanja, visoka je kola samo za amatersku publiku. Uenika zapravo nema... Sa svim onim to smo ve ranije rekli, ovo je dovoljno da nam da osnovnu pretstavu o razlozima koji su naveli Mickjevia da ba na onaj nain, na koji je to uinio, postavi i razmatra problem nae narodne poezije.

Postoji verovatnoa da se Mickjevi mogao upoznati sa naom narodnom poezijom prilino rano, jo u Litvi, ali pouzdani dokazi za to do danas jo nisu naeni. Meutim pravo, ozbiljnije interesovanje velikog pesnika za nau narodnu poeziju datira tek iz vremena njegovog boravka u izgnanstvu u Rusiji. Tamo, u krugu knjievnika oko Pukina, Mickjevi se prvi put ozbiljnije zainteresovao za nae narodne pesme. U razgovorima o njima nesumnjivo najvie mu je mogao dati veliki ruski pesnik, koji je u to vreme po svom poznavanju nae poezije bio daleko ispred velikog Poljaka. U Rusiji se Mickjevi upoznao i sa Merimeovom mistifikacijom i, ne sumnjajui u autentinost tih pesama, ak je i preveo jednu od njih (Morlak u Veneciji). Razgovori dva velika slovenska pesnika o naoj narodnoj poeziji verovatno su voeni u vie navrata. Posle tih prvih obavetenja, sledea je Mickjevi mogao dobiti na poetku svog emigrantskog puta, u ekoj, Nemakoj i Francuskoj, zemljama preko kojih je vodio put nae narodne poezije u njegovu zemlju. To je uglavnom sve to se zna o njegovom interesovanju za nau narodnu poeziju do 1840 g. Te godine, primivi katedru na Francuskom Koleu, pesnikovo interesovanje za srpsku narodnu pesmu, to je i sasvim razumljivo, naglo raste. Ve krajem 1840 g. Mickjevi poinje da skuplja prevode i originale naih narodnih pesama, kao i rasprave o njima, i ubrzo, u njegovoj biblioteci se nalaze, Vukov renik i prva etiri toma narodnih pesama, Grimov prevod Vukove Male gramatike srpskog jezika, prevodi naih narodnih pesama Vojarove, Talfijeve, Bauringa i dr. Moe se bez preterivanja rei da je Mickjevi, poinjui svoja predavanja o naoj narodnoj poeziji, uglavnom prilino dobro poznavao najvaniju literaturu o njoj. U svojim predavanjima on se u prvom redu sluio originalom, ispomaui se nemakim, a u manjoj meri i francuskim prevodom. Obraajui panju prvenstveno sadraju pesama, veliki pesnik je ponekad sam davao ili menjao naslove pesama. Govorei o njima on je usvojio Vukovu podelu na epske i lirske, odn. junake i enske pesme, ali je u sredinu izmeu njih stavio jo i, kako ga je on nazvao, romansni ciklus i fantastine pesme.

Poinjui kraim pregledom srpske istorije, Mickjevi je odmah preao na Kosovski ciklus. Tom prilikom je prvi u istoriji prouavanja naih narodnih pesama pokuao da, slaui pesme po odreenom redu, stvori neku epsku celinu, istiui pritom (nasuprot Fateru i Grimu) da kod Srba ne samo da nije nikad bilo pravog epa, nego da ga nije moglo ni biti. Po tom Mickjevievom planu pokuali su kasnije da sastave Kosovsku epopeju Medo Puci (na italijanskom jeziku), Francuz DAvril (na francuskom) i najzad Stojan Novakovi. Govorei o Kosovskom ciklusu, Mickjevi prvi od svih koji su se bavili naom narodnom poezijom pravi poreenja izmeu Homera i nje. On to ne ini na naunoj osnovi i u svom pesnikom oduevljenju i zanosu ponekad u naoj narodnoj poeziji vidi u poreenju sa Ilijadom i Odisejom i slinosti koje stvarno ne postoje. Dajui analizu skoro svih pesama Kosovskog ciklusa, Mickjevi kae da je posle propasti srpske drave u njima ponovo oivela njena istorija. Govorei o srpskom jeziku, on ga istie kao najharmoniniji i najmuzikalniji od svih slovenskih dijalekata. Bila je to u ono vreme znaajna podrka Vuku u njegovoj tekoj borbi za na narodni jezik. Sve ostale junake pesme Mickjevi stavlja u takozvani romansni ciklus, koji opeva junaka dela i doivljaje. Govorei o Kraljeviu Marku, on ga uporeuje sa Arturom Bretonskim i daje niz veoma interesantnih tumaenja, a kao najvredniju pesmu iz tog ciklusa istie enidbu Maksima Crnojevia. Analizujui je, on daje niz podataka iz istorije politikog i drutvenog ivota Crnogoraca.

Svoja predavanja o naoj narodnoj poeziji veliki pesnik je zavrio analizom lirskih pesama. Za te pesme on kae: Nema niega privlanijeg od stila tih pesama, on nadviava ak i pravilnost i izrazitost epskog stila. To je vrhunac savrenstva koji je mogao da dosegne slovenski stil.

Na kraju Mickjevi daje svojim sluaocima obavetenja o Vukovom skupljakom radu, o tekoama sa kojima se borio, kao i o prevodima srpske narodne poezije.

Odnos velikog poljskog pesnika prema srpskoj narodnoj poeziji bio je pun razumevanja, simpatije pa ak i entuzijazma. Uporeujui tu poeziju sa ostalim slovenskim, on izrie veru da e ona postati najvea knjievna slava Slovena.

Niko ko se dotada bavio naom narodnom poezijom nije o njoj izrekao toliko pohvalnih sudova kao ovaj pesnik. Ti sudovi su esto puta preterani, esto su romantiarski obojeni i netani, ali ih ima dosta i dubokih i tanih koji su ostali do danas. U njegovom navoenju injenica i njegovim koncepcijama ima mnogo netanosti, ali kad se uzme u obzir da su njegova nauna sredstva bila vrlo ograniena, da je srpski jezik uio tek u toku samih svojih predavanja i da nije imao kome da se obraa za savet i strunu pomo, to to je on dao u svojim predavanjima oznaava znaajan doprinos poecima slavistike.

Njegova predavanja sluana su s panjom i simpatijama. O njima se mnogo i govorilo i pisalo, prevoena su na nemaki, talijanski, ruski i poljski jezik. Mnogi poznati francuski knjievnici toga vremena poseivali su ta predavanja. Ona su izazvala interes i kod nas, i ve 1843 i 1844 g. Podunavka je donela poetak njegovih predavanja o naoj narodnoj poeziji. Prevod je nainjen prema nemakom izdanju, a prevodilac je bio verovatno Lazar Poti. Taj isti deo preveo je, takoe s nemakog, i objavio u Bakoj vili za 1844 i 1845 g. i d-r Petar Jovanovi. Godine 1845 preveo je i Todor Pavlovi u Srbskom narodnom listu jedan odlomak iz njegovih predavanja, a 1848 g. jedan odlomak objavio je i Aleksandar Andri u svom Zimzelenu. Veliki poljski pesnik bio je u to vreme i poznat i cenjen naroito meu naim omladincima. Kolika je bila njegova popularnost i ugled u Srbiji u to vreme, svedoe pisma politikog agenta kneza Adama artoriskog u Srbiji Ludvika Zvjerkovskog-Lenoara. U pismu od 14 oktobra 1842 g. upuenom knezu artoriskom on pie: Neka Ad. Mi neto rekne (o Srbiji) i njegova javna predavanja takoe, a u pismu od 17 decembra on konkretizuje srpske elje: Danas ima mnogo stvari da se radi i rade se. Tako sam zamoljen da Mickjevi propie plan narodnog vaspitanja i to on rekne, to e se sluati i biti prilagoeno potrebama i mogunostima izvoenja... Nekoliko dana kasnije, u pismu od 24. XII, Lenoar dalje pouruje: Tako ti boga, alji to moe od Mickjevievog kursa, jer je to za Srbiju i za nas ovde (...) Plan vaspitanja sastavljen od bilo koga, ali potpisan od Mickjevia.

Mickjevieva predavanja o srpskoj narodnoj poeziji u celini nisu do danas bila prevoena kod nas, a to smo mu duni vie od sto godina. U vreme kada se Vuk, sam i velik, borio da toj, u svojoj otadbini od kolovanih ljudi prezrenoj i preziranoj, poeziji obezbedi mesto koje joj pripada, u jednoj od najkulturnijih zemalja sveta, jedan od najveih pesnika oveanstva Poljak Adam Mickjevi zaloio je za tu poeziju i svoj autoritet i slavu i oduevljenje pesnika. Neka ovaj prevod izdat povodom stogodinjice njegove smrti bude vraanje jednog malog dela onog ogromnog duga koji mu mi Srbi jo ni do danas nismo vratili.

Stojan Subotin

Napomena

Ova predavanja prevedena su sa najnovijeg poljskog prevoda Mickjevievih predavanja (Wydanie Narodowe Dziel Adama Mickiewicza, tom VIII, Krakuw, 1952) L. Ploevskog, koji je ujedno i najpotpuniji i najbolji tekst, rekonstruisan na osnovu pesnikovih i stenografskih beleaka, kao i ranijih francuskih i poljskih izdanja kursa. U predgovoru su ve pomenute izvesne mane i nedostaci Mickjevievih predavanja, te ih ovde ne istiemo ponovo.

U predavanjima XV, XVII i XVIII izvrili smo minimalna skraivanja autorovog teksta i to samo na mestima gde on svojim sluaocima izlae istoriju Junih Slovena, to za nau italaku publiku, smatramo, nije od interesa. Ta mesta u tekstu oznaena su redom crtica ( ).

Prilikom prevoenja zadravali smo u tekstu one izraze i naslove pesama koje je upotrebio sam pesnik, iako su u narodnim pesmama oni ponekad drukiji. Pesme smo citirali po najnovijem izdanju Vukovih zbirki (Beograd, Prosveta 195354 g.), a na izvesnim mestima smo, kad se radilo o kraim citatima, koje je, kako je poznato, Mickjevi navodio po pamenju, ostavili onako kako je pesnik to rekao. Uinili smo to zato da bi stvorili to pravilniju i to taniju pretstavu o pesnikovim predavanjima koja, i ovakva kakva su, sa svim svojim manama, imaju veliku vrednost, i da bi ostali verni pesnikovom tekstu.

S. S.

Predavanje XV

... Srbi, njihova vlast. Bela Uro. Nemanjii. Stefan Duan. Srpsko carstvo.

Utorak, 16 februara 1841

Gospodo!

Preimo sada na drugu stranu Karpata i bacimo pogled na knjievnost Bugara, a pre svega Srba.

Zemlje obuhvaene rimskom vlau, pod optim nazivom provincija Ilirije i Mezije, od pradavnih vremena bile su naseljene Slovenima. Najezda varvara esto ih je potiskivala iz ravnice u brda i na mnogim mestima unitavala trag njihovog imena. Ipak, iako su bili pomeani sa doljacima i ugnjeteni od njih, esto im je polazilo za rukom da zbace jaram. Tako su prvo izmeu 637 i 640 godine Hrvati pobili svoje ugnjetae Avare, tako su kasnije Srbi izrasli u veliku silu posle pada bugarske moi.

Otprilike u to vreme doli su u podunavske predele Srbi i naselili se izmeu Save i Dunava. Ipak vreme njihovog dolaska nije poznato. ak je veoma mogue da je nekoliko slovenskih naseobina tamo postojalo od pradavnih vremena. Prvi pomen o Srbima, Slovenima, kao o nezavisnom narodu nalazi se kod istoriara Justinijanovog vremena. Uitelj cara Justinijana, Teofil, koji je napisao istoriju svoga vaspitanika, govori da je i sam car poreklom bio Sloven, to potvruje drevnost slovenskih naseobina u Grkoj. Slavni car Justinijan rodio se u jednom gradu brdovite Makedonije, a otac mu se po Teofilu zvao Istok, hteo po tome piscu znai oriens; i doista, taj izraz i do danas ima to znaenje kod Slovena. On sam se nazivao Upravda i svoje ime je preveo na latinski nazivajui se Justinijan. Imena njegove majke i sestre takoe su slovenska. Kasnije su carevi Vasilije i Mihailo takoe bili slovenskog porekla.

