STRATEGIJE - Ruđer Bošković Institute...k a pitanja o jednakopravnosti slu~benih jezika 33 2.8. Uspostava vlasti i uporaba hrvatskog jezika u HN}-u 36 2.9. Strategije razvitka HZ

Frano Ljubić

STRATEGIJEDRUŠTVENOG RAZVITKA

Strategije za opstanak i razvitakHrvata u Bosni i Hercegovini

Mostar, 2005.

Strategije društvenog razvitka

Strategije za opstanak i razvitak Hrvata u Bosni i Hercegovini 2

SADRŽAJI. POGLAVLJE

1.1. Uvod 31.2. Što je strategija i kako je treba razumijeti 41.3. Je li upitan opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini 61.4. Što je u tekstovima, kome su namijenjeni i zašto 7II. POGLAVLJE - TEKSTOVI

2.1. Kakav ćemo sustav obrazovanja utemeljiti 102.2. Strategije za opstanak 172.3. Izvješće o problematici rada Vlade HNŽ-A 242,4 Prijedlozi mogućih rješenja za pečat i dokumente 272.5. Kako funkcionira sustav vlasti u HN županiji 292.6. Kako ostvariti planirano 302.7. Zastupnička pitanja o jednakopravnosti službenih jezika 332.8. Uspostava vlasti i uporaba hrvatskog jezika u HNŽ-u 362.9. Strategije razvitka HZ HB - Traganje za odgovorima na pitanja o budućnosti Hrvata…38

2.10. Pismo Ellerkmannu o blokadi rada Vlade HNŽ-a 442.11. Problemi nefunkcioniranja vlasti u HNŽ-u 482.12. Odgovori na izjave gosp. Gelbarda 502.13. Uvjetna ostavka zbog odluke OHR-a o pečatu HNŽ-a 562.14. Pismo Westendorfu, neslaganje s odlukom o pečatu 572.15. Obrazloženje ostavke zbog OHR-ovih odlulka o pečatu 582.16. Pismo OHR-u - prosvjed zbog odluka o pečatu 602.17. Tumačenje i provedba odluka OHR-a 612.18. Odgovori na izjave gosp R. Johnsona 622.19. Problemi u radu Vlade HNŽ-a 642.20. Uloga znanstvenika u procesu tranzicije i razvitka BiH 672.21. Razlozi za referendum Hrvata u BiH 712.22. Pismo predsjednicima Mesiću i Račanu - zahtjev za pomoć Sveučilištu 752.23. Govor na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora 762.24. Pismo OHR-u - zašto dajemo potporu Hrvatskom narodnom saboru 782.25. Program za izbore u Sabor R Hrvatske 802.26. Govor na HTV-u o programu za izbore u Sabor R Hrvatske 862.27. Kako ostvariti jednakopravan položaj hrvatskog naroda i jezika u BiH 902.28. Stajališta o Nacrtu Okvirnog zakona o visokom obrazovanju 932.29. Manadžment i političari u BiH usporavaju tranziciju i gospodarski razvitak 942.30. Pismo predsjedniku Vlade R Hrvatske za pomoć Sveučilištu 972.31. Komentar na Aschdownovu odluku o ustroju Mostara 1002.32. Zašto ne bi trebalo usvojiti Okvirni zakon o visokom obrazovanju 1002.33. Pismo predsjedniku Sanaderu za dodatnu pomoć Sveučilištu 102III. LITERATURA 105



1.1. UVOD

Knjiga ovog naslova i sadržaja nastala je sasvim slučajno. Tekstovi koji se u njojpojavljuju također su nastali neplanirano, sadržaj tih tekstova nije bio glavni cilj mogazanimanja niti područje moga znanstvenog djelovanja.

Zanimale su me strategije gospodarskog razvitka, čime se bavim gotovo cijeli svojradni vijek, i osobito činitelji koji utječu na odabir odgovarajuće strategije razvitka i njezinuprovedbu u gospodarskoj praksi.

Znao sam da na poslovanje gospodarskih subjekata, njihove poslovne strategije istrategijsko ponašanje, bitno utječu gospodarski sustav i gospodarska politika te da je ona podutjecajem društvenog sustava i političkog ustroja države i društva.

Razumije se da u eri globalizacije i naglašene internacionalizacije poslovanja važnijuulogu imaju međunarodne institucije (Međunarodni monetarni fond i dr.) i organizacije(Svjetska trgovačka organizacija i dr.) od nacionalnih (državnih) tijela vlasti a formalnenadležnosti državnih tijela vlasti ''prenose'' se na nadnacionalna tijela vlasti u čemu prednjači''Europska unija''.

U takvim se okolnostima i u međunarodnim razmjerima provodi ''vrednovanje''pojedinih država i njihovih vlada sa stajališta pristupanja i uključivanja u međunarodne isvjetske integracijske procese.

Svakako postoje dvojbe pa i razlozi za strepnju od neizvjesnosti, osobito malih narodai država, od gubljenja identiteta i dominacije većih i jačih, ali je budućnost onih što se ne želeuključiti u te procese sasvim izvjesna, oni će ostati na marginama i morat će se priključiti kad-tad ili će jednostavno nestati.

Jednostavno se ne može ostati po strani i biti izoliran i u isto vrijeme biti uspješan inapredan. Treba se uključiti u međunarodne i svjetske procese i nastojati u tim procesimanaći najbolja i prihvatljiva rješenja za sve sudionike, za sve zemlje i narode.

Kroz povijest se i demokracija određivala i definirala na različite načine i s različitihpozicija (najčešće sa stajališta jačih ili pobjednika), a takva bi se definicija mogla izreći i sadaza mnoge segmente ustroja međunarodnih odnosa.

Pa i pored toga što se ne može, i ne treba, biti zadovoljno postojećim demokratskimustrojem u svjetskim razmjerima i što se i taj sustav treba mijenjati i dograđivati, on nemaalternativu i svako drugo rješenja je manje prihvatljivo, manje demokratično i manje poželjnoza sve zemlje i narode, za cijelo čovječanstvo.

Demokratsko društvo je najprihvatljivije rješenje za sve i najsigurnije je baš zanajmanje ili najmalobrojnije jer bi u svakom drukčijem ustroju oni najviše izgubili i stradali, atako je bilo i u bližoj i daljoj povijesti.

Jednako se to odnosi na cijelu međunarodnu zajednicu i na pojedine države a osobitoone čije se pučanstvo sastoji od višenacionalnih, višekulturnih i višereligijskih zajednica iskupina.

S obzirom da je i Bosna i Hercegovina višenacionalna državna zajednica i država trikonstitutivna naroda i svih građana vrlo je važan njezin demokratski ustroj u kome će svinarodi i svi građani imati apsolutno jednaka prava, slobode i mogućnosti sukladno najvišimdemokratskim standardima i kriterijima.

Jedino se u takvim okolnostima mogu eliminirati nejednakosti, odnosi dominacije ipodčinjenosti i svi drugi elementi koji bi u dugom roku mogli imati negativne ili neželjeneposljedice za jedan od ta tri naroda ili za cijelu društvenu zajednicu, što bi onda značilo i zasve narode i sve građane.

U knjizi je riječ o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali se to jednako odnosi i na srpskii bošnjački narod i sve građane kojima je stalo do mira, suživota i stabilnosti uvišenacionalnoj državnoj zajednici za koje je Bosna i Hercegovina jedna i jedinstvena državna



zajednica koja nije niti ikada može biti država samo jednog naroda, koja se ne može podijelitiniti bilo kome pripojiti u cijelosti ili nekim svojim dijelom.

Demokratski je ustroj i apsolutna jednakopravnost svih konstitutivnih naroda i jednakagrađanska prava temeljna pretpostavka za dugoročnu sigurnost i stabilnost i preduvjet zaizgradnju demokratskog društva i tržišnog gospodarstva u kome će se cijeniti sve ljudskeslobode i vrijednosti prema najvišim standardima i kriterijima.

Demokratsko su društvo i tržišno gospodarstvo jedino moguće strategije i ciljevi zadržavu Bosnu i Hercegovinu (za njezin ustroj i uređenje).

Ciljevi gospodarstva moraju biti konkurentnost na međunarodnom tržištu agospodarskih subjekata uspješnost poslovanja prema tržišnim kriterijima poslovanja.

Temeljni su uvjeti za tržišno gospodarstvo:- višestranačka parlamentarna demokracija- privatno vlasništvo- slobodno poduzetništvo- građanske slobode i dr.

U višenacionalnim je državnim zajednicama, kakva je i Bosna i Hercegovina, temeljnopitanje kvalitetno uređenje odnosa među narodima pa je to pitanje prvo i najvažnije pitanje zadržano uređenje i za društveni sustav a onda i za sve druge odnose i područja djelatnosti.

Bez jednakosti među narodima i jednakih građanskih prava za sve, nema jedinstvenihrješenja na cijelom državnom području, nema demokracije i nema uvjeta za demokratskodruštvo i tržišno gospodarstvo niti postoje strategije kojima se mogu postići ti ciljevi.

Država Bosna i Hercegovina nije uređena kao demokratska država jer je očito daHrvati i Bošnjaci nemaju jednaka prava u Republici Srpskoj kao što ih imaju pripadnicisrpskog naroda niti Srbi (kao narod) imaju jednaka prava u Federaciji Bosne i Hercegovinekao što ih imaju pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda.

S obzirom na sustav odlučivanja u tijelima Federacije BiH (u Vladi i Parlamentu) ukojemu su Bošnjaci uvijek u većini, Hrvati, kao najmalobrojniji narod, ne mogu ostvarivatisvoja nacionalna prava kao što ih mogu ostvarivati Srbi u Republici Srpskoj ili Bošnjaci uFederaciji BiH pa prema tome nemaju ni jednaka prava kao pripadnici druga dva naroda iakosu jednako konstitutivni i iako bi trebali imati jednaka prava kao i oni.



1.2. ŠTO JE STRATEGIJA I KAKO JE TREBA RAZUMJETI

Taj se naziv najprije rabio u vojnoj terminologiji i označavao je način i vještinuratovanja, vođenje vojnih operacija, a kasnije se prenio i na mnoga druga područja, a posebnou biznis i menadžment.

U užem smislu te riječi strategija se (u biznisu) odnosi na način ostvarenja, provedbeili postizanja ciljeva poslovanja, ona daje odgovor na pitanje kako ostvariti planirani ciljposlovanja.

U konkretnom slučaju, na primjeru Bosne i Hercegovine kao države tri konstitutivnanaroda, to bi značilo dati odgovor na pitanje kako je očuvati ili sačuvati, kako riješiti pitanjenjezinog opstanka i razvitka i, što je još važnije, kako riješiti pitanje opstanka i razvitka uzajednici europskih država, u ujedinjenoj Europi, što bi nam trebao i morao biti cilj.

U širem smislu riječ strategija se odnosi i na postupak i način utvrđivanja ciljeva kojise planiraju postići, na strategijski pristup postavljanja ciljeva. Na taj se način pri utvrđivanjuciljeva istražuju, analiziraju i procjenjuju ciljevi, strategije i mogućnosti i osobito njihovimeđusobni odnosi i međusobni utjecaji.

Ciljevi definiraju konkretne želje, nastojanja i planove u određenom razdoblju i to onešto se realno mogu postići i ostvariti s obzirom na raspoložive strategije (strategijskemogućnosti) i objektivne mogućnosti s kojima se raspolaže.

To znači da se pri određivanju ciljeva treba voditi računa o njihovoj objektivnosti irealnosti, da budu sukladni s raspoloživim strategijama i s raspoloživim mogućnostima (sresursima s kojima se raspolaže).

Ciljevi

Strategije Sredstva(mogućnosti)

Međusobna uvjetovanost ciljeva, strategija i mogućnosti

U konkretnom se primjeru Bosne i Hercegovine to može objasniti na sljedeći način:Nije realno očekivati da država BiH postane zemlja s najvišim demokratskim

standardima u Europi do npr. 2010. godine jer ne raspolaže ni kadrovima ni resursima(sredstvima ni mogućnostima) kojima može postići taj cilj.

