ŠUMARSTVO NA KRŠU

2

SADRŽAJ:

1. Općenito o kršu Republike Hrvatske...................................................................... 4

1.1. Morfološke osobitosti krša ............................................................................................................ 5

1.2. Hidrološke osobitosti krša............................................................................................................. 6

1.3. Klima krškog područja .................................................................................................................. 7

1.4. Pedološke odlike krša s tipovima tala .......................................................................................... 8

1.4.1. Tipovi tala na kršu ................................................................................................................. 9

1.5. Podjela krša Hrvatske ................................................................................................................. 11

2. Šumske melioracije krša ....................................................................................... 13

2.1. Melioracijski radovi ..................................................................................................................... 14

2.2. Biološki melioracijski radovi ........................................................................................................ 14

2.2.1. Pionirske vrste drveća ......................................................................................................... 16

2.2.2. Priprema staništa ................................................................................................................. 16

2.2.3. Načini i metode sjetve i sadnje ............................................................................................ 17

2.3. Tehnički melioracijski radovi ....................................................................................................... 20

3. Izbor vrsta za pošumljavanje ................................................................................ 23

3.1. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne značajke) meliorativnih vrsta četinjača 23

3.1.1. Pinus halepensis Mill. – alepski bor .................................................................................... 23

3.1.2.Pinus brutia Ten. – brucijski bor ........................................................................................... 24

3.1.3. Pinus nigra J.F.Arnold – crni bor ......................................................................................... 25

3.1.4. Pinus pinaster Aiton (= Pinus maritima Lam.) – primorski bor ............................................ 26

3.1.5. Pinus pinea L. – pinj, pinija .................................................................................................. 27

3.1.6. Pinus sylvestris L. – obični ili bijeli bor ................................................................................ 29

3.1.7. Picea abies (L.) H. Karst. – obična smreka ......................................................................... 30

3.1.8. Abies alba Mill. – obična jela ............................................................................................... 31

3.1.9. Larix decidua Mill. – obični (europski) ariš .......................................................................... 32

3.1.10. Pseudotsuga menziesii – duglazija ................................................................................... 32

3.1.11. Juniperus oxycedrus – šmrika ........................................................................................... 33

3.1.12. Borovi u obnavljanju krša .................................................................................................. 33

3.1.13. Alohtone i dekorativne vrste na Mediteranu ...................................................................... 33

3.2. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne značajke) meliorativnih vrsta listača .... 35

3.2.2. Quercus ilex – hrast crnika .................................................................................................. 35

3.2.3. Quercus cerris – hrast cer ................................................................................................... 36

3.2.4. Carpinus betulus – obični grab ............................................................................................ 36

3.2.5. Carpinus orientalis – bijeli grab ........................................................................................... 37

3.2.6. Ostrya carpinifolia – crni grab .............................................................................................. 37

3

3.2.7. Celtis australis – obični koprivić .......................................................................................... 37

3.2.8. Uloga voćkarica na kršu ...................................................................................................... 37

3.2.9. Pionirske vrste i elementi kamenjara ................................................................................... 39

Interna skripta za SŠ Otočac

Sastavio: Augustin Jelušić, dipl. ing. šumarstva

Literatura:

1. Španjol, Ž., D. Barčić: Šumske melioracije krša, predavanja, 2007/2008.

Šumarski fakultet, Zagreb.

2. Matić, S., B. Prpić: Pošumljavanje, 1983., Zagreb.

3. Horovski, J.: Skripta “Krš III“

4

1. Općenito o kršu Republike Hrvatske

krš = kras, karst, kraš

Pojam se odnosi na vapnenačko-dolomitno područje sa specifičnim

morfološkim i hidrološkim karakteristikama. Zauzima oko 54 % površine RH.

Polovica tog područja je danas degradirana sa rijetkim ostacima nekadašnjih

šuma (makija, garig, kamenjar). Nestankom vegetacije nestao je i tanki sloj tla, a

posljedica je to neracionalnog djelovanja čovjeka kroz mnoga stoljeća (sječa drva za

ogrjev, nekontrolirana ispaša stoke). Prirodni uvjeti krša samo su tome još više

pogodovali. Područje najjače obešumljenosti poklapa se sa kolijevkom najstarije

civilizacije i kulture na tom području. Tomu je još pogodovala blizina mora koja je

omogućila naseljavanje ljudi, transport drva na velike daljine, klimatski faktori koji su

negativno djelovali na vegetaciju i tlo prilikom svakog aglomeracijskog zahvata na

kršu. Čovjekova prisutnost poremetila je prirodnu ravnotežu između vegetacije i tla.

