PRAVO OSOBA (STATUS)

Pravni subjekt je biće koje može biti nosilac prava i dužnosti. Takvog nosioca prava i dužnosti se zove osoba u pravnom smislu. Sposobnost imati prava i dužnosti se zove pravna sposobnost. Postoje pravni subjekti koje nisu pojedinac-čovjek nego stanovite zajednice, kolektivi osoba ili imovine koje se zovu pravne ili jurističke osobe (država, općine, trgovačka društva i privredne organizacije). Od pravne sposobnosti se razlikuje djelatna sposobnost. Djelatna sposobnost je sposobnost da vlastitim djelima (očitovanjem volje) se proizvode pravni učinci (postanak, prestanak ili promjena prava, stjecanje i gubitak prava). Unutar djelatne sposobnosti, današnja pravna znanost razlikuje i poslovnu sposobnost (sposobnost sklapanja pravnih poslova i njima proizvoditi pravne učinke – kupnja, darovanje, oporuka) i deliktnu sposobnost (ili uračunljivost je sposobnost odgovarati za svoja protupravna djela – delikte). Pravna i djelatna sposobnost nisu nužno spojene. Postoje osobe koje su pravno, ali ne i djelatno sposobne (djeca i duševno bolesni) ili im je djelatna sposobnost ograničena (dorasli maloljetnici, rasipnici, ali i žene po rimskom pravu). Takvim osobama pravo pruža pomoćnika ili zastupnika u nekoj osobi sa punom djelatnom sposobnosti (tutor, skrbnik ili staratelj). Rimljani nisu imali neki naziv za osobu u smisli pravnog subjekta. Za čovjeka u pravu upotrebljavaju izraz persona, ali taj izraz je širi od pravnog subjekta jer obuhvaća i robove (robovi su objekti prava). Za oznaku položaja pojedinca u pravnom poretku se služi izraz status. Pojedinac može biti slobodan čovjek (status liberalis) ili može biti rimski građanin (status civitatis) ili može zauzimati određeni položaj u rimskoj obitelji (status familiae) bilo kao starješina obitelji (pater familias), bilo kao podloženi član obitelji.

FIZIČKE OSOBE

Za postanak fizičke osobe potrebno je: da se novo biće u potpunosti odvoji od majčine utrobe, da se rodi živo, a kao dokaz toga su Prokulovci tražili da dijete da znakove života glasom dok su se Sabinovci zadovoljavali bilo kakvim znakovima života (micanje i disanje), a ovo stajalište je prihvatio Justinijan, nadalje porod je morao biti perfektan, jer se inače smatrao pobačajem, uzimali se da je dovoljno iznošeno dijete koje se rodi poslije šest mjeseci i tražilo se da novorođenče ima ljudski oblik. Zametak još nije čovjek, on se smatrao dijelom majke. No u pogledu zametka kao budućeg čovjeka (nasciturus) razvilo se pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur (zametak se smatra već rođenim ukoliko se radi o njegovim probicima). To znači da su se zametku pridržavala i zaštićivala prava koja bi mu trebala pripasti ako se živ rodi (naročito važno u nasljednom pravu jer nasljednik mora živjeti u času pripada nasljedstva, no po gornjem pravilu dovoljno je bilo da je dijete u času očeve smrti bilo začeto). Za zaštitu budućih prava nasciturusa se može postaviti skrbnik (curator ventris). Status rođenog djeteta se određivao po statusu oca ili majke u času začeća, a ne po času rođenja. U Rimu nije postojala ustanova javne registracije poroda ili smrti pa su se te činjenice dokazivale redovnim pravnim sredstvima, a nije poznavalo ni današnju mogućnost da se nestali može proglasiti mrtvim. Po rimskom pravu nisu svi ljudi bili pravni subjekti, a mjera pravne sposobnosti nije bila jednaka za sve. S razvojem pravnog sustava se pojavila mogućnost da je pojedinac mogao biti slobodan peregrin, a da nije rimski građanin (civis). A i među samim rimskim građanima je postojala različita mjera pravne sposobnosti. Punu pravnu sposobnost je imala samo osoba sa sva tri statusa (status libertatis, civitatis i familiae), a to je mogao biti samo rimski građanin-pater familias. S vremenom se stanovita sposobnost počela davati i ostalim članovima obitelji, ženama, strancima pa i robovima. Pravna sposobnost nije morala postojati u jednakoj mjeri od rođenja do smrti. Razvija se pojam capitis deminutio kojim se analogno trima statusima,

1

označava gubitak slobode (capitis deminutio maxima, gubitak rimskog građanstva (capitis deminutio media) ili gubitak, odnosno promjena položaja u obitelji (capitis deminutio manima).

STATUS LIBERTATIS – ROPSTVO

Rob nije bio pravni subjekt, on se smatrao za stvar (res, i to res mancipi). Ropstvo se opravdavalo ratom koji je bio glavni izvor ropstva, tj. ako protivnik smije biti ubijen, onda je dozvoljeno i pretvoriti ga u roba. U staro doba, ropstvo ima patrijarhalni karakter, a robova je bilo malo. Sinovi obitelji (filii familias) su se razlikovali od robova po nazivu liberi (slobodni, odnosno djeca). Od 3. st. pr. Kr. poslije pobjedonosnih ratova su pritjecale ogromne mase robova u Rim iz Afrike i Orijenta. Patrijarhalna veza između robova i gospodara je prestala, a robovi postaju predmetom trgovine i najgrubljeg izrabljivanja. U to doba rob postaje samo stvar, servo pro nullis habentur. Zbog teškog položaja dolazi do bijega robova (servi fugitivi) i do hajka na odbjegle robove, a i do ustanaka robova (Spartak), no ustanci su ugušeni u krvi. Koliki je bio strah gospodara pred robovima pokazuje i senatus consultum Silanianum kojim je u slučaju ubojstva gospodara bila predviđena smrtna kazna za sve robove koji bi se u tom času našli pod istim krovom ukoliko se istragom ne dokaže da su gospodaru izlaganjem vlastitog života nastojali pomoći. Ipak, s druge strane lex Petronia je zabranjivala davanje robova za borbu sa zvijerima, osim po odluci magistrata. Po ediktu cara Klaudija, rob postaje slobodan ako ga gospodar napusti zbog bolesti i starosti, a po dvjema konstitucijama cara Antonina Pija predviđene su kazne za gospodara koji bez razloga ubije svoga roba. Pred okrutnošću gospodara, robovima se daje pravo azila u hramu ili kod carevih kipova. Ti zakoni su donašani u interesu samih robovlasnika da se smiri nezadovoljstvo robova, a ne radi humanosti ili utjecaja kršćanstva. Rob nema obitelji. Njegova spolna veza s ropkinjom nije brak (matrimonium) nego je samo faktično zajedničko življenje (contubernium) bez pravnih posljedica. Gospodar je imao pravo života i smrti nad robom (ius vitae ad necis). Ipak, rob se razlikovao od životinja i drugih stvari što je on ipak čovjek. Vlast nad robom se zove dominica potestas (a ne dominium kao nad stvarima i životinjama). Roba se u starije doba nazivalo instrumentum vocale (oruđe koje govori). Rob je mogao sklapati pravne poslove za svoga gospodara, a sve koristi i prava iz takvih poslova su pripadala gospodaru. On je mogao svome gospodaru samo stjecati, ali ga nije mogao obvezivati. Ipak postojale su i neke iznimke. Prva iznimka je sadržana u starom propisu civilnog prava da gospodar odgovara za obveze iz robovih delikata (gospodar je morao platiti kaznu oštećenome ili bi mu morao prepustiti roba – noxae deditio, actio noxalis). Pretor je uveo tužbe (actio adiecticiae qualitatis) kojima je gospodar mogao biti tužen za obveze iz robovnih pravnih poslova ako je robova postavio poslovođom neke radnje (actio institoria) ili kapetanom broda (actio exercitoria) ili ako bi ga ovlastio da sklapa pravne poslove s trećima (actio quod iussu). Gospodar je mogao usvojiti i način gdje je njegova odgovornost bila ograničena. Gospodar bi prepustio robu na slobodno upravljanje i faktično korištenje peculium (stanovitu imovinsku masu – zemlja, zgrade ili neko poduzeće). Pravno, gospodar je ostao vlasnikom pekulija i mogao ga je robu bilo kada oduzeti. Faktički, rob je slobodno gospodario pekulijem, a za stjecanje kredita pretor je uveo gospodarevu odgovornost prema trećima za obveze roba u vezi s upravom pekulija, ali samo do visine vrijednosti pekulija (actio de peculio). Preko i izvan pekulija je odgovarao gospodar, samo onda ako se okoristio iz posla što ga je sklopio rob, a to samo do visine svoga obogaćenja (actio de in rem verso).Rob je na taj način u neku ruku stjecao i svojstvo pravnog subjekta jer je upravljajući pekulijem rob moga sklapati pravne poslove i sa samim gospodarom. Takve obveze su bile neutužive (obligatio naturalis), ali ih je gospodar u slučaju akcije de peculio mogao prvenstveno odbiti od pekulija.

2

NAČINI POSTANKA ROPSTVA

Izvorni i najstariji način postanka ropstva je bilo zarobljavanje neprijatelja u ratu. Ono je nasljedno stanje, dijete ropkinje se smatra robom bez obzira tko mu je otac. Po klasičnom pravu carskog doba smatralo se da je dijete ropkinje slobodno (ingenuus) ako je majka u razdoblju od začeća do poroda, makar i za kraće vrijeme bila slobodna. Tu se odražava princip conceptus pro iam nato habetur, kao i favor libertatis. I slobodan čovjek je mogao postati rob: po Zakoniku XII ploča dužnik u ovršnom postupku je mogao biti prodan u ropstvo trans Tiberim, tj. u inozemstvo, a magistrati su prodavali u ropstvo one koji se ne odazovu procjeni ili novačenju, ako bi se slobodan čovjek dao prodati kao rob da bi zatim kad dokaže da je slobodan podijelio kupovninu s prijateljem koji ga je prodao, pretor bi mu uskratio parnicu o slobodi (vindicatio in libertatem). On ostaje rob. Po senatus consultum Claudianum, ropkinjom bi postala Rimljanka koja bi živjela u spolnoj zajednici s tuđim robom unatoč gospodarevoj zabrani. I državnim robovima radi kazne (srvi poenae) bi postajali u carsko doba osuđenici na najteže kazne (rad u rudnicima, borba sa zvijerima). Njihova imovina je pripadala državi.

