MILA ŽELJEZNJAK

STARI SAT

Visio je na zidu stari sat. Vrijeme je njihalo njegove crne utege i klizilo niz sjajne

kazaljke u krugu. Neumorno je odbijao sat za satom. Godine su prolazile taložeći

prašinu po njegovi staklenim obrazima. Pokazivao je vrijeme u sobi ispunjenoj

tamnim, starim pokućstvom. U njegovu kutiju od praha uselio se crv i grickao bez

prestanka.

A onda je hod starog sata postao spor. Zaostajao je. Trudio se nadoknaditi

izgubljeno, ali to je bilo suviše naporno za njegovo staro srce. Od naprezanja

pukla je opruga, kazaljke su stale, utezi se umirili. Stari, iskusni urar zagledao je

u metalnu utrobu i odmahnuo glavom:

„Gdje da danas pronađem takvu oprugu?! Ovakvi su satovi postali rijetkost.

Stari sat još visi na zidu u sobi punoj uspomena. Prekriven prašinom, pokazuje

svoje davno zaustavljeno vrijeme.

CESTA

Cesta je izašla iz grada, vijugala. Stavila se udesno, pa ulijevo. Kroz ravnicu

ravno, zaobišla planinu, premostila rijeku u ti vitka stupa. I dalje kroz selo. To joj

nije bilo dovoljno.

„Nemamo više asfalta“ – rekli su radnici i odložili lopate.

„Samo vi idite!“ mislila je cesta, tko još mari za asfalt.?! Kao da šljunak ne valja.

Kad je ponestalo kamenja, uvukla se među kukuruze, nastavila poljskim putem,

šumskom stazom krivudala među stablima. Tu je zastala. Tek toliko da predahne,

i produžila. Sad ju je već bilo teško slijediti. Nije odustajala. Išla je dalje i dalje.

Tko zna kuda i dokle. Probijala se sve dok joj se, negdje u vrleti, nije izgubio svaki

trag.

RADOZNALI MIŠ

Bio je to najradoznaliji miš u čitavom selu. Majka mišica bila je vrlo zabrinuta za

njega. Uvijek ga je nešto zanimalo. Želio je znati kakve brkove ima mačka. Trči li

brže od njega. Bio je zadovoljan kad je shvatio da ga mačka ne može stići. Mogao

bi sudjelovati u utrci miševa, ali tada to još nije bilo u modi.

Sivkovoj znatiželji nije ostao nepoznat nijedan kutak kuće u kojoj su stanovali.

Zaobilazio je samo stari ormar koji su uvijek držali zaključan. Sivko bi pronašao

pukotinu i uvukao se da u sobi s ormarom nije boravila i mačka. Miš je ipak bio

brži, u to se uvjerio, ali nikada se ne zna. Zaobilazio je ormar i motrio ga izdaleka.

Trajalo je to sve dok mačka nije otputovala na zasluženi odmor na more. Tada se

Sivko odvažio i pronašao pukotinu u truloj dasci. A u ormaru ga je čekalo

iznenađenje: na dnu je ležala Tajna, zavijena u bijelu omotnicu. Sivko je onjuši.

Divno je mirisala na plijesan i to ga podsjeti na sir. Nije mogao odoljeti i u

trenutku se zaljubio. Tajna je samo strpljivo treptala očima na njegova

mnogobrojna pitanja. Ona bi rado razgovarala s njim, ali to joj, kao tajni, nije

dolikovalo. Viđali su se svakog dana, potajno.

S vremenom Sivko je shvatio gorku istinu: samo se znatiželjan miš mogao

zaljubiti u tajnu. Vrlo tužan zaključio je: ipak ne valja biti suviše znatiželjan.

Zauvijek je napustio stari, drveni ormar.

JELA NA VRHU PLANINE

Na vrhu planine, na kamenoj zaravni rasla je jela. Zelenim vrhom dodirivala je

nebo. Bila je to vrlo lijepa i osamljena jela, najljepša u zamagljenoj planini.

Snježni oblak dugo je njihao svoje vunasto pramenje oko njenih grana, a jela se

samo zelenjela od ponosa. Prkosila je naletima vjetra u raskošnoj krošnji. Oblak

je poslušao glas svog vodenog srca i zaljubio se. Bio je presretan kad se njegovo

pramenje sledilo u sitne bijele kristale. Zanjihao se iznad jele i zasuo je mekim

bijelim pahuljicama. Na zelenim granama svjetlucale su bijele zvjezdice.

Vjetar je fijukao oko stabla i raznosio ledeno inje. Jela i oblak čitave su zime,

zagrljeni, šaputali na vrhu planine.

ČETVEROLISNA DJETELINA

Na zelenoj livadi mirisala je djetelina. Bijelu cvjetnu glavicu uzdigla je iz lišća i

cvala od miline.

Nad livadom letjela su dva razigrana bijela leptira. Istog trenutka ugledali su

nježnu, stidljivu djetelinu i poželjeli joj se približiti. Njena mirisna pelud

neodoljivo ih je privlačila. Sletjeli su na cvijet i spojenih krila, zaneseno srkali

slatku pelud. Spustila se noć, a njihova si krila još uvije lepršala na povjetarcu,

stapajući se u zelenu boju lišća.

Idućeg jutra, na visokoj stabljici djetelina je njihala četiri sjajna lista. Samo je

oborila glavu i ni do danas nikome nije rekla otkud joj njena četiri lista.

ŽELJA

Želja je ležala na putu i osvrtala se. Dan se bližio kraju, a nitko nije nailazio. Već

je pao i mrak, a ona se još nadala.

Prošlo je još neko vrijeme. U očima joj se zacaklila tuga, suza smočila rumeni

obraščić. Plakala je, a za to je imala i razloga.

Dogodilo joj se najgore što može snaći jednu lijepu želju: ostala je neispunjena.

LEPTIRIĆ SKUPLJA BOJE

U rano jutro, kad se nebo zabijeljelo i zacrvenjelo, iz polja kupusa prhnulo je

nemirno ustalasalo jato. Zalepršala su nježna krilca. Ostavila su iza sebe loptast

glavice i poletjela u svijet.

Mali leptirić ugleda prvi put šarenilo boja i zbuni se. Spusti se na list kukuruza.

Oči mu se ispune zelenim. To mu se svidi. Svojim blijedim krilima odluči dodati

mali zelenog. Uživajući u svom novom izgledu, poletio je visoko. Ubrzo se umorio

i odlučio ispružiti nožice. Pod njim se njihao cvijet maslačka. Leptirić poželi nešto

od zlaćana sjaja i doda svoji krilima zlatnožuto.

U pšenici žario se mak. Ne mogavši odoljeti, leptir se približi i obrubi krilca

jarkocrveno. Poletio je veselo krivudajući i zagledao se u nebo. U travi se njihao

ljubičasti zvončić, treperilo stidljivo oko ivančice. Svakog trenutka ugledao bi

novu boju i dodao je svojim krilima.

Čitavog dana letio je skupljajući boje. Dan se bližio kraju, s neba je nestalo sunca.

Leptirić je ugledao novu boju. Sve su boje nestajale u njoj. Spustio se na list, ali i

on je izgubio boju. Leptir tužno osmotri svoja šarena krila. Čitav svoj kratki vijek

utrošio je na njihovo uljepšavanje. Na njima nije nedostajala nijedna boja. Tužan,

promatrao je kako njegova krila gasnu i utapaju se u crnoj boji.

SRETNA PRIČA

Vjetar zašumio na balkonu, zašuštalo je u loncima za cvijeće. Prikradam se i

osluhnem, biljke živo raspravljaju. Naćulim uši: o sreći je riječ.

„Sreća što vjetar nije previše jak. Baš je ugodno ovdje“ – zijevne slak.

„Srećom, ovaj je balkon na južnoj strani, tako da imamo dovoljno sunca“

promrmlja bodljikavi kaktus.

„Sreća da nas ni danas nisu zaboravili zaliti“ – njihala se petunija.

Sreća što sam naišla i osluhnula, pomislim ja. Za mene je sreća napisati dobru

priču. Bit ću još sretnija ako nekoga od vas ova sretna priča usreći kad je

pročitate.

JESEN

Ana je šetala šumom, ne bi li negdje srela jesen. Znala je da se pritajila tu negdje,

među drvećem. Sa stabla se iznenada spuste dvije bodljikave loptice.

„Gle, ježići blizanci“ – obradova se Ana. Znatiželjno je zagledala u njih, nadajući

de da će iz bodlji pomoliti njuškice.

„Kakva neznalica“ – pomisle čupave kuglice glasno hihoćući.

Od silna smijeha rasprsnu im se trbuščići, a u mahovinu se otkotrljaše po dva obla

kestena.

PAHULJICA

„Hladno mi je, hladno“ - tresla se od studeni mala snježna pahuljica i njihala

pred mojim očima.“ „Smrzla sam se…“

Promatrala sam tanašne ledene pahuljaste kristale. Ulična svjetiljka bacala je

plavetno svjetlo na nju. Pahuljica je bliještala i treperila:

„Uzmi me sa sobom. Ovdje je hladno.“ Vjetar ju je bacao. Opirala se svojim

prozirnim ručicama. Skinula sam rukavicu i pružila joj ruku. Spustila se na

jagodicu prsta.

„Mala pahuljice, ne možeš tu ostati. Rastopit ćeš se!“ – upozorila sam je.

„Samo da se malo utoplim.“ Ostavila sam je na prstu, počela se uz stepenice i

ušla u kuću.

„Oduvijek sam mislila da pahuljice uživaju na hladnoći.“ Sićušni bijeli obrazi

malko su porumenjeli.

„Ja nisam pahuljica. Nikad nisam željela to biti. Lijepo sam uživala u svojoj rijeci,

a onda me sunce privuklo. Bilo je lijepo lutati nebom dok nije bilo studeni. Samo

da se zagrijem…“

Pahuljica se mijenjala. Izgubila je svoju odoru od krhkih ledenih grančica, bivala

je prozirna. Još tren i na kažiprstu je sjala kapljica vode. Ispružila sam ruku i

pustila je da sklizne na list biljke koja se zelenjela na prozoru. Ljuljala se na listu

kao kap rose. Učinilo mi se da je zadovoljno odahnula, a onda se otkotrljala niz

stabljiku.

TRATINČICA

Tratinčica se nije usudila otvoriti oči. Stidljivo je sagibala bijelu glavicu i sakrivala

se u gustoj travi. Na njenim sanjivim laticama suce se igralo s dva zrnca rose. Noć

ih je ostavila iza sebe, ustupivši mjesto danu. Ovaj se razmahao svom svojom

ljetnom snagom. Raširio se nebom, livadom, sve do ruba šume u daljini.

Sunce je, dižući se sa svog noćnog loga, razbudilo svo stanovništvo livade. Trave

su zanjihale visoke, vitke klasove, zašutjele. Vjetar lutalica krene duž puteljka,

veselo zviždeći.

Nestašan žuti leptirić krene na svoj uobičajeni let od cvijeta do cvijeta.

Odjednom, primijeti među travom, pri samoj zemlji, bjeličastu grudicu,

naslonjenu na zelene listiće. Spusti se tiho na travu i ticalima dodirne zatvorenu

čašku malog cvijeta:

„Zašto si tužna tratinčice? Čitav svijet je odavno budan! Zašto sakrivaš lice?“

„Bojim se“ – odgovori cvijetka, provirivši između latica. „Ovaj svijet je tako velik.

Tko će me primijetiti ovako sitnu u travi?“

„Varaš se, mala tratinčice, sunce odavno čeka na tebe. Samo otvori oči i pogledaj

kako sam ja lijep“ – reče leptir i diže uvis svoja šarena krila. Tratinčica podigne

glavu. Otvori jedno oko, pa drugo. Raširi latice i zagleda se u nebo. Sunce svojim

dugim rukama dodirne cvijetak. Spusti u raširene latice sitan žuti grumenčić.

Bijele latice zasjaše kao niz bisera oko zlatnog srca.

Otada, mala se tratinčica budila rano. Očekivala je svog prijatelja da se pojavi iza

planine i zagrli toplim rukama širom otvorene latice.

DUGA

Nekad davno duga je živjela iznad potoka, sakrivena u gustišu. U zelenoj vodi

ogledala je svoj blijedi obraz. Sivi vodeni talog mrgodio se na nju. Neugledna

kakva je bila, izlazila je rijetko. Izvlačila bi se iz šaša samo za iznenadnih ljetnih

pljuskova. Penjala se do oblaka i spuštala u vodu prije nego oni otplove dalje,

nošeni vjetrom.

Jednog se ljetnog poslijepodneva zanijela u igri s čupavim bijelim oblakom i

zaboravila na povratak. Sunce se iznenada pojavilo i zagledalo u nju žutim očima.

Rasula se u sedam divnih boja. Oblak je zanijemio od čuda i prestao kišiti.

Ogledala se u potoku i on je zadivljen, prestao teći. Leptirić ispod lista iznenađeno

je protrljao oči. I vinuo se prema suncu.

e-lektiru prema originalnom djelu napisala Nada Slišković