Posljedice čovjekovih zahvata su poremećaji koji se ogledaju u:

razaranju tla erozijom

uništavanju produkcijske snage tla

otvaranju mogućnosti za stvaranje bujica

izlaganju tla stalnim udarima vjetrova

gubljenjem funkcije tla povećava se propusnost matičnog supstrata

Tlo, klima i vegetacija su međusobno povezani te ovakvi poremećaji uzrokuju

promjene mikroklimatskih i ekoloških uvjeta za razvoj vegetacije. Kada je došlo do

degradacije krša došlo je do pokušaja pošumljavanja njegovih površina. Problem

krša je zbog progresivne degradacije postao međunarodno pitanje te se traže

5

rješenja melioracije područja. Kako je ovo kompleksan problem potrebno ga je

detaljno proučiti i rješavati za svako područje zasebno.

1.1. Morfološke osobitosti krša

Tipična krška područja karakterizirana su nizom morfoloških pojava kojih nema

na drugim terenima. Te morfološke pojave su:

a) škrape

b) ponikve (vrtače)

c) ponori

d) krške uvale

e) polja u kršu

f) spilje (pećine) i jame

Škrape su žljebovi na vapnenačkim stijenama nastali djelovanjem vode koje

stijenama daju osobitu ornamentiku. Mogu biti razvijene i u unutrašnjosti krškog

terena te znatno utjecati na kretanje vode u podzemlju. Po obliku razlikujemo

sljedeće vrste škrapa:

pukotinaste

meandrirajuće

mrežaste škrape

kamenice

Ponikve su ljevkasta udubljenja na površini krškog terena ali se mogu pojaviti

i u podzemlju u većim spiljama. Okruglastog su ili duguljastog vrha i promjera od

nekoliko pa do stotinu metara. Dubina im jako varira, a dno je obično prekriveno

debljim slojem tla (crvenica) koje je plodno i često se obrađuju.

Ponori su udubine ili pukotine u krškom terenu koje su u izravnoj su vezi s

podzemnim vodonosnim pukotinama i kanalima. Različitog su oblika i osobito su

značajni za kršku hidrologiju jer se u njima gube vode nadzemnih krških terena –

ponornice.

Krške uvale su duguljaste depresije, dimenzija od nekoliko stotina metara do

nekoliko kilometara. Uvijek im je jedna os dulja od druge. Formira se u tektonski

oblikovanim terenima uz djelovanje vode. Voda je mehaničkim i otapajućim

djelovanjem utjecala na njihov konačni oblik. Dno im je neravno, nemaju vodotoka ili

su oni samo povremeni.

Polja u kršu su najveći i najkompleksniji fenomen krša. To su zatvorene

depresije, duge desetke kilometara, puno uže nego dulje, a protežu se u smjeru

sjeverozapad-jugoistok. Voda iz njih odlazi u podzemlje. Dno im je najčešće

zaravnjeno. Kroz većinu prolaze kraći ili duži vodotoci koji dobivaju vodu iz krških

vrela sa velikom količinom vode i estavela koje izbacuju vodu samo za viših

vodostaja, a u sušnim periodima služe kao ponor. Polja se odvodnjavaju kroz ponore

6

u samom dnu polja ili na njegovim rubovima. Pojedina su periodično plavljena dok

neka nemaju vodotoke i ponore. Primjeri krških polja: Gacko, Ličko, Ogulinsko,

Brinjsko, Krbavsko, Imotsko, Cetinsko. Značajna su za poljoprivredu i elektroprivredu

(akumulacijska jezera).

Spilje i jame su isključivo podzemni krški oblici. Različitog su oblika i

dimenzija te imaju velik broj proširenja i sifona. Spilje se pružaju horizontalno kroz

zemljinu unutrašnjost, a jame vertikalno. U pojedinima nalazimo vodu dok u drugima

ne. Otapanjem vapnenca i njegovim taloženjem nastaju sige (stalaktiti i stalagmiti).

1.2. Hidrološke osobitosti krša

Podzemna vodena mreža krša mnogo je bogatija od nadzemne. Vrlo su rijetke

rijeke koje teku krškim terenima i utječu u more ili u druge veće rijeke i jezera

(Zrmanja, Cetina, Neretva, Krka, Kupa, Una, Mrežnica, Korana). Većina tih rijeka

ipak ima ponore u svojim koritima u kojima se stalno ili povremeno gubi voda. Krške

rijeke su vremenom trošile stijene preko kojih protječu te se tako duboko usijecaju

tvoreći kanjone koji su obrasli siromašnom vegetacijom i šumama koje su zaštitnog

karaktera.

