Stevan Koprivica

Innominato

LICA:

VICKO BUJOVI, kapetan od grada, kapetan od brodovlja, junak,razbojnik, sa srcem na vrhu bodea, jak u svemu, izuzev u ljubavi. SELMA ABDAGI, ki age trebinjskoga, Abdage, lijepa, ponosna,putena, opasna. MATIJA ZMAJEVI, kapetan od brodovlja, vitez i junak, izdanak znamenite kue Zmajevia. NADBISKUP ZMAJEVI, visoki crkveni velikodostojnik. Mudar ili perfidan, zavisi od ugla posmatranja. GOSPOA ZMAJEVI, udova Marka Zmajevia, ena od asti i ugleda. ABDAGA, aga trebinjski. KATINA, slubenica u domu Zmajevia i Selmina guvernanta. TUKANOVI, plemi u usponu koji bezmjerno vjeruje Vicku Bujoviu. Vickov ubica. MARIJETA, Vickova ljubavnica i potom tukanovieva ena. Najvie na svijetu mrzi Vicka. FRA MARTINOVI, poeta, hroniar i sakuplja narodnih pjesama. TONINO, peratanski bastardun, u slubi Vicka Bujovia. GVERO, hercegovaki uskok u slubi Vicka Bujovia.

SLIKA PRVA

(Kua Zmajevia. Andrija Zmajevi, Matija Zmajevi, Zmajevika,Abdaga i Martinovi.) ANDRIJA: Va zahtijev je vie nego neobian, tovani Abdago. ABDAGA: Iz nude je, vaa preuzvienosti, nadbiskupe Zmajeviu. MARTINOVI: Ja bi rekao iz srca,plemenita htijenja i due oinske. ANDRIJA: Molim vas, fra Martinoviu, vi ste Abdagu doveli, ali ja bi sada s njim da prozborim i da ujem njegove razloge. ABDAGA: Bio sam slobodan gospodina Martinovia zamoliti za posredovanje. Nije ba lako, u ova vremena, doi od Trebinja do Perasta. Nadam se da se ne srdite. ANDRIJA: Sveenik i kapetan Martinovi je ovjek od povjerenja. Mada, oekivao sam da e ovaj posjet najaviti. Osobito ovakav udni zahtijev. ABDAGA: Molba, potovani. Molba, ne zahtijev. Ja sam zamolio za tajnost. Vi, estita familjo Zmajevia, znate da smo, do onomad, bili neprijatelji. Ali, sad je vrijeme mira. I ja vam izraavam duboko potovanje i divljenje, koje sam i u ratu osjeao prema vama. ANDRIJA: Bivali smo na suprotnim stranama, bojom voljom. Ma, vau er jedinicu povjeriti nama na staranje i brigu, ite veliku odgovornost. To je breme vie na pleima familje Zmajevi. MATIJA: I, dopustite mi da primjetim, nije ba po regulama da jedna Ismailianka bude na staranju kranskoj familji ko to je naa. ANDRIJA: Matija, tebe nismo pitali nita, da se ja sjeam. MATIJA: Skuajte, strie, ma, i ja sam Zmajevi, i ja se pitam!

ABDAGA: Znam ja, vitee, to je i kako je. Zato sam i doao, s molbom, do vas. Familija koja je najznamenitija na cijeloj Adriatici, familija od plemstva, familja od adeta, od strogosti i smjernosti, ima li boljeg utoita za mladicu koja se mora ivotu uiti? MARTINOVI: To bi bio jo jedan dokaz plemenitosti familje Zmajevi. Moda ak i najvei dokaz od svijeh, mnogobrojnih. Primiti na straranje er dojueranjeg neprijateljskog zapovjednika. ANDRIJA: Molim vas, ponovo, Martinoviu! Ja bi, prije nego to odluim, morao o tome obavjestiti providura u Kotoru i, s obzirom na moje zvanje, traiti saglasnost od samog Vatikana. ABDAGA: Ja sam donio ponude providuru. Dvije hiljade dukata e moji ljudi koliko veeras otpremiti u Kotor. ANDRIJA: To je lijepo, vrlo lijepo, ma molim vas da vam ne bi palo na pamet da to uradite i spram Vatikana, jer ne bi bilo dobro prihvaeno. Putite to meni, je li, ako naemo naina da vam udovoljimo. ABDAGA: Dva sanduka moje zahvalnosti su na ulazu u vau palatu. Pa vi togod proberite za Vatikan. ZMAJEVIKA: Nije sve u sanducima i zlatu, mnogopotovani Abdago. Moramo znati to je na stvari. Zbog ega vi, iz vaeg lijepog i bogatog Trebinja, mjesta gdje je vaa... ABDAGA: Selma. Selma joj je ime. ZMAJEVIKA: Lijepo ime. Dunkve, zato vi iz vaeg Trebinja, gdje je imala i ima sve to poeli, hoete da je izmjestite u ovi grad, drugaiji, nimalo slian onome u kojem je rasla? U grad gdje niko ga svoga nema, gdje nikoga po znatoga nee ni vidjeti? Je li to po nekoj kazni? ANDRIJA: Skuajte, snajo, ja pregovaram... ZMAJEVIKA: to ste me onda zvali, mili djevere? ANDRIJA: Pa, da budete tu... O naoj se kui radi... ZMAJEVIKA: E pa kada sam tu, onda u biti tu! Uostalom, da je moj mu iv, Abdaga bi s njim pregovarao, a vi biste crkvene poslove vodili. Onda, velepotovani Abdago... ABDAGA: Za vau milost smo namijenili neto malo briljanata. ZMAJEVIKA: Pitala sam vas to je na stvari. Briljanti me ne interesaju. ABDAGA: Oprostite. Molim za oprotaj, klanjam se do zemlje, ako sam vas povrijedio. Biu iskren. Selma ima devetnest ljeta. Mater joj se prije tri godine Alahu predstavila, a druge djece nismo imali jer nam se nije dalo... Pa je Selma nekako sva svoja, isuvie svoja. I plaha, i iva, stege ne trpi. Rijei moje ba i ne slua. Cijelo Trebinje me slua, drhti i strijepi od mojih rijei, ali moja er se i ne osvre na njih. ZMAJEVIKA: Neposluna je? ABDAGA: Ona? Ne. Nema bolje i pitomije mladice od nje. ZMAJEVIKA: Pa sad rekoste drugaije... ABDAGA: Rekoh, aginska je er, pripada joj vie nego to joj Trebinje moe dat. Gdje bi se, ako ne u Perastu, mogla lijepom ponaanju i dranju nauit? Gdje bi se, ako ne u Perastu, mogla sa svijetom upoznat? More je ovdje, a gdje je more, tu je svijet. I onda, kad se ponaanju i dranju priui, kad spozna drugaiji svjet od naega, ercegovakoga, ona e se lijepo vratit, da gospoduje i stoluje u Trebinju. MATIJA: to bi bilo, Ago, da mi sutra zaratimo, ko to svako malo s vama inimo, a ona kod nas? Kako bi to Veneciji objasnili?

ZMAJEVIKA: Dragi moj Matija, ti si vian plovljenju i ratovanju, a objanjavanje preputi onima koji su objanjavanjima vini. Mislite li i vi tako, tovani djevere? ANDRIJA: Prihvatiti i pomoi mladu duu je timano i boguugodno djelo. To nam nalae kransko milosre. Samo, sve to valja s naim regulama uskladiti... MARTINOVI: Preputite to meni, visosti. Ja u u hronici Perasta posebno poglavlje ovom plemenitom inu posvetiti. A to pie u hronici, to je tako i nikako drugaije. ZMAJEVIKA: A ona, to ona kae? ABDAGA: to ona ima da kae? Bie ko to mi reemo. ZMAJEVIKA: Ja bih ipak, da je vidimo i ujemo. ABDAGA: Neka bude po vaoj elji. Oprostite me... MARTINOVI: Ja u. Vi se dogovorite, ne gubite vremena. Sad u ja... (Martinovi brzo izae.) ABDAGA: Ako mi molbu usliite, ja bi imao jo jednu. MATIJA: Nismo se ni oko ove sporazumjeli. Ipak ste vi Turci! ABDAGA: Dozvolite mi, vitee... Moja elja da Selma ovdje ostane jednako je velika kao i strah od vaeg zapovjednika, kapetana grada i flote Vicka Bujovia. Ja ga se na megdanu ne bi bojao, ali, govori se i zna se da nijedna ena od njega ne moe na miru biti. ZMAJEVIKA: Vicko Bujovi je na kum. ANDRIJA: Nema vlasti do od Boga, a koja opstoji, od Boga je postavljena. Tako je i sa Vickom Bujoviem. Dok Bog drugaije ne odlui, on je konte i kapetan od grada. MATIJA: Ama, on Turke ni na daljinu ne moe sagledat. Pod Novim je golim prstima dvojici grkljan otvorio. I sad, da mu se hanumica ispred oiju vrti...Vicko Bujovi je ubio ljudi koliko sva groblja na primorju ne mogu primiti. I u vojni i mimo vojne. I s razlogom i mimo razloga. Mi nikakve garance za njega na moemo dati. ANDRIJA: O garancama moemo posebno pregovarati. ABDAGA: Ja sam spreman. Udvostruiu moje molbene ponude. ZMAJEVIKA: On nam je kum i znae da uje. (Ulazi Martinovi sa Selmom. Selma ima zar preko lica.) ABDAGA: Ovo je moja Selma. Selma, pozdravi njegovu milost nadbiskupa Zmajevia... (Nadbiskup ponudi ruku na rukoljub, Selma previdi ruku. Stoji mirno, nezainteresovano.) ABDAGA: Oprostite, nije jo nauila... Selma, javi se kapetanu Matiji Zmajeviu, gospoi Zmajevi... SELMA: Javljam vam se. Svima. ZMAJEVIKA: Kako si, dijete? Kako ti se svia ovdje kod nas? ABDAGA: Svia joj se. Rijei ne moe da nae koliko joj se svia. Reci, Selma, reci koliko je lijepo ovdje. ZMAJEVIKA: Putite nju, Ago! Selma? SELMA: Ja bih ovdje sve pendere rastvorila. Memla je. ZMAJEVIKA: Jugo je, pa se osjea malo... ABDAGA: Htjeli su gospoa i gospari da uju i tebe. Ja sam im nau molbu iznio... SELMA: Ne nau, oe. Tvoju. Kad sam ja koga za neto molila? ABDAGA: Selma, rekli smo da emo te odma od Trebinja. (Ostalima) Malo je umorna od puta, pa ne mjeri rijei... SELMA: Ti si htio mene odma. I ja sam htjela oti iz tvoje kasabe. Ja sam htjela u Dubrovnik. U grad. U arenilo. Meu ljude. A ti me ovdje dovodi! Neu

ABDAGA: Ku! SELMA: Bila sam pitana, pa sam rekla. ABDAGA: Ku, kad kaem! SELMA: Kad mi eli dobro, to me u Stambol zlatni ne povede?! Stambol! Dubrovnik! Nego ovdje, da me zakopa! ABDAGA: Jo samo jednu reci i drugaije emo razgovarat! SELMA: Da me nee kamdijom?! ANDRIJA: Ja u morati da se umjeam u vau ugodnu familijarnu raspravu. Mi nismo takvo to duni sluati. Dijete, rekla si svoje. Ago, ovdje valja mnogo truda i kranskog vaspitanja uloiti. ABDAGA: Utrostruujem. I, molim vas, preklinjem vas, da nam oprostite. Umorna je. Ima komad puta konjima od Trebinja, a ona nije svikla, pa je preplaha. Inae nije takva. Ja rekoh, vama vae, Perastu njegovo, dudu dudevo, papi papino, samo nas razumite i prihvatite. SELMA: I o tebi se pria da si junak. A moli ko stara hanuma. ABDAGA: Ku! SELMA: Ja se neu nikome moliti. MARTINOVI: Sve su molbe ve izreene. Nema potrebe za njima. Samo treba sve jasno sagledat. (Zmajeviki) Zar ne bi bilo lijepo da kuu ispunite smijehom mlade drubenice, pa nek je i prkosan. Zar nije hvale vrijedno izvesti jedno mlado eljade na prave ivotne putove? Kad vam ve milostivi Bog ne dade vae djece? Plemenitost najvee bokeke plemenitaice. Konteso? ZMAJEVIKA: Nema potrebe da mi vi vae misli nameete. Ja sam ve odluila. ANDRIJA: Snajo, vi odluiste, a mene ko da nema. ZMAJEVIKA: Djeveru mili, zar vi ne odluiste? MATIJA: I ja se pitam. I ja sam Zmajevi. ZMAJEVIKA: No, Matija Zmajeviu, to ti ima re? MATIJA: Kad stvari stoje tako kako stoje i kad ste, vi, strina, voljni brigu preuzeti, ja sam saglasan. Samo, svi moramo da znamo, ona je sada na na obraz. ABDAGA: Zahvalan sam Alahu i znamenitoj kui Zmajevia. Sel ma! Zahvali nadbiskupu! Zahvali gospoi! Zahvali vitezu Matiji! (U tom trenutku ulazi Vicko Bujovi, praen bravima, Gverom i Toninom.) VICKO: Dobri dan u dobru kumovsku kuu! to je ovo kad se kapetan od mjesta ne obavjetava da su nam Turci u posjete doli?! ANDRIJA: Posjeta je privatna, tovani kume Bujoviu. VICKO: Razumijem i izraavam svo potovanje. I, duboko se izvinjavam to ovako nenajavljen ulazim. Htio sam samo da pozdravim znamenitog Agu od Trebinja. Vidjeh njegove askere pred ulazom, pa se, na momenat, pobojah da nije kakva vojna krenula, a ja da ne znam. Proli put se sretosmo pod Herceg Novim, ago. ABDAGA: Jeste li rane zacijelili? Rekoe, osam uboda ste imali... VICKO: Kau da je, ponekad, zdravo malo krvi pustiti. Mogu li vam ja poeljeti dobrodolicu u mom palacu, kad obavite to to imate s mojim kumovima? ABDAGA: Hvala, ko da sam bio. Hitam natrag, daleko je Trebinje. (Vicko se osvrne prema Selmi.) VICKO: Oe se neko ne pridrava dobrih regula pa nisam pred- stavljen sinjorinici... ZMAJEVIKA: Konte Bujoviu, mlada Selma Abdagi bie, od danas, na uvanju i