PRESTANAK ROPSTVA

Rob je mogao steći slobodu aktom manumisije (puštanje iz manusa), tj. time što bi ga gospodar pustio na slobodu iz svoje vlasti. Staro civilno pravo je poznavalo tri oblika manumisije: Manumissio vindicta – oslobađanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi. Neki građanin bi pred magistratom dodirnuo roba štapićem i propisanim riječima ustvrdio da je dotični rob slobodan čovjek. Gospodar bi šutio, a magistrat bi potvrdio robovu slobodu.Manumissio censu – vrši se upisivanjem roba uz gospodarev pristanak prigodom cenza među slobodne građane. Nestankom cenza, ova manumisija je otpala.Manumissio testamento – oslobađanje roba putem oporuke. On nema patrona jer se smatra oslobođenikom pokojnika. U carsko doba se razvija i manumissio testamento fideicommissaria kod koje se oslobađanje po oporuci vršilo posrednim putem. Oporučitelj bi nasljednika kome je namijenio roba, neformalno molio da roba oslobodi. Tek kad bi ovaj izvršio akt manumisije, rob je postao slobodan, a manumissor mu je bio patron. Kasnije se potkraj republike oslobađanje robova vršilo izjavom pred prijateljima (manumissio inter amicos) ili pismom (manumissio perepistulam). One su bile po civilnom pravu bez učinka, ali pretor bi štitio takvog oslobođenika u faktičnom uživanju slobode. Položaj takvih oslobođenika koji su oslobođeni samo takvim pretorskim manumisijama je uređen s lex Iunia Norbana tako da su postali slobodni, ali ne i rimski građani. Tek Justinijan ukida ovu kategoriju i svim takvim manumisijama priznaje punopravni učinak. U carsko doba, manumisija se vrši i pozivanjem roba za gospodarev stol (manumissio per mensam). Kršćanski carevi su uveli i manumissio in ecclesia (crkveni oblik manumisije pred svećenicima). Dolazi do ograničavanje manumisije zbog njezinog velikog broja pa car August daje preko narodnih skupština izglasati dva zakona. Lex Fufia Caninia je ograničila oporučne manumisije (onaj tko je imao tri roba je mogao osloboditi najviše dvojicu, tko je imao od 4 do 10 je mogao osloboditi najviše polovicu itd. Prekobrojne manumisije su bile ništavne). Lex Aelia Sentia je odredila da za punovažnu manumisiju gospodar mora imati najmanje 20, a rob najmanje 30 godina starosti. Uslijed pomanjkanja propisanih godina se može izvršiti samo manumissio vindicta i to samo ako se prethodno pred magistratovim konzilijem dokaže opravdani razlog manumisije.

3

PRAVNI POLOŽAJ OSLOBOĐENIKA – PATRONAT

Oslobođeni rob (libertinus, a u odnosu na bivšeg gospodara libertus) je postao rimski građanin, ali je nosio pečat bivšeg ropskog stanja i morao je služiti bivšem gospodaru kao objekt iskorištavanja u novom i za gospodara korisnijem obliku. Njihov bivši gospodar sada postaje njihov patronus. Libertinova ovisnost je regulirana patronatskim pravom. Libertus je obvezan patronu na poslušnost i poštovanje (obsequium etreverentia). Patron je mogao kazniti libertina i smrću, a u po magistratu zbog nezahvalnosti povratiti i u ropstvo. Libertus nije smio tužiti krivično patrona. Druge privatne tužbe je mogao podići samo dozvolom magistrata. Između oslobođenika i patrona je postojala uzajamna dužnost uzdržavanja. Patronu je pripadalo tutorstvo nad oslobođenikom, a i zakonsko nasljedno pravo na oslobođenikovu imovinu ako ovaj nije imao potomaka. Patron prema oslobođeniku nije imao pravnih obveza. Samo je običaj tražio da mu pruža zaštitu, a naročito pred sudom i da im pruža mogućnost uzdržavanja. Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, no oslobođenikova djeca su se smatrala već kao u slobodi rođena (ingenui). Mnogi libertini počinju zauzimati važne položaje na dvoru i centralnoj upravi (od Hadrijana nadalje). Viši slojevi oslobođenika su zahtijevali da se ukloni njihova socijalna i politička inferiornost. To se postizalo najprije time što bi car podijelio oslobođeniku ius aureorum anulorum (pravo nošenja zlatnog prstena što je bio znak ingenuus-a). No potpuno izjednačavanje je davala tek carska natalium restitutio. Justinijan svim oslobođenicima daje oba beneficija, ali patronatsko pravo se ukidalo samo odreknućem patrona.

ROPSTVU SLIČNI ODNOSI

Postoji niz slučajeva gdje fizička osoba formalno ne gubi slobodu, a po pravili ni građansko pravo, a ipak se nalazi u položaju sličnom ropstvu. To su u prvom redu osobe in mancipio ili in causa mancipi (osobe koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini obitelji u obliku mancipacije u svrhu prodaje kako bi otac došao do novca ili zbog neke druge ekonomske operacije ili u svrhu noxae dedicije, tj. da član obitelji nadoknadi štetu koju je počinio oštećenom članu neke druge obitelji). U Justinijanovo doba ovo nestaje. Addictus je dužnik starog prava kojega je u osobnom ovršnom postupku (manus iniectio) magistrat dosudio vjerovniku. Vjerovnik ga je morao držati 60 dana u dužničkom zatvoru da bi dužnik kroz to vrijeme platio dug ili našao jamca. Poslije ga je mogao ubiti ili prodati u ropstvo trans Tiberim. U sličnom položaju je i kradljivac koji je zatečen na djelu, a magistrat ga također adicira okradenome. Nexus je obveznik koje je pod vlašću vjerovnika temeljem pravnog posla zvanog nexum. Dok ne plati dug, nexus se nalazi u sličnom položaju kao i addictus. On je pravno slobodan, a faktično je u vjerovnikovoj vlasti. Taj je odnos kao i addictio ukinut po lex Poetelia Papiria de nexis. Redempti ad hostibus su osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva. Otkupitelj ih može zadržati kod sebe dok mu otkupnina ne bude isplaćena ili radom otkupljenoga nadoknađena. Auctoratus je osoba koja se iznajmila poduzetniku gladijatorskih igara i obvezala se na sav rizik gladijatorskih borbi.Kolonat – nasljedna zavisnost zemljoradnika vezanih za tuđu zemlju uz dužnost davanja u novcu ili u naturi. Dok je colonus u prvim stoljećima carstva bio slobodni zakupnik pojedinih parcela, od 3. st. dolazi do pravne zavisnosti jer se zakupodavac pretvara u njegova patrona i na kraju u njegova gospodara. U carskom zakonodavstvu dolazi do pravne regulacije i unifikacije kolonata i to prvo sa jednom konstitucijom cara Konstantina da kolon ne smije napustiti zemlju, a svaki onaj koji mu pruži sklonište će se kazniti oštrim mjerama. Odbjegli

4

kolon nakon što bi bio uhvaćen bi bio vezan u okove i vraćen na zemlju. Kolon je imao status libertatis i za razliku od roba je mogao sklapati brak. Mogao je biti vjerovnik i dužnik, praviti oporuku i nasljeđivati, a mogao je imati i vlastitu imovinu i zemlju van posjeda uz koji je bio vezan. No u pravilu je mogao prodavati svoju imovinu samo uz pristanak gospodara. Kolon nije mogao biti prodan bez zemljišta kojem je pripadao, a ni zemlja nije mogla biti prodana bez kolona. Neke konstitucije su dozvoljavale samo premještanje i zamjene kolona. Kolonat je bio trajno stanje i gospodar nije mogao kolone oslobađati osim u slučaju ako bi kolonu ustupio u vlasništvo zemlju koju obrađuje ili ako bi kolon postao biskupom ili gradskim decuriom i vršio tu dužnost kroz 30 godina. Glavni izvor kolonata je bilo rođenje od roditelja od kojih je barem jedan kolon jer je kolonat nasljedno stanje. Kolonom se može postati dobrovoljnim stupanjem slobodna čovjeka u kolonatski odnos te 30-godišnjim faktičnim življenjem u položaju kolona.

STATUS CIVITATIS

S obzirom na status civitatis su se razlikovali cives, Latini i peregrini. Samo rimski građanin je imao puna politička i građanska prava. Na području javnog prava mu pripada ius suffragii (pravo glasa) i ius honorum (pravo na magistrature). Na području privatnog prava, samo rimski građanin može stjecati kviritsko vlasništvo, rimsku obiteljsku vlast, mogućnost sudjelovanja kao stranka u civilnom procesu i mogućnost aktivne i pasivne nasljedno-pravne sposobnosti. Njemu pripada i civilna poslovna sposobnost, ius comercii (pravo sklapanja i sudjelovanja u prometnim propisima civilnog prava – mancipacija) te ius conubii (pravo sklapanja rimskog civilnog braka). Samo rimsko građanstvo se stjecalo rođenjem, manumisijom robova po rimskom građaninu i podjelom civiteta pojedincima ili skupinama pa čak i čitavim općinama i pokrajinama po aktima rimske vlasti (naturalizacija). Latini su prema građanima bili u povoljnijem položaju od peregrina. Postojale su tri vrste Latina: prisci (veteres), coloniarii, iuniani. Latini prisces su bili pripadnici latinskih općina u Laciumu (imaju ius comercii, a kasnije i ius conubii – preseljenjem u Rim mogu steći rimsko građanstvo). Latini coloniarii su bili Latini, a i siromašniji rimski građani koji su bili poslani u latinske kolonije što ih je osnivao Latinski savez, odnosno kasnije Rim (nemaju ius conubii, a rimsko građanstvo su preseljenjem u Rim mogli steći samo oni koji su u koloniji obnašali više magistrature). Poslije se razvija ius Latii koje sadržava ius comercii, ali bez ius connubii. To je pojava kada se po lex Iulia i lex Plautia Papiria svim Italicima daje rimsko građanstvo pa se sada peregrinima dijeli položaj mlađih latinskih kolonija. Latini iuniani su bili u prvom redu oslobođenici koji nisu bili oslobođeni u civilnim formama manumisije i oslobođenici koje je oslobodio gospodar koji je imao nad njima pretorsko (bonitarno) vlasništvo. Svi Latini su imali i niz drugih olakšica i mogućnosti stjecanja rimskog građanstva (služba u vojsci, dovoženje žita kroz šest godina u Rim, gradnjom kuće u Rimu). Peregrini su u početku bili bespravni. Oni su bili pripadnici savezničkih država koje su barem formalno zadržavale svoj suverenitet. Kako se rimska država širila, izraz peregrin je označavao stanovnike carstva koji nisu bili ni cives ni Latini. Nakon što su svi Italici dobili rimsko građanstvo, peregrini su bili uglavnom stanovnici podvrgnutih provincija i drugih provincijskih državica i općina za razliku od barbara koji žive izvan granica rimske države i prava. Peregrini se nisu mogli služiti sa ius civile pa im nije ni pripadao ius commercii (ukoliko im nije naročito podijeljen), ni ius connubii ali su mogli s rimskim građanima stupati u pravne odnose priznate i zaštićene po ius gentium. Razlikuju se dvije vrste peregrina. Povoljniji položaj su imali oni peregrini kojima su Rimljani prilikom podvrgavanja u sklop rimske države ostavili lokalnu organizaciju i stanovitu samoupravu, a zadržavali su svoje ranije građansko pravo, općinsku pripadnost i pravnu sposobnost po pravu svoje općine (u rimsku državu većinom ulaze putem ugovora, dragovoljno ili kao saveznici). Drugu skupinu čine peregrini dedictii koji su se nakon otpora

5

predali na milost i nemilost Rimljanima. Oni gube svoja politička prava, a po svojem ranijem građanskom pravu su mogli nastaviti živjeti samo ako im je to bilo dozvoljeno jednostrano po Rimljanima. Oni su bili najniža kategorija rimskih podanika. Peregrini su pojedničano ili kolektivno mogli dobiti rimsko građanstvo. Nakon konstitucije cara Karakale (constitutio Antoniniana) ostala je samo kategorija Latini iuniani i peregrini dedictii. Justinijan ukida i ove dvije kategorije pa pojam peregrina sada označava stranca (pripadnika drugih država van granica rimske imperije).