Veći broj nadzemnih krških vodotoka nakon kraćeg ili duljeg puta po površini

potpuno nestaje u podzemlju. Voda se obično ponovo pojavljuje na nekoj nižoj

stepenici na jednom ili češće više novih vrela (Lika, Gacka, Krbava, Pazinčica,

Lokvarka, Vrljika, Lička Jasenica, Zagorska Mrežnica, Dobra). Na najvećem prostoru

7

krša uopće nema vodotoka. U tim predjelima oborinske vode odmah prodiru u

unutrašnjost terena kroz mnoštvo najrazličitijih pukotina i jama te nastavlja svoj put

kroz podzemlje. Tako su česta podzemna jezera koja su bogata specifičnom i

endemičnom florom i faunom koja još nije u potpunosti ispitana. Podzemne vode

krških vodotoka ovise o lokalnim geološkim uvjetima pa je vrlo teško odrediti slivove

pojedinih rijeka. Stvarne razvodnice znatno se razlikuju od onih koje bi se dobile na

temelju orografije terena kao što se to čini u područjima normalne hidrologije.

1.3. Klima krškog područja

Cijelu Hrvatsku karakterizira poseban položaj s obzirom na blizinu mora.

Ispresijecana je planinskim lancima koji odvajaju maritimnu od kontinentalne klime.

Ovi planinski lanci vrše i raspodjelu zračnih masa, tlaka zraka i slično. Ljeti krš

karakterizira azorska anticiklona, a zimi sibirska anticiklona. Hladni zrak prodire od

sjeveroistoka do istoka, a na grebenu Dinarida se sukobljava sa toplim jugoistočnim

vjetrovima koji se lagano uspinju na orografske prepreke i u sukobu sa hladnim

masama izlučuje velike količine oborina (takozvani efekt fena). Ovo se najbolje vidi

kada ciklona krene preko Italije (Đenovska ciklona), tada se prve oborine izlučuju u

Istri, a kada pređu preko Učke tada se ponovno stvara efekt fena. Iz ovog razloga

Istra ima veliku količinu oborina koje su najčešće nepravilno raspodijeljene. Efekt

fena se stvara i kada pušu južni vjetrovi koji prelaze preko Afrike, u tom trenutku su

topli i suhi, a kada pređu preko Sredozemnog mora sobom uzimaju veliku količinu

vlage te kada prelaze preko Dinarida također se stvara efekt fena. Ako dođe do

sudaranja ovih toplih i vlažnih masa i sjevernih hladnih vjetrova tijekom zimskog

perioda, a hladne mase budu jače tada može doći i do snježnih oborina na obali

naročito u srednjem i sjevernom primorju.

Hladni zrak se ruši preko obronaka Dinarida kada ispuni kontinentalni dio

(bura). Karakteristični su i sjeverozapadni vjetrovi koji dolaze sa Atlantika – đenovska

ciklona. Oni bivaju skrenuti od Alpa i već u Istri izlučuju veće količine oborina koje se

dalje prenose preko Gorskog kotara u unutrašnjost. Kako prelaze preko velikih

industrijskih centara sobom donose velike količine sumpora koje s vodom tvore

kiseline (kisele kiše) koje uzrokuju sušenje jele u Gorskom kotaru. Karakteristična je i

južna ciklona koja uzrokuje oborine u južnom dijelu Jadrana pa se poslije prenosi i na

sjeverni dio. Đenovska ciklona uzrokuje oborine najčešće samo u sjevernom primorju

te stoga najveću količinu oborina imaju dijelovi sjevernije od Zadra pa tako Istra ima

sličnu količinu oborina kao i Zagreb ali su nepravilno raspodijeljene. Zbog Dinarida je

i različita temperatura zraka koja je puno viša u zapadnom dijelu krša nego u

istočnom. Samo ponekad u zimskom periodu se hladne zračne mase spuste do mora

gdje temperatura pada i može doći i do snježnih oborina što je dosta rijetko. Na

Jadranu su karakteristična dva smjera vjetra i to SE (jugoistočni vjetar-jugo) i NE

(sjeveroistočni vjetar-bura). U kontinentu smjer vjetrova ovisi o reljefu. Sve ovo utječe

i na raspodjelu temperatura, insolacije, naoblake,vlage zraka i oborina.

8

Prema Köppenovoj klasifikaciji na kršu imamo dva tipa klime: C – umjereno

toplu kišnu klimu sa nekoliko podtipova i D – snježnu kišnu klimu (borealna) na

najvišim vrhovima planina.