vaspitavanju u mojoj kui. Molim da to uzmete u pamet. Ona je moja tienica. VICKO: Znai da e aga lako natrag putovati jer e svi oni sanduci ispred palaca oe ostati. ANDRIJA: Nisam razumio, kume, vau primjedbu. ABDAGA: Ja sam sve dogovorio s uzvienim nadbiskupom. VICKO: Razumije se. Meni kad to treba od Turaka, ja isplovim tamo prema Otrantu, pa uzmem koliko mi treba. Meni i Veneciji. ABDAGA: Vae junatvo je nadaleko poznato. Kao i zulumi. VICKO: Nisam ba dobro uo ovo potonje. Dobih pod Novim udarac sabljom pljotimice po uvetu, pa ne ujem ba sve. to zna biti i dobro. No, nadam se da ste bili izdani spram mojijeh kumova. ANDRIJA: Nije vaa rabota, Bujoviu. VICKO: Razumije se da nije. Samo, nije Ercegovina preko svijeta, donese vjetar rijei i ovdje, do mora. Gvero, karo bravo, to priaju tvoji u Ercegovini? GVERO: S vaim doputenjem i doputenjem ove asne kue, priaju da Aga trebinjski ima lijepu al manitu er. Kau da je za proli Kurban bajram utekla iz kue Abdagia i cijele noi s askerima plesala, sve do zore. Kau da je, pred zoru, na neosedlana konja uzjahala i nadmetala se s mladim Mustafom Paiem, sve negdje do Gacka. Jedva su je nali i pod straom kui sproveli... ABDAGA: To je la! Kauri lau da bi mi ime oblatili! VICKO: Moj Gvero ima mnogo mana, al nikad ne lae. I, ega tu ima loega, ago? (Selmi) Neka si, evojko, dobro ti injelo. ABDAGA: Rekoh ve, pa u opet! Jedina moja strepnja i moj nespokoj je saznanje da ste vi u ovom mjestu. I zato vas molim da se klonite moje eri. VICKO: Ja sam va nespokoj? ABDAGA: Ne date mira estitim enama. No se uzdam u Alaha i u jaku kuu Zmajevia da e moju Selmu zatititi. MARTINOVI: Abdago, ako ste mi vjerovali do sad, vjerujte mi i od sad. Konte Bujovi je vitez. Vitez nad vitezovima. VICKO: Neka, kapetane. Znau se sam odbraniti... Nastavite, ago. ABDAGA: Nema to da se nastavi, nego da se s ovim zavri! Nemojte je ni pogledati! Nemojte joj se obraati! Inae, ja u, ja u odmah sad uraditi neto za ta nisam imao prilike na bojnom polju! VICKO: Vi to meni prijetite? Za neto na ta nisam ni pomislio? Abdago, ja mogu otac vaoj Selmi biti. ABDAGA: ejtanove rijei. (Vicko da znak Toninu i Gveru.) VICKO: Andjamo, bravi. (Zmajeviki) Dopustite da se udaljim, milostiva... (Andriji) Vaa svetosti... (Matiji) Kume mili... (Selmi) Sinjorina... (Svima se klanja, hoe da ode.) ABDAGA: Jeste li me uli? (Vicko se naglo okrene, trgne ma, podnese ga Abdagi pod grlo.) VICKO: Htio sam s mirom pro. (Muk.) MATIJA: U naoj je kui! Odbij, kume! VICKO: Matija, nije tvoja rabota! to emo sad, Abdago? (Selma istupi naprijed, skine zar, netremice motri u Vicka. Vicko je gleda, spusti ma.)

VICKO: Zahvali ovim oima. (Vicko naglo izae, bravi za njim.)

SLIKA DRUGA

(Obala. Katina i Selma u etnji. Ispred njih je slomljena katarka sa ostacima jedra.) KATINA: Sve ti mene pitaj. Sve to te interesa. Ja sam ti tu za sve. Gospodarica Zmajevika mi je naloila. A i da nije, ja bi ti se nala. Na znam samo kako emo s hranom. SELMA: Lako emo. KATINA: Jel tebi vjera brani da jede ribe? SELMA: Ne brani. to je ovo? (Pokae na jarbol.) KATINA: Jarbol s jedrenjaka. SELMA: Onog, onog, Bujovia? KATINA: Ma ne. Naega kapetana Matije. On i Bujovi su, po opkladu, uplovljavali u porat pod punim jedrima. A to ti samo najbolji kapetani mogu. I bio na Matija za po duine ispred, kada ona betija Bujovi napravi manovar, uera ga uz kraj, i prelomi mu se jedro. SELMA: I ko je dobio opkladu? KATINA: Niko. Jo se spore. SELMA: Kakav je? KATINA: Na Matija? Najbolji. SELMA: Ne. Bujovi? KATINA: Rekoh ti. Betija. Ne priznaje ni Boga ni zakona, do sebe samoga. SELMA: Ima li enu? KATINA: Na Matija? Nema. A vrijeme mu je. SELMA: A Bujovi? KATINA: Taj dovodi i odvodi, mimo crkve, mimo regula. Betija, zborim ti. Betija. Oduvijek. Njega su, dok jo nije bio to to je sada, dok je bio obini mariner, kaznili najstranijom kaznom, podvlaenjem pod brod. I pretekao, ko sam Sotona. SELMA: to je to podvlaenje pod brod? KATINA: Kad ko kakvo veliko zlo uini na brod, pobunu, lupetinu il ubistvo, onda ga kapetan kazni time to ga pagima veu na provu, pa ga spute pod provu, dok je brod pod punim jedrima. Spute ga s jedne strane palube, a izvlae s druge strane. Valovi ga udaraju o brodsko dno, a tu ti je puno koljki koje paraju i kou i kosti. SELMA: Strano. KATINA: Izvuku ga tek da malo arije udahne, pa ga ponovo spute. Obino ne preive, il bogalji ostanu. A ovi, Sotona, izvuen je poslije pet ura, sav krvav, ali iv i cijeli. I poslije je taj kapetan netragom nestao. Niko nije smio re, al se zna da ga jeBujovi nee, u nekoj luci, priklao. SELMA: Kad je takav, kako je kapetan od grada? KATINA: Kako? Ma, veliki je Bog,sve vidi. Vratie se nai Zmajeviie su i bili. Niija telika do zorene gori, pa ni od Bujovia. SELMA: A jel tebi to Bujovi naao uinio kad ga toliko mrzi? KATINA: Meni? Ne. Ne meni...Mene i ne vidi. (Pojavi se Vicko. urno. Zastane kad vidi ene. Katina promjeni ton, sva srdana.)

KATINA: Dobro jutro, tovani kapetane. Ba zborim naoj Selmi kako ste vjetim manevrom pristigli prvi s vijaa. I pretekli naeg Matiju. Ali, sad vi, drugi put on, i tako redom. Kako ste vi i na Matija dika cijelom Perastu i cijeloj Boki... VICKO: Mogu misliti kako si me nahvalila, mila Katina. Sinjorinice, jeste li se obikli pomalo? KATINA: Nemojte me krivo shvatit, kapetane, ma, gospoa Zmajevi je rekla da se ne zadravamo previe i da ne priamo sa svakim. Skuajte, konte, niste vi svako, ma... SELMA: Tebi je rekla, Katina. Meni nije nita rekla. VICKO: Sinjorina, nedostaju li vam neosedlani konji? SELMA: Vjerujete li da je to istina? Izgledam li vam kao neko ko je to mogao uinjet? VICKO (Selmi): Izgledate. KATINA: Selma, ne zapodijevaj prie. to e ti to? SELMA: Vi sve vjerujete to se pria? VICKO: Ne vjerujem ni u ta. Ali, ono s jahanjem do Gacka mi se dopada, bilo istina ili ne. SELMA: I o vama se svata pria. Ou li ja vjerovat u to ili ne? VICKO: Po volji vam. Nije me stalo. SELMA: Nije vas stalo? Nije vas stalo to bih ja, recimo, mogla da mislim o vama? VICKO: Prea mi je. Grad ite da kapetan radi svoju rabotu. Adio vam, i, vjerujte u ono to vam srce vjeruje. SELMA: Ja u onda vjerovati da ste vi arslan i ejtan, kako svi priaju o vama. KATINA: Ma ko to pria?! Ajmo, mila Selma, ljutie se gospoa. VICKO: Arslan i ejtan. Dodau to svojim titulama. Dobro zvui. Nemojte da se gospoa Zmajevi ljuti, pohitajte... (Selma zausti da jo neto kae, ali je Katina povue.) KATINA: Evo duva neki burin s mora, premetnulo s juga. Jo e se preladit i ja u bit kriva... Ala, ala, ajmo se zgrijat... (Katina odvodi Selmu koja se jo jednom okrene i drsko pogleda Bujovia koji ih prati pogledom, naklonjen, nasmijeen. Okrene se i krene dalje ali mu se isprijei Marijeta.) MARIJETA: Prei nee? VICKO: Proi me se, Marijeta, preim. MARIJETA: Da me nee probost. Objesit? Prodat Ulcinjanima? VICKO: Zato tako grubo, Marijeta? to je bilo? MARIJETA: Amor je bio, Vicko. Amor. VICKO: Bio. Partio. to emo sad? MARIJETA: Neto parti, neto ne parti. VICKO: Bilo je lijepo, entile, kao da zvijezde s neba u nau koetu padaju. Sve je bilo. Nije vie. Moj amor spram tebe je partio. MARIJETA: Bremenita sam! VICKO: E ?! MARIJETA: S tobom! VICKO: E? MARIJETA: to u injet? VICKO: Udae se. MARIJETA: Vicko... Jel ti to meni zbori da emo se mi... Da e me pred oltar? (Vicko se nasmije.)

VICKO: Sluaj me dobro, Marijeta. Udae se. Ja u te udati! Za plemenitaa i viteza. Ja u nai koji je! I bie sve lijepo, s anelima. MARIJETA: Neu se ja udavat za nekoga ko mi nije mio i s kojim nijesam legala! VICKO: I svadbu u ja pripravit. I krinju s mirazom u ti napuniti! Jesmo li se razumijeli? MARIJETA: Nijesmo se razumijeli! Neemo se razumijeti! VICKO: Oemo, lijepa moja. Oemo. Dvije godine smo se lijepo razumijevali pa emo i sad. (Pojavljuje se tukanovi.) VICKO (Grli tukanovia): Mio kompanjo, mio karo kompanjo, ke nova? TUKANOVI: Ja do tebe. Rekao si da ti se javim. Da ima vija za mene. Da e mi dat brod s momadi da sam s njime upravljam. Pa sam doao viet... VICKO: Za mog tukanovia, sve! Nijesmo uzalud ti i ja pod Novim sablje s Turcima krvavili. A? Ima vija. Veliki i vaan vija za koji mi treba neko jake ruke i hrabrog srca. Sve emo se dogovorit, mili moj tukanoviu. Nego, ima neka maija, ima, ima. Evo, prije tren, Marijeta, zna Marijetu, pita me. MARIJETA: to te pitam? VICKO:Boga vam, gospar Bujoviu, viate li onoga viteza tukanovia? Nije mi htjela re to se toliko interesuje, moda e tebi re... TUKANOVI: Ja sinjorinu Marijetu jedva da znam. VICKO: Ma ona tebe zna. Ne moe takvi vitez proma djevojakim oima. Marijeta, to si sad umuala? Pozdravi viteza tukanovia! (Marijeta stoji, nijema, suze u oima.) VICKO: Pozdravi, rekoh! (Marijeta napravi nevoljan kniks.) MARIJETA: Dobar vam dan, vitee tukanoviu. TUKANOVI: Lijepi pozdrav, sinjorina Marijeta. VICKO: E da mi je ko priao da ovako, na prvi pogled, dvoje ljudi mogu biti jedno za drugo... No, nije to moja rabota. inite to znate, a znaete, vidim ja. Za oprost molim, ma, ja vas moram naputit. Dravni poslovi zovu. Nekome je data ljubav, a nekome briga. to emo... tukanoviu, svrati do mog palaca. (Vicko ode. tukanovi se nespretno nakloni Marijeti. Marijeta plae.)

SLIKA TREA

(Salon u palati Bujovia. Vicko sjedi za radnim stolom, nad mapama, velikim estarom ucrtava koordinate. Ispred njega Martinovi. Sa strane Tonino i Gvero.) MARTINOVI: Na britke se sablje udarie/ jednom manu Vicko Bujoviu/ i dofati Agu od Trebinja otkide mu iza ake ruku/ no ga kumi Aga od Trebinja/ ne zaboga Vicko Bujoviu/ nemoj moju otkidati glavu/ to ne slua Vicko Bujoviu/ ve on manu sabljom iz pojasa/ te on tursku otkide mu glavu/ te mu ze konje i oruje. VICKO: Molim vas, Martinoviu, ja nisam ubio Abdagu, niti sam mu ruku otkinuo. Pa bili ste svjedok, zaboga! MARTINOVI: Narodni pjeva kae da jeste, a njemu je vjerovati. VICKO (Martinoviu): Ljubazno vas molim da narodnom pjevau skrenete panju da ja ne koristim sablju nego francuski ma, onakav kakav se u savremenoj Jevropi koristi. I da

se, koliko je to u umjetnosti mogue, pridrava istine. GVERO: Al ovako je ljepe, ovako kako je veleasni Martinovi spjevao. I ovo i sve one druge pjesme e ste vi sve pobili. Meni je najbolje ono kad ste jednim zamahom pet glava otkinuli. VICKO: Ja otkinuo pet glava? Martinoviu! MARTINOVI: Ne ja, narodni pjeva... Ali, u hronici ja biljeim sutu istinu. To vam je vjeita razlika izmeu umjetnosti i povijesti. VICKO: Namjerio sam, Martinoviu, da vam, kao jednom od ponajboljih zapovjednika, opet povjerim komandovanje nad jednim od naih brodova koji e pratiti i obezbjeivati mletaku trgovaku flotilu to plovi do tek osloboenog Krita i natrag. MARTINOVI: ast mi je, konte, da ponovo plovim s vama. Ma moraemo o tome i Zmajevie obavijestit. VICKO: Kjaro. MARTINOVI: Bie to nove stranice hronike koje ete vi ispisati zlatnijem slovima. Hronika ite vremena i novaca. Ja sam vremena imao, ali novca je ponestalo, pa sam mislio da vas pitam. VICKO: O plovidbi se dogovaramo, Martinoviu! Valjalo bi ve koliko sutra otpoeti s pripremom brodovlja. Mleci imaju pet brodova, mi emo ih obezbjeivati sa tri. Na elu e biti moj fregatun, sredinu drite vi sa brzim brigantinom, a iza krma svima, plovie jo jedan na fregatun da nam lea dri. TONINO: Meni dajte taj trei. VICKO: Mui, Tonino. TONINO: Obeali ste. VICKO: Ima ko e. TONINO: Ja u trei! VICKO: Martinoviu, ja sam oznaio vija oe na mapi, pa ako biste bili ljubazni pogledati i usaglasiti se. MARTINOVI: Ma to se ima gledati? Bie ko i vazda. Biemo atento kod Medovskog zaliva zbog ulcinjskih gusara. Valja se pazit brzih arapskih kuna koji znaju zaleet od junog ostrvlja. Vazda oprez zbog Turaka, pogotovo oko Krita koji su tek izgubili. Biemo sporiji u povratku jer e Mletci biti puni. Pa im se, ko vazda, moe dogoditi da im jedan brod zabasa, pa nestane, ama se to uraunava. VICKO: Zanimljiv ste vi ovjek. Pored svega to ste, vi ste i prorok! MARTINOVI: Znam isto to i vi. Htio sam jo jednom skrenuti panju da e se i taj vija nai u povijesti koju piem, u hronici koja se u slavu ovog grada pie. Jedn trideset dukata bilo bi dovoljno za sada, pa ako biste, ko i do sad, bili kadri i voljni... VICKO: Zar vam ne dade Abdaga za sve to uinjeste za njega? MARTINOVI: Ja to nisam za novac radio, nego sam bio u slubi bogougodnog djela. VICKO: Tonino, odbrojae kapetanu trideset dukata. TONINO: Dadosmo onomad. VICKO: Ama, to je tebi? to se ti meni danas stalno u rabotu mjea? Odbroji, rekoh! MARTINOVI: U ime grada Perasta je vam izraavam veliku zahvalnost. VICKO: Oekujem da ponete s opremanjem vaeg broda. I da preporuite narodnom pjesniku da smanji broj glava. I da manje gatate to e biti kad bude bilo. MARTINOVI: Sve kako vi zapovjedate, uvaeni konte. (Martinovi izlazi.)