STATUS FAMILIAE

Status familiae je pravni položaj pojedinca s obzirom na obitelj. Za punu pravnu sposobnost se traži određeni porodični položaj (samostalnost u porodičnim odnosima). Vezu obiteljskih pripadnika je sačinjavala vlast kućnog starješine (patria potestas, a zove se pater familias). Obiteljska veza se temeljila na agnaciji koje je sadržana u podložnosti toj vlasti starješine. Osobe podvrgnuti njegovoj vlasti su bili žena i snahe in manu, posvojena djeca i osobe in mancipio te filii familias. Filius familias je mogao glasati u komicijama (ius suffragii) i obnašati magistrature. Ali na području privatnog prava, filius je stajao pod vlašću patris familias, a sve što je stjecao je stjecao po njemu, kojega nije mogao obvezivati.

CAPITIS DEMINUTIO

Označava gubitak, odnosno promjenu statusa. Razlikuje se:Capitis deminutio maxima koja nastupa gubitkom statusa libertatis, a povlači gubitak civiteta i obiteljske pripadnosti i dotični postaje rob. Zarobljeni rimski građanin isto postaje rob. Zarobljeniku se priznaje ius post liminii ako bi se vratio iz zarobljeništva, tj. svi njegovi raniji pravni odnosi bi oživjeli osim posjeda i braka. Ako bi zarobljenik umro u zarobljeništvu uzimalo bi se po fictio legis Corneliae kao da je umro u trenutku zarobljavanja (kao slobodan čovjek) pa se s njegovim nasljedstvom i ranijom oporukom postupalo kao kod slobodna čovjeka. Capitis deminutio media je nastupala gubitkom statusa civitatis, ali ne i slobode. On postaje Latin (npr. iseljenjem u latinsku koloniju) ili peregrin. Ovdje spadaju kazne izgona (aqua et igni interdicto) i deportacije.Capitis deminutio minima povlači samo gubitak obiteljskopravnog položaja rimskog građanina i to otpuštanjem iz obitelji (emancipacija) ili prijelazom u drugu obitelj. Prekida se dotadašnja agnatska veza, a capite minutus gubi svoju imovinu u korist novog imaoca obiteljske vlasti, a njegovi civilni dugovi iz ugovora i stanovita osobna prava utrnjuju. No pretor je davao vjerovnicima mogućnost tužbe pomoću povrata u prijašnje stanje (restitutio in integrum) ili pomoću fikcije da se capitis deminutio nije dogodila. U Justinijanovom pravu ova capitis deminutio je izgubila važnost jer je obiteljska organizacija po agnaciji bila već zamijenjena krvnim srodstvom (kognacijom).

OGRANIČENJA PRAVNE SPOSOBNOSTI FIZIČKIH OSOBA

I osoba koja posjeduje sva tri statusa može biti ograničena u svojoj pravnoj sposobnosti. Ti razlozi mogu biti: klasna i socijalna pripadnost (plebejci u doba republike su imali ograničenja na području javnog prava, ali i u privatnim pravima tako da sve do 445. g. pr. Kr. nisu imali pravo connubiuma s patricijima), vjera (potkraj republike se razni orijentalni kultovi šire i u Rimu, pojavljuje se i kršćanstvo koje propovijeda o jednakosti svih ljudi i o odbijanju kulta careva što je bio zločin. Justinijanovo zakonodavstvo uvodi obvezu

6

ispovijedanja kršćanske religije i niz težih i lakših kazna i ograničenja pravne sposobnosti za heretike, apostate, Židove i pogane. Heretici i apostate ne mogu stjecati i otuđivati, ne mogu praviti oporuku ni nasljeđivati, a Židovi ne mogu sklapati brak s kršćanima ni držati kršćanske robove, a pogani ne smiju vršiti svoje kultove pod prijetnjom smrti i konfiskacije), ženski spol (ona je potpuno isključena od svih javnih prava, a njezina privatnopravna sposobnost je podvrgnuta ograničenjima. Ona ne može vršiti očinsku vlast nad djecom pa makar i nema više oca. Ona ne može u klasično doba vršiti funkciju tutora i adopciju. Ne može preuzimati obveze u korist drugih osoba ni biti nasljednicom bogatih posjednika), čast (dostojanstvo što ga društvo priznaje pojedincu. Gubitak i umanjenje časti ima i pravnih posljedica, a potpuni gubitak građanske časti uzrokuju capitis deminutio maxima i media). Ograničenja pravne sposobnosti zbog umanjenja časti su intestabilitet (onaj koji je sudjelovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens pa bi uskratio o njem svjedočiti. Intestabilis ne može biti svjedok, niti prizivati svjedoke, nota censoria (umanjenje časti koje vrše cenzori. Oni su mogli prigodom popisa građana zbog prijekornog vladanja nekoga brisati sa liste senatora i vitezova ili ga premjestiti u slabiji tribus), infamija (on ne može drugoga zastupati niti se može dati zastupati u procesu, a ne može ni za drugoga stavljati prijedloge pred sudom. Gubi i ius suffragi i ius honorum, gubi sposobnost sklapanja braka sa nekim osobama, ne može biti svjedokom kod pravnih poslova i porotnik u civilnom procesu). Razlozi infamije su bili određeni zakonima i pretorskim ediktom, a razlikuju se infamia immediata i mediata. Infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica nečasnog ponašanja i nije vezana uz nikakvu prethodnu sudsku osudu (bigamija, dvostruke zaruke, vršenje sramotnih zanimanja kao gladijatora…)Infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za stanovite infamirajuće delikte (furtum, rapina, dolus, iniuria) ili kao posljedica za kršenje nekih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri kao što su actio depositi, fiduciae, mandati…. Turpitudo – dok se infamija temeljila na pravnim propisima (infamia iuris), turpitudo se temeljila samo na lošem glasu u društvu, na javnom mnijenju (infamia facti). Turpis persona (rasipnici, ljudi lošeg života) zapostavljala se prema rasudbi suca, npr. kod svjedočenja, kod imenovanja tutora i kod traženja nužnog dijela u nasljednom pravu.U Justinijanovom pravu infamija i turpitudo imaju za posljedicu zapostavljanje po sučevom rasuđivanju pa se infamia iuris koja se temeljila na pravnim propisima iščezla.

OGRANIČENJA DJELATNE SPOSOBNOSTI

Postoje pravno sposobne osobe koje nemaju djelatnu sposobnost ili im je ona ograničena. Razlozi koji isključuju ili ograničavaju djelatnu sposobnost su: dob, spol, zdravstveno stanje i rasipništvo. Dob – djelatna sposobnost pretpostavlja samostalno i razumno očitovanje volje pa je logično da tek rođeni čovjek nema još te sposobnosti. On je stječe tek na određenom stupnju fizičkog i duševnog razvitka koji se prema rimskom shvaćanju poklapa sa spolnom zrelošću (pubertas – 14 – 16 godina). Spolna zrelost se utvrđivala kod dječaka od slučaja do slučaja, a manifestirala se oblačenjem toge. Kod žena se bez tog utvrđivanja uzimala navršena 12. godina. Justinijan prihvaća mišljene Prokulovaca koji su granicom spolne zrelosti smatrali kod muškarca 14., a kod žena 12. godinu života. Među nedoraslima do navedene granice (impuberes) su djeca koja još ne mogu govoriti (infantes – ne mogu još izgovarati svečane pravne formule) bila potpuno djelatno nesposobna. Granicu infancije je Justinijan odredio sa navršenom sedmom godinom života. Poslove za njih obavlja tutor. Nedorasli iznad sedme godine su imali ograničenu djelatnu sposobnost. Mogli su sklapati samo pravne poslove koji im donose korist, a nisu mogli uopće sklapati brak ili praviti oporuku. Nisu mogli sklapati pravne poslove koji sadrže za njih neko imovinsko umanjenje ili obvezivanje. Za takve

7

poslove im je bio potreban tutor. Dorasli su bili ispočetka potpuno djelatno sposobni. Tutorstvo nad njima (osim ako se ne radi o ženama) prestaje. Lex Plaetoria uvodi još jednu dobnu granicu (navršenu 25. godinu života) za kompliciranije privredne odnose. Taj zakon predviđa kaznenu tužbu koju može podići svaki građanin (popularne tužbe) protiv onoga tko bi mladiće između 14. i 25. godine naveo na sklapanje za njega štetnog posla. Ipak, takav posao ne bi bio poništen, nego je tuženog stizala kazna. Carevom dozvolom dorasli malodobnik već prije punoljetnosti dobiti položaj punoljetne osobe (venia aetatis) i to od vremena cara Konstantina s navršenom 20, odnosno žene s navršenom 18. godinom. Prije 25. godine takva osoba nije mogla činiti darovanja, niti otuđivati ili zalagati nekretnine. Spol – žene su i nakon doraslosti ako su bile sui iuris stajale doživotno pod posebnim tutorstvom (tutela mulierum). Ograničenja djelatne sposobnosti s vremenom sve više slabile pa su u kasnijem rimsko pravu postojala još samo formalno, a praktički su ukinuta. Zdravstveno stanje – tjelesna bolest nije bila načelno razlogom ograničenja djelatne sposobnosti. Ipak, osobe sa određenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati stanovite poslove za koje se tražila određena fizička sposobnost (npr. gluhonijemi nisu mogli praviti usmenu oporuku). Duševno bolesni za vrijeme pomućenja uma su bili potpuno djelatno nesposobni. Vlastitim djelima nisu mogli stjecati, a nisu ni bili odgovorni za protupravna djela (delikte). Oni su još od Zakonika XII. ploča stajali pod skrbništvom. Djelatna sposobnost zbog duševne bolesti počinje i prestaje s bolešću te se ne mora utvrđivati sudskom odlukom kao u modernom pravu. Poslovi koje duševno bolesni poduzme za vrijeme «svijetlih časova» su bili valjani. Rasipništvo – rasipniku je bilo dozvoljeno sklapanje samo pravnih poslova koji mu nose bogaćanje, a ne smije preuzimati obveze. Rasipnik može sklopiti brak i nastupiti nasljedstvo, ali nije mogao raditi oporuke. Isprva se smatrao rasipnikom onaj koji rasipa neoporučno naslijeđenu očevinu, a zatim je rasipništvo protegnuto i na oporučno naslijeđenu imovinu pa na kraju i na svu imovinu rasipnika. Prvo se određivalo u interesu obitelji da ne padne u oskudicu, a kasnije i u interesu samog pojedinca.

