Stari i umjetni~ki zanati Mehmed Pargan

Urednik: Rasim Hamidovi}

Redakcija: Aj{a Puzi}, Rasim Hamidovi}, Abdulah Had`iavdi}, Mehmed Pargan

Izdava~: Udru`enje obrtnika stari i umjetni~ki zanati Obrtni~ke komore Tuzlanskog kantonaAdresa: Ulica II Tuzlanske brigade broj 60, 75 000 Tuzla Tel/fax: ++387 35 270 065; e-mail: stari.umjetnicki.zanatiagmail.com

Fotografija: Amel Emri}, Emir M. Vra`alica, Edin Ga}an, Elena Planin~i}, Mehmed Pargan, Mirsad ^amd`i}, Muhidin Planja, Admir Osmanovi}, Zebulon Pinkas

Dizajn i DTP: Jilduza i Selmir Pajazetovi}BMG Bosanska medijska grupa

Tiraž:

Štampa: OFF-SET TuzlaCIP: Dostupan u Nacionalnoj i univerzitetskoj

biblioteci Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Publikacija je objavljena uz finansijsku podr{ku USAID-a, Vanjsko-trgovinske komore

BiH i Ministarstva za poduzetni{tvo Tuzlanskog kantona

IMPRESUM

Mehmed Pargan

Stari i umjetni~ki zanati u Bosni i Hercegovini

Tradicija, umjetnost i kultura `ivljenja krozljudsku povijest, kod svih naroda su koncen-trirani i najbolje se mogu pratiti ukoliko

se pa`ljivo i sistematski prati nacionalna ili op}e-nito povijest zanatstva civilizacije. Dodirivanjekultura i obi~aja, te povijesno-civilizacijskih kru-gova, koji su se sa Istoka i Zapada, svojim rubo-vima ukr{tali u Bosni i Hercegovini, ovoj zemlji injenim narodima donijelo je bogatstvo razli~i-tosti koje se spontano utkalo u faktore koji deter-miniraju kulturolo{ke obrasce, iz kojih se krozstolje}a pora|ao konglomerat kreativnog djelo-vanja, nimalo distanciran od `ivota, povijesnihkretanja, religijskih preplitanja, jezi~kih razli~i-tosti i sli~nosti. Zanati su odgovarali na konkret-ne potrebe ljudi u datom vremenu, tako da su sera|ali sa tim potrebama, sa njima odumirali, adok su nastajali ili trajali u sebe su ugra|ivali ste-pen kulturnog razvoja, dostignu}a u umjetni~kom,tehni~ko-tehnolo{kom, pa i nau~nom domenu,kao i obi~aje naroda i dr`ava koje su upravljaleBosnom i Hercegovinom. Stoga je kroz milenijbosansko-hercegova~ke opstojnosti u zanatstvuostalo tragova brojnih naroda i dr`ava, a kako seto mo`e i pretpostaviti, najja~i su tragovi oto-manske Carevine, koja je upravljala Bosnom skoropet stolje}a.

Nau~no-tehnolo{ka revolucija kojom je obilje-`eno dvadeseto stolje}e dovela je u Bosni i Herce-govini, kao i u svijetu, do ga{enja i odumiranjabrojnih zanata. Potreba za nekim zanatima jedno-stavno je prestala, jer su prestale potrebe ljudi zaodre|enim uslugama i proizvodima. Zanatski radzamijenile su manufakture, tvornice, automa-tizirana, pa ~ak i robotizirana proizvodnja. Istina,zaka{njeli dolazak tehnolo{ke revolucije u BiH,za razliku od razvijenih zemalja, imao je i svojedobre strane, jer je neke zanate o~uvao do danas.Neki su zauvijek oti{li u nepovrat. Razvijene zem-lje su krajem pro{loga stolje}a, svjesne zna~ajastarih zanata u njihovoj kulturi i tradiciji, inve-stirale zna~ajna sredstva kako bi se zanati o~u-vali, a odumrli poku{ali povratiti, ne kao dopri-nos finansijskom i poslovnom razvoju zemlje, ve}kao tradicijskom i turisti~ki interesantnom mode-lu razvoja ovoga sektora. Zahvaljuju}i o~uvanju~ar{ija u BiH, o~uvani su i brojni zanati, koji sutako|er kao turisti~ka atrakcija prezentirani svi-jetu. Prva decenija novoga milenija obilje`ena jepotrebom i intencijom brojnih neovisnih grupa,uz simboli~nu, ali ipak va`nu pomo} dr`ave, i ne-sebi~nu podr{ku me|unarodnih institucija, dasa~uvaju postoje}e zanate i poku{aju o`ivjeti od-umrle. I ovaj napor, kreiranja izdanja o starim i

— 4 —

UVOD

umjetni~kim zanatima i zanatlijama na Tuzlanskojregiji, ali u povijesnom i administrativno-teritori-jalnom kontekstu cijele Bosne i Hercegovine, poku-{aj je davanja jednog takvog doprinosa. Iako jeistra`ivanje prilikom pripreme ove publikacije biloopse`no, dugotrajno i sa ciljem objedinjavanja {tove}ega broja informativno-edukativnih sadr`aja,imena i adresa, na}i }e se veliki broj onih do kojihnismo uspjeli do}i, a ta ~injenica }e zasigurno uma-njiti kvalitet ove publikacije. Naravno, ukoliko seuka`e potreba, te propuste }e svakako ispraviti no-vo izdanje.

Kategorizacija starih zanata, koja bi trebala pret-hoditi jednoj ovakvoj publikaciji mogla bi u kona~-nici dovesti do nepravednog zapostavljanja ili is-pu{tanja odre|enih zanata. Stoga }emo neselekti-rano navoditi odre|ene zanate, nekada vo|eni do-minantnom prisutno{}u konkretnog zanata, neka-da kontekstom, a ne zanemaruju}i ni oficijelnulistu starih bosanskih zanata kojom raspola`u vlastiu BiH. U svakom slu~aju cilj nam je da {to vi{e in-formativno-edukativnih sadr`aja o zanatima o~uva-nim na Tuzlanskoj regiji, putem ove publikacijedo|e do ~italaca.

U Tuzli, 22. 1. 2011. Mehmed Pargan

— 5 —

STARI ZANATI U

BOSNI I HERCEGOVINI

Bosna i Hercegovina je kroz stolje}a bila mjesto ukr{tanja kultura i religija. Prevashodno vojnimputem, stalnim ratovima i osvajanjima ovih krajeva od Rima, Austrije, Ma|arske, Turske itd, u bosan-skohercegova~ke gradove dono{eni su druga~iji na~ini izrade vojne opreme i njenoga odr`avanja, teniza proizvoda potrebnih civilima. Ne treba zaboraviti da su upravo ratovi bili generator razvoja zanat-stva. Primjerice, Gra~anica, koja je ve} stolje}ima vode}i centar zanatstva i poduzetni{tva, bila je svo-jevrstan servis vojnim trupama smje{tenim u komunikacijskom ~vori{tu kakvo je bio Doboj. Stoga jezahvaljuju}i velikom broju vojnika-pje{aka, ali i konjanika, te jaha~ih i tegle}ih konja, Gra~anica tokom16. stolje}a intenzivirala svoj razvoj. Kao i u drugim mjestima u to vrijeme egzistirale su desetine zanata.Vojska je imala prijeku potrebu za zanatlijama koji su se zvali potkiva~i. Oni su sa specijalno izra|enimekserima u kova~kim radnjama precizno na kopita konja prikivali potkovice tako da konja ne boli i ne`ulja.

— 8 —

Mujo kuje konja po mjesecu

Mujo kuje konja po mjesecu,Mujo kuje, a majka ga kune:„Sine Mujo, `iv ti bio majci,

Ne kuju se konji po mjesecu,Ve} po danu i jarkome suncu!“

„Ne kuni me, moja mila majko,Jer kad meni na um padne draga,Ja ne gledam sunca ni mjeseca,Nit moj doro mraka ni oblaka!“

Ovaj zanat je bio prili~no opasan jer su neri-jetko konji bili nemirni i de{avalo bi se da pri-likom potkivanja povrijede majstora. Potkiva~kizanat je bio izuzetno rasprostranjen, me|utimon je iz decenije u deceniju imao sve manjupotrebu da postoji, tako da se danas potkiva-njem konja bave kova~i, koji i proizvode pot-kovice i eksere za potkivanje. O kvalitetnom radupotkiva~a ovisili su ishodi vojnih pohoda, jer jeu to vrijeme osnovno sredstvo transporta bila za-prega, ovisila su va`na putovanja i snabdijevanjaurbanih centara.

Dobro postavljena potkovica, koja mo`e izdr`atido kraja vojnoga ili poslovnoga poduhvata pravaje sre}a za vlasnika konja ili volova. Stoga se dodanas o~uvalo narodno vjerovanje da potkovicadonosi sre}u. Mnogo je ku}a koje na kapijama idanas ~uvaju potkovice, a kao motiv potkovica jevrlo ~esto kori{tena i u izradi nakita od srebra izlata.

Konja kuje Dizdarevi} Meho

Konja kuje Dizdarevi} Meho,Konjic mu se potkovat’ ne daje.

Njemu veli Dizdarevi} Meho:„Stan’, dorate, stani dobro moje;

Ne kujem te da te preprodajem,Ve} te kujem da s tobom putujem.

Valja nama i}i po djevojku.Ako Bog da pa je dovedemo,

Zlatnom }e te potkom potkovati,I zlatnom te uzdom zauzdati,

A biserom grivu okititi.Bit }e za te bjelice p{enice,A za mene neljubljena lica!“Stade dorat kao janje malo.

— 10 —

Kova~ki zanat tako|er je nastao kao prijeka potreba ljudi da predmete od metala, prije svega `e-ljeza, stave u funkciju lova, ratnih borbi ili obrade zemlje. Stoga su kova~i i zauzimali stolje}ima pri-marno mjesto me|u zanatima. Vrhovi koplja i strijela, sablje, jatagani, no`evi, kasnije pu{ke i topovi –djelo su kova~kih radionica iz kojih su izlazile pored osnovnoga proizvoda i mogu}nosti odre|enegrupe ili kraja da se odbrane ili spreme za vojna osvajanja. Te`a oru|a uz kova~e kreirali su livni~ari.Kova~i su bili temelj funkcioniranja svakoga doma}instva. Od reze na vratima, kojom se ~uvao po-rodi~ni mir, pa do baglama, no`eva, sjekira, sa~eva, peka, veriga, bakra~a, kosa, motika i brojnih drugihproizvoda, kova~i su davali svoj pe~at `ivotu ljudi u bilo kojoj sredini u Bosni i Hercegovini. Proizvodisu odre|ivali na~in ̀ ivota, jer je izrada kvalitetnih posuda i veriga, definirala varivo kao nutricionisti~kudominantu, koja i danas u bosanskohercegova~koj gastronomskoj ponudi ima klju~nu ulogu. Sa~ je pakusmjeravao razvoj kuhinje u pravcu pe~enja hrane uz o~uvanje njenih prirodnih sokova, na ~emu sepotencira u suvremenim svjetskim kuhinjama u suvremeno doba.

U razli~itim krajevima zemlje dominirale su odre|ene sklonosti, sposobnosti i tradicija izradeodre|enih proizvoda. Tako je nadaleko poznata kosa varcvarka, koja je dobila ime po gradu VarcvarVakuf (Mrkonji} grad).

Tuzlanska regija bila je pogodna za razvoj kova~kog zanata zbog tradicije do-broga poznavanja ugljeva koji su preduslov za obradu metala. @eljezo se zagrijena visokoj temperaturi, obi~no drvenim ugljem-}umurom, a kada do|e u fazuusijanja jakim ~eki}ima majstori mu mijenjaju oblik. U odre|enom momentu`eljezo se potapa u vodu, odnosno ulje i na taj na~in se okali. Taj procesdaje nove osobine metalnom predmetu – on je tvr|i, ali je zahvaljuju}inaru{enoj unutarnjoj strukturi metala, sklon lak{em lomljenju. Po ovomzanatu u Bosni i Hercegovini veliki broj naselja dobio je ime, a najbli`eTuzli nalazi se naselje Kova~i, nedaleko od @ivinica. Naselje Kova~evi}i,nedaleko od Sapne, vodi sasvim drugu geneologiju, vjeruje se da jenastalo po vladarima Podrinja Kova~evi}ima, o ~emu u svojoj knjiziZvornik – historijska monografija, pi{e profesor Alija Uzunovi}.

— 11 —

Proizvodnja drvenoga uglja (}umura) vr{ila se tako {to se bukovo drvo u cjepkama nalagalo preko“tunela” zidanog ciglom. Ugljari bi slo`ili iscijepano drvo u obliku plasta sijena-polulopte, visine dodva metra, a promjera oko pet metara. Drvo bi se potom oblijepilo glinom i to po mogu}nosti debljimslojem kako bi se sprije~ila cirkulacija zraka i obezbijedilo sagorijevanje bez prisustva zraka - tako dabi cijela ugljara li~ila na bunker. U tunel se nakon toga podlo`i vatra i ona se odr`ava pet do sedamdana na ujedna~enom intenzitetu. Ve} prvoga dana drvo se u prvim slojevima po~ne ugljenisati, a uko-liko do|e do odstupanja od ravnomjernoga lo`enja mo`e dovesti do poja~ane temperature, pucanjaglinenih oplata i zapaljivanja drveta, {to bi onemogu}ilo stvaranje ugljena. Sa druge strane, smanjiva-nje temperature vratilo bi proces una-zad i onda bi trebalo otpo~eti zagrijavanje ispo~etka.

— 14 —

Mangale su, ili kako ih neki zovu, dagare, dostaduboke posude od bakra ili zemlje, kojima grijusvoje stanove, du}ane i radionice. U mangalumetnu do polovice pepela, a ozgora }umur,ugljen. Da im ugljik ne na{kodi, iznesu mangaluna sokak ili u avliju, pa kada se je }umur dobrorazgorio i u `eru pretvorio, unesu je u ku}u ili umagazu, a za ve}u sjegurnost metnu u `eru velik~avao ili komad ~istog `eljeza ili koje drugekovine. Da bude u ku}i {to ljep{i miris, metnu na`eru ne{to }aben trave (uda), koja vrlo ugodnomiri{e. ]aben travu donose had`ije iz ]abe iodatle joj ime.

