Studije i Ogledi

Novak KILIBARDASTUDIJE I OGLEDI

O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI

IzdavačInstitut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica

BibliotekaMONTENEGRINA

Knj. 7

UredniciAdnan Čirgić

Aleksandar Radoman

RecenzentiČedomir DraškovićMilorad Nikčević

Novak KILIBARDA

STUDIJE I OGLEDI O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI

Podgorica, 2012.

SADRŽAJ

PREDGOVOR (A. Čirgić: Novak Kilibarda kao proučavalac crnogorske usmene književnosti) ......................... 7

Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme ....................... 29

Odnos opštega i posebnoga u usmenome književnom tekstu ................................................................... 41

Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike ................. 57

Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas ...... 71

Aspekti hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici ......... 115

Duh homerske nepristrasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas Muslimana ............................. 123

Književno uobličenje istorijskoga događanja u crnogorskoj usmenoj epici ................................................. 139

O istoričnosti crnogorskih epskih pjesama ........................... 151

Odnos Njegoša – državnika i političara prema crnogorskoj usmenoj epici ......................................... 163

Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina ................... 169

Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića ...................... 193

Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici ....................... 211

Ženidba Milića barjaktara je pjesma Starca Milije .............. 221

Istorijska osnova Ženidbe Milića barjaktara ........................ 233

Ženidba Smailagić Meha, kasni ali pravi usmeni epos ........ 239

O bugaršticama iz Crne Gore ............................................... 245

Usmena tužbalica – najintimnija pjesma .............................. 251

Jedna anonimna crnogorska pjesnikinja ............................... 265

Socijalni elementi narodnih tužbalica .................................. 271

Opet to, ali drukčije .............................................................. 277

O poslovicama ...................................................................... 287

Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici ..................................... 301

Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana ............................ 305

Klasičnu crnogorsku usmenu epiku treba usaglasiti s Pravopisom crnogorskoga jezika ....................... 315

Pjesnici-pjevači ..................................................................... 325

LITERATURA ...................................................................... 337

INDEKS IMENA .................................................................. 347

NAPOMENA UREDNIKA .................................................. 363

7

NOVAK KILIBARDAKAO PROUČAVALAC CRNOGORSKE

USMENE KNJIŽEVNOSTI

Jedan od rijetkih crnogorskih naučnih i kulturnih radnika za kojega se može reći da se u potpunosti odužio svojoj struci svakako je Novak Kilibarda. Novak Gavrilov Kilibarda rođen je 7. januara 1934. go-dine u zaseoku Jelići sela Tupan, u Banjanima. Osnovni studij i doktorat završio je u Beogradu. „Prvi je crnogorski doktor književnih nauka koji je odbio posao na srbijanskim fakultetima i cio svoj radni vijek proveo u Crnoj Gori i za Crnu Goru.“1 Iako za crnogorske prilike životni put Novaka Kilibarde nije bez presedana, ipak vrijedi pomenuti da, nekad mladi komunist, zbog predgovora u kojemu je istakao značaj tužilice u kojoj se afirmativno pominje Krsto Zrnov Popović, 70-ih godina XX vi-jeka biva isključen iz partije i suspendovan sa svih društvenih funkcija;2 početkom 90-ih godina postaje predvodnik prosrpsko-ga političkog bloka u Crnoj Gori, da bi nakon nekoliko godina pristupio crnogorskome pokretu i početkom XXI vijeka uzeo znat-noga učešća u borbi za obnovu crnogorske državne samostalnosti. Osim toga političkoga i društvenoga angažmana treba pomenuti 1 Božidar Ilijin Miličić, Kilibarda – mozaik likova, pogleda, misli, ideja,

riječi, Podgorica, 2008, str. 9.2 Isto, str. 10–12.

Novak Kilibarda

8

i Kilibardin književni rad, koji je, pored brojnih drugih nagrada („Radoje Domanović“, „Branko Ćopić“, „Jedinstvo“, nagrada Srpske književne zadruge), krunisan i najvišom državnom – Tri-naestojulskom nagradom. Za ovaj osvrt vrijedi pomenuti tek toliko da je cio njegov književni opus nastao na crnogorskome narodnom jeziku i da nosi sve govorne specifičnosti kraja iz kojega je autor potekao. Koliko je njegov književni rad potvr-dio bogatstvo crnogorskoga jezika, naročito u pogledu leksike, najbolje pokazuje to da ga je Radosav Bošković bodrio da tim jezikom nastavi pisati svoju prozu te da će – po riječima samoga Kilibarde – ako ikad dođe do kodifikacije crnogorskoga jezika, jezik njegova književnog djela biti nezaobilazan u tome poslu. Kilibarda je i nosilac Zlatne medalje časti, kojom ga je povo-dom dva milenijuma hrišćanstva nagradio Američki biografski institut kao pozitivnoga djelatnika za multinacionalni sklad u Crnoj Gori.3

Ove godine navršavaju se četiri decenije otkad je Novak Kilibarda objavio prvu knjigu iz usmene književnosti – Poezija i istorija u usmenoj književnosti (1972). Za njom su se brzo počele ređati i druge: Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pje-sama; Legenda i poezija; O usmenoj književnosti; Iz korijena usmenosti; Epska mjera istorije; Usmena književnost u službi pisane; Usmena književnost pred čitaocem; Usmena književnost Crne Gore. Pored tih autorskih knjiga priredio je i četiri antologi-je: Bugarštice (1979), tužbalice Puti nedohodi (1987), Poslovice (1988) i antologiju crnogorske usmene poezije Viša je gora od gore (2010). Na nagovor poznatoga crnogorskog slaviste Ra-dosava Boškovića prihvatio je da uradi komentare i objašnjenja uz Njegoševo Ogledalo srpsko, koji su kao prvi komentari 3 O životu Novaka Kilibarde, njegovu školovanju, usavršavanju, odnosu

prema kolegama i profesorima i sl. – viđeti u intervjuu „O sebi povodom drugih“, koji je vodio Dejan Ajdačić, u knjizi: Novak Kilibarda, Usmena književnost pred čitaocem, Cetinje, 1998, str. 257–429.

Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti

9

toga djela štampani 1974.4 Iako se iz naslova njegovih knjiga to možda ne može jasno sagledati, može se reći da su sve one najvećim dijelom ili u potpunosti vezane za crnogorsku usmenu književnost. Pa i u onim studijama koje se direktno ne odnose na crnogorsku književnu problematiku provijava Starac Milija, Tešan Podrugović i drugi znani i neznani crnogorski pjesnici- -pjevači i njihove pjesme. No sve to nije uzrokovalo tvrdnju da je Kilibarda jedan od rijetkih crnogorskih naučnika koji se odužio svojoj struci. Bilo je i u njegovo vrijeme i prije njega i crnogorskih naučnika (Vido Latković, Radosav Medenica, Nikola Banašević i dr.) i naučnika iz suśedstva (Vladan Nedić, Radmila Pešić, Nada Milošević i dr.) koji su posvećivali pažnju crnogorskoj usmenoj književnosti i o tome ostavili značajne studije i knjige. No niko od njih nije se odvažio da monografski obradi crnogorsku usmenu književnost – osim Novaka Kilibarde. Četrdeset godina nakon objavljivanja prve knjige Kilibarda je svoj naučni opus zaokružio monografskim opisom crnogorske usmene književnosti, koji obuhvata sva usme-na književna ostvarenja nastala na teritoriji današnje Crne Gore. 4 Drugo izdanje Ogledala srpskoga Novak Kilibarda, s manjim izmjena-

ma i dopunama, uz novu bilješku (pogovor) i uz rječnik manje poznatih riječi koji je sačinio Adnan Čirgić, bio je priredio za CANU, koja ga je naručila. No po završenu poslu CANU je odbila rukopis uz objašnjenje da je negativno ocijenjen od strane recenzenta prof. dr Radojice Jovićevića. Međutim, to je bio samo izgovor CANU, a u suštini je izdanje odbijeno zbog toga što se Njegošev jezik u njemu tretira kao crnogorski jezik i zato što su bilješke i komentari pisani zvaničnim crnogorskim standardnim jezikom – što se nikako ne uklapa u ideološke koncepcije Akademije. Da je tako, potvrđuje i prećutana afirmativna recenzija akademika Branka Pavićevića, koja je takođe bila predata CANU. Oko svega toga u Pob-jedi je (2011) vođena polemika između Kilibarde i Momira Đurovića, predśednika CANU. S obzirom na značaj Kilibardinih komentara i na činjenicu da su sve pjesme u Ogledalu prvi put grafijski prilagođene iz-vornome Njegoševu jeziku, to izdanje objavljeno je 2011. godine u Insti-tutu za crnogorski jezik i književnost u Podgorici.

Novak Kilibarda

10

Crna Gora je jedna od rijetkih, ako ne i jedina, sloven-ska zemlja koja nema monografski opisanu bogatu sopstvenu književnu baštinu. Ako je nepostojanje neophodnih institucija, u okviru kojih bi se mogao pokrenuti projekt izrade istorije crnogorske književnosti, do 70-ih godina XX vijeka mogao opravdati tu činjenicu, novije doba ne daje nikakva opravdanja za to. Iako već nekoliko decenija imamo Univerzitet Crne Gore, Pedagošku akademiju i kasniji Filozofski fakultet (a u okviru njega i Institut za jezik i književnost), Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti i dr. slične institucije te pozamašan broj djelatnika u oblasti nauke o književnosti, na monografskome opisu bogate crnogorske književne baštine u posljednjih pedese-tak godina nije urađeno gotovo ništa novo. Izuzetak čini jedino studija Radoslava Rotkovića „Pregled crnogorske literature. Od najstarijih vremena do 1918. godine“ (Stvaranje, br. 4, Ti-tograd, 1979). Prije te studije postojala je samo sinteza Trifuna Đukića, nastala između dva svjetska rata, u kojoj je – kako se to iz naslova vidi (Pregled književnog rada Crne Gore od Vasilija Petrovića Njegoša do 1918. godine, Narodna knjiga, Cetinje, 1951) – crnogorska književnost tretirana kao regionalni dio srp-ske književnosti. Iako se može reći da je objavljen veliki broj antologija i zbirki crnogorske usmene književnosti, pri čemu posebno treba istaći izdanja u okviru nekadašnje Biblioteke Luča, tretman crnogorske usmene književnosti kao cjeline u pot-punosti je izostao. Zbog svega toga Vojislav P. Nikčević (1935–2007) inicirao je projekt izrade Istorije crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do naših dana. Poseban tom te Istorije bio je predviđen za usmenu književnost, čiju je obradu Kilibarda na Nikčevićev nagovor prihvatio da uradi. Nakon smrti Vojisla-va P. Nikčevića kao rukovodioca projekta Novak Kilibarda nije obustavio svoj rad – premda novi rukovodilac nikad nije postav-ljen. Osnivanje Instituta za crnogorski jezik i književnost u Pod-gorici omogućilo je i formalni nastavak projekta i objavljivanje


11

Istorije crnogorske književnosti – od početaka pismenosti do 1918. godine. Novak Kilibarda prvi je završio svoj dio projekta, koji će kao prvi tom Istorije biti objavljen u izdanju Instituta ove (2012) godine.5 Upravo ta knjiga najbolji je svjedok da se Kili-barda odužio svojoj struci. A u njoj su obrađena sva značajnija pitanja crnogorske usmene književnosti – od naziva i postanka, tj. od prethrišćanskoga vremena, preko dukljansko-zetskoga pe-rioda do današnjega narodskog ili imitativnog pjesništva. Autor ovoga priloga niti želi niti je kompetentan da donosi sudove i ocjene o radu Novaka Kilibarda na području crnogor-ske usmene književnosti. Namjera nam je samo da, povodom knjige Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti koju smo priredili za štampu s kolegom Aleksandrom Radomanom, ukažemo na značajnija pitanja i probleme kojima se Kilibarda bavio gotovo pola vijeka. Značaj bavljenja Novaka Kilibarde usmenom knji ževnošću između ostalih istakao je i Dejan Ajdačić: „Studije Novaka Kilibarde o usmenoj baštini značajni su doprinosi poznava nju narodne književnosti svojim višestranim vrednostima. Neki od tih tekstova polemički osporavaju stara, a nude nova tumačenja i pretpostavke, neki osnažuju stara sagledavanja i daju im nove potvrde.“6 Mi ćemo se u ovome prilogu osvrnuti na one Kilibar-dine radove koje smo smatrali reprezentativnim i koje smo unijeli u izbor Studije i ogledi o crnogorskoj usmenoj književnosti. 5 Drugi tom (od početaka pismenosti do Njegoša) nakon Nikčevićeve sm-

rti povjeren je Radoslavu Rotkoviću, kao nesporno najkompetentnijemu naučniku iz te oblasti u Crnoj Gori, a treći tom (od Njegoša do 1918. godine) od početka projekta bio je dodijeljen Miloradu Nikčeviću, koji se književnošću toga perioda takođe decenijama bavi.

6 Dejan Ajdačić, „Pogovor“, In: Novak Kilibarda, Usmena književnost pred čitaocem, Cetinje, 1998, str. 441. O Kilibardinu proučavanju crnogorske usmene književnosti viđeti i: Dejan Ajdačić, „Srpska narodna epika u tumačenju Novaka Kilibarde“, In: Novak Kilibarda, Epska mjera istorije, Nikšić, 2007, str. 5–27.

Novak Kilibarda

12

Posebno mjesto u naučnome opusu Novaka Kilibarde do-bio je Starac Milija, kojega Kilibarda smatra Njegoševim dvo-jnikom u usmenoj crnogorskoj poeziji. Najizrazitiji vukovac našega vremena, Kilibarda se ne priklanja herderovsko-grimovs-koj školi koja usmenu književnost tretira kao izraz kolektivnoga duha, već na nju gleda kao na umjetnički izraz talentovanih po-jedinaca. U skladu s time on je napisao biografiju i priredio ko-mentare pjesama Starca Milije (ICJK, Podgorica, 2012). Time je Milija dobio tretman koji imaju svi književnici – pravo na autorstvo. Budući da je u studiji „Ženidba Milića barjaktara je pjesma Starca Milije“ na osnovu uporedne analize pjesničkih sredstava te pjesme i ostale četiri pjesme Milijine kojima je autorstvo nesporno još od Vukova vremena (Ženidba Maksi-ma Crnojevića, Strahinić Ban, Sestra Leke kapetana i Gavran harambaša i Limo) pokazao da je Ženidba Milića barjaktara Milijina pjesma, Kilibarda ju je uvrstio u rečenu knjigu pjesama. Osim što je Starcu Miliji odredio najznačajnije mjesto u crnogorskoj usmenoj književnosti, Novak Kilibarda dao je kratke biografije (na osnovu dosadašnjih vrlo šturih saznanja) i o drugim crnogorskim pjesnicima-pjevačima – Todoru Ikovu Piperu, Starcu Rašku, Stojanu Lomoviću, Đuru Milutinoviću Crnogorcu, a Tešanu Podrugoviću i Petru Mrkaiću posvetio je posebne studije. U studiji „Pjesnička individualnost Tešana Podrugovića“, za kojega Kilibarda pretpostavlja da je bio prezi-menom Papović, ukazao je na višestruki značaj toga crnogorskog pjesnika-pjevača, kojega su ustanci odveli od Vuka Karadžića prije no što je uspio zapisati i trećinu pjesama koje je on, za ra-zliku od drugih, bez pjevanja saopštavao. Kilibarda ističe da je naše poimanje izgleda Marka Kraljevića zapravo Podrugovićeva pjesnička slika o njemu. Studija „Petar Mrkaić – pjesnik-pjevač iz Banjana“ donosi podatke i o pjesniku i njegovoj poeziji. Tome je pjesniku Simo Milutinović posvetio najviše pažnje (više nego svim drugim


13

pjesnicima u Pjevaniji zajedno) i dao mu tretman koji su Starac Milija i Tešan Podrugović dobili kod Vuka Karadžića. Studija sadrži prikaz neobičnoga života Petra Mrkaića – kotorskoga zidara i nosioca čina ruskoga oficira – i opšti pogled na njegovo pjesništvo. I pjesmi Sestra Leke kapetana Kilibarda je posvetio poseb-nu pažnju (u studiji „Prolegomena za interpretaciju usmene pjesme“) jer ju je romantičarska kritika gotovo izbjegavala budući da je Marko Kraljević u njoj prikazan kao surov junak koji ne preza ni da obogalji žensku ljepotu. Dajući sasvim nov pristup interpretaciji te pjesme, Kilibarda zaključuje: „Kad se Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreacije velikoga pjesnika, koji je opštim i poznatim motivima ulio šekspirovsku snagu, dođe se do ovakvoga zaključka: Marko Kraljević ne vrši nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra Leke kapetana, jer je taj njegov opskurni postupak samo logični rasplet drame koja se sigurno i postojano plela od početka pjesme. Tragični čovjek koji se, kao zaštitnik pravde, bavi zanatom ubijanja nema duhovne snage da ocijeni da li se svaki put i svaki postupak može mjeriti i vrednovati istim zamahom mača. Marko jednako gazi sve brode, i njegov Šarac preskače sve vode, ide Kraljević prsato drumom i životom, lomeći najviše samoga sebe! Kao drvośeča orijaš koji udara po stabljikama cvijeća kad mu se boje i mirisi ne dopadnu. Odista, književni talenat Starca Milije najmanje je odgovarao vremenu kome je pripadao i poetici kojom je svoje pjesme uobličavao.“ Značajno mjesto u studijama i ogledima Novaka Kilibarde dobio je i Njegoš, i kao sakupljač epskih pjesama i kao pjesnik kojemu je usmena poezija bila lektira iz koje je izronio Gorski vi-jenac. To je naročito došlo do izražaja u studiji „Odnos Njegoša – državnika i političara prema crnogorskoj usmenoj epici“. Na osnovu dviju varijanata pjesme o osveti Batrića Perovića – jedne koju je Vuk Karadžić unio u svoju antologiju od crnogorsko-ga pjesnika Đura Milutinovića i druge koju je Njegoš unio u

Novak Kilibarda

14

svoje Ogledalo bez naznake o autorstvu pjesme – Novak Kili-barda pokazuje kako je Njegoš svoju antologiju usaglašavao s ideološko-političkim interesima podlovćenske Crne Gore i dinas-tije Petrovića. Umjesto da u Ogledalo unese umjetnički uspjeliju varijantu te pjesme, čiji je autor takođe s današnjih crnogorskih terena, Njegoš se odlučuje za pjesmu koja je daleko ispod po-etskih kvaliteta one koju je Vuk zapisao od Đura Milutinovića. Analizom tih dviju varijanata Kilibarda je pokazao da nije riječ o Njegoševu lošem izboru, jer u estetska mjerila autora koji je već tada bio napisao Luču mikrokozma ne treba sumnjati, već o tome da je on odabrao varijantu koja je jedino i mogla biti prihvaćena u ondašnjoj Crnoj Gori. Naime, u toj varijanti nije bilo ni riječi o crnogorskim pljačkama i upadima na teritorije koje je nastanjivao pravoslavni živalj Grahova, Banjana i okol-nih predjela. Njegoševim političkim težnjama niti slušaocima gusala iz podlovćenske Crne Gore nijesu mogle odgovarati pjesme u kojima se pominju crnogorski upadi na pravoslavne teritorije pod turskom upravom, pa je zbog toga i otpala bolja varijanta pjesme – objašnjava Kilibarda. Vodeći se ideološko- -političkim kriterijumima pri izradi Ogledala srpskoga Njegoš je sigurno morao odbaciti i mnoštvo drugih umjetnički uspjelih pjesama, koje su tako i netragom izgubljene. „Zna se pouzdano da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila vrlo popularna knjiga u Crnoj Gori, toliko popularna da su njezini primjerci dostizali zapaženu cijenu. Posljedice takve popularnosti bile su očigledno negativne za prirodni tok usmene poezije u Crnoj Gori.“ I ne samo to, Njegošev je odnos prema usmenoj pjesmi, kako navodi Kilibarda, uticao i na bezmalo sve kasnije antologičare u Crnoj Gori, koji su više isticali pjesme koje afirmišu crnogorski moral i viteštvo no pjesme stvarne umjetničke vrijednosti. I odnosu istorija – usmena poezija Kilibarda je posvetio značajno mjesto u svojim radovima. Teško je među današnjim proučavaocima književnosti naći čovjeka toliko upućena u istorij-


15

ska zbivanja u Crnoj Gori minulih vjekova. A to je svakako jedan od neophodnih uslova i za bavljenje usmenom književnošću. Zahvaljujući toj upućenosti, mogao je i sagledati odnos usmene pjesme s istorijom. U studiji „Književno uobličenje istorijsko-ga događanja u crnogorskoj usmenoj epici“ Novak Kilibarda ističe: „Pisma crnogorskijeh vladika, posebno Poslanice Petra I, Vukova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz pjesme IV knjige Srpskih narodnih pjesama i, nadasve, pisma Vuka Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odno-sima Crne Gore i suśednijeh plemena, dragocjeni su materijal za dešifrovanje mnogih, do sada u nauci problematičnijeh, mjesta u crnogorskijem pjesmama drugoga repertoara. Tijem doku-mentima mogu se slobodno pridružiti Memoari grahovskoga vojvode Anta Dakovića. U nekoliko mahova istaknuto je da su Dakovićevi Memoari značajan prilog za rekonstrukciju novije crnogorske istorije i značajan tekst za crnogorsku etnografsku i filološku nauku, ali nije bilo riječi o značaju te proze za sagle-davanje složene problematike crnogorskijeh usmenih pjesama, posebno onih iz Vukove zbirke koje pjevaju ’o vojevanju za sloboduʻ, kako kaže njihov sakupljač i izdavač.“ U rečenoj stud-iji Kilibarda je komparativnim metodom pokazao vezu između događaja koje opisuje vojvoda Anto Daković i događaja koji su opjevani u crnogorskoj usmenoj epici – naročito onoj koju je Njegoš nastojao izbjeći svojim Ogledalom. Dakovićevi memoari i ta poezija pokazuju i drugu stranu istorije, suprotnu onoj koju romantičarska istoriografija prikazuje. Preko memoara vojvode Anta on pokazuje i zašto je više sveštenstvo bilo nisko smješteno na moralnoj ljestvici crnogorske usmene poezije. Upućenost u istorijska fakta potvrđuje i Kilibardina studija „Istorijska osno-va pjesme Ženidba Milića barjaktara“, za koju kaže: „Pjesma Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz kruga epskijeh pjesama s istorijskom tematikom i smatrana baladom koja se ne veže za određene događaje i ličnosti. Međutim, iako je ta pjesma

Novak Kilibarda

16

po svojoj formi bliža epsko-lirskijem pjesmama, ona se svojom istorijskom osnovom uklapa u crnogorske usmene epske pjesme s istorijskom tematikom. U pjesme ’srednjijeh vremenaʻ, kako bi rekao Vuk Karadžić.“ Odnosom istorija – usmena poezija Kilibarda se bavio i u studiji „O istoričnosti crnogorskijeh epskih pjesama“. Podijelivši crnogorsku usmenu epiku na dva repertoara (prvi koji opjeva događaje starijih vremena i drugi iz petrovićevskoga vremena), on ističe zapostavljenost pjesama iz prvoga reper-toara i pored njihove veće umjetničke vrijednosti, što je opet dio romantičarskoga odnosa prema prošlosti i povođenje za Njegoševim kriterijumima. On pokazuje da Vukova opaska da je u crnogorskim pjesmama koje opjevaju borbu za slobodu više istorije no poezije može važiti samo za pjesme drugoga reper-toara, ali da je prvi repertoar daleko od te kvalifikacije, jer je u njemu dostignut poetski vrhunac. Upravo je politika i ideologi-ja vladikā Petrovića, koji su nastojali da objedine Crnu Goru i otrgnu je od osmanske uprave, učinila da nekadašnja epska popularnost Marka Kraljevića ustupi mjesto legendi o Milošu Obiliću. Kilibarda u kontekstu društveno-istorijskih dešavanja pokazuje kako turskome vazalu Marku Kraljeviću – kad se začela „borba neprestana“ – nije moglo biti mjesta u crnogor-skoj usmenoj poeziji, u koju su slušaoci vjerovali kao u današnju kritičku istoriografiju, pa je veličanstvena epska slika Markova zamijenjena Milošem Obilićem, kao legendarnom metaforom za otpor osmanskoj vlasti. „Tekući ideološki i politički rezoni, koje planiraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari, učinili su da se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popular-nost Marka Kraljevića, a da obilićevski podvig doraste do nivoa religijskoga kulta. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću napisano Jevanđelje po Njegošu!“ – veli Kilibarda u toj studiji. U vezi s odnosom istorija – usmena poezija treba istaći opsežnu studiju „Slika hajduštva u crnogorskoj usmenoj epici“.


17

Kritički se odnoseći prema romantičarskome tretmanu istorije, Kilibarda nije samo dao pravu ocjenu Njegoševih antologičarskih kriterijuma, već i razobličio današnju sliku hajduštva u crnogor-skoj usmenoj epici. Oslanjajući se na ocjenu hajduka koju je dao Vuk Karadžić, Kilibarda ističe da se na osnovu Vukovih zabilješki indirektno može viđeti da su epsku sliku o hajducima prije svega stvorili sami hajduci „kao odmetnici od zakona koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv Turaka“. Upravo u tome i jeste osnovna razlika između hajduka, odmet-nika od svake vlasti i pljačkaša trgovačkih, od vitezova koje na borbu protiv Turaka motivišu viši (nematerijalni) ciljevi. Eps-ka je istina o hajducima, kako dokazuje Novak Kilibarda, ute-meljenija od one koju nudi romantičarska istoriografija. Da je tako, potvrđuje i Njegoš, koji prihvata ocjenu da je hajduštvo „sramotno junaštvo“, što se indirektno iščitava i iz Gorskoga vijenca, o čemu Kilibarda u navedenoj studiji kaže: „Na malu ci-jenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i ʼspomen dušamaʻ koji čini Iguman Stefan u trenucima slavlja zbog srećno izvedene ʼistrage poturicaʻ. U najistaknutije ʼvitezove našega narodaʻ Iguman ubraja i Novaka, ali poradi halaka. Nije u igumanovu spomenu halak radi leoninske rime s imenom Novak, nego se tom riječju precizno razlučuje hajdučija od istorijskih i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe.“ Na primjeru Starine Novaka pokazano je da je objektivna slika hajduka dale-ko od one koja se npr. nudi učenicima u zvaničnome prosvjet-nom sistemu: „Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za privređivanje, a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja.“ O upućenosti Novaka Kilibarde ne samo u crnogorske društveno-istorijske prilike, no i u globalna društvena kretanja u prošlosti, te u svjetsku književnost, svjedoče gotovo svi njegovi radovi. Internacionalni motivi, pjesničke slike, stilske figure, doživljaj života i svijeta nekadašnjega čovjeka i sl. – sve se to u njegovim studijama o crnogorskoj usmenoj književnosti poredi s

Novak Kilibarda

18

najboljim svjetskim književnim ostvarenjima od antike do danas. Homerovi junaci, Gilgameš, Don Kihot i drugi svjetski poznati likovi našli su mjesta i u njegovim studijama o crnogorskoj us-menoj književnosti. Koju god pojavu u našoj književnosti da posmatra i opisuje, on je tretira u kontekstu svjetske književnosti. Možda o tome ponajbolje svjedoči studija „O homerskoj nepris-trasnosti u usmenoj epici Crnogoraca i Bošnjaka alijas Musli-mana“. Upoređujući dvije pjesme – Strahinić Ban Starca Milije i Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin nepoznatoga bošnjačkog usme-nog pjesnika – Kilibarda pokazuje koliko su se u slikanju lik-ova protivničke strane usmeni pjesnici pridržavali homerskoga načela u prikazivanju likova. Kao što je Homerov Hektor hrabri-ji i humaniji od Ahileja, iako je Homer ahejski a ne trojanski pjesnik, tako ni vrhunski likovi naše usmene proze ne zavise od vjerske ili kakve druge pripadnosti onoga koji ih prikazuje. Razgovor staroga derviša i Strahinića Bana iz Milijine pjesme Kilibarda naziva jednim od najuzvišenijih moralnih razgovora u svjetskoj književnosti. Pri iznošenju takvih sudova ne vodi se vu-kovskim metodom, već kvalifikacije potkrepljuje činjenicama iz književnih tekstova. Tako npr. poredi Odisejeva Arga s Banovim Karamanom, Bana s Don Kihotom i sl.7 Uporednom analizom crnogorske i muslimanske usmene epike Kilibarda zaključuje da se homerski duh produžio u njezinim najboljim ostvarenjima – „onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kojemu se tre-ba čovječki odnositi. Na tu epiku treba ukazivati kao na etičku čitanku koja je ljekovita za miltietničku i viševjersku državu Crnu Goru“.8 I u studiji „Ženidba Smailagić Meha – kasni ali

7 Ovđe valja istaći i jednu blago ironičnu opasku Kilibardinu (iz navedene studije) na račun novijih proučavalaca književnosti: „Da je Starac Milija čitao Homera, ne bi ga, u tumačenjima pedantnijeh istraživača, oprala gora ni voda, da se nije inspirisao Odisejom.“

8 U vezi s moralnom nepristrasnošću vrijedi navesti i ovaj stav iz pomen-ute studije: „Pjesnici kao što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička


19

pravi usmeni epos“ Kilibarda pokazuje širu upućenost. Osim kratkoga istorijata proučavanja muslimanske epike od strane harvardskih naučnika Milmana Perija i Alberta B. Lorda,9 koji su u prvoj polovini XX vijeka obilazili sandžačke terene u Crnoj Gori i Srbiji radi rješavanja homerskoga pitanja, Kilibarda daje socio-psihološku uslovljenost pojave epa Avda Međedovića, ko-jega poredi s Andrićevim Ali-hodžom Mutevelićem. „Tragično ośećanje života i istorije dalo je umjetničku vrijednost spjevu Avda Međedovića. Ženidba Smailagić Meha jeste sinteza svijeh vrijednosti bošnjačke junačke epike čiji se razvitak može pratiti od Erlangenskoga rukopisa naovamo.“ Već je rečeno da je Novak Kilibarda crnogorsku usmenu epiku podijelio na dva repertoara. Toj podjeli posebnu je pažnju posvetio u studiji „Gnoseološki značaj crnogorske deseteračke epike“. Pojava dva epska pjesnička repertoara u Crnoj Gori us-lovljena je društvenim okolnostima – osnovna je teza Novaka Kilibarde u toj studiji, đe se pokazuje kako je početak stvaranja bogatijega glavarskog sloja, odnosno začetak produbljivanja socijalnih razlika i političko-ideološke težnje dinasta Petrovića, počeo uticati na usmenu književnost, koja je od tada više odraz epske slike istorije no prava poezija. O pjesmama drugoga rep-ertoara on u navedenoj studiji kaže: „Usmene junačke pjesme iz postnjegoševskoga vremena, one koje govore o tekućijem događajima kao i varijante postojećih pjesama, ne mogu se koris-titi u naučne svrhe o kojima je riječ u mjeri u kojoj se koriste pjesme s tematikom iz prednjegoševskoga vremena koje su zapisane u

rješenja od drugijeh pjesnika-pjevača, niti drugi što od njih mogu preuzeti. Moralna nepristrasnost nije pjesnička slika, no stanje duha koje pjesnici pojedinačno na svoj način iskazuju.“

9 Vrijedi pomenuti da njihova zbirka na Harvardu „sadrži, pored ostaloga, više od 1.000 tekstova junačkijeh pjesama. Posebnu vrijednost kolekcije ima 3.500 fonografskijeh ploča s glasovima izvornih narodnijeh pjesnika -pjevača.“

Novak Kilibarda

20

Njegoševo vrijeme. I usmena epska pjesma postnjegoševskoga vremena nudi svojstvene podatke za istraživanje društvenijeh kretanja u Crnoj Gori iz druge polovine XIX vijeka. Međutim, prije nego što bi se dalo povjerenje jednoj pjesmi iz te oblasti, treba odgovoriti na pitanje da li ta pjesma pripada klasičnoj, autentičnoj, usmenoj poeziji, ili je njezin surogat, plagijat ili neki oblik falsifikata. Istraživanje karaktera usmenijeh pjesama postnjegoševskoga vremena spada u domen nauke o narodskoj ili imitativnoj književnosti, nauke koja određuje granice nepat-vorene usmene poezije, kao izraza kolektivnoga duha jednoga naroda, granice koje je dijele od imitacija što su se razvile pod uticajem objavljenijeh zbirki, posebno Njegoševa Ogledala srpskog“. Osim Njegoševa Ogledala te su pjesme sadržane u IV knjizi Vukovih narodnih pjesama i Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj Sima Milutinovića Sarajlije. Prožetost pjesama dva repertoara prikazana je u studiji „Sazrijevanje epske legende o Nikcu od Rovina“. Na Nikčevu primjeru Kilibarda pokazuje kako su čobanstvo i pružina do-bili u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara ulogu koju su u pjesmama sa starijom tematikom imali utvrđeni dvorci i carske službe. Proces stvaranje legende o Nikcu bio je – prema Kilibardi – mnogo brži od oblikovanja mita o starijim vitezovi-ma iz prvoga repertoara, i to iz dva razloga: Nikčevi podvizi u novim društvenim okolnostima brzo su prerasli lokalne okvire, a pjesnik je u legendu o njemu ugradio poetske elemente iz pje-sama prvoga repertoara. Evo kako Novak Kilibarda pokazuje da je pjesnik morao biti upućen u pjesme prvoga repertoara da bi od Nikca napravio epsku legendu dostojnu junaka prvoga rep-ertoara crnogorske usmene poezije: „Na skučenijem prostorima Katunske nahije, i Crne Gore kao cjeline, svakome je bilo poznato kako je Nikac poginuo, a pjesnik je zato morao da u opisu njegove smrti ostane na realnome tlu. Nije bio odmaknut od događaja ni-zom vjekova, pa je morao da sluša i zahtjeve plemenske ʼstrine


21

istineʻ, kako veli Mihailo Lalić. Pjesnik-pjevač je bio u vrlo delikatnoj situaciji – znao je da vitez koji je ponovio podvig Obilića ne može da umre epskom smrću kao obični crnogorski junak koji brani svoje ovce od buljuka Turaka što su pošli da pli-jene a ne da ratuju, a, s druge strane, znao je da pjesma treba da ostane na ravni istine da bi bila prihvaćena od slušalaca. Pjesnik- -pjevač koji bi dozvolio da Nikac od Rovina umre najobičnijom junačkom smrću napravio bi epsku banalizaciju uspostavljene i ustaljene navike koja je prešla u kategoriju poetike usmene guslarske epike. Dakle, pjesnik je morao da kaže da je Nikac poginuo braneći svoje torine, ali morao je i da nađe način da se taj događaj predstavi kao čin koji je dostojan junaka iz pjesme Sinovi Obilića. Pošto pjesnik nije imao mogućnosti da traži teren za slobodu svoje mašte u opisu same Nikčeve smrti, ostala mu je na raspolaganju samo mogućnost za nalaženje prostora u povodu turskoga napada na Nikca od Rovina. (...) Potenciranje Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je iskoristio i kao svoje, i svoji-jeh slušalaca, sredstvo za sarkastični obračun s Turcima. Jasno se čuje prkos: Turci, naśekao se Nikac vašijeh glava, držao vas u strahu decenijama, paše je ubijao, a sad ćete morati da potegnete svu vašu silu nikšićku na starca koji vas čika i čeka, neustrašiv kao i uvijek. Zove vas na megdan starac koji se ionako sprema da promijeni svijet! Tako se neprijatelj dovodi u vrlo inferiornu moralnu poziciju da bi se još jednom naglasilo koliko je strah morio Turke od Nikca harambaše. (...) Psihološka radnja vođena je od početka pjesme vrlo ubjedljivo, pa dramatika pjesme ne izostaje za najizgrađenijim pjesmama crnogorske deseteračke epike sa starom tematikom. (...) Nema tako moralno poražene turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga repertoara crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. (...) Nikac starac u toj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi. Posljednje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u

Novak Kilibarda

22

davanje savjeta mlađijem junacima. On ponestalu svoju snagu nadomješta službom svoga bogatoga iskustva. Međutim, Nikac, zarobljenik svoje slave kao Nestor, satire se od pomisli da će dočekati kraj života u postepenom i vidljivom nestajanju. Nje-gova odluka da traži harač od Nikšića posljednji je pokušaj da se sačuva trajno u svjetlosti koja ga prati.“ Jedna od tema kojima se Kilibarda počeo baviti još od stu-dentskih dana jesu tužbalice. Saznanja o njima sažeta su u nje-govoj studiji „Usmena tužbalica – najintimnija pjesma“. Pošavši od pitanja starine i porijekla tužbalica, Kilibarda posebnu pažnju posvećuje crnogorskoj narodnoj tužbalici – od početka njiho-va prikupljanja do naših dana, kad ta pjesma iščezava i gubi umjetničku vrijednost kao i ostali vidovi narodske književnosti. Ipak to je jedina usmena književna vrsta koja i dalje živi u Crnoj Gori, objašnjava Kilibarda. On ističe dvije vrste tužbalica: javnu i intimnu, pri čemu intimna svakako ima veće umjetničke dom-ete jer se u njoj mogu saopštiti sve boli koje javna tužbalica ne „trpi“. U tome Kilibarda vidi i mogući uzrok običaja da u Crnoj Gori žena ne tuži za mužem. Tretirajući tužbalicu kao kultivisani oblik pražnjenja nabujale žalosti, svoje stavove potkrepljuje primjerima koje je sâm prikupio ili koje je preuzeo od drugih zapisivača. Čini se da je tužbalicama, pored Starca Milije, No-vak Kilibarda prilazio s najviše naučnoga elana. U opisu i tret-manu te književne vrste nije do izražaja došao samo naučnik no i književnik Novak Kilibarda. Pored navedene studije treba pomenuti i njegov osvrt „Jedna anonimna crnogorska pjesni-kinja“, đe je istakao umjetničku vrijednost tužbalice sestre popa Marka Samardžića iz Krivošija, te studiju „Socijalni elementi narodnih tužbalica“. Već je rečeno da je Novak Kilibarda 1987. priredio i antologiju tužbalica Puti nedohodi. Poseban značaj ima vrlo opsežna studija „Stanje narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori danas“. U toj su studiji do-taknuta gotovo sva važnija pitanja koja su naslovom naznačena.


23

Nadati se da će ta vrlo instruktivna studija jednoga dana biti polazište nečijega doktorskoga rada. O toj studiji Dejan Ajdačić kaže: „Jedan od najzanimljivijih, mada i najmanje tipičnih među studijama o savremenom folkloru, jeste Kilibardin rad o stanju narodne i narodske književnosti u Crnoj Gori u današnje dane. Društvene promene i navale gradske i tobože gradske civilizacije, slikaju se sociološki precizno, ali uz ironične opise bezosećajnosti za staru pesmu i priču. Ovaj tekst svoju posebnu živost crpe iz konkretnih situacija i pojedinosti o akterima koji izvode (ili pokušavaju izvesti) narodne pesme, priče i dr., što do-prinosi uvidu u složenost života narodnog umotvorenja. (...) Kili-barda uočava nove navike, nove potrebe koje u dodiru sa starim vrednostima nemilosrdno potiskuju staro blago. On nema iluzija da takav proces može da zaustavi, ali se u njegovim redovima probija izvestan žal za vrednostima usmene narodne kulture.“10

Kilibarda se bavio i drugim pitanjima crnogorske usmene književnosti. U studiji „Odnos opštega i posebnoga u usmenome književnom tekstu“ vrši komparaciju dviju pjesama sa zajedničkom tematikom zidanja Skadra. Jedna je poznata vari-janta Zidanje Skadra Starca Raška, a druga je albanska varija-nta Pala magla na Bojanu, koju je na crnogorski jezik preveo Esad Mekuli. Varijanta Starca Raška uveliko prednjači u odnosu na pomenutu albansku varijantu zapisanu u Šestanima. Na os-novu njihove analize Kilibarda je pokazao koliko je neophodan pjesnički talenat u poetskoj razradi internacionalnih motiva. Primjećuje kako albanska varijanta „nalikuje na fosilne pjesme koje su prethodile Zidanju Skadra“. Osim talenta Kilibarda uka-zuje i na društvenu nacionalnu uslovljenost tematsko-motivs-koga sloja pjesme i potrebe njezina održavanja i prenošenja, a samim tim i umjetničkoga uljepšavanja.10 Dejan Ajdačić, „Pogovor“, In: Novak Kilibarda, Usmena književnost pred

čitaocem, Cetinje, 1998, str. 441.

Novak Kilibarda

24

Pažnju je Kilibarda posvetio i aspektima hrišćanske žrtve u crnogorskoj usmenoj epici (u istoimenoj studiji). Objavio je značajan rad i „O bugaršticama iz Crne Gore“ (a 1979. godine, već je rečeno, priredio je i antologiju bugarštica), đe ukazuje na neutemeljenost nekritički prihvaćenoga negativnog suda Valtazara Bogišića o bugaršticama – koje zavređuju pažnju go-tovo samo kao materijal za proučavanje razvoja desetaračkih pjesama što su se iz njih razvile. Kilibarda u toj studiji navo-di još jednu okolnost koja nije išla naruku statusu bugarštica pri proučavanju usmene književnosti: „Da su izrečene i najviše pohvale bugaršticama u vrijeme kad je veličina Vuka Karadžića svemoćno vladala na prostoru odnosa prema us-menoj književnosti, imale bi slabašnu snagu, jer u poređenju s Vukovom enormnom zbirkom usmenijeh pjesma, bugarštice su izgledale kao siročad. Nijesu zapisi bugarštica iz Perasta i Dubrovnika bili zaštićeni patronatom genijalnoga sakupljača us-menijeh pjesama koga su cijenili Gete, Grim, Mickijevič i dr.“ Na osnovu jezika i stila bugarštica i njihove poetske vrijednosti Kilibarda ukazuje ne samo na njihov značaj, već i na činjenicu da su štokavski književni jezici poetski bili uzreli još u XVI vi-jeku. Posebna pažnja posvećena je bugarštici Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, u kojoj je Marko prikazan kao tragičan lik bratoubice nasuprot liku Marka Kraljevića iz deseteračke epike. „Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana pružio ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka, pjesniku-pjevaču Paskoju Debelji. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz jednoga etno-istorijskoga korijena“ – veli Kilibarda. U radu „Opet to, ali drukčije“ Novak Kilibarda istakao je antologičarsku spretnost Vuka Karadžića pri odabiru pjesama. Poznato je da je Vuk naslov davao samo najuspjelijoj pjes-mi, a ostale je ostavljao bez naslova, s naznakom Opet to, ali drukčije. Kao i u studiji „Odnos opštega i posebnoga u usme-nome književnom tekstu“, i ovđe je Kilibarda ukazao na značaj


25

pjesničkoga talenta u uobličavanju ustaljenih tema i motiva. Na primjeru dviju varijanata lirske pjesme iz Grblja pokazao je ra-zliku između istinskih pjesnika stvaralaca i pjesnika reprodukti-vaca – iako je to teže uočiti kod lirskih nego kod epskih pjesama, jer su se lirske pjesme, što zbog kratkoće – što zbog rime, lakše mogle pamtiti i doslovno prenositi. I Nikšić je dobio mjesto u Kilibardinu bavljenju crnogor-skom usmenom književnošću. U kratkome osvrtu „Nikšić u crnogorskoj usmenoj epici“ autor je pokazao kolike su bile sličnosti u mentalitetu Crnogoraca i nikšićkih muslimana – što je ostavilo traga u usmenoj epici. U tome osvrtu objašnjava se i zašto Nikšić, za razliku npr. od Podgorice i Pljevalja, nikad nije razvio sevdalinku, odnosno zašto je za njega podjednako tipična epska pjesma koliko npr. i za ratoborno crnogorsko pleme Pješivci. Instruktivna je i Kilibardina studija „O poslovicama“. Nije u njoj ukazano samo na značaj poslovica kao posebne vrste usmene književnosti, već i na brojna druga pitanja koja se na njih odnose. Pokazano je kako poslovica produžila život u književnim djelima poznatih pisaca, poput Njegoša, Stefana Mitrova Ljubiše, Mihaila Lalića, Ćamila Sijarića. Analizirani su i najčešći oblici poslovica – i prozni i stihovani, obrađeno je pitanje postanka i starine pojedinih poslovica, teškoća njiho-va prikupljanja, njihova društvena uslovljenost, kontekstualna uslovljenost značenja pojedinih poslovica, njihov odnos s us-menom pjesmom te nemogućnost valjane klasifikacije njihove – pri čemu je opet istaknut metod Vuka Karadžića, koji ih je poređao azbučnim redom ne našavši bolje rješenje za njihovu klasifikaciju. Koliko su poslovice imale važnu ulogu u životu nekadašnjega čovjeka, najbolje se vidi iz ovoga odlomka pome-nute Kilibardine studije: „Pojedine društvene strukture, vjer-ske i staleške konfesije u prošlosti mogle su da imaju tabuisan stav prema poslovicama u kojijem je bio sažet kodeks normi i ponašanja date strukture ili konfesije. Na primjer, za društvo u

Novak Kilibarda

26

kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica Kad se osveti ko da se posveti morala je imati aksiomatičnu vrijednost. Ljudi koji su se mirili s ropstvom, kao i oni koji su nepogovorno poštovali silu vlasti, održavali su poslovice ovoga tipa: Kako koji vjetar duva – tako mu se navijaj, Koju ruku ne možeš pośeći – ti je poljubi i sl. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac propagi-rali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe kamenom – ti njega hljebom. U hajdučkoj družini, u doba buna i ustanaka i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv neprijatelja bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Status rajetina tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako ću krivo ne smijem od Boga, ako ću pravo ne smijem od bega. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Naučeni iskustvom da su ljetnji oblaci ćudljivi i advokati prevrtljivi, seljaci su izrekli poslovicu Bogu i advokatu ne treba vljerovati. Kad usahne snaga i pritisnu godine, ostaje ljudima utjeha da Bez starca nema udarca. Mirenje s ekonom-skijem stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo je poslovicu Ako neće Božić kaše, a ono hoće đeca. Izvođenje besciljnoga posla i gubljenje vremena oko nepopravljiva lica ili situacije okarak-terisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa. Poslovica je ponekad izgovorena kao divna iz-reka s bezazlenijem i diskretnijem humorom: Bunar voda svaka grozničava / udovica svaka samovoljna. Eto tako je svaki vid života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici.“ Na kraju treba pomenuti i referat s okrugloga stola Crnogorski jezik u javnoj upotrebi (u istoimenome zborniku, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011) pod naslovom „Klasičnu crnogorsku usmenu epiku treba usaglasi-ti s Pravopisom crnogorskoga jezika“, u kojemu je Kilibarda podržao zvaničnu crnogorsku jezičku standardizaciju i nagla-sio značaj jezika usmene književnosti te potrebu grafičkoga prilagođavanja usmenih pjesama 32-članoj crnogorskoj azbuci i abecedi. I nije to ni prvi ni jedini put da se Novak Kilibarda


27

založio za primjenu crnogorskoga standardnog jezika. Protiv nastojanja Rajke Glušice i nekih njezinih koleg(inic)a s Filo-zofskoga fakulteta u Nikšiću oštro je negodovao u dnevnome listu Pobjeda tekstom „Velikosrpska ofanziva ne prestaje“ (26. februara 2011) i u dnevnome listu Vijesti tekstom „Odavno sam priznao svoju krivicu“ (6. marta 2011), kao što je i u knjizi Željezna crkva i kosovski mit (Cetinje, 2006) razobličio politiku Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. I ovaj kratak osvrt pokazuje širinu i značaj tema kojima se Novak Kilibarda bavio. Na polju crnogorske usmene književnosti Novak Kilibarda postigao je sve što je mogao. Samo jedno nije. Nije iza sebe ostavio dostojna nastavljača.

Adnan ČIRGIĆ

29

PROLEGOMENA ZA INTERPRETACIJU USMENE PJESME

Stvaralački uzleti usmenih pjesnika-pjevača, koji su se prihvatili univerzalnih problema života, suštinski ne afirmišu prizemni i utilitarni interes socijalnoga kolektiva kome pjesnik- -pjevač pripada. Slušaoci kojima je bila namijenjena pjesma tražili su od opjevanoga junaka, koji je bio njihov idol, one strane karaktera koje nemaju svakidašnji pojedinci. Zato je estetički interes slušalaca odgovarajuće pjesme sasvim inferi-orna kategorija u odnosu na njihov interes za kompenzovanje svoje prośečnosti. U usmenoj literaturi, koja je po prirodi stvari namijenjena prośečnome slušaocu, sasvim su rijetko naglašene one strane ljudskoga bića koje ne pitaju za društveni rang i ugled, a koje konstantno traju u svome elementarnom vidu i obliku. Narod nije pažljivo slušao guslara samo da bi se obavijestio o moralnim, vjerskim i estetskim normama doba kojemu pripada, nego se svaki naraštaj slušalaca uživljavao u iluziju ostvarenja kolektivnih himera i snova. Namjena guslarske pjesme, zavisnost idejne osnove pjesnika-pjevača od idejno-rodoljubivih zahtjeva slušalaca i ukočenost deseterca na prostoru iskazivanja fabule predstavljaju savez rigoroznih cenzora koji su neminovno uka-lupljivali i najsamostalnije pjesnike-pjevače. Zato usmenu ep-sku pjesmu treba posmatrati više kao nacrt građevine nego kao dovršeno zdanje koje iskazuje svu stvaralačku snagu neimara. Epska stilska tehnika, vrijeme i prilike, nijesu nikad dozvolili da se i najgenijalniji pjesnik-pjevač do kraja iskaže. Čak ni Starac Milija, pjesnik koji je, za razliku od drugih crnogorskih pjesnika-

Novak Kilibarda

30

-pjevača, uspio u najvećoj mjeri da se otme od egoističnih zahtje-va slušalaca i da ostvari psihološku analizu svojih likova, kako bi ih mogao ostvariti da je imao homersku širinu iskaznoga prostora. Starac Milija je pokušao da presiječe epske naslage heroizovane ličnosti Marka Kraljevića da bi u njemu pronašao ljudske slabosti i traume. Nesumnjivo je da je pjesnik iz Ro-vaca, Starac Milija, vjerovatno prezimenom Medenica, znao sve o epskome Marku, njegovu Šarinu, šestoperu i tulumini; znao je za megdane i moralne podvige narodnoga zaštitnika, ali pjesnika je zainteresovao Marko kao čovjek bez harmonije normiranoga ljudskog bitisanja, osoba koja u junaštvu kompen-zuje sivilo i pustoš lične sudbine. Starac Milija je oslušnuo život običnoga čovjeka ispod epskoga oklopa veličine Marka Kraljevića. Milijin Marko gazi od Prilepa do Prizrena tuđom stazom života. Projezdio je nenadmašni junak i megdandžija svu mrežu carskih drumova, ali ne umije da uhvati korak svakodnevnoga momka ženjenika koji ide da zagleda i isprosi đevojku. Veliki Marko savija se pod teretom prosačke buklije, male stvari koju obični svakodnevni ženjenici spretno i veselo nose. Milija je pružio drum kojim momci ženjenici putuju od iskoni, da bi gledao kako se Marko na njemu zanosi i sapliće. To pjesnikovo posma-tranje Markova teturanja na tome drumu obgrljeno je humanom ironijom koja je česti pratilac cjelovitih istina o proslavljenim lju-dima, a ne pak zluradošću koja prati inferiorne osobe kad sude o nedostižnim. Pjesnik doduše ostavlja i druge prilaze za suđenje o tome Markovu putovanju. Ali jedan je najširi i apostrofiran je. On znači da ljudi jednostavne perspektive treba da budu zadovoljni svojom anonimnom zaokruženošću, i da je preporučljiv hladan stav prema nevolji čovjeka koja se kompenzuje sadržajima kakve svakodnevni i obični ljudi ne mogu nikad ostvariti. Pjesnik koji ima izgrađen stav prema harmoniji života poručuje da definicije sreće i nesreće nonšalantno mije njaju mjesta, ne samo u svijesti


31

ljudi koji ih s distance ocjenjuju, nego i da su uslovljeni i etičkom konstelacijom pojedinaca koji ih doživljavaju. Marko Kraljević iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana nije pošao iz Prilepa da prosi đevojku koja ga je neđe ljepotom zanijela niti, pak, što je zaokružio odluku da savije porodični dom sa svojom supružnicom. On je čuo za čudo od ljepote koju ne može niko da osvoji, pa kreće da oproba svoje glasovito junaštvo. Čovjek koji ne zna šta je žensko srce ide na megdan ljepoti! Epska gromada je krenula ne s ośećanjem nego s pita-njem: Đe su ti brodi i bogazi za koje Marko pita, koje ga to vojske mogu okružiti da on kroz njih ne napravi krvave breše, đe su te zagondžije na carsko dostojanstvo, obraz đevojke, život nejači i sirotinje?! Htio bi Marko da vidi i prkosne vile nagorki-nje koje bi pokušale da pobjegnu njegovu bijesu i Šarčevoj brzi-ni! Marko ne vodi računa ni za vrijeme kao trajanje i prolaznost, jer kopne i staraju samo one osobe zbog kojih se on i žrtvuje. Marko se poslije smrti slavom produžava! Ponosan je Marko Kraljević što niko nema konja i oružje kao on što ima. Ništa nije kupljeno, sve je sudbina donijela. Glavośeković Arapa, alovitih carskih odmetnika, asija i gazija, ide u Prizren da pita ljepoticu Rosu da mu slučajno ne zna za kakvu mahanu! Hoće Marko da ustanovi može li se prkos đevojke, koja svakome mahanu nalazi, mjeriti s inatom carskih odmetnika od kojih se Stambol trese, a on im glave dolazi. Može Musa Kesedžija imati troje rebara jedno svrh drugih, može imati tri srca junačka i na njima guje šarovite, ali sve to pred Markom pada kao lišće s gore kad se zajeseni! Hoće Marko da vidi da ljepotica Rosa, iz Prizrena gra-da bijeloga, možda nije premašila vilu Ravijojlu koju on topu-zom oklapi kad to zavalja! Čulo se da je sestra Leke Kapetana u Prizrenu i otmjena roda, pa, daj, da vidi Marko da nije i od kralja otmjenija, oca njegova, i od cara u Stambolu, njegova poočima, koga on, isti Marko, i uz duvar prigoni kad se posinku nešto nažao učini! Hoće Marko da vidi da se ko kruto ne drži kakvih

Novak Kilibarda

32

pravila i konvencija, da vidi on, koji igra kolo s kadunama, koji oružjem krv prolijeva i na dan svoje krsne slave! Marka tom prilikom, kao i uvijek, privlači opasnost, nešto nepokorno čemu samo on može naći dževapa i hesapa. S takvim mislima Marko je riješio da prosi đevojku, ali odmah su ga uhvatili ljuti stra-hovi. Pokušava, on neustrašivi, da od njih pobjegne. A kako? Marko se prvo utapa u vino da se priprema za najstrašniji megdan i okršaj:

Viknu sluge, trči podrumdžija, među sobom vino doniješe, do dva čabra crvenoga vina: jedan daše konju od megdana, krvav konjic do ušiju dođe, drugi popi na pohodu Marko, krvav Marko do očiju dođe.A kad ala alu pojahala, fatio se polja prilepskoga.

Da Markov prosidbeni put ide prirodnim tokom, ne bi mladoženja imao nikakva razloga da iskapljuje čabrove vina, da bude zakrvavljeni dertlija. Ali nesumnjivo je da Marko vinom gasi usijani strah koji ga je obuzeo. Krenuo je na megdan ljepoti kojoj ne poznaje mjere ni dubine, ne zna on njezina tajna oružja. Ali ni vino ni samopouzdanje ne zatomljuje Markov strah od žene, strah od koga se niko nije odbranio sabljom i junaštvom. Tu ništi istina „da od Šarca boljeg konja nema, / ni od Marka boljega junaka!“ I onda tako prepanuti Marko traži društvo, ište pomoć koju nije tražio ni kad se śekao s troglavim Arap-inom i najstrašnim pustahijama. Marko zove Relju i Miloša da s njim pođu na prosidbeni put. Prenošenje straha na dvojicu po-bratima i najjači je dokaz da je motiv Markova puta u Prizren više kušanje junaštva s neobičnim protivnikom, nego stvarna


33

odluka da se ženi. Da mu je ženidba bila glavni cilj, ne bi on mogao biti indiferentan ako izabranica pođe za drugoga, pa iako su mu oni pobratimi. Starac Milija nije imao mogućnosti da u guslarskoj deseteračkoj pjesmi, koja je namijenjena slušaocima junačke epike, iznijansira sve kutke Markovih misli i ośećanja, nego je umjesto toga naglašeno istakao inferiorni izgled Marka mladoženje, upravo naglasio je njegovo treće mjesto među pro-siocima. Dok o Markovu momačkome izgledu ne kaže nijednu riječ, pjesnik ističe Miloša kao neodoljivu mušku ljepotu:

Veseo ti Marko đuvegija kod ovoga vojvode Miloša!U visinu da većega nema, u plećima poširega nema.Kakvo li je lice u junaka, kakve li su oči obadvije, kakvi li su oni mrki brci!Tanki brci pali na ramenaBlago onoj koja će ga uzet!

Ni o Reljinu izgledu pjesnik ne govori, jer mu i nije bio cilj da svakoga prosioca posebno naslikava, nego samo da kaže da je Marko na trećem mjestu. Pjesnik nema namjeru da ukaže kako Relja kao mladoženja nadmaša Miloša, nego samo da naglasi kako tek Marko jadno izgleda kad se ni onakav Miloš ne može s Reljom mjeriti:

Nije šala jedan krilat junak, nije šala krila i okrilje!A jadan ti prema njemu Marko, a jadan ti Miloš vojevoda!

Novak Kilibarda

34

Pjesnik je dakle iznijansirao Markovo preživljavanje na prosid-benome putu od Prilepa do Prizrena u mjeri koju je omogućila deseteračka stilska tehnika i namjena guslarske pjesme, ali os-novna poruka pjesme ipak glasno se čuje. A to je: mladoženja koji je samouvjereno i kategorički rekao da ide da isprosi đevojku s malo je nade u uspjeh došao na dvorove Leke kapetana, odnosno samo ga je rz da bude nepobjediv doveo u Prizren. A ako je i gajio nadu da se njegovo samoposmatranje ne mora poklopiti sa svačijim opažajima, Leka mu je raspršio iluziju:

Biraj, sele, koga tebi drago... Ta ako si, sestro, naumila uzet, seko, dobroga junaka...uzmi, sele, Kraljevića Marka...Ako li si, sele, naumila uzet, sele, dilbera junaka kome snage ni ljepote nema u svoj zemlji na četiri strane, uzmi, sele, vojvodu Miloša... Ako li si, sestro, naumila da ti uzmeš krilata junaka, da ga grliš i da se ponosiš, uzmi sele Relju krilatoga...

Dolazak u Prizren sabio je i prigušio Markovo nespokoj-stvo, ali tako što mu ga je uvrnuo u neiskaz da jače peče, boli i razdire. Onemogućavanje bilo kakvoga oduška Markove eks-tremne ličnosti ispretakalo je u njemu sva opasna duševna stanja, pripremajući teren za postupak koji isključuje misaone i humane sadržaje. To je pledoaje za potonje Markovo varvarstvo. Starac Milija takvom karakteristikom Markova stanja vidljivo projicira svoje vjerovanje da život koji se kreće po jednoj tračnici otupljuje nosioca toga života za fine sadržaje i humane nijanse ponašanja.


35

Naime, kad svakodnevni postupci pređu u krutu naviku, pa bilo da su etički i najopravdaniji, nepobitno dolazi do idiotizacije i posla i čovjeka koji ga obavlja. Milijin Marko Kraljević je konk-retno oličenje takvih ljudi. Marko je navikao da dijeli pravdu, da kažnjava nepokornost i silu, ali nije bio sposoban da zapita svoju savjest da li su sve pravde iste i da li su svi prkosi i inati za isto kažnjavanje. Markova pravda je toliko blještava da zasljepljuje oči! Čovjek koji se kroz život kreće po diktatu navike ne može valjano ni da sudi o putevima mimo svoje uhodane staze. Pjesnik Milija možda i vjeruje da se Marko zastidio od prevelike gospoštine i riterske ceremonijalnosti Lekina dvorca, ali objektivna ideja pjesme Sestra Leke kapetana ne dozvoljava da se povjeruje u to kao u psihološku realnost. Marko je kraljev sin, carske je dvore toliko puta vidio, svačega se kraljević i carski posinak nagledao! S druge strane, Marko nije ličnost koja te stvari primjećuje – draperije odjeće kao i života niti Marka privlače, niti ih on razumije. Dakle, Marka ne zbunjuje dvorski sjaj dukađinskoga velikaša, ali enterijer Lekina doma ima velikoga uticaja na krvavi rasplet drame koja je otpočela Markovom odlukom da prosi sestru Leke kapetana. Elegantni i diplomatski hladni poredak kuće priz-renskoga kapetana jedna je od mučnina i neugodnosti koje stalno prate Marka od polaska iz Prilepa na prosidbeni put. Kao što mu je u gizdavome ođelu prosca tijesno i neugodno (jer se srodio s ćurkom i međedinom), tako i riterska konvencija Lekina musafir-skoga salona zamrzava sve Markove mahove, izbija mu uobičajenu riječ s jezika, sili Marka da se po tuđemu redu i običaju ponaša. Neđelju dana u Lekinu dvoru Marko pije vino iz čaše koju mu dodaje uvježbana ruka dvorskoga lakeja. Tako se zalijeva rumenikom vinom Marko koji je navikao na čabar i tuluminu od dvanajest oka! A elegantni Leka śedi u čelu gospodske sofre, zaklonjen zlatnom kupom od devet litara. Mora da i ta kupa, ko-jom domaćin nazdravlja, ali je on, gospodin, ne iskapljuje, ljuto provocira neumjerenoga vinopiju Marka. Neobavezni, junački

Novak Kilibarda

36

i anakreontski razbaškareni Marko ne uklapa se u takvu atmos-feru. Teško je reći da li mu je bila teža Azačka tamnica ili taj sedmodnevni gospodski ceremonijal. Prema tome, od oblačenja momačkoga ođela u Prilepu do prestanka jednoneđeljnoga čamljenja u salonima Leke kapetana nije bilo ni jednoga jedi-noga trena koji bi razgalio Marka, ili mu bar pružio mogućnost da se slobodno ponaša po svojim uzusima. Nikad Marko nije bio toliko odvojen od Šarca i oružja i vezan za temu razgovora koja nije njegova. Da je tih predugačkih sedam dana bio pod čadorom i slušao njisku konja i kliktaj sokolova, njegova mučnina bi pop-ustila, psihički bi se opustio i smirio. Međutim, od polaska iz Prilepa, i oblačenja gospodskoga ođela, bol i muka tanje i zatežu Markovu momačko-ženjeničku žicu čije će kidanje prekinuti jedan odbljesak mitološke ljepote koji personifikuje Rosa, sestra Leke kapetana, lijepa kao grijeh! Čim je Marko uhvatio priliku da pređe na svoju relaciju, da dođe do riječi koja zapovijeda, odmah se otvoreno pokazalo da je došao u Prizren više da se junači i nadgornjava, nego da prosi đevojku. A prvi potez, kojim se on oslobađa sedmodnevno prigušivane mučnine, definisao je tragediju koja se još od polaska iz Prilepa zaśenčila. Kad Leka kapetan pomenu, ne bez straha, neshvatljivi ponos i samovolju svoje sestre jedinice, Marko prko-sno, pakosno, izazivački i prgavo reče velikašu Leki kapetanu da niti zna sestrom ni zemljom upravljati. Tako se taloženo i prigušivano mučno stanje mladoženje iz Prilepa pretvara u eolske vjetrove koji oduvaše Marka onđe đe je vazda i bio. Epski Marko, koji nikad nije vodio računa za dokaze i argumente, prizva u pomoć svoja oprobana sredstva: oružje, prkos, inat i svojeglav-ost. On nije sagorijevao od želje da što prije vidi đevojku koja se ljepotom pročula od istoka pake do zapada. On nije nestrpljiv dok ne ustanovi je li Rosa čudo od ljepote o kome se priča. On je na put krenuo da nešto pobjeđuje, pa eto poče sukob nasrtanjem na nedužna Leku kapetana. Markovoj izjavi:


37

Kunem ti se i Bogom i vljerom, da je moja u Prilepu mome, pa kad ona ne bi poslušala, ja bih njene ruke ośekao, il njezine oči izvadio –

pjesnik daje dva značenja: njom upotpunjava karakteristiku Markove epici nepoznate ličnosti i, s druge strane, veže Marka za obavezu prema tvrdnji koju je izgovorio u obraćanju Leki kapetanu. Iako još u Markovoj svijesti nije postojala slika kr-vavoga čina koji će se kroz kratko vrijeme ostvariti, ta izjava je jedan od uzroka koji će dovesti do neminovnosti zločina. Kad se ispred Marka ispriječi prkos, pa, iako je oličen u nesra vnjenoj ljepoti žene, on, vođen pustoši svoje pravolinijske sudbine i tvrde logike, neće viđeti ljepotu od vjerovanja u svoje pravo da kažnjava nepokornost. Nije Markova nemoć da dođe do žene prkos ljepotice Rose, nego neadekvatnost cijeloga njegova bića da jednostavnim i običnim putem dođe ne samo do žene nego i do čina ženidbe. Usmeni pjesnik, sputan svim idejnim i poetološkim uzusima, nije nikako mogao pokazati Markovu nemoć u sukobu sa svakodnevnim životom, kao što je to, na primjer, uradio Ivo Andrić u pripovijeci Put Alije Đerzeleza. Takvu temu nije mogla nesmetano književno uobličiti usmena guslarska pjesma, niti su za nju slušaoci pokazivali interesovanje. Usmeni pjesnik mogao je da izabere onako čudnu i neobičnu ženu, ali ona je ipak u pjesmi Sastra Leke kapetana samo test za razrješenje problema Markove ličnosti. Starac Milija nije imao namjeru da pjeva o sestri Leke kapetana dukađinskoga, nego o Marku Kraljeviću, centralnome liku usmene epike koja je opsluživala jugosloven-ske pravoslavne vjekove pod turskom vladavinom. Pjesnik je nesporno vidio Marka kao čovjeka prizemnih erotskih želja, kako je Andrić vidio Đerzeleza, ali nije mogao o tome pjevati. Usmeni guslarski pjesnik nije mogao ni sebe, ni svoje junake, ni

Novak Kilibarda

38

svoje slušaoce rasteretiti od epske gustine i deseteračke fasade uobičajenoga guslarskog pjevanja pred slušaoocima. Starac Milija stalno sukobljava svoje likove s iznenadnim problemima koji pred njih iskrsavaju. On je u četirma pjesmama koje je saopštio Vuku Karadžiću i kompletirao sve svoje ličnosti na taj način. Taj, u crnogorskoj usmenoj epici nenadmašni pjesnik, cjelovito vjeruje da se ljudima stalno nameću zamke i postavljaju enigme, ali ne vjeruje u mogućnost racionalnoga razrješenja toga Gordijeva čvora. Milija nikad ne ispušta iz vida kategoriju fatuma, a čovjeku ostavlja radijus kretanja i snalaženja samo u međuprostorima determinisanih regiona. Po Miliji, čovjekovi postupci mogu biti pozitivni ili negativni samo u smislu ispunjenja ili neispunjenja normi etike kojoj ličnost pripada, ali suštinske tokove ljudskoga, fizičkoga i moralnoga egzistiranja, pjesnik ostavlja fatumu. Milija druguje s ironijom uvijek kad govori o ljudskim odlukama i planovima, baš stoga što on stameno vjeruje i da suđenice nijesu daleko od čovjekova djelanja. Matafizika je osnov njegove pjesničke filozofije. Narodno-pravoslavna naklonost prema Marku Kraljeviću kao nenadmašnome junaku-zaštitniku uslovila je zapostavljanje pjesme Sestra Leke kapetana ne samo od strane guslara i njihovih slušalaca, nego i od strane stručnih tumača usmene epike koja se razvila na štokavskome jezičkom prostoru. I kad je rečena pjes-ma pomenuta, činio se osvrt na Markov zločin kao na njegov junačko-temperamentni postupak, a ne na proces pripremanja toga zločina i neminovnost njegova javljanja na kraju pjesme Sestra Leke kapetana. Takvim pristupkom toj Milijinoj pjesmi zapostavljala se činjenica da se u istraživanju umjetničkoga djela ne sudi licima koje to djelo obrađuje iz perspektive svoje etike, nego se procjenjuju i objašnjavaju psihološke strukture koje na-vode konkretne ljude na date odluke. Postavljalo se pitanje šta bi odjednom plemenitome Marku da ugazi u zločin, šta se to do-godi junaku koji i ranjenu pticu spašava? Lekina sestra, ljepotica


39

Rosa, jednostavno se proglašavala čudovištem zato što je javno uvrijedila tri slavna junaka – Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Relju Krilaticu! Njoj se u stručnim raspravama sudilo iz idejno- -egoističnih razloga, isto onako kako su o njoj sudili slušaoci guslarske pjesme koju je Milija saopštio Vuku. Ostavljani su po strani zagonetni karakter te žene i uslovi koji su je naveli na dr-sku verbalnu slobodu. Najviše poraznih sudova izrekli su o Rosi kritičari koji su smatrali da je Sestra Leke kapetana samo jedna od usmenih guslarskih pjesama koja je, eto, slučajno zapisana od nekakva starca seljaka Milije od crnogorskoga Kolašina. Od po glavi izranavljena starca koji bez rakije nije htio da pjeva uz gusle. Da se više uzimao u obzir lični umjetnički profil pjesnika- -pjevača Milije i da se pjesma Sestra Leke kapetana obavezno posmatrala u kontekstu ostalih Milijinih pjesama, manje bi bilo jednostranih sudova o najvećemu pjesniku crnogorske usmene poezije i njegovoj pjesmi Sestra Leke kapetana. Kad se Milijina usmena pjevanija uzme kao izraz kreaci-je velikoga pjesnika, koji je opštim i poznatim motivima ulio šekspirovsku snagu, dođe se do ovakvoga zaključka: Marko Kraljević ne vrši nikakvo iznenadno divljaštvo u pjesmi Sestra Leke kapetana, jer je taj njegov opskurni postupak samo logični rasplet drame koja se sigurno i postojano plela od početka pjesme. Tragični čovjek koji se, kao zaštitnik pravde, bavi zanatom ubijanja nema duhovne snage da ocijeni da li se svaki put i svaki postupak može mjeriti i vrednovati istim zamahom mača. Marko jednako gazi sve brode, i njegov Šarac preskače sve vode, ide Kraljević prsato drumom i životom, lomeći najviše samoga sebe! Kao drvośeča orijaš koji udara po stabljikama cvijeća kad mu se boje i mirisi ne dopadnu. Odista, književni talenat Starca Milije najmanje je odgovarao vremenu kome je pripadao i poetici kojom je svoje pjesme uobličavao.

41

ODNOS OPŠTEGA I POSEBNOGA U USMENOME KNJIŽEVNOM TEKSTU

Pretpostavke za teorijsko uopštavanje problema koji je naznačen u naslovu ove rasprave oslanja se na poređenje dviju usmenih pjesama, varijanata istih internacionalnih motiva. Jedna je Zidanje Skadra koju je Vuku Karadžiću saopštio Starac Raško iz Kolašina, a druga je albanska usmena pjesma Pala magla na Bojanu, zapisana u Šestanima, a na crnogorski jezik preveo ju je Esad Mekuli. Istraživanje mogućih uzajamnih veza tih dviju pjesama, i rangiranje njihovih umjetničkih profila, ostaju kao otvorena pitanja, a u ovoj raspravi samo su dotaknuta. Pitanje kreativnih mogućnosti pjesnika-pjevača o ko-jima je riječ trebalo bi načelno posmatrati na prostoru odnosa uobičajenoga interpretiranja gotovih žanrovskih sredstava, s jedne, i ličnoga stvaralačkog improvizovanja, s druge strane. Međutim, taj put neće se slijediti u ovoj raspravi koja se prevashodno bavi propozicijama koje su pojedinome pjesniku- -pjevaču pružili internacionalni motivi i nacionalno-istorijske strukture u koje se uključuju religijski, etno-psihološki i etičko- -ideološki postulati. Stepen stvaralačkoga improvizovanja pjesnika-pjevača koji su saopštili pjesme, odnosno onih lica koja su oformila umjetnički oblik tekstova dviju pjesama o kojima je riječ, bio je usmjeren propozicijama društvene svijesti kojoj pjesnik-pjevač pripada. Religijska i etička osmišljenost jednoga lika ili detalja imala je nepovredivo mjesto u kontekstu pjesme, ali umjetnička oživljenost njihova zavisila je samo od kreativne

Novak Kilibarda

42

snage pjesnika-pjevača. U objema pjesmama motiv o ljudskoj žrtvi u neimarstvu prožima se s takođe internacionalnim mo-tivom o nepravdi starije braće prema najmalađemu bratu koji je pravičan. Drugi motiv, nesumnjivo mlađi od prvoga, mora da je vrlo rano srastao s prvim zato što je istorijski sadržaj mo-tiva o žrtvi bio povoljan prostor za književno iskazivanje date poruke. Udružena upotreba motiva o ljudskoj žrtvi nije narušila njegov antropološki sadržaj zato što je on bio već prerastao u aksiomatičnu datost. U narodno iskustvo smještali su se samo oni internacionalni motivi koji su imali sve potrebne antropološke karakteristike da prirastu za etno-psihološke, etičko-ideološke i socijalno-istorijske značajke jednoga naroda. U porodičnim zadrugama, đe se interesi pojedinca potčinjavaju interesima kolektiva, moralo je biti stalno aktuel-no predanje o kršenju pravila i normi porodičnoga združenog života. Zato se priča o egoizmu pojedinaca održala u usmenome predanju Albanaca do danas kao književno štivo stalne vaspitne aktualnosti. Uporedno trajanje tradicije o nevjernoj braći znači održavanje poruke koja ima preventivnu etičku funkciju za porodične zadruge koje nijesu još sasvim iščiljele na rustikalnim prostorima Albanaca. Naglašena didaktičnost poruke, odnosno konstantno interesovanje za njezin sadržaj, jedan je od glavnih uzroka umjetničke skromnosti albanske varijante u kojoj se u ovome tekstu raspravlja. U albanskoj pjesmi čovjek-žrtva miri se sa svojom sud-binom i ne smatra je čak ni tragičnom. Mirenje žrtve sa sudbinom ističe poruku da svaka odluka porodične zadruge mora biti bespri-jekorno poštovana i, kao takva, ona širi radijus mizernoga postup-ka osoba koje krše svetinju bese i razbijaju interese kolektiva. Iako je istaknuta materinska tuga žrtvovane žene, poštovanje reda i običaja zadržalo je prvi plan u pjesmi. Može se steći utisak da je i tuga žrtvovane majke istaknuta da bi se ukazalo na svetinju bese i interese zadruge. Slušaoci pjesme osuđivali su nevjernu braću


43

srazmjerno dubini svoga doživljaja tragike majke i đeteta. Tako albanska pjesma ukazuje na pojavu da etika koja je uobličena u kult može da obuzdava pjesmu u njezinu umjetničkome razvoju. Međutim, umjetnička razuđenost pjesme Starca Raška, Zidanje Skadra, ističe činjenicu da se povlačenje toga kulta u pozadinu nadomješta umjetničkom razvijenošću pjesme. Ne može biti sumnje da su i na crnogorskome jezičkom području postojale usmene pjesme u kojima su bili organ-izovani pomenuti motivi kao i u albanskim pjesmama. Poruka pojedinačnih motiva, odnosno njihove simbioze, imala je jed-nako pogodno tlo kod Albanaca i južnoslovenskih naroda, na istome stupnju razvitka društvenih odnosa. Ali slijedeći pojavu da se opšti motivi mogu prilagođavati novim uslovima i prenosi-ti na druge ličnosti, oformljeni spoj motiva vezan je za Vukašina Mrnjavčevića. Udružena dva internacionalna motiva nudila su odličnu mogućnost da se na najprikladniji način iskaže narodno uvjerenje u negativni istorijski lik kralja Vukašina. Kad se kaže narodno uvjerenje upravo se misli na društvene propozicije koje pojedinačni stvaraoci nijesu mogli mimoići. Kralj Vukašin Mrnjavčević ušao je u narodno ubjeđenje kao opskurno istorijsko lice čiji postupci imaju negativne posljedice dalekosežnoga značaja. „Na Borise, Vukašine oštra grmi anatema“ – kaže Njegoš. Omraženoga junaka, bezobzir-noga uzurpatora carske vlasti i samoživoga stvora na stazama tradicije trebalo je osmotriti i kao čovjeka koji iskazuje neljud-skost u odnosima prema rođenoj braći. Trebalo ga je sukobiti s ljudskom atmosferom običnoga doma da bi se ukazao kao rušilac i načela kojih su se držali u građanskome životu i pjesnik- -pjevač i njegovi slušaoci. I uz takvu pjesničku namjeru ostala je nedirnuta semantika internacionalnoga motiva, jer je njezina uslužna funkcija samo pružala mogućnost nacionalnoj temi da se iskaže u opšteljudskim okvirima. Takva udruženost internac-ionalnih motiva s nacionalnim sižeom, odnosno poetski rezultat

Novak Kilibarda

44

toga udruživanja, eliminisao je ne samo dalji razvoj, nego i život varijanata koje su bile na nivou umjetničke razuđenosti albanske pjesme. Internacionalni smjer Zidanja Skadra mogao je imati značaj vaspitnoga štiva ništa manje no što su ga imale pjesme pre-thodnice zato što je umjetnička istina, izražena kroz romanesknu fabulu zgodnu za pamćenje, bila odlična preporuka pjesmi i kao didaktičkoj poruci. Interesovanje slušalaca za racionalno- -istorijski siže pjesme o Mrnjavčevićima nije njenu didaktičnost prigušilo, nego ju je baš na najbolji način naglasilo. Tako je i u sjajnoj pjesničkoj obradi ostao nepovrijeđen antropološki sadržaj internacionalnoga motiva. I ne samo nepovrijeđen, nego i osobito dokazan i markantno iskazan. Najrazvijenija pjesma je i najjača afirmacija stvarne istinitosti ubjeđenja jednoga naroda, odnosno njegova pjesnika, koji se iskazuje pomoću toga inter-nacionalnog motiva obrađenoga u toj pjesmi. Od stepena srećno izabrane nacionalne teme zavisio je stepen upotrebljivosti inter-nacionalnoga motiva kao sredstva za književnu gradnju. Tako je internacionalni motiv mogao da ima i katalizatorsku ulogu, što znači da inicira postanak jedne pjesme i otvori prostore za smještaj književne radnje nacionalnoga smjera, a zadrži kvintes-enciju svoga antropološkoga sadržaja. U takvoj prilici internac-ionalni motiv biva prekriven. On poziciju cilja iz prvoga plana zamjenjuje za funkciju sredstava u pozadini. To su elementi koje je nacionalno-istorijska tematika pružila za iskorišćavanje sadržaja internacionalnih motiva u pjesmi Starca Raška Zidanje Skadra. Romanesknost nacionalnoga sižea pjesme Starca Raška obezbijedila je odlične proporcije za književnu gradnju. Može se upravo reći da je nacionalna tematika te pjesme tipično povoljna za usmenu epsku pjesmu koja je namijenjena slušaocima. Tipični epski usmeni pjesnik ili je pripadnik društvene koncesije koja je dorasla do epskoga nivoa, ili je „za pjesmu stvoren“ zato što se nekom svojom mogućnošću razlikuje od prośečnoga svijeta kome


45

socijalno pripada. Na primjer, likovi iz balada Omer i Merima i Predrag i Nenad ne tumače ni istorijske heroje ni mitološke ju-nake, nego ljude koji su izuzetni samo dubinom i svemoći svojih ośećanja. Zato je realizam usmene epike manje iskazan na ravni istraživanja svakodnevnih životnih činjenica, nego u smislu za pronalaženje realnosti života u ponašanju ljudi koji se zbog svo-ga istorijskoga značenja, ili mitske odmaklosti, mogu osmatrati samo iz žablje perspektive, i u ponašanju osoba čiji je stepen duhovnoga života hipertrofija normalnih ljudskih mogućnosti. U pjesmi Pala magla na Bojanu bezimenost i običnost braće zidara, kao i beznačajnost same građevine, sputali su pjesnikovu mogućnost da rasprostire poetsku priču. Tako je vaspitna poruka uslovljena društvenim i psihološkim agensima, postala osnovni stožer pjesme. A nedoraslost likova i građevine do potrebnoga tematskog nivoa, adekvatnoga za razvijenu usmeno-naratorsku pjesmu, značila je i neiskorišćavanje uobičajenih žanrovskih sredstava. U albanskoj pjesmi se ne imenuje okultno biće koje oburdava zid, nego se jednostavno konstatuje da se građevina ruši. Trebalo je da zidari budu neki značajni ljudi da bi imeno-vana nadljudska sila imala kome da prkosi. A samo se kaže:

Jer što vas dan sazidasmo, to se obnoć oburdava!

Amorfnost pjesme Pala magla na Bojanu očuvala je re-fleks praiskonskoga vjerovanja da građevina hoće žrtvu kao pretpostavku svoje održivosti. To okamenjeno vjerovanje se ne razrađuje u pjesmi, jer ono ide u domen ubjeđenja bez pozna-vanja suštine uzroka koji su doveli do njega. To stanje narod adekvatno izražava izjavom „Valja se!“. Neminovne žrtve koje su se ispoljavale u nesrećnim slučajevima na svim velikim građevinama, a u svim vremenima, bile su uobičajeno shvatanje kao dug koji se naplaćuje.

Novak Kilibarda

46

U albanskoj pjesmi neimenovani starac opominje zidare na dužnost prinošenja žrtve. O starcu koji daje savjete narod pje-va i pripovijeda, jer je u razvijenim porodičnim zadrugama riječ takvoga starca, oslonjena na običajno pravo, značila nepriko-snoveni zakon. Jako definisana uloga takvoga starca u životu porodice pružala je vrlo malu mogućnost za fleksibilniju obradu njegova lika u pjesmi. Starac je ostao i u književnoj transkripciji onako kako se zamišljao njegov najpozitivniji lik u stvarnosti. U pjesmi đe radnju preuzima nacionalni motiv, kao u Zidanju Skadra, svi pomenuti činioci koji se sretaju u albanskoj pjesmi dobili su svoju književnu zamjenu. Umjesto bezimenih zidara data su kraljevska lica, a imenovana je, čak i pretvorena u antropomorfni lik, okultna sila koja raziđuje gradnju. Umjesto škrtoga savjeta neimenovanoga starca, razvijen je razgovor kra-lja s vilom koji u kontekstu pjesme prelazi značaj i uobičajenoga i lokalnoga sižea. Svi ti činioci otvorili su vidike daljemu književnome tkanju. Kralj može da gradi grad, još kakav grad i na kakvoj vodi – Skadar na Bojani! To je grad koji u narodnome poimanju stoji tako da pjesnika-pjevača niko nije mogao kon-trolisati da li je njegova priča o postanku Skadra anahronizam ili istorijska realija. A kad se kraljevski grad podiže, obara se drvlje i kamenje, tu je i trista majstora, i obavezni Rade Neimar, „koji je morao živjeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno“, kako je rekao Ivo Andrić. Vila u pjesmi Zidanje Skadra nije samo uobičajeno žanrovsko sredstvo usmene crnogorske epike, niti je pak ona samo trag mitološke svijesti, nego je realna činjenica umjetničkoga tkiva pjesme. Njena funkcija naglašava monu-mentalnost građevine, podvlači primat kraljeve uloge u zapletu tragične radnje, a duhovnu naivnost i prozračnu ljepotu mlade Gojkovice indirektno obilježava kao ljudski natkvalitet koji može takođe biti i predmet zavisti vile, antropomorfne okultne sile kojoj nijesu strani zavist i ljubomora. Odista, u toj pjesmi


47

vila ne vrši manju ulogu nego što je ima bilo koje božanstvo u Homerovim epovima. Dakle, kraljevska gradnja otvorila je prostor da se i vila oformi kao lik i tako uobičajeno i otpisano žanrovsko sredstvo zauzme mjesto u umjetničkoj morfologiji pjesme. U nervnome sistemu pjesme Zidanje Skadra vila ima svoj živac. I pojava sluge Desimira znači nešto više od opštega mjesta u žanru. Iako su sve njegove karakteristike u pjesmi već davno tipizirane, ipak u konkretnome značenju imaju i specifičnu funkciju. Samo veliki pjesnici ožive zajedničko poetološko i svako drugo sredstvo poezije kojoj ono pripada. Vjernost sluge, količina blaga kojim raspolaže za pronalaženje čovjeka-žrtve i raspolaganje ovlašćenjem da može i kupovati i otimati – sve su to detalji koji indirektno upotpunjuju lik kralja i graditelja Vukašina. Ti detalji gube svoju autonomnost u umjetničkoj ten-ziji kraljeva lika onako kako se pojedinačne boje gube u paleti kojom je uobličena slika. Čak i onaj jedinstveno lapidarni opis nastvaljanja obustavljene zidanije Skadra na Bojani, koji ima tonske i vizuelne efekte, upotpunjuje takođe kraljev lik. Kad kralj reče da se prekinuto zidanje nastavi, Rade Neimar viknu trista majstora, obori se drvlje i kamenje, uzida se u skadarske temelje mlada Gojkovica! Ako se lik kralja Vukašina osmotri na raskršćima svih pomenutih pravaca pjesme, što mjesto njegovo u pjesmi opravdano i zahtijeva, viđeće se da u njegovoj kompleksnosti ima i tonova tragizma. Kao kod svih velikih pjesnika, tako i kod Starca Raška nema tako monstruoznoga čovjekovog postupka kome se ne bi mogla naslutiti ljudska izvorišta. Pjesma o bezimenim majstorima osiromašena je neraspola-ganjem pomenutim prednostima koje nacionalna struktura pruža pjesmi Zidanje Skadra. Majstori su samo zidari kojima rušenje zadaje nevolju stoga što propada rad njihovih ruku i napora. Ne gradi se građevina kao Skadar na Bojani, koja predstavlja veliki cilj

Novak Kilibarda

48

značajne ličnosti i ispit njene moći i javno istaknute odlučnosti. Ni skromni dom majstora zidara ne daje nikakve šanse pjesniku za razvijeni opis. Međutim, u pjesmi o Skadru stalno se otvaraju novi prostori i iskrsavaju novi detalji, koje narodni pjesnik po navici voli da uziđuje u kompoziciju pjesme. To su bijeli dvori, gospodska večera, kraljevska bračna ložnica, bijelo platno i dr. Patrijarhalne boje porodičnih odnosa i domaćinska atmosfera obične seoske kuće – i kraljica treba da nosi ručak majstorima, patrijarhalni red u poslu, poštovanje najstarije jetrve kao svekrve i sl. – u toj pjesmi su prisutne kao i u albanskoj varijanti, samo što nijesu tako vidljive i ogoljene. Patrijarhalni elementi ugrađeni su u materijal za pjesničku gradnju, pa svojim latentnim prisus-tvom naglašavaju narodni karakter pjesme o kralju i velikašima. Patrijarhalni red ima čak i istaknuti značaj u pjesmi. Pot-puna konvencija kraljevskoga dvora i protokolarno ponašanje kraljevske čeljadi ne bi značili pogodnu atmosferu za ispolja-vanje karaktera mlade Gojkovice. Za to je zgodniji patrijarh-alni režim običnoga doma i red narodnih običaja. Kraljevsko ponašanje dvora Mrnjavčevića spušteno je na realni teren pri-rodnih ljudskih odnosa onoliko koliko je kralja i velikaše tre-balo osmotriti kao ljude. Plemenita krotkost mlade Gojkovice najpotpunije je mogla doći do izražaja u patrijarhalnome miljeu. U narodnome životu jetrve ne nazivaju jedna drugu nanom, jer je taj hipokoristik rezervisan za svekrvu. Međutim, mlada Gojkovica tako oslovljava svoju najstariju jetrvu: „Ču li, nano, gospođo kraljice...“ Tim oblikom obraćanja najpreciznije se definiše patrijarhalno poštovanje godina i srodstva, i projektuje uvažavanje položaja. S druge strane, patrijarhalno ponašanje mlade Gojkovice ukazuje na razliku između datoga ponašanja kraljice i njezine moralne obaveze koju bi kao najstarija jetrva, koja ima položaj svekrve, trebalo da ispolji u zaštitničkome odnosu prema neiskusnoj nevjesti. Ali lukavstvo starijih jetrva naglašava se u pjesmi mogućnošću pretpostavljanja da je način


49

izbjegavanja reda u odnošenju ručka majstorima na građevinu samo najjači oslonac u mladalačkoj jednostavnosti i poštenju buduće žrtve. Detalji patrijarhalne atmosfere ne razblažuju kraljevsku atmosferu, nego je samo podastiru mišlju da je stvarnost hu-manih međuljudskih odnosa običnih ljudi daleko od moćnoga dvora koji je kadar da podigne i Skadar na Bojani. Inventivno odabrana imena brata i sestre, Stojan i Stoja, simboliziju ne samo postojanost kraljevske građevine kad se bude umilostivila ljudskom žrtvom, nego, možda, i postojanost kraljeve odluke da se građevina po svaku cijenu mora podići i održati. A zar ista ta imena ne mogu pobuditi asocijacije na to da vila i ne misli na realnost pronalaska tako rijetkih imena? Da to zavidljiva vila svojim savjetom možda ne začikava kralja da bi mu isprobala upornost i time označila zaplet buduće tragedije? Kao da je pjesnik-pjevač i od vile tražio da Vukašina stavi i na kraljevsku, i na bratsku, i na ljudsku probu savjesti. Ponašanje mladoga Gojka pruža mogućnost da se pretposta-vi i cjelovitost njegova lika. Upravo, njegov lik se upotpunjava činjenicom da je on sušta suprotnost kralju Vukašinu, pa se zato poređenje ta dva lika nameće samo po sebi. U Gojkovoj spremnosti da održi zadatu riječ ogleda se i njegovo ubjeđenje da se građevina mora podići. On je sasvim pripremljen da svjesno prihvata svoju tragiku, pa zato njegova jako vidljiva tuga za izgubljenom su-prugom i majkom đeteta u kolijevci naglašava snagu i običaja i čovjeka koji se njega drži. Prema tome, sve strane i toga lika kon-vergiraju u umjetničku koheretnost pjesme Zidanje Skadra. Kao što je uspješno koristio elemente internacionalnih mo-tiva, tako isto Starac Raško maestralno upotrebljava u običaj uzete riječi, metafore i pozajmljene sižee dajući im nov značaj i sadržaj. Na primjer, lokalni siže o zlatnoj jabuci prerasta značaj jedne srećno upotrijebljene metafore i predstavlja dokaz da obdareni pjesnik- -pjevač ne pokazuje ništa viši stepen kreacije u improvizovanju

Novak Kilibarda

50

nego u načinu upotrebe već gotovih pjesničkih sredstava. Re-produktivac žanrovsku činjenicu ponavlja, a kreativac je na nov način oživljava. I psihološki i socijalno je uslovljena činjenica da mlada Gojkovica povjeruje u bukvalni sadržaj Gojkove bolne alegorije:

Zlo je, moja vjerenice ljubo!Imao sam od zlata jabuku, pa mi danas pade u Bojanu, te je žalim, prežalit ne mogu!