Problem je u tome što cilj nije realan i zato je neostvariv. Realan bi cilj mogao biti da(do 2010. godine) BiH postane članica Europske unije s usvojenim demokratskim i drugimstandardima kakvi će biti u zemljama članicama te unije.

Realnost takvog cilja može biti upitna sa stajališta istinske opredijeljenosti tijela vlastina svim razinama i u oba bosanskohercegovačka entiteta koji su do sada pokazivali samosvoju verbalnu želju, ali nisu puno toga uradili niti se puno trude da ta opredjeljenja pretoče iu djela.

Čini se da većina njih to samo formalno podržava, a zapravo se zalažu za neke drugeopcije, i pokušavaju zadržati postojeće stanje i pozicije koje teško napuštaju i mijenjaju ili točine samo uz ''pritisak'' međunarodne zajednice koja se pokazala jedinim istinskimpokretačem i snagom koja ''gura'' u tom pravcu, u pravcu priključenja euroatlanskimasocijacijama.

Budući da obećanja daju političari koji uvijek više obećaju nego što mogu uraditi to bimoglo značiti da među onima koji sada obećavaju da će BiH postati članicom EU-a (2009. ili



2010. godine) ima i onih što neće obnašati odgovorne dužnosti u tim godinama i da ih se nećemoći pozivati na odgovornost zbog toga što nisu ispunili obećanja.

Oni koji budu odgovorni, koji budu razumjeli važnost ulaska u EU, naći će način iuraditi ono što je potrebito za to jer (vjerojatno) nema značajnije i dugoročno vrjednije zadaćeod te i ne može biti važnije i dugoročno profitabilnije investicije ni ulaganja od tih. To jejednako važno za sve ljude, sve narode i sve građane, a posebno je važno za mlade naraštaje injihovu budućnost.

To trebaju učiniti tijela vlasti koja su to i obvezna učiniti. Na svim je građanimapozivati i poticati tijela vlasti i političare da to urade čim prije jer je riječ o važnim pitanjimai svako odlaganje može imati dalekosežne negativne posljedice.

Jedino se tako može ostvariti postavljeni cilj i osigurati opstanak BiH u zajednicizemalja EU-a i samo bi na taj način taj cilj mogao biti ostvariv, realan i moguć.

Bez istinskog zalaganja tijela vlasti taj cilj nije realan, nije provediv i ne treba čekati2009. ili 2010. godinu da se spozna da se neće moći ostvariti.

Jednako se to odnosi i na sve druge ciljeve, na parcijalne ili podciljeve, na ciljevenižeg reda ili stupnja, odnosno ciljeve pojedinih konstitutivnih naroda, entiteta, regija ilipodručja. Parcijalni su ciljevi uvijek u svezi s temeljnim ili glavnim odnosno općim ciljem pase provode na način da su u funkciji ostvarenja temeljnog cilja a ne s njim u suprotnosti.

Kao jedom od tri konstitutivna naroda u BiH, Hrvatima je važno očuvati i tukonstitutivnost što je parcijalni cilj ili cilj drugog reda ili značenja u odnosu na prvi i glavnicilj (što je u svezi s opstankom Hrvata u Bosni i Hercegovini).

Za postizanje toga cilja nisu potrebna nikakva financijska sredstva već samo volja iopredjeljenje. Uz to treba izabrati i odgovarajuću strategiju kojom se može postići i ostvarititaj cilj.



1.3. JE LI UPITAN OPSTANAK HRVATA U BOSNI I HERCEGOVINI

Nije upitan opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini kao uostalom ni bilo kojeg drugognaroda jer to pokazuje i stoljetna povijest postojanja države i naroda, ali bi mogla biti upitnakonstitutivnost hrvatskog naroda u BiH ako se nastavi iseljavanje i smanji postotak Hrvata uukupnom broju pučanstva.

U jednom takvom mogućem scenariju gubitak konstitutivnosti samo bi ubrzaoiseljavanje i smanjenje udjela u ukupnom broju stanovnika što bi moglo imati za posljedicu iugrožavanje opstanka cijelog naroda a time i države Bosne i Hercegovine kao zajednice trijukonstitutivnih naroda.

Razumije se da se to ne mora dogoditi ali je problem što bi se to i moglo dogoditi a daBosna i Hercegovina ostane i opstane kao država i kao višenacionalna državna zajednica.

S toga stajališta problem opstanka jednog od konstitutivnih naroda nije povezan sopstankom cijele države pa je nužno naći odgovarajuću strategiju i provesti je kako bi seostvarili ciljevi u svezi s opstankom i razvitkom toga naroda.

Država, dakle, može opstati i funkcionirati i bez jednog naroda, ali ni jedan narod uBosni i Hercegovini (pa ni konstitutivni) ne može imati samo za sebe državu Bosnu iHercegovinu niti od nje odcijepiti ni jedan njezin dio i zadržati ga samo za sebe.

Jednostavno se to ne može učiniti na prihvatljiv i demokratski način, a nasilnim senačinom ni do sada to nije moglo riješiti1 niti će takav način biti više moguć2.

Ta spoznaja zapravo pokazuje i moguće pravce djelovanja, moguće ciljeve i strategijeza sve narode i cijelu državu ali i za svaki pojedini narod.

Nema drugih mogućih rješenja (ciljeva) i opcija (strategija) za bilo koji narod i za bilokoga od izgradnje suvremene i demokratske države Bosne i Hercegovine kao zajedničkedržave sva tri konstitutivna naroda i državne zajednice u kojoj će sva tri naroda imatiapsolutno jednaka prava i svi građani uživati najviše slobode na cijelom njezinom području.

To je načelo jednostavno prihvatljivo za sve jer s takvim ustrojem dobivaju svi: velikii mali, razvijeni i nerazvijeni. Takvo je rješenje usmjereno na zajedništvo, toleranciju, suživoti podrazumijevanje, na budućnost državne zajednice i na budućnost međunarodne zajednice isvijeta u kome će svi imati jednake šanse i mogućnosti.

Opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini je ugrožen najviše od njih samih, od Hrvatakoji bi ''trgovali'' interesima Hrvata u BiH za svoje osobne ciljeve i razloge i od onih što BiHne smatraju svojim državom, ali i od nekih drugih koji se ponašaju kao da Hrvati ne trebajupolagati pravo i na BiH, kao svoju državu ''jer imaju državu Hrvatsku pa neka tamo tražesvoja prava i svoju budućnost''3.

Opstanak Hrvatima može najviše ugroziti njihovo vodstvo u Bosni i Hercegovini akone prihvaća demokratske norme ponašanja i ako dopusti da odlučivanje o vitalnimnacionalnim interesima bude u funkciji dnevne politike ili u funkciji jedne stranke (njihove)ili pojedinih političara koji bi to mogli zlorabiti u svoje promidžbene potrebe.

Vjerojatno bi mogla biti najveća i najteža pogreška ako bi se dopustile nedemokratskemetode ponašanja ili provodila diskriminacija na nacionalnoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugojosnovi i ako bi nacionalna prava i slobode zlorabili, ako bi se temeljile na nacionalizmu.

Izboriti se za jednakopravan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini neće bitijednostavno i lako niti će se taj cilj moći brzo ostvariti. Neće to biti moguće učiniti bezpodrazumijevanja i pomoći srpskog i bošnjačkog naroda, bez pomoći R Hrvatske iMeđunarodne zajednice.

1 O čemu također svjedoči povijest.2 Zbog nazočnosti međunarodne zajednice i NATO-a.3 Takve se izjave često mogu čuti od nekih pojedinaca pa čak i od dužnosnika međunarodne zajednice.



Zato je važno odabrati odgovarajuću strategiju i imati strpljenja i podrazumijevanja.Strpljenja - za objašnjavati drugima, a osobito predstavnicima međunarodne zajednice, zaštoje to toliko važno i podrazumijevanja - da se na njih ne treba ljutiti što imaju različitomišljenje. Isto tako, treba ih uporno uvjeravati da na to Hrvati imaju pravo i da se to pravoneće zlorabiti na račun prava drugih naroda.

Zato se za takva pitanja treba uvijek imati strpljenja i volje uvjeravati ''nevjerneTome'', ne zbog njih već samih već zbog hrvatskog naroda i zbog svih drugih naroda koji živeu zajedničkoj državi i zbog sigurnosti i budućnosti Bosne i Hercegovine kao višenacionalnedržavne zajednice.



1.4. ŠTO JE U TEKSTOVIMA, KOME SU NAMIJENJENI I ZAŠTO

Svi su tekstovi usmjereni vanjskim činiteljima ili unutrašnjim strukturama, tijelimavlasti i dužnosnicima u tijelima vlasti iz reda hrvatskog naroda.

Među njima dominiraju referati, pisma i priopćenja usmjerena domaćim imeđunarodnim tijelima vlasti, institucijama i pojedincima s ciljem informiranja, obrazlaganjastajališta, opovrgavanja neutemeljenih navoda i optužbi ili traženja pomoći za prevladavanjeodređenih problema i poteškoća. U toj su skupini i govori na javnim skupovima i priopćenjajavnosti.

Zašto se to radilo i s kojim ciljem?Na političkim se skupovima nastupalo s ciljem:

- da se javno iznesu prijedlozi, sugestije, mišljenja i stajališta, da se ona testiraju ida se o njima raspravlja, s ciljem da se dobra prihvate a loša odbace

- da se ideje koje su prihvatljive provedu odmah ili kasnije, kad to bude moguće- ako se neke i dobre ideje odmah ne prihvate (ako se odbace), mogu se naknadno

prihvatiti isto kao što će se ''dobra ideja'' za koju se naknadno pokaže da nije biladobra, moći odbaciti

- da se za dobre je ideje traži potpora, potrebno je uvjeriti i druge da ih prihvate- da se za dobru ideju nikad ne prestane boriti dok se god ne provede- da se dobre ideje ostvare: one koje takvima ocijene ljudi i oni koji mogu utjecati

izravno ili neizravno (preko zastupnika) na njihovu provedbu (ostvarenje),odnosno na njihovo stavljanje na dnevni red, na raspravu i odlučivanje

- da se kreatorima ideja pomogne jer ih ne mogu sami provesti- da se o njima daju informacije i da se stalno radi na pridobivanju potpore većine

ljudi- da se zapišu, da se ostave tragovi da su postojale- da se stave na uvid javnostiDužnosnicima se u tijelima vlasti obraćalo sa sljedećim ciljevima:

- da im se dade do znanja, da ih se informira- da prihvate ideje, prijedloge i sugestije, da ih provedu (ili pokušaju provesti) ako

misle da su dobre.S međunarodnom se zajednicom i njezinim dužnosnicima komuniciralo:- radi informiranja, da se bolje upoznaju sa stanjem stvari iz kuta gledišta domaćeg

čovjeka- da im se oda priznanje za ono što dobro rade (da tako nastave), pozitivna kritika- da im se ukaže na pogreške i propuste u radu, da ih isprave i ne ponavljaju,

negativna kritika.Javnosti se obraćalo:- radi informiranja- radi lobiranja za dobre ideje- radi pritiska na one koji odlučuju, domaće dužnosnike i međunarodnu zajednicu,

da ne donose lošije odluke i rješenja od onih koja se predlažu- da provedu ono što je dobro i odbace ono što nije dobro- da ostane zabilježeno, da se zna tko je mogao i trebao nešto uraditi, a nije uradio

iako je bilo predloženih rješenja- da se ne uradi lošije od toga što je predlagano- da se ne odbace dobre ideje- da se svima (i s vremenske distance) sudi o kvaliteti njihovog rada.



Među tekstovima usmjerenim domaćim tijelima vlasti nalaze se tekstovi dužnosnicimau tijelima vlasti, na svim razinama u Bosni i Hercegovini, iz reda hrvatskog naroda.

U svim su tekstovima naznačeni ciljevi koji se žele postići, strategije kojima bi se tomoglo uraditi, dinamika izvršenja planiranih zadaća, potrebita sredstva i sve drugepojedinosti.

Glavni cilj tih aktivnosti je u informiranju dužnosnika i javnosti o tome što se planira ikani postići, na koji način i kako i svim drugim pitanjima, kako bi mogli razmatrati ianalizirati te prijedloge i sugestije, uspoređivati ih s drugim prijedlozima i stajalištima, da sepotaknu i pridobiju na suradnju i iznalaženje najboljih rješenja, prihvatljivih za sve, jer seplanovi i programi ne mogu provesti bez potpore onih koji o tome odlučuju i na koje se toodnosi.

Jedino se na taj način mogu provjeravati i testirati ideje, ciljevi, strategije imogućnosti, što sve doprinosi kvaliteti i ciljeva i odabranih strategija, a još više kvalitetnojprovedbi i ciljeva i strategija.

S druge strane, s obzirom da je riječ o dokumentima, ostavlja se mogućnost i zanaknadno verificiranje tih materijala (dokumenata) kako bi se mogla analizirati njihovakvaliteta i njihova provedba. Da se odbace one ideje i prijedlozi koji nisu dobri, da se na njihne troši ni vrijeme, ni novac, ili da se naknadno prihvate i provedu one ideje i prijedlozi kojisu ranije bili odbačeni, ako se ocijene dobrim, korisnim i prihvatljivim.

Na taj se način zapravo potiče pitanje odgovornosti svih koji sudjeluju u tijelima vlastiu kojima se odlučuje o bitnim pitanjima opstanka i razvitka hrvatskog naroda u Bosni iHercegovini. Jednako onih što rade i što su angažirani na zaštiti vitalnih nacionalnih interesaHrvata u BiH kao i onih koji se ne trude to uraditi, onih što su nešto uradili dobro ili loše ionih što su propustili uraditi dobru stvar i slično, jer je jednako pogrešno provesti lošu ideju ine provesti dobru.

Posljedice su jednako negativne i neće biti teško utvrditi kvalitetu rada svakogpojedinca u tijelima vlasti na svim razinama.

Razumije se da primarni cilj toga nije utvrđivanje odgovornosti, već poticaj za višeangažiranja i kvalitetniji rad na zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, na osiguranju uvjeta zaopstanak i razvitak hrvatskog naroda u BiH da u zajednici s drugim konstitutivnim narodimamože računati na stabilnu i sigurnu budućnost.

Nikakva opravdanja ni razlozi neće moći osloboditi odgovornosti sve dosadašnjedužnosnike u tijelima vlasti ni one koji trenutno odlučuju o tim pitanjima ako se Hrvatinastave iseljavati, ako im se smanji broj i ako izgube konstitutivnost.

S obzirom da su to pitanja od izuzetne važnosti za sve, za sva tijela vlasti i svepojedine dužnosnike, važno je naći odgovarajući mehanizam za angažiranje svih potencijalada se nađu najbolja rješenja i da se provedu dogovoreni ciljeve i strategije kojima će seomogućiti opstanak i razvitak Hrvata u BiH.

Iz tekstova se lako mogu razabrati ciljevi, strategije i sredstva te njihova međusobnapovezanost i uvjetovanost. Lako se može analizirati i prosuđivati njihova kvaliteta i po potrebije korigirati i dograđivati radi dosezanja što više razine kvalitete ili učinkovitosti, da se bezrazloga ne čeka s provedbom onih ciljeva i strategija koje se ocijene dobrimaq, da se ne bizakasnilo i bespotrebno gubilo vrijeme.

Redoslijed je tekstova određen vremenom nastanka kako bi se pokazali kontinuitet iaktualnost problematike u svezi s problemima jednakopravnog položaja hrvatskog naroda ihrvatskog jezika. Zbog toga će se u nekim segmentima neka stajališta i ponavljati u različitimtekstovima što se nije moglo izbjeći u ovakvom načinu pisanja.

Tekstovi govore i o pozicijama u okruženju te stilovima rada i načinu ponašanja štotakođer može biti poučno, može služiti kao dobar primjer, ako se ocijeni dobrim iprihvatljivim, ili se može odbaciti, ako se ocijeni neprimjerenim i neprihvatljivim.



2.1. KAKAV ĆEMO SUSTAV OBRAZOVANJA UTEMELJITI4

Postojeći cjelokupni sustav obrazovanja može se ocijeniti različito s obzirom naprimijenjene kriterije pri ocjenjivanju i s obzirom na ciljeve koji su njime trebali bitiostvareni. Ako bi se pritom uzela u obzir i ulaganja u to područje (što je nužno pri svakojobjektivnoj i stručnoj analizi), vjerojatno bi se mogao naći veći broj pozitivnih ocjenapostojećeg sustava obrazovanja.

Bez obzira na to tko bi mu i zašto dao pozitivnu ocjenu, gotovo da nitko ne bizagovarao takav sustav i za budućnost. A izjasniti se za novi sustav obrazovanja nijedostatno, osim ako se pri tom ne podrazumijeva promjena samo radi ''mode'', radi toga da seraščisti s prošlošću, da nestane staro pa novo kako god bude.

Takvom bi strategijom novo brzo postalo staro, osakatilo bi se (intelektualno) nekolikogeneracija te ako bi zbog objektivnog nedostatka stručnosti svoju satisfakciju tražili u politicii u tome uspjeli (što je česta praksa), vjerojatno bi kroz nekoliko godina oni utjecali i naodluke o novom sustavu obrazovanja.

Novi sustav obrazovanja bi se trebao temeljiti na znanstvenim spoznajama ipolitičkom konsenzusu o sljedećemu:

- kakav sustav hoćemo i želimo, kakav nam treba- koji su ciljevi obrazovanja- kakva je uloga i funkcija obrazovanja u gospodarskom i društvenom razvoju- kakvi su na profili stručnjaka potrebni- kakvi su kriteriji i mjerila vrednovanja i sl.

Nepismenog čovjeka naučiti čitati i pisati jest uspjeh, a diplomiranog inženjera,ekonomistu ili pravnika ne osposobiti kao što to čine bar prosječna europska sveučilišta (kadnije moguće doseći razinu vrhunskih) može biti neuspjeh.

Svako obrazovanje je bolje od nikakvog. Ako planiramo doseći europske standarde,moramo imati takve standarde i u obrazovanju. Samo politikanti mogu zamijeniti teze pa rećida ćemo takav sustav obrazovanja imati kad budemo na tom stupnju razvoja.

Znanstvenici i stručnjaci znaju da je obrazovanje to koje inicira razvoj gospodarstva idruštva. Ono je stvaralačka i pokretačka snaga razvoja, ne potrošačka kategorija kako se dosada smatralo i još uvijek smatra.

Svako društvo izgrađuje svoj sustav obrazovanja

Govoriti o razvoju obrazovanja moguće je s više stajališta i prema većem brojukriterija. Tako se može govoriti o razvoju obrazovanja sa stajališta gospodarstva i društva, sastajališta škole i obrazovnog sustava i sl., a sve to prema različitim kriterijima i standardima usvezi s kadrovima, materijalnoj opremljenosti i osposobljenosti, prema učenicima istudentima i drugim elementima.

Znanstveni pristup toj problematici podrazumijeva prije svega preciziranje ciljaobrazovanja, a da bi se to moglo učiniti potrebno je definirati pretpostavke od kojih će se poćii na kojima će se temeljiti ciljevi obrazovanja. Drugim riječima, nužno je opredijeliti se zaciljeve društva (i gospodarstva) te sukladno tim ciljevima odrediti i ciljeve obrazovanja.

Nedvojbeno je da će se na pragu dvadesetprvog stoljeća sve političke, parlamentarne idruge društvene snage izjašnjavati i zalagati za izgradnju i stvaranje društva znanja, društvašto će se temeljiti na suvremenim znanstvenim dostignućima i u kojem će znanje biti temeljničimbenik razvoja gospodarstva i društva.

4 Rad prezentiran na znanstvenom skupu u Neumu 1995./96. i objavljen u Zborniku radova



Razumljivo je da će ciljevi obrazovanja pri takvom opredjeljenju biti drukčiji, različitiod ciljeva obrazovanja koji bi odgovarali društvu u kojem znanje ima sporednu ulogu, ukojem su ciljevi obrazovanja opismenjivanje pučanstva (poznavanje čitanja i pisanje), ukojem je znanje više ukras nego stvaralačka snaga i čimbenik razvoja i sl., kakva je bilapraksa i kakvo je stvarno stanje i sada.

Formalno isti kriteriji učinkovitosti obrazovanja pri jednom i drugom sustavuobrazovanja (za društvo znanja i društvo koje nema takav atribut) bitno se razlikuju jerpismenost u društvu znanja podrazumijeva sljedeće:

- poznavanje suvremenih tehnologija- poznavanje suvremenih poslovnih procesa- primjenu računala i informatičkih tehnologija i sl. A u društvu koje se ne temelji na

znanju, kriteriji pismenosti su znanje čitanja i pisanja, učenje materije koja je većzastarjela i koja nema mjesta u budućnosti, koja se ne uči u društvima znanja.Između tih dviju suprotnosti postoji sustav obrazovanja prema kojem se uči na

suvremen način, izučavaju se najsuvremenija znanstvena dostignuća i tehnologije, primjenjujusuvremene znanstvene metode i postupci i sl., ali se i taj sustav obrazovanja razlikuje odsustava obrazovanja za društvo znanja.

Bitna razlika između ta dva sustava obrazovanja jest u tome što je cilj obrazovanja udruštvu znanja stvaranje znanja a u drugom sustavu cilj obrazovanja je primjena znanstvenihdostignuća, učenje onoga što je stvoreno u društvu znanja.

Ozbiljan problem pri koncipiranju novog sustava obrazovanja može biti i nedostatnoznanje za podrazumijevanje biti razlika između ta dva kriterija ili tih dviju razina znanja.

Sukladno navedenome moglo bi se zaključiti da postoje tri sustava obrazovanja, tripretpostavke, tri društvena okruženja u kojima bi se trebao utemeljiti novi sustav obrazovanjai odrediti njegovi ciljevi i to:

- sustav obrazovanja – opismenjivanja (kakav-takav)- suvremeni sustav obrazovanja, opismenjivanje sa suvremenim znanstvenim

dostignućima, primjenom suvremenih metoda i postupaka- sustav obrazovanja za društvo znanja.

Bilo kakvo obrazovanje je bolje od nikakvog jer opismenjuje ljude, osposobljava ih dasami mogu čitati i pisati, da mogu učiniti ono što ih zanima.

Sustav obrazovanja kakav - takav omogućuje pojedincima da sami uče, da seosposobljavaju i postignu zavidne stručne i znanstvene rezultate. Društvo im ne smeta,pomaže im na određeni način ali ne sustavno, ne planirano, ne stimulira ih da se baveznanošću jer se znanosti u cjelini ne pridaje važnost. Znanost u takvu društvu nije bitnakomponenta razvoja, ne pridonosi gospodarskom i društvenom razvoju koliko bi objektivnomogla bez obzira na to što je općenito i sama na razmjerno niskom stupnju kvalitete uusporedbi s kvalitetom znanja u društvima znanja.

Društveni kriteriji obrazovanja mjere se brojem pismenih i nepismenih (onih koji suzavršili osmogodišnju školu), brojem srednjoškolaca i diplomiranih studenata, brojempodijeljenih diploma a ne kvalitetom stečenog znanja. Kriteriji vrednovanja nisu stvarnoznanje, već diploma pa je i cilj takvog sustava obrazovanja stjecanje diploma. Društvozapravo traži diplome, a ne znanje. Obrazovanje je trošak društva, a društvena briga za tudjelatnost završava usvajanjem proračuna za izdvajanje koje se mjeri postotkom koji jeobično niži, jednak ili u izuzetnim slučajevima viši od planiranog porasta nacionalnogdohotka.

Nerijetko se u takvim proračunima nalaze izdvajanja za pripreme športskih i drugihreprezentacija (čak i lokalnih klubova) a izuzetno rijetko i stavke za školovanje talentiranihđaka i studenata u stranim zemljama.



Škole i fakulteti ne raspolažu ni minimalnim sredstvima i opremom, a nastavnoosoblje je više opterećeno rješavanjem egzistencijalnih problema nego problemimaobrazovanja. Posljedica toga je bijeg najsposobnijih iz obrazovne djelatnosti pa se zadaćaobrazovanja prepušta manje sposobnim i osobama čiji moralni nadzori i vrednote ne dajujamstva da će se stanje mijenjati nabolje. Planovi i programi obrazovanja se koncipirajuprema potrebama tekuće politike vladajuće političke stranke, odnosno prema načelu ''kolikonovca toliko glazbe''.

Nakon određenog razdoblja nositelji obrazovanja optužuju političare i vlast zbog svogpoložaja i statusa, a ovi drugi pak izražavaju nezadovoljstvo što su loši učinci obrazovanja,što se znanost ne ''nametne'', što ne daje svoj doprinos razvoju, što su ulaganja u obrazovanjeneučinkovita i sl. Ne može pomoći ni spoznaja da i jedni i drugi nemaju pravo i da su i jedni idrugi podjednako u pravu.

Suvremeni sustav obrazovanja, opismenjivanja po suvremenim znanstvenimdostignućima, primjenom suvremenih metoda i postupaka prije svega zahtijeva drukčijipristup i stav prema obrazovanju i drukčije postavljanje zadaće obrazovnom sustavu.Izdvajanja za obrazovanje pritom ne moraju biti znatno veća nego po sustavu obrazovanjanazvanom kakav-takav.

Kad se opredijeli za takav sustav obrazovanja društvo mu daje zadaću i određujeciljeve koji se trebaju ostvariti, a sukladno cilju određuju se i sredstva za ostvarivanje togacilja. Na taj način postavljen cilj pri razradi strategije za njegovo ostvarivanje, odredit će ipotrebne kadrove, opremu i sredstva koja su potrebna za njegovo ostvarenje pa će se irezultati obrazovnog sustava mjeriti prema stupnju ostvarenja cilja, odnosno, učinkovitostulaganja u obrazovanje mjerit će se postignutom kvalitetom obrazovanja.

Društvena zadaća pritom nije samo osiguranje sredstava, što se podrazumijeva, većmoguće je da će i teža društvena zadaća biti demistificirati i deideologizirati obrazovanje idokinuti lažnu socijalnu komponentu u obrazovanju.

Nemoguće je postići zavidnu kvalitetu obrazovanja s obrazovnim sustavom koji setemelji na načelima da svi koji žele mogu upisati svaku vrstu škole, svaki fakultet. Naravno daće načelno postojati takva mogućnost, ali će priliku da je iskoriste imati samo oni koji svojimuspjehom u prijašnjem školovanju steknu uvjete.

Sustav obrazovanja bi se morao temeljiti na načelima koja jamče uspjeh. Planovi iprogrami ne bi se smjeli temeljiti na apstraktnom prosjeku učenika i studenata već namaksimalno mogućim dometima odgovarajuće stručne osposobljenosti uzrasta koji seobrazuje.

Kriteriji bi se trebali određivati prema mogućnostima skupine najsposobnijih,iskorištavanjem njihovih potencijala i razvijanjem njihovih umnih i intelektualnih sposobnostia ne onih koji imaju samo želju (osobnu ili svojih roditelja).

Da se postojeći sustav obrazovanja bavio pomaganjem uspješnima i talentiranimakoliko se bavio nesposobnima nedvojbeno, je da bi rezultati bili neusporedivo veći. Zapravo,nesposobnima se nije puno pomoglo a sposobniji su bili destimulirani, prepušteni sami sebi iliu najmanju ruku sustavno suzbijani i ''utjerivani'' u prosječnost.

Zašto nam je potreban novi sustav obrazovanja

Novo društvo je svako društvo koje nastaje i utemeljuje se poslije nestanka nekogprijašnjeg društva. Kako se pod tim pojmom zapravo podrazumijeva društveni sustav, nijeriječ o promjeni društva već promjeni društvenog sustava.

Novo je društvo svako dok se utemeljuje, a koliko je zaista novo pokazat će vrijeme ane promjene koje će formalno učiniti.



Učinci promjena u usporedbi sa starima mogu biti nikakvi (kad se mijenja samo nazivi oblik), negativni (ako rezultati novoga budu lošiji od prijašnjega) i pozitivni (kad su učinciveći od prijašnjih). Razumljivo je što se priželjkuju pozitivni učinci od promjena koje su seveć dogodile i koje će se dogoditi.

Novom društvu ne može odgovarati sustav obrazovanja kakav - takav. Vjerojatno jenemoguće utemeljiti odmah suvremeni sustav obrazovanja jer ne postoje financijski,kadrovski i drugi potencijali za to. Preostaje jedina mogućnost utemeljiti suvremeni sustavobrazovanja koji se temelji na suvremenim znanstvenim dostignućima i sustavno stvaratiuvjete za što brži prelazak na obrazovanje za društvo znanja.

Na taj će se način stvoriti pretpostavke za ukupan društveni razvoj, jer ''nedostatakznanja i njegovo manjkavo angažiranje u gospodarstvu jedan od najvećih smetnji razvoju''.5Svako društvo nastoji maksimalno iskoristiti resurse s kojima raspolaže i angažira se naaktiviranju (stvaranju) resursa s kojima planira postići viši stupanj razvoja. ''Upostindustrijskim društvima znanje i informacije su ključni inputi u odnosu na input rada ikapitala koji su bili dominantni u industrijskom načinu proizvodnje.6

Struktura sudjelovanja proizvodnih činitelja u pojedinim društvima nedvojbenopokazuje da su apsolutne prednosti na strani onih koji svoj razvoj temelje na znanju.

Struktura činitelja proizvodnje (u postocima)Način proizvodnje Rad Kapital Znanje (informacije)Zanatski 70 20 10Industrijski 25 50 25Informacijski(postindustrijsko društvo)

5-10 20-25 70

Izvor: Institut za ekonomska istraživanja, Ljubljana, 1985.

Dosegnuti stupanj razvoja najrazvijenije zemlje su postigle na temelju znanja, a na timosnovama temelje i svoj budući razvoj.

Takvim pristupom i strategijom razvoja gospodarstva i društva promijenjena je istruktura njihova gospodarstva i zaposlenosti, način poslovanja i stil življenja, stvorena sudrukčija pravila ponašanja i određeni novi nadzori i vrednote koje su katkad i nerazumljivedruštvima koja su na nižim stupnjevima razvoja.

Najveći broj radnika zaposlen je u uslužnom (tercijarnom sektoru - više od 70%), ugospodarstvu prevladavaju visoke tehnologije, u proizvodnim se procesima sve više raberoboti, računski programirani strojevi i druga suvremena oprema kojom upravljajuvisokostručni i specijalizirani djelatnici.

U Hrvatskoj7 se od ukupno zaposlenih radnika u gospodarstvu oko 50% djelatnikamože ubrojiti u manualnu radnu snagu, a jedna trećina radnika stanuje na selu i bavi se idrugim zanimanjem što znači da ih se ne može smatrati ni industrijskim radnicima. Premabroju istraživača i znanstvenika na 10000 stanovnika i 10000 zaposlenih te broju studenata,Hrvatska je pri samom dnu u Europi.

U znanost se ulaže manje od 1% nacionalnog proizvoda (samo 25 dolara postanovniku godišnje), a u SAD 450 dolara, Švedskoj 350 dolara, itd. (Ne raspolažemopodacima za BiH, ali je stanje još nepovoljnije nego u Hrvatskoj, jer je takva situacija bila iprije rata).

5 Perspektive razvoja obrazovanja, Zavod za unapređenje odgoja i obrazovanja Hrvatske, Zagreb, 1990., str. 41.6 Vuković, I.: Znanstveno-tehnološki razvoj i njegove implikacije na društveno-ekonomski razvoj Hrvatske,časopis ''Financijska praksa'' 16, br. 11-12, Zagreb, 1992., str. 609.7 Vuković, I.: ibidem, str. 606.



Istraživanja u svijetu pokazuju da jedan dolar uložen u znanstveno-istraživački rad vraća uprosjeku (za SAD) 12 dolara tijekom 10 godina, a pri ulaganjima u informatičke tehnologijevraća se dva i pol puta više.

Nedvojbeno je da je znanje primarni izvor i resurs od kojeg zavisi razvoj gospodarstvai društva a u međunarodnoj razmjeni se pojavljuje u obliku proizvoda (viših stupnjevaprerade) i u obliku robe (znanje kao roba u obliku tehnologije, licencije, know-howa i sl.). Ustrukturi vrhunskih tržišnih proizvoda materijalni trošak (utrošak materijala za njegovuizradu) sudjeluje s manje od 10%, sve ostalo je znanje, što je do prije desetak godina bilosuprotno i gotovo nezamislivo.

Suvremena društva čine suvremenim njihova gospodarstva koja im stvarajumaterijalnu podlogu, ali bez naprednog i suvremenog društva koja utemeljuju i usmjeravajucjelokupni društveni i gospodarski sustav, ne može postojati ni suvremeno gospodarstvo.8

Zbog toga se za istraživanja i analizu ne mogu poistovjećivati razvoj društva igospodarstva, ali se njihov razvoj u svakom slučaju treba temeljiti na znanju i treba seznanstveno tretirati.

Znanje se može naučiti, steći (dobiti) ili kupiti, ali samo ono što već postoji. Za naučitii kupiti znanje, također treba imati znanja i primjenjivati znanstvene metode i postupke. Naznanstvenim temeljima treba ustrojiti i društvo koje će odlučivati o tome kakvo će se društvoustrojiti, kakav će biti njegov gospodarski sustav i sustav obrazovanja s kojim se namjeravajuostvariti ciljevi gospodarstva i društva.

Za rješavanje aktualnih gospodarskih problema najjednostavnije bi bilo naučiti ilikupiti raspoloživa znanja i primjenjivati ih u praksi. Vjerojatno bi se tako najlakše moglipočeti rješavati problemi zaostalosti u razvoju, ali se pri toj orijentaciji pojavljuju mnogiproblemi.

Da bi se naučile vrhunske tehnologije i da bi se ovladalo aktualnim znanstvenimdostignućima, potrebni su kadrovi:

- koji su voljni učiti i naučiti- koji će biti motivirani da to čine- kojima će se omogućiti da steknu ta znanja u sredinama u kojima je to objektivno

moguće.Procjenom bilo kojeg navedenog elementa u svakoj sredini razmjerno se lako mogu

saznati potencijali kojima raspolažemo. Ne može se zamjeriti društvu ako su ti potencijalinedostatni, ali će se načiniti golema greška ako se sustavno ne budu regrutirali dragovoljcikoji žele stjecati znanja, ako se ne budu poticali da to čine (ne samo materijalno) i ako se nepronađu načini da takvih bude više nego što su trenutne objektivne mogućnosti izdvajanja zate namjene.

Razumljivo je da svi koji se zanimaju, ne moraju i uspjeti iz raznih razloga; veći brojkandidata pruža mogućnost povećanja razine kvalitete, a konkurencija također poticajnodjeluje na postizanje željenih učinaka.

Kako su nam vrhunska znanja trenutno potrebna za rješavanje aktualnih gospodarskihproblema, vjerojatno je jedino rješenje pronaći sredstva za slanje stručnjaka i znanstvenika uafirmirane svjetske tvrtke, institute i sveučilišta na tečajeve, studijska putovanja, gospodarskeizložbe i druge oblike usavršavanja kadrova koji već raspolažu razinom znanja da moguprihvatiti i savladati takve programe.

Za vrhunsko osposobljavanje takvog tipa jednostavno ne postoje mogućnosti u našojsredini. I kad bismo raspolagali najnovijim udžbenicima, ta znanja su stara najmanje dvije

8 Očit je primjer Rusija koja bi po svojim prirodnim bogatstvima, znanstvenicima svjetskoga glasa i drugimkriterijima mogla biti vodeća gospodarska sila, a nalazi se gotovo na egzistencijalnoj ekonomskoj granici.Društveni sustav je kočio i uništavao normalne prirodne, ekonomske i tržišne zakonitosti, slobode ipoduzetništvo.



godine, ne prate se svjetski časopisi i literatura, laboratoriji i istraživački centri gotovo da i nepostoje, a rijetki su i sveučilišni nastavnici koji su imali prilike uživo vidjeti ono o čemupodučavaju studente ili da su bili na studijskim putovanjima, da se i ne spominjuspecijalistički studiji u inozemstvu i drugi oblici usavršavanja.

Kupnjom znanja (suvremene opreme i tehnologija, licenca, know-howa i dr.) mnogenerazvijene zemlje su postigle zavidne rezultate i takva strategija može biti prihvatljiva,poželjna i uvijek aktualna, ali kao dopunska, trenutna i s ograničenim učincima.

Nije problem samo u nedostatku novca, nema ga toliko koliko bi se zapravo trebalootkupiti licencija, već i u tome što je takvo znanje već zastarjelo na tržištima njihovihprodavača, što i za takvo, u biti već staro znanje, treba znanja kako bi se racionalno iskoristilakupljena licencija i kako bi se izradili proizvodi koji će biti istovjetni proizvodima njezinadavatelja.

Nepodijeljena su mišljenja stručnjaka da je Japan svoj gospodarski razvoj temeljio nakupnji znanja, na tuđem znanju i da to i sada čini jer je najveći kupac patentiranih izuma,licencija i drugih znanja, nudi najpovoljnije uvjete poznatim i potencijalnim stručnjacima ispecijalistima i ima organiziranu mrežu prikupljanja podataka o izumima i stručnjacima(uključivši i poslovnu špijunažu) koja se (prema pisanju Spiegela) uspoređuje sa službomFBI-a u SAD-u.

Manje je pritom poznato da to Japanci čine na sebi svojstven način, da kupnjomzanimljive licencije zapravo kupuju ideju o načinu rješavanja nekog poslovnog problema injezinu vrijednost cijene prema tim kriterijima.

Dok je u drugim sredinama, uključivši i našu, problem proizvesti licenčni proizvodkvalitete kakvu ima njezin prodavač Japanci po pravilu s kupljenom licencom lansirajuproizvode više kvalitete nego što je kvaliteta davatelja. Nisu rijetki slučajevi da se i prodajulicence novih ili usavršenih proizvoda i prijašnjem prodavaču.

Ako se kupnjom licence ili drugog znanja neće ostvariti i takvi učinci, gospodarskirazvoj će uvijek zaostajati za razvojem razvijenih pa čak i kad bi bilo moguće otkupiti licenceza ukupnu proizvodnju gospodarstva.

Non scholae sed vitae discimus (Ne učimo za školu, već za život)

Načelno se opredijeliti za novi sustav obrazovanja kakav bi bio potreban i poželjannije nikakav problem, a odabrati odgovarajući sustav, znači detaljno istražiti sve činitelje kojimogu utjecati na izbor najprihvatljivije varijante.

Polazište bi pritom trebala biti analiza slabosti postojećeg sustava kako bi se izbjegloponavljanje svih grešaka i slabosti a osobito onih koje nisu namjerno činjene (svakako ivrednovanje pozitivnih učinaka), analiza potencijala obrazovnog sustava (kadrovi, oprema,učila i druga sredstva) kako bi se spoznale objektivne mogućnosti i dometi onoga s čime seraspolaže.

Određivanje ciljeva obrazovnog sustava bit će teži dio posla jer podrazumijevaistodobno utvrđivanje kriterija za cilj obrazovanja, definiranje načina za ostvarenje toga cilja(strategije obrazovanja) i sredstava za njego provođenje. S više sredstava se mogu postavljativeći zahtjevi, a s malo sredstava ne može se osigurati ni funkcioniranje sustava obrazovanjanazvanog kakav-takav.

Sa stajališta trenutne situacije u gospodarstvu, prema količini novca koja je potrebna,može izgledati prezahtjevno osigurati sredstva i za sustav obrazovanja kakav-takav iako senitko normalan ne bi zalagao za takav sustav, a zagovarati sustav obrazovanja primjerenomdruštvu znanja prava je utopija, jer ga je nemoguće doseći i kad bi postojala neograničenasredstva.



U društvu znanja uči se cijeli život - školovanje počinje na početku života i završava seprestankom života, proces učenja nikad se ne zaustavlja.

Znanje zastarijeva, brzo se mijenja pa najbolji diplomirani studenti ako prestanu učitiza desetak godina postaju nepismeni u struci. U visokim tehnologijama vijek trajanja se stalnosmanjuje, u nekima (npr. informatičkim) pet godina je vrlo dugo razdoblje. Vrhunski studentinformatičke tehnologije ako želi dočekati mirovinu kao vrhunski tehnolog u nekoj tvrtki,mora se stalno obrazovati, završiti nekoliko puta fakultet.

Obrazovni sustav u takvom društvu koncipiran je tako da je usmjeren na stvaranjeznanja, cilj mu je pronalaziti znanje koje nitko ne poznaje (s tim se znanjem postižekonkurentska prednost), zatim primjenjivati postojeća znanja na bolji i učinkovitiji način oddrugih, stalno učiti i usavršavati se.

Učiteljima i nastavnicima je zadaća prije svega pokazati učenicima i studentima štotrebaju činiti, uputiti ih u literaturu i pomoći im da nauče, razvijati njihove sklonosti i osobitonaučiti ih da uče.

Postoji mnogo stručnih karijera9 i nema načina da i najbolji školski sustav, s najvišegodina školovanja, pripremi učenike za sve te mogućnosti. Jedino što može učiniti jest -pripremiti ih za učenje.

Sustav obrazovanja za društvo znanja je otvoren, poželjan i neograničen. Ne mogu sedoseći njegove granice niti utvrditi stupnjevi kvalitete iako se očituju njegovi rezultati iučinci. U društvu znanja znanje je najvažniji razvojni resurs, neusporedivo više nego udruštvima koja se ne temelje na znanju, jer u ovim posljednjim društvima ne postoji dostatnakritična masa znanja o tome koliko je ono značajno i bitno.

S toga stajališta bi se moglo reći da je obrazovni sustav za društvo znanja cilj kojemuse treba uvijek težiti i kojemu se stalno trebaju postavljati novi zahtjevi. Jedino se na taj načinzadani cilj može ostvariti.

Ako je sustav obrazovanja kakav-takav neprihvatljiv, neracionalan i nesposobna zaostvarenje objektivno mogućih i ostvarljivih ciljeva razvoja gospodarstva i društva, sustavobrazovanja za društvo znanja je nerealan sa stajališta izvodljivosti, jer ne postoje nikakvemogućnosti za njegov ustroj. Nažalost, i u bližoj budućnosti, strateške pozicije novog sustavaobrazovanja nalazit će se između ta dva obrazovna sustava.

Raspoloživi kadrovski potencijali i materijalne mogućnosti su ključni inputi od kojihće ovisiti koja će se razina kvalitete zahtijevati od novog sustava obrazovanja. No, bez obzirana ta ograničenja u novi sustav obrazovanja bi se trebala ugraditi načela koja vrijede ili ćevrijediti u sustavima obrazovanja više razine kvalitete i u sustavu obrazovanja za društvoznanja.

Ciljevi sustava obrazovanja trebali bi se temeljiti na razvijanju i otkrivanju talenta isklonosti koje posjeduje svaki pojedinac, pomoći pri učenju i razvijanju sklonosti za učenje, aobrazovni planovi i programi bi se morali utvrđivati prema sposobnostima skupinenajsposobnijih a ne apstraktnim prosjecima i sposobnostima srednje sposobnosti ili lošijihučenika i studenata.

Uvođenjem obveznih testiranja pri završetku svakog stupnja obrazovanja (uvjetovanjeizdavanja diplome) uklonio bi se kampanjski pristup učenju i pravilo da je bitno položiti sveispite i steći diplomu bez obzira što se tako naučeno gradivo zaboravlja vrlo brzo i nemagotovo nikakve vrijednosti. Prema tom načelu bi se utvrdila razina znanja za svako zanimanjekoju mora imati svaki pojedinac ako želi steći to stručno zvanje.

Testovi kojima bi se provjeravalo znanje uključivali bi cijelo stručno gradivo togastupnja obrazovanja i bili bi obvezni za sve koji su položili ispite u toku školovanja bez obzirana pokazanu razinu znanja na ispitima. Vjerojatno bi (bar u prvim godinama primjene takvog

9 Drucker, P.: ''Nova zbilja'', Zagreb, 1992., str. 207.



sustava) neki učenici dobili diplomu (potvrdu o stručnoj osposobljenosti) i nakon prvogtestiranja (možda i drugog), a moguće je da neki rijetki to ne dobiju nikada. U drugojgeneraciji učenika takvih ne bi bilo jer bi od početka školovanja znali što ih čeka i kakotrebaju učiti.

Obveznim testiranjem za upis u školu za stjecanje višeg stupnja obrazovanja (testovibi bili u svezi sa završnim testovima nižeg stupnja obrazovanja ali više razine) obavljao bi seizbor najsposobnijih, onih koji su najviše pripremljeni za buduće obrazovanje u struci za kojuse natječu, koju sami odaberu i koju žele izučavati. Na završetku toga stupnja ponovno bi seprovodilo testiranje i izdavale diplome.

Društvo ne može osigurati onoliko sredstava koliko bi ih bilo potrebno za vrhunskoškolovanje, ne raspolaže se ni adekvatnom opremom, a pitanje je koliko bi i nastavnici mogliudovoljiti zahtjevima obrazovanja kakav je na primjer u vodećim nacionalnim i svjetskimobrazovnim središtima. Ali društvo može utemeljiti sustav obrazovanja koji će se temeljiti nanačelima vrhunskog obrazovanja, može stvoriti financijske i druge uvjete za to i može stvoritikadrove za vrhunsko obrazovanje.

Razumljivo je da će razina znanja učenika i prema tom sustavu obrazovanja (sprijemnim i završnim testovima) biti niža od znanja onih koji imaju veće mogućnosti, ali ćezacijelo biti veća nego da se ne uvedu takvi kriteriji. Dobit će se na kvaliteti koja će jamčitivišu razinu znanja, a znanje će potaknuti razvoj gospodarstva i stvoriti mogućnosti za još većaizdvajanja za obrazovanje i znanost.



2.2. STRATEGIJE ZA OPSTANAK10

Uvod

Opstanak u najopćenitijem značenju podrazumijeva sposobnost preživljavanja, održavanjai zadržavanja onoga što se ima, čime se raspolaže, a nekada i znatno više od toga. U svakomslučaju opstanak će ovisiti o vlastitim snagama i sposobnostima te o utjecaju okruženja,snagama i slabostima sredine u kojoj se namjerava i planira opstati. U nekim slučajevimajedina mogućnost opstanka može biti promjena sredine koja uključuje dvije dimenzije:promjenu okruženja, iznalaženje mogućnosti za suživot u okruženju, i napuštanje okruženja,odnosno fizičko preseljenje u sredinu koja će pružati uvjete za opstanak.

Za opstanak su potrebiti snaga i moć, a one se stječu znanjem i sposobnošću.Za opstanak nekoga naroda potrebna je država, a narod bez države će prije ili kasnije

nestati, rastočit će se u mnoštvu drugih naroda i država. Spominjat će se po poznatimpojedincima do njihove druge ili treće generacije i zauvijek nestati sa svjetske pozornice.

Državu treba najprije stvoriti, a potom je i sačuvati. Jednostavno je to reći, ali teškoostvariti, vjerojatno jednostavnije stvoriti nego očuvati.

U trinaest stoljeća dugoj povijesti po drugi put je stvaramo, što znači da je jednom nismomogli ili znali očuvati. Možda je na pogrešnim ili nerealnim postavkama i bila utemeljena (priprvom pokušaju), a sada se lako mogu postavljati pitanja je li bilo dovoljno pameti, političkemudrosti i državničke zrelosti i je li sve moralo završiti onako kako je završilo. Zar se zaosamnaest mjeseci (od pada Italije) nije moglo zaključiti da treba promijeniti politiku isaveznike poradi spašavanja naroda11 i države ili je baš tako moralo biti?

Kratko vraćanje na povijest i spominjanje prošlosti (od nekompetentne osobe) ima zasvrhu da se izvuku odgovarajuće pouke i uzmu u obzir sve okolnosti kako se ne bi, ne dajBože, ponovila teška i gorka iskustva.

Za opstanak naroda i države potrebiti su snaga i moć koje moraju biti najmanje onolikekolike su sile koje sprječavaju njihov opstanak. S jedne strane, riječ je o negativnim silama izokruženja koje sprječavaju opstanak naroda i države (i njezino utemeljenje) a, s druge, ounutarnjim silama (entropiji sustava) koje onemogućuju opstanak zbog neorganiziranosti,neadekvatne strategije i nerealnih postavka na kojima je utemeljen opstanak.

Raspolažemo li dovoljnom kritičnom masom snage i moći da možemo opstati i što svemoramo učiniti da bismo opstali i osposobili se za trajan opstanak, da bismo spriječili vanjske iunutarnje negativne utjecaje, odnosno vanjske i unutarnje prijetnje?

Nije teško zaključiti da nas je malo, da su nas tjerali sa stoljetnih ognjišta i progonili, pa smou situaciji u kojoj jesmo. Naći ćemo tisuću i jedan razlog zašto je tako i opravdanje zašto nije bolje izašto nije onako kako smo htjeli i željeli. Unutarnje slabosti pravdat ćemo vanjskim(neprijateljskim) utjecajima, i opet neće biti dobro. Neće biti dobro ako ne promijenimo pristuprješavanju problema, koji su posljedica loše strategije opstanka i održanja.

Malo nas je jer su nas rastjerivali od pamtivijeka, nesporno je, ali nas je zapravo malo zbogmalog nataliteta i našeg konformizma, pa olako prihvaćamo tezu potrošačkog mentaliteta kako jebolje manjem broju djece osigurati viši standard, nego rađati sirotinju. U nekim zemljama isredinama to i nije problem koji opstanak može dovesti u pitanje. Na prostorima koje smonaseljavali takvom politikom nismo osigurali opstanak i pomagali smo neprijatelju. Nismopomogli ni našoj malobrojnoj djeci. Od većine postali smo manjina, a neprijateljski raspoloženookruženje to je znalo iskoristiti, i bit će teško vratiti se na prijašnje stanje.

Tražimo opravdanje za sve naše promašaje i propuste, ali od koga i komu se pravdamo? Svojojsavjesti ili našim neprijateljima?

Pa, neprijatelj to i želi, mi za njega odrađujemo ono što je njemu u interesu.

10 Referat na znanstvenom skupu Sveučilišta u Mostaru, Neum, 22. prosinca 1994.11 Ne bi bilo Bleiburga, ni križnog puta, komunističkih čistki i progona ni Domovinskog rata…..



Stvaramo državu i zalažemo se za suvremeni društveni i gospodarski sustav (pa Domovinskirat ima i obilježja revolucije), a ne želimo čuti pouke iz povijesti, "d a rev o l u c i j e dovodena v l a s t k r i v e l j u d e č i j a su ponašanja i p o s t u p c i s u p r o t n i onomeš t o obećavaju i zagovaraju" 12 i "da revolucije ne r u š e tamnice s t a r o gr e ž i m a , već ih p r o š i r u j u "13.

Razumljivo je da u ratnoj situaciji ne može funkcionirati sustav kakav nam objektivno treba,da ga ne možemo ni utemeljiti ni izgraditi, ali je nerazumno da se prema državi odnosimo kao danije naša, da je formalno zagovaramo a ne poštujemo zakone, da ne plaćamo poreze i daizbjegavamo plaćanje drugih obveza, da osobne interese stavljamo iznad društvenih, da državupotkradamo kao da je tuđa i neprijateljska, da ratnu zbilju koristimo za stjecanje bogatstva i da senepotrebno nalazimo u situaciji u kojoj, prema Goetheu, "razum postaje besmislicom a blagodatinedaćama".

Nedvojbeno je da bi se red i disciplina najlakše zaveli totalitarizmom. Takav se oblik vlastilako utemeljuje, a teško napušta, i nije primjeren ljudima i društvu kakvo zagovaramo. Nismo,valjda toliko naivni ili nesretni da bi nas i to zlo zadesilo, a moglo bi ako ne budemo smogli snagerastjerati vjetrove koji pušu u tom pravcu.

To što nam nedostaje kritična masa ljudi, snage i potencijala da zaštitimo sebe, svoju državui prostore na kojima smo se nalazili, koji su bili naši i koji bi opet trebali i morali biti naši, akojih se ne možemo niti smijemo odreći, nije beznačajno pitanje koje bi moglo ostati bez točnog ikonkretnog odgovora. Za sadašnju situaciju bi važnije trebalo biti pitanje okupljanja i stvaranjadovoljne kritične mase znanja i sposobnosti za izradu moguće prihvatljive strategije, čijom biprovedbom bio zajamčen opstanak na prostorima na kojima smo sada, kako bi se stvorilepretpostavke za trajan opstanak na tim prostorima i uvjeti za vraćanje privremeno zaposjednutih iokupiranih prostora. Takvom strategijom bi se ujedinile sve raspoložive snage i potencijali, štonam do sada nije bila baš jaka strana, mogle bi se najracionalnije iskoristiti unutarnji (raspoloživi)potencijali i najbolje spriječiti vanjski negativni utjecaji, tj. utjecaji neprijateljskog okruženja.

S teorijskog stajališta moglo bi se reći da postoji gotovo neograničen broj strategija istrateških opredjeljenja ili mogućnosti, čijom se provedbom može osigurati opstanak i razvoj. Upraksi se obično te mogućnosti svode na veoma malen broj, nekada i na samo jednu, pa seproblem strategije svodi na izbor prave, optimalne ili najpovoljnije.

Ocjena o prihvatljivosti strategije temelji se na stručnoj i znanstvenoj analizi i isto takvomvrednovanju kriterija za ocjenu podobnosti pojedine strategije i elemenata na kojima se onatemelji. Kriteriji su u svakom slučaju vlastite snage i sposobnosti, te mogućnosti koje ovise ovlastitim snagama i sposobnostima, ali i mogućnostima što ih pruža okruženje, sredina.

Rema tome, strategija opstanka trebala bi se temeljiti na kompromisu između poželjnog iobjektivno mogućeg (ostvarljivog) u svakoj situaciji.

Strategija državnosti

Samostalna se Hrvatska država u BiH vjerojatno neće moći utemeljiti a neće se moćiutemeljiti ni zajednička država s državom Hrvatskom. (Neće to dopustiti drugi, a sami to ionakone možemo uraditi.) Za naš narod bi konfederacija BiH i Hrvatske mogla biti najbolje inajprihvatljivije rješenje, ali što učiniti dok se ne uspostavi takva konfederacije ili što trebauraditi ako konfederacije uopće ne bude. Nesreća je što ni jedno rješenje neće ovisiti samo onama. Tako ni predviđena konfederacija BiH i Hrvatske neće ovisiti samo o dogovoru Hrvata iMuslimana, već još više o stajalištima velikih sila i njihovim planovima. Stoga Hrvatima nepreostaje ništa drugo već državnu zajednicu izgrađivati s jednim ili s oba naroda, smuslimanskim i srpskim.

12 Drucker, P.: Inovacije i poduzetništvo, Globus, Zagreb, 1992, str. 235.13 Misao A. Tocquevilla, poznavatelja njemu suvremene politike. Prema Druckeru navedenu je izjavu dao još1826. godine, P. Druckeru, cit. djelo str. 235.



U takvim okolnostima (zajedničke države s jednim ili oba naroda) s malim brojem ljudi (smalim postotkom sudjelovanja hrvatskog naroda u odnosu na druga dva naroda) koje živi na višenepovezanih prostora bit će problem (bez uvjetne podjele teritorija) osigurati vlastiti identitet,opstojnost i opstanak, ali ni ta opcija neće moći proći bez pristanka i suglasnosti drugih.

Razumije se da u jednoj državi moraju biti osigurane sve građanske slobode i prava svakogpojedinca, ali bez mehanizama zaštite manjinski narod lako može postati nacionalnom manjinomprema međunarodnim kriterijima.

Strateško je pitanje kako to spriječiti na demokratski i za međunarodnu zajednicu prihvatljivnačin. Odgovor može biti dvojak: povećanjem broja vlastitog naroda i povećanjem postotkanjegova sudjelovanja u ukupnom pučanstvu države i onemogućivanjem drugima (dogovorenim,otvorenim i nedogovorenim, prikrivenim) da se nasele na prostore na kojima žive Hrvati kako sene bi smanjivao broj našega naroda u usporedbi s drugima.

Povećanje pučanstva se najdjelotvornije može riješiti povećanjem nataliteta, a provedbatakvog programa podrazumijeva postojanje sigurnosnih, socijalnih, materijalnih, gospodarskih idrugih pretpostavki i koordinirano djelovanje svih čimbenika. Uspjeh se zacijelo može postići,ali isto tako cilj se može i ne ostvariti ako se povećanjem nataliteta nje premaši kritična točka.

Ni to neće ovisiti samo o nama. Može se naime dogoditi da se natalitet poveća (bilo bipoželjno u svakom slučaju) a da se istodobno smanji postotak sudjelovanja našeg naroda uukupnom pučanstvu države zbog iseljavanja ili zbog znatnijeg povećanja nataliteta drugogili drugih naroda u državi14. Prema takvu scenariju (koji nije nezamisliv) uspjeh bi bio zadržatinepromijenjen postotak sudjelovanja našega naroda u ukupnom broju pučanstva.

Naravno, zadržavanje toga postotka našeg naroda u ukupnom pučanstvu ili njegovopovećanje moguće je postići i naseljavanjem iz drugih područja (ako to i drugi ne bi činili).Ako bi se to činilo unutar državnih granica, pitanje je što bi se time dobilo sa stajalištastrategije opstanka i očuvanja stoljetnih prostora. Za naseljavanje iz drugih područja(dijaspore) trebalo bi ispuniti niz pretpostavki i vjerojatno puno više od ogromnihfinancijskih i materijalnih sredstava.

Onemogućavanje naseljavanja drugih naroda na naše prostore podrazumijeva:- dobiti prostore, a da nam to prizna država, čiji su dio, i svijet (UN i drugi), kojemu

pripadamo i u kojemu želimo biti;- da se ustavnim i zakonskim aktima to izričito uvede i da se to zna u zemlji i

inozemstvu (i da to prihvate međunarodne organizacije).Najvažnije je pitanje imamo li dovoljno snage, mudrosti i sposobnosti da to ostvarimo u

našoj državi (hoće li nam ona dati suglasnost) i da privolimo međunarodnu zajednicu da namda potporu u tom pravcu, ako se odlučimo za tu strategiju.

Takva se strategija može činiti poželjnom i prihvatljivom, ali opet ovisi o spremnosti i voljidrugih (ne nas samih). Mi bismo morali imati i rezervnu strategiju u slučaju da se takva neprihvati.

Gospodarstvena strategija

Svaka strategija podrazumijeva ostvarivanje planiranih ciljeva (značenje strategije u užemsmislu) jer se u biti pod strategijom i podrazumijeva način ostvarivanja ciljeva. U širemsmislu strategija podrazumijeva i određivanje ciljeva, što znači da se i ciljevi određujusukladno raspoloživim i mogućim (ostvarljivim) strategijama koje su provedljive zaostvarivanje postavljenih ciljeva. Uključivši raspoložive resurse (intelektualne, stručne,financijske, materijalne i druge) za ostvarivanje ciljeva i provođenje odabrane strategije,stvaramo pretpostavke za uspješan odabir ciljeva i strategije i njihovo provođenje ili

14 O tome bi trebalo voditi računa i u R Hrvatskoj jer se s vremenom može bitno izmijeniti postojeća strukturapučanstva (Delegacija R Hrvatske nedavno je bila gost na Ministarskoj konferenciji muslimanskih zemalja. Akose ne bi vodilo računa i o tim pitanjima, za 50 ili 100 godina i Hrvatska bi mogla postati punopravnom članicomte asocijacije).



ostvarivanje. Drugim riječima, dobivamo odgovore što želimo (hoćemo ili namjeravamo), štonam je cilj, na koji način ga ostvariti (s kojom strategijom) i kolika i kakva su nam sredstvapotrebna (proračun, kadrovi i dr.) da bismo postigli što namjeravamo.

Kad je o državi i njezinu uređenju riječ, strateške se odluke donose na temeljuopredjeljenja o tome kakvu državu hoćemo i želimo. Načelno će se svi složiti da je ciljsuvremena država tipa zapadnih razvijenih država i zapadne demokracije. Složit će se zato štoSVIJET neće drukčiju prihvatiti i podržati; s tim računaju i oni koji u biti i ne misle tako i kojine žele takvu državu. U tom demokratskom svijetu nekad je bitna samo forma, tj. što seslužbeno izjavi i o čemu se izjasni, pa nije čudno da se u kratkom razdoblju iste osobe(političari) proglašavaju ratnim zločincima i mirotvorcima, da dojučerašnji teroristi dobijuNobelovu nagradu za mir i sl. Bez obzira na to, taj isti svijet neće prihvatiti ni jednufundamentalističku ni nacionalističku državu, niti će je vođe fundamentalista ili nacionalistaslužbeno zagovarati. To ne znači da je zapravo ne žele i da je neće pokušati stvoriti podformom demokracije i demokratskih načela.

Povijest je pokazala da su takve države (fundamentalističke i nacionalističke) opasne ipogubne i kad je riječ o jednonacionalnim državama. U višenacionalnim državama najveći sugubitnici brojčano najmanji i nejaki; oni nestaju i nikakva im utjeha ne može biti to što će nakraju "ceh" platiti i njihovi krvnici; za njih to nije važno jer su prije nestali.

Od ustroja države i njezina političkog uređenja ovisit će i gospodarski sustav. Nemarazloga nevjerne i neznane uvjeravati da se suvremeno tržišno gospodarstvo zapadnog tipa nemože temeljiti na drukčijem političkom sustavu osim na parlamentarizmu i demokracijizapadnog tipa (privatno vlasništvo, sloboda poduzetništva, građanske slobode ivišestranački sustav).

Zapadni nas svijet neće primiti u svoje asocijacije i organizacije ne budemo li ispunjavaliuvjete koji se postavljaju niti će, pak, zbog nas mijenjati svoj ustroj ili svoja načela. Našestrateško opredjeljenje može biti samo hoćemo li prihvatiti zapadna načela ili neka druga(bezvrijedno je i raspravljati o njima).

Samo prihvaćanje načela ustroja društveno-političkog i gospodarskog sustava po uzoru narazvijene zemlje Zapada ne mora značiti da ćemo i izgraditi takvu državu i takav sustav, jerće to, objektivno, biti teško, a trajat će dugo i zahtijevat će ogromne žrtve i odricanja, izazvatće socijalne i druge probleme, što su posljedica i ratnih strahota, ali i propusta i zabluda izprošlosti.

Prijelaz na demokraciju i tržišno gospodarstvo težak je i za razvijenije zemlje, i one kojenisu imale ratova i drugih problema i koje su gotovo bez financijskih problema u usporedbi snama (npr. bivša Istočna Njemačka). Ne podcjenjujući ni te probleme, može se očekivati da ćejoš veći problemi biti u promjeni svijesti ljudi, da stečena ili naučena mjerila i kriterijivrijednosti neće vrijediti, da demokracija nije anarhija i da provedba demokratski usvojenihzakona zahtijeva najstrože sankcije protiv pojedinaca koji ih ne poštuju, da se nikome neisplati kršiti propise i da će ti propisi vrijediti za sve pojedince, od običnog građanina donajvišega dužnosnika.

Znamo da tako nije bilo prije, u ranijem sustavu, da tako nije sada i da se neki pojedinci isada ponašaju kao oni poslije Drugog svjetskog rata. Normalno je moralno priznati zaslugezaslužnima, ali i uskratiti im mogućnost da sami određuju nadoknade za neosporne zasluge,da ne poštuju zakone i da se ne ponašaju kao što sada to čine. S takvima se i na takav načinnikada ne može stvoriti država kakva nam treba (po uzoru na države Zapadne Europe).

Ne bi bilo dobro da je takvih veći broj, a još bi lošije bilo ako bi se takvi pitali, ako biodlučivali i ako bi od njih ovisilo utemeljenje demokratske države. Zacijelo bi demokratskabila samo na papiru.

Početak razrješavanja tih pitanja bit će dobar znak za stvaranje pretpostavki zautemeljenje suvremene demokratske države, ali se na tome mora ustrajati i biti stalno ustrajan,čak i kad se izgradi takva država.

Suvremene demokratske države zapadnog tipa, za kakvu se i mi zalažemo, međusobnose razlikuju po svojoj uspješnosti i učinkovitosti, što se mjeri s više kriterija i mjerila. Jedanje od tih kriterija cijena koštanja države i njezinog administrativnog aparata. Jasno je, radi



se o ogromnim sredstvima, a ta se sredstva moraju osigurati iz gospodarstva, ali nijesvejedno koliki će biti postotak tih izdvajanja (opterećenja za gospodarstvo) 30, 40, 50 iliviše posto. Veći postotak izdvajanja poskupljuje domaću robu i usluge i na međunarodnomtržištu, a to smanjuje izvoz i izaziva druge negativne posljedice koje koče i gospodarskirazvoj, povećavaju socijalne napetosti (nezaposlenost i dr.) i koče razvoj demokracije.

Nedvojbeno je da se gospodarski, socijalni i drugi problemi (krize) trenutno mogunajjednostavnije i najbrže riješiti diktaturom, ali je nesreća što ona dugoročno uništava ipojedince i cijelo društvo, nikome ne vrijedi osim malobrojnoj eliti, te je zato nitko razuman ine predlaže kao varijantu za društveni i gospodarski sustav.

Suvremeno demokratsko društvo i gospodarski tržišni sustav zahtijevaju demokratskiustroj i demokratičnost pri njihovom ustrojstvu, što podrazumijeva razmjerno visoku razinusvijesti svih čimbenika i njihovu ustrajnost u provedbi tih nakana. Najveći problemi, s tim usvezi, pojavit će se pri određivanju kriterija i mjerila demokratičnosti i tržišnosti. Načelno ćesvi podržati takvu političku platformu i opredjeljenje jer objektivno ne postoji prihvatljivijedrugo rješenje. Međutim, ta činjenica ne znači da će se te nakane sprovesti.

Velik broj ljudi u socijalizmu naučio je razmjerno dobro živjeti bez rada i truda, zauzimatinezaslužene položaje i trošiti iznad realnih zarada. Takvima ne može nikada biti bolje negostoje bilo. Budu li se takvi pitali i odlučivali (ne bismo smjeli podcjenjivati njihovu moć),moguće je da oni definiraju kriterije i mjerila demokratskog i gospodarskog ustroja. Naravno,samo bi forma bila demokratska i samo bi formalno bilo tržišno gospodarstvo.

Problem se u biti sastoji u sljedećem:Tržišno gospodarstvo se ne može ustrojiti i postojati u nedemokratskom društvu i s

državnim (društvenim) vlasništvom, s vlasništvom koje nije većinski privatno, a ni jedno od tihpitanja se ne može riješiti bez demokratskoga političkog sustava.

Kako ni jedno društvo (izjašnjavanjem vladajuće stranke) nikada neće reći da jenedemokratsko, a zakoni tržišta vrijede i u društvima koja i službeno negiraju postojanje idjelovanje tih zakonitosti, objektivno je moguće na više načina ili više razina odrediti kriterije imjerila za demokratičnost i tržišnost. Subjektivizam se pritom teško može izbjeći, a posljediceće, u svakom slučaju, biti objektivne.

Kakav će nam biti društveni i gospodarski sustav, te kakvi će biti njihova mjerila i kriterijiovisi o tome što nam je cilj, kakvi želimo biti i kojem društvu pripadati.

Želimo li uistinu postati društvo zapadne civilizacije, moramo prihvatiti njihove kriterije imjerila. Oni će cijeniti naše namjere, planove i pokušaje i podržavati nas u tim nastojanjima,ali se neće zadovoljiti našim deklarativnim izjašnjavanjem o prihvaćanju tih načela. Tražit će iinsistirati na provedbi tih načela i prihvatit će nas kao svoje tek kada ih uvjerimo da smo takvikakvim se predstavljamo. Demokratičnost je, misle, ne nametati nam svoja rješenja, ali i neprihvaćati nas kao svoje dok sami ne prihvatimo taj ustroj.

Ako, pak, želimo neko drugo društvo, moramo se ravnati prema drugim načelima.Najveću bismo grešku načinili kad bismo pokušali tražiti novo društvo, novi sustav, kakav

ne postoje u svijetu. Jednostavno, nismo dovoljno pametni, sposobni i moćni da bismo mogliizgraditi društvo različito od društava koja već u svijetu postoje. Dovoljno nam je izgraditidruštvo kakvo do sada nismo imali. Pitanje je hoćemo li imati dovoljno snage i za to. Sigurnismo da snage previše neće biti, a što je više budemo imali, prije ćemo izgraditi sustav kakavnamjeravamo.

Prijelaz s netržišnog na tržišno gospodarstvo (tranzicija) složen je, dugotrajan i skupproces koji, čini se, više shvaćaju drugi nego oni kojih bi se to najviše trebalo ticati.Najvećim je dijelom to posljedica neznanja i neshvaćanja biti problema. Dovoljno jeprisjetiti se da Mađarska to čini već godinama, da u tome ima velikog uspjeha, ali je ipak jošdaleko od cilja, da Češka i Slovačka čine tek prve korake, da se Slovenija i druge zemlje jošuvijek pripremaju za to i da će se problemi tranzicije u Njemačkoj rješavati još godinama iakose neupućenima činilo da je problem riješen rušenjem Berlinskog zida.



Kakve su mogućnosti

Suvremeno se tržišno gospodarstvo (zapadnog tipa) ne može ustrojiti i postojati unedemokratskom društvu, s vlasništvom koje nije većinski privatno, a ni jedno od toga bezdemokratske države i njezina demokratskog političkog sustava.

Za takvu će se državu u našoj situaciji vjerojatno svi izjašnjavati i formalno je zagovarati,čak i oni kojima ne odgovara, koji je zapravo i ne žele. Učinit će to zbog udovoljavanjazahtjevima međunarodne zajednice, stjecanja naklonosti demokratske javnosti, zbog predaha uratu koji ne mogu dobiti i pokušaja da se na miran način dođe do ciljeva koji se ratom nisumogli postići.

Postojeći mir (prekid rata) nije stvar dogovora zaraćenih strana, nastao je pod prisilommeđunarodne zajednice i ni jedna strana nije zadovoljna postojećim stanjem.

U takvim okolnostima ni rata ni mira, a istodobno i rata i mira, nemoguće je izgrađivatidemokratsku državu i tržišno gospodarstvo kakvo nam treba i za što se izjašnjavamo.

Onima kojima ionako nije stalo do takvog ustroja ni države ni gospodarskog sustava bit ćedovoljno razloga i opravdanja zašto to ne čine, zašto to odlažu ili odugovlače. Istodobno ćepod oblikom demokracije nastojati utemeljiti fundamentalističku ili nacionalističku državu,nastojat će dobiti u miru ono što ratom nisu uspjeli.

Odgađat će, na primjer, pretvorbu društvenog vlasništva pod raznim izgovorima ili će tupretvorbu provoditi kad je u njihovu interesu, kad vlasnik postane onaj koga oni hoće.Planirano će naseljavati ili raseljavati pučanstvo u skladu s (skrivenim) ciljevima vlastitepolitike, politizirat će izbjeglice i raseljene i sl.

S tim u svezi moglo bi se reći da naša strategija treba biti, prije svega, u funkciji opstanka,tj. strategije državnosti, a sve druge strategije, uključivši i strategije gospodarstva,obrazovanja i druge moraju biti u funkciji te strategije.

Iz toga proistječe da bi se moglo učiniti sljedeće:1. Bez obzira na sve probleme, teškoće i razloge zbog kojih se neće moći brzo i

lako utemeljiti ni izgraditi tržišno gospodarstvo (zapadnog tipa), treba ga utemeljiti iizgrađivati što je brže i bolje moguće. Utemeljenje i izgradnja demokratskog društva itržišnog gospodarstva ne bi smjeli imati alternativu ni pod koju cijenu. S takvom strategijom ćese najmanje dugoročno pogriješiti bez obzira na sve žrtve i odricanja što će prouzročitiprovedba te strategije.

2. Postojeće tvrtke treba poslovno vezati s tvrtkama iz Hrvatske, najprije zbog njihovaosposobljavanja, jačanja konkurentnosti i drugih (vlasničkih) razloga.

3. Raspoložive proizvodno-uslužne kapacitete treba rabiti za podmirivanje trenutnihtržišnih potreba (domaćih i stranih) i prilagođavati se za uspješan tržišni nastup na stranimtržištima (u najmanju ruku izrađivati stručne elaborate i programe) za podmirivanje potrebameđunarodnog tržišta.

4. Pronalaziti treba mogućnosti davanja jamstva (preko tvrtki iz Hrvatske ili primjenomWashingtonskog sporazuma) stranim ulagačima (Hrvatima iz dijaspore i drugima) zasigurnost njihovih ulaganja u kapacitete koji će isporučivati proizvode nastrana tržišta, zapošljavati pučanstvo i zadržavati ga na prostorima na kojima može živjeti iimati osiguranu egzistenciju i sl.

5. Utemeljiti treba Fond i banku za obnovu i razvoj koji bi financirali programe što su usvezi sa strategijom opstanka Hrvata na ovim prostorima. Programi bi bili nacionalni,isključivo nacionalni, ali nikada i ni pod koju cijenu nacionalistički, na štetu drugih naroda, paih se ne bi trebalo sramiti niti nepotrebno iznositi njihove pojedinosti drugima.

Strategija obrazovanja

Novom društvu i novom sustavu potreban je i novi sustav obrazovanja. Postojeći(naslijeđen iz prošlog sustava) nije i ne može biti primjeren novim potrebama. Mogao bi se



nazvati sustav kakav-takav i gotovo da je malo bolji ni od nikakvog sustava obrazovanja (ipaknauči čitati i pisati) ako se usporede njegovi učinci s ulaganjima.

Raspoložive materijalne mogućnosti ne omogućuju kreiranje sustava vrhunskogobrazovanja koji je nužan i potreban i koji se neće moći preskočiti pri prijelazu na sustavobrazovanja primjeren društvu znanja.

U sadašnjoj situaciji nameće se potreba stalnog preispitivanja mogućnosti ulaganja uznanost i obrazovanje, a pogotovu ako se ulaganja u te aktivnosti uspoređuju s ulaganjima udruge djelatnosti i za druge potrebe.

Bitan zaokret, u tom pravcu, učinit će se kad se ulaganja u znanost i obrazovanje ne budusmatrala i tretirala kao trošak i izdvajanje iz proračuna već kao investicija s najvećimpostotkom vraćanja uloga i najsigurnijom dobiti. Pojedinci mogu zakazati, kao i u drugimpodručjima, ali svi i cijeli sustav jednostavno ne mogu. Rezultati će neminovno doćiprije ili kasnije.

Obrazovni planovi i programi će biti prilagođeni potrebama dobrih i nadarenih učenika istudenata, ne apstraktnom prosjeku koji puno ne pomaže lijenima i nesposobnima, onimakoji ne mogu il i neće, a ne dopušta sposobnima da postignu uspješne rezultate koje biobjektivno mogli.

Sukladno potrebama društva i gospodarstva (zapravo će znanstvenici i stručnjaciodređivati mjerila i kreirati društvo i gospodarstvo) bit će potrebno utemeljiti najmanje dvatipa obrazovanja u svim slučajevima i na svim razinama:

- normalno i- napredno (s jednim stupnjem ili više stupnjeva).Programi za normalno obrazovanje bili bi na višoj razini od sadašnjeg prosjeka (npr.

prosjeka znanja odgovarajućih škola u Zagrebu), ako je nerealno tražiti višu razinu (npr. uZapadnoj Europi).

Programi za napredno obrazovanje istog uzrasta i iste generacije (struke) bili bi na višojrazini, a upisivali bi ih učenici i studenti koji pri upisu u sljedeći razred ili sljedeću godinustudija postignu na testiranju dovoljan broj bodova za upis u skupinu naprednih.

Završeni razred ili godina studija, osim posljednjeg, bio bi samo uvjet za testiranje zaupis u viši razred, višu godinu studija, a to znači sljedeće:

- da oni koji ne postignu dostatan broj bodova na testiranju ne mogu upisati viši razred,višu godinu studija, bez obzira na rezultate postignute u prethodnom razredu ili u prethodnojgodini studija;

- da veći broj bodova (bolji rezultati na testiranju) omogućuje upis u viši razred, višu godinustudija, normalnu ili naprednu (s jednim ili s dva stupnja).

Na taj bi način nastavnici i profesori imali malo više posla, više bi se bavili poučavanjemdobrih nego loših učenika i studenata (lošijima bi se također pomagalo dopunskom, a neredovitom nastavom), planovi i programi bili bi podijeljeni prema razini znanja i obrazovanja;lošiji ništa ne bi izgubili, a bolji bi dobili. Diplome se ne bi cijenile već znanje, i društvu bi bioosiguran prosperitet. Ulaganja u znanost i obrazovanje ne bi bili trošak već najrentabilnijainvesticija.



2.3. IZVJEŠĆE O PROBLEMATICI RADA VLADE HNŽ-a15

Posljednjih se nekoliko mjeseci intenzivirao rad županijske Vlade i izvršene su velikepripreme za donošenje Zakona i uspostavu vlasti ali još uvijek nema konkretnih pomaka pa je nužna iVaša potpora kako bi se ubrzali započeti procesi i riješila neka sporna pitanja.

1. Zakoni iz oblasti pravosuđa (Zakoni o sudstvu, tužiteljstvu i prekršajima) pripremljenisu, razmatrani i neusvojeni te se čeka arbitraža visokog predstavnika i OHR-a, za što je bilo najava da ćese uraditi do početka ove godine, a pretpostavlja se da će to biti urađeno do kraja ovog mjeseca,odnosno početkom travnja.

Bit problema i nesuglasja je u jurisdikciji i organizaciji.a) JurisdikcijaNaše je stajalište da je izvorna nadležnost općinskih sudova neograničena u prvom stupnju i da

je županijski sud drugog stupnja, što znači da se na razini Županije završava sudskipostupak (što je i ustavno načelo).

Bošnjački je prijedlog da se u sudskim postupcima (za kaznena djela iznad 10 ili 15 godinazatvora) te ovlasti općinskih sudova prenesu na županijski sud što bi značilo automatsko uvođenje iFederalnog suda u sudski proces jer bi on te slučajeve rješavao kao sud drugog stupnja (za djelašto bi ih županijski sud sudio u postupku prvog stupnja).

b) Organizacija pravosuđa (gotovo isključivo u Mostaru)Nedvojbeno je da je ustavnim načelom određeno da svaka općina ima svoje sudstvo (sud)

ali se strane (i općine) mogu dogovoriti o uspostavi jednog suda za više općina. Jasno je takođeršto treba učiniti ako se ne postigne dogovor (u svakoj općini uspostaviti sudsku vlast).

Kako je bošnjačka strana od samog početka rasprave (više od pola godine) insistirala da se zasvih 6 gradskih općina u Mostaru uspostavi samo l sud (čime zapravo negiraju i ustavno načelo inačelo dogovaranja - jer ne uvažavaju ni naše ni prijedloge OHR-a), to smo na kraju ostali priustavnom načelu da svaka općina ima svoj sud.

Apsurdno je obrazloženje bošnjačke strane da će svako rješenje arbitraže osim njihovogprijedloga voditi podjeli grada (zašto će onda 6 općina) jer u ovom slučaju nije riječ ni o čemudrugomu već o ustroju pravosudne vlasti prema Ustavu F BiH i Daytonskom sporazumu iUstavu naše Županije. Razumljivo je također da bi se mogla naći i "manje skupa rješenja" kao irješenja koja bi iziskivala manji broj pravosudnih kadrova ali za takvo što potreban je dogovor za kojiočito nije bošnjačka strana.

Prijedlog: mišljenja smo da bi se sa svih razina (uključivši i predstavnike međunarodnezajednice) trebao izvršiti pritisak na bošnjačku stranu:

- da prihvati kompromisni prijedlog OHR-a iz mjeseca prosinca prošle godine (kojega smo mibili voljni prihvatiti a to srno i sada voljni učiniti) ili

- da se žurno provede arbitraža na temelju ustavnih načela kako bi pravosudna vlast moglapočeti funkcionirati i na području naše županije.

Na taj bi se način otklonile i sumnje da bošnjačka strana ne želi donošenje tih (i drugih)zakona kako bi se primjenjivali federalni zakoni i vršila centralizacija vlasti što je suprotno iUstavu Federacije i Daytonskom sporazumu.

2. Zakon o županijskim ministarstvima, također nije još usvojen i u obliku nacrta upućenje Skupštini Županije na raspravu. Nema razloga da se taj zakon ne usvoji čim prije jer je ostalo vrlomalo problema koje treba usuglasiti, a što će se moći usuglasiti odmah nakon rasprave na SkupštiniŽupanije. Problem je u rukovođenju ministarstvom i nekim nacionalnim institucijama.

15 Pismo upućeno (16. ožujka 1998. god) dužnosnicima iz reda hrvatskog naroda; članu predsjedništva BiH(Krešimiru Zubaku), zamjeniku predsjednika Federacije BiH (Vladi Šoljiću), zamjeniku predsjednika Vlade FBiH (Dragi Bilandžiji), županu HNŽ (Željku Obradoviću), zamjeniku predsjednika Skupštine HNŽ (IvanuBenderu), predsjedniku HDZ BiH (Boži Raiću) i predsjedniku ŽO HDZ-a BIH (radi bošnjaku)



Naše je stajalište da bi ministarstvom trebali rukovoditi ministar i njegov zamjenik (sobzirom na poseban status Županije), a bošnjačko da to čini samo ministar (pozivajući se i na Zakon ofederalnim ministarstvima).

Kako i jedan i drugi prijedlog ne favoriziraju niti dovode u podređen položaj ni jednu ni drugustranu može se postići suglasnost. Mislimo da bi u provedbi moglo biti manje problema ako se prihvatinaš prijedlog, a u krajnjem slučaju nije neprihvatljiv ni njihov.

Malo bi veći problem mogao biti pri usaglašavanju nekih institucija kojima se štitinacionalni, kulturni i vjerski identitet (npr. Zavod za školstvo, nacionalni arhivi, spomenici isl.).

Nema dvojbe da će postojati i zajednički (na razini c

Documents

STRATEGIJE - Ruđer Bošković Institute...k a pitanja o jednakopravnosti slu~benih jezika 33 2.8. Uspostava vlasti i uporaba hrvatskog jezika u HN}-u 36 2.9. Strategije razvitka HZ