VICKO: Mili moj Gvero, ti e mi ubudue itati sve to fra Martinovi spjeva. GVERO: Jo nisam nauio, metre. VICKO: Rekoh li ja da naui slova? GVERO: Ja umijem konja u trku uzjahati, to ni jedan drugi ne umije. Umijem malim bodeom radit ono to drugi sabljom ne umiju. Al, s perom da se nosim i s librama, ne mogu, odista. Molim te da me te obaveze potedi. VICKO: Moji ljudi moraju znati da itaju! Tonino, jesam li reko da mu pomogne? TONINO: Prije bi jarbol propjevo. VICKO: Jarbol zna da pjeva. Kad se nadme vjetrom jedro, pa nalegne na jarbol, ui su pune pjesme. TONINO: Pogreno sam se izrazio. Veslo bi prije propjevalo nego se Gvero peru nauio. VICKO: I veslo pjeva kad ga umoi u jutarnju bunacu. Nee, Tonino, par noi uskakat pod kotule enske, nego e sjeet s Gverom. Tako e da bude. (Ulazi tukanovi. Vicko ga srdano doekuje.) TUKANOVI: Rekao si da doem... VICKO: Eto meni enika. TUKANOVI: Ja nisam nakanio jo... VICKO: Ma to nisi nakanio? to eka? Koga? Da joj ne fali neto? TUKANOVI: Ne... VICKO: Da nije opava i gubava? TUKANOVI: Ne.... VICKO: Ne, no je me najboljima. A i ti si. Bie to najbolji par u Perast. TUKANOVI: Marijeta je divna, prekrasna, ma, ja nisam nakanio... VICKO: Jesi, jesi, nego jo ne zna. Evo, lako emo svadbe opremiti. Takvu svadbu Boka nije imala. TUKANOVI: Nema se, Vicko. Lako je tebi. e si ti, a e sam ja? VICKO: e sam ja, tu si i ti. Sluaj me dobro, tukanoviu. Zapovjedae treim brodom u pratnji mletakih trgovakih brodova. Ti, Martinovi i ja. TONINO: A ja? to ne bih ja? VICKO: Tonino, vanka! Ala! I ti, Gvero! Da se slova ue! Smjesta! TONINO: Htio sam samo rei da nema boljeg od mene, a da mi ne date samo zato to nisam plemi. Pa to, ni vi niste bili plemi. VICKO: Vanka! (Tonino i Gvero izlaze.) VICKO: I bravi su mi se obravili, moj tukanoviu. Nego, sluaj me. Jedan od mletakih brodova, u povratku, ti e u kraj saerati. Ja i Martinovi, nekim udom, to neemo vieti. Niko nee vieti. TUKANOVI: Sluao sam o tome, ma to e re Venecija, to e re Zmajevii? VICKO: tukanoviu, mlad si, zelen si. Morae se peratanskim regulama uiti. TUKANOVI: I, to emo onda? VICKO: Uzee kvarat plijena. Kvarat zapovjedniku. Kvarat gradu. Kvarat Zmajeviima. Imae za enidbe, za titule, za ivot s lijepom enom, to je najvanije. TUKANOVI: Kako da se zahvalim? VICKO: No, no, mio karo tukanoviu. Nema zahvaljivanja. Poslije vijaa privedi Marijetu pred oltar i budi plemi. To ti je moj dar. Tebi i Marijeti. Volim vas, oboje.

SLIKA ETVRTA

(ardin. Selma i Katina. Selma je obuena po peratanski, i to joj, oigledno, predstavlja problem. Katina je ui balskim regulama.) KATINA: Mila moja, taj tvoj korak, ko u make, taj ti korak ne valja. Oe mora biti ukruena, ispravljena, otmjena, mora biti vana, ko neka plemkinja. A oe su ti sve plemkinje. SELMA: I ja sam plemkinja i ne treba mene uiti gordosti. KATINA: Ne kaem, ne kaem da nisi. Ma, turska. Vii sad ovi korak za bal (Zapjeva frazu nekog menueta.) Vii mene, vii korak, vii dranje... E sad bi ti prio gospar, naklonio se, posego ti za rukom. Ajde, ti si gospar, a ja sam ti. SELMA: Ja ruku dajem samo onome kojemu u sve dati. KATINA: Ne preeruj, mila. Ruka je samo ruka, a sve se zna kad se daje i kome se daje. Danu, probaj ti... Ajde, ja sam gospar, ti si ti. Idemo (Ponovo zapjeva.) (Selma pokuava da uhvati korak. ini to tano, ali se lomi u pasu, uvija, nita od krutog dranja koje preporuuje Katina.) KATINA: Ma, smiri se u bokove, kalaj njedra. Kad bi te takvu vieli na bal, svi bi pamet pogubili a nadbiskup na, Zmajevi, na lomau bi te dao. Kalaj, kalaj! (Tiho) Primiri, ne mora svako vidjet kakve vatre ima. SELMA: Ja mislim da je Bujovi kukavica. KATINA: Sve je sem kukavice, Selma, draga. Ko i svaki ludak. Okle ti on sad na pamet? SELMA: Pobjegao je od razgovora. KATINA: Ne isikavaj ga! SELMA: Da ujem muziku... (Katina zapjeva nesigurnim glasom. Selma zaigra preslobodni menuet. Pojavi se Matija. Pokloni se duboko.) MATIJA: Ljubezni naklon, sinjorina Selma. KATINA: Sinjorina Selma! A mene ko da nema, ko da sam arija. MATIJA: Katina, ruke ti ljubim. KATINA: E, rijei, puste rijei... MATIJA: Sinjorina Selma, jeste li se komodali, u nas? SELMA: Ne razumijem, vitee... MATIJA: Lijep vam je korak, drukiji. Ja, eto, vaim u Perast za dobrog igraa. Ako dozvolite da vas povedem, da osjetite muku ruku. Nemojte me pogreno razumijet, molim vas. Nego, kad ve za bal vjebate. Dozvolite... (Matija hoe da joj uzme ruku, Selma hitro povue ruku.) MATIJA: A da neemo je odgrist. Moete po etiri u harem za jednog ovjeka, a ovamo ni ruku, ni dodir... SELMA: Ja nisam za harema. MATIJA: Ne, ako budete Peratanka. Danu, dajte mi ruku, ne bojte se, to je samo igra. SELMA: Za vas igra, za mene nije. MATIJA: Ma, sve je igra, sinjorinice, sve je oe igra. Ajmo, molim vas lijepo, pratite moj korak, moe i bez ruke. Doe ruke same po sebi. (Katina zapjeva ponovo, Matija za njom. Selma, ispred Matije, zanjie bokovima, oee se o Matiju. On, zbunjen, stane.) SELMA: Htjeli ste igru, vitee. Igrajte, il dajte drugom da igra.

(Matija nijemo gleda u Selmu koja igra sama.) SELMA: Kakav je igra konte Bu jovi? Zna li da prati korak? Ili zaostaje? Ili vodi? Kau da su oni koji su vjeti na mau, vjeti i u igri. Slini su koraci. Samo to jedni donose smrt, a drugi ljubav. MATIJA: Igra s njim moe samo smrt da donese. SELMA: Moe li muzika bre? Je li kod vas sve ovako sporo? Bre, Katina, bre! Bre! (Katina zauti. Selma igra po nekoj svojoj, zamiljenoj unutranjoj mu zici. Matija odlazi. Katina nijemo gleda u Selmu.)

SLIKA PETA

(No u palacu Bujovia. Tonino i Gvero se spremaju da obiu strae.) TONINO: Tebe je dao na brod od tukanovia. A ja, ko mulin. Da vodim knjige i da primam pritube. GVERO: To ti je zato to zna da ita. A da si normalan, ko ja, uskako bi na brodovlje i uzimao to ti dua ite. TONINO: E kad si normalan, poi sam obi none strae. Ja nisam ni za to. Ne bih se udio da me postavi da rabotam u lazaret koji gradi za marinere. Da im previjem rane i pjevam dok ne zaspu. GVERO: Ti si ko neto ljut? TONINO: Vazda u ja ostati gradski mulin. Vazda e se crevlje o mene otirati. to god ja uradio, vazda e drugima bolje pripadati. GVERO: Ne huli. S vjeala te je skinuo kad si izbo mua svoje ljubavnice. I u slubu te uzeo. Suvim zlatom je platio hospital za tebe kad si sav frutulama bio prekriven i kad si se s duom dijelio, kad si boleinu od one panske kurve zapatio. TONINO: Ja njega volim, a on mene ne voli. tukanoviu brod daje! Ne bi se udio da u slijedei vija tebi da da navigava, govedu ercegovakom. GVERO: Misli da ne bi znao? Bi, ko i ti, to si na more roen. TONINO: Ti si uskok. Tebe je iz dubrovakog pruna izvadio kad je tvoja eta krala krave po Konavlima. To e njemu glave doi, to to seljake uzima i uzgaja. Za koje desetljee u Perast nee biti Peratana, nego sve takvi ko ti. GVERO: Ja bar znam ko su mi aa i mater. Nisu me na gradsku plou nali, ko neke. TONINO: Ja sam plemi! GVERO: Aha, kako ne. e pie to? TONINO: I da pie, ti ne bi znao proitat. Mene je ostavio neko od plemenitaa, ko to vazda po Perastu ine. Moe biti i da sam od samih Zmajevia. GVERO: Ajmo, Zmajeviu, gvardije obi, pa na spavanje. TONINO: Obii ih sam! (uje se lomljava stakla. Gvero i Tonino skoe, izvade maeve.) GVERO: Neko je u palac! TONINO: Ko bi se usudio? GVERO: Ko se usudio, moj se no o njega omrsio. (Gvero i Tonino s podignutim orujem kreu u potragu.)

SLIKA ESTA

(Bujovieva soba. Vicko pie za radnim stolom. U sobu upadaju Gvero i Tonino.) TONINO: Metre, uli smo lomljenje funjestre iznad tarace. GVERO: Reklo bi se da je neko upo. VICKO: Obiite vi gradske strae, pa se odmorite. A ako nam je ko u posjete doao, ja u ga ve doekati kako dolikuje. (Gvero i Tonino se poklone, odlaze. Vicko izvadi ma iz futrole koja je odloena pored kreveta. Stavi ma uza se, nastavlja da pie. Pomjeri se zavjesa u uglu. Vicko prekine s pisanjem, ruka mu krene ka mau. Zavjesa ponovo zaleluja. Vicko brzo ustane, prie zavjesi, prisloni ma na zavjesu.) VICKO: Dobro doli u palac Bujovia. Ura jest nepristojna, ali, primiemo vas. (enska ruka pomjeri zavjesu. Selma. Vicko spusti ma, iznenaen.) SELMA: Dobro vee. VICKO: Glavom se igrate sinjorinice. SELMA: A to drugo da se radi u ovu dugu i mranu no? VICKO: Nemojte mi rei da ste vi uli kroz prozor iznad tarace? SELMA: Mislila sam da se nee ut lomljava od vjetra. VICKO: Ali, zaboga, taraca je visoka, a prozor jo vii. Kako ste se ispeli? SELMA: Lako. VICKO: A zato? SELMA: Da bih te vidjela. VICKO: Da je Gvero vidio vas, zaklao bi vas. SELMA (Izvadi bode iz pojasa.): Vidjeli bismo. VICKO: Jo mi nije jasno... SELMA: Nema tog bedema u Trebinju na koga se nisam ispela. A na Leotaru sam traila sokolova gnijezda. Eto, sad sam opet to uradila. VICKO: to? SELMA: Nala sokolovo gnijezdo. VICKO: Ja bi vam prije bio neki peekan, nego soko. SELMA: to je to? VICKO: Morski pas. On nema gnijezda, nego vazda pliva. Ne spava. Ne sanja. Ajd sad, lijepo, natrag. I to istim putem kuda ste i doli. U krpe! SELMA: Morao bi da me baci kroz prozor. Znam da to zna. Katina kae da si to uradio sa talijanskim metrom to ti je naparavio ovu kuu. VICKO: to kae mila Katina? SELMA: Kae da si ga pitao bi li umio jo nekad ovakvu kuu napraviti, a on je rekao da bi, i ljepu, a ti si ga onda bacio s najvieg prozora. A onda su mu bravi zakaili sidro za noge i bacili u zaliv i nikada ga niko nije naao. VICKO: I vi dolazite, u pono, kod takvog ovjeka?! Ludo, sinjorinice. SELMA: Ja sam Selma. Selma Abdagi. A sinjorinice su ove tvoje, primorkinje, ove ipkane to idu ko da su koplje progutale. VICKO: Hoemo li, sada, da se razilazimo? Nemam ba nerava za etinje kerce. SELMA: Neu da idem. Ba da vidim to e da uradi. VICKO: Proo me je staun od igara. Ajde, kad kaem! SELMA: Meni niko ne moe da nareuje. Ako sam se popela ovdje, bar znam zato sam se popela. A ti me tjera, a ne zna zato me tjera. Zato me tjera, reci!