Srbi, im su se smestili izmeu Save i Dunava, doli su u dodir sa Grcima. Njima su upravljale stareine koje su nazivali upanima. Grci su ipak uspeli da proire svoju vlast nad tim upanima. Oni su postavljali i velikog upana, kneza, koga su Srbi retko sluali. U 1120 godini (veliki) upan je Uro koga smatraju za praoca slavne dinastije Nemanjia; posle toga vladara za velikog upana, uz pomo istonog cara, proglaen je neki Stevan Nemanja. On je imao tri sina od kojih je najstariji postao njegov naslednik. Mlai, posveen manastirskom ivotu i proslavljen kao apostol, episkop, pisac i iritelj prosvete u toj zemlji, poznat je pod imenom svetoga Save.

Posle ta dva Uroa dinastija se razdvaja na nekoliko grana i dalje sledi istorija borbi, vrlo slina istoriji zemalja slovenskog severa. Kneevi primaju razne religije, latinske ili grke; ali u njima nema paganskih elemenata kao kod severnih Slovena. Oni trae potporu u Rimu i Carigradu. Ponekad ak kraljevi bivaju miropomazani prvo od pape, a kasnije i od patrijarha, da bi imali oba faktora moi. U toj istoriji vidimo same zloine: eno otac alje u smrt sina, da bi ostao vladar; eno sin nareuje da se iskopaju oi roenom ocu; brat ubija brata da bi sam ostao na vlasti. Jednom reju, oni podravaju politike obiaje Carigrada i ta istorija je u neku ruku odraz istorije istonog carstva. Takvi su graanski ratovi svaki as razdirali Srbiju. Najzad u XIV veku Duan Silni ujedinjuje pod svojim ezlom sve kneevine i postaje pokrovitelj Dubrovnika. On vlada Makedonijom, Ilirijom i Srbijom. Vodi rat sa grkim carem i neko vreme misli da postane car, ak je bio uzeo naziv cara Grka i Tribala. Ali taj Duan, oceubica, nije uspeo da obezbedi presto svojoj porodici; posle njegove smrti njegov maloletni sin bio je zbaen, a srpsko carstvo, koje je za kratko vreme zasjalo, unitili su Turci.

Istorija roda Nemanjia poevi od Uroa, nesumnjivo velikog kralja, veoma nalik na kralja Kruka sa ostrva Rugije, pa sve do smrti poslednjeg potomka roda, maloletnog Uroa ini poetski ciklus, koji opevaju svi srpski bardi. Zato se treba upoznati sa tom istorijom, a naroito sa srpsko-turskim odnosima i sa borbom Srba i Murata, predmetom srpske poezije.

Predavanje XVI

Srbi. Stefan (Duan); carstvo Grka i Tribala. Srpski car Lazar. Porobljavanje Srba od Turaka. Ivan Kapistran propoveda krstaki pohod radi osloboenja Srbije. Neslaganje u pretstavljanju istorije Srbije izmeu vizantiskih pisaca i srpskih pesnika. Srpska mitologija. Poema o enidbi cara Lazara. Pesnika legenda o svecima. Karakter srpske poezije. Srpski rapsodi. Vukova knjievna otkria.

Petak, 19 februara 1841

Gospodo!

Svi najinteresantniji dogaaji u istoriji podunavskih Slovena povezani su sa istorijom dinastije Nemanjia, jedine dinastije koja je sauvala nezavisnost u toku XI, XII i XIII, sve do XIV veka. Jer bugarsko kraljevstvo propalo je ve u poetku HI veka. Maari su u to vreme sauvali svoju uralsku narodnost i nisu se pomeali sa Slovenima. Crnogorska plemena kao i primorski gradovi istina zasluuju da budu posebno pomenuti, ali nisu imali velikog politikog uticaja. U to vreme jedino su srpski carevi pretstavljali Slovene u podunavskim zemljama.

Najmoniji od tih careva, Stefan (Duan), oceubica, bio je vaspitan u Carigradu. Njegova je namera bila da organizuje slovensku dravu po ugledu na vizantisku. Trudio se da stvori hijerarhiju vlasti a na dvoru da uvede strogu etikeciju. Od zapada je primio neke institucije, naprimer viteke redove; tako je osnovao red svetoga Stefana. Vodio je brigu o trgovini primorskih gradova i dao velike privilegije gradu Dubrovniku. Najzad, uzeo je titulu cara Grka i Tribala i matao o osvajanju Carigrada, ali nije mogao da ostvari sve svoje namere, jer je umro 1358 godine. Umirui ostavio je maloletnog sina i veliku dravu, podeljenu na mnogo provincija, jer je svoje vojvode bio obdario titulama kraljeva. Dao im je pravo da nose skerletnu obuu, to je bio znak udeone vlasti. Vojvode, meutim, im dobie to pravo, nisu, kako su govorili, hteli da dozvole da ih izuju. Car nije mogao da ih natera na poslunost. Najmoniji od tih vojvoda bili su: gospodar makedonskih zemalja Jug, kralj Vukain koji je upravljao severnim delom srpskog carstva, i knez Lazar, knez (Sirmijuma), kneevstva sada prisajedinjenog Ugarskom kraljevstvu. Ta tri vladara vodila su meu sobom borbe i odrekla poslunost carici-udovi, koja je ivela u Vukainovim posedima. Najzad Vukain je ubio svog zakonitog vladara, Stefanovog sina. Na taj nain 1366 godine ugasila se dinastija Nemanjia.

Za vreme tih nesuglasica Turci su prvi put stupili na evropsko tle. Vizantiski carevi, nemajui drugog naina da odbrane dravu, pozivali su ve odavna upomo druge narode. Najpre su pozvali Srbe, a zatim i Bugare; na kraju su nainili ogromnu greku pozivajui Turke i otvarajui im luke. Kao vlasnici tada jedine flote koja je postojala u Evropi, mogli su lako odbiti Turke, ali nisu predviali opasnost, imali su pouzdanja u mo zidova Carigrada. Nije im ilo u glavu da bi varvari mogli osvojiti takav grad. Zar bi se konjanike horde usudile da juriaju na ogromni, savreno utvreni grad koji je posedovao mnogobrojno stanovnitvo i dobro izvebanu vojsku. U tom pogubnom pouzdanju grki carevi su predali Turcima kljueve carstva, a kasnije su morali da pozivaju upomo Srbe. Srpske voe, Jug, Lazar i Vukain, dovele su silnu vojsku, ali Murat, vetiji i imajui bolju armiju, prepreio im je put nedaleko od Tenara i potukao ih skoro do nogu. Jug i Vukain su poginuli na bojitu. Samo je Lazar ostao iv i kasnije je bio izabran za srpskog kneza, jer su srpski vladari u to vreme ostavili carsku titulu. Meutim, Murat se, uredivi svoje poslove u Aziji, posle osamnaest godina, ponovo iskrcao u Evropi i zatraio hara od Srba.

Car Lazar, razasla na sve strane poslanike s molbom za pomo. Ugarski kralj, koji je bio u nekom sukobu sa Srbijom, ostao je pasivni posmatra borbe. Poljska je bila suvie daleko i do toga, vremena nije istupala na pozornicu u tamonjim krajevima; na njoj e se ona pojaviti tek dvadesetak godina kasnije. Najzad car Lazar, upuen na taj nain na sopstvene snage, skupivi odrede Albanaca, Bugara i Srba prihvata boj. Ali meu vojvode se bee uvukla nesloga. Dva careva zeta, Milo i Vuk, najhrabriji i najmoniji srpski velikai, uzajamno su se mrzeli, jo vie podbadani od ena, koje se nisu trpele. Vuk zaslepljen mrnjom tajno se sporazumeo sa Turcima i spremao izdaju. Hteo je da okleveta svoga otora, junakog Miloa, optuujui ga da hoe da izda Srbe. Milo, ogoren kneevim prekorima, nije uopte odgovarao, nego je u noi ostavio vojsku, uvukao se u turski logor i kad je bio puten pred sultana zario je ovome no u utrobu. Pobio je jo mnogo Turaka, ali je najzad i sam bio iseen zajedno sa jo dva prijatelja. Meutim njegovo uzvieno junatvo nije moglo da spase srpsku vojsku; prvo su se Miloeve ete, ne znajui uopte njegove namere, poplaene i potitene glasovima o njegovoj tobonjoj izdaji borile kolebljivo, a onda je Vuk u odlunom trenutku povukao svoju vojsku. Lazar je, ostavi na taj nain sam, posle dugog boja, kada je konj poginuo pod njim, pao u ruke Turcima i bio pogubljen.

Istoriari na razne naine pretstavljaju njegovu smrt; od svih hroniara najvie se u tom pogledu moe verovati poljskom hroniaru, poznatom pod imenom Poljaka janiara, koji je kao janiar sigurno bio oevidac tih dogaaja. On pria da je sultan Bajazit, sin sultana Murata koga su Srbi ubili, naredio da se car Lazar dovede pred trup njegovog oca i brata, koji je takoe poginuo u bici, i zapitao ga groznim glasom: Kako si smeo da se usudi na to? Lazar mu na to odvrati: A kako ste se tvoj otac i ti smeli usuditi da napadnete na srpsko kraljevstvo. Lazarev verni sluga, jedan od njegovih vojvoda, zarobljen kao i on, preklinjao ga je da u svojim odgovorima bude umereniji: Care Lazare, ree zar je tvoja glava kao vrbovo stablo? Zar misli da e jednom otseena, ponovo izrasti? Ali Lazar je ostao nesavitljiv. Rekao je ak Bajazitu da bi ga, kad bi imao kod sebe ono to mu je nedostajalo, poloio pored oca i brata. Sultan naredi da mu se otsee glava. Vojvoda klee, rairi svoju odeu da u nju primi kraljevsku glavu i ree: Zakleo sam se da e moja glava leati pored glave moga gospodara. I sagnuvi se, primi udar jatagana, posle kojega njegova glava pade kraj Lazareve.

Takva je bila smrt poslednjeg srpskog cara. Posle njegove smrti sultan Bajazit dao je u leno komadi srpskog kraljevstva Lazarevom sinu Stefanu, a nekoliko drugih kneevina izdajici Vuku Brankoviu i njegovim sinovima. Borba izmeu dva roda od kojih je jedan stao na stranu Turaka, a drugi, Lazarev rod, pokuavao s vremena na vreme da izvojuje nezavisnost, trajala je jo 150 godina. Srbi su sem toga morali da se meaju u sukobe turskih vladara, a u stranoj bici Turaka i Tatara kod Angore borili su se na strani onih prvih. Posle poraza turske vojske potpomagali su sultana Sulejmana u borbi protiv pretenzija njegovog brata.

Hrianski monarsi, mesto da iskoriste to slabljenje turske drave i da joj zadaju odluni udar, trudili su se samo da svaki za svoje dobro iskoristi politike dogaaje. Pomagali su as Sulejmanu, as Musi, as drugim pretendentima, ne potrudivi se ni da pomisle na osloboenje aziskih zemalja iz turskih ruku.

Poslednji pokuaj osloboenja Srba uinjen je 1456 godine. Papa Silvestar poslao je uvenog monaha Ivana Kapistrana da objavi krstaki rat protiv Turaka. Taj slavni mu proao je Nemaku, Ugarsku i slovenske zemlje, preklinjui narode u ime boga da spasu hrianstvo. Ali mu je husitska sekta u ekoj pravila smetnje; eki kralj ga je ak isterao iz svoje zemlje. Ivan Kapistran je skupio uz sebe samo aku ugarskih, poljskih i ekih seljaka, sa kojima je otiao pod Beograd i odbacio turske ete. Ali to je bio jalov napor, bez ikakvog vidnog rezultata za stvar hranstva. Nekoliko godina kasnije Ivan Kapistran je umro; otada za Srbe nije bilo nikakve nade da e im se pomoi. Udovica poslednjeg srpskog despota poslala je poslanstvo papi, nudei mu, u zamenu za zatitu, svoju zemlju. Ali se narod, doznavi za tu odluku, podboden pravoslavnim svetenstvom, pobunio. Ponavljao je rei grkog patrijarha: Bolje Turci nego katolici. Srbi se pokorie Turcima, Muhamed ue u srpske zemlje. Uprkos uslovima pod kojima su se pokorili, on je popalio gradove i sela i odveo u Tursku 200.000 Srba, koji su pomrli od gladi i bede. Kraj se bio pretvorio u veliku pustinju; samo je mali deo zadrao naziv Srbije, ostali su dobili druga imena i bili pripojeni raznim turskim dravama i posedima.

To je istorija Srba prema vizantiskim izvorima i stranim hroniarima. Ali poev od XIII, pa ak i od kraja XII veka, javlja se rascep i neslaganje izmeu istorije Srbije koju su pisali stranci i istorije koju su priali sami Srbi. U toj zemlji se u to doba rodila poezija i poela da se razvija; narod, drukije shvata svoju prolost i budunost.

Kraljevi ija smo imena pobrojali, voe ija dela smo pomenuli, nose razliita imena kod Grka i Srba; ponekad je ak nemogue pomiriti te dve razne prie. Narod hvata samo glavne crte karaktera svojih junaka, uzdie ih i u njihovim linostima idealizuje narodna oseanja. Koja je od te dve slike istinitija, kad ih nije mogue pomiriti? Svaka od njih pretstavlja na svoj nain jedan lik istine. Hroniar daje, moe se rei, konture, u neku ruku crta istoriju, pesnik meutim daje toj istoriji boju i izrazitost. Strani istoriari, koji su povezivali srpske narodne pokrete sa optom politikom, gubili su se u toj irokoj slici; suprotno tome, narodni pesnici izdvajajui, izluujui istoriju toga naroda, suavaju na neki nain vidokrug, da bi ga mogli lake obuhvatiti svojom matom. Strani istoriari i hroniari bi se mogli uporediti sa geografom, koji na velikom prostoru zemlje crta tok glavnih reka i planine; a, narodni pesnici sa slikarom, koji slika pejsae i omoguuje nam da savreno upoznamo prirodu i vrstu zemlje.

Na taj nain je, kada u Srbiji vie nije bilo ni careva, ni politikih stranaka, ni knjiga, istorija ponovo oivela u poeziji. Hrianska religija poinje da prima mitoloke crte. Pesnici uzimaju iz mitologije nekoliko divnih legendi o svecima, nekoliko legendi o udima, prave neku vrstu pesnikog Olimpa. Istoriske linosti su takoe idealizovane; naprimer, poslednji Uro, oceubica, car Stefan, ovek okrutan i pun pohlepe za vlau, pretstavljen je u poeziji kao uzor veliine i snage. Ni pomena o njegovim porodinim zloinima, kao to ni Homer ne spominje zloine Atrida, zloine Atreja i Tiestesa, ostavljajui to buduim piscima tragedija. Kralj Jug, u istoriji malo poznat, pojavljuje se u poeziji kao patrijarh okruen mnogobrojnom porodicom, kao drugi Ajmon, koji je takoe bio otac mnogih slavnih vitezova. Kralj Vukain je veliki politiar i veliki ratnik, neke vrste slovenski Ulis. Car Lazar je najsavreniji vitez toga vremena, pravi junak. Njegov karakter bio je izraz elje da se do visine ideala podignu tadanja hrianska oseanja. Po istoti obiaja, pobonosti i snazi, on je nalik na, Gotfrida Bujonskog i Ludvika Svetog. Ali zato nita manje nije Sloven koji voli gozbe, pesme i rasko, i po toj sklonosti ka uivanjima pripada svome narodu. Sve je u njegovom ivotu neobino. Po pesnicima njegovo poreklo je tajanstveno; bio je, kako tvrde, kraljevski sin. Pa je na dvoru cara Stefana. eni se Milicom, erkom Juga, onog istog slavnog patrijarha, oca mnogih ratnika. Vojvoda mu daje ker, jer je u knjigama proitao pretskazanje da e Lazar postati car. Lazara kasnije potuju kao muenika za narodnu stvar. Pesnici ne znaju nita o njegovom zarobljavanju od strane Turaka. I dalje veruju da je pao na bojitu i priaju uda o njegovim vitekim podvizima.

Posle tog prvog ciklusa epske poezije poinje ciklus romansne poezije. Tu su dela pojedinaca, ratnika, koji nemaju nikakvih ideala, nikakve nacionalne ideje. To su vitezi poturice, otpadnici, avanturisti, ali jo uvek povezani sa Lazarevom dinastijom.

Proitau vam poemu koja opisuje zaruke kneza Lazara sa erkom slavnog Juga. Stvar se dogaa na dvoru cara Stefana. Lazar je pa i sluga cara, ije pokroviteljstvo uiva; kasnije se otkriva da on treba da sedne na presto posle Nemanjia. Evo te pesme.

[enidba kneza Lazara, Vuk II, 32 - prim. red.]

Vino pije silan car Stjepaneu Prizrenu gradu bijelome,Vino slui vjeran sluga Lazo,pa sve caru au presluuje,a na cara krivo pogledujeCare pita vjerna slugu Laza:"Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo!to te pitam, pravo da mi kae:to ti mene au presluuje?to l' na mene krivo pogleduje?Ali ti je konjic oloao,Ali ti je ruho ostarilo?Al' t' je malo golijemna blaga? ta t' je malo u dvoru mojemu?"Njemu veli vjeran sluga Lazo:"Voljan budi, care, na besjedi!Kad me pita, pravo da ti kaem:Nije mene konjic oloao,niti mi je ruho ostarilo,nit' je malo golijemna blaga;svega dosta u dvoru tvojemu;voljan budi, care, na besjedi!Kad me pita, pravo da ti kaem.Koje sluge poslije dooe,sve se tebe sluge udvorie,sve si sluge, care, ienio,a ja ti se udvorit' ne mogoh,mene, care, ne ke oenitiza mladosti i ljepote moje."Besjedi mu silan car Stjepane:Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo!ja ne mogu tebe oenitisvinjaricom ni govedaricom,za te traim gospou evojku,i za mene dobra prijatelja,koji e mi sjesti uz koljeno,sa kojim u ladno piti vino.Po u li me, vjeran slugo Lazo!ja sam za te naao evojku,i za mene dobra prijatelja,u onoga stara Jug-Bogdana,milu seju devet Jugovia,

(Kralj Jug ima devet sinova, koji uestvuju u svim bitkama).

ba Milicu, milu mljezinicu;no se Jugu pomenut ne smije, nije lasno njemu pomenuti, jer je Bogdan roda gospodskoga, nee dati za slugu evojku;no u li me, vjeran slugo Lazo,danas petak, a sjutra subota,preko sjutra svijetla neelja,poi emo u lov u planinu, pozvaemo stara Jug-Bogdana, s njim e poi devet Jugovia, ti ne idi u planinu, Lazo, no ostani kod bijela dvora, te gotovi gospodsku veeru;kad doemo iz lova planine, ja u svraat Juga na veeru, a ti svraaj devet Jugovia. Kad sjedemo za stolove zlatne, ti navali eer i rakiju, pa donesi crveniku vino. Kad se ladna napijemo vina, o svaem e Jue besjediti, kako koji dobar junak jeste, iznijee knjige staroslavne,

Ne zna se o kakvim knjigama je tu re. To su sigurno neke neodreene knjige, knjige uopte. Tamonji narod dugo je uvao sujeverna verovanja o knjigama; verovao je da se u njima mogu nai svakojake stvari, da se iz njih moe upoznati prolost, pa ak i predvideti budui dogaaji.

da kazuje poljednje vrijeme;ti kad uje, vjerna slugo Lazo, a ti tri na tananu kulu, te donesi onu au zlatnu, tono sam je skoro kupovao u bijelu Varadinu gradu od evojke mlade kujundinke, za nju dao tovar i po blaga;naslui je crvenijem vinom, pokloni je staru Jug-Bogdanu,tade e se Bogdan zamisliti,im e tebe, Lazo, darivati, te u njemu onda pomenuti za Milicu, ercu mljezinicu".

Tu poinje opis lova. Pesnik sa homerovskom vernou pria o svim dogaajima. Vraaju se iz lova. Car poziva staroga Juga, Lazar mlade Jugovie, skupljaju se i sedaju za sto. Pesnik ovako pria:

Kad sjedoe za stolove zlatne:uvrh sovre silan car Stjepane, a do njega stari Jug Bogdane, a do Juga devet Jugovia, njima slui vjeran sluga Lazo;on navali eer i rakiju, pa donese crveniku vino. Kad se ladna napojie vina, o svaemu stae besjediti, kako koji dobar junak jeste;Jug izvadi knjige staroslavne, te kazuje poljednje vrijeme:"Vidite li, moja brao krasna, vidite li kako knjiga kae:nastanue poljednje vrijeme, nestanue ovce i venice i u polju ele i cvijeta;kum e kuma po sudu erati, a brat brata zvati po megdanu!" Kad to zau vjeran sluga Lazo, on otra na tananu kulu, te donese onu au zlatnu,

Tu pesnik opet, na homerovski nain, ponavlja priu o tome kako je zadobijena aa.

naslui je crvenijem vinom, pokloni je staru Jug-Bogdanu, Bogdan primi zlatnu kupu vina, kupu primi, a piti je nee, misli Bogdan ta je i kako je, ime li e darivati Laza. Jutu veli devet Jugovia:"O na babo, stari Jug-Bogdane,ta ne pije zlatnu kupu vina, tono ti je poklonio Lazo?" Veli njima stari Jug Bogdane:"eco moja, devet Jutovia, ja u lasno piti kupu vina, nego mislim, moja eco draga, ime u ja darivati Laza?" Jugu veli devet Jugovia:"Lasno e ga darivati, babo:u nas dosta konja i sokola, u nas dosta pera i kalpaka". Tad govori silan car Stjepane:"Ima Lazo konja i sokola, Lazo ima pera i kalpaka;Lazo toga nee nijednoga, Lazo hoe Milicu evojku, ba Milicu, milu mljezinicu, milu seju devet Jutovia". Kad zaue devet Jugovia, poskoie na noge lagane, potegoe mae kovrdine da pogube cara u stolici. Moli im se stari Jug Bogdane:"Nete, sinci, ako boga znate! Ako danas cara pogubite, na vama e ostanuti kletva;dok izvadim knjige staroslavne, da ja gledam, sinci, u knjigama, je l' Milica Lazu suenica". Knjige ui stari Jug Bogdane,knjige ui, grozne suze roni:"Nete, sinci, ako boga znate! Milica je Lazu suenica, na njemu e ostanuti carstvo, sa njome e carovati Lazo u Kruevcu kod vode Morave". Kad to zau silan car Stjepane, on se mai rukom u depove, te izvadi hiljadu dukata, i izvadi od zlata jabuku, u jabuci tri kamena draga, obiljeje Milici evojci.

Na tome se zavrava kratka pria, u kojoj se car Lazar prvi put pojavljuje na pozornici poezije. O caru Stefanu postoji vrlo malo pesama. Neke od njih emo navesti kasnije. U pesmi koju sam maloas proitao, u kojoj nema skoro nita istorijskog, gde je sve ukras i izmiljeno, taj vladar je idealizovan; kasnije se on die jo vie.

Veliku promenu u srpskoj poeziji napravilo je meanje mitologije i hrianske religije. Govorio sam o naporima da se suzi sfera religioznih pojmova, da se ovi uine uhvatljivi i opipljivi. Kao primer navodim kratku legendu o savetovanju svetaca. Sveci prema srpskoj poeziji imaju mnogo slinosti sa grkim bogovima i ispitivanje ove poezije sa te take moglo bi doprineti rasvetljavanju mnogih vanih problema iz pesnike istorije Grka. Naprimer, vladalo je miljenje da je mitologija poela sa Homerom, da su pesnici stvorili grku mitologiju. Meutim i u najstarijim grkim pesmama nalazimo verske pojmove razvijene do najvieg stepena, vidimo sistem religije izgraeniji i puniji nego u pesnika Homerove epohe. Ko bi hteo ugledajui se na taj primer da sastavi istoriju hrianstva na osnovu srpske poezije? Koliko bi siromano izgledalo hrianstvo, kako su sve pretstave tamo besmislene, a ponekad i smene! Pa ipak sve te pretstave uzete su iz hrianske religije. Samo to je posle unitenja svake civilizacije u Srbiji jedino narod, koji je sauvao nekoliko nepotpunih predanja, inio napore da ih sjedini, meusobno povee. Najverovatnije je da su se pesnici Homerove epohe nali u takvom istom poloaju prema svojim prethodnicima, pesnicima epohe Orfeja i Muzaja.

Legenda kaju u vam proitati, pria o savetovanju izmeu svetaca-zatitnika o dunostima koje su im poverene, ili kako se pesnik izraava o blagoslovima koje oni imaju da razdaju. Uto im prilazi Bogorodica i pria im o nesreama koje su se sruile na daleku zemlju, koju pesnik zove Indijom, to znai na veoma daleku zemlju.

[Sveci blago dijele, Vuk II, 1 prim. red.]

Mili boe, uda velikoga! Ili grmi, il' se zemlja trese, il' udara more u bregove? Niti grmi, nit' se zemlja trese, nit' udara more u bregove, ve dijele blago svetitelji:sveti Petar i sveti Nikola, sveti Jovan i sveti Ilija, i sa njima sveti Pantelija. Njim' dolazi Blaena Marija, roni suze niz bijelo lice. Nju mi pita Gromovnik Ilija:

(Ilija u srpskoj poeziji mnogo lii na Jupitera.)

"Sestro naa, Blaena Marija, kakva ti je golema nevolja te ti roni suze od obraza?" Al' govori Blaena Marija:"A moj brate, Gromovnik Ilija, kako neu suze proljevati, kad ja idem iz zemlje Inije, iz Inije iz zemlje proklete! U Iniji teko bezakonje:ne potuje mlai starijega, ne sluaju eca roditelja; roditelji porod pogazili, crn im bio obraz na divanu pred samijem bogom istinijem! kum svog kuma na sudove era, i dovede laljive svjedoke i bez vjere i bez iste due,i oglobi kuma vjenanoga, vjenanoga ili krtenoga;a brat brata na mejdan zaziva;ever snasi o sramoti radi, a brat sestru sestrom ne doziva". Njoj govori Gromovnik Ilija:"Sejo naa, Blaena Marija, utri suze od bijela lica, dok mi ove blago pod'jelimo, oti' emo bogu ka divane, moliemo boga istinoga, nek nam dade kljue od nebesa,da zatvorim' sedmera nebesa, da udarim' peat na oblake:da ne padne dada iz oblaka, plaha dada, niti rosa tiha, niti nou sjajna mjeseina, da ne padne za tri godinice;da ne rodi vino ni enica, ni za crkvu asna leturija". Kad to ula Blaena Marija, utr' suze od bijela lica. Kada sveci blago pod'jelie:Petar uze vince i enicui kljueve od nebeskog carstva,a Ilija munje i gromove,Pantelija velike vruine,sveti Jovan kumstvo i bratimstvoi krstove od asnoga dreva,a Nikola vode i brodove.Pa odoe bogu na divane, molie se tri bijela danai tri tavne noi bez prestanka,molie se, i umolie se:bog im dade od nebesa kljue, zatvorie sedmera nebesa, udarie peat na oblake.

Najzad, su dole nesree, sua, zaraza. Indusi su se vratili u krilo vere i dobili oprotaj svetaca i blagoslove. Pesnik zavrava molitvom bogu, da se te nesree ne ponove ni u Indiji niti igde drugde.

Ta legenda se po svojoj kompoziciji, po svojoj formi, veoma pribliava formi koju su bili usvojili pesnici Homerove epohe; ona je naskroz epska. Ako je izgledalo da oda, lirska poezija, gospodari u Skandinavaca, ako je novu lirsku poeziju, ovaj uzlet na nepoznatom, u predele mate, kako izgleda, stvorilo germansko pleme, nova epska poezija je pre svega slovenska. Ona moe da ponikne samo u narodu koji je imao svoju dravu, koji odigravi veliku ulogu prestaje da postoji ili kome je ostala samo uspomena, samo pria. Kod srpskih pesnika nalazimo onu uzvienu nepristrasnost, kojoj se divimo kod Homera, pa ak i neku vrstu verske nepristrasnosti, i pored njihove vernosti narodnim pojmovima.

Interesantna stvar je uporediti sve ono to znamo o nainu na koji je ta poezija postala u narodu, sa tradicijom o pesnicima Homerove epohe. Srpske poeme se uopte uzevi sastoje od raznih odlomaka, od prianja o delima, dogaajima, koji nisu meusobno povezani, ali se tiu jednog glavnog dogaaja. U tim prianjima se uvek ponavljaju neki stihovi, neki uobiajeni izrazi, usvojeni od celog naroda, koje svako zna napamet i svuda ih uplie. Ponavljajui ova prianja narod dodaje jo strofe koje je sam izmislio, druge isputa i na taj nain celu tu poeziju stalno menja. Danas, dakle, nije mogue razlikovati ta je u tim pesmama prvobitna tvorevina, a ta je dodato kasnije. Tad neprestani rad je proiavao prianja, odbacivao iz njih ono to je moglo izgledati neprirodno, to je bilo suvie individualno. Ustvari, to je jedna poezija slobodna od manira, od formula. U Grka je poezija pesnika Homerove epohe imala tu osobinu koja se kod savremenih naroda nalazi u srpskoj poeziji. Najvea dela koja su plod individualnog genija, uvek nose na sebi njegov peat i esto se izroavaju u ono to nazivamo manirom. Srpska poezija, zadravajui bitni sadraj prianja, a menjajui stalno formu, istovremeno je i drevna i mlada, jer ju je pevao ceo narod, recitovali su je rapsodi, i na taj nain je ivela ivotom naroda.

Pesnici koji pevaju i sastavljaju te pesme kod Srba su slepci; udna stvar da i u tom pogledu srpski rapsodi imaju slinosti sa pesnicima Homerove epohe. ak i izraz slepac u ravniarskim delovima Srbije oznaava pevaa. To su dva izraza istog znaenja. Ti slepi prosjaci idu od sela do sela, zastaju pred svakom kuom i skoro uvek tu otpevaju poneku poemu. Oni su prosjaci kao i Homer. Ali Srbi ne vezuju za re prosjak dananju pretstavu. Prosjaci kod slovenskih naroda, a naroito kod Srba, nisu poniavani ili prezirani; oni itaju molitve i pevaju pesme, i uivaju potovanje.

Glavno gnezdo pesnikog stvaralatva Srba bili su brdski krajevi: Crna Gora, Bosna, Hercegovina, Tamo je ponikla junaka poezija, koju su posle ponavljala ravniarska plemena, ponavljajui na svom dijalektu iste strofe i menjajui samo poneke izraze. Ali u ravnicama velika poezija je suzila svoj domen; tamo ree pevaju junake rapsodije, vie vole enske pesme, basne, prie o razbojnicima, o duhovima i privienjima.

Te pesme su prvi put privukle na sebe panju stranaca poetkom ovoga veka; skupio ih je i objavio Vuk Karadi. Vuk sa velikom prostodunou pria da se potrudio da skupi ta dela; prosjaci, naime, nisu hteli da pevaju pred ovekom koji se ponaao kao stranac. Taj naunik pria da oni prosjaci koji imaju lep glas ne vode rauna o poetskom sadraju, i da vie vole da se razmeu svojim talentom, ponavljajui, muzikalnije strofe. Ali najbolji pevai su oni koji stihove samo govore, pratei se na guslama, instrumentu oskudna zvuka sa jednom jedinom strunom.

Vuk pria da je za vreme svojih putovanja po planinama sreo jednog neobinog oveka, Teana Podrugovia, koji je znao skoro sve pesme toga kraja i izdiktirao mu najvei deo njegovih zbirki. Taj dostojan potovanja ovek bio je ranije putujui trgovac. Na nesreu ubio je Turina. Tada je postao hajduk; dugo vremena je iveo u gori i zahvaljujui tome imao je prilike da naui razne pesme. Po njegovom kazivanju u pero Vuk je zapisao znaajne srpske pesme, kojima emo se pozabaviti u daljem toku predavanja.

Predavanje XVII

Srpska poezija. Legenda o zidanju Ravanice. Odlomci poeme o boju na Kosovu Polju. Epopeja paganska i epopeja srpska. Srpski jezik. Glagol; njegovo znaenje u svim jezicima. Srpske epohe: junaka, romansna i pesnika. Kraljevi Marko i Kralj Artur.

Petak, 26 februar 1841

Gospodo!

Ako hoemo po redu da sloimo odlomke srpskih pesama koji ine slovensku epopeju, treba da ponemo od pobone legende o osnivanju crkve Ravanice. U toj legendi car Lazar, onaj pa koji se oenio kneginjicom i postao srpski car, pokazuje se na vrhuncu slave i moi. On u svom zamku slavi krsno ime, sveani praznik svih Slovena. Oko sebe sakuplja gospodu iz cele zemlje. Na gozbi se pojavljuje njegova ena, carica Milica, najlepa ena svoga vremena, u raskonoj odei, koju pesnik podrobno opisuje poevi od krune i zavravajui na cipelama. Carica skree muu panju da su svi njegovi prethodnici, svi preci iz dinastije Nemanjia ostavili u zemlji dostojne spomenike, da su podizali manastire. Ona poinje da pria istoriju svih tih zadubina. To je vaan deo za slovensku istoriju, isto kao i izvesne pojedinosti o osnivanju gradova, koje se nalaze u Ilijadi, a koje su kasnije toliko puta ponavljane od grkih istoriara. Car Lazar se divi mudrosti te primedbe i u nastupu oduevljenja obeava da e sagraditi crkvu koja e veliinom i raskoju nadvisiti sve slovenske graevine. Temelje e udariti od olova, zidove e sagraditi od srebrnih ploa, a krov e pokriti biserom i dragim kamenjem.

Ali Milo Obili, slavni vitez (onaj isti Milo koji e kasnije ubiti sultana Murata) gleda u carostavne knjige, u one knjige koje u srpskoj poeziji imaju ulogu slinu onoj koju u grkoj imaju Kalhas-knjige, u kojima je traen savet u svim prilikama, uoi svih velikih vanih dogaaja. I evo, Milo u knjigama vidi svedoanstvo da dolaze poslednja vremena, da se pribliava kraj drutva, srpskog kraljevstva, da e Turci zavladati zemljom i da u svojoj pohlepnosti najvie trae zlato, srebro i dragulje. Zato je bolje podii crkvu na granitu, sagraditi je od cigala i pokriti crepom; na taj nain e ona preiveti tursko gospodstvo. To proroanstvo se ispunilo, jer manastir Ravanica, toliko slavan u srpskoj poeziji, postoji, kau, i danas.

Posle ovog prvog odlomka koji izraava bolni predoseaj budunosti, poraza koji dolazi, moe se navesti drugi u kome sultan Murat ve dolazi u Srbiju sa vojskom i alje poziv caru Lazaru.

[Komadi od razlinijeh Kosovskijeh pjesama, Vuk II, 50 prim. red.]

Car Murate u Kosovo pade;kako pade, sitnu knjigu pie, te je alje ka Kruevcu gradu, na koljeno srpskom knez-Lazaru:

Zatim dolazi sadraj pisma:

"Oj Lazare, od Srbije glavo, nit' je bilo, niti moe biti:jedna zemlja, a dva gospodara, jedna raja, dva haraa daje;carovati oba ne moemo,ve mi polji kljue i harae,zlatne kljue od svijeh gradova, i harae od sedam godina;ako li mi to poslati nee, a ti hajde u Polje Kosovo da sabljama zemlju dijelimo!"

Kad je Lazar proitao sultanovo pismo, poeo je gorko plakati, zatim je poslao naredbu svojim podanicima da se brzo sakupljaju.

Da je komu posluati bilo, kako ljuto knee proklinjae:"Ko ne doe na boj na Kosovo,od ruke mu nita ne rodilo:ni u polju bjelica penica,ni u brdu vinova lozica!"

ini mi se da sam vam ve itao drugi odlomak kojim poinje tok akcije: o pismu koje je sivi soko doneo od Bogorodice iz Jerusalima. U tom pismu caru Lazaru je dato da bira izmeu pobede i zemaljskog i smrti i nebeskog carstva; car bira nebesko carstvo.

Nigde moda hrianska ideja, koja poinje novi niz dela, nije bila izraena tako jasno, tako izrazito kao u ovom slovenskom delu. Poznato je da su kod starih naroda junaci uvek bili sreni ljudi ili ljubimci bogova, dok, naprotiv po Homeru, bogovi mrze nesrene ljude; nesrea je dokaz da su na sebe navukli njihovu nemilost. To shvatanje ini temelj grke epopeje. Epopeja se uvek zavrava tamo gde poinju nesree junaka. Kod hrianskih pesnika, minezengera i trubadura, ija je poezija u moralnom pogledu via, a u knjievnom savrenija od slovenskog pesnitva, osnovna hrianska ideja, rehabilitacija nesrea, ne javlja se tako jasno. Ti pesnici, naroito pesnici-literati, piu pod uticajem starih, ponekad samih Grka, a esto upravljajui se tradicijama koje su sa severa doneli germanski narodi. Ideja potpunog rtvovanja svojstvena je srpskoj epopeji, koja je u sutini samo istorija velikih nesrea, velikih poraza. Trijumf je na nebesima, a na zemlji pesnik zahteva samo slavu za svoga junaka. Nasuprot tome, kult sile javlja se esto kod novijih pesnika, meu ljudima koji su podlegli paganstvu. Taj kult uspeha zavrava njihovu istoriju, kao to je slino tome poinjao istoriju davnih naroda.

Posle poziva dobijenog od sultana, car sa svojim ratnicima, prireuje gozbu; jer gozbom se poinju i zavravaju svi dogaaji. Uopte sve slovenske poeme sadre opis gozbe pred bitku. Dva suparnika, Milo i Vuk Brankovi ve su se posvaali. Vuk priprema izdaju, kleveta svoga rivala, da bi ga upropastio u carevim oima; optuuje ga da priprema izdaju cara. Lazar se dri veoma dostojanstveno; na gozbi prvo napija u zdravlje Miloa, najhrabrijeg ratnika, i daje mu dokaz svoga poverenja. Evo tog dela prie.

Slavu slavi srpski knez Lazare u Kruevcu, mjestu skrovitome. Svu gospodu za sofru sjedao, svu gospodu i gospodiie;s desne strane starog Jug-Bogdana, i do njega devet Jugovia;a s lijeve Vuka Brankovia, i ostalu svu gospodu redom;u zastavu vojvodu Miloa.

(Kraj stola bio je poasno mesto nasuprot caru.)

Car uzima zlatan pehar vina, pa govori svoj gospodi srpskoj:"Kome ' ovu au nazdraviti? Ako u je napit po starjetvu, napiu je starom Jug-Bogdanu;ako u je napit po gospodstvu, napiu je Vuku Brankoviu;ako u je napit po milosti, napiu je mojim devet ura, devet ura, devet Jugovia;ako u je napit po ljepoti, napiu je Kosani-Ivanu;ako u je napit po visini, napiu je Toplici Milanu;ako u je napit po junatvu,napiu je vojvodi Milou. Ta nikom je drugom napit neu, ve u zdravlje Milo-Obilia! Zdrav, Milou, vjero i nevjero! Prva vjero, potonja nevjero! Sjutra e me izdat na Kosovu, i odbjei turskom car-Muratu! Zdrav mi budi, i zdravicu popij, vino popij, a na ast ti pehar!"

Milo odgovara na to da e sutradan, na Kosovu Polju, videti dokaz njegove vernosti i da e se moi presuditi izmeu njega i Vuka Brankovia.

U treem odlomku, taj ratnik, junak Milo, sa dva druga, od kojih je jedan bio spomenut kao najlepi, a drugi kao najvii i najsnaniji, prilaze turskom taboru. Milo pita svoje pobratime ta misle o njegovoj nameri da ubije sultana. Srbi, Sloveni uopte, nazivaju drugove po oruju pobratimima. Postoji ak i institucija vitekog pobratimstva, o kojoj emo kasnije govoriti.

"Pobratime, Kosani-Ivane, jesi l' tursku uvodio vojsku? Je li mlogo vojske u Turaka? Moemo li s Turci bojak biti? Moemo li Turke pridobiti?" Veli njemu Kosani Ivane:"O moj brate, Milo-Obiliu, ja sam tursku vojsku uvodio, jeste silna vojska u Turaka:svi mi da se u so prometnemo, ne bi Turkom ruka osolili!

Ovde mi pada na um jedno homerovsko poreenje, izraz veoma nalik na ovaj ovde: onaj kada Agamemnon, govorei grkim voama, kae da bi ih zagrejao za boj, da su Grci tako mnogobrojni da kada bi jedan Trojanac hteo da sipa vino desetorici Grka, za mnoge desetine ne bi bilo peharnika. To je manje vie isti nain oznaavanja nebrojene vojske.

Evo puno petnaest danakaJa sve hodah po Turskoj ordiji,I ne naoh kraja ni hesapa:Od mramora do suva javora,

Ovde poinje da nabraja gradove i sela, daje podrobni opis mesta gde je pao turski tabor. Sve te pojedinosti su veoma dragocene za istoriju. Dalje govori ovako:

sve je turska vojska pritisnula:konj do konja, junak do junaka, bojna koplja kao arna gora, sve barjaci kao i oblaci, a adori kao i snjegovi;da iz neba plaha kia padne, nie ne bi na zemljicu pala,ve na dobre konje i junake. Murat pao na Mazgit na polje, uvatio i Lab i Sitnicu". Jo ga pita Milo Obiliu:"Ja, Ivane, mio pobratime,e je ador silnog car-Murata?Ja sam ti se knezu zatekaoda zakoljem turskog car-Murata,da mu stanem nogom pod gr'oce".Al' govori Kosani Ivane:"Da lud ti si, mio pobratime! e je ador silnog car-Murata, usred turskog silna taobora, da ti ima krila sokolova, pak da padne iz neba vedroga, perje mesa ne bi iznijelo".

Tada ga Milo zaklinje, neka ne ponavlja sve to caru, da ga ne bi poplaio, da ne bi oduzeo hrabrost i moral hrianskoj vojsci.

Bitka se opisuje i opeva u nekoliko odlomaka, koji se meusobno razlikuju. Ima mnogo raznih pria o smrti Juga i njegovih devet sinova, pa ak i o carevoj smrti. Iz istorije je poznato da je Jug sa svojim sinovima poginuo petnaest godina pre bitke na Kosovu Polju. Ipak, pesma ga pretstavlja kao ivog za vreme bitke. Najlepi opis bitke nalazi se u odlomku (Car Lazar i carica Milica). Prvo je opisan odlazak u boj.

[Car Lazar i carica Milica, Vuk II, 45 prim. red.]

Car Lazare sjede za veeru, pokraj njega carica Milica;veli njemu carica Milica:"Car-Lazare, srpska kruno zlatna ti polazi sjutra u Kosovo, s' sobom vodi sluge i vojvode, a kod dvora nikog ne ostavlja, care Lazo, od mukijeh glava, da ti moe knjigu odnijeti u Kosovo i natrag vratiti;odvodi mi devet mile brae, devet brae, devet Jutovia:ostavi mi brata bar jednoga, jednog brata sestri od zakletve".Njoj govori srpski knez Lazare:"Gospo moja, carice Milice, koga bi ti brata najvoljela da t' ostavim u bijelu dvoru?" "Ostavi mi Boka Jugovia". Tada ree srpski knez Lazare:"Gospo moja, carice Milice, kada sjutra bijel dan osvane, dan osvane i ograne sunce, i vrata se otvore na gradu, ti ietaj gradu na kapiju, tud' e poi vojska na alaje:sve konjici pod bojnim kopljima, pred njima je Boko Jugoviu, i on nosi krstaa barjaka;kai njemu od mene blagoslov, nek da barjak kome njemu drago pa nek s tobom kod dvora ostane".

Kraljica izvruje zapovesti; izlazi iz grada i staje kraj kapije. Vidi vojsku koja prolazi u gore opisanom poretku.

al' eto ti vojske na alaje:sve konjici pod bojnim kopljima,pred njima je Boko Jugoviu na alatu, vas u istom zlatu, krsta ga je barjak poklopio, pobratime, do konja alata;na barjaku od zlata jabuka, iz jabuke od zlata krstovi, od krstova zlatne kite vise te kuckaju Boka po pleima;primae se carica Milica pa uvati za uzdu alata, ruke sklopi bratu oko vrata, pak mu poe tiho govoriti:"O moj brate, Boko Jugoviu, car je tebe mene poklonio, da ne ide na boj na Kosovo, i tebe je blagosov kazao da da barjak kome tebe drago, da ostane sa mnom u Kruevcu, da imadem brata od zakletve". Al' govori Boko Jugoviu:"Idi, sestro, na bijelu kulu;a ja ti se ne bih povratio,ni iz ruke krsta barjak dao,da mi care pokloni Kruevac;da mi ree druina ostala:gle straivca Boka Jugovia!On ne smjede poi u Kosovo za krst asni krvcu proljevati i za svoju vjeru umrijeti".

Za Bokom nailazi Jug i njegovi ostali sinovi. Carica redom zadrava svu brau, ali nijedan od njih nee da ostane. Nailazi najzad najmlai od njih, koji jo nije dorastao za boj. On vodi kneevske bojne konje. Ni ovaj isto tako nee da ostane i brzo projahuje kroz kapiju.

Kad to vie carica Milica, ona pade na kamen studeni, ona pade, pak se obeznani. Al' eto ti slavnoga Lazara, kada vie gospou Milicu, udarie mu suze niz obraze;on s' obzire zdesna nalijevo te dozivlje slugu Golubana:"Golubane, moja vjerna slugo, ti odjai od konja labuda, uzmi gospu na bijele ruke pak je nosi na tananu kulu;od mene ti bogom prosto bilo,nemoj ii na boj na Kosovo, ve ostani u bijelu dvoru".

Ali ak i ovaj sluga, poto je odveo caricu, pojahuje konja i odlazi na bojite, a u zamku ne ostaje ni jedan sluga.

Kad je sjutra jutro osvanulo, doleee dva vrana gavrana od Kosova, polja irokoga, i padoe na bijelu kulu, ba na kulu slavnoga Lazara, jedan grake, drugi progovara:"Da l' je kula slavnog knez-Lazara? Il' u kuli nige nikog nema?" To iz kule nitko ne ujae, ve to ula carica Milica, pa izlazi pred bijelu kulu, ona pita dva vrana gavrana:"Oj boga vam, dva vrana gavrana, otkuda ste jutros poleeli? Nijeste li od Polja Kosova?Vieste li dvije silne vojske? Jesu li se vojske udarile? ija li je vojska zadobila?" Al' govore dva vrana gavrana:"Oj boga nam, carice Milice, mi smo jutros od Kosova ravna.

Kau da je malo Turaka ostalo ivih na bojitu; ali i da su svi hriani izginuli ili zadobili rane.

'al eto ti sluge Milutina, nosi desnu u lijevoj ruku, na njemu je rana sedamnaest, vas mu konjic u krv ogreznuo;

Carica ga pita za vesti. Ali on prvo moli da mu se da hladne vode, da bi umio elo, i malo vina da se potkrepi, jer pada od umora i oslabio je od gubitka krvi. Carica sama obavlja to. On joj onda pria kako su car, Jug Bogdanovi i njegovih devet sinova izginuli na Kosovu Polju.

Mnogo ima slinosti izmeu tog prianja i Ilijade. Seate li se, gospodo, kako posle napada Trojanaca na grki tabor, Atiloh dolazi isto tako ranjen, a Patroklo se brine da ga umije i okrepi vinom, i tek posle toga ispituje ga o grkim gubicima? Takve iste slinosti nale bi se i u karakterima junaka.

Poto je Homerova poezija svima poznata, suvino bi bilo raspriati se ovde o obiajima i navikama ljudi herojskog doba. To doba je svuda slino. Slovenski su junaci, isto kao i Homerovi, ljudi prosti, lako planu, strasni su, iznad svega cene rat. Junatvo smatraju za najviu vrlinu, potuju religiju, uivaju u obilju i raskoi, lako ine nasilja, ali nisu divlji. Rat za njih nije, kao za amerika plemena, lov na ljude. Ti junaci uvaju izvesna prava naroda. Potuju zakletvu, dre re, bore se samo asnim orujem. Njihov karakter je jo vie podigao uticaj hrianstva. Okrutna osvetoljubivost Grka, nasilja Trojanaca ne susreu se vie u srpskoj poeziji, u njoj ima vie ovenosti. Zarobljenici se poteuju, nema izrugivanja nad trupom pobeenog neprijatelja.

U toj herojskoj eposi Slovena ena je jo zatvorena u kui. Retko istupa na pozornicu; skoro nikada ne dela u politikoj ulozi, niti kao samostalna, nezavisna osoba. Ima istonjake navike i obiaje; odatle potie ona skromnost, bojaljivost ena, koju takoe nalazimo i u pesmama zvanim enskim. Ali junak okruava enu potovanjem, kao drugaricu, kao majku svoju, ili svoje dece; u srpskoj poeziji nema primera prezira prema enama, kakav esto susreemo u pesnikim delima uglaenijih i pokvarenijih drutava. Uopte, u tom periodu, pod kraj XIV veka, kada u Evropi izumire viteko pesnitvo, i poinje roman, ena se javlja samo kao telesna lepota, privlai samo svojim strastima. Meutim, tipovi ena u staroj poeziji su raznolikiji, a vie no igde u srpskoj poeziji, gde ena vie nije robinja, iako je jo ne okruuje ona svetost, koju joj je priznavalo germansko pleme, niti ona sjajna kruna, kojom je katolika poezija najzad ovenala ideal ene.

Pred kraj poeme o bici na Kosovu Polju javlja se na razbojitu ena, mlada devojka, koja trai telo poznatog ratnika. Taj odlomak dae nam pretstavu na koji nain Sloveni pokazuju enu u svojim pesmama, u svojoj epopeji.

[Kosovka djevojka, Vuk II, 51 prim. red.]

Uranila Kosovka devojka,uranila rano u nedelju,u nedelju prije jarka sunca,

(Bilo je to sutradan posle bitke)

zasukala bijele rukave, zasukala do beli lakata:na pleima nosi leba bela, u rukama dva kondira zlatna, u jednome laane vodice, u drugome rumenoga vina;ona ide na Kosovo ravno,pa se ee po razboju mlada, po razboju estitoga kneza, te prevre po krvi junake;kog junaka u ivotu nae,umiva ga laanom vodicom, prieuje vinom crvenijem i zalae lebom bijelijem. Namera je namerila bila na junaka Orlovia Pavla, na kneeva mlada barjaktara, i njega je nala u ivotu, desna mu je ruka otseena i lijeva noga do kolena;vita su mu rebra izlomljena:vide mu se digerice bele;izmie ga iz te mloge krvce, umiva ga laanom vodicom, prieuje vinom crvenijem i zalae lebom bijelijem.Kad junaku srce zaigralo, progovara Orloviu Pavle:"Sestro draga, Kosovko devojko, koja ti je golema nevolja, te prevre po krvi junake? Koga trai po razboju mlada:ili brata, ili bratueda, al' po greku stara roditelja?"

Devojka na to odgovara po obiaju, ponavljajui rei barjaktara da ne trai ni oca, ni brata, ni bratueda, i na kraju dodaje:

mo' li znati, delijo neznana, kad knez Laza prieiva vojsku kod prekrasne Samodree crkve tri nedelje tridest kaluera sva se srpska priestila vojska, najposlije tri vojvode bojne:jedno jeste Milou vojvoda, a drugo je Kosani Ivane, a tree je Toplica Milane;ja se onde desi na vratima, kad se eta vojvoda Milou, krasan junak na ovome svetu, sablja mu se po kaldrmi vue, svilen kalpak, okovano perje;na junaku kolasta azdija, oko vrata svilana marama;obazre se i pogleda na me,s' sebe skide kolastu azdiju,s' sebe skide, pa je meni dade:"Na, devojko, kolastu azdiju, po emu e mene spomenuti, po azdiji, po imenu mome:evo t' idem poginuti, duo,u taboru estitoga kneza;moli boga, draga duo moja,da ti s' zdravo iz tabora vratim,a i tebe dobra srea nae:uzeu te za Milana moga, za Milana bogom pobratima.

I otiao je, a ja ga sada traim na bojitu. Drugi vojvoda joj je dao kopu, a trei prsten, obeavajui joj da e je uzeti za enu ako se vrati iz rata. Devojka trai ta tri ratnika. Vitez joj umirui govori:

"Sestro draga, Kosovko devojko, vidi, duo, ona koplja bojna ponajvia a i ponajgua, onde j' pala krvca od junaka ta dobrome konju do stremena, do stremena i do uzenije, a junaku do svilena pasa, onde su ti sva tri poginula! Ve ti idi dvoru bijelome, ne krvavi skuta i rukava". Kad devojka sasluala rei, proli suze niz bijelo lice, ona ode svom bijelu dvoru kukajui iz bijela grla:

Ta kratka pesma zavrava u neku ruku junaki ciklus koji se sastoji od nekoliko odlomaka. Ritam tih poema je veoma prost: svaki stih se sastoji od pet troheja, od pet dvoslonih stopa, cezura pada iza druge stope. Ta prostota ini delo te vrste vrlo lakim; moda je to ba ona pogodovala njihovom stvaranju u Srbiji, dok u drugim slovenskim plemenima, gde je metar veoma teak, narod vie voli da pria u prozi. Ali ta prostota istovremeno je smetala usavravanju poezije: jer ako je metar bio suvie podreen muzici, stih je padao u jednolinost, nije bilo uslova za stvaranje veeg dela, nije bilo elemenata koji bi ga uinili raznovrsnijim.

Prouavajui grki heksametar vidimo da se on takoe sastoji iz dva stiha podeljena cezurom, koji su se kasnije sloili u heksametar; ta promena se verovatno izvrila u vreme kad poezija jo nije bila pevana uz pratnju muzike, kada su je poeli recitovati. U slovenskih naroda, naprotiv, poezija se do dananjeg dana nalazi pod vlau muzike, odatle neke lirske formule, kao to je ponavljanje istih izraza, zapoinjanje strofa na isti nain; sve to oduzimalo je slobodu srpskom ritmu.

Srpski dijalekat je od svih slovenskih dijalekata najharmoniniji, najmuzikalniji. On blai, umekava suglasnike, on je kao neki italijanski jezik Slovena.

Zapaeno je i sami smo to zapazili da suglasnici ine skelet, telo govora, samoglasnici njegov duh. Svi slovenski dijalekti nalik su jedan na drugi u pogledu suglasnika, svi izrazi sastoje se iz istih suglasnika u raznim kombinacijama. U srpskom dijalektu je veoma razvijen suglasniki sistem, dok je samoglasniki siromaan. Samoglasniki je u poreenju sa drugim slovenskim narodima savreniji u poljskom i ekom jeziku, koji imaju veliki broj samoglasnika, a sem toga nosne samoglasnike.

Pa kako se to deava da i pored svih tih osobina, to znai pored ljubavi naroda prema poeziji i skoro uroenog talenta za pevanje, i pored velike narodne tradicije, i pored veoma lepog i veoma poetinog jezika, nije nikome uspelo da stvori potpunu srpsku epopeju? Zato do danas nisu sloeni ti delovi i nije od njih napravljena organska celina?

Neki naunici se nadaju da e se to desiti, pa ak i naunici stranci, kao Fater i Grim, oekuju slovensku epsku poemu. Meutim, razmislivi o istoriji pismenosti toga kraja, moe se s razlogom posumnjati da se takvo delo ikada moe pojaviti. Narod dotada nije uspeo da ga stvori, uenici pesnici verovatno nee biti sreniji u tome.

Ve smo govorili da toj poeziji pre svega nedostaje mitologije, koje kod Slovena nikada nije ni bilo. Kasnije su ti narodi primili hrianstvo i od njegovih nepovezanih pretstava stvorili neto kao neku mitologiju, pomalo nalik na grku. Ali ta mitologija nije mogla da se razvije. Kod Grka, u Homerovo vreme, stara religija je bila zatvorena u hramove, sa svetenicima, a narod je javno ispovedao paganstvo. Paganstvo je ak bilo spoljna strana religije. Ueni ljudi, umetnici, radili su na formiranju mitolokih pretstava u narodu, na naunom i umetnikom razvitku sistema. Pa ni pevai Homerovih pesama u najlepoj, Pizistratovoj eposi, kada su se poeli skupljati ujedno odlomci epopeje, nisu vie bili prosjaci, to su bili umetnici, ljudi vie vrednosti, duhovni i umetniki predvodnici drutva.

Takvi ljudi se nisu mogli roditi meu Srbima. Hrianska mitologija, koju su Srbi uveli mesto grkog Olimpa, mogla je biti primljena samo u narodu. Jer s jedne strane hrianska religija koja je vladala meu susednim narodima koji su je razvijali putem nauke i umetnosti, nije mogla da se pomiri sa grubim pojmovima srpskih pesnika, a s druge strane uticaj islama unitavao je tu poeziju, a pretstave prostog naroda postajale su sve prostakije. Na tad nain mitologija, natprirodnost osnova, koren svake epske poeme bila je u samom poetku unitena kod Slovena.

I sam srpski jezik doiveo je mnoge promene primivi u sebe mnogo turskih izraza. Susedstvo uralskih naroda odavna je ve unelo nered u slovenski jezik. Zapaeno je ipak da taj jezik prima samo imenice, ako pozajmljuje strane izraze, nikada ne uzima slovesa, glagole. To ,je veoma vano zapaanje, jer davni, puni jezik vodi poreklo od glagola; to je osnovni, moe se rei, boanski deo jezika. Imenice, meutim, ine njegovu osnovu, njegov materijalni deo. Postoje jezici koji preuzimaju strane glagole i gube se. Takav je, naprimer, bio bretonski jezik na britanskim ostrvima, koji je primio duhovni deo jezika normanskog naroda i postajui sve kristalniji, izgubio duhovni elemenat, elemenat koji se moe nazvati bojim.

Slina stvar je bila i sa mnogim keltskim jezicima. Na takvom jeziku nije mogue izraziti mnogo pojmova, mnogo uzvienih oseanja, kao to je nemogue dletom istai boju i osvetljena i osenena mesta. Zato na keltske jezike nikada nee biti mogue prevesti neke odlomke istone poezije, pa ak ni mnogobrojna germanska dela. Slovenski jezik, iako je iz stranih jezika uzeo mnogo imenica, ostavlja ih nepromenjene, ne prima ih u svoju unutranju strukturu, i nikada od njih ne pravi glagole, tako da zadrava neiskvaren svoj osnovni elemenat: glagol, koji ini njegovu osnovu.

Sa svim tim Sloveni, kao ni svi drugi narodi, verovatno nee biti kadri da stvore drugu Ilijadu ili Odiseju. Pesme o kojima smo maloas govorili sline su odlomcima koji kod Grka prethode Homerovoj eposi. I one su postale na isti nain: njihovo ispitivanje daje nam mnogo, ak i za objanjenje istorije grke literature. Ipak ne treba se zavaravati milju da se te poeme mogu porediti sa ogromnim i divnim grkim delima ili da se od njih moe sastaviti isto tako velika celina.

Posle propasti srpske nezavisnosti i pred kraj junakog ciklusa, poinje drugi ciklus, koji se moe nazvati romansnim. Narodni dogaaji nisu vie glavni predmet poeme, narodni ideali vezuju se uz neku linost koja na taj nain postaje pretstavnica epohe. Izmeu linosti junakog ciklusa izabran je neki Marko, srpski kraljevi, i njemu su pripisana sva sjajna dela srpskih ratnika. On je junak svih borbi, pretstavlja ceo srpski narod; po tome je nalik na bretonskog kralja Artura, koji je takoe predmet ciklusa viteke poezije, i koji po narodnom verovanju i danas ivi i dela. Tako je i Marko, sin kralja Vukaina, prema narodnoj poeziji, u izvesnoj meri bio besmrtan. iveo je duge vekove, vojevao je po celoj Evropi, u Srbiji i u zemljama Latina, to jest na zapadu; verovano je da nije umro, da je otiao u brda oajan zbog pronalaska baruta i vatrenog oruja, koji su uinili kraj nekadanjem junatvu.

Poeme koje opevaju sjajna dela Kraljevia Marka ine romansni ciklus; posle njega sledi pesniki ciklus u kome se pria o doivljajima pojedinaca, dogaajima iz domaeg ivota.

Predavanje XVIII

Uzroci propasti podunavskih Slovena. ... Mitoloka linost (Kraljevia) Marka samo je olienje istorije Srbije. Poema o enidbi Ivanovog sina. Crna Gora i Crnogorci; njihovi obiaji, pravo, brakovi.

Utorak, 2 marta 1841

Gospodo!

Dali smo sliku ivota i poezije Srba sve do bitke na Kosovu Polju, koja je konano reila sudbinu slovenskih zemalja u Podunavlju. Uzrok propasti podunavskih Slovena poezija vidi as u izdaji nekih voa, as u lukavosti i velikoj nadmoi Turaka. Ali pravi uzroci poraza i ropstva Slovena jo uvek su duboko sakriveni u prolosti. Do politikog unitavanja njihove drave doveo je upravo naroiti drutveni poredak tih naroda, nedostatak jedinstva i geografski poloaj izmeu Turske, Grke i zapadnih drava. Ta istina sada poinje da izlazi na videlo.

Jo u istoriji srednjeg veka i istonog carstva nailazi se na mnoga tamna pitanja; postoje pokuaji da se ona rasvetle uz pomo slovenskih spomenika. tavie, istorija Turske moe se razumeti samo na taj nain. U poslednje vreme, kad je istono pitanje pokrenulo duhove, pisci raznih zemalja i mnogobrojni francuski pisci trudili su se da panju Evrope obrate na istoriju Slovena, dokazujui da istono pitanje nije tursko ili arapsko pitanje, ve hriansko, a pre svega slovensko, i da je nemogue ita rei o budunosti muslimanskih zemalja, ne upoznavi se prvo sa prolou Slovena.

Takvo stanje stvari, takav poloaj Slovena, koji gaje mrnju prema Grcima, strah od Latina, a nalaze se pod turskim jarmom, pokazano je i prikazano u istoriji legendarne linosti Marka, sina kralja Vukaina, o kome smo nedavno govorili.

Po istoriji taj Marko se poturio, stvarno je priao Turcima i poginuo u borbi protiv hriana. Dakle on je i junak Slovena muslimana: to je istorija poturenih slovenskih krajeva. Marko ne trpi Turke isto tako kao to danas Albanci, Bosanci, turski Sloveni, koji iako ispovedaju Koran, mrze Turke i zbog najmanjeg povoda bune se protiv sultana.

Marko je drzak, izaziva sultana, ubija vezira. To je istovremeno i istorija janiara. Pesma pria kako je jednom prilikom, lovei zajedno sa Turcima, video da je vezir udario njegovog sokola i zaplakao zbog svoje usamljenosti meu neprijateljima; poeo je da jadikuje nad sudbinom Srba, a onda je maivi se oruja ubio vezira. Sultan, mesto da se naljuti, dade mu pregrt novca i ree:

[Lov Markov s Turcima, Vuk II, 70 prim. red.]

Svako Ture moe vezir biti, A junaka nema kao Marko.

Bila je to uobiajena politika sultana prema janiarima; izbegavali su njihovo nezadovoljstvo i dozvoljavali im da nekanjeno ubijaju voe, vezire. Marko je putovao i po istonim zemljama, vojevao u Egiptu. To je opet istorija mameluka, meu kojima je bilo mnogo Slovena, to je istorija slovenskih vojski slatih u Malu Aziju.

Kraj tog junaka je neprirodan, pesniki; ali u njemu se mogao sagledati odnos prema istoriji: on objanjava poloaj i budunost slovenskih naroda. Prema poeziji Marko je iveo tri stotine godina. Znai umro je otprilike negde na poetku XVIII veka, ba u vreme kada su podunavski narodi bili izgubili poslednje ostatke nezavisnosti, kada je ak i titula srpskog despota bila ukinuta.

Prema poeziji toga junaka nisu ubili Turci. Udarac mu je zadala ruka boga, koga Srbi nazivaju starim ubicom ratnika. Jahao je, kako pesnik pria, kroz goru, i odjednom je natprirodno bie, arobnica, rusalka, vila, viknula sa vrha planine da je doao as da se rastane od konja. Marko razljuen prebacuje vili da lae: projahao je kroz toliko zemalja i preko toliko reka na svom konju i ne misli da se rastaje s njim. Vila mu odgovara da pogleda u reku i da se ogleda u vodi, pa e saznati svoju sudbinu. Marko se pribliava izvoru i vidi u vodi svoju budunost, spoznaje da mu je vreme da umre. Ubija konja da ne bi pao u ruke Turcima, sablju lomi na paramparad, a topuz baca u more i pie testament. Od tri kese zlata, koje je uvek sa sobom nosio, jednu zapisuje onome ko ga sahrani, drugu crkvi i popovima, treu slepcima-pesnicima; onim srpskim rapsodima, to idu po selima i opevaju dela predaka. Marko im poruuje da nikad ne zaborave na njega. Napisavi testament lee i umire u brdima.

Neka predanja govore da Marko i danas ivi i da e se jednoga dana pojaviti. Srpski narod se skoro na takav isti nain ugasio, ili tanije, sklonio u brda. Kada je srpska drava propala u ravnicama, nezavisna plemena Crnogoraca i nekoliko okruga kraj mora jedini su sauvali istoriske i pesnike tradicije slovenskog naroda. Druga poezija, sasvim razliita od ove o kojoj smo govorili, poinje posle epohe ratova koje su Sloveni vodili protiv Turaka; to su romani, prie o doivljajima nekoliko slavnijih osoba, o njihovim delima, ljubavima, o njihovom junatvu. Najlepa poema koja postoji u srpskom jeziku, pripada toj vrsti knjievnih plodova; ona je ujedno i najdua. Sastoji se od 1200 ili 1300 stihova, koje slepci pevaju napamet, ne izostavljajui ni jedne strofe. Dakle ima obim jednog pevanja Ilijade. Poto u delu te vrste nije bila potrebna natprirodnost kao u epopeji, talent nije morao primeniti svu koliinu svojih sredstava, jer tamo nije bio pretstavljen ceo svet kao u epopeji, ve samo njegov deo. Zato su Srbi u toj vrsti postigli puno savrenstvo. Sigurno ni u jednoj knjievnosti se ne moe nai kratka poema tako obraena, tako dobro sloena u svim pojedinostima i dovrena, kao poema o enidbi Maksima Crnojevia.

Bosanski vo Ivan, koji je po enskoj liniji vodio poreklo od srpskih careva, potisnut od Turaka sklonio se u crnogorska brda. Poema opeva enidbu Ivanovog sina i vojni sukob koji je odatle potekao.

Da bi se ipak razumele sve pojedinosti poeme, iz koje u vam sa vaom dozvolom, gospodo, proitati neke odlomke, moram rei nekoliko rei o domaim obiajima stanovnika Crne Gore, jer je poema iz tog kraja, a Crna Gora i Crnogorci su kasnije u slovenskoj politici i literaturi zauzeli Srbijino mesto.

Taj kraj, po svom poloaju tako blizak (prosveenoj) Evropi, veoma malo je poznat, bar irem krugu ljudi. Svi podunavski Sloveni su tako malo poznati, da je de Prat, lan diplomatskog tela, u delu o Grkoj i Turskoj grku granicu pomakao ak do Dunava, zaboravljajui da izmeu Dunava i Grke ivi slovensko stanovnitvo, mnogo brojnije nego svi Grci uzeti zajedno. Jedan drugi pisac, koji je putovao po Crnoj Gori, francuski pukovnik Vijala, koji je pre dvadesetak godina objavio delo ivopisno putovanje po Crnoj Gori, pria da Crnogorci govore grkim dijalektom; a to je jo udnije, tvrdi da je sam odlino vladao tim jezikom.

Crna Gora lei izmeu Dubrovnika, Kotora i Bosne koja je odvaja od turskih provincija. To je gorska zemlja; dopire skoro do mora, od koga je ograena samo uskim pojasom zemlje, austriskom Albanijom. Zemlja je neplodna i stenovita. Crnogorci priaju da je gospod bog stvorivi svet iao po njemu sa vreom kamenja i podizao planine, a kada je doao u Crnu Goru, vrea mu se pocepala i sve kamenje tamo ispalo. Tako objanjavaju geoloko formiranje svoje zemlje. Veliina zemlje nije dovoljno poznata, nijedan geograf jo nije stigao tamo. Kako misle, ona obuhvata pedeset kvadratnih milja povrine. Isto tako se ne slau ni miljenja o broju stanovnitva. Neke statistike ga oznaavaju sa jedva 50.000 stanovnika, Crnogorci sami raunaju da imaju 20.000 puaka, to jest 20.000 naoruanih ljudi. Ta zemljica oduprla se Turcima, Austrijancima, a u poslednje vreme ak i francuskom podjarmljivanju. Sauvala je uvek svoju nezavisnost zahvaljujui poloaju i junatvu stanovnitva.

Istorija Crne Gore je veoma zanimljiva za Slovene, naroito njeno drutveno ureenje, najsavrenija slika slovenskog drutva. To je potpuna vladavina slobode. To je moda jedina slobodna zemlja koja postoji na svetu, zemlja slobode i ravnopravnosti. Crnogorci uglavnom ne priznaju nikakvu drutvenu prednost, ni prednost roenja, ni imetka, ne priznaju ak ni prednost hijerarhije, tako da je to zemlja bez ikakve vlasti. U etiri okruga su nastanjena dvadeset i etiri plemena ili roda; u svakom rodu je nasledan stareina, koji meutim ne vri nikakvu vlast. Postoji takoe nasledni barjaktar, ija je obaveza da ide u rat sa velikim barjakom, to mu osigurava neto autoriteta; ali on ne zapoveda, nema nikakve vojnike vlasti. Posle izumiranja dinastije koja je nekada vladala u toj zemlji, srpske dinastije, mesto kneza zauzela je najuglednija linost u zemlji, vladika. I sada se on smatra poglavarom zemlje, iako je njegova vlast veoma mala. Vladika poziva narod pod oruje kad Turci napadaju zemlju. Ponekad pretsedava savetu, ali se njegova vlast ograniava samo na upravljanje svetenstvom. Slovenstvo je tu upilo u sebe ak i samu religiju, ukinulo hriansku organizaciju. Popovi su postali Sloveni, Crnogorci, idu naoruani pukama i sabljama, nose brkove, briju glave. Ponekad se nailazi na popa krmara, koji krmi vino i peva pesme uz gusle; on se ni u emu ne razlikuje od crnogorskog seljaka, ni obiajima i navikama, pa ak ni odeom.

Naroiti poloaj tog gorskog kraja, obiaji naroda, inae dobrog, blagog i gostoljubivog, obezbeivali su mu dosada nezavisnost, ali nikad nije mogao da pokua da stekne izvestan ugled spolja. Svi slovenski narodi iveli bi i dalje u takvom stanju da ih uvaju brda kao Crnu Goru, a sem toga ponekad i uzajamna zavist suseda: Venecijanaca, Austrijanaca, Turaka, koji brane nezavisnost Crne Gore, videi u njoj zatitu sopstvenih granica.

U tom gorskom kraju, sva poezija kree se oko problema domaeg ivota, oko dvoboja sa Turcima, jer svako pleme je nezavisno, ima pravo da vodi rat i da zakljuuje mir, ne pitajui druge za miljenje. Poezija takoe opisuje obrede domaeg ivota, dakle sveanosti, a naroito svadbe. To je najvaniji obred u ivotu Srba, dugo se opisuje u svim pesmama, iz kojih u vam kasnije proitati neke odlomke. ena kod Srba nema ba nikakve samostalnosti. Duna je da radi ne samo u kui, nego i u polju, dok se mukarac naroito bavi samo vojnim poslovima. Mladii enei se ne biraju sami svoje ene; brigu o tome vode stareine porodica, koji udeavaju brakove esto na dvadeset godina pre njihovog ostvarenja. Posle dogovora o braku mladoenja je duan da sazove sve svoje prijatelje i roake i da od njih sastavi sjajnu svitu, koja e izazvati divljenje kod ljudi. Takve svadbe se ponekad pamte stotinama godina, opisuju se kao neto neobino. Najblii roak verenika vodi mladu; njemu je ona poverena kao sveto blago i on je duan da je preda u ruke muu. Postoje i drugi svati sa raznim dunostima, oni imaju razne nazive i nose razliitu odeu. Postoji ak i svatovska aljivina, iji je zadatak da peva aljive pesmice i pravi nestaluke. Svaka svadba potsea na vojnu sveanost. Svi uesnici su naoruani, kao uostalom svi Crnogorci; kako na poslu tako i u polju, pa ak i sedei u kui, oni se nikada ne rastaju od puke i sablje.

Takvi su obiaji Crnogoraca.

Predavanje XIX

Nekoliko pojedinosti o kunim obiajima Slovena. Pravi karakter epopeje. Vrsta odnosa Slovena sa zapadnim i istonim zemljama. ta je Venecija bila za Slovene. Ivan Crnojevi. Poema enidba Maksima Crnojevia.

Petak, 5 marta 1841

Gospodo!

Da bih vas bolje upoznao sa slovenskim obiajima, moram vam proitati odlomak iz epske pesme o enidbi Ivanovog sina. Ta poema e dopuniti sliku glavnim crtama slovenskog karaktera, kao i dogaajima koji su tamo tano prikazani.

Slina je stvar i sa Homerovom epopejom i uopte sa epopejom: ne postoji nita manje izmiljeno, manje proizvoljno od epopeje. ak i natprirodnost, koju tamo vidimo, samo je razlaganje, ponekad parodija starodavne religiozne tradicije; to nije pesnikova izmiljotina. Predmet je uzet iz istorije, pa ak i plan poeme nalazi se u samom predmetu. Dosta je setiti se Ilijade: onaj kontrast izmeu opsednutog grada, koji brani svoju nezavisnost, i neprijateljskog logora, oslonjenog na brodove; dve razliite vlasti, dva cilja, dva razna naina dejstvovanja. Sve to je uzeto iz istorije; pesnik je samo slikao stvarnost i zato njegovi opisi nose na sebi osobine istine. To isto je glavna osobina kompozicije i nae epopeje, koja je verna slika poloaja Srbije i ratnikog raspoloenja njenih stanovnika.

Govorili smo ve o politikim odnosima tih naroda sa Istokom i Zapadom. Poezija ih drukije shvata: za srpske pesnike ne postoji Grka, oni znaju samo cara, koga potuju kao osobu dostojanstvenu, mudru. Nita ih se ne tiu grki ratnici, ve samo grka religija; Grka, kao Crkva, esto izlazi na pozornicu. Planina Atos, planina koja se nalazi u granicama Turske, za njih je sveto mesto. To su kao neki slovenski Delfi ili Lezbos. Ta planina je, kao to je poznato, puna manastira; nastanjena je iskljuivo monasima, kojih broje na 6.000. Srpski vladari o svom troku diu u toj svetoj gori crkve i smatraju se za njene stareine i pokrovitelje. Ruski carevi su posle srpskih vladara preuzeli tu ast i proirili svoj verski protektorat na sve zemlje zavisne od jonske crkve. Nekadanji srpski carevi su esto u nesrei postajali monasi i sklanjali se na to tajanstveno mesto. Pesma pria da je slavni Marko sahranjen u jednoj od tih crkava, ali nisu hteli da mu podignu grobnicu, iz straha da je Turci ne oskrnave.

Nasuprot tome, zemlje Latina Srbi smatraju za zemlje romantinih doivljaja, za zemlje vitetva. to je u srpskoj istoriji junako, potie od uticaja Zapada. Borba tih naroda sa Turcima bila je proizvod duha krstakih pohoda. Njihova zemlja je leala na putu krstaa. Prvi krstaki pohod proao je kroz Srbiju, mnogi nemaki voi predvodili su Slovene u borbama protiv Turaka. Sloveni su primali krstae prijateljski, i pored pojedenih sukoba brana sa njihovim neposlunim grupama.

Ali u vreme o kome govorimo, krstai se ve ne pojavljuju u tim krajevima i pretstave Srba o Zapadu sasvim su se promenile. Do toga vremena Zapad im se pretstavljao u osobama cara Franaka i cara Nemaca, vladara ogromnih zemalja. Sada znaju samo Veneciju. Zapad prestaje da bude kraj junatva, Sloveni ga smatraju krajem umetnosti i bogatstva. Za Slovene je najvea linost Zapada dud. Njegovi sinovi, strievi, roaci, to su najmonije osobe Venecije. Dud je uvek neizmerno bogat, zapoveda flotom, ima pod svojom zapoveu najamniku vojsku, esto slovenske ete.

Kao to je car Lazar bio poslednji vladar Srbije, tako je Ivan Crnojevi poslednji gospodar Crnogoraca, odnosno Slovena nastanjenih u brdima. Prestonica mu je u gradu abljaku, iznad Skadarskog jezera. Naa poema poinje opisom Ivanovih priprema za put u Veneciju, da dobije dudevu ker za svoga sina Maksima.

[enidba Maksima Crnojevia, Vuk II, 89 prim. red.]

Podie se Crnojevi Ivo, te otide preko mora sinja, i ponese tri tovara blaga da on prosi lijepu evojku za Maksima, za sina svojega, milu ercu duda od Mletaka. Ivo prosi, dude se ponosi;no se Ivo okaniti nee, snahu prosi tri pune godine, snahu prosi, a prosiplje blago.Ja kad Ivan blago pohario, Latini mu dadoe evojku, evojaki prsten prifatie.

Ovde sledi opis sveanosti koje propraaju odlazak slovenskog kneza. Ali u trenutku odlaska Ivan se istrao. On je razuman, pa ipak je u nastupu radosti i ponosa rekao lude rei.

"Prijatelju, dude od Mletaka,ekaj mene s hiljadu svatova, od hiljade manje biti nee, ini mi se hoe biti vie; kad prijeem more u to polje, ti isturi hiljadu Latina, nek mi sretu u polju svatove:nee biti ljepega junakau mojijeh hiljadu svatovani u tvojih hiljadu Latinaod Maksima, od mojega sina,sina moga, mila zeta tvoga!"A to slua dude od Mletaka,dva sokola, dva dudeva sina, i sluae stotina Latina. Milo bilo dudu od Mletaka, ruke iri, te g' u lice ljubi:"Fala, prijo, na besjedi takoj! Kad ja stekoh mila zeta svoga, kom ljepote u hiljadi nema,voljeu ga nego oko jedno, voljeu ga neg' jednoga sina;ja u njemu dare pripravljati, pripravljati konje i sokole, i kovati ekrkli elenke, i rezati kolaste azdije,neka nosi, neka se ponosi;ako l' tako to ne bude, prijo, hoe doi, al' e grdno proi".

Vredno je panje da se u narodnoj poeziji dud izraava tako uzdrljivo, preti, ali obazrivo, nejasnim reima; kae da kneza, ako ne odri re moe zadesiti neka neprijatnost. Svi kritiari koji su analizirali tu poemu, nalaze slono u njoj naroitu crtu spokojstva, umerenosti i razuma, ak i tamo gde linosti govore uzbueno. Rei su ponekad grube, ali u svakom govoru vlada neki red, neka logika.

Nasuprot tome, u savremenoj poeziji vlada strasnost; ak i kad se ona izraava mirno, moe se ispod hladnih reenica videti unutranji nered u pojmovima. Ta crta ozbiljnosti, mira, svojstvena slovenskoj poeziji, proizilazi takoe iz karaktera naroda. Putnik primeuje da Srbi, a naroito nezavisni brani, odravaju na svojim savetovanjima onu nepokolebljivost, onu ozbiljnost kojom se odlikuju divlji Kuperovi junaci. Govornici uzalud pokuavaju da pokrenu strasti slualaca, ponekad namerno izazivaju protivnike da bi osporili istinitost njihovih dokaza, ak ih vreaju, ali ih niko ne prekida. Samo ponekad po veim oblacima dima, koje sluaoci isputaju palei lule, mogu se odgonetnuti njihova oseanja prema govorniku; ali uvek sasluaju do kraja. Svaki uesnik savetovanja primoran je da se sam brani, ima uvek uz sebe oruje i pazei pomno na drugove, uvek je na oprezu.

Ivan dobivi obeanje od duda vraa se u svoju zemlju.

Nitko prvi njega ne ugleda,ugleda ga vijerna ljubovcas bile kule na srali pender; No Ivanu sluge pohitale,te u polju sreto' gospodara,a Ivanu ljuba potrala,cjeliva ga u skut i u ruku,otpasa mu svijetlo orue, al' eto ti dijete-Maksima,srebrn stolak nosi u narue, u sto sjede Crnojevi Ivo, da s' odmori, da mu izme skinu. Kako sjede u srebrna stola, oi mu se odmah otimae, te Maksima pogleduje sina. Ta da vidi jada iznenada! Davno Ivan dvore ostavio prosit snahu tri godine dana, iza njega bolest udarilau abljaka, u postojbinu mu, muna bolest, one kraste velje, na Maksima kraste napanule, te mu b'jelo lice nagrdile, bijelo mu lice naarale, iza krasta lice pocrnjelo, pocrnjelo i odrpavilo;kunem ti se, kako tamo kau, grdnijega u hiljadi nemaod Maksima sina Ivanova.Pade na um Crnojevi-Ivu,ja kakvu je rije ostavio kod njegova nova prijatelja:da odvede hiljadu junaka,da ljepega od Maksima nema;jutros, brate, nema grdnijega! Te se Ivo bio raskario:mrke brke nisko objesio, mrki brci pali na ramena,u obraz se ljuto namrdio, ni s kim Ivo rije ne besjedi, vee gleda u zemljicu crnu:koliko se junak razdertio, vie ljuba, pa se dosjetila, podvi skute i podbi rukave, cjeliva mu ruku i koljeno:"Gospodaru, ja se molim tebe, to s' u obraz sjetno neveselo?Al' nijesi snahu isprosio? Al' ti nije po udi evojka? Ali ali tri tovara blaga?"

Tada im Ivan opirno objanjava celu stvar, priznaje da je dao ponosno obeanje; ne zna kako da se izvue iz te nevolje. Predvia dudev gnev i sea se pretnje; boji se da ne doe do sukoba, izmeu Srba i Venecijanaca. Sasluavi sve to ena mu kae:

"Gospodare, da od boga nae!Kud te sila slomi preko mora na daleko etr'est konaka, preko mora da ne vidi doma, ni bez jada dovede evojku! a kod tvoje zemlje dravine, zemlje tvoje, Bara i Ulina, Crne Gore i Bjelopavlia, lomna Kua i Bratonoia, i lijepe varo-Podgorice, i abljaka tvoje postojbine, i abljaka i oko abljaka;da oeni jedinoga sina, i da nae za sina evojku,prou sebe glavna prijatelja;no te sila slomi preko mora?!" Kad to zau Crnojevi Ivo, planu Ivo kako oganj ivi:"Nisam bio, nisam je prosio:ko mi doe da mi je estita, ive u mu oi izvaditi!"

Tako stade od godine jedne,od godine za devet punijeh ne pominje nitko za evojku;u desetoj mezil knjiga stie od njegova nova prijatelja, prijatelja duda od Mletaka,nov je bio, pak je postario, davno j' bilo to devet godina!

Dud prebacuje Ivanu da nije odrao re; poziva ga ili da poalje zarunika, ili da ga oslobodi obeanja.

Ja kad vie Crnojevi Ivo, knjigu ui, a ljuto se mui. Kod njega se nitko ne pridesi, ne pridesi mudroga junaka, kom bi svoje derte iskazao, no od derta pogleduje ljubu:

enska strana mudro progovara:"Gospodaru, Crnojevi-Ivo, kog su ljube posle sjetovale, koga dosle, koga li ' otsele, s dugom kosom, a pameu kratkom? Al' ti hou rije progovorit:od boga je velika griota, a od ljudi zazor i sramota, evojaku sreu zatomiti i u njenu rodu uzaptiti. Posluaj me, dragi gospodaru!Od ta si se danas prepanuo? Ako su ga kraste itetile, ako bidnu glavni prijatelji, za to rije progovorit nee:svak se boji muke i nevolje. Gospodaru, jo besjedim tebe:ako s' kavge preko mora boji,ima danas punu kulu blaga, u podrume troljetnoga vina,u ambare bijele venice:ima na to svate pokupiti.Rekao si hiljadu svatova,danas kupi i hiljade dvije,po izboru konje i junake.Ja kad vide tamo u Latina,pregledaju silu i svatove,da je Maksim slijepo dijete, ne smiju ti kavgu zametnuti. Kupi svate te vodi evojku, gospodare, vie ne premiljaj!Grohotom se Ivan nasmijao,knjigu pie, dade tatarinu, te je p