PRAVNE (JURISTIČKE) OSOBE

Pravne osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje pravnu sposobnost, tj. svojstvo pravnog subjekta iako nisu fizičke osobe. Tako nastaju političke tvorevine (država, općina) pa različita privredna udruženja (trgovačka društva, privredna poduzeća, zadruge), različite društvene organizacije (sindikati), različiti zavodi (bolnica) i zaklade. Prema pandektnoj nauci pravne osobe su se dijelile na korporacije (corpus, universitas personarum) i na zavode i zaklade (universitas rerum). Kod korporacije postoji udruživanje fizičkih osoba radi određene svrhe time da tako organizirana ukupnost tih osoba postaje samostalni pravni subjekt različiti i nezavisan od svojih članova. Kod zavoda i zaklada supstrat pravne osobe je imovina, a ne udruženje fizičkih osoba. Ovdje imovina namijenjena određenoj svrsi postaje pravna osoba. Granice između korporacije i zaklade nisu uvijek jasne. U pandektnoj nauci su neki smatrali zavodima imovinu koja služi određenoj svrsi, a spojena je s uređajima ili pogonom koji služi toj svrsi (bolnica), dok se zaklada radi samo o imovini bez tih uređaja. O prirodi pravne osobe u pandektnoj nauci postoje dvije glavne teorije.Teorija fikcije ili personifikacije – formulirao ju je Savigny, a polazi od stajališta da pravnim subjektom po prirodi može biti samo čovjek. Kod pravnih osoba nema takvog subjekta te je imetak pravnih osoba stvarno bez subjekta. Budući da neki subjekt mora postojati, pravni poredak za takvu imovinu ili skupinu osoba fingira postojanje subjekta prenoseći pravnu sposobnost od prirodnih osoba na fingirane osobe. Budući da se radi o osobi koja realno ne postoji, pravna osoba ne može imati volju niti sama djelovati. Za nju djeluju njezini zastupnici.

8

Teorija realne egzistencije – postavio ju je Gierke i smatra pravnu osobu za realnu osobu koju kod korporacija čini ukupnost pojedinaca. Ta ukupnost nije tjelesna osoba, ali ona realno postoji i ima svoju vlastitu volju koja nastaje skupom realnih volja članova, a kod zaklade voljom zakladatelja. Takvim skupovima koji se razlikuju od običnog zbroja pojedinca pravni poredak priznaje pravnu sposobnost. Za nju ne djeluju zastupnici nego njeni organi koji manifestiraju volju pravne osobe. Postoji još teorija pandektiste Brinza po kojoj pravne osobe nisu pravni subjekti nego se tu radi o imovinskim masama bez subjekta, a te mase su vezane za svrhu kojoj imaju služiti. Ihering je zastupao teoriju destinatara po kojoj se pravnim subjektima kod pravnih osoba imaju smatrati oni korisnici kojima je odnosna imovina namijenjena (npr. kod bolnice bolesnici)

PRAVNE OSOBE U RIMSKOJ DRŽAVI

Kod korporacija su članovi skupine i sama skupina odvojene pravne osobnosti, a najbolje je tu razliku izrazio Ulpijan (Ako se nešto duguje skupini, ne duguje se pojedincima, a ni ono što duguje skupina ne duguju pojedinci – Si quid universitati debetur, singulis non debetur nec quod debet universitas, singuli debent). Tu se u prvom redu misli na državu i općine pa konačno društva, ali njihov razvitak u pravcu pravne osobe je išao sporo i teško. Starijem rimsko pravu taj pojam je nepoznat. Rimska država (populus Romanus) nastupa prema pojedincu kao samostalni pravni subjekt. No ona ne pripada pod privatno pravo nego nastupa kao javna vlast nad građanima. Državna imovina je cjelina pa se sa stajališta privatnog prava ukazuje kao ničija stvar, tj. kao stvar koja ne pripada ni jednom građaninu. Ta imovina pripada državnoj blagajni. U pravnim poslovima s pojedincima državu su zastupali magistrati po normama i u okviru javnog prava. U doba principata se uz državnu blagajnu javlja i fiscus kao državna imovina (od prihoda carskih provincija) kojom upravlja car. Fiscus kao careva imovina u svojim odnosima s građanima potpada pod privatno pravo i sudbenost. Do mnogo jačeg izražaja došla je ideja pravne osobe u pravnom položaju gradskih općina u Italiji i u provincijama (municipia, coloniae). Općine u doba principata su u pogledu svojih imovinskih odnosa postale subjektima privatnog prava pa su potpadale u tim odnosima pod privatno pravo. Poslove općine vode posebni zastupnici (actor, a kasniej syndicus). Tu je veće jasno naglašeno da imovina općine nije imovina svih pojedinih općinara, nego se radi o samostalnom pravnom subjektu, tj. o korporaciji u smislu teorije pandektnog prava.Društva su postojala u Rimu već od starih vremena (obrtnička i trgovačka udruženja). U starije doba, društva se osnivaju slobodno kako je bilo određeno Zakonikom XII ploča. No kasniji vlastodršci su si prisvajali pravo da raspuštaju društva (Cezar i August). No sve do ovog doba, čini se da društva nisu tvorila samostalni pravni subjekt koji bi se razlikovao od članova (nisu još korporacije). Iako je postojala društvena imovina za zajedničke svrhe, subjektima te imovine su ostali članovi društva (kao kod ortakluka). Kasnije su po uzoru na gradske općine sva dopuštena društva priznata za imovinskopravne subjekte. Sloboda privatnog udruživanja je ograničena pod Augustom sa lex Iulia de collegiis (za osnivanje je potrebna dozvoja Senata).Zaklada – to je imovina namijenjena određenoj svrsi, a kojoj pravni poredak priznaje samostalnu pravnu osobnost. Imovina živi samostalnim životom kao pravni subjekt, ona stječe, otuđuje itd. Njome rade i njome upravljaju fizičke osobe, ali ne u svoje ime ili ime zakladatelja, nego kao organi zaklade koja je pravni subjekt. Postoje i «nesamostalne zaklade» koje nisu novi pravni subjekt, nego je imovina ostavljena nekoj postojećoj korporaciji (općinama ili društvima) s nalogom da je oni upotrebljavaju u određene svrhe. tek

9

u kršćansko doba se stvaraju pretpostavke za samostalne zaklade u modernom smislu (piae causae).

OBITELJSKO PRAVO

Rimska obitelj je bila monogamna, individualna obitelj sa jako izraženom vlasti muškog obiteljskog starješine. Ona je agnatska obitelj za razliku od kognatske obitelji Justinijanovog i modernog prava. Ona nije skup osoba povezanih jedino krvnim srodstvom (cognatio), nego je skup osoba koje su povezane time što sve potpadaju pod patriam potestatem istoga starješine, bez obzira na to da li su i u krvnom srodstvu. Ona se razvija iz patrijarhalnog gensa nakon njegova raspadanja i razvija se prema sve užim obiteljskim zajednicama. Aulus Gellius kaže da je u Rimu postojala stara zajednica, anticum consortium koju su Rimljani zvali ercto non cito (nepodijeljena imovina ili ostavina). U antinopulskim fragmentima Gaj govori o ortačkoj pogodbi (societas) i navodi da je nekoć po smrti patris famillias među njegovim sui heredes (u prvom redu djeca) nastajala neposredno (ipso iure) zakonska i prirodna zajednica koja se zvala erctum non citum odnosno societas fratrum (zajednica braće) u kojoj su braća imala ravnopravan položaj.

OPĆA OBILJEŽJA RIMSKE OBITELJI – AGNATIO I COGNATIO

Za individualnu agnatsku obitelj, koja postaje redovni oblik rimske obitelji u povijesno doba, Rimljani upotrebljavaju naziv familia, no jednom taj izraz obuhvaća samo robove, drugi put samo obiteljsku imovinu ili sve osobe pod vlašću ili ukupnost imovine i osoba u obitelji. No najvažnija upotreba tog izraza je za oznaku samo slobodnih osoba podložnih vlasti istoga patris familias. Familia ili familia iure proprio (Ulpijan) sastoji se od rođene djece i daljnjih potomaka patris familias, ali pored djece još ulazi i žena patris-a i žene njegovih potomaka, ako su ušle u stroi manus brak te usvojena i pozakonjena djeca. Sve osobe su agnati jer ih veže ista patria potestas. Ipak ta familia je kratkog trajanja jer smrću patris familias sve osobe pod njegovom vlašću postaju osobe sui iuris, a ako su muškarci onda postaju i patres familias svojih novih obitelji. Agnacija je srodstvo samo po očevoj strani. Djeca su po rođenju u agnatskom srodstvu samo sa ocem. S majkom dolaze u agnatsko srodstvo samo u slučaju ako je i ona pod muževom vlašću. Ako se radi o slobodnom braku, gdje žena ne dolazi pod vlast svoga muža, djeca s majkom nisu nikada u agnatskom srodstvu jer majka onda potpada pod patriam potestatem svoga oca. Agnati su mogli ujedno biti i krvni srodnici, ali se agnacija mogla zasnivati i bez krvnog srodstva (adopcijom i manus brakom). Pravne posljedice koje proizlaze iz obiteljske pripadnosti (zakonsko tutorstvo i zakonsko nasljedno pravo) vezivale su se uz agnatsko, a ne uz krvno srodstvo. Krvno srodstvo (cognatio) je bilo izvorom stanovitih moralnih dužnosti, a u bračnom pravu je stvaralo bračne zapreke. Cognatio u starije doba nije bila osnova za nasljedno pravo i tutorstvo. Cognatio je krvno srodstvo koje se zasniva i po muškoj i po ženskoj liniji. Bit agnacije je u kućnom obiteljskom kolektivu, a bit kognacije je u pripadnosti krvno-srodničko grupi. Povijesni razvitak obiteljskog prava ide u pravcu slabljenja patriae potestatis i agnatskog srodstva i postepenog priznavanja pravnih posljedica kognatskom srodstvu (pretorsko pravo). Kognacija u Justinijanovom pravu sve više istiskuje agnaciju pa se tako rimska obitelj pretvara u kognatsku obitelj. Osnovni uzrok tome se pripisuje ekonomskom razvitku. Agnatska kućna zajednica i jaka patria potestas je odgovarala zatvorenom kućnom naturalnom gospodarstvu gdje obitelj sačinjava čvrsto povezani radni kolektiv na zemljišnom

10

posjedu. Razvoj zanatstva i trgovine i iskorištavanje robovske radne snage onemogućuje vršenje patriae potestatis. Gubi se značaj agnatske veze, a kao relevantna veza ostaje samo krvna veza. Srodstvo (bilo agnatsko ili kognatsko) je ili srodstvo u uspravnoj lozi (linea recta) ili u pobočnoj lozi (linea transversa).Uspravnu lozu čine ascendenti (preci) i descendenti (potomci), tj. svi koji potječu rođenjem jedan od drugoga (djed, otac, sin, unuk…). Pobočnu lozu čine osobe koje potječu od trećeg zajedničkog pretka, a ne potječu jedna od druge (stric i nećak). Pobočna linija se zove kolateralna, a pobočni rođaci kolaterali. Blizina ili stepen srodstva (koljeno, gradus) dviju osoba računa se po broju poroda koji postoje između tih osoba do njihova zajedničkog pretka prema pravilu «tot gradus quod generationes» (koliko poroda toliko stepeni). Tako je otac sa sinom u prvom, djed s unukom u drugom stepenu srodstva itd., a u pobočnoj lozi su stric i nećak u trećem stepenu srodstva…Veza jednog bračnog druga s rođacima drugog bračnog druga nije srodstvo nego tazbina, koju Rimljani nazivaju adfinitas, a može biti i ženidbenom zaprekom. Individualnu monogamnu obitelj sačinjavaju bračni drugovi i njihova djeca i potomci.

BRAČNO PRAVO

Brak u najširem smislu je trajna zajednica života između muža i žene. Rimljani su brakom smatrali samo takvu zajednicu koju pravni poredak priznaje brakom. U tu svrhu se tražila faktična zajednica života muškarca i žene i pored toga trajna volja, namjera, da budu baš muž i žena, a ta namjera se zvala affectio maritalis. Zato se rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis, tj. prestankom zajedničkog življenja, jer su oba elementa morala postojati trajno. Za rimski brak koji je bio strogo monogaman nije bilo bitno spolno općenje (corpula carnalis). U postklasično doba se mijenja ranije shvaćanje braka po kojem je affectio maritalis i životna zajednica bila bitni element braka kroz čitavo vrijeme njegova trajanja. Sada prodire shvaćanje da je za brak potreban samo početni sporazum supruga u času sklapanja braka, a time već nastaje trajna zajednica. To novo shvaćanje se treba pripisati kršćanstvu koje brak smatra nerazrješivim ili barem uvelike otežava poništenje braka. Osim braka u Rimu su postojale i druge trajne zajednice muškarca i žene (konkubinat i contubernium). Contubernium je bila trajna spolna veza među robovima ili među slobodnom osobom i robom. Konkubinat je bila trajna spolna veza među slobodnim osobama, ali bez affectio maritalis. Djeca iz konkubinata nisu dolazila pod očevu obitelj i pod njegovu patriam potestatem, nego su kao vanbračna djeca slijedila majku. U konkubinatu su živjele osobe koje nisu mogle sklopiti brak zbog nekih bračnih zabrana iz socijalnih i političkih razloga. Konkubinat je bio oblik trajne zajednice, niže od braka, ali ipak pravno priznate. Samo brak među osobama koje imaju connubium se naziva matrimonium iustum i samo takav brak se ravna po ius civile. Djeca iz takvog braka su iusti patris filii, ona su ingenui i poprimaju status svog oca i potpadaju pod njegovu vlast. Prije svega to je brak rimskog građanina s Rimljankom ili peregrinkom (Latinkom koja ima ius conubii). Brak između peregrina nije bio rimski brak, nego se prosuđivao po peregrinskom pravu.Rimski brak se javlja kao brak cum manu (brak starijeg doba, žena ulazi u agnatsku obitelj svog muža i potpada pod njegovu vlast ili vlast njegova patris familias – svekar ili svekarov otac ako je muž bio alieni iuris, ona raskida agnatsku vezu sa svojom dotadašnjom obitelji), i sine manu (žena ne potpada pod vlast muža te zadržava makar i udata svoju raniju agnatsku pripadnost u staroj obitelji, ona potpada i dalje pod vlast svog dotadašnjeg patris familias, odnosno ako je bila sui iuris, pod tutorstvo svojih agnata). Prije je bilo rašireno mišljenje da je samo brak s manusom bio punovažni brak, a bez manusa da je bila neka vrsta polubraka koja se tek izvjesnim trajanjem pretvarala u punovažni brak. Novija istraživanja potvrđuju da je kod Rimljana bio poznat duplicitet bračnih formu s obzirom na muževu vlast nad ženom.

11

Razvojem ekonomskih prilika koje su olabavile agnatsku čvrstu obiteljsku organizaciju dovele su do veće samostalnosti obiteljskih članova pa tako i žene. Zato je potkraj republike brak sine manu već postao pravilom. Brak cum manu se spominje još u Gajevo doba, a potpuno nestaje u 3. st. Prema tome, Rimljani su poznavali samo jedan tip braka, a osnivanje manusa nije bila forma za sklapanje braka, nego pravni posao za osnivanje muževa manusa nad ženom.PRETPOSTAVKE ZA BRAK I BRAČNE ZAPREKE

Za valjani rimski brak (matrimonium legitimum) se traži: connubium ili ius conubii (imaju ga u pravilu rimski građani i Latini prisci, a plebejci se mogu ženiti sa patricijama tek od lex Canuleia), prirodna i djelatna sposobnost (zato je ništavan brak što bi ga sklopili nedorasli, duševno bolesni, a po Justinijanovom pravu i kastrati), kod osoba alieni iuris se traži za brak pristanak patris familias, a eventualno i drugih osoba. Osim ovih pozitivnih su postojale i negativne pretpostavke, tj. nisu smjele postojati određene okolnosti koje se danas nazivaju bračnim zaprekama jer bi sklopljeni brak bio ništavan. Bračne zapreke se dijele na apsolutne i relativne. Apsolutne onemogućuju brak s bilo kojom osobom, a druge samo s određenim osobama. Apsolutne zapreke su: već postojeći brak, ropstvo, a u kršćansko doba zavjet čistoće i viši redovi. U doba principata je postojala apsolutna zabrana braka za vojnike u vrijeme službe. Relativne zapreke su bile: krvno srodstvo ili cognatio koji čini bračnu zapreku u uspravnoj lozi neograničeno, a u kolateralnoj liniji je bilo u staro doba zaprekom do uključivo šestog stepena (djeca dvoje bratučeda), a u klasično doba do uključivo trećeg stepena (stric i nećakinja). Tazbina je bila u klasično doba bračnom zaprekom samo u uspravnoj lozi (svekar i snaha), a u kršćansko doba je protegnuta i na šurjaka i šurjakinju. U carsko doba je bio zabranjen brak tutora sa štićenicom, a uvedene su i druge zabrane iz klasnih, staleških, rasnih i u kršćansko doba vjerskih razloga. Udova je prije ponovne udaje morala održati vrijeme žalosti isprva 10 mjeseci, a u kasnije carsko doba godinu dana. U kršćansko doba je taj rok protegnut i na slučaj razvoda braka da se izbjegne dvojba o očinstvu. Mimo te zabrane, sklopljen brak je bio ništavan, a interesirane stranke je stizala infamija, a ženu i druge štetne posljedice.

BRAČNO ZAKONODAVSTVO CARA AUGUSTA

Car August donosi niz zakonskih propisa i promjena u obiteljskom, tj. bračnom pravu da se podigne bračni moral i spriječe spekulativni i neosnovani razvodi. Lex Iulia de maritandis ordinibus se bavio suzbijanjem neženstva, alex Papia Poppaea o zapostavljanju brakova bez djece. Ti zakoni se zajednički zovu lex Iulia et Papia Poppaea (kadukni zakoni). Tim zakonima je bilo određeno da muškarci između 25-60 godina života, a žene između 20-50 godina moraju živjeti u braku. To je vrijedilo i za obudovjele i razvedene osobe, samo što je ženama bio ostavljen rok od 6 mjeseci do 2 godine. Zakonima su uvedene različite zabrane kako bi se spriječilo miješanje rimskih građana sa stranim rasama i nižim slojevima pučanstva (zabrana braka u slobodi rođenih sa zloglasnim ženama – glumice, bludnice…,) i senatora i njihovih potomaka s oslobođenicima i glumicama. Određeno je i da bračni drugovi moraju imati određeni broj djece i to muž barem jedno, žena ingenua barem troje, a oslobođenica četvero djece. Onaj tko ne bi udovoljio zakonskim propisima, stizala bi razna zapostavljanja i štetne posljedice (natječaj za magistrature, nesposobnost za oporučno stjecanje nasljedstva i legata).

ZARUKE (SPONSALIA)

12

Zaruke su uzajamna obećanja da će se sklopiti brak koja obično prethode braku, ali ne nužno. U staro doba zaruke su sklapali zaručničin otac i zaručnik ili možda sami patres familias obiju strana. U pretklasičnom i klasičnom pravu zaruke su se sklapale neformalno. Iz zaruka ne izvire nikakva pravno utuživa obveza na sklapanje braka ili na naknadu štete. Zaruke su se mogle jednostrani razvrgnuti i nije bilo dozvoljeno ugovarati bilo kakvu kaznu za takav slučaj (matrimonia debent esse libera). U postklasično doba se javlja tendencija o obvezatnosti zaruka (kršćanstvo i grčko-orijentalni utjecaji). U 4. st. se javlja arrha sponsalicia, tj. uzajamno davanje neke vrste kapare koju bi stranka koja odustane od braka gubila ako ju je dala, a morala bi je vratiti u četverostrukom, odnosno po Justinijanovom pravu, u dvostrukom iznosu ako ju je primila. Razlikuju se zaručnički darovi koji su bili običajni već u starije doba. Takvi darovi su se ranije mogli opozvati ako su bili darovani pod uvjetom da dođe do braka. U postklasično doba je određeno da stranka koja bezrazložno odstupi od zaruka gubi uvijek te darove. Ako su zaruke bile sklopljene uz svečanosti zaručničkog poljupca (osculo interveniente), a zaručnik umre, zaručnica je mogla zadržati polovinu primljenih darova.

SKLAPANJE BRAKA

Oblik sklapanja je ovisio od toga da li se brak namjerava sklopiti cum ili sine manu. Brak cum manu (manus) se zasnivao na tri načina: confarreatio (sklapanje braka uz stanovite sakralne obrede u prisutnosti desetorice svjedoka i pontifex maximus-a te flamen-a Dialis, tj. obojice najviših svećenika u Rimu. Obred se sastojao u žrtvi Jupiteru kod koje se upotrebljavao kruh od pira), Coemptio (sastojala se u mancipaciji, tj. prividnoj prodaji žene u prisutnosti pet svjedoka, vage i libripensa. Na taj akt su se nadovezivale usmene formule iz kojih se vidjelo da se prividna prodaja vrši radi sklapanja braka. U klasično doba coemptio se upotrebljavala većinom za druge svrhe, npr. u svrhu promjene ženina tutora), Usus (stjecanje manusa time što je žena živjela s mužem u faktičnom braku neprekidno kroz godinu dana. Žena je mogla prema Zakoniku XII. ploča osujetiti stjecanje muževa manusa ako bi svake godine po tri noći uzastopce prebivala van muževe kuće i time prekidala tok dosjelosti). Iz ove ustanove se vidi da je neformalni brak bez manusa bio poznat i u staro doba i da je ustanova uzurpacije trinoctii omogućila trajno produžavanje takvog braka. Kada je kasnije brak bez manusa postao pravilom, otpala je potreba prekidanja dosjelosti putem usurpatio trinoctii. Neki pisci povezuju ustanove usus-a s nekadašnjom otmicom žene, a Levy-Bruhl konstruira hipotezu o braku na probu. Justinijanova kodifikacija ne sadržava više ova tri oblika manus braka. Brak bez manusa sklapao se bez naročitih pravnih formalnosti. Akt sklapanja braka je bio popraćen običajima i obredima među kojima se ističe in domum deductio, tj. svečano uvođenje žene u muževu kuću uz stanovite obrede pa taj način više puta spominju kao akt sklapanja braka iako to nije bio njegov konstitutivni element. U postklasično doba in domum dedicto otpada pa je bračni consensus postao jedinim bitnim elementom sklapanja braka iako je i sada bio popraćen obredima.

UČINAK BRAKA NA OSOBNE I IMOVINSKE ODNOSE BRAČNIH DRUGOVA

Osobni i imovinski odnosi bračnih drugova su različiti ovisno o tome da li se radi o braku o cum manu ili sine manu. U braku cum manu, žena izlazi iz svoje dosadašnje agnatske obitelji i patriae potestatis, odnosno ako je bila sui iuris, prestaje nad njom tutorstvo. Ona ulazi u agnatsku obitelj muža i podložna je njegovoj vlasti ili njegova patris familias ako je muž alieni iuris (tj. stiže je capitis deminutio). Vlast nad ženom se u pravili ne razlikuje od patriae potestatis nad djecom. Iako žena kao mater familias dobiva ugledni socijalni položaj, ona

13

pravno ima položaj kćeri, odnosno položaj sestre prema svojoj djeci te kao sua (suus heres) dobiva nasljedno pravo jednako sa svojom djecom (iako to neki osporavaju), ali zbog svog izlaska iz svoje dosadašnje obitelji gubi ondje pravo nasljeđivanja. Sa slabljenjem agnatske zajednice i muževe kućne vlasti, poboljšavao se ženin osobni položaj prema mužu. U imovinskom pogledu, žena nije imala imovinske sposobnosti. Ste što bi stekla, pripadalo bi mužu, a imovina koju je imala prije braka ako je bila sui iuris, pripala bi u cjelini mužu (adquisitio per universitatem), odnosno njegovom pater familias-u ako je muž bio alieni iuris. U braku sine manu se nije mijenjao raniji pravni položaj žene. Žena ostaje in patria potestate svoga oca. Ona zadržava nasljedno pravo u svojoj dosadašnjoj obitelji, a ne stiče ga u muževoj obitelji. Unatoč toj pravnoj odvojenosti muža od žene, izgradila su se pravila o odnosima bračnih drugova bez obzira na manus. Žena je dužna slijediti muža jer on određuje mejsto njihova stanovanja. Muž odlučuje o odgoju djece. Bračni drugovi su obvezni na vjernost. Muž je dužan štititi ženu koja je dobivala socijalni položaj muža, ali je morala mužu iskazivati dužno poštovanje. Tako je i u braku sine manu postojala stanovita bračna vlast muža prema ženi, ali se ona razlikovala od patriae potestatis ili od manusa. Na imovinske odnose bračnih drugova brak sine manu nije utjecao. Ovdje vrijedi načelo razlučenih dobara. Ako je žena bila alieni iuris, sve što je stekla bi pripadalo njenom pater familiasu. Ako je bila sui iuris tada je sve što je imala prije braka i što je stekla tokom braka, pripadalo njoj samoj. Ako je postojala dvojba o porijeklu imovine koja se našla u posjedu žene, vrijedila je pretpostavka da ju je dobila od muža (praesumptio Muciana). Žena je sama upravljala svojom imovinom. Mužu nije pripadalo pravo upravljanja ni korištenja one ženine imovine koja nije spadala u miraz i koja se zvala parapherna. Ženi nije pripadao zahtjev za uzdržavanje od strane muža, ali je muž morao snositi troškove kućanstva.

MIRAZ (DOS)

Miraz je imovinski doprinos što ga sama žena ili njezin pater familias ili netko treći daje mužu za troškove kućanstva. Miraz što ga je davao otac se zvao dos profecticia, a miraz iz drugih izvora dos adventicia. Davanje miraza je u početku bio samo običaj, a kasnije je pretvorena u pravnu dužnost za ženina oca i njegove ascendente, tj. majku. Za osnivanje miraza služi promissio dotis (stipulacija) ili dictio dotis (verbalni kontrakt u obliku jednostranog usmenog obećanja) i datio dotis (ne sastoji se u obećanju miraza, nego se pojedina mirazna dobra stvarno prenose na muža formama koje su propisane za prenošenje vlasništva na pojedinim stvarima koje spadaju u miraz). U kasnije carsko doba se moglo obećanje miraza učiniti neformalnim ugovorom (pactum dotis). Miraz je u starije doba u svakom slučaju pripadao mužu u trajno vlasništvo, s kojim je on mogao trajno raspolagati. No, popuštanjem morala obiteljskog života i pojave spekulacija (muž je mogao nakon primitka miraza, bezrazložno razvesti brak i zadržati miraz) javljaju se protumjere da se muž prisili na povrat miraza nakon prestanka braka. Obveza na povratak miraza nakon prestanka braka ostvarena je tek postepenim razvojem i neizravnim sredstvima. Kod osnivanja miraza, muža se tražilo obećanje stipulacijom (cautio rei uxoriae) da će vratiti miraz (tj. njegovu procijenjenu vrijednost) ako brak prestane razvodom (dos recepticia). Ako muž ne bi udovoljio ovom zahtjevu, mogao je biti tužen sa akcijom ex stipulatu, koja je bila tužba strogog prava (stricti iuris) i po njoj je muž bio osuđen da vrati odmah miraz. Daljnjim razvojem došlo je do toga da se miraz morao u pravili vraćati makar nije bio izričito ugovoren povratak, i to ne samo u slučaju razvoda nego i u slučaju smrti žene ili muža. Za to je služila actio rei auxoriae. To je tužba in bonum et aequum concepta (sudac je mogao prema načelima pravičnosti omogućiti tuženome da neke mirazne stari vraća u nekim rokovima, a ne odmah, a i mogao je riješiti da se miraz ne vrati u cjelini).

14

U Justinijanovom pravu prevladava načelo da se miraz mora uvijek vratiti, osim ako je krivnja za razvod bila na ženi. Justinijan je za povratak miraza davao sam akciju ex stipulatu koja je dobila karakter tužbe bonae fidei. Da bi se osigurala svrha miraza i eventualni njegov povratak, doneseni su propisi kojima se ograničavao muž da kao vlasnik slobodno raspolaže miraznim stvarima. U Augustovo doba je sa lex Iulia de adulteriis u poglavlju o miraznim nekretninama zabranila mužu otuđivanje miraznih dotalnih zemljišta bez ženina pristanka, a zalaganje mu je bilo zabranjeno makak bi i žena pristala. Raspoložba pokretnim stvarima je bila reducirana radi eventualne muževe odgovornosti za povratak miraza. U Justinijanovom pravu, žena je dobila zakonsko založno pravo na čitavu muževu imovinu za osiguranje povratka miraza s prvenstvom pred svim drugim muževim vjerovnicima i ranijim založnim pravima. Kasnijim razvojem muž postaje uzufruktuar miraza, a stvarni vlasnik s gospodarskog gledišta je sada žena.

DONATIO ANTE NUPTIAS

Darovanje među bračnim drugovima je bilo zabranjeno. No dozvoljeni su bili darovi među supružnicima te je postojao običaj da muž prije braka daje ženi darove (donatio ante nuptias). U kasnije carsko doba se donatio ante nuptias nazivalo ono darovanje koje bi zaručnik ili njegov pater familias davao zaručnici u vidu sklapanja braka da se stvori imovina za troškove budućeg braka i da se žena opskrbi za slučaj razrješenja braka razvodom ili muževom smrću. Ta imovina se nije odmah prenosila na ženu, nego tek ako bi došlo do razvoda braka bez ženine krivnje ili do prestanka braka muževom smrću (ali ovdje je određeno da donacija u tom slučaju treba pripasti djeci, a žena ima na njoj samo pravo uživanja). Car Justin (Justinijanov prethodnik) je odredio da se donatio ante nuptias može i nakon sklapanja braka povisiti, a Justinijan je odredio da se ona može osnovati i za vrijeme braka pa joj je zato promijenio ime u donatio propter nuptias. Justinijan ju izričito podvrgava pravilima dosa. Određeno je da se i donatio treba davati u jednakoj visini kao i dos, da donacija ostaje za trajanja braka u imovini muža, ali žena može tražiti izručenje donacije i dosa već u slučaju muževe imovinske propasti, a da muž zemljišta donacije ne smije prodati niti založiti. Muževom ocu je nametnuta obveza da daje za sina donaciju kao što je ženin otac morao davati dos.

RAZVOD BRAKA (DIVORTIUM)

Od starine je vrijedilo načelo slobodnog razvoda braka. Određeno je i da se brak sklopljen confareatione razvodi analognim suprotnom aktom diffareatio, a kod drugih vrsta manus braka spominje se raskidanje manusa remancipatio. U Zakoniku XII. ploča se spominju još i neke formule kojima muž istjeruje ženu kod razvoda braka sine manu. U klasično doba dostatna je izjava o razvodu (repudium) i faktično prekidanje bračne zajednice. Sloboda razvoda postojala je i u tom smislu što za razvod nisu bile potrebni zakonski razlozi za razvod (brak se shvaćao faktičnim stanjem koja sačinjava affectio maritalis i faktično zajedničko življenje te prestankom tih elemenata prestaje i brak, nema potrebe za nikakvom sudskom presudom kao u današnjem pravu). Kod manus braka, u starije doba je za razvod bio ovlašten samo muž, odnosno njegov pater familias, a kod braka sine manu je to pravo pripadalo objema strankama, odnosno ako se radilo o ženi, brak je mogao razvesti i njezin otac. Kasnije je se pravo imalaca vlasti sve više potiskuje pa pravo na razvod imaju isključivo još bračni drugovi. Potkraj republike su bili učestali bezrazložni razvodi, ali Augostovo ženidbeno zakonodavstvo se nije bavilo direktno pitanjima razvoda. Samo je lex Iulia de adulteriis propisala za razvod određenu formu pred sedam svjedoka. Tek kršćanski carevi od

15

Konstantina do Justinijana donose propise o suzbijanju razvoda. Zadržano je shvaćanje da svaki suprug može razvesti brak, makar je crkva smatrala brak nerazrješivim. Ali sada se uvode opravdani razlozi za razvod braka pa se počela praviti razlika između opravdanog i neopravdanog razvoda. Razlozi za razvod su stanoviti zločini muža (ubojstvo), a za ženu preljub ili svodstvo. No i razvoda bez opravdanih razloga je bio pravno valjan, samo su u tom slučaju stranku koja je bez razloga razvela brak stizale imovinsko-prane štetne posljedice (zabrana ponovnog braka, gubitak miraza i donacije propter nuptias, ali i kaznenopravne sankcije - deportacija). Jednake sankcije stižu i onog bračnog druga koji je skrivio dozvoljeni razvod. Po caru Teodoziju II. je uvedena za razvod braka obvezna forma raspusnog pisma (libellus repudii) koja se svodi na biblijsko pravo i sedam svjedoka koji potpisuju raspusno pismo. Po Justinijanovom pravu imovinske i osobne kazne stižu onog bračnog druga koji je kriv za opravdani razlog kao i onog koji je bezrazložno razveo brak. Postoji još i sporazumni razvod i dopušteni i nekažnjivi jednostrani razvod bez krivnje druge stranke (kada jedna stranka položi zavjet čistoće i stupi u neki red).

PATRIA POTESTAS

Vlast kućnog starješine je u pradavno doba bila jedinstvena vlast nad svim osobama (robovima i slobodnima) i imovinom obitelji. Smatra se da se ona tada zvala manus. S vremenom se od vlasti nad stvarima (kasnije dominium) odvojila vlast nad osobama koja se dalje diferencirala u vlast nad robovima (dominica potestas), vlast nad ženom (manus u novom značenju), vlast nad osobama in causa mancipii i vlast nad djecom i daljnjim potomcima (patria potestas u užem smislu).Patria potestas je bila doživotna i jaka vlast kućnog starješine (pater familias) nad djecom i daljnjim potomcima (unucima…). Patria potestas je ispočetka bila gotovo neograničena i apsolutna, ali postepeno sve više slabi i mijenja svoj karakter (glavni razlog jest raspadanje patrijarhalne seljačke obitelji zbog razvoja ropstva, diobe rada…). Patria potestas se očituje u dva pravca s obzirom na osobu djece i s obzirom na imovinske odnose djece.S obzirom na osobu djece, patria potestas je sadržavala: ius vitae ac necis, tj. odlučivanje o životu i smrti bilo putem kažnjavanja djece, bilo putem ubijanja ili izlaganja novorođenog djeteta. Ipak, već u staro doba su postojala ograničenja u tom pogledu (konzultiranje sa obiteljskim vijećem…) Kasnije se to pravo sve više ograničava. Ius vendendi, tj. pravo prodaje djece. Prodajom trans Tiberim, dijete bi postalo rob, a prodajom sugrađaninu dovodi dijete u položaj osobe in causa muncipi. Prodaja djece je bila dosta česta u staro doba pa Zakonik XII. ploča određuje da pater familias nakon treće prodaje gubi patriam potestatem. I ovo načelo gubi kasnije na važnosti.Ius vindicandi – je bilo očevo pravo da traži izručenje svoje djece koje bi dijete zadržavali (vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis), te za sklapanje braka djece se tražio načelno pristanak patris familias.

SADRŽAJ PATRIAE POTESTATIS U IMOVINSKOM POGLEDU

Filii familias su se kao osobe alieni iuris smatrali imovinskopravno nesposobnima. Pravo raspolaganja imovinom je imao samo pater familias, a dječje virtualno pravo na imovinu se ostvarivalo kad postanu sui iuris (nakon očeve smrti). Po civilnom pravu djeca ne mogu obvezivati starješinu obitelji, izuzev noksalno za obveze iz delikta. Pretor je u nekim slučajevima davao trećim ugovaračima za obveze iz poslova kućne djece tužbe i protiv pater familias-a (actiones adiecticiae qualitatis). Filius familias je mogao obvezivati sebe, ali vjerovnik se nije mogao ni putem suda naplatiti dok sin ne postane sui iuris jer filius familias nije imao svoje imovine. Daljnji korak u pravcu imovinske samostalnosti sina obitelji vezan je

16

uz ustanovu peculium-a. Otac bi davao sinu stanovitu imovinu na samostalno upravljanje. Pravo, takav od oca primljeni peculium profecticium je ostajao u vlasništvu oca koja ga je mogao sinu oduzeti, ali stvarno se smatralo da pripada sinu koji može s njime samostalno raspolagati. Otac je do visine pekulija odgovarao i za sinove obveze iz uprave pekulijem (actio de peculio). Počevši od Augusta, filius familias je imao pravo na peculium castrense (ako je bio vojnik). U tu imovinu je ulazilo sve što bi zaslužio u vojnoj službi, a kasnije sve što je uopće stekao dok je u vojnoj službi. Peculium castrense je postao već potpuno samostalna imovina sina s kojom je sin mogao slobodno raspolagati i oporučno za slučaj smrti. Jedino ako bi sin umro bez oporuke ta imovina bi pripadala ocu kao pekulij, a ne po nasljednom pravu. Od Konstantina nadalje se razvija i peculium quasi castrense. Ovdje ulazi sva imovina koju je sin stekao obnašanjem javnih službi ili crkvenih zvanja ili slobodnih profesija (npr. kao advokat). Od cara Konstantina se u carskom zakonodavstvu ostvaruje težnja da se djetetu omogući da za sebe (a ne više za oca) stječe onu imovinu koju dobiva od trećih (prvenstveno se misli na imovinu koju naslijedi od majke ili koju dobi od majčinih rođaka). Zbog toga se stvara pojam imovine koja se označuje kao bona adventicia, a vlasništvo nad njom pripada djeci, ali otac ima pravo doživotne uprave i uživanja, a filius familias nije mogao s bona adventicia oporučno raspolagati.

POSTANAK PATRIAE POTESTATIS

Pod patriam potestatem se dolazi rođenjem, ali i arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Rođenjem po patriam potestatem dolazi dijete začeto i rođeno u rimskom braku. Kao zakonita i po ocu rođena djeca su se smatrala djeca koja su rođena za trajanja takvog braka (pater est, quem nuptiae demonstrant – otac je onaj na koga ukazuje brak). Ta presumpcija je imala dva ograničenja: po ocu začeto dijete se smatralo dijete koje se rodilo najranije 182. dan po sklapanju braka (u sedmom mjesecu) ili najkasnije 300. dan po prestanku braka (praesumptio iuris i protiv nje je uvijek dozvoljen protudokaz, npr. ako je muž bio duže vrijeme odsutan ili nesposoban za spolno općenje). Djeca rođena u braku bez connubium-a gdje je brak bio priznat samo iure gentium, bili su filii iniusti, a prema ocu su bili samo u kognatskom odnosu. Djeca iz konkubinata i druga vanbračna djeca nemaju pravne veze prema ocu, nego stoje u rodbinskom odnosu prema majci i njenim rođacima. Arogacija i adopcija (adoptio u širem smislu) obuhvaćaju ustanova posinjenja takvih osoba koje nisu djeca patris familias, nego pravnim poslom dobivaju položaj djece i dolaze pod patriam potestatem (prvenstveno služe za pribavljanje radne snage).Adrogatio (arrogatio) je imala učinak da osoba sui iuris (pater familias) zajedno sa svim podloženim mu osobama i s čitavim svojim imetkom prelaze u obitelj i pod patriam potestatem aroganta. Arogirati se mogla samo dorasla osoba muškog spola i vršila se u kurijatskim skupštinama gdje je narod morao odobriti i potvrditi arogaciju. Žene i djeca se nisu mogli arogirati jer žene nisu mogle uopće biti patres familias i produžiti arogantovu obitelj, a djeca to nisu mogla prije doraslosti. Nisu imali ni pristup u kurijatske skupštine. U doba republike se arogacija vršila pred pontifeksom i 30 liktora, a u doba dominata se vršila per rescriptum principis (dozvola cara). Mogli su se arogirati i žene, a kasnije i nedorasli. Arogacija sada dobiva drugu funkciju kao i adopcija kasnije. Posinjenje nema više svrhu pribavljanja radne snage nego je zamjena za pomanjkanje vlastite djece ili utjeha za izgubljenu djecu. Uvjeti za arogaciju su bili: arogacija samo jednog djeteta se dozvoljava samo osobama iznad 60 godina koji nemaju vlastite djece, radi limitacije roditeljskih odnosa se traži i da arogirani bude 18 godina mlađi od aroganta. Adoptio – posinjenje osobe alieni iuris koja prelazi u novu obitelj i vlast novog patris familias. Za raskidanje dosadašnje vlasti se upotrebljavala trokratna prividna prodaja sina nekom trećem u mancipium. Nakon prve i druge prodaje, taj treći bi oslobodio sina

17

manumisijom i sin bi se vraćao pod očinsku vlast. Nakon treće prodaje ga ne bi više oslobađao. Sada je slijedilo osnivanje nove patriae potestatis za adoptanta i to putem in iure cessije. Adoptant bi pred magistratom prividno tužio onoga koji je sina nakon treće kupnje imao in mancipio i vindicirao bi za sebe patriam potestatem. Prividni protivnik bi šutnjom potvrdio zahtjev prividnog tužitelja, a magistrat bi dosudio sina adoptantu. Ako se radilo o kćerima ili unucima, za razrješenje dosadašnje patriae potestatis dovoljna je jednokratna prodaja na koju se odmah nadovezivala in iure cessio. U Justinijanovom pravu je uvedena razlika između adoptio plena i adoptio minus plena. U prvom slučaju adoptant je ascendent adoptiranog sa očeve ili majčine strane. Samo takva adopcija je imala puni učinak prijelaza u novu obitelj. U drugom slučaju adopcija ne raskida raniju patriam potestatem ni nasljedno pravo u ranijoj obitelji, a filius adoptivus je stekao pravo zakonskog nasljeđivanja poočima. Justinijan je propisao za adopciju novi oblik izjavom dosadašnjeg imaoca vlasti pred magistratom u prisutnosti i uz pristanak adoptanta i u prisutnosti adoptiranog koji se nije adopciji protivio. Legitimatio – ili pozakonjenje vanbračne djece iz konkubinata. Legitimatio se javlja u kršćansko doba, a definitivno se izgrađuje u Justinijanovom zakonodavstvu.Postojala su tri oblika legitimacije: legitimatio per subsequens matrimonium – pozakonjenje djece naknadnom ženidbom roditelja. Tražilo se da je brak između roditelja bio moguć u času začeća, zatim da dijete pristane na legitimaciju i da se brak utvrdi bračnim ugovorom.Legitimatio per oblationem curiae – vrši se upućivanjem sina za dekuriona, namjenjujući mu potrebnu imovinu kojim su dekurioni jamčili za ubiranje poreza svoga grada. Ako se radilo o kćeri, trebalo ju je udati za dekuriona i dati joj miraz. Legitimatio per rescriptum principis – upotrebljavala se u slučajevima gdje više nije bila moguća ženidba roditelja zbog odsutnosti, smrti, nedostojnosti majke… Zahtjev za takvu legitimaciju je mogao izraziti otac i u svojoj oporuci.

PRESTANAK PATRIAE POTESTATIS – EMANCIPATIO

Osim smrću patria potestatis bi prestajala capitis deminutione oca ili sina obitelji. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima se raskida među njima agnatska veza (adopcijom sina ili udajom kćeri u manus brak i emancipacijom sina). Po starijem pravu, sin bi izlazio ispod patriae potestatis ako bi postao flamen Dialas, a kći ako bi postala vestalinka. Po Justinijanovom pravu bi to vrijedilo za sina koji bi postao patricij, konzul, praefesctus praetorio ili urbi, magister militum ili biskup. U svim tim slučajevima nije nastupala capitis deminutio. Otac je mogao i samo otpustiti sina iz patriae potestatis putem emancipatio. Ona se sastojala u trokratnoj prodaji sina koji time definitivno izlazi iz očinske vlasti. Pater familias bi sina mancipacijom tri puta prodao nekom trećem (prijatelju). Prividni kupac bi svaki put slobodio (manumisijom) iz mancipiuma čime bi se sin vraćao pod očinsku vlast. Trećom manumisijom utrnula bi patria potestas i sin bi postao osoba sui iuris. No u svrhu da tu treću manumisiju izvršio otac i time stekne quasi-patronatska prava nad sinom, prividni kupac bi prije treće manumisije sina remancipirao ocu da ga otac manumitira. Za kćeri i unuke je za emancipaciju bila dovoljna već jednokratna prodaja. Emancipacijom se raskida agnatska veza i na njoj zasnovano civilno nasljedno pravo, a dalje postoji samo kognatsko srodstvo i pretorsko nasljedno pravo koje se počelo uvoditi na temelju kognacije. Kasno carsko pravo je uvelo za emancipaciju jednostavnije oblike (emancipaciju per rescriptum principis ili emancipatio Anastasiana), a po Justinijanovom pravu se emancipacija vrši izjavom u sudski zapisnik (emancipatio Justiniana).

18

TUTORSTVO (TUTELA) I SKRBNIŠTVO (CURA)

Nedorasli (impuberes) i žene ako su bili sui iuris te se nisu nalazili ni pod patria potestas ni u manusu nalazili su se pod tutorstvom (tutela). Na tom temelju se razlikuje tutela impuberum i tutela mulierum. Tutorstvo nedoraslih je po Justinijanovom pravu bila ustanova za zaštitu osoba koje zbog svoje dobi nemaju punu djelatnu sposobnost iako imaju pravnu sposobnost, a tutorstvo nadopunjuje taj nedostatak djelatne sposobnosti. Tutorstvo starog prava ima karakter prava i vlasti koja se vrši u interesu samog tutora. Tutorstvo je imalo zadatak štititi interese familijarne zajednice koji su se postavljali između pupilovih najbližih zakonskih nasljednika (agnati i gentili). Ako bi pupil umro prije doraslosti, tutori bi bili nasljednici njegove imovine. Redoslijed pozivanja na tutorstvo podudarao se s redoslijedom pozivanja na nasljedstvo pa je tutorom postajao najbliži agnat, a u pomanjkanju agnata gentili. Tutorova vlast nad pupilovoom osobom ili imovinom je imala sličnosti sa patria potestas, ali su tutorova ovlaštenja ipak bila slabija (ne pripada mu ius vitae ac necis ni ius vendendi, a po Zakoniku XII ploča postoji i tutorova deliktna odgovornost). Iz ovoga se vidi da je i već u staro doba postojala zaštita pupilovih interesa. Tutorstvo je bila privremena ustanova koja utrnjuje pupilovom doraslošću. Zbog raspadanja zatvorene agnatske obitelji i jačanja individualističkih tendencija karakter vlasti je sve više slabio, a tutorstvo se postepeno pretvara u dužnost i obvezu koja se vrši samo u pupilovom interesu i postaje javna dužnost (država preuzima u svoje ruke staranje o nedoraslima i brigu oko postavljanja tutora te nadzor nad tutorskom djelatnošću). Time se dolazi do ustanove nadtutorstvene oblasti i nadzora. Javljaju se i isprični razlozi (excusationes) zbog kojih se netko može i osloboditi ove javne dužnosti.

TUTORSTVO NAD NEDORASLIMA (TUTELA IMPUBERUM)

Najstariji oblik rimskog tutorstva je bila tutela legitima koja je analogno zakonskom redu pripadala najbližem muškom agnatu, a u pomanjkanju agnata gentilima. Uz tutelu legitimu već u Zakoniku XII ploča se spominje i tutela testamentaria, tj. određivanje tutora u oporuci. Tutor testamentarius je imao prednost pred agnatskim tutorom. Obje vrste tutorstva nisu bile prisilne (tutor legitimus je mogao tutorstvo prenijeti na drugoga, a tutor testamentarius mogao se i odreći pa bi nastupala tutela legitima). Poslije se javlja tutela dativa ili oblasno tutorstvo koje se javlja u vezi s novim shvaćanjem tutorstva da je to u prvom redu ustanova za zaštitu interesa. Tutor se nije mogao oblasnog tutorstva odreći pa se razvija sistem ispričnih razloga (siromaštvo, starost, bolest, javne službe, od 3 do 5 već vlastite djece i tri već postojeća tutorstva). Od tutorstva su u Justinijanovom pravu bili isključeni i slaboumni, gluhi, nijemi, slijepi, odsutni, aktivni vojnici, minores (osobe ispod 25 godina), biskupi, vjerovnici, pupilovi dužnici i vjerovnici. Po carskom zakonodavstvu su i mama i baka mogle biti tutorice svojoj djeci i unucima ako bi položile prisegu da se neće ponovno udati. Glavni sadržaj tutorstva je bila uprava pupilove imovine. Tutor se u klasičnom pravu morao brinuti i za uzdržavanje pupilove osobe, ali odgoj je u pravilu bio povjeren majci. Kasnije se tutoru u raspolaganju sa pupilovom imovinom stavljaju sve veća ograničenja (zabrana otuđivanja seljačkih i suburbanskih zemljišta bez magistratova odobrenja, a Konstantin i Justinijan su protegnuli tu zabranu i na sve pupilove stvari osim lako pokvarljivih). Tutor je pupilovim djelima morao dati svoj pristanak, svoju tutorsku auctoritas (auctoritatis interpositio). Ako je pupil bio impubes infantia maior, on je mogao sklapati samo one pravne poslove kojima stječe, a za poslove kojima preuzima obveze ili kakav teret je mogao sklapati samo uz sudjelovanje tutora, inače bi ti poslovi bili ništavi (svoju auctoritas je tutor morao dati odmah pri sklapanju posla kojem je morao prisustvovati).

19

Najstarija tutorova odgovornost se temeljila na deliktnoj bazi. Već Zakonik XII ploča predviđa protiv nepoštenog, vjerojatno samo oporučnog tutora deliktnu accusatio suspecti tutoris koju je mogao podići svatko (popularna tužba) osim samog pupila s ciljem da se ukloni tutor koji je počinio prijevare i pronevjere. Protiv nepoštenog tutora Zakonik XII ploča daje actio rationibus distrahendis kojom je pupil mogao tražiti dvostruku vrijednost utajene imovine, a nakon završetka tutorstva i polaganje računa. Do Justinijanovog doba te tužbe su protegnute na sve tutore, a actio rationibus distrahendis je izgubila penalni karakter. Protiv tutora je uvedena u kasnije republikansko doba actio tutelae po kojoj tutor ne odgovara više deliktno samo za prijevaru (dolus) nego odgovara za uredno vođenje tutorstva po načelima vjere i poštenja te je ova tužba iudicium bona fidei. Tutor je s druge strane mogao s actio tutelae contraria tražiti od pupila naknadu troškova i štete što ih je imao oko vođenja tutorstva.Tutorstvo nad nedoraslima je prestajalo kada pupil postane dorastao (pubes). Prije toga bi prestajalo ako bi tutor umro ili ako bi ga stigla capitis deminutio maxima ili media, a minima je prekidala samo tutelu legitimu jer se time raskidalo agnatsko srodstvo na kojem je ova vrsta tutele bila zasnovana.

TUTORSTVO NAD ŽENAMA (TUTELA MULIERUM)

Žene su i nakon doraslosti ako nisu bile in patria potestate ili in manu mariti stajale doživotno pod tutorstvom. Najvažnija razlika između tutele mulierum i tutele impuberum je bila što tutor mulieris nije imao pravo upravljanja ženinom imovinom (administratio) nego je već u doba Zakonika XII ploča imao samo pravo davanja ili uskraćivanja odobrenja ženinim poslovima (auctoritatis interpositio). Zato tutor nije snosio odgovornost za upravu pa se actio tutelae nije primjenjivala. Vlast nad ženinom osobom tutoru nije uopće pripadala. Oni poslovi koje žena nije smjela poduzimati bez tutorove auctoritas su bili: vođenje civilnog procesa te sklapanje obveza i uopće svih negotia iuris civilis (mancipatio, in iure cessio), acceptilatio (otpust duga po civilnom pravu), prihvat civilnog nasljedstva, pravljenje oporuke i manumisije robova. Upravu imovine i sve druge poslove žena je mogla samostalno poduzimati, a i ako bi tutor uskraćivao svoju auctoritas, žena je mogla putem magistrata prisiliti tutora na davanje auctoritasa. Pored tutelae legitimae postojala je i ovdje tutela testamentaria, a kasnije i tutela dativa ukoliko bi žena tražila tutora. Pater familias je mogao glede svoje žene in manu u oporuci odrediti da si ona sama izabere tutora (tutela optiva). Žena je mogla s nekim trećim sklopiti privatni brak (coemptia fiduciaria) i doći pod njegov manus, a taj muž ju je mancipirao onome koji je trebao postati njezin tutor te je time žena mogla promijeniti tutora ukoliko nije bila s njim zadovoljna. Kad bi je ovaj oslobodio iz mancipiuma, postao bi kao manumissor njezin kvazipatron i zbog toga njezin tutor legitimus (tutor fiduciarius). U carsko doba tutela mulierum nestaje, a za cara Honorija i formalno je ukinuta time što su sve žene dobile ius liberorum, a time i oslobođenje od tutorstva. Codex Theodosianus ovu vrstu tutele više ne spominje.

SKRBNIŠTVO (CURA)

Već je Zakonik XII ploča poznavao ustanovu skrbništva nad ludim (cura furiosi). Prema ovom osnovnom tipu došlo je do primjene skrbništva gdje je trebalo pružiti pomoć nekoj dorasloj osobi koja zbog ograničene djelatne sposobnosti ili tjelesnih mana (nijemi, gluhi, bolesni) nije bila sposobna ili je bila spriječena (npr. zbog odsutnosti) da upravlja svojom imovinom ili da se sama zastupa. Tako se skrbnik mogao davati za čitavu imovinu ili samo za neki pojedinačni posao ili za određenu stvar. Najpoznatiji slučajevi su: skrbništvo nad ludim, rasipnikom (cura prodigi) i nad doraslim maloljetnikom (cura minorum).

20

Cura furiosi je pripadala po Zakoniku XII ploča kao cura legitima najbližem agnatu, odnosno gentilima ukoliko furios nije bio in patria potestate ili pod tutorstvom za vrijeme nedoraslosti. Ističe se kuratorova potestas nad osobom i imovinom koja je bila brzo svedena na upravu imovinom i ograničena jednako kao i tutela u tom pogledu. Ako nije bilo osobe koja bi došla u obzir kao curator legitimus, kuratora je imenovao magistrat. Cura testamentaria nije bila uopće moguća, ali bi oblast obično postavljala za skrbnika osobu koju je pater familias imenovao u oporuci. I proglašeni rasipnik bi isprva dolazio pod zakonsko skrbništvo agnata i gentila, a kasnije je skrbnika postavljalo magistrat, uvažavajući eventualnu oporučnu volju patris familias. U klasično doba skrbnik je sam upravljao skrbnikovom imovinom, a u postklasično doba je poslovima rasipnika davao samo svoj consensus ako se nije radilo o poslovima koje je rasipnik mogao samostalno poduzimati.Kada je cura minorum postala trajna ustanova, kurator je upravljao minorovom imovinom. No budući da je minor koji je imao kuratora bio glede djelatne sposobnosti izjednačen sa nedoraslim, mogao se obvezivati ili otuđivati samo odobrenjem (consensus) kuratora, no to se odobrenje nije moralo kao kod auctoritas tutoris davati osobno prilikom sklapanja posla, nego se moglo dati i pismeno kao i unaprijed ili naknadno. Skrbnika je imenovala oblast na zahtjev doraslog maloljetnika.

21