VICKO: Umoran sam. I pomalo star. SELMA: Nisi star, nego si ba potaman. VICKO: Za to sam potaman? SELMA: Za mene. VICKO: Mogo bih ti otac bit. SELMA: Ja jednog oca imam. Ne treba mi drugi. VICKO: Dosta je bilo, sad idi. SELMA: Neko bi mogao vidjeti da izlazim iz tvog palaca. VICKO: Jednom mora izai. SELMA: Moram. Ali s tobom. VICKO: Drska si. SELMA: Jesam. VICKO: I lijepa. SELMA: Jesam. VICKO: Ne eraj me u napast. SELMA: Boji li se ti mene? VICKO: Bojim. SELMA: Znala sam da si kukavica. Vicko Bujovi, strah i trepet mora i gora. Sa osam ivih rana juriaona aneve turske! Dvadeset potopljenih brodova. Vitez kome ni jedna ena nije odoljela, od Venecije do Dubrovnika. Ha! La! Sve su to izmislili! On se boji! On strepi! Boji se da dodirne ivot! VICKO: Eto, sad zna moju tajnu. SELMA: Ja u te hrabrosti nauiti. VICKO: Kasno je da ja uim. SELMA: Nije teko. Evo, pokuaj. Dodirni mi lice. Samo to, nita vie. Hajde. VICKO: Ako dodirnem, odlazi? SELMA: Dodirni, pa emo vidjeti. (Vicko podigne ruku, dodirne Selmino lice, kao da je vatru dotakao. Odmah povue ruku.) SELMA: Jesam li ja guja u kripu? (Vicko je dodirne rukom.) Sada, tu, tu gdje si ruku stavio, prisloni usne. (Vicko se povue.) Rekoh, kukavica! Greota. A dobro ti je krenulo. (Vicko naglo privue Selmu sebi. Poljubi je. Selma se naglo izmakne.) SELMA: Ono, ono kada su te vukli ispod broda, kada si grudima derao o polomljene koljke i kada ti je svo more u plua ulazilo, to si vidjeo? O emu si razmiljao? VICKO: I to zna? SELMA: Sve o tebi znam. VICKO: Bilo mi je lijepo. SELMA: Znala sam! VICKO: Gledao sam ispod sebe. U modro. I nisam htio vanka, iako su mi plua vapila za arijom. eo sam da koljke prekinu konopce i da odem dolje. Duboko. to dublje. U jednom trenu sam vidio, na sto hvati dubine, otvorenu koljku sa biserom. Najvei i najsjajniji biser koji moete zamisliti. Posegao sam rukom za njim, iako sam znao da je preduboko. A onda su me izvukli na palubu. SELMA: Nisi dohvatio tvoj biser? VICKO: Cijeli ivot pokuavam. SELMA: Pa, dodirni ga sad. Sad si veliki, jak, moan, sad sve moe. Zar da biser ostane

netaknut, u dubini? (Selma se privije uz Vicka, obasipa ga poljupcima. Vicko uzvraa. Vicko uzme Selmu u naruje i nosi je prema krevetu. Na vratima se pojavi Toninova glava. Tonino zausti da neto kae ali ga Gvero uhvati za usta i brzo povue natrag. Vicko i Selma, ljubei se, sjedaju na krevet.)

SLIKA SEDMA

(Salon gospoe Zmajevi. Zmajevika, ispred nje klei i plae Katina.) KATINA: Oprostite mi! Nisam kriva, svega mi, Svete Djevice mi, nisam kriva.... ZMAJEVIKA: Ili izai pa se presaberi, ili mi polako reci to je bilo. KATINA: Nadbiskup Zmajevi e me prognati! A nisam kriva, nita nisam kriva! ZMAJEVIKA: Da nisi, Boe mi oprosti, ubila koga... KATINA: Jo gore, jo gore! Sve sam vas izdala! A nisam htjela, jedinoga mi Boga. I sad mi vie nema mjesta ni kod vas u slubu, ni u Perast, ni nie. Ja u skoit s kamenom u more! ZMAJEVIKA: Da nije to Matija, a? Ja vidim da se on tebi dopada. Da se nije ogrijeio to o tebe? KATINA: I pred njim sam kriva. Ni on mi nee oprostit! Evo u se sad zamaknut! ZMAJEVIKA: Basta! Prekini! Il e mi lijepo rei to se zbilo, il ajde pa se zamakni! Mi potujemo tvoju familju, tvoj je otac bio najbolji kormilar na brod moga pokojnoga mua. Reci mi, sve polako i potanko! (Katina hvata vazduh, pokuava da se sabere.) KATINA: Vi ste rekli da je pazim. I bila sam s njom sve dok nije legla u koetu, taman sam se spremala da odmolim Zdravo Mariju, kad odjednom, ne znam okle, kao avet, pojavi se on! Neastivi! ZMAJEVIKA: Jesi li pila togod? KATINA: Ni kapi, sino. ZMAJEVIKA: Koju au proeka? Obino neastivi ide pod ruku s proekom. KATINA: Ni kapi. ZMAJEVIKA: Kakav je bio? Je li imao rogove, je li vonjao po sumporu? KATINA: Bujovi je bio, gospoo! Bujovi! ZMAJEVIKA: Katina! KATINA: Zaprijetio je da e me njegovi izbost! I onda je, mila gospoo, onda je uao u kamaru kod nje! ula sam vrisak, pa muk. I, kad sam smogla koraa i snage da uljegnem, da je ivotom svojim odbranim, u kamaru nije bilo nikoga. (Zmajevika naglo ustane. Unese se Katini u lice.) ZMAJEVIKA: Ti si pjana! Ti si luda! Vicko jest manit, ali tako neto u kumovsku kuu! Lae! To nije mogue! Lae! Ja u te na lomau dati! Ja! (Zmajevika ustro izae. Katina, plaui, ostaje u sobi. Ulazi, tiho, Andrija Zmajevi.) KATINA: Znala sam da u ja bit kriva! Znala sam! (Ugleda Andriju.) Kako e mi Bog ovu la oprostiti? ANDRIJA: to je la, a to istina? Istina da je ona kod njega. I to je najvanije. KATINA: Jes. Ma je sama otila, rekla sam vam. Vidjela sam je kroz funjestru kad se iskrala iz kamare. I pola za njom. I viela kad se, ko iovica, ispela u palac. I odma sam vam dola re.

ANDRIJA: Sve si dobro uinjela. I sve ti je oproteno. Draga Katina, bie da je u pitanju ljubav. Mi tu nita ne moemo. Ali, mi smo preuzeli odgovornost za to dijete. Dali viteku rije. Teko bi mogli objasnit da smo je tek tako putili. Ovako je bolje. Od Vicka se ionako svata dalo oekivat. Dijete smo zatitili, nas smo zatitili. KATINA: A to e sada biti Vicku? ANDRIJA: Moe bit da Bog stane iza njega, ko i do sad, a moe biti i da ne stane. Nije na nama da znamo puteve i nakane Gospodnje. uvaj tajnu i budi spokojna. KATINA: e se s tajnom moe bit spokojan?

SLIKA OSMA

(Crkva. Nadbiskup Andrija Zmajevi za predikaonicom. U crkvi su Matija Zmajevi, Martinovi, tukanovi, Marijeta, Zmajevika i Katina.) ANDRIJA: I na kraju dananje svete mise neka mi bude dozvoljeno da uputim nekoliko rijei u cilju mira i napretka naega grada, u slavu razuma, potovanja regula drevnih i rijei i kanona Boijih... MATIJA: Dosta je, strie! ANDRIJA: S kojim pravom, Matija?! MATIJA: S pravom regula o kojima priate! Nema Boga u Perastu! ANDRIJA: Matija, opominjem te! MATIJA: Nema! Jer da ima, Bujovi bi bio saeen munjom nebeskom! Ni pravde nema! Jer da ima, Bujovia bi sa zemljom sastavila ruka Zmajevia! I moja e to uinjet, rije dajem, spram oltara, pred krstom, spram ljudi! TUKANOVI: Kapetane Matija, prvo e mene morati sa zemljom da sastavi! Svaka rije kontra Bujovia je rije kontra mene! ANDRIJA: Mir, ljudi! U crkvi smo! MATIJA: tukanoviu, ne zna to zbori, pa ti pratam. MARTINOVI: Objasnite nam vau srdbu. Ovo su teke rijei. MATIJA: Upiite u vau hroniku, kapetane i duhovnie, stavite u vae pjesme da je Bujovi napravio najstranije svetogre koje se moe zamisliti! Obesastio je djevojku povjerenu na uvanje kui Zmajevia! Pogazio sveto kumstvo, unitio jedan mladi ivot, nasilje poinio, najstranije od svih nasilja do sada! U ovoj crkvi gdje je moj poivi stric kumstvo zaeo, ja ga razvrgavam! I neu se smiriti dok Bujovia ne stigne kazna. Od Boga il od ljudi, svejedno je. Poto u Boga sve vie sumnjam, morae ljudi. Ako ih ima u Perastu! ANDRIJA: Matija, saberi se! MARTINOVI: Svi se moramo sabrati. Vicko Bujovi je Perast! Ako je on to takvoga uinio, onda je to na grad uinio. ZMAJEVIKA: Nije Bujovi Perast! Zmajevii su Perast! Stolovali su kad je on bio mali od palube i berekin s kale. MATIJA: Potovana strino, vi recite, jer mene niko nee da uje. A ue me i zapamtie me, vjeru dajem, viteku i kapetansku! ZMAJEVIKA: Vicko Bujovi je sino oteo, iz palaca Zmajevia, Selmu Abdagi. TUKANOVI: Ne vjerujem. MARIJETA: No to si mislio. Da e je gajit u pitar i zalijevat. TUKANOVI: Marijeta! Vicko je na budui kum. Ti nema prava ni anci jedne grke

spram njega. A i vi ostali! Preda mnom niko nee glibati Vicka Bujovia! Jo jednu rije, kapetane Zmajeviu, jo samo jednu rije i ja vas izazivam! (Ulaze Vicko i Selma, ruku pod ruku. Tonino i Gvero iza njih. Neprijatan muk.) VICKO: tukanoviu, od kada se u crkvi za oruje maa? TUKANOVI: Vrijeaju te, konte. MATIJA: Ima li zere obraza, Bujoviu?! VICKO: Ne razumijem, mili Zmajeviu... ANDRIJA: Kapetane, uje se da ste straan zloin spram morala, gradske asti i asti nae familje izvrili. Imate li to re? MATIJA: Ma to ima zborit?! SELMA: to je to tako strano moj Vicko uradio? ZMAJEVIKA: Tvoj Vicko... Gospode Boe, tvoj Vicko... On te je oteo i obesastio! SELMA: On je moj ovjek. A ja u biti njegova ena. ANDRIJA: To nee moi. Ne, dok sam ja nadbiskup! Takvo vjenanje se u ovoj crkvi nee izvriti! SELMA: Ja u promijeniti vjeru, ako je to smetnja. Evo, od sada sam hrianka. Moe li? VICKO: Ne znam, potovani i voljeni, svi skupa, koji je moj grijeh? Obikao sam, to je tano, da me razne storije prate. Ne branim se, odavna. Ali, je li moj amor grijeh? Je li ljubav, koju po prvi put u ivotu iz dubine svoga bia osjeam, nekome neto naudila? Zakasnili smo na jutarnju neeljnu misu jer smo prispali. ao mi je to nisam uo mudre rijei naeg nadbiskupa jer me one vazda na pravi put usmjeravaju. Dooh, ipak, dok ste svi tu, da moje zaruke sa Selmom objavim, i da svadbu najavim. MATIJA: Selma, ne bojte ga se! Recite slobodno, pred svima, to vam je uradio. SELMA: Ne znam je li crkva ba pravo mjesto za takve prie. A i ne znam to bi to vas toliko zanimalo, kapetane. Ono, ako ba budete htjeli, ja u vam jednom, sve potanko ispriati. MATIJA: Vi ste iz nae kue oteti i na silu obljubljeni! SELMA: To je la! VICKO: Ako e Zmajeviima biti pred svijetom i Abdagom lake da sam ja Selmu oteo, moemo to tako nazvati. Oteo sam je, jer bi teko drugaije do nje mogao doi. SELMA: Nisi me oteo! Ja sam tebe htjela, ja sam do tebe dola... VICKO: to mijenja na stvari, mila? Oteo sam te, pa to? MATIJA: Priznao je! Svi ste uli! Oe li ovaj grad uinjeti neto da se zlu stane na put?! ANDRIJA: Ja u o ovome izvjestiti providura kotorskog, duda, Svetu stolicu... VICKO: I Boga lino, molim vas. Znam da ste u lijepim odnosima. On e vam rei da nieg grubog u ovoj ljubavi nema. Vaa uzvienosti, tovani nadbiskupe, zahtijevam da nas vi svetoj tajni braka posvetite, na dan kada vama bude po volji, a svakako prije nego to na praenje mletake flote, po dudevom zahtijevu, isplovim. ANDRIJA: Vama se moe dogoditi da iz Svete crkve budete izgnani. MATIJA: U gvoa baen i na mletake galije na veslo prikovan! VICKO: Dotle, dok to ne bude, molim vas da naete vrijeme za svadbu. Dozvolite nam da se sada udaljimo. Gospoe, gospodo, bila mi je ast... (Vicko krene, Selma ga dri ispod ruke, ide uz njega.Bravi idu natrake, obezbjeujui Vicka od eventualnog napada. Za njima kree i tukanovi, povue za ruku Marijetu koja nee da ide. Zmajevika istupi, uhvati Selmu za rame. Selma stane, pusti Vicka.) ZMAJEVIKA: Samo mi jedno reci.

SELMA: Sve to elite. ZMAJEVIKA: Je li ovo sve po tvojoj dui? SELMA: Ja uvijek sve radim po svojoj dui. ZMAJEVIKA: Zakuni se u Boga. SELMA: U kojega? Sad imam dva. ZMAJEVIKA: U onoga u koga istinski vjeruje. Zakuni se da je sve po tvojoj dui, da nema sile ni prisile. SELMA: Due mi moje. I Vicka mi. ZMAJEVIKA: Ajde onda s anelima. Ja i oni smo uz tebe.

SLIKA DEVETA

(Palac Zmajevia. Nadbiskup Andrija Zmajevi i Matija Zmajevi.) MATIJA: Vi ete, strie, i pored svega to ste u crkvi rekli, pored svega to je on uinio, obaviti obred vjenanja?! ANDRIJA: Venecija jo stoji iza njega. MATIJA: Na svoju sramotu! I na sramotu svih Zmajevia! ANDRIJA: Samo mirno, sinove. MATIJA: Zlo se sa zlim uvatilo i to e razoriti Perast. ANDRIJA: Zlo ponekad moe dobru posluiti. MATIJA: To samo u librama ima. U ivotu, nikad! ANDRIJA: Kotorski providur alje preambulu sa izriitim zahtijevom da se vitezu Bujoviu udovolji. Nadbiskupi dubrovaki i zadarski blagosiljaju i blagodare Bujoviu na darovima i poruuju da e osobno doi na vjenanje. I jo mi estitaju na jo jednoj dui koja je prevedena u kranstvo, Selmi, za koju su uvjereni da e biti estita i bogu predana krianka... Kapetan i konte Bujovi dariva nau biskupiju sa 450 konopaca zemlje u Kumboru i Baoiu. Za izgradnju samostana u Herceg Novom prilae pet hiljada dukata. Po etiri hiljade Bujovi upuuje biskupatima u Dubrovniku i Zadru. Duplo toliko prilae Kotoru, a grad Perast imae, njegovom odlukom, vei rabat od zaplijenjene robe prilikom predstojee vojne. Konte Bujovi, mornariku bolnicu koju gradi, naziva lazaretom Svete Ane i poklanja je Crkvi. Dunkve, konte Bujovi, vjenae se u Perastu, a in posveenja u svetu tajnu braka izvee nadbiskup peratanski preuzvieni Andrija Zmajevi. MATIJA: On je u naoj kui grijeh napravio. Obraz nam pod noge bacio! Ja u ga izazvati, a vi ga vjenavajte! ANDRIJA: Samo mirno. Para mi se da je ovim Bujovi sam sebi trapulu razapeo. MATIJA: Glavu mu valja stui, ko zmiji u kripu. ANDRIJA: Ne branim. Ali, ti nee biti taj koji e zmiju ugaziti. Matija, murina kad se u vru uvati, same sebe izgrize. Ti e biti novi kapetan od Perasta, novi zapovjednik flote, Zmajevii e ponovo drati grad. Samo entile, mili moj sinove. Jo jedna sitnica, mili sinove. Na njegovoj svadbi ti e se s njim pomiriti. MATIJA: Prije u sebi grkljan prerezati.

SLIKA DESETA

(Svadbena sveanost u palacu Bujovia. Vicko i Selma, Andrija Zmajevi, Matija

Zmajevi, gospoa Zmajevi, Martinovi, tukanovi i Marijeta, Katina, Tonino i Gvero.) VICKO: Hvala vam, mili, dragi i predragi moji, a osobito hvala nadbiskupu i svijem Zmajeviima to su, i pored svega, nali naina da ljubav razumiju i da joj potpore daju. Neka bude veselje u palacu Bujovia, u ovoj kui koja je bila pusta do dananjeg dana, dok ga ljepota moje, negda Selme, a sad Emilije, nije oplemenila. Veselo! Neka bude veselo! (Selma, koju emo iz praktinih razloga jo tako zvati, mada je postala, uli smo, Emilija, istupi naprijed.) SELMA: Mogu li ja rei par rijei? MARIJETA (U pola glasa.): Sve bi mogla u Trebinje na svadbu priat, ko etvrta u pain zabran. TUKANOVI (Marijeti): Mui ti! Vicko uvodi jevropske regule. ene se potuju, ko da su pravi ljudi. I ja u tebe tako potivat. SELMA: Ja znam da nije ba obiaj, ali, eto, dua mi vriti da ree. ANDRIJA: Ko da si nam sve rekla, gospoo Emilija. SELMA: A ne, Andrija Zmajeviu... MARTINOVI (Selmi na uvo): Vaa svetosti, gospodine nadbiskupe... SELMA: Oprostiete mi, jo sam nova u vaim adetima. Nauiu. Htjela sam vam svima rei da se ja, dananjim danom, ne odriem sebe same. Moje ime je novo, bie novi i cijeli moj ivot, vi ste svi novi, ali ja duom ostajem ona koja sam bila. Pa vas molim da me takvu primite i razumijete. Ja dajem cjelu sebe, Vicku, gradu, ovom moru ispod, ali isto toliko i uzimam. I od Vicka, i od grada, i od mora. ANDRIJA: Oekujem da ete se tako i Crkvi posvetiti. SELMA: Onoliko koliko se ona posveti meni. (tukanovi istupi naprijed.) TUKANOVI: Danas je najsreniji dan u mom ivotu. Okumio sam se s kuom Bujovia, pa je moje prijateljstvo i moja privrenost mom Vicku dobila i, da tako reem, zvanino ime i prezime. Od danas, nemojte razdvajati prezime tukanovia od prezimena Bujovia. Krivi pogled na njega je krvi pogled na mene, zla rije na Vicka je zla rije na mene. Moja krv je njegova krv. VICKO: A da neemo krv prolijevat, moj kume. TUKANOVI: Skuaj me, kume, ma ja moram rei. Jes da je danas svadba, ne treba grke potezati, ma, meni se ini da ima ljudi u Perast kojima nije jo jasno to si, i koliki si. E pa od danas si jo vei. Za moju glavu. Je li to malo ili mnogo, neka vide oni koji bi krenuli na nas. VICKO: Popio si koju vie, pa se srdi bez potrebe. Svadba je. Veselje je. to bi ko kretao na nas? TUKANOVI: Ja to samo onako, da se zna... A moja Marijeta e biti vjerna drubenica tvojoj Emiliji, dok smo u vojnom vijau. Nee se razdvajati, ko to se nas dvojica nigda neemo razdvajati. Marijeta, to se sklanja cijelo vrijeme. Doi i estitaj kumu. VICKO: Neka. estitala je ispred crkve... TUKANOVI: to e joj falit jo jednom?! Sad smo ko rod. I vie od roda. Danu, Marijeta, izljubi se jo jednom s Vickom i Emilijom... (Marijeta prie, propne se na prste da bi poljubila Vicka.) MARIJETA: Zna li koliko te mrzim?

VICKO: ime sam to zasluio? MARIJETA: I ovo to kuca u meni, uiu da te mrzi. VICKO (Glasno): Pa, oemo li kod vas skoro na veselje, mila Marijeta? (Marijeta se odvoji od Vicka, prilazi Selmi, ljubi se s njom, presrdano.) MARIJETA: elim vam sve najbolje, iz svega moga srca. Odistinski. I sad kad nam muki pou na brodovlje, nas dvije emo se lijepo sprijateljit. SELMA: Jedva ekam. (Zmajevika prilazi Selmi.) ZMAJEVIKA: Mislila sam da e moje kamare pruiti gostoprimstvo djeijem smijehu, a ne mladici za udaju. No, ako vama dobro ini, neka bude. Ja vam estitam. SELMA: A ja sam vama zahvalna za sve to se uradili za mene. (Zmajevika prie Vicku, daje mu ovla ruku na rukoljub.) VICKO: Blagodarim. Na svemu. ZMAJEVIKA: Vicko, Bog je tako htio. Budite mu zahvalan. Sve na svoje doe. VICKO: Ne Bog, nego ja. Hvala to si me se rijei i pogleda udostojila. Da sam znao, ranije bih se oenio. ZMAJEVIKA: Pustite sada to... Mnogo je vremena partilo. Svadba vam je, svadba ti je. (Zmajevika se skloni, prilazi Martinovi.) MARTINOVI: to si tuna, umo moja? to si velo, cvijee moje? to se suri, goro moja? to se srdi, more moje? Gora zbori da joj vie doi nee. Cvijee jekti da ga brati nee. Gora hui da se peti nee. More umi da ga brodit nee. Zaljubi se, oeni se, mlad kapetan. Zaljubi se, oeni se, ostavi nas. Mlad kapetan, ponajbolji, ponajljepi, po imenu Vicko Bujoviu. TONINO: Pa sad, jel to svadbena ili tubalica? MARTINOVI: Valja pitati narodnog pjesnika koji je ovo spjevao. ANDRIJA: Ima jo jedna stvar, sada da se obavi. Matija Zmajevi ima neto re konte Bujoviu. (Matija stoji, ne pomjera se. Onda mu Selma ponudi ruku na rukoljub, nespretno ali armantno, vidi se da je to gest koji je uvjebavala, ali koji nije njen. Matija nevoljno poljubi ruku.) MATIJA: Grijenica. SELMA: Ne uh, kume. Hvala, to god da je. MATIJA: Htijedoh rei da sam, moe biti, prenaglio, da sam neke momente krivo doivio pa sad, iako uzimam sebi pravo da imam svoj sud, pozivam Vicka Bujovia da primi ruku moju i da ovijem obnovimo familjarno kumstvo. VICKO: Ne troi rijei, kume. Bi to bi. Ploviemo mi zajedno, lea uz lea, ko negda. (Rukuju se.) MATIJA: Radi Perasta ovo radim, ne zbog sebe. SELMA: Gospodine Matija, sada emo vidjeti kakav ste bili uitelj. Prvi ples odigrau s vama. (Podigne glavu prema nevidljivoj galeriji.) Muzika! MATIJA: Prvi ples pleu enik i mladica. SELMA: Ko to kae? MATIJA: Regule od svadbe. SELMA: E pa mijenjaemo i te regule. VICKO: Kume dragi, nita se ne boj. Tebi e dati ruku u ovom plesu, a meni cijeli ivot. Kreni igru.

(Zauje se muzika. Zvanice teatralno aplaudiraju, prave prostor za prvi ples. Nemalo iznenaenje kada Selma uhvati Matiju za ruku i zaplee s njim. Matija pokuava da prekine igru, ali mu Selma ne puta ruku. Selma, igrajui, doe do Vicka, zaigra s njim.) SELMA: Eto, svijet nije propao to smo skrili jednu regulu. VICKO: Nije. SELMA: to si mislio, u sebi, dok si me gledao kako igram s njim? VICKO: Nita nisam mislio. Moda mi je malo otrica dobrog bodea padala na pamet. Onako, na kratko. (Nasmije se.) SELMA: Jesi li uivao u tome to mi se drugi dive, to mogu da me gledaju, ak i da me dodirnu VICKO: Ti misli da je to za uivanje? SELMA: Zar to nije zadovoljstvo, da drugi uivaju u bogatstvu koje je samo tvoje? Pogotovo Matija, koji bi nas u ai vode popio. VICKO: Ima tu neega, vrae. SELMA: Svia ti se? VICKO: S tobom otkrivam nove stvari koje mi se sviaju. Samo polako. Prea je ovdje opasna. SELMA: Zato polako? Radi li ti sve polako? to mogu da naem polako, a da isto to ne naem sad i odmah? (Selma se odmakne od Vicka, napravi nekoliko koraka oprema nevidljivoj galeriji, zatape rukama. Muzika stane. I ostali parovi koji su plesali tukanovi i Marijeta, Katina i Gvero, Zmajevika i Matija stanu. Svi gledaju u Selmu.) SELMA: Moj ljubljeni mu, izvolio je dovesti najbolju muziku koja je svirala po svim evropskim dvorovima. Ali, dok sam im bila domaica, saznala sam, oni znaju i muziku koja se ovdje ne smije sluati. To je muzika Lune... (Selma zamahne rukom. Zauje se cilik violine praen udaraljkama. Selma stoji kao da neto iekuje, uzdrhtala.) MATIJA: Kume, zar u tvojoj kui?! Ti, koji si katarke njihovim glavama kitio?! VICKO: Tiho! Ne ujem! (Ritam se ubrza i Selma zadrhti, zanjie kukovima, krene u pomamni istonjaki ples, kao da je pod ardom nekog Maurina. Plee izazovno, od jednog do drugog mukarca, muzika je sve pomamnija. Vicko, kao ukopan, stoji na sredini, Selma obigrava oko njega, a onda ode dalje. Tonino, kao probuen, odlijepi se iz ugla i zaigra uz Selmu. Selma treperi oko njega. Onda se Vicko trgne, uzme veliki buket cvijea, prie Selmi. Igra uz nju, otkidajui latice sa cvijea i prosipajui ih ispod njenih nogu. Vicko i Selma igraju kao da su sami na svijetu. Okolo, konsternacija, muk.)

SLIKA JEDANAESTA

(Vicko i Selma pored jarbola koga smo vidjeli u drugoj slici.) SELMA: Kad bih se popela gore, bi li vidjela preko ovih brda? VICKO: Na jarbol se penju samo najvjetiji. SELMA: Ja u se sad ispeti. VICKO: Nee. A i polomljen je, pae. SELMA: Kad sam mogla kod tebe u kamaru, mogu i uz ovo drvo.

VICKO: Tek kad se izae iz zaliva moe se na iroko sagledati. SELMA: Onda e me povesti. VICKO: Jednom. SELMA: Sad. Kad krene na Krit. VICKO: ene ne smiju na brod. Donose pegulu. SELMA: Ti e mene povesti. Nama niko nita ne moe. VICKO: I da hou, posada bi se pobunila. Ne vole ene na brodu. SELMA: Voljeli bi me u perinama, a ne bi na brodu. VICKO: Selma... SELMA: Emilija. VICKO: Emilija... SELMA: Selma. VICKO: Koja si, zapravo? SELMA: Koja ti hoe. VICKO: Tih pria gdje bi ko tebe volio, proi se.Ja mogu ut, mogu razumijet, ali nisam siguran da bi i ostali to razumijeli. SELMA: to nas stalo to ko kako razumije. Vano je da mi razumijemo. Eto, igrao si sa mnom, po turski, pa to... VICKO: Svadba je bila. Tad i nikad vie. SELMA: Ja u se popeti gore. Samo da vidim kako je. (Selma se prihvati konopca koji visi s jarbola, pokua da se penje. Vicko je uhvati oko struka, vraa je na tlo.) VICKO: Zna li to bi se oe moglo dogodit eni koja sebi daje previe slobode? SELMA: Kako moe biti previe slobode? VICKO: Pred put, ko to je ovi moj, takvu enu valjalo bi zatvorit u kamaru i naloit slugama da joj hranu donose. Da ne vidi ni sunca ni mjeseca, dok se ovjek s vijaa ne vrati. SELMA: Budala ona koja ne bi utekla. VICKO: E za takve ima jo neto. Da ne bi utekle. Stavi joj se kosa u krinju, pa se krinja zakljua, a ona kleei eka da joj se ovjek vrati. SELMA: Ja bi kosu pregrizla. VICKO: Ti bi. SELMA: Da ti to meni ne prijeti? VICKO: Samo priam ono to se po Boki injelo. SELMA: Ja u se popet. (Ponovo skoi prema konopcu. Nae uporita na jarbolu, hitro se penje.) VICKO: Vraaj se! SELMA: Ti me vrati! (Vicko se nasmije, prie jarbolu, krene da se penje. Selma se zasmije, gotovo djeije, nastavlja da se penje. Pojave se Tonino i Gvero. Preneraeno gledaju u Vicka koji pokuava da se popne.) SELMA: Popeu se na vrh i nikada neu sii! Ou da se ljubimo na vrhu, iznad svih. GVERO: Kapetane... (Vicko se osvrne. Nasmije se, nelagodno mu je. Skoi na tlo.) SELMA: Ako me ne povede sa sobom, ostau na vrhu ovog koca. VICKO: Jarbola, mila, jarbola...

SELMA: to god da je. VICKO (Toninu i Gveru): Kari bravi, mogu li ja malo mira imat od vas? GVERO: Mi doli da pitamo... VICKO: Ba sad! TONINO: Tri dana vas ne vidjesmo. Iz kamare ne izlazite. A zabranili ste da kamari prilazimo. VICKO: e sam ja, to nije tvoj posao. TONINO: Posade su spremne, jo prije etri dana, a vi ne dajete zapovijest za isplovljavanje. VICKO: Nema dobrog vjetra. GVERO: Plovili smo i po mirnijem. VICKO: Isploviemo kad ja reem. GVERO: Okasniemo. VICKO: ekae nas. Bez nas ne smiju. TONINO: Perast pria da vam se ne da u vija jer ste se pod kotulu uvalili. (Vicko prie Toninu. Nijemo ga gleda, bjesan.) VICKO: Perast ili ti? TONINO: Kad sam ja to priao, metre? Nemojte me tako gledat. GVERO: Vrijeme je da isplovimo. VICKO: Evo e me uskok iz Stoca uiti kad i kako se isplovljava! GVERO: I fra Martinovi kae da nam treba pola dana i cijela no do Barlete. VICKO: Zato to on plovi kako se plovilo prije sto godina. Ako nema puna jedra, on pluta. A ja burdiam, mili moj uskoe. Ja koristim svaki dah vjetra, s bilo koje strane da dolazi. I u bunaci naem pramen vjetra. Zato sam bri. To reci Martinoviu. Samo mi odole treba dobar vjetar za purijus. GVERO: Bogme mu vi recite. I njemu i ostalima. Sve posade, tukanovi i Martinovi, svi su se skupili ispred vaeg palaca, da im reete ide li se il se ne ide. Ako vi ne moete, da zapovjednitvo predate Matiji Zmajeviu. VICKO: Nisi ti bravo. Ti si brav! Idemo! (Vicko ustro krene naprijed. Gvero i Tonino za njim, osvrui se prema Selmi koja je na vrhu jarbola.) SELMA: Vicko, koliko mora ima odavde! Povee me! Povee me! (Selma pogleda prema dolje, nema nikoga.) SELMA: Vicko! (Ispod jarbola se pojavi Abdaga.Umoran, pranjav, vidi se da je sad s konja siao. Sa njim je Martinovi. Selma se primiri.) MARTINOVI: Evo sam vas lijepo sproveo. Tu je ona negdje. ABDAGA: A vi odma pjesmu spjevaste o meni i Bujoviu. MARTINOVI: Ne ja, narodni pjesnik. Ali, obratite panju sad na ovo, pa prosudite da li vam vrijedi:Kopiljane Vicko Bujoviu/ kome uze konje i oruje/ kome uze erku jedinicu/ i otkide iza ake ruku/ desna me je preboljela ruka/ lijevom sam sijei nauio/ doi kurvo meni na megdana... kako vam se ini? ABDAGA: Ne benavite, vjere vam. Ja sam mislio da ste ozbiljan ovjek. (Aga mu tutne kesu s dukatima.) ABDAGA: Evo, za pomo pri dolasku. I da tu pjesmu pocijepate. (Martinovi se nakloni i ode. Selma se nagne sa jarbola. Abdaga je vidi.)

ABDAGA: Selam alejkum, eri. SELMA: Zdravo bio, oe. Oe li gore, kod mene? (Abdaga umorno sjedne pored jarbola.) ABDAGA: ekau. (Selma se hitro spusti. Stoji ispred oca. Nelagoda. Abdaga ustane. Krene da je pomiluje po kosi, vrati ruku.) ABDAGA: Ba si me se poeljela. SELMA: Udala sam se. ABDAGA: Znam. I oca na svadbu zvala. SELMA: Ne bi doao. ABDAGA: Ne bi. SELMA: to si sad doao? ABDAGA: Da te vodim natrag. SELMA: Nema meni natrag. Samo naprijed. ABDAGA: Jesi li prevjerila? SELMA: Jesam. I nisam nimalo drugaija.Vidi li kakvu razliku? ABDAGA: Pa, ba za njega? Za krvnika? SELMA: Meni nije krvnik, nego sve. ABDAGA: Zaslijepio te je. Omaijao. Znaju to ovi primorci. Maiju poznaju. SELMA: Ne. Ja sam njega. ABDAGA: Ako nee milom, oe silom. SELMA: Gdje da idem? U Trebinje? Da me da kojem agi ili pai u harem? Da budem jedna od ena? Da mi kaldrma nanule lomi? Zar me nisi od toga sklonio, oe? ABDAGA: Jesam. SELMA: Pa? ABDAGA: Al te nisam za Vicka Bujovia namijenio. SELMA: Nisam ja dukat, da se namijenjujem. ABDAGA: Voli ga? SELMA: Ne bi pola za njim da ga ne volim. Zna me. ABDAGA: Mnogo? SELMA: Ko sebe. ABDAGA: Onda je to mnogo. I povie toga. (Vicko se vraa. Ustukne kad vidi Abdagu.) VICKO: Ago tovani, selam alejkum. ABDAGA: Alejkum selam, zete. ujem pjesmu, gore, da ste me pogubili. VICKO: Ama, pjesme budalesaju, ko i vazda. Da ste najavili, da smo znali, mi bi doeka napravili. Hodite sa mnom u palac. Mnozina je ljudi, ali rastjerau ih... ABDAGA: Nemam ja to u vaem palacu trait. Nita tamo moje nema. VICKO: Selma je u mom palacu. Ona njime gospodari. ABDAGA: Nije Selma vie moja. No je vaa. Bie da Alah zna to ini, mada mi se ini da ne zna to ini. Odoh. VICKO: Dau vam pratnju dok se ne dohvatite Hercegovine. Moe se ko zaleet da se aginskom glavom okiti. ABDAGA: Neka. Kako doao, tako i poao. Prazan doao, prazniji otiao. Bie da me stie kakav davni grijeh. A bilo ih je. Ne moe se od toga utei. Sve ini da bude drugaije, a sve opet bude da samo emer i al ostanu. Alah mi je svjedok da o vama sve

najgore miljah i da nisam naao razloga da miljenje promijenim. I zato, uvajte se, pazite se, nemojte se vie hrabrit, ni glave uludo podmeat. Vi ste sve to ona ima. Bez vas, ni nje nema. Ako vam togod i kadgod kakve potpore zatreba, vi pozovite. Vi, ne ona. (Aga se okrene i ode. Vicko i Selma nijemo gledaju za njim.) VICKO: Sutra ujutro isplovljavamo. SELMA: Vodi me sa sobom. VICKO: Vodiu te.

SLIKA DVANAESTA

(Palac Zmajevia. Andrija Zmajevi i Martinovi) MARTINOVI: Ni jedan brod nee isploviti! Morate neto da uradite! ANDRIJA: Zato bih ja bilo to uradio? MARTINOVI: Zato to su posade pred pobunom. Zato to e Vicko, kakav je, sve notrome i kormilare veeras baciti u okove. I nee imati ko da isplovi. ANDRIJA: Bie to lijepo poglavlje u vaoj hronici. Konte Vicko Bujovi je ostavio na cijedilu mletaku trgovaku flotu zbog toga to je htio da vodi svoju enu na borbeni vija. Napiite to. U to ljepim bojama odslikajte konte Bujovia, kao i do sada, razumije se. MARTINOVI: Ja sam samo istinu pisao. Ovoga nije bilo do sada. Moja posada nee da uje da na zapovjednikom brodu bude ena. Naroito ne ova. ANDRIJA: A tukanovi? MARTINOVI: Ne moe tukanovi sam brodom upravljati. ANDRIJA: A to vi kaete? MARTINOVI: Vano je da se isplovi i zadaa izvri. Venecija nam ovo ne bi oprostila. ANDRIJA: Moda je vrijeme da Venecija shvati koga podrava. Moda je ovo jedini nain. Kakvo je vae miljenje o eni na brodu? MARTINOVI: Visosti, dozvolite, ako se za nae brodove i nae ljude Gospi molimo, a ona je, da oprostite, ena, zato ne bi bilo ena na brodu? ANDRIJA: to ste rekli? Je li vama odista Bujovi toliko mozak pomjerio?! Porediti Gospu sa jednom manitom Turkinjom! Molim vas! Ovo je bogohulno! Krajnje vrijeme je da se opredjelite. Izmeu Bujovia i Perasta. Izmeu skaski i bajki i ivota! Izmeu sveenitva i plovljenja! to ste vi? Koji je va zadatak na ovom svijetu? MARTINOVI: Preuzvieni, posade su pred pobunom. Naa raspra o mojoj ivotnoj misiji je gubljenje vremena. ANDRIJA: Kao to bi bilo gubljenje vremena i uniavanje mog zvanja da idem sada da se prepirem s marinerima, kormilarima i notromima. Oni nikad nisu sa enama plovili, kao to nisu ni njihovi oevi ni djedovi, kao to nikad ni jedna kranska dua nije plovila. Praznovjerica ili ne, ali je regula. Neemo vjekovnu regulu noas ukidati! Uostalom, ja sam saglasan s posadama. MARTINOVI: Mletaka flota ostae na milost i nemilost Turcima, arapskim gusarima, Ulcinjanima... ANDRIJA: Bog je tako htio. MARTINOVI: Samo to? Samo tako? ANDRIJA: Ima rijeenja, moj dragi Martinoviu. I jednostavno je kao i sva dobra

rijeenja. Ukoliko Vicko Bujovi do sutra ujutro ne smiri posade i ne isplovi, zapovjednitvo nad brodovljem i ljudima preuzee kapetan Matija Zmajevi. Gvardiji e biti izdat nalog da okuje Bujovia zbog odbijanja da izvri obavezu spram Venecije i izdaje grada. Bie to dobra graa za vau hroniku, pretpostavljam. Vi ste ljubitelj istinskih velikih zbitija. MARTINOVI: To bi bio udar! Vicko Bujovi je Perikle Perasta! ANDRIJA: Jedino zajedniko im je paganstvo i nepotovanje Boga MARTINOVI: Kada bi vi otili da blagoslovite brodovlje, oni bi pristali... ANDRIJA: Da blagoslovim brodovlje kojima upravlja ena, pa jo nevjernica?! MARTINOVI: Opet praznovjerice! ANDRIJA: Nema vjere bez praznovjerice, kao to nema Boga bez aola. MARTINOVI: Nisam od vas oekivao pominjanje aola. ANDRIJA: No, skuajte. Innominato, recimo. Nepomenik. A Bujovi je s njim u dobrim odnosima, vjerujte mi. Samo to se Bujovi isuvie pominje. Pogotovo u vas. to e sutra biti, sutra kad ne bude tako moan i tako silan? Ko e vjerovati u vau hroniku? Moraete sve isponova. MARTINOVI: Ja u sutra isploviti, makar sve sam po brodu rabotao. ANDRIJA: Sutra ujutro e peratanska flota isploviti. Ako se Bujovi ne prizove pameti, molim da izrazite svoju pokornost Matiji Zmajeviu. I, volio bih da vi lino budte na brodu koji e imati posebnu misiju. MARTINOVI: Taj brod je namijenjen tukanoviu. ANDRIJA: tukanovi ne bi umio do Kotora stii. MARTINOVI: Dao mu je Gvera i dvadeset najiskusnijih marinera. ANDRIJA: Moda, moda, moda je to po dobru. tukanovi! Opet nam Bog nudi rjeenja, samo ih treba vidjeti. Nego to nego tukanovi!

SLIKA TRINAESTA

(Kamara gospoe Zmajevi. Vicko, pod orujem. Zmajevika.) ZMAJEVIKA: Kako si me ono uio: Teko Tramuntana, empijanom ilok, Boijem Bura, Onom Otrant, Junanom Jugo, Ludom Levanat, Pomamnom Pari, Mornaru Maestro... Teko, empijanom, Boijem, Onom, Junanom, Ludom, Pomamnom, Mornaru.... Rue vjetrova u Boki. Vidi, jo pamtim. VICKO: Imala si dobrog uitelja. ZMAJEVIKA: Najboljeg. Ujutro, im svane, uzmi neki od tih vjetrova i parti, Bujoviu, a ona neka eka, ko to su sve Peratanke ekale. VICKO: Jesi li zbog toga dola? ZMAJEVIKA: Vanka samo to krv ne potee? Dola sam da ti reem da ne ini skandale tamo e nije potrebno. Tvoja ljubav nee biti manja ako je sada ne povede. enja e ti jo vie narasti, pa e ti biti milija i draa kad ari va. Dola sam da ti reem da bi na brodu njom bio zaokupljen, pa ne bi dobro inio ono to najbolje na svijetu ini. VICKO: Zmajevii su obikli stalno nareivati, ko to su drugi obikli stalno ih sluati. ZMAJEVIKA: Znao si me, negda, sasluati. VICKO: Tada nisi bila Zmajevika. Al si htjela bit. ZMAJEVIKA: Ne voli ti mene vie, Vicko.

VICKO: Onako te vie ne volim. Volim sjeanje na tebe. Kako je ono bilo? Ja sam obeana u Zmajevia i nita se tu ne moepromijeniti. ZMAJEVIKA: Samo se pojavi sam ujutro u pristanitu. I, puti sjeanja. VICKO: Nije Vicko bio za te. Mariner, palubar. Zbog tebe sam se zarekao da u biti sve ono to su Zmajevii bili. I postao sam, ali zaludu. ZMAJEVIKA: Tempi pasati. VICKO: Kad smo ti i ja nasamo nema prolih vremena. Sve je tu, ko da se nije ni prekidalo. I to da sam ja rekao da u ubiti tvog Zmajevia i da e onda biti moja. I to da si ti rekla da se ni onda nita ne bi promijenilo. Ubilo ga je more, poslije, moje more. A ti si ostala udovica kue Zmajevia, gorda, hladna, nedostupna. I zalud sam ja sve inio. I uda i pokore, i vijae i pohare. Zalud. Vazda sam ostao nii od kue Zmajevia u koju si se iva zazidala. ZMAJEVIKA: Ja nisam mogla protiv Perasta. Ja sam Perast. VICKO: A ja sam protiv Perasta! Zato mi je bio pod nogama, zato mi je iz ruke jeo, zato mi je pjesme pjevao! Cio Perast. Osim tebe. Nikad rijei, nikad pogleda ispod trepavica. A sad, zbog nje na brodu, ti izlazi iz tvojih bedema. I tebe sam zvao na brod! ZMAJEVIKA: Vicko, emu sad to? O ovome to je sada priamo. VICKO: Ona je mogla i vjeru da promijeni, sve svoje da iza lea baci! A ti? Tebi je bio vaniji Perast! Regula da plemkinja ne ide za marinera! Ti si uinjela sve mimo onoga to si bila i to si osjeala! Zato neu, ne mogu, da ujem tvoj zahtijev! Ona smije sve to ti nisi! I ja sad smijem sve ono to onda nisam smio! ZMAJEVIKA: to je sad u tebi? ilok? Greza bura? Okreni jedro, da ti se ne pocijepa, primi vjetar za sebe. VICKO: Jel ti to mene ui kako se plovi? ZMAJEVIKA: Uim. VICKO: E pa nee mene Zmajevii uit ni kako se ivi, ni kako se plovi! A ti si Zmajevika!

SLIKA ETRNAESTA

(Vickova soba. Vicko i Selma. Vicko sprema svoju mornarsku krinju. Nasumice baca stvari u nju.) VICKO: Presvuci se. Tako se na more ne izlazi. SELMA: Ja ne idem. (Vicko stane s pakovanjem.) VICKO: Ti e odit. SELMA: Neu. Predomislila sam se. VICKO: Sad nema predomiljanja. SELMA: Bie mi zima. So e da mi tipa oi. Vjetar e da mi zamrsi kosu. Ljuljae se i nee mi biti dobro. Biu runa, vidjee me takvu i prestae da me voli. VICKO: Selma, ja sam noas stao kontra mojih cijelih posada! Noas je, po prvi put u dvadeset godina, krenula pobuna protiv mene! Zato to sam odluio da moja ena bude sa mnom. Zato to je ona ela da bude sa mnom. to e moja posada misliti o meni ako sutra ujutro ne bude na palubi? Da sam se prepao! Onoga momenta kada neko, bilo ko, pomisli da Vicko Bujovi ima zeru straha, sa mnom je gotovo. SELMA: Ja u otii i rei im da sam se predomislila i da se ti njih nisi prepao.

VICKO: Nee ti nita nego e uzeti toplu preobuku i, im svane, poi sa mnom! SELMA: Neu! VICKO: Selma! SELMA: Podigao si glas! Ti si podigao glas na mene. Oe li da me udari? Oe li i mene u gvoa, pa okovanu na brod? Oe li da mi dokae da si ti onaj Vicko Bujovi iz pria? Ou li te onda vie voljeti? Oe li te posada vie potovati? Vicko, ja te se ne bojim. Biu razoarana. Biu tuna. Biu tuna jer to nije onaj ovjek koga ja volim, nego onaj o kome su mi priali. A oni e te mrzjeti i samo mrzjeti i ekati prvu priliku da ti zariju no izmeurebara i da te bace u more. to bi ja onda? VICKO: Nije tvoje da o tome misli. Ja sam kapetan, ja sam zapovjednik, ja znam kako treba s pobunjenicima! SELMA: Ja, ja, ja ja! Ti, ti, ti! A ja? Gdje sam ja? VICKO: Ti e sutra biti na brodu. SELMA: Biu s tobom. Ovako. (Poljubi ga.) SELMA: I ovako. (Poljubi ga.) SELMA: I ponijee ovo moje. (Poljubi ga.) (Iz krinje vadi maramu. Provlai je nekoliko puta kroz kosu.) SELMA: Sad mirie na mene a ti e je staviti oko vrata i ja u ti svo vrijeme mirisati. I kosom te dodirivati. (Stavlja mu maramu oko vrata.) SELMA: Nikad je nee skidati. Ja u ti je skinuti kad se vrati. (Vicko zagnjuri glavu u Selminu kosu. Odmakne se od Selme.) VICKO: Sad idem da pljunem po samom sebi! SELMA: Odmah se vrati. (Vicko se nevoljno nasmije, poljubi Selmu. Odlazi. S druge strane, negdje iz tajnih vrata palaca Bujovia, izlazi Martinovi. Sklopljenim rukama i poklonom zahvaljuje se Selmi.) MARTINOVI: A to si drugo mogla? Da pusti da ga okuju i ubiju? Da Matija bude umjesto njega, kao to je rekao nadbiskup? Zahvalan sam vam u ime povijesti. U ime grada. Veliku ste stvar uinjeli. SELMA: Nita mi se ne zahvaljujte, samo odlazite. MARTINOVI: Narodni pjesnik e o ovome napisati: Osta ljuba mlada, osta vjerna, da ga eka, da se nada, kano to se sunce eka, kano vjetar izdaleka... SELMA: Bjeite sad. (Martinovi brzo krene, ali ga Selma zaustavi.) SELMA: Samo mi jednu stvar morate rei. MARTINOVI: Sve to elite. SELMA: Vi, vi nikada niste ni jednu enu dodirnuli, poljubili? MARTINOVI: Molim vas, ja sam sveenik. SELMA: Ali ste ovjek... Recite mi, nikad niste? (Martinovi uti.) SELMA: Isto vam za sve hvala. Da nije bilo vas... Ponesite i vi neto sa sobom na vija. (Selma brzo poljubi Martinovia u obraz. Martinovi prstima dodirne mjesto gdje ga je Selma poljubila, zbunjeno odlazi.)

SLIKA PETNAESTA

(Palac Zmajevia. Katina povjerljivo, u strahu da je ko ne bi uo, brzo govori Andriji.) KATINA: Oni su tri mjeseca na vija, a njoj je, da prostite, stomak, bome, ko da je esti mjesec. Ne moe bit tukanovievo, ama ba nikako. ANDRIJA: Nego Vickovo. Ima li ita u Perast da nije njegovo? KATINA: Kad ga vi putate. Ne bi ga ja... ANDRIJA: Ne pitam te ja to bi ti... Mila moja Katina, mogla bi ti upriliit viite gospoi Emiliji. Povedi Marijetu, da vam svijema ekanje s vijaa lake padne. Porazgovorite se, onako, lijepo, enski, otvorite due jedna drugoj. KATINA: A ako joj Marijeta ree? ANDRIJA: to emo? Volja boija. Mogle bi, koliko i veeras. Evo, ja vas darivam (odnekud vadi bocu proeka) botiljom proeka iz mog podruma. Ima mu preko deset godina. Srce lijei, duu otvara. (Katina uzima bocu.) ANDRIJA: Da je nisi doma otvorila! To je za veeras. (Andrija pomiluje Katinu po kosi, presmiono za jednog nadbiskupa. Katina poljubi u ruku Zmajevia, predugo za rukoljub sveteniku. Uspravi se i odlazi. Andrija se glasno nasmije. Ulazi Tonino.) TONINO: Zvali ste me, vaa visosti. ANDRIJA: Neka si doao do mene, mili Tonino. Ba neka si doao. Nai smo, Peratani, a skoro da se i ne gledamo. Ima mnogo rabote kod Vicka, je li? Dobar je Vicko, na Vicko. TONINO: Dobar. Najbolji. ANDRIJA: Neka ga Bog uva i na ovom vijau, ko i do sad. Hoe, hoe, Bog pomae odvanima. Ma vidim ja da te neto mui, zato sam te zvao, da vidimo mogu li pomo, dok Vicka nema. TONINO: Ja sam zabrinut, vaa preuzvienosti. I nemir me nagna da doem do vas. Od kada je Vicko poo i ja se stalno lomim i premiljam. ANDRIJA: Reci sve to te titi. TONINO: Ne bi ja, ali grad je u pitanju. I Vicko je u pitanju. Brinem se, svetosti, strano se brinem. Pa, raunam, kome bi ako ne vama doo. Kod vas, ko kod Boga. ANDRIJA: Do mene razne torije dohode. TONINO: Vicko se u zlo kolo uvatio, nadbiskupe. Njegova ena, ona e ga u ambis odvu. Ne potuje ona ni Boga naega ni Alaha njihovoga. Ja mislim da ona njemu brani da mi brod da, da me mrzi i sklanja, da bi Vicka cjelog zaokupala. ANDRIJA: I do mene o njoj razne storije dohode. Ona tebe mami, moj Tonino. TONINO: Ne mami, no me ba mrzi. ANDRIJA: Mami, mami. Zna da si na ene slab. Sve gola po palacu hodi ispred tvojih oiju. TONINO: Ne hodi. ANDRIJA: I gola se kupa u banj, da ti vidi. TONINO: Pa nee se obuena kupat. ANDRIJA: Ekola! Priznao si! A koliko sjutra e ti u koetu doi! A onda e te Vicko cipolima baciti. TONINO: Ja sam Peratanin! Lojalan i Bogu predan. Zato ja da stradam? ANDRIJA: Zato to si takvi.

TONINO: Ja, visosti, stalno mislim kako sam ja sin kojega od vas, od vlastele. Ja, kad bi znao da sam od Zmajevia, ja bi zaboravio to sam na gradske ploe ko dijete ostavljen, i bio bi vjeran i odan tome iji sam. Znate li vi iji sam? ANDRIJA: Nisam iao za tim. A mogli bi se raspitat, mogli bi libre prelistat i u libre rod upisat. TONINO: Bio bi va dunik i rob dovijeka. ANDRIJA: Ne rob! Ovo je slobodni grad. Nego bi dobio ono to ti pripada. Tvoje je, samo, da pred Bogom i ljudima potvrdi da Selma nije postala Emilija, nego je divlja i pohotna vestalka to meu svoja bedra muke mami. Spasie Vicka, spasie Perast. I ko takav e biti tovan i uvaavan. TONINO: Sve za Perast! ANDRIJA: Sve e biti kako Bog zapovijeda, nita ne brini, mili moj Tonino. Kad doe vrijeme ti e istinu, samo istinu obznanit.

SLIKA ESNAESTA

(Palac Bujovia. Selma, Katina i Marijeta. Katina nasipa proek ostalima.) KATINA: Sad bi se moja gospoa Zmajevika jedila, ma, kako se moe ekat povratak sa vijaa bez malo proeka? Lake ekanje padne, a svakakve slatke misli ti se ombraju po glavi. MARIJETA: Ma koga ti eka? KATINA: Ja sve nae ekam. Kad vidim jedra tamo od Veriga, meni dua zaigra. Sve nae ja ekam. SELMA: Tri mjeseca je prolo. Mnogo. Nikada vie neu ovako. KATINA: O, bie i po godinu. I po dvije. SELMA: to e mi ovjek koga nema po dvije godine? MARIJETA: A moe i da se ne vrati. SELMA: Kako, da se ne vrati? MARIJETA: Da se brod funda, da ga ubiju tvoji. Uh, skuaj, Turci, mislila sam. Da ga Ulcinjani prodaju negdje na trgu robova, da ga pojede veliki peekan... Sve to moe. SELMA: Vicku ne moe. Vicko je najbolji. MARIJETA: Mnogo si ga se ueljela? SELMA: Mnogo. MARIJETA: I ja. KATINA: Marijeta, mila, ma, jesu li tebi malo vete otjenjale? Selma, ini li se tebi da se ona malo rainjela, a? SELMA: Meni je Marijeta ljepa nego to je bila kad sam je upoznala. (Selma podigne au, kucne se s Marijetom.) Za nae ljude. Za tukanovia. MARIJETA: Za nae ljude. Za Vicka. I za njegovo dijete. KATINA: Kakvo dijete? Selma, nita nam nisi rekla? Zar ve? SELMA: Ja nemam to rei... Kakvo dijete? MARIJETA: Vickovo. I moje. (Selmi ispadne aa iz ruke.) MARIJETA: Jesam, rainjela sam se, vete su mi otjenjale. Raste mali Bujovi u mene. KATINA: Od ega, mila moja?! MARIJETA: to misli, od ega se dijete naini?

SELMA: Od ljubavi. MARIJETA: Ajde da to i tako nazovemo. Mislila sam muat, ali ne mogu muat. Selma ili Emilija, koja li si, nije me ni stalo, ja ekam dijete od tvog mua. KATINA: Znala sam! Eto, tano sam znala! Sotona! SELMA: A zato bih ja tebi vjerovala, Marijeta? MARIJETA: Vjerovala ne vjerovala, to ti je tako. Ja ne mogu pred Bogom, pred sobom, ni pred dobrim tukanoviem, da budem ista ako ne reem. KATINA: Ti se udaje za tukanovia kad se vrati s vijaa! MARIJETA: Ja u mu re, kad se vrati sa vijaa. KATINA: Skandale! Skandale! to li sve nalazite u njega? ime vas je toliko opinio? Ja nita ne vidim u njega. Koliko puta sam htjela da spoznam to je to... Koliko puta sam mu pred oi izlazila, zaikavala ga. Nita. Ko da me nema. Ko da sam arija. Ni da me pogleda. Para mi se, da mu se gola skinem i stanem ispred njega, on bi kroz mene proo i ne znajui. On nema duu, nita nema. to je vama svijema, to li nalazite u njega, onakvoga. A i star je. MARIJETA: Basta, Katina! Ne radi se o tebi. KATINA: Nikad se nita ne radi o meni. (Katina zaplae.) SELMA: to misli, Marijeta, da ja sada treba da uradim? KATINA: Jadna moja Selma. Crna ti. I mi sa tobom. to moe uinjet? Da ti pomognemo da se spremi, pa da bjei natrag u Ercegovinu. Ne bi, valjda, s takvijem ovjekom vie ostajala. Ili, bjei nee dalje, jer e on nagnat za tobom. Ajde u Stambol, daleko, e te ne moe nai. Mi emo ti sve pomo. Zmajevii e dati ljude da te prate. Samo ga ne ekaj. SELMA: A zato bih ja to uradila? Marijeta, to bi ti na mom mjestu uinjela? MARIJETA: Ne znam. Ubila bih ga. Laem. Oprostila bih. Ne znam. Utekla bih. Ne bih. Kad je ko znao to bi uinio s Vickom Bujoviem! SELMA: Ako je Vicko bio s tobom, ako te je volio, znai da si bila vrijedna njegove ljubavi. Bila. Gdje bih ja stigla kada bi sva njegova prola vremena u sebi sabirala? Sve je to bilo prije mene. A ono to je bilo vrijedno njegove ljubavi, vrijedno je i moje. I to dijete u tebi. I ti. (Katina se prekrsti.) KATINA: Ludijeh ena! (Selma i Marijeta se dugo gledaju. Onda Marijeta zaplae, zagrli Selmu.)

SLIKA OSAMNAESTA

(Palac Bujovia. Vicko i Selma se ljube.) SELMA: Tu si. Cjeli si. I moj si. Nita vie. Nita vie ne treba. VICKO: to si ti meni injela sve ove setemane? SELMA: ekala. I sanjala. I opet ekala. Pa opet sanjala. Vicko, mora li ti cijeli ivot da bude u ovom gradu? VICKO: Gdje bi? SELMA: Negdje gdje nije Perast. Ti i ja. Sami i slobodni. Idemo u Dubrovnik. ta je tebe stalo za sve ovo? Ko su oni? to su oni? Samo smo ti i ja vani. Idemo, da se nikad ne vratimo.

VICKO: Vazda se vrati. SELMA: Obeaj mi. Obeaj mi. Ne, Dubrovnik je blizu. Idemo u Veneciju. Ostaemo tamo. Bilo gdje. Samo ne ovdje, sa ovim ljudima. Ovima koji ti se smiju, laskaju, klanjaju, a onda ti, sve smijui se, utrobu otvore. VICKO: Bar se smiju dok to rade. SELMA: Ti nisi njihov. Ti si svoj. I moj. Idemo li? VICKO: Idemo. SELMA: Rije viteka? VICKO: Rije tvog ovjeka. A to si sanjala? SELMA: U mraku u ti rei. VICKO: Nemoj mi rei da te je sram? SELMA: Niega mene pred tobom nije sram, Vicko. (Ljube se.)

SLIKA DEVETNAESTA

(Crkva. Andrija za predikaonicom. Do njega Martinovi. Ispred ili ispod njih su Matija, Tonino, Gvero, tukanovi, Katina, Zmajevika... Neto pozadi, u sjeni, stoji Marijeta. Martinovi je u govornikom zanosu.) MARTINOVI: Na vodi i na kopnu smo slavu Perasta pronosili. Brodovlje mletako smo pratili i ispratili. Na radost i korist i Venecije i Perasta. Bitku smo, neka je hvala Bogu, imali samo jednu, podno Krfa, s Arabljanima, e se posebno istae u boju novi zapovjednik tukanovi. A nadasve, i povrh svih, bijae na Vicko Bujovi. Ni jednom mu ruka ne zadrhta, ni jednom mu prova s pravca ne skrenu, nego nas dovede kao to nas je i poveo. Hvala budi Bogu, hvala budi Svetoj crkvi, hvala budi gradu Perastu, hvala budi Vicku Bujoviu. ANDRIJA: Ako ste zavrili... MARTINOVI: Jo samo da reem da e i ovaj podvig biti netom uneen u hroniku gradsku, da ostane spomen i hvala ovom gradu i ovim ljudima. MATIJA: Jeste li sad, konano, zavrili? MARTINOVI: Zahvaljujemo gradu na ovakvom doeku i crkvenoj svaanosti koja se daje nema u ast. MATIJA: E pa nemate se to zahvaljivat. Ovdje smo da bi ustanovili zloin koji vi izvriste! MARTINOVI: Ja? Zloin?! Gospodine Matija, da vas ne znam, rekao bih da ste poludjeli, Boe mi oprosti. (Andriji) Vaa visosti, oekujem vae pozdravne rijei i molitvu zahvalnicu. ANDRIJA: Nee ih biti. MATIJA: Jedan brod mletake trgovake flote nije se u luku vratio! e je, kapetane Martinoviu? (Martinovi uti, zateen.) MATIJA: e je, zapovjednie tukanoviu? TUKANOVI: e bi mogao bit? Znate e je... MARTINOVI: tukanoviu, presaberite se... MATIJA: Mi ne znamo. A vi znate. Zato to ga vi satjeraste, orobiste, pa fundaste. etrdeset lanova posade je nestalo. A tovar prebaen na va fregatun. Zloin, gospodo!

Peratanska flota je izvrila zloin! ANDRIJA: Ja moram saoptiti da je kotorski providur proslijedio leteru dudevu, koja stie kad i vi, u kojoj se srdi zbog pohare bogatom robom natovarene kune od strane peratanskog broda. Zahtijeva se, izriito, da se u to kraem vremenu, krivac Veneciji isporui i teta nadoknadi. Ukoliko li ne bude tako, dud e ratnu flotu na Perast poslati jer e se Perast smatrati neprijateljem lava mletakoga, sa svim to to podrazumijeva. Ja sam bio duan ovo saoptiti iako ne mogu sebi doi i razlog ove bestijalnosti nai. Oekivao sam ovdje i konte Bujovia, da nam on togod razjasni. MATIJA: Nema on to da razjasni. On je kriv! (Gvero, natrake, brzo, izlazi iz crkve. Matija to vidi, mahne glavom Toninu, Tonino hoe za Gverom. Andrija podigne ruku.) ANDRIJA: Bilo bi dobro da nas konte Bujovi udostoji prisustva. (Tonino se vrati.) ANDRIJA: Po zapovjesti Vicka Bujovia, vi, tukanoviu, jadni tukanoviu, izvriste ovo zlodjelo. ZMAJEVIKA: Bujovia ovdje nema, pa ga ne smijete tek tako optuivati! ANDRIJA: Ja vas, snajo, molim, da se u ovo ne meete. Zna se da ste vi slabi na Bujovia... ZMAJEVIKA: Molim vas da vagate rijei. ANDRIJA: Vi ste Selmu na sebe uzeli, pa ste je isuvie lako Bujoviu preputili. Sluajno? A i no pred vija posjetili ste Bujovia. Oete li nam, pred svijema, rei zato? ZMAJEVIKA: Nemam to rei. ANDRIJA: Onda neka tako i ostane! MATIJA: tukanoviu, da li priznajete da ste po nalogu Bujovia orobili i potopili mletaki brod? TUKANOVI: Ma, reeno je, svima po kvarat... to je sad ovo?! Tako se vazda radilo. MATIJA: Kakve kvarte spominjete, nesrenie?! MARTINOVI: Ombralo vam se, Zmajeviu. Nikakve kvarte nije pominjao. TUKANOVI: Doi e moj kum, doi e moj Vicko, sve e se razjasniti, a vi ete svaku rije skupo platiti. Vi mene inite ludim! MATIJA: Ne inimo vas mi, no va kum! U zlo vas je svjesno nagnao! TUKANOVI: Predajte me dudu. Evo, okujte me, vodite me. (Tonino krene prema tukanoviu.) ANDRIJA: Saekajte, zapovjednie gvardije, Tonino. Neka tukanovi ree ko mu je naloio da zloin uini. tukanoviu, spasite se. (Ulazi Vicko sa Selmom i Gverom.) VICKO: Nema vam tukanovi to rei. Sve to vas interesa, pitajte mene. ANDRIJA: Konano ste nas se udostojili. Po prvi put u povijesti zapovjednik flote prvo ide doma, eni, a ne gradu i Crkvi VICKO: Vidim da i Zmajevii nove manovre ine i nove regule uspostavljaju, pa to ne bi i ja. TUKANOVI: Kume, rekosmo li, kvarat, kvarat, kvarat i kvarat? Ti im objasni. MARTINOVI: Ama putite se tih kvarata! A da nisu, ko i vazda do sada Ulcinjani, kad smo se odvojili. Pa da, tako e biti. Ko to je vazda bivalo. Gusari se na brodokomie, sablji se tekih prihvatie...

VICKO: Pustite, Martinoviu. To jebilo, vie nije. Ovako, gospodo,da ne bi uludo vrijeme gubili i otrov prosipali. Ja u, koliko sjutra, isploviti i u Veneciju otii. Ja u dudu raune poloiti i, ako sam to kriv, grijeh okajati. Ja neu i ne mogu raune polagati niim od sebe. Pustite smirom tukanovia. TUKANOVI: Ako si ti togod kriv, i ja sam. Neemo se razdvajat! MATIJA: Crkva je nia od njega! Zmajevii su nii od njega! Grad je nii od njega! uli ste. On, dud i Bog, ako je i Bog. SELMA: Mi emo zauvijek iz ovog grada otii. Ostaviemo vam vae palace, ipke, krive osmjehe, pozlate i razne posvete. Vae krinje i vau povijest. Neka sve to bude bez nas i bez toga. Kao da nas nije ni bilo meu vama. Eto. MATIJA: Misli da to tako moe, Turkinjice?! VICKO: Molim da se mojoj eni obraa kako je primjereno! ANDRIJA: Neka mi bude dozvoljeno da ja kaem neto to sam inae mislio na propovjedi rei. Nad Perastom je oluja. kuribanda kakvu ovaj grad ne pamti. Sve to zlo moe biti skolilo nas je, ko nikada do sada. Pitao sam se, u svom obraanju Bogu svevideemi sveznajuem, to je razlog. Gdje smo to pogrijeili? I doao sam do spoznaje. Bolne, kao to su sve istinite spoznaje. Perast je proklet zbog ogrijeenja o moralne zakone! Nemoral, porok, ambis pohote guta ovo mjesto. Ko? Pitate, ko je zasijao to sjeme zla? Jedna ena. Kao to je Eva jabuku grijeha uzbrala, tako je i ovdje jedna ena zmijski otrov rasijala. to je od Bujovia napravilo to to sada jeste? Ona! VICKO: Dosta je bilo nadbiskupe! O mojoj krivici e se priati u Veneciji. Ali, ako jo jednu rije, jo samo jednu porku rije izgovorite, zaboraviu da je ovo crkva, a da ste vi to to jeste. ANDRIJA: Nas nije stalo to se dogaalo meu vama, ali nas je stalo to je ta ena meu svoja porona bedra namamila asne ljude ovog grada, koji su spremni da to pred Bogom i ljudima potvrde. I da samim tim izvre in pokajanja... (Vicko istupi korak naprijed.) VICKO: Jo jednom opominjem, nadbiskupe! ANDRIJA: No, to sam rekao? Bujovi brani neodbranjivo, ne shvatajui da je i on rtva. Recimo glasno i jasno, nek se do neba uje. Emilija Bujovi, ili Selma Abdagi, zavela je komandijera gvardije Tonina, prizivajui ga u svoj banj. TONINO: Istina je, tako mi Boga. Gola me iz banja kod nje prizivala. VICKO: Lijep pozdrav, Tonino. Vidim da si monturu premetnuo.Mui, da ti ja ne bi ukopnu monturu odjenuo. TONINO: Nita mi vie ti nisi! KATINA: A ja sam viela, ovoga mi krsta i Gospe mi, kako se uz palac Bujovia uspinjala uz gole zidove. Ko da je leela. Ko da je, spasi Boe, vjetica. ANDRIJA: Mili grade, dini Peraste, nisu ova zla sluajna. Nije, po prvi put u povijesti, peratanska flota udarila na Veneciju sluajno. Nije zlo pristiglo samo od sebe. Evo ga, ispred nas. Ja u o ovome Svetu stolicu izvjestiti, a nae je da vestalku okujemo i grad spasimo. Tonino, Matija. (Tonino i Matija krenu prema Seli. Vicko stane ispred nje.) VICKO: Vi nju, razumije se, neete ni dotai. Ja sam ona, ona je a. Ko je, ikad, mogao Bujovia apeti? Ako je ona vjetica, ja sam vjetac, nemojte ni sumnjati. Ma, neemo se dati uditi u vaem ognju. Vi ste, gospodine uvaeni nadbiskupe, boiju rije sprovodili. Vi ste izmjerili to je pravda, regula i Bog. Strah me je da sam ja s druge strane. Moda

me je more otrovalo, svijet koji sam vidio, ili spoznaja da je pravo sve ono to nisu Zmajevii. Ja sam imao moje regule, moju slobodu i mog Boga. Nisu se, i nee se sretati s vaim. Ni sa vaim, mili i dini Peraste. Eto, poslije svega, kao prvi, do sada, meu jednakima,ja priznajem da nismo jednaki, i da nismo bili, niti emo bit jedni za druge. Moete sruiti moj palac, moete fundati moje brodove, moete mi ime iz sjeanja grada obrisati. Ne branim. Jedino u za oprost zamoliti milog tukanovia, ako oprost postoji i ako ita znai. Poslije svega to sam uzimao od ovog grada i to sam davao ovom gradu zadrau jedan brod s dobrim i novim jedrima. Da otplovim. Ni busola mi ne treba. Dobro jedro, Selma i more. Dovoljno i previe za Bujovia. ANDRIJA: Nikuda vi neete, Bujoviu. Ima jo neto na vaoj dui. Istupi, Marijeta! (Svi se okrenu prema Marijeti. Marijeta istupi korak naprijed. Trudnoa je vidljiva. tukanovi, zaprepaen, krene prema njoj, stane.) TUKANOVI: Marijeta! Ovo su maije! to je ovo, Marijeta? (Marijeta uti.) ANDRIJA: ije dijete nosi? MARIJETA: Moje. ANDRIJA: Jo jednom pitam! ije dijete nosi?! VICKO: Moje! (Vicko se okrene prema Selmi, hoe da kae neto. Selma mu stavi prst na usta.) SELMA: Nita ne reci. Sve znam. to je bilo, bilo je. ANDRIJA: Gvardija, uhitite ih! U gvoa! SELMA: Mi odlazimo. Niko nas nee sprijeiti! (Selma potegne bode.) VICKO: Mir, mila moja. Mir. Nita oni nama ne mogu. (Vicko zagrli Selmu, smiruje je.)(tukanovi krikne, zatri se prema Bujoviu, istrgne no iz pojasa i sjuri ga Vicku u lea. Selmin krik. Selma klekne pred Vicka.) VICKO: Selma, nije strano. Modro, a u modrom koljka s velikim sjajnim, najsjajnijim biserom. Uzeu ga i donijeti tebi. Pa da idemo. (Vicko umre. Andrija da znak Martinoviu da se popne na predikaonicu.) ANDRIJA: Fra Martinoviu, du nost povijesti vas zove. MARTINOVI: Tempora mores.Pa, razumije se, i mi se moramomijenjati. Dozvolite meni, bjednom hroniaru i slugi boijem, da okonam ovu nemilu povjesnu storiju. Moraemo, svi skupa, mira radi, savjesti radi, da se molimo Bogu da nam da da sve ovo zaboravimo. Innominata zaboraviemo, za vijeki i vjekov. Neka se ime njegovo ne pominje, a ko ga pomene mora biti spreman da grijeh na sebe primi. Neka se s tjelom njegovim odnese i pomen na njega. U hronici e ostati prazne stranice, ili tek nauk kako se bez imena u povijesti ostaje. A narod e se nauiti da druge junake u pjesme stavlja. Neka bude tako. Amen. Ama, bojim se da narodu ne moe usta zaepiti. Bojim se.

Kraj

Beograd, Herceg Novi, januar 2002.