Ustane{ li zimi rano ujutro i krene{ kroz bosan-sku ~ar{iju, opazi}e{ pred skoro svakim du}a-nom po jednu dagaru punu do vrha }umurom, aprljavi {egrt uzeo je komad debela papira, daskuili {to takova i ma{e njom nad }umurom, da se{to prije razgori. Ja ne znam kako ni za{to, ali jasam u tom u`ivao neku nasladu i zato sam sva-koga jutra rano ustajao, da se mogu me|u da-garama pro{etati, sa {egrtima po{aliti, a u nu`dibogme i ruke ugrijsti“.

Antun Hangi, “@ivot i obi~aji muslimana”, Svjetlost

— 15 —

Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 61

Vjeruje se da je naselje Ugljara kod Ora{ja do-bilo ime upravo po proizvo|a~ima uglja, koji suna ovom prostoru pravili ugalj za kova~nice,a{~inice i bogatije slojeve dru{tva.

Po raznim zanatima i brojna druga naselja do-bijala su imena. Tako, nedaleko od Kalesije ima-mo naselje Sara~i, koje je dobilo ime po sara~ima,zanatlijama koji su izra|ivali predmete od ko`e.S obzirom da se ovo naselje nalazilo na putnojkomunikaciji koja je povezivala Zvornik, kaosredi{te Zvorni~kog sand`aka, sa Tuzlom, koja jeimala strate{ki proizvod - so, to su stalni pro-laznici, karavani, putnici namjernici i lokalnostanovni{tvo, stvorili potrebu da se ovdje za-po~ne sa sara~kim zanatom - po ~emu je naseljei dobilo ime. Sara~i - zanatlije, proizvodili suopremu od ko`e, prije svega za konje: uzde, ka-jase, sedla, bisage, ali i za druge potrebe, kao{to su kaj{evi, razne futrole za oru`je itd. Ra-dionice za izradu ko`nih predmeta bile su izu-zetno rasprostranjene u vrijeme kada su konjskezaprege bile osnovno sredstvo transporta. Naj-ve}a proizvodnja predmeta bila je namijenjenaza vojne potrebe. Sara~i su {tavljenu ko`u, pri-premanu izvan tih radnji, prera|ivali i kreiralisitne, fine predmete. Sara~ki zanat uveliko je za-

postavljen posljednjih decenija zbog dugotra-jnog procesa proizvodnje predmeta od ko`e,koji uzrokuju njegovu visoku cijenu. Tako|er,mnogi jeftiniji materijali, poput plastike, zamije-nili su sara~ke proizvode, tako da su oni danastek sa~uvani za potrebe ukrasne galanterije nami-jenjene za poklone ili za turiste. Posao sara~a uve}im ~ar{ijama dijelio se na specijalnosti – takoda smo imali recimo sedlare, koji su se bavilipravljenjem isklju~ivo sedla za konje. Brojni suzanati koji su se vezivali za pripremu i obraduko`e. Oni su se bavili struganjem dlake sa go-ve|ih, ov~ijih i kozjih ko`a zvali su se sagrd`ije.Oni su nakon toga sjekli ko`u na zadate dimen-zije, a od strugane dlake zanatlije ke~ed`ijepravili su tzv. ke~eta, kojima su se postavljalasedla. Strugana dlaka slu`ila je za nalaganje jas-tuka i jorgana. Obrtnici mutabd`ije od tako do-bijene kozje dlake koja se u narodu zvala kostrijet,pleli su vre}e, torbice, pokrovce itd.

S obzirom da je bosanskohercegova~ko sre-di{te proizvodnje ko`e bilo u Visokom, na tu-zlanskoj regiji bilo je relativno malo ko`ara iovda{nje zanatlije su se mahom bavili preradomve} pripremljene ko`e.

Prerada ko`e u Visokom bazirala se na pro-izvodnji viso~kih “tabaka”. Taj proces odvijao se

— 16 —

— 17 —

u radionicama - tabhanama, jo{ od dolaska Tu-raka u ove krajeve. Primitivni na~in pripreme ko`etrajao je sve do 1928. godine, kada je poredstare tabhane u ovome gradu sagra|ena radioni-ca za doradu gotove ko`e, {to je donekle i ubilozanatski duh u pripremi ko`e jer se po~injuupotrebljavati sredstva i ma{ine za {tavljenje iobradu ko`a. Prije dolaska industrijske proizvod-nje proces {tavljenja ko`e po~ivao je na biljnoj{tavi koja je podrazumijevala upotrebu tanina isoli, koji bi sprije~ili trule`ne procese. Nakonprepariranja ko`e ovim sredstvima, ko`a seraste`e i su{i. Kako je i nakon toga ostajala kruta,slijedio je proces omek{avanja.

Iz ko`arskih radionica ko`a pripremljena zarazli~ite namjene otpremana je u sara~ke, sed-larske, papud`ijske, kundurd`ijske, obu}arske idruge radionice.

Obu}ari su vremenom, sa pokretanjem indus-trijske proizvodnje obu}e, te pojavom gume iplastike, preuzeli i izradu papu~a i naluna (nanu-la), iako su se u ve}im ~ar{ijama do danas za-dr`ale papud`ijske radionice. U svom raduobu}ari su se koristili ~eki}em, no`evima zako`u i trono{cem na kojem su razvla~ili ko`u ispajali |on i lice. Mladi majstori prilikom uvo-|enja u esnaf mogli su da biraju da li }e zapo~eti

u~enje sa izradom |ona ili lica (gornji dio)obu}e – {to su bila odre|ena usmjerenja uovom esnafu, dok su stari majstori bili vje{ti uizradi kompletne obu}e. Oba dijela su ra|enaod ko`e, a kod siroma{nijih slojeva stanovni{tva,da bi du`e trajala, obu}a je pend`etirana (potki-vana) sa metalnim plo~ama ispod i ispred prstiju,odnosno ispod peta. U gradovima su bile tra`enepapu~e, odnosno nalune (papu~e sa drvenim|onom). One su zapravo bile odgovor esnafana uslove i kulturu `ivljenja jer je papu~a zapravoodra`avala duh gradskoga `ivota, odnosno`ivota na kaldrmi. Papu~e su no{ene u ku}i i okoku}e, dok je po dolasku Osmanlija u BiH, ulazaku d`amiju tako|er zahtijevao posebnu vrstu

— 18 —

obu}e. Papud`ijske radnje natjecale su se komo`e ponuditi ljep{u i atraktivniju izradu gos-podskih papu~a i naluna. Papud`ije se, kako jezapisao Hamdija Kre{evljakovi}, u defterima prviput spominju 1530. godine i tu se vidi da su za-stupljeni u neznatnom broju, ali ve} od polovine16. stolje}a broj ovih zanatlija je znatno poras-tao. Upravo u vrijeme Osmanlija u administra-tivnoj podjeli esnafa papud`ijski zanat je pripao~izmed`ijskom esnafu. Ovom zanatu su poredpapud`ija i ~izmara (~izmed`ije), pripali imestved`ije i firaeld`ije. Mestve su prema Ab-dulahu Škalji}u (Turcizmi u srpskohrvatskomjeziku, Svjetlost Sarajevo 1989.) “vrsta dubokeobu}e od mekane ko`e sa vrlo tankim |onombez peta. Obla~i se na golu nogu i na ~arape.

Slu`i kao ku}na cipela, a pri izlasku na ulicu,navla~e se firale, papu~e ili kalja~e. U ranija vre-mena postojale su i `enske mestve. Firale je”,kako navodi Škalji}, “starinska lahka plitka obu}akoja se nosila u svako doba godine. Obla~ile suse na golu nogu, na ~arapu ili na mestve. Danasih nosi samo poneki hod`a ili had`ija”. HamdijaKre{evljakovi} je zabilje`io stihove u kojima sepominju firale:

“Firale joj kupit’ u Saraj’vu”

Kao i drugu pjesmu u kojoj se pominju firalei mestve istovremeno:

“Vid’ u mene meke mestve Maru{o!

— 19 —

Vid’ u mene firalice Jovano!”Zanatlije ovog esnafa su bile smje{tene u

posebnu ~ar{iju koja se zvala ^izmed`ijska~ar{ija, mada je bilo radionica i u drugim di-jelovima ~ar{ije. Same radionice su se nalazileiznad du}ana i magaza gdje su papu~e i proda-vane. Najsiroma{nije zanatlije su svoju robuizra|ivali po ku}ama i papu~e prodavali stranimtrgovcima po hanovima ili doma}im trgovcimakoje su svi zvali hafafi ili kafafi. Zanatlije ~izme-d`ijskog esnafa su bili skromnog imovnog stanja,dok su kafafi bili veoma bogati. Za izradu pa-pu~a koristi se alat koji je uglavnom isti za svezanate ~ija je sirovina ko`a (ter|ah, mu{te,bi~kije, {ila, igle, umbe, `ilde,alupi i dr.)

Zanatlije opan~ari bavili su se izradomopanaka od ko`e. Abdulah Arifovi}, u svomradu Tradicionalno zanatstvo u BiH, navodi kakosu opan~ari izra|ivali opanke od sirove i {tavljeneko`e:

— 20 —

Opan~ari su sami “~inili” {tavili ko`u tako {tosu je nekoliko dana kiselili u teku}oj vodi, a zatimje stavljali u “sefiju” cementirani bazen ukopan uzemlju. U sefiju je moglo da stane oko 20 ko`a.Ko`e se pospu sa 3 kg zaga{enog kre~a i s maloluga, a zatim se natope vodom. Nakon 15 danako`e se izvade i s njih se skida dlaka i mesina.Ovaj proces se naziva “fargovanje”. Poslije togako`e se peru u tri vode da se s njih odstrani kre~,a zatim se stavljaju u drvenu posudu “ciluk”izra|enu od “hrastove duge”. Ova posuda imafunkciju hamba{~e, velikog drvenog korita iz-ra|enog od jednog debla. U ciluk se stavljajumlaka voda i samljevena hrastova {i{arka. Najednu gove|u ko`i stavljalo se od 3 do 5 kg {i-{arke. Tu se ko`e zagrijavaju nedjelju dana imije{aju nekoliko puta. Topla voda obezbje|ujese tako {to se voda grabi iz ciluka, zagrijava nakazanu i ponovo vra}a. Taj ciklus se ponavlja dvaputa, tj. osmi dan se stavlja nova voda i {i{arke.Poslije toga ko`e se stavljaju na motke da seprosu{e, zatim se na podu savijaju i sijeku u|onove, koji se ponovo {tave u buretu. Njihovo{tavljenje traje 2 do 3 nedjelje.

Opanci su bili sastavni dio narodne no{nje ipredstavljali su izuzetno lijep detalj u odijevanju.

Do danas se u dobroj mjeri o~uvao ta{narskizanat. U osmanlijsko doba bio je dosta razvijenzbog vojnih potreba, izrada fi{eklija i bisaga, a unovije vrijeme zbog na~ina `ivota, posebice ugradskim sredinama i potreba `ena (ali i pos-lovnih ljudi) za torbama kao modnim detaljima.Uz proizvodnju ta{ni majstori iz ovoga esnafavrlo ~esto su istovremeno bili i remenari, majs-tori za proizvodnju remena, odnosno kaji{a svihvrsta. Nerijetko se uz ovaj zanat, ili uz sara~kispajala izrada sedla, a majstori toga esnafa zvalisu se sedlari.

U ~ar{ijama koje su ~inili du}ani i trgovineno}ni red ~uvao je pasvand`ija. Nadgledao jedu}ane jer su oni bili zatvoreni samo kapcima iu njih su lopovi lahko mogli u}i, ako su to `eljeli.

Antun Hangi je u svom djelu “@ivot i obi~ajiMuslimana” s kraja 19. stolje}a `ivopisno prika-zao bosansku ~ar{iju i zanatstvo:

— 21 —

Kraj trgovine, bave se Muslimani i zanatimakao maloobrtom premda, kako rekosmo, zanatane cijene ni izdaleka onoliko kao poljodjelstvo itrgovinu.

Od zanatlija ima najvi{e kundurd`ija, posto-lara, nanuld`ija, terzija, kroja~a, sara~a, opan~ara,samard`ija, sedlara, kujund`ija, zlatara, no`ara,pekara i berbera. Bosanski Muslimani poznati sukao dobri ko`ari te taj zanat u nekim mjestima,kao u Visokom, a i u Banjaluci, i na veliko tjeraju.

Skoro svaki muslimanski trgovac i obrtnik imau posebnoj ku}i svoj stan, a u posebnoj svoj du-}an ili radionicu. Du}ani su se poredali obi~no ujednom sokaku redom jedan do drugoga, a usvakom sjedi po jedan trgovac ili obrtnik; pa dokjedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate.Sokaci, u kojima su se poredali trgovci i obrtnici,obi~no su {iri nego drugi, a zovu se ~ar{ije.^ar{ije u ve}im mjestima sastoje se od ve}ih imanjih sokaka i soka~i}a, obi~no u sredini grada,a u njima je nanizan du}an do du}ana. Svi tisokaci i soka~i}i zovu se ~ar{ija, ali prava ~ar{ijaje obi~no samo onaj centar u kome se svi tisokaci i soka~i}i sastaju. U nekim du}anima imarobe velike vrijednosti, a u nekima, kako reko-smo, sva ne vrijedi desetak, dvadeset kruna, negoje gazda du}an iznajmio da bude me|u svije-

tom, da se vidi, da se i on ne~im zanima. Svidu}ani, bez razlike da li u njima prodaju gotovurobu, ili se je u njima kakav majstor smjestio, vrlosu jednostavni i skoro uvijek od drveta na~injeni.Nad svakim je du}anom streha, visok drveni krov,koji se je prema sokaku izbacio da {titi kupca odki{e i zla vremena. Na svakom du}anu su sa so-ka~ne strane po dva kanata, }efeneka; jedan sedi`e uvis te se prikva~i za krov, a drugi se spu{tana drvene stupi}e zabite u zemlji pred du}a-nom, ili na dva ove}a kamena, pa se onda na

— 22 —

njemu prodaje roba. Ako trgovcu do|e prijateljili mu{terija na du}an da {to kupi ili proda,sjedne na donji }efenak, popu{i “cigar” duhanai popije crnu kafu. Nije mogu}e ni pomisliti, dabi prijatelj ili bolji kupac do{ao na }efenak na-{emu trgovcu, a da ga on ne bi kafom i duhanomponudio.