Srednja temperatura zraka smanjuje se od mora prema unutrašnjosti i od

manjih prema većim nadmorskim visinama. Najtopliji su otoci i obalni pojas (srednja

temp. najtoplijeg mjeseca 20-26 °C), hladniji su gorski krajevi (13-18 °C), a najhladniji

planinski i pretplaninski kraj. Insolacija (broj sunčanih sati godišnje) povećava se od

sjevera prema jugu i od kopna prema otocima. Krš ima dva karakteristična područja

ako gledamo naoblaku. Pod naoblakom se smatra stupanj pokrivenosti nebeskog

svoda oblacima, tj. veličine oblačnog pokrivača u odnosu na cijelo nebo. Naoblaka se

određuje u desetinama pokrivenog neba, tj. brojevima od 0 do 10, gdje 0 označava

potpuno vedro nebo bez ijednog oblačića, a 10 potpuno oblačno nebo. Primorski dio

je vedriji i ima srednju godišnju naoblaku manje od 5, do je gorski i kontinentalni dio

oblačniji sa naoblakom većom od 5. U primorskom dijelu krša prosječna godišnja

vlaga je 70%, a u kontinentalnom 80%. Na kršu postoje dva oborinska režima.

Mediteranski režim veći dio padalina prima u hladnom razdoblju godine, a manje ljeti

što rezultira sušnim razdobljima. Kontinentalni režim više oborina prima u toplijem

dijelu godine za vrijeme vegetacijske sezone što je pogodnije za rast i razvoj flore.

1.4. Pedološke odlike krša s tipovima tala

Pojam tla na kršu često se povezuje samo sa skeletnim, kamenitim terenima i

crvenicama no na kršu su razvijeni i drugi tipovi tala. Različitost tala krša uvjetovana

je raznolikošću matičnog supstrata, nejednakim intenzitetom klimatskih i bioloških

faktora koji utječu na tlo, reljefom i prošlošću. Matični supstrati krša su vapnenci i

dolomiti na kojima nastaju plitka tla. Razlog plitkoće je mala količina sitnog tla

nastalog kemijskim raspadanjem pri čemu veći dio matičnog supstrata odlazi

rastopljen u vodi, a na površini zaostaje samo nerastvorivi dio kojega je najčešće

ispod 2%. Kemijsko trošenje ovisi o količini oborina to je ono intenzivnije u

kontinentalnom dijelu nego u primorju.

Degradacija tla u primorju je bila intenzivnija, a njegovo stvaranje usporeno, te

su tla u primorju plića nego u kontinentalnom dijelu. Djelovanje čovjeka u

unutrašnjosti je bilo mnogo manje, a i klimatske prilike su bile povoljnije tako da su se

u kontinentalnom dijelu krša obrazovala tla sa dubljim profilom (solumom) nego u

primorskom dijelu. Izuzetak čine planinske crnice koje se obrazuju u višim

planinskim područjima i na njima se nalaze subalpinske šume koje nemaju veći

značaj za šumarsku proizvodnju ali imaju veliki značaj kao zaštitne šume, te kao

šume za turizam i uzgoj divljači. Iz ovoga se može zaključiti da su tla na istočnim

dijelovima našega krša na višem stupnju razvoja nego tla u mediteranskom području.

Na ovo najveći utjecaj imaju reljef, količina oborina i temperatura.

Krška područja siromašna su plodnim tlima jer je samo 20 % tala sposobno za

poljoprivrednu proizvodnju. U sastavu tala prevladavaju pjeskovita, glinasta i ilovasta

9

frakcija. Po mehaničkom sastavu krška tla su skeletoidna, površina im je stjenovita i

do 90 %, a kamenje izbija i na površinu u obliku manjih ili većih gromada.

1.4.1. Tipovi tala na kršu

Crvenica (terra rossa) se javlja na našim otocima, a najviše je možemo naći u

Istri i južnoj Dalmaciji. Crvenica se uvrštava u klasu kambičnih tala, profil A-(B)-C i

ima poliedričnu strukturu. Ova struktura je posljedica veće količine aluminija i željeza,

koje ujedno daje crvenu boju, male količine humusa i toga što se minerali gline ne

stvaraju povezivanjem kemijskih elemenata nego jednostavno zaostaju nakon

ispiranja kalcijevog karbonata. Poliedrični strukturni agregati su nepovoljni jer slabo

zadržavaju vodu, a nakon manjih oborina postaju jako plastični. Isto tako vrlo brzo

otpuštaju upijenu vlagu. Mogu biti duboke do nekoliko metara ili ispunjavati samo

male pukotine među kamenom. Dublje crvenice se koriste u poljoprivrednoj

proizvodnji, a na plićim se sreću šume sladuna i cera, šume crnike, makije, šume

alepskog bora, šikare bijelog graba, šume kestena, a u višim predjelima i šume

bukve i jele. Plodnost im ovisi o stupnju degradacije, klimi i vegetaciji područja gdje

se nalaze. Pošumljavanjem se crvenice mogu sačuvati, donekle im se može povećati

produktivnost, a isto tako lošim zahvatima se može ubrzati njihova degradacija.