Princ, kraljev brat, mladi Gojko, čije se bogatstvo mjeri moćnom građevinom koju podižu njih trijica braće, valjda može da podnese izgub te dragocjenosti – zlatne jabuke. Zato je realno čuđenje mlade Gojkovice što joj se zbog toga izguba dragi muž śekira. Valjda kraljev brat može brzo da salije i još ljepšu zlatnu jabuku. Za samu žrtvu, koju je tražio sluga Desimir, bilo je izd-vojeno iz kraljevske riznice šest tovara blaga! Da nije tih realnih pretpostavki, postajala bi opasnost da lakovjernost mlade Gojk-ovice preraste u prostodušnost i neuvjerljivu infantilnost. Njezi-no tješenje muža – „Moli boga ti za tvoje zdravlje, / a salićeš i bolju jabuku“ upravo predstavlja završni detalj u formiranju lika tragične supruge, majke i, nadasve, mlade žene. Oslobađanje od „srama i zazora“ u grču za život i materinstvo uslovljava njezino preklinjanje muža da se za blago kupi rob koji bi se uzidao gradu u temelje. Postavljeno je pitanje da li je to njezin moralni krah, ili tragična vizija onoga izbezumljenja koje je neminovno u njezinoj situaciji. Tragično njezino izbezumljenje je evidentno, ali je tu posrijedi i nešto drugo. Uvjerenje mlade Gojkovice da je potrebna žrtva u nei-marstvu ima u osnovi isti antropološki sadržaj kao i to vjerovan-je o ljudskoj žrtvi u albanskoj pjesmi. Nevjesta-žrtva u pjesmi Pala magla na Bojanu podnosi svoju žrtvu ne samo zato što ima


51

izgrađen lični stav prema smrti, nego i stoga što je u toj pjesmi sve zarobljeno vlašću nepisanih zakona i vjerovanja. Činjenice su tu u službi gole teme, a ne u službi poezije. Nevjesta-žrtva pozdravlja muža i đevere i odmah prelazi na teren majke moleći da joj ostavi mogućnost za donošenje đeteta:

Zdravo bili, vi đeveri!Djete mi je u koljevci, neka vam ga u amanet.Kad me mladu uzidate, ostavte mi desno oko, nogu desnu ostavte mi, ruku desnu ostavte mi, ostavte mi desnu sisu.Kad mi sinak tuda prođe da ga okom pogledujem, da ga nogom priljubljujem, da nadojim, majka, mlijekom.

Takvim stoičkim stavom ističe se snaga moralnoga kodek-sa ponašanja žrtve u patrijarhalnome društvu i ubjeđenje da se sudbina sluša bez roptanja. Takav odnos prema sudbini iskazan je sažeto u poslovici „Što je od Boga slađe je od meda“. Srećno izabrana nacionalno-istorijska tema u pjesmi Zidanje Skadra prikrila je svijest žrtve o žrtvi, koja se u al-banskoj varijanti elementarno prikazuje, svojom mogućnošću za razvijanje romaneskoga prosedea pjesme i razuđenoga lika mlade Gojkovice. Samo je materinsko ośećanje jednako eksplic-itno u obje pjesme i istoga je intenziteta. U molbi koju Gojkovica upućuje svome mužu da se kupi rob na tržištu ima više sadaržajnih pravaca. Materinsko opred-jeljenje na kraju naglašeno je ubjeđenjem Gojkovice da bi je samo njezina majka sigurno spasila:

Novak Kilibarda

52

Ne daj mene, dobri gospodaru,da me mladu u grad uzidaju!No ti prati mojoj staroj majci: moja majka ima dosta blaga, nek ti kupi roba il robinju, te zidajte kuli u temelje.

To njezino vjerovanje u požrtvovanost majke indirektno naglašava njen stav prema svome sinu u kolijevci i pretpostavlja obim žrtve na koju bi ona bila spremna kao majka. A to onda sve naglašava stepen materinske tuge koja je rastače. Trebalo je u pjesmi da ostane klasna nota – za blago se može kupiti sve što je za prodaju. Ali, takođe je istaknut i stav pjesnika prema blagu kao mrtvoj robi na terenu sudbine. Mlada Gojkovica svoje neis-kustvo i mladalačku jednostavnost ispoljava i vjerovanjem da se može izbjeći sudbina, što je izvjesno u suprotnosti s njezinim ubjeđenjem u neminovnost žrtve. Gojkovica dalje pokazuje da blago ne treba žaliti kad je sreća čovjekova u pitanju. Ona nije žalila zlatnu jabuku koju je Gojko, navodno, ispustio u Bojanu, jer je ona sva okrenuta životu i sreći, kao mlada supruga i majka. Gojkovica stoga i ne razumije alegoriju kojom joj se saopštava nesreća. Njezin lik je najizgrađenija apoteoza nepovrijeđene mladosti da se uščuva od ujdurmi koje život nastavlja da izvodi. I sintagma mladu i zelenu ima bogatu ekspresiju:

Ne dajte me, ako boga znate, uzidati mladu i zelenu!

Ta molba ukriva vjerovanje Gojkovice da treba neko-ga uzidati, jer je to neminovno, ali ne da ta žrtva bude mlada osoba, kao što je ona. Obim nesreće koji širi njezina smrt na druga lica umanjuje stepen žrtve koju ona predviđa kao svoju zamjenu. Misao o robu-žrtvi više je izraz njezina nepokolebljiva


53

vjerovanja da treba nekoga uzidati, koja je iste jačine kao i u albanskoj pjesmi, nego što je izraz njezina klasnoga egoizma ili znak panike čovjeka pred smrću. Uostalom, kako se može govoriti o nekom moralnom krahu kada se radi o čovjeku koji nevin gubi život, o majci koja ostavlja dijete u kolijevci, o mladom čovjeku koji treba da nevin umre na mukama. Zar o predsmrtnoj agoniji čovjeka koji moli da se zamijeni osobom čiji je uniženi položaj verifikovalo društvo kome žrtva pripada treba tražiti klasnu netrpeljivost. Zaista, čitalac ponekad zna da traži od likova iz književnosti mnogo više nego što je moguće tražiti od ljudi u bilo kome istorijskom vremenu. Ali obično se u takvome traženju pokazuje nepoznavanje istina o životu koje literatura najuspješnije uspije da iskaže. Negativni karakter Vukašina i Uglješe takođe su građeni na istim premisama kao i likovi starije braće u albanskoj vari-janti. I tamo i ovamo starija braća su grešna zato što se ne drže zadate riječi i svetinje običaja. Ali osnova grešnosti starije braće u pjesmi Zidanje Skadra toliko je razrađena da se u njezino tkivo komotno smjestio književno oformljen lik omraženoga istorijskog lica, kralja Vukašina, jednoga od velikaša koji „na komate razdrobiše carstvo“. Tako je semantika internacional-noga motiva o nevjernoj braći i pravičnosti najmlađega brata ostala nepovrijeđena, iako je prerasla u prostor koji je ispunila nacionalno-istorijska tema. Dva starija brata u albanskoj varijanti griješe se o ustalje-no vjerovanje da se red i običaj moraju poštovati. Međutim, besa je tu ipak glavni domaći, nacionalni element koji pjesmu Pala magla na Bojanu obilježava, pored jezika kojim je ispjevana, kao albansku pjesmu. Taj nacionalno-etički momenat značio je snagu koja je održala pjesmu u usmenome predanju kroz dugo vrijeme. Njegov ideološki dignitet nadomjestio je, za interes-ovanje slušalaca, bezimenost graditelja, efemernost građevine i skromni umjetnički nivo djela, ali nije pružio mogućnost

Novak Kilibarda

54

prenosiocima da puste svojoj mašti na volju. Inače, teško bi bilo odgovoriti na pitanje šta je drugo, uz njezinu etičku stranu i vaspitnu aktivnost, doturilo tu pjesmu, odnosno sve njezine varijante, do kraja XX vijeka. Etička strana internacionalnoga motiva prihvaćena od nacionalnoga moralnog vjeruju ostala je u albanskoj varijanti osnovna kategorija njezina opstanka, ali nije doživjela kasnija umjetnička naslojavanja i dorade. Ona na-likuje na fosilne pjesme koje su prethodile Zidanju Skadra. Ima u crnogorskim usmenim pjesmama internacionalnih motiva koji nijesu doživjeli razvijenu umjetničku obradu iz istih razloga iz kojih je i albanska pjesma Pala magla na Bojanu ostala fabu-larno skučena i umjetnički rudimentarna. Naime, nijesu ti motivi vezani za neki događaj ili lice iz nacionalnoga domena interes-ovanja koji bi postali glavna snaga pjesme i pretvorili internac-ionalni siže u prostor za svoj književni smještaj. Evo jednoga primjera s toga prostora. Poznati internacionalni motiv – žrtvovanje đeteta po božjoj zaposvijesti, udružen sa, takođe internacionalnim, mo-tivom – svetinjom gostoprimstva, odrađen je u pjesmi Đakon Stevan i dva anđela. Motivi su ostali na površini, jer nacionalna tema nema imena i prezimena da bi te motive smjestila u svoj građevinski materijal. Taj đakon Stevan nije imao baš nikakvo-ga nacionalnoga značenja, u Crnoj Gori iz koje pjesma potiče, da bi pjesniku-pjevaču pružio bilo kakvu šansu da oslobodi svoju maštu. Zato suština te pjesme nije u karakteru i postup-cima likova, nego u grijehu koji se čini. Nije u doživljavanju žrtve koju osoba mora kasnije da podnese, nego u samoj žrtvi koja se prinosi. Sve varijante tih motiva ostale su u skrom-nome umjetničkom obimu zato što se nijedna nije spojila sa značajnom nacionalno-istorijskom temom koja bi je moćno uz-digla i prigušila sve ostale varijante. Onako kao što ih je morala prigušiti pjesma Zidanje Skadra.


55

Pretpostavka za teorijski zaključak. Književna obrada internacionalnoga motiva u usmenoj poeziji zavisila je mnogo od etno-psiholoških, etičko-ideoloških i religijskih postulata nacionalno-istorijske teme koja se vezala za dati motiv. Srećno izabrana tema imala je sve uslove da eliminiše ranije književne obrade istoga motiva koje su bile spojene s inferiornom nacion-alnom tematikom. To eliminisanje moglo se obaviti na prostori-ma kojim je pjesma sa superiornom nacionalnom temom prola-zila na svome estradnom putovanju.

57

GNOSEOLOŠKI ZNAČAJ CRNOGORSKE DESETERAČKE EPIKE

Teorijsko uporište za korišćenje crnogorske usmene epike kao materijala za istraživanje datih društvenih i istorijskih po-java jeste upravo školski poznata činjenica da se u knjževnosti, ponekad, mogu uspješnije pronalaziti istine o društvenim toko-vima datoga istorijskog vremena, nego što se one daju sagledati u rezultatima pojedinih nauka koje su namjenski usmjerene da rasvjetljavaju to vrijeme. Odavno je poznato da poređenje Homera, kao pjesnika koji nudi istorijske istine, s grčkim istoričarima ide na štetu istoričara. Grčki istoričari, među njima i Herodot Halikarnašanin, nazvan ocem istorije, uz svo obilje činjenica koje su dali, projicirali su i svoju pristrasnost: vjersku, stalešku, kastinsku – ljudsku, koja često zamućuje egzaktnost nekih njihovih saopštenja. Dakako, i Homer je ispoljio svoju ljudsku pristrasnost, stalnoga čovjekova pratioca! Ali on je, slijedeći prirodu umjetničkoga stvaranja, tu svoju pristrasnost ograničio okvirima svoje subjektivne ide-je, koja, kao što je poznato, ne dovodi u sumnju gnoseološki nivo objektivne ideje Ilijade i Odiseje. Baš obratno: snaga gnoseoloških talasa jednoga književnoga djela proporcionalna je njegovoj umjetničkoj tenziji. Samo je pjesnik Ilijade uspio da pruži koordinate kritsko-mikenske civilizacije u njezinu is-torijskome razvitku od nekoliko vjekova. Kako se to uobičajeno kaže, od Trojanskoga rata do VIII vijeka prije nove ere. Treba se priśetiti i Engelsove napomene o gnoseološkome značaju Balza-kove Ljudske komedije. Prema tome, traženje istorijskih istina

Novak Kilibarda

58

u svim pravcima društvenih kretanja prednjegoševskoga vre-mena znači usvajanje dobroga običaja mnogih istorijskih naroda koji se najpotpunije obavještavaju o svojoj prošlosti iz knjiga kojima prvače Ilijada, Mahabharata, Stari zavjet, Spjev o Nibe-lunzima... Dakle, crnogorska usmena epika drugoga repertoara ne oskudijeva podacima za istraživanje antropološkoga kom-pleksa prednjegoševskoga vremena, kao što ne oskudijeva ni činjenicama koje su nezaobilazne za naučno istraživanje nekih savremenih kretanja u crnogorskoj moralnoj problematici. Odrednica crnogorska usmena epika drugoga reper-toara prikladnija je od uobičajenih odrednica „ciklus pjesama o oslobođenju Crne Gore“ i „pjesme o vojevanju Crnogoraca za slobodu“. U prvi repertoar crnogorske usmene epike, koji se simultano razvijao s drugim repertoarom, ulaze sve epske usmene pjesme s tematikom, kako bi Vuk rekao – starih i sre-dnjih vremena, koje su nastajale i trajale u Crnoj Gori. Prvi rep-ertoar ima široku tematiku, drugi repertoar prati samo crnogor-ska događanja tokom XVIII i prve polovine XIX vijeka. Crnogorska usmena epika drugoga repertoara tretira ma-terijalnu vrijednost kao kategoriju koja ne zavređuje žrtvovanje ni najsitnije stavke s indeksa moralnih normi plemensko- -bratstveničkoga društva. Izvjesna materijalna datost jeste vrijed-nost samo onda kad ima punu šansu da pređe u kategoriju mor-alne vrijednosti. A epska slika takve moralne vrijednosti, kojoj je žrtvovana kategorija materijalnoga, dakle pjesma o sjajnome moralnom podvigu, jeste krajnji domet kojemu stremi homo he-roicus. Ponekad se u epici ističe jedinstveni sklad interakcijskih prožimanja moralne i materijalne vrijednosti kojima je opet sta-tika od moralne materije. Sinteza toga tabuisano postojanoga shvatanja u crnogorskoj deseteračkoj epici drugoga repertoara lapidarno je sročena u pjesmi Todora Ikova Pipera Čovjek-paša i Mihat čobanin. Ona glasi:


59

Đe se muka kod glave nagnala, a ta muka glavi ne pomogla, i tu muku opalila munja!Đe se glava kod muke nagnala, a ta glava mici ne pomogla – i tu glavu pośekli krvnici!

Prednjegoševsko doba, kao istorijsko vrijeme koje teče od kraja XVII vijeka, a koje je pojedincu otvaralo prostor za samo-dokazivanje u borbi i pljenidbi, odnosno za agonalnu utakmicu u običajnim prostorima bratstva i plemena, završava se onda kad vlast po svojoj volji, kao državna sila, sužava te prostore i za pojedinca i za bratstvo i za pleme. Dokle gođ vlast u Crnoj Gori nije postigla svoju izvršnu stabilnost, razlikovao se u crnogor-skome društvu, i to vrlo izrazito, sistem moralnih od sistema materijalnih vrijednosti. Dok je vlast imala više honoris nego jurisdictionis autoritet, materijalna vrijednost nije imala čak ni značenje garanta za biološku egzistenciju pojedinca i njegove porodice. Na primjer, ako bi sva materijalna vrijednost koju ko pośeduje, propala u kakvoj elementarnoj nepogodi, a vlasnik toga dobra nije do tada nikad otvarao prostore svojoj imovini da položi preko tih prostora ispit svoje moralne vrijednosti, ako upravo njegovo materijalno dobro i njegov moral nijesu činjeli dijalektičko jedinstvo koje verifikuje normativna etika, on bi, taj vlasnik, bio izložen bukvalnoj propasti. Svi oblici kolektivne solidarnosti i ispomaganja, kao što su mobe i razne druge vrste bratstveničke i plemenske ispomoći, primjenjivani su samo onda kad je gubljenik svojim dotadašnjim odnosom, važećim moralnim odnosom, prema kategoriji materijalne vrijednosti to zaslužio. Evolucija svijesti koja sve materijalno podređuje moralnome i duhovnome je i dovela u Crnoj Gori do uspostavljanja beskom-promisne borbe protiv Turaka i proturskih snaga u Crnoj Gori koje nijesu bile zanemarljive. Riječju, ta je evolucija stalno umanjivala

Novak Kilibarda

60

stepen ekonomski mjerljive vrijednosti ljudskih postupaka i ma-terijalnih dobara. Po prirodi stvari, ta evolucija je bila i moguća samo u prilikama kad se materijalno podređuje duhovima. Svaka pomisao na pružanje otpora neprijatelju značila je punu neizvjesnost ne samo metarijalnoga prosperiteta pojedinca, nego i najelementarnijega vida njegove egzistencije. Valja napome-nuti da tu pojavu treba posmatrati u kompleksu pojava koje pri-padaju jednome tipološkom sistemu. Kao što je poznato, tih je pojava bilo ne samo na prostorima evropske civilizacije. Dif-ferentia specifika jedne pojave pokazuje se jasno samo onome ko poznaje konture opštosti datoga fenomena. Romantičarsko isticanje crnogorske izuzetnosti poprima humorni smjer. Evo jednoga tipološkog detalja iz problematike o kojoj je riječ. U pjesmi Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala srp-skoga, priča se kako je katunska četa dobro šićarila u pljenid-benome obraćunu s nikšićkim Turcima. Ali, dijeleći plijen, um-alo se Crnogorci ne poklaše „oko toka Pašića Osmana“. Živko Senić iz Bjelica razborito predlaže da se toke daju sadrugu iz čete koji je u konkretnome obračunu „najprvi pośekao Turčina“. Da se daju Peju Markoviću iz Cuca. Senićev prijedlog mogao se odmah prihvatiti zato, s jedne strane, što je on, isti Senić, uh-vatio živa Turčina – Pašića Osmana i, s druge strane, stoga što je on, bjelički plemenik, predložio za čast drugoplemenika, iz Cuca. A značajniji od svega toga bio je jedinstveni humanizam predlagača koji se ogleda u tome što davanje toka krvodužnome saborcu, Peju Markoviću, otvara mogućnost tome krvodužniku da tim tokama, kao sjajnom junačkom biljegu, otkupi svoju gla-vu koja mu je na ramenima od danas do śutra. Moralna osnova-nost rješenja pjesnikova da prijedlog potekne od Živka Senića najjasnije se ističe u činjenici da je majka Seniću dala, kad se on spremao u pljenidbenu četu, blagoslov u vidu kletve. On glasi:


61

Hajde zbogom, sinko, Senić Živko!Nema mati do tebe jednoga: kad mi s puta donio sramotu, već te majka živa ne viđela – ostala ti majka kukavica!

Nijesu toke date Markoviću samo zato da bi Cuca pomoću njih preživio krvnu osvetu koja ga je čekala, nego je činom takvoga davanja pokazano da je trebalo taj prijedlog zaslužiti junaštvom koje ima moralni sjaj. Ugled Markovića uslovio je pri-jedlog i prihvatanje prijedloga, jer o ogoljenome samarićanstvu predlagača ne može biti govora. Junačko-moralna vrijednost Peja Markovića posredno je naglašena činjenicom da se od dragocjenih toka odriče Živko Senić za koga bi toke Pašića Os-mana, kao junački trofej u kome bi zasvijetlio pred onako mor-alno usmjerenom majkom, bile vrijednost koja nema materi-jalne mjere. A moralno značenje toka kao junačkoga obilježja, čija vrijednost stalno narasta širenjem priče i pjesme o njihovu porijeklu, i glasa o Senićevoj odluci da onako predloži, ističe se poslije naročito u tome šo se mogu one – Pašićeve, pa Senićeve, pa Markovićeve toke – staviti iznad krvne osvete. Što se mogu staviti naporedo s mrtvom glavom, i to ne bilo kojom, nego s glavom brata „š Čeva ravna Draška Popovića“. Trebalo je odista mnogo junačkoga napora i moralnoga sjaja da se postigne stvar koja će da stane na mjeru mrtve junačke glave! U konstelaci-ji svih odnosa u pjesmi materijalna vrijednost toka je sasvim zanemarljiva kategorija. Ne materijalna vrijednost toka, nego Senićev prijedlog ima višestruk značaj u umjetničkoj strukturi pjesme Vuk Tomanović čiji je pjesnik-pjevač, nažalost, ostao nepoznat. Možda nije suvišno istaći to da opisi moralnih pod-viga u toj pjesmi ne znače oslikavanje svakodnevnih događanja u ratovitoj plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori. Pjesma Vuk

Novak Kilibarda

62

Tomanović je slika moralnoga kodeksa koji je usmjeravao i ponašanje tadašnjega društva i karakter crnogorske usmene epike drugoga repertoara. Usmene junačke pjesme iz postnjegoševskoga vremena, one koje govore o tekućim događajima kao i varijante postojećih pjesama, ne mogu se koristiti u naučne svrhe o kjima je riječ u mjeri u kojoj se koriste pjesme s tematikom iz prednjegoševskoga vremena koje su zapisane u Njegoševo vrijeme. I usmena epska pjesma postnjegoševskoga vremena nudi svojstvene podatke za istraživanje društvenih kretanja u Crnoj Gori iz druge polo-vine XIX vijeka. Međutim, prije nego što bi se dalo povjerenje jednoj pjesmi iz te oblasti, treba odgovoriti na pitanje da li ta pjesma pripada klasičnoj, autentičnoj, usmenoj poeziji, ili je njezin surogat, plagijat ili neki oblik falsifikata. Istraživanje karaktera usmenih pjesama postnjegoševskoga vremena spada u domen nauke o narodskoj ili imitativnoj književnosti, nauke koja određuje granice nepatvorene usmene poezije, kao izraza kolektivnoga duha jednoga naroda, granice koje je dijele od imi-tacija što su se razvile pod uticajem objavljenih zbirki, posebno Njegoševa Ogledala srpskog. Istraživanje moralnih normi postnjegoševskoga vremena može se uspješno vršiti na osnovu brojnih pisanih dokume-nata. Moglo bi se otprilike ovako reći: Kad se završava vijek klasične usmene epike kao važnoga materijala za istraživanje društvene moralne problematike, tada se javlja obilje pisanih dokumenata koji na svoj način zamjenjuju gnoseološku iska-zanost usmene pjesme. U Njegoševo vrijeme počinje se odvijati svojevrsni psihološki proces koji će izmijeniti poredak materijalne i mor-alne vrijednosti uspostavljen prije konstituisanja jakoga au-toriteta vlasti. I dalje je bilo imanentno takmičenje, agonalna narav i dalje se produžava, i dalje je cilj pojedinca bio „svag-da najbolji biti i odlučan između drugijeh“, kako bi se to reklo


63

homerskom devizom agonalizma. Slijedeći prirodu jednoga izgrađenog toka svijesti, produžavala se u Crnoj Gori agonalna psihologija, ali teren za njezino iskazivanje niije više bio onaj iz prednjegoševskoga zemana. U sistem stvari na osnovu kojih se, i zbog kojih, treba dokazivati ušle su i neke koje su do tada imale sasvim drugo značenje. Uslovi za ispoljavanje agonalne psihologije u poretku jake državne vlasti nijesu bili više oni iz vremena kada je sloboda pojedinca imala široke prostore. To je bila ona sloboda koja je ponekad sve potčinjavala vjerovanju u neograničene slobode. Takvo shvatanje slobode odlično se poka-zuje u ovakvim izjavama, koje nijesu bile mnogo rijetke: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga.“ Dakle, novi poredak društvenih odnosa u postnjegoševsko vri-jeme uslovio je promjenu interakcijskih odnosa moralne i ma-terijalne vrijednosti. Svakodnevni čovjek koji je u istom licu ratnik, čobanin i zemljoradnik, bio je psihološki usmjeren da se određuje prema moralnim i materijalnim vrijednostima onako kako se ranije određivao njegov predak, isto tako u jednom licu ratnik, ratar i čobanin. Ali promjene se prvo primjećuju u nje-govoj zbunjenosti pred činjenicom da njegov savremenik, gla-var i junak koji je do juče bio i čobanin i zemljoradnik, a koji je kao junak služio za ugled i oponašanje, počinje drukčije da se određuje prema kategoriji materijalne vrijednosti i njezinu značenju za moralni integritet čovjeka. I to za moralni integritet ne samo junaka-plemenika, nego i značajnoga činovnika i uti-cajnoga podanika jedne politike. Glavar, junak i plemenik kao nosilac vlasti, koja ima autoritet jurisdictionis, počinje naglo da se bogati, i da to bogaćenje, ili forsirano privređivanje, smatra ne samo svojim moralnim i junačkim pravom, nego i važnim zname-njem svoga društvenoga značaja i ugleda. U kompleksu uzročnih činjenica nastale promjene ne bi se nikako smjele zanemariti ni uloga usmene crnogorske poezije prvoga repertoara.

Novak Kilibarda

64

U starijoj epici svi veliki junaci, oni koji idu u legendarnu istoriju, kao i oni koji su bili predstavnici otpora, imaju dvore i timare, presipa im se blago i nakit, oni junakuju i gospoduju. Za svijest jednoga junaka i glavara koji se bogati ta je epika mogla značiti moralno pribježište. Čovjeku koji mnogo drži do svojih zasluga, koje su najčešće i neosporne, sticanje dvora i timara moglo je izgledati kao prirodno junačko pravo. Mor-alnu opravdanost takvoga prava mogao je on da čita u epskim slikama koje su pjesme pronijele kroz pokoljenja. Psihološki je razumljiva pojava da kićenje velikim činovima i veliko bo-gatstvo traže svoju moralnu potporu! Od uzdignute siromašne i herojske nemaštine, koju je opjevala prednjegoševska epika, više se nije mogla tražiti moralna potpora. Pjesma o junačkoj nemaštini mogla je tada da znači samo jednu epski uznijetu sliku koja se, od strane tipa novoga junaka, mogla koristiti na način koji je do tada bio nepoznat. Mogao se junak, koji je sad glavar i odžaković, ponositi svojim siromašnim pretkom, ili siromašnom prošlošću svoga plemena, da bi se uznosio činjenicom kako je eto i s tankim brašnjenikom njegov predak i plemenik stizao đe je trebalo stići. I tim svojim stizanjem pomogao njemu da bude što jeste. Ta nova psihološka poz-icija junaka-odžakovića polako je destruirala dotadašnji odnos prema sistemu materijalne i moralne vrijednosti. I to ne samo odnos junaka koji je postao odžaković, nego i onih lica koja i dalje ostaju o tankim brašnjenicima. Oni koji nijesu zaimali mogli su ponekad da imaju čak i gori ekonomski položaj nego što im je bio u vrijeme kad je vlast imala honoris položaj. Po-jedini izvori prihoda, kakvi su bili četni obračuni s turskom trgovinom i upadanje radi plijena na turske teritorije, usahnuli su, i sve dacije morale su se plaćati svome gospodaru revnosni-je no što su se ikada plaćale turskoj vlasti. Śetimo se samo kako je prošlo pleme Kuči kad nije prihvatilo zahtjeve crnogorskoga gospodara, knjaza Danila Petrovića.


65

U prilikama bogaćenja glavarskoga sloja, u svijesti onoga koji nije zaimao sazrijevalo je uvjerenje da je junak-odžaković i pas i čovjek, da je bastadur kome sve ide za rukom, ačkonso mu ga bilo! Ne može se jado obogatiti, samo junaku sve basta! Ako bi se neko i osmjelio da junaku-bastaduru nešto prebaci, kao što se ranije, u poretku junačke siromaštine, moglo do-goditi, junak-odžaković bi mu galantno odgovorio kao za-valjeniku i nemrčipušci: „Da si bio bastan, i ti bi!“ Tako su ekonomska uniženost prośečnoga čovjeka i sistem vlasti koji počiva na ekonomski jakom sloju prikraćivali psihološku i mor-alnu mogućnost pojedinca da javno osuđuje postupke junaka-sojevića koji se beskrupulozno bogate. Šta je ostalo ljudima koji su gledali iz žablje perspektive? Ostalo im je da prihvataju novo stanje i da se na njega navikavaju kao na moralno čist posao. Ostalo im je da nalaze zajednički jezik s junakom-bastadurom, da mu se pridvaraju i stiču ga za svoga zaštitnika. Nije bio ri-jedak slučaj da se mlad, zdrav i naočit tankolozović oženi in-validnom đevojkom iz kuće junaka-odžakovića. Ili da mentalno nerazuđeni sojević i odžaković, invalid i starac, isprosi kršnu đevojku iz tanka bratstva i s tanka imanja. Posebno je pitanje na koje bi valjalo odgovoriti: Da li se mogla formirati svijest o moralnoj nesuvislosti junačkoga bogaćenja u narodnome kole-ktivu u kome je agon imao bezmalo kultno značenje? Śetimo se Homerovih junaka koji dijele plijen po činovima i zaslugama! Uglavnom: materijalna vrijednost dobijala je u postnjegoševsko vrijeme sasvim novo značenje, jer je prerastala u kategoriju koja je i svojom ekonomskom marljivošću podupirala vrijednost po-jedinca. A rijetki pojedinci koji su ostajali zatočenici epskoga morala mogli su se samo tješiti izrekom: „Junačka su đeca na sokaku!“ Vrijeme epske etike suštinski se udaljavalo, formalno je ostajalo u deklarativnim izjavama, i to baš onoga sloja koji je formirao novu etiku. Sinteza te deklarativnosti jesu Nova kola knjaza/kralja Nikole I Petrovića. Čista glorifikacija junačke

Novak Kilibarda

66

nemaštine, kakva je bila u pjesmama prednjegoševskoga vre-mena, postala je deplasirana i prevaziđena. Nikac od Rovina, iz prednjegoševske usmene epike, i poslije obilićevskoga podviga na Čevskim Ublima vraća se svojim ovcama „na Izvore i Kob-ilje Dole“ da noćiva kraj tora u pružini kao i prije podviga što je radio. To je lik junaka koji je dalo ono vrijeme koje je u epici isticalo svoju herojsku siromaštinu da bi istaklo tursku pohlepu. Evo epske slike turskoga plijena iz Crne Gore koja je data u pjesmi Udar na selo Trnjine, iz Njegoševa Ogledala srpskoga:

A kad noći ispred zore bilo, nešto trenu nebo od Trnjinah, na Trnjine Turci udariše, i Trnjine ognjem opališe, i golemi šićar zauzeše: krnji vagan i dvije ožice, i pijevca, Tomina kokota, i ćoroga konja Roganova.

Evo sada nekih podataka koji jasno pokazuju da u postnjegoševskom vremenu, kao, donekle, i za vlade Petra II, više nije bilo uslova da junačka siromaština ispuni nivo epske teme. Njegošev brat Pero Tomov davao je pojedinim glavarima u zakup carinu i otvarao prodavnice soli. On je bio samo jedan iz reda vladajuće kuće Petrovića, i njoj bliskih glavara, koji su za vlade Petra II imali monopol trgovine i koji su se najviše bo-gatili. Dolaskom na vlast knjaza Danila privilegije se ne ukidaju, nego samo prelaze s jednih lica na druga. Poznati glavari-trgovci – Pero Tomov, serdar Milo Martinović, Stevan Perović Cuca, Mašan i Đorđije Petrovići i drugi, izgubili su privilegije. Pojedi-ni od njih svoje bogatstvo, neki i glavu. Umjesto njih, privilegije su dobili glavari koji su bili odani knjazu Danilu. Tu je osobito karakterističan vojvoda Mirko, brat Knjažev, predśednik Senata


67

i otac budućega gospodara, Nikole I. Do dolaska njegova brata na knjaževski presto Crne Gore, vojvoda Mirko spadao je u red srednje imućnih Njeguša, a za nekih petnaestak godina, od 1852. do 1867. godine, kad je bio najmoćnija ličnost poslije knjaza Danila, postao je najbogatiji čovjek u Crnoj Gori. Prodavao je žito koje su siromašnome crnogorskome življu slale kao pomoć pojedine zemlje. Vojvoda je bio ortak s poznatim risanskim trgovcima Ćatovićima imajući s njima ugovor o isporuci taina turskome gradu Nikšiću u vrijednosti od 80.000 fiorina. Takav je ortakluk bio osobito povoljan primorskim trgovcima, jer je to bio dobar način da se trgovački transporti koji idu iz Risna za Nikšić zaštite od crnogorskih četa. Ko je to smio napasti trgo-vinu čiji konci vode u ruke vojvode Mirka Petrovića, Knjaževa brata i smiritelja Kuča! Imao je Veliki vojvoda svoje mline na Rijeci Crnojevića, davao je žito i novac na kamatu s dobitkom do 80%, a osnovao je i prvu crnogorsku zalagaonicu koja mu je donosila ogromnu dobit. Možda su i poneke toke, poput onih Pašića Osmana koje je Živko Senić poklonio drugoplemeniku Peju Markoviću da otkupi svoju glavu, završile u Vojvodinoj zalagaonici na Cetinju! Interesantno je navesti jedan podatak koji ukazuje na ukrštanje morala čovjeka prednjegoševskoga vremena s moralom koji se razvio u poretku autoritarne vlasti crnogorske. Izvještavajući Vuka Karadžića o toku Grahovačke bitke 1858. godine, Vuk Popović napominje: „Jedan Bjelica s pośečenim prstima na lijevoj ruci, idući s ostalim ranjenicima natrag, kad ga je vidio vojvoda Mirko izdere se na nj: Kurvo ženska i s jednom rukom mogao si se boriti i zamijeniti! – te naredi da ga mušketaju.“ Stil bogaćenja vojvode Mirka poštovao je čitav niz gla-vara: serdara, vojvoda, barjaktara, kapetana i popova. Jole Piletić je imao ortake u trgovini stokom. Ni Marko Miljanov, perjanica čojstva i junaštva, nije propustio priliku da se okoristi svojim položajem i da bogato trguje krupnom stokom. Njegovi

Novak Kilibarda

68

ortaci i čobani pregonili su preko granice tursko-crnogorske i po četrdeset volova onda kad je svakome drugome bilo zabran-jeno da pregoni stoku pro granice zbog bolesti papkara koja se bila pojavila u Sandžaku. Milovan Medenica je zapalio krov jed-nome svome dužniku siromahu da bi ga digao sa zemlje koju je kasnije prisvojio taj rovački serdar. Kapetan Akim Daković bio je poznat kao gramziv čovjek koji trguje s narodnim novcem i prikriva kontrabandsku robu. Blažo Bošković je davao žito „na vađevinu“ po dvostruko višim cijenama. Banjski kapetan i barjaktar Ćetko Pejov raselio je svakoga komšiju na čije mu je imanje oko žvrknulo! Držao je na Velimlju i svoju trgovinu. O lihvarstvu popa Đoke Mijuškovića, kao što je poznato, postoji čitav korpus priča i anegdota. Opštepoznati su stihovi: „A što kukaš, kukavice tužna, / kad nijesi popu Đoki dužna!“ Nije bilo crnogorskoga plemena ni kapetanstva koje nije imalo barem po jednoga vjernoga poštovaoca obogaćenoga bastadura, velikoga vojvode Mirka Petrovića! Ipak, nekako je izuzetan slučaj piv-skoga vojvode i junaka Lazara Sočice. Prije no što je postao plemenski glavar, Sočica je bio takoreći siromah. A evo šta se jednoga dana bilježilo na ime pivskoga prvaka i crnogorskoga vojvode Lazara Sočice: 1.505 rala zemlje, 980 brava, 164 gove-di, 68 konja, 42 svinje, 15 košnica pčela, devet vodenica i pet valjalica. Bavio se krupnom trgovinom, a pozajmljivao žito i pare uz, kako se to narodski kaže, čifutski visoke kamate!

Zamislimo šta bi usmena pjesma imala da nabroji da su Turci kojim slučajem poharali dvore i timare Lazara iz Pive kalovite! Današnji čitalac takve pjesme, koji ne bi znao za pomenuti inventar bogatstva Lazara Sočice, zaključio bi da je to pjesnička hiperbola. Dr Mirčeta Đurović u svojoj knjizi o raz-vitku trgovačkoga kapitala u Crnoj Gori kaže: „Glavarski sloj u Crnoj Gori ispoljio je sve one odlike koje se sretaju u mnogim državama. Način i metodi bogaćenja crnogorskih glavara, za-visno od uslova i modifikovani konkretnim prilikama, bili su


69

u suštini isti kao i u drugim zemljama. U procesu bogaćenja crnogorskoga glavarskog sloja mogu se sagledati manifestacije izvjesnih zakonitosti, makar kao tendencija prvobitne akumula-cije kapitala.“ Dakle, kad se govori o usmenoj epskoj poeziji drugoga repertoara u Crnoj Gori, treba strogo razlikovati pjesme koje su svojim prirodnim sazrijevanjem prešle u pisani tekst, odnosno koje prate crnogorsku istorijsku stvarnost od početka VXIII vi-jeka do učvršćenja autoritarne vladavine Petra II, od pjesama na koje je uticala ta autoritarna vladavina i objavljene usmene pjesme koje je Njegoš korigovao objavljujući ih u idejno- -politički usmjerenoj antologiji Ogledalo srpsko. Specifični realizam nepatvorenih crnogorskih usmenih deseteračkih pjesama, koje reprezentuju Smrt Nikca od Rovina i Čovjek-paša i Mihat čobanin, zrači elementarnom svježinom, ima ukus hljeba i vode i boju kamenoga uzburkanog mora. Ta deseteračka poetska svita aristokratski je jednostavna kao i klasična crnogorska nošnja. Unutrašnji sklop pjesama raspoređen je kao enterijer tipične crnogorske kuće – doma Nikca od Rovina ili koga drugoga bezimenog nahijskoga ili brđanskoga Crnogor-ca. Deseterački nizovi imaju gospodstvenu eleganciju osnovnih boja, koje tek miješanjem treba da pređu u bogatstvo nijansi i vizuelne efekte. Crnogorska poetska hronika drugoga epskoga repertoara jedinstvena je kao planinsko bilje koje su uzgajale zore i rose i čiji cvjetovi uzdržanom ljepotom pričaju legendu o vihorima, pamte vreline sunca, jelenske svadbe i vučje pirove. Sve okrutno i plemenito, jednostavno i složeno, božje i đavolje, stopilo se u simfoniju, potresnu u jednostavnosti. Crnogorske usmene deseteračke pjesme drugoga repertoara jesu istorija, ali opoetizovana i oplemenjena onoliko koliko je ta ista istori-ja dozvoljavala. Te pjesme nude Vukova četvrta knjiga Srp-skih narodnih pjesama, Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i hercegovačka i, djelimično, Njegoševo Ogledalo srpsko.

71

STANJE NARODNE I NARODSKE KNJIŽEVNOSTI U CRNOJ GORI DANAS11*

INARODNA KNJIŽEVNOST

Uvodne napomene

1. Narodnu književnost čine tekstovi koje stvaraju, usmeno prenose i mijenjaju nepismena lica. Paradigmatičan primjer takvih stvaralaca su ljudi od kojih je Vuk Karadžić zapisao prozne i stihovne tekstove. One tekstove koji su ušli u Vu-kove antologijske knjige usmene proze i poezije. Ponikla kao izvorni vid umjetnosti riječi, narodna književnost ne prestaje s pojavom pisane književne riječi, nego s njom može uporedo da živi: utičući na nju i primajući njene uticaje. Narodna književnost na štokavskim jezicima je paradigmatičan primjer takvih odnosa pisane i usmene književne riječi.

2. Istraživanje savremenoga stanja narodne književnosti obavi-li smo na teritorijama Crne Gore koje je u vrijeme klasične narodne književnosti usmjeravala pravoslavna ideologija. Pošto se ne može govoriti o političko-administrativnoj kom-paktnosti tih teritorija prije stvaranja jugoslovenske države, uzete su u obzir teritorijalne cjeline, odnosno zone, koje su u prošlosti imale svoju istorijsku prepoznatljivost. To je rađeno

* Ovaj tekst objavljen je 1985. godine. Napomena urednika.

Novak Kilibarda

72

s ciljem da bi se u sadašnjem stanu narodne književnosti potražili ostaci te prepoznatljivosti. To su ove zone:

a) Klasična Crna Gora (Katunska, Crmička, Riječka i Lješanska nahija);

b) Sedmoro Brda (Bjelopavlići, Piperi, Rovca, Morača, Vasojevići, Bratonožići, Kuči). Odnos tih plemena prema podlovćenskoj, vladičanskoj, petrovićevskoj Crnoj Gori kretao se od usaglašavanja interesa do neprijateljskih obračuna. Međusobni odnosi svih plemena iako nijesu uvijek bili komplementarni ne izlaze iz okvira istorijskih karakteristika koje su im zajedničke.

c) Hercegovački dio Crne Gore (Grahovo, Banjani, Piva, Drob-njak). Ta plemena Turci su često optuživali, i kažnjavali, zbog njihova procrnogorskoga, a Crnogorci, takođe ih optuživali, i često robili, zbog njihova proturskoga karak-tera. Tu njihovu poziciju – između nakovnja i čekića – obuhvatila je narodna epska pjesma kao svoju tematiku.

d) Prostori Crnogorskoga primorja koji nijesu pripadali Tur-cima, nego su prvo bili mletački, a poslije austrijski, do završetka Prvog svjetskog rata. Njihovu istorijsku realnost i duhovnu konstituciju sintetizovao je Ljubiša u svojim pripovijetkama.

e) Uskoci kao specifična oaza koja je klasičnoj usmenoj književnosti pružila specifičnu tematiku. Uskočko pleme demografski se formiralo od uskoka iz Gornje Morače. A gornjomorački uskoci bili su hrišćani s turskih teritorija, najviše iz Hercegovine i Sandžaka, koji su se najprije naselili u gornjomorački predio Ljevišta, a potom prešli u drobnjačka sela Malinsko, Strug i Sirovac, i sa svih terena djelovali kao borci protiv Turaka. Njihova borba potrajala je od sredine osamnaestoga vijeka, kad je počelo njihovo naseljavanje u Ljevištima, do 1859. godine, kad je uskočka teritorija pripala Crnoj Gori.


73

f) Sandžačka oblast Crne Gore koja je bila pod Turcima do 1912. godine.

3. Istraživanje navedenih zona izgledalo je ovako: Na sva-koj zonskoj cjelini istraživač je prisustvovao društvenim i porodičnim manifestacijama koje prati narodna književnost. I to najmanje dvjema tužnim i dvjema ves-elim prigodama.

4. Činjenica da u nikšićkim fabrikama radi veliki broj osoba sa svih pomenutih teritorija bila je pogod-na okolnost za istraživača koji je stanovnik Nikšića. I pored nastojanja da se uklope u građanske norme ponašanja, kultura toga radništva u osnovi svojoj ostala je ruralnoga i bratstveničko-plemenskoga karaktera. I na veselim kao i na tužnim svečanostima u njihovim kućama prisutni su njihovi rođaci sa sela koji tu ispoljavaju svoje običaje, i koriste usmene književne tekstove koji prate te običaje. Tako je istraživač na posredan način osmotrio i ona mjesta, u pojedinim zonama, koja nije pośetio.

5. Od 1963. godine istraživač sarađuje sa svojim studentima s pomenutih teritorija na planu opisa narodnih običaja i prikupljanja usmenih književnih tekstova.

6. Gotovo da nema u Crnoj Gori sakupljača usmenih književnih tekstova koga istraživač lično ne poznaje. Takođe, on ima uvida u publikacije koje objavljuju tek-stove što se naslovljavaju kao narodna književnost.

7. Interesovanje za narodnu i narodsku književnost u današnjoj Crnoj Gori podrazumijeva poznavanje literature o terminima: folklor, narodna književnost, tradicionalna književnost, primitivna književnost, etnološka književnost, narodska književnost, pjevanje na narodnu i dr. Zbog toga se u ovome radu ne navodi literatura. Ističemo samo ovu činjenicu: U devetnaestome broju Narodne umjetnosti, godišnjaka Zavoda za istraživanje folklora Instituta za

Novak Kilibarda

74

filologiju i folkloristiku u Zagrebu, objavljen je korpus radova na temu Folklor i usmena komunikacija. To je pregled najsavremenijih gledanja na usmenu književnost kod nas i u svijetu.

8. U ovome radu izostavljeni su nazivi mjesta i imena lica. Pominje se samo zona (A, B, C...). Kad bude vrijeme i prilika, prikupljeni materijal moći će se objaviti po svim zahtjevima na koje obavezuje vukovski način prikupljanja tekstova narodne književnosti.

Opšte stanje

Izuzev tužbalice, nijedan vid klasične narodne književnosti ne razvija se danas u Crnoj Gori. Na svadbama se još mogu čuti svatovske narodne pjesme, ali to nijesu tekstovi koji traju u procesu mijenjanja i prenošenja – prirodnoga stanja narodne književnosti. To su samo pokušaji upotrebe narodnih tekstova koji nemaju nijednu šansu da upotrijebljeni tekst situiraju u pros-tor i vrijeme kako bi prirodno nastavio da traje. Ti pokušaji su detalji kolektivne memorije koje održavaju pojedinci kao znak sentimenta na prošlost. Petrificirana pozicija tih tekstova znak je njihova neminovnoga kraja. Kad je takvo stanje svatovskih pjesama, kao tekstova koji prate običaj koji se nastavlja, onda je suvišno i pominjati da svi ostali vidovi narodne lirike, izuzev tužbalice, nemaju prilike da se ispolje ni koliko to uspijeva svatovskoj pjesmi. Svi oblici društvenih i porodičnih prigoda kojima su bile primjerene adekvatne narodne lirske pjesme – nestaju nepovrat-no. Televizija često daje netačnu sliku konkretnoga stanja usmene književnosti u Crnoj Gori. Zbog nacionalnih, ideoloških, političkih, merkantilističkih, ili pak kakvih drugih ciljeva, televizija stilizuje objekte svoga snimanja. Sama najava dolaska televizijskih sni-matelja, i bez direktnog miješanja u predmet snimanja, znači udar


75

na elementarnu poziciju objekta. Oni koji treba da se „vide na televizoru“ izvlače narodnu nošnju iz sanduka, koju nikad ne oblače, priśećajući se starih pjesama, koje nikad ne pjevaju, in-sceniraju se razgovori o narodnim običajima, koji se inače nikad ne vode. Tako se često gledaocima predstavi slika idilične at-mosfere na selu od koje stvarno više nema ni strva. Ljubavne lirske pjesme jedva da se više čuju na sijelima, na alusima, vašarima, okupima o državnim praznicima i o raznim drugim povodima. Ne čuju se zato što je selo ostalo bez seoske omladine, bolje reći – bez omladine koja potrebe svoje mladosti ispoljava na seljački način bez stida što se tako ponaša. Ako su na selu ostali đevojka ili mladić, to u principu nije odraz njihove volje nego moranja. Oni svoje seosko stanje smatraju privremen-im, misao im je stalno na zapošljenje i život u gradu. Omladina u Crnoj Gori više ne traži na selu prostore za svoju društvenu afir-maciju. I oni pojedinci koji ostaju na selu jasno ukazuju na proces prilagođavanja, a ne pak na usvajanje i dalje prirodno razvijanje normi seoskoga načina života. Mlađi čovjek koji slovi kao seljak obično je „sredio svoje stanje“, kako se to uobičajeno kaže. A to „sređeno stanje“ znači pośedovanje poljoprivredne mehani-zacije, savremeno uređen stan, kooperiranje s društvenim poljo-privrednim gazdinstvima. A onda to dalje znači da se taj čovjek odmakao od oblika seoskoga rada čiji je ritam bio usaglašen s usmenom književnošću. Ne može se izvoditi žetalačka pjesma uz kombajn, niti kakva poslenička uz traktor. O pčeli na cvijetu ne može se pjevati na selu otkad se polja zaprašuju pesticidima. Šta pjevati o prebijelome stadu otkad ovce vještački oplođavaju i hrane koncentratima? Ako se na selu može sresti čobanin za buljukom ovaca, to odista nije mladić ili đevojka no staro čeljade, ili invalidna osoba, koji nijesu sposobni za kakav drugi posao. Tako su sve manifestacije stočarskoga svijeta, koje su bile praćene pjesmom, doslovno nestale. I u žitorodnim krajevima, kakva je Bjelopavlićka ravnica, i u vinorodnim, kao Crmnica,

Novak Kilibarda

76

ista je situacija: mlad svijet koji je za pjesmu nebitno je uključen u te poslove. Mašina je zamijenila ruku, motori se oglašavaju umjesto pjesme. Na svadbama, i na drugim porodičnim i društvenim okupi-ma, crnogorsko kolo se zaigra najviše po inerciji. Eto treba zaigrati u kolu, valja se, ali omladina više ne usaglašava ritam svoje mladosti s crnogorskim kolom. Ona se okrenula mod-ernome plesu, a prihvata i srbijanska i makedonska kola koja obavezno prati instrumentalna muzika. Ako bi đevojku na selu ipak vuklo srce da zaigra u crnogorskome kolu, ona će se, po pravilu, distancirati od toga, jer vjeruje da crnogorsko kolo dođe kao seljački, prevaziđeni oblik zabave. Doista: ne može se is-tovremeno sanjati o momku iz grada i vrćeti se u kolu s muškim orlovskim ciliktanjem. Crnogorsko kolo će sad najčešće zaigrati građani zato što im igranje u crnogorskome kolu upotpunjuje nacionalni imidž njihove personalnosti. Doduše, kad bi iskreno htjeli da priznaju, rekli bi da se s njihovim unutrašnjim sluhom jedino i slaže ritam crnogorskoga kola. Ako se na kakvome okupu, ili u kafani – što je najčešće, ili u vozilima javnoga saobraćaja, ili kakvom drugom prilikom, začuje ljubavna usmena pjesma, njen je tekst po pravilu stavljen u kontekst sprdačine sa selom i seljacima. I kad se zapjeva stara i prava ljubavna pjesma, namjera onih koji je pjevaju najčešće je parodijska. Mnogo se češće pjevaju na tim mjestima parodij-ski stihovi koji su uklopljeni u versifikaciju i poetiku usmene ljubavne pjesme, stihovi koji znače grobara usmene ljubavne lirike. Parodijske pjesme najčešće stvaraju, i najčešće ih ad hoc improvizuju, i prenose, školarci, šaljivdžije, badavadžije, man-gupi, seoski đilkoši. Ako se na datome mjestu zatekla osoba koja intimno voli narodnu lirsku pjesmu, bilo kao njen prenosi-lac bilo kao potencijalni stvaralac, povlači se u sebe da se ne bi izložila podsmijehu onih koji parodiraju selo i „seljačku“ pjesmu. Sinteza savremene sprdačine sa seoskim životom jesu


77

dobro poznati „Rokeri s Moravu“. Rokerski duh prodro je u sve prostore crnogorskoga sela, on iz njih efikasno istiskuje ne samo narodnu pjesmu no i druge duhovne norme koje su uobličavale ruralnu kulturu u nas. „Rokeri s Moravu“ su sinteza jednoga proc-esa koji je obuhvatio i selo u Crnoj Gori, možda i više nego drugđe u Jugoslaviji. Rokeri s Moravu nijesu uzrok jednoga procesa nego njegova posljedica. Evo par stihova iz crnogorske poezije:

Zapamtiće mrkočela s kim je ljubav započela.Ženiću se iz Banjana đe krtola rađa rana.Najljepše su karamele s Petrovića i s Trubjele.Mala moja kose riđe derni nogom ko ti priđe.Ja bih mala dao tebi što brat bratu dao ne bi.Mala moja zrno kave a ne ječma nego prave.Ja s draganom u krevetu pravim čergu razapetu.Divno li joj Bog pomoga u Kolibu đeda moga.Mala moja iz Brezana niže pupka prorezana.Mala moja čuvaj (...) dok odslužim predvojničku.

Lascivnih stihova koji humor grade na hipertrofiji erotskih podviga i anatomskih detalja, a koji su usmjereni na uzbuđivanje čula, ima danas u Crnoj Gori u izobilju. Posljednji sloj ljubavnih i ljubavno-posleničkih narod-nih pjesama oglasio se tokom tzv. industrijalizacije Crne Gore. Osnivanjem velikih tvornica, kao što je Željezara u Nikšiću, radništvo je formirano prevashodno od seljačke radne snage. Svaki crnogorski grad podigao je jednu ili više fabrika. Prvi ta-las migracije iz sela u grad značio je odlazak muškoga svijeta, najviše neoženjenih, ili mladih oženjenih ljudi. Odlazio je muški svijet ne samo u novootvorene fabrike no i na različite druge poslove u gradu, shodno bujanju ustanova i administracije u gra-dovima. Uz to tradicionalna navika Crnogoraca da radije školuju mušku no žensku đecu uslovila je značajno odlivanje muškoga

Novak Kilibarda

78

svijeta sa sela. Kao što je poznato, poslije rata u Crnoj Gori poklanjala se velika pažnja školovanju đece, što se ispoljilo u davanju stipendija i otvaranju internata. Dakle, frekvencija odlaska muškaraca u grad bila je neuporedivo gušća no frekven-cija odlaska žena. Poljski radovi: žnjetva, plastidba, prašenje, komišanje, a zasve čobanovanje, spadalo je sve više na žene čiji su muževi u gradu i na đevojke. Dolazak „građana“ na vikende u selo formirao je nove odnose prema đevojkama i ženama sa sela. Svaki vid ponašanja koji je priučen u fabrici u gradu – ljubavno udvaranje, oblačenje, maniri u ophođenju, govorne poštapalice, erotske inovacije – značilo je uzbudljive pojave za čobanice i žetelice koje sanjaju o udadbi u gradu. Estetički kriterijumi, i uopšte kriterijumi za vrednovanje ponašanja, koji su na selu bili odavno postigli normativnu stabilnost, naglo su ustuknuli pred militantim formama ponašanja koje dolaze iz grada, odnosno koje presađuju na selo novopečeni građani. To je najviše išlo naruku lolama i zavodnicima koji na selu reprezentuju građanski način udvaranja i vođenja ljubavi. Na mangupski izazov takvoga „ljubavnika“ najčešće je odjeknulo iskreno ljubavno ośećanje i pjesma čežnje. Zavedena čobanica kroz pjesmu je voljela i patila, zagledana đevojka kroz pjesmu brojila dane do novoga vikenda, vjerenica je pjesmi povjeravala svoje umišljaje o srećnoj budućnosti u gradu, udata žena radije vjerovala u ljubavnu pjesmu no u sumnju koja je rastače: da joj se muž okrenuo „varošankama“. U takvoj situaciji, tokom industrijalizacije gradova, udovice i slobodnije žene bile su privlačna tematika za šaljivu pjesmu. Uglavnom, ośećanja mla-dih žena i đevojaka na selu u to vrijeme provocirala su upotrebu starih ljubavnih pjesama, stvaranje njihovih varijacija i sasvim novih tekstova. I na pojilu, i na bačiji, i kad se jaganjci strigu, i kad se vuna pere, i na sijelima (koje su agilno organizovali novopečeni zavodnici iz grada) – ukazivali su se prostori za ljubavnu pjesmu.


79

Novonastale pjesme uklopljene su u versifikaciju i poetiku starih, klasičnih, narodnih lirskih pjesama. Izuzev nešto šaljivih pjesama, iznad novonastale usmene lirike najčešće lebdi tužna slutnja, to su jecaj-pjesme. I to je bilo koincidentno: mnoge od tih đevojaka ostale su neudate, ili su se skršile u nemogućnosti prilagođavanja s fabričkim i građanskim normama ponašanja. Njihova tragika bila je proporcionalna njihovim nadama. Ako je ispunjen poetski ljubavni san, to je više bilo za priču nego što je imalo smisao tipične pojave. Đevojke nijesu bile ni socijalno ni psihološki pripremljene za život za kojim su čeznule i koji su u pjesme stavile:

Oj Nikšiću divni kruže, u tebi mi rastu ruže.Oj Nikšićka željezaro, Crne Gore ogledalo!Ovce moje moja tugo, ja vas neću čuvat dugo.Koso moja ko svileni konci, najljepši su željezarski momci.

Reprezentativni tekstovi iz toga sloja lirike objavljeni su u zbirci Branka Banja Šaranovića koju je, iz njegove zaostavštine, formirala i objavila Radmila Pešić (Novije crnogorske narodne pjesme, Titograd 1964). Takvih zapisa objavljeno je na različite načine u zapaženome broju, a neosporno je da bi se moglo još naći nezapisanih, najviše u pamćenju onih koji su ih i stvorili.

Atrofija svatovskih pjesama

Muška svadba u zoni C. Mladoženji je nešto preko dvade-set godina. Završio je osnovnu školu i ostao na selu kao ze-mljoradnik. Otac mu je pismen seljak, majka nije išla u školu. Ima tri udate sestre: dvije su pismene seljanke, treća je učiteljica na selu. Njihov stariji brat živi u gradu kao pogonski inžinjer u fabrici. Mladoženju obavezuju stari roditelji da ostane na selu, ali njegova je stalna misao na „državni posao“ i na život u gradu.

Novak Kilibarda

80

Mladoženjini roditelji javno se pokazuju kao ateisti. Na to ih obavezuje „boračka penzija“ koju je domaćin regulisao uz pomoć svjedoka. Tako porodica koristi društveno-sistemske po-godnosti, a religijsko-vjerske obaveze obavlja tajno. U slučaju iznenadnih elementarnih nepogoda u gazdinstvu, i žešćih potre-sa u zdravlju i slozi porodice, mladoženjini roditelji polaze taj-no u manastir te ulažu odgovarajući prilog i na miru, u mana-stirskoj diskreciji, nadoknađuju vjerničke obaveze koje javno ne upražnjavaju. Ljudi, čiji su oni tipični predstavnici, najčešće oslaze u Ostroški manastir, na tajnu molitvu, zato što se onđe čuvaju cjelokupne mošti autoritativnoga iscjelitelja, Svetoga Vasilija Ostroškoga. Ti ljudi svoje vjereničke obaveze nekih puta obavljaju i posredno. Ako imaju rođaka u Americi ili Australiji, naruče mu da u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi natenane organi-zuju crkveni obred koji je potreban. Tako se dogodi da nosilac boračke penzije sahrani majku u Crnoj Gori po svim ateističkim propisima, ne zaboravljajući da joj urisuje crvenu petokraku zvi-jezdu na posmrtnu afišu, i na nadgrobni spomenik, a onda naruči da joj se zaupokojena molitva održi u Sidneju ili Arizoni. Đevojka-udavača je iz suśednoga plemena iste zone. Završila je osnovnu školu, pokušala je i srednju, ali nije uspjelo. Roditelji su joj pismeni, oboje su završili po četiri razreda os-novne škole. Imaju još dvije kćeri: jedna je ugostiteljski radnik u gradu, druga je učenica srednje škole. Njihov jedinac brat je nekvalifikovani radnik u fabrici. Đevojački roditelji javno slave krsnu slavu, Božić i Uskrs, i poštuju praznike koji se crvenim slovima bilježe u kalendaru. Jutro je, oko osam sati. U mladoženjinoj kući okupile se pozvane svojte, za sofrom śedi dvadesetak svatova. Nagole su momci, ima nešto sredovječnih ljudi, i jedan starac. U svatove idu i tri đevojke i jedno muško dijete od desetak godina. (U klasično vrijeme običaja u toj zoni bilo je nezamislivo da đevojke i đeca idu u svatove). Mladoženjin stric, sredovječan seljak, postavlja


81

svatovske činove. Izveo je to po uzusu: svakome je pojedinačno nazdravio i čestitao mu čin. Postavljeni glavari su mu ustajući otpozdravili i zahvalili. Čim su zaglavareni svatovi, jedna grupa, njih tri-četiri, svi sredovječni, s njima i onaj starac u narodnoj nošnji, uoblili su glasove i zapjevali svatovsku pjesmu. Onu bez koje se svadbe u Crnoj Gori nijesu mogle zamisliti:

Vrela voda na valove,o javore, zelenbore!

Zapjevali su svatovi na uobičajen način: da bude glasno koliko se najviše može, „iz sveg mozga“ – kako se to kaže. Poslije prvoga otpjevanog stiha, odnosno na predušak između prvoga i drugoga, – „popili je morni konji, o javore zelenbore“, začula se ženska pjesma:

Uz trpezu niz trpezu, sivi sokole!

I ta pjesma, kao i prva, u manje-više ustaljenome obliku pjeva se na svadbama u Crnoj Gori. Najstarije zapisane varijante objavljene su u Vukovoj zbirci. Grupa od četiri-pet žena, sredovječne i omlađe, stajala je pored sofre i slijedeći običaj htjela je redom da pjesmom istakne činove svatovskih prvaka. To bi se postiglo stihovima o „ck-lenoj čaši“ koju treba natočiti „vina rumena“ i pružiti je sva-tovskome glavaru, svakome po redu, – „neka mu je čas među braćom i družinom vazda pošten glas“. Ali nažalost nije bilo prilike da čaša u pjesmi obiđe svatove, upravo nije bilo prilika da se harmonično smjenjuju započete pjesme, muška i ženska. Kad je muška strana bila negđe na pola stiha „morni konji i sva-tovi, o javore zelenbore“, zatreštala je harmonika. To je prispio harmonikaš iz grada koga je naručio mladoženjin brat, pogonski inžinjer. Harmonikaš je dobavljen s očiglednom namjerom da se

Novak Kilibarda

82

svadba učini savremenijom, „modernijom“. Pogonski inžinjer je time htio da istakne svoj ugled – intelektualca koji se eman-cipovao. Harmonikaš je razvezao novokomponovanu pjesmu o srećnoj majci koja ženi sina, da bi odmah sve što je mlađe, među svatovima i svadbarima, odmah i bučno prihvatilo nje-govu pjesmu. Tu se nije vodilo računa o pjesmi i sluhu, svak je htio da pokaže kako zna da pjeva „uz harmoniku“. Onda su se nizale novokomponovane pjesme o braku i bračnoj sreći, stalno praćene revolverskim rafalima i ženskim podvriskivanjem „na gracki način“. Ni muška grupa koja je započela pjesmu Vrela voda na valove, ni ženska koja se uključila s pjesmom Uz trpezu niz trpezu, nije ni pokušala da produži pjevanje. Od takmičenja s harmonikašem i njegovom brojnom grupom nije moglo biti ni pomisli. Nije za to postojalo ni moralne ni psihološke mogućnosti. Na licima prekinutim u pjesmi nije se čitao protest, primjetna je bila rezignirana stišanost koja je značila mirenje s postojećim stanjem. A takvo mirenje znači zamiranje svijesti o svrsi i vrijednosti uobičajenih pjesama koje su pratile svatovs-ke običaje. Mire se ti ljudi s činjenicom da su postali anahroni, oni vjeruju da je nova pjesma – novokomponovana, koja ih je brutalno prekinula, savremenija pjesma, otmjenija, vrednija. To vjerovanje, takvo mirenje, znači neminovnu smrt narodne usmene lirike na crnogorskim terenima. Ljidi koji se mire s novonastalim stanjem nemaju socio- -psiholoških uslova koji bi ih usmjeravali da uzgajaju pjesmu koja je došla do njih i koji bi budili resentiment prema pjesničkoj inferiornoj novokomponovanoj pjesmi i njenoj melodijskoj iz-vedbi. Novokomponovana pjesma i muzika prihvataju se kao objektivna stvarnost, i to prihvataju u sredini đe nije postojalo drugoga muzičkog instrumenta do gusala i dvojnica-dipala. Prih-vata se to kao što se na svečarskim trpezama prihvataju nova jela koja nemaju u njihovoj sredini nikakvu tradiciju, kao nova pića


83

– među njima i gasterbajterski dar: petolitrena boca škotskoga viskija, kao limuzine umjesto jahaćih konja, kao nova odjeća od jelenske kože i teksas platna. Sve staro bez obzira na njegovu vrijednost tone na pučini novoga i skorojevićkoga. Fenomen je u tome da narod stare kulture, istorijski narod, narod najstarije štamparije na Balkanu, prihvata velikodušno sve ono što ne liči na njegovu izvornu kulturu. Odista, to je pojava koju bi trebalo interdisciplinarno istražiti što prije. Na svadbi o kojoj je riječ utihnuo je razgovor kao duhov-na zabava. Na klasičnim svadbama pjesma nije smetala stari-jim osobama da pričaju, razgovor je bio harmonično uklo-pljen u tok običaja i veselja. Niko se nije grabio o prvijenstvo, poštovali su se i ljudi koji razgovaraju, i veselje i pjesma. Nije bilo instrumentalne muzike koja zaglušuje priču, grupe koje pjevaju jav ljale su se s vremena na vrijeme, i to u namjenskim trenucima za pjesmu, ostajalo je prostora za riječ kao duhovnu zabavu. Sad je spontana riječ prikraćena ne samo muzikom no i raznim novinama. Tako je razgovor na rečenoj svadbi ometao jedan od svadbara koji je fotografskim aparatom u rukama stalno zaskakao svatove i svadbare. Starije osobe, dakle ljudi koji su i prilični za razgovore na svadbenim veseljima, ośećale su se neugodno. Poznato je da seljak „slikavanje“ doživljava kao vještački i svečani čin: seljak uvijek zauzme ukrućenu, neprirodnu pozu kad se fotografiše. Vrištanje žena i lomlje-nje stakla, a posebno harmonika i masovno pjevanje „uz nju“ prosto su naćerali priču da zamukne. Čeljad koja ne pjevaju predavali su se jelu kao jedinome pribježištu. I to čeljad koja su na klasičnim svadbama smatrala jelo i piće kao sredstva koja eglen otvaraju. Ukratko, svaki oblik ponašanja koji je bio uobičajen na crnogorskim svadbama, i koji je imao svo-ju normativnost, opada naglo kao zastarjeli alat koji je dobio savršeniju zamjenu. Svadbe se vrlo bučno održavaju, ali nema uslova za njihovu duhovnost.

Novak Kilibarda

84

Na klasičnim svadbama bilo je dosta tajnoga, dosta onoga što se iščekivalo, što je tu duhovnost hranilo. I svatovi i svadbari čekali su da vide „mladu“, koja je najčešće dovođena s daljine koja nije omogućavala poznanstvo s njom. Pa i neka je bila iz istoga ili suśednoga sela, trebalo je viđeti i ocijeniti njezinu nevjestačku smjernost, njezino nevjestačko ponašanje, gledala se njezina udadbena nošnja, pričalo se kako ju je „ođelo podnijelo“. U govorima i blagoslovima naglašavao se činilac nepoznatoga: đevojka ide u novu sredinu, treba tuđega oca „tatom zvati“, tuđa majka nju treba da prihvati kao ćerku. Samo se metaforički, pjesnički, mogla iskazivati blagoslovska poruka da će život mlade zavisiti od njezina prilagođavanja. Ljudi govordžije, i oni koji izriču blagoslove, trebalo je da javno kažu mnoge poruke koje nijesu samo stvar svatovskoga običaja nego i vrlo praktične potrebe. Trebalo je novim prijateljima pro-jektovati spremnost đevojačkoga roda da se stavi odivi u zaštitu u slučaju mogućih odnosa u domu koji je čeka, odnosa koji bi izlazili iz okvira normi ponašanja. Takođe je trebalo opomenuti mladu da može računati na takvu zaštitu samo dok ona bude ispunjavala obaveze koje su takođe običajno normirane. U tome svečanom trenutku trebalo je udavači još jednom nagla-siti da se ostavi nekih mana koje je mogu skupo koštati u no-vome domu. Ali kako na svečanome skupu, u situaciji emo-cionalne uzbuđenosti ukućana koji udaju đevojku, kazati tako prozaične stvari? To se moglo kazati nikako drugačije nego kroz blagoslovsko-govorničku diplomaciju. To nije umio svak iska-zati, to je bilo prepušteno duhom i riječju najjačim ljudima. Sve suve istine trebalo je „ljepše kazati“, metaforika je tu bila spa-sonosna. Otuda je suštom istinom motivisano pravilo – poslovi-ca: „Vodi svata, a ostavi brata“. Jekako, na svu blagoslovsku retoriku u kući udavače tre-balo je da svatovski prvaci odgovore, odnosno da projiciraju svoju diplomaciju i metaforiku, interese mladoženje i kuće u


85

koju se vodi đevojka. I na klasičnoj svadbi bili su „siti vuci i cijeli ja njci“ – sve što treba kazano je, ničija ośećanja nijesu povrijeđena, čak je diplomacija pretvorena u metaforiku, koja plemenito nagoni suze na oči. Nema sumnje, crnogorske seoske svadbe bile su visoka mjera narodne duhovnosti. Danas nema prostora za tu duhovnost. Nema na svadbama ni tajnoga činioca niti više svrhe ima svadbarska retorika. Đevojka je najčešće vrlo poznata, od nevjestačkoga ponašanja nije ostalo ni traga, čak se smatra normalnim ako je već vidljivo gravidna – što je vrlo čest slučaj. Bilo bi odista suvišno upućivati takvu mladu na nepoznati život koji je čeka. Njezina je misao na grad, ona je u mislima privremeni stanovnik sela. Prema tome, sadržina starih pjesama ne dotiče se ni interesa ni interesovanja supružnika ni svatova ni svadbara koji su došli na njihovo veselje. Kad su svatovi izašli iz kuće, da idu po đevojku, ona grupa koja je započinjala pjesmu Vrela voda učinila je još jedan pokušaj i oglasila se pjesmom Pođosmo li pođosmo. To je pohodnja pjes-ma koja se nikad ne zaboravlja kad svatovi kreću po đevojku, kao što se ne zaboravlja ni njezin završetak kad svatovi dođu na cilj: Đe rekosmo, dođosmo. To je oglasna pjesma koja treba na-daleko da se čuje, a čuje se jer se uvijek pjeva izvan kuće. Dok su muškarci pjevali prvi stih, ista ženska grupa, ona koja je započinjala pjesmu Uz trpezu, pripremala se da zapjeva takođe pohodnju pjesmu Zbogom pošli, kićeni svatovi. Ni bez te pjesme, koju osobito pjevaju žene i đevojke, nije se mogao zamisliti polazak svatova, kao ni dolazak kad se pjeva istom melodijom njezina inačica Dobro došli, kićeni svatovi. Ali, i još jednom nažalost, ni muška ni ženska pjevačka grupa nijesu im-ale šansu ni koliko su je imali maloprije u kući. Muška grupa je na pola stiha zaglušena sirenama iz kola, pa ženska grupa nije otvarala usta. Iz devetoro kola – od „fića“ do bijeloga gastar-bajterskog „merdža“ – zasvirale su sirene punom snagom, „do daske“ – kako se kaže. Prolomili su se neujednačeni i reski

Novak Kilibarda

86

zvukovi sirena, kokoši se preplašene razbježale, a pas na lancu iskezio se i počeo da zauvija. Tako su sirene oglasile polazak svatova, razvio se barjak, zaštektali su revolverski rafali; pohod-nje pjesme izgubile su se bez povratka. I kako je bilo na ženskoj svadbi u kući đevojke udavače lako je pretpostaviti. Sama činjenica da je sa svatovima otišao harmonikaš dovoljno govori o identičnosti obiju svadaba. O kakvome oponiranju harmonikašu i sirenama ni onđe nije moglo biti riječi. Posebno i zato što je mladoženjina kuća i ekonomski i ideološko-politički nadređena kući đevojke udavače. Ukratko. Svaki oblik ponašanja u toku ranijih svatovskih običaja u crnogorskim selima, koji su bili dostigli normativnu poziciju, počeo je naglo da ocvjetava kad je počelo prelijevanje seoskoga življa u gradove. U ove dane otpadaju posljednje lati-ce. U takvome poretku stvari nema uslova za produžetak prirod-noga života svadbarskih pjesama. Svadba o kojoj je ovđe bilo riječi poređena je sa svad-bom u svim pomenutim zonama. I lako je bilo doći do zaključka da je atrofija svadbenih običaja i pjesama koje prate te običaje zahvatila sve ispitivane oblasti. Intenzitet pojave nije svuđe isti. Oni krajevi koji su još bez električnoga osvjetljenja više od-olijevaju nekim novinama, ali i njih je obuhvatio proces koji nema zaustavljanja. Pjesme koje su se harmonično preplijetale s razgovorom kao duhovnom zabavom, koje su se usaglašavale s dramskim trenucima svatovskih običaja, i koje su hvatale ritam hoda svatovskih konja – nemaju više ni jedan od potrebnih us-lova da bi prirodno trajale.

Tužbalice

Nepismene tužbalice sad su prava rijetkost u Crnoj Gori. Ako se na sahranama i čuju njihove tužbalice, to su najčešće krat-ki tekstovi izgovoreni staračkom, posljednjom snagom. Teško


87

da se može govoriti o bilo kakvim inovacijama u tužbalicama tih žena, ako im ponekad zasvijetli poetski detalj u tekstu – to je dobra upotreba nekoga pjesničkog rješenja koje je davno postig-nuto i stvaralački završeno. Ne završeno kao žanrovska formula, no je završena mogućnost stare tužilice da tu formulu iskoristi za novi pjesnički kontekst. Sredovječne i mlađe tužilice, koje se danas srijeću, sli-jede običajni protokol tuženja kojega su se držale klasične, ne-pismene tužilice. Riječju, vremenske i prostorne odrednice pro-cesa tuženja nijesu pretrpjele bitnije korekcije. Ali, i pored toga, savremena tužilica nije isto što i stara, klasična, ona je – „to isto, samo drukčije“, što bi se vukovski reklo. Ima više činilaca koji savremenu tužbalicu pomjeraju iz njezina prirodnoga ležišta. U prvi plan današnjih pogreb-nih svečanosti idu radnje koje su u vrijeme klasične tužbalice bile u pozadini, ili ih nije ni bilo. Svakoj umrloj osobi, kojoj su priznate zasluge za narodnooslobodilački pokret ili za postojeće društveno-političko stanje, drže se nekrološki govori, usmeni ili pismeni. A svim licima koja su regulisala boračku penziju organizuju se počasne straže, prvoborcima se ispaljuju počasni plotuni. I na umrlu čeljad iz porodice zaslužnih prelazi nešto od nekrološke apologetike. Nad grobom prestarjela roditelja ili nedorasla đeteta društveno zaslužne osobe najviše se ističu za-sluge te osobe, odnosno prostori nekrološke beśede ispunjeni su saučešćem u žalosti koja je pogodila društveno zaslužnu osobu. U društvu koje se razvilo iz bratstveničko-plemenske agonalne zajednice pogrebna adoracija nije samo uobičajeno dobro go-vorenje o umrlome – de mortuis nihil nisi bene, nego i visoko razuđena hiperbolika. Uobičajena su porodična takmičenja po-vodom broja pogrebnih govora i stepena njihove apologetike. Sve nabrojene pogrebne novine sužavaju prostor i ograničavaju vrijeme za improvizaciju tužbalica pored odra ili nad grobom. Međutim, to prikraćivanje tužbalica ipak ne dovodi u pitanje

Novak Kilibarda

88

pristojne prostore za izvođenje tužbalica. Nabrojene novine jesu fizička smetnja, ali baš zato što su fizička nijesu preopasna smet-nja tužbalicama. Neuporedivo je za njih opasnije smetnja koja ima psihološke implikacije. Postepeno se formira svijest da samo seljanke, nepismene i proste žene priliče za tužilicu. Zato mlađe žene, pa i kad imaju emocionalnu i pjesničku potrebu da tuže, ustručavaju se vrlo često da se javno deklarišu kao tužilice. Ustručavaju se jer ne žele da se izlože riziku da preuzmu ulogu prostih žena, seljan-ki. Ta njihova apstinencija posebno je uslovljena nastoja njem seoskoga življa da ubrzano uvodi norme gradskoga, čak i vel-egradskoga ponašanja. Treba samo pogledati skupocjene stil-ske namještaje u seoskim kućama, klavire u kućama đe niko ne umije da svira, stereo i video uređaje i svjetske marke kola, da bi se lako zaključilo koji je stepen dostiglo imitatorsko življenje na selu. Evo jednoga primjera koji će pokazati da je počela atrofija tužbalica koja se neće zaustaviti. Događaj je iz zone B. Osamnaestogodišnji mladić pogin-uo je u saobraćajnoj nesreći. Bio je jedinac među pet sest-ara. Jedna od sestara, seljanka s četiri razreda osnovne škole, četrdesetogodišnja udata žena, protužjela je na sahrani svojega brata pjesnički inventivno. Prvi put je javno zatužjela, a odmah se pokazala kao tužna pjesnikinja prvoga reda. Na parastosnim svečanostima tokom godine: treće jutro, četrdesnica, godišnjica, privlačila je ona opštu pažnju slušalaca i vokalnim i pjesničkim kvalitetima svoje tužbalice. I glas se širio o njoj kao tužbalici „koja bi i iz kamena suzu izmamila“. Da se ta žena tako pročula u vrijeme kad je tužilica imala nezamjenljivu ulogu na sah-ranama, njezinoj reputaciji ništa ne bi moglo stati na put. Ona ima sve potrebne uslove za renome cijenjene tužilice. Raspolaže mogućnošću uplijetanja intimne tužbalice u javnu, prikladno vlada poetološkim instrumentarim tužbalice kao vrste obrednih i običajnih pjesama, ima asocijativnu brzinu prilikom biranja


89

formulnih sredstava, raspolaže privlačnom bojom glasa i shod-no intenzitetu emocije raspoređuje njegovu visinu. Svakako, najznačajnije je njezina mogućnost da slikama ličnoga bola reguliše ubjedljivost teksta koji saopštava i poetsku tenziju javne tužbalice. Međutim, ta obdarena žena poslije održanoga godišnjeg, odnosno završnoga parastosa njezinu bratu – definitivno je prestala tužjeti. Odtužjela je svoju tugu i tu – stala. Uzaludne su bile molbe, čak i njezinih sestara, da se javi kao tužilica i kao „sestra bezbratnica“ na sahranama rođaka i komšija. Ona nije objašnjavala razloge svojega postupka, ali nesporna je činjenica da je nije interesovala reputacija koju postižu nepismene i „pros-te“ žene. Ni staro pravilo da sestra bezbratnica, ako je talentovan pjesnik, postaje najglasitija tužilica za nju ne važi. To je žena koja živi u jednome prigradskom naselju, muž joj je činovnik u jednoj političkoj ustanovi, ona nošnjom i manirima nastoji da se pokaže kao prava građanka, „gospođa“. Tako je jedna neiskazana pjesnikinja ukazala na početak kraja najstarije pjesme-tužbalice. Kao po pravilu, savremene javne tužbalice nastoje da svo-ju afirmaciju postignu korekcijom uobičajenih stilskih i kom-pozitorskih struktura tužbalice-pjesme. Najuočljiviji znak te tužbaličke savremenosti jeste dosljedno sprovođenje rimovan-ja. Kao što je poznato, u pjesmi klasične tužbalice (kod Vuka i Šaulića) rima se spontano javljala, bila je rijetka, ali stilski skladna i ritmički savršena. Na primjer:

A Grahovo i Lukovo – To je vazda bilo slično, i odlično, moj Jovane!

To su stihovi iz javne tužbalice koju je u Vrbasu izvodila jedna Grahovljanka nad odrom Jovana s Lukova. Prvo je ona

Novak Kilibarda

90

izustila dosta nerimovanih stihova, ispunila je sve zahtjeve javne tužbalice, prenijela u pjesničke slike vrline umrloga i junačku prošlost njegova bratstva i plemena Lukova. Onda je, opet po običaju, prešla na svoj emocionalni teren – da pomene svoju rod-binu i domovinu i da ih „pozdravi“ po Jovanu. Kad je završila hvalospjev Lukovu, poentirala je iskaz sličnošću Grahova i Lukova. Tu joj se spontano javila rima „Grahovo – Lukovo“, rima koja je uslovljena unutrašnjom sličnošću pojmova koji se porede. Rima „slično – odlično“ samo je u jezičku formu srećno stavljena jedna ontološka kategorija. Spreg prirodno nadošlih stihova „koji se slažu“ olakšan je izlaskom iz rimovanoga kruga eksklamacijom „moj Jovane“. Vraćena je pjesma pređašnjemu ritmu, komotnome saopštavanju teksta; rima je odigrala svoju zvukovnu i semantičku ulogu i na vrijeme se povukla. Sve je išlo prirodno: poetološki rekviziti pridolazili su asocijativnim putem, iskrsla rima ukomponovala se u kompoziciju pjesme, pjesma je ostala prirodna kao i disanje tužilice. Savremena tužilica, koja nastoji da dosljedno sprovodi ri-movanje, izlaže se opasnosti da stavi u prvi plan oblik riječi a ne njezino značenje. Za njezino estetsko ośećanje „slaganje stihova“ – kako se to kaže – prvi je književni kvalitet pjesme, pa se otuda inspiracija, koja je u klasičnoj tužbalici prirodno korišćena, ovđe naprosto zloupotrebljava. Evo primjera za to. U zoni C savre-mena tužilica „pozdravlja“ po umrlome svoju rodbinu, među ko-jima je bio i jedan visoki državni činovnik. Slijedeći svoje obra-zovanje iz državnoadministrativne i političke nomenklature, ona je svojega rođaka unaprijedila u ministra i ambasadora:

Ministar je bio Vlade,I Titove ambasade.

Unapređenje umrloga u častima i titulama nije pjesnički nelogična stvar, to se upravo radilo i u klasičnoj tužbalici. Ali


91

u citiranim stihovima dozvoljena glorifikacija skršila se rimom: drugi stih eliminisao je pjesničko značenje prvoga i slušaoca opredijelio da se ne prepušti pjesničkome umišljaju teksta nego da se sudari s bukvalnošću i s nelogičnošću rimovanoga saopštenja. Dosljedno rimovanje uslovi ponekad humorni trenutak koji se najmanje očekuje tokom tužne svečanosti. Evo primjera. U zoni C umrla stara, ugledna žena. Više tužilica izmijenilo se pored njezina odra. Među njima i jedna od onih savremenih tužilica što dosljedno rimuju svoje pjesme. Nizala je ona ves-elnica stihove teško pronanalazeći odgovarajuće riječi. Viđelo se da „slaganju stikova“ podređuje sav svoj napor. Upotrebljavala je ona žanrovske formule koje su joj pri ruci, dakle ona sredstva kojima raspolaže klasična tužilica. Između ostalih upotrijebila je i Polje jadikovo. Obično se kaže: „A kad dođeš (...) na to Polje jadikovo...“ Na Jadikovu polju treba umrloga da dočekaju, pozdrave i prihvate ti i ti umrli rođaci i poznanici. Tužilica o kojoj je riječ htjela je da rimuje upotrijebljenu formulu, pa je napravila ovaj spreg stihova:

A kad dođeš, Plano moja,na to Polje jadikovo,a pod drvo mulikovo...

Trenutak je bio komičan, čak i neki od članova ožalošćene porodice, koji su stajali pored odra te primali saučešće, osmjeh-nuli su se. Pa što je tu bilo smiješno? Drvo mulikovo nije postiglo poziciju predmeta s kojim se u afirmativnome značenju može porediti koja ljudska osobina, niti se ono u pjesmi primjerava kao detalj eksterijera radnje koja je za pjesmu. A praktična upotreba mulikovine vrlo je prozaična, od nje se prave tako proste stvari kao što su sirišnjaci i kablovi za mužu stoke. Nije dakle mulikovina što i visok bor s kojim se poredi ljepota muške visine, ili jelika kojoj se primjerava

Novak Kilibarda

92

đevojačka stasita vitkost. Slušaoci, poznavajući umrlu ženu kao odličnu tužilicu, i kao stroga kritičara tužilica koje nijesu obdarene, koje „krmauču“ – kako je govorila – zamišljali su kako bi pokojnica reagovala da može čuti koja joj se hladovina preporučuje na Polju jadikovu. I odista, normalno je što su se slušaoci žalbenici jedva uzdržali od glasnoga smijeha. U javnim zahvalnicama koje se objavljuju u dnevnoj štampi, uz nekrološke govornike pominju se i tužilice kao um-jetnice koje su svojim pjesmama „okitile“ umrloga i uveličale njegovu sahranu. Međutim, to javno isticanje ponajmanje je odraz današnjega ugleda tužbaličke poezije. Javna zahvalnost tužbalicama najčešće projektuje namjeru ožalošćene porodice da istakne i nacionalnu dimenziju sahrane o kojoj je riječ. Seljačke porodice, koje još iskreno vole i cijene tužbalicu, vrlo rijetko javno zahvaljuju tužilicama. Ne zahvaljuju zato što smatraju da je tuženje za umrlim prirodni dio pogrebne svečanosti, prirodna stvar koja se podrazumijeva, koja je toliko uobičajena da bi je suvišno bilo pominjati. I televizijske emisije o tužbalicama više su stilizacija objekta koji se snima no slika prirodnoga stanja pogrebnih svečanosti i pjesama koje ih prate.

Muški leleci

Održali su se muški leleci na svim teritorijama na kojima su i ranije postojali. Neuporedivo je danas manji broj lelekača no u klasično doba, ali običaj lelekanja još živi. Pošto su muški leleci malo izučavani, daćemo njihov kratak opis. Grupa žalbenika primiče se kući u kojoj je pokojnik na odru, odnosno takva grupa primiče se groblju na koje je već pris-pio pokojnik da mu se obavi sahrana. Kad se primaknu na pede-setak metara, zastanu da bi lelekač – koji je već isprednjačio – odlelekao svoj tekst. On skine kapu i obavezno odloži štap i kišobran ako ih nosi. Te predmete može prihvatiti neko iz grupe,


93

mogu se objesiti o priručnu granu, prisloniti uz kakvu među, ili se pobosti u snijeg. Zabacivši glavu, lelekač izgovara tekst leleka nastojeći da viče koliko najglasnije može. Dužina teksta nije normirana. Ona zavisi i od društvene cijene umrloga i od govorničke sposobnosti lelekača. Navodimo jedan tipičan lelek iz zone B:

– Aaaaa, lele mene, Petre Ivanov, za tobom danas pa za-dooovijek, leleeeee! Lele kućni domaćine, ublagniče u vamilju i smiro u selo. Lele ratniče i junače, lele dočekniče i ljucki dobroželitelju! Lele nama za tobom zadoovijek, leleeeee!

U ime ožalošćene porodice neki muškarac treba da odgo-vori na lelek žalbenika što se čuo. Govor onoga koji odlelekava ne izlazi iz okvira konvencije i zato ne sadrži književne detalje. To je samo uobičajeni uzvik: Lele sa svijem kumovima i pri-jateljima, leleeee i sl. Ako u istoj grupi ima više lelekača, svaki će učiniti što i prvi i saopštiti tekst svojega leleka. Ako je pokojni Petar bio kojemu lelekaču kum ili krvni prijatelj, to će lelekač obavezno naglasiti: Lelel kume Petre, prijatelju Petre i sl. Svaki lelekač,kad izgovori posljednje leleee, napravi pokret kao da će se stegnutim šakama udariti u glavu. To je simboličan ostatak običaja kad su se lelekači odistinske udarali pesnicama u glavu. Muški lelek je nekrološka apologetika u kojoj nema mjesta neafirmativnim stranama umrle osobe. Lelekač se služi žanrovskim formulnim sredstvima u koje uklapa sliku konkretne ličnosti. Zato najveći broj lelekača ne izlazi iz okvira uobičajenih karakteristika koje ni u izdvojenoj poziciji ni u kontekstu leleka ne nude književnu emisiju događaja. Takvi lelekači više mani-festuju običaj no književnu riječ, više znače pažnju lelekača pre-ma porodici umrloga no njegov lični emocionalni odnos prema

Novak Kilibarda

94

umrlome – to je običajno žaljenje racionalnoga a ne emocional-noga smjera. Od takvoga lelekanja i ne zahtijeva se ništa drugo osim konstatovanja uobičajenih karakteristika pokojnika, koje ne poprimaju ubjedljivost konkretne istine. Međutim, žanrovska usmjerenost muškoga leleka ne isključuje mogućnost za iska-zivanje i ličnih emocija i za književno zgrušavanje riječi koje se izgovaraju. Pojedini leleci mogu biti impresivan doživljaj za slušaoce. Taj doživljaj postiže se nekolikim pravcima u konkret-nome leleku. Iskrenost ośećanja lelekača lako se pročita iz nje-gova glasa, a kad je takav glas udružen s književnom rječitošću – doživljaj je potpun. Dakako, doživljaj onoga koji ima prim-nike da ośeti glasove i tužbalice i guslarske jeke u nazalnome i visokom glasu lelekača. U iskrenome lelekačevu glasu ima nekih prastarih dubina, taj glas odista zove čovjeka s onoga svi-jeta, tu su pomjerene granice sna i jave; pravi lelekač prepušta se iluziji da korespondira sa zaumnim svijetom. Muški leleci u vrhunskim primjerima jesu duhovitost visoka reda. Ako se takav lelek kome ne dopada, to nije stvar lelekača no onoga koji o njemu sudi. Takvi leleci značili su dramsko-poetsku floskulu u procesiji pogrebnih običaja. Na pitanje što je za nju značio muški lelek, devedesetogodišnja starica iz Pive odgovorila je piscu ovih redova: „To mi je bilo ko najljepša pjesma“. Iznimni, neuobičajeni leleci pamte se i prepričavaju, ali više kao odstupanje od uobičajenih normi lelekanja, od poznate sadržine leleka, nego kao literatura. Dakako, u tome neuobičajenome leleku često se otvaraju prostori i za umjetnost riječi. Odstupanje je prvjenstveno privilegija obdarenih lelekača. U zoni B umrlo glasti domaćin, odlikovani ratnik iz bal-kanskih i Prvoga svjetskog rata. Lelekači dolaze i prolaze ne privlačeći osobitu pažnju slušalaca. Ali kad je zalelekao naj-poznatiji lelekač iz tih krajeva, utihnuo je uobičajeni žagor mase. Ostarjeli seljak, glasoviti domaćin i ratnik, bio je poznat kao kritičar svake postojeće uprave. On je tipični predstavnik


95

onih ljudi koji vazda dobro misle, ali žele da kritikuju svakoga ko to zaslužuje. Posebno je toga starca vrijeđalo zapostavljanje ratova u kojima je on učestvovao. Nije prošla nijedna vlast što ga nije pozivala na odgovornost kao čovjeka „koji nema dlake na jeziku“. Taj lelekač kao otvoreni branilac starih vrijednosti privukao je pažnju mase koja očekuje da se kaže nešto oštro i privlačno. Lelekač je ispunio sve uobičajene radnje i tipski je počeo lelek. Napomenuo je sve vrline umrloga, kao i značaj njegove kuće i bratstva. Onda je slijedeći žanrovsku mogućnost da pozdravi umrle dodao:

– Pa kad dođeš, junače, u to jato sokolova s kojijema smo oba ratovali protiv Turaka i Austrije, pitaće te orlovi kako nam je amo danas. Ne prepani se nevaljačko od amošnjijeh špijuna, kojijeh ima ka pljeve, no slobodno odgovaraj. Ništa ti tamo ne mogu ovamošnji špijuni, kam da im je! Kaži, junače, ratnicima da se amo ne priznavaju stari ra-tovi ni prvi ratnici. Oni će ti povjerovat pa će ti dat sva priznanja koja ti amo nijesu data...

Drugi primjer. U zoni F sahranjuje se ugledani domaćin, borac iz balkanskih i Prvoga svjetskog rata, predśednik opštine između dva rata. Bio je oglašen kao mudar i pošten čovjek, i kao predśednik opštine koji se jedinstveno snalazio u složenoj poslije ratnoj situaciji u sandžačkome dijelu Crne Gore. Pokojnik je bio pristalica ujedinjenja, pa nije prihvatio predśedničku stoli-cu koju su mu poslije kapitulacije Jugoslavije ponudili Talijani i separatisti. Tokom Drugoga svjetskog rata niti je sarađivao s oku-patorom niti se uključivao u narodnooslobodilački pokret. Javno je upražnjavao religijsko-vjerske obaveze. Žalbenici se okupili u nevelikome broju, lelekača nema ni približno onome koliko bi odgovaralo nekadašnjemu renomeu pokojnika. Nesporna je

Novak Kilibarda

96

činjenica da su mnogi lelekači bili prikraćeni nemogućnošću da ističu pokojnikove zasluge za narodnooslobodilačku borbu. Drugi su se ustručavali da ističu zasluge umrloga koje nemaju društveno-političku cijenu. Jedan stari lelekač skrenuo je pažnju jednim neobičnim detaljem svojega teksta. Navodimo njegov lelek:

– Aaaaa, lele mene, Sava Jovanov, za tobom, leleeeee! Lele, junače sa Skadra i s Bugarske i s Bojane njive i sa svijeh bojnijeh poljana u tri rata đe je gorio pra’ pred oči junačke! Lele, mudra glavo, veliki domaćine i naš domaćinski učitelju! Lele, Sava Jovanov, naš preśedniče opštine iz vakta i zemana kad smo ljude birali za preśednike opštine, leleeee!

U klasično vrijeme, kojemu suštinski pripadaju i dva pome-nuta lelekača, značajan lelekač morao je imati pristojan građanski autoritet. Važniji su bili čovjek koji leleče i čovjek za kojim se leleče no sadržina leleka. Po tome se lelekači izvjesno razlikuju od tužilica. Značajna tužilica bila je jako potpomognuta i svojim solidnim građanskim ugledom, ali i ako ga nije imala mogla je u određenoj mjeri nadomjestiti taj nedostatak pjesničkom snagom svojega teksta. Riječju, tužilica je pjesma, a lelek je retorska tira-da. Lelekač kojega lične mane sabijaju ispod nivoa građanskoga prośeka nije se usuđivao da zaleleče za zajedničkim pokojnikom. Sad se to stanje umnogome promijenilo. Među mlađim lelekačima ima danas i onih koji ranije ne bi imali čestih šansi da nastupaju. Poneki koriste običaj da im se čuje ime, da ih masa sasluša htjela ona to ili ne, da dođu do izražaja preko leleka. Stara generacija lelekača gotovo se sasvim osula, običaj spada na niži nivo ugleda i neminovno se gasi. Oba pomenuta lelekača, koji su skrenuli na sebe pažnju odstupanjem od uobičajenih normi, umrli su: prvi prije deset, drugi prije petnaest godina.


97

Ženski leleci

Ženski leleci naročito su bili postojani u onim krajevima đe muški leleci nijesu bili ukorijenjeni. To je najvećim dije-lom zona C, posebno pleme Banjani. Ženskih leleka u manjoj mjeri bilo je i na onim prostorima đe je muški lelek imao puno značenje. U narodu se ne kaže da žena leleče, nego da tuži, a to tuženje bliže se određuje mjestom đe se izvodi: „uz nosila“, „kad se primiče kući“ i sl. Međutim, u naučnome razmatranju preporučljivije je to tuženje nazvati ženskim lelekom da bi se izbjeglo miješanje njegova značenja s tužbalicom, s kojom u književnome značenju nema ništa zajedničko. Ženski lelek nema književnoga značenja, to je samo ritmički organizovana rečenica koja se izvodi uz normiranu melodiju. Vrijednost ženskoga leleka mjeri se samo ljepotom glasa kojim se izgovara. Ljuto osiroćele žene, kao sestre bezbratnice i majke koje su ostale bez jedinca sina, lelekale su i po godinu dana poslije smrti date osobe. Zorom, i to svako jutro, idući za stokom ili kakvim drugim poslom, lelekala je takva žena. Ako se u grupi, na nekom sprovodu, uz nosila, nalazi više žena koje leleču, svaka je pon-avljala rečenicu koju je izgovorila prva, mijenjajući samo ono što je obavezna da uradi kao odgovarajuća svojta umrloga. Na primjer: prva odleleče – „Što je selo neveselo, moj đevere“, da bi druga ponovila to isto umećući u tekst umjesto „moj đevere“ – „striko željo“. Treća bi rekla „prijatelju“, a četvrta kojoj umrli nije u srodstvu izgovorila bi njegovo ime – „Pero bolan“. Može se upotrijebiti i neka afirmativna atribucija: „Što je selo neves-elo, zor delijo“. Uglavnom, poštuje se osnovna smjernica teksta i stih koji uvijek mora biti dvanaesterac. Upitna rječca sadrži vokalizu, kadenca je prilično nagla, glas na kraju ponire, prosto se stropoštava. Dužine slogova izgledaju ovako:

Novak Kilibarda

98

– Štooooo je selo neveselooooo, mooooj Jovaneeeee!

„Uz nosila“ i „kad se primiču kući“ ne leleču žene koje su iz ožalošćene porodice, no žene želbenici koje naglašavaju žalost za umrlim i ističu poštovanje njegove kuće. To je – kao i muški lelek – žaljenje racionalnoga a ne emocionalnoga smjera. U izuzetnim prilikama ženski lelek može biti poetski značajan. Međutim, to nije ženski lelek u pravome značenju, nego u melodiju ženskoga leleka i u stih dvanaesterac smještena je tužbalica. Pisac ovih redova slušao je prije dvadesetak godina jednu sestru bezbratnicu, u zoni C, kako uz melodiju ženskoga leleka izgovara ovu tužbalicu:

Zakukajmo jednoglasno, gorska sestro.no ti imaš svoga roka od kukanja – Od Đurđeva do Vidova bogme dana.A ja svoga roka nemam, kukavica,no ću kukat dovijeka iskopnica!

Žena o kojoj je riječ bila je tužilica. Ona je iz tužbalica ko-jima raspolaže pozajmila tekst i prilagodila ga ženskome leleku i dvanaestercu. Lelekanje te žene nije samo izraz njezina bola no i društvene obaveze; treba da se čuje kako se dolično ponaša sestra bezbratnica. Da ta žena nije i tužilica, njezin lelek ne bi imao ni formu ni sadržaj književnoga teksta, kao što ih imaju navedeni stihovi. Ženski leleci u Crnoj Gori sad su prava rijetkost. Mi smo posljednji ženski lelek čuli 1982. godine u zoni C.

Usmena proza

Sadašnji sakupljač narodnih priča nailazi na teškoće koje nijesu pratile klasičnoga sakupljača. Sve je manje odgovarajućih


99

prilika za usmeno pričanje. Narodna pripovijetka hoće prirodne uslove: sijela, porodičnu atmosferu, kiridžijsko putovanje, vojne logore, zatvore... Ako priču ne sretneš, nećeš je uhvatiti! Vuk je u jednoj bilješci, i to nenamjerno, pokazao primjer prirodnoga ambijenta narodne pripovijetke. Veli on: „Grujo Mehandžić bio je trgovčić i 1829. godine išao je nekakim poslom u Srbiju, pa kad se odonud ujesen vratio, sastanemo se u Zemunskome la-zaretu. I ne imajući nikakva posla danju smo najviše spavali a noću pripovijedali. Kad ja čujem da on zna ovako mnogo i li-jepih pripovjedaka, zamolim ga te mi ih on ondje napiše, a uza njih i nekolike narodne pjesme...“ (Predgovor Srpskim narod-nim pripovijetkama, Beč, 1853). Kao što se vidi, u Zemunskome lazaretu dosadu su ljudi prekraćivali pričom, danju se spavalo a noću pripovijedalo. Ivo Andrić je u Prokletoj avliji pokazao kako tamnička dosada nagoni ljude da se pričom spašavaju. Priča hoće i porodičnu atmosferu: kad roditelji i starije osobe s edukativnim namjerama pričaju mlađima priče. U crnogorskim selima sve je manje prilika za usmeno pričanje. Ono stanovništvo što ga još ima na selima prigušeno je novim oblicima rada i prikraćeno radio-televizijom da priča. Sta-ra čeljad nemaju u porodicama nekadašnju poziciju: da pričom prenose iskustvo na mlađe. Novi medijumi čak su naćerali stare osobe da vještački umeću u priču neke detalje pomoću kojih žele da se predstave kao ljudi savremenih shvatanja. A sve i kad bi stariji čovjek htio u porodici da priča – nema kome. Kao što je istaknuto – omladina je pošla sa sela, a oni što su još onđe mis-lima su više u gradu no na selu. Iskustvo stare priče ne nalazi kod njih prijemnika. Kad sakupljač dođe do pričaoca i kaže mu svoju namjeru, već je stvorena vještačka atmosfera. Sad se pričalac boji posljed-ica i nerado se prepušta elementarnome toku priče. Otkako je seljak shvatio da njegova priča može poslužiti piscu kao ma-terijal za obradu, postao je vrlo oprezan kao pričalac. Posebno

Novak Kilibarda

100

nerado saopštavaju priče koje se odnose na pojedina bratstva, plemena, pojedince. Pojedini pisci u Crnoj Gori imali su grdnih nevolja zato što su se pojedina bratstva i plemena prepoznala u njihovim djelima. Najčešće su to baš oni pisci koji koriste narod-nu priču kao materijal za svoju književnu radnju. Pisac ovih re-dova morao je od svojega rođenog ujaka, visprenoga pričaoca, posredno da zapisuje priče. Otvoreno nam je rekao da se boji da će se njegove riječi „metnut u knjige da se ijedi svijet“. Ujak je spadao u one pričaoce čija je priča uvijek humorom podatkana. A najviše je pričao o zgodovštinama pojedinih plemena i bratstava. U pamćenju starih osoba ima još priča koje nijesu zabilježene, ali tih ljudi ubrzano nestaje. Književnik Dragan Lakićević uspješno je zapisao priče od starih ljudi u Rovcima i objavio u knjizi Vuk i ajduk (Beograd, 1978). To je Lakićević uradio u pet do dvanaest, kako se kaže. Vjerovatno je da bi mu se sadašnji poduhvat na bilo kojim terenima mnogo manje isplatio. Posebni vid usmenoga pričanja su tzv. vicevi. Ali ne bi se moglo ništa posebno govoriti o specifičnosti vica u Crnoj Gori. Crna Gora je više predmet viceva no što je njihov proizvođač! Vic kao šaljiva, ili satirična, anegdota, ili govorna kari-katura – ako se tako može reći, danas najviše nastaje u grad-skim sredinama. Intelektualci su njihovi najčešći tvorci. Preno-sioci su im ljudi svih zanimanja, ponajmanje seljaci. Vicevi kod pravih seljaka, ako ih još ima, ne nailaze na prijem, zato što se ne naslanjaju na ličnu kategoriju koja je ušla u njihovo iskustvo. Viceva u današnjem njihovu obliku nije bilo u klasičnoj usmenoj književnosti. Prostorno i nacionalno obilježavati viceve bio bi isprazan posao. Današnje komunikacije su takve da vic za dan, za tren, može prelaziti kontinente. Vicevi jesu vid usmene književnosti, ali oni nijesu vid narodne književnosti u njezinu klasičnome značenju.

101

IINARODSKA KNJIŽEVNOST

Uvodna napomena

U narodsku književnost idu tekstovi koje stvaraju pismeni ljudi oslanjajući se na narodnu književnost kao na svoj jedini izvor. Dok narodni stvaralac i ne pomišlja da se svojim činom stvaranja može izdvojiti iz kolektiva kome socijalno i ideološko- -politički pripada, dotle narodski književnik ima svijest o književnome stvaranju kao društveno-afirmativnome činu. Cilj narodskoga pisca, bilo da je slavoljubivoga, ideološkoga, političkoga, merkantilističkoga, bilo pak kojega drugog smjera, ne dozvoljava mu, eo ipso, da bude narodni književni stvaralac. Dakako, nivo stvaralačke obdarenosti narodskoga književnika reguliše njegovu umješnost da se služi poetikom narodne književnosti. Narodski književnik izlazi iz okvira etnokulture, kojoj narodni pjesnik i pripovjedač pripadaju najuočljivijim di-jelom svoga iskustva. Narodni pjesnik mogao je biti svjestan umjetničke vri-jednosti književnoga teksta koji stvara, ali nije imao svijest o njegovoj društvenoj vrijednosti. Takvoga pjesnika najbolje je okarakterisao Vuk Karadžić: „Srbi još ne poznaju vrednost svo-jih pesama (...) u mom prisustvu govorili su Milošu da moje sakupljanje pesama nije ništa drugo do sprdnja i besposlica“ (iz pisma Jakobu Grimu). „Ovakvih pjesana ja bih mogao i više ovdje dodati, ali se bojim da i ovo ne bude mnogo i da mi kakav od nove mode Serbljin ne rekne: Gle šta je ovome na um palo

Novak Kilibarda

102

te sljepačke pjesne izdaje“ (iz predgovora Pjesnarice od 1814). „Začudo je da u narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati i ne samo što se tim niko ne hvali, nego još svaki (baš i onaj koji jest) odbija od sebe i kaže da je čuo od drugoga“. (Predgovor prvoj knjizi Srpskih narodnih pjesama). Narodni pjesnik nije bio u prilici da cijeni ono što sam može stvoriti, a bio je opśenjen dostignućima kulture kojima sam ne raspolaže. Pismo-knjiga za njega je nešto slavno, ca-rostavno i staroslavno. Starac Milija radovao se kao dijete kad je slušao Vuka kako čita tekst pjesme koju je sakupljaču otpjevao uz gusle. Kao da veliki pjesnik od Kolašina nije vjerovao da tako necijenjena stvar, ta pjesma koja je svačija i ničija – a najviše prosjačka i sljepačka, može iz knjige beśediti. Filip Višnjić nije se naljutio na sluge Lukijana Mušickoga koji su mu dali konak u śenari, i ko, i koji nijesu ni pomislili da uveče slijepoga prosjaka prepušte pred arhimandrita Šišatovca, koji je blagovao u svojim konacima. Jakako, ni rob koji je Kleopatrine obline trljao mirisi-ma nije ni pomislio da je kraljica živo žensko čeljade! Riječju, i najveći stvaraoci, kao Višnjić i Starac Milija, nijesu imali svijest o društvenome značaju svoga stvaranja. Nisku cijenu narod-nih književnika naglašavala je i činjenica što pjesniku-pjevaču, kao i pripovjedaču, književna sposobnost nije donosila nikakvu praktičnu korist ni društveni ugled. Vuk priča kako su Miloševi dvorjani u Kragujevcu zamjerali Starcu Miliji što je onako star pristao za manitim Vukom koga interesuju sljepačke pjesme i besposlice. Sugerisali su starome pjesniku da mu je pametnije da pazi ljetinu i imanje no da bezjači s Vukom. Najviša afirmacija pjesnika-pjevača samo mogla je dostići nivo ugleda koji dostižu ljudi bez ikakva društvenog značaja: prosjaci i slijepci. Moglo se dakle dostići ono što samo sobom nema nikakvu cijenu. Slušalac narodne pjesme i priče nije bio opredijeljen da pita za onoga koji stvara, nego za onoga ko saopštava ono što je svačije i ničije. Zato stoji činjenica da je


103

Jakob Grim na osnovu tačnih premisa donio pogrešan zaključak o kolektivnome postanku narodne književnosti. Značajni pri-jatelj Vukov nemogućnost pjesnika i pripovjedača da cijene svoje stvaralaštvo protumačio je kao nedostatak personalnosti pojedinačnih stvaralaca u oblasti usmene književnosti. Narodni književnik nije bio u prilici da priča o svome stvaralačkome procesu, niti prenosilac o mijenjanju teksta. Niko ga od slušalaca o tome nije ni pitao, a da je sam pokušao o tome da priča, to nikoga ne bi interesovalo. Kad Vuk saopštava podatke o ljudima od kojih je dobio pjesme i priče, on nastoji da ugodi grimovskome shvatanju narodne književnosti, ali i da projicira svoje uvjerenje koje se bitno razlikuje od Grimovoga. Veli Vuk da je pjesmu o ženidbi Maksima Crnojevića slušao još u đetinjstvu, i kasnije, više puta, ali dok nije naišao na Starca Miliju nije srio pjevača koji je do-bro saopštava. Ako se uzme izdvojeno ta Vukova izjava, dalo bi se zaključiti da on na pjevača-pjesnika gleda samo kao na prenosioca kolektivnih književnih tekstova. Međutim, tako je za Vuka bilo oportuno da govori jer se trebalo slagati s vodećom školom o narodnoj književnosti. Ali Vuk ne bi bio Vuk kad ne bi u svemu i svuda mislio svojom glavom. U vrijeme svemoćne grimovske škole, koja narodne književnike smatra prenosiocima, spikerima, Vuk objavljuje lapi-darne ali sadržajne monografije pjesnika-pjevača i pripovjedača, čime upravo indirektno saopštava svoje uvjerenje u njihovu književnu kreativnost. Tako on na neprimjetan način u stvari vodi polemiku s Grimom. Još u predgovoru Pjesnarice od 1814. godine, dakle na samome početku svoga sakupljačkoga rada, Vuk poka-zuje da vjeruje u umjetnički udio pojedinca u formiranju jednoga književnog teksta. To se ogleda u njegovu čuđenju što stvaraoci ne cijene svoju kreativnost. „Ali je začudo da u narodu niko ne drži za kakvu majstoriju ili slavu novu pjesmu spjevati“. Ukratko, narodni književnik, nepismeni pisac, razlikuje se od pismenoga

Novak Kilibarda

104

književnika nemogućnošću da ocijeni svoju stvaralačku vrijed-nost, - ono što je nekih puta nedostižno i najvećim stvaraocima pisane literature. A ko je to u pjesničkoj snazi stvarno nadmašio Starca Miliju, što to ide ispred Ženidbe Maksima Crnojevića i Banović Strahinje? Narodski pisac, najminorniji kao i najznačajniji, ima određeni cilj kad se prihvata pera. Andrija Kačić Miošić projek-tovao je kroz svoje narodske pjesme i „slovinske“ i katoličko-vatikanske ideje. Vladika Petar I Petrović opolitizovao je svoje deseteračke pjesme koliko i svoje poslanice koje namjenjuje plemenima da bi u plemensko-bratstveničku svijest ucijepio svoju državotvornu politiku. Njegoš pjeva deseteračke pjesme Kula Đurušića i Čardak Aleksića 1847. godine, dakle ne kao početnik no kao pjesnik Gorskoga vijenca. Htio je vladika da svoje ideološko-političke namjere projektuje kroz pjesme koje se slažu s narodnim sluhom. S naglašenim ideološko-političkim ciljem pisao je Svobodijadu u popularnome osmercu. Po svemu izgleda da je Njegoš pjesmu o smrti Batrića Petrovića, iz četvrte Vukove knjige Srpskih narodnih pjesama, koju je saopštio Gra-hovljanin Đuro Milutinović, preradio i taj prepjev unio u svoju antologiju Ogledalo srpsko. Uklonio je Njegoš iz Vukove vari-jante misao o hrapavim odnosima Crnogoraca prema raji iz Her-cegovine i pjesmu ideološko-politički opredijelio shodno svojim interesima. Vojvoda Mirko Petrović dobro je pazio, kao pjesnik Junačkoga spomenika, na državnički ugled svojega brata knjaza Danila i svojega sina knjaza Nikole. Stari vještak opśenio je ne samo kaluđera Dučića, kome je diktirao pjesme, nego i neke istraživače „svojom skromnošću da ne opjeva bitke u kojima je komandovao“. Veliki vojvoda i pacifikator Kuča samo je formal-no bio nepismen: nije poznavao slovne znake, ali je nivo njegova poimanja istorije, politike i interesa dinastije daleko nadmašivao nepismenoga narodnog pjesnika, njegova savremenika. I Petrović u svome književnom poslu ipak je najviše bio narodski


105

pjesnik. Teško je vjerovati da je pariski đak i dugovjeki kralj bio sposoban samo za stih i kompoziciju pjesama koje je posti-gao. Da je mogao vladati i savremenijim književnim formama to pokazuju i neki detalji u njegovu književnome radu. Međutim, Nikola I prvjenstveno je bio monarh i političar - „pjesnik u po-litici i političar u poeziji“, kako je rečeno. Sve što je radio na književnome planu bilo je sračunato na polzu njegove dinastije i politike. Kao maestralni poznavalac antropologije svojih ago-nalnih, boračkih, plemensko-bratstveničkih i nepismenih sap-lemenika i podanika, pjevao je literaturu koja će mu efikasno služiti. Birao je adekvatnu tematiku i saopštavao je osmercem i desetercem, stihovima koji su smješteni u sluh crnogorskoga naroda: u kolu se pjeva osmerac, tužbalica bez pripjeva je os-merac, guslarski deseterac prosto je pratio disanje. Nikola I u Novijem kolima dozira plemensku i bratstveničku čast ni manje ni više nego koliko je dinastički i politički predvidio da će biti oportuno. Poznato je kako su plemenici išli u pogibiju: jedni da bi opravdali pohvalu koju je izrekao gospodar, drugi da bi se domogli junačke časti koju im je gospodar prećutao. Kad je trebalo knjazu alijas kralju da dojučerašnje neprijatelje savije u poslušne podanike, ispjevao je pjesmu o slavnim begovima, Ljubovićima. Pokazao je kako su najčuveniji begovi bili ljudi i junaci. Takvom pjesmom o Turcima postizao je dva cilja: u liku najahalca i nedelikatnoga bega Lakešića, koji preotima vje-renicu mladome Ljuboviću, ukazivao je na skorojeviće, a u liku bega Ljubovića na sojeviće i aristokraciju. U vrijeme buđenja demokratske svijesti u Crnoj Gori Nikoli I više su odgovarali sojevići pa neka su i Turci no skorojevići koji su demokrati. Znao je Nikola I koje će begove opjevati:

Trista bega na Ercegovinu,a kad beže Ljuboviću dođe -tu ne bješe bega đavoljega!

Novak Kilibarda

106

S druge strane, Gospodar se takvom pjesmom pokazao kod muslimanskoga življa, koji je prihvatio državljanstvo Crne Gore, kao jemac njihove ravnopravnosti i poštovanja. S istim ciljem ispjevao je on i književno uspjelu pjesmu Turčinu. I njegov Mali-sorski ustanak plod je političke inspiracije. Prema tome, Nikola I Petrović je školski primjer narodskoga pjesnika koji ima jasno postavljene ciljeve kad sijeda za pisaći sto. Da je mogao izvući više dinastičke i političke koristi iz drugačijih književnih formi, on bi drukčije i stvarao. Njemu je narodna književnost služila kao glavni uzor zato što je svoje djelo namijenio podaniku koji i ne zna za drugu književnost osim za narodnu i narodsku. Rezimirajući, narodska književnost nije samo ona čiji pisac ne umije drukčije da piše osim kao imitator narodne književnosti, nego i ona književnost koja se uklapa u kliše narodne literature zato što joj to služi određenim jasno postavljenim ciljevima.

Narodski paškvilski stihovi

Paškvilskih stihova bilo je i u vrijeme naše klasične narodne književnosti. O njima opširnije obavještava Vuk Karadžić u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama lajpciškoga izdanja. Veli Vuk: „Ovake se smiješne pjesme i danas često sp-jevaju po narodu, no budući da nijesu ni od kakvih važnih i opšte poznatih događaja, zato se i ne razilaze nadalje, nego đe postaju tu i ostaju dok se ne zaborave (...) Ovake se pjesme ponajviše spjevaju oko ženidbi, kad se štogod smiješno dogodi, npr. kad se svatovi posvađaju, pa kome razbiju glavu ili ga odadru batinom po leđima (ali da koji padne mrtav, onda se šaljiva pjesma ne bi ni pjevala); kad kome pobjegne žena, a osobito kad se ženidba pokvari ili kad otmičari ostanu jalovi“. Vuk Vrčević dokazuje da je Njegoš, kad mu je bilo petnaes-tak godina, sastavljao šaljive pjesme. Po Vrčeviću, to Njegoševo prvo „originalno sočinjenije“ bila je jedna presmiješna, i više


107

satirična no istorijska, pjesma, koju je on više puta, kradimice od vladike, đacima uz gusle pjevao, o nekakvim ćeklićkim svatovi-ma, tako vješto da se i sam vladika, slušajući ga jednom iz ćelije, „u sav grohot smija“. Neosporna je činjenica da se Njegošev stihovan prvijenac oslanjao na uhodanu narodnu naviku da se spjevaju šaljive i satirične pjesme. Iako ne raspolažemo prim-jercima takvih stihova, može se pretpostaviti da takve pjesme nijesu imale valjana ugleda. Sama činjenica da je mladi Rade Tomov krijući đacima pjevao, sklanjajući se od vladike Petra I, znači da pjesma nije bila prilična, ne samo za manastirsku atmos-feru, nego je imala tretman nepristojnoga teksta, koji može biti nezgodan za bratstveničke i plemenske odnose. Grohotni smi-jeh Vladičin, kad je ipak čuo tu pjesmu, više govori o uspjelim humornim trenucima u pjesmi budućega velikog humorističkog pisca (kakvim se Njegoš pokazuje opisom Draška u Mlecima), nego o društvenoj cijeni takve poezije. Uostalom, karakteristika koju je Vuk dao toj vrsti pjesama može da obuhvati i paškvilske stihove koji su se javljali u Crnoj Gori tokom razvitka klasične usmene književnosti. Među tekstovima koje je Vuk naveo u pomenutome predgovoru nema stihova koji bi danas mogli privući interes-ovanje čitalaca. Ti stihovi ne doturaju do današnjega čitaoca ni-jednu strukturu koja je bila namijenjena ondašnjim slušaocima i koju su oni prihvatili. Činilac komičnoga koji je bio eviden-tan za ondašnje slušaoce danas nije više to isto za današnje čitaoce. Samo pjesme od važnih i opštepoznatih događaja koje su umjetnički savršene uspijevaju da pređu most od slušaoca ka čitaocu. Pjesme koje navodi Vuk i pominje Vrčević ostvarene su kao epska stilizacija događaja koji nema epski nivo, pa se činilac komičnoga iskazivao u raskoraku između epske forme pjesme i njene neepske sadržine, između teme i načina obrade teme. U tim pjesmama seoski potok pretvara se u široku rijeku po kojoj

Novak Kilibarda

108

plove đemije, čovječuljak kome je pobjegla žena poslije prve bračne noći, i svatovi koji nijesu uspjeli da održe nivo svatovs-koga običaja, stavljajući se u poznate epske formule o junačkim podvizima i ženidbama. Te pjesme ne bi se mogle nazvati ni parodijom ni travestijom zato što ne izvrgavaju smijehu društveno relevantne činioce. Čak one ne pripadaju ni burlesci zato što se u njima govori samo o ljudskim nezgodama. Možda bi se mogli pronalaziti neki zraci burleske u tome što pjesme obuhvataju nemoć pojedinaca da se pridržavaju uobičajenije normi ponašanja, ali, kažemo, traženje takvoga smjera njihova bezmalo je natezan-je. Njihovi stihovi ne parodiraju ni narodnu pjesmu „od važnih i opštepoznatih događaja“, zato što se ljudi koji stvaraju paškvilske stihove s najdubljim poštovanjem odnose prema ozbiljnim narod-nim pjesmama. Te pjesme ne izlaze iz okvira sprdačine, magare-nja, one nemaju ni etičku ni estetsku orijentaciju. One su u osnovi svojoj nehumane: najčešće napadaju na nezgode maloga čovjeka koji je i bez tih nezgoda društveno unižen. To stihotvorstvo imalo je kratak vijek - „đe postaju tu i ostaju dok se ne zaborave“. Pro-pada ta pjesma brzo zato što se nije domogla ničijega duhovnog interesovanja; to je bila pjesma-sprdalica koja razonodi čovjeka dok obitava u nusprostorijama. Mogli su ljudi izgoniti đubre na njivu i gredom slušati nekoga da prepričava te pjesme. One su se samo prepričavale, nijesu one pjevane uz gusle. Tu je pjesmu saopštavao kakav šeret, sprdalo, rugalica, odrecitovao a slušaoci razglavljivali vilice ne od smijeha no od kikotanja. Tu slušalac nije doživljavao konkretnu pjesmu no se zacjenjivao od kiko-tanja zamišljajući nečemurna komšiju, ili poznanika, kako je s „vjerenicom ljubom“ ušao u svilenu bračnu ložnicu, iz koje će ona već ujutro pobjeći „ni ljubljena niti milovana“. Te su pjesme bile uvijek kratke, nijesu tražile nikakvu posebnu priliku da bi se saopštavale, to je dnevna stihovana sprdačina. Pisac ovih redova śeća se procesa improvizacije jedne pjesme sprdalice. To je bilo neposredno poslije Drugoga svjet-


109

skog rata u zoni C. Kosila je grupa ljudi na imanju jednoga viđenog domaćina. Na suśednome imanju bila je grupa kosaca, među njima i jedan koji nema ni ugled kosca ni bilo kakvoga poljoprivrednog radnika. Nije on bio zloradnik, nego neznaven čovjek, neumjetan, „kao da mu je ped među oči“. Kosa mu je toga dana data samo zato da ne bi pravio skandal grajom što mu brat i otac ne dozvoljavaju da radi „kao ostali ljudi“. Kao što se zna, u stočarskim krajevima, kakva je zona C, kosidba je imala ugled epske, muške i muževne radnje. Izabrani kozbaša ima stvarno prvijenstvo među koscima, on sijeda u čelo trpeze, preda nj se stavlja pleće, dava mu se prva čaša i prva mu se zdravica namjenjuje. Da bi kozbaša bio to što jeste mora da imponuje ne sirovom nego umjetnom snagom. To nije premlad kosac, no zrio momak ili, još češće, sredovječan čovjek koji se opasao snagom, „sastavio u život“, „spučio u pečenice“. Kozbaša treba da je „gledan“ i u moralnome značenju, u najmanju ruku treba da je moralno formirana osoba. Možda bi se moglo ovako reći: „priznati kozbaša“ morao je imati kvalitete koji su pretpostavka za junačke podvige. Obični snagatori ne uživaju čast kozbaše. E pa u atmosferi koja je opisana, iskompleksirani N. htio je da kosi, da se pokaže u muškoj radnji, da se pomiješa s lju-dima. Bio je neoženjen, a znao je da karakteristika „ne zna da kosi“ katastrofalno snižava ugled ženjenika u očima đevojaka. Kosidba i sposobnost za vojsku bili su nezaobilazni uslovi za status zdrava i pametna momka, za ženjenika. I veselome N. dali su da kosi. Ali na njegovu žalost, brzo je slomio kosu. Skandal je bio na pomolu: N. je bio raspoložen da dokazuje kako mu je namjerno data slaba kosa, da mu je podvaljeno. Da bi se prošlo s manje glavobolje, otac uvrijeđenoga N. dao je sinu svoju kosu. Ali nije dugo potrajalo, N. je slomio i očevu kosu. Kao čovjek koji ne zna da kosi, uz to još uzbuđen okolnostima konkretnoga događaja, brzo je slomio i drugu kosu. Nije se više svađao, pos-ramljen pobjegao je kući.

Novak Kilibarda

110

U onoj većoj grupi, na uglednome imanju, bio je i jedan kosac koji je bio poznat po sposobnosti da sve što čuje može da „sniti u stikove“. On je onako koseći naglas improvizovao pjesmu o događaju o kojemu je riječ. Pjevao je sniženim glasom da ga ne bi čula grupa koja je štetovala dvije kose. Pjesma je bila u desetercu, a pričala je kako N. „uzaludu radi u J, u njego-voj zgradi“, kako je „kozbaša pravi“ koji „čupa, pase ko ostali bravi“. Otac mu se ljuti, „ali braćo čudit mu se nije jer je kose štetovao dvije“, on je „štetovao tri-četiri banke kupio bi gaće i opanke“. Kosci su se smijali, mlađi i neozbiljniji više a zreli ljudi i ozbiljni domaćini tek toliko. Stvar s „koscem“ N. upravo je bila mučna. Ljudi su saośećali s čovjekom koji ima neznavena sina, kome uz to javno puca i bruka i šteta. Uveče, kad je kosidba završena, pa poslije večere, guslar je pjevao pjesmu o saraje-vskome atentatu, atmosfera se sasvim promijenila: u prilici za pravu pjesmu nije moglo biti ni pomena o sprdalici. Ona je već bila spala na neozbiljne osobe, na sprdala i đecu. Đeca su je izvjesno pjevala u igri, ali ne đe slušaju roditelji koji ne žele da kvare odnose s komšijama zbog sprdalica i besposlica. Paškvilskih stihova bilo je u izobilju u Crnoj Gori posli-je Prvoga svjetskog rata. Slijedeći tekuću politiku, pjevalo se kako je „kralj Nikola ukro vola / i uteko pro Kotora“, ukrao je i mačku „i uteko u Njemačku“. Političke partije služile su se narodskom paškvilom kao efikasnim oružjem za obračun s protivnicima. Prizivalo se ono na što su Crnogorci najośetljiviji: stare mane bratstva i plemena i mane pojedinaca koje su njihov produžetak. Nečiji je predak „krave muza“ dok su se drugi bo-rili, nečiji preci bili su „turski dugumaši“, nečiji otac je „pod kotulu ženi bio“ dok su se Crnogorci śekli na Vučjem Dolu, neko nije „poginuo u boj ljuti“, no „na vrata od pojate“ ili je pao s murve. Slobodnije ponašanje žena za vrijeme švapske oku-pacije paškvila nije zaobilazila.


111

Bilo je političkih aspiranata da odstupaju od preuzetoga avansa pred opasnošću od sprdalice. Bio je takav čovjek u opas-nosti da mu se javno iznesu tamne mrlje prošlosti što bi za pros-peritet njegove porodice, posebno za udaju đevojaka i ženidbu sinova, imalo vrlo loše implikacije. Infamna priča o pojedincu i njegovoj porodici, nošena osmercem ili desetercem, nalazila je puta jednako do pismenoga i nepismenoga svijeta. Tokom Drugoga svjetskog rata paškvilske stihove koristile su protivničke strane i to vrlo uspješno. Uniženi građanski au-toritet pojedinca imputiran je i političkoj struji za koju se opredi-jelio. Śećamo se kako su kolaboracionisti iskoristili zanimanje jednoga čovjeka za omalovažavanje partizanskoga pokreta. U zoni C bezemljaš M. bio je i socijalno i psihološki opredijeljen za pokret koji proklamuje socijalnu jednakost i društvenu pravdu. I on se požrtvovano uključio u partizanski pokret, dokumentujući svoju odluku ratničkom hrabrošću i izvršavanjem i najtežih za-dataka. Međutim, njegova iskrena opredijeljenost više je donije-la štete nego koristi partizanskome pokretu u tome kraju. Pjesma sprdalica se postarala da istakne zanimanje M. koje je u zoni C smatrano nedostojnim za pravoga plemenika i bratstvenika: M. je bio škopac svinja i kalajdžija. Osmeračka sprdalica iden-tifikovala je partizane sa „škopikrmačama“ i „kalajdžijama-gurbetima“. Nudila je ona i lascivne opise svinjskih genitalija s kojima barata borac i partizan M. U bratstveničko-plemenskome poretku odnosa činilac identifikacije jako je istaknut, pa je bilo starih očeva koji su govorili sinovima: „E nećeš vala pro mene živa u partiju đe ima mjesta za škopikrmače i kalajdžije“. Najnovija, sadašnja, narodska sprdalica u Crnoj Gori na-slijedila je sav rekvizitarijum ratne i poslijeratne sprdalice, ali je poprimila i izvjesne specifičnosti. Današnja stihovana paškvila u Crnoj Gori ne prati društveno-političke događaje. Njena trajna osobina - nema-nje moralnoga ni političkoga stava - ispoljava se sad u punoj

Novak Kilibarda

112

ogoljenosti. Narodska sprdalica nema snagu oponiranja, ona je prevashodno poltronska i udvaračka. I kad oponira vlastima to je kao bajagi, to je upravo vid udvaranja kroz formu oponiranja. Dakle, njena tzv. otvorenost iz doba predratnih stranačkih borbi sad je sasvim izostala. Evo jednoga primjera. U gradu U. tokom jednoga mandata bio je potpredśednik opštine musliman Č. Neposredno pošto je otišao na novu dužnost koja nije političkoga karaktera, nije „mjesto od vlasti“, javila se o njemu pjesma sprdalica koja je u šapirografskim kseroks kopijama rasturena na razne načine. U dosljedno rimovanoj paškvili blati se Č. kao „poturica“, pominju se njegovi preci kao vjekovni nepri-jatelji „slobodarske naše zemlje“, preporučuje mu se „da se gubi“ u Aziju „đe mu je leglo“, prolazi se kroz porodični i društveni život toga čovjeka. A stvar je u ovome. Muftaroši koji su na neza-konit način htjeli da riješe neka svoja pitanja, da posvršavaju poslove koji idu mimo zakonskih i moralnih normi, sudarili su se sa savjesnim radom potpredśednika Č. Dok je bio na vlasti od sprdalice nije bilo ni pomena, kao što je ne bi bilo da je i dalje ostao na istome položaju. Sama činjenica da sprdalice sastavlja-ju osobe koje nemaju formiran građanski moral, pretpostavlja ih kao plašljivce i kukavice. Sprdalicom su se svetili za neostvarene „mućke“ kad je čovjek „sišao s vlasti“, ali se ipak ispod nje nijesu potpisali. Malograđanin i filistar zna da kaže: Ne vrni đavole re-pom, ko zna šta nosi dan a šta noć, čuvaj se i bog će te čuvati“. Tipična narodska paškvila, stihovana sprdalica, u Crnoj Gori u početku ima veliku kafansku i čaršijsku popularnost. Građani koji nemaju ozbiljnijega posla, i koji prekraćuju vri-jeme u kafani, u sprdalicama pronađu oblik razonode. Stihovi se čitaju, nagađa se ko bi mogao biti „pjesnik“, dotura se tekst iz ruke u ruku, razglavljuju se vilice od kikotanja, ćosanja. Ali kako popularnost naglo dođe tako i prođe. Kao što bi rekao Vuk, budući da nazovi pjesma nije „od važnih i opštepoznatih događaja“, ona ostaje đe je i postala, i nepovratno se gubi.


113

Činilac identifikacije ne ide naruku trajanju sprdalice. Činjenica da ozbiljniji i viđeniji građani ne čitaju sprdalice - oni najčešće odbiju ponuđeni tekst paškvile, opomenu imitatore da se valja kloniti takve literature. A onda se dešava jedan psihološki fenomen. One osobe koje su najviše rasturale šapirografisane i kserografisane kopije paškvile, koji su saznali ko je tvorac, koji su ga hvalili i obožavali, počinju da se klone i „pjesnika“ i njegove „pjesme“. I ne samo što se klone, nego nastoje da se približe licu koje je napadnuto paškvilom, spremni su da ga upoznaju s čitavim istorijatom nastanka i rasturanja sprdalice. Tako oni opstaju u granicama istoga morala i kao popularizatori paškvilskoga pisca i kao njegovi grobari. I tako se oni ponavlja-ju od slučaja do slučaja. Čovjek bez formirane ličnosti prihvati sprdalicu nadajući se da će dobiti nešto na društvenoj cijeni, a čim ośeti da mu nije priuštila nikakve koristi bježe od nje. Čak se uplaše što su bili njeni popularizatori pa nastoje, opet shodno svome psihološko-moralnome integritetu, da se vrate na početni položaj. Da bi to postigli ne zadovoljavaju se raskrinkavanjem istorijata sprdalice, nego na javnost iznose postupke „pjesnika“ sprdalice koji su predmet interesovanja organa gonjenja i sud-stva. Tada se najčešće formira novi odnos „pisca“ i „čitaoca“ koji bi bio dostojan samo dugačke pjesme sprdalice. Ukratko, današnja stihovana narodska paškvila jeste društveni fenomen koji bi trebalo interdisciplinarno istraživati. Posebno bi tu imali posla sociopsiholozi, antropolozi i andrago-zi. Nauka o književnosti mogla bi da istraži službu deseterca i osmerca u paškvili čija se leksika razlikuje od ratne i predratne sprdalice. A kao književni tekstovi savremene crnogorske paškvile su beznačajne.

Novak Kilibarda

114

Zaključak

Preduzimati sistematsko zapisivanje nepoznatih narodnih pjesama i priča u Crnoj Gori jedva da bi imalo svrhe. Umjesto toga treba interdisciplinarno istraživati savremeno crnogorsko selo, pa će u kontekstu takvih poslova i posljednji ostaci narodne književnosti naći svoje mjesto. Izuzetak je donekle tužbalica, koja – iako je u procesu opadanja – može još pružiti književno ineteresantan tekst. Posebno treba pratiti distribuciju klasičnih formalnih sredstava u procesu preovladavanja doslovno ri-movane tužbalice. I narodsku književnost treba posmatrati u okviru ma-terijala koji interesuje antropološku grupu nauka. A najbolje primjere epske narodske poezije treba istraživati kao reinte-graciju narodne epike na novim osnovama. Recepcija narodske književnosti jeste fenomen koji prelazi okvire interesovanja nauke o književnosti.

115

ASPEKTI HRIŠĆANSKE ŽRTVE U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI

U procesu uslova za razvitak usmene epske poezije koja prati crnogorsku borbu protiv Turaka aktualizovao se borbeni profil hrišćansko-žrtveničkoga predanja koje se u usmenoj epici sa starijom tematikom identifikuje s kosovskim martirstvom koje je u usmenu tradiciju unijela postkosovska despotsko-kleri-kalna politika. Forsiranje jedne dimenzije kosovskoga predanja značilo je korekciju ne njegove ontološke suštine, nego pronalaženje praktičnoga puta za korišćenje te suštine. Dok je za vrijeme rajetinsko-podaničkoga zatišja, od pada Zete pod tursku vlast do kraja VXII vijeka, hrišćansko-žrtvenički kosovski podvig postulirao svoju ideološku službu prvjenstveno dejstvom na planu čuvanja vjere rajetinsko-podaničke svijesti, dotle je u pro-cesu sazrijevanja odluke da se otkaže poslušnost turskoj vlasti u nahijskoj Crnoj Gori, i time otvori front „borbe neprestane“, kako se to pjesnički reklo, naglo poprimio ulogu teorije oružane borbe za oslobođenje od Turske. U srednjovjekovnim književno- -teološkim spisima o Kosovskome boju, kao i u usmenim pjes-mama kojima su ti spisi pružali, preko crkvene propagande, ideološke propozicije, vitez koji ubija cara ne predstavlja vrhunac kosovskoga podviga. Za nasljednike kneza Lazara, kosovskoga martirskog pobjednika, koji su bili, u spregu s crkvom, politički cenzori književno-teološkoga tumačenja kosovskoga fizičkoga poraza, kao i za rajetinsko podaništvo, koje nije začinjalo mi-sao o realnijim istorijskim perspektivama oslobađanja, podvig

Novak Kilibarda

116

viteza što ubija turskoga cara nije prelazio okvire jednoga od de-talja u kontekstu kosovskoga predanja. Takav vitez nije mogao da značajnije ideološki uzbuđuje postkosovsko vrijeme zato što je apologetika kosovskoga martirstva jasno isticala činjenicu da ideja za podvig potiče od Lazara. Ubistvo cara Murata moglo je najviše da znači samo najistaknutiji detalj fizičke konkretizacije Lazareve ideje. U kosovskim pjesmama kao i u spisima, svaki potez kosovskoga događaja ideološki je determinisan odlukom kneza Lazara da se žrtvuje za mučenički vijenac, odnosno da svo-je „zemaljsko carstvo“ prinese na žrtvu u ime vjere. Sveštenstvo, koje su obavezivali liturgijski zahtjevi da u crkvi pominje La-zarevu žrtvu, i usmeni pjesnici-pjevači, kao stvaraoci koji po logici stvari prenose ideologiju narodnoga kolektiva kome pr-ipadaju, u stihovanu povjesnicu. Dakle, sveštenstvo i pjesnici kao relevantni prenosioci kosovske martirske ideologije pred-stavili su Lazarevu žrtvu kao vrhunac kosovskoga podvižništva. Otuda logično slijedi činjenica da je podvig viteza koji ubija nevjerničkoga cara uzdigao autoritet cara Lazara time što nije pokazao autonomnost svoje ideje da učini podvig u ime cilja za koji se Lazar svjesno žrtvovao. Tako se u širem ideološkom kontekstu kosovskoga predanja problem uvrijeđene časti viteza ograničavao na povod podviga. Njegov uzorak, međutim, oličen je u dubokome slaganju viteza s idejom koju je dedukovao La-zar. Prema tome, formiranje obilićevskoga kulta i uspostavljanje „vjere Obilića“, koju je do vrhunca doveo Njegoš, nije povlačilo za sobom pomjeranje slojeva u hrišćansko-žrtvenoj strukturi ko-sovskoga predanja. Vitez koji ubija cara, nazvan Miloš Obilić, u vrijeme slobodarskoga osvješćivanja u Crnoj Gori, početkom XVIII vijeka, zaklonilo je svojom viteškom širinom sav kosovs-ki kult. Ali ne kao njegova ideološka korekcija, nego kao afir-macija uloge fizičkih činilaca u procesu kosovskoga žrtvovanja. A to je hristovski smjer – preko fizičke žrtve ide se u nebesku pobjedu! Ideološka odanost prema Lazarevu kosovskome


117

žrtvovanju ne samo da je i dalje ostala potpuna, nego je i osobito naglašena činjenicom da je ubistvo turskoga cara Murata mjera hrišćansko-žrtveničke indoktrinacije svijesti Miloša Obilića. Njegoš u Gorskom vijencu daje sliku procesa kanonizaci-je obilićevskoga podviga kao jedine mogućnosti da se u Crnoj Gori na početku XVIII vijeka služi hrišćansko-žrtveničkom ko-sovskom moralu. Protagonisti borbe, kao probuđeni dio naroda, zagovaraju „vjeru Obilića“, za razliku od rajetinskih podanika koji Miloša prizivaju samo kao svijetlu tačku svoje istorijske prošlosti, kao junaka koji „mrcino krunu ne upušti“. Granica između pasivne i propagandnoaktivne službe kosovskoga pre-danja istaknuta je stepenom mržnje onih koji su riješeni na žrtvu prema neosviješćenima. Njegošev junak u Gorskome vijencu, Vuk Mićunović, s prezrenjem gleda na Crnogorce koji idu u sva-tove Sulja barjaktara. Veli:

Mrzni su mi oni nego Turci...Badava se inate s Turcima, kad im ližu ka paščad sahane!

Riječi Vuka Mićunovića precizno definišu razdvajanje preventivne službe kosovskoga podviga od njegove nove službe kao borbene teorije. Miloš je za ustanike „žertva blagorodnog čuvstva“ i „čudo vitezovah“. Vitez koji je rajetinu služio za moralno pribježište postaje za ustanike „grom stravični te krune razdraba“, sila koja „prestol sruši a tartar uzdrma“. Protagonisti borbe uzgajaju Milošev podvig za svoj vrhovni zavjet, koji znači da pred Milošem treba da se podnose računi u zaumnoj egzisten-ciji. Ustanici religiraju s Milošem onako kako su preporučivali kosovski klerikalski propagatori da treba religirati s Lazarom, carem nebeskim! Njegošev Mustaj-kadija našao je pravu riječ za novonastalo služenje obilićevskoj religiji u Crnoj Gori. On kaže:

Novak Kilibarda

118

Malo ljudstvo (...)Krtsu služiš, a Milošem živiš (...)Miloš baca u nesvijest ljude, al’ u pjanstvo neko prećerano!

Primijećeno je da se Miloš Obilić pominje u Gorskom vijencu dvanaest puta. Njegoševi istrebitelji „poturica“ u Gor-skome vijencu samo Boga češće spominju no kosovskoga zažetnika koji je „grom stravični te krune razdraba“. Njegoš je definisanjem odnosa između probuđenoga dijela naroda i življa koji nema svijesti o oslobođenju u stvari dao sin-tezu te stvarnosti koja je opjevana u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara. U pjesmi Sinovi Obilića, koju je redigovao Njegoš prema svojim ideološkim nazorima, najpotpunije se izražava produženje hriščansko-žrtveničkoga kosovskog predanja u usmene epske pjesme crnogorskoga drugog repertoara. Određivanjem datoga naslova pjesmi, kad je unosio u Ogledalo srpsko, Njegoš je im-plicite naglasio da je strukturni kalup kosovskoga hrišćansko- -žrtveničkoga predanja u pjesmi očuvan. Upravo da se podvig Nikca od Rovina ispoljavanjem u formi služenja „vjeri Obilića“ kreće na ravni Lazareve martirske ideje. Žanrovska forma ekspozicije pjesme Sinovi Obilića iska-zuje jedno dublje značenje u kontekstu pjesme. Podśećanjem ju-naka na njihovo ubjeđenje, da bi bili kadri da učine obilićevski podvig, u stvari se ističe priličnost zažetnika-junaka da služe hrišćanko-žrtveničkoj ideji kosovskoga predanja. Slavlja iz pla-nine, koja podśeća Nikca i družinu mu na obavezu žrtvovanja, jeste specifikacija „knjige od Bogorodice“ iz koje Lazar čita alternativnu poruku da se privoli jednome od dva carstva – nebeskome ili zemaljskome. Zanemarivanje svih ličnih motiva vitezova koji se sprema-ju za podvig u pjesmi Sinovi Obilića podrazumijeva ideološko-


119

-religijsko ubjeđenje da se treba žrtvovati „za krst časni i slobodu zlatnu“. Nukleus martirskoga podviga kosovskoga predanja, koji se začeo u postkosovskoj politici vazalne srpske Despotovine, lako je primjetljiv u pjesmi, dok je strukturni kalup kosovske žrtve izvjenso prikriven Nikčevijem govorom koji je primjeren suvoparnoj naraciji usmene crnogorske pjevanije drugoga rep-ertoara i nadojen plemensko-bratstveničkim agonom. Navodno Nikčevo odlučivanje na podvig zbog slave koja bi uslijedila – „da pričaju do poslijed ljudi“, jeste realistički plemensko- -bratstvenički oblik produžetka Lazarevoga žrtvovanja za vijenac mučenika i za „nebesko carstvo“ koje je „uvek i doveka“, kako se kaže u pjesmi Propast carstva srpskoga iz Vukove zbirke. Poređenje iskaza iz dvije pjesme, Sinovi Obilića i Propast carst-va srpskoga to jasno potvrđuje –

Lazar:

Mili Bože, što ću i kako ću?Kome ću se privoleti carstvu: da ili ću carstvu nebeskome, da ili ću carstvu zemaljskome?Ako ću se privoleti carstvu, privoleti carstvu zmaljskome, zemaljsko je za maleno carstvo, a nebesko uvek i doveka.Car volede carstvu nebeskome, a negoli carstvu zemaljskome...

Nikac:

Slušajte me oba pobratima!Turci su se posilili ljuto đe je umro vladika Danilo,

Novak Kilibarda

120

poginuo Mićunović Vuče s pobratimom Đurašković Jankom, đe ostala zemlja bez glavarah.Već na noge, ako Boga znate da junački, braćo, poginemo, rad slobode i rad otečestva, da pričaju do poslijed ljudi za junaštvo do tri pobratima!Spomente se da smo uglavili: kako na nas turska dođe vojska, da oćemo, braćo, učiniti što i Miloš su dva pobratima na Kosovu te cara ubiše i besmrtno ime zadobiše...

Nikac stremi božanstvu svoje etike, Milošu Obiliću, onako kao što je Lazar stremio oreolu mučenika. Ideološki kalup Lazareve žrtve ocrtava se i u činjenici da se crnogorski junak odlučuje na žrtvu u ime plemena crnogorskih na koja vojšti Ćehaj-paša, onako kao što se žrtvovao Lazar za vijenac mučenika kada je Murat „pao na Mazgit na polje“. Lazara čeka vječito carstvo, a Nikca trajno śećanje, „da pričaju do poslijed ljudi“ o njemu. Nikac nije novi Obilić, nego nastavljač Lazareve ideje koji svoje služenje ideji ostvaruje imitiranjem podviga ep-skoga Miloša Obilića kao najistaknutije kote na fizičkoj mapi kosovskoga žrtvovanja. Tim što je izronio iz Lazareve žrtve, Nikčev podvig se povezao ne samo s novozavjetnom žrtvom, nego i s gnostičkim shvatanjem koje je poznato i u drugim re-ligijama. Idući od pjesme Sinovi Obilića preko pjesama o Ko-sovu došlo bi se do Prometejeve žrtve za dobro ljudskoga roda, i do Gilgamešova podviga. Uostalom, smisao hrišćanskoga žrtvovanja, i ne samo hrišćanskoga, ne ogleda se jednostrano u imitiranju nego u služenju ubjeđenju da se treba žrtvovati.


121

Koliko se gođ realistički opis junaštva u pjesmi Sinovi Oblića udaljavao svojim oblikom od praizvora, on zadržava sve osnovne konture opšteljudskoga sižea o žrtvi koja se podnosi u ime viših ciljeva. Dakako, u podvigu Nikca od Rovina specifično je naglašen profil žrtve s konkretnim istorijsko-teološkim smis-lom koji je vaspostavljen u književno-teološkim spisima o Ko-sovu i u usmenim pjesmama s kosovskom tematikom. Tako se u pjesmi Sinovi Obilića, kao čelnome predstavnku crnogor-skih pjesama drugoga usmenog repertoara u kojima se ośeća dah obilićevskoga podviga, najpotpunije iskazuje produženje hrišćansko-žrtveničkoga sižea pjesama o Kosovu. Onoga sižea koji je začet u političko-klerikalskoj propagandi postkosovsko-ga vremena u vazalnoj Srbiji. To je vrijeme kad je nepomirljivi borac protiv Turaka, Vuk Branković, proglašen izdajnikom, a fizički poraz na Kosovu pretvoren u nebesku pobjedu. Taj odnos prema hrišćanskoj kosovskoj žrtvi aplicirao je u crnogorskoj slobodarskoj ideji. Posebno naglašen Njegoševim apoteoznim stavom prema njemu.

123

DUH HOMERSKE NEPRISTRASNOSTI U USMENOJ EPICI CRNOGORACA I BOŠNJAKA

ALIJAS MUSLIMANA

Homerski duh znači moralni elitizam pjesnika Ilijade koji se glasi nepristrasnošću u prikazivanju suprotstavljenih strana – Ahejaca i Trojanaca. Kako je istakao Miloš N. Đurić, Hektor je hrabriji, valjatniji i humaniji junak nego Ahilej. To znači da čitalac koji ne bi znao da je Homer ahejski pjesnik, može pomis-liti da je Ilijadu ispjevao Trojanac. Evo dva trenutka homerske nepristrasnosti u dvima pjesma-ma. Jedna je Strahinjić Ban Starca Milije, a druga, Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin, potiče od anonimnoga bošnjačkog pjesnika-pjevača. Milijin Strahinja, vitez iz Banjske kraj Kosova, preobučen u tursku đeisiju, uplovio je u more turske sile na polju kosovs-kome ne bi li doznao đe je svoj čador razapeo silni Vlah-Alija, koji mu je dvore razorio, majku konjma pregazio i ljubu zarobio. Traži Ban tursku divaniju koja ne sluša cara ni vezira, pustahiju za kojega je careva vojska što i „po zemljici mravi“. Nedvojbeno, u odnosu na Strahinjićev viteški fanatizam, Don Kihotov pohod na vjetrenjače – čisti je realizam! Ispred Servantesova zanese-njaka mlataraju drvene vjetrenjače, a ispred Strahinjića je Ko-sovo, uzduž i poprijeko proniklo turskim kopljima i handžarima. Da se kiša prospe s nebesa, ne bi kapnula na zemlju no na turske hate i junake! Čim je ugazio u tursku ordiju, Strahinjiću se otmu oči na jedan čador s kraja vojskom skrknutoga Kosova. Pomisli da je to čador pod kojim se njegova ljuba napastvuje, pa nahrupi unutra

Novak Kilibarda

124

da vidi je li cilj pogodio. No, vitez, koji je metonimija zamaha bez uzmaha, nalazi pod čadorom ovakvoga junaka:

Ne bijaše silan Vlah-Alija,no bijaše jedan stari derviš:bijela mu prošla pojas brada,s njime nema niko pod čadorom.Bekrija je taj nesrećni derviš –pije Turčin vino kondijerom,no sam lije no sam čašu pije,krvav derviš bješe do očiju!

Kad Ban, preobučen u tursko ođelo, upita bi li mu mogao reći đe je Vlah-Alija svoj čador razapeo, podnapiti starac poznade Strahinjića i njegovim ga imenom oslovi. Ustrašeni vitez Strahinjić planu, kao bajagi oljućen što ga pijani bekrija uvredljivo naziva kaurinom. Na to će derviš natenane odgovoriti da on dobro poznaje Strahinjića Bana „iz malene Banjske kraj Kosova“. Veli on da jednako poznaje i Banovo čelo i njegove „oči obadvije“ i dva mu mrka brka i Đoga pod njim i hrta Kara-mana za njim! Onda Turčin podśeti Strahinjića na ono što se dogodilo pomeđu njih dvojice u zemanu, čime započe jedan od najuzvišenijih moralnih razgovora u svjetskoj književnosti! Priča derviš da je robovao u Banovoj tamnici za devet godina. Poslije tolikoga tamnovanja Strahinjić je uvidio da će propasti „zmija od Turaka“ u lednu zindanu, pa je pustio roba na otkupe – veresijom! Ali kad je, na riječ oslobođeni Turčin, došao u postojbinu mu, ovi su ga jadi „zabušili“:

U dvorove kuga udarila,pomorila i muško i žensko,na odžaku niko ne ostao,no ti moji dvori propanuli,


125

propanuli pa su opanuli,iz duvara zovke proniknule.Što su bili lavi i timari –pojagmili Turci na miraze...Nesta blaga nesta prijatelja.

Izgubivši imovinu i prijatelje, derviš nije mogao poslati otkup na koji ga Strahinjićeva plemenita riječ obavezuje. Postao izdvojenik i usamljenik bez premca, a valja živjeti! Onda se mezilskih dohvatio konja, stigao u Jedrene, onđe ga vezir primi-jetio i caru ga preporučio. Kad car viđe da je pridošlica „junak od megdana“, reče da ga upišu u tefter vojnika koji služe cara dovijeka. Taj detalj, ili lokalni siže, ima u umjetničkoj gradnji djela dvostruku funkciju. Rasvjetljava činjenicu koja je opredijelila Strahinjića Bana da pusti roba na otkupe veresijom, odnosno na riječ. Odrednicom „zmiju od Turaka“ Ban upravo naglašava sveukupnost derviševe ličnosti koja će impresionirati i turskoga cara da ga primi u svoju elitnu jedinicu. A carev doživljaj derviša kao „junaka od megdana“ indirektno upućuje na činjenicu da je u Banovoj odluci da na riječ pusti roba, koga je usužnjio devet godina, bilo manje samarićanstva nego doživljaja čovjeka koji obavezuje da se cijeni. Žao je bilo vitezu iz Banjske da jedno momačko-viteško lice ispiju tamničke memle i akrepi, pa, iako je taj zarobljenik „zmija od Turaka“. Interferentni odnos ta dva detalja u pjesmi samo je jedan primjer Milijine pjesničke genijal-nosti koja se u svim njegovim pjesmama dosljedno manifestuje. Pjesnikovo rješenje da derviš svoj nerješivi životno- -moralni problem razriješi odlaskom caru u vojnike nedostižno je elitan umjetnički detalj u gradnji lika derviša-roba-viteza! Samo takva odluka njegova briše iz čitaočeva alijas slušaočeva doživljaja toga lika svaku i primisao da je takav uzorni Čovjek mogao drukčije postupiti. Samo utapanje svoga života u more

Novak Kilibarda

126

vojničke bezličnosti, i drugovanje s rujnim vinom, koje otuplju-je oštricu śećanja na neispunjeno povjerenje koje mu je pružio Strahinjić, pronalazi jedinu životnu trasu koja je dostojna takvo-ga čovjeka. Šta se dalje događa u pjesmi, kako Starac Milija dalje usaglašava interferentnost svakoga sa svakim detaljem u ko-losalnoj umjetničkoj građevini – Strahinjić Ban? Stari vojnik-derviš, kome je vince toliko udarilo u lice pa izgleda kao da je krvav do očiju, pita Strahinjića Bana je li to on došao da od njega traži otkupe koji su dogovoreni. Ban je turski govorio, bio je u turskome ođelu, sve se moglo pretpostaviti! Pita to derviš i odmah se sa žalom povjerava da on nema pare ni dinara! Kad se Strahinjiću rasvijetli pred očima kakvu je ljudsk-ovinu pustio iz tamnice na veresiju, ispriča Ban svome bivšemu robu svoju zlu sudbinu koja ga je dovela u tursku ordiju na Ko-sovu. Kad ispriča Strahinjić šta je doživio od Vlah-Alije, zamoli staroga derviša da ga turskoj vojsci ne prokaže. Ta Banova mol-ba takođe dograđuje i njegov lik i lik derviša. Molba da ga derviš turskoj vojsci ne prikaže maestralno spušta fanatično zažetoga viteza na nivo realnoga čovjeka. Banovo bez uzmaha kretanje na Kosovo moglo bi se doživjeti i kao prećerano donkihotstvo da nijesu u njegov lik ugrađeni detalji realnoga života. Taj detalj upravo pokazuje da je Strahinjić svjestan kako njegov put do cilja može biti prekinut ako turska vojska, koja je pritisla Ko-sovo, dozna da se „kaurska zmija“, preobučena u tursku đeisiju kreće Kosovom. Još jedan zrak životnoga realizma svijetli iz toga detalja. Naime, psihološki je sasvim uvjerljiv Banov strah da ga stari podnapiti derviš može prokazati vojsci u trenucima kad se iska-zuje kao dužnik koji nije opravdao povjerenje koje mu je ukazao Strahinjić. A onda taj detalj, u kojem Ban alaljuje dervišev dug, posebno opravdava derviševu odluku da Banu obeća svoju oda-nost. Bolje reći, doživljavanje Banovih vrlina za devet godina


127

tamnovanja, i posebno Banovo povjerenje da ga pusti veresijom, utemeljili su derviševu odanost, a saznanje da Strahinjić nije došao na Kosovo da nakudžava dugovanje, usmjerili su dervišev odgovor u obliku krajnje zahvalnosti Strahinjiću. Moralno ute-meljeni čovjek, nekadašnji muški delija koji je impresionirao Strahinjića Bana, i skrenuo na sebe pažnju cara turskoga, ovako odgovara čovjeku koji ga je bio utamničio za devet godina:

Ti sokole, Strahinjiću Bane,tvrđa mi je vjera od kamena.Da ćeš sade sablju povaditi,da ćeš pola vojske pogubiti,nevjere ti učiniti neću,ni tvojega ljeba pogaziti.Iako sam bio u tamnici,dosta si me vinom napojio,bijelijem ljebom naranio,a često se sunca ogrijao,puštio si mene veresijom...

Ne može se odgovoriti na pitanje da li se više udivlja-va Ban Dervišu ili Derviš Banu! A dive se jedna drugoj dvije beskrajno udaljene sličnosti, odnosno dvije stopljene moralne identičnosti. Strahinjić se divi starome dervišu koji u vino što ga je obuzelo nije utopio svoju ljudskovinu. Derviš se divi vitezu kome su na hatu brodi đe gođ dođe vodi! Interferentna udivljenost dvojice vitezova u Milijinoj pjesmi jako podśeća na obostranu udivljenost trojanskoga kralja Prijama i ahejskoga prvaka Ahileja. Kralj traži od Ahileja tijelo svoga sina Hektora da bi ga dostojno sahranio. Odluka da traži svoga mrtvoga sina od junaka koji ga je dobio na megdanu, up-ravo je divljenje tome junaku i uvjerenje da će takav junak postu-piti kako je i postupio, znači divljenje takvoj ličnosti. U junaštvu

Novak Kilibarda

128

nenadmašni sin kralja Peleja i boginje Tetide, udovoljivši zahtje-vu, iskazao je divljenje prema starome kralju, jer smatra da bi i njegov otac, kralj Pelej, tako postupio. Ahileja je podśetio kralj protivničke strane na svoga oca, staroga kralja koga nije vidio već deset godina. Nije ga vidio krivicom drugoga Prijamova sina – Parisa otmičara. Ali ljudskovina sve pobjeđuje! Teško je naći treće obostrano udivljenje dvojice ljudi u svjetskoj književnosti koje bi moglo stati ravnopravno uz ova dva udivljenja – kod Homera i Starca Milije! Pred Homerom je bilo prostranstvo epa kad je pjesnički kitio razgovor Prijama i Ahileja pod čadorom ahejskoga pr-vaka, a Starca Miliju je sapinjala guslarska pjesma koju je tre-balo pjevajući graditi kad je opisivao razgovor Strahinjića Bana i staroga Derviša pod njegovim čadorom. Stiskali su Starca Miliju i prostor i vrijeme, ali on je s tom smetnjom izlazio na-kraj na svoj, u našoj usmenoj epici nedosegnut način. Pjesnička uslužnost naizgled značenjski obične i svakodnevne riječi Mili-jino je osnovno pjesničko sredstvo. Konkretnije, ne davanjem novoga značenja konkretnoj riječi, nego pronalaženjem adek-vatnoga mjesta datome leksemu Milija izgrađuje i najdelikatnije situacije i psihološku unutrašnjost likova. Evo tih primjera. Turskom vojskom preplavljeno Kosovo lapidarno je opis-ano. Da kiša pljusne s nebesa, ne bi skvasila kosovsko polje, no turske tabore! Kad se Derviš jemina Banu da ga ne bi prokazao turskoj vojsci ni kad bi isti Ban svojom sabljom satro pola carske vojske, maloprije naglašena mnogobrojnost turske vojske složi se s Derviševom riječju pola kojom se naglasi, s jedne strane, Derviševa neograničena vjernost Banu i, s druge, snaga Banova zamaha sabljom! Čitalac odnosno slušalac je u prilici da zapos-tavi hiperbolu kao pjesničko sredstvo i da doživi Bana u njego-voj realnoj kompletnosti koju nudi pjesma: Strahinjić je drugo sunce na Kosovu, nema te vode hladne koja ne nudi brode Banu i njegovu Đogu! Dervišev iskaz da Ban više voli hrta Karamana


129

nego i Đoga, hata koji vode ne pita za brode, ima dvije službe u pjesničkoj arhitektonici Milijine pjesme. Banov ljudski strah od mogućnosti da ga prepozna turska vojska stapa se životnim realizmom s Banovom ljubavi prema hrtu. A posebno naglašava istinitost naizgled čudnoga podatka da je svoga roba, turskoga derviša, Strahinjić Ban i vinom napajao! Otvara se prostor za pretpostavku da se Ban udivljavao „zmiji od Turaka“ dok je s robom razgovarao, dok su zajedno pili vino, dok su zajedno šetali po suncu. Sužanj i gospodar! Otkud Derviš zna da Ban više voli svoga hrta nego hata, da li se to moglo zaključiti gledajući kroz mazgalu iz ledna zindana, ili iz razgovora s Banom? Starac Mili-ja samo riječju ili sintagmom, čak bi se moglo reći – jezičkim i stilskim gestom, nagovijesti mogućnost slušaocu, kao i nama današnjim čitaocima, da na osnovu toga izabranoga detalja kom-pletira konkretni lik ili datu situaciju. Valja napomenuti da slika dvaju pasa – Odisejeva Arga kod Homera i Banova Karamana kod Starca Milije, imaju istu uslužnost u dogradnji likova Odiseja i Strahinjića Bana. Bezm-alo, u oba slučaja se vjerni čovjekovi pratioci antropomorfizuju. To se u književnim djelima postiže tako što i Arg i Karaman up-lovljavaju u ljudsku uobličenost Odiseja i Strahinje Bana. Kad Arg prepoznade Odiseja, koji je bio odsutan dvadeset godina, i kad Karaman zamijeni Banovu tazbinu, koja je okrenula glavu od zetove drame, oba ta hrta iskočiše iz uobičajenih abažura opisa psa kao čovjeku vjerne životinje. Lijepo bi bilo doznati koji se treći pas u svjetskoj književnosti ugradio u glavni lik junaka onako cjelovito kako su se ugradili Arg i Karaman! Da je Starac Milija čitao Homera, ne bi ga, u tumačenjima pedantnih istraživača, oprala gora ni voda, da se nije inspirisao Odisejom. Svinjar Eumej i pas Arg povratili su Odiseju duh njegove Itake, a hrt Karaman nije samo zamijenio Banovu licemjernu tazbinu, nego je ulio i dah ljubavi u razgnjevljenoga viteza koji je iz taz-binskoga Kruševca krenuo u gotovu pogibiju.

Novak Kilibarda

130

Iako je bio sapet stihom i vremenom, pritisnut godinama, ranama i rakijom, Starac Milija je psihološki kompletirao liko-ve Strahinjića Bana i Derviša mimo normi usmene deseteračke epike kojoj žanrovski pripada. Tvorac Derviša i Strahinjića Bana ne da se saćerati u pregratke teorije književnosti. Pjesnici kao što su Starac Milija niti preuzimaju pjesnička rješenja od drugih pjesnika-pjevača, niti drugi što od njih mogu preuzeti. Moralna nepristrasnost nije pjesnička slika, no stanje duha koje pjesnici pojedinačno na svoj način iskazuju. Nebeske munje se ukrštaju, ali jedna drugu ne imitiraju! Evo kako se glasi homerski princip moralne nepristras-nosti u bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj, deseteračkoj pjesmi Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Nažalost, ne zna joj se pjesnik- -pjevač od koga je zapisana. Uvod pjesme je opis porodičnoga detalja iz begovskoga miljea. Staroga Jakub-pašu „na kapiji dvori“ hajduk Husein, danju ga čuva, „a ponoći pašinicu ljubi“. Karakteristikom ha-jduk pjesnik-pjevač kompletira lik Huseinov. A to znači da ni-kakav potez Huseinov ne može iznenaditi zato što je on hajduk, ili razbojnik. Razumije se, hajdučki karakter ne umanjuje vio-lentnost Huseinova erosa, baš naprotiv. A da je Husein vrstan ljubavnik indirektno kazuje mlada pašinica. Pašinica savjetuje svoga ober dilbera đe da pobjegne od gnjeva staroga Jakub-paše koji je od Kumrije robinje saznao za ljubavnu vezu hajduka i pašinice. Naśetovala je pašinica svoga milosnika Huseina da ide Vuku Jajčaninu, obukla ga u pašino ođelo, opremila mu hata iz pašinih harova i snabđela ga dukatima. Tolika naklonost pašinice odista je mjera ljubavnih noći koje je s hajdukom Hu-seinom provodila na mekim dušecima u Jakub-pašinu čardaku! Činjenica da tako opremljena hajduka-ljubavnika srdačno prima Vuk Jajčanin, i s njim se bratimi, dograđuje lik nevjernoga sluge staroga Jakub-paše. Morao je Husein svojom pojavnošću impre-sionirati silnoga Jajčanina Vuka da mu pruži pobratimstvo. To


131

opet neposredno tumači mladu pašinicu, pa i pašu Jakuba. Nije paša riješio komudrago da mu čuva ulaz u saraj, a pašinica nije bilo koga uvela u svoju bračnu ložnicu. Tako anonimni pjesnik -pjevač svojom sposobnošću da svaki detalj u pjesmi višestruko interferira s drugim detaljima pjesničkoga tkiva dostiže tu istu stvaralačku sposobnost Starca Milije, o kojoj je bilo riječi. Da je hajduk Husein ponio sa sobom i srce i pamet mlade pašinice, dokazuje njen prijedlog koji mu u Jajce šalje po slugi Mitru Latininu. U pismu koje je donio abernik pašinica predlaže dvojici pobratima – Vuku Jajčaninu i hajduku Huseinu, da potegnu voj-sku na Sarajevo. Pašinica veli da su se za to namjestile prilike. Nekakva boleščina na Sarajevo udarila, a prvi sarajevski junak, Đerzelez Alija, neđe nadaleko otišao. Može se sarajevski šeher porobiti. Pašinica dalje predlaže da vojska njihova spali Saraje-vo, da zakolju Jakub-pašu staroga, da Jajčanin Vuk ugrabi sestru Alije Đerzeleza, da hajduk Husein uzme nju, mladu pašinicu, za vjernu ljubovcu. Surovost prijedloga mlade pašinice – palje-vina, klanje i otimačina, ublažava se činjenicom što je Jakub-paša otvorio prostor za surovost toga njezina prijedloga. Naime, kad je Kumrija robinja dokazala paši da mu hajduk hanumu ljubi, Jakub-paša je odmah donio odluku da se hajduk zakolje, a nevjerna ljuba rastrgne „konjma na repove“. Tako se maestralno dopunjavaju spremnost Jakub-paše na surove kazne i odlučnost mlade pašinice da mu istom mjerom treba uzvratiti. I lik Vuka Jajčanina građen je direktno i indirektno, a umjetnički je sliven kao i ostali likovi u pjesmi Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Dok je Husein hajdučki spreman da se odmah prihvati prijedlog pašinice, dotle se Vuk Jajčanin nećka da na to pristane. Vuk se plaši da će mu u pohodu na Sarajevo izginuti mnogo vojske, a lično ga je strah od junaka Đerzeleza Alije, pa iako ga nema u Sarajevu. Ali navaljivanje pobratima Huseina, koji je motivisan željom za pašinicom-milosnicom i namjerom

Novak Kilibarda

132

da Jakub-paši priredi onu smrt koju je paša bio njemu namijenio, Vuk pristade te pobratimi krenuše s vojskom na Sarajevo. Stiže silna vojska iz Jajca u Sarajevo. Huseinu pođe za rukom da učini sve što mu je pašinica predložila. Zakla Jakub- -pašu staroga i orobi mu dvore, a pašinicu smjesti iza sebe na sapi onoga hata od megdana koga mu je ona ista pašinica-ljubavnica darovala. Vuk Jajčanin opśeo s vojskom čardak Đerzelezov koji s kule amazonski brani Alijina sestra Ajkuna, ženska glava ama soko sivi! Brani se junačica s kule, „stotinu im ubi konjanika“, ali nestade joj praha i olova! No ni tada se ona nije predala, no po sivome sokolu poslala saiju svome bratu Aliji koji je tada blagovao kod svoga prijatelja od Avale Porče. Dok je soko do Avale dolijetao i dok je Đerzelez od Avale do Bosne stizao, jajački bojovnici:

uhvatiše đerzelesku seku,pokloniše Jajčaninu Vuku.Šćadijahu porobiti kulu,Alijinu pogaziti majku,al ne dade Jajčanine Vuče:„Kad junaka doma ne imade,sramota je porobiti Kulu,a grijota pogazit mu majku –jer je dobra rodila junaka!“

Bošnjački pjesnik-pjevač vrhunskim umijećem da se višestruko interferiraju detalji u pjesmi, ističe nemjerljivu razliku između dva bojovnika – viteza Vuka Jajčanina i hajduka-sluge Huseina. Vuk oklijeva da prihvati prijedlog pašinice, jer zna ci-jenu i junaštva i poštenja, a hajduk i ljubavnik erotik Husein ustreptao je od njezina prijedloga, jer se on srodio s pljačkom i ubijanjem. Pjesnik-pjevač dograđuje lik viteza Vuka isticanjem njegove moralne sposobnosti da viteški poštuje svoga hrabroga


133

protivnika Đerzeleza. Neće da mu robi Kulu s koje mu je ubijeno sto konjanika, ni da mu kastiga majku, zato što je „dobra rodila junaka“. Tako bošnjački alijas muslimanski pjesnik-pjevač gradi lik đaurina i kaurina Vuka Jajčanina. Tako pjesnik ostvaruje ep-ski lik istorijskoga lica – despota Vuka Brankovića koji je sa svojim četama, kao uslužnik mađarskoga kralja prodirao do duboko u osmansku Bosnu. Kako je istakla Đenana Buturović, istorija struji kroz estetsku ostvarenost pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin. Bošnjački pjesnik-pjevač ovako dograđuje lavirint svoje književne građevine. Soko donosi knjigu Đerzelezu na Avali. Sestrina poruka iz pisma slaže se sa snom koji je Aliji predskazao tragiku njego-va doma u Sarajevu. Ahilejevski rasrđen i strahinjićki odlučan, Đerzelez stiže u Bosnu, kupi vojsku i sustiže Jajčanina i Hu-seina, koji su se sa šićarom primicali Jajcu. Udar Alijin na pro-tivnike pjesnik-pjevač rješava na psihološki cizelirani način. Prvi Đerzelezov potez bio je jednozamašno presijecanje Husei-na i pašinice, koji su se bili stopili na pašinu hatu od megdana. Što bi se narodski reklo, o njihovoj smrti pjesnik ne zucnu ni riječi, kao da se radi o fizičkom materijalu koji je trebalo preśeći. Valjda o hajduku koji kolje, robi i ždije nije bilo prilično go-voriti kao o junaku koji je kadar stati ispred Alije Đerzeleza. A o pašinici, izvorištu svih nesreća koje su se izređale otkad ga je ona pozvala na meke dušeke, nije trebalo ništa više reći. No, umjesto toga „kazivanja“ pjesnik-pjevač je ostvario jednu enigmu. Veli da je pašinica bila trudna, te da Alija Đerzelez „u njoj muško čedo presiječe“. Rečeno je da je prošla „godi-nica dana“ od Huseinova dobjega u Jajce do primanja knjige od pašinice, koju u Jajce donosi Mitar Latinin. Da nije možda stiha radi, a žanrovski uobičajeno, pjesnik-pjevač pod „godini-com“ podrazumijevao neko kraće vrijeme? Kao ono što usmeni epski pjesnik kaže da se crni Arapi ljube u „bijela lica“. Ako

Novak Kilibarda

134

je tako postupio, to otvara prostor da se motivacija pašinice da predlaže Vuku i Huseinu surovi obračun s pašom Jakubom i nje-govim Sarajevom ublažava mogućnošću da se u njen takav stav upleo motiv buduće majke. Onda se mogućnost doživljaja lika pašinice dvostruko usložnjava. Kad saznade za njeno nevjerstvo Jakub-paša stari reče da će je rastrgnuti „konjma na repove“. No prođe godinica dana i to ne učini. Da mu možda ona, koja je i violentnoga hajduka smamila, nije trajno srce ponijela? Da nije, možda, ta bošnjačka Šeherezada nekako izmamljivala dan po dan od svoga života, od starca kome je živo srce ponijela? Da nije u toj borbi za život začeto njezino muško čedo? A kad se priśetimo njezine krajnje erotske naklonosti prema hajduku, zar ne možemo dointuirati i Huseinova nasljednika u njezinu zagr-ljaju na mekim dušecima u dvoru Jakub-paše staroga. Riječju, pjesma Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin provocira domišljanje, bolje reći pjesma slušaoca alijas čitaoca opčinjava kao Pikasova slika čije bi prepričavanje doživljaja njezine sadržine značilo ba-nalizaciju umjetničke zagonetnosti. Kako radnja pjesme teče k svome kraju, tako kompozi-ciono majstorstvo i umjetnička snaga produbljuju likove. Ćera Alija Vuka koji mu na hatu izmiče. Ako na nj zamahne sab-ljom, „obrezaće sestru na sapima“ Jajčaninova konja. Ne može Đerzelez ni da ga gađa buzdovanom, jer i tako „može sestru ubit na sapima“. A kad je gonilac na svoga protivnika pustio buz-dovan, Vuk Jajčanin je „za brezu minuo“. Topuz je kroz brezu proletio i „mrku Vuku dohvatio ruku“. Pjesnikov odabir breze, kao drveta koje je zaklonilo Vuka od buzdovana, nije nimalo slučajan! Nježno lijepa breza maštovito je odabran detalj za opis događaja koji svojom širokom pitoresknošću čini jednu od uočljivih karakteristika bošnjačke usmene epike. Bijela, nježna i treperava breza kao da je sestra Ajkune koja drhti na sapima hata iza junaka koji ju je ugrabio. Eto takva breza zaštiti živote i amazonke Ajkune i viteza Vuka Jajčanina.


135

Ranjeni Vuk traži od Đerzeleza da mu pokloni život. Kaže:

Kriv nijesam očinjeg mi vida, a džaba ti tvoja mila seka.

Kao da je junak Đerzelez dointuirao vitešku vrlinu Vuka Jajčanina – da mu u Sarajevu ne pohara Kulu i konjima ne pre-gazi majku, pa mu oprašta život. Vukov prijedlog da brat prihvati sestru naglašava činjenicu da Jajčanin nije ni planirao događaj koji se između njega i Đerzeleza desio. Kao da su Vukova, ljud-ski jednostavna izjava, „kriv nijesam očinjeg mi vida“, i sestra Ajkuna, živa i zdrava iza njega na hatu, zaustavili Đerzeleza da ne ide u konačni obračun. Kao što je pjesnik-pjevač zadovoljio slušaoce i nas, današnje čitaoce, rješenjem da onakvoga Huseina Alija Đerzelez ne siječe nego presiječe, tako spašavanjem Vu-kova života pjesnik-pjevač produžava vitešku dobrotu junaka Jajčanina, koja se iskazala prihvatanjem Huseina za pobratima i, posebno, poštovanjem Kule i majke Alije Đerzeleza. Riječju, pjesnik-pjevač rješava poteze u gradnji likova i kompoziciji djela onako kako to ti likovi zaslužuju i kako konzument s receptorima za umjetnost to prihvata. Samo veliki pjesnici-pjevači, kakvi su Starac Milija i tvorac pjesme o Đerđelezi i Jajčaninu, svoju mak-simalnu saradnju s elitnim slušaocima produžavaju i s čitaocima. Takvi pjesnici-pjevači formalno su bili rapsodi, a suštinski aedi. Kraj pjesme razrješava agonalnu prirodu epskoga junaka Alije Đerzeleza, po snazi agona rođenoga brata Ahileja iz Ilijade i Marka Kraljevića iz Milijine pjesme Sestra Leke kapetana. Poslije sukoba s Vukom Jajčaninom i njegovom vojskom, Đerzelez je śeo u travu s oslobođenom sestrom Ajkunom. Ne pita je šta se s majkom i Kulom dogodilo u Sarajevu, no kako izgleda Vuk Jajčanin u njezinim očima. Kao da hoće da provjeri da se možda nije prevario kad je pokazao velikodušnost prema junaku koji to ne zaslužuje. I pita Đerzelez sestru:

Novak Kilibarda

136

O Ajkuna, mila moja seko,ja ne viđeh Jajčanina Vuka,kakve slike bješe i prilike,daj mi pravo, napretka ti, kaži!

Ajkuna, jednako amazonska junakinja i nježna ženska duša, odgovorom svome bratu vraća dug čovječnome junaku Vuku koji je poštedio i njihovu majku i njihovu Kulu. A može lako biti da je nju takav Vuk zagrijao svojom muškom toplotom dok mu se privijala uz leđa na hatu od megdana. Veli Ajkuna svome bratu Aliji:

Hoću, brate, života mi tvoga!Bješe tvoja slika i prilika,na te bješe dobro nalikovo,čini mi se, moj brate Alija,boljeg srca od tvoga bijaše!

Homerski agonalac koji u svakom trenutku hoće „najbolji da bude i odličan među drugima“, dvojnik Marka Kraljevića, koji siječe ruku Novaku kovaču samo zato što je rekao da je Musa Kesedžija od njega bolji junak, „poteže svoju oštru sablju“ i „zakla sestru kako janje malo“. Kraj pjesme Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin zadahnut je Kur’anom. Đerzelez uzima „dvije glavnje crne“ i kaže:

Dok ja klanjo turskoga namaza,ako sestra prava srca bila,dvije glavnje dvije breze bile,grane dale, a list razavile.Ako sestra kriva srca bila,crne bile ka što no su sade.


137

Dok je Đerzelez otklanjao namaz, dvije su crne glavnje ozelenjele, „grane dale, a list razavile“. Bile su nježno bijele u uzrastu kao i ona breza koja je zaštitila od Alijina topuza i Ajkunu i Vuka. Tako su antropomorfizovano stasale tri breze u toj romaneskno organizovanoj pjesmi. Alija Đerzelez se više kuranski nego ahilovski kaje. Kad je vidio ozelenjele glavnje, jaoknuo je:

Avaj meni, moja mila majko u ijedu posjekoh djevojku!

I na kraju dvije napomene: 1. Da je pored junaštva bilo i čojstva u megdanskim i ratničkim sukobima muslimana i hrišćana, na prostorima jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci alijas Muslimani i Hrvati, svjedoči, pored ostalih, i ovaj detalj iz Putopisa Evlije Čelebije: “Kad naši junaci na ovoj krajini padnu u hrišćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s hrišćaninom i zakunu mu se na vjernost. Hrišćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerskoga ropstva, a musliman, opet, zada vjeru hrišćaninu i rekne da će ga izbaviti od Turaka ako padne u ropstvo“. Kao što je rekao Munib Maglajlić, „dobro-susjedsko uvažavanje u različitostima (vjerskim, nacionalnim) – koje je zalog i naše budućnosti – postojalo je i održavalo se i u vrlo složenim okolnostima u prošlosti na ovim prostorima“. 2. Uporednom analizom reprezentativnih primjera iz opširnoga zbornika hrišćanske, posebno crnogorske, usmene epike, i usmene epike jugoslovenskih Muslimana, odnosno Bošnjaka, lako se primjećuje da se u vrhunska ostvarenja te epike homerski duh produžio. Onaj duh koji u protivniku vidi čovjeka prema kome se treba čovječki odnositi. Na tu epiku treba uka-zivati kao na etičku čitanku koja je ljekovita za miltietničku i viševjersku državu Crnu Goru.

139

KNJIŽEVNO UOBLIČENJE ISTORIJSKOGA DOGAĐANJA

U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI

Ako se specifičnost oslobodilačke borbe i načina crnogor-skoga života odrazila u punoj mjeri u usmenim epskim pjesma-ma tek u XVIII i prvoj polovini XIX vijeka, onda nauci ostaje da riješi problem odnosa pjesme i istorijskoga događanja koji ona obrađuje. Bez sravnjivanja umjetničkoga postignuća crnogor-skih usmenih pjesama s istorijskim istinama koje su im temat-ska osnova, nema uopštenoga poimanja etičke i umjetničke specifičnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara. Međutim, istraživači su više poklanjali pažnju pjesmama kao odrazu svojevrsne herojske stvarnosti lovćenske i nahijske, i više rasvjetljavali najsvjetliju stranu crnogorske istorije odražene u poeziji, nego što su istraživali ta dva profila jedne stvarnosti i fizinomiju njihova kompleksa. A da bi se gledala i ocijenila polifonija crnogorske istorije, koju uokviruje silabičnost nara-tivnoga deseterca, treba čuti sve glasove orkestra – tamne koliko i svijetle. Sve tonove crnogorske istorije, koji odzvanjaju kroz monotonu naraciju epskoga usmenog saopštavanja. I sve antologije crnogorske usmene epike, od Njegoševa Ogledala srpskoga pa nadalje nude jednoobrazan izbor teksto-va. Njegoš antologičar više se rukovodio političkim i vaspitnim ciljevima nego estetičkim mjerilima, jer je htio da Ogledalom pruži Crnogorcu knjigu-čitanku iz koje će učiti kako se časno živi, bori za slobodu i junački gine. Zato je Petar II namjerno zaobišao pojedine odlične pjesme, u kojima se govori o rđavim

Novak Kilibarda

140

odnosima nahijskih Crnogoraca sa suśednim plemenima, koja su pripadala Turskoj, kao i pjesme o usaglašavanju interesa pojedinaca s turskom politikom. Nije Vladika htio da svojim Ogledalom naglašava nemile događaje, nego da popularnošću guslarskoga deseterca, prenijetoga u pisane riječi, veliča „žertve svekolike“ i borbu kojoj se nije mogao sagledati kraj. Ostali antologičari, okupljanjem izabranih pjesama na jedno mjesto više su, u stvari, profilovali umjetničku sliku crnogorskoga morala i junaštva, nego što su ponudili čitaocu panoramu umjetničkih is-tina mozaičke crnogorske istorije. A da bi se moglo ući u sistem individualnih poetika pojedinih pjevača kao komponenti kole-ktivne poetike usmene poezije crnogorske drugoga repertoara, treba naučno precizirati odnos crnogorske usmene epike prema povjesnici koju ona opjevava. Pisma crnogorskih vladika, posebno Poslanice Petra I, Vu-kova Crna Gora i Boka Kotorska i njegove napomene uz pjesme IV knjige Srpskih narodnih pjesama i, nadasve, pisma Vuka Popovića koji iz Kotora obavještava Karadžića o odnosima Crne Gore i suśednih plemena, dragocjeni su materijal za dešifrovanje mnogih, do sada u nauci problematičnih, mjesta u crnogorskim pjesmama drugoga repertoara. Tim dokumentima mogu se slo-bodno pridružiti Memoari grahovskoga vojvode Anta Dakovića. U nekoliko mahova istaknuto je da su Dakovićevi Memoari značajan prilog za rekonstrukciju novije crnogorske istorije i značajan tekst za crnogorsku etonografsku i filološku nauku, ali nije bilo riječi o značaju te proze za sagledavanje složene prob-lematike crnogorskih usmenih pjesama, posebno onih iz Vukove zbirke koje pjevaju „o vojevanju za slobodu“, kako kaže njihov sakupljač i izdavač. Subjektivni ton pisca Memoara adekvatan je idejnoj poruci jednoga broja usmenih pjesama koje pjevaju o tamnim stranama odnosa nahijske Crne Gore i plemena – Banjana, Pive, Grahova i Drobnjaka. Ponekad se Vojvodin opis izvjesnoga istorijskog


141

događanja potpuno slaže s opisom istoga događaja u usmenoj pjesmi. Dakako, treba naglasiti da se ne smije zaobići mogućnost da su štampane usmene pjesme, posebno Ogledalo i Vukova zbir-ka, mogle uticati na pisca Memoara, vojvodu Anta Dakovića. Ta je mogućnost objektivno postojala, Daković se jednom i poziva na jednu objavljenu pjesmu. Ali, ipak, suština Memoara i njihov stil nedvosmisleno dokazuju da je Vojvoda bio čovjek patrijarh-alne kulture, da je njegovo obrazovanje izvorno narodno i da „lektira“ nije na njega izvršila vidniji uticaj. Gola slova kojim je kasnije pisao svoje Memoare bila su mu, izgleda, jedino bo-gatstvo koje je iznio iz škole s Cetinja! On se, po obrazovanju, ne može barabariti ni s Markom Miljanovim. Vojvoda grahovski nije u svojim Memoarima ni pokušao da istorijski događaj koji opisuje osmotri u kontekstu evropske politike, koja je, u stvari, uslovljavala sve događaje u njegovu Grahovu. Niti je on pojave kojima se bavi osmišljavao društveno-istorijskim kretanjima vremena kome te pojave pripadaju. Vojvoda nije mogao da se odmakne od lokalnoga događanja i prostonarodnoga tumačenja društveno-istorijskih fenomena. Da je vojvoda Daković ak-tivnije čitao knjige, morali bi se na njegovu tekstu ośetiti trago-vi te lektire. Dakle, i ako je mogao čitati pjesme iz Njegoševa Ogledala, vojvoda Anto nije bio priličan da piše Memoare pod njihovim uticajem. Pominjanje jedne objavljene pjesme krajnja je slučajnost u njegovu tekstu. Pri utvrđivauju značaja Memoara Anta Dakovića za nauku o crnogorskoj usmenoj poeziji sasvim je irelevantna moguća Voj-vodina subjektivnost u tumačenju izvjesnih događanja. Pojam is-tina u usmenoj crnogorskoj poeziji drugoga repertoara, kao i u Memoarima Anta Dakovića, treba posmatrati u njegovu sasvim relativnome značenju. Ako je jedan istorijski događaj, u jednome vremenu, protumačen od jednoga dijela naroda na način koji se razlikuje od tumačenja drugoga dijela kolektiva, i ako se ta oba shvatanja prenesu u usmene pjesme, i u jednom i u drugom

Novak Kilibarda

142

slučaju riječ je o istini koja je pretočena u umjetnost. Osmotrena je jedna istina iz posebnih uglova, data su dva viđenja jedne pojave. Dakle, istorijska istina, koju narod definiše umjetničkom istinom u pjesmama na dva ili više načina, nije u svim tim posebnim vidovima istina u smislu njezina idealnog slaganja i poistovjećenja s bukvalnim uzrocima, tokom i posljedicama stvarnih događanja, ali je, u stvari, istina po svojoj funkciji koju vrši kod onoga dijela etnosa koji ju je prihvatio. Ona je tada kom-ponenta duha svih pojedinaca koji u nju vjeruju. Jedno shvatanje izvjesne pojave i njezino dejstvo na duhovni metabolizam jed-noga broja ljudi u smislu uslovljavanja umjetničke produkcije ima snagu suštinske a ne formalne istine. Vojvoda Anto pripadao je onome dijelu naroda iz pograničnih plemena prema nahijskoj Crnoj Gori koji nije vidio u svim cnogorskim potezima samo ovaploćenje nove herojske etike i herojskih normi. Vojvoda je dijelio taj pogled i unio je u svoje Memoare ubjeđenje koje je izvjestan broj ljudi preko svojih pjesnika sročio u pjesme kao istinu o datome događanju. Dakle, jedno viđenje nahijske Crne Gore i okolnih plemena, koje ne mora biti tačno za kriterijume kritičke istorije, našlo je svoj odraz u dijelu usmenih pjesama i u Memoarima grahovskoga vojvode Anta Dakovića. Nije od bitne važnosti da li se pojedini opisi u pjesmama odnose na događaje koje pominje vojvoda Anto. Važno je da se osnovna poruka pjesama slaže s nekim vjerovanjima vojvode Anta, odnosno, s istinama koje je Daković dijelio s ko zna ko-likim brojem ljudi. I Memoari i usmene pjesme, koje se slažu s njima, oslanjaju se na realno istorijsko platno u onolikoj mjeri koliko su to uslovile zakonitosti usmene pjesme i tradicije. „Is-tina da u narodnijem pjesmama (kao gotovo ni u kakvijem) ne treba tražiti istinite istorije, ali pripovijetka, koja je u junačkijem pjesmama najglavnija stvar, u pjesmi od dobroga pjevača nika-da nije sasvijem protivna zdravome narodnome i u pjesmama običnome razumu“ – kaže Vuk Karadžić.


143

Vojvoda Anto obaviješten je iz porodične tradicije o nes-lozi svoga prađeda Daka i Crnogoraca. Kaže: „Dako se pov-rati u Grahovo i donesi buruntiju da je knez. Potlje toga udari Crnogorci na stoku Dakovu u Graovu i stoku mu pojavi i Daka ubij u Strekanicu, blizu granice austrinske.“ Na kraju svojih Me-moara vojvoda Anto ne ostaje samo na pominjanju događanja o kojima je čuo preko usmene tradicije, nego daje svoj sud o odnosima nahijske Crne Gore i svoga plemena do prisajedi-njenja Grahova Crnoj Gori. „Što se tiče Graovljana“ – veli Anto u svoje ime – „dosta ih je jada ubilo sa svake strane: jedno od Turaka, drugo od Crnogoraca i od Austrije... Isti su Graovljani śekli Crnogorce, ali svrh sebe. Dođi da mu uzme ono što ima živo, pa se branili svrh sebe, ali nikada glavu crnogorsku poni-jeli nijesu na gradove turske... kao što su imali običaj Crnogorci, te su jedan drugoga śekli i nosili glave u Mostar i Skadar.“ U pojedinim crnogorskim usmenim pjesmama otvoreno se govori o neprijateljstvu između nahijskih Crnogoraca i suśednih pravoslavnih plemena. Tako u pjesmi Perović Batrić, koju je Vuku saopštio Đuro Milutinović iz Grahova, priča se kako je Osman Ćorović, spreman da za otkup pokloni život zarobljenome Batriću, ali to spriječi Panto od Tupana iz Banjana. Panto kaže Osmanu:

Oj, Turčine, Ćorović Osmane, nemoj puštit Perović Batrića!Što ti daje nebrojeno blago, uzeo je blago od Turaka... što ti daje v’jence i oboce, on će naše snahe povatati, te će skidat v’jence i oboce.Što ti daje Cuckinju robinju, to će moju ćerku zarobiti... što ti daje konja golemoga, taj je konjic rodom iz Banjana...

Novak Kilibarda

144

U pjesmi Do tri harambaše, iz Pjevanije Sima Milutinovića, Bajo Pivljanin je zapazio dobar šićar u Drobnjaku „pod bijele Karadžića dvore“ i predlaže svojoj družini da udare na plijen. Cvijetko Vlastelinović odvraća Baja od toga njegova nauma, pa iz toga Vlastelinovićeva iskaza izranja slika opore sudbine raje koja je nastanjivala predjele preko kojih su se kretali Turci i Crnogorci jedni na druge.

Otud Turci, odovud hajduci – sirotinja podnosit ne može!

Prema tome, vjerovanje vojvode Anta da su pogranična plemena trpjela upade iz Crne Gore sasvim se slaže s vjerova-njem naroda koje je projicirano kroz pomenute pjesme. Intere-santna je i ova napomena Vuka Karadžića o istome problemu: „Banjani se sad broje u tursku državu, a otprije su morali s Tur-cima udarati na Crnu Goru i braniti se od Crnogoraca, kao što su i Crnogorci četujući onda po Turskoj slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga.“ Vojvodi Antu pričao je otac, vojvoda Jakov, da je bilo „nekije glavara“ koji su bili nevjerni svome gospodaru „kada su Turci udarali na Crnu Goru“. Kad je vojvoda Jakov izašao iz mostarske tamnice, rekao mu je kavazbaša: „Hajde zbogom, Jakove, i pope, (pop Šćepan Kovačević – N. K.). Imao sam dosta muke oko vas, turske mi vljere i Boga koji me je jaratisao na ovi svijet. Svi kadiluci u Ercegovinu činili su mazare na vas, i Turci i raja, da vas nikada ne pušte iz Mostara, ako misle da je Ercego-vina mirna. I Ali-paša je mislio tako da uradi da nije bilo mene.“ Kasnije Anto potkrepljuje kazivanje svoga oca pojavama koje je i sam vidio i doživio. Godine 1853. Turci su osvojili Grahovo, obradili o životu vojvode Jakova na njegovu robovskome putu za Mostar, a sina mu Anta poveli u mostarsku tamnicu. Mladi Anto se u tamnici srio s banjskim, pivskim i drobnjačkim prvacima


145

koji su bili utamničeni baš zbog bune na Grahovu koju je vo-dio vojvoda Jakov. Ti prvaci nijesu ośetili sve teškoče u tamnici koje je Anto preživio, nego su imali mnogo snošljiviji položaj. Vojvoda Anto u Memoarima veli: „Banjani i Drobnjaci imadu pare pa dobavljaju, te pecijau kavu više nas. I piće i duvan doba-vljaju... A zajmljavaše im vladika mostarski i trgovci mostarski, a nama niko ništa. Ne mogu nas Drobnjaci i Pivljani i isti Banjani viđeti koliko đavola, no nas kunu: Sve vam je ovo s vas Grao-vljana i s vojvode Anta. O njegovoj duši.“ Vojvoda Anto pominje i ba nj ske glavare koji su bili lično pošli u Gacko da sretnu Deviš- -pašu kad je zavojštio na pobunjeno Grahovo. Navedena mjesta u Memoraima A. Dakovića slažu se s pjesmom Prvi udarac turski na Grahovo 1836, koju je Vuk Karadžić dobio preko svoga saradnika iz Boke popa Vuka Popovića. U pjesmi se priča kako se odmetnuo Jakov Daković

i ostali listom Grahovljani, što čuvahu carevu granicu od valjatne lomne Gore Crne i suviše zemlje ćesarove.

Na grahovskoga odmetnika Jakova dolazile su mostar-skome veziru davije ništa manje od pravoslavnih knezova nego od Turaka iz hercegovačkih kadiluka. Jednako su se svi žalili da

na čete idu Grahovljani, robe, pale i sijeku glave, ne dadu nam ovcu zametnutii u ralo vola uvatiti, ni debela konja osedlati – sve oteše, pare ne dadoše!

Novak Kilibarda

146

Ravno dvanaest Turaka i devet pravoslavnih knezova žalili su se mostarskome veziru Ali-paši, ali

višu davu učini Mijajlo Goranović iz sela Vrbice neg ostali svi gatački Turci.

Svi su u jedan glas molili: „Haj pomagaj, dragi gospodare, / na Jakova i na Grahovljane!“ Vojvoda Anto dokazuje da nije ponekad ni blisko rođaštvo predstavljalo nikavu prepreku za neslogu između na-hijskih Crnogoraca i Grahovljana. Andrija Ivanov Perović (zet Njegošev, a otac Stevana Cuce) bio je izvanji sestrić vojvode Jakova, ali Andrija i Jakov bili su zavađeni. Andrija je jednom po Vladičinoj zapovijesti bio došao u Grahovo da se obračuna s Jakovom. „Ako Jakov neće Turke pośeći, svega ga raznesite na oganj“ – glasila je Njegoševa zapovijest svome zetu Andriji. Vojvodu Jakova je tada samo slučaj spasio. Drugom prilikom Jakov je otvoreno rekao Andriji, koji mu je savjetovao da se preda Turcima, ovo: „Ko da se preda, orjate cucki! A da se nijesi oženio od kuće Petrovića, ti bi kopao proz one rupe budakom kao ti i otac te kopa!“ Na kraju Memoara vojvoda Anto pre-korijeva Andriju zašto je izbjegao borbu s Turcima na Grahovu. Kaže: „Ali serdar Andrija s Cucama nije dopirao u boj, no mi se čini da je bio u Risan sašao da od boja počine.“

Rđavi odosi između pojedinaca iz Crne Gore i suśednih plemena opjevani su i u pjesmi Tešana Podrugovića Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. Tešan priča kako nekakav pop iz Crne Gore traži načina da pogubi Vuka Koprivicu iz Banjana koji mu je devet brata pogubio bio. Snaha kneza crnogorskoga zloupotrebljava svetinju kumstva, koja je imala svakako jači značaj u oformljivanju harmonije međuljudskih odnosa nego što je imala krvna veza, pa Vuka zove na kumstvo, kako bi ga pop


147

pogubio. (Poznata pjesma Kumovanje Grčića Manojla takođe je iz Crne Gore.) Jako je primjetna naklonost pjesnika-pjevača iz Kazanaca, iz kraja koji je imao isti status kao i Grahovo, Drob-njak, Piva i Banjani, prema Banjaninu Vuku Koprivici, koji je pośekao devet crnogorskih glava, a otvorena mržnja prema popu i knezu iz Crne Gore. Kao da je pjesnik-pjevač zaboravio o ko-joj vjeri pjeva, pa njegov Vuk vitla mačem i siječe na desetine Crnogoraca:

Kad se svoga dobavi đogata... tridest Vuče posiječe glava, pa pobježe preko Crne Gore...U Čevu ga četa dočekala... on poteže mača zelenoga... i ujagmi glave tri četiri, te otiđe u Banjane ravne, pobratime, zdravo i veselo.

Nije neumjesno postaviti sljedeće pitanje: Pošto je Tešan ubio Turčina u svojim Kazancima, zašto nije pobjegao u Crnu Goru, koja mu je bila najbliža od Turaka slobodna teritorija, nego je zlehudim hajdučkim putevima došao u ustaničku Srbiju, ratovao u Prvome ustanku, poslije 1813. godine śekao trsku po sremskim ritovima, kasnije prešao u Drugi srpski ustanak, da bi onda bio po Bosni kiridžija dok mu nijesu Turci konačno došli glave? Zar nije, možda, kakav nemali obračun između Crnogo-raca koji idu u pljenidbu i njegove kuće rodio onu mržnju hajduka-pjesnika prema Crnogorcima koja se čita iz pjesme Pop Crnogorac i Vuk Koprivica. Crnogorcima koji su po Tur-skoj „slabo razlikovali imanje hrišćansko od turskoga“, kako primjećuje Vuk Karadžić. Još u nauci nije detaljno odgovoreno na pitanje koliko je omraženo fanariotsko sveštenstvo uticalo na usmene pjesnike-

Novak Kilibarda

148

-pjevače da u pjesmama često daju opskurne likove pravoslavnih sveštenika. Od fanariotske gramzivosti premnogo je trpio pravo-slavni živalj neoslobođenih krajeva baš u vrijeme Vukova aktiv-noga rada na sakupljanju usmenih pjesama. Fanarioti su hvatali prevlast i sticali svoje bogatstvo analogno opadanju turske vojne i državne moći. Kad se Tursko Carstvo počelo razlamati, kad je nestalo jake stege osvajačkoga feudalizma, fanarioti su s Portom usaglašavali svoju politiku, znajući da će moći zadržati ogromne crkvene teritorije, koje nijesu imali ni za vrijeme najveće moći Vizantijskoga Carstva, samo dok potraje integritet Turske Im-perije. Znao je Fanar da će izgubiti ispod svoje administrativne jurisdikcije svaku teritoriju koja se oslobodi od turske vlasti. Memoari vojvode Anta predstavljaju važan dokumenat za ispitivanje složenih odnosa Crne Gore s Vaseljenskom crkvom s Fanara u XIX vijeku. S druge strane, Memoari dopunjavaju iz-vore na osnovu kojih treba ispitivati uticaj fanariota na stvaranje negativnih likova pravoslavnih sveštenika u usmenoj epskoj po-eziji. Za turske oblasti Fanar je davao samo visoke crkvene dos-tojanstvenike, a sveštenici koji su vršili rutinerske poslove bili su domicilni seljaci, često jedva opismenjeni. Fanariotske vladike na jugoslovenskim prostorima za vrijeme turske vladavine pozaj-mili su dosta negativnih atribucija visokome sveštenstvu u pjes-mama s tematikom iz predturskoga perioda. Njegoš u Gorskome vijencu blagohumorno govori o tipičnome seljačkom svešteniku popu Miću. A u Šćepanu Malome prikazuje carigradskoga patri-jarha Esperijusa kao turskoga špijuna i uhodu, koji anatemom odvraća Crnogorce od oslobodilačke borbe protiv Turaka. Vojvoda Anto kaže da je njegov otac, vojvoda Jakov, oštro reagovao na pismo mostarskoga vladike fanariota, koji ga je preklinjao da se pokori Turcima. Ovako vojvoda Anto citira svoga oca: „Lijepo blagosilja oni Grk, te se tobož zove vladika, ako ne pođem da poljubim ruku Derviš-paši. Ono kad ovako piše mene i Graovljanima, na njemu nema više arhijerejstva no


149

na ovome mome momku te me sluša. Ono nije pravi vladika. Ko to zna koja je vjera!“ Po Antovu dokazu, vojvoda Jakov ovako je iskalio svoju ljutnju na fanariotskoga pismonošu, kaluđera Teodosija iz Kosijereva: „A ti, Teodosije, što je tebe ćelo amo da ideš? Jesi li mogo u manastir stajati i gledati onu crkvu... no si i ti došo da me zoveš da me predaš Derviš-paši! Ti i vladika ka biste me doveli Darviš-paši da mu ruku poljubim, vi biste se onda izašli na viši čin, kao bimbaša vladika može da bi izašao pašom.“ Kad je dopao okova u tamnici, Anto je molio tada vrlo uticajnoga vladiku da uradi kod paše da mu se teška gvožđa zamijene lakšim. Vladika se na tu njegovu molbu nije ni okren-uo. Za rasvjetljavanje uslova za negativno prikazivanje visoko-ga sveštenstva u usmenoj epici jugoslovenskih naroda Memoari vojvode Anta Dakovića su instruktivna literatura. Koliko su Dakovićevi Memoari značajni i za tumačenje pojedinih izraza u crnogorskim deseteračkim pjesmama može se pokazati i na osnovu jednoga primjera. U Latkovićevim komen-tarima IV knjige Vukove zbirke stih 31. iz pjesme Perović Batrić nije dobro protumačen. Stih „s taki ih je skinuo Turaka“ Latković tumači: „Stih znači: tek što (taki) ih je skinuo Turaka.“ Vido Latković se nesumnjivo poslužio Vukovim Rječnikom u kojemu je dato objašnjenje riječi „taki“. Međutim, ta riječ, u kontekstu pjesme Đura Milutinovića Crnogorca, ne znači prilošku odredbu za vrijeme, nego pokaznu zamjenici. Memoari Anta Dakovića pokazuju kakvo je značenje imala riječ „taki“ u kraju iz kojega je pjesma Perović Batrić. A kad se zna da je nekoliko poznatih pjevača-pjesnika Vuka Karadžića i Sima Milutinovića Sarajlije iz jezičke oblasti kojoj pripadaju Memoari, lako je zapaziti ko-liko je Vojvodina nevješta proza značajna i s filološke strane za istraživanje složene fizionomije crnogorskih narodnih pjesama. Posebno pjesama „novih vremena o vojevanju za slobodu“, odnosno drugoga repertoara crnogorske deseteračke epike.

151

O ISTORIČNOSTI CRNOGORSKIH EPSKIH PJESAMA

Uz pjesmu Ivan Nikolin, u IV knjizi Srpskih nardnih pje-sama, Vuk Karadžić je dao ovu napomenu: „Ovo je sve istin-ska istina, a u ostalijem crnogorskijem pjesmama više je istorije nego poezije.“ Ta Vukova napomena skoro stalno uzimala se kao glavna karakteristika crnogorskih usmenih pjesama s istorij-skom tematikom. Međutim, Vukovu bilješku o kojoj je riječ tre-ba dovesti u vezu s karakteristikom crnogorskih pjesama koju je Vuk saopštio 1837. godine u svom radu Crna Gora i Crnogorci. Vuk tu veli: „Oni (Crnogorci – N.K.) imaju i starijih pjesama koje su u cijelom srpskom narodu poznate, ali ih mnogo više ima novih o njihovu ratovanju i četovanju protiv Turaka. Zanimljivo je da ove nove pjesme daleko izostaju pjesničkom ljepotom iza starijih narodnijeh pjesama. Mnoge su prosto ređanje događaja u stihovima, bez pjesničkijeh ukrasa.“ Istraživači koji su Vukovu napomenu iz četvrte knjige uzimali iz njene pozicije eo ipso dvostruko su griješili! Zapos-tavljali su crnogorski epski repertoar sa starijom tematikom koji pominje Vuk i, drugo, nijesu se osvrtali na činjenicu da se atribucija crnogorske značenjski ne poklapa s odrednicom „iz Crne Gore“ koja ide uz naslove zapaženoga broja pjesama iz Vu-kove zbirke. Riječju, ti istraživači nijesu uočili da je Vuk primi-jetio dva simultana epska repertoara u Crnoj Gori, i da se odred-nica „iz Crne Gore“ odnosi, u principu, samo na prvi usmeni repertoar deseteračke epike u Crnoj Gori. Ta odrednica, u prvim trima knji gama Srpskih narodnih pjesama, đe se često sreta, ne

Novak Kilibarda

152

upućuje ni na određenu tematiku ni na određeni narod, nego samo fiksira teritoriju s koje je data pjesma prispjela u štampanu zbirku. Odrednica crnogorske samo označava pjesme s tema-tikom iz crnogorskoga „ratovanja i četovanja protiv Turaka“. Sva je prilika da je Vuk svojim nastojanjem da što bliže odredi demografsko i teritorijalno porijeklo pjesme, i mjesto njezina prelaska iz etnološko-usmene u književnopisanu poziciju, izlazio u susret zahtjevima Jakoba Grima da zapisivači usmenih književnih tekstova treba da pruže što potpunju dokumenatciju o datome tekstu, kao pomoć filološkoj nauci. Istraživači koji su na osnovu Vukovih odrednica „iz Crne Gore“, „iz Bjelopavlića“, „iz Risna“ i sl. izdvajali crnogorsku usmenu poeziju iz Vukova zbornika mogli su s istim pravom i pjesmu Smrt majke Jugovića smatrati samo hrvatskom pjesmom. Uz njezin naslov u drugoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuk je dao odrednicu „iz Hr-vatske“. Karadžić je uočio pojave i naznačio pravce kojima tre-ba tim pojavama prilaziti, ali poneki istraživači nijesu razumjeli Vukovu misao, ili nijesu htjeli da je razumiju. Njegoš je prihvatio Vukove poglede na epsku usmenu poez-iju iz Crne Gore. U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika ističe: „Naše narodne pjesme ne trebaju nikakva predgovora za svoju pre-poruku, jer sad hvaliti ih pred svijetom to bi bilo povtoravati ono što su već davno o njima kazali mnogi, i naši slavjanski i drugih naroda naučni ljudi, koji su ih pravedno pohvalili i u zvijezde pod-igli, a neki i usporedili s Omirovima i Osijanovima pjesmama.“ Njegoš, Vukov prijatelj i pośetilac bečkih i petrogradskih biblioteka, znao je da najznačajnije pohvale Vukovu zborniku nijesu izrečene samo na osnovu pjesama o crnogorskome ra-tovanju i četovanju protiv Turaka, nego, prije svega, na osnovu usmene lirike i epskih pjesama sa starijom tematikom koje su „u cijelom srpskom narodu poznate“. Uostalom, glavninu crnogor-skih hroničarsko-istorijskih pjesama Vuk je objavio tek u IV knjizi 1862, godine. Dakako, objavljeno ih je dosta i u zbirci


153

Sima Milutinovića, ali Pjevanija crnogorska i hercegovačka nije okivana u zvijezde kao Vukove zbirke što su. Kad Njegoš kaže da nijesu potrebne pohvale „za naše pjesme“, za one koje su uspoređene i s „Omirovima i Osijanovima“, time on usvaja Vukovo viđenje dvaju epsko-usmenih repertoara u Crnoj Gori i prihvata činjenicu da je Vukov zbornik narodnih pjesama književna baština naroda koji govore jezikom Vukovih zapisa. Sve i da to Njegoš nije naglasio, ta bi se misao lako čitala iz njegova književnoga djela, posebno Gorskoga vijenca kao sin-teze usmene književnosti koja se razvila na jeziku Crnogoraca, Srba, Bošnjaka alijas Muslimana i Hrvata, osobito tekstova koje je Vuk Karadžić prikupio i objavio. U predgovoru Ogledalu srpskom Vladika dalje ističe: „Za crnogorske pjesme može se reći da se u njima sadržava istorija ovoga naroda, koji nikakve žertve nije poštedio samo da sačuva svoju slobodu.“ Tako Njegoš usvaja Vukovo viđenje crnogorskih pjesama kao „ređanje događaja u stihovima“. A onda kao da pjesnik malo ispravlja Vukov stav da su crnogor-ske pjesme „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ samo golo ređanje događaja „bez pjesničkih ukrasa.“ Prihvatajući činjenicu da su crnogorske pjesme hroničarske i istorične, Njegoš ističe, ono što je odista nepobitno, da mora biti pjesničkoga jezika, barem poneđe, u tekstovima koji se pjesmama nazivaju! Kad se crnogorske hroničarske pjesme, odnosno pjesme drugoga reper-toara, ili „pjesme junačke novijeh vremena“, porede s pjesmama „iz Crne Gore“ koje imaju tematiku iz „najstarijih“ i „srednjih“ vremena – Vukova karakteristika pretegne. A kad se crnogor-ske pjesme „o vojevanju za slobodu“, kako ih je označio Vuk, posmatraju izdvojeno kao hroničarska povjesnica događaja od početka XVIII vijeka do Njegoševa vremena, kao pjevanija koja se služi stihom i poetološkim sredstvima pjesama sa starijom i raznovrsnijom tematikom – tada Njegoševa ispravka Vukova stava o umjetničkoj strani datih pjesama pokaže svoje značanje.

Novak Kilibarda

154

Vukovo nepromijenjeno mišljenje o istoričnosti crnogor-skih pjesama može se dovesti u vezu s činjenicom što je pjesnik Gorskoga vijenca, vladika i gospodar crnogorski, naglasio tu istoričnost u predgovoru Ogledalu srpskom. A možda nije neu-mjesno istaći i ovu pretpostavku. Prilikom svojih boravaka u Crnoj Gori Vuk se mogao osvjedočiti da i najpametniji Crnogorci prihvataju junačke pjesme o tekućoj borbi s Turcima kao istorij-sku istinu. Vuk je imao odličnu priliku da razgovara s mnogim nahijskim i brđanskim Crnogorcima koji su tih dana dolazili na Cetinje da se poklone novoproglašenome svecu Petru I. Uvijek aktivni, nezamorni i za sve zainteresovani Vuk, mora da je koju riječ o crnogorskim pjesmama proturio s Njegošem, prije nego što će dati karakteristiku tih pjesama u svojoj knjizi o Crnoj Gori i Crnogorcima. Tako bi se, dakle, moglo pretpostaviti da je Vuk karakteristiku crnogorskih pjesama koju je objavio 1837. godine, i ostao joj trajno dosljedan, formirao ne samo na osnovu svoje procjene pjesama, nego i na osnovu onoga što su mu o svojim pjesmama mogli reći misleći Crnogorci. Tako bi onda ispalo da je Njegoš u predgovoru Ogledala srpskoga napisao ono što je ranije mogao reći Vuku. S druge strane, time je Njegoš afirmisao karakteristiku crnogorskih pjesama koju je preko Vukove knji-ge na njemačkome jeziku već bio upoznao „veliki svijet“. Na tome primjeru pokazuju se interakcijski odnosi dvaju uzvišenih duhova – Njegoša i Vuka Karadžića. Njegoševa mogućnost da na najbolji način kontroliše istorij-sku istinu u pjesmama koje je unio u Ogledalo – neosporna je. Evo nekoliko logičnih dokaza za to. U istorijsku istinitost pjesama svoga predšasnika i strica Petra I morao je Njegoš vjerovati. Ta mogućnost naglašava se i činjenicom što je vladika Petar I pjevao pjesme i o događajima u kojima je lično učstvovao, o bojevima u kojima je komandovao crnogorskom vojskom. Šaviše, Njegoš je bio u prilici da pjesme Petra I smatra kao tipični i tipološki primjer odnosa hroničarske pjesme prema istoriji. O stepenu istoričnosti


155

svih pjesama o crnogorsko-turskim i crnogorsko-francuskim borbama, od vremena Šćepana Maloga do 1830. godine, Njegoš se mogao obavijestiti kod svoga strica, vladike Petra I. Ne treba zapostaviti ni okolnost da je i dugovječni Tomo Markov mogao biti svome sinu Radu živi izvor za kontrolisanje istoričnosti pjesama o borbama s Turcima i Francuzima, koje su unesene u Ogledalo srpsko. Događaje koji su opjevani u dvade-set i dvije pjesme Ogledala Njegošev otac mogao je direktno da pamti. A u većini njih i da učestvuje! Događaji opjevani u dvade-set i dvije pjesme Ogledala toliko su malo udaljeni od Tomova ličnoga zapamćenja da nijesu za njega predstavljali prošlost ni u psihološkome ni u ideološkome smislu. Ne mogu se naći rel-evantni činioci koji bi vodili drugačijim pogledima na te događaje u vrijeme Toma Markova nego što su bili prije njegova rođenja. Vremenska distanca Toma Markova i od najstarijih od tih opje-vanih događaja, kao što su Bitka na Carevu Lazu i pogibija Batrića Perovića, bila je takoreći zanemarljiva. Mogao je Tomo Markov da od živih učesnika sluša riječi o tim događajima. Razumije se, iskazima svoga oca Njegoš nije morao pristupiti kao kanonu. Od pedeset i dvije pjesme, koliko ih s crnogorskom tema-tikom ima u Ogledalu srpskom, samo tri Njegoš nije označio godinom događaja o kojima pjevaju. Isticanje tačne godine događaja koji je opjevan, nekih puta pominjanje i dana u mjesecu, može da upućuje na mogućnost da je Njegoš epsku priču sravnjivao ne samo s iskazima živih učesnika, nego i s dokumentima kojima je raspolagao. A kako je Njegoš cijenio arhivske dokaze najbolje pokazuje njegov predgovor Šćepanu Malom. U tome predgovoru priča Vladika kako se potrudio da „uljeze“ u „ogromnu arhivu bivše stare republike mletačke“, kako za njega „pet-šest valjatijeh pisarčićah tri čitave neđelje po svim uglovima od arhive kopaše“. Kad nije mogao da tačno utvrdi godinu opjevanoga događaja, Njegoš je napomenuo „oko“ godine te i te. Prijedlog „oko“ kao da upućuje na śećanje

Novak Kilibarda

156

pamtiša i prenosilaca narodnoga predanja. Da je Njegoš na narodno predanje gledao kao na istorijski izvor pokazuje nje-gova izjava u predgovoru Šćepanu Malome kojom uvjerava „čitatelje“ da u djelu nema njegovo „sopstveno ništa“, no da je sve „osnovano na pričanju narodnom“ i na arhivskim izvorima. E za takvo „narodno pričanje“ Tomo Markov mogao mu je biti najbolji pamtiša usmenoga predanja i živi izvor podataka. Tomo Petrović rođen je „oko“ 1754. godine, a nadživio je sina, Petra II, sedam godina. U testamentu koji je izdiktirao pisaru u pero, pred dvojicom svjedoka, i koji je svojeručno potpisao krstom, pokazao je potpunu duhovnu svježinu. Ne impresionira samo njegova pribranost prilikom ređanja mnogobrojnih toponima na svome imanju, i račun od imovine do u najsitnije detalje, nego i njegovo rasuđivanje kao moralne, religiozne, pa i političke ličnosti. Ono što je Tomo Markov Petrović izdiktirao 1854. go-dine kao svoj račun pred Bogom i ljudima, odaje jedinstvenu svježinu toga tada već stogodišnjaka s Njeguša. Odista, nestor-ske pameti i pamćenja bilo je ne samo u poeziji nego i u životu! Neka je Tomu Markovu kakav njegov predak ili komšija, svjež i star, pričao o događajima iz svoga zemana, eto puta do Njegoša kojim su pristizala obavješetenja, čak od sredine XVII vijeka. Narodno predanje prenosi istinu, samo nije svak uputan da razumije način na koji to predanje prenosi istoriju. Zato što su znali karakter narodnoga predanja i prirodu usmene književnosti, Vuk i Njegoš su saopštili o crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara istine koje imaju trajno značanje. Vukovo i Njegoševo procjenjivanje junačke crnogor-ske poezije, kao vjernoga pratioca istorije, uglavnom se prih-vata u tumačenjima te epike. Posebno se isticala hroničarska istoričnost crnogorske usmene epike drugoga repertoara bez pominjanja prvoga repertoara koji je u Crnoj Gori postigao svoj poetski vrhunac. Ponekad su pominjani uzroci te stihovane hroničarnosti, ali, uglavnom, raslojavano je Vukovo viđenje


157

uzroka te hroničarnosti koje je saopštio u svojoj knjizi o Crnoj Gori. A osnovna Vukova misao u tom pravcu je da se „pros-to ređanje događaja u stihovima bez pjesničkih ukrasa“ može „protumačiti što su Crnogorci svojim stanjem kao u svemu tako i u ovome bili prinuđeni da se ograniče na ono što je najpotreb-nije“. To Vukovo „ograničavanje na najpotrebnije“ tumačeno je kao odraz plemensko-bratstveničke naravi Crne Gore i ratničkoga takmičarstva koje predstavlja specifični patrijarhalno- -bratstvenički agonalizam. Sporo sazrijevanje uvjerenja da ple-menske i bratstveničke interese treba podrediti širim interesima i teritorijalna skučenost Crne Gore, koja pretpostavlja međusobno poznavanje ne samo plemena i bratstava nego i viđenih pojedi-naca, tretirani su kao stražari istorijske istinitosti pjesama. Istraživanje izvorišta istoričnosti crnogorskih pjesama, koju je Vuk uočio i napisao, najčešće se podastiralo istorijskoj nauci. Naime, određeni događaj koji je verifikovala istorio-grafija sravnjivan je s njegovom slikom u epskoj pjesmi da bi ta verifikacija bila još čvršća. Istina koju nudi pjesma nije se priznavala za krunskoga svjedoka, nego za slučajnoga prolazni-ka koji može da potvrdi nešto što se već priznaje kao istorijska istina. Događalo se tako da nedostatak pozitivističkih podataka zatamnjuje dublju istorijsku istinu koju pjesma nudi. Boris Nikolajevič Putilov prvi je prišao problemu istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara s književnoteorijskoga stanovišta. Posvetivši opsežnu studiju crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara, Putilov je došao do sljedećih zajključaka. Istoričnost crnogorskih junačkih pjesama može se razriješiti na osnovu istorijsko-tipološke metodologije i teorije koje se primjenjuju u najcjenjenijim pristupima usmenoj epskoj poeziji. One metodologije kojom se dokazuje da junački ep, kao jedna od univerzalnih formi folklornoga stvaralaštva, ne počinje s prikazivanjem i opisivanjem stvarnih istorijskih ličnosti, nego izvorište junačkoga epa čine najstarije naslage

Novak Kilibarda

158

etničke istorije, shvaćene i formirane jezikom mita. Tom se me-todologijom dokazuje da se na stupnju arhaičkoga epa formira osnovni epski sižejni fond, kao i osnovni kompleks motiva. Up-ravo, formiraju se zakonitosti epskoga ustrojstva sižea, i stvaraju tipovi epskih junaka i njihovih protivnika. Na tome stupnju ob-likuju se principi karakterizacije prostorno-vremenskih odnosa i rađa se epski stil. Putilov dokazuje da dalja istorija epskoga stvaralaštva znači istoriju uzastopnih, zakonomjernih trans-formacija i evolutivnoga razvitka epa tokom njegova susreta s novim epohama narodne istorije, i usljed preokreta u narodnoj svijesti. Pozniji stupnjevi usmenoga epa uvijek su posljedica pre-thodnih stupnjeva, te je tako junačkome epu različitih tipoloških stupnjeva svojstven kontinuitet. S druge strane, veli Putilov, taj se proces karakteriše neprekidnim pomjeranjem epa od fantas-tike ka konkretnome istorizmu i jačanju realno-životnoga prin-cipa. Tako se pokazuje da su ona obilježja narodnoga epa koja je istorijska škola smatrala prvotnijem u stvari poznija tekovina i rezultat dugotrajnoga stupnjevitoga razvitka, od arhaičnih do istorijskih oblika. Zaključuje Boris N. Putilov da je proces u principu ireverzibilan. Putilov, naučnik velike erudicije i široke teorijske kulture, podvrgao je podrobnoj kritici sve istraživače koji su slijedili Vukovo i Njegoševo viđenje crnogorskih junačkih pjesama, ali nije posvetio pažnju Vuku i Njegošu kao prvim ocjenjivačima crnogorskih epskih pjesama „o vojevanju i četovanju protiv Turaka“. Putilov nije mogao u potpunosti primijeniti „istorijsko-tipološku metodologiju i teroriju“ na crnogorsku usmenu epiku zato što je ta metodologija zasnovana na usmenoj književnosti koja u principu prethodi pisanoj literaturi i višim oblicima kul-ture. Naime, Putilov ne posvećuje dovoljno pažnje činjenici da crnogorska usmena epika doživljava svoj razvitak i svoje umjetničko uzrijevanje u stalnom interferiranju s pisanom


159

kulturom. Bolje reći, stalno se prožimala s hrišćanskom civi-lizacijom koja se najmanje pola milenijuma razvijala prije tur-skoga osvajanja Zete i koja je, u specifičnim oblicima matično vezana za svoju prethodnost. Taj njen uticaj nastavlja da traje i tokom turske vladavine, kad epska junačka poezija doživljava završnicu svoje klasične prirode. Svakako, sve to ne isključuje djelovanje najopštijih zakonitosti junačke usmene epike tokom njezina razvitka u Crnoj Gori. Unutar „univerzalnijeh formi folklornoga stvaralaštva“ prisutnost istorije, i psihološko- -ideološka potreba naroda tokom turske vladavine, odnosno u borbi protiv turskoga ropstva, da kroz pjesmu korespondi-ra s tom istorijom, bila je odviše evidentna da bi se došlo do zaključka da crnogorska junačka epika „ne počinje sa prika-zivanjem i opisivanjem stvarnijeh istorijskih ličnosti“, nego da je izvorište toga prikazivanja u „najstarijim naslagama etničke istorije, shvaćene i fiksirane jezikom mita“. Međutim, ako su te univerzalne zakonitosti folklorne poezije u znatnoj mjeri is-torizovane u pjesmama sa starijom tematikom, one su u pjes-mama o crnogorskome ratovanju s Turcima skoro maksimalno izašle iz okvira „jezika mita“. Ostale su te zakonitosti samo kao tradicionalni nacrt za nove pjesme koji ne predviđa da će nji-hova građevinska konstrukcija i arhitektonski poredak biti od istorijskoga materijala. U plemensko-bratstveničkoj Crnoj Gori, čiju borbu protiv Turaka usmjeravaju vladike, kao književno i politički obrazovani ljudi, usmena pjesma stavljala je u prvi plan socijalno-političke i vjersko-ideološke rezone, a mitološke i fantastične predstave istorijske, i uopšte antropološke, prob-lematike dobijale su položaj draperije. Univerzalna priroda ep-ske junačke poezije iskazivala se neuporedivo potpunije u pjes-mama čiju istorijsku istinitost nijesu mogli kontrolisati slušaoci nego u pjesmama o tekućoj plemensko-bratstveničkoj ratničkoj stvarnosti. I pjesnik-pjevač i njegovi slušaoci uključivali su svoje pozitivističke parametre kad se prosuđivao događaj koji

Novak Kilibarda

160

elaborira plemenski i bratstvenički agonalizam. Kako bi rekao Mihailo Lalić, „skučorepa strina istina“ nije dozvolila crnogor-skoj epici drugoga repertoara da se rascvjeta u poeziju. Nije se pjesnik-pjevač te epike mogao prepustiti svojoj mašti kao kad pjeva o temama najstarijih i srednjih vremena. Prema tome, ako se može prihvatiti pretpostavka da istorija nije bila „prvotna“ kategorija najstarije crnogorske usmene epike, ne može se naći valjanih pokazatelja da crnogorske junačke pjesme, koje prate oslobodilačku borbu od početka XVIII vijeka pa nadalje, nijesu u samom svojem početku polazile od prikazivanja i opisivanja stvarnih istorijskih ličnosti i događaja. Te pjesme i uslovljene su prvim repertoarom i opslužene s njegove strane svim rekviziti-ma bez kojih se pričanje o datome istorijskom događanju ne bi slilo u pjesnički stihovani izvještaj. Epsko usmeno pričanje na crnogorskome, kao i na drugim terenima štokavskoga područja, davno se bilo začelo. Još u Ljetopisu Popa Dukljanina imamo jasnih tragova junačkoga predanja! Pjesniku-pjevaču crnogor-ske ratničke tematike davno uspostavljeni stih bio je pri ruci, stilska i poetološka sredstva bila su mu tu, pratila ga je epska tradicija. Svim tim kategorijama poslužio se koliko mu je bilo potrebno, i sve je to specifikovao u pjesmu kojom saopštava ratničku istoriju s kojom je ideološki indirektnije vezan. Vuk je u radu Crna Gora i Crnogorci napomenuo da crnogorski slušalac „ne sluša glas gusala, već ono što se pjeva i što ga oduševljava“. Ta Vukova opaska odnosi se na crnogorske pjesme s novom tematikom, jer tek poslije te tvrdnje on kaže da Crnogorci „imaju i starih pjesama koje su u cijelom srpskom narodu poznate“. Tekući ideološki i politički rezoni, koje plan-iraju vladike kao duhovni i svjetovni gospodari, učinili su da se u podlovćenskoj Crnoj Gori prilično utiša epska popularnost Marka Kraljevića, a da obilićevski podvig doraste do nivoa re-ligijskoga kulta. Može se uslovno reći da je o Milošu Obiliću napisano Jevanđelje po Njegošu!


161

Jedan lokalni siže u Gorskom vijencu ima gnoseološki značaj za rasvjetljavanje istoričnosti crnogorske usmene epike drugoga repertoara. Okupljeni glavari na Cetinju saslušali su potresnu tužbalicu sestre poginuloga Batrića Perovića i doživjeli samoubistvo te tužilice. Emocionalno pokrenuti tim činom, i razgnjevljeni saznanjem da je Osman Ćorović na vjeru domamio Batrića da ga smakne, takmičili su se ko će izgovoriti sjajniju pohvalu poginulome vitezu. Knez Rogan kaže da je za svojih osamdeset godina sto puta gledao i Crnogorce i Turke i Latine, ali „mlade glave“ kao što je Batrićeva on viđao nije! Vuk Tomanović veli da se u ove „gore nigda nije / ovakvoga mladeta dizalo“. Bio je, kaže, „junak pod krilima“ koji je mogao skočiti „s mjesta“ po „četrnaest nogah“, „iz trke“ po „dvadeset i četiri“ i preskočiti po tri konja „iz zagona“. Vuk Mićunović ide dalje tvrdeći da „onakvoga sivoga sokola / Crnogorka jošt rađala nije“! Nije se moglo znati da li je Batrić zgodniji, valjastiji, mudriji ili ljubavn-iji. Batrićeve „oči gvozdene“ Mićunović nije gledao u drugoga momka, niti takvoga junaka „đe prah gori pred oči junačke / i đe glave mrtve polijeću“. Junak Bartić se tako bio izdvojio iako „nemaše jošt dvadest godinah“. Vrhunac je njegove junačke karakteristike uzdah Vuka Mićunovića da je Batrićeva smrt „svu zemlju“ ocrnila. Kao što stihovi Njegoševi pokazuju, ljudi raspaljenih ratničkih strasti, i rječiti plemenici koji elementarno vole i mrze nijesu u svojoj nekrološkoj apologetici prišli poginulome junaku Batriću Peroviću kao realnome ratniku, nego ga upravo fiksira-ju jezikom mita! Izuzev božanskoga porijekla po majci Tetidi, Homerov Ahilej nema znatnijih natprośečnih osobina više nego što ih ima Batrić Perović u viđenjima kneza Rogana i dva Vuka! Međutim, usmene deseteračke pjesme koja bi sadržavala bilo šta od hipertrofiranih kvaliteta Batrića Perovića – nema! Sačuvane varijante, jedna u Vukovoj IV knjizi, druga u Ogledalu srpskom,

Novak Kilibarda

162

znače realnu sliku odnosa nahijske Crne Gore i hercegovačkih oblasti koje još nijesu bile spremne da slijede crnogorsku oslobdilačku borbu. U lik Batrićev nije ugrađena ni jedna os-obna koja, kao epska stilizacija, ne bi mogla stajati uz junaka koji je uzet iz realnoga borbeno-pljenidbenoga života Crnogo-raca. Obadvije varijante imaju zapaženih pjesničkih zgušnjenja, posebno ona Đura Milutinovića kod Vuka, ali sve je to još dale-ko od najboljih pjesama s tematikom iz starijih vremena. Prema tome, Njegoš je ukazao u Gorskom vijencu da su „univerzalne forme folklornoga stvaralaštva“ egzistirale u kolektivnome duhu patrijarhalno-ratničkih Crnogoraca, i da su te zakonitosti u početku usmjeravale duhovni odnos pojedinaca, kao i kole-ktiva, prema datim istorijskim događajima. To je ono epsko-mitsko određenje prema istoriji koje ističe Boris N. Putilov kao otkriće „istorijsko-tipološke metodologije i teorije“. Međutim, „skučorepa strina istina“, koja je u stopu pratla slavoljubive ple-menike i bratstvenike, palila je krila pjesničkoj mašti. Samo joj se ponekad otrgla pjesnička mašta, kao u pjesmi Smrt Nikca od Rovina, na primjer. Ukratko. Crnogorska istorijska hronika u desteračkim stihovi-ma u svemu je jednostavna. Nalik je na klasičnu prednjegoševsku crnogorsku nošnju. Unutrašnji sklop usmene pjesme drugoga rep-ertoara slaže se s enterijerom crnogorske kuće – doma harambaše Nikca od Rovina ili koga drago drugoga nahijskoga i brđanskoga Crnogorca. Realizam pjesama „o ratovanju i četovanju protiv Turaka“ elementaran je kao crnogorski bezvodni krš. Usmene crnogorske epske pjesme drugoga repertoara jesu istorija, ali opoetizovana onoliko koliko je ta ista istorija dozovljavala. U beśedi koju je izgovorio prilikom dobijanja Nobelove nagrade Ivo Andrić je rekao: „Možda je u pričama, usmenim i pisanim, i sadržana prava istorija čovječanstva, a možda bi se iz njih mogao bar naslutiti, ako ne saznati, smisao te istorije.“

163

ODNOS NJEGOŠA – DRŽAVNIKA I POLITIČARAPREMA CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI

Istraživanje procesa rada izvjesnoga zapisivača usmenih književnih tvorevina trebalo bi da podrazumijeva teorijsko uporište za odgovor na pitanje, što je nezaobilazno istraživaču: Koje karakteristike definišu pojam sakupljač tekstova usmene književnosti? Kao što je poznato, traženje teorijskoga usmjerivača za odgovor na postavljeno pitanje je postojano u današnjoj, vrlo razuđenoj, literaturi o usmenoj književnosti. Isto je tako poznato da čarobni ključ nije pronađen. Treba ukazati na činjenice koje i dalje odgađaju prihva-tanje bilo koje dosadašnje teorijske pretpostavke što bi važila, ako ne za precizno definisanje pojma sakupljač tekstova usmene književnosti, ono barem za njegovo bliže tipološko određenje. Forma sljedećih pitanja ukazuje na te činjenice. – Kome je do sada bila jasna semantička granica između usmene i pisane književnosti? – Da li je prvi zapisivač usmenoga književnog teksta, neđe u Mesopotamiji, Egiptu, antičkoj Grčkoj ili drugđe, pristupao usmenoj pjesmi i priči s vjerničkim strahom i obavezama da dati tekst ne povrijedi ni ideološki ni estetski ni kompoziciono, ili je, pak, kao čovjek pismenosti, dakle kao lice više kulture, pronala-zio u usmenome književnom djelu samo one prostore koji će da zadovolje njegovu pismenu, tu višu kulturu? – Može li jedan istorijski narod, crnogorski ili koji drugi, ponuditi zapisivaču usmenu pjesmu ili priču koja bi bila tipološki

Novak Kilibarda

164

ravna usmenoj pjesmi ili priči prethomerovskoga vremena, ili, recimo, slovenskoj pjesmi ili priči prethrišćanskoga perioda? Da li, dakle, jedan istorijski narod poslije hiljadugodišnjega razvit-ka pisane kulture može imati u devetnaestome vijeku, ili danas, nepismenoga čovjeka? Je li naš đed koji nije razabirao slova ne-pismen čovjek, i pored činjenice da su njegovi preci bili kroz duge vjekove na stalnoj izložbi freskoslikarstva? Onoga slikarst-va koje je likovno ispričana literatura koja se čita iz Staroga i Novoga zavjeta. Da li su grafički nepismene generacije naših predaka ostajale po strani od svih vidova kulture koja eksplicira pismenošću? – Da li se može govoriti o tipu pjesničke nepismenosti koji bi objašnjavao Starca Miliju i njegova pjesničkoga pretka iz vre-mena takođe pune zrelosti usmene književnosti koju sintetizuju jedan Ep o Gilgamešu ili Homerovi spjevovi, na primjer? – Znače li intervencije Vuka Karadžića, Njegoša i prvoga zapisivača homerske poezije, koje su činjene tokom prenosa us-menosti u pisanost, stvarno mijenjanje usmenoga teksta, ili su to pak izmjene što su se inače mogle dogoditi tome tekstu na njegovu prirodnom putu kroz prostor i vrijeme? – Da li bliže određenje toga prirodnoga puta, kako se uslovno može nazvati usmena egzistencija književnoga djela, podrazumijeva odgovor na postavljena pitanja, kao i na mnoga druga još koja se mogu postaviti kad se govori o zapisivačima usmene književnosti? Na raskršću postavljenih pitanja treba osmotriti pravce Njegoševa rada na sakupljanju usmenih pjesama za Ogledalo srpsko i za Vukovu zbirku. Za Vuka je dobavljao pjesnike-pjevače na Cetinje i određivao pisare da od njih pjesme zapisuju, a prilikom iz-bora pjesama za Ogledalo srpsko Njegoš se osvrnuo na svoje državničke i političke interese. Vladika i gospodar Crne Gore starao se da u usmenim pjesmama koje nabavlja i objavljuje


165

istakne istine o Crnoj Gori koje, po njegovu mišljenju, odgo-varaju ideološkim i političkim ciljevima crnogorskoga naroda. Evo jednoga primjera takvoga Njegoševa odnosa prema us-menoj epskoj poeziji drugoga crnogorskog repertoara. Njegoš zaobilazi pjesmu Perović Batrić od Đura Milutinovića, objavljenu u Vukovoj zbirci, a unosi u Ogledalo njezinu varijantu Osveta Batrića Perovića, ne dajući računa o tome kako je došao do te pjesme i ko ju je saopštio zapisivaču. Milutinovićeva pjesma umjetinički uočljivo nadrasta varijantu za koju se Njegoš odlučio. Zašto se tako odlučio? Ne može se govoriti o tome da je Njegošu zatajilo umjetničko ośećanje pri-likom izbora date pjesme. Njegoš je 1846. godine, kad je ob-javio Ogledalo srpsko, već bio napisao Luču mikrokozma. Ali, vrhunskome pjesniku, državniku i političaru nije odgovarala varijanta iz Vukove zbirke zato što ona otvoreno govori o ne-milim odnosima između nahijske Crne Gore i suśednih plemena koja su pripadala Turskoj. Naime, u pjesmi pjesnika-pjevača Đura Milutinovića, pjeva se o Crnogorcima koji ne razlikuju imovinu pravoslavnoga od imovine islamskoga življa i, s druge strane, govori se o raji koja sarađuje s Turcima. Računajući na mogućnost da će okolna plemena, kao što su Banjani u kojima se radnja pjesme događa, jednoga dana pripasti Crnoj Gori, što se upravo i dogodilo, Njegoš pribavlja pjesmu o smrti Batrića Perovića u kojoj nema ni riječi o pomenutim odnosima okolnih plemena s Crnogorcima. Treba napomenuti da je pjesmu iz Vukove zbirke saopštio pjesnik-pjevač iz Grahova, dakle s terena preko kojega su Crnogorci prolazili u Hercegovinu plijena radi. Milutinovićeva pjesma je odgovarala onim oblastima preko kojih se prelamaju interesi Turaka i Crnogoraca, kao što Njegoševa varijanta iz Ogledala odgovara samo nahijskoj Crnoj Gori koju kontroliše teokratska vlast cetinjskih vladika. Prema tome, Njegoš je priba-vio pjesmu za Ogledalo kakva je jedino i mogla biti prihvaćena

Novak Kilibarda

166

u Crnoj Gori. Ne treba ispustiti iz vida ni mogućnost Njegoševa redakcijskoga upliva u tekst pjesme koji je unio u ideološko- -politički usmjereno Ogledalo srpsko. A trebalo bi odgovoriti i na pitanje da li je Njegoš i izborom pjesme i mogućim inter-vencijama u tekstu činio išta drugo što implicite nije verifiko-vala kolektivna svijest Crnogoraca čiji su interesi tako jasno naglašeni u pjesmi Osveta Batrića Perovića. Da li se, dakle, splet Njegoševih odnosa prema drugoj pjesmi kreće onim prirodnim putem usmene poezije koji je istaknut u uvodnoj napomeni ovo-ga teksta? Odista, nije svakome dozvoljeno što i Jupiteru! Njegošu je nesumnjivo jako bilo stalo da potomstvo čita Ogledalo srpsko ne samo kao ideološku čitanku, nego i kao le-ktiru iz koje je izronio Gorski vijenac i druga njegova djela s tematikom iz crnogorske istorije. Već sasvim ostvareni pjesnik, koji iza sebe ima Luču mikrokozma, i koji je već uzeo pero da piše Gorski vijenac, mogao je, kad je sastavljao Ogledalo, da pravilno prosudi da će za njegovu književnu budućnost imati velikoga značaja činjenica da izrastanje djela iz crnogorske usmene književnosti znači izrastanje toga djela iz svoga pri-rodnoga korijena. Čitalac Homera i Slova o polku Igorovu, i djelimično prevodilac tih spjevova, Vladika Rade, znao je šta se u razvijenome svijetu misli o jezičkoj i motivskoj ucijepljenosti književnih djela u biće naroda kojemu pripadaju. Jedan napomena u Ogledalu srpskom pokazuje da je Njegoš ponekad bio jednako zainteresovan za izvjesne usmene epske pjesme i kao gospodar Crne Gore i kao pjesnik Gorskoga vijenca. Evo te napomene: „Od 1510. do 1702. godine od svih crnogorskih bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godi-nah događali, nikakve pjesme nemamo koja bi od tih bojevah nama što opjevala, premda se mnoga mjesta i dan današnji u Crnoj Gori znaju na koja su Turci gomilama ginuli...“ Pjesme za kojima žali Njegoš bile su potrebne njemu, državniku koji nastoji da ukaže na neprekinutu crnogorsku borbu


167

protiv Turaka, na narodni otpor koji je bio, u većoj ili manjoj mjeri, evidentan za vrijeme sukoba između Mlečana i Turaka na crnogorskoj teritoriji XVI i XVII vijeka. Iste te pjesme bile su mu potrebne i kao književniku koji u Gorskome vijencu govori o bici na Vrtijeljci i Baju Pivlajninu, vitezu te bitke, koji će se pominjati „dok svijeta traje“. Dakle, Njegošu je bilo potrebno da usmeno predanje i usmena poezija potvrđuju istorijsko-doku-mentarnu podlogu jednoga lokalnoga sižea u Gorskom vijencu, kakvo je četvrto Kolo koje Baja Pivljanina uznosi u obilićevske visine. Riječju, Njegoš ne traži stamenijega svjedoka no što je usmena poezija za svoje sudove o crnogorskoj boračkoj prošlosti koje iskazuje i kao državnik i kao pjesnik. Čak i kao dinast Petrović kojemu je osobito značajno da potvrdi crnogor-sku državnost i ukazivanjem na narodni otpor koji se iskazivao u vrijeme od pada Zete pod Turke do početka XVIII vijeka. Prema tome, Njegoševo žaljenje što nema pjesama o značajnim bor-bama Crnogoraca protiv Turaka otkriva napor koji je on uložio prilikom pribavljanja pjesama za Ogledalo i ideološki smjer koji je na tom putu slijedio. Ko zna kakve je, možda, umjetnički su-visle pjesme Njegoš zaobišao opredjeljujući se za deseteračke hronike kakvih je dosta među pjesmama Ogledala srpskoga, ideološko-politički usmjerene antologije pjesama drugoga crnogorskoga repertoara. Zna se pouzdano da je Njegoševo Ogledalo srpsko bila vrlo popularna knjiga u Crnoj Gori, toliko popularna da su njezi-ni primjerci dostizali zapaženu cijenu. Posljedice takve popular-nosti bile su očigledno negativne za prirodni tok usmene poezije u Crnoj Gori. Ogledalo je jednostavno inaugurisalo jedne istine koje su preśekle dalje mijenjanje narodnih pjesama koje je ob-javio Njegoš. Pjesme bi se nesumnjivo mijenjale shodno prirodi usmene poezije, što znači da bi mogle kasnije biti zapisane u boljem svom obliku. Zahvaljujući knjigama Sima Milutinovića i, osobito, Vuka Karadžića, sakupljački rad je već bio dobio

Novak Kilibarda

168

društvenu cijenu, pa zato pjesme, koje su se čule od guslara po Crnoj Gori, jamačno kasnije ne bi ostale nepoznate. Ne samo što je Ogledalo srpsko preśeklo dalji kreativni put tih pjesama, nego je i paralisalo mogućnost nepismenih guslara da dalje mi-jenjaju varijante s tematikom koju obrađuju pjesme iz Ogleda-la. Veliki autoritet Vladike Rada jednostavno je uspostavio is-tine u koje treba da se vjeruje kao u aksiomatičnu vrijednost. Tako se formirao psihološki činilac koji je od guslara tražio da se priklanja istinama koje je vaspostavio Gospodar, vladika i pjesnik Gorskoga vijenca. Interakcijske veze slušalačke publike i guslara bile su takvoga intenziteta da nije bilo nikakve druge mogućnosti da se jedan događaj osmisli drugačije nego što ga je osmislio Njegoš. Kao što je to istaknuto u njegošologiji, Gor-ski vijenac je snažno uticao na usmenu junačku epiku u Crnoj Gori, iako njegov deseterac nije pitak za guslarski recitativ, kako je prikladan uobičajeni deseterački stih hroničarske pjesme bez misaonih zgušnjenja. Tako Njegoševo Ogledalo srpsko pred-stvalja netipičan događaj u istoriji usmene poezije Crne Gore. Svaki sakupljač djela usmene književnosti kod ju-goslovenskih naroda u XIX vijeku iskazuje se više u svojim specifičnostima, nego u pripadnosti istoj kategoriji koja bi se dala definisati s ideološke, psihološke i književne strane. Zato u procesu istraživanja sakupljačkoga korpusa jednoga zapisivača usmenih pjesama treba prvo rasvijetliti sve profile datoga sakupljača. Motivi koji regulišu odnos sakupljača prema tekstu što ga zapisuje lako će pokazati da li sakupljač čini nasilje nad pjesmom ili plovi maticom prirodnoga toka usmene poezije. Vuk Karadžić razlikuje se od svih drugih sakupljača zato što su njegove intervencije bile usaglašene s prirodom teksta koji zapisuje. Priroda usmene poezije povjerila je Vuku mandat da tako radi.

169

SAZRIJEVANJE EPSKE LEGENDE O NIKCU OD ROVINA

Pjesme iz drugoga epskog usmenog repertoara crnogor-skoga, objavljene u Njegoševu Ogledalu srpskome, Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina, upadljivo se razlikuju od ostalih pjesama o Nikcu Tomanoviću koje su integralni dio hroničarsko- -reporterske pjevanije, u kojoj se „sadržava istorija ovoga naro-da“. Njegoševa napomena u predisloviju Ogledala da „poezija na nekim mjestima ponešto uveličava podvige Crnogoracah“ najviše se odnosi na te dvije pjesme. Uočavajući u njima su-prematiju epskih podviga Nikca od Rovina nad svim opjevanim podvizima u crnogorskim pjesmama koje je unio u Ogledalo, Njegoš je konstatovao da je Nikac „najslavniji vitez crnogor-ski“. Njegoš nije raspolagao dokazima, kao što ni istorijska nau-ka ne raspolaže, da je Nikac svojim stvarnim podvizima prošao mimo sve istorijske junake crnogorske koje je opjevala usmena epika, da bi pridjevom najslavniji definisao istorijsko značenje cuckoga harambaše Nikca Tomanovića. Odgovor na pitanje kako se zasnivala epska slava Nikca od Rovina jeste uslov za rješenje problema zašto se pomenute pjesme razlikuju od ostalih pjesama o Nikcu, odnosno od svih pjesama drugoga epskog repertoara koji tematski obuhvata XVIII vijek i prvu polovinu XIX vijeka? Odgovor na ta pitanja otežan je činjenicom da nauka raspolaže samo oskudnim podacima o istorijskom Nikcu. Zna se samo toliko da je Nikac Tomanović nekoliko puta pregovarao kao izaslanik vladike crnogorskoga s Ahmet-pašom, ćehajom bosanskoga vezira Mehmed-paše koji

Novak Kilibarda

170

je s jakim snagama krenuo na Crnu Goru, ali ništa se konkretno ne zna o ulozi Nikca u borbama koje su vođene, kao što je ona na Čevskim Ublima 1756. godine. Zbog nedostatka istorijskih izvora valja pozvati u pomoć narodnu tradiciju da bi se našao odgovor na postavljena pitanja. A treba pokloniti pažnju samo onim narodnim predanjima koja se nijesu razvila pod uticajem usmenih pjesama i koja svojim oblikom ubjeđuju da su bliska istorijskoj istini. Usmena epika u internacionalnome smislu pokazuje da stožer oko kojega pjesnička mašta akumulira legendarne na-slage mora biti postavljen, ili bar nagoviješten, prije smrti op-jevanoga lica. Postojala su dva uslova da prvi junački podvig Nikca Tomanovića, koji nije mogao da prelazi granice standard-noga crnogorskog junaštva za koje se interesuje usmena guslar-ska pjesma, bude mnogo više primijećen nego isti takav podvig kojega drugoga junaka, njegova savremenika. Junačko porijeklo Nikčevo (poticao je iz kuće opjevanoga junaka Vuka Tomanovića) i neobičan biljeg koji je imao na desnome oku, predstavljali su uočljive karakteristike po kojima je Nikca lako bilo prepoznati. To je onaj junak od junaka što ima krvav biljeg na oku! Tako su se ta dva sudbinska uslova međusobno dopunjavala. Nikčevi savremenici koji su po biljezima zaključivali o sudbini ljudi i koji su znali iz epske lektire da su i najslavniji ju-naci – Miloš Obilić i Zmaj-ognjeni Vuk, imali biljege kao znake neprośečnosti i neobičnosti, imali su psihološku mogućnost da saznaju pjesmu i priču o Nikcu kao junaku koji je dostojan epske slave. Čim je Nikac Tomanović počeo da se ogleda u boračkim i pljenidbenim okršajima, pružio je pjesmi i priči svoj miraz neobičnosti. Uz Nikčevo junačko porijeklo i krvav biljeg na njegovu oku, i nizak njegov rast pretvorio se u izuzetnu njegovu pre-poznatljivost. Narodna tradicija ovako opisuje Nikca od Rovina: „Maloga rasta, preko pojasa tanak a u ramenima širok, velike


171

glave, crnijeh očiju s neizdržljivim pogledom, na desnom oku mu je krvav biljeg, neugledna lica, velikijeh brkova koje je za vrat vezivao kad je putovao, velikih nakostriješenijeh obrvica, tankih nogu i tankoga dugoga vrata.“ Dva uslova za početak epske popu larnosti – junačko porijeklo i krvav biljeg na oku, uslovili su da narod iskoristi i Nikčev „mali rast“ kao pogodno sredstvo za isticanje njegove junačke superiornosti. Tako je psihološki uslovljena namjera da se ukazuje na Nikčevu superiornost kroz veličanje junaka koji nije naočit, koji nema junački fis. Populari-sanje podviga takvoga junaka sadržavalo je i ironično pitanje koje se upućuje Turcima: Šta bi bilo od vas, Turci, da je ovaj junak kao neki od starih vitezova – Miloš, Marko, Momčilo, Relja, Ognjeni Vuk?! Taj ironični glas jasno se čuje u pjesmi Sinovi Obilića, u kojoj je opjevano i najveće Nikčevo junaštvo, obilićevski podvig. Kaže se:

Među sobom govorili Turci.„Ala more, negledna junaka, ali strašna u junaka brka, strašnijeh mu tokah na prsima!“

S istoga izvora potiče i narodna priča da je najsilniji turski junak Nikšića, Babić Jakšar, tražio vjeru od Nikca da dođe u njegovu kolibu da bi vidio kakav izgleda taj glasoviti junak od Rovina. Babić, za koga legenda veli da je bio neobično krupan jer ga je majka dojila tokom pet godina, nije mogao da vjeruje da silna i neobična junaštva čini nečemuran čovjek. Mora da su i pričalac i slušaoci ośećali silno zadovoljstvo kad su zamišljali gaziju Jakšara koju svu boračku svitu Nikšića upoznaje kakav ih junak drži u teškome strahu. Legenda veli da je ovako Jakšar zborio: „Vi, Turci, mislite da je Nikac ko planina Lisac, a tako mi paći turske vjere, koliki je i kakav je Nikac – pojela bi ga mačka po večeri!“

Novak Kilibarda

172

Može se navesti više primjera iz istorije Crne Gore koji pokazuju da narod koji je mnogo cijenio junačko obličje i fis muški zna i da pokloni izuzetnu pažnju junacima prośečnoga iz-gleda i da tako osobinu koja se u svakodnevnome životu sma-tra nedostatkom, pretvori u neobičan kvalitet koji koristi kao sredstvo za psihološki obračun s neprijateljem. Evo jednoga opštepoznatoga primjera. Poznati crnogorski junak iz doba kra-lja Nikole I, Novak Ramov Jovović, bio je neosporno energičan borac i poznati zažetnik, jednako u pljenidbi i na ratištu, ali i zbog svoga vrlo prośečnoga izgleda bio je primijećen. Ne-dorastao junačkim fisovima, a niko ga od fisova ne dostiže u junaštvu! Postoji priča o scenama koje je doživljavao u susretu s ljudima koji nijesu mogli povjerovati da je tako neveličak No-vak Ramov, čuveni junak. Najuspjelije književno zaokruženje narodne idejno- -političke tematike da svojim malim predstavnikom pobjeđuje glomaznoga protivnika dao je Stefan Mitrov Ljubiša u Kanjošu Macedonoviću. Izvorište te pojave može se tražiti u mitološkim slojevima svijesti, jer u bajkama najmađi brat ili neko do tada sasvim neprimijećen, izvrši, gotovo uvijek, najveće podvige ili riješi kakav problem. Psihološki je opravdana pretpostavka da je Nikac svoj nečemurni izgled uspješno kompenzovao u junaštvu. Kad je prvi Nikčev podvig, koji tradicija vezuje za pljenidbu, privukao pažnju naglašeniju od prośečne, svaki sljedeći podvig toga ju-naka značio je i opravdanje jednom stečene prednosti, svjesno opravdanje stečenoga glasa. Poslije prvoga talasa iznenađenja i popularnosti, junak iz Rovina postao je zatočenik svoje slave, ličnost koja poistovjećuje svoje dalje egzistiranje s dokaziva-njem kvaliteta koji su javno prihvaćeni i priznati. Poslužićemo se i ovđe primjerima iz istorije Crne Gore, kao stvarnim činjenicama, da bismo ukazali na svjesno nastojanje junaka da održe stečenu slavu. Prvi podvig Ćetka Pejova, o kome Nikola I


173

pjeva u Banjanskome kolu, odjeknuo je kao iznenađenje. Bilo je čudo da podvig koji je rezervisan za junačke sojeviće izvrši momak koji to nije. A kad je Ćetko Pejov svojim prvim pod-vigom prolomio tvrdu opnu porodične anonimnosti, uskočio je on u psihološku atmosferu koja ga je opredjeljivala na podvige da bi s mukom stečeni glas sačuvao po svaku cijenu. Nije se imalo kud nazad, trebalo je ići u puni rizik, jer bi u protivnome prvi neuspjeh označio korekciju narodnoga ubjeđenja da se de-silo nešto neobično. Nikola I u pomenutome Kolu pominje sve junake iz Banjana, ali naglašava da je Ćetko pośekao najviše turskih glava, više i od junaka koji su imali porodičnu junačku tradiciju. Kaže:

Ćetko Pejov ponavećeotkinuo glava što je.

Nikac od Rovina nije bio u prilici da probija opnu porodične anonimnosti, nego je samo na glas svoje junačke kuće nadovezao svoju neobičnost i postarao se da opravda narodno ubjeđenje da je neobičan junak okom pogledati. Međutim, kompenzovanje jednoga nedostatka vršio je, u stvari, na isti način kao i Novak Ramov i Ćetko Pejov. Nikac Tomanović bio je krajišnik u pravome smislu. Od njegovih Cuca niti je bila daleko turska teritorija ni latinsko pri-morje. Kao harambaša čete kojoj je plijen izvor prihoda i iskaz junaštva bio je upućen na široke stočarske oblasti – Rudine, Grahovo i Banjane, u kojima nije bilo stajaćega islamizovanog življa i kroz koje su vodili putevi za Nikšić iz pravca Hercego-vine. Imao je tako vrlo povoljan teren da presrijeće turske nam-jernike koji saobraćaju tim pravcem. Jednako je plijenio tursku stoku na pasištima i trgovačke i svatovske prolaze. Najvažniji put, koji je išao iz pravca Gacka preko Duge i Nikšića za Spuž, Podgoricu i Skadar, kojim su najviše prolazile vojske i karavani,

Novak Kilibarda

174

bio je izvan oblasti kroz koju se kretao harambaša iz Rovina. Postojeće pjesme govore samo o Nikčevu četovanju preko Gra-hova, Banjana i dviju Rudina, Nikšićke i Oputne. I Njegoš u Svobodijadi ističe Nikca kao krajišnika koji se razlikuje od juna-ka koji su živjeli dublje u unutrašnjosti Katunske nahije. Nikac onđe kaže:

A ja stojim na krajini, vješt sam ratu i krvljenju i poganskoj turskoj ćudi.

Riječju, povoljni geografski položaj omogućio je Nikcu od Rovina da preduzima češće podvige kako bi stalno oprav-davao ubjeđenje da je on prvi među katunskim harambašama. Iako je čobanovanje u crnogorskoj hroničarskoj epici priznato kao svakodnevno zanimanje koje je dostojno juna-ka, ipak je samo Nikac od Rovina postojani junak-čobanin. Sintetička slika njegova čobanovstva, kao zanimanja kome se on uvijek vraća, nalazi se u pjesmi Sinovi Obilića, u kojoj je Nikac, uz Njegoševu pomoć, prerastao u legendu. Naslov koji je Njegoš dao toj pjesmi to posebno potvrđuje. Poslije oblićevskoga pod-viga u boju s Ćehaj-pašom na Čevskim Ublima, najlegendarni-jega podviga u crnogorskoj usmenoj epici drugoga repertoara, podviga koji je, po pjesmi, riješio ishod boja, Nikac se opet vraća svojim torovima:

Ponesoše Nikca u Dobrotu, te se vida za godinu danah.I soko se Nikac izliječi, i eto ga opet kod ovacah na Izvore i Kobilje Dole.


175

Nikac, kao i mnogi junaci iz crnogorskih pjesama sa stari-jom tematikom, jeste junak od određenoga mjesta koje je toliko sraslo s njegovom ličnošću da čini sastavni dio njegova imena. On je Nikac od Rovina, kao što je Marko od Prilepa, Relja od Pazara, Novak od Romanije, od Senja Ivane, Tale od Orašca i dr. Tako se iz pjesama o Nikcu od Rovina čuju posljednji akordi vremena kad je svaki poznati vitez bio od nekoga mjesta. Cuckome selu Rovine nije bilo teško da u pjesmama o svome domorocu Nikcu poprimi ulogu srednjovjekovnih utvrđenja iz epike s tematikom iz starih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk. Rovine su i prije Nikca imale opjevanoga junaka Vuka Tomanovića, i prije Nikca Rovine su bile junačko polazište. Prema tome, i Rovine su dio epskoga miraza koji je Nikac na-slijedio. Karakteristike – junak od junaka s krvavim biljegom na oku, dopunjene su podatkom – junak od Rovina. Tako su dvije naglašeno epske privilegije junaka iz pjesama sa starijom tema-tikom – mjesto stanovanja koje je čuveno i znamenje bez kojega se ne spominje junak, postale osnov za uobličavanje kompletne fizionomije epskoga lika Nikca od Rovina i pretpostavka da se psihološke i etičke dimenzije opjevane ličnosti ponavljaju kao konstantna kategorija u svakoj pjesmi. Da se epska ličnost jed-nako imenuje u svakoj prilici. Nezaobilazno je pitanje kako su pjesnici-pjevači koji su dobro poznavali epsku usmenu lektiru u kojoj su opjevani vitezovi, sve junaci u srmi i zlatu, prihvatili čobanovanje kao dostojnu epsku temu i kao zanimanje „najslavnijega viteza crnogorskoga“, kako je Njegoš nazvao Nikca od Rovina. Iako je stočarstvo bilo osnovna grana privređivanja svih žitelja Crne Gore, ne bi se taj svakodnevni seljački posao mogao prihvatiti u epici kao zanimanje dostojno viteštva da se neprijatelj s kojim je vođena „borba neprestana“ nije bavio istim zanimanjem. U unutrašnjosti Turskoga Carstva, onđe đe su bila bezbjedna tur-ska imanja, sluge i raja obavljali su zemljoradničke i stočarske

Novak Kilibarda

176

poslove. Begovi, age i istaknuti ratnici nijesu imali potrebe da se angažuju oko čuvanja stada na svojim imanjima, jer su im ta imanja bila sasvim bezbjedna, pa se zemljoradnički i stočarski posao prepuštao slugama. Međutim, najpoznatiji junaci tur-skih gradova na crnogorskoj granici najčešće su iskazivali svo-je junačke sposobnosti u stalnoj odbrani svojih stada, osobito nikšićki turci, odnosno islamizovani Crnogorci koje usmena pjesma stalno naziva Turcima, koji su držali prostrane pašnjake na teritoriji svoga kapetanstva. I najpoznatiji nikšićki junaci, kad ne bi bili na carevoj vojsci, provodili su najviše vremena s čobanima svoje stoke. Nijesu se smjeli odvajati od svojih stada po Krnovu i Rudinama, jer se trebalo ponijeti s najvećim junaci-ma iz Katunske nahije, bezvodne i krševite oblasti, za vrijeme sušnih, gladnih i ratovitih godina pribavljali su najviše sredstva za život plijenom stoke s turske teritorije. Prema tome, činjenica da i Turci iskazuju junaštvo u odbrani stada i da protivnička strana smatra da se može pokazati junaštvo u odbrani i plijenu stoke, uslovila je da se čobanska pružina (previjača), torovi i čobanovanje sliju u epski podijum za junačko djelovanje i slavnoga viteza od Rovina, Nikca Tomanovića. Čobanovanje i pružina dobili su u crnogorskoj usmenoj epici drugoga reper-toara ulogu koju su u pjesmama sa starijom tematikom imali utvrđeni dvorci i carske službe. Samo čobanovanje kao specifična epska kategorija koja je uspostavljena u crnogorskim hroničarskim pjesmama moglo je da utiče na usmene epske pjesme koje ne pjevaju o događajima iz crnogorske istorije od početka XVIII do sredine XIX vije-ka. Taj uticaj je očigledan i u Podrugovićevoj pjesmi Ženidba Dušanova. Čobanovanje kao priznato zanimanje epskih junaka u crnogorskim pjesmama poslužilo je Tešanu Podrugoviću za građenje epskoga lika Miloša Vojinovića. U pjesmama o ženidbi cara Dušana koje se nalaze u Erlangenskom rukopisu i u zbor-nicima bugarštica svatovske podvige čine Marko Kraljević i


177

vojvoda Janko, a onđe nema ni traga od čobanina-viteza, kakav je carev sestrić – Miloš Vojinović, u Tešanovoj pjesmi. U pjesmi Andrije Kačića Miošića, u Razgovoru ugodnom naroda slovin-skoga, Sekula koji izvršava podvige uime svoga ujaka Sibinja-nin Janka nije dat kao čobanin, nego kao junak koji samo oblači čobansko odijelo da bi se prerušio, kamuflirao. Dakle i kod Kačića, koji je odlično poznavao usmenu epiku koja se razvila na jeziku kojim je on govorio, nema traga o čobaninu-vitezu. Miloš čobanin, koji nagovještava Podrugovićeva čobanina Miloša, javlja se prvi put, koliko se to zna, u pjesmi koju je iz primorskih rukopisa, što znači s današnjih terena Crne Gore, ob-javio Stojan Novaković. To je pjesma po svome postanku starija od Podrugovićeve, a objavljena je tek 1879. godine. Usvajajući ubjedljivu pretpostavku Vladana Nedića da je ta pjesma iz poz-noga XVIII vijeka, može se zaključiti da je pjesma o čobaninu- -vitezu mogla nastati pod uticajem crnogorskih pjesama u kojima se čobanovanje priznaje kao dostojno zanimanje junaka u ovoj pjesmi, ali još se ośeća pjesnikova namjera da pokaže kako je Miloš nešto više od čobanina. Miloš se u toj pjesmi s Crnogor-skoga primorja ponaša kao čovjek od vlasti. On naređuje sluga-ma i prijeti im teškim kaznama ako ne sačuvaju stado dokle je on odsutan. Veli:

Čuvajte mi biele ovce moje!To li bi mi poginula koja, kunem vam se tvrdom vjerom svojom, biću vas drvenom batinom dokle ću vas mrce učiniti!

Tešan Podrugović je, prerađujući pjesmu, priznao čobanovanje kao zanimanje kojim se može baviti ne samo običan plemić, nego i sestrić carev. Tešanov Miloš Vojinović stvarno čuva ovce na Šari planini i stara se o njima kao i svaki

Novak Kilibarda

178

čobanin. Obavlja najjednostavnije čobanske poslove (rano usta-je kad se jagnje ovce) i obraća se čobanima kao svojoj braći kad ih moli da mu sačuvaju stado dok se on ne vrati iz carevih sva-tova. Kaže:

O čobani, moja braćo draga, ova knjiga jest od dvora moga: stara mi je na umoru majka, pak me zove da me blagoslovi, da na mene kletva ne ostane. Vi čuvajte po planini ovce dok ja odem i natrag se vratim.

I u pjesmama o Nikcu i u Tešanovoj pjesmi Ženidba Dušanova pominje se jedna ista čobanska osobina – i Miloša i Nikca prevario je san kad je to zapletu radnje u pjesmi trebalo. Nesumnjivo je da su crnogorske pjesme drugoga repertoara otvor-ile prostor hajduku-pjesniku iz Kazanaca, Tešanu Podrugoviću, da zamisli najsjajnijega srednjovjekovnoga viteza, i još careva sestrića, kao čobanina sa Šare planine. Iako pjesme o crnogor-skome pljenidbenom četovanju nijesu imale pogodan teren za prostore na kojima se to četovanje izvodilo, kome pripadaju i Tešanovi Kazanci, rođeni pjesnik, i kasniji hajduk, morao je imati sluha za čobanovanje kao epsku tematiku. Poznato je da je Tešan dobro poznavao i nahijsku Crnu Goru i primorje s kojim je trgovao prije no se odmetnuo u hajduke. Tešanova pjesma Pop Crnogorac i Vuk Koprivica obrađuje doslovno tematiku drugoga repertoara crnogorskih epskih pjesama. Riječju, obadvije varijante u kojima se govori o čobaninu-junaku, jednu zapisao Stojan Novaković, a drugu Vuk Karadžić, potiču iz krajeva do kojih se mogao pros-tirati glas o čobanovanju kao zanimanju poznatih junaka. Oformljeni epski personalitet Nikca od Rovina predstavlja prvi stadijum u formiranju legendarnoga lika koji se pokazao


179

u pjesmama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Ti detalji ispunjavaju epski curriculum vitae Nikca od Rovina. On je harambaša, džeferdar mu je glavno oružje (kao junak nevelike fizičke snage zaobilazi nož i sablju), razgovara s puškom kao s glavnom svojom uzdanicom, strijeljanje iz puške usavršio je do nepogrešivosti, nikad ne strahuje da će ga prevariti oko kad nišani, plaši se samo da mu ne zataji barut! Nikac ima određeno društvo kao harambaša, ali uvijek on izvrši ono što nije kapac da uradi ko drugi u četi negovoj. Obavezno sveti ne samo poginule svoje drugove, nego i zaplijenjenu stoku i psa koga su mu ubili Turci. Nikac je hitar te stalno odmiče pred četom. Od znakova otmjenijega i bogatijega života nema ništa osim sjajne toke i bis-tri džeferdar. Turcima ulijeva strah više od skupno svih junaka svoje družine. Nikac zna da pregovara s Turcima (što je i istori-jska istina) kad se za to ukaže potreba. Nastoji da se domogne plijena kad gođ može i pravedno ga dijeli sa svojim saborcima. Nikac se uvijek vraća svojim ovcama i svojim Rovinama. Ni-kac je uvijek uzbuđen pred okršaj jer je zarobljenik svoje slave. Ośeća strah kao i svaki živi čovjek, ali više se boji da ne iz-gubi stečeni glas svoje slave nego život. Ovako se obraća svome džeferdaru:

Tanka puško, moj uzdani druže...Ako bi me, puško, prevarila, te mi ne bi oganj prihvatila, okudiće i mene i tebe: loša puška u rđave ruke! Ako li me ne bi prevarila, no bih s tobom ubio Turčina, pohvaliće i mene i tebe: dobra puška u dobra junaka!

Novak Kilibarda

180

Oformljena junakova epska biografija u pjesmama koje ne izlaze iz okvira hroničarske deseteračke povjesnice crnogor-ske predstavlja materijal za izgadnju legendarnoga lika u pjes-mama Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina. Stvaranje novih pjesama o već izgrađenim epskim likovima bitno se razlikovalo od stvaranja pjesama o podvigu junaka čije osobine ne poznaju slušaoci kojim je pjesma namijenjena. Sva novonastala pjesma o ličnosti koja je imala izgrađen epski personalitet govori samo o jednome događaju iz epskoga djelokruga te ličnosti, ali ne donosi ništa suštinski novo o glavnim karakteristikama te ličnosti, onim osobinama zbog kojih je to lice uljeglo u epiku. Tako su i pjesme Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina izgrađene od poznatoga epskog materijala o Nikcu, to su pjesme o epskome Nikcu, a ne o istorijskome Nikcu, kakve su, u stvari, druge pjeme o njemu koje govore o stvarnim događajima. Te dvije pjesme su legende o poznatoj epskoj ličnosti. Istorijske događaje o kojima pjevaju prilagodili su pjesnici već stvorenome epskom liku Nikca od Rovina, pa su događaji poslužili samo kao ispit na kome treba da se zajedno pokažu sve osobine junakove koje su bile mozaično razmještene u pjesmama o njegovim ranijim junaštvima. Junak je doveden u novu situaciju da se u svjetlosti novoga podviga sintetično iskažu njegove osobine. O Nikčevu tzv. obilićevskome podvigu istorija nema po-dataka. I Njegoš, koji je bio odmaknut od opjevanoga događaja jedva sedamdesetak godina, kad u Svobodijadi pjeva o Nikcu, ne oslanja se na podatke, nego na legendu. On u petoj pjesmi Svobodijade kaže da je okršaj s vojskom Ćehaj-paše bio ubrzo poslije smrti vladike Danila, dakle, neposredno poslije 1735. go-dine, a u Ogledalu Njegoš za taj događaj kaže da je bio 1750. godine. U Svobodijadi kaže da je borba bila na Cuckim Ublima, a u pjesmi koju je unio u Ogledalo pominju se kao razbojište ne Cucka nego Čevska Ubla. Istorijski izvori pokazuju da je boj između Crnogoraca i turske vojske koju je predvodio Ahmet-


181

-paša, ćehaja travničkoga vezira Mehmed-paše, po činu u narodu nazvan Ćehaj-paša, bio je 1756. godine, dok ništa ne go-vore o obilićevskome podvigu Nikca Tomanovića iz Rovina. O Nikčevu podvigu koji je opjevan u pjesmi Smrt Nikca od Rovina, naime o traženju harača od grada Nikšića od strane harambaše Nikca, u istorijskim dokumentima nema ni pomena, odnosno o tome kao istorijskoj činjenici ne može biti ni govora. Može ta-man onoliko koliko se o Miloševu podvigu na Kosovu može govoriti kao o istorijskoj činjenici! Očigledno je da pjesma Si-novi Obilića mora da se oslanja na Nikčevo pokazano junaštvo u borbi s vojskom Ćehaj-paše, a pjesma o smrti Nikčevoj slaže se s istorijom samo utoliko što govori da je harambaša od Rovina poginuo u sukobu s nikšićkim Turcima braneći svoje torine u Nenadi planini. Možda je tačno i śećanje u pjesmi da su Turci na prepad osvojili ostarjeloga harambašu-čobanina koristeći nje-govu neslogu sa smjesnicima, odnosno sporednicima, a to su čobani koji su naporedo s Nikcem pasli stada po Nenadi zelenoj planini. Koje su sve ličnosti pomogle Nikcu i je li ih uošte bilo, kao i koliko je Nikšićana napalo Nikca, istoriji nije poznato. Ono što se sačuvalo u usmenoj tradiciji uglavnom je sve preuzeto iz pjesme. Pjesma koju je Njegoš unio u Ogledalo srpsko 1846. godine, u antologiju koja je bila neobično popularna u Crnoj Gori, prihvaćena je kao istina. Pjesma, nad kojom je Njegoš, državnik i vladika učinio posljednju redakciju, svojim ulaskom u kolektivnu svijest crnogorsku potrla je i ona śećanja na stvarne događaje koji su se mogli izvjesno prenositi kroz prostor i vri-jeme. Može se reći da je Njegoš, kao vladar i pjesnik, Ogleda-lom srpskim uspostavio istine u koje treba narod da vjeruje, pa je Ogledalo umnogome zamijenilo ranija pojedinačna vjerovanja i ubjeđenja. Sjajna pobjeda Crnogoraca nad velikom turskom vojskom (oko 20.000 bašibozuka) i smrt Ćehaj-paše (pretpostavlja se da je izdahnuo od zadobijenih rana na putu bježanije za Travnik)

Novak Kilibarda

182

bio je događaj koji je otvorio prostor za slobodu pjesnikove mašte. Poslije krvavoga Ćuprilićeva prolaska kroz Crnu Goru 1714. godine, i poslije sukoba s islamizovanim Crnogorcima, svaki vojni uspjeh obračuna s proturskim raspoloženjima u okolini, kao i svaki vojni uspjeh udruženih Crnogoraca protiv Turske, morao je biti proslavljen prvjenstveno kao dokaz sloge i boračkoga jedinstva plemenske i bratstveničke Crne Gore. Prema tome, usmeni pjesnik je imao psihološku mogućnost da veliča podvige koji su pokazani u borbama mnogo više nego podvige crnogorskih četa koje su uobičajeno upadale na tursku teritoriju i često remetile oficijelne odnose Cetinja i Turske, ili, pak, podvige pojedinaca kad brane svoja imanja od osvetničkih upada oplijenjenih Turaka. Plemenska ljubomora mnogo se manje mogla ispoljiti kad je pjesnik-pjevač slavio podvige u ko-jima su učestvovali svi i od kojih na kraju svi dijele slavu, nego kad je u pitanju lično junaštvo iz lokalnih okršaja koje je ple-menima i bratstvima služilo i za ratničko agonalno nadgornja-vanje. Najjasniju sliku plemenske ljubomore nalazimo u pjesmi Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala. Junak poziva Čevljane da ne štede svoje živote samo da ne bi Cuce i Bjelice požnjeli slavu. Tokom najžešćega okršaja suprotstavljenih strana klikuje čevski prvak Gavrilović Turo:

Ubi Cuca, pośeče Bjelica, a Čevljani, Čeva ne viđeli!

Slava koju je pojedinac stekao u kolektivnome okršaju uzbuđivala je i one strane bratstveničke i plemenske svijesti koje pripadaju kolektivnome biću Crnogoraca, dok je pojedinačno junaštvo iz lokalnih okršaja izazivalo najviše plemenske strasti i bratstveničkoga hvalisanja. Priznati epski junak Nikac od Rovi-na, kao lik s oformljenim epskim personalitetom, bio je najpo-godniji junak za ulazak u centar jednoga kolektivnoga okršaja o


183

kome je trebalo stvoriti legendarnu pjesmu. On je jedini mogao da osvjedočeno junačke sposobnosti, koje su priznate mimo plemenskih granica, nadraste u ovoj pjesmi u onoj mjeri koliko je kolektivni okršaj narastao po svome značenju pojedinačna i četno-pljenidbena junaštva. Činjenica da su Turci u graničnim turskim gradovima prema Crnoj Gori dobro razumjeli jezik usmene epike imala je jakoga uticaja na karakter crnogorskih pjesama. Tvorci pjesama, kao i slušaoci, nastojali su da pjesma pogodi i iznervira nepri-jatelja. Turske vojske su dolazile i odlazile, a stalni neprijatelj bio je u komšiluku – u Nikšiću, Spužu, Podgorici, Klobuku, Me-dunu, Žabljaku i dr. Crnogorci su o svojim junacima pjevali zbog suśeda, s kojima govore isti jezik, koliko i zbog sebe. Trebalo je tim okolnim Turcima, kako su ih Crnogorci stalno i uporno na-zivali, koji nijesu bili u vojsci Ćehaj-paše na Čevskim Ublima, pokazati šta se dogodilo od sile travničke u toj bitki. Trebalo je islamizovanim komšijama predočiti da se lokalni podvizi rat-nika na koje su se navikli mogu pokazati kao mnogo značajniji podvizi kad se ujedine plemena. Takav pjesnikov stav značio je poruku suśedima Turcima da izbjegavaju jači nasrtaj, što je imalo i preventivne efekte. Tako je kolektivni obračun s Turcima uslovio jači uzlet pjesničke mašte nego što se mogao pokazati u pjesmama o pojedinačnim okršajima. Zahvaljujući najviše pjes-mama u kojima su dati uslovi za legendarni krešendo Nikčeva junaštva, mogao je pjesnik da boj između udruženih Crnogoraca i vezirske vojske presnuje u legendu i da Nikcu pripiše najveću čast u crnogorskoj epici – nasljeđivanje začetosti Miloša Obilića! Proces sazrijevanja dviju pomenutih pjesama o Nikcu od Rovina trajao je neuporedivo kraće nego proces sazrije-vanja pjesama o ličnostima iz starije istorije, iako oba ta pravca objedinjuje isto polazište. Te pjesme su sazrele u svojim pre-thodnicama pjesmama i prije nego što su ispjevane. Pjesme o ličnim Nikčevim podvizima brzo su otvorile prostor za postanak

Novak Kilibarda

184

pjesme o njegovu legendarnome junaštvu zato što je značaj dobijene bitke hitro nadrastao značaj lokalnoga junaštva. I lokalno junaštvo i pjesme o njemu pretvorili su se u materijal za značajnije junaštvo i zreliju pjesmu. Ne može se zamisliti pjesnik koji bez pripremljenoga terena pretvara jednu istorij-sku ličnost u legendarnu. I ako pokuša tako nešto, pjesma ne bi naišla na prijem kod slušalaca. Na primjer, pjesmu o Marku Kraljeviću u kojoj bi se on pokazao kao Jovan Bećar, kao za-vodnik i vrstan ljubavnik, niko ne bi htio da sluša, niti bilo koju pjesmu o Marku u kojoj ne bi bio Kraljević s topuzom i na Šarinu, onaj junak koji je već utemeljen u svijesti slušalaca. Kao što usmena bajka ne bi imala svrhe u kojoj bi najmlađi, treći, brat bio glup i nesposoban. Mnoge usmene pjesme u Crnoj Gori, deseteračke, junačke, ostale su nerazvijene baš stoga što nije bilo uslova da se otvori prostor za slobodu pjesnikove mašte. Bilo je mašte, ali nije bilo prostora za njezinu slobodu! Mihailo Lalić u romanu Ratna sreća dao je ubjedljivu sli-ku života crnogorske usmene epike drugoga repertoara. Kaže: „Te su naše pjesme ostale zatočene u tijesnim okvirima sela, bratstva, ili plemena, kao sužanj u tamnici. Nijesu mogle preći preko brda, preko rijeke, jer je tamo drugo pleme. Nijesu se mogle poskitati po narodu, te da budu oslobođene od svjedoka cjepidlaka i njihove skučorepe strine istine, pa zato nijesu mogle da dobiju hranljive sokove majke mašte koja jedino uspijeva da popravi događaje koji su prošli i kad su im svi učesnici odavno pod zemljom. Pa ne samo što su prostorno bile sapete na dva-tri dola između potoka, no je i vrijeme tih naših pjesama bilo često ograničeno. Ako se potomak junačke kuće ne pokaže na istoj visini, ili ako vlast izgubi, ako ga potisne neko jači, ili ako mu bližnjika izumre – tim i pjesma o podvigu njegovoga pretka gubi pravo na opstanak i gasi se u zaboravu. Tako nam je u preuskim okvirima poezija često uvela prije nego procvjetala.“


185

Poslije pjesme Sinovi Obilića, u kojoj je junak prerastao uobičajenu sliku pojedinačnoga junaštva i prešao granicu koju nijedan drugi junak nije prekoračio u crnogorskome usmenom pjesništvu, nije se više mogla pojaviti nova pjesma o Nikcu u onome ranijemu obliku, pjesma koja se samo bavi opisom običnoga junaštva. Pjesma Sinovi Obilića, u kojoj je Nikac od Rovina nadrastao legendom svoje junaštvo, verifikovala je novu istinu o Nikcu od Rovina i preśekla dalje stvaranje pje-sama o junaštvu Nikca o kojima se pjevalo prije no mu je priznat obilićevski podvig. Međutim, pjesma Sinovi Obilića, kao nova istina, mogla je usloviti karakter pjesme Smrt Nikca od Rovina. Okršaj u kojemu gine Nikac ne samo što se nije mogao mjeriti s okršajem na Čevskim Ublima, iz koga je Nikac izašao kao nasljednik Obilića, nego nije prelazio ni standardne okvire sukoba u kojima se Nikac toliko puta ogledao i u kojima su gi-nuli njegovi saborci. Tvorac pjesme Smrt Nikca od Rovina, koji je nesumnjivo poznavao pjesme s tematikom iz starih vremena, u kojima slavom ovjenčane ličnosti i neobični junaci ne umiru smrću prośečnih juanka, morao je da nađe način da Nikčeva smrt svojom neobičnošću bude različita od uobičajene junačke smrti, bar koliko podvizi toga junaka koji su već opjevani odskaču od standardnih podviga takođe opjevanih junaka. Morao je pjesnik da usvoji ustaljenu epsku kategoriju, ali i da ostane u granicama istine u doslovnom smislu ništa manje nego što je slijedio istinu tvorac pjesme Sinovi Obilića. Na skučenim prostorima Katunske nahije, i Crne Gore kao cjeline, svakome je bilo poznato kako je Nikac poginuo, a pjesnik je zato morao da u opisu njegove smrti ostane na real-nome tlu. Nije bio odmaknut od događaja nizom vjekova, pa je morao da sluša i zahtjeve plemenske „strine istine“, kako veli Mihailo Lalić. Pjesnik-pjevač je bio u vrlo delikatnoj situaciji – znao je da vitez koji je ponovio podvig Obilića ne može da umre epskom smrću kao obični crnogorski junak koji brani svoje ovce

Novak Kilibarda

186

od buljuka Turaka što su pošli da plijene a ne da ratuju, a, s druge strane, znao je da pjesma treba da ostane na ravni istine da bi bila prihvaćena od slušalaca. Pjesnik-pjevač koji bi dozvolio da Ni-kac od Rovina umre najobičnijom junačkom smrću napravio bi epsku banalizaciju uspostavljene i ustaljene navike koja je prešla u kategoriju poetike usmene guslarske epike. Dakle, pjesnik je morao da kaže da je Nikac poginuo braneći svoje torine, ali morao je i da nađe način da se taj događaj predstavi kao čin koji je dostojan junaka iz pjesme Sinovi Obilića. Pošto pjesnik nije imao mogućnosti da traži teren za slobodu svoje mašte u opisu same Nikčeve smri, ostala mu je na raspolaganju samo mogućnost za nalaženje prostora u povodu turskoga napada na Nikca od Rovina. Jedino je tu mogao da nađe teren za Nikčevu junačku ulogu u kojoj će da zablista iznad svih junaka crnogor-ske usmene epike i da na taj način produži Nikčev legendarni podvig iz pjesme Sinovi Obilića, na koji ga je obavezivala nova istina o Nikcu. Pjesnikovu slobodu da izmišlja povod Nikčeve smrti pomogla je činjenica da stvarni povod i nije bilo moguće sagledati onoliko koliko je bilo moguće sravnjivati epski opis Nikčeve pogibije s činjenicama koje su se pouzdano znale o događaju. Prema tome, pjesnik je imao psihološku mogućnost kad je izmišljao povod za odlazak Nikšićana na torine Nikca od Rovina u Nenadi zelenoj planini. Na početku pjesme Smrt Nikca od Rovina harambaša se naziva starcem:

Slušaj, Hamza, turski kapetane... pak mi pošlji harač od Nikšićah...Tvoje sjajne toke sa ramenah – toke pošlji mene Nikcu starcu...

Napomenom da je Nikac starac jasno je kazano da o rani-joj boračkoj snazi i hitrini toga junaka ne može biti govora. Tim


187

se i osnovna misao pjesnikova pokazuje koja upravo znači da stari junak neće dozvoliti da umre kao i svaki starac „od Boga staroga krvnika“. Niti u okršaju u kojemu ne može zablistati junaštvom kakvo je pokazao u pjesmi Sinovi Obilića. Pjesnik rješava da njegov Nikac, nekad nastavljač Obilića a sad starac, začikava jedan moćni grad, jedno krajiško kapetanstvo, čitavu jednu vojsku, i time čini podvig na koji nije ni pomišljao dok je bio u elitnome naponu junačke snage i na koji se niko prije nje-ga nije riješio. Potenciranje Nikčeve starosti pjesnik-pjevač je iskoristio i kao svoje, i svojih slušalaca, sredstvo za sarkastični obračun s Turcima. Jasno se čuje prkos: Turci, naśekao se Nikac vaših glava, držao vas u strahu decenijama, paše je ubijao, a sad ćete morati da potegnete svu vašu silu nikšićku na starca koji vas čika i čeka, neustrašiv kao i uvijek. Zove vas na megdan starac koji se ionako sprema da promijeni svijet! Tako se neprijatelj dovodi u vrlo inferiornu moralnu poziciju da bi se još jednom naglasilo koliko je strah morio Turke od Nikca harambaše.

Kad nikšićki Turci razumješe, svi rekoše: „Da mu harač damo, bolje nam se s Nikcem pomiriti.“

Babić Jakšar, najsilniji junak krajiškoga Nikšića, pokušava da spasi čast grada i kapetanstva, on jedini ne pristaje da se Nikcu da harač u obliku znamenja oružja i ratničke časti. Ali ni Jakšaru pjesnik ne dozvoljava da istakne svoje junaštvo koje bi se moglo mjeriti s Nikčevim junaštvom. Jakšar veli da će najprije skupiti „vojsku od Nikšića“, pa tek onda pozvati Nikca na megdan. Izd-vajanjem Babića Jakšara iz ostalih preplašenih Turaka, pjesnik planira jedinoga junaka koji je dostojan da od njegove ruke pogine Nikac od Rovina. Babić je u svojoj odluci sublimisao svo tradicionalno junaštvo Nikšića, pa će tek takav junak, još uz pomoć vojske, biti dostojan Nikčev protivnik na posljednjem

Novak Kilibarda

188

megdanu ostarjeloga harambaše od Rovina. Treba pomenuti da pjesnik takvim postupkom slijedi dobro poznati epski običaj – ne-prijatelju velikoga junaka treba priznati kvalitet junaštva. Nikac ne traži od Nikšića harač kao novčanu vrijednost, nego kao dokaz svoje premoći u junaštvu. Nikac upravo traži ono u što je siguran da neće dobiti. Ovako se obraća kapetanu Hamza-begu Mušoviću:

Slušaj Hamza, turski kapetane... pak mi pošlji harač od Nikšićah... sa tvojijeh sedam buljubašah, na mojijeh sedam arambašah: tvoje sjajne toke sa ramenah, toke pošlji mene Nikcu starcu, druge toke Hadžimanić Dura na mojega Gavrilović Tura, džeferdara Sukić-barjaktara na sokola Baletića Rada, sjajne toke Babića Jakšara na viteza Radulović Sima, sjajnu brešu Mrke Huseina na mojega Žutka Lipljanina, sjajne toke Derve Bajrovića na hajduka Peja Markovića, pa džeferdar Paripović ZukaNa mojega s Dobre Vode Vuka!

Nikčeva odluka da traži harač od Nikšića samo u ime svoje i svojih prijatelja saboraca jeste podvig koji je dostojan obilićevskoga podviga iz pjesme Sinovi Obilića. Zato je povod opjevanoga događaja u pjesmi i umjetnički vrh njezin, u njemu je došla do izražaja sloboda pjesnikove mašte da Nikca prenese u legendu. To je nastavljanje Nikčeve slave iz pjesme Sinovi Obilića.


189

Poslije umjetničke obrade toga trenutka mogao se pjesnik prizemljiti opisom Nikčeve smrti, bez opasnosti po legendarni lik junaka koji je bio uspostavljen. Pjesnik je imao epsko pravo na takvo glorifikovanje Nikca od Rovina jer je slijedio uspostav-ljenu istinu o legendarnome Nikcu i nije mu se moglo zamjeriti da „preuveličava“. Harač traži od Nikšića, i prijeti osvetom ako mu se ne udovolji zahtjevu, ne kakav uobičajeni junak, nego obilićevski zažetnik kome je pjesma već bila priznala da je spasao Crnu Goru. Psihološka radnja vođena je od početka pjesme vrlo ub-jedljivo, pa dramatika pjesme ne izostaje za najizgrađenijim pjesmama crnogorske deseteračke epike sa starom tematikom. Pjesnik ne dozvoljava da Nikac po običaju izvrši kakav junački podvig, jer je u ekspoziciji kazano da je on starac. A pošto su njegovi protivnici moralno pobijeđeni u zapletu pjesme, nema potrebe da slavni junak i moralni pobjednik ubija takve pro-tivnike, oni više nijesu dostojni da poginu od njegove ruke. Da im Nikac pokloni i trenutak pažnje u junačkome okršaju, oni bi mogli da se još nekako pokažu. Mogli bi da povrate nešto od izgubljene časti u samom okršaju s Nikcem, iako je on sta-rac. I sam nikšićki Hektor, Babić Jakšar, moralno je umanjen činjenicom što ne izlazi na megdan Ahilu nego Nestoru! Pjesnik je precizno odredio nivo junačkih kvaliteta Babića Jakšara da bi Nikac imao dostojna protivnika, ali ne dozvoljava mu ni za trenutak da trijumfuje. Babić nije dočekao da vidi Nikčevu smrt. Pjesnik ovako rješeva sukob moralno ujednačenih protivnika:

Jesi l’ stari Nikče, u pružinu?Evo Nikca, turska buljubašo, đe je bio, on se nije krio!Trče oni jedan put drugoga, sretoše se u bijele ovce – jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce.

Novak Kilibarda

190

Inferiorna moralna pozicija Turaka, koja se pokazala još u njihovu razgovoru s kapetanom Hamzom, doživljava najdu-blji pad poslije istotrenutne smrti dostojnih protivnika, Nikca i Jakšara. Turci su otišli masovno na staroga Nikca („đe gođ bješe boljega junaka / povede ih poljem nikšićkijem“), predvodio ih je junak Babić Jakšar, koji je spasilac časti Nikšića, ali se poslije Nikčeve smrti vraćaju bez časti koju je Jakšar predstavljao. Išli su u masovni pohod na starca, a on im posljednjim junačkim udarcem oduzima svu čast, zadaje im najstrašniji moralni udarac. Nijesu Nikšićani u pjesmi udostojeni časti čak ni toliko da im se dozvoli da vide živoga Nikca od Rovina. Nema tako moralno poražene turske vojske u nekoj drugoj pjesmi iz drugoga reper-toara crnogorske usmene epike! Umjesto bilo kakvoga boračkoga podviga ušićarili su plijen i dojavili Nikčeve ovce. Takvim opi-som nikšićkoga pohoda na Nikca od Rovina pjesnik daje i širu karakteristiku turske politike i ideologije. U takvim trenucima usmene epike Njegoš je nalazio građu za Gorski vijenac. Karak-teristika Turaka koja se nalazi u pjesmi Smrt Nikca od Rovina dovedena je do poetskoga vrhunca u Njegoševu spjevu. Ali jedan homerski refleks pjesme Smrt Nikca od Rovina nije se produžio u pjesničke slike Turaka u Njegoševu Gor-skom vijencu. Uzvišenost Nikčevu usmeni pjesnik naglašava i činjenicom da je moral Babića Jakšara usaglašen s njegovim junaštvom. Jakšar na zaspaloga Nikca ne napada mučki, nego viteški. Samo od ruke takvoga junaka mogao je Nikac poginuti. A slikom nikšićkih Turaka koji su spremni da pošalju Nikcu harač, i kojima je plijen jedini biljeg okršaja s Nikcem, pjesnik u stvari definiše poruku da pljačkanje i otimanje, kao stalni cilj jedne politike, uslovljava atrofiju i fizičke strane junaštva nosi-laca te politike. Pjesma Smrt Nikca od Rovina, kao misaona i estetska cjelina završava se poentom:


191

Jedanak im pukli džeferdari, oba mrtvi pali među ovce!

Ostalih dvadeset stihova koji slijede do kraja pjesme nijesu pozitivni dio pjesme kao umjetničke cjeline, jer poslije Nikčeve pogibije ništa se više novo ne govori o glavnome motivu koji je i opredijelio pjesnika da stvori takvu pjesmu. Priča o Nikcu je ispričana, a u preostalim stihovima pjesnik se obračunava s Turcima. On se teško mirio s činjenicom da su se Turci domog-li Nikčeve glave, pa je na kraju pjesme kao oduške i svome ijedu, dao više maha svome građanskome raspoloženju nego pjesničkome umišljenju. Treba pomenuti da je i u pjesmi Sinovi Obilića primijenjen isti postupak kao i u pjesmi Smrt Nikca od Rovina. To je uzlet u legendu i prizemljenost, kao i u ostalim hroničarskim pjesmama drugoga repertoara. Razlika je samo u tome što je prizemljenost u pjesmi o Nikčevoj smrti jednostav-no nakalemljena na pjesmu, što vjerovatno može biti dodatak štampanoj egzistenciji teksta, a u pjesmi Sinovi Obilića ona je poslužila kao sredstvo da legendarni Nikac ostane na realnome tlu. Nađen je način da se obilićevski podvig protumači i kao plod kolektivnoga ubjeđenja plemena koja su bila na udaru. Obadvije pjesme nadrasle su poezijom ostale hroničarske izvještaje o nje-govu junaštvu, ali su jednom svojom stranom, i Sinovi Obilića i Smrt Nikca od Rovina, ostale u granici žanra kome pripadaju sve pjesme u kojima se „sadržava istorija ovoga naroda“, kako je rekao Njegoš. Da je neuporedivo zahvalniji za književnu obradu junak s ličnom dilemom, nego junak koji svojim podvigom tumači ideologiju kojoj pripada, koga na podvig opredjeljuje samo ideja, pokazuje pjesma Smrt Nikca od Rovina. Uostalom, i u epici drugih naroda, usmenoj epici, najizgađeniji likovi i najveći podvižnici su ljudi koji svojom regularnom obavezom u stvari rješavaju neku svoju ličnu dramu. Školski je primjer Homerov

Novak Kilibarda

192

Ahilej sa svojim postupcima tokom Trojanskoga rata, koji su rezultat njegovih odnosa s Agamemnonom, na jednoj, i Patrok-lom, na drugoj strani. Lik junaka u pjesmi Smrt Nikca od Rovina neuporedivo je više psihološki dograđen nego u pjesmi Sinovi Obilića. Nikac posljednjim svojim podvigom razrješava ličnu dramu koju je uklopio u prostore širega značaja. Nikac starac u toj pjesmi je kompleksnija ličnost nego Nestor u Ilijadi. Posljed-nje akorde svoga junačkoga trajanja Nestor produžava u davanje savjeta mlađim junacima. On ponestalu svoju snagu nadomješta službom svoga bogatoga iskustva. Međutim, Nikac, zarobljenik svoje slave kao Nestor, satire se od pomisli da će dočekati kraj života u postepenom i vidljivom nestajanju. Njegova odluka da traži harač od Nikšića posljednji je pokušaj da se sačuva trajno u svjetlosti koja ga prati. Ideološko ubjeđenje koje je kulminira-lo u pjesmi Sinovi Obilića i samo se graničilo sa subjektivnim, najličnijim ośećanjima, a u toj pjesmi je prožeto ličnom dram-om. Riječju, psihološko građenje lika Nikca od Rovina u pjes-mi koja govori o njegovoj smrti nesvojstveno je deseteračkoj, horničarskoj i usmenoj povjesnici Crne Gore. Ostaje tajna koliko je Njegoš doprinio datoj konstelaciji tih pjesama.

193

PJESNIČKA INDIVIDUALNOST TEŠANA PODRUGOVIĆA

U kolikoj su mjeri epski pjesnici-pjevači iskazivali sebe prenošenjem epskih tema koje su usmenim putem išle s koljena na koljeno, ponekad vjekovima, možda je najkrupnije pitanje nauke u crnogorskoj usmenoj poeziji. Koliko je svaki pjesnik- -pjevač projicirao svoja sagledanja života uz estetska i etička kolektivna načela i apercepcije svojih prethodnika, pitanje je teško koliko i privlačno za istraživače usmene književnosti. Dok je usmena epska pjesma živjela kao umjetnička slika narodne misli o sopstvenoj savremenosti na relaciji budućnost – prošlost, kolektivno narodno biće definisalo je odnose ličnosti i kolektiva kao i suštastvena pitanja života i smrti, ali pjesničke priče, preko kojih se narodna ubjeđenja naglašavaju umjetničkom istinom, rađali su uzleti mašte pojedinaca. Kreativni prenosi-lac usmene pjesme mogao je biti neimar svoje građevine iako je pripadao sistemu pjesničke logike svoga istorijskoga miljea i držao se uzora po uzusu. Sve tvorce i prenosioce crnogor-ske usmene epike objedinjuje jedna idejna osnova – težnja za slobodom, izražena kroz negativni odnos prema neprijatelju, i zaljubljenost u sve viteško iz nacionalne prošlosti. Idejna osnova bila je udružena s vjerom u vrijednost življenja. Ali organizacija umjetničkih slika etičkih problema, teogonije i kosmogonije zavisila je od stvaralačke moći pojedinaca. Tako su prenosioci mogli već stvorene pjesme preinačavati po svome nahođenju, a da ne odstupe od stalne idejne osnove. Na primjer, Homer u svakom trenutku svoga pjesničkoga iskaza pripada kolektivnoj

Novak Kilibarda

194

misli kritsko-mikenske civilizacije, vjeruje da su ljudi u potpu-noj vlasti bogova i da je sve efemerno i nebitno u odnosu na dužnost pojedinaca prema kolektivu i državi. Slijepi mudrac- -pjesnik je izraz životne filozofije svoje epohe, ali kao pjesnik kretao se kroz autonomiju lične slobode i stvarao situacije da bi djelale ličnosti koje su akteri kolektivnih normi vjere i morala. Njegova moć da razlučuje ljudske individualnosti, naglašavajući nerazmrsivost izukrštanosti ličnih poriva, zahtjeva datoga tre-nutka i ovještalih običaja, ujedno je i ispovijest pjesnika da se u svim slučajevima i iznenadnim situacijama ne može apsolutno oživotvoriti svaka norma koja inače vlada kolektivom i reguliše njegove unutrašnje odnose. Homerovo poniranje u lavirinte svake posebne ličnosti i ispitivanje složene strukture ljudskoga bića čini tvorca Ilijade rodonačelnikom nepatvorenih evropskih pjesnika. Helenska usmena epika je prije Homera imala nesum-njivo dugu tradiciju, ali je lična stvaralačka autonomnost u Ili-jadi i Odiseji jako vidljiva. Zato bi se dalo postaviti pitanje – je li veći pjesnik onaj koji, preziđujući tuđu građevinu, uzleti visoko, ili onaj koji je prvi gradio ono što je kasnije prezidano? Bio bi vjerovatno najbolji odgovor saznanje da je stalno prerađivanje i usavršavanje usmenih pjesama produžavalo usmenoj epici život kroz prostor i vrijeme. Usmena epska pjesma podśeća na persijske ćilime koji se vjekovima i snuju i ču na isti način i od iste pređe, ali šare koje se po njima izvode i raspored boja upućuje na pojedince koji su se uključivali u tkalački posao. Podśeća i na freskoslikarstvo u pravoslavnim manastirima. Biblijska priča bila je za fresko-pisca kanon u koji nije ni mogao ni htio da sumnja, ali duhovni život likova, pa i Hrista i Bogorodice, izraz je kreacije svakoga pojedinačnoga slikara. Freskopisac nije dirao u fabulu biblij skoga saopštenja, ali u svim valjanim slučajevima umjetničko moranje naćeralo ga je da u pravom smislu stvara, kreira. Dakle, u prenošenju umjetničke vizije života kroz usmenoepske poruke


195

jednoga naroda, u prenošenju vizija istorije i trajnih ljudskih problema, izranjali su pojedinci koji su doziđivanjem kolektivne građevine usmene epike ljepotom trasirali njenu budućnost. Traženjem udjela prenosilaca ne cijepa se kolektivno platno usmene epike, traži se samo razlika između vezilja s istoga đerđefa. Ako se sagledaju tajni biljezi crnogorskih usmenih pje-sama, skrivena blaga njihova i noži iz potaje, onda će te pjesme same sobom da pričaju bajku kako su rasle kroz dopunjavanje i mijenjanje koje ih je pratilo na usmenoj estradi njihovoj. To se može jasno viđeti i u pjesmama Tešana Podrugovića. Tešan Podrgović se bitno razlikuje kako od slijepih pjesnika-pjevača, odnosno profesionalnih guslara, tako i od os-talih pjesnika-pjevača koji su uz gusle javno pjevali pred užom ili širom publikom. Slijepi pjevač-guslar nikad nije mogao zaobići interesovanje slušalaca, nego je morao svjesno činiti napore da ponekad, i mimo svojih ubjeđenja, unese nešto u pjesmu i ugodi slušaocima koji treba da ga podare korom hljeba ili parom. Sli-jepi prosjak Filip Višnjić znao je na iftarskim śeđeljkama ugoditi bosanskoj muslimanskoj publici i mijenjati pozornicu događaja u svojim pjesmama na priliku muslimanske usmene epike. Međutim, kad je bio obuzet ustankom protiv Turaka u Srbiji, „najbrže i u celini žrtvovao je svoj muslimanski repertoar“. Us-menome pjesniku-pjevaču koji nije bio slijep pjesma koju pjeva nije donosila nikakve materijane koristi, a opet je morao pazi-ti, svakako manje no slijepi guslar, na interesovanje slušalaca. Dobar glas koji ga je pratio i uslovljavao poštovanje njegove guslarske sposobnosti, pribiranje i prizivanje, imao je odraza na pjesme koje on uz gusle kazuje. Tešan Podrugović, međutim, nije pripadao ni jednoj od ovih grupa narodnih pjevača. Vuk Karadžić dokazuje da je Tešan „vrlo lijepo znao udarati uz gusle, ali pjevati nije znao (ili nije ćeo) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige“. Prema tome, pjesnik iz Gornjih Kazanaca nije imao od svojih pjesama ni materijalne koristi, niti su mu služile

Novak Kilibarda

196

za bilo kakavu ličnu afirmaciju. A pošto mu je pjesma predstav-ljala samo duhovnu potrebu, on je morao s istom ljubavlju prih-vatiti tuđu pjesmu ako je odgovarala njegovim ubjeđenjima, kao i svoju koja je plod njegova neslaganja s već postojećim nečijim tuđim riješenjem. Krećući se rudinama usmene epike, tražio je sebe kroz poetsku povjesnicu, a kad se ne bi našao, sam bi se vaskrsavao, začinjao jedan umjetnički život iz pepela drugih. Tako je i u odabiranju i prihvatanju već stvorenoga koliko i u preziđivanju ranijih građevina u svoja zdanja, davao sebe ci-jeloga i potpunoga. Sve što je odabrao, preradio i stvorio jeste slika života koja odgovara njegovim ličnim nazorima. Dvadeset i četiri pjesme koje je saopštio Vuku Karadžiću tumač su sud-bine toga velikoga crnogorskoga usmenog pjesnika. Tešan je poslije ubista lokalnoga turskog napasnika pošao sentom koji ne vodi u luku smirenja, on ga je stalno odmicao od porodičnoga ognjišta i građanske smirenosti. A momak neobično naočit i među brđanima (Podrugovićem su ga „zato prozvali što je bio vrlo veliki, tj. i po drugoga čovjeka“) čeznuo je za mobama kosača i žetelaca, sve prosidbe, slave i svadbe ostale su onđe đe se on ne može vratiti. Kako veli Vladan Nedić, „zato velika većina Tešanovih pesama, mnogo više nego što bi se zaključilo iz njihovih naslova, ima kao glavni motiv ženidbu i ljubav“. Izgleda da su Podrugovićevi zamasi sabljom i poezi-jom velika kompenzacija jedne izgubljene mladosti. Nema u Tešanovim pjesmama nijedne đevojke koja se o nešto ogriješila, one su anđeoska bića o koja se drugi griješe. Njih uvijek izbav-lja kakav zažetnik, kao što je Tešan spasao svoju sestru od tur-skoga napasnika u Kazancima. Bilo da je pamtio samo pjesme s takvim motivima, bilo da je u tuđe pjesme unosio takve likove, u oba slučaja je projicirao svoj kredo umjetnika i čovjeka. Odnos pjesnika prema ženskim likovima je „izraz hajdukove žudnje za ženom i ognjištem“, ali i slika urođene gospodstvenosti i otmje-noga kavaljerstva koje majka rađa. Evo primjera za to.


197

Razigrana romansa o ljubavi Hajka Atlagića i Jovan bećar je pjesma vreline mladosti, a posvećena je ženskom čeljadetu koje preskače opasne zahtjeve vjere i običaja, slušajući čula. Mogla je poznata težnja narodna – isticanje muške moći hrišćanina nad muslimanom, da odvede pjesnika na ivicu gole erotike, ali Tešan je s nekoliko pelivanskih pjesničkih poteza zaobišao skarednost i ispjevao apoteozu šumnom krvotoku mladosti. Divovski raz-vijeni neženja iz Kazanaca bježao je od svoje jalove sudbine uživljavajući se u erotsko uživanje Jovana bećara, ali znao je da je dosta osvete prema Turcima ako Jovan provede noć s Hajkom u turskome čardaku na begovskim dušecima. Glasovi etike nje-gova patrijarhalnoga mentaliteta rekli su pjesniku da Hajku valja udati za Jovana poslije njezine cjelonoćne erotske stopljenosti s bećarom. Samo srećna nevjesta iz Kotara, čija je čast udajom za Jovana Kotaranina viteški spašena, mogla je poručiti majci, što je u stvari više poruka žene ženi:

Da ti znadeš, moja stara majko, kako vlaše plahovito ljubi, ti bi moga baba ostavila, pa otišla stara za kaura!

U pjesmi Novak i Radivoje prodaju Grujicu Podrugović ne dozvoljava da Turkinja đevojka kupi za novac Grujicu Novakovića. Zna patrijarhalac i veliki pjesnik da se do neba čuju kletve đevojačke bilo koje vjere ona bila. Dok turska đevojka ide da donese ugovoreno blago, udovica Džafer-begova za tri to-vara blaga odvede s pijace roblja hajduka dragokupa. Međutim, i lik turske udovice kompleksiniji je nego što bi na prvi pogled izgledao. Tešan ne naglašava slučajno da je ona udovica starca, prebogatoga Sarajlije. Ima tragičnih tonova u vrelim pogledima mlade udovice na Grujovu muškost, obučenu u svitu pokoj-noga Džafer-bega starca. Prvi put je ona u svome domu viđela

Novak Kilibarda

198

srmu i svitu oko muževnoga struka, ośetila momačku snagu kojoj pristaje i begova bogata odjeća i njezina mladost koja je venula sa starcem na begovskim dušecima. Nije hajduk Tešan zaboravio da je Grujo „lakom na dukate“ i turske glave. Iako bi samo jedan igraj njegove sablje koštao života pratioce koje mu je Džafer-begovica kao pratnju dodijelila, Grijica ih junački pusti da Džafer-begovici odnesu puste glase. Vjeruje Tešan da odnijeto blago i odijelo rahmetli Džafer-bega nadoknađuje udovici cijena noći koju je provela s Grujom u čardaku na meku dušeku. Vraćajući joj poslugu nijesu udovici ništa odnijeli Gri-jica ni Tešan, a obogatili su je žudnjom da bude još trgovina kakva je bila ona kad je Gruja s tri tovara blaga otkupila. Bilo da je Tešan od poznatih varijanti oformio novu pjesmu, bilo da je poznate pjesme u kojima je nalazio sebe prihvatio i pamtio, u oba je slučaja pjevao o sebi i nadoknađivao poezijom „žal za mladost“. Otkad je pośekao turskoga napasnika u Kazancima pa do svoje junačke pogibije u Bosni, Tešan se nagledao ponašanja ljudi u raznovrsnim životnim prizorima. Mogao se u hajdučkim družinama, kojima nikad nije htio biti harambaša, naslušati hvale i uobraženosti, a na ratištima Prvoga srpskog ustanka osobito se osvjedočiti da jurnjava za častima i imanjima mutno śenči i svjetlost velike bune. Junak koji je na drinskome ratištu činio čuda od junaštva, kasnije kao śečonoša trske i prodavač njenoga snopovlja, nagledao se filistarske karlovačke gospoštine, koja je za predmet s kojim se poredi ružno uzimala sljepačke gusle. Beskućnik i śeromah, smiješni sklupčani dugajlija pored snoplja mokre trske, gledajući ljudsku čaršiju, mora da se uživljavao u poetske vizije prošlosti, drugovao s Milošem Vojinovićem koji nabija šprdnju sa šićardžijama, s tri senjska viteza koji povezaše tridesetoricu sitih, pjanih i uobraženih. I poistovjećivao se s Jo-vanom bećarom koji je dan i noć proveo s Hajkom u begovskome čardaku. Gledajući zatvorene kapije bogatoga svijeta Karlovca,


199

i ranije Dubrovnika, iz koga je so u Kazanca dogonio, primije-tio je da se kuće imućnoga svijeta ne otvaraju gostoprimno sli-jepcu, putniku i namjerniku, kako se otvaraju slamne potleušice u njegovim Kazancima. Biće da se tada śećao Marka Kraljevića koji je buzdovanom razbio sedamdeset i sedam kapija i zalju-ljao jedan grad iz temelja. Nagledao se Tešan u Srijemu, đe je dobjegao poslije ugušenja Prvoga srpskog ustanka, ukrašenih kočija, vilovitih konja i hintova i vidio da tu ima više bogat-stva no što je vjerovao. Pa zato, možda, njegov Marko uzima od ljube Vuče dženerala toliko blaga da bi mnogo bilo da se iz carske riznice zahvaća. Pošto je hajduk-pjesnik Tešan ljuto ośetio škrtost karlovačkih trgovaca, koji su se cjenjkali o svaki struk trske, dozvolio je Marku Kraljeviću da prebogato proda Vuču iz Varaždina. Hajduk, koji je śeču glava s turbanima zami-jenio strižom bara mrtvica oko debeloga Dunava, śetio se pred Vukom Karadžićem, u manastiru Šišatovcu, pjesama u kojima je tada utjehu nalazio, a znao je „još najmanje sto junačkih.. od kojekaki primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša“. Da je Podrugović, vođen duhovnom potrebom, ne samo odabirao i pamtio tuđe poetske tekstove, nego i korjenito mi-jenjao varijante koje je čuo, pokazuje njegova pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju. Vuk je u Karlovcima 1815. go-dine zapisao dvije pjesničke varijante iste tematike, jednu od Tešana Podrugovića, drugu od jednoga trgovca iz Bosne „koji se 1815. godine, prebegavši 1813. godine iz Srbije, bavio u Karlovcima u Sremu“. Vuk je na prvo mjesto u zbirci stavio Tešanovu pjesmu i dao joj naslov, a varijanti trgovca iz Bosne odredio je manju cijenu, smatarjući je kao „opet to, malo drukčije“. O bosanskome trgovcu Vuk nije dao nikakvih poda-taka, iako je od njega zapisao i dvije uzorne pjesme – Bolanin Dojčin i Jurišić Janko. Dakle, od dvojice kazivača u isto vrijeme i u istome mjestu zapisao je Vuk dvije varijante jedne pjesme, koje osim osnovne fabule – Marko Kraljević poznaje u turskim

Novak Kilibarda

200

rukama sablju svoga oca, nemaju ništa zajedničko. Da li su oba kazivača donijeli svoje varijante dolaskom u Karlovac, ili je jedan čuo od drugoga, jesu li je obojica prvi put čuli od nekoga u Srijemu, otvorena su pitanja. Svetozar Matić je oprezno iznio svoje vjerovanje da su i Tešan i bosanski trgovac čuli pjesmu u Srijemu i da je nemoguće odgonetnuti ko je od koga čuo. Međutim, postoji velika vjerovatnoća da je Tešan čuo pjesmu od trgovca iz Bosne. Vuk Karadžić naglašava kao kuriozitet da Tešan nije pje-vao uz gusle, iako je znao uz njih lijepo udarati. Da je i bosan-ski tgovac saopštavao pjesme bez guslanja to bi Vuk kao rijet-kost naglasio, ali pošto je obična pojava da se pjesme kazuju pjevajući uz gusle, nije pomenuo na koji način bezimeni pjevač iz Bosne pjesme kazuje. Ako je Bosanac pjevao iz gusle, što je vjerovatno, onda je postojala mogućnost da Tešan od njega čuje pjesmu o Marku koji poznaje očinu sablju. Hajduku, prebjegal-cu sa srpskoga ratišta na Drini, bio je trgovac iz Bosne, takođe prebjegalac iz ponovo Turcima preplavljene Srbije, po mnogo čemu bliži da mu postane sabeśednik, nego ostali građani Kar-lovaca. Obojica su znali usmene epske pjesme, jezički su bili bliski i dijelili su istu sudbinu bježanije. Zar trgovac iz Bosne nije na neki način mogao pomoći Tešanu u prodaji trske od čega se hajduk-pjesnik prehranjivao? Bosanac je saopštio Vuku samo tri pjesme, onoliko koliko je onda mogao znati svaki čovjek koji je umio pjevati iz gusle. Da je Bosanac imao jači fond pjesma, Vuk bi to iskoristio, a da nije mogao iskoristiti, on bi to nagla-sio i zažalio, kao što je to uradio u slučaju Starca Milije. Prema tome, malo je vjerovatno da je Bosanac čuo pjesmu od Tešana neguslara i tako je brzo preradio. Vuk kaže: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako lijepo po redu kao što su i ostale nje-gove pjesme...“ A da je bosanski trgovac bio kreativni prenosi-lac usmene epike, on ne bi mogao onako veličanstvenu pjesmu


201

u prośečnu pretvoriti. Ako je Bosnac unio išta svoje u pjesmu Bolanin Dojčin, onda odista nije mogao od sjajne pjesme nap-raviti prośečnu. Bosanac je, izgleda, dobrim pamćenjem naučio sve tri pjesme koje je Vuku kazao, jer da je imao izrađenu kakvu svoju specifičnost u upotrebi zajedničke poetike, i da je pjesma-ma svoje što dodavao, ne bi se mogla njegova varijanta o Marku Kraljeviću i očevoj mu sablji sasvim razlikovati od druge dvije pjesme. Iz svega toga dalo bi se zaključiti: Da su kojim slučajem, što je malo vjerovaatno, i Tešan i Bosanac čuli pjesmu u Srijemu od istoga čovjeka, trgovac bi saopštio Vuku vjernu kopiju onoga što je čuo, a pjesnik Tešan bi izvršio redakciju varijante shodno svom specifičnome korišćenju zajedničke poetike. Sva njezina rješenja i situacije ne slažu se s poznate Tešanove dvadeset i tri pjesme u onolikoj mjeri koliko je Tešanova prerada te varijante stameno postavljena na kolosiijek poetike koja objedinjuje sve tekstove što ih je saopštio Vuku. Motivisanje Vukašinove smrti, kralja Vukašina – Markova oca, u pjesmi trgovca iz Bosne nevješto je dato. Pjevač nije us-pio da naglasi zločin Vukašinova ubice, pa postupak sultanova telala prema ranjenome kralju ne samo što ne budi ogorčenje slušalaca, nego je donekle i shvatljiv. Kralj-samrtnik moli tur-skoga askera da pričeka pola sata, pa eto mu tri ćemera blaga, sablja dimišćija i svilen čador, kao nagrada za zamuku oko kraljeve sahrane. Zaista je kralj Vukašin Mrnjavčević infantil-no naivan – ne poznaje odnos pobjednika, ratnika Turčina, koji je preživio bitku, prema pobijeđenome hrišćaninu, i to kralju s kraljevskom opremom. Vukašinova molba mogla je biti provjera hrišćanina koji zna značaj sahrane svoga istovjernika, a ne pak ispit ljudske savjesti Turčina koji će rješenjem pjesme, koja taj razgovor saopštava, svoje zlodjelo platiti svojom glavom. Sta-rac Milija je potrošio više od dvjesta stihova dok je objasnio dobročinstvo turskoga vojnika prema hrišćaninu, i tek interpola-cijom te dvjestastihovne sižejne cjeline u pjesmi Strahinjić Ban

Novak Kilibarda

202

uspio da to umjetnički ubjedljivo dokaže. Valjda niko ne očekuje da bi turski ratnik svezao svoga konja ispred Vukašinova čadora i čuvao odlazeću dušu kralju hrišćaninu radi bogatstva koje mu samrtnik nudi, a koje je pobjednikovo svakojako! A čudno je što i Vukašin misli samo na svoju sahranu. Koliko su puta u usmenoj epici izginuli ratnici ostali na bojištu da ih sahrane gavranovi! Dakle, u Bosančevoj varijanti i nevješto je otpočela radnja i nevješto je prizvana priča kojom je trebalo opravdati Markov postupak prema pośedniku sablje kralja Vukašina. A tvorac te varijante udaljen je od istorije mimo limita koji je normirala us-mena epika koja se prihvata istorijskih lica. U toj varijanti Bitka na Marici i rijeka Marica zamijenjene su Kosovskom bitkom i rijekom Sitnicom. U pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik Podrugović dao je priči logiku, stilu snagu i stihovima poeziju. U njegovoj varijanti Turkinja đevojka rani na Maricu da bijeli platno, đevojka bez koje hajduk-pjesnik iz Kazanaca ne može ni u snu ni u poeziji. Bistrinu vode, zore i đevojačkih očiju, bje-linu lica njezina i platna koje ona hoće da bijeli, pjesnik śenči krvavom bojom. Rijeka Marica potekla je krvava s prvim rujem sunca, sukrvilo se platno i đevojačke ruke do lakata, a tugom se zamutile đevojačke oči nad mutnom maticom rijeke Marice. Apokalipsa smrti dotakla se žene i rijeke, ali veliki pjesnik od ta dva simbola životnoga postojanja i kretanja traži da spase jedan život. Tako Tešan nije tursku đevojku obavezao samo pobratim-stvom koje joj je ranjeni kralj ponudio – dublja je misao pjesni-ka Tešana Podrugovića. Znao je Tešan da je mnogo mladome Mustaf-agi da plati glavom svoje lakomstvo na sablju ranjena junaka, pa je pjesma Marko Kraljević poznaje očinu sablju više posvećena đevojci adamskom koljenu nego podvigu Marka, sina osvetnika. Tešan priziva sablju i dokazuje da je samo njezina lje-pota u mladim rukama Mustaf-age mogla slomiti zakletvu ses-trinsku. Hajduk Tešan razumije Mustafine snove o skupocjenom


203

oružju kao biljegu junačke vrijednosti i prestižnoga ugleda. I sestra Mustafina zna kako zanosi mladost i ambicija ratnička, pa opominje svoga brata Muja da se ne zaboravi i ogriješi o ranjena junaka, njezina pobratima. Zato pjesnik postepeno vaja Mujovu krivicu, koja će kulminirati tek kad se javi Marko kao oličenje pravde. U drugome dijelu pjesme naglašava se ljepota sablje, onda kad je sva carska ordija primjećuje, kad je gleda jednako činom mali i veliki u turskoj ordiji, a nikome se iz korica ne da izvaditi. Kad Marko, tada turski vojnik, ugleda na sablji njezina tajna i zlatna obilježja, onda ljepotu sablje zamijeni jedna priča i rodi se sudbinska odluka da Mustafu stigne sestrinska kletva kroz osvetničku Markovu dužnost! Prepirka Marka i Mustaf- -age o agalucima kolosalno upotpunjuje obadva ta lika, osobito mladoga Mustafu. Malo bi neobično zvučalo da vazal Marko može nekome izmoliti kod cara agaluke da se to na kraju pjesme ne razjašnjava. Kad je car čuo za događaj, šalje sluge po Marka, a rasrđeni Kraljević neće ni da ih pogleda. Tešan ne naglašava slučajno da se Marko rješava da ide pred sultana-poočima ne od straha, nego što Marku careve sluge dodijaše. Onda nema uobičajenoga klanjanja pred carem-poočimom, u čizmama Marko śede na carevu serdžadu, gleda cara poprijeko i primiče mu se „dok doćera cara do duvara“. Topuz i krvave oči Markove opomenuše padišu da učini diplomatsko rješenje – da pruži Marku stotinu dukata kao utjehu za ljutnju koju su mu nanijeli. Marku nije dala srdžba da prilikom dolaska kod cara bilo šta kaže, pjesnik je znao da treba pričekati s Marko-vom riječju dok car što ne reče. Marko je mogao samo caru prićeranome uz duvar onako inadžijski reći da žali što očevu sablju nije prepoznao u njegovim rukama. Dakle, opaskom da Marko može za nekoga od cara izmoliti agaluke postignut je veliki cilj. Naime, nesmotreni mladi Mustaf-aga, aludirajući na Markovo vazalsko pridvorstvo, izaziva Markovu srdžbu, a onda Mustafina momačka želja da sabljom ljepoticom, koja

Novak Kilibarda

204

bi, da nije bilo njegova grijeha prema sestrinskoj riječi, mogla imati nekakvo opravdanje, ustupa mjesto uvredi da bi Markov zamah očevom sabljom imao dvostruko opravdanje. Tako je kletva Turkinje đevojke, kao još na početku izlaganja pjesničke naracije definisana kategorija u čije ispunjenje niko ne sumnja, naglašeno opravdana i sticajem realnih životnih događanja. Tešanov pjesnički manir da svoje likove ne objašnjava di-rektno nije osvjedočen samo u pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju. Podrugović u svojim pjesmama nastoji da svaki problem sagleda do kraja i da traži sve motive koji uslovljavaju neminovnost date odluke. Kod toga pjesnika jedna stvar ili situ-acija pomaže da se objasni druga. Detaljno isticanje Markove prinčevsko-gospodske prošlosti naglašava težinu njegova obračuna s Musom koji je rođen „na ploči studenoj“, a izvori prkosa i junaštva carskoga odmetnika Kesedžije definišu odnos cara i njegova vezira Ćuprilića prema usužnjenome Marku Kraljeviću. Niđe u zamašnome ciklusu pjesama o Marku nije po-tenciran Marko jogunica kao u pjesmi u kojoj se vidno naglašava njegovo kraljevsko porijeklo. A to se naglašava u Tešanovoj pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Morao je biti kakav prenaglašeno drzak nasrtaj na ośen carske moći da car-poočim svoga posinka-miljenika kazni tamnicom za čije se sužnje više ne pita. Pošto je postojala opasnost da preslobodni nasrtaj vazala na cara bude nevjerovatan i kad je Marko u pitanju, pjesnik taj nasrtaj i ne pominje, nego indirektno upućuje na nj. Naime, o Markovu deliktu zaključuje se prema Markovu izgledu kad je izveden iz ledne tamnice u kojoj se legu guje i jakrepi. Tešan ne kaže ni jednom riječju da je Marko bio miljenik carev, ve-likome pjesniku dovljno je malo sredstava da to kaže – samo dvije riječi! Kad, u prilikama uzurpacije Carstva od strane Muse Kesedžije, vezir Ćuprilić spomenu Marka Kraljevića, car turski „proli suze“. Dakle, ne samo što se pjesme Marko Kraljević i Musa Kesedžija i Marko Kraljević poznaje očinu sablju slažu


205

jedna s drugom po misaonome i pjesničkome sklopu, nego su i njihovi svršeci bezmalo identični. Ništa nije manje preslobod-noga Markova ponašanja u ironiji kojom prekorijeva cara što od mrtve Musine glave poigrava, nego u otvorenoj izjavi kojom žali što ga car nije razljutio umjesto Mustaf-age. A što je Marko malo blaži u pjesmi o Musi, to je otuda što Tešan ne zaboravlja da se junak tek kurtalisao tamnice toga istoga cara. U trima Tešanovim pjesmama dat je odnos Markov prema sultanu (treća je Marko Kraljević i Arapin) i sva tri puta taj je odnos isti. Riječju, car se mora na kraju poslušati, ali to Marko izvodi inadžijski i sporije nego u bilo kojoj drugoj usmenoj pjesmi u zamašitome ciklusu pjesma o Marku Kraljeviću. U varijanti trgovca iz Bosne Marko ima tri ćemera blaga koje nosi, kao trgovci što kese s dukatima nose, ispod haljina. Privučen je Marko ljepotom i neobičnom prodajom sablje pa hoće da je kupi. Kao dužnik mnogim Turcima krije se da bi pro-davcu sablje izbrojao dukate. Kad se vratio s očevom sabljom u rukama, predstavio se Turcima kao telal s dobijenim novcem od trgovca koji je pošao u trgovinu. Još da mu Turci povjerovaše, ta bi Bosančeva pjesma odista bila kuriozitet. U njoj se Marko ničim ne bi razlikovao od tipičnoga ratnika turske vojske. Mora da je takvo rješenje u pjesmi koju je čuo nerviralo Tešana, jer u toj pjesmi nije bilo ničega što bi odgovaralo prilici njegova Mar-ka. A da carski telal ne prepoznaje Marka Kraljevića, to Tešan nikako nije mogao prihvatiti. Taj podatak bio je apsolutno nes-vojstven epskoj biografiji Marka Kraljevića koje se držao Tešan Podrugović. Marko je u svakoj Tešanovoj pjesmi o njemu svakome poznat, nikome on nije neznana delija. Što ga ne poznaje Đemo Brđanin, druga je to stvar. Trebalo je Marka dovesti u tešku situ-aciju pa ga spasiti, a Đemo je krenuo da upozna Marka. I treće. Teško je bilo Đemu povjerovati da je junak bez ikakvoga oružja, pa bio on i na šarenome konju, Marko Kraljević, junak koji se

Novak Kilibarda

206

drži adeta da pod oružjem pije vino i sanak boravi. Podrugovićev Marko poznat je svakoj živoj duši kuda ga je Šarac pronosio! U Tešanovoj varijanti čim je Mustafa vidio Marka rekao mu je „kaurine Marko“. Tešana je lako prepoznati među ostalim pjesnicima crnogorske usmene epike baš po široko razvijenim opisima opreme konjske i junačke, ponekad sa svim detaljima te opreme, ali Marko, glavni lik njegove poezije, nikad se ne gizda i kiti. Njegov Marko ima odijelo, konja i oružje kakve drugi junaci nemaju. Već je primijećeno da se sve pojedinosti o spoljašnjem izgledu, one preko kojih „mi otprilike zamišljamo našega epskoga junaka“, Marka nalaze u pjesmama Tešana Podrugovića. Kad Marko i od kume prima dar, to je teška topuz-ina, a što mu sultan poklanja sablju, to hoće pjesnik da nađe najprikladniju stvar na kojoj će biti carev pečat

da ga vezir pogubit ne može dok čestitog cara ne zapita.

Tešanov Marko niti je htio što kupovati, ni mogao biti što kome dužan. Marko ne ore kao ostali svijet, ne pije vino kao drugi ljudi, nije kupio konja ni oružje. Ono što nije oteo poklonile su mu vile i carevi, kupljena roba nije mu mogla trajati trista godina! Tešan je trgovačku crtu Markovu iz trgovčeve pjesme zamijenio čistom poezijom. Sablja ide od ruke do ruke, praćena zovom Vukašinove smrti i snagom kletve sestre Mustafine, ali se nikome ne da izvaditi do onome čije joj je ime Novak kovač ukalio. Vladan Nedić je pokazao da je Podrugović unio u pripovi-jetku Međedović pojedinosti iz svoga vremena, svoga zavičaja i svoga života. U toj bajci Tešan pominje „polje đe su stotine plugova orale spahiji, čuvene mećave na Čemernu, karavan koji je krenuo u Dubrovnik po so“. Nikola Banašević ukazao je na toponime s prostora Tešanova života i hajdukovanja koje je unio u pjesmu Rišnjanin hadžija i Limun trgovac. Pjesma Marko


207

Kraljević i Vuča dženeral odlično pokazuje kako je Tešan i svoje iskustvo iz Srijema projicirao kroz pjesme koje je Vuku saopštio. I u varijantu Marko Kraljević poznaje očinu sablju pjesnik je unio ponešto i iz svoga zavičaja. U varijanti trgovca iz Bosne kaže se da su na Vukašinovoj sablji „tri slova rišćanska“ (Sv. Dimitrija, Sv. Aranđela i kralja Vukašina), a na sablji iz Tešanove pjesme umjesto svetaca upi-sani su inicijali Novaka kovača i Marka Kraljevića. Primijećeno je da sveci nemaju mjesta u Tešanovim pjesmama, ali pjesnik je imao i posebnih razloga da ureže slovo kovača koji je doživio epsku slavu isključivo preko pjesme Marko Kraljević i Musa Kesedžija. Risto Kovijanić i Ilija Stijepčević, podstaknuti uputi-ma Jovana Tomića i Vladimira Ćorovića, rasvijetlili su istorijsko lice Novaka Kovača, čuvenoga majstora iz Kotora, savremenika kralja Vukašina. Epske ličnosti Novaka Kovača nema niđe drugo u usmenoj epici jugoslovenskih naroda osim u pjesmama koje su iz postojbine Tešana Podrugovića, Starca Milije i Starca Raška, dakle s prostora đe su se rađale legende o Mrnjavčevićima. U pjesmi iz Makedonije Vukašinovu sablju kovao je Janjo iz Solu-na, a jednu je sablju Marko kupio u Carigradu. Zaista je impre-sivna činjenica da su s današnjih terena Crne Gore prispjele u Vukovu zbirku pjesme: Marko Kraljević poznaje očinu sablju, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Uroš i Mrnjavčevići, Ženidba kralja Vukašina, Zidanje Skadra, Miloš u Latinima, Ženidba Dušanova, Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban. Nema pjesnika-pjevača u usmenome zborniku pjesama koji je upriličio Vuk Karadžić koji više od Tešana pominje lat-insko lukavstvo. On bira dužda mletačkoga za nevjernoga kuma Marka Kraljevića, Đurđa Smederevca ženi prokletom Jerinom iz Dubrovnika, njegov Marko Kraljević topuzom razbija sve dubrovačke kapije i ljulja dubrovački grad iz temelja. Tešanovi preci išli su za trgovinom u Dubrovnik i oduvijek zazirali od latinskoga lukavstva, jer su Dubrovčani ismijavali vlahe onako

Novak Kilibarda

208

kako je to prikazao Marin Držić u pokladnoj igri Novela od Stan-ca. Tešan je uzimao tematiku iz daleke prošlosti, a obrađivao ju je dahom životne stvarnosti kroz koju je prolazio. Mogao je Tešan ne samo čuti priče o čuvenim sabljama s bokeškoga primorja, nego poneku i očima viđeti. Na terenima turskoga begovata, kuda se kretao Tešan Podrugović, bilo je be-gova koji su zadržali svoja prezimena iz neprevjerenoga vre-mena i ponosili se svojim porijeklom. Da su begovski čardaci na tim prostorima bili imućni skupocjenim oružjem i opremom dokazuje Evlija Čelebija. Čuveni turski putnik iz XVII vijeka kad opisuje prostore koji se obično nazivaju Stara Hercegovina naglašava: „Bilo je zaista skupocjenih srebrnih i zlatnih stvari i posuda, skupocjenih tkanina i rijetke robe, tako da su to za-ista bile rijetke stvari.“ Za učenoga hafisa s Porte, koji je prošao Tursko Carstvo uzduž i poprijeko, morao je pojam „skupocje-na roba“ imati pravu težinu, nije upotrijebljen za bilo šta. Ta Čelebijina napomena može pomoći da se objasni otkud crnogor-skim usmenim pjesnicima sposobnost da slikaju dvore Leke ka-petana, darove nevjeste Maksima Crnojevića i viteško odijelo Miloša Vojinovića kao da su im bili savremenici. Dakako, ne treba zaboraviti ni freskoslikarstvo u pravoslavnim manastirima koje je za usmenoga pjesnika imalo značajnu obrazovnu funk-ciju. Sve ove napomene navode na pomisao da se povjeruje kako je Tešan Podrugović zamijenio imena svetaca iz trgovčeve varijante slovom Marka Kraljevića, junaka koga je on opjevao više nego iko u usmenoj jugoslovenskoj epici, i slovom Novaka Kovača, glasitoga srednjovjekovnoga mačara iz Kotora, kome je samo on, Tešan Podrugović, uznio niskom stihova hefestovsku vještinu i opjevao njegovu tragičnu subinu. Za vrijeme moći voj ske i države Kotoranin mačar mogao je biti čuven kao kovač oružja, a njegova epska slava stvarala se onda kad je sablja ko-jega junaka iz prošlosti, okaljena Novakovom rukom, prerastala u nacionalnu svetinju. Ropstvo je jednoga kovača pretvorilo u


209

tragičnoga viteza! I pomisao na mačara koji je hrišćanskim bo-jovnicima kovao sablje i oklope uznosila ga je u epske visine. A zar u sjajnome pjesničkom rješenju Tešana Podrugovića da Marko Kraljević siječe ruku Novaku Kovaču nema, pored svega ostaloga, i neke tragične simbolike! Mogao je hajduk-pjesnik iz Kazanaca pomisliti: E, pa kad je Marko Kraljević postao tur-ski vazal, a ti počeo Turcima sablje kovati, boljim junacima od Kraljevića, onda, kovaču i viteže, Novače Kotoranine, prošlo ti je vrijeme i ne kuj više sabalja boljih ni gorijeh! A kad dođu dobra vremena, vaskrsnuće kovači Novakova kova – vjerovao je osvetnik iz Kazanaca, gorski hajduk, učesnik oba srpska ustan-ka, śečonoša trske u Srijemu. Život mu se ugasio neđe u Bosni, ne zna mu se groba ni mramora!

211

SLIKA HAJDUŠTVA U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI

Karakteristike hajduka iz predvukovske usmene epike, koju reprezentuje Erlangenski zbornik, produžile su se u Vu-kov zbornik usmenih epskih pjesama. To se posebno naglašava činjenicom da uzroci odmetanja u hajduke ne prelaze ok-vire socijalno-političkih nevolja koje pogađaju pojedinca i da kodeks hajdučkoga morala ne elaborira znake narodnoga otpora s ideološko-slobodarskim smislom. Hajduk se opredjeljuje za „goru zelenu“ kao razbaštinjeni seljak, ili seljak trgovac, koji nema drugoga izlaza da se održi. Hajdučka etika znači postoja-nost odmetnika da i na mukama produži prkos prema sili koja ga je razbaštinila. Čin odmetanja, kao i stabilnost hajdučkoga amaneta, u usmenoj epici nijesu motivisani koncepcijom oslobođenja i hrišćanske postojanosti. Na psihološkoj ravni usmene epike kult junačke opreme – ruha i oružja, nadomješta obeskućenome čovjeku izgubljeni društveni život i razrušeni porodični milje. U pjesmi anonimnoga pjesnika-pjevača Stari Vujadin, amanetniku hajdučkoga junaštva i sintezi hajdučkoga morala, nema prizvuka društvenoga stanja i odnosa hajduka prema okolnostima u koje se uklapa njegovo junaštvo. Uzdah đevojke što je propustila priliku da vidi „Vujadina sa obadva sina“, kad su ih provodili Turci, nema druge motivacije osim znatiželje da se oseiri ono što se ne susrijeće svakodnevno – junačko obličje i sjajna nošnja hajdučka. Đevojka se ne pita ni kako su se hajduci upustili da ih pohvataju Turci, ni šta ih čeka u Lijevnu đe ih Turci vode. Zna ona hajdučku sudbinu, propustila

Novak Kilibarda

212

je samo priliku da vidi odličnike iz pjesme i priče. Pjesma Stari Vujadin nudu istinu o moralu koji su slijedili samo protagonisti te istine. S druge strane, pjesma je nudila nepohajdučenome ra-jetinu metaforu junaštva koje mu imponuje, ali koje on ne može da slijedi. Pojedini komentatori te pjesme, udaljeni od vremena turske vladavine i hajduštva, češće su tumačili sebe povodom junačke pjesme i hajduka, nego konkretni književni tekst kao umjetničku sliku hajduštva koja ima i gnoseološke reference. U napisima o hajducima i hajdučkim pjesmama Vuk je istakao činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da su ep-sku sliku o hajducima stvorili prevashodno hajduci, kao odmet-nici od zakona koji nemaju ni političku ni vjersku koncepciju borbe protiv Turaka. Vuk je gnoseološku emisiju hajdučke epike potkrijepio primjerima iz savremene mu hajdučije. Odnosno, u lično viđenje hajduka predustaničkoga vremena u Srbiji udah-nuo je, kao objektivnu ideju, epske istine o hajducima. Vukova zapažanja ekspresivno tumače kako epsku tako i istorijsku istinu o hajduštvu. Vuk kaže: „Naš narod misli i pjeva da su u nas hajduci postali od turske sile i nepravde. Da rečemo da gdjekoji otide u hajduke i bez nevolje, da se nanosi haljina i oružja po svojoj volji, ali kome da se osveti, ali je i to cijela istina da što je god vlada turska bolja i čovječnija, to je i hajduka u zemlji manje, a što je gora i nepravednija, to ih je više... Istina da mnogi ljudi ne odu u hajduke da čine zlo, ali kad se čovjek (osobito prost) jedanput otpadi od ljudskoga društva i oprosti se svake vlasti, on počne osobito jedan za drugoga i zlo činiti... U stara su vremena haj-duci, kao što se i u pjesmama pjeva, najradije dočekivali Turke kad nose novce od dacije, ali je to u naše vrijeme slabo bivalo, nego dočekuju trgovce i druge putnike, a kašto udare i na kuću kome, za koga misle da ima novaca ili lijepa ruha i oružja, te ga poharaju. Kad kome udare na kuću pa ne nađu novaca a misle da ih ima, oni ga ucijene pa mu odvedu sina ili brata, i vode ga


213

sobom dokle im god on ucjenu ne odnese. Pravi hajduk neće nikada ubiti čovjeka koji mu ništa ne čini, već ako ga nagovori kakav prijatelj ili jatak... Predani hajduci poslije ponajviše bi-vaju panduri, jer su se odučili od rada poljskoga, samo knez ne može biti onaj koji je bio hajduk... Hajduci zimi na jataku danju leže u potaji, a po svu noć piju i pjevaju uz gusle, i to najviše pjesme od hajduka.“ Istoričnost epske istine o hajducima, odnosno objektivnost usmene istorije koju je naznačila svijest njezinih baštinika, naglašava se činjenicom da ju je Njegoš bez ostatka prihvatio. U njegovoj pjesmi Mali Radojica definisano je hajduštvo kao „sramotno junaštvo“. U Šćepanu Malome, na prijekor begler-bega da su Crnogorci „hajduci da im para nema“, Teodosije Mrkojević odgovara:

Na hajduštvo i sva opačila Turci su im učitelji bili!

U Gorskome vijencu Ridžal Osman naziva Vuka Mićunovića „samovoljnim kavurskim hajdukom“. Mićunović priznaje da je hajduk, ali opravdanje svoga hajduštva nalazi u poređenju sebe s vezirom kojemu služi Ridžal:

Zar obadva nijesmo hajduci?On je hajduk roblja svezanoga, on je bolji e više ugrabi.Ja sam hajduk te gonim hajduke, glasnija je moja hajdučija!

Na malu cijenu hajdučke antiturske borbe ukazuje i „spomen dušama“ koji čini Iguman Stefan u trenucima slav-lja zbog srećno izvedene „istrage poturica“. U najistaknutije „vitezove našega naroda“ Iguman ubraja i Novaka, ali poradi

Novak Kilibarda

214

halaka. Nije u igumanovu spomenu halak radi leoninske rime s imenom Novak, nego se tom riječju precizno razlučuje hajdučija od istorijskih i epskih junaka koji su imali ideološku koncepciju borbe. Kao da je Njegoš pored epske istine oslušnuo o Starini Novaku i Vukovu napomenu kojom je propratio jednu hajdučku pjesmu u Pjesnarici od 1815. godine. Ona glasi: „Novak, Gru-jica i Radivoj bili su (u pripovijetkama narodnim) razbojnici u Bosni, u gori Romaniji blizu Sarajeva.“ Treba napomenuti i to da u Njegoševu pjesničkom viđenju „istrage poturica“, kao ideološkoj prethodnici Karađorđeva ustanka, hajduštvo nije poprimilo bilo kakav značaj. Kao što ga nije poprimilo ni u Višnjevićevu spjevu o buni protiv dahija koja je prerasla u or-ganizovani ustanak protiv turske vlasti u Srbiji. Neke opservacije Iva Andrića, inače istoričara po struci, pokazuju da se epska slika hajduštva produžila i u njegov pogled na hajduke koji je književno iskazan u njegovoj prozi. Na tome prostoru ekspresivan je ovaj detalj iz prve glave romana-hronike Na Drini ćuprija: „Priča se da je Starina Novak, kad je iznemogao i morao da se povuče i napusti hajdukovanje po Romaniji, ovako učio dijete Grujicu, kad je trebalo da ga zamijeni: – Kad sjediš u busiji, ti dobro gledaj putnika koji naiđe. Ako vidiš da jordamli jaše i na njemu crven džemadan, srebrne toke i bijele tozluke, to je Fočak. Udri odmah, jer taj ima i na sebi i u bisagama. Ako vidiš siromaški odjevena putnika – obo-rio glavu i poklopio se po konju kao da je u prošnju pošao, udri slobodno, to je Rogatičanin. Takvi su svi – tvrdice i tutumraci, a puni para kao šipak. Ali ako vidiš neku divaniju – prekrstio noge na sedlu, kuca u šarkiju i pjeva iza glasa, ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek prođe, to je Višegrađanin, taj ništa nema jer se u njih para ne drži.“ Nije bilo ni ideoloških ni psiholoških uslova da se u pjesme, koje su prema svojim mogućnostima i potrebama os-


215

mislili hajduci, naknadno integriše slobodarski i hrišćanski sjaj. Konkretnije, ni crkva, ni rajetin koji se stulio uz tekuće prilike i čuvao svoje imanje i vjeru, ni ustaničko vrijeme, kao ni enklave pravoslavnoga svijeta na teritorijama Venecije i Austrije, nijesu bili zainteresovani da se blještavi sjaj hajdučkoga junaštva oplemeni ideološkim sadržajima. Pjesme su se prihvatale kao legende o junaštvu, ali oni koji su voljeli da slušaju tu legendu nijesu bili ideološki poravnati s njezinim tvorcima. Ima trenutaka hrišćanske smjernosti u hajdučkim pjesma-ma, kao što je strah Starine Novaka od Boga i priznanje Starca Vujadina da su ga oči „na zlo navodile“, ali, uopšte uzevši, u hajdučkim pjesmama hajdučki se djela i razmišlja o problem-ima ropstva i slobode. Čak i u kompleksno složenoj pjesmi Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav, primjetno je hajdučko poimanje hajduštva. Tešanovo uspješno prevlada-vanje uspostavljenoga epskog oklopa istorijskih ličnosti, kao što je Kraljević Marko, ne osvjedočava se kad Tešan obrađuje hajdučko junaštvo Starine Novaka. U umjetiničkoj uobličenosti pjesme Starina Novak i knez Bogosav usklađeni su svi profili hajdučke tematike: uzrok odmetanja, način odlaska u „goru zelenu“, karakter hajduko-vanja, ideološki nivo i psihološki profil datoga hajduka. Tako taj tekst postiže umjetničku sintezu tematskih detalja koji su rasuti u mnogobrojnim pjesmama hajdučkoga ciklusa, bolje reći u viđenjima raznih pjesnika-pjevača koji su se bavili hajduštvom. Socijalne prilike naglašene su u toj pjesmi kao magistralni uzrok pohajdučenja seljaka. Starina Novak se pohajdučio u srp-skoj državi, u despotovini Đurđa Brankovića, a njegovo kasnije hajdukovanje u turskoj Bosni nema ni traga od vjerskoga i ra-jetinskoga resentimenta prema Turcima – nevjernicima i okupa-torima. Tako isto u rečenoj pjesmi nema ni traga od klasnoga i ideološkoga određenja koje bi se iskazivalo prema feudalnome gospodstvu. Novak je kulučio „uz svoja kola i volove“, ali nije

Novak Kilibarda

216

roptao na trogodišnje besplatno argatovanje na smederevskoj tvrđavi. Znao je on da je gospodarevo pravo da naređuje, kao što je ośećao kmetovsku dužnost da izvršava ta naređenja. Nije se Novak odlučio na hajdukovanje zato što je uvidio moralnu nesuvislost gospodareva „nameta na vilajet“. On to nije mogao uviđeti, kao što nije mogao da ocijeni svrhu podizanja utvrđenih gradova. I taj čin on „oprašta“, ali ne može materijalno da udo-volji gospodarevu zahtjevu koji znači „namet na vilajet“. Novak se pohajdučio stoga što nije mogao da smogne „tri litre“ du-kata koje je tražila Prokleta Jerina kad je odlučila da pozlaćuje smederevska „vrata i pendžere“. Ide, dakle, epski Novak u hajduke zato što mu drugoga izlaza nema da bi održao svoju golu egzistenciju. Razbaštinjuje se on, ali u njegovoj se svijesti ne zameće osuda eksploatacije. Novak feudalno izrabljivanje seljaštva doživljava kao od Boga datu nepogodu koju treba trp-jeti dok se to fizički može izdržati. Kao da Novak zavidi svo-jim sapatnicima-kulučarima koji su mogli da isplate naloženu dažbinu i da ostanu na baštini sa svojom porodicom. Novak veli:

Ko imade i predade blago, ko predade onaj i ostade. Ja sam bio čovjek siromašan, ne imadoh da predadem blago, uzeh budak s čim sam argatovo, pa s budakom odoh u hajduke.

Iznijansiran je, ideološki i psihološki, koliko se to u us-menoj epici maksimalno postiže, i odnos Starine Novaka prema Turcima. Pošto se riješio prvoga napasnika Turčina, pa kroz svo-je četrdesetogodišnje hajdukovanje, Starina Novak se nije svetio nego otimao da bi opstao. Kaže:


217

Dočekujem Sarajlije mlade, te otimam i srebro i zlato i lijepu čohu i kadifu, odijevam i sebe i društvo. A kadar sam stići i uteći i na strašnu mjestu postojati.

Svi Novakovi hajdučki potezi ne prelaze okvire nadomještanja razrušene baštine i porodice. Sistem tih postupa-ka u pjesmi podrazumijeva analizu procesa pretvaranja seljaka u hajduka. Novak se lako ne odlučuje na ubistvo Turčina! Između deklarativnoga opredjeljenja za hajdučiju i prvoga njegova hajdučkoga poteza razvija se psihološka drama čovjeka koji se odmeće u hajduke. Sve dok je nosio budak na ramenu, Novak je mislio kao kulučar i argat. Turskome napasniku ne obećava nikakav otpor, no ga moli i preklinje kao i svaki siromah koji je navikao da nadređenoga moli. Jeste da je pošao na hajdučki put, kao jedinu preostalu životnu stazu, ali Novak kmetovski bogo-radi pred trostrukom turskom kamdžijom:

Molim ti se, Ture mladoženja, a tako ti sreće i junaštva, a tako ti sretnoga veselja, prođi mi se, hajde putem smirom – vidiš da sam čovjek siromašan!

Čin ubijanja takvoga neumoljivoga napasnika znači pri-jelaz granice između dva psihološka stanja, između dva vida življenja, između seljaka-kulučara i hajduka-gorskoga cara. Čim Novak budakom ubije najahalca, „vata“ mu se „rukom u džepove“, nalazi „tri kese dukata“ i „pušta ih sebi u njedarca“. Hjadučki zanat je položen, Romanija se nudi kao dvori koji mu svoja vrata otvaraju „od Đurđeva do Mitrova dana“. Međutim,

Novak Kilibarda

218

Novak sabljom zamjenjuje budak kao alatkom za privređivanje, a ne oružjem čiju oštricu prati i ideja. Isto bi tako Novak potegao budak i na srpskoga mladoženju kad bi ga kamdžijao na drumu, onako iz obijesti, pred mladom i svatovima, kako je to činio tur-ski mladoženja. Napasnik na carskome drumu nije gospodar koji ima pravo da tlači, nego divanija od koje se treba braniti i koja svoj nasrtaj na nedužna čovjeka ne čini uime turske vlasti. No-vak se ne pita ni koje su vjere „Sarajlije mlade“, njega interesuje ono što je na njima i u njihovim bisagama i kesama. Dah divlje slobode i sjaj otetoga ruha samo zavaravaju kulučara da je postao nešto drugo. Novak nastoji da novim riječima krsti svoje novo stanje, ali u dubljoj semantici tih riječi prepoznaje se seljak koji žali za onim što je odlaskom u hajduke izgbio. Poslije četrdeset godina hajdukovanja śeća se Starina Novak svoje seljačke kuće, koju, sad kao car planine, naziva dvorima:

Romaniju goru obiknuo bolje, brate, nego moje dvore, jer ja čuvam druma niz planinu.

Novak je navikao da služi, on i kao gorski hajduk „čuva druma niz planinu“. Za koga to on taj drum čuva? Priznaje No-vak da otima, hajdučka je to riječ. Džaba hajduku i sve blago cara od Stambola, ne uzdiže se on iznad svoje početne nam-jere – otimati da bi se preživjelo. Dočekuje Starina Novak i obijesne Turke i bogate trgovce, plasti se silna čoha i kadifa, sasiplje se na snopove blago, ali sve to ne služi ničemu dru-gome osim hajdučkome trajanju – od danas do śutra. Novak otimačinom samo „odijeva i sebe i društvo“. Nema on višega cilja, gola je pustoš hajdučka, najbolje to zna hajduk-pjesnik iz Kazanaca, Tešan Podrugović. Uzvikivanje „ne bojim se nikoga do Boga“ takođe odaje pohajdučenoga seljaka-kulučara. Eto i poslije četrdeset godina divlje slobode ne začinje mu se misao


219

koja bi označila prostor kakve njegove ingerencije. Sva sloboda njegova je u činjenici da se on nikoga ne boji. Iskaz „ne bojim se“ zvuči hajdučkom studeni. Ne pripada odmetnik nikome osim sebi i gorskoj pećini, ne postoje društvene norme i obziri koji bi ga na bilo šta obavezivali. Gorski vitez koji se „ne boji nikoga do Boga“ lako je do-veden u poziciju da brani svoju četrdesetogodišnju čast hajdu-kovanja, i to da je brani pred čovjekom koji nije ni car ni vitez. Knez Bogosav, na svojoj kući u Bosni, uz vino, pita Starinu Novaka šta ga je oćeralo da lomi svoj vrat „po hajduci – po lošu zanatu“. Kulučar i argat koji je na sve društvene strukture gledao iz žablje perspektive, hajduk koji ne pripada nikome, i čovjek koji živi od otimačine, ne umije da oponira ni srpskome seoskom knezu koji služi turskoj vlasti u Bosni. Novak priznaje da je u hajduke pošao „od nevolje ljute“ i prećutno se s kne-zom Bogosavom slaže da je hajdučki zanat loše zanimanje. Ni apsolutna sloboda, ni sve blago koje s drugoga sasipa u svoju kesu, ni ponosna gora Romanija, ni ništa što je njegovo i što mu je dostupno, ne uzdižu ga iznad nekakvoga rajetinskoga kneza koji pije vino u svojoj kući upravljajući svojim imanjem. Novak ističe sjaj ruha i oružja, ali ne može da istakne svrhu toga ruha i oružja na megdanima đe bi se dokazivalo etički verifikovano junaštvo. Tako svi Novakovi zamasi na carskome drumu, koji on čuva, praktično su usmjereni i potrošno uniženi. Iz svakoga viri budak s kojim je argatovao na Smederevu kad ga je Prokleta Jerina podizala. Ideologija junaštva Starine Novaka, iz pjesme Tešana Podrugovića, stala je u dvije riječi: stići i uteći. Valja stići đe treba, oteti ono što valja, i uteći s plijenom na vrijeme. Na hajdučkome „strašnome mjestu“ može se postojati ako se usavrši stizanje i bježane. Hajduk živi od junaštva koje bliješti samo fizičkim sjajem. Moralnu profilaciju toga sjaja domišljaju čitaoci pjesama o hajducima, čitaoci koji su romantičarski na-klonjeni junačkoj prošlosti svoga naroda. Uostalom, možda je

Novak Kilibarda

220

i svaki čitalac koji je vremenski udaljen od hajduka i vreme-na usmene poezije izvjesno priličan da u legendi o hajducima pronalazi i ono čega u noj nema. Simetrija hajdučkoga junaštva ne da se zamisliti ne samo u pjesmama o bojevima i ustancima, nego ni u pjesmama o uskocima. Iako je uskočki dobjeglica bio razbaštinjen od svoje očevine i domovine, opet mu se u akcijama koje je izvodio s mletačke ili austrijske teritorije, nekakav barjak pričinjavao nad glavom. A hajduk je bio čovjek bez ikakva porodičnog i društvenog pribježišta. Ukratko, umjetnički razuđene pjesme o hajducima, kakva je Tešanova pjesma Starina Novak i knez Bogosav, ne projiciraju vjersko-ideološki prkos prema Turcima, što je osvjedočeno u crnogorskim pjesmama o borbama za slo-bodu, i u Višnjićevim pjesmama o Prvom srpskom ustanku. U tome se ogleda naglašena istoričnost hajdučkih pjesama koje, i umjetnički i gnoseološki, reprezentuje pjesma hajduka Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogosav.

221

ŽENIDBA MILIĆA BARJAKTARA JE PJESMA STARCA MILIJE

Stilsko-jezička sličnost Ženidbe Milića barjaktara i pje-sama Starca Milije prelazi okvire žanrovske sličnosti. Ukaziva-nje na tu pojavu može da podstakne istraživanje balade Ženidba Milića barjaktara o čijemu pjesniku-pjevaču nije ostavio ni-kakvih podataka njen zapisivač Vuk Karadžić. Služba žanrovskih stilskih sredstava u pjesmama Starca Milije (Ženidba Maksima Crnojevića, Strahinić Ban, Sestra Leke kapetana i Gavran harambaša i Limo) ne može se obuhvatiti standardnim pravilima a da se taj pokušaj ne nađe na Prokrus-tovoj postelji. Starac Milija je kao neimar koji ne bira najljepši kamen za svoju građevinu, nego onaj koji jedino odgovara klimi i podneblju đe će građevina da vjekuje. Toga pjesnika-pjevača je više sputavala siromašna leksika nego stilska tehnika us-menih deseteračkih pjesama, jer su žanrovska stilska sredstva u usmenoj epici kao nadareni glumci koji u slaboj drami i slaboj režiji nikad ne iskažu svoje najbolje mogućnosti. Milijino zasta-janje i preskakanje tokom saopštavanja pjesme, na koje se žali Vuk Karadžić, nije prouzrokovano naporom pjesnika da se śeti zaboravljenoga, jer Starac Milija nije pjevao Vuku tek naučene pjesme. Milija se pokazuje kao pjesnik stvaralac baš time što nije doslovno pamtio pjesme koje uz gusle pjeva u raznim pri-godama. Doslovni reproduktivci bili su u razvitku crnogorske usmene epike samo poklisari tuđih misli i poruka. Postojeći leksički fond bio je često preuzak da se Sta-rac Milija iskaže pjesnički. Stvaralački napor da se postojećim

Novak Kilibarda

222

riječima nađe novo značenje istoga je karaktera u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Evo dvaju primjera te pojave. U pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića Jovan kapetan, sestrić Ivanov, nastoji, poslije svoga zlokobno simboličnoga sna, da spriječi odlazak mnogobrojnih svatova u Mletke po zaručnicu Maksimovu. Svome ujaku, Ivu Crnojeviću, Jovan ukazuje na veliku opasnost koja prijeti zemlji od Turaka:

Nu rasturi te svatove tvoje, moj ujače, Crnojević Ivo!E smo našu zemlju opustili, slomila se zemlja u svatove, osta zemlja pusta na krajini, zemlja naša strȁšna od Turaka, od Turaka preko vode sinje.

Pridjev strȁšna treba čitati s kratkosilaznim akcentom zato što oba duga akcenta koji egzistiraju u normativnoj službi toga pridjeva ne bi u ovoj upotrebi imali logičan smisao. Pjesnik je nastojao da nađe adekvatnu riječ kojom bi naglasio da Zeti pri-jeti izuzetna opasnost od Turaka, a da ipak ne kaže da se zemlja mnogo plaši, da je ustrašena. Trebalo je ukazati na veliku opas-nost, ali i istaći da borački moral zemlje kojoj prijeti opasnost nije doveden u pitanje. Ako se za vojsku kaže da se ustrašila, da se straši, onda je umanjena najistaknutija strana njezina ofici-jelnoga ponašanja – neustrašivost. Starac Milija je oslušnuo sva značenja riječi strašiti se i strašna da bi dao sasvim novo značenje – strȁšna. Iza te Milijine riječi stoje sva uobičajena značenja, ali u datoj upotrebi formirano je sasvim novo: Zeta se pribojava Turaka, strašno bi bilo da napadnu dok je njena vojska preko mora „četeres konaka“. Turci su strašna sila, strašna je i namjera Ivanova da u takvim okolnostima odvodi svu boračku


223

snagu zemlje u Maksimove svatove. Sve te komponente strašenja slivaju se u stih „naša zemlja strašna od Turaka“. Složenost značenja riječi strȁšna ne pokazuje se sasvim u poretku jednoga stiha, sintagme ili rečenice, niti čak u lokalnome sižeu pjesme. Teško bi se mogla naći prikladnija riječ kojom bi se istovremeno definisali odnos Zete, koja se sprema u svatove, prema Turci-ma, odnos Turaka prema Zeti i raspoloženje Jovana kapetana, poglavice i sestrića Ivana Crnojevića, u trenutku kad je skrhan najcrnjim slutnjama u srećan ishod prijateljstva s Latinima. Tako se pridjev strȁšna iskazao u Milijinoj pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića. Pridjev strašna upotrijebljen je i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara o čijemu pjesniku-pjevaču Vuk nije ostavio traga. Kad su sahranili urokljivu đevojku Ljeposavu u gori, na raskrsn-ici puteva, onda mladoženja Milić barjaktar, koji je obišao svijet „od istoka pake do zapada“ da nađe „za sebe đevojku“, izgovara tužbalicu, koja je jedno od najlirskijih mjesta u crnogorskoj us-menoj epici. Taj iskaz glasi:

Čarna Goro, ne budi joj strȁšna, crna zemljo, ne budi joj teška, vita jelo, pusti širom grane – načini mi zaručnici lada, kukavico, rano je ne budi – neka s mirom u zemlji počiva.

Pridjev strȁšna u navadenome stihu treba čitati s istim akcentom (kratkosilaznim) kao i u pjesmi Ženidba Maksima Crnojevića. Pjesnik je personifikovao goru čarnu, pa Milić u svojoj iluziji dijeli tugu s gorom – moli je da bude bliska Lje-posavi, da se ne bi ona strašila. Jer je pusta gora, kao stanište vuka i hajduka osobito strašna na žensko čeljade koje se u njoj samo nađe. Sve je to pjesnik htio da kaže, ali da ipak ne naglasi

Novak Kilibarda

224

da je gora strašna, daleka i tuđa. Milić s čarnom gorom razgo-vara kao s nekim dragim i bliskim, jer ište on od te gore da pruži nježnosti njegovoj umrloj izabranici. Zato joj se ne obraća kao strašnoj gori – karakteristika strašna ne stavlja se u prvi plan kao najvidljivija osobina čarne gore koju barjaktar Milić moli. Za lirski izliv Milićev nađena je ublažena riiječ, upotrijebljen je pridjev sa stišanim značenjem kao i u pjesmi Satrca Milije. Složeno značenje pridjeva krasan istoga je karaktera u Ženidbi Milića barjaktara i u pjesmama Starca Milije. Tim prid-jevom se u pomenutim pjesmama ne označavaju moralni kvaliteti jedne ličnosti i šarm kao izraz njezine duhovne skladnosti da bi se okarakterisala ličnost koja ima te osobine, nego se njima određuje drugo lice koje traži takvu ličnost da se s njome orodi. Milijini junaci Miloš, Marko i Relja, svaki pojedinačno, žele da se orode s Lekom kapatenom ne samo zato što je Rosa glasovita ljepotica, nego i stoga što je njezin brat krasan prijatelj. A voj-voda Maleta, kad hvali izbirljivom mladoženji Miliću barjak-taru izuzetnu ljepoticu, naglašava da je njen otac Vide Maričić krasan prijatelj. Usmeni pjesnik-pjevač nije mogao da opširnije objasni kakav treba da bude prijatelj s kojim se opjevani junak orođava, iako je ośećao potrebu da to kaže. Bio je spriječen ograničenom dužinom pjesme i zahtjevom žanra da slijedi mo-tive koji neodoljivo zovu. Pjesnik-pjevač kao tumač vjerova-nja i ubjeđenja kolektiva kome pripada trebalo je da naglasi da prijatelj mora biti i fizičkim izgledom, i moralnim profilima, i glasom svoje kuće, jemac odličnoga potomstva svoje odive. A to je trebalo da se naglasi da bi bila ubjedljiva odluka izvjesnoga mladoženje da se ženi iz kuće takvoga prijatelja. Pored toga, u Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana trebalo je posebno nagla-siti ugled Lekin da bi se ublažila jedinstvena pjesnikova odluka da tri najpoznatija junaka – Miloš Obilić, Relja Krilatica i Marko Kraljević – istovremeno i dogovoreno prose istu đevojku. Za tak-vu odluku prosce je opredijelio i krasan prijatelj, pored izuzetne


225

ljepote Rosande đevojke. Pominjanje krasna prijatelja u pjesmi Ženidba Milića barjaktara ima još jače opravdanje. Trebalo je ubijediti Milića barjaktara, koji je obišao zemlje i gradove, da ne proseći đevojku potegne sa svatovima iz Hercegovine u Zagorje „pokraj mora sinja“. Navodadžija vojvoda Maleta nije uspio da nagovori na to Milića samo tvrdnjom da đevojci „nema druge“ u svojoj zemlji, nego i napomenom da je Vide Maričić krasan prijatelj. Dakle, u obadvije pomenute pjesme upotrijebljen je pridjev krasan da se označe svi kvaliteti koje prijatelj treba da ima, a koji se nijesu mogli istaći u pjesmi zbog objektivne nemogućnosti. Pridjev krasan, koji je vrlo čest i u svakodnev-nome govoru i u usmenoj epici, tako je dobio složeno značenje bez kojega ne bi bila potpuna karakterologija likova u pjesmama Sestra Leke kapetana i Ženidba Milića barjaktara. Bogdan Popović je istakao činjenicu da histerologija „prosto i elegantno“ rješava takozvanu zagonetku završetka Milijine pjesme Strahinić Ban. U nekoliko napisa koji su se po-javili poslije rada Bogdana Popovića pokazano je da je ta stilska pojava imanentna pjesmama Starca Milije. Stilska pojava hister-on-proteron osvjedočava se i u pjesmi Ženidba Milića barjak-tara. Ako sljedeće stihove uzmemo kao cjelinu koja je nezavisna od konteksta pjesme, onda bi dati poredak te cjeline bio logičniji i skladniji kad bismo premjestili šesti stih i stavili ga iza prvoga, pa da onda slijede drugi, treći, četvrti i peti:

Podiže se kita i svatovi: razviše se svileni barjaci, zasviraše svirke svakojake, udariše jasni talambasi, začuše se svatske davorije, stade bakat surih bedevija.

Novak Kilibarda

226

Čim su se svatovi podigli i krenuli, morao je nastati „bakat surih bedevija“. I razvijanje barjaka i sve svatovske davorije primjećuju se tek onda kad svatovi pojašu konje. Od trenutka izlaska s đevojkom iz njene rodbinske kuće do uzjahivanja konja ne primjećuje se puno svatovsko veselje. Barjak je tek barjak kad se zaleprša barjaktaru-konjaniku u ruci. Dakle, posljednji stih – stade bakat surih bedevija, logično dolazi odmah iza prvoga stiha – podiže se kita i statovi. Međutim, ako bismo tako razm-jestili stihove, izostala bi misao pjesnika-pjevača koja je upravo data u postojećem poretku stihova. Stihovi koji govore o bar-jacima, svirkama, talambasima i davorijama umetnuti su između prvoga i šestoga da se naglasi ono što je glavno u slici koja go-vori o načinu polaska svatova iz kuće Vida Maričića. Ti stihovi naglašavaju i radost Milićevu i veselje svatova zbog izuzetne ljepote đevojke, a i zbog elitnoga dočeka u kući krasna prijatelja. Tako slika svatovskoga veselja dopunjava iskaz gospodstvenoga i bogatoga dočeka svatova koji je ranije bio istaknut. Veselje je uslovljeno konkretnim stanjem u domu Vida Maričića otkad su došli svatovi, a podizanje svatova i bakat surih bedevija nijesu nikakav izraz svatovskoga veselja. To bi se desilo pa da su i mladoženja Milić barjaktar i njegovi svatovi sasvim drukčijega raspoloženja! Riječju, spoj histerologije i parenteze uslovljen je u pjesmi Ženidba Mlića barjaktara zahtjevom efektne situacije kao i u pjesmama Starca Milije. Anafora i nagomilavanje riječi služi Starcu Miliji za is-ticanje efektnih situacija. Pjesma o Miliću barjaktaru sva je od dramskih čvorova koji u njoj imaju istu stilsku funkciju kakva se osvjedočava u pjesmama Starca Milije. Milić barjaktar naglašava svoje oduševljenje i sreću zbog ostvarenog cilja ubrzanim pita-njima koja adekvatno dočaravaju njegovu uzbuđenost:


227

Ili si je od zlata savila, ili si je od srme skovala, ili si je od sunca otela, ili ti je Bog od srca dao?!

Uspaničenost čovjeka koji zbog iznenadne nesreće ne može mirno i staloženo da govori sintetično je data u ovim stihovima:

Stani kume, stani stari svate, stani pobro, Milić barjaktare, ljuto tuži moja mila snaša, ljuto ju je zaboljela glava!

Starac Milija nagovještava slušaocima rasplet drame pomoću parentetičkih umetaka. Napomenom da je neminovan nesrećan kraj drame, on podstiče slušaoce da nestrpljivo eks-pliciraju iskaz toga nagovještaja. Kad Miloš Obrenbegović prima u Mlecima darovnu košulju na kojoj je zlatom izvezena guja, umetnuta napomena „guja će ga udrit“ znači priprema-nje slušalaca za konkretizovanje nesreće koja je predviđena simboličnim snom Jovana kapetana. Poslije napomene „guja će ga udrit“, slušaoci su znali da je smrt podmetnutoga mladoženje, Miloša Obrenbegovića, neminovna, a pridjevi zlosrećna (Mak-simova punica naziva se zlosrećnom) i zlosrećnik (Maksim je zlosrećnik kad se odazvao na poziv đevojke) vrlo precizno go-vore o sudbini lica na koja se odnose – njih neće „guja udrit“, neće umrijeti, ali će biti unesrećeni. U Ženidbi Milića barjaktara nagoviještena je tragedija u najsvečanim trenutku veselja u kući Vida Maričića:

Najbolji mu šure peškeš daju (najbolji je, najžešćije jada) – svoju seku šure zetu daju.

Novak Kilibarda

228

Ironija ima istu boju u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Ironija u tim pjesmama pogađa os-obe koje nemaju mjere u svojim ambicijama. Kad Milija kaže da nijesu šala svatovi u koje je krenula sva Crna Gora, pjesnik- -pjevač riječju šala, u stvari, naglašava da je odluka Ivana Crnojevića da vodi u svatove svu boračku snagu svoje zemlje – tragična besmislica. Isti je stav pjesnikov kad veli da nijesu šala na gradu topovi koji se pune i prepunjavaju da se dadne svatovski aber „svoj latinskoj zemlji“. Za Miliju je takav šenluk iz topova, u vrijeme kada je zemlja strȁšna od Turaka, kad je opoviđen san Jovana kapetana i kad se snuje jedna prevara, takođe crna šala. Kad su svatovi poveli ljepoticu iz Zagorja, mladoženja Milić sav treperi – „zvekeće mu sablja o bedici / a žubore puca na prisima“, jer:

Nije šala onakva đevojka, nije šala onakvi darovi!

Tako pjesnik-pjevač śenči bolno ironičnim i sažaljivim prijekorom momačku i đuveglijsku samouvjerenost i jalove pute njegove koje je, tražeći ljepotu koju drugi nemaju, projezdio „od istoka pake do zapada“. Milić barjaktar i Maksim Crnojević dobijaju od tazbine darove koji imaju istu namjeru i simboliku. Razlika je samo u vri-jednosti darova jer je srazmjerna društvenome rangu mladoženja i darodavaca. Obojica đuveglija dobijaju zlatnu košulju i bez biljege vranca. Milićeva darovnoga vranca „zlatne kite biju po kopitam“, a Maksimova vranoga hata darovnoga „zlatne rati biju po kopiti“. Pokrovac na Milićevu konju je „čisti skerlet zlatom izvezeni“, a na Maksimovu jajećaku je „od čistoga i srebra i zlata“. I konj Marka Kraljevića u pjesmi Sestra Leke kapetana pokriven je „čohom do kopita“. Milić dobija sablju okovanu i šestoper pozlaćeni, a Maksim sablju salivenu od čistoga zlata.


229

Najsrdačniji darodavci – Jezdimir, stric isprošenice Maksima Crnojevića, i majka Milićeve ljepotice Ljeposave – pogođeni su neumoljivom kobi. Jezdimir je „sedam žena mijenjao bio / i od srca ne imo poroda“, a Milićeva punica imala je devet šćeri i „ni jedne ih nije pohodila“. Oba ta lica, Jezdimir i ljuba Vida Maričića, kroz suze govore kad uručuju darove. Evidentni su zajednički elementi opisa đevojačke ljepote u pjesmama Starca Milije i u pjesmi Ženidba Milića barjakta-ra. Kad se vratio iz Mletaka u Žabljak, Ivan Crnojević nije bio u prilici da opisuje đevojku koju je za sina Maksima isprosio. Pjesnik-pjevač zna da ne bi bilo ubjedljivo da Ivan niže sve de-talje ljepote isprošene Latinke u trenutku kad pokušava da zabo-ravi i da ju je prosio, iako je proseći je tri godine u Mlecima blago trošio. Ivan samo napominje da nadaleko nema onakvih očiju, stasa i obraza:

Što je zemlje na četiri strane ljepote joj u svu zemlju nema: onakoga oka u đevojke, nit onoga stasa i obraza – ni vila joj belći druga nije!

Pjesniku Ženidbe Milića barjaktara bilo je potrebno da detaljno opiše đevojku Ljeposavu zato što je njezina izuzetna ljepota kobna. Zato je poznati, u usmenoj epici stereotipni, opis đevojačke ljepote dobio novu snagu i novu funkciju u toj pjes-mi. Uopštena napomena u Ženidbi Milića barjaktara da nema nadaleko onakvih očiju, stasa i obraza razvijena je u pjesmi o Milićevoj ženidbi u detaljan opis kojim se kazuje kakva je izuzetna ljepota urokljive đevojke, ali osnovni elementi te lje-pote isti su u objema pjesmama. I u pjesmi Sestra Leke kapetana ističu se stas i obraz kao elementi đevojačke ljepote:

Novak Kilibarda

230

A kad Rosa dođe na čardake, sinu čardak na četiri strane od njezina divna odijela, od njezina stasa i obraza.

Kao što od Rosine ljepote „sinu čardak na četiri strane“, tako je i Ljeposavi „kroz marame zasijalo lice“ i svatovima „oči zaśenile“ od njezine ljepote. Kazuju ljudi za sestru Leke kapet-ana „da joj druge u svu zmlju nema“, šćeri dužda mletačkoga „ni vila joj belći druga nije“, a Milićevoj vjerenici „dale-ko joj, vele, druge nije“. Kad Starac Milija govori o nečemu nesvakidašnjemu, rado se poziva na ljude koji o tome pričaju, čime i naglašava stepen neobičnosti date pojave. Ljudi se kunu i kazuju da od krastavoga Maksima „grdnijega u iljadi nema“, a Rosnić Stevan iz Milijine pjesme Gavran harambaša i Limo je promašio cilj iako veljahu da nema boljega strijelca. Riječi muštuluk, čudo, jad, ćud i rječce jȁ i nȍ na početku stiha imaju složenije značenje u pjesmama Starca Milije i u Ženidbi Milića barjaktara, nego u ostalim pjesmama Vukova zbornika, prvaka među svim zbornicima usmene poezije koja je ostvarena na jeziku kojim se služe Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Junačko oružje kao alat za kopanje groba pominje se u Ženidbi Maksima Crnojevića i u Ženidbi Milića barjaktara. Đevojka kune Maksima – „od koplja ti gradili nosila, / a od štita grobu poklopnice, a đevojci Milićevoj „sabljama (joj) sanduk satesaše, / nadžacima raku iskopaše“. Starac Milija ne uzima sunce samo kao adekvatan predmet s kojim poredi Strahinjića Bana, nego ga pjesnik antropomorfi-zuje da bi vitez Strahinjić, dok gazi sam kroz Turcima pritisnuto Kosovo, imao sabeśednika. Toplinu ljudskoga razumijevanja koja je u tazbini izostala Banu nadomješta Sunce. Milić barjak-tar i njegova majka doživljavaju Sunce kao živa stvora. Milić


231

pita đevojačku majku je li Ljeposavu „od Sunca otela“, i on kopa ljepotici grob na pravcu „otkuda se jarko Sunce rađa“. Milićeva majka odmjerava prema Suncu svoje trajanje i svoje iluzorne nade. „Kada bude na zahodu sunce“, majci se učini da joj se sin Milić vraća iz lova, a „kad bude na istoku sunce“, priviđa joj se nedočekana snaha Ljeposava. Ukratko. Zajednički stilsko-jezički, poetološki i misaoni elementi koji su zajednički pjesmama Starca Milije i pjesmi Ženidba Milića barjaktara, čijega pjesnika-pjevača Vuk Karadžić nije pomenuo, otvaraju prostor da se istražuje doprinos Starca Milije crnogorskoj usmenoj poeziji i mimo četiri pjesme koje je stari pjesnik-pjevač od Kolašina saopštio Vuku 1822. godine.

233

ISTORIJSKA OSNOVA ŽENIDBE MILIĆA BARJAKTARA

Od junaka koji se pominju u pjesmi Ženidba Milića bar-jaktara tri su poznate istorijske ličnosti: Bajo Pivljanin, Vuk Mandušić i Stojan Janković. Vuk Vinaver pretpostavlja da je Milić barjaktar u toj pjes-mi epski lik Milića Vujadinovića, jednoga od „hercegovačkih harambaša koji su obnovili borbu 1610. godine i nastavili je sa celim narodom u nastupajućem Kandijskom ratu“. Arhivski iz-vori koje navodi Vinaver pokazuju da se harambaša Milić morao „pod pritiskom potera“ povući sa svojom četom u Dalmaciju i stupiti s družinom i rođacima u vojsku koja je čuvala dalmatin-ske gradove od janičara i martoloza. Otuda se više puta vraćao natrag u Hercegovinu da vrbuje ljude za svoju četu. Služio je jedno vrijeme kao barjaktar pod komandom kasnije čuvenoga Deli-Markovića. Četa harambaše i barjaktara Milića prelazila je više puta preko dubrovačke teritorije, pa su zato dubrovački poklisari morali da dokazuju turskim vlastima na Neretvi, u Novome, Pljevljima i Carigradu da dubrovačka vlada ne pomaže hajduke Milićeve družine. Izvori takođe pokazuju da je harambaša Milić bio odveo svoju porodicu na Hvar kad je napuštio hajdučko četovanje po Hercegovini. Harambaša i barjaktar Milić Vujadinović pripada „velikoj epopeji“ Kandijskoga rata (1645–1669) koja je dala „tolike serd-are, age i kapetane, opevane u narodnim pesmama“ – kako kaže Vuk Vinaver. Ubjedljiva je Vinaverova pretpostavka da je Milić Vujadinović poginuo kao mlad čovjek, „ne dugo posle početka

Novak Kilibarda

234

svoje akcije, te nije ostavio mnogo traga u uspomenama i arhivi-ma“. A narodna tradicija u Banjanima, s puno realnih činjenica, dokazuje da su Vujadinovići od kojih potiče Milić barjaktar naseljavali selo Tupan prije no su se, zbog izgubljenoga krva-vog obračuna oko zemljišne imovine, odselili u gatačku oblast u Hercegovini. Nesumnjivo je da su najznačajniji tragovi toga raseljenoga bratstva iz Banjana lik Milića Vujadinovića u pjesmi Stari Vujadin i njegov lik u pjesmi Ženidba Milića barjaktara. Salko Nazečić primijetio je da među hajducima iz vremena Kandijskoga rata, za koje su se interesovali i Carigrad i Venecija i Dubrovnik, dvojica hajduka imaju ime Marketa – Marketa Bečić iz Paštrovića i Marketa Rafaeli iz Budve. Međutim, vjerovatno je da su obojica ista osoba. Razgranato bratstvo Rafailovića živjelo je u XVII vijeku na prostoru Bečića u Paštrovićima, u neposred-noj blizini Budve. Rafailovići i danas nastanjuju Bečiće. Nesum-njivo je da je hajduk Marketa mogao jednom biti imenovan kao Bečić, a drugi put kao Rafaeli – Rafailović. Poznato je takođe da u arhivskim zapisima, koji govore o hajducima iz vremena Kandijskoga rata, ima više primjera različite nominacije lica – nekad po prezimenu, nekad po mjestu, nekad po tituli i sl. I na-jpoznatijemu hajduku XVII vijeka, Baju Pivljaninu, ne susrijeće se u zapisima stalno isto prezime, čak ni isto ime. Prema tome, od oblika imena Marketa, iz arhivskih dokumenata, do imela Malketa i Maleta, u usmenim pjesmama, nije daleko. Kad se uzme u obzir karakter dubrovačkih arhivskih spisa, putova-nje pjesme od njenoga nastanka do zapisivanja, njezin put od pjesnika-pjevača do zapisivača i od zapisivača do štampanoga teksta, dođe se do zaključka da je razlika zanemarljiva između imena Marketa i Maleta. Da je Maleta iz pjesme Ženidba Milića barjaktara epski lik hajduka Markete Rafailovića iz Bečića, govori i ova činjenica. U pjesmama starijega i mlađega sloja crnogorske usmene epike hajduk Malketa, odnosno Maleta, op-jevan je kao savremenik poznatih junaka iz Kandijskoga rata.


235

Do sada nijesu pronađeni podaci na osnovu kojih bi se moglo pretpostaviti ko je Vide Maričić. Međutim, njegovo stal-no „drugovanje“ u epici s junacima iz Kandijskoga rata ukazuje da je istorijski legalitet toga lika nesumnjiv. Zanimljivo je da se Vide Maričić dva puta pominje u usmenoj crnogorskoj epici kao martoloz koji služi u četi Turčina Muja Jelečkovića koji je takođe opjevan u drugim pjesmama kao savremenik junaka iz Kandijskoga rata. Taj podatak svakako ukazuje na istoričnost epskih likova i Vida Maričića i Muja Jelečkovića. Pjesma Ženidba Milića barjaktara nije istorična samo po tome što pominje stvarne istorijske ličnosti – Baja Pivljanina, Stojana Jankovića, Vuka Mandušića, Milića Vujadinovića i, sva je prilika, Vida Maričića, nego i po boji jednoga istorijskoga doba kojom ono zrači. U toj pjesmi, baš kao i u pjesmama Starca Milije, istorija protiče kao ponornica rijeka. Hiperbila kojom se kazuje da je Milić barjaktar obišao zemlje i gradove „od istoka pake do zapada“ da nađe „prema sebe“ đevojku ima istorijski prizvuk. Velika pokretljivost Milića Vujadinovića, hajdučkoga harambaše i barjaktara na Jadranskome moru tokom Kandijskoga rata, mogla je da stvori realan osnov za hiperbolu „od istoka pake do zapada“. I druga hiperbola –

te on kupi kićene svatove po svoj Bosni i Hercegovinii po Župi i Kotaru Ravnu –

oslanja se, kao i prva, na materijal koji je kreativnome pjesniku -pjevaču dozvoljavao takvu obradu. Milić Vujadinović je krsta-rio Župom Dubrovačkom, barjaktar se kretao primorjem kao venecijanski uslužnik koji čuva mletačke prostore od janičara i martoloza. A Bosna i Hercegovina bila je atar hajduka Milića. Milićev odlazak „na jutrenje Mileševki crkvi“ nije ni istorijski ni geografski anahronizam. Karakteristično je da Evlija Čelebija,

Novak Kilibarda

236

koji je proputovao kroz Prijepolje pri kraju Kandijskoga rata, napominje da prijepoljski Turci često vode borbe s hajducima s primorja. „Katkada njihove gazije idu u četovanje prema mletačkome gradu Kotoru“ – veli Čelebija. Sve i da nije imao nekakvih śećanja na borbe primorskih hajduka i uskoka s Turci-ma iz Sandžaka, pjesnik-pjevač, a to je po svoj prilici bio Starac Milija, imao je pun razlog da uzme manastir Mileševu kao naj-prikladnije sastajalište hajduka. Taj manastir bio se stameno ute-meljio u narodnu svijest kao bogomolja u kojoj su počivale mošti Svetoga Save. A Sinan-paša je te mošti iz Mileševe deložirao i na beogradskome Vračaru spalio baš zato da bi umanjio značaj manastira Mileševe kao stjecišta hajduka i neposlušnika prema turskoj vlasti. A trgovačke, što podrazumijeva i političke, veze manastira Mileševe s mletačkim primorjem tokom dugoga vre-mena bile su poznate. Dakle, za usmenoga pjesnika-pjevača koji logično misli o onome o čemu pjeva, i koji je tumač kolektiv-noga bića naroda kome pripada, manastir Mileševa bio je vrlo prikladno mjesto za odlazak „na jutrenje“ hajduka iz tzv. Stare Hercegovine tokom ratovitoga XVII vijeka. Pjesnikova odluka da vojvodu Maletu naseli u grad Kolašin takođe nije slučajnost. Kolašin je podizan kao turski krajiški grad baš u vrijeme Kandi-jskoga rata, od 1647. do 1651. godine. Podizao ga je Ali-paša Čengić koji je, najblaže rečeno, imao netipične odnose s Vene-cijom i Kotorom. U vrijeme turske opsade Kotora 1657. godine Ali-paša je tajno održavao veze s Mlecima i otkrio im zavjeru u Kotoru za predaju grada Turcima. Pridobijen od Mlečana, Ali-paša je kasni-je zaobilazio Dalmaciju, a napadao je Hrvatsku śeverno od Vele-bita. Poražen je 1663. godine. Pjevač-pjesnik koji nije mogao da utvrdi iz koga mjesta potiču pojedini hajduci prve polovine XVII vijeka, koji su hajdukovali po prostranstvu Bosne i Her-cegovine, i mijenjali mjesta svoga bivakovanja od Perasta do Istre, vezao je Maletu za grad koji je podizan u doba hajdučkoga


237

djelovanja te ličnosti. A pjesniku-pjevaču, odnosno Starcu Miliji, sve je išlo naruku da Maletu osmotri u Kolašinu gradu. U prvoj polovini XIX vijeka, kad je zapisana pjesma Ženidba Milića barjaktara, Kolašin je bio snažno uporište energičnih turskih krajišnika koji su se stalno sukobljavali s brđanskim i nahijskim Crnogorcima, pa je pjesnik-pjevač mogao da dozvoli sebi slobodu da pjeva o junaku iz Kolašina koji je otišao „gori u hajduke“ onda kad su Turci podizali Kolašin. A ne treba zabo-raviti da je Starac Milija iz okoline Kolašina i da je od zuluma kolašinskih napasnika morao da napusti svoj rodni kraj. Tradici-ja o Maleti, koga pjesme nazivaju „silnim vlahom“ i na koga u jednoj pjesmi sultan šalje vojsku, mogla je dati pravo pjesniku- -pjevaču da hajduka iz Paštrovića, Marketu Rafailovića, produži u vojvodu „od bijela Kolašina grada“. Treba pomenuti da se u pjesmi Zulum bez Baja, iz Milutinovićeve Pjevanije crnogor-ske i hercegovačke, Grahovo pominje kao postojbina hajduka Malete koju je morao da napusti i ode u Perast u četu harambaše Baja Pivljanina. Iz konteksta pjesme se jasno vidi da pjesnik- -pjevač ne misli na bosansko nego na crnogorsko Grahovo. Istorijski podaci koji govore da su hajduci u vrijeme Kandi-jskoga rata sklanjali svoje porodice u primorske gradove, ili se naseljavali na primorju, imaju svoj refleks u usmenim pjesmama. U pjesmi Zulum bez Baja Maleta se direktno fiksira kao hajduk naseljen u Perastu. A Zagorje, oblast u Dalmaciji u zaleđu pri-morskih planina splitskoga, šibeničkoga i zadarskoga primorja, bilo je prikladno mjesto da pjesnik-pjevač naseli Vida Maričića koji u pjesmama stalno „druguje“ s poznatim ličnostima iz vre-mena Kandijskoga rata. Može se pretpostaviti da je kakav kobni događaj u po-rodici Milića Vujadinovića, ili kojega drugoga njegova saborca i savremenika, opredijelio pjesnika-pjevača da veže poznati internacionalni motiv za određenu istorijsku ličnost. Teško je i zamisliti kakva su sve iskušenja mogla da snalaze hajdučke

Novak Kilibarda

238

porodice, osobito đevojke i mlade žene, u primorskoj sredini đe su bili drukčiji običaji i narav nego u mjestima iz kojih su doseljene. Na tromeđi velikih sila živalj koji je napuštao status turske raje bio je izložen različitim iznenađenjima. Śećanja na stvarne događaje i stvarne „zamučene živote“ mnogo su češća u usmenim pjesmama nego što se ponekad vjeruje. Ženidba Milića barjaktara, varijanta interancionalnoga motiva o predestinaciji i fatumu, ima realnu istorijsku osnovu. Uostalom, svaka pjesma Starca Milije obrađuje po neki internacionalni motiv, a istorija limfno protiče kroz krvotok tih pjesama. Pjesma Ženidba Milića barjaktara često je izdvajana iz kruga epskih pjesama s istorijskom tematikom i smatrana bala-dom koja se ne veže za određene događaje i ličnosti. Međutim, iako je ta pjesma po svojoj formi bliža epsko-lirskim pjesma-ma, ona se svojom istorijskom osnovom uklapa u crnogorske usmene epske pjesme s istorijskom tematikom. U pjesme „sred-njijeh vremena“, kako bi rekao Vuk Karadžić.

239

ŽENIDBA SMAILAGIĆ MEHA – KASNI ALI PRAVI USMENI EPOS

Tragajući za dokazima da su Homerovi epovi Ilijada i Odi-seja usmena poezija jednoga tvorca, dvojica američkih profesora s Harvarda provjerili su zakonitost usmenoga književnog stvaranja na živim primjerima usmene epike Bošnjaka alijas Muslimana. Doputovavši u Jugoslaviju 1933. godine, Milman Peri obišao je krajeve koje je želio da obuhvati svojim istraživanjem, da bi tokom dva druga putovanja sakupljao usmene epske pjesme. Poslije Perijeve tragične smrti (1935) njegov rad nastavlja mlađi mu kolega s iste katedre na Harvardu, Albert B. Lord. On je prvo izvršio transkripciju tekstova koje je Peri bio snimio na gramo-fonske ploče, a onda je pošao tragom svoga prethodnika. Od 1950. godine pa nadalje Lord je zabilježio više od 500 novih tekstova koje će pridružiti Perijevoj kolekciji na Harvardu. Tako rezultat zapisivanja dvojice američkih homerologa u Novome Pazaru, Bijelome Polju, Kolašinu, Gacku i Bosanskoj krajini čine jedinstvenu zbirku usmene poezije koja je ostvarena na jeziku Bošnjaka, alijas Muslimana, Crnogoraca, Srba i Hrvata. Ta zbir-ka sadrži, pored ostaloga, više od 1.000 tekstova junačkih pjesa-ma. Posebnu vrijednost kolekcije ima 3.500 fonografskih ploča s glasovima izvornih narodnihjeh pjesnika-pjevača. Šta taj materi-jal predstavlja za nekoliko naučnih disciplina, posebno za nauku o književnosti i muzikologiju, dovoljno je istaknuto u nauci. Najznačajniji rezultat Perijeva sakupljačkog posla jeste poznanstvo s pjesnikom-pjevačem Avdom Međedovićem iz Obrova kraj Bijeloga Polja. Tako se američki istraživač približio

Novak Kilibarda

240

živome Homeru! Srio je nepismenoga pjesnika-pjevača, guslara, koji je kadar da u jednome dahu usmeno saopšti ep-ski spjev homerske dužine. Tokom pet dana pjevajući uz gusle, saopštio je Međedović spjev Ženidba Smailagić Meha koji ima 12.311 deseteračkih stihova. To je nerimovani deseterac, a rima, i obična i leoninska, bljesne samo kad se ukaže prirodna potreba da se ona upotrijebi. Genealoški Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha tematski se nadovezuje na prvu verziju koja je objavljena, a koju je nepismeni Avdo čuo od jednoga mladića koji je naglas čitao tu jednostavnu usmeno-deseteračku pjesmu. Homerski usmjeren pjesnik-pjevač, Avdo Međedović, razvio je običnu pjesmu u spjev homerske obimnosti! I drugi ep homerske dužine zapisan je od Avda Međedovića pod naslovom Osman-beg Delibegović i Pavićević Luka. Internacionalno poznata studija Alberta B. Lorda The Sing-er of Tales upravo se oslanja na pjesničko improvizovanje Avda Međedovića i drugih bošnjačkih pjesnika-pjevača, kao Murata Kurtagića i Ćor Husa, koji, u tipološkom smislu, nastavljaju Homera. To usmeno, homersko, pjevanje indirektno je poslužilo Maršalu Makluanu da istražuje aktivnost usmene tradicije i njezinu kompatibilnost sa složenim svijetom vizuelnih komu-nikacija tehnološkoga vremena. Autor Gutenbergove galaksije naglašava da je njegova knjiga po mnogo čemu komplementa-rna s pomenutom studijom Alberta B. Lorda. No, mnogo je veći značaj studije The Singer of Tales u tome što je na osnovu karak-tera saopštavanja usmenoga epa od strane Avda Međedovića de-finitivno riješeno Homersko pitanje koje je u nauci bilo stalno otvoreno od 1795. godine kaga je Fridrih A. Volf u svome djelu Prolegomena ad Homerum izrazio sumnju u postojanje jednoga tvorca Ilijade i Odiseje. Međedovićev spjev Ženidba Smailagić Meha prvi je put objavljen 1974. godine, i to na Harvardu u SAD. A na jugoslov-enskim prostorima, i to u Sarajevu, objavljen je 1987. godine,


241

od kada je to veliko književno djelo dostupno široj čitalačkoj publici. Redaktor teksta Alija Isaković podijelio je spjev na 12 poglavlja koja čine manje-više lokalno-sižejne motivske cjeline te obimne i homerovski razuđene epske strukture. Tekst originala dosljedno je poštovan, ispravljene su samo greške i anahronizmi koji izlaze iz uobičajene komocije usmenoga epskog pjesnika- -pjevača. Enes Kujundžić pisao je predgovor, pridodao knjizi spisak selektivne literature o bošnjačkoj usmenoj epici i upriličio rječnik orijenatlizama i manje poznatih riječi. Predgovor je primjereno instruktivan. On približava čitaocu sakupljački rad Lorda i Perija, nudi lapidarno ispričan portret Avda Međedovića i upućuje čitaoca na osnovne podatke o istorijskome vremenu koje se obrađuje u Ženidbi Smailagić Meha. Dakako, Kujundžić slijedi savremene poglede na usmenu književnost i primjerno je obaviješten. Podgorička izdavačka kuća Almanah objavila je 2007. godine Epiku Avda Međedovića u dva toma. U prvome je spjev Ženidba Smailagić Meha, a u drugom Izabrane pjesme. S visokim naučnim kriterijumom knjige je priredio Zlatan Čolaković. Avdo Međedović je nepatvoreni usmeni epski pjesnik. Nepismen je, ima bogato životno iskustvo, svjedok je propasti Osmanskoga Carstva kome je služio, zatočenik je i zatočnik prošlosti, ideološki je poravnat sa socijalnom konfesijom ko-joj građanski pripada. Kreativno vlada čitavim instrumentari-jem tematike, stilske i poetološke tehnike bošnjačke, odnosno muslimanske, junačke usmene poezije koju je upoznao kad i maternji jezik kojim govori. Podrugovićevske i višnjićevske karakteristike epske usmenosti, koje je Vuk Karadžić istakao u predgovorima I i IV knjige Srpskih narodnih pjesama, Avdo Međedović maksimalno ispunjava. Pjesnik-pjevač Međedović ima i jednu sudbinsku prednost bez koje ne bi bio ono što jeste. Ljuta je sirotinja bio kad je pred Amerikancima pjevao o slavi bosanskih gazija XVII vijeka. Usmena epika zahtijeva od svoga

Novak Kilibarda

242

pjevača bol poraza ili žal za nestalom slavom. Sitost i rahatluk mogu da stvore epsku pjesmu, ali bez unutrašnjega sjaja koji emituje tragika. Bivši osmanski vojnik ovo je rekao Milmanu Periju: „Poneđe ljeti radim, i to majeno zemljice savijam, a zimi śedim. Pomalo drvaca kod kuće i grij se s to malo đečice, a nema šta da radim. Radijo bih ako sam i star. Ali sad u ova vremena nema šta.“ Tada je Avdu bilo više od šezdeset godina, a đeca su mu bila nedorasla. Stari nadničar, a bivši carev vojnik, s maštom se preselio u zeman kad su njegovi Bošnjaci širili carev vatan do duboko u Evropu. Međedović tako nastavlja onaj ijed i tugu muslimansko-ga ratničkog svijeta koje je poslije dugoga gospodarstva dvor s Bosfora morao da napusti. Onu tugu koju je Ivo Andrić ucijepio u lik Alihodže Mutevelića u romanu Na Drini ćuprija. Tužno ośećanje upravo je i bila pretpostavka za umjetničku zrelost bošnjačke epike koju reprezentuje Avdo Međedović. Naime, ośećaj gubitka carstva eliminisao je pobjedničko- -gospodarsku uobraženost koja u usmenoj pobjedničkoj epici više zveči no zvoni! Kako Stanislav Vinaver veli: „Gusle su začikivanje, inat, prkos. Što nemoćnije – to su gorostasnije!“ Avdo Međedović pkosi svojoj siromaštini i sudbini da je bio svjedok kolapsa velikoga carstva koje se nekad širilo od istoka pake do zapada! Ostala mu je prošlost, hranila ga je iluzija kao i svakoga pravoga pjesnika. U svatove alajbarjaktara iz Kaniže, Smailagić Meha, Avdo Međedović je podigao svu epsku svitu iz svoje usmene lektire. Impresivan je broj begova i aga, ajana i prvaka, barjaktara i serd-ara, kućića i odžakovića! Sve gazije od Bosne ponosne, i šehiti i zlice i krvavci – tu su! Sve se sleglo u ratnički pohod na bu-dimskoga vezira, Turkešu i murtatina koji je nevjeran padišahu i devletu. A povod je ratničko-svatovskome pohodu ljepotica Fata koju nevjerni vezir izdaje đaurima. Vitez Smailagić Meho, mla-di alajbeg iz Kaniže, oslobodio je Fatu, kao što su poznati junaci


243

vaktile ljepotice od napasti oslobađali. Meho Fatu oslobodio, a ona mu živo srce ponijela! Sva Bosna stala je iza mladoga alaj-bega iz Kaniže. U Avdovu spjevu Bosna ponosna je ključanica Stambola, krilo od krvave krajine, desna ruka careva, zaštitni bedem od dindušmana! Svemu je pjesnik dao epski patos, ali bez pobjedničke silobatosti. Tragično ośećanje života i istorije dalo je umjetničku vrijednost spjevu Avda Međedovića. Ženidba Smailagić Meha jeste sinteza svih vrijednosti bošnjačke junačke epike čiji se razvitak može pratiti od Erlangenskoga rukopisa naovamo. Osim uslužne funkcije za rješenje Homerskoga pitanja, druge strane spjeva Ženidba Smailagić Meha nijesu istražene koliko bi trebalo da budu. Posebno je privlačan taj homerski spjev za istraživanje kritičkoga odnosa pjesnika-pjevača prema poetološkim floskulama koje su za reproduktivnoga pjevača petrificirana kategorija. Za interferentne odnose crnogor-ske i bošnjačke, odnosno muslimanske, usmene epike na zajedničkome jeziku Međedovićev spjev je nezaobilazan. A lik Tala od Orašca, ili Budaline Tala, koji je opjevan u zavidnome broju usmenih pjesama, čini se da je jedinstveno ostvarenje Avda Međedovića. Čitalac lako ośeti da Međedovićev Tale, koji ima u sebi i refleks nasrudinhodžinske iznenadne neobičnosti, temeljito upotpunjava plejadu književnih likova tzv. narodnjaka koji su ostvareni u književnostima što su se razvile na jeziku Crnogoraca, Srba, Bošnjaka, alijas Muslimana, i Hrvata. To su Kanjoš Macedonović, Petrica Kerempuh, David Štrbac, Niko-letina Bursać i dr. Prema tome, Ženidba Smailagić Meha ne nudi se samo istraživačima usmene književnosti, nego i čitaocima koji od literature traže užitak.

245

O BUGARŠTICAMA IZ CRNE GORE

Ukorijenjeno mišljenje da su bugarštice, epske usmene pjesme dugoga stiha s refrenom, poetski inferiornije od us-menih deseteračkih epskih pjesama, stalno je umrtvljivalo in-teres čitalaca za otmjenim pjesmama rastegljivoga stiha, koje su u najvećemu svome broju zapisane na Jadranskome pri-morju, osobito u Boki Kotorskoj i Dubrovniku. Najstariji zapis bugarštice dogodio se krajem XV vijeka, i to u Italiji od slov-enskih iseljenika, a najznačajniji zbornik bugarštica oformio je Valtazar Bogišić krajem XIX vijeka. Shvatanje Valtazara Bogišića da poetska uvelost bugarštica ukazuje na umjetničku bujnost njihovih nasljednica – deseteračkih pjesama, i da stare pjesme imaju više svrhu kao materijal za ras-vjetljivanje problema usmene deseteračke epike nego kao poet-ski tekstovi koji se preporučuju čitaocu, bezmalo je poprimilo snagu ukorijenjenoga mišljenja o bugaršticama. Iako je Bogišić istakao estetsku vrijednost pojedinih bugarštica, načelni nega-tivni sud autoritativnoga naučnika imao je ubjedljivu snagu. Da su izrečene i najviše pohvale bugaršticama u vrijeme kad je veličina Vuka Karadžića svemoćno vladala na prostoru odnosa prema usmenoj književnosti, imale bi slabašnu sna-gu, jer u poređenju s Vukovom enormnom zbirkom usmenih pjesma, bugarštice su izgledale kao siročad. Nijesu zapisi bugarštica iz Perasta i Dubrovnika bili zaštićeni patronatom genijalnoga sakupljača usmenih pjesama koga su cijenili Gete, Grim, Mickijevič i dr. A društveno-politički i ideološki uslovi

Novak Kilibarda

246

u novonastaloj kraljevini jugoslovenskih naroda 1918. godine nijesu omogućavali pitanje da li se idejnom bujicom boračkoga deseterca, koji je nesumnjivo zamijenio bugarštice, ipak nešto izgubilo. Naime, da li je prekid razvoja bugarštica značio i uda-ljavanje usmene epike jugoslovenskih naroda od univerzalnih motiva? Da li je, napokon, rastegljivi stih bugarštica, od 12 do 20 slogova, s obaveznim refrenom, bio mnogo pogodinija osnova za razvitak pisane poezije, nego što je bio kruti dese-terac? Deseteračka epika, koja se isticala kao baština Njegoša i romantičarske poezije kod jugoslovenskih naroda, i koja je doživljavana kao neiscrpno vrelo inspiracije slikara, muzičara i vajara, nije dozvolila da se postavi pitanje o mogućoj šteti koju je označilo usahnuće bugarštica. A kad se uporedi broj bugarštica s brojem deseteračkih pjesama dođe se do zaključka da ana-logno tim brojevima bugarštice nijesu inferiorne stepenom ośećajnosti, tragičnom notacijom i visokom umjetničkom vrijednošću. Deseteračke usmene pjesme broje se na hiljade, a bugarštice na desetine! Ukratko, vrijeme na koje je Vuk uspostavio hipoteku svoga neospornoga autoriteta nije bilo zainteresovano da traži poruke u baladično stišajnim i samarićanski ośenčenim bugaršticama koje bi uplivale u interesovanje šire čitalačke publike. Smatrano je da su pjesme koje se nijesu uz gusle pjevale i idejno i estet-ski preživjele. Bilo je, neosporno, pokušaja da se rehabilituju vrijednosti koje je Vukov autoritet eliminisao, ali ti su pokušaji u suštini bili samo vazalne autonomije pod Vukovim suveren-itetom. Tako je Miroslav Pantić izdao antologiju Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka 1964. godine koja sadrži sto i četiri pjesme. U predgovoru te antologije Pantić veli: „Kad se god kolebao, sastavljač se pitao: da li bi pesma koju bira mogla, takva kakva je, po svojoj vrednosti ući u jednu od Vukovih zbirki (...) Onda joj je bilo mesta.“ Vladan Nedić u antologiji Bugarštice, koju je izdao 1969. godine, a koja sadrži samo 22 teksta, unio


247

je šest bugarštica koje su zapisane u Perastu. Kada se uzme u obzir Nedićev poslovično strogi antologičarski kriterijum, koga nije usmjeravalo ništa osim estetike, lako se dođe do zaključka da je Boka Kotorska dala enorman prinos bugarštičkoj poeziji koja je ispjevana jezikom kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Ovih šest bugarštica, što su zapisane u Perastu, Nedić je unio u svoju antologiju: Marko Kraljević i Minja Kosturanin, Smrt majke Sekulove, Ruka kralja Vladis-lava, Ban Mikloš i sestra Sekulova, Sultana Prezdana i Vlašić Mlađenj i Molitva đevojčina. Od svoga ribara Paskoja Debelje Petar Hektorović je zapisao 1555. godine bugaršticu Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš. Kad se uzme u obzir napomena koju je Hektorović učinio povodom načina pjevanja usmenih pjesama koje je zapisao, može se reći da se o tim pjesmama može jednako go-voriti i kao o hvarskim i kao o bokeškim. Kao što se i za prvo-zapisanu bugaršticu u Italiji ne može reći kome jugoslovenskome narodu pripada, jer je zapisana od iseljenika a ne zna se odakle su oni bili. Kao što se ne zna odakle su bili uslužnici hrvatskoga vlastelina Petra Hektorovića koji su mu pjesme saopštili. Bugarštica Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ima naglašen misaoni okvir, a njezino mišlju uokvireno platno izat-kano je čistom poetskom žicom. Krhkih šezdeset petnaesteraca obgrljuju trajne istine o životu, poetski definišu ljubav, tugu, plahovitost, moć i nemoć ljudskih karaktera. Pjesnikovi dohodi produžuju se stalno kroz prostor i vrijeme, jer su i fabula pjesme i poruka pjesnikova samo ośenčeni određenom istorijom, dok je osnovni problem u pjesmi od univerzalnoga značenja. Mučne uglove nerazborite plahovitosti i brutalnost ubijanja čovjeka pjesnik nadvladava vjerom u žrtvu koja svoju smrt humanizuje mirenjem s neumitnošću, kako bi zadnji akordi života prerasli u plemenita ośećanja osoba koje ostaju da traju pod suncem, pa i onih koje bi trebalo da stigne kob osvete.

Novak Kilibarda

248

Andrijaševa smrt mora da se oplakuje ne toliko zbog ne-pravde, čija je posljedica, nego zbog humane poruke samrtnika koja ima snagu amaneta ljudskosti i koja nema prostornih i vre-menskih granica. Poređenje sangviničkoga rza i razboritosti dato je tako da kontrast mraka i svjetlosti maestralno karakteriše obje kategorije. Pristrasnosti i osudi tu nema ni traga – prostire se samo ubjeđenje da je život grešan zbog postojanja ljepote, a da se ljepota i primjećuje zato što je prate sirene zla i nesreće. Pjesnik-pjevač nije orijentisan doktrinom hrišćanstva, nego oplemenjen da svi viši interesi u momentu smrti mogu da se svedu na ljudske poruke onima kojim će to umiranje donijeti bol i patnju. Teško je izbjeći utisak da je Marko Kraljević, slušajući riječi svoga brata Andrije, pozavidio samrtniku, ali pjesma o Markovu duhovnome lomu ništa ne kaže. Pjesnik-pjevač imao je povjerenje u svoje slušaoce! Krv, nož, ubistvo, ropac, koji su uvijek apostrofirani u hiperbolama deseteračke epike, zamije-njeni su u bugarštici Paskoja Debelje tihim posmrtnim maršom i poetskim romorom refrena. To je rekvijem koji, preko slika o raju što nudi život, odvodi slušaoca, odnosno čitaoca, u adske dubine smrti. Ta pjesma prerasta u apoteoznu iluziju, namijenje-na je osobama koje su kadre da u nju vjeruju! Želio bi pjesnik carstvo ilizije za svakoga čovjeka, ali iznad toga njegova subjek-tivnoga stava lebdi osuda, stara koliko i vrijeme, i pitanje staro koliko i ljudi – zašto se umire? Andrijaš je aveljski umro, a bila je mogućnost da ostane zatravljen ljepotom ljubavi u arkadijskoj zemlji. Mogla je srećna majka da pita svoga sina Marka je li mu sablja obojena turskom krvlju, ali sablja je oskrnavljena krvlju brata Andrije. Mogao je Marko da u nevolji i dalje klikuje junaka brata, postojala je za to mogućnost, ali, eto, on ga je svojom rukom i nizašto ubio. Pjesnik vidi stravičnu kavalkadu svih nasilnih umiranja, a neprogovorno se pita da li se smrt groznije kezi onome koji nasilno nestaje, ili nasilniku koji živeći umire. Ta tiha, misaona i


249

staložena pjesma dostiže i najsuptilnije vibracije helenske lirike. Teško je naći sadržajnijega a kraćega teksta u usmenoj poeziji jugoslovenskih naroda. Pojedinačne slike bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ostaju pravo savršenstvo i kad se izuzmu iz inte-gralnoga konteksta. To su susret viteza i jelena gorskoga, junak u pustoj gori okružen gusarima klikuje mrtvoga brata, majka između krvave sablje jednoga sina i nade u sreću drugoga, ju-nak s bratskom sabljom u srcu koji se bratski oprašta od svoga ubice i dr. Metaforičnost jezika i snaga probrane riječi najbolji su dokazi da je jezik usmene poezije jugoslovenskih naroda bio uzrelo pjesnički progovorio još sredinom XVI vijeka. Bez primorske bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš ne bi se mogli uspješno sagledati svi epski tokovi koji su se vjekovaima slivali oko istorijskoga Marka Kraljevića. Bugarštica daje Marka kao tragičnu osobu koju prati strava Kainova grijeha, a deseteračka usmena epika prati Marka kao zaštitnika potlačene raje od lokalnih divanija i kao carskoga uslužnika. Samo je Starac Milija u pjesmi Sestra Leke kapetana pružio ruku svome prethodniku iz sredine XVI vijeka, pjesniku-pjevaču Paskoju Debelji. Kao da su Paskoje i Milija izrasli iz jednoga etno-istorijskoga korijena. Za ubrajanje bugarštica u usmenu književnost Crne Gore značajna je i ova izjava Vojislava P. Nikčevića: „Iako su naše bugarštice bile zapisane starom latiničnom grafijom, u saglas-nosti s načelima ondašnjega talijanskoga pravopisa, koja nijesu ni približno bila primjerena glasovnoj strukturi crnogorskoga go-vornog jezika, sačuvale su autentični jezik izvanredne pjesničke ljepote, koji pokazuje veliko jedinstvo s mjesnim narodnim go-vorima i s jezikom ostalih usmenih i pisanih književnih tvor-evina nastalih u Crnogorskom primorju do XIX vijeka. Taj jezik zaslužuje posebnu pažnju literarnih proučavalaca i filologa.“

251

USMENA TUŽBALICA – NAJINTIMNIJA PJESMA

Tužbalica ide u najstarije običajne pjesme. Pamti ona i period divljaštva, kad je bila u središtu mrtvačkoga kulta. Izvođena je tada ne samo za dragim pokojnikom, nego i za mrtvom totemskom životinjom i za ubijenim neprijateljem. Ljude i smrt ona prati, konkretno u Crnoj Gori, i početkom XXI vijeka. Malo koji narod danas ima usmenu tužbalicu, ali ni kod jednoga od tih naroda tužbalica nije bestraga nestala, nego se samo prometnula u drugi oblik žaljenja za umrlim. Nekrološka apologetika – tiradno uvažavanje umrloga, počasne straže, po-smrtni marševi i horovi, plotuni i masovno klanjanje umrlome – šta je sve to nego savremeni oblik običaja koji je pratila tužbalica, i drugo lice same tužbalice koja je u svome ortodoksnome obliku davno nestala. Pjesma što je bila pradavno u središtu mrtvačkoga kulta jeste praoblik sadašnje pogrebne adoracije i kod ekonom-ski i kulturno najopremljenijih naroda. Sistematsko zapisivanje tužbalica u Crnoj Gori počinje tek od Vuka Karadžića. Od tada ta obredna pjesma stalno ima svoje zapisivače. Među njima su najistaknutiji Novica Šaulić i Vukoman Džaković. Zapisuju se, ponekad, i sada i to ne samo u Crnoj Gori. Ima još njezinih tragova u Hercegovini, na Koso-vu, u Dalmatinskoj Zagori, jugozapadnoj Srbiji i, posebno, kod crnogorskoga življa u Vojvodini. Razumije se, pored tipološke datosti, tužbalica jedne oblasti raspolaže različitim ambijetalnim karakteristikama. Vuk

Novak Kilibarda

252

je prvi uočio te specifičnosti, njegova odrednica „paštrovsko naricanje za mrtvima“ to pokazuje. Tužbaličko pjesničko stvaranje u vidu razgovora s umrlim ima dva vida: a) intimna tužbalica koja nastaje u trenucima osa-mljenosti ožalošćene žene i b) javna tužbalica koja projicira in-terakcijske odnose stvaraoca-izvođača i slušalaca njegove tužne pjesme. Javna tužbalica koja ne prenosi ništa od intimnoga sadržaja više je tužbalička retorika, kao prirodni produžetak kultnoga tuženja, nego lirska pjesma. U njoj se mogu iskazivati i sadržaji koji se nikad ne javljaju u intimnoj, humor na primjer. U javnome izvođenju intimne tužbalice ostaje samo djelimično sadržaj koji je u osami stvoren. Prvu vijest o smrti više prati tekst koji se kreće u grani-cama jedva artikulisanih uzvičnih rečenica, nego tužbalica- -pjesama. Tek kasnije ožalošćena žena pribere psihološku mogućnost da ostvari pjesničke slike svoga bola. Potreba za umjetiničkom ugodnošću koja stišava elementarne blokove bola izvorište je tužbalice-pjesme. Poetska vizija smrti, i života koji je pogodila smrt, pvi je znak mirenja s tužnom stvarnošću. Kukanje, grđenje tijela i striženje kose – sve pojave koje su ra-nije pratile žalosti za umrlim – jesu najniži stepen olakšavanja nadošle tuge. Tužna pjesma je kultivisani oblik pražnjenja nabujale žalosti. Od trenutka vijesti o smrti do ispraćaja umrloga na gro-blje ili do okupljanja žalbenika protekne taman dovoljno vre-mena da se ožalošćena žena, rodbinski najbliža – majka, sestra, šćer, psihološki pripremi za stvaranje organizovanoga teksta tužbalice. Običaj da se noću glasno ne žali pruža śutrašnjoj tužnoj pjesnikinji potrebno vrijeme da dozove sve slike nesreće koja ju je snašla. Ujutro, čim svane, kad i počinje tuženje, mogu te slike da uobliče svoju pjesničku i vokalnu morfologiju, ako je ožalošćena žena „za taj posao“, kako bi rekao Vuk Karadžić.


253

Prvi san, možda sljedeće noći, pružiće iluzorne slike sreće što je nestala, i one koja je mogla tek da bude. Trećega jutra, kad se izlazi na grob, ili nekoga drugoga dana, kad pristižu zakašnjeli žalbenici, sve te iluzione slike biće pogodan materijal za poetski uspon pjesme koja se začela prve noći besane. I tužbalici bez najbližega srodničkoga početka treba vreme-na da izglača svoj retorsko-pjesnički sjaj. Na prvu vijest o smrti odgovarajućega lica tužilica koja će samo da saučestvuje svojim tuženjem u žalosti za umrlim više ima vremena za pjesnički iskaz tužbalice koju će da iskaže, nego tužilica koja je pogođena najin-timnijim bolom za umrlim. Naime, od prvoga glasa o datoj smr-ti do ispraćaja umrloga na groblje protekne potrebno vrijeme da tužilica, koja će da izvodi javnu tužbalicu, pribavi potrebne podatke o umrlome i da razmisli o tekstu koji će da iskaže. Do običajem regulisanoga termina, kad se žalbenici okupljaju u kući umrloga ili na groblju – sedmica, četrdesnica, polugodišnjica, godišnjica – estradna tužilica će da zaokruži pjesmu o umrlome i da je izvede bez smetnji koje su je izvjesno kočile u vrijeme sahrane. Osamljeni trenuci odvode ožalošćenu ženu na raskršće asocijacija što su usmjerene na sve pravce njezinih odnosa s umrlijem licem i prije i poslije smrti toga lica. Stvorene slike u snovima, u snatricama i svjesno prizvanim iluzijama, kasnije se preberu za javno izvođenje. Sve te slike moraju se u javnome izvođenju uskladiti s ambijentalnim propozicijama tuženja. Zato se u javnome izvođenju intimne tužbalice vrše restrikcije koje ponekad pogađaju najvitalnije psihičke pravce u samoći os-tvarenoga sadržaja. Otuda je vjerovano nezainteresovanost su-pruge da tuži za svojim mužem prerasla u običaj. Najintimnije slike koje je dosanjala u samoći supruga je morala da zaobiđe u javnom tekstu. Umjetnički sadržaj javne tužbalice u velikoj mjeri je regulisan emocionalno-iskustvenom prošlošću pjesnikinje. In-timni pravci, i kad se u tekstu ne ekspliciraju, znače polazište

Novak Kilibarda

254

u traženju slika za pjesmu kojom se saučestvuje u žalosti. Evo jednoga primjera pjesničkoga uzleta u javnoj tužbalici koji je nenamjerna projekcija tužne prošlosti tužbalice:

A kad dođeš, Pajo bolan, na to Polje jadikovo: čućeš jeku ranjenika i uzdahe bolesnika. Ali ti, Pajo, njima kaži da su u nas žešči jadi – od mladije udovica, od sestara bezbratnica i od piske đece tvoje!

Tu je tužbalicu izvela sedamdesetogodišnja žena nad odrom svojega daljega rođaka koji je izvršio samoubistvo. Žalila je ona umrloga najviše kao cijenjena čovjeka i dobra komšiju. Nije imao braće, iza njega su ostale tri sestre, mlada udovica i nedorasla đeca. Tužilica se dakle pokazala kao pjesnički ops-ervater tužne svečanosti. Dalo bi se zaključiti da je formiranje pjesničke slike postig-nuto samo opservacijom najkonkretnih događaja koji su pratili tužilicu dok je improvizovala pjesmu. Tri sestre umrloga koje sahranjuju trećega brata kontrolisano su glasno izražavale svoju žalost. Udovica je ulagala napor da ostane u okviru uobičajenih normi – da glasno ne zaplače. Odraslija đeca su glasno žalila, a nedorasla se uplašeno pribijala uz majku. U procesu stvaranja date slike, koja je upravo pjesnički dio prilično dugoga stihovanoga tužbaličkog recitativa, značajnu je ulogu imala tragična prošlost tužilice. Ona je kao mlada žena os-tala udovica s nedoraslom đecom. Petoricu braće odnijeli su joj ratovi, američki rudnici i bolesti. Konkretna piska Pajove đece obnovila joj je sliku nekadašnje stvarnosti njezine kuće, a dugo


255

njezino sopstveno udovstvo pružilo sliku budućih patnji Pajove udovice. S Jadikova polja, iz zaumnoga svijeta, tužilica je čula lelek i uzdahe svoje braće i supruga. Pjesničke slike konkretnoga događaja bez napora su iskrsle i uobličile se zato što su bile uskladištene u svijesti tužilice. One su samo konkretna specifikacija pjesničkoga sadržaja koji se oformio poslije čestih smrti u njezinoj porodici. Pisac ovih re-dova, koji je i zapisao pomenutu tužbalicu, nije nikad čuo, u patrijarhalnome kraju iz koga potiče, dobru tužbalicu-pjesmu o tuzi majke ili sestre od žena koje nijesu bile pogođene bolom majke, odnosno sestre. Javna tužilica, u čijoj pjesmi latentno ne obitava intimna tužbalica, svoju nadarenost ispoljava u izboru detelja koje treba uvesti u pjesmu s inventivnom upotrebom žanrovskih stilsko-kompozicionih sredstava. To ne znači da je ona indiferentna prema događaju koji uvodi u svoju tužnu pjes-mu. Pjesnička opravdanost javne tužilice pretpostavlja njezino emotivno saučešće. Ipak, ako joj lični bol nije dao inicijativu, njezina uzbuđenost teško da će biti dovoljna za valjanu lir-sku tenziju tužbalice koju javno izgovara. Nije li tako, njezina tužbalica biće konvencionalno opisivanje jedne žalosti koje ne podrazumijeva kreativnu upotrebu žanrovske poetike. Evo i jednoga elitnog primjera javne tužbalice koja nema intimnu predistoriju, ali ima tematsku neobičnost. Na sahrani maloumnoga mladića tužjela je samo jedna žena, najpoznatija tužilica u datome kraju, Cvijeta Goranović, a tužjela je zato što je zamoljena da to uradi: „A koja će to dru-ga, ako Cvijeta ne zna?“ – reklo se. Čuđenje njezinoj odluci da tuži nad odrom osobe čiji život nije imao nijednu afirmativnu dimenziju za koju bi se hvatala tužbalička apologetika produžilo se u izuzetnu pažnju slušalaca. A slušaoci su čuli ovu Cvijetinu tužbalicu:

Novak Kilibarda

256

Da ti kažem: grade Špiro, gradovi su od kamena. Da ti kažem: bore Špiro, borovi su po planina. Da ti kažem: vilo Špiro, ma su vile ženske glave. No ti kažem ono što je: Ao, Špiro, majčin sine! Tebe tvoja majka žali evo punih dvades ljeta, danas će te prežaliti!

Dugogodišnja tužilica Cvijeta Goranović iz Golije upotri-jebila je bila mnogo puta atribucije viti bor, tvrdi grad, i gor-ska ili bijela vila kao tipične predmete s kojima se u tužbalici poredi skršena momačka mladost, u ratu ili kakvoj nesreći. U izvanrednoj situaciji, što je upravo žalbeni ispraćaj maloum-noga mladića, tužilica nije mogla da u standardnim žanrovskim sredstvima pronađe bilo kakvo značenje u tužbalici kazane riječi koje bi nadomjestilo izostanak njihove normativne upotrebe. A, po prirodi stvari, tužilica nije mogla da se sukobi s logikom žanra kojemu cjelovito pripada. Šta joj je onda ostalo? Diskretno je istakla svoju nemogućnost da izvede tužnu pjesmu po običaju. Međutim, pjesničko rješenje nije postigla tim saopštenjem, nego maestralno sročenom indirektnom porukom da samo smrt koja označava kraj života sa smislom otvara prostore za tuženje po običaju! Nemogućnost da udovolji običajnoj normi, Cvijeta je nadomjestila mišlju višega reda! Tužilica je napravila i pjesnički i etički podvig. Ukazivanjem na pomrčinu jednoga života pro-slavila je ljepotu mladosti koja je i u smrti afirmativna, a nije pov-rijedila čovjeka koji je živio u okrutnoj pomrčini sudbine. Drugim riječima, tužilica nije povrijedila ośećanja majke umrloga ma-loumnika, kojoj otvoreno poručuje da i smrt može biti spasenje.


257

Ta tužbalica pokazuje da opšta, žanrovska, sredstva u dobrim pjesničkim rukama pokazuju svoju unutrašnju, skriv-enu, umjetničku mogućnost koja se u reproduktivnoj upotre-bi nikad ne pokazuje. Kod reproduktivaca najfrekventnija žanrovska sredstva beživotno zveče, a kod pjesnikinje-tužilice ona zvuče svježinom značenja! Istraživanje takvih tužbaličkih tekstova može imati, pored konkretnoga praktičnoga, i širi književnoteorijski značaj. Na širokim prostorima crnogorske tužbalice i humor je nekih puta iskazivao svoju pjesničku svrhu. Taj rijetki pra-tilac tužbalice ima dva svoja ispoljavanja. Jedan se formira u tekstu tužbalice-pjesme kao književna kategorija koju obuh-vata umjetnička koherentnost djela, a drugi vid nastaje u at-mosferi koja okružava nastajanje književnoga teksta i njegovo recitativno-vokalno javno izvođenje. Humor koji se formira u tekstu tužbalice-pjesme uklapa se u atmosferu koja prati stvara-nje teksta i integriše se s humorom koji se stvara u publici, kao neknjiževna kategorija sa zabavljačkim refleksom, povodom izvođenja tužbalice. Drugi vid, međutim, može biti nezavistan od humora koji u tužbalici egzistira kao književna kategorija. U književno-estetskom raspravljanju o tužbalicama kao štampanim tekstovima koji su, kao i svaki drugi pisani tekst, namijenjeni čitaocima, trebalo bi smatrati humornim sadržajem samo ono umjetničko ostvarenje koje ima humorno značenje za čitaoce, nezavisno od načina njegova postanka i funkcije koja se ispoljava u obredno-običajnoj namjeni usmenoga oblika tužbalice. Međutim, humor koji prati estradni život tužbalice ne mora se obavezno produžiti u humor kao književnu katego-riju koja će biti relevantna i u pisanome obliku tužbalice. U štampanoj egzistenciji tužbalice, koja je odvojena od običajno- -obrednoga izvođenja, humor je kao književno sredstvo sveden na najmanju mjeru. Izvjesno književno rješenje u tekstu neće imati humorni sadržaj za čitaoce, iako bi to isto rješenje imalo

Novak Kilibarda

258

humorni sadržaj za toga istoga čovjeka da ga je slušao iz poz-icije slušaoca na estradnome izvođenju tužbalice. Slušalac nije sam pred tekstom koji se recitativno-vokalno izvodi, nego je član slušalačke publike koja pronalazi humorne trenutke u usmenome izvođenju pjesme. Kao i humor tako i neki drugi sadržaji usmene tužbalice produžavaju u svoj štampani oblik samo svoje sjenke, ili se pak konačno gube. Zato što je dobro uočio tu činjenicu, Vuk Karadžić je opširno objašnjavao sve okolnosti koje prate tekst tužbalice. Znao je da se u usmenome obliku tužbalice ne odražava sve ono što je bilo imanentno njezinome književnom stanju u usmenome obliku. Da bi slušalačka publika prihvatila tužbalicu kao pjesmu koja dostojno govori o umrlome, tekst tužbalice mora da se kreće u granicama običajno-etičke dozvoljenosti. Iako je ne-prikosnoveno pravilo da tužbalica pominje samo afirmativne strane umrloga, ipak pozitivna naklonjenost tužilice mora da ima predviđenu mjeru. Zato je žena koja improvizuje tužnu pjesmu više na ispitu adekvatne upotrebe ustaljenih žanrovskih sredsta-va, nego što je na probi obaveznoga književnoga kreiranja. Na primjer, ako se tuži za čovjekom skromnoga fizičkog izgleda, ne mogu se upotrebljavati epiteti i opšta mjesta iz okvira poetike usmenih tužbalica koje govore o izvanrednoj ljepoti i muškosti. Međutim, takve se greške događaju i imaju za slušaoce hu-morno značenje. Na tome prostoru griješe žene koje ne poznaju dovoljno umrloga, ili one koje se kao reproduktivke kruto drže žanrovskih karakteristika koje se uobičajeno upotrebljavaju kad umre osoba dostojnoga izgleda. Te potonje griješe kao epski pjesnik-pjevač koji za crnoga Arapina kaže da ima „bijelo lice“ i koji „vjenom ljubom“ naziva ženu koja je izdala svoga muža. Evo jednoga primjera koji je slušao i zapisao pisac ovih redova. Jedna tužilica, slijedeći žanrovsku naviku, „pita“ umrloga:


259

Kad se s dušom dijeljaše, šta ti bješe najžalije: ja li sunca, ja l’ mjeseca, ja l’ lijepe đece tvoje, ja l’ glasitog domaćinstva... Na koga si ostavio tvoje zorno domaćinstvo, ti, ugledni domaćine?

A pokojnik je bio poznat kao čovjek koji je i za najsitnije stvari morao da pita svoju vrlo strogu ženu. Mnogim slušaocima je titrao osmijeh na licu, nestašniji su se pogledivali i namigiva-li. Tužilica, koja je poznavala umrloga, nije namjerno formirala ironiju, nego je samo kruto primijenila opšte mjesto koje je uvi-jek upotrebljavala kad je tužjela na sahranama gazda-domaćina. Jedna tužilica „pitala“ je umrloga starca koji je bio nepismen:

Kuda si se opremio, kruti dome,Nije ovo škola tvoja, moj delijo!

Tužilica je prvoga dana oplakivala umrloga školarca, pa je vjerovatno iskreno doživjela bol. Onda je pod takvim utiskom upotrijebila izražajno sredstvo onđe đe mu nije mjesto. U takvim slučajevima slušaoci ne prikrivaju svoj podsmijeh, jer smrt vremešnoga starca za patrijarhalni svijet više znači tužni običaj nego iskreno saučestvovanje u žalosti s ožalošćenom porodi-com. Njegoš u Šćepanu Malome kaže:

U Crnu su Goru, mimo iđe, prejevtini starci dozla boga.

Novak Kilibarda

260

Tužilica, u principu, nenamjerno stvara humorne sadržaje u pjesmi koju improvizuje. Sem ako nije u pitanju anakreont-ski doping, ne bi se mogao naći pouzdan primjer namjernoga potcjenjivanja umrloga od strane javne tužilice. S jedne strane, zato što tužilica nikad ne izlaže svoj renome riziku i, s druge, što se u svijesti patrijarhalne žene teško zameće misao da se u tužbalici šali nad odrom ili na grobu. Patrijarhalni čovjek hoće vrlo rado da se podsmjehne grešci i nelogičnosti, ali neće prih-vatiti namjerno skrnavljenje običaja. Kad bi slučajno ośetili da tužilica namjerno pravi šalu na račun umrloga ili njegove po-rodice, taj njezin postupak ne bi za njih imao humorno značenje, nego bi bio ocijenjen kao drskost i nepoštenje. Patrijarhalni čovjek ne ide na sahranu da bi se šalio, ali je vrlo spreman da se za vrijeme tužne svečanosti nasmije svemu onome što se ne slaže s ustaljenim običajima. Odnos tužilice prema pojedincima u žalbeničkoj pub-lici, i prema auditorijumu kao cjelini, može da uslovi humorne sadržaje u tekstu tužbalice. Tuži snaha za svekrom koji je bio istaknuti junak u mnogim okršajima. Ne može da se pomiri s činjenicom da mu na podig-nutoj grobnici nije postvaljen krst. Grobnicu i savremeni simbol, petokraku, koji je zauzeo mjesto krsta, tužilica poređuje s poja-vama koje su nedolične kao predmet s kojim se može poređivati nadgorobni spomenik. Takvim poređenjem tužilica se u stvari sveti svojim đeverima, školovanim ljudima koji žive u gradu, koji su podigli ocu grobnicu a nijesu ukazali dužnu pažnju njoj, udovici sa sitnom đecom. Tužilica je istakla sve kvalitete i za-sluge svoga „svekra bana“, i osobito ih naglasila da bi ukazala na nedoličnost grobnice u kojoj će njezin svekar vječno počivati. Tužilica kaže da je dobio odlikovanja s krstovima od kralja Nikole, a eto na grobnici su mu umjesto krstova „rogovi“. Ta tužilica se uklapa u sklonost patrijarhalnoga svijeta da se vrlo teško odvaja od uobičajenih formi življenja. Ona ide pravcem


261

poslovične seljačke ljutnje na gospodu i „kaputaše“ koji ola-ko prekidaju osveštane običaje. Zato je ta tužbalica bogatija žaljenjem za narodnim običajima nego ideološkom i političkom tendencijom. Dešavalo se poslije Drugoga svjetskoga rata da se takav stav tužilice ocijeni kao politička insinuacija, pa je dola-zilo do scena koje izlaze iz domena crnogorskih običaja. U tekstu tužbalice pomenute udovice humorno je zvučala neobična slika nadgrobnoga spomenika, na kojemu su „pet ro-gova na vr glave“, ali se njezin humorni sadržaj ipak uklapao u širu atmosferu koja se formira povodom tužbalice. Humorna slika nadgrobnoga spomenika dâ se primijetiti i u štampanome tekstu pjesme, ali ona čitaocu nudi neuporedivo slabiju ekspres-iju od one koju je nudila slušaocima. Novica Šaulić je zapisao tužbalicu u kojoj se tužilica direk-tno obraća ženi umrloga koja neiskreno žali svoga muža. Portret lažno ožalošćene žene očuvan je izvjesno i u štampanome tekstu tužbalice, ali on je imao za slušaoce mnogo humorniji sadržaj, jer su oni na licu mjesta sravnjavali istinitost opisa s licem koje se opisuje. Tužilica se nije izložila nikakvome riziku, ni kao um-jetnik ni kao građanin, jer je svojim surovim obračunom ugodi-la patrijarhalnome svijetu koji nema mnogo povjerenja u tugu mlade udovice bez đece. A nesumnjivo je da se javna zamjerka tužilice morala oslanjati na ubjeđenje slušalaca da udovica i pri-je muževljeve smrti nije bila osobito afirmisana kao supruga. Tužilica se može kretati u okvirima svih uobičajenih nor-mi a da, i pored toga, njezina pjesma stvori humornu atmosferu. Stara žena čiji sinovi intelektualci žive u gradovima dugo je bila sama „na svome ognjištu“. Snahe i sinovi nijesu joj uka-zivali potrebnu pažnju, što je došlo do izražaja i na njezinoj sah-rani. Umjesto primjerenih cipela, obuli su mrtvoj majci obične kućne papuče. Vjerovali su da će taj detalj ukopne odjeće ostati skriven od očiju gledalaca, ispod pristojnoga mrtvačkoga pok-rova. Međutim, običaj je u patrijarhalnome svijetu da se najbliži

Novak Kilibarda

262

rođaci interesuju kako je umrli „naređen“. Sestra umrle, stara žena koja takođe ne uživa osobitu pažnju svojih sinova i sna-ha, uočila je lošu ukupnu opremu svoje sestre. Starica je bila uvrijeđena i tražila je najefektniji put da se osveti nesavjesnim sestrićima i njihovim ženama. Kad je jedna tužilica, poslije hvaljenja umrle kao uzorne žene i po rodu i po domu, počela da pozdravlja svoje umrle, „zamolila“ je pokojnicu da joj pozdravi brata „kojino je ostanuo u dalekoj Americi“. Sestra umrle glas-no je i vrlo namjerno reagovala: „Prekini, amana ti božjega! A kako će ti ga pozdraviti, jadna, u daleku Ameriku, kad u tim papučama te su joj obuli ne može stići ni do pjace!“ Tužilica je sve razumjela, ali nije reagovala, nego je nastavila da tuži. Ona nije bila ničim pogođena, jer su slušaoci odlično razumjeli pravac replike. U takvoj situaciji slušaoci jedva zadržavaju smi-jeh. Reagovanje stare žene intimno je vrlo toplo pozdravljeno, pa se scena prepričava u raznim oblicima na putevima usmene anegdote. Priča se kiti i zaboravlja se đe je nastala. Mnogi je vežu za svoje mjesto, iako se opisani događaj desio na periferiji Titograda alijas Podgorice. Neuobičajeni odnos tužilice prema drugoj tužilici, koju smjenjuje u tuženju, publika može da doživi kao humornu scenu. Posebno kad se tužilice nadgornjavaju kao u sljedećem primjeru. Dvije jetrve barabarile se kao tužilice. Jedna bila rodom iz vojvodskoga bratstva, a druga od bratstva bez činova. Prva bi vazda u tužbalici, po običaju, kad odtuži umrloga, pozdrav-ljala po umrlome svoje čuvene pretke – „sve serdare i vojvode“. Jednom je druga jetrva, uobičajenim načinom, prekinula svoju prethodnicu u tuženju, svoju jetrvu, rekavši:

Daj počini, jetrvice, od pozdrava rodu tvome – vojvodskome, glasitome.


263

E ću i ja da pozdravim lijepoga roda svoga: ne serdare ni vojvode, nego bojne gradolome što junačkom sabljom maju, a vojvode ne pitaju, – to moj rode!

Među tužilicama postoji rivalstvo. Glasite tužilice se bore da očuvaju stečeni ugled, a neafirmisane nastoje da ga steknu. Kad poznata tužilica bez ikakvoga konvencionalnoga obzira uskoči u riječ tužilici za koju smatra da je nedostojna njezina društva, toj prvoj nestane glasa kao radio spikeru kad nestane struje. Time je humorna scena postignuta. Takvo potcjenjiva-nje obično doživljavaju one tužilice koje pored lošega renomea tužilice nemaju zavidan ni građanski autoritet. Odnos slušalaca prema tužilici kao građanki nekih puta formira humornu situaciju. Publika sravnjuje adorantski stav tužilice prema umrlome s njezinim dojučerašnjim odnosom prema njemu živome, pa u neobičnoj razlici nalaze humorne sadržaje. Svi pomenuti oblici humora, kao pratioca crnogorske tužbalice, javljaju se na sahranama starih osoba ili lica koja svo-jom smrću nijesu osobito porazila porodicu. Ako je u pitanju žalost koja obavezuje slušaoce na iskreno saučestvovanje, onda je vrlo malo mogućnosti za javljanje humornih prostora u tek-stu tužbalice i u atmosferi koja je prati. Ni tužilice koje su u građanskome smislu vrlo tragične žene ne mogu usloviti hu-mornu atmosferu ni u slučaju kad naprave grubu grešku u toku izvođenja tužne pjesme. Na primjer, majka koja je izgubila sina jedinca s pažnjom se sluša na svakoj tužnoj svečanosti, jer se pouzdano zna da će ona poslije pominjanja umrloga prijeći na svoj tužni teren i saopštiti toliko puta izvođenu potresnu tužbalicu. Njezino tuženje prati potpuna rekvijemska atmosfera.

Novak Kilibarda

264

Obim humornih prostora u tekstu pjesme i u atmosferi koja se formira povodom takve tužbalice-pjesme zavisi od društveno-istorijskih i etno-psiholoških karakteristika sredine u kojoj se održava običaj tuženja za umrlim licima. U plemensko- -bratstveničkoj i boračko-agonalnoj sredini, kakva je bila patri-jarhalna Crna Gora, postojali su povoljni uslovi da se formira-ju humorni trenuci na svečanostima koje su samo oficijelno tužnoga karaktera. U takvoj sredini običaj je prelazio značaj intimnoga porodičnoga događaja. Prema tome, humor je samo pratilac narodne tužbalice u pojedinim njezinim vidovima, a ne kategorija koja se situira u ontološko značenje pojma – narodna tužbalica.

265

JEDNA ANONIMNA CRNOGORSKA PJESNIKINJA

I pored zapaženih pokušaja da se u narodnoj književnosti definišu pjesničke individualnosti, utemeljena navika sputava čitaoce koliko i istraživače da od toga žanra kao „skupa in-dividualnih dela, kod kojih je više istaknut identitet oblika i sadržaja nego razlike koje postoje među njima“, ne zalaze u oblast umjetničkoga procesa pojedinca, koji je oplođen mišlju i ośećanjem da kauzalitet duha i materije uobličava umjetničkim sikama. Jezikoslovna tehnika još drži patronat i umrtvljuje specifičnosti koje su vidljivo naglašene kroz posebne spregove misli i ośećanja u djelima narodne književnosti. Tako često ostaje po strani najosnovnije mjerilo za vrednovanje jednoga umjetničkog ostvarenja – njegova suština. Međutim, nauka o pisanoj književnosti ponekad samo na osnovu nekoliko stihova obezbjeđuje piscu ime, bez obzira na činjenicu što je kodeks zahtjeva pravoga umjetničkog djela tu apsolutno neprimjenljiv. Pisana literatura moćno je potpomognuta zahtjevima nacionalne kulture da se oformi geneza povjesnice pisane riječi, pa i minor-mnim piscima održava ime kroz generacije i vrijeme. Na prim-jer, svi se śećamo Siluana, kaluđera iz Manastira Svete Trojice kod Pljevalja, iako je ostavio nasljeđu samo jedanaest stihova koji su više izraz plemenite namjere nego pjesničke inspiracije. Dovoljno je napraviti letimičan pogled kroz našu srednjovjeko-vnu poeziju pa da se nađe veliki broj takvih primjera. A najuz-dignutiji pjesnici u usmenoj literaturi teško uspijevaju da pro-lome okvire kolektivnoga stvaralaštva.

Novak Kilibarda

266

Anonimna crnogorska pjesnikinja iz Krivošija, od koje je Vuk Karadžić dobio samo jednu pjesmu, izuzetno je naglašena pjesnička individualnost, ne samo u panorami jugoslovenske narodne lirike no i u najužemu značenju pojma književnost. O njoj ne znamo ništa, osim da je bila „sestra popa Marka Samardžića, kojega su Turci nikšićki na Omutić sa tri njegova sinovca na vjeru pośekli 1848. godine.“ Pjesma sestre popa Marka Samardžića samo formalno pripada žanru tužbalica – načinom izvođenja, stihom i ritmom. Pjesnikinja se ne pridržava običaja da samo ređa detalje opisa, svaki njezin atribut znači polazni stav u pjesničkoj definiciji cjelovite karakteristike ličnosti o kojoj se govori. A umjetnička slika ličnoga bola koji ima intenzitet naglašene individualnosti sa psihološko-emocionalnim dimenzijama kolektiva, koje su us-lovljene etičkim i društveno-istorijskim agensima, neponovljiva je u poznatim tužbalicama. Prvo se pjesnikinja zadržava na detaljima ljudskoga obličja kroz koje se ispoljava čovjekov duhovni život, ali ne ostaje u ok-virima običaja, nego ono što je zajedničko žanru kojemu pjesma pripada dopunjava svojim ličnim odrednicama. Ne zadovoljava se sjajnom poredbom „gusta kosa kao rosa“, nego ide dalje u poetsko objašnjenje: kosa je niz pleći raspletena, raščešljana i rašćetana, da bi misao i sliku podizala poentom „sveta maglo“. Oči brata duhovnika su „divne“ zato što su „svete moći“, ruke izvedene u „bratsko krilo“, ali i umivene svetom vodom u „strašnoj bogomolji“. Svim tim poetskim čipkama pjesnikinja je u stvari objasnila još u početku istaknute kategorije – brat je bio „mudra glava“ i „slika sveca“. Da bi slika u svojoj dvostru-kosti bila maestralno jedinstvena, prizvana je pratnja refrena: „bratsko krilo“, „ljudska vilo“ i „bratska diko“ smjenjuju se sa „duhovniče“, „naše anđele“ i „apostole“. Tako se ljepota koju je sestra poznavala udružuje s ljepotom kojom je brat svijetlio u profanome svijetu, pa kontaminacija ta dva zraka, indirekt-


267

no i nenametljivo, punom snagom naglašava razloge prevelike sestrinske žalosti. Onda iznenada čarobna pletilja pretvara sve do tada kazano u uvod za novu karakteristiku ličnosti, spušta se u sfere svakodnevnoga života da bi dokazala što je značila duhovna ljepota brata sveštenika za svijet kojemu pripadaju pjesnikinja i slušaoci tužnoga izvođenja pjesme. Naglašavanjem muške visine kao nezamjenljive strane viteškoga izgleda pravi metaforu kojom ostvaruje i funkciju istaknutoga kvaliteta: „Naš javore na sabore“. Dodavanjem novih premisa „oštra sabljo“ i „naš sokole“, koje su ujedno i objašnjenje prvoga stava, uslov-ljava zaokruženu karakteristiku fizičke snage i ljepote i njihova značaja u kontekstu kolektivnih interesa: „Uzdanice na granice“. Tako se na raniju sliku, koju je oformila spojem ljepote duha i tijela, nadovezuje simbioza čojstva i junaštva – pregalaca i bo-jovnik bio je i „mirokrv u kmetove“. Neodvajanjem čojstva od junaštva pjesma se uklapa u žanr crnogorskih tužbalica, ali ipak poetska funkcija toga spoja bliža je Njegoševoj i Mažuranićevoj misli nego običnim tužbaličkim tekstovima. Pjesnikinja po običaju prekorijeva brata što je vjerujući turskoj riječi lakomisleno upuštio glavu, a da bi opravdala ranije rečeno „svaštoznanče“ – priziva zlo bilježje vjekova i dokazuje da je pop Marko bio neizbježna žrtva kobi – „svaštoznanac“ i „mudra glava“ samo je jedna od brojanica u nizu od Lazareve glave naovamo: Zlo bilježje, svud mramorje, aoh, pope! Međom kolac, grob u dolac, vitezovah!

Onda Krivošijanka na način drevnih pjesnika opominje opštu silu u čijoj su vlasti svi vaseljenski i zemni poreci:

Novak Kilibarda

268

Kako, bože, trpjet može volja tvoja!

Taman kad je pjesnikinja ponijela misao u oblast etičkoga smisla vrhovne sile koja sve objedinjuje, i kad se povjeruje da je građevini postavljen završni friz, tužilica svu raniju priču i njezin filozofski zaključak pretvara u osnovu za razvijanje mitološke slike kojom će oformiti objektivnu ideju djela i poistovjetiti je sa svojom subjektivnom idejom. Tako pjesma prerasta u nadu, koja je riješena kroz zahtjev i prijekor Bogu:

Skutom tresni, zemljom stresni, rajski caru! Utop turke u zle muke, nevjernike! Neka pod mač vrag zaplače, ja kukala!

Apokaliptičnu sliku prskanja zemlje i nestajanja jednoga naroda pjesnikinja ublažava sužavanjem opsega kataklizme – turaka treba da nestane „s našeg kraja i ognjišta“. Dakle, in-fernalna slike srpske zemlje poslije Kosova zamijenjena je no-vom stravičnom slikom, na kojoj se jasno prepoznaju majstori pravoga platna, ali je zamišljenu osvetničku viziju pjesnikinja umekšala lirikom – preveliki bol sestre zbog skršene ljepote brata opravdava zamisao strašne osvete. Kad čitalac (koji prvi put srijeće ovu pjesmu) povjeruje da poslije slike osvetničke vizije nema što više da se kaže, onda se pjesnikinja pokazuje u novome svijetlu. Poslije zaleta u istoriju i smisao opšte sile, nakon prorokovanja odmazde pravde nad zlom, pjesnikinja se vraća samoj sebi i spušta na teren sestre. Tako poslije mnogogranate i jedinstvene cjelovite pjesme ses-tra dariva mrtvoga brata nadom da će naći „božje plate u božji


269

dom“. A zar se završnim stihom Krivošijka rekvijemu žalosti bila za trenutak otišla u sfere prema kojima je čovjek samo tvar-ca i śena, pa se sad hrišćanski priklanja redu i običaju? Pošto bi stilske karakteristike ovom pjesmom premašile našu namjeru, samo ćemo još opomenuti buduće ispitivače da je pop Marko Samardžić svojom smrću bio zavio tugom Krivošije. Vuk Popović pisao je iz Kotora Vuku Karadžiću 12. IV 1849. go-dine: „Od žalosti za popom Markom izvrnuli su kape i ječerme naopako svi Krivošijani, i svijem konjima repove ostrigli, a žene rasplele i puštile niz pleća kose, i kad idu na pazar dvije i dvije neprestano tuže.“ (Vukova prepiska, knj. VII, Beograd, 1913, str. 73).

271

SOCIJALNI ELEMENTI NARODNIH TUŽBALICA

Apoteozna namjena tužbalice obavezuje tužilicu da zao-bilazi činjenice iz biografije umrloga koje ne naglašavaju nje-govu afirmaciju. De mortuis nihil nisi bene. Zato socijalna prob-lematika nalazi mjesto u narodnoj tužbalici samo ako je sredstvo za isticanje vrlina umrloga – etičkih, intelektualnih i fizičkih. Zastupljenost socijalnih činilaca u tematskoj strukturi tužbalice zavisi, u prvome redu, od fonda afirmativnih premisa kojima tužilica raspolaže prilikom saopštavanja tužne slavopo-jke. Đe gođ ima uslova da rangira vrline umrloga, tužilica se drži redosljeda koji je uobičajeno ustaljen. Ako je umrli imao zapažene kvalitete koji zauzimaju visoko mjesto na društvenome priznatome indeksu vrlina – junaštvo, moralno pregalaštvo, inteligencija, zavidan fizički izgled, uzorno porijeklo, visok položaj, društvena priznanja i sl. – socijalna problematika kroz koju se kretao ili neće biti ni pomenuta ili će imati sasvim nizak položaj u hijerarhiji vrlina koje tužilica nabraja. U tužbalicama koje govore o istaknutim ličnostima iznose se po pravilu samo magistralne karakteristike lica; najčešće samo ono što ulazi u njihov istorijski značaj. Takve tužbalice srijeću se u prvoj i petoj knjizi Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžića i u njegovu djelu Život i običaji naroda srpskoga. U zbirci Novice Šaulića Srpske narodne tužbalice (Beograd, 1929) naročito su brojne. To su br. 24, 25, 68, 69, 70, 72, 75, 77 i 95. Upečatljive slike socijalne problematike koje se srijeću u tužbalicama što prate smrt običnih građana nijesu rezultat

Novak Kilibarda

272

sagledanja društveno-socijalnoga stanja. Tužilica striktno ostaje u okvirima socijalnih odnosa porodice o kojoj tuži, ne smatrajući te konkretne socijalne prilike dijelom društvenoga konteksta. Na primjer:

Sirota si i ti bilaI siročad podizala,Sve radeći tuđe radnje!Lele mene! Oh do boga!Ja sirota od rođenja,Pa sirota dok sam živa.

(Vukoman Džaković, Antologija narodnih tužbalica, Beograd, 1962, str. 69)

Kad tužilica ne stavlja apoteozu mrtvoga u prvi plan svoje pjesme, može govoriti o svojim teškim socijalnim neprilika-ma. To je oblik intimne tužbalice u kojoj se ne vrši žanrovska selekcija činjenica. I kad se javno izvodi, takva je tužbalica usmjerena suštinom koja je nastala ranije, u osamljenim tre-nucima ožalošćene žene. Navodimo jedan primjer iz pomenute Džakovićeve antologije (str. 69): „Stara seljanka Neda Knežević iz Šaranaca, siromašna udovica, najamnim radom podigla je pet sinova, a oni su, u kraćim i dužim razmacima, svi poumirali od tuberkuloze. Bez porodice i imanja, živi kod udate kćeri.“ U njezinoj se tužbalici pored ostaloga kaže:

Đeco moja – srećo moja! Majka vas je podizala, Majka vas je odranila, Na plećima žalosnijem! Na rukama umornijem! Sve radeći tuđe radnje!


273

Pa kad rekoh da utekoh, Utrije se sreća moja!

Tužilica sistemom asocijacija priśeća se svih pravaca svoje prošlosti koji obilježavaju izuzetnost njezine nesreće. Ona ističe socijalne nevolje koje su je okruživale dok je podizala đecu da bi naglasila neostvarenost svojih napora i nadanja. I ne pomišlja da svoje socijalno stanje odmjeri prema društvu i prema pojedinci-ma. Neda Knežević vidi svoju tragediju kao kategoriju s fatum-skom determinacijom. Međutim, tu sliku ona ne bi mogla primi-jeniti na sličan socijalni slučaj kad bi nastupila u ulozi estradne tužilice, niti bi je koja druga tužilica mogla izreći kao sliku Nede Knežević. Najniži socijalni položaj može se pominjati samo u autobiografskoj slici. U estradnoj tužbalici apoteozni ton ide u prvi plan; ukazuje se na tragiku ljudi ali bez detaljnog ulaženja u socijalne patnje nadničara, bezemljaša, sirotinje. Nečije neza-vidno ekonomsko stanje eventualno se pominje s namjerom da se naglasi veselost, dostojanstvenost i požrtvovanost osobe koja se nosila s niskim socijalnim položajem. Pominjanjem gladovanja i mučenja u zatvorima ukazuje se na snagu mučenika i okrutnost neprijatelja. U atmosferi socijalnih i ideološko-političkih prom-jena dolazi do vrlo frekventne upotrebe socijalnih činilaca u tužbalicama. U seoskoj patrijarhalnoj sredini, koja je kao teren tužbalica bila konstantna na južnoslovenskome prostoru do Dru-goga svjetskog rata, nijesu postojali ideološki i psihološki uslovi koji bi opredjeljivali tužilicu da kritički osmatra društvene po-jave. Ako je tužilica govorila o poginulome borcu, ona nije ula-zila u idejno-političke i socijalne dimenzije rata. Ako je tužjela za osobom koja je umrla zbog nedostatka materijalnih sredsta-va za liječenje, kao sinovi Nade Knežević na primjer, tužilica nije bila u prilici da konkretnu socijalnu pojavu osmotri na raskršću društvenih odnosa. Patrijarhalna žena nije te odnose ni

Novak Kilibarda

274

primjećivala, jer je sve događaje viđela na prostorima sudbine. Međutim, tokom Drugoga svjetskog rata i neposredno poslije oslobođenja tužilica se određivala prema socijalnim, političkim i idejnim kretanjima. Njezino emancipovanje kretalo se u smislu sagledavanja pojava koje se razilaze s dotadašnjim ustaljenim društvenim normama. Počela je svjesno da ih primjećuje tek kad su počele da se mijenjaju. U rat kao tematsku strukturu tužbalica ušli su do tada nep-oznati sadržaji: nova ideologija narodnooslobodilačke borbe i činjenica da neprijateljsku stranu ne čini samo osvajačka sila stranca nego i pojedinci iz bratstva, sela, plemena, i pojedine ličnosti koje su do juče nastupale u ime društva. Tužilica zato nije mogla da novi vid neprijatelja, kao temu, obuhvati ustaljenom žanrovskom tehnikom, nego je morala da u okviru poetike tužbalica pravi izmjene. Ne manje napore ulagala je i u oblasti ideološko-religijske strukture tužbalica. Sveštenik, crkva, bog i zagrobni život nijesu se mogli prizivati po navici, žanrovski. Talas socijalne revolucije koji je širila narodnooslobodilačka borba navodio je tužilicu da s fatumskoga prostora pomjera i ob-like ljudske tragike, kakva je tragika Nede Knežević na primjer. To sve ne znači da su ustaljena sredstva iz oblasti značenjske i pjesničke stvarnosti tužbalica odmah zamijenjena novim. Desio se samo zastoj u procesu koji je imao sasvim definisanu trasu. Tužilica je bila često primorana da lično bira boje umjesto da upotrijebi žanrovski pripremljenu paletu. Poslije rata taj se proces nastavio u specifičnome iz-razu. Iako su smogle psihološku slobodu da unose inovacije u tužbalicu, tužilice nijesu shvatile postratne i postrevolucionarne društvene tokove. Tužilica se često našla rastrzana između oštrih suprotnosti: ustaljene navike da se o neprijatelju govori samo u mračnim bojama i rođačkih obzira koji su takođe izgrađeni u vrlo krutu etičku normu; između intimnoga uvjerenja u postojanje imaginarne sile i ateističkih zahtjeva koje je mogao postavljati


275

muž, brat, sin. Prenaglašena naklonost bilo kojemu profilu nast-aloga stanja dovodila je do mijenjanja ustaljenih normi tuženja, ponekad i do vrlo bizarnih trenutaka. Socijalna problematika poslijeratnoga perioda – eksproprijacija zemlje iznad dozvolje-noga maksimuma, raspodjela zemlje bezemljašima, zamje-njivanje privatnoga kapitala društvenim dobrima i sl. – našla je punoga izraza u tužbalicama. Odnos prema novim društvenim rješenjima kretao se od apologetike do paskvile. Shodno tome, u umjetnički i vokalni sloj tužbalice infiltrirali su se oblici izražavanja koji su joj ranije bili nesvojstveni – eufemizam, ironija i sarkazam, na primjer. Sve pomenute propratne pojave postepeno su se povlačile, analogno stabilizaciji društva i učvršćivanju novih socijal-nih, političkih i ideoloških normi. Proces emancipacije žene se nastavio, njezina psihološka sloboda produžila se u oblike društvenoga uvažavanja ličnosti i prava žene, ali odnos tužilice prema društvenim kategorijama, koje važe za društvo u cjelini – socijalni, ideološki i politički pravci društvenoga sistema – os-tao je kakav je i bio: tipski. Iako je obrazovni nivo nove tužilice, koja ima osnovnu pa i srednju školu, izuzetno uznapredovao, tužilica dosljedno usvaja nove norme onako kako ih je usva-jala njezina nepismena prethodnica. I stara i nova tužilica prilazi društvenim normama kao aksiomatičnoj vrijednosti. Oformila se ponovo žanrovska armatura na kojoj počivaju sve struk-ture narodne tužbalice. Sistem vrijednosti koje se proslavljaju u tužbalici-apoteozi donekle se izmijenio, ali osnovni ljudski kvaliteti, koji nadživljavaju društvene i državne promjene, ostali su u novoj tužbalici prisutni u svojemu osnovnome značenju. Ako se indeks ljudskih vrlina, čije se stavke danas un-ose u tužbalicu kao građa za tužnu apoteozu umrloga, poredi s tužbalicom sestre Batrićeve, u kojoj je Njegoš dao sintezu svih glavnih karakteristika crnogorske tužbalice, viđeće se da junaštvo, moralni podvizi, snaga uma i ljepota tijela i danas

Novak Kilibarda

276

zadržavaju poziciju koju su imali i u Njegoševo vrijeme. Kao i u tužbalici svih ranijih vremena, u novoj tužbalici socijalna se problematika svela na sredstvo za isticanje ljudskih vrlina koje imaju postojanu vrijednost. Savremena tužbalica liči na ri-jeku koja poslije velikoga potresa teče s istim smislom iako je djelimično promijenila korito, izgubila jedne i dobila nove pri-toke. Zato istraživanje pomenutoga procesa razvitka narodnih tužbalica ima značajne teorijske implikacije za književnu nauku o usmenoj literaturi.

277

OPET TO, ALI DRUKČIJE

Ja tebi, gospo, ovaj venac prilažem, na nekadašnjoj što ga savih livadi,gde nikad nije pastir stado pasao, niti kosač nikad kosio, tek pčelica

rudinom leti nedirnutom, proletnjom, Gradinar Stid je topi rosom potočnom,

tu samo urođena bere nevinost, u srcu što se razvija bez učenja,

a branje grešnicama nije slobodno.

Euripid

U neprekidnome nizu pjesničkih svjetova usmene poezije onaj koji je umjetnik ipak samo se sposobnošću stvaranja razli-kuje od kolektiva običnih. Njegova znanja o životu (obrazovanje kao uopšteno iskustvo, ono što ga prisajedinjuje savremenoj mu kulturi) ne uzdižu ga iz zajednice kojoj pripada. Samo ličnim poimanjem stvarnosti, predstavama o sudbini čovjeka i svijeta, zagledanošću u život i obdarenošću za dublje doživljavanje izd-vaja se pjesnik od svijeta prośečnih. Narodnoga umjetnika nije podsticala svjesnost potrebe stvaranja, nije on znao da obavlja važan posao, pjevao je po nagonu, vokacija nadahnuća okrenula ga je maticom pjesme. Sentom je došao u poeziju! Vuk Karadžić je preciznom definicijom varijanata – „opet to, ali drukčije“ ka-zao mnogo više od upućivanja na razliku između dvije pjesme, istakao je specifikum individualnoga pjesnika, ono što ga čini stvaraocem i razlikuje od pjevača reproduktivca. Vuk je naglasio

Novak Kilibarda

278

tvorca varijante i kao kritičara koji nema drugih mogućnosti da saopšti svoja neslaganja s prethodnikom osim da pokaže kako bi on sam uradio taj isti posao. Tako je istaknut jedan vid kritike koji je živio stalno u razvitku usmene književnosti, a koji se u genezi pisane literature nije mogao pojaviti ni zamisliti. U toj kritici ili mijenjanju već nastaloga, kvarenju ili pop-ravljanju, dodavanju i oduzimanju manifestuju se pjesničke indi-vidualnosti. U tim momentima treba tražiti pojedinca koji je bio oplođen mišlju i ośećanjem da sve ne usvaja, da se ne slaže. Tražiti umjetnika naćeranoga moranjem saopštavanja doživljenoga da stvara, mijenjajući tuđa rješenja. Ta pojava lako se uočava u epskoj usmenoj poeziji, a nešto teže u lirskoj. Usmena lirska pjesma je kratka, iako se u cjelini pamti, često je konzervirana rimom (mnogo češće nego epska pjesma) i prati je uvijek melodija. Dok je epska usmena pjesma postala i živjela da se priča uz gusle, lirska pjesma je imala svrhu da se pjeva uz jednu određenu melodiju koja više pruža vokalni no tekstualni užitak slušaocima. Ali, pored svega toga, i na kratkim lirskim usmenim tekstovima mogu se sagledati i kompletne pjesničke fizionomije. Za primjer uzmimo jednu pjes-mu u dvjema varijantama. Prvu je zapisao Vuk Karadžić, a drugu Veljko Marović više od sto godina kasnije. Obadvije su iz Grblja.

Vukova:

Mare čuva pauniće i bijele golubiće u rudini pelinovoj. Kod njih cvijeće berijaše, pa ga u kitu ukićaše, u vijenac uvijaše, pak u Mletke pošiljaše, pak ga zlatom zlatijaše, pa ga kumu darivaše.


279

Marovićeva:

Mare čuva paunove i bijele golubove uz rudine pelinove. Na dan pero sabirala, u Mletke ga pošiljala, da se pero zlatom zlati, da daruje dva đevera i sve svate.

Te dvije varijante predstavljaju dva različita pjesnika. Prvi je slikar stvarne, obične svakidašnjice i ne odmiče se od opisa događaja. Đevojka iz prve pjesme bere cvijeće za svoje svatove kao i svaka druga udadbenica. Ona vrši posao svih isprošenica koji je njihov običaj i dužnost. Drugi pjesnik, međutim, nije tako doživio đevojku koja sprema darove za svoje svatove. Mare iz njegove pjesme ide ko zna kamo slijedeći lepršavu ljepotu iz nepregledne rudine peli-nove. Njezino kretanje samo je vidljiva slika duhovne šetnje, đevojačka mašta se materijalizovala, to je oblačak misli zalebdio za trenutak i uhvaćen u kairoskom prolazu kroz pelinove zemlje. Sva je pjesma u kretanju, sve u njoj teče kao i misli đevojačke, a tečni glas v u tri prve riječi (paunove, golubove, pelinove) to posebno i naglašava. Ali moć pjesnikove inspiracije još nije u zenitu, tek nadolazi snaga za jelenski skok preko ambisa koji premošćavaju samo čelnici među pjesnicima! Mare, sad vila đevojka, ne zadržava se u prvoj varijanti berući cvijeće, pjesnik je vidi u hodu njezinu za krilima kao čuvaricu misli i gospod-stvene zapaljenosti duše. Ona samo to čuva do neizguba! Prva Mare u rudini pelinovoj obavlja jedan posao, bere cvijeće, slaže ga u kitu, plete vijence i šalje ih u Mletke. A Mare iz druge vari-jante ide za beharanjem ptica i sakuplja dnevno po jedno pero

Novak Kilibarda

280

otpalo u ljubavnoj igri krilate ljepote. Kao da se njezina obuze-tost ljubavnim mislima oslikava u ljubavi razigranoga jata, a nađeno pero, svatovski dar, rodilo se uz svadbe ptica. Đevojačka misao ide uz rudine želja kao, eto, i ona što ide pelinovim rudi-nama. Drugi pjesnik je imao jako estetsko opravdanje da cvijeće zamijeni perjem, jer postanak pera i način na koji Mare do nje-ga dolazi naglašava ga kao svatosvki dar prvoga reda. Drugi pjesnik ispravlja prvoga i ta ispravka zadivljuje logikom estet-skoga ośećanja, skladnošću poetske meditacije. Vukov pjesnik-pjevač sprema cvijeće u Mletke da se po-zlati, zaboravljajući da cvijeće ne trpi ukrašavanje, jer je svako kićenje cvijeća njegovo kuđenje. Cvijeće samo sobom ima do-voljno ljepote, kao što ima zlato sjaja i voda bistrine! Prvi pjesnik bio je odviše praktičar licem okrenut stvarnosti svakidašnjice i njije se u opservaciji života uzdigao od prośečnoga svijeta. Ta dva pjesnika potpuno se razlikuju i u načinu prenošenja stvarnosti u umjetničku sliku. Prvi kroz shvatanje ljudi svoga vremena i svoga dana gleda svijet i prenosi ga u slike pjesama. Drugi pjesnik nadlijeće sve efemernosti, sve zahtjeve praktičnoga tekućega i neminovnoga rezona kolektivne psihe društva čiji je dio i on sam. Kod njega je istina u opštem, u konačnome smislu i nepovrijeđena je vremenski organičenom i prostorno lociranom odlukom. On platno pojava koje se glase vječitom logikom realnoga bitisanja pretkiva u umjetničke slike ne odmičući se ni za lijek od naturalne istine, nego je samo magijom umjet-nosti naglašava, daje joj poetski život. Njegova aromatična vina nemaju ništa sem sokova grožđa! Pjesnikovo neslaganje s prethodnikom pokazuje zadivljujuću preciznost. Mare iz prve varijante čuva golubiće i pauniće u pelinovoj rudini i bere cvijeće, čitave kite i vijence. Drugi pjesnik to ne ispravlja jer zna da pelinova rudina, pjesko-vita prisojna strana, nema toliko svatovskoga cvijeća da bi Mare pravila čitave vijence. Kad je naglašena jedna rudina, to je onda


281

ograničeni prostor na kome se stalno čuvaju golubići i paunići i tu zato ne može biti pravoga, cjelovitoga cvijeća. Cvijeće raste ili u bašči ili na divljoj racvjetaloj livadi, darovno cvijeće treba da bude ono koje je raslo drugujući s ljudskom rukom i kome je krvotok utočen iz sunca i kondira. To je cvijeće intime jer je zaliveno ośećanjem koliko suncem i vodom! Planinsko i livad-sko cvijeće živi u nepovrijeđenim sokovima divljine, ono je pus-to vilinsko bilje koje su uzgajale zore i rose, mitsko i čarobno, a duša je njegova u nedodiru prije branja. To je sveto čarobno bilje čija je ljekovitost ljepota. Ako se takvo cvijeće dariva, onda se preko njega poklanja ono nešto divlje, vilinsko i božje, ono što je bilo neviđeno okom i nedohvatno rukom! Cvijeće iz bašče poklanja sva zalivanja, šaptanja i milovanja, a planinsko poklanja nedodir, sutone i svitanja. Drugi pjesnik, dakle, zna da rudina pelinova koja je paša, pa bilo da je golubova ili paunova, niti može dati intimu cvijeća iz bašče, niti čar gorskih šumova. Nema u toj rudini cvijeća priličnoga za vilinske mašte. Mare iz Vukove pjesme, užurbana i praktična đevojka, bere skromno cvijeće, onako kakva je i ona. Čobanica hoće da se uda pa treba nabrati cvijeća i darivati svatove. Vukov pjevač-pjesnik nije ośetio ni smrt cvijeta. Cvijeće branjem umire, a samo za tren vaskrsne u momentu poklanjanja. Njegov život je svježina, ono mora bistriti suzama jutarnje rose kad se predaje kome. Svrha cvijeća kao poklona je samo u trenu, u momentu darovnoga pre-davanja. Zato što druge koristi nema, cvijeće je najljudskiji, naj-istinitiji poklon, pravi dar od srca. Umrlo cvijeće je najtužniji mrtvac na svijetu, jer tek svojom smrću ono bolno ukazuje na svu čarobnost umrle ljepote. Vukov pjevač to ne ośeća, nego cvijeće udara na grozne muke. Šalje ga u Mletke da ga okuju zlatom, naručuje mu zlatni kovčeg, pa onda mrtvim cvijećem, kao uvenulim životom, dariva Marine svatove. Pjesnik druge pjesme i njegova Mare užasnuli bi se od takvoga dara. Mimo pravoga pjesnika prošla je neopaženo sva fantastična polifonija

Novak Kilibarda

282

života cvijeća, ono je za njega šarena trava koju treba sa zlatom pomiješati da bi nešto zavrijeđela. Vukova Mare šalje cvijeće u Mletke da se pozlati, skoro da čitamo između redova da ona plaća tu pozlatu. Pjesnik se ne odmiče od praktičnosti i stalno je prizem-ljen. Drugi pjesnik ide širinama! I nepregledne rudine pelinove, i jata golubova i paunova, i đerdan dana nanizan biranim perima, i let svakoga pera u Mletke slivaju se u sjajnu hiperbolu đevojačke uznesenosti u ljubavnim mislima. Pjesnik je prizvao sve vidljivo da se razbukti veličinom jedne duše istrajne u nadanju, postojane u božanskoj želji. A ko se može oteti doživljaju da svako pero leti u Mletke nošeno samo Marinom mišlju! Sve drugo ide, ono samo leti, zašto je golublje ili paunsko pero no da leti! Kako bilo da bilo, uglavnom, nema traga one naglašenosti iz prve pjesme da đevojka baš stvarno nešto sprema u Mletke. Drugi nas pjesnik uvodi u luku istinite iluzije, te se može povjerovati da pera odista u Mletke putuju. Pjesnik je otvorio sve pore duha i talasi usijane imaginacije odjedrili su ga onamo đe izabranici stižu. A zašto njegova Mare dnevno izabere samo po jedno pero? Isprošena đevojka stalno je obgrljena snom udaje i ta je misao prati kao i kucanje njezina srca, stalna je kao i dis-anje. Mare cijeloga dana traži pero i nalazi ga, da bi nastavila śutra isto traženje, jer je vodi stalno i ista misao. U ljubavnoj igri golubova i paunova s golubicama i paunicama njihova pera precvjetavaju, ali Mare bira samo po jedno. Kao što je i trenutak koji je čeka samo – jedan! Đevojka iz Vukove pjesme je real-no užurbana, bere puno cvijeća, čitave kite i vijence. A Mare iz druge pjesme prolazi pelinove rudine da ubere dnevno jedno pero. A kad ona, Mare iz druge pjesme, umije da odabere onakav dar – bijelo pozlaćeno perje, onda je teško i naći prilično pero, pero koje će i dalje ostati pero, a zlato mu biti tek dodatak, biće pero pozlaćeno. Marin vilinski hod za ljepotom kroz pelinovo carstvo, smisao njezin da pronađe dati dar i biranje pera jesu stavke koje se slivaju u sliku gospodstvenosti njezinih ośećanja.


283

Drugi pjesnik je iz temelja preradio pjesmu svoga preth-odnika, ali je zadržao rudinu pelinovu samo što ju je produžio u rudine pelinove. Usmeni pjesnik strogo pazi na značaj boja. Polje je kod njega uvijek zeleno, jer zelena boja ističe ono što se na polju događa: bitku, svatove, stado ovaca, igranje konja i dr. Ako se po zelenome polju igraju konji, oni su vrani, a konj ze-lenko pase i osluškuje. Naglasak je u pritajenom prisluškivanju, pa konj zelen na zelenu polju i treba da je nevidljiv da bi mogao čuti nešto tajno i skriveno. Usmeni pjesnik, dakle, usaglašava boju s događajima o kojima pjeva. Gora je u usmenoj pjesmi uvijek čarna. Gusta, zelena gora, naglašena udaljenošću, prelazi u zeleno-tamnu, gotovo crnu (čarnu) boju, a gora treba da bude takva da bi nudila iznenađenje i opasnost svatovima i karavanu. Vuci i hajdučka četa izabrali su baš čarnu goru. Tajnovita čarna gora uvijek nagovještava neku slutnju, nešto što će se dogoditi, obećeva iščekivanje, a realno polje ističe jasnoću događaja koji se posmatra. Pelin je bilje pjeskovitih, sunčanih i prisojnih strana. Bjeličastom stabljikom, blijedim naličjem listova i diskretno pepeljasto-zelenom bojom lista daje utisak uzdržanoga zelenila, rudine pelinove tek što nijesu zelene kao polje. One su zele-no ośenčene, ali dovoljno zelene da istaknu prolazak đevojke i ptičjega jata. Svatove treba tako posmatrati da bi se viđele nevjestine oči i trepavice, i tu pomaže jaka zelena boja. Rudine pelinove pod suncem su strane uzdržajnih boja, a grudve bijelih golubova čuvaju ih od jednoličnosti. Bokori šarenih paunova sve to magličasto, uznijeto i čarobno opominju na prisustvo živoga, običnoga svakidašnjega svijeta i života. Na perju ta dva jata ptica sve su boje svatovske nošnje iz Grblja. Pored boje, i zamišljenosti, melanholično tužni miris pelina opomenuo je pjesnika da rudine pelinove uzme za podijum orkestra pjesme. Usmeni pjesnik uvijek usaglašava miris cvijeća i bilja s ljudskim ośećanjima, najfinije nijanse čovjekovih ośećanja pronalazi u

Novak Kilibarda

284

cvijeću, antropomorfizuje cvijeće, pa relacije ośećanja i živoga mirisa bilja veoma su bliske. Ruzmarin je mirisom proglašen đevojačkim cvijećem, bosiok upućuje na groblje, smilje povučeno u odaje tuge i uspomena, a dunja poistovijećena s dušom đevojačkom. Zašto se, recimo, nevjesta među đeverima poredi s dunjom među listovima:

Lijepo l’ je niz polje gledati žutu dunju među listovimai đevojku među đeverima...

Žuta dunja, nježno obgrljena listovima, zri u jesen kad se momci žene, ali pored toga miris dunje bio je odlučujući za pojavu poređenja udadbenice s dunjom. U usmenoj svatovskoj pjesmi ne naglašava se potpuna otvorena radost đevojke koja se udaje. Car li bijah dok đevojka bijah! Udaja je napuštanje jed-noga toka života i prelazak na drugu, nepoznatu obalu. Udaja je radost, ali propletena finom, tihom tugom, to je glas sreće s priz-vucima žalosti. A takav je i miris žute dunje. Kako dunja vene ona sve jače miriše da bi našla smrt u vrhuncu svoga mirisnoga daha. Ośećanja đevojke među đeverima takva su. Đevovanje se gasi i sve ljepote ranije slobode na putu do novoga doma slivaju se u tužne tonove, u nezaborav na đevovanje-carovanje. I zasita, patrijarhalna đevojka među ručnim đeverima ne može imati skladniji predmet s kojim se ona može porediti nego žutu dunju među listovima! Dunja među listovima i đevojka među đeverima toliko se unutrašnjim harmonijama približavaju da se u poredbenoj slici pjesme stapaju u jednu ljepotu. Poznavanje najskrivenijih tajni boja, mirisa i čovjekovih ośećanja omogućilo je pjesniku da rudine pelinove prihvati od prethodnika. Pelin nije mirisan samo cvjetovima nego svim bićem, svakom svojom liskom, svom svojom vidljivošću iznad zemlje koja ga je rodila. Pelin je sav obuzet malo naglašenim, ozbiljnim mirisom, kao i


285

Mare mišlju svojom. Boja pelina i miris njegov se dopunjavaju, to je pjesnik ośetio i uzeo. Usmeni pjesnik i u epskoj i u lirskoj pjesmi, po običaju, slika ljepotu đevojačku, ako ne ide u detalje, što je rijetko, onda obavezno kaže da je lijepa, ljepota-đevojka. U obadvije pjesme o Mari iz Grblja ne kaže se ni riječ o izgledu đevojke-isprošenice. Pjesnik se potpuno okrenuo njezinu unutrašnjemu životu. Ona je preokupirana mislima i ośećanjima, to osvjetljava njezino cijelo biće, i to je stavljeno u prvi plan. Ostavljeno je otvoreno pita-nje da li je ona pored svega još i lijepa đevojka. Je li to trebalo naglašavati kad je već isprošena? Prednost drugoga pjesnika naglašavaju još ritam i rima njegove pjesme. Rimovanje prva dva stiha odzvanja muzikom pripovijedanja, a posljednji stih, upola kraći od ostalih, kao da preziđuje pjesmu, zaustavlja pjesničku priču onđe đe tre-ba. Umjetničko bogatstvo te pjesme dopunjava se njezinim nagovještajima.

287

O POSLOVICAMA

Poslovica je književno, lapidarno iskazano zapažanje o životu. Škrta je u upotrebi izražajnih sredstava, a ostvajuje mak-simalni izražajni obim. Ispeci pa reci, na primjer. Književno, lapidarno iskazano pitanje sa sažetim odgovo-rom naziva se poslovična pitalica. Na primjer: Pitali magarca ima li šta gore od bobove slame? – Ima, prazne jasle. Poslovična pitalica, kako kaže Vido Latković, nije ništa drugo nego kratka anegdotična priča oslobođena svih opisa radnje ili situacije u kojoj se radnja zbiva, zajedničke strane poslovice i poslovične pitalice jesu formiranje suda o izvjesnoj pojavi i zaokruživanje misaonoga zaključka o njoj. Riječ poslovica ruskoga je porijekla. Ušla je preko knjiga u jezik kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani. Iako su je prije Vuka Karadžića upotrebljavali Za-harije Orfelin, Dositej Obradović, Jovan Muškatirović i drugi, Vukov zbornik ju je popularisao i uveo u maticu živoga jezika. I to zbornik koji je objavio na Cetinju 1836. godine pod naslo-vom Srpske narodne poslovice i druge različne kao one u običaj uzete riječi. U Vukovu Srpskome rječniku od 1818. godine ima riječ poslovica, ali ne u značenju latinskoga naziva proverbium, odnosno u značenju koje je poslije Vukova zbornika poslovica opšteprihvaćeno. Poslovice su stare bezmalo koliko i organizovani jezik. Ima-ju ih svi narodi svijeta. Bogatstvo i karakter poslovica jednoga naroda zavise od istorijske komunikativnosti njegove, stepena i karaktera njegova istorijskoga i duhovnoga razvitka. Poslovice su

Novak Kilibarda

288

utkane u umjetničko tkivo najstarijih književnih djela – Homerovih spjevova, Biblije, pjesama i priča drevnih istočnih naroda i dr. U Njegoševu djelu usmene poslovice postale su sastavni dio umjetničkoga teksta. Ugrađene su u konkretne lokalne cje-line, a njihova misaona poruka logično proizilazi iz situacije koja se opisuje. Zato se usmeno porijeklo tako upotrijebljenih poslovica pokazuje indirektnom svojom službom. Usmene poslovice poslužile su Njegošu na nekoliko načina. Nekad iskazuju misao univerzalnoga značaja na ravni objektivne ideje djela, nekad ih izgovaraju lica koja hoće da izraze svoje sub-jektivno, aperceptivno gledište, a nekad su dio govora lica koja nastupaju uime određene društvene strukture. Kako je Njegoš mi-jenjao jezičku formu usmenih poslovica, prilagođavajući ih priro-di stiha koji upotrebljava i zakonitostima svoje poetike, pokazuje razlika između oblika poslovica koje je Vuk Karadžić objavio na Cetinju 1836. godine i novoga oblika koji im je dao Njegoš u Gorskome vijencu. Evo nekoliko primjera:

Vuk Njegoš

U dobru se lako ponijeti. U dobru je lako dobro biti, na muci se poznaju junaci. Vuk Njegoš

Zabada trn u zdravu nogu. Što zborite? Jeste li pri sebi? Trn u zdravu nogu zabadate!

Vuk Njegoš

Vještica na svoju krv trči. Zla mrznome činit ne možemo, ako nam je mio ili svojta,

trag po tragu njegov iskopamo.


289

Vuk Njegoš

Ja kuj, ja ne mrči gaća. Što se mrčiš kad kovati nećeš? Što zbor kupiš kad zborit ne smiješ?

Vuk Njegoš

Kad se kučka nauči žrvnje Ovaj drži za rep adži-Adžalizati, ili kučku ubij, ili i puštit ga zadovijek neće,žrvnje slomij. dok pogine kučka ili žrvni.

Vuk Njegoš

Bio rvat na Kosovo. Kakvu sablju kažeš i Kosovo? Da l’ na njemu zajedno ne bjesmo, pa ja rva i tada i sada, ti izdao prijed i poslijed!

Gotovo da nema poznatijega proznoga djela u crnogorskoj književnosti u kojemu usmene poslovice ne figuriraju kao detalji dijalekatskoga i lokalnoga govora pojedinih likova. A one su nezaobilazne piscu posebno kada dočarava govor likova iz se-oske sredine. Za tu pojavu reprezenti su Stefan Mitrov Ljubiša, Mihailo Lalić i Ćamil Sijarić. Poslovice se javljaju u običnoj prozi, u ritmičkoj prozi i u stihu. Vjeruje se da ih je u vrijeme njihova postanka bilo više u običnoj prozi nego što ih je takvih bilo u vrijeme Vuka Karadžića, ili što ih ima u sadašnjem njihovu trajanju. Kroz stalnu upotrebu postepeno su dobijale svečani ton i ritmičku or-ganizaciju. Na primjer, poslovica Sloga u kući najveća je sreća prešla je u ritmičkiji i pjesničkiji oblik Složna braća kuću teku, da bi se proces završio u organizovanome ritmičko-stihovnom obliku, koji sadrži cjelovitu pjesničku sliku, Složna braća nove

Novak Kilibarda

290

dvore grade, / a nesložna stare razgrađuju. Ali ne znači da je savršeniji oblik obavezno i uvijek potiskivao nesavršeniji, koji je bio stariji. Upotreba jednoga od oblika zavisila je od duhovne konstitucije lica koje se služi poslovicom, od namjenskoga prav-ca poslovice i od karaktera govora u koji se ona situira. Veliki broj poslovica je u stihu koji može biti tonični – star-iji i akcenatsko-silabički – mlađi. U toničnome stihu poslovica česta je aliteracija. Na primjer: Vrana vrani oči ne vadi, Zbog sirota sunce sija. Ponekad takve poslovice imaju i rimu: Hrani sirotu za svoju sramotu. Taj tip poslovice osvjedočava svoju duboku starinu. Od akcenatsko-silabičkih stihova desterac je najčešći: Sirotinjo, i bogu si teška, Zla vremena nema bez snijega. Rjeđe se javlja simetrični (lirski) deseterac: Dlaka po dlaka eto bjelača, zrno po zrno eto pogača, kaplja po kaplja eto Morača. Može biti simetrični osmerac: Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija, sedmerac – Kako sam se uzdala, dobro sam se udala, šesterac – Kog ubije ruda, onom nema suda i dvanaesterac – Mučno čovjek uvjek može jedno biti. Poslovice se najčešće javljaju u ritmički sređenoj prozi kojoj su rima i asonanca najčešće ritamsko sredstvo. Obično se rimuju posljednji slogovi dviju ili više sintaksičkih cjelina koje su istovremeno i posebne ritamske cjeline. Na primjer: Što sa zlom dođe, s vragom prođe. Može rima da ima u poslovica-ma slobodnu primjenu, a nijesu rijetke nepravilna i nepotpuna rima. Ritamska sređenost postiže se i drugim različitim stilskim sredstvima, jer su stvaraoci poslovica koristili za postizanje metaforičke slike sve što im je moglo poslužiti za rječito iska-zivanje zapažanja o životu. Poslovice nijesu opstojavale samostalno, kao što ni danas ne opstojavaju izdvojeno, nego samo kao sastvani dio priče, pjesme i različitih oblika govorenja. Potrebna poslovica, koju je čovjek nekad ranije naučio, iskrsavala mu je u svijesti tek kad


291

ju je prizvala asocijacija koja se misaono dodiruje s njezinom suštinom. Zato je bilo teže sakupljati usmene poslovice nego bilo koji drugi oblik usmene književnosti. To je i Vuk Karadžić istakao: „Za pjesme i pripovijetke može čoek koga pitati da mu ih kaže, ali za poslovice ne može (kao ni za riječi), nego, kad se govori, valja paziti i čekati dok se koja ne rekne u razgovoru.“ Svaka osoba, bez obzira na svoj obrazovni nivo, upotre-bljava poslovice kao sredstvo za potkrepljenje ubjeđenja koje iskazuje nekome. Poslovica mu dođe nekako kao svjedok, kao jemac istine koja treba da se istakne. On u govoru ima najčešće snagu argumenta kojim se brani izvjesni stav, pa zato dobro dođe, ne samo kao stilsko i govorno pomagalo, nego i kao defin-isana istina o kojoj ne treba diskutovati. Takva funkcija poslov-ice podržana je dugom upotrebom kroz koju je verifiovana njezina vrijednost i utvrđeno pravo da svjedoči o istini s kojom se ne treba sporiti. Prizivanje poslovica u svakodnevnome govo-ru temelji se i na činjenici što u načelu pojedinac ima pozitivno određenje prema narodnome, kolektivnom geniju. Psihološka i etička struktura pojedinca kao socijalnoga bića uslovljavale su njegovo poštovanje dokaza koji su smješteni u poslovicama. Odnos prema poslovicama ima zato viši pozitivni koeficijent u društvima patrijarhalne kulture, u seljačkoj sredini u kojoj i danas poslovica živi najaktivnije, nego pak u urbanoj sredini i u društvu visoke savremene kulture. Pojedine društvene struk-ture, vjerske i staleške konfesije u prošlosti mogle su da imaju tabuisan stav prema poslovicama u kojim je bio sažet kodeks normi i ponašanja date strukture ili konfesije. Na primjer, za društvo u kojemu je krvna osveta bila nepisani zakon poslovica Kad se osveti k’o da se posveti morala je imati aksiomatičnu vri-jednost. Ljudi koji su se mirili s ropstvom, kao i oni koji su nepo-govorno poštovali silu vlasti, održavali su poslovice ovoga tipa: Kako koji vjetar duva – tako mu se navijaj, Koju ruku ne možeš pośeći – ti je poljubi i sl. Smjerni hrišćanin i vješti klerikalac

Novak Kilibarda

292

propagirali su parole Bogu se ne plaća svake subote i Ko tebe kamenom – ti njega hljebom. U hajdučkoj družini, u doba buna i ustanaka i u društvu ljudi koji su raspoloženi da se bore protiv neprijatelja bila je aktuelna poslovica Bolje grob nego rob. Sta-tus rajetina tokom turske vladavine izražen je poslovicama Ako ću krivo ne smijem od Boga, ako ću pravo ne smijem od bega. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Naučeni iskustvom da su ljetnji oblaci ćudljivi i advokati prevrtljivi, seljaci su izrekli poslovicu Bogu i advokatu ne treba vljerovati. Kad usahne snaga i pritis-nu godine, ostaje ljudima utjeha da Bez starca nema udarca. Mirenje s ekonomskim stanjem koje se ne da izmijeniti stvorilo je poslovicu Ako neće Božić kaše, a ono hoće đeca. Izvođenje besciljnoga posla i gubljenje vremena oko nepopravljiva lica ili situacije okarakterisano je poslovicom Žali Bože tri oke sapuna / što potroši bula na Arapa. Poslovica je ponekad izgovorena kao divna izreka s bezazlenim i diskretnim humorom: Bunar voda svaka grozničava / udovica svaka samovoljna. Eto tako je svaki vid života našao svoju književnu aplikaciju u poslovici. Poslovice koje su prenosile istine kao opšteljudske poruke nijesu bile omeđene nikakvim konfesionalnim kočnicama. Tak-va je Um caruje, a snaga klade valja. Životne pojave čije se izvorište ne može kontrolisati zakonitostima iskustvenoga svije-ta uslovile su postanak poslovica dubljega smisla i metafizičkoga smjera: Jedna koza okozila dvoje jarića, pa od jednoga koža dospije na ciganjski bubanj, a od drugoga na jevanđelje. Poslovice su imale konstantniji značaj u međuljudskim odnosima nego bilo koja druga vrsta usmenoga književnog stvaranja. Priče, pjesme, pitalice, zagonetke, brzalice i teatrološki tekstovi služili su samo pojedinim situacijama. Mor-ala je biti prigodna prilika da se pripovijeda, pjeva, odgoneta i glumi. Poslovice su, međutim, pratile svakodnevni govor u svakoj njegovoj manifestaciji. A u vrijeme kad nije bilo organ-izovanoga školstva, poslovice su imale značaj filozofskoga,


293

etičkoga i pedagoškoga repetitorijuma u kojemu se akumuliralo ono što je trebalo pamtiti. Nije nimalo slučajno što u našemu jeziku nema izgrađenoga pojma kojim bi se imenovala semantika poslovica. Poslovica je bila stalna potreba i svakodnevna navika, pa je njezina izuzetna frekventnost i integrisanost u ljudski govor zamjenjivala njezino ime. Umjesto imena, kako veli Vuk, reklo bi se: Štono ima riječ, Štono stari vele i sl. Poslovice nalikuju na neke stare narodne običaje koji su upražnjavani, a nije im se znala prava svrha. Izvođeni su stoga „što se valja“, što treba, zato što su ostali od starina. Pozivanje na poslovicu značilo je i sigurnost da se dokaz koji se utvrđuje poslovicom oslanja na iskustvo u koje jednako vjeruju i lice koje se služi poslovicom i njegovi slušaoci. Ne bi trebalo smatrati da su sve stihovane poslovice, koje se sretaju u usmenim pjesmama, postale kad i pjesme u kojima se nal-aze. One su doista mogle postati, kao što će se viđeti, kad i pjesma, ali mogle su biti i preuzete iz svakodnevnoga govora. Trebalo ih je samo ustihovati i versifikativno primijeniti datoj pjesmi. Mogle su poslovice ostati integralni dio pjesme kroz sve mijene usme-noga prenošenja, a mogle su ući u pjesme i mnogo kasnije, na jed-noj od stanica dugoga puta pjesama od njihova postanka do zapi-sivanja. Teško je povjerovati da je poslovica Teško svuda svome bez svojega, čija je poruka stara koliko i društvo koje priznaje krvno srodstvo, postala kad i pjesma Ženidba Dušanova, čija dva posljednja stiha zauzima. Vjerovatno je da je pjesniku-pjevaču prilikom stvaranja, odnosno prerađivanja, pjesme bila dobrodošla gotova poslovica, u čiju istinu jednako vjeruju i pjevač i njego-vi slušaoci, da njome efektno završi pjesmu. Varijante Ženidbe Dušanove postojale su i prije pjesme koju je Vuku saopštio Tešan Podrugović, u kojoj je pomenuta poslovica, ali hajduk Tešan, koji je proveo život bez porodice i rođaka, bio je psihološki predis-poniran da upamti tu usmenu poslovicu i da je primjeri pjesmi o caru Dušanu kojega spašava njegov sestrić Miloš Vojinović.

Novak Kilibarda

294

Hrišćansko uvjerenje da je misao o duši stalna čovjekova obaveza imanentno je čitavoj srednjovjekovnoj hagiografskoj literaturi i širokoj hrišćanskoj javnosti. Poslovica Bolje je izgu-biti glavu nego dušu stara je koliko i hrišćanska ideologija. Us-menome pjesniku nije bilo ništa lakše nego da savjet koji majka Jevrosima daje svome sinu Marku Kraljeviću, u pjesmi crnogor-skoga pjesnika-pjevača Starca Raška Uroš i Mrnjavčevići, os-misli poslovicom koja dušu stavlja iznad glave. Starac Raško je gotovu poslovicu obukao u deseterac i utkao je u tekst:

Nemoj, sine, izgubiti duše: bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogriješit dušu!

Kad se odmjeravaju hrabri protivnici ujednačene snage, ili kad se zamjera kakvoj sili što suviše svoje snage iskazuje na nejačemu, kaže se: Vuk neće na vuka. U crnogorskoj usmenoj pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine Vuka ta poslovica je prenijeta u desterac i pretvorena u poetski aforizam naglašene ekspre-sivnosti. Njom su lapidarno okarakterisana dva lika i čitav jedan događaj:

Vuk na vuka ni po noći neće, ama hoće junak na junaka, Avdi-Ljuca na bijesna Vuka.

Nesumnjivo je da je poslovica koja govori o čovjeku hude streće živjela i prije svoga stihovanoga uobličenja kojim pjesnik sažima dramu tragične heroine:

Jao, jadna, ude li sam sreće! Da se, jadna, za zelen bor vatim, i on bi se zelen osušio!


295

Kad bi poslovica jednom dobila sređen ritmički oblik i stihovnu postojanost, izašla bi iz pjesme i, pripremljena za lako pamćenje, nastavila da živi kao i sve poslovice koje nijesu ni ula-zile u pjesmu. Postoji psihološka vjerovatnoća da su slušaoci pje-sama u kojim se nalaze poslovice bili najbolji popularizatori tih poslovica. Slušalac koji je emotivno doživio pjesmu pamtio je ne samo poslovicu nego i događaj, razvijen u priču i poetske slike, koji eksplicira misao sadržanu u poslovici. Stvoreni su dakle svi uslovi da se takvome slušaocu poslovica ucijepi u pamet i da mu kasnije iskrsne u śećanju kad gođ se primjeri situacija koja se slaže s porukom opjevanoga događaja. Čovjek koji je na taj način zapamtio poslovicu mogao je kasnije njezinu upotrebu da potvr-di, ako ustreba, najboljim primjerom kojim se potvrđuje istinitost poslovice. To je imalo relevantan psihološki značaj za svakoga pamtišu poslovica. Ne treba zaboraviti da je u vrijeme kad knjiga nije bila sredstvo masovne kulture živi govor bio mnogo više sredstvo afirmacije jedne ličnosti nego što je to danas. Ima jasnih dokaza da su poslovice nastajale kad i pjesme u kojima su upotrijebljene. Poslovica Zakleli se Turci na pogaču / da ne vojšte nigda na Moraču mogla je nastati samo kad i pjesma Uskoci, koja je objavljena u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj Sima Milutinovića, odnosno varijanta na istu temu Klorinda srpska koju je Njegoš objavio u Ogledalu srpskom. Poslovica govori o turskome porazu na Morači koji je opjevan u pjesmi, upravo o događaju poslije kojega su se Turci zaklinjali da više neće kretati na Moraču. Ta poslovica ne izražava misao širega značaja, kao ona u pjesmi Ženidba Dušanova, nego samo daje rezime jednoga konkretnoga događaja. Poslovice koje su nastajale kao uslužno sredstvo pjesme najčešće imaju ograničen dijapazon svoje poruke i zato nije teško odrediti da li je poslovi-ca postala kad i pjesma kojoj služi, ili je kao opštepoznata istina poslužila pjesniku u jednom trenutku za potkrepljenje pojave o kojoj govori.

Novak Kilibarda

296

Svaki pokušaj tematske klasifikacije poslovica ostaje u okvirima formalne podjele koja ima svrhe samo kao pomoć čitaocu da nađe poslovice na temu koja ga zanima. I najdetaljni-ja podjela uvijek se sukobi s poslovicama koje ne odgovaraju ni jednoj od predloženih tema u klasifikaciji. S druge strane, neke od poslovica mogu tematski da pripadaju nekolikim vrstama. Vuk Karadžić je utvrdio nemogućnost pouzdane klasifikacije poslovica. On kaže: „Pored svega što bi se poslovice mogle razdijeliti na više redova, ja sam ih do sada sve zajedno pometao azbučnim redom.“ Ta Vukova misao ima šire značenje nego što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Vuk je i tu, kao i mnogo puta, prividnom nepreciznošću precizno kazao svoje vjerovanje, sumnje i nedoumice. Da je ośetio da se može napraviti ikakva druga bolja podjela, on bi to nesumnjivo i uradio. Nemogućnost podjele poslovica uslovljena je ne samo te-matskom kompleksnošću, nego i mogućnošću različitoga značaja gramatičkoga iskaza date poslovice. Često ne mora da znači da je jedna poslovica iskazivala u svakoj narodnoj upotrebi samo ono što nama danas kazuje kao autonomni tekst koji se čita u zbirkama. To uostalom pokazuje i njegova sadašnja upotreba u živome govoru. Na primjer, poslovica Kad se osveti k’o da se posveti pokrivala je svojim normativnim značenjem jedan učvršćeni i utemeljeni etički stav, ubjeđenje jednoga društva, narav jednoga vremena. Hajduk je morao tu poslovicu smatrati kao amanet svoje porodice. Međutim, ta ista poslovica mogla je imati i drukčiju poruku. Kad je trebalo razumjeti nečiji osvetnički podvig koji dalje širi zlo i potražiti izvor zločina, tom poslovi-com nije se pravdao sami čin, nego se objašnjavala njegova uzročnost. Poslovica Ko pobježe ne plače mu majka odražava privrženost življenju po svaku cijenu, sadrži misao da se život ne može kompenzovati nikakvim etičkim ekvivalentom. Štampani tekst poslovice prenosi nam takvo značenje. Ali u posebnoj upotrebi, kad je trebalo ošinuti ironijom nekoga ko je pobjegao


297

iz okršaja, mogla se upotrijebiti upravo ta poslovica. Suprotno značenju od onoga koje sadrži sintaksički oblik poslovice posti-zalo se posebnom intencijom izgovorenoga teksta. Dakle, ta ista poslovica mogla se izgovoriti i tako da se kaže misao sasvim su-protna onoj koja se njom najčešće iskazivala. Ni u jednom obliku usmene književnosti nije dolazilo do oštrije distinkcije između gramatičke strukture i psihološke sadržajnosti, koja se formira u trenutku upotrebe, kao što je to bio slučaj s poslovicama. Poslovica Nikad vrana ne rodi sokola nije u svakoj upotre-bi izražavala samo ubjeđenje da integritet ličnosti zavisi od fak-tora nasljeđa. Nesumnjivo je da je to bilo najčešće značenje te poslovice, koja je bila funkcionalna u krugovima društveno nadređenoga sloja, u agonalno-boračkome mentalitetu i plemensko-bratstveničkoj atmosferi, kakva je bila u nahijskoj, odnosno tzv. Staroj Crnoj Gori. Ali poruka njezina ipak nije u apsolutnome smislu trajala samo kao nepovrediva kanonizovana istina, nego se mogla primijeniti i na posebne slučajeve. Ako je nekome otac bio okarakterisan kao nesoj i nejakušica, pa je i sin produžio tu očevu negativnu reputaciju, onda je zgodno bilo da se ta evidentna pojava okarakteriše upravo datom poslovicom. U takvoj upotrebi njom se samo konstatovalo ono što je em-pirijski provjereno i kontrolisano. Poslovica sasvim suprotnoga značenja – I crna koka bijelo jaje snese izražava, u svome nor-mativnom značenju, vjerovanje da nasljeđe nije presudni faktor u procesu formiranja ličnsti, ali može da se odnosi i na izuzetni slučaj koji se dogodio. Poslovice Nikad vrana ne rodi sokola i I crna koka bijelo jaje snese samo načelno demantuju jedna dru-gu, jer se nijedna od njih ne ograničava samo na razvijeni sistem vrednovanja, nego se odnose i na pojedine mogućnosti koje su izvjesne. Prema tome, poslovice koje su izražavale normativni sistem vjerovanja pojedinih socijalnih i etičkih grupacija mo-gle su da projiciraju i mogućnost događanja izuzetnih slučajeva. Zato u sredini u kojoj je poslovica Nikad vrana ne rodi sokola

Novak Kilibarda

298

imala maksimalnu cijenu nije obavezno morala predstavljati jeretičko učenje ni poslovice I crna koka bijelo jaje snese. Zbog takvih pojava se poruka jedne poslovice koja se čita u zbirka-ma ne može nikada decidirano odrediti. Ona se doslovno dâ pročitati samo u govoru u kome je iskazana kao pomagalo za neku tvrdnju. Normativno značenje poslovice koje se čita iz njezina, u zbirkama objavljenoga, teksta ne može u svim slučajevima biti kriterijum za odmjeravanje vrijednosti date poslovice kao vaspitno-obrazovnoga teksta i njezine upotrebljivosti u toku našega etičkoga življenja. Na primjer, poslovica Medena riječ i gvozdena vrata otvara može da izražava poltronski karakter, etički negativan stav lica. Ali ta ista poslovica može da poučava kako treba u svim situacijma mirno i staloženo nastupiti. Može ona da ističe i vrijednosti pribranoga i odmjerenoga govorenja, bilo da je molba bilo da je naređenje, i da kritikuje grubost, dr-skost i surov način govorenja. Ima poslovica koje, kad se izuzmu iz istorijskoga kontek-sta u kojemu su nastale, imaju negativnu etičku poruku, pa stoga u razvijenome društvu ne mogu imati pozitivnu i afirmativnu funkciju. Takve su: Koju ruku ne možeš pośeći, ti je poljubi, Kad kažu da si pijan, lezi pa se valjaj, Kako vjetar duva tako mu se navijaj i dr. Njihov se značaj ogleda jedino u dokumentarnoj strukturi. U današnjemu društvu poslovice nemaju isti stepen prim-jene koji su imale u prošlosti i koje još imaju u seoskoj sredini. Frekventnost njihove upotrebe je smanjena zašto što obrazovan čovjek raspolaže potrebnim izražajnim sredstvima koja potisku-ju poslovice. U ovo vrijeme, a tako će biti i ubuduće, najviše svrhe imaju poslovice-metafore koje, kad se upotrijebe, dje-luju umjetničkom izražajnošću, možda jače nego porukom radi koje su nastale. Na primjer, poslovica Da nije vjetrova, pauci bi nebo premrežili predstavlja kompleksnu umjetničku sliku koja


299

se sjedinjuje s etičkom porukom i prerasta i vaseljenske razm-jere. Intuiramo stravičnu sliku mrtvoga neba koje je upakljeno paukovom mrežom, pretvaranje svjetlosti u tamu ćoškova i podruma. To je jedinstvena slika postepene kataklizme koja je naglašena tihim narastanjem užasa. Oformljena slika daje iz-vanrednu snagu etičkoj poruci koju nosi poslovica. Sve svijetlo i duhovno uhvatile bi mreže filistara, bio bi smak svega ljud-skoga da nije ljudi prometejskoga duha, protagonista napretka, ekspedicije u novo. Vjetrovi simbolizuju nemirenje, revoluciju, svaki hod čovječanstva koji planiraju ljudi odabrani da idu nap-rijed. A sama riječ premrežili valja dukata, dostojna je najvećega pjesnika. Ispitivanje porijekla te i sličnih poslovica bio bi isprazan posao. Ta je poslovica prevodljiva na jezik svakoga istorijsko-ga naroda. A koliko je ona stvarno i narodonosno obilježena – to pokazuje njezin pjesnički oblik. Podatnost jezika da iskaže pjesničku poruku te poslovice govori o misaonoj prijemčivosti date narodnosne prošlosti za takve univerzalne poruke. Ta poslovica je naša svojim poetskim oblikom, a opšteljudska pori-jeklom i trajnom aktualnošću. Ako se jezik, ritam i stil jedne poslovice uklapaju u prirodu datoga jezika, onda to govori da je ona preživjela u kolektivnome narodnom biću kao duhovna potreba, postala njegova bez obzira na karakter poruke koju prenosi. Nije bitno to što joj se inačice mogu naći još kod antičkih naroda, ili nekih istočnih civilizacija. Poslovice su nekako slične internacionalnim mitovima koji se sretaju u crnogorskim us-menim pjesmama i pripovijetkama. Poslovica može, kao i mo-tiv, da dođe ogoljena jednome narodu da bi se obukla u jezičku svitu toga naroda.

301

NIKŠIĆ U CRNOGORSKOJ USMENOJ EPICI

U davni vakat nakav bogat čoek što je imao i tičijega mli-jeka stijo da podiže grad. Išo po svijetu i tražijo prikladno mljes-to da metne temelj. Dođe u Nišićko polje i sviđe mu se: i rav-nine, i rijeke, i okolo drveta i zvijerke. „Taman ću ođe“ – veli. Onda potegni po argate i majstore, nabavi ih neđe u Dalmaciju, zametni kučaru pro vrata i vrati se da prvi zakopa i metne po-dumijentu. On pred njima, a radnici za njim pa uz polje niz polje – ne more da se riješi đe da zakopa. U jedan mâ otmi mu se oči na crn trn vas obrastao travom. Pogledaj – kad se šargan–zmija zaplela u trn, pa ne može da se od njega odvrze. Trn joj isproba-do život, a ona ga kolje u ijedu – dva se zla poklala jedno z drugijem. Čoek onom kučarom polako zakuči zmiju i raspleti je. Baci je na zemlju, ma ne šćedi je ubit. Ona se odvijugaj do prve nore i umili. Onda taman onako krvavom kučarom zakopaj u žile trnu, argati prisnaži da kopaju i tu je postavljen temelj Nišiću. Što mu je šćelo da tu baš počne grad – to samo đavo zna. Ovo je bilo Bog te pita kad u zemanu! Ne pamti niko tačno kad – ni kako je bilo ime tome čoeku.

Usmena legenda

Nijedan crnogorski grad nije opjevan u usmenoj epici ko-liko Nikšić. Pored velikoga broja pjesama u kojim se govori o Turcima, ratnicima iz Nikšića alijas Onogošta, zapisane su četiri varijante pjesme o podizanju turskoga grada Nikšića. To su:

Novak Kilibarda

302

1. O zidanju Nikšića (zapisao Simo Milutinović Sarajlija od Vidaka Batakovića iz sela Oraha kraj Nikšića), Pjevanija crnogorska i hercegovačka, br. 23, Lajpcig 1837. g.

2. Paša od Nikšića i Stanko Kosorić, Vuk Karadžić, Srpske narodne pjesme, knj. VIII, br. 13, Beograd 1900. g.

3. Zidanje Nikšićkoga grada (saopštio Đuro Cerović), Književni list, knj. 1, sv. IV, Cetinje 1901. g.

4. Zidanje grada Nikšića, Andrija Luburić, Drobnjaci – pleme u Hercegovini, sr. 293, Beograd 1930. g.

Krajiški turski gradovi bitno su se razlikovali od gradova koji su se nalazili u unutrašnjosti moćne Osmanske Imperije. U krajiškim gradovima, kakav je bio Nikšić, bio se izgradio kult ličnoga junaštva i ugleda kojemu je sve drugo bilo podređeno. Viteška čast sticala se brojem pośečenih glava, ali ne bilo kakvih glava. Protivnik se morao cijeniti i poštovati da bi se to isto od njega moglo zaslužiti i doživjeti. S obadvije strane, turske i crnogorske, znalo se da ne treba rušiti sve mostove suśedskih odnosa, koji su ipak postojali. Trebalo se obostrano mrźeti do iskopa, ali i poštovati, jer je svaka generacija ostavljala u amanet potomcima postojeće odnose. Nikšićki Muslimani, isto kao i Crnogorci, više su potcjenjivali svoje nesojeviće i zav-aljenike nego svoje neprijatelje. U takvim prilikama malo je bilo mogućnosti za lirske sfere života, epika je svemu dala boju i smisao. Dok je pljevaljsku bašču i mjesečinu pratila sevdalinka, nikšićko junaštvo pratila je narativna epika. O Krajino, krvava haljino – karakteristika je svih krajiških gradova. Pljevlja se i danas glase sevdalinkom koja se u Nikšiću još nije začinjala! Epsko osmišljavanje života uslovljavalo je i način privređivanja nikšićkoga muslimanskog stanovništva. Geo-grafski uslovi opredijelili su Građane, kako se Nikšićani u us-menoj epici označavaju, na stočartsvo, pa su se tako bavili istim načinom privređivanja kao i Crnogorci koji nikad nijesu nazvani


303

građanima. Sve pašnjačke oblasti oko Nikšića bile su katun-ske, a najpoznatiji okršaj Građana i Crnogoraca bili su oko pli-jena, odnosno preotimanja ovaca. Nijesu nikšićki ratnici mogli da prepušte pasišta i katune svojim slugama, kao što je to bilo moguće u unutrašnjosti Carstva, nego su najpoznatiji junaci bili istovremeno i čobani. Sluge se nijesu mogle same ponijeti s kr-vavim Rudinama, Krnovom i Lukavicom i izaći nakraj s pozna-tim crnogorskim junacima koji su takođe bili čobani svoje stoke. Mogao je na tim planinama da ostane čobanin samo kao junak za čije su junaštvo znali Crnogorci. I Nikac od Rovina, najpoznatiji vitez crnogorski, kako ga i Njegoš naziva, koji se, po tradiciji, bio osmjelio da traži harač od grada Nikšića, proveo je svoj vijek čuvajući ovce i poginuo na struzi svojih torina u Nenadi zelenoj planini. Dakle, način života u turskome Nikšiću svakodnevno se glasio epskim zvucima i bio daleko od lirskih oblika života po kojima su bili poznati bogati i sigurni gradovi koji su odmaknuti od Krajine đe je s krvlju ručak i s krvlju večera, kako to usmena pjesma konstatuje. Današnji crnogorski gradovi – Pljevlja, Bijelo Polje, Be-rane, Plav, Gusinje i Rožaje imali su razvijenu sevdalinku, lirsku pjesmu s čulno-orijentalnom aromom, a imali su takođe i usmenu epiku. Umjesto lirske raspjevanosti, cvjetnih bašča i komotnoga života, Nikšićem je gospodario kult viteštva i ratničkoga ponosa u kojemu je sevdalinci tijesno mjesto. Garađani su se uznosili čašću, bar tako kaže epika, što mogu da se održe u mjestu koje je obasukano vučjim gnijezdom Crnogoraca. Branili su svoje pašnjake sa stadima i u stalnoj odbrani nalazili smisao svoga krajiškoga bitisnja. Neimar Nikšića znao je da gradi

Tvrdi bedem u Nikšića grada – ključanicu od Ercegovine, stražarnicu sprema Crne Gore i Sedmoro na krajinu Brda!

Novak Kilibarda

304

Koliko je bio ratnički ponosan taj nikšićki muslimanski građanin pokazao je Artur Evans, engleski naučnik i publicis-ta, očevidac oslobođenja Nikšića 1877. godine. Evo Evansova opisa koji pokazuje kako su se dostojanstveno povlačili iz grada nikšićkoga ljudi koji su život proveli na ratničkoj krajini: „Ljudi su bili i suviše ponosni da bi odali neki znak žalosti. Čak su oblačili najsvjetlija praznična odijela. Muslimanski stoicizam ipak popušta prilikom opraštaja s oružjem. S mojim prijeteljem (Njemac, saputnik A. Evansa – N. K.) nagodio se neki stari Turčin da mu za trideset fiorina proda već tri stoljeća staru pušku-kremenjaču. Starac se nije mogao suzdržati i kad je završio pogodbu, suze su mu potekle uz jecaj: Moj prađed će sad ustati iz groba da me prokune! I kao dokaz i primjer poštenja istinskoga pravovjernika mogu napomenuti da je neki crnogor-ski trgovac prije tri godine, na početku neprilika, ostavio svoju robu na povjerenje i čuvanje svome prijatelju muslimanu i sad, prilikom povratka, sve je našao potpuno nedirnuto... Nikšićki turci su stvarno, kao i svi ostali muslimani u ovome dijelu svi-jeta, slovenske rase, kao što su to njihovi neprijatelji. Oni govore istim maternjim jezikom kao i crnogorski ratnici s kojima razgo-varaju o uzajamnim doživljajima. Mnogi su od njih po rođenju Crnogorci, jer Nikšić je služio kao neka vrsta zbjega za one koji su u Kneževini stavljani van zakona. U gradu nije bilo nijednoga Osmanlije i samo neznatan broj nizama u garnizonu predstavlja čitavu tursku krv.“

305

PETAR MRKAIĆ – PJESNIK-PJEVAČ IZ BANJANA

Kad je počeo pribirati pjesme za Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku, Simo Milutinović Sarajlija bio je u prilici da se opredijeli za herderovsko-grimovsko ili za Vukovo tumačenje usmene poezije. Herder i Grim su gledali na narod kao na kolektivnu dušu koja u sebe utapa pojedinačne stvaraoce, a Karadžić je vidio darovite pojedince kao majstore koji od kolektinoga materijala prave pjesmu po mjeri svoje darovito-sti. Vuk ni jednom riječju nije izrazio sumnju u tada vodeće grimovsko-herderovsko shavatanje usmene književnosti, jer je znao da na tome planu on tada ne bi mogao ništa postići. Mudri Vuk je uz Grimovu preporuku došao do Getea, a podacima o usmenim pjesnicima-pjevačima slijedio je svoje uvjernje da su oni, kao što je Tešan Podrugović, književni stvaraoci u naj-potpunijem značenju. Vuk je mogao, i bio u prilici, da još u svome ranom đetinjstvu uoči činjenicu da istu pjesmu različito saopštavaju guslari koji su etnološki, socijalno i oficijelno obra-zovno ujednačeni. Dolazak Drobnjaka iz Petnjice i njihovo zi-movanje kod rođaka Joksima Bandule u Tršiću, priče koje su rođaci zametali uz ognjište i odnos guslara i njegovih slušalaca u tim noćima, sve su stavke koje će ući u osnove kasnijih Vu-kovih iskaza o značenju pojedinaca u razvitku epske usmene poezije. Jakob Grim imao je neuporedivo više učenosti nego Vuk, ali nije imao Vukovo saznanje prirodnoga toka usmene pjesme. Vukovi univerziteti na kojima je spoznao usmenu po-eziju nijesu bili u Beču nego u Tršiću.

Novak Kilibarda

306

Iako se Simo Militinovič nije harmonično sretao s Vukom, čini se ipak da je kao sakupljač usmenih pjesama više slijedio Vukov pogled na te pjesme nego Grimov. Naime, Sarajlija je nastojao da saopšti imena svojih pjesnika-pjevača tako što je njihovim imenima pridodao odrednice koje su osobito značajne za sagledavanje odnosa pjesnika-pjevača i njegove pjesme. Evo nekoliko tih odrednica: Od Vuline đaka iz Bjelopavlića, Od popa Jovana Kneževića, vojvode iz Bjelopavlića, Od maloga Bracana, kozarčića u Ostrogu manastiru, Od slijepoga Gaša Rišnjanina, Od Leke Mastilovića, uskoka i slavnog gudca i pjev-ca iz Gacka, Od Gole đevojke u Morači, Od Jaglike muškobanje u Morači, Od maloga dvanaestoljetnoga Stojančića Živkova iz Jasenove u Morači, Od ovčara Dragoja Drekalovića s Plotića u Morači Donjoj, Od Dmitra Vojvodića igumana u manastiru Župe Gračaničke, Od igumana Mojsija Vasojevića iz manastira Đurđevijeh Stupova itd. Milutinović je učinio značajnu selekciju podataka o svo-jim pjesnicima-pjevačima. Moglo bi se reći da je on vukovskim čulom ośetio kako s najmanje riječi treba predstaviti lica koja su mu kazivala pjesme. No, kao uostalom i Vuk, Milutinović nije uz svaku pjesmu koju je zapisao pomenuo i njezina pjesnika-pjevača, pa mu je račun od pjesama, kao i kod Vuka, ostao nepotpun. Samo je pjesniku-pjevaču Petru Mrkaiću Milutinović pos-vetio čitavu monografiju, upravo odnio se Sarajlija prema njemu onako detaljno i ozbiljno kao što se Vuk odnio prema Starcu Miliji i Tešanu Podrugoviću. Vrijedno je odgovoriti na pitanje zašto je tako uradio Simo Milutinović? U Kotoru, na svome putu za Cetinje, Milutinović je upo-znao Petra Mrkaića, kamenoresca i guslara. Pošto se zna da je Milutinović bio donio odluku da parira Vuku Karadžiću u sakupljanju usmenih pjesama, posebno u Crnoj Gori, može se pretpostaviti da se takav Milutinović ugodno ośećao kad je pri samome svojem ulasku u Crnu Goru srio pjesnika-pjevača


307

kakav je bio Petar Mrkaić. Guslar Mrkaić ponudio mu je pjesme i svoju biografiju kao činjenice s kojima se može srećno otpočeti sakupljački posao u kome je Vuk bio isprednjačio. Za ovu priliku uputno je porediti tradiciju o guslaru i zidaru Petru, koju prenosi bratstvo Mrkaići, s podacima koje je Petar Mrkaić pružio u Ko-toru Simu Milutinoviću. Razumije se, iz toga predanja moći će se zaključiti da je Petar više tumač sredine iz koje potiče nego prenosilac činjenica s nivoa usmene tradicije. Prema tradiciji, Petar Mrkaić rođen je oko 1770. godine u Petrovićima, Donji Banjani. Bio je obdaren kamenorezac i još obdareniji guslar i pričalac. Na bratstveničkim i plemenskim pri-godama zanosno je pričao o glasovitim pojedincima i znamen-itim događajima, pa ga prozvali Petar istorija. Vjerovalo se da je sam spjevao neke od pjesama koje je uz gusle pjevao, ali je on to poricao. Vraćajući se iz Konavala, s pićem i drugim potre-bama za slavu Jovanjdan, došao je u sukob s nekakvim Turcima iz Korjenića. Tu je, na Zupcima, Petar ubio jednoga Korjenića i pobjegao glavom po svijetu. Boravio je jedno vrijeme u Mo-staru kao zidar-majstor. A onda je svoju hrabrost, koja mu je bila priznata i prije zubačkoga događaja, pritvrdio odlukom da se na strani Rusa bori u rusko-turskome ratu 1807. godine. Tradicija veli, to je bilo „moskovske godine“. Nije ostalo da se priča ni kako je Petar stigao do Rusije ni kako se otuda vratio. Zna se da je u Rusiji dobio čin oficira, ali ostala je tajna što se opet vratio svome sentu, guslama i kamenu. Umro je u Kotoru 1830. godine, svoj imetak je zavještao u dobrotvorne svrhe, nije imao lične porodice, ni za grob mu se danas ne zna. Po Milutinovićevu zapisu Petar Mrkaić je iz „varoši neg-da, a danas sela Petrovićah“. Šta znači Petrova napomena koju je rekao Sarajliji da su Petrovići negda bili „varoš“? To znači da je Petar jasno vidio da njegovo rodno mjesto Petrovići nijesu serijsko selo na prostoru plemena Banjana. Prastare mogile, postojeće crkve i crkvišta, manastiri Kosijerevo i Dobrićevo,

Novak Kilibarda

308

koji su u neposrednoj blizini, a posebno srenjovjekovni stećci – ukazivali su na činjenicu da je sjajnija bila prošlost Petrovića, nego što se moglo zaključiti po njihovu izgledu u Petrovo vri-jeme. Još da je Petar Mrkaić znao da je tu u neposrednoj blizini arheološki snos Crvene Stijene, vjerovatno bi još jače istakao negdašnje značenje svojih Petrovića. Čini se da je Petra vosper-javalo to što su njegovi preci svoje naseljavanje u Petroviće počeli krilatom gradnjom. Mrkaići su na Ilijinu brdu sagradili crkvu, hram Svetoga Ilije, i to, kako legenda kaže, sagradili ga noću prema mjesečini, krijući se od Turaka. Nakon gradnje crkvi su postavljena krila kako bi se pročula riječ da je crkva tu sama odnekud dolećela. Turci su zastali pred tom pričom, nastav-lja legenda, i ostala je Krilata crkva na Ilijinu brdu. Petar nije Milutinoviću kazao priču o krilatoj crkvi, pjesnik i neimar radije je pričao o gospodskoj prošlosti Petrovića nego o izdvojenome značenju Mrkaića. Pričao je Petar Sarajliji priču humornu i pom-alo grotesknu o kozbaši, saopštio mu lirsku pjesmu o vilama i oblacima, ali je svoje gospodstvo pokazao u tome što je svoju darovitost i značaj svoga bratstva povlačio u sebe. Simo Sara-jlija ośetio je takvoga Mrkaića, pa ga naziva vitezom. Pjesnik Srbijanke propratio je smrt Petra Mrkaića epigrafskim dvosti-hom koji je stavio na donju marginu jedne stranice u Pjevaniji: „Pjevajući poživio, / pokojno se prestavio“. Svoje misli o usmenoj poeziji s crnogorsko-hercegovačkih prostora, kao gnijezdu zrele poezije i književnoga jezika, Simo Milutinović umnogome je izveo na osnovu ličnosti i pjesama Petra Mrkaića. U jednoj stvari Milutinović je nadmašio Vuka Karadžića. Naime, sve pohvale koje je Satrajlija rekao o jed-nome pjesniku-pjevaču nastojao je da pokaže u analizi njego-vih pjesama. Kao što se zna, Vuk nije analizirao poeziju svo-jih kazivača, on je taj posao ostavljao drugim, glavno je njemu bilo da uhvati pjesmu za čitalačku budućnost njezinu. Simo Militinović „vrtoglavo“ je tumačio i svoju i tuđu poeziju, ali ju


309

je tumačio! Možda je Milutinović manje te „vrtoglavosti“, ko-jom ga je Vuk opravdano okarakterisao, smjestio u monografiju o Petru Mrkaiću nego iđe drugo. Petar Mrkaić je, da li naizust ili uz gusle, ostalo je nep-oznato, saopštio Sarajliji devet deseteračkih epskih i tri lirske osmeračke pjesme. Ukupno to iznosi 2.492 stiha. Podśetimo se da Gorski vijenac broji 2.819 stihova. No Mrkaić nije pred Saraj lijom iscrpio sav svoj repertoar, sakupljač je zažalio što nije mogao „sve njegove pjesme prepisati“. Osnovna karakteristika Mrkaićevih deseteračkih pjesama je prihvatanje internacionalnih motiva i sižea koje nude pjesme najstarijih i srednjih vremena, kako bi rekao Vuk kad epske usmene pjesme razvrstava na osnovu starosti njihove tematike. Tu su vojvoda Momčilo, Strahinić Ban, Jakšići i Ugričići – voj-voda Janko i Banović Sekula. Tu su Starina Novak i Đerzelez Alija. Traži Mrkaić porijeklo Miloradovića i Vladisavljevića, a događaje veže za Riđane, Sutorinu, Hercegovinu, Trebinje i svo-je Banjane. Kad se uzmu u obzir detalji iz života Petra Mrkaića i odnosa Petrova prema njegovim Petrovićima, lako se dođe do zaključka da je on, Petar, onakvu svoju ličnost prirodno uklapao u motive, teme i prostore koji se sretaju u njegovim pjesmama. Mrkaić je naglašeno okrenut porodičnoj atmosferi, ali kao da ga nijesu osobito interesovali bojevi i megdani. No i tu se može dati objašnjenje. Čeznuo je za porodicom čovjek koji je ostao bez porodice, a možda bojevi i megdani nijesu odgovarali pjesniku i majstoru od kamena. Bio je oficir ruske vojske, a nije ni riječ rekao o toj vojsci i svojemu oficirstvu. Možda se iz atribucije znatni vitez krije činjenica da je Milutinović znao za Petrovo vojevanje, a možda mu je i sam Petar rekao da ne bi bilo uputno navoditi ratničku biografjiju zidara i guslara koji u latinskome Kotoru živi od pjesme i kamena. Čini se ipak da je najistaknutija prepoznatljivost pjesnika- -pjevača Petra Mrkaića pripovjedački, čak romaneskni poredak

Novak Kilibarda

310

izlaganja opjevanih činjenica, odnosno tematskoga materijala. Mrkaić ne raspolaže tipičnom ekonomičnošću epskoga pjesnika- -pjevača koji uz gusle pjesmu saopštava. Evo za to primjera. Pjesma Dva Heraka jeste čitava pripovijest u stihovima. U toj stihovanoj pripovijesti Mrkaić netipično obrađuje internacional-ni motiv – sukob rođaka koji se prepoznaju kad se namjere jedan na drugoga. Kod Mrkaića se neprepoznavanje braće srećno završava, za razliku od nesrećnoga završetka takve priče u Fir-dusijevu spjevu Šahname, u pjesmi iz Vukove zbirke Predrag i Nenad i drugđe. Kod Mrkaića jednoga je sina majka dala Caru a drugoga Ćesaru, dala ih kad su bile zle godine. Kad je izbio rat između Cara i Ćesara, rođena braća bore se pred vojskom uime svojih gospodara. Kad se braća zatočnici prepoznaju na megdanu, mire se, pa se čak i zaraćeni vladari dogovore da braća odu da obiđu svoju majku. To bî tako, a posli-je car turski nagrađuje braću – jednoga Mostarom a drugoga Fočom! Kao što se vidi, malo je u toj ustihovanoj priči i epskoga i tipičnoga daha. Kao da je Mrkaić želio mirne dogovore dvaju careva pod kojima je, jednom pod jednim, drugom pod drugim, živio, pjevao i zidao. A možda se Petar u latinskome Kotoru bo-jao žbira i špijuna s obadvije strane, pa je lijepe riječi pjevao i o caru turskome i o ćesaru austrijskome. Ko zna i kakvu je selek-ciju svojih pjesama Petar činio pred čovjekom vjetrasta izgleda i nejasne namjere, pred Sarajlijom koji se zadržava u Kotoru, a krenuo je na Cetinje! Morao je Petar oprezan biti, trebalo mu je misliti na događaj sa Zubaca, koji ga je od Petrovića odvojio, i na rusko-japansku vojnu u kojoj je oficirski čin zaradio, ali je od njega odstupio. U pjesmi o Jakšićima Mrkaić obrađuje poznati motiv koji ide uz te junake, ali on je uz to ispričao bezmalo jedan pustolov-ni roman. Tu se sestra Jakšićeva preoblači u mušku đeisiju da bi zavarala Arapina koji ju je nasilno odveo. A kad se sastaje s braćom, Jakšića odivu pjesnik jednostavno pretvara u muško


311

čeljade. Kao da Banjanin priča fantastičnu priču, pa eto ne može da prirodu takve priče savije u pjesmu. Ne može pjesmom da iskaže fabulu koju bi pričalac, koristeći se neverbalnim sredstvi-ma, lako prenio na slušaoce. Mrkaić prihvata da obrađuje onaj dio istorije crnogorsko-hercegovačkih prostora koji je reprezentativno opjevan u pjesmi Oš grivo, tuđe je mlivo, iz Njegoševa Ogledala srpskoga, a od anonimnoga pjesnika-pjevača. Naime, to su vremena kad su se Turci učvršćivali na tim prostorima, a to im nije išlo lako. To je bilo prije pada turskoga Risna pod Mletke i prije formiranja jako-ga turskog kapetanstva u Nikšiću. U Mrkaićevoj pjesmi Vitkovići Rade od Riđana sveti svoje šureve iz Trebinja, Vitkoviće, koje je Novljanin Alija domamio i pogubio ih u Sutorini. Pjesma je uhvatila, kao i ona u Njegoševu Ogledalu, vid otpora koji nije ni hajdučko-rajetinski ni ustaničko-oslobodilački. To je onaj otpor koji znači posljednji dah državne samostalnosti. Turci su bili zabavljeni velikim osvajanjima, a na osvojene prostore os-tavljali su samo znake svoje vlasti. Na tim prostorima zadugo je bilo oaza otpora, zadugo nije haračlija smio da silazi s car-skih drumova i da dublje zalazi u naseobine. Petar Mrkaić je imao sluha za to dopričano vrijeme, njegove pjesme zaslužuju ozbiljnu pažnju kao odraz jednoga vremena čija fluidnost izmiče kritičkoj istoriji kojoj su putokazi pisani dokumenti. U Mrkaićevoj pjesmi Otkud je Gergelez bula udovica ku-puje hajduka Radivoja. Poslije erotske noći s turskom udovicom, pa śutri dan, hajduk se obukao kao beg, nasuo njedra begovskim dukatima i vratio se gori Romaniji. Kao uspomenu na ljubavnu noć s hajdukom dragokupom, Turkinja će roditi Đerzelez Aliju koji će brzo narasti u junaka, kako se u mitologiji narasta. Kako je, recimo, narastao Suhrab iz Šahnane. Kopiljan Alija pati što ga tako nazivaju, majka mu odaje tajnu, onda ode junak u Ro-maniju đe nalazi svoga oca Radivoja, ali i još dvojicu hajduka – Novaka i Grujicu. Sve ih Đerzelez poveže i objesi ih konju o

Novak Kilibarda

312

unkaš, pa onda s tim robljem pravo u Sarajevo! Onđe su bivši hajduci mirno živjeli, nijesu više hajdukovali. Očigledno zidar i pjesnik Mrkaić nije bio preoduševljen hajdučkom pećinom, sve Banjanin hoće da svede na pripovijest, na priču. Ima u toj pjesmi daha orijentalnoga, ali i uticaja hajdučkih pjesama. Kažemo uticaja, jer Mrkaić nema osnovnu dimenziju da ispjeva tipičnu hajdučku pjesmu. Njegovi Banjani su bili između Turaka i crnogorskih hajduka kao gvožđe između nakovnja i čekića. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Đura Milutinovića Petrović Batrić je sinteza pjevanije o takvome položaju Ba njana! Pjesma Mrkaićeva o porijeklu Alije Đerzeleza pjevana je pod uti-cajem pjesme čiju je jednu varijantu Tešan Podrugović saopštio Vuku Karadžiću. To je pjesma Novak i Radovoje prodaju Gru-jicu. Bolje reći, Mrkaićeva i Podrugovićeva pjesma kreću is-tim smjerom, a onda se razilaze. U Mrkaićevoj pjesmi nema ni Tešanova hajdučkoga pravca niti ljubavne veselosti. Mrkaića vodi epsko-pristrasni motiv da junak protivničke strane ne bude i od protivničke krvi. Iz takvoga rješenja progovara porodična at-mosfera koju iz svojih pjesama ne ispušta Petar Mrkaić. Izgleda da je najuspjelija Mrkaićeva pjesma Bošnjak. Ali i ona je književno vješto vođena pripovijest u stihovima. Motiv je internacionalan. U toj pjesmi Mrkaić se uzdiže iznad vjerske pristrasnosti, kao da mu je u moralnome dahu zasvijetlio refleks Starca Milije. U toj pjesmi je saliven i lik mudre majke koji se javlja i u njegovim pjesmama Dva Heraka, Vitkovići i Jakšići. Sve je stavljeno u službu spašavanja đevojke od Arapina. I vilo-viti konj i sure bedevije! I car turski je milostiv, kao i u pjesmi Dva Heraka. Sve se srećno završava: Mujo Serhatlija dobije na Bosni vezirstvo, svak se duševnome veziru moli za zdrav-lje. Neobično je to koliko je u toj Mrkaićevoj pjesmi plemenite tišine i dobrote. Prije bi se po toj pjesmi reklo da je Petar Mrkaić živio u nekakvoj bogatoj varoši, nego da je prošao pute kojima je hodio.


313

Petar Mrkaić je rijedak primjer epskoga pjesnika koji u svojim pjesmama na lirski način pominje svoje pleme i svo-je selo. A kao ličnost neobičan je i po tome što mu je Simo Milutinović Sarajlija više posvetio pažnje nego svima zajedno pjesnicima-pjevačima koji su mu saopštili pjesme za Pjevaniju crnogorsku i hercegovačku, koju u krugu zbirki s crnogorskim usmenim pjesmama zaśenjuje samo Vukova zbirka.

315

KLASIČNU CRNOGORSKU USMENU EPIKU TREBA USAGLASITI S PRAVOPISOM

CRNOGORSKOGA JEZIKA

Zahvaljujem Institutu za crnogorski jezik i književnost što sam pozvan na ovaj okrugli sto koji raspravlja o temi Crnogorski jezik u javnoj upotrebi. Moje usmeno izlaganje ne pretpostavlja kompoziciju pisanoga teksta koji je namijenjen za objavljivanje, ali ako poštovani Institut bude objavio snimljeni tekst moga izla-ganja, neću se pobuniti. Odavno je postojana činjenica da je usmena poezija, koju je Vuk Karadžić objavio u četirma knjigama tzv. Lajpciškoga izdanja od 1823. do 1833. godine, oduševila najelitnije pred-stavnike književnih i naučnih krugova Evrope, a ubrzo i Sjedi-njenih Američkih Država. Dovoljno je za ovu priliku da pomen-em samo oduševljenje J. V. Getea našom usmenom poezijom. Razumije se, nikad ne treba zapostaviti istinu da je balada Hasan-aginica, koju je zapisao Alberto Fortis i objavio 1774. godine, a onda ju je preveo Gete na njemački jezik, bila izuzetno značajna proputnica Vuku Karadžiću za skretanje pažnje tada najelitnijih intelektualaca Evrope na njegov sakupljački rad. Suština je bila u tome što su Hasanaginica i pjesme koje je Vuk objavio os-tvarene na istome jeziku. Pomenimo poimenično samo ličnosti koje su se oduševile poezijom iz Vukove zbirke. Evo tih imena: J. V. Gete, braća Grim, Jernej Kopitar, Leopold Ranke, Tereza Albertina (Talfi), V. Bjelinski, A. Mickijevič, N. Tomazeo... Međutim, u pristupu usmenoj poeziji, koju je Vuk Karadžić sakupio i objavio, permanentno se zapostavlja činjenica da su

Novak Kilibarda

316

najobdareniji pjesnici-pjevači od kojih je Vuk pribavio pjesme bili s teritorija na kojima se govori crnogorskim jezikom. Valja odmah napomenuti da te teritorije sad pripadaju državi Crnoj Gori koja je svoju hiljadugodišnju državnost, što joj je bila ukinuta na Podgoričkoj skupštini 1918, godine, povratila na Referendumu 21. maja 2006. godine. Najelitniji crnogorski pjesnici među tim usmeno-književnim stvaraocima su: Starac Milija, Tešan Podrugović, Starac Raško, Stojan Lomović, To-dor Ikov i Đuro Milutinov. Prvi je iz Rovaca, drugi iz Golije, treći iz kolašinskoga kraja, četvrti iz okoline Durmitora, peti iz Pipera, šesti s Grahova. Pomenimo samo po jednu njihovu najveličanstveniju pjesmu: Ženidbu Maksima Crnojevića, Marko Kraljević i Musa Kesedžija, Zidanje Skadra, Ženidba kralja Vukašina, Čovjek-paša i Mijat čobanin i Perović Batrić. Najelitniji duhovi Evrope i Amerike iz prve polovine XIX vijeka oduševljavali su se našom narodnom poezijom, uopšte ka-zano, iz dva razloga. Prvi se ogledao u tome što su univerzalne istine o čovjeku saopštene maestralnim književnim slikama koje su tematski oslonjene na specifičan iskaz te univerzalnosti što ima motivsko-istorijsku tematiku iz jednoga prepoznatljivog et-nosa. Kao što je za Dostojevskoga konstatovano da je najuni-verzalniji književnik čovječanstva ali i velika polifonija strasti ruskoga čovjeka, tako se za pjesme koje su navedene u ovome izlaganju može reći da univerzalne istine o čovječanstvu one pronalaze u etno-jezičkoj stvarnosti iz koje su iznikle. Drugi ra-zlog oduševljenja crnogorskom usmenom poezijom jeste njezina homerska nepristrasnost. Kao što helenski usmeni pjesnik Homer izgrađuje trojanskoga junaka Hektora kao kompletnu moralno- -junačku ličnost, koja harmonijom svoje ljudskosti i visinom rodoljubivoga pregalaštva nadmaša ahejskoga prvaka, junaka Ahileja, tako se isto crnogorski usmeni epski pjesnik odnosi pre-ma junacima iz protivničkoga, odnosno tursko-islamskoga po-retka s kojim su Crnogorci, kako se to glorifikativno kaže, vodili


317

borbu neprestanu. Samo da napomenem poneki detalj s toga homersko-moralnoga prostora usmene epike crnogorske. Starac Milija, kad ga je Vuk upoznao 1822. godine kao sirotinjskoga izbjeglicu u Srbiji, taj starac imao je duboke ožiljke na glavi koje je zaradio u sukobu s nekakvim divanijama zvanične osmanske vlasti iz Kolašina. Poslije toga sukoba Milija je pobjegao iz svoje kuće i ostao bez svojega imanja. Kao izbjeglica tu svoju nesreću ublažavao je alkoholom, konkretno – rakijom šljivovicom koju je stalno nosio u čuturi što mu je visila o jandžiku. Međutim, u pjesmi toga genijalnog stvaraoca Banović Strahinja stari derviš, Turčin, visoko je uzdignuta moralna ličnost. A za Turkinju đevojku iz Milijine pjesme Ženidba Milića barjaktara Vladan Nedić je re-kao da ona, ta turska đevojka, ,,lepotom svoga morala nadmaša Kosovku devojku“. A kao što je poznato, Kosovka đevojka, iz is-toimene pjesme koju je Vuk objavio u II knjizi Srpskih narodnih pjesama, u svim kritičko-estetskim pristupima tretira se kao do književnoga savršenstva izgrađeni lik rodoljubive Srpkinje. Marko Kraljević najopjevanija je ličnost iz srednjovje-kovne balkanske istorije. Kao književni lik ušao je u usmenu književnost svih balkanskih naroda. Dostro se čak do ukrajin-ske usmene književnosti. Marko je nepobjedivi junak na ko-nju Šarcu koji stiže i vilu pod oblake, a nema junaka koji može doakati Marku, nadjunaku koji se ne razdvaja od šestopernoga topuza i tulumine vina od dvanaest oka! Ali Starca Miliju nije interesovao taj i takav Marko. Milija je ušao pod njegov epski oklop i našao nesrećnika kome izmiču zadovoljstva svakodnev-noga muškarca. Epski zaštitnik i države i pojedinaca od razma-hanih pustahija i razbojnika, Marko Kraljević – posinak cara iz Stambola, u Milijinoj pjesmi Sestra Leke kapetana vrši stravični zločin. Vadi đevojci oči i siječe joj ruku zato što mu je sasula istinu u oči i zato što nije šćela da mu bude supruga! Pominjem samo nekolika detalja iz pjesama Starca Milije, a o slikama homerske nepristrasnosti iz pjesama stvaralaca koji

Novak Kilibarda

318

su spomenuti, i o umjetničkome savršenstvu likova koji su im književno uobličeni, moglo bi se opširno govoriti. A bilo bi inte-resantno pomenuti izjave o tom književno-moralnom postignuću naših pjesnika-pjevača koje su izrečene dosta puta i na raznim mjestima. Pomenuću samo nekoliko imena iz zamašnoga broja naučnika i književnika, iz postvukovskoga vremena, koji su po-eziju o kojoj je riječ u ovome kratkom osvrtu smatrali prirodnim nasljednikom homerske pjesničko-moralne savršenosti. To su: G. Gezeman, A. Vajan, N. Kravcov, M. Murko, R. Jakobson, A. Šmaus, M. Braun, M. Peri, A. Lord, P. Bogatirjev, B. Putilov, G. Kutuzov, H. Levin… Ali, nažalost, Crna Gora je potpuno zapostavila veličanstvena književno-usmena ostvarenja o kojim je riječ. Nije Crna Gora umjela da se posluži primjerom Srbije koja je odala zasluženo poštovanje usmenome pjesniku-pjevaču Filipu Višnjiću koji potiče iz bosanskoga Podrinja. Filip Višnjić svojim pjesmama, koje reprezentuju Početak bune protiv dahija i Boj na Mišaru, pripada grupi homerskih nasljednika koji su stvarali na jeziku kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani, ali, bogami, kao što Raško, Podrugović, Lomović, Todor Ikov i Đuro Milutinov ne mogu stati u stvaralački red sa Starcem Milijom, tako u taj red ne može stati ni Filip Višnjić. Jed-nostavno, svim usmenim pjesnicima-pjevačima koji su stvarali usmene pjesme jezikom kojim govore četiri pomenuta naroda, Starac Milija je nedostižan! Ali Srbija je selo Grk u kome je umro Filip Višnjić preimenovala u Višnjićevo, organizovala 1935. godine naučni simpozijum u Beogradu o Višnjiću; nema nijednoga većeg grada u Srbiji koji nema ulicu s Višnjićevim imenom, ima i nagrada koja nosi ime velikoga guslara-pjesnika Višnjića! Zaboravih da naglasim da je izdat zbornik naučnih saopštenja s pomenutoga simpozijuma koje su pripremili ugled-ni strani i domaći istraživači književnosti i istorije. Zaista treba reći - Bravo, Srbijo!


319

Nijedan od spomenutih, veličanstvenih, crnogorskih pjesnika-pjevača nema ulicu sa svojim imenom u bilo kom gradu Crne Gore. Bezmalo niko, osim onih koji su studirali književnost, ne zna ni da je postojao Starac Milija, a suvišno je i da pominjem da niko nije čuo za Podrugovića, Raška, Sto-jana i ostale književno-usmene stvaraoce koje sam spomenuo. Navešću i još jedan žalosni detalj. Nema univerzitetske katedre u čovječanstvu na kojoj se posvećuje pažnja Homeru, na kojoj se ne pristupa i Avdu Međedoviću iz sela Obrova kraj Bijeloga Polja. Kao što je poznato, američki naučnici s Harvarda, Milman Peri i Albert B. Lord riješili su tzv. homersko pitanje pomoću usmene epike koju je saopštio Avdo Međedović, posebno pomoću njegova spjeva Ženidba Smailagić Meha. Pitanje koje je zaoštrio Fridrih A. Volf 1795. u svome djelu Prolegomena ad Homerum, pitanje da li je Ilijadu i Odiseju ispjevao jedan ili više pjesnika, riješili su američki helenisti, a završnicu toga rješenja pružio je Albert B. Lord u svojoj studiji The Singer of Tales koja je na osnovu stvaralačkog procesa Avda Međedovića dokazala da je jedan pjesnik ostvario magistralna književna ostvarenja u Ilijadi i Odiseji. No, nije Međedovićev ep Ženidba Smailagić Meha značajan samo zato što je na osnovu njegove književne konstelacije riješeno homersko pitanje, nego i stoga što je taj spjev svojom književnoumjetničkom snagom zaslužio visoko poštovanje. Ali, i pored svega toga u Bijelome Polju nema ulice s imenom Avda Međedovića. A o njegovu spomeniku na grad-skome trgu može se govoriti koliko i o spomeniku Starca Milije u Kolašinu ili Tešana Podrugovića u Nikšiću! Sve ovo što sam dosad rekao samo su napomene koje ima-ju svrhu da se jasnije ukaže na sljedeće činjenice. Kao što je poznato, Vuk Karadžić je pribavljao tek-stove usmene književnosti svojim ličnim zapisivanjem tek-stova od pjesnika-pjevača i od pričalaca. Zapisivanje usmenih pripovjedaka on je nazvao pisanje, i to s punim pravom. U

Novak Kilibarda

320

predgovoru Srpskoga rječnika od 1818. godine Vuk naglašava da je ,,pripovijetke teško pisati“ zato što treba ,,riječi namještati“. A to namještanje upravo znači pretvarati u riječi, odnosno u rečenice, mimičke gestove, glasovne efekte, pantomimske iz-raze i druga nejezička pomagala kojim se pričalac služio da bi održao pažnju svojih slušalaca. A svoje saradnike koji su mu spremali tekstove priča koje su zapisali savjetovao je da oni samo bilježe riječi koje čuju od pričaoca, a da će on namještati riječi kako treba. Evo samo jednoga primjera iz toga Vukova namještanja riječi. U jednome tekstu pripovijetke koju mu je zapisao i poslao u Beč njegov aktivni saradnik Vuk Vrčević ima rečenica: ,,A na livadi razne fele konja“. Karadžić je udaljio ple-onazam s tuđicom fele i formirao rečenicu: ,,A na livadi raznijeh konja“. Tako je jezički obdareni Vuk upotrebom partitivnoga genitiva uspješno poknjiževio rečenicu iz Vrčevićeva rukopisa. I još samo jedan detalj. Vuk Karadžić je 1815. godine slušao od Tešana Podrugovića pripovijetke Međedović i Međed, svinja i lisica, zapamtio ih, od sebe ih mnogo kasnije zapisao i objavio 1852. godine. Vuk Karadžić nikad nije rekao da treba namještati riječi u pjesmi koja se zapisuje od pjesnika-pjevača, ili recitatora kakav je bio Tešan Podrugović, a nije bilo ni potrebe da to kaže pošto pjesniku-pjevaču ne dozvoljava stihovni poredak pjesme da se služi nejezičkim sredstvima kad pjesmu pjevajući saopštava. Ali to ipak ne znači da je Vuk morao gledati na jezičko-stihovnu konstelaciju pjesme kao na jezičko-poetski kanon u koji se ne smije dirati. Vuk, koji je još od ranoga đetinjstva znao zapažen broj usmenih pjesama, kao sin ratarsko-stočarske porodice koja se ispod legendarnoga Durmitora nedavno doselila u bosansko Podrinje, bio je u prirodnoj prilici da ponešto ispravi, prema svome sluhu, u tekstu pjesme koju zapisuje. A da je nekih puta bio i primoran da se umiješa svojim intervencijama u pjesmu koju zapisuje najrječitije govori sljedeći podatak.


321

Vuk Karadžić je u Kragujevcu 1822. godine zapisao od Starca Milije rukovet epskih pjesama koje znače nenadmašni vrh književne umjetnosti na crnogorskome jeziku. Vuk je zamolio kneza Miloša da mu se iz Požeške nahije dobavi taj stari preb-jegalac iz Crne Gore, što mu je gospodar Srbije upriličio. Ali kad je Vuk srio Miliju, radost mu se u brigu prometnula. Milija je bio starac s dubokim ožiljcima na glavi što ih je dobio u nekakvu sukobu s lokalnim divanijama iz osmanske vlasti u Kolašinu. Poslije toga sukoba Milija je napuštio svoju kuću i postojbinu, pa onako izranavljen prebjegao u Srbiju. Bez rakije Milija nije htio da pjeva uz gusle. Pripijajući šljivovicu često dok pjeva često je gubio pravac kojim je krenuo da pjesmu saopšti. Vuk doslovno veli da mu nije bilo ostalo ništa drugo no da mu Milija svaku pjesmu pjeva po nekoliko puta. Pjevao mu je sve dotle dok zapisivač pozna kad se što preskoči. A kad je neku Milijinu pjesmu zapisao, onda mu je Starac opet morao pjevati. Milija uz gusle pjevao, a Vuk gledao u rukopis da vidi je li sve dobro napisano. Sve te činjenice Vuk je saopštio u predgovoru IV knji-ge Srpskih narodnih pjesama koju je objavio u Beču 1833. go-dine. Prema tome, takav način zapisivanja pjesama od velikoga stvaraoca koji je ugrentao u starost i utonuo u piće pretposta-vlja normalan zaključak da se Vuk-zapisivač morao miješati, ne u nervni sistem veličanstvenih pijesama koje Milija saopštava, nego u leksički fond pjesama i poredak pojedinih stihova. Kao što je poznato, u građanskoj konstelaciji života nijesu rijetki veliki umjetnici koji se boemski ponašaju. A pa, isto tako u toku usmenog književnog stvaralaštva bilo je pjesnika-pjevača koji su se, uslovno kazano, boemski ponašali, odnosno iskakali su iz uobičajenih normi življenja stanovništva iz kojega su pon-ikli. Dakle, Vuku je od takvih stvaralaca, pjesnika-pjevača, bilo najteže zapisivati pjesme koje oni uz zvuke gusala izvode. Najbriljantniji pjesnici-pjevači od kojih je Vuk zapisivao pjesme, epske deseteračke pjesme, bili su sa današnjih prostora

Novak Kilibarda

322

Crne Gore. Spomenimo, pored Starca Milije, još ovu nekolicinu. To su: hajduk Tešan Podrugović iz Golije, hajduk Stojan Lomović odnekle od Durmitora, Starac Raško, prebjegalac iz kolašinskoga kraja u Srbiju. Svi su se oni bili udaljili od svakod-nevnoga rajetinsko-seljačkog ponašanja, uslovno kazano, svaki se boemski ponašao! Tešan je bio seoski kiridžija, pa pošto je ubio nekakvoga islamskog napasnika koji mu je na sestru nasrn-uo, odmetnuo se gori u hajduke. Stojan Lomović odmetnuo se u hajduke pošto je ubio neku staru ženu koju je smatrao vješticom što mu je dijete iźela. Ne znamo što je motivisalo Starca Raška da prebježe iz Kolašina u Srbiju. U pomenutome Vukovu predgovoru za četvrtu knjigu ep-skih pjesama Vuk napominje da mu je zamašan broj pjesama po-slao crnogorski vladika Petar II. Vuk veli da je zamolio Njegoša da dobavlja guslare na Cetinje da bi se tu od njih zapisivale pjesme. Tako je Njegoš dobavio iz Pipera Todora Ikova od koga je zapisan veliki broj pjesama. Ovi, u ovom mom usmenom izlaganju, nabacani podaci upućuju na potrebu da se estetskim kriterijumom upriliči izbor pjesama iz opusa velikih crnogorskih pjesnika-pjevača od kojih je Vuk Karadžić pribavio i objavio pijesme. A onda, tako estetski izabrane pjesme, koje su prvenstveno namijenjene za školsku lek-tirsku upotrebu, treba leksički srediti. A to znači da sve riječi koje odskaču od konteksta date pijesme, odnosno od govora oblasti u kojoj je dati pjesnik-pjevač naučio maternji jezik kojim će kas-nije pjesme saopštavati, odnosno spjevavati, odnosno davati us-menoj pjesmi koju je čuo umjetničko uobličenje, treba naglasiti kao umetke sa strane u dati tekst. Ne kažem da treba te riječi udaljiti i drugim ih riječima zamijeniti, nego treba samo naglasiti da one odskaču od jezičkoga konteksta date pjesme. Napominjem da postoje studije iz oblasti nauke o jeziku u kojima je obrađena govorna priroda oblasti iz kojih potiču pjesnici-pjevači koje sam spomenuo. Prema tome, u umjetničku cjelovitost pjesama koje


323

je Vuk Karadžić upriličio za štampu, i čijom je književnom lje-potom zadivio intelektualnu elitu Evrope, ne treba dirati, ali tre-ba ukazati na riječi u tim pjesmama koje odskaču od leksičkoga fonda datoga pjesnika-pjevača, odnosno od prirode govornoga područja iz kojega potiče dati saopštavač pjesme. Zabilježio sam na jednoj listici nekoliko riječi koje sam primijetio u pjesmama navedenih pjesnika-pjevača iz Crne Gore. Evo pročitaću ih. U pjesmama Starca Milije sretamo riječi: netko, otide, snaha, prifatiti, pohodi, hiljada, bila (što znači – bijela), sjetovati, sjesti, pobjeći. Rekosmo, Starac Milija je iz kolašinskoga kraja, vjerovatno iz Rovaca. U pjesmama Tešana Podrugovića sretaju se ove riječi: besjediti, pjano, vješati, tko, promjena, mejdan, posjediti, nisi (što znači – nijesi), presjeći, otsjeći. Napomenuh, Tešan je iz Gornjih Kazanaca iz Golije. U pjesmama Starca Raška sretaju se ove riječi: intovi, harčiti, sjutra, nevjesta. U pjesmama Todora Ikova iz Pipera stoje ovakvi oblici riječi: paunovah, čardakovah, pavunicah, hajduci. Dakle, dalo bi se zaključiti da je Todor Ikov s Njeguša a ne iz Pipera! I zaključak na kraju ovoga kratkog usmenog izlaganja. Adekvatni stručnjaci treba da antologijski izbor crnogorskih us-menih pjesama, koji čine sam vrh crnogorske književnosti, iz-bor koji je namijenjen za školsku upotrebu, prilagode Pravopisu crnogorskoga jezika iza kojega stoji Ustav Crne Gore. A prije toga prilagođavanja Pravopisu, treba ukazati na riječi koje su tokom prepisivanja i objavljivanja date pjesme ušle sa strane, a koje se ne uklapaju u jezički kontekst pjesničkoga ostvarenja datoga pjesnika-pjevača, odnosno u govorni milje iz kojega je on ponikao. Na primjer, otkud ikavizmi u leksici nepismenoga čovjeka iz Rovaca? Otkud u piperskome govoru oblici riječi koji su op-stajali na Njegušima? A već da ne govorim o glasovima ś i ź koji i danas opstaju punim životom na terenima s kojih potiču pome-nuti pjesnici-pjevači, a nema ih u pjesmama usmenih književnih stvaralaca s tih terena.

Novak Kilibarda

324

Hod jedne pjesme, od guslara koji ju je zapisivaču saopštio do formiranja njezina štampanoga oblika u jednome Lajpcigu ili Beču, podrazumijevao je mogućnost da su i zapisivači i slovoslagači, više nenamjerno no namjerno, unosili u organizam pjesme detalje koje nije pjesnik-pjevač izgovorio.

325

PJESNICI-PJEVAČI

Starac Milija

O Starcu Miliji zna se samo ono što je Vuk Karadžić rekao o njemu u predgovoru za četvrtu knjigu lajpciškoga izdanja Srp-skih narodnih pjesama. Milija je rođen u kolašinskome kraju Crne Gore, pretpostav-lja se u Rovcima. Poslije nekakvoga obračuna s lokalnim silnicima turske vlasti, pobjegao je u Srbiju i živio u Požeškoj nahiji. Vuk Karadžić bio je čuo za njega kao znalca usmenih pjesama, poseb-no Ženidbe Maksima Crnojevića i Strahinjića Bana, pa došavši u Kragujevac 1820. godine, umolio je knjaza Miloša Obrenovića da mu se taj pjesnik-pjevač dobavi u tadašnju srpsku prijestonicu. Dvorjani knjaza Miloša dobavili su Miliju, ali tek 1822. godine, kad se Vuk ponovo obreo u Kragujevcu. Tokom petnaestak dana Vuk će od Milije zapisati četiri pjesme, a petu će naknadno od njega dobaviti. Po Vukovu dokazu Milija je znao „još mlogo“ pje-sama, a evo zašto se zapisivaču nije dalo da ih sve pobilježi. Kad se Vuk sastao sa Starcem Milijom na dvoru knjaza Miloša, sakupljaču narodnih pjesama radost se okrenula „na novu tegobu i muku“. Ne samo što Milija, „kao i ostali gotovo svi pjevači (koji su samo pjevali) nije znao kazivati pjesme re-dom, do samo pjevati“, nego Starac Milija nije bez rakije htio da pjeva uz gusle. „A kako malo srkne rakije“, veli Vuk, Milija se „koje od starosti koje od rana (jer mu je sva glava bila isječena tukući se s nekim Turcima iz Kolašina), tako zbuni da nije znao svagda redom ni pjevati.“

Novak Kilibarda

326

Onda Vuku nije ostalo ništa drugo do da podstiče rakij-ski raspoložena guslara da mu „svaku pjesmu pjeva po neko-liko puta“. Tako je zapisivač „mogao poznati“ kad Milija nešto preskoči tokom kazivanja date pjesme. Onda je Miliju molio Vuk da mu pjeva polako „rastežući riječi“, te je Starac tako pje-vao, a zapisivač je hvatao stihove „što je brže mogao“. Onda Vuk ovako zaključuje opis svakoga zapisivanja pjesama od Star-ca Milije: „A kad sam koju pjesmu tako napisao, onda mi je on opet morao pjevati, a ja sam gledao u moj rukopis da vidim je li sve dobro napisano.“ Vuk navodi i jedan interesantan detalj o Milijinu pije-nju rakije. Starac nije imao običaj da pije rakiju iz onoga suda u kome mu se piće donosi, nego on ponuđenu rakiju „saspe u čuturu koju je u jandžiku nosio, pa poslije pjevajući pripija sva-ki čas pomalo. Ko se god desi kod njega on mu nazdravi, ne pružajući je nikome. Kad bi ga ko onda zapitao kakva je rakija, on je imao običaj, stresavši se i namrgodivši se, odgovoriti: Zla, sinko, i grdna, ne more grđa biti, ne dao ti je bog piti.“ Poslije takvoga vukovsko-milijinskog natezanja tokom petnaestak dana Miliji se „već bilo dosadilo onđe besposlenu sjeđeti“. Uz to su ga dvorski besposljenjaci nagovarali da ostavi Vuka „kojemu je samo do pjesama i do besposlica kojekakvih“ stalo. „I tako ga podgovore jedno jutro“, te on primivši od knja-za Miloša „pristojni poklon za dojakošnju dangubu, otide iz Kragujevca“, ne javivši se Vuku. Kad je „prošavši godina“, Vuk opet došao u Kragujevac i pitao za Starca Miliju, kazali su mu da je umro. Ne zna se je li od Milije ostalo potomstva. A ne zna mu se ni groba ni mramora. I ova Vukova napomena približava nam ličnost Starca Milije, jednoga od najvećih pjesnika koji su stvarali na jeziku kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Musli-mani. Vuk veli: „Kako Starac Milija tako i drugi đekoji pjevači molili su me u ovakvim događajima da im pročitam pjesmu, i


327

koliko su se radovali, slušajući je onako kao što je oni znadu, toliko su se čudili kako sam ja sve tako mogao napisati.“

Tešan Podrugović

Vuk Karadžić je o Tešanu Podrugoviću davao podatke dva puta: u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama (Lajp-cig, 1824) i u predgovoru četvrte knjige iste zbirke (Beč 1833). Tešan je rođen u selu Gornji Kazanci, to je teritorija današnje opštine Nikšić. Ocu mu je bilo ime Gavrilo, a Tešana su prozvali Podrugović zato što je bio visok koliko jedan čovjek i pola dru-goga. Kad se zamomčio, Tešan je bio kiridžija, saobraćajući s natovarenim konjem na relaciji Kazanci – Konavli. Sa svoga se-oskoga imanja prodavao je stočne proizvode, a iz Konavala gonio je vino i rakiju. I poneku pomorandžu koja se od jestivoga voća s primorja pretvarala u darje i uzdarje u snjegopadnim Kazancima. Pošto je u jednome sukobu s nekakvom lokalnom tur-skom divanijom, koja mu je nasrnula na čast sestre, ubio na-pasnika, otišao je jedinim putem koji mu je obezbjeđivao život. A to je gori u hajduke! A tokom Prvoga srpskog ustanka Tešan je napuštio planinske pećine po Bosni i Hercegovini i drumska pljenidbena sačekališta svatova i trgovaca, pa prešao u ustaničku Srbiju. Nije ga tamo odvela nikakva ideološko-politička smjer-nica, no čovjekova potreba da obitava u ljudskome društvu. Kad su Karađorđevu ustaničku Srbiju opet preplavili turski tabori, Tešan je pobjegao u Srijem zemlju ravnu. Vuk Karadžić ga je našao 1815. godine u Sremskim Karlovcima kao ljuta siromaha. Dvometraški hajdučki dugajlija śekao je trsku po vonjavim ritovima oko Dunava, donosio je, kako Vuk kaže, na leđima u varoš karlovačku i od takve prodaje se hranio. Nije teško zamisliti kako je sremsko-karlovačka gospoda gledala na toga dobjegaoca koji je s mokrim snopljem trske okapao na karlovačkim raskršćima.

Novak Kilibarda

328

Kad je dočuo Vuk da Tešan zna dosta pjesama, „davao mu je na dan koliko da može živjeti i prepisivao od njega pjesme“. A onda je Karadžić poveo Podrugovića u manastir Šišatovac, đe je Vuk imao kod arhimadrita Lukijana Mušickog „gospodarski kvartir“ i svaku drugu zgodu i potrebu, pa je u takvoj atmosferi zapisivač nastavio da hvata u pero pjesme iz recitative bivšega hajduka. Tešan je lijepo znao udarati u gusle, ali pjesme nije ka-zivao guslajući, no ih je „samo kazivao“, kako Vuk naglašava. Evo kako Tešana, saopštavača usmenih pjesama, Vuk opisuje: „Kad sam ja od njega pjesme prepisivao, ne znam je li bio što stariji od četrdeset godina. Bio je pametan i, kao ajduk, pošten čovjek. Vrlo je rado koješta veselo i šaljivo pripovijedao, ali se pri tome nigda nije smijao, nego je sve bio kao malo namršten. On je znao još najmanje sto junački pjesama, sve ovaki kao što su ove koje sam od njega prepisao, a osobito od kojekakvi primorski i bosanski i ercegovački ajduka i četobaša. Nikoga ja do sada nijesam našao da onako pjesme zna kao što je on znao. Njegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on (oso-bito kako nije pjevao nego samo kazivao) pjesme razumijevao i osjećao, i mislio je šta govori.“ Onda Vuk daje ovu napomenu: „I sad imam na jednoj artiji napisano rukom moga bratučeda, pokojnoga Obrada Tomića, koji je Podrugovića još otprije poz-navao i sa mnom ga u Karlovcima upoznao, da Podrugović zna petnaest pjesama od samog Mijata arambaše.“ Vuk ovako zaključuje svoje viđenje pjesnika Tešana Podrugovića: „Tako ja mislim da kakav Podrugović danas čuje najgoru pjesmu, on bi je poslije nekoliko dana kazao onako li-jepo po redu kao što su i ostale njegove pjesme, ili je ne bi ni-kako ni upamtio, nego bi kazao da je to budalaština koja nije za pamćenje ni za kazivanje.“ Vuku se nije dalo da od Tešana Podrugovića zapiše sve pjesme koje je taj, po mišljenju Vukovu, nenadmašni kazivač, znao. Kad se „ispred Veskrsenija“ 1815. godine podigne Drugi


329

srpski ustanak, Tešanu, pristojno opskrbljenome u bogatome manastiru Šišatovcu, „kao da uđe sto šiljaka pod kožu“. Hajduka je Vuk jedva zadržao u Šišatovcu još nekoliko dana da od njega zapisuje pjesme. A onda je Tešan preko Mitrovice otišao u Srbiju „da se ponovo bije s Turcima“. Poslije prelaska u Srbiju 1815. godine Tešan onđe nije dugo ostao zato što se knez Miloš ustanički primirio, pa je hajduk os-tao bez zajedničkoga kazana pobunjenika. Onda je Tešan otišao onamo odakle je u Srbiju i došao, u Bosnu po kojoj je počeo hajdukovati. I prije i tada Podrugović se odlikovao junaštvom i skromnošću, pa nikad nije pristao da bude hajdučkoj četi harambaša. A kad su mu godine već otežale hajdukovanje, Tešan se povratio svome prvobitnome zanimanju – kiridžiluku. Po ka-zivanju Vukovu, Podrugović u Bosni „sastavi nekoliko konja i namljesti se neđe u Nahiji Srebreničkoj da živi kao kiridžija. Ali, uskoro potom isprebijaju ga nekakvi Turci, pa umre od uboja“. Tešanovu biografiju znatno je dopunio Vladan Nedić u svojoj studiji Tešan Podrugović (Vukovi pevači, Novi Sad 1981). Na osnovu podataka koje je pribavio, Nedić kaže da je Tešan po dolasku, odnosno povratku, u Bosnu dopro čak u Bosansku Krajinu i onđe se neko vrijeme zadržao. Ali pošto je u nekakvome sukobu hajdučki eliminisao bega Omerovića, otišao je hajduk opet u goru zelenu da „presrijeće Turke i trgovce“. Ali u nekakvome novom obračunu Tešan bude ranjen, pa tako ljuto iskrvavljen pobjegne u planinu. A onda se „s dvije teške rane“ povratio iz planine u jedno pravoslavno selo đe je poslije nekoliko dana umro. To je bilo 1820. godine, ne zna se ni njemu groba ni mramora. Radosav Medenica u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje, 1975) s pravom konstatuje: „Metod Tešanova pesnikovanja ima nesumnjivo i svoj posebni značaj u pogledu karaktera i stila njegovih pesama, odnosno njegova lična udela u stilizovanju odnosno reprodukovanju njegovu. Kad se još ima

Novak Kilibarda

330

na umu da je Vuk kod Tešana otkrio, pored ostalih, i čitav ma-jdan pesama o Marku Kraljeviću, i da mu je on oživeo, bez-malo, takoreći celokupnog Marka, onda možemo još bolje da razumemo i Vukovo oduševljenje Tešanom kao znalcem i kazivačem pesama.“ Vuk Karadžić je od Tešana Podrugovića zapisao dvadeset i četiri pjesme i svaku objavio u lajpciškome izdanju zbirke Srp-ske narodne pjesme. Tešanu Gavriloviću – Podrugoviću po svoj prilici prezime je bilo Papović.

Stojan Lomović

Stojan Lomović, poznatiji mnogo po nazivu Stojan Haj-duk, rođen je i sazrio neđe u durmitorskoj oblasti Crne Gore. Ne zna se ni koje godine, ni u kome selu. Kako bi rekao Radosav Medenica, Lomović je iz zone najrazličitije patrijarhalne kul-ture i usmene epike kao najpregnantnijega izraza njezina. Visina snježnoga Durmitora, imena jezera – Crno i Vražje, krilati konji iz tih voda izlijeću, i Tara valovita koja ne da na se brodu ni ćupriji, istorijsko-mitska je atmosfera iz koje je izronio hajduk Stojan Lomović.

Stojan Lomović obreo se u Srbiji tokom Prvoga srpskog ustanka. Vuk Karadžić je Stojana zatekao 1820. godine u Brusni-ci kod „njijovog sijateljstva gospodara Jovana Obrenovića“, đe je bio zatvoren što je „došavši iz ajduka, ubio nekakvu babu za koju je mislio da je, kao vještica dijete izjela.“ Tada je Karadžić od njega zapisao tri pjesme koje će objaviti u lajpciškoj zbirci, i još nekoliko tekstova koji će kasnije biti objavljeni. Kad se Vuk kasnije interesovao za Stojana, rečeno mu je da se „opet poajdučio i utekao u Ercegovinu“. Radosav Medenica se opravdano čudi što Vuk Karadžić nije saopštio više detalja o Stojanu Hajduku od koga je, pored ostalih pjesama, zapisao i Ženidbu kralja Vukašina koja „spada stvarno u prave bisere naše


331

književnosti“. A još je začudnije što genijalni Vuk nije doveo u vezu jako izražen mizoginski motiv, što je ostvaren u liku Vid-osave, ljube Momčilove, u Lomovićevoj pjesmi, s postupkom uobličitelja te pjesme koji je jednu ženu lišio života. Vladan Nedić je pribavio podatke koji nam približavaju Stojanovu biografiju. Jedno pismo Miloša Obrenovića iz 1833. godine kazuje kako je Knjaz javljao buljubaši Lazaru Limljan-inu na Mokroj Gori da će s turske strane uskoro doći „Stojan Lomović, ajduk i starešina“ koga treba lijepo predusresti i ne ispitivati ga ništa. Pa nastavlja: „On ako ima odgovarati za dje-la prije počinjena, to vaše nije nego moje i Narodnog suda, a ni vi ni ko drugi da ga nemate ništa pitati za ono što je bilo.“ Onda naređuje knjaz Miloš buljubaši Gavriloviću da Stojana Lomovića s „pouzdanijem čovjekom što prije otprati u Kragu-jevac“. Kontekst toga naređenja pokazuje da je bila u pitanju neka povjerljiva misija, radi koje se prešlo preko Stojanovih hajdučkih postupaka. Rečeno pismo Miloša Obrenovića otkriva prezime Stojana Hajduka – Lomović, koje Vuk nije spomenuo.

Starac Raško

O Starcu Rašku zna se samo ono što je Vuk Karadžić na-pomenuo u predgovoru četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama (Beč 1833). Raško je bio iz Kolašina, pa je „još u početku srpske bune na daije dobježao u Srbiju i namjestio se u Nahiji Jagodinskoj, u selu Sabanti.“ Vuk je od Starca Raška zabilježio jedanaest pjesama. Kako naglašava Radosav Medenica, u knjizi Naša narodna epika i njeni tvorci (Cetinje 1975), veoma iznenađuje činjenica što Vuk Karadžić o tako znatnome pjesniku nije dao nikakve bliže po-datke. Ni o njegovu životu, ni o njegovoj prepoznatljivosti među usmenim pjesnicima-pjevačima. Posebno je značajno to što se

Novak Kilibarda

332

Vuk nije ponio za svojim vrlo značajnim prijateljem, i velikim književnim autoritetom, Jakobom Grimom koji je Raškovu pjesmu Zidanje Skadra smatrao najljepšom pjesmom u Vukovu zborniku. Za bar relativno približavanje ličnosti Starca Raška uputna je ova izjava Radosava Medenice. Naime, Medenica veli da Raško spada „u onu plejadu velikih pjevača koji su, ponešeni oslobodilačkim zanosom Karađorđeva ustanka, prebegli u Srbiju da svoje fizičke i duhovne snage ulože u temelje nove otadžbine koja je vaskrsavala u slobodi.“ I pored ugodne romantičarske izjave cijenjenoga znalca usmene književnosti Radosava Me-denice, treba naglasiti logičnu činjenicu da je teško zamisliti čovjeka durmitorskoga kraja koji sa svoga sređenoga imanja i iz porodične atmosfere rodne kuće, odlazi slobodarskom trasom u ustaničku Srbiju. Kako su to pokazali Filip Višnjić svojom pjesmom Početak bune protiv dahija i Vuk Karadžić, koji je taj naslov dao pjesmi, ustanici s Karađorđem na čelu nijesu krenuli na cara u Stambolu i njegov devlet, nego na janičarske glavare, odmetnike od turske vlasti koji su 1801. godine, ubivši vezira Hadži-Mustafu u Beogradu, zavladali Beogradskim pašalukom ne prezajući od najbrutalnijih zločina. Karađorđev ustanak na dahije inicirala je zvanična turska vlast pomažući ustanike novcem i oružjem. Prema tome, vjerovatnija je pretpostavka da je neka lična nevolja odvela Raška iz Kolašina u Srbiju, kao što su životne neprilike opredijelile istom trasom Starca Milicu, Stojana Hajduka i Tešana Podrugvića. I pored romantičarskoga pogleda na Raškov odlazak u Srbiju, vrlo je osmišljena ova Medeničina izjava: „Starac Raško je predstavnik one mirne, realističkom težnjom i uvjerljivošću nastrojene epike koja nas-toji da bude objektivna i prema neprijatelju.“


333

Todor Ikov Piper

Godine 1835. Petar II Petrović Njegoš piše, iz manas-tira Maine, Vuku Karadžiću, u Beč, da je na Cetinje pribavio guslara Todora Ikova iz Pipera koji „znade 120 pjesanah dosta dobrijeh“. Onda Vladika Rade sugerira svome prijatelju Vuku da bi bilo dobro ako bi se prepisane pjesme od Todora štampale u Beču. Veli Njegoš da bi to štampanje bilo „za udivljenje lju-dima“ kako jedan prosti čovjek može upamtiti toliko pjesama u „svoju prostu glavu“. Nažalost, to što je Njegoš rekao Vuku sve je što se zna o pjesniku-pjevaču iz Pipera Todoru Ikovu. Ne znamo mu ni prezime ni selo iz kojega je ponikao. Vuk nije smatrao vrijednim poslom da o Todoru Ikovu pribavi najosnovnije podatke, nego on jednostavno saopštava da su te i te pjesme zabilježene „od nekog Todora Ikova iz Pipera“. Vuk je već bio postigao slavu svojim zbirkama, odnosno vrhun-skom književnom umjetnošću ne maloga broja pjesama iz te zbirke, pa nije imao potrebe da promoviše ni sebe ni usmenu poeziju, koju sakuplja i objavljuje, biografskim podacima o čovjeku koji je u svoju „prostu glavu“ smjestio stotinu i dvade-set epskih pjesama. Inače, Vuk je cijenio Todorove pjesme što pokazuje činjenica da je zapažen broj njegovih tekstova uveo u zbirku Srpske narodne pjesme. Za Todorovu pjesmu Čovjek-paša i Mihat čobanin Ljubomir Zuković, u svojoj knjizi Vukovi pevači iz Crne Gore (Beograd, 1988) kaže: „Ovoj pesmi sigurno pripadaju zasluge što je u Vukovoj štampanoj zbirci epskih narodnih pesama ostala istaknuta jedna značajna odlika našeg epskog pesništva: sposob-nost da se ljudi i život sagledaju i prikažu kompleksnije, da se u tom prikazu preskoče verske i nacionalne barijere u traganju za ljudskim i plemenitim u životu.“ Bilo bi interesantno znati ko je Njegošu preporučio Todora Ikova da mu dođe na Cetinje đe bi se od njega junačke pjesme

Novak Kilibarda

334

prepisivale. Vladika Rade cijenio je Pipere koji su vodili česte borbe protiv Turaka, naročito spuških, podgoričkih i nikšićkih, ali se znao i krvavo obračunati s piperskim plemenicima koji su se opredjeljivali za Skadar a ne za Cetinje.

Đuro Milutinov Kovačević

Đuro, čijemu prezimenu Milutinović Vuk Karadžić doda-je odrednicu Crnogorac, upravo je prezimenom Kovačević, a rođen je i odrastao u Grahovskome plemenu. Izgleda da je rođen 1770, a umro je u Beogradu 1844. godine. Već kao sedamnaestogodišnjak Đuro je ostao slijep posli-je nailaska velikih boginja. U kratkoj bilješci o Đuru, koji je oprezimljen kao Milutinović, Vuk naglašava da je slijepi Đuro „negdje oko 1809. godine donio Karađorđu pismo od crnogor-skoga vladike Petra I, pa potom i zaostao u Srbiji“. Kako kaže Ljubomir Zuković, „izvesno je, u svakom slučaju, da priču o sle-pom pismonoši između Cetinja i pobunjene Srbije Karadžić nije izmislio“. A ostalo je da se priča u narodu kako je Đurov štap prerezan po sredini, onda u njemu izdubljena šupljina da se u nju smjesti Vladičino pismo Voždu. Onda su dva dijela bijeloga štapa vješto slijepljena da bi s njime slijepac prošao carske dru-move od Cetinja do Topole. Interesantna je činjenica koju Vuk ističe da je slijepi Đuro Milutinović Crnogorac „za Karađorđijina vremena“ polazio u Beogradu Veliku školu. Veli i da je „sila puta znao lekciju bolje nego ijedan od đaka“. A da se Đuro bio opismenio prije oslje-pljenja potvrđuje Vukovo saopštenje u Srpskome rječniku da su se u Veliku školu u Beogradu tada „primala samo momčad koja su već znala čitati i pomalo pisati“. Poslije prestanka Karađorđeva ustanka Đuro Milutinović je prebjegao u Besarabiju, a onda se 1817. godine vratio u Miloševu Srbiju. Od tada je Đuro stalno bio u dvorskoj milosti knjaza Miloša


335

Obrenovića. I, kako Vuk napominje, Đuro je „postao najbolji skupitelj prenumeranata na sve knjige koje su se tada štampale na našem jeziku“. Kad je Vuk odustao od namjere da knjigu Crna Gora i Crnogorci, koju je bio objavio na njemačkome jeziku, izda na svome jeziku, i to u trenutku kad je imao zapažen broj pretplatnika i pribavljeni novac za štamparske troškove, slijepi prenumerant Đuro se rasrdio i poručio Vuku da se ne skita ko-jekuda, već da śedi na jednome mjestu i ispunjava ono što javno obeća. Koliko je prenumerant Đuro bio cijenjen pokazuje odluka izdavača knjige Kazivanje starih Trebješana, koju su pripremili Dimitrije Tirol i Ivan Dragićević, da je posvete „blagorodnomu gospodinu Georgiju Milutinoviću Crnogorcu“. Knjiga je s tom posvetom objavljena u Beogradu 1842. godine. Đuro Milutinović, odnosno Kovačević, nije bio samo naj-bolji sakupljač pretplatnika za knjige, nego i prvi „torbar-knji-goprodavac u Beogradu“.

337

LITERATURA

Zbirke, antologije, izbori

– Banjević, Branko. Polje jadikovo, Titograd, 1971. – Bašić, Husein. Usmena lirika Bošnjaka iz Crne Gore i

Srbije, Podgorica, 2002. – Bašić, Husein. Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i

Srbije, Podgorica, 2002. – Bećirović, Radovan. Pjesme borbe, ropstva i slobode,

Nikšić, 1984. – Bogišić, Valtazar. Narodne pjesme iz starijih, najviše

primorskih zapisa, Beograd, 1876. – Bugarštice, priredio Vladan Nedić, Beograd, 1969. – Bugarštice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1979. – Djela Andrije Kačića-Miošića, priredio Tomo Matić,

Zagreb, 1964. – Čolaković, Zlatan. Epika Avda Međedovića, I i II,

Podgorica, 2007. – Čubelić, Tvrtko. Lirske narodne pjesme, Zagreb, 1956. – Džaković, Vukoman. Antologija narodnih tužbalica,

Beograd, 1962. – Đonović, Pavle. Dim u dim, Podgorica, 1996. – Đuranović, Božo. Vuk i Crna Gora, Nikšić, 1987. – Đuričković-Dragović, Đorđije. Crnogorske junačke pjesme,

Cetinje, 1910. – Đurić, Vojislav. Antologija narodnih junačkih pesama,

Beograd, 1983. – Đurić, Vojislav. Antologija narodne poezije, Beograd,

1960. – Erlangenski rukopis, priredio Gerhard Gezeman, Beograd,

1925.

Novak Kilibarda

338

– Herman, Kosta. Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, I i II, Sarajevo, 1888–1889.

– Homer, Ilijada i Odiseja, Novi Sad, 1963. – Jovanović, Vojislav. Srpske narodne pripovijetke, Beograd,

1932. – Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne pripovijetke, Beč, 1853. – Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne pjesme, I–IX, Beograd,

1891–1902. – Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne pripovijetke, Beograd,

1937. – Karadžić, St. Vuk. Srpske narodne poslovice, Cetinje,

1836. – Karadžić ,St. Vuk. Srpski rječnik, Beograd, 1966. – Kazivanje starih Trebješana, priredio Branko Pavićević,

Nikšić, 1973. – Koprivica, Andrija. Takvi su bili, Cetinje, 1966. – Latković, Vido i Čađenović, Jovan. Epska narodna

poezija Crne Gore, Titograd, 1964. – Lipovac, Nikola. Crnogorske priče i anegdote, Beograd,

1998. – Luburić, Andrija. Rukopisna zbirka narodnih pjesama,

Arhiv Srbije, Beograd. – Martinović, S. Niko. Evanđelje po narodu, Titograd, 1969. – Medenica, Radosav. Crnogorske anegdote, Titograd, 1967. – Mekuli, Esad. Albanske narodne balade, Priština, 1976. – Milutinović, Sarajlija Simo. Pjevanija crnogorska i

hercegovačka, Lajpcig, 1837. – Miljanov, Marko. Primjeri čojstva i junaštva, Titograd,

1964. – Narodne pesme u zapisima XV–XVII veka, priredio

Miroslav Pantić, Beograd, 1964. – Nedić, Vladan. Antologija jugoslovenske narodne lirike,

Beograd, 1962.


339

– Nikčević, P. Vojislav. Crnogorske bugarštice, Titograd, 1979.

– Pavićević, Mićun. Ženske narodne pjesme iz Crne Gore, Beograd, 1938.

– Petrović, Mirko. Junački spomenik, Cetinje, 1864. – Petrović, Petar II – Njegoš. Ogledalo srpsko, Beograd,

1846. – Popa, Vasko. Od zlata jabuka, rukovet narodnih

umotvorina, Beograd, 1979. – Popović, I. Stefan. Crnogorske gusle, Beograd, 1858. – Poslovice, priredio Novak Kilibarda, Beograd, 1978. – Radojević, Radoje. Vilina gora, Titograd, 1971. – Radojević, Radoje. Vatra samotvora, Titograd, 1976. – Radojević, Radoje. Kad je sve zborilo, Titograd, 1979. – Radičević, Filip. Gusle crnogorske, Beograd, 1872. – Slovo o polku Igorovu, Beograd, 1979. – Softić, Aiša. Zbornik bošnjačkih usmenih predanja,

Sarajevo, 2005. – Šaranović, Branko–Banjo. Novije crnogorske narodne

pjesme, Titograd, 1964. – Šaulić, Jelena. Lirska narodna poezija Crne Gore, Titograd,

1965. – Šaulić, Novica. Srpske narodne tužbalice, Beograd, 1929. – Šobajić, Maksim. Osveta kosovska, Beograd, 1879. – Uhlik, Rade. Ciganska poezija, Beograd, 1982. – Vasiljević, A. Miodrag. Narodne melodije iz Crne Gore,

Beograd, 1965. – Vrčević, Vuk. Srpske narodne pripovijetke, Beograd, 1868. – Zogović, Radovan. Crnogorske epske pjesme, Titograd,

1970.

Novak Kilibarda

340

Studije, rasprave, časopisi

– Ajdačić, Dejan. „Predstave o hrišćanskom paklu u naro-dnim pesmama balkanskih Slovena“, Prilozi proučavanju folklora balkanskih Slovena, Beograd, 2004.

– Andrijašević, M. Živko i Rastoder, Šerbo. Istorija Crne Gore, Podgorica, 2006.

– Banašević, Nikola. „Pjesme o najstarijoj crnogorskoj istoriji u Pjevaniji Sima Milutinovića“, Zbornik radova za proučavanje književnosti, I, Beograd, 1951.

– Banašević, Nikola. „Pjesnička legenda o Badnjem večeru“, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XIII, sv. 1–2, Beograd, 1957.

– Banašević, Nikola. Ljetopis popa Dukljanina i narodna predanja, Beograd, 1971.

– Banašević, Nikola. „Ranija i novija nauka i Vukovi pogledi na narodnu epiku“, Prilozi za književnost, jezik i folklor, 1–2, Beograd, 1971.

– Blagojević, Obren. Piva, Beograd, 1971. – Bošković-Stuli, Maja. Usmena književnost nekad i sad,

Beograd, 1983. – Bošković, Radosav. Odabrani članci i rasprave, Titograd,

1978. – Bošković, Risto. Istorijske priče iz povjesnice Bjelopavlića,

Nikšić, 1902. – Božović, Rade. Arapi u usmenoj narodnoj pesmi na

srpskohrvatskom jeziku, Beograd, 1977. – Brajević, Milan. Crnom Gorom sa uzlom na kraju rupca,

Podgorica, 2007. – Brodel, Fernan. Mediteran, I i II, Podgorica, 2001. – Budimir, Milan. Sa balkanskih istočnika, Beograd, 1969. – Buturović, Đenana. Usmena epika Bošnjaka, Sarajevo,

1995.


341

– Buturović, Đenana i Munib Maglajlić. Bošnjačka književnost u književnoj kritici, II, Sarajevo, 1998.

– Cerović, Stojan. Primjeri iz života Crnogoraca, I, II, III, Nikšić, 1929–1936.

– Cvijić, Jovan. Balkansko poluostrvo, Beograd, 1951. – Čajkanović, Veselin. Mit i religija u Srba, Beograd, 1973. – Čolaković, Zlatan i Rojs-Čolaković Marina. Mrtva glava,

jezik progovara, Podgorica, 2004. – Čubelić, Tvrtko. Književnost, Zagreb, 1965. – Ćorović Vladimir, Istorija Jugoslavije, Beograd, 1939. – Daković, Anto. Memoari, Nikšić, 1965. – Deretić, Jovan. Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983. – Deretić, Jovan. Srpska narodna epika, Beograd, 2000. – Dobrašinović, Golub. Kotorska pisma Vuka Popovića,

Beograd, 1964. – Džadžić, Petar. Homo balcanicus, homo heroicus,

Beograd, 1987. – Đukanović, Marija. Kroz tursku narodnu poeziju,

Beograd, 1969. – Đukić, Trifun. Pregled književnog rada Crne Gore,

Cetinje, 1951. – Đukić, Trifun. Pjesme Petra I Petrovića-Njegoša, Cetinje,

1951. – Đuravčaj, Petar. Malesija u lirskoj i epskoj narodnoj

pjesmi, Podgorica, 2001. – Đurđev, Branislav. Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog

naroda, Sarajevo, 1964. – Đurđev, Branislav. Postanak i razvitak brdskih,

crnogorskih i hercegovačkih plemena, Titograd, 1984. – Đurđević, Martin. Memoari sa Balkana, 1858–1878,

Sarajevo, 1910. – Đurić, Vojislav. Književnost starog istoka, Beograd, 1951. – Đurić, Vojislav. Govor poezije, Beograd, 1966.

Novak Kilibarda

342

– Đurić, Vojislav. Tužbalica u svetskoj književnosti, Beograd, 1940.

– Erdeljanović, Jovan. Stara Crna Gora, Beograd, 1926. – Evans, Artur. Ilirska pisma, Sarajevo, 1967. – Fortis, Alberto. Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984. – Gezeman, Gerhard. Crnogorski čovjek, Podgorica, 2003. – Gezeman, Gerhard. Čojstvo i junaštvo starih Crnogoraca,

Cetinje, 1968. – Hauzer, Arnold. Socijalna istorija umetnosti i književnosti,

I, Beograd, 1962. – Herodot. Istorija, Novi Sad, 1966. – Huzinga, Johan. Jesen srednjeg vijeka, Zagreb, 1964. – Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka, Sarajevo, 1997. – Inaldžik, Halil. Osmansko Carstvo, Beograd, 1974. – Jagić, Vatroslav. Historija književnosti naroda hrvatskoga

i srpskoga, Zagreb, 1867. – Jakobson, Roman. Temelji jezika, Zagreb, 1988. – Karadžić, St. Vuk. Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd,

1923. – Kilibarda, Novak. Bogoljub Petranović kao sakupljač

narodnih pesama, Beograd, 1974. – Kleut, Marija. Ivan Senjanin u srpskohrvatskim usmenim

pesmama, Novi Sad, 1987. – Koljević, Svetozar. Naš junački ep, Beograd, 1974. – Koprivica, Branko. Jela Sandaljeva u narodnim

pre danjima i pjesmama na području BiH, Stare Crne Gore, Zete i Toplice, Ćorovićevi susreti, Bileća-Gacko, 2000.

– Kovijanić, Risto i Stjepčević Ilija. Kulturni život staroga Kotora (XV–XVIII vijeka), Perast, 2003.

– Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori, priredio Božidar Šekularac, Podgorica, 1998.

– Lalević, S. Miodrag. Epska i lirska narodna poezija Vasojevića, Andrijevica, 2000.


343

– Lalević, S. Miodrag. „Legenda i poezija“, Narodno stvaralaštvo – folklor, XV–XVII, sv. 57–61, Beograd, 1976–1977.

– Latković, Vido. Narodna književnost I, Beograd, 1983. – Latković, Vido. Petar Petrović-Njegoš, Beograd, 1963. – Lešić, Zdenko. Jezik i književno djelo, Sarajevo, 1971. – Loma, Alaksandar. Slovenski i indoevropski koreni srpske

epike, Beograd, 2002. – Lord, B. Albert. The singer of Tales, Harvard university

press, SAD, 1964. – Ljetopis popa Dukljanina, priredio Slavko Mijušković,

Titograd, 1967. – Ljubinković, Nenad. „Neke metodološke pogreške

Bogišićeva izdanja bugarštica“, Rad XV kongresa Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Jajce, 1968.

– Ljubinsković, Nenad. Pjevanija crnogorska i hercegovačka Sime Milutinovića Sarajlije, Beograd, 2000.

– Maglajlić, Munib. Pjesme o Muji Hrnjici, Sarajevo, 1990. – Maretić, Tomo. Naša narodna epika, Beograd, 1971. – Marković, M. Momir. Crnogorski rat, Podgorica, 2007. – Martinović, S. Niko. Prednjegoševsko doba, Titograd,

1963. – Maticki, Miodrag. Istorija kao predanje, Beograd, 1999. – Maticki, Miodrag. Srpskohrvatska graničarska epika,

Beograd, 1974. – Matić, Svetozar. Novi ogledi o našem narodnom epu,

Novi Sad, 1972. – Medenica, Radosav. Naša narodna epika i njeni tvorci,

Cetinje, 1975. – Medenica, Radosav. Banović Strahinja u krugu varijanata

i tema o nevernoj ženi i narodnoj epici, Beograd, 1965. – Medenica, Radosav. Nekoliko najistaknutijih problema iz

naše usmene (narodne) epike, Nikšić, 1985.

Novak Kilibarda

344

– Mihailović, Đ. Božo. Cetinjski manastir, Cetinje, 1969. – Mihailović, Konstantin. Janičareve uspomene, Beograd,

1989. – Milošević-Đorđević, Nada i Pešić Radmila. Narodna

književnost, Beograd, 1996. – Minjović, Dušica. Avdo Međedović na raskršću reprodu-

kcije i kreacije, Podgorica, 2002. – Mojašević, Miljan. Jakob Grim i srpska narodna

književnost, Beograd, 1983. – Murko, Matija. Tragom srpsko-hrvatske narodne epike,

I i II, Zagreb, 1951. – Nakićenović, Sava. Boka, Podgorica, 1997. – Nazečić, Salko. Iz naše narodne epike, I, Sarajevo, 1959. – Narodna književnost, priredio Vladan Nedić, Beograd,

1981. – Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka, priredio

Miroslav Pantić, Beograd, 1964. – Nedić, Vladan. Vukovi pevači, Novi Sad, 1981. – Nedić, Vladan. Sima Milutinović – Sarajlija, Beograd,

1959. – Nedić, Vladan. O usmenom pesništvu, Beograd, 1976. – Nenadović, Ljubomir. O Crnogorcima, Beograd, 1923. – Nezirović, Muhamed. Krajiška pisma, Sarajevo, 2004. – Nikčević, P. Vojislav. Istraga poturica – mit ili stvarnost,

Podgorica, 2001. – Nodilo, Natko. „Religija Srba i Hrvata“, Rad JAZU,

LXXXVII, Zagreb, 1885. – Novaković, Stojan. Srbi i Turci, Beograd, 1990. – Novaković, Stojan. Istorija i tradicija, Beograd, 1990. – Orbini, Mavro. Kraljevstvo Slovena, Beograd, 1968. – Panić-Surep, Miodrag. Kad su živi zavideli mrtvima,

Beograd, 1963. – Panic-Surep, Miodrag. Filip Višnjić, Beograd, 1967.


345

– Pantić, Miroslav. „Prepiska Srećka Vulovića i Valtazara Bogišića“, Zbornik istorije književnosti, 2, Beograd, 1961.

– Pavićević, Mićun. Crnogorsko pravosuđe i pravno shvatanje u anegdotama, Zagreb, 1933.

– Pavlović, Miodrag. Obredno i govorno delo, Beograd, 1987.

– Petrović, Nikola I. Djela, Podgorica, 1997. – Petrović, Petar I. Djela, Podgorica, 2001. – Petrović, Petar II Njegoš. Djela, Podgorica, 2001. – Petrović, Vasilije. Istorija o Černoj Gori, Cetinje, 1985. – Pešić, Radmila. Vuk Vrčević, Beograd, 1967. – Popović, Miodrag. Vidovdan i časni krst, Beograd, 1975. – Popović, Simo, vojvoda. Memoari, Podgorica, 1995. – Prilozi proučavanju narodne poezije, I–VIII, Beograd,

1934–1939. – Путилов, Н. Борис. Героический эпос Черногорцев,

Ленинград, 1981. – Radojević, Radoje. Tokovima crnogorske književnosti,

Titograd, 1979. – Radulović, B. Vukota. Sula Radov u svom vremenu,

Podgorica, 2003. – Rastoder, Šerbo i drugi autori. Istorijski leksikon Crne

Gore, 1,2,3,4,5, Podgorica, 2006. – Rotković, Radoslav. Kratka ilustrovana istrija crnogorskog

naroda, Podgorica, 2005. – Rovinski, A. Pavel. Studije o Crnoj Gori, Podgorica, 2004. – Ruvarac, Ilarion. „O Cetinjskoj štampariji pre četiri stotine

godina“, Glas SKA, 40, Beograd, 1893. – Samardžić, Radovan. Usmena narodna hronika, Novi

Sad, 1978. – Samardžija, Snežana. „Likovi vladara u usmenoj epici“,

Srbistički prilozi, Beograd, 2005. – Savić-Rebac, Anica. Helenski vidici, Beograd, 1966.

Novak Kilibarda

346

– Slijepčević, Pero. Sabrani ogledi, I, Beograd, 1956. – Stanojević, Gligor. Crna Gora u doba vladike Danila,

Cetinje, 1955. – Stanisavljević, Vukašin. Naša narodna književnost,

Beograd, 1968. – Stojanović, Ljubomir. Život i rad Vuka St. Karadžića,

Beograd, 1924. – Stojović, Milorad. Nadmoć ljudskosti, Titograd, 1968. – Suvajdžić, Boško. Ilarion Ruvarac i narodna književnost,

Beograd, 2007. – Šekularac, Božidar. Crna Gora u doba Vojislavljevića,

Cetinje, 2007. – Šmaus, Alojz. „Gavran harambaša“, Prilozi proučavanju

narodne poezije IV, Beograd, 1937. – Šobajić, Simo. Crnogorci, Beograd, 1928. – Tomić, Jovan. Crna Gora za Morejskog rata, Beograd,

1937. – Višnjić, Obrad. Golija i Golijani, Trebinje, 1987. – Vujačić, Milan. „Dvije razure Trebješana i postanak

plemena Uskoka, u Crnoj Gori“, Glas SANU, CCLXXX, Beograd, 1971.

347

INDEKS IMENA

A

Agamemnon 192Ahilej 18, 123, 127, 128, 133, 135, 161, 192, 316Ajdačić, Dejan 23, 340Ajkuna 132, 134, 135, 136, 137Albertina, Tereza 315Ali-paša 144, 236, 146Andrić, Ivo 37, 99, 162, 242Andrijaš 24, 247, 248, 249Andrijašević, Živko M. 340Arapin 32, 205, 258, 310, 312Atlagić, Hajka 197, 198Avdi Ljuca 294

B

Babić, Jakšar 171, 187–190Bajo Pivljanin 144, 167, 233, 234, 235, 237Bajrović, Derva 188Ban Mikloš 247Banašević, Nikola 9, 206, 340Bandula, Joksim 305Banjević, Branko 337Bašić, Husein 337Bataković, Vidak 302Bečić, Marketa 234Bećirović, Radovan 337Bjelinski, V. 315Blagojević, Obren 340Bogatirjev, P. 318

Novak Kilibarda

348

Bogišić, Valtazar 24, 245, 337, 345Bogorodica 118, 194Bolani Dojčin 199, 201Bošković, Blažo 68Bošković, Radosav 8, 340Bošković, Risto 340Bošković-Stuli, Maja 340Božović, Rade 340Brajević, Milan 340Branković, Vuk 121, 133Braun, M. 318Brodel, Fernan 340Budalina Tale – v. Tale od Orašca 175Budimir, Milan 340Bursać, Nikoletina 243Buturović, Đenana 133, 340, 341

C

Car Dušan 176, 178, 207, 293Cerović, Đuro 302Cerović, Stojan 341Crnojević, Ivo (Ivan) 222, 223, 228, 229Crnojević, Maksim 12, 103, 207, 208, 221–223, 228–230, 316, 325Cvijić, Jovan 341

Č

Čađenović, Jovan 338Čajkanović, Veselin 341Čelebija, Evlija 208, 235, 236Čengić, Ali-pašaČirgić, Adnan 2, 9, 364


349

Čolaković, Zlatan 241, 337, 341Čubelić, Tvrtko 337, 341

Ć

Ćehaj-paša 120, 181Ćetko Pejov 68, 173Ćor Huso 240Ćorović, Osman 143, 161Ćorović, Vladimir 207, 341

D

Daković, Akim 68Daković, Anto 15, 140–142, 149, 341Daković, Jakov 145Debelja, Paskoje 244, 249Delibegović, Osman 240Deretić, Jovan 341Derviš-paša 148, 149Desimir sluga 47, 50Dobrašinović, Golub 341Don Kihot 18, 123Dragićević, Ivan 335Drašković, Čedomir 3Drekalović, Dragoje 306Držić, Marin 208

DŽ

Džadžić, Petar 341Džafer-beg 197, 198Džaković, Vukoman 251, 272, 337

Novak Kilibarda

350

Đ

Đakon Stevan 54Đemo Brđanin 205Đerzelez, Alija 18, 37, 123, 130–137, 309, 311, 312Đonović, Pavle 337Đukanović, Marija 341Đukić, Trifun 10, 341Đuranović, Božo 337Đurašković, Janko 120Đuravčaj, Petar 341Đurđe Smederevac 207Đurđev, Branislav 341Đurđević, Martin 341Đuričković-Dragović, Đorđije 337Đurić, Miloš N. 123Đurić, Vojislav 337, 341, 342Đurović, Mirčeta 68

E

Engels 57Erdeljanović, Jovan 342Esperijus 148Eumej 129Euripid 227Evans, Artur 304, 342

F

Fata 242Fortis, Alberto 315, 342


351

G

Gašo Rišnjanin 306Gavrilović, Turo 182, 188Gezeman, Gerhard 318, 337, 342Gilgameš 18, 120, 164Gojkovica 47, 48, 50, 51, 52Gola 141Goranović, Cvijeta 255, 256Goranović, Mijajlo 146Grčić, Manojlo 147Grim, Jakob 101, 103, 152, 305, 332, 344Grujica (Novaković) 214, 311, 312Gutenberg 240

H

Hadžimanić, Duro 188Hadži-Mustafa vezir 332Hajduk Husein 130, 131, 132Hauzer, Arnold 342Hektor 18, 123, 316Hektorović, Petar 247Herder 305Herman, Kosta 338Herodot 57, 342Homer 18, 19, 30, 47, 57, 63, 65, 123, 128–130, 136, 137, 161, 164, 166, 190–193, 194, 239, 240, 241, 243, 288, 316–319, 338 Hrnjica Mujo 343Huzinga, Johan 342

Novak Kilibarda

352

I

Iguman Mojsije Vasojević 306Iguman Stefan 17, 213Imamović, Mustafa 342Inaldžik, Halil 342Isaković, Ilija 241Isus Hrist 116, 194Ivan Nikolin 151

J

Jagić, Vatroslav 342Jaglika 306Jajčanin, Vuk 18, 123, 130–136Jakobson, Roman 318, 342Jakub-paša 130–132, 134, 130Janković, Stojan 233, 235Janjo iz Soluna 207Jelečković, Mujo 235Jevrosima 294Jovan Bećar 184, 197Jovanović, Vojislav 338Jurišić, Janko 199

K

Kačić-Miošić, Andrija 104, 177, 337Kaluđer Teodosije (iz Kosijereva) 149Karadžić, St. Vuk 12–17, 24, 25, 38, 41, 67, 71, 101, 106, 142, 144, 145, 147, 149–154, 164, 167, 168, 178, 195, 196, 199, 200, 207, 221, 231, 238, 241, 245, 245, 252, 258, 266, 269, 277, 278, 287–289, 291, 296,


353

302, 305, 306, 308, 312, 315, 319–334, 338, Karađorđe 214, 327, 332, 334Kerempuh, Petrica 243Kesedžija, Musa 31, 136, 204, 207, 316Kilibarda, Novak 7–27, 337, 339, 342, 363Kleut, Marija 342Knez Bogosav 215, 219, 220Knez Lazar 115–120Knez Rogan 161Knežević, Jovan 306Koljević, Svetozar 342Kopitar, Jernej 315Koprivica, Andrija 338Koprivica, Branko 342Koprivica, Vuk 146, 147, 178Kosorić, Stanko 302Kovačević, Šćepan 144Kovijanić, Risto 207, 342Kralj Vladislav 247Kralj Vukašin – v. Mrnjavčević, Vukašin 43, 201Kraljević, Marko 12, 13, 16, 24, 30, 31, 34–39, 135, 136, 160, 176, 184, 199–209, 215, 224, 228, 247–249, 294, 316, 317, 330Kravcov, N. 318Kujundžić, Enes 241Kumrija robinja 131Kurtagić, Murat 240Kutuzov, G. 318

L

Lalević, Miodrag S. 342, 343Lalić, Mihailo 21, 25, 160, 184, 185, 289

Novak Kilibarda

354

Latković, Vido 9, 287, 338, 343Leka kapetan 36,Lešić, Zdenko 343Levin, H. 318Limljanin, Lazar 331Limun trgovac 206Lipovac, Nikola 338Loma, Alaksandar 343Lopušina, Vuk 294Lord, Albert B. 19, 239, 240, 319, 243Luburić, Andrija 302, 338

LJ

Ljeposava 229-233Ljubinković, Nenad 343Ljubiša, Stefan Mitrov 172, 289

M

Macedenović, Kanjoš 172, 243Maglajlić, Munib 137, 341, 343Maklanun, Maršal 240Mali Radojica 213Mandušić, Vuk 233, 235Mare 278-282, 285Maretić, Tomo 343Maričić, Vide 224–229, 235, 237Marković, Momir M. 343Marković, Pejo 60, 61, 67, 188Marović, Veljko 278, 279Martinović, Milo 66Martinović, Niko S. 338, 343


355

Mastilović, Leka 306Maticki, Miodrag 343Matić, Svetozar 200, 343Matić, Tomo 337Medenica, Milovan 68Medenica, Radosav 9, 329, 330, 331, 338, 343Međedović, Avdo 19, 239–243, 319, 337, 344Mehmet-paša 169, 181Mekuli, Esad 23, 41, 338Mickijevič, A. 315Mićunović, Vuk 117, 120, 161, 213Mihailović, Božo Đ. 344Mihailović, Konstantin 344Mihat čobanin 58, 69, 333Mijušković, Đoka 68Mijušković, Slavko 343Miličić, Božidar Ilijin 7Milić barjaktar 223, 226–230, 233, 234, 235Milošević-Đorđević, Nada 9, 344Milutinović Sarajlija, Simo 12, 20, 144, 149, 153, 167, 295, 302, 305–308, 313, 340, 343, 344Milutinović, Đuro 12–14, 104, 143, 149, 162, 165, 312, 334, 335Minja Kosturanin 247Minjović, Dušica 344Mitar Latinin 133Mojašević, Miljan 344Mrka Husein 188Mrkaić, Petar 12, 13, 305–313Mrkojević, Teodosije 213Mrnjavčević, Gojko 49, 50, 52Mrnjavčević, Uglješa 53Mrnjavčević, Vukašin 43, 53, 200Murko, Matija 318, 344

Novak Kilibarda

356

Mustaf-aga 203Mustaj-kadija 117Mušicki, Lukijan 102, 328Muškatirović, Jovan 287Mušović, Hamza-beg 188Mutevelić, Alihodža 19, 242

N

Nakićenović, Sava 344Nazečić, Salko 234, 344Nedić, Vladan 9, 177, 196, 206, 246, 317, 329, 331, 337, 338, 344Nenad 45, 181Nenadović, Ljubomir 344Nestor 21, 22, 189, 192Nezirović, Muhamed 344Nikac od Rovina 20–22, 66, 119, 120, 169–175, 179, 182, 185–192, 303Nikčević, Milorad 11Nikčević, Vojislav P. 10, 249, 339, 344Nodilo, Natko 344Novak kovač 206Novak Ramov (Jovović) 172, 173Novaković, Stojan 177, 178, 344

NJ

Njegoš – v. Petrović Njegoš, Petar II

O

Obilić, Miloš 16, 39, 116–120, 160, 170, 183, 224Obradović, Dositej 287


357

Obrenović, Jovan 330Obrenović, Miloš 325, 331, 334, 335Odisej 18, 57, 129, 194, 239, 240, 319, 338Omerović beg 329Orbin, Mavro 344Orfelin, Zaharije 287

P

Pajo 254Panić-Surep, Miodrag 344Pantić, Miroslav 246, 338, 344, 345Panto od Tupana 143Paripović, Zuko 188Paris 128Pašić, Osman 60, 61, 67Patrokle 192Pavićević, Branko 9, 338Pavićević, Luka 240Pavićević, Mićun 339, 345Pavlović, Miodrag 345Pelej 128Peri, Milman 19, 239, 242, 319Perović Cuca, Stevan 66Perović, Andrija Ivanov 146Perović, Batrić 13, 143, 149, 155, 161, 165, 166, 316Pešić, Radmila 9, 79, 344, 345Petrović Njegoš, Petar I 104, 154, 341, 345Petrović Njegoš, Petar II 8–17, 20, 25, 43, 60, 62, 66, 69, 104–107, 116–118, 121, 139, 141, 146, 148, 152–156, 160, 162, 163–169, 174, 175, 180–182, 190–192, 213, 214, 246, 259, 267, 275, 276, 288, 289, 295, 303, 311, 322, 323, 339, 341, 343, 345

Novak Kilibarda

358

Petrović, Danilo knjaz 64, 66, 67, 104Petrović, Đorđije 66Petrović, Mašan 66Petrović, Mirko 339Petrović, Nikola I 105, 106, 172, 345Petrović, Pero Tomov 66Petrović, Tomo Markov 155, 156Petrović, Vasilije 345Pikaso 134Piletić, Jole 67Podrugović, Tešan 9, 12, 13, 146, 176–178, 193–209, 215, 218–220, 293, 305, 306, 312, 316, 7, 8, 9, 320, 322, 323, 327–330Pop Dukljanin 160, 340, 343Pop Mićo 148Popa, Vasko 339Popović, Bogdan 225Popović, Draško 61Popović, Marko Miljanov 67Popović, Miodrag 345Popović, Simo vojvoda 345Popović, Stefan 339Popović, Vuk 15, 67, 140, 145, 269, 341Porča od Avale 132Predrag 45, 310Prijam 127, 128Prokleta Jerina 216, 219Prometej 120, 299Putilov, Boris Nikolajevič 157


359

R

Rade neimar 46, 47Rade od Riđana 311Radičević, Filip 339Radivoje 197Radojević, Radoje 339, 345Radoman, Aleksandar 2, 11Radulović, Simo 188Radulović, Vukota B. 345Rafaeli, Marketa 234Ranke, Leopold 315Rastoder, Šerbo 340, 345Relja Krilati 39, 224Ridžal Osman 213Rišnjanin hadžija 206Rojs-Čolaković, Marina 341Rosa, sestra Leke kapetana 31, 36, 39, 224, 230Rotković, Radoslav 10, 11, 345Rovinski, Pavel A. 345Ruvarac, Ilarion 345, 346

S

Samardžić, pop Marko 22, 266, 269Samardžić, Radovan 345Samardžija, Snežana 345Savić-Rebac, Anica 345Senić, Živko 60, 61, 67Senjanin Ivan 342Servantes 123Sibinjanin Janko 177Sijarić, Ćamil 25, 289

Novak Kilibarda

360

Sinan-paša 236Slijepčević, Pero 346Smailagić, Meho 18, 19, 239, 240–243, 319Sočica, Lazar 68Softić, Aiša 339Stanisavljević, Vukašin 346Stanojević, Gligor 346Starac Milija 9,12, 13, 18, 24, 29, 30, 33, 34, 37, 38, 102, 126, 129, 130, 135, 201, 221, 222, 227, 230, 236, 237, 249, 316–319, 323, 325, 236Starac Raško 41, 49, 294, 316, 322, 331, 332Stari Vujadin 211, 212, 234Starina Novak 214–216, 218, 220, 309Stjepčević, Ilija 342Stoja 49Stojan 49Stojančić, Živko 306Stojanović, Ljubomir 346Stojović, Milorad 346Strahinjić, Ban 123–130, 201, 230, 325Sukić barjaktar 188Sula Radov 345Sultan (car) Murat 116, 117, 120, 240Suljo barjaktar 117Suvajdžić, Boško 346Sveti Aranđeo 207Sveti Dimitrije 207Sveti Ilija 308Sveti Sava 236


361

Š

Šaranović, Branko Banjo 79, 339Šaulić, Jelena 339Šaulić, Novica 251, 261, 271, 339Šćepan Mali 148, 155, 156, 213, 259Šeherezada 134Šekspir 13, 39Šekularac, Božidar 342, 346Šmaus, Alojz 318, 346Šobajić, Maksim 339Šobajić, Simo 346Špiro 256Štrbac, David 243

T

Tale od Orašca 175Tetida 128, 161Tirol, Dimitrije 335Todor Ikov Piper 316, 318, 323, 333Tomanović, Vuk 60–62, 161, 170, 175, 182Tomazeo, N.315Tomić, Jovan 207, 346Tomić, Obrad 328

U

Uhlik, Rade 339

Novak Kilibarda

362

V

Vajan, A.318Vasiljević, Miodrag A.339Vila Ravijojla 31Vinaver, Stanislav 242Vinaver, Vuk 233Višnjić, Filip 102, 195, 318, 332, 344Višnjić, Obrad 346Vladika Danilo 119, 180, 346Vlah-Alija 123, 124Vlastelinović, Cvijetko 144Vlašić, Mlađenj 247Vojinović, Miloš 176, 177, 198, 208, 293Vojvoda Maleta 224, 225, 234Vojvoda Mirko 66, 67, 104Vojvodić, Dmitar 306Volf, Fridrih A. 240, 319Vrčević, Vuk 106, 107, 320, 339, 345Vuča dženeral 199, 207Vujačić, Milan 346Vujadinović, Milić 233–235, 237Vuk s Dobre Vode 188Vulović, Srećko 345

Z

Zmaj-Ognjeni Vuk 170, 171Zogović, Radovan 339Zuković, Ljubomir 334

Ž

Žutko Lipljanin 188

363

NAPOMENA UREDNIKA

Studije obuhvaćene ovim izborom nastale su tokom višedecenijskoga bavljenja Novaka Kilibarde crnogorskom us-menom književnošću i objavljene su u knjigama:

– Novak Kilibarda, O usmenoj književnosti, Titograd, 1982. – Novak Kilibarda, Usmena književnost pred čitaocem,

Cetinje, 1998. – Novak Kilibarda, Epska mjera istorije, Nikšić, 2007. – Novak Kilibarda, Usmena književnost Crne Gore,

Podgorica, 2009. – Novak Kilibarda, Viša je gora od gore. Antologija usmene

poezije Crne Gore, Podgorica, 2010. Budući da su tekstovi koji su ovđe objavljeni, kako je već rečeno, nastajali za nekoliko decenija, prirodno je što u njima ponekad ima i ponavljanja. Međutim, kako svaki od tih tekstova obrađuje posebnu problematiku u okviru crnogorske usmene književnosti, urednici su smatrali da bi se uklanjanjem tih ponavljanja čitaoci mogli uskratiti za informaciju ukoliko bi je morali tražiti u drugoj studiji u okviru ove knjige. Stoga, osim pravopisnoga usaglašavanja sa zvaničnom crnogorskom standardnojezičkom normom, nijesu vršene nikakve izmjene u studijama koje su ovđe objavljene.

Novak KILIBARDASTUDIJE I OGLEDI

O CRNOGORSKOJ USMENOJ KNJIŽEVNOSTI

IzdavačInstitut za crnogorski jezik i književnost – Podgorica

Za izdavačaAdnan Čirgić

Tehnički urednikMilutin Marković

Lektura i korekturaSanja Orlandić

Dizajn koricaSuzana Pajović-Živković

ŠtampaGrafo Bale – Podgorica

Tiraž500

CIP - Каталогизација у публикацијиЦентрална народна библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-9940-579-23-4COBISS.CG-ID 20156432

Documents

Studije i Ogledi