Kada }e trgovac svoj }efenak zatvoriti, otkva~igornji kapak od krova i pusti ga da na baglamamavisi. Sada on iza|e iz du}ana i podigne svojkapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i

donji sastaje, prevu~e drvenu prijevornicu pakju zamandali i zaklju~a. Premda je to vrlo primi-tivan zatvor, rijetko se doga|a da ko ~iji du}anpokrade. U novije doba stali su po ve}im bosan-skim ~ar{ijama, a napose u Sarajevu, Mostaru,Banjaluci i Donjoj Tuzli gradili moderne du}anei tako stari malo pomalo sa ~ar{ija i{~ezavaju.

Antun Hangi, „@ivot i obi~aji muslimana“,Svjetlost Sarajevo, 1990.

Tre}e izdanje, strana 72-73

— 23 —

Pasvand`ije su u ovakvoj organizaciji esnafa no}ima bdjele nad du}anima ~uvaju}i ih kako odlopova, tako i od drugih neda}a. Enver ^ola-kovi} je u svom antologijskom romanu Legenda o Ali-pa{iprikazao po`ar u ~ar{iji kada su skoro svi du}ani izgorjeli. Upravo se u narednom odlomku spominjupasvand`ije, koje imamo kao profesiju u tom dobu, ali ne i kao zanat. Ipak smo u ovoj publikaciji daliprostora i tom pozivu:

Ve} je jacija bila davno pro{la kad se Mehaga odlu~i da po|e. Na razgrnut `ar u mangali zaboravi-li su, a to je izazvalo po`ar koji je tek na ~etiri sata po jaciji primijetio pasvand`ija, a koji je sat kasnijeugrabio velik dio Mehagina imetka.

Ve} na sat-dva poslije jacije nikoga na ~ar{iji nije bilo te mrazne no}i osim ~uvara i zaptije, koji suzakukuljeni u ko`ne ogrta~e tapkaju}i promrzlim nogama i hu~u}i u prste {etali okolo po svojimpodru~jima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, ba{ kao i bol, ba{ kao i~e`nja... Po~inje tinjanjem najmanje, skoro nevidljive `eravice, zahvati najprije }ilim ili vre}u, ili ma {tau blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbje{njava i kad postanevidljiva, ve} je mo}na kao bujica koja nosi sve, ve} je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du{evna, bilotjelesna: po~inje nekom rije~i, neugodnim djelcem bli`njega ili gr~em, trzajem u nekom udu, pa svevi{e i br`e napreduje, dok ne dovede do te{kog oboljenja ili do potpune du{evne poti{tenosti. A i~e`nja je takva: po~inje nevinim pogledom na neki predmet ili u ne~ije svijetle o~i, u vitak stas ili bujnekose, pa se poput vatre s o~iju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok nepostigne{ ono za ~im ~ezne{, ili dok potpuno ne sagori{ u njoj i ostane{ pepeo, ~ovjek ravnodu{an,nesretan i tup...

(Odlomak iz romana „LEGENDA O ALI-PAŠI”, Autor: Enver ^olakovi},

Izdava~: Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1997. god.)

— 24 —

Poseban duh ~ar{iji davali su bozad`ije, majstori koji suproizvodili bozu - osvje`avaju}i napitak na bazi `itarica. Re-cept za spravljanje boze u Bosnu i Hercegovinu donijeli suTurci, a ovaj napitak je bio izuzetno popularan i tra`en, po-sebno me|u vojskom, koja je iscrpljena imala potrebu da sezahvaljuju}i ugljikohidratima iz ovoga pi}a okrijepi. Boza jespremana tako {to se mljeveni kukuruz u preciznom omjerumije{ao sa vodom, kvascem i {e}erom, te se potom stavljaoda odle`i kra}e vrijeme. Nakon spravljanja boza je ~uvana is-klju~ivo u drvenom buretu, a preporu~ivana je trudnicama iporodiljama, jer se vjerovalo da zbog vitaminskih sadr`ajaosigurava kvalitetnije mlijeko za novoro|en~ad. Vjeruje se daje boza spravljana u Turskoj jo{ oko 900. godine, a zbogizuzetnih svojstava o~uvana je do danas kao izuzetno ukusani osvje`avaju}i napitak. Bozad`ije su u posebno priprema-nim posudama nosili bozu ~ar{ijom i od du}ana do du}anaprodavali svoje ukusno pi}e. Do danas je sa~uvana proizvod-nja boze, ali bozad`ija koji idu i ~ar{ijom prodaju svoj hranjivi napitak, vi{e nema. Poznata je i tatar--boza koja je odlukom sultana Mehmeda bila zabranjena u cijelom carstvu jer je sadr`avala alkohol, au Bosni i Hercegovini je spravljan i kumis (boza od kobiljeg mlijeka).

Recept za bozuU sud se nave~er sipa kilogram kukuruznoga bra{na, koje se prelije se sa 10 litara vode. Sutradan se

ova smjesa ostavi da vri oko dva sata, uz stalno mije{anje. Skuhano bra{no se hladi nekoliko sati, a ume|uvremenu se razmuti u mlakoj vodi 10 grama kvasca. Kada se kvasac ukiseli izru~i se u skuhanobra{no i ostavi da stoji do sutradan. Ujutru se boza procijedi kroz gusto sito, dobro se iscijedi i osta-vi da se rashladi. Pije se hladna.

— 25 —

Naravno, kod bozad`ija je presudnu uloguigrala kvaliteta i priprema kukuruznoga bra{na.Ono je moralo biti od kukuruza bosanca, pozna-tog kao osmak ili brzohod, sitno mljeveno da gai nakon pripreme boze mo`e zna~ajno ostati usastavu ovoga pi}a. Bosna i Hercegovina koja obi-luje potocima i rijekama imala je izuzetno velikbroj vodenica, tako da se kvalitet proizvedenogkukuruznoga bra{na nikada nije dovodio u pita-nje. Kontinentalna klima sa pozitivnim omjerom

sun~anih dana, vlage i kvalitetnim zemlji{tima,osiguravala je odli~an kvalitet kukuruza. Mlinariili vodeni~ari na potocima ili manjim rijekamapravili su ustave, odnosno manje brane, iz kojihsu u vrijeme mljevenja pu{tali posebno priprem-ljenim kanalima vodu usmjerenu na vodeni~kito~ak. Pri okretanju vodeni~koga to~ka ispod vo-denice, vretenom je pokretan, prema unutra ko-nusno oblikovan vodeni~ki kamen, pod koji jepotpadalo zrnjevlje, koje bi kada dostigne do-

— 26 —

voljnu usitnjenost izlazilo na posebno ostav-ljanim otvorima. Mlinari su napla}ivali svoje us-luge u{urom u bra{nu, obi~no od deset pro-cenata. Na tuzlanskoj regiji sredinom pro{logastolje}a bile su stotine vodenica. Mo`da je na-jatraktivnija bila ona na rijeci Drini sa ogromnimto~kom, poznata pod imenom Drinka. Nju jenabujala Drina odnijela sedamdesetih godinapro{log stolje}a i ona nakon toga nikada nijeponovno sagra|ena. Do danas je na ovom pros-toru sa~uvan mali broj vodenica, a njihovu funk-ciju preuzeli su mlinovi na struju, koji su, da bikvaliteta bra{na bila {to sli~nija bra{nu samlje-venom u vodenici, pravljeni sa kamenim to~kom,uz pomo} kojega melju kukuruz i p{enicu. Me-|utim, i pored poku{aja da se napravi elektron-ska replika vodenica na vodu, zaljubljenici uautohtone bosanske proizvode smatraju dabra{no nikada ne mo`e dosti}i kvalitetu kao kadaga melje voda.

Kukuruzno bra{no kroz povijest ovih prostorabilo je baza za spravljanje brojnih jela, jer suseoska doma}inska isklju~ivo uzgajala doma}i –bosanski kukuruz, koji je spram drugih hljebnihkultura davao najbolji urod i imao naj{iru upotre-bu. Primjerice, tokom 19. stolje}a, p{eni~nobra{no se smatralo luksuzom, odnosno privile-

gija bogatijeg sloja stanovni{tva, tako da se nabazi kukuruza razvijala bosanskohercegova~kakuhinja. Me|utim, gastronomska ponuda u ~ar-{ijama, koja se na izvjestan na~in sa~uvala do da-nas, svjedo~i o bogatstvu razli~itih okusa. Za~itav konglomerat razli~itih jela, stvaran stolje}i-ma na temelju ukr{tanih kultura s Istoka i Zapada,brinule su a{~ije. Oni su sa promjenama uticajavelikih sila na Bosnu i Hercegovinu prirodno rea-girali prilago|avanjem svoje ponude novimokolnostima. Prilago|avanje zahtjevima Osman-lija ili pak Austrijanaca, odnosno Ma|ara ili Nije-maca, u ovda{njoj kuhinji neminovno je zadr-`avalo odre|ene osobenosti tradicije, starih na-vika i usvojenih na~ina pripreme hrane. Noviljudi, narodi, vojske, imali su nove zahtjeve ko-

— 27 —

jima su se a{~ije morali prilago|avati, na taj na~in~ine}i bosanskohercegova~ku ponudu raznovrs-nijom, bogatijom i neponovljivom. Danas se {iromBosne i Hercegovine mogu prona}i a{~inice kojeba{tine staru bosansku kuhinju, a na jelovniku sujela poput sogan dolme, had`ijskog }evapa, be-gove ~orbe, tarhane, bosanskoga lonca, bamije...Dana{nja a{~ijskoga zanata se na majstora isklju-~ivo kuhanih jela, dok se iz ovoga, nekada {iro-koga zanata vremenom diferenciralo niz drugihzanata kao {to su }evabd`ija, buregd`ija, od-nosno u {irem smislu kuhar...

I danas se u a{~inicama u Bosni i Hercegovini~uvaju tradicionalni bosanski recepti brojnih jela,koja se slu`e u zemljanom posu|u. Tradicijaposlu`ivanja i kuhanja hrane u posu|u od pe~e-ne zemlje traje ve} stolje}ima, a posljednjih go-dina, ~ini se, dobila je na kvaliteti zbog ubrzanograzvoja tehnologija koje omogu}avaju kvalitetnijupripremu gline, njeno pe~enje, impregnaciju i~uvanje prije upotrebe. Grn~arski zanat je jedanod najstarijih. Kroz povijest zemlja se u razli~itimcivilizacijama koristila za izradu posu|a, a sa izu-mom grn~arskog to~ka usavr{ena je izrada raznihpredmeta. Pripremljenu glinu majstori bi prijeoblikovanja ujedna~avali, a po izradi predmeta

— 28 —

stavljali bi ih na pe~enje. Proces pe~enja, apotom hla|enja predmeta od pe~ene zemljepodjednako je bio va`an, jer se hla|enje pe~e-nih proizvoda moralo vr{iti oprezno. Brzo hla-|enje zna~ilo je pucanje posu|a i stvaranjezna~ajnih {teta. Rad sa zemljom zahtijevao jeznanje i iskustvo. Zemljano posu|e masovno jekori{teno u doma}instvima za spravljanje i ~u-vanje hrane. S obzirom na svojstva upijanja ipropu{tanja te~nosti kroz porozne glinene zi-dove, ono nije kori{teno za skladi{tenje te~nihmaterijala. Za te svrhe izra|ivana su burad,odnosno ba~ve. Majstori ba~vari precizno suodabirali kvalitet drveta od koga su se pravili di-jelovi ba~ve. Obi~no se za izradu ba~ve koristilo

hrastovo drvo. Nakon su{enja i izrezivanja daski,koje su se finom obradom pripremale za pre-cizno uklapanje u paralelni niz. Da bi se dobiooblik bureta, daska je jo{ prije su{enja parena,tako {to se izlagala plamenu vatre ili klju~alojvodi. Na taj na~in ona bi dobila odre|enu savit-ljivost i mogla bi i}i na prenaprezanje. To je ra-|eno tako {to se du`ina daske dijelila na tridijela. Pri dnu je bila duga fiksirana greda, istokao i na sredini, s tim {to se srednja izmje{taladesetak do petnaest centimetara iz linije koju jeimala gornja greda, koja se tek nakon parenja fik-sirala. Na ovaj na~in drvo bi dobilo ispup~enja,potpuno jednako zakrivljena i sa tako priprem-ljenim drvetom, nakon nekoliko mjeseci su{enjana vjetru i u hladu, moglo bi se pristupiti prav-ljenju bureta. Pripremljeni lukovi, konusima u uk-lapanju dr`ali su se me|usobno od uru{avanjaunutra. Jak pritisak prema napolje dr`ali suspecijalno kovani obru~i od `eljeza. Kada seba~va privela kraju, do{la bi faza isprobavanjakvalitete izrade. Prije upotrebe bure bi se po-topilo u vodu i tu odle`alo nekoliko dana. Dobrosu{eno drvo, precizno spajano, le`anjem u vodibi nabubrilo i brtvilo mogu}e prolaze te~nosti.Kada bi se okon~ao taj proces u bude bi sesipala voda, a kada ne bi pu{tala kroz spojeve,

— 29 —

bure bi se stavljalo u upotrebu. S obzirom da }eu njemu ubudu}e biti teku}ina, ona ne}e do-pustiti su{enje drveta i razmicanje daski. U ba~-vama su ~uvani mahom vino i rakija. Drvo je naovaj na~in adekvatno nadomjestilo ono {to zem-lja u grn~arstvu nije - dugoro~no ~uvanje te~nosti.

Pored grn~ara zemlju kao materijal koristili su idund`eri (dungari, ned`ari) koji su svojevre-meno zemlju koristili za izgradnju stambenih ob-jekata. Zemlja se mije{ala sa pljevom (ljuspice ukoje su uvijena zrna p{enice, a koje se skidajuvr{idbom) i tako se dobijala tjestasta masa. Prijenego se ta masa upotrijebi, izme|u drvenihstubova (direka) ku}e stavljali su se kosi pot-pornji, a izme|u njih obi~no se plelo vrbovo ilijohovo pru}e, koje bi se potom ulijepilo pri-premljenom masom. Kada bi se gradio kvalitet-niji zid, onda bi se ta masa nabijala u prostor kojije sa strana ograni~en oplatama od daske (ku}eovakvih zidova zvane su nabijenice). Takav zidbi bio mnogo ~vr{}i i topliji. ̂ vrsto}u zida osigu-ravala je pljeva, koja nije dopu{tala stvaranjepukotina. Dund`erski poziv bio je poprili~no{iroko postavljen i obuhvatao je gradnju stam-benih i drugih objekata u doma}instvu od te-melja do krova. Bio je nerazdvojiv od tesarskogzanata. Majstori tesari su od bukvinih stabala ve-

}ega pre~nika vje{to cijepali tanke trokute ({a{av-ke), duge oko jednoga metra, na u`em konusnomdijelu svedene na manje od jednoga centimetra,a na debljem tri-do pet centimetara, gdje bi sepravili utori, odnosno falcovi, tako da bi tanji diobio okrenut ka gore i ulazio bi u utor. Na ovajna~in ki{a bi se slijevala niz drveni zid, a to bibila i relativno dobra za{tita od drugih klimatskihutjecaja i buke. Na sli~an na~in pravljen je i drve-ni krov od cjepanica bukve. Stropovi ku}a u vre-menima prije upotrebe betona tako|er surje{avani drvetom. Postojalo je vi{e na~ina a pri-bjegavalo se obi~no redanju bukovih cjepanica,dugih do jedan metar na grede. Ispod bi se ek-serima fiksirala ili u niz uvezana trska ili pletenopru}e. Na trsku bi se nanosio malter ili zemlja, apotom kre~ilo. Sa gornje strane bi se tako|ernanosila i utabala zemlja pomije{ana sa slamomili pljevom. To bi bio dobar sloj za{tite od hlad-no}e. U te svrhe se ~esto u bosanskim ku}amadim sa ognji{ta, odnosno pe}i na drva odvodiopod krov i on bi zna~ajno zagrijavao prostorije uku}i, a sa druge strane taj prostor stropa (pante)~esto se pretvarao i u su{nicu za meso. Ve}inuovih poslova radili su dakle majstori dund`eri,dok su izradu vrata i prozora radili majstori sto-lari. Svojevremeno su stolari, prije pojave ma{ina

— 32 —

za obradu drveta izra|ivali vrata i prozore tesan-jem drveta, pa onda finom obradom (struga-njem) metalima ili staklom. Pribjegavalo se iznala-`enju na~ina uklapanja dijelova drveta tako da se{to manje koriste ljepila i ekseri. Prozori su obi~-no bili manjih dimenzija zbog skupo}e stakla, ai gubljenja energije. Obrada drveta je bila izu-zetno zahtjevan, te`ak, ali cijenjen posao, sobzirom da je svako doma}instvo imalo potrebuza uslugama stolara. U vrijeme kada je u izgrad-nji bosanskih ku}a dominiralo drvo, stolarskimzanatom bavilo se mnogo ljudi. Danas je tragoveovoga zanata sa~uvalo jedino preduze}e Hami-dovi} iz Kalesije, koje ~uva brend bosanskaku}a. Istina, obrada drveta je potpuno druga~ija

i provodi se ma{inski, a danas je rijetkost prona}io~uvane ku}e iz toga vremena. Upravo je poro-dica Hamidovi} vlasnik jedne takve u naseljuVukovije. Procjenjuje se da je ku}a stara oko tristotine godina. O kulturi stanovanja, te gradnjibosanskih ku}a pisao je ve} pominjani AntunHangi:

— 33 —

Na{i muslimani stanuju ve}inom u drvenim ku-}ama. Tek u novije doba stali su i oni sve to vi{egraditi ku}e od kamena ili od opeka. Za turskeuprave u ovim zemljama, stanovali su skoro svi udrvenjarama, a samo neki te neki imao je zidanuku}u. Te ku}e zvao je narod kulama, a bile suznakom velikog blagostanja i bogatstva. Ku}e suna{ih Muslimana skoro uvijek ~etverouglatezgrade, te su izvana i iznutra bijelo okre~ite i vrlo~iste. Skoro sve muslimanske ku}e po grado-vima, i po selima su na jedan boj. Donji je boj umnogo ku}a od kamena, do~im je gornji skorouvijek od drveta, a zidovi od }erpi}a. Starinskesu bosanske, a napose muslimanske ku}e, odoz-dola ne{to manje, a gore i {ire i dulje nego uprizemlju. U donjem boju koji je, kako vidimo,~vr{}e i solidnije gra|en, stanuje na{ Muslimanzimi, a u gornjem ljeti. U donjem je boju malozraka, a jo{ manje svjetla jer ima malo prozora.Tim vi{e zraka i svjetla na}i }e{ u gornjem boju,jer tu ima prozora u izobilju, a ima i takovih ku}au kojima se je poredao prozor do prozora.

Antun Hangi, “@ivot i obi~aji muslimana”,Svjetlost Sarajevo, 1990.

Tre}e izdanje, strana 58-59

Vrlo ~esto se u izgradnji ku}a, za podrumskidio, koristio kamen. Nabijanje zemlje izme|u dr-venih oplata (tzv. ku}e nabijenice), kako se ~estogradilo u Bosni, dovodilo je do provo|enjavlage i obi~no ruiniranja zidova u donjem spratu(nekada se govorilo u donjem boju). Zidanje ka-mena, mo`da jo{ bolje kazati redanje kamenja uzid, bez posebnih klesanja da bi kamen nalegaona kamen, osiguravalo je prolazak zraka kroz zidi rje{avanje problema vla`nih podruma. Bosnanije imala mnogo majstora klesara (ta{~ije) i onisu u ove krajeve obi~no dolazili iz Dalmacije iHercegovine, gdje su izu~ili svoje zanate, a nji-

— 34 —

hov zid se razlikovao od kamenog zida koji sugradili ovda{nji majstori - dund`eri. Kamenjerukama majstora koji su zanat u~ili od klesara izDubrovnika, ali i Italije, koji su dovo|eni u Bosnuda grade mostove, bogomolje itd, klesano jenamjenski za ba{ zadano mjesto u zidu, potomvezano malterima, i tako bi se dobijao zidizuzetnog izgleda i ~vrsto}e. Doma}i zidari ka-mena, zbog neiskustva i poznavanja materijala,obi~no su samo redali kamen i vezivali gaodre|enim materijalima, tako da je ovakav zidbio nedovoljno ~vrst, nije imao svojstva izola-

tora i na kraju, uop}e nije lijepo izgledao. Upo~etku su klesari dolazili u Bosnu kako bi gradilimostove, d`amije, crkve, manastire i samostane,ali vremenom su se prilago|avali i stalnim potre-bama stanovni{tva, tako da su svoj rad svodili naizradu nadgrobnih spomenika, kaldrma itd.Poseban duh bo{nja~kim doma}instvima tokom18. i 19. stolje}a davale su upravo lijepo ure|enekaldrme. Tragovi takvoga ure|enja ostali su dodanas u Sarajevu, a vrlo ~esto se mo`e susrestiizrada kaldrma kod restorana ili motela, kojipoku{avaju na ovakav na~in privu}i pa`nju pos-jetitelja. Klesarski zanat imatragove na prostorima Bosnei Hercegovine izuzetnodugo, a samim tim i u Sje-veroisto~noj Bosni. Tragovivrhunskih majstora klesarasu brojne nekropole ste}akakoje su pokazatelj vrhunskogumije}a klesara koji su radilina ovim prostorima. Na Tu-zlanskoj regiji bilo je nekolikopoznatih nalazi{ta ukrasnogkamena pogodnog zaklesanje i ugradnju. Potome je posebno bio

— 35 —

poznat prostor u okolini Šekovi}a. Stolje}ima se na ovom prostoru vr{i eksploatacija kamena, koji sedalje koristi u svrhu gra|enja. Stoga su se razvile veoma zanimljive primitivne tehnike lomljenja ka-menih blokova. U pukotine izme|u blokova zabije se grabov suhi kolac, a onda se na to mjesto sipavoda. Za jedan dan drvo se nadojeno vodom {iri i lomi ~itave blokove kamena, koji se dalje stavlja upreradu. Tradicija obrade kamena je relativo duga. Kod Teo~aka se nalaze kamene kugle ~ija je pre-ciznost zakrivljenje, koja definiraju oblik lopte, skoro savr{ena. Na svakom koraku, {irom Bosne i Herce-govine su ste}ci, a brojne bogomolje gra|ene kamenom, stari gradovi (poput Srebrenika, Zvornika,Te{nja) govore o vhunskim majstorima klesarima. Ove majstore u gradnji pratila je grupa majstora kojisu nadopunjavali njihove poslove: kamenari, majstori za svodove, drvorezbari, staklari itd.

— 36 —

Ciglari (}erpi}ari) unaprije|enom proizvodnjom gra|evinskih materijala na bazi zemlje promijenilisu filozofiju gradnje. Sa intenzivnijom proizvodnjom cigle otvorene su brojne mogu}-nosti u razvojuarhitekture na ovim prostorima, posebice {to se za izgradnju zna~ajnijih objekata nije vi{e moralosezati za vrhunskim klesarima, ve} su ciglu mogli ugra|ivati zidari, koji nisu nu`no morali imatiprethodna znanja ne-ophodna za pripremu materijala za gradnju. Svojevremeno se cigla oblikovalaru~no.

— 38 —

Pripremljena zemlja se mije{anjem ujedna~a-vala kako bi se dobila tjestasta masa. Vremenomsu napravljeni kalupi i kalupljenjem se dobijao}erpi} (cigla koja nije pe~ena), koji se su{io uhladu, na mjestima sa jakim strujanjem zraka. Takose postizalo manje pucanje zemlje prilikomsu{enja. Od }erpi}a su gra|ene porodi~ne ku}a,stambeni i poslovni objekti, zidovi oko dvori{taitd. me|utim, samo osu{ena zemlja brzo jepropadala pod atmosferskim utjecajima, tako dase pristupilo nekim drugim metodama, kao {toje pe~enje }erpi}a. U narodu su poznata dvana~ina – tvorni~ki, koji se provodio izgradnjomtvornica za proizvodnju gra|evinskih materijalana bazi zemlje i primjenom tehnologija za brzui kvalitetnu proizvodnju i pe~enje opekarskihproizvoda. Drugi na~in je bio tzv. poljski, koji seprovodio na polju, tamo gdje je prona|enazemlja adekvatnoga kvaliteta. Na licu mjesta bise obavilo pravljenje }erpi}a-kalupljenje zemljei njeno slaganje u oblik koji podsje}a na krov, vi-sine do tri metra, {irine oko pet metara, a du`ineu bazi do petnaest metara. Cijela ciglana se pot-pom oblo`i blatom, odnosno slojem gline koji{titi ciglu od razmjene topline sa okolinom.]erpi} bi se slagao sa blagim smicanjima, takoda se dobije krovast oblik. Ispod se, kao i kod

proizvodnje }umura, ostavi tunel, ali se on nezida zasebno, ve} kada se zapo~ne slaganjecigle, odmah se ostavi petougaoni prostor {irineoko jedan i pol, visok jedan metar po cijeloj du-`ini ciglane. U taj prostor se unose drva i pot-paljuju, a ja~ina vatre, odnosno intenzitet toplotekojom se pe~enje vr{i, reguli{e se sa vratima kojase naprave nakon zidanja. Pe~enje otpo~injepostepenim podizanjem temperature i beznaglih promjena traje najmanje sedam dana, a utim primitivnijim uslovima, kada se htjelo posti}ikvalitetnije i sporije pe~enje, ono je znalo trajatii do petnaest dana. Va`an faktor je hla|enjezemljanih proizvoda, koje se odvija postepenokao i zagrijavanje - sporo i oprezno, iz dana udan slabijim lo`enjem.

Nerijetko se poljskome na~inu proizvodnje}erpi}a, na mjestu gdje postoji zemlja adekvat-noga kvaliteta za proizvodnju, pristupalo nakonpravljenja bunara. Velika koli~ina zemlje, koja jeu vodonosnim podru~jima obi~no sadr`avalailova~u, bila je pogodna za pravljenje }erpi}a.Majstori bunard`ije bi prostor na kome pret-postavljaju da bi se mogla prona}i voda, obilje-`ili i ogradili drvenom ogradom kako neko slu-~ajno ne bi upao u otvorenu rupu. Kopanje biispo~etka bilo vr{eno krampama i lopatama sa

— 40 —

malim dr{kama, i direktno bi se izbacivala lopa-tama, a kasnije bi se napravio kr~ag sa konopcemi njime i se kante napunjene zemljom iznosilevan. Istovremeno kako te~e kopanje bunara bro-jni majstori bi odmah vr{ili zidanje unutra{njosti,kako bi se izbjeglo uru{avanje. Posebice stoga{to sa strana obi~no iz zemlje se cijedi voga, ilisu pak po srijedi pli}i izvori, tako da oni jo{ doktraje kopanje rasta~u zemlju. Zanat bunard`ijeizuzetno je te`ak i opasan. Na obroncima Maje-vice se ~esto znalo desiti da se na dubinamave}im od tri metra pojavljuju plinovi kao {to jemetan, {to mo`e dovesti do eksplozija ili gu{e-nja. Stoga su majstori pribjegavali varijanti dasvaki put prije nego li si|u u zapo~eti bunar nad-nesu svije}u ili fenjer. Ukoliko ima plinova desit}e se eksplozija prije silaska. A ako nema, ondase fenjer spu{ta u bunar i sve dok vatra gori – imadovoljno kiseonika i boravak u bunaru je bezb-jedan. U su{nijim krajevima bunari su se znali du-biti i do ~etrdeset metara. Obi~no su pre~nikaoko jednoga metra. Danas se bunari rade moder-nim tehnikama koje skoro da ne zahtijevaju sila-zak ljudi u bunar. Umjesto podzi|ivanja kamenomubacuju se betonske cijevi, namjenski priprem-ljene za ove svrhe. Kao i prije i sada se dnobunara na kraju nasipa pijeskom i {ljunkom, kako

bi se sprije~ilo stvaranje mulja i izbjeglo zamu-}ivanje vode.

U ne ba{ toliko stara vremena, kada nije biloproizvodnje posu|a od plastike, a metalno po-su|e bilo je skupo i te{ko, u upotrebi su biliproizvodi od pletenog pru}a. Pletenjem su sebavili korpari i sepetari. Korpari su pru}e vrbe(lat: Salix viminalis), koje se specijalno uzgaja zapletenje, jo{ dok je sirovo uplitali i izra|ivalirazli~ite vrste korparskih proizvoda. Postoji vi{etehnika pletenja, u nekim se vrbovo pru}e gulilou nekim ne. Pletarstvo, koje kao zanat objedin-java i korpare i sepetare, ali i brojne druge za-natlije, kao {to su oni koji su pleli slamom,rogozom i sl. sepeti su se pleli na druga~iji na~ini njima je u osnovici bilo pru}e `estike (lat:

— 41 —

Rhamnus fallax boiss). Za razliku od vrbovogpru}a za korpe, pru}e `estike za sepete morabiti mnogo deblje. Specijalnim no`evima, onose po du`ini cijepa u duge i tanke listovove, de-bljine dva-tri milimetra. Sepet se plete tako daje strana okrenuta prema tijelu ravna, a preostalidio je zaobljen. Pri vrhu, na ravnoj strani je ru~kaza koju se sepet nosi. Sepet se koristi za no{enjetereta, kao {to je kukuruz, vo}e itd. postoje od-re|ene razlike u tehnikama pletenja sepeta.

Jedna vrsta su sepeti koji se u vrhu zavr{avajuvijencem oko koga se upli}u trake kojima jesepet pleten. Ovi sepeti su dugovje~niji, ~vr{}ii skuplji. Druga vrsta sepeta, koja se koristi zano{enje lak{ih tereta zavr{ava se na vrhu tako {to

posljednja upletena traka, iste debljine i ~vrsto}e,kao {to su i ostale u strukturi, ostaje zavr{na.Ovakvi sepeti puno br`e stradaju, ali ih je lak{e ipopraviti. Za nose}e prutove, na dva prednjaugla, kao i za luk, kojim se dobija ravna ploha uztijelo, koriste se grabovi prutovi promjera okodva centimetra. Oni se po odabiru, jo{ dok susirovi, savijaju u luk i tako ~uvaju, fiksirani na dnui na vrhu, tako da oba kraka, paralelno vode dokraja odabrane du`ine. Korpari i sepetari svojeznanje su koristili i za pletenje ko{eva za odla-ganje i su{enje kukuruza. Ko{evi su pleteni obi~-no od ljeskovog pru}a kao i ljese za su{enjevo}a. Ljese su pravljene tako da se od debljihoblica, ili grubo obra|enog drveta sa pravougao-nom osnovom, pravio ram dimenzija obi~no120x200 centimetara. Ram je ispunjavan pleti-vom od pru}a, {to je mogu}e ~e{}im, a na njegase stavljalo sirovo vo}e spremno za su{enje.Ramovi su se oslanjali na utore u su{nici (pu{nici),a na dovoljnoj udaljenosti lo`ena je vatra, odkoje je topli zrak isu{ivao vo}e. Na isti na~inpletene su ograde za torove i dvori{ta, u kojimase ~uvala sitna stoka. Tehnike pletenja pru}akori{tene su u gra|evinarstvu za izradu zidovastambenih objekata, koji bi nakon pletenja bilioblo`eni zemljom, malterom ili sli~nim materi-

— 42 —

jalima (~ak i balegom), a ovakvo pletivo se neri-jetko koristilo za izradu podzida pored potoka irijeka, kako bi se sprije~ilo erozivno djelovanjevodotoka. U zemlju bi se zabijalo debelo kolje,po mogu}nosti se odabiralo vrijeme za pletenjekada je vegetacija u najja~em intenzitetu, kako bise vrbovo ili johovo kolje primilo u zemlji io`ililo. To bi bio garant da }e korijenje narednihgodina samo dr`ati podzid i sprje~avati prodorvode. Pletari su morali izuzetno poznavati os-obine drveta i umjeti ih upotrijebiti u najbolje vri-jeme, kada drvo ima najbolje osobenosti zaupotrebu.

Od svih zanatlija koji kao materijale koristedrvo, njegove osobenosti moraju najbolje poz-navati drvorezbari, poznati kao majstori dogra-mad`ije. U pripremi drveta za obradu, oninu`no moraju poznavati tehnike su{enja drveta,lijepljenja i spajanja dijelova u cjelinu, kao i nakoncu, kako se drvo pona{a prilikom obrade dli-jetima. Drvorezbarstvo, koje se u Bosni i Herce-govini sa~uvalo u znatnoj mjeri, motivima, pri-stupom obradi, te korespondiranjem sa isto~nja~-kom tradicijom, ba{tini jedan izuzetan umjetni~kiizra`aj, ~uva tradiciju, tvore}i svojevrstan kulturo-lo{ki obrazac iz kojega se danas mo`e ~itatipro{lost ovoga zanata, ali i povijest ovih krajeva.

Izrada raznoraznih predmeta rezbarenjem svedo danas je zadr`ala visoku dozu atraktivnosti.Stolice bez naslona, sa {estougaonom osnovi-com, poznati pod imenom pe{kuni, stolovira|eni u istom stilu, se}ije sa bogato izra|enimnaslonima, police, rafe, vitrine, izuzetno su skupidijelovi namje{taja, a danas ih u Bosni i Herce-govini radi na desetine uspje{nih drvorezbara.Jo{ je vi{e onih koji izra|uju levhe, sitne pred-mete koji slu`e kao suveniri, ~ibuke, kutije, rahle,grbove itd. Za ove namjene koristi se nekolikovrsta drveta, me|u kojima su jasen, orah, lipa,breknja... Osu{eno drvo se re`e u letvice koje sepod pritiskom, obi~no u {kripu (stega) spajaju

— 43 —

ljepilom. Drvo isje~eno u letvice svojom struk-turom sprje~avan iskrivljivanje ve}e povr{ine odkoje se predmet radi. Obi~no se prilikom spa-janja let-vica vodi ra~una o tome da su one pri-bli`no iste boje. Tako pripremljene povr{ineoblikuju se po `elji, a potom se pristuparezbarenju. Za te svrhe koriste se specijalna dli-jeta i ~eki}i, a majstori drvorezbari, razli~itim{arama ostavljaju svoj rukopis u drvetu, po ~emusu raspoznatljivi i autenti~ni. Zanati srodni dr-vorezbarstvu su i drvotokar, stolar-restaurator,~ibu~ar, te tesar ru~ne obrade. Tesari ru~neobrade bili su izuzetno tra`eni majstori. Svakodoma}instvo skoro da je imalo potrebu za njimaprilikom gradnje ku}a, pomo}nih objekata, ogra-da. Cijepanje drveta, njegovo falcanje (pravljenjeutora za uklapanje) i obrada, bili su tra`eni, iakoje ovih majstora bilo mnogo na tr`i{tu. Šta vi{e,mnogi su doma}ini sami u~ili ove vje{tine i zasvoje potrebe umjeli uraditi {a{avke za hud`eru,perdu (parmake) za ogra|ivanje dvori{ta, ~epe-neke na prozorima, krov, grede za osnovicu i di-jagonale zidova, rogove i vjen~anice za stropitd. Ovi majstori su iz trupca (debla drveta) tesaliduge grede, koje bi mogle biti i preko desetmetara, {to je zahtijevalo izuzetnu preciznost ipoznavanje tehnologije drveta.

— 46 —

— 47 —

— 48 —

Vezak vezla Adem-kada, mlada nevjestaNa ~ardaku, na visoku d`amli pend`eru,Sav je |er|ef pokapala groznim suzamaNjoj dolazi Omer-be`e, mladi djevere,Pa on pita mladu nevu, Adem-kadunu:

“Šta je tebi, Adem-kado, mlada nevjesto?Sav si |er|ef pokapala groznim suzama.”

Odgovara Adem-kada, mlada nevjesta:“Pro|i me se, Omer-be`e, mladi djevere!Tvoja majka, dobra `ena, al’ zlo govori: Da ja ljubim tebe mlada, svoga djevera,

A Bog znade, i ti znade{, to bit’ ne mo`e!”

U to doba beg Osman-beg sti`e na ~ardak.Mestve skida, majku pita: “Gdje mi je `ena?”

“Eno ti je u halvatu, ne bilo ti je!Ona ljubi Omer-bega, brata tvojega!”

Kad to ~uo Osman-be`e, ode na ~ardak.Na ~ardaku vjerna ljuba ak{am klanja{e.“Br`e, ljubo, br`e, du{o, selam predaji!”

Sablja sjeknu, ljuba jeknu, ~edo proplaka.Uzima ga beg Osman-beg na b’jele ruke

Pa ga nosi na avliju, dade materi: “Evo, majko, gr’jeha moga, moga i tvoga!”

Pa uzjaha dobra konja, ode u nevrat .

— 49 —

Vezenje je bilo veoma ~est hobi, ali i zanat,odnosno osnovno zanimanje ljudi u Bosni krozstolje}a. Kao hobi ono se prenosilo sa generacijena generaciju i zahvaljuju}i tradiciji, u odre|e-nom vremenu prerastalo je u zanat, koji je omogu-}avao pojedincima i grupama da osiguraju eg-zistenciju. Veziljske radionice u ~ar{ijama na vi-sokom nivou obrade radile su ukra{avanje od-jevnih predmeta i ratne opreme, te ukrasnih pred-meta za ku}nu upotrebu. Posebno je bio cije-njen i skup vez zlatnom `icom, koja je odavaladojam luksuza, glamura i mo}i. Tkanina je razapi-njana na ram koji se zvao |er|ef. Narodni ̀ enid-beni obi~aji u Bosni i Hercegovini bili su takvi daje djevojka prilikom udaje nosila svoje ruho, ukoje su izme|u ostaloga spadali i ru~ni radovi,obi~no vezeni predmeti. Kvaliteta veza, materi-jali i u~iteljice veza, bili su u direktnoj vezi sapedigreom. Bogati slojevi dru{tva mogli su sebipriu{titi najskuplje materijale, a i pored ~injeniceda su profesionalne vezilje radile za djevojke iztakvih ku}a, one bi i same u~ile da budu vrhun-ske vezilje - to je bila stvar presti`a. Vezeni sunajljep{i stolnjaci, salvetice, maramice, jastuci...Obi~no su vezilje istovremeno bile ~ipkarice ipletilje. Tek sa dolaskom Austro-ugarske u BiH,otvaraju se du}ani u kojima su radile vezilje.

Priprema tkanine za vezilje obi~no se nije radilau ovim krajevima, nego se tkanina uvozila sa Is-toka. Stoga su vezilje bile dijelom i ograni~ene uizboru materijala, dok su pletilje imale mnogolak{e i bolje okolnosti za rad. U vunovla~arskimradionicama stri`ena vuna se prvo prala i su{ila,a potom su je zanatlije vunovla~ari sukali, odnos-no ~e{ljali. To se radilo velikim ~e{ljevima, koji supravljeni tako {to su se ekseri dugi petnaestakcentimetara, sa velikim razmakom zabijali na dr-venoj plohi. Preko njih se u brzim pokretima na-nosio rukohvat vune, kako bi se izgubio oblikruna. Takva vuna bila bi razdvojena u potpunosti.Tako pripremljenu vunu majstori bi dalje, ko-riste}i se vretenom, kolovratom ili na drugi na~in,izvla~ili uvrtanjem vune u tanak konac, koji bi senamotavao u klupka. Vuneni konac koristio se upletenju obi~no tek nakon bojenja u bojad`ij-skim radnjama. Majstori bojad`ije vuneni konacpotapali su u posude ili male bazene i tretirali ihprirodnim bojama. Drvo ruj (Rhus typhina), kojeraste {irom BiH koristilo se za bojenje tkanine ucrveno, dok se zelena galica (`eljezni sulfatFeSO4) koristio za bojenje u crno. Tek se sredi-nom 19. stolje}a po~elo pribjegavati umjetnimbojilima. Obi~no se konac sa vratila ili iz klupkanamotavao „na lakat“, tako {to bi se pravili kru-

— 50 —

govi ograni~eni palcem i laktom. Potom bi se,kada bude namotaj dovoljno debeo, konac ski-nuo sa lakta, uvrnuo da se ne zapetlja, a zatimpotopio u boju. Pletivo bosanskih `ena bilo je`ivopisnih boja, a boje su svojim intenzitetom,ali i odabirom, odre|ivale kome je odjevni pred-

met namijenjen, mla|im ili starijim ̀ enama, mu{kar-cima za odmor ili za vojsku itd.

Vuneni konac mnogo se koristio za tkanje. UBosni i Hercegovini je tkala~ki zanat je bio izu-zetno razvijen, {to je bilo posljedica dolaskava`nih znanja upravo sa istoka. Bosanski }ilim

— 51 —

— 52 —

stotinama godina je prepoznatljiv zanatski, ali iumjetni~ki proizvod. Tkanje se vr{ilo na tzv. stanuza tkanje, koji je bio izra|en od drveta. Kori{tenesu dvije vrste stanova – uspravni i vodoravni.Kroz pamu~ne konce koji su bili zategnuti us-pravno, ~unkom se provla~io konac, a onda seon pribijao drvenim predmetom sa dvije ruke, ilikod nekih stanova, nogom. Rad ~unkom davaoje mogu}nost najraznovrsnijega {aranja }ilima,{to im je uve}avalo vrijednost. Pored }ilima,tkanjem su pravljeni odjevni predmeti. U BiH suuspijevali lan i konoplja, koji su se nakon pripre-me i obrade vlakna, stavljali u funkciju kreiranjafinalnog proizvoda. Od konoplje je obi~nopravljena vojna i radna odje}a, dok se od lanaizra|ivala fina, izlazna odje}a. Do danas od svihtkalaca ostali su samo zanatlije }ilimari, dok sumasovne proizvodnje odje}e tkanje zamijenilijednostavnom i jeftinom ma{inskom proizvod-njom.

— 53 —

Cijela je d`amija prostrta }ilimima i serd`a-dama, a siroma{ne obi~no do polovice }ilim-ima, a od polovice hasurama. Ali ne samo da sud`amije }ilimima prostrte, nego }e{ i u privat-nim ku}ama na{ih, pa i siroma{nih Muslimana,na}i lijepih i velikih }ilima i ba{ ti }ilimi ugodnose doimlju stranca koji prvi put ulazi u musli-mansku ku}u ili bogomolju.. „Zanimljivo je pi-tanje“, veli neki pisac – odakle je do{la umjetnosttkanja }ilima u Bosnu?“ Je li se ona razvila izprimitivnih po~etaka tekstilne vje{tine, kojunalazimo u svih Slavena, pa i u Bosni, ili je onau{la putem tu|e kulture, koja si je prokr~ila put uBosnu? On sam sebi odgovara i dolazi do za-klju~ka da je je tkanje }ilima po svoj prilici pre{los Istoka, sa islamom, u Bosnu. A za{to? Zato jer}e{ na Istoku na}i u svakoj ku}i, pa i uskrajnjefukare }ilime, do~im na Zapadu imaju }ilimesamo bogata{i; sirotinja za njih i ne zna. „Sudimoi po tom“, veli isti pisac, „da su }ilimi pre{li sa is-lamom u Bosnu, jer svaki musliman i muslimanka,kada klanja, valja da prostre pustekiju iliserd`adu i da se na njoj Bogu moli. ]ilimi {to sei danas tku u Bosni, tku se po uzoru istih isto~nihtkanina koje i u Bosni nalazimo. Da je industrija}ilima sa Istoka pre{la u Bosnu vidi se i po tom{to je ta grana tekstilne industrije jo{ i danas vrlo

razvijena u onim zemljama, u kojima su zapovi-jedali Osmanlije: u onim zemljama , u kojima ni-jesu Osmanlije vladali, industrija je }ilima vrloneznatna. Malo pomalo razvila se je industrija}ilima u cijeloj zemlji, kao ku}ni obrt, pa bi~ovjek, koji ne bi znao da je ta grana tekstilne in-dustrije pre{la od Osmanlija, mislio da joj je si-jelo u Bosni a ne na Istoku.

Uvidiv bosanska vlada da na{ narod u ovimzemljama ima mnogo sposobnosti i dara za in-dustriju }ilima i da bi se tom granom tekstilne in-dustrije moglo stvoriti novo vrelo narodneprivrede, otvorila je zemaljsku radionicu }ilimau Sarajevu. U toj radionici radi dnevno do dvijestotine vje{tih radilica, a njezini proizvodi nesamo da su stekli lijep glas u zemlji, nego jo{ vi{eu inozemstvu, a osobito na izlo`bama uBudimpe{ti, Be~u i Bruselju. ]ilime izra|ene ubosanskohercegova~koj radionici }ilima izvozei u inozemstvo, a napose u Njema~ku, Francuskui Englesku, gdje su svojom lijepom izradom isolidnom gra|om na glasu.

Antun Hangi, @ivot i obi~aji muslimana, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje,

strana 32-33

— 54 —

— 55 —

Dok je tkanje bilo jedini na~in da se obezbi-jedi odje}a, kao i drugi predmeti za poku}stvo,tkala~ki stan je bio u upotrebi kod brojnih majs-tora. Tako smo imali i jorgand`ije (poplunari)koji su se bavili samo pravljenjem (nalaganjem)jorgana. Prvo se od lana pravilo platno koje suvezilje znale lijepo ukrasiti. Kada bi se to uradilo,onda bi se dva platna dimenzija jorgana za{ilasa gornje strane i zapo~elo bi nalaganje jorganavunom. Kako bi se stavljala vuna i fiksirala ~estimpro{ivanjem jorgana dugim iglama, pravljenjejorgana bi odmicalo. Cilj je bio dobro pro{iti jor-gan kako se vuna tokom kori{tenja ne bi “zgutila”,odnosno skupljala u ve}im koli~inama na jednomjesto. Jorgand`ije su tako|er pravili i jastuke.Poseban zanat su predstavljali majstori koji supravili “kalufne jastuke”. Ovi jastuci pravljeni suod slame ili sijena tako {to bi se u posebnim pre-sama-kalupima, slama sabijala u plo~u debljinedesetak centimetara, {irine trideset do ~etrde-set, te du`ine oko osamdeset centimetara. Ka-lufni jastuci redali bi se pored zida u ku}ama ukojima se sjedilo na podu, ili na se}iji. Preko jas-tuka u{ivala se jastu~nica, na kojoj se pravioposeban vez, tako da su ovi jastuci predstavljalisvojevrstan ukras u bosanskim ku}ama. Preko jas-tuka se u nizu, po cijeloj du`ini zatiralo bijelo

vezeno platno sa ~ipkom. Ina~e, rad ~ipke (kere)se u Bosni i Hercegovini izuzetno cijenio. Kera-nje je bilo izuzetno moderno, a skoro svaka ku}aje koristila kere. Prave se iglama sa kop~om, tan-kim pamu~nim i svilenim koncima razli~itih boja.Kere su se op{ivale po rubu mahrama ili {amija,na rubove zarova (kratkih zavjesa koje su se stav-ljale na prozore pri vrhu, ili na staklo sobnih vrata;mnoge ku}e su na svim vratima na sobama imalezarove), rubovima prekriva~a kalufnih jastuka itd.Na skoro istom principu na kojem se prave kere,radi se i heklanje. Ono je u bosanskohercegova~-kim doma}instvima tradicionalno bogato zastup-ljeno. Iako se posljednjih godina ovaj hobi, ilipak zanat, brzim intenzitetom zapostavlja, jerizlazi iz mode, jo{ uvijek je mnogo `ena koje sebave heklanjem (kuki~anjem).

Kere su se mnogo koristile i narodnim no{njama.U Bosni i Hercegovini su postojale brojne radnjeza izradu narodnih no{nji – tzv. abad`ijske rad-nje. Kroja~i su za izradu no{nji koristili obi~no~ohu, odnosno grubo vuneno platno (na arap-skom aba, pa po tome abad`ije). Tako|er, zanarodnu no{nju kori{teno je i platno doma}eizrade od lana i konoplje. Gradsku narodnu no{-nju {ili su majstori terzije. Ovaj zanat je dobioime po persijskoj rije~i derzi, odnosno turskoj

— 58 —

terzi, {to zna~i kroja~ ~ohe. Terzije su {ile odjevne predmete od ~ohe, somota, atlasa, a ukra{avali suih svilenim gajtanima, srmom, sedefima itd. Izme|u ostaloga {ili su anterije, jeleke, dolame,d`amadane, d`e~erme (je~erme), mintane, misirabe, tozluke, d`ube, libade, fistane, kumo{e, {al-vare, {kuteljke itd. Anterija je jedna vrsta haljine, koja je imala duboki izrez na grudima, te otvoreneizreze na rukavima, sa prednje strane. Anterija je padala do ~lanaka nogu, svode}i se od struka uzvonast oblik. Obi~no su {ivene od pamuka, somota, damasta, svile, brokata itd. S obzirom da suobi~no {ivene za sve~anije prilike, mla|e osobe ili bogata{ice, tako da su prete`no bile u crvenojboji, koja sama po sebi ostavlja dojam rasko{i. Razlikovale su se po {arama i zlatnom vezu.

NASRUDIN- HOD@A I TERZIJANasrudin-hod`a kupio ~ohu za d`ubeta i donio je terziji da mu skroji i sa{ije d`ube. Terzija uze

~ohu, razastre je na terdah, izmjeri najve}i komad koji je trebao da bude za le|a, od vrata do peta,pa uze makaze i odreza komad. Prinese odrezan komad Nasrudinu uz le|a, ali vidje da je odrezaoza le|a prekratko, pa ga baci na terdah i re~e:

– Od ovoga }u skrojiti rukave.Ponovo uze ar{in i izmjeri novi komad, odreza ga, ali je i on ostao kra}i nego {to je trebao biti. Terzi-

ja ga baci na terdah pa re~e:– Neka ovo bude za rukave!Tako odreza i tre}i komad, ali i ovaj bija{e prekratak za le|a, pa ga tako|er baci na terdah, s rije~ima:– Ovo za rukave.Dojadi to Nasrudinu, jer mu ~itav komad ~ohe pokvari, pa povi~e:– Dosta, majstore, tih rukava! Ne}u ja praviti d`ubeta cijelome {eheru!!!

— 59 —

Terzije su izra|ivali brojne odjevne predmeteod raznih materijala. ^ak{ire su bile ~est odjevnipredmet. To su bile zapravo pantalone (ga}e) zasvakodnevnu upotrebu ra|ene od vunenogsukna. Vuna se na potocima specijalnim malje-vima (praljama) omek{avala na kamenu, polje-vaju}i se vrelom vodom, kako bi vuneno suknosmek{alo. ^ak{ire su imale u~kur, odnosno kanapkojim su vezivane oko pojasa. Je~erma je bilavrsta prsluka u narodnoj no{nji svih naroda u BiH.Fermene je tako|er vrsta prsluka od ~ohe, kadifeili {ajaka izvezena gajtanima, sprijeda sasvimotvorena i ne skop~ava se. D`emadane (per.) jebio zatvoreni prsluk koji se preklapa na prsima, ad`ube (ar.) je bio dugi kaput. Libade (ar.)-vrstatankog nepostavljenog kaputa {irokih rukava, kojipo kroju se`e do iznad koljena, dok je odjevnipredmet hrke (ar.) bio sli~an poludugi kaput,samo pamukom nalo`en i pro{iven. Beluke (per.-tur.) je bio ̀ enski prsluk, a binji{e (tur.) {iroki kaputod ~ohe sa {irokim rukavima i postavljen krznom.Dolame (tur.) su starinske mu{ke gornje haljine od~ohe sa obi~nim ili razrezanim rukavima. Fered`e(ar.)-`enski zavitak na licu, poznat i kao burka.Terzije su pravile i ~evkene (tur.), kratak vezenikaput u kojeg su rukavi {iroki i razrezani i vise nizruke ili le|a, a ne obla~e se, a sli~no ~ak{irama

ru~no su {ili i {alvare, mu{ke i `enske, s tim {to su{alvare {ivene od pamuka i imale su pozadi velikenabore. Dimije (gr~.) su vrlo {iroke i s naborimaoko struka, gdje se ve`u u~kurom od svilenog gaj-tana ili beza, koji je uvu~en u porub. Nogavice suvrlo {iroke i duge do ~lanaka, a ispod koljena seve`u uzicom. Svi proizvodi izra|ivani su rukom.Me|u terzijama bilo je majstora koji su radiliukrasni vez na fermenima, kratkim gunjevima,d`emadanima, ~ak{irama. Bilo je majstora koji suradili samo smarlamu, tj. po narud`bi, a bilo je ionih koji su radili samo pazariju (konfekciju).

Uz abad`ije i terzije za kompletiranje narodneno{nje brinuli su se arakijad`ije ili kapari, majstorikoji su se bavili izradom svih vrsta kapa i tradi-cionalnih fesova. Ra|ene su kape i za `ene i zamu{karce, a naj~e{}e su se radili fesovi, kape od~ohe, naj~e{}e u crvenoj ili bordo boji. Fes jepostao dio no{nje u BiH u vrijeme Turaka, a uve-den je fermanom Sultana Mahmuda II, kada jepostao dio slu`bene uniforme carksih slu`benika,bez obzira na vjersku pripadnos. da bi krajem 19.Stolje}a, sa dolakom Austrougarske u BiH, fespostao samo no{nja Bo{njaka, a druge konfesion-alne i nacionalne zajednice preferirale su {e{ir,francusku kapu (beretku) ili kapu petrov-ku. Arak-ijad`ije su najvi{e posla imale u godinama kada

— 62 —

su se na vojsku spremale velike grupe, ali i ina~eradili su kape za tzv. staja}u vojsku. Fesove danasjo{ uvijek nose imami i to omotane bijelim plat-nom (ahmedija). Had`ije nose fesove, ali ih ob-motavaju platnima drugih boja, obi~nopro{arano, ali dominantno `uto platno. Fes se~uva u ko`noj kutiji. Kao i fes, kape su od debele~ohe, kalupljenjem pravljene i za `ene. Kapa senosila ispod marame, a ukra{avana je nizovimadukata, gajtanima, srebrnom `icom itd. Araki-jad`ije, odnosno kapari, bili su me|u imu}nijimobrtnicima. Zanatlije {amid`ije pravili su i ukra-{avali {amije. Tanko pamu~no platno je vezeno ili{tampano, a nakon izrade, po rubu su seop{ivale kere. Šamija se na glavu stavljala nanekoliko na~ina, a u svakom slu~aju, prvo se sav-ijala u oblik trougla i stavljala na glavu. Kada bi senosila preko kape, onda bi se ~vor vezaopozadi. Za ku}nu upotrebu i kod starijih `ena,{amija bi se vezala u ~vor ispod brade, a neri-jetko se de{avalo, kada bi djevojke bile u `en-skom dru{tvu, u kojem smiju otkriti kosu, vezalebi maramu uvrnutu u oblik u`eta oko glave1.

U Bosni i Hercegovini se zanat berberinatradicionalno mnogo po{tovao. O tome govoriovaj, ne{to du`i fragment iz ve} citirane knjigeAntuna Hangija @ivot i obi~aji Muslimana:

— 63 —

1 U kreiranju ovoga teksta u nekim dijelovima konsultirao sam knjigu Tradi-cionalno zanatstvo u BiH, autor Abdulah Arifovi}

U mnogoj prostijoj bosanskoj kahvi smjestiose je i berberin, pa mo`e{ u njoj ne samo popitikahvu, nego se mo`e{ o{i{ati i obrijati. Takovekahve se zovu i berbernice. Berbernice su ma-lene drvene ku}ice obi~no u ~ar{iji; ili same zasebe ili pod jednim krovom sa drugimdu}anima. Takav du}an ili berbernicu uzeo jepod kiriju, najam, kaki berberin, pa brije i pe~ekahvu, ili je du}an iznajmio koji kahved`ija, pada mu bude lak{e pla}ati kiriju, zovnuo je k sebiberberina i tako oni zajedno rade i pazare.

Zavirimo i u tu kahvu, ili ako }e{ berbernicu,pak ju promotrimo izvana i iznutra. Krov je natakovoj berbernici ve}inom nizak, a obi~no seizbo~io daleko na sokak. Vrata su joj rasklimanai niska, a prozori prljavi i maleni, vrlo maleni.Iznutra nabijena je berbernica `utom zemljom, au nekima je i vrlo primitivan pod od dasaka. „Ma-jstor“ je poredao nekoliko debelih dasaka jednudo druge, pribio ih o grede i pod je gotov. Alikada se daske rasu{e, mo`e{ lako vidjeti {to sepod njima krije. U nekim berbernicama suokre~iti zidovi, a u nekima su gole do daske, kojesu ~esto oblijepljene raznim papirima, ponajvi{enovinama i cijenicima, a u nekima na}i }e{ i pokoju sliku u okviru ili bez okvira. Na polici skorosvake berbernice poredao je marljivi berberin

ibrike i d`ezvice, a do njih ko~e se boce sa limu-nadom i |ulsijom, a kraj boca eno limenih kuti-jica, punih stucane kafe i {e}era – sva{ta pomalo.

U svakoj berbernici udari}e ti u o~i najprije ve-lika zemljana bosanska furuna sa petnjacima, ukojoj gori i ljeti i zimi, od rane zore do kasneve~eri vatra, a kraj vatre na}i }e{ ove}u posudu,obi~no pola gasne lame, kante u kojoj se grijevoda. Pokraj kante poredani su ibrici razli~iteveli~ine, u kojima se grije voda za kafu kad sepe~e. Za`eli li sada koja mu{terija ~askom kafu,uspe berber ili kahved`ija ka{iku-dvije toza, stu-cane kafe, u onaj ibrik koji mu{terija zahtijeva.Kad voda po drugi put zavrije, kafa je gotova.

Preko svake berbernice skoro od zida do zidapru`ila se je soha, poja~a trklja ili {to takova, ba{kao u slavonskoj selja~koj ku}i, a na njoj visi nalancu ili u`etu kotli} s malom pipicom. Kadberberin svr{i svoj posao, i ako je mu{teriji svoljom, pomaknu}e joj onaj kotli} taman nadglavu, otvori}e onaj pipac i za~as curi ti toplimlaz vode niz glavu, a ti u`iva{ onako umotan ubijelo ili {areno, ali sasvijem ~isto platno ili bez,pod malim vodopadom. Poslije ti berberinobri{e kosu, pak sjedne{ gdje ho}e{, zapali{ cig-aretu, naru~i{ kafu i ~eka{ dok se osu{i{, a ondaide{ poljep{an i pomla|en ku}i.

— 64 —

Originalan je `ivot u tim kahvama. Kako koji Musliman u kahvu uni|e, sjedne na minder; neki senaslonio le|ima o duvar, neki se laktom podbo~io o jastuk ili se o pend`er odupro. Kako je koji na min-der sjeo, izvadio je duhankesu da napuni lulu ili ~ibuk, a mla|i se opet ma{io za “kutiju” da savije“cigar” duhana, a onda }e tek kafu naru~iti.

Stalni, osobito odli~niji gosti, imaju svoja stalna mjesta na {iljtetu, a stranci i manje odli~ni ljudisjednu gdje ko mjesto uhvati. Jesi li do{ao u kahvu kome starijem kahved`iji, koji se dr`i starih adeta,obi~aja, ne}e te on nikada upitati {to `eli{, nego sjedi gdje ti drago, on ne}e ni pri}i k tebi a kamolite upitati {to `eli{; ako ga ti ne zovne{ ili ne nagovori{, on tebe zaista ne}e.

Antun Hangi, „@ivot i obi~aji Muslimana“, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 74-75

— 65 —

Berberin je {i{ao i brijao svoje mu{terije uberbernici, odnosno brija~nicia, a kako smo vid-jeli u ovom Hanfijevom fragmentu, vrlo ~esto i ukahvi (u to vrijeme se pod terminom kahva sma-tralo mjesto gdje se mogla popiti kafa – dana{njikaferetija, kafi}). U narodu se vjerovalo da jenovac kojim se plati usluga berberina halal novaci kada bi polazili na neki va`an put, ljudi bidolazili berberinu da zamijene svoj novac zanjegov, vjeruju}i da }e i taj put biti u hajr okon-~an. To je ~esta pojava i danas da had`ije kadakrenu da hodo~aste Kabu, svoj novac zamijenekod berberina, odnosno brice. Berberi su radilimakazama i britvom. Upravo preciznost upotr-ebe britke opredijelila je da se berberin bavi isune}enjem djece koje je po vjerskim propisi-ma, te u skladu sa muslimanskim obi~ajima uBosni i Hercegovini, bilo obavezno za svakomu{ko dijete. Sune}enje je predstavljalo velikuradost u muslimanskim ku}ama, a pratio ga jemevlud, okupljanje familije i op}e veselje. Ber-beri (berbe) su do nedavno sunetili djecu, kadase razvojem medicine ovaj posao logi~no pre-bacio hirurzima.

Me|u zanatima koji su zasigurno u fazi potpu-nog odumiranja je kalajd`ijski zanat. S obziromda se decenijama prije masovne upotrebe ema-

jliranog posu|a i plastike, za izradu sofisticira-nog kuhinjskog posu|a koristio bakar koji sezbog podlo`nosti procesu oksidacije nije kaotakav mogao stavljati u upotrebu, to se pristu-palo prelivanju bakra slojem kalaja. Po tome suzanatlije i dobile ime kalajd`ije. Tako|er, poredzavr{ne obrade posu|a, oni su radili i sitnepopravke na bakarnom posu|u koje se o{tetilo.Ipak njihova osnovna djelatnost je bila izradaposu|a. Zapravo, u bosanskohercegova~kim ~ar-{ijama izradu bakarnog posu|a radili su kazan-d`ije, ali se nerijetko de{avalo da su ova dvazanata spojena i da su ra|eni u istim obrtni~kimradionicama. Kazand`ije su za potrebe vojske iratova izra|ivali velike kazane za hranu, te sitnoposu|e. Upravo su ove potrebe i razvile ovajzanat, jer se posu|e za doma}instvo mogloosla-njati na grn~ariju. Me|utim, transport zeml-janoga posu|a dovodio je do njegovoga loml-jenja i te{kog odr`avanja, tako da se pribjeglobakarnom posu|u. Naravno, u radionicamakazand`ija i kalajd`ija ra|eno je tako|er kom-pletno posu|e za doma}instva kao {to su {erpe(tend`ere), tave, tepsije, }ase, sahani, |ev|iri,~a{e, ibrici, d`ezve, |ugumi, mangale, kazani,~iraci... Kazand`ije su radile i kazane za desti-laciju koji su slu`ili za proizvodnju rakije, kao i za

— 66 —

proizvodnju eteri~nih ulja – taj destilator se zvaoimbak. Na temelju tih eteri~nih ulja zasnivala semedicina i njen razvoj. Iako se proces destilacijenije zamijenio drugim na~inima ekstrakcije eteri~-nih ulja, njihova destilacija se danas vr{i u mnogosofisticiranijim uslovima, tako da je izrada imbakatotalno zapostavljena. Pri tome, principi i na~iniproizvodnje rakije ostali su potpuno isti. Danasrijetke kazand`ijske radnje proizvode rakijskekazane, te tave (kazane) za pe~enje pekmeza. USarajevu i Mostaru, gdje su ~este posjete turistarade se ibrici, fild`ani, ~a{e i drugo posu|e, kojese ru~no ornamentira (ukra{ava) i gravira.

— 67 —

Oj, djevojko, d`id`o moja

Oj, djevojko, d`id`o moja,D`id`ala te majka tvoja,Nad`id`anu meni dala -

Dala, pa se pokajala!

Jer ja jesam kujund`ija,Kujund`ija Sarajlija,

Što no kuje tepeluke,A na ruke benzeluke.

Oj, djevojko, d`id`o moja,D`id`ala te majka tvoja,Nad`id`anu meni dala -

Sa mnom d`id`e potrgala!

— 70 —

Majstori kujund`ije bavili su se izradom nakitaod zlata i srebra. Kako ka`e ova prelijepa sev-dalinka, kujund`ije su izra|ivali tepeluke (bogatiukrasi koji su se stavljali na `enske kape, koje supo sebi imale vez, niske bisera, te dukate, {to jesvojim bogatim izgledom odra`avalo dru{tvenistatus `ene koja ga nosi; tepeluk je izvorno mala`enska kapa ukra{ena vrijednim nakitima, tako daje vremenom u narodu sam taj ukras dobio imetepeluk). Tepeluk je imao oblik i izgled ve}egabro{a, koji je u sredini imao rubine, safire ili nekodrugo drago i poludrago kamenje, a stavljao sena vrh kape. Posebni tepeluci izra|ivani su zaukra{avanje oru`ja. Belenzuke su bile ukrasnenarukvice od zlata i srebra, obi~no preko ma-sivnijega metala ukra{ene lan~i}ima. Velike naruk-vice mogle su se i razdvajati, a povezivale su ihlijepo ukra{ene kop~e. Za velike vojskovo|e izra-|ivane su belenzuke za sablje i pu{ke. Tako|er,kujund`ije su izra|ivali prstenje, pavte (pavte =pafte, kop~e na ̀ enskim pojasevima od srebra ilikojeg drugog metala, lijepo izra|ene i ukra{ene.Prema tome kakvog su oblika i kako su ukra{ene,imaju razne nazive: pivac-pafte, badem-pafte,`aba-pafte, }emer-pafte itd. ^esto se i sami`enski pojas sa paftama naziva pafte“, (A.Šar~evi}) i toke. Kujund`ije su obi~no bili i fil-

igrani, majstori koji precizno i vje{to ukra{avajunakit. Kujund`ija bi nakit kovao u srebru i zlatu, afiligran bi ga ukra{avao. Stoga se ovaj zanat ~estoi nazivao kujund`ijsko-filigranski zanat. U ku-jund`ijsko-filigranskim radnjama ~esto su radile ijalduzd`ije, majstori koji su se bavili pozlatombakrenih stvari, te ha{emerd`ije, majstori koji suizra|ivali ha{erme, srebreni ukras na gornjojstrani dr{ke no`a.

— 71 —

Kako je ve} pomenuto u ovome tekstu, ve}inazanata dobila je svoje opravdanje, zamah irazvoj zahvaljuju}i stalnim potrebama vojnih je-dinica na ovim prostorima. Stoga su svi zanatipermanentno bili usmjereni upravo ka vojnimpotrebama i te{ko je razlu~iti ko je to bio vi{e ako manje. U Bosni i Hercegovini se izrada oru`jau starija vremena bazirala na kova~kom zanatu,

me|utim, sa pojavom i masovnom upotrebomvatrenoga oru`ja i u na{oj zemlji se krenulo satufek~ijskim – pu{karskim zanatom. Tufek~ije subili izuzetno cijenjeni i dobro pla}eni majstori.Kra}i odlomak iz Hangijeve knjige o obi~ajimabosanskih Muslimana malo }e pojasniti kontekstu kojem su tufek~ije izra|ivale oru`je:

— 72 —

Bosanski Muslimani vrlo ljube konje i oru`je. Dobra pu{ka i dobar konj miliji im je nego i{ta na svi-jetu. Zato nije ni ~udo da je me|u njima bilo uvijek izvrsnih tufek~ija, pu{kara. Pu{karstvo je prije oku-pacije bilo jedan od prvih zanata u Bosni i Hercegovini i zato si u skoro svakom ve}em mjestu mogaona}i dobrih pu{kara, koji su pravili ne samo {tucove i {i{ane, nego i izvrsne male pu{ke kao {to sukubure, pe}anke, `uje, arabinke i samokresi.

Sve su pu{ke i velike i male, vezli i okivali srebrom, srmom i zlatom. Radi toga bile su pu{ke vrloskupe. Par doma}ih malih pu{aka vrijedilo je pet do deset dukata, a to je u ono doba bio veliki novac.Osobito su na glasu bile sarajevske {i{ane. Izvrsne male pu{ke pravio je Hasan Pe~enkovi} u selu Hot-incu kod Biha}a, koji je neko vrijeme bio na glasu kao prvi tufekd`ija u Bosni.

Sve su pu{ke punili sje~enim olovom, olovnim kuglicama i tzv. sind`irlijama. Sind`irlije su dvijekuglice koje su bile spojene malim lan~i}em, sind`irom i odatle im ime. Sve su pu{ke nabijali sprijeda,ali su imali i otragu{a. Na svakoj pu{ci, koju su sprijeda nabijali, bila je gvozdena {ipka koja je s pred-nje strane bila uza cijev pri~vr{}ena, a upotrebljavali su he da njom kod nabijanja zgruvaju zrnje i barutu pu{ci. Za nabijanje malih pu{aka imali su arbije.

Antun Hangi, „@ivot i obi~aji Muslimana“, Svjetlost Sarajevo, 1990. Tre}e izdanje, strana 82-83

Dakle, evidentno je da tufek~ije nisu sami moglinapraviti oru`je, jer za ukra{avanje je bilo ne-ophodno da imaju majstora koji lije `eljezo,zatim kova~a, potpom kujund`iju i filigrana, pamo`da i vezilju, odnosno pletilju, koji bi ukrasiliki}enim ukrasima oru`je. Bi~ak~ije su bili majs-tori koji su izra|ivali sje~iva i oni su obi~no pri-padali kova~kim radionicama, ali su izra|ivalibode`e i no`eve za vojne potrebe i doma}in-stvo. Ukra{avanje oru`ja i{lo je na isti na~in kakose to radilo sa pu{kama, s tim {to je izradapu{aka bila mnogo rje|a, tako da su na njima or-namenti, tepeluci, belenzuci, toke itd, imali ve}uvrijednost. Po ovom zanatu nastalo je prezimeBi~ak~i}. U kova~koj radnji na Me|a{u kod Kale-sije sa~uvano je kratko sje~ivo poznato kao glejv,du`ine 30-40 centimetara, koje se postavi na dr-veni dr`a~ du`ine 180-200 centimetara i jaha~itokom borbi ovim oru|em obaraju protivnika iliga ubijaju. Naprijed je bilo jako i o{tro sje~ivo.Ovaj ostatak kovanog oru|a slu~ajno je sa~uvani nije evidentiran u muzejima, ali govori o tomeda su doma}e kova~nice izra|ivale razne pred-mete za vojne potrebe, pa ~ak i one koji nisu ba{uobi~ajeni u doma}oj vojnoj tradiciji. Bi~ak~ijesu pravile tako|er i vrhunske sablje i jatagane (za-krivljena turska sablja).

— 73 —

Donji dru{tveni slojevi bosanskohercegova~-koga dru{tva za svakodnevne potrebe ~esto sukoristili usluge limara, odnosno tene}ed`ija(per. tene}e – lim), jer je lim kao jeftin proizvodbio i njima dostupan, za razliku od skupih ko-vanih predmeta. Limarski zanat se razvio tektokom osamnaestoga stolje}a, a majstori limarisu od njega pravili lonce, razne posude zapranje, ~a{e, dijelove fenjera, strehe itd.

Majstori }ur~ije (krznari) pravili su luksuzneodjevne predmete od krzna. Naj~e{}e su prav-ili }urak-krzneni ogrta~, postavljen samurom,namjenski za imu}nije slojeve. Tako|er, u modisu bili krznom postavljeni kaputi (}urdija), sa{irokim rukavima, sa kadifom ili ~ohom sa un-utra{nje strane. Brojni su odjevni predmeti odkrzna, a sve ih je objedinjavala ~injenica da subili namijenjeni isklju~ivo najbogatijim dru{tve-nim slojevima. Do danas su o~uvane mnoge krz-narske radionice, a u Tuzli posluje Nertz Be{lagi}.]ur~ije, kao i brojne druge zanatlije, oslanjali suse na majstore kazaze (per. svilar), koji su izra-|ivali od svile i vune, a vremenom i od pamukabrojne predmete za ukra{avanje odje}e, kao {tosu gajtan, razni konci, dugmadi, podvezi, ki}an-ke itd.

— 74 —

Me|u brojnim zanatima koji su se razvijali i~uvali u proteklih nekoliko stolje}a, a tokom svogapostojanja imali su odlike umjetnosti, bila je za-sigurno kaligrafija. Zahtijevaju}i izvjesnu dozukreativnosti ovaj umjetni~ki zanat o~uvan je upunom kapacitetu do danas. Istina, druga~ija jefunkcija ovoga zanata, koji je svojevremeno pos-tojao kako bi se odgovorilo zahtjevima komu-nikacije pismima. Bolji kaligraf odavao je dojamsnage, mo}i i vladari su u svom okru`enju uvijekimali dobre kaligrafe. Kaligrafi su svoj rad dovodilido savr{enstva, a po njima je prepoznavana aut-enti~nost poruke koju su vladari slali kao {to surazne vrste naredbi o postavljenjima, obznanji-vanju drugih odluka, otpo~injanju mira ili ratovaitd. Druga vrsta kaligrafa radila je ukra{avanje kn-jiga, raznih predmeta, unutra{njosti prostorija,mahom d`amija itd. Ovi natpisi su izra|ivani napapiru, drvetu, ko`i, metalu i sl. Danas se izra|ujulevhe i razni ukrasni predmeti sa kaligrafskim nat-pisima, a ~esta pojava je rad levhi u drvetu, {torade rezbari, po nacrtima kaligrafa.

— 75 —

— 76 —

— 77 —

Udru`enje zanatlija u funkciji o~uvanja starih i umjetni~kih zanata

Udru`enje obrtnika stari i umjetni~ki zanati osnovano je kao strukovno udru`enje Obrtni~ka komoreTuzlanskog kantona 12. oktobra 2010. godine, kao samostalna, nevladina, nestrana~ka, javno-pravnaasocijacija obrtnika koji obavljaju stare, tradicionalne i umjetni~ke zanate. ^lanovi udru`enja mogu bitisvi oni koji se dobrovoljno u~lane u Udru`enje prema ~lanu 69. Zakona o obrtu i srodnim djelatno-stima (“Slu`bene novine F BiH” broj: 35/09), a koja obavljaju djelatnost na podru~ju Tuzlanskog kan-tona (u daljem tekstu Kanton).

Sjedi{te udru`enja je u Tuzli, Ulica II Tuzlanske brigade broj 60.Udru`enje je osnovano s ciljem da razvija poduzetni~ki duh i ja~a poziciju svojih ~lanova na

tr`i{tima u zemlji i inostranstvu. Posebno treba da:• njeguje duh zajednice i poslovnu ~ast;• njeguje tradiciju starih zanata i stvara preduslove za tr`i{no poslovanje svojih ~lanova• predstavlja svoje ~lanove na sajmovima, izlo`bama i manifestacijama• uspostavi dobar odnos me|u majstorima i u~enicima srednje stru~ne {kole;• podupire razvoj stru~nih znanja majstora i za ovu svrhu mo`e podr`avati posebne stru~ne {kole

i odr`avati seminare;• savjetuje svoje ~lanove u vezi vo|enja poslovnih evidencija i poslovnih knjiga;• daje pravne savjete svojim ~lanovima u okviru raspolo`ivih kapacitetaUdru`enja;• sara|uje, u skladu sa federalnim i kantonalnim propisima, sa upravom srednjih stru~nih {kola;

TRADICIJA ZA BUDU]NOST

• sara|uje sa lokalnom i kantonalnom zajednicom u smislu predlaganja pozitivnih mjera za poticaji razvoj starih i tradicionalnih zanata, te sugeri{e dono{enje propisa na nivou lokalne zajedniceza stvaranje pozitivnijeg poslovnog ambijenta za obrtnike;

• unapre|uje udru`ivanje u obrtni{tvu;• daje mi{ljenja i obavje{tenja o okolnostima koje vladaju u obrtima koje predstavljaju;• podr`ava obrtni~ke organizacije i ustanove u ispunjavanju njihovih zadataka;• provodi propise i upute u okviru ovlasti prenesenih od obrtni~ke komore kantona;

Stolje}ima su Bosanci i Hercegovci razvijali i ~uvali stare, umjetni~ke zanate, spajaju}i u njima na-slje|e Istoka i Zapada, pretakaju}i specifikume razli~itih svjetova u svoju posebnost. Pri tome su se ne-rijetko suo~avali i sa ~injenicom da neki zanati odumiru, da nestaju, a da nema dru{tvene brige iinteresa da budu o~uvani. Jasno je da nova vremena stvaraju novu potrebu, ali narodi koji zaboravesvoju pro{lost i tradiciju, de fakto idu u neizvjesnu budu}nost.

Prepu{taju}i dr`avnim institucijama da u kontinuitetu rade na izradi i provo|enju strategije o~uva-nja starih umjetni~kih zanata, mi smo u Tuzli oformili Udru`enje gra|ana „Stari umjetni~ki zanati“ priObrtni~koj komori Tuzlanskog kantona sa osnovnim ciljem da o`ivimo i vratimo na tr`i{te zanate kojisu bili ve} pred izumiranjem, ili su ve} odavno nestali. Proizvodi i usluge koje ve} nudimo u sasvimsu druga~ijoj funkciji nego prije nekoliko stolje}a - sada se baziraju prije svega na turisti~koj potra`nji,a uspijevamo ih plasirati na tr`i{te zahvaljuju}i zajedni~koj snazi u nastupu svih ~lanica Udru`enja.

Za kratko vrijeme uspjeli smo napraviti pravo bosanskohercegova~ko udru`enje, sa ~itavom lepe-zom usluga. @elje su nam da u perspektivi u na{em sastavu imamo svih osamdeset zanata koji su raz-vrstani u slu`benim dokumentima Vlade Federacije BiH. Tako|er, imperativ je da stvorimo uslove koji}e omogu}iti mladim ljudima kvalitetnu i kontinuiranu edukaciju o starim umjetni~kim zanatima, a tose prije svega mo`e u~initi inkorporiranjem tih znanja u {kolske programe tehni~kih {kola u cijeloj Bosnii Hercegovini. Ukoliko se uspijemo izboriti da iz tih {kola u narednim godinama po~nu izlaziti zana-tlije obu~ene da produ`e `ivot starim umjetni~kim zanatima, smatrat }emo svoju misiju uspje{nom.

— 78 —

Da bismo imali {to ve}u snagu, pozivamo sve one koji `ele biti dio Udru`enja gra|ana „Stari umjetni~kizanati“, da se tradicijom zajedno izborimo za svoju budu}nost.

Publikacijom koja je pred ~itaocem poku{ali smo predstaviti na{e ~lanice svjesni da }emo pri tomenapraviti i stanovite propuste, da ve}i broj zanatlija sa Tuzlanske regije ne}e biti obuhva}en i da }ese stvoriti krivi dojam da neki zanati na ovom prostoru i ne postoje. Me|utim, vo|eni principom datrebamo predstaviti na{e ~lanice, a da }emo sa novim izdanjem pro{iriti na{ katalog, odlu~ili smo seipak pokazati svoju „li~nu kartu“. I kako to zanatlije ve} umiju poru~iti – ko umije na~initi bolje, bujrum,{iroko mu polje!!!

Rasim Hamidovi}, predsjednik Udru`enja gra|ana“Stari umjetni~ki zanati”

— 79 —

— 80 —

— 81 —

Drvorezbarska radionica Alija Dervi{evi}

www.rezbarije.comrezbarijeahotmail.comTel: ++387 35 702 139

Mob: ++387 61 998 933Ul. Bulakov sokak, Gra~anica

Izrada i restauracija komadnog rezbarnog namje{taja. Bosanske se}ije, komode, pe{kuni, se-hare, spava}e sobe, kuhinje, rezbarena stepeni{ta, ulazna vrata, opremanje d`amija, izrada lo-gotipa firmi, izrada suvenira, levhi...

ZANATI I ZANATLIJE

Zanatska radnja „Narodna no{nja“

Vlasnica Aj{a Puzi}25. Novembar bb, @ivinice

++387 35 775 132++387 61 744 285

e-mail: aisapuzicayahoo.com

Izrada narodnih no{nji za sve narode i etni~ke grupe u Bosni i Hercegovini i okru`enju

TGS HAMIDOVI]

Babaji}i, Kalesijatgsabih.net.ba

tel: +387 35 257 401+387 35 636 939

tel/fax: +387 35 635 460fax: +387 35 258 057

Renomirano preduze}e sa dugogodi{njim iskustvom u obradi drveta i drvnih segmenata. Usvom programu ima kolekciju bosanskih ku}a, tradicionalne predmete od drveta za doma}instvo(sinije, oklagije, stolice, rafe itd).

— 82 —

KAZAND@IJSKA RADNJA Hajrudin lsi}

Ul. Šehida 27,Grada~acTel: ++387 35 816-135

Proizvodnja rakijskih kazana, kazana za pe~enje pekmeza, svih vrsta malih kazana.

Tkanje }ilima i ponjava Elvedina Mehinovi}

Mob:++ 387 62 989 530Had`ikadijina bb

Gra~anica

Izrada svih vrsta }ilima, ponjava, ukrasnih zidnih zastora, prekriva~a.

PROART Enisa Pilavd`i}

tel: ++387 35 257 081 proart.tuzlaabih.net.ba

Had`ibakir-bega Tuzli}a bb, 75000 Tuzla

Oslikavanje svile i stakla. Izrada unikatnih predmeta od svile, stakla, kamena. Slikanje na platnui svili. Uramljivanje slika.

— 83 —

Udru`enje „Gra~ani~ko keranje“Azemina Ahmetbegovi}, predsjednica

Mob: ++387 61 994 165

Stalna postavka u Osman-kapetanovoj medresi, Gra~anica. Izrada kera, heklanje, ~ipkanje...

Drvorezbarska radnja Ramo Hod`i}

Mob: ++387 62 314 443rhodzicainet.ba

ZAVNOBIH-a 7, Tuzla

Rezbarenje drveta, izrada drvene galanterije i starobosanskog namje{taja. Pe{kuni, sehare,kutije, tacne za kahvu, dnevne i spava}e sobe...

Grn~arska radnja vl. Faruk Huski}

Mob: ++387 61 720 633Gra~anica

Izrada posu|a od gline. Lonci, dagare, zdjele, }upovi...

— 84 —

Kazand`ijska radionica vl. Muhamed Beganovi}

066/542-226\ur|evik, @ivinice

Popravak, kalajsanje tavulja i kazana

Frizer Fikret Durakovi}

Grada~ac, 061 938 303

Proizvo|a~ sazova i {argija Smajl Me{anovi}

035 816 416062 233 606

Grada~ac

Bojad`ijska radnja vl. Samira Beganovi}

061 873 675Tuzla

— 85 —

Autohtoni bosanski restoran „Bosanska ku}a“ vl. Ševal ]orsuli}

061 568 879Babaji}i-Toj{i}i, Kalesija

Doma}a kuhinja, doma}i sokovi, ugodni ambijent bosanske ku}e

Obu}arska radnja vl. Samir Sejrani}

061 727 01775000 Tuzla

Sepetarska radionica

Ilija Tadi}Dubrave Donje

@ivinice

Vjen~anice, Azra Hod`i}

061894405hodzicazraayahoo.com

— 86 —

— 87 —

Proizvo|a~ d`ema i jabukovog sir}eta Halved`ijaU`arKlobu~arKrznarKnjigovezacKaligrafLjeva~-modelarMetalostrugar, metalogloda~O{tra~Lan~ar, bravarProizvo|a~ ~amacaKolarTapetarVlasukjarSvije~arGraditelj muzi~kih instrumenataOrguljarLutkar^etkar, metlarPe~atorezac, graverKi{obrand`ija, proizvo|a~ dugmadi^ibu~arSitarStaklorezacSahad`ija

Dimnja~arRestaurator

fijakerist

— 88 —

Telal vi~e

Telal vi~e od jutra do mrakaKo j’ u koga no}as na konaku,Nek’ ne ide rano sa konaka!

Utekla je pa{ina robinja,I odn’jela dva tovara blaga,

I ukrala sahat iz njedara,I odvela ata iz ahara,

I povela Muju haznadara...

— 89 —

— 90 —

— 91 —

— 92 —

— 93 —