Planinska crnica formira se na vapnencima i dolomitima koji se mehanički ne

raspadaju pa je profil A-R. Matični supstrat ima preko 98% karbonata. Crnica je u

Hrvatskoj rasprostranjena na preko 10% površine što znači da je u našem kršu ima

oko 21%. Dubina tla je 0-30cm, a prekriva matični supstrat do 50%. Najčešće je u

kombinaciji sa kalkokambisolom. Formira se u područjima gdje su ekstremni klimatski

uvjeti pa je razlaganje humusa otežano te dolazi do njegovog nakupljanja što ovom

tlu daje crnu boju. U mediteranskom području na ovom tlu se formiraju travne

zajednice, a u planinskom je obraslo najčešće bukvom, smrekom i borom krivuljem.

Sirozem (regosol) se obrazuje na matičnom supstratu koji se lako mehanički

raspada i daje regolit finijeg sastava. Nalaze se u Istri, Hrvatskom zagorju, a u

planinskim predjelima mjestimice. Spada u klasu s (A)-C profilom, a zbog visokog

sadržaja karbonata za pošumljavanje se mogu koristiti vrste koje podnose visok

postotak kalcija, pa se kod nas u primorju najčešće koristi alepski bor.

Kamenjar (litosol) se također nalazi najčešće u našem primorju i na otocima.

Poznato je da se Istra dijeli na crvenu (koja je prekrivena crvenicom), sivu (koja je

prekrivena sirozemom) i bijelu koja je u stvari potpuno ogoljela i na njoj se nalaze

samo stijene koje su djelomično rastrošene. Pošumljavanje se vrši pomoću pionirskih

vrsta i to borovica i crnog bora. Profil je (A)-C.

Rendzinu nalazimo kako u mediteranskom području tako i u kontinentalnom

ako su klimatski uvjeti takvi da ne omogućavaju prijelaz ovog tipa tla u viši razvojni

10

stupanj. Profil joj je A-C sa velikim učešćem ulomaka stijena u A horizontu. Dubina im

varira a s time i plodnost. Na njima se sreću šume sladuna, cera, medunca, hrasta

kitnjaka te još neke termofilne zajednice ako se ne koriste u poljoprivredi jer se

nalaze na brežuljkastim terenima i na supstratima koji imaju više od 10% kalcijevog

karbonata koji se još uvijek mogu mehanički raspadati. Vrlo produktivna šumska tla.

Nisu nastala na podlozi vapnenaca i dolomita pa su dublja. Izmijenjenih su svojstava

uslijed obrade i važna su za poljoprivrednu proizvodnju.

Eutrični kambisol se formira u semiaridnim oblastima gdje je otežano

razlaganje humusa zbog nedostatka vlage te je njegovo nakupljanje pojačano. Ovo

bi u biti trebala biti plodna tla, ali s obzirom na nedostatak oborina na njemu se

javljaju termofilne zajednice hrasta medunca, kitnjaka, a u višim područjima i šume

bukve.

Distrični kambisol se javlja u semihumidnim oblastima gdje je omogućeno

ispiranje bazičnih kationa iz A horizonta. S time ova tla postaju kisela što nema veći

utjecaj na njihovu plodnost zbog veće količine oborina, a ako se na ovim tlima javljaju

mješovite šume listača i četinjača tada listače svojim organskim otpadom mogu

uvelike poboljšati plodnost ovog tla tako da šuma bukve i jele na dubljem tlu može

postići prirast i do 9 kubičnih metara po hektaru. Nastala su na silikatnoj podlozi, a

većinom su rasprostranjena u Gorskom kotaru. Srednje su produktivna tla manje

dubine. Uglavnom su pod šumama bukve i jele.

Smeđe tlo na vapnencu i dolomitu (kalkokambisol) prožima područje koje

zauzimaju prethodna dva tipa tla, s tim da se nalazi na nešto blažim nagibima.

Dubine je do 60 cm, sa slojem humusa 10-15 cm. Plodnost im je zbog dubine tla

veća pa šume bukve, jele i smreke na ovim tlima mogu postići prirast i 10 m3/ha

godišnje. Kalkokambisol je najrasprostranjenije tlo našeg krša, a kako zauzima samo

niski krš najvjerojatnije je preko 50% našeg gorskog pojasa prekriveno ovim tlom. Za

razliku od tipičnih crvenica u A horizontu se obrazuju zrnasti strukturni agregati koji

mogu zadržati veću količinu vode, dok su u (B) horizontu poliedrični strukturni

agregati koji vrlo lako propuštaju vodu. Zrnasta struktura se formira radi povećane

količine humusa koji je cementna tvar, a ujedno ima veliku sposobnost upijanja i

zadržavanja vode. U šumskogospodarskom smislu ima najveću važnost. Šumama na

ovim tlima treba pažljivo gospodariti jer ako neplanskim sječama uzrokujemo

površinsku eroziju tada se potpuno gubi produktivna sposobnost ovih tala. Zbog toga

se šumama na ovim tlima gospodari preborno-stablimično ili se na njima nalaze

zaštitne šume.

Luvisol na vapnencima ima specifičnu pedogenezu. Spada u klasu eluvijalno-

iluvijalnih tala sa velikom dubinom profila. Može se obrazovati samo u humidnim

oblastima pa se kod nas nalazi na najistočnijim dijelovima našeg krša. Ako se nalazi

na južnim ekspozicijama na njemu rastu šume hrasta kitnjaka, a na drugim

ekspozicijama šume bukve s primjesom ostalih listača. Pored kalkokambisola ovo je

11

najzastupljenije tlo na kojem se nalaze ekonomske šume našeg krša. Nalazi se na

zaravnjenim terenima od istočnih granica krša pa sve do granica gorskog područja.

Zbog velike količine oborina i ubrzanog rastvaranja i raspadanja matičnog supstrata

dubina profila je od 1-1.5m, a matični supstrat je razbijen pa je mogućnost prodiranja

korijenja velika.

Alkalijska tla (slanjače) nalazimo na Pagu i u dolini Neretve. Ako im je udio

soli u profilu tla manji moguće je na njima uzgajati šume.

Uklanjanjem šuma na kršu dolazi prvo do smanjenja plodnosti tih tala. Poslije

toga tlo se erodira te postupno u kratkom roku nestaje. Pošumljavanjem

obešumljenih krških područja čuvaju se postojeća tla, a s vremenom šumski

ekosustav stvara novo tlo.

1.5. Podjela krša Hrvatske

Krško područje izrazito je bogato florom te ima velik broj šumskih i ostalih

biljnih zajednica. Vegetaciju krša možemo podijeliti na:

1. ŠUMSKU VEGETACIJU

2. NEŠUMSKU VEGETACIJU

Šumska vegetacija jadranskog primorja (kao i cijelog Sredozemlja) većim je

dijelom degradirana i znatno promijenjena obzirom na izvornu. Na tim područjima

česti su ekstremni oblici vegetacije kao što su makija, garig i kamenjar. U nižim

područjima gdje je toplije uspijevaju termofilne vrste, a u višim područjima mezofilne

vrste.

Šumska vegetacija obuhvaćena je sa dvije regije:

I. MEDITERANSKA REGIJA

II. EUROSIBIRSKO-SJEVERNOAMERIČKA REGIJA

Mediteranska regija obuhvaća termofilne zimzelene i listopadne šume jadranskoga

područja, a dijeli se na:

a) MEDITERANSKO-LITORALNI (OBALNI) POJAS

1. Stenomediteranska vegatacijska zona – šume alepskog bora

2. Eumediteranska vegetacijska zona – šume hrasta crnike

3. Submediteranka vegetacijska zona – šume hrasta medunca i bijeloga

graba

b) MEDITERANSKO-MONTANSKI (BRDSKI) POJAS

1. Epimediteranska vegetacijska zona – šume hrasta medunca i crnoga

graba

12

2. Hemimediteranska vegetacijska zona – šume hrasta crnike i crnoga

graba, šume dalmatinskog crnog bora

Eurosibirsko-sjevernoamerička regija dijeli se na:

1. Brežuljkasti (kolinski) pojas

a) Šume hrasta kitnjaka i običnog graba

b) Šume hrasta kitnjaka i pitomog kestena

c) Termofilne šume s crnim grabom i hrastom meduncem

2. Brdski (montanski) pojas

a) Brdske šume bukve

b) Acidofilne šume bukve s bekicom

c) Primorske šume bukve s jesenskom šašikom

d) Reliktne šume lipe i tise

e) Reliktne šume crnog bora

3. Gorski (altimontanski) pojas

a) Šume bukve i jele

b) Šume jele s rebračom

4. Pretplaninski (subalpski) pojas

a) Subalpske šume bukve

b) Klekovina bora krivulja

c) Šume smreke

Nešumska vegetacija dijeli se na:

1. VEGETACIJA ŠIKARA

2. VEGETACIJA SJEČINA

3. VEGETACIJA VISOKIH ZELENI

4. TRAVNJACI I VRIŠTINE

5. CRETNA VEGETACIJA

6. MOČVARNA I VODENA VEGETACIJA

7. VEGETACIJA MORSKIH OBALA

8. VEGETACIJA ŽIVIH PIJESAKA

9. VEGETACIJA PUKOTINA STIJENA

10. VEGETACIJA TOČILA (SIPARA)

11. VEGETACIJA PEĆINA

12. KOROVNA I RUDERALNA VEGETACIJA

Vegetacija krša ugrubo se najčešće dijeli na VISOKI i NISKI KRŠ. U visoki krš spada

cijela mediteranska regija te pretplaninski pojas eurosibirsko-sjevernoameričke

regije gdje se nalaze najvećim dijelom zaštitne šume. U niski krš svrstavamo

brežuljkasti, brdski i gorski pojas eurosibirsko-sjevernoameričke regije.

13

Pošumljavanje predjela krša je u velikom broju slučajeva veoma teško, a naročito na

visokom kršu. U principu moramo promatrati autohtonu vegetaciju koja se prilagodila

ekstremnim uvjetima te je pošumljavanje istim vrstama najuspješnije.

2. Šumske melioracije krša

Pod pojmom melioracija podrazumijeva se planski zahvat usmjeren na

mijenjanje i poboljšanje nepovoljnih prirodnih uvjeta tla koje treba poslužiti

proizvodnji. Te mjere se odnose na režim voda, na tlo te na vegetaciju. Pojam

potječe od latinske riječi melior što znači bolji (lat. bonus-dobar, melior-bolji, optimus-

najbolji), pa meliorirati možemo prevoditi kao poboljšati.

Na nagnutim terenima je potrebno zadržati što veću količinu oborina, smanjiti

otjecanje vode kroz tlo, spriječiti stvaranje bujica te onemogućiti otiskivanje tla. Time

se poboljšava produktivnost tla, sprečava se degradacija tla i vraća izgubljena

produktivnost tla. Melioracijama se mogu poboljšati mikroklimatski uvjeti (npr.

djelovanje vjetra). Šumska vegetacija je na našem kršu djelomično ili potpuno

uništena naročito u blizini naselja. U početku se javljaju šume panjače, zatim šikare,

travnjaci i pašnjaci i na kraju kamenjari. Ako i nije bilo djelovanja čovjeka u

ekstremnim uvjetima se također mogu javljati kamenjari i pašnjaci.

Mjere koje poduzimamo mogu biti tehničke i šumsko uzgojne (biološke). I

tehnički i šumsko uzgojni radovi se moraju odvijati istovremeno jer jedino tako

možemo postići određeni učinak. U tehničke radove spadaju kopanje kanala, gradnja

suhozida, kopanje bunara, podizanje ograda i sl. U šumsko uzgojne (biološke)

radove ubrajamo smirivanje tla zasijavanjem trave ili nekih grmova koji se brzo šire i

vezuju tlo, pošumljavanjem površina autohtonim vrstama drveća ili nekim pionirskim

vrstama i sl. Prilikom izbora vrste drveća treba biti oprezan jer pogrešno odabrana

vrsta neće dati željene rezultate, a troškovi su veliki. Prvo treba ispitati stanišne

prilike i to:

Klimu područja pri čemu su najvažnije temperature tijekom zime i ljeta

te količina oborina i njihova raspodjela tijekom godine

Tip tla i stupanj degradacije

Sposobnost tla da zadržava i otpušta vodu

Skeletnost tla

Postojanje podzemnih voda i dr.

Dobiveni podaci se uspoređuju s zahtjevima vrsta koje su na raspolaganju za

biološku obnovu. U najvećem broju slučajeva nije moguće direktno vratiti autohtonu

vegetaciju nego se stanišne prilike pokušavaju popraviti podizanjem sastojina od

pionirskih vrsta koje u tom slučaju predstavljaju prijelaznu zajednicu. Kada obave

svoju funkciju to jest poprave stanišne prilike tada vraćamo autohtonu vegetaciju.

Proces je dugotrajan, a svaka greška ga još produljuje. Pošumljavanje predjela krša

14

je u velikom broju slučajeva veoma teško, a naročito na visokom kršu. U principu

moramo promatrati autohtonu vegetaciju koja se prilagodila ekstremnim uvjetima jer

je pošumljavanje istim vrstama najuspješnije.

2.1. Melioracijski radovi

Melioracijski radovi dijele se na:

1. BIOLOŠKI MELIORACIJSKI RADOVI

a) Pošumljavanje sadnjom

b) Pošumljavanje sjetvom

c) Resurekcijska sječa

d) Prirodno zatravljivanje zabranom paše

e) Umjetno zatravljivanje na terasama i konturnim rovovima

2. TEHNIČKI MELIORACIJSKI RADOVI

a) Gradoni

b) Konturni rovovi

c) Terase

d) Konsolidacijske pregrade

e) Konturni zidovi

2.2. Biološki melioracijski radovi

POŠUMLJAVANJE je ručno (umjetno) podizanje šuma sadnjom sadnica ili

sjetvom sjemena na površinama koje su duži niz godina bez šume.

UMJETNA OBNOVA predstavlja sadnju biljaka i sjetvu ili sadnju sjemena na

površinama koje su još pod šumom i na tlima koja nisu izgubila svojstva šumskoga

tla.

Umjetno rovovima Pošumljavanje sjetvom Vrste za umjetnu obnovu (sjetva omaške):

hrast medunac 500-700 kg/ha hrast crnika 400-600 kg/ha obična bukva 80-100 kg/ha obična jela 60-80 kg/ha

Vrste za pošumljavanje (sjetva omaške):

crni, alepski i primorski bor 3-5 kg/ha

15

Pošumljavanje sadnjom Vrste za umjetnu obnovu:

hrast medunac i hrast crnika 10 000-15 000 kom/ha obična bukva 10 000-15 000 kom/ha obična jela 8 000-12 000 kom/ha

Vrste za pošumljavanje:

crni i obični bor 2000-2500 kom/ha alepski i primorski bor 2000-2500 kom/ha obična smreka 2500-3000 kom/ha američki borovac 1300-2000 kom/ha ariši 1200-1800 kom/ha

Kod radova pošumljavanja krša bitno je znati sljedeće uvjete:

a) biološka svojstva i ekološke zahtjeve vrste

b) podneblje ili klimu

c) fizikalna i kemijska svojstva tla

d) mogućnost nabave sjemena i sadnica

Prije samog pošumljavanja nužno je izvršiti ove radove:

odabiranje površina za pošumljavanje

određivanje vremena pošumljavanja (jesenska sjetva i sadnja

rano proljetna sjetva i sadnja, ljetna sjetva i sadnja)

izbor vrste za pošumljavanje

odabir načina pošumljavanja

priprema tla

određivanje prostornog rasporeda i broja biljaka

Šumski meliorativni zahvati obuhvaćaju slijedeće terene:

1. degradirane šumske površine u cilju njihovog poboljšanja

2. dijelove kamenjara na kršu s određenom namjenom:

a) podizanje kultura u slivnim područjima bujica

b) podizanje kultura u slivu umjetnih jezera

c) podizanje kultura s ciljem oblikovanja krajolika

d) podizanje kultura za vjetrozaštitne pojaseve

Prema tome melioracijski radovi izvode se najčešće u zapuštenim niskim i visokim šumama, šikarama, makijama, garizima, kamenjarama i krškim goletima. Krške goleti su slabo proizvodne površine koje su zbog nekog uzroka trajnije ostale bez vegetacije ili površine na kojima oskudna vegetacija nepotpuno prekriva tlo.

16

Podjela goleti : a) ogoljeli tereni koji imaju potreban sloj zemlje ( les, fliš ) b) tereni bez dovoljnog sloja tla, zemlja se nalazi u pukotinama c) goleti koje gotovo da nemaju tla na površini d) goleti koje se teško mogu meliorirati, stijene su u horizontalnim

slojevima Njega šuma podignutih pošumljavanjem obuhvaća:

radove na zaštiti šumskih kultura obrada tla ( šumske plantaže ) popunjavanje šumskih kultura i plantaža čišćenje i prorjeđivanje primjena mjera za povećanje kakvoće i proizvodnosti (rezanje grana,

formiranje krošanja i dr.) Vrlo bitno ulogu kod pošumljavanja i melioracijskih radova imaju pionirske vrste drveća i priprema staništa za pošumljavanje te odabrana metoda sjetve ili sadnje.

2.2.1. Pionirske vrste drveća

Pionirske vrste su ekološki prilagođene vrste na najekstremnije uvjete sredine;

na nova ili azonalna tla, odsutnost pedološkog supstrata, nevezanu podlogu, toplotna

kolebanja i temperaturne ekstreme, jaka osvjetljenja.... Odlikuju se vrlo velikom

dinamičnošću, ali samo u određenim uvjetima tvore samostalne zajednice koje imaju

inicijalni karakter. Značajne su u zakonitostima prirodnih sukcesija biljnih zajednica ali

imaju i gospodarski značaj u svezi s pošumljavanjem, saniranjem erozije zemljišta i

melioracije degradiranih terena. Pionirske vrste omogućavaju naseljavanje drugim

vrstama koje će ih vremenom potisnuti. Odlikuju se otpornošću prema uvjetima

sredine i biološkim osobinama koje im omogućuju brzo rasprostiranje, osvajanje

velikih površina (velika produkcija sjemena, spora i drugih organa razmnožavanja,

čest i obilan urod sjemena, velika vegetativna sposobnost i snaga). