1

STANISLAVGROFIHOLOTROPSKASTANJA

StanislavGrofStan Grof rođen je 1931. u Pragu,gdje je i odrastao. Iako je zapravo želio studirati ‘moving pictures’, tj. film, pod ruke mu je došla Freudova knjiga ‘Uvod u psihoanalizu’, i potpuno fasciniran, odlučio se za studij medicine i psihijatrije. Sedam godina kasnije, kao mladi rezidencijalni stažist, volontirao je prilikom pokusa na istraživanju supstance LSD koje je naručila farmaceutska kuća Sandoz. Cilj je bio istražiti da li bi dotična materija imala kakvu primjenu u kliničkom radu s psihijatrijskim pacijentima. Za vrijeme pokusa, pod utjecajem supstance i izložen snažnom bljeskanju stroboskopa, Grof je doživio nevjerojatno iskustvo koje bismo danas nazvali vrlo intenzivnim iskustvom vrhunca. Od tog trenutka, gotovo sve kliničke i istraživačke aktivnosti podredio je istraživanju izmjenjenih stanja svijesti i terapeutskim, transformacijskim i evolutivnim potencijalima tih stanja. Veličinu Grofova znanstvenog doprinosa možda najbolje opisuju Maslowljeve riječi koji tvrdi da nitko poput njega u zadnjih nekoliko desetljeća nije doprinio razvoju teorije osobnosti, ili Cambella koji tvrdi da ne poznaje nikoga tko je tako dobro uspio ujediniti rad Freuda, Junga i Ranka, dajući im nove uvide i terapijske metode kakve navedene teorije nisu nikad dostigle. Grofova revolucionarna otkrića postala su platforma za razvoj mnogih novih strategija istraživanja. U 50 godina iznimno opsežnog rada, Grof je dokazao da je svjesnost primarna odlika postojanja, i da je sposobna za mnoge akcije koje mozak ne može izvesti. Dokazuje da je svjesnost samo posredovana našim mozgom, a da svakako nije produkt mozga.

KARTOGRAFIJALJUDSKEPSIHESvi pravci psihologije i psihijatrije, uključujući i humanističku psihologiju bave se na ovaj ili onaj način biografskim iskustvima čovjeka. Možda najveći Grofov doprinos u razumijevanju osobnosti jest upravo njegov dokaz da, kao bismo uistinu razumijeli ljudsku prirodu i osobnost, postojeću kartografiju psihe treba proširiti za dvije domene – perinatalna iskustva, tj. traumu rođenja i transpersonalna iskustva.

2

PRENATALNAIPERINATALNAISKUSTVA–TRAUMAROĐENJAU današnje vrijeme, svi znamo da se trudnica treba čuvati kako fizičkih, tako i psihičkih stresova ili loših raspoloženja, jer ‘beba u trbuhu sve osjeti’, i da dijete nakon rezanja pupčane vrpce treba odmah priviti majci na grudi. Međutim, što je sa samim procesom rođenja? Trenutak kada se savršen svijet majčine utrobe koji nas okružuje počinje stiskati zbog trudova, kada prestaje dotok zraka, kad se probijamo kroz porođajni kanal...To je situacija u kojima se beba doslovce bori za život - koliko traumatičan taj proces mora biti i kakve posljedice to ostavlja po daljnji razvoj i oblikovanje naše psihe? Iako stoji argument da mijelinske ovojnice nisu još razvijene kod novorođene bebe, svejedno istraživanja na tisućama osoba koje su uspijele određenim metodama osvijestiti, ‘prisjetiti’ se tog iskustva, nepogrešivo ukazuju da faza fetusa kao i proces rođenja mogu biti iznimno traumatični i kao takvi igrati važnu ulogu u oblikovanju naših budućih osobnosti i ponašanja. Dugogodišnja empirijska istraživanja dovela su Grofa do prepoznavanja četiri osnovne perinatalne matrice - BPMs ( Basic Perinatal Matrixes) kroz koje prolazimo prije i za vrijeme poroda:

• BPM I (prva bazična perinatalna matrica) Prvobitno jedinstvo s majkom

Fetus u utrobi nema nikakvu svjesnost granica niti razlikuje unutarnje od vanjskog. Kod neometanog embrionalnog postojanja prisjećamo se osjećaja oceanske beskonačnosti, zadovoljstva, zaštićenosti… Međutim, ako su za vrijeme boravka u maternici postojala ometanja, npr. bolest ili emotivne frustracije majke, namjere pobačaja, konzumiranje ‘otrova’ u obliku nikotina, lijekova i sl., takva iskustva mogu često u kasniju strukturu ličnosti ugraditi osjećaje ugroženosti, odbačenosti, otrovanosti, što u ekstremima može dovesti do paranoidne strukture osobnosti, histerčinih halucinacija, hipohondrije i sličnih patologija.

• BPM II Kozmičko gušenje i beizlaznost

U ovoj fazi počinju periodične kontrakcije maternice ali cerviks još nije otvoren. Kontrakcije stišću arterije i onemogućavaju dotok kisika, što je životno opasna situacija i angažira sve snage fetusa da preživi. Ovo je najtraumatičnija faza poroda i iskustva iz te faze mogu u kasnijem životu rezultirati shizofrenim psihozama, snažno inhibiranim endogenim depresijama, iracionalnim osjećajima inferiornosti i krivnje, hipohondrijom, alkoholizmom i ovisnosti o drogama, psorijazom i čirom na želucu i sl.

3

• BPM III Borba na život i smrt

U ovoj fazi kontrakcije se nastavljaju , ali cerviks se otvara a fetus napreduje kroz porođajni kanal prema izlazu. Aktivra se enormna energija za borbu prolaza kroz uski kanal, a iskustvo je često popraćeno gušenjem i anoksijom. Posljedice tog iskustva kasnije u životu mogu dovesti do depresije, seksualnih devijacija, opsesivno kompulzivnog ponašanja, astme ,tikova, migrena…

• BPM IV Ponovno rođenje

Ova matrica povezana je s trećom fazom biološkog rođenja, konačnim izlaskom i rezanjem pupčane vrpce. Dovršava se iznimno težak proces prolaženja kroz porođajni kanal, i dosiže eksplozivno oslobođenje i izlazak na svjetlost. No, taj trenutak dolaženja na ovaj svijet ujedno predstavlja i smrt – smrt našeg starog načina postojanja, svijeta unutar maternice. Utjecaj ovog iskustva u daljnjem životu može se očitovati u mesijanskim diluzijama, poistovjećivanjem s npr. Kristom, potrebama za spašavanjem i iskupljenjem, maničnim simptomima ili egzibicionizmu. Jedno od mojih najintenzivnijih osobnih iskustava u holotropskom stanju bila je sesija u kojoj sam proživljavala BPM II. Doživljaj gušenja i gađenja je bio toliko stvaran i intenzivan da sam se u pojedinim trenucima uistinu bojala za svoj život. Tada bih se prisjetila da zapravo ležim na madracu, jer osim te misli, niti jednim osjetilom nisam bila ‘prisutna’ u prostoriji, bila sam nerođeno dijete koje se guši i pokušava ispljunuti nešto odvratno, s osjećajem potpune bezizlaznosti iz te situacije i činilo mi se da ovo traje vječno. U naknadnom razgovoru s majkom, s kojom nikada prije nisam pričala o porodu, doznala sam da je proces trajao desetak sati, i ‘pošto nisam htjela van’, dali su joj ‘drip’, a obzirom da niti to nije pomoglo, na kraju su me izvukli vakuumom. Ova njena ispovjest objasnila mi je od kud osjećaj gađenja i otrovanosti ( ‘drip’je kroz krvotok ušao i u moje biće), i osjećaj bezizlaznosti.. Zanimljivo, jedna od mojih bitnih karakteristika jest ta da ne podnosim naredbe, nagovaranja i sl. Svi moji prijatelji znaju da kad nešto žele od mene treba me lijepo zamoliti, ali nikako ‘motivirati’ nagovaranjima, požurivanjima i sl. jer to na mene ima potpuno suprotan učinak.

TRANSPERSONALNADOMENAPSIHEDrugo veliko i značajno područje koje treba pridodati općeprihvaćenoj psihijatrijskoj kartografiji ljudske psihe svakako je područje transpersonalnog, domena koja transcedira osobu.

4

U stanju obične, svakodnevne svjesnosti mi sebe doživljavamo kao njutonijanski objekt ograničen kožom. Percepcija naše okoline limitirana je fiziološkim ograničenjima naših osjetila na fizičke karakteristike okoline.

5

Naprotiv, transpersonalna holotropska stanja svijesti omogućuju nam da transcediramo te granice prostora i vremena, svim svojim osjetilima možemo doživjeti prošla i predvidjeti buduća događanja, ili doživjeti svjesnost drugih ljudi ili oblika postojanja.. svjesnost je primarna odlika postojanja, dakle sve što postoji u unverzumu ima svjesnost i mi je možemo iskusiti. Spektar transpersonalnih iskustava iznimno je bogat i raznovrstan. U nastojanju da sistmatizira ta iskustva, Grof ih na osnovi dugogodišnjih obzervacija dijeli u tri osnovne kategorije: 1. iskustvena ekstenzija u okvirima prostor-vremena i dogovorne stvarnosti (iskustvo poistovjećivanja s drugim osobama, životinjama, biljkama ili neorganskim objektima, iskustvo jedinstva sa Životom i cjelokupnom Kreacijom, iskustvo fetusa, doživljaj svjesnosti vlastitih predaka, stanična svjesnost, svjesnost molekule ili atoma…) 2. iskustvena ekstenzija koja nadilazi prostor-vrijeme i dogovornu stvarnost (energetski fenomeni suptilnog tijela, posjete paralelnim svemirima i susreti s tamošnjim bićima, iskustva određenih božanstava i demona, iskustva univerzalnih arhetipova, intuitivno prepoznavanje univerzalnih simbola, iskustvo univerzalne svjesnosti..) 3. transpersonalna iskustva psihoidne naravi ( sinhroniciteti, spiritistički fenomeni i fizička medijacija, spontana ili namjerna psihokineza..) Koliko god nevjerojatno i apsurdno zvučalo zapadnjačkom svijetu ogrezlom u monistički materijalizam, ipak tisuće klinički promatranih iskustava dokazuju da sve što u ‘normalnom’ stanju svijesti doživljavamo kao objektivno, ima i odgovarajuću subjektivnu reprezentaciju u holotropskom stanju. Sve u univerzumu ima svoj objektivni i subjektivni aspekt, upravo kako i tumače velike spiritualne filozofije Istoka.

HOLOTROPSKIRADDISANJEMITERAPIJSKIUČINAKNo, vas, dragi čitatelji koji ste stigli do ovih redaka, sigurno najviše zanima a kako doći u ta izmjenjena holotropska stanja i uopće, zašto? Razloga sigurno ima više, ali dva su osnovna – avantura samoistraživanja i iscjeljenje. Riječ holotropsko sastavnica je iz holos(cijel, cjelina) i trepein ( kretati se prema čemu), pa bi u doslovnom prijevodu značila ‘kretati se prema cjelosti, cjelovitosti’.

6

Grof je mnoge godine posvetio radu s psihodelicima, no zbog krivog predstavljanja u javnosti što je za posljedicu imalo masovnu zlouporabu psihodelika, naviše LSD-25, u ‘60ima i ‘70ima, došlo je do zatvaranja istraživačkih centara i potpune zabrane, pa se globalno odustalo od daljnjih izučavanja terapijskih potencijala. Paralelno sa istraživačim kliničkim radom, Grof je također proučavao i aboriđinske kulture i rituale, kao i istočnjačke filozofije i religije, u kojima šamani, jogini i drugi postižu izmijenjena stanja svijesti. Zajedno sa suprugom Christinom razvio je tehniku koju je nazvao Holotropic Breathwork – holotropski rad disanjem (HOLOTROPSKO DISANJE). Holotropsko disanje je pristup terapiji i samoistraživanju koji kombinira nekoliko vrlo jednostavnih elemenata – ubrzano disanje, evokativnu glazbu i tehniku tjelesnog rada koja pomaže osloboditi rezidualne bioenergetske i emocionalne blokade. To je jednostavna tehnika koja inducira izuzetno snažna holotropska stanja, a ujedno je i dokaz da stanja inducirana psihodelicima nisu samo produkt mozga i halucinacije izazvane kemijskom supstancom. Svejedno, nemojte to pokušavati sami kod kuće, jer su uvjeti sesije Holotropskog disanja strogo kontrolirani i facilitirani isključivo iskusnim profesionalcima i terapeutima. Iskustva koja doživljavate u sesijama Holotropskog disanja vrlo su teško prenosiva, obzirom da svaka osoba ima svoj unutarnji radar koji je vodi na tom putovanju, i koji ‘bira’ koji doživljaj iz biografske, perinatalne ili transpersonalne domene će osvijestiti. Iz mog iskustva, na površinu izlaze oni doživljaji koji imaju veliku energetsku/ emocionalnu nabijenost i iskustva koja je vaše biće, vođeno unutarnjim radarom ili iscjeliteljem, u tom trenutku spremno dovršiti. Također, elementi biografskih, perinatalnih i transpersonalnih iskustava ne dolaze odvojeno nego se isprepliću. Primjerice, u mojoj gore spomenutoj sesiji, tijekom nekoliko sati ispreplitali su se doživljaji druge matrice vlastitog rođenja, zatim transpersonalno iskustvo muškarca kojem je prerezan grkljan, doživljavala sam iskustvo osobe kojoj rade trahetomiju, a u nekim fazama imala sam svjesnost starca koji umire ostajući bez daha. Zajednički nazivnik ovih iskustava je, dakako, gušenje, koje je očito za mene važna trauma. (Zanimljiv detalj o meni jest da nikada nisam nosila dolčevite, šalove oko vrata, užasavala sam se ronjenja s bocom, velikih gužvi u klubovima i uopće svega što bi na bilo koji način moglo ograničavati slobodno disanje. Dok ovo pišem, imam na sebi crnu ‘rolku’ uskog ovratnika i osjećam se sasvim dobro, ) Terapijski smisao jest u tome da iskustva velike energetske nabijenosti – traume kroz ponovno svjesno proživljavanje ‘odradite’ oslobađajući rezidualnu bioenergetsku i emocionalnu energiju, na taj način dovršite to iskustvo i integrirate ga kao cjelovito, iscjeljeno.

7

Jedno od najvažnijih razlika između verbalne i iskustvene psihoterapije poput Holotropskog disanja jest u tome da u prvom slučaju treba dosta vremena, najčešće nekoliko godina da biste došli do promjena, dok se kod Holotropskog disanja snažne promjene događaju već nakon nekoliko sati sesije i mogu se uvjerljivo povezati s određenim događajem. Druga glavna razlika jest da ste u terapiji Holotropskim disanjem vođeni isključivo svojim unutarnjim radarom, jer je logično da vaše biće sigurno najbolje zna što mu je potrebno, a uloga terapeuta je samo da pruži koncepcijski okvir dovoljno širok kako bi omogućio smisleni kontekst za sadržaje koji se osvještavaju tijekom sesije. Najviše uspjeha u terapeutskom smislu Holotropsko disanje postiže kod emocionalnih i psihosomatskih poremećaja, poput teških višegodišnjih depresja, fobija, oslobađanja iracionalnih osjećaja, migrena ili psihogenetske astme. Također, drastičan upliv ima i na povećanje samopouzdanja i samopoštovanja. U mnogim slučajevima značajan napredak ili potpuno izlječenje događa se i kod nekih bolesti koje se smatraju organskima poput bronhitisa, cistitisa ili artritisa. Koliko je jednostavna tehnika holotrpskog disanja, toliko je teško opisati iskustva koja se događaju u holotropskim stanjima. Niti jedan opis ne može zamijeniti vlastito iskustvo.

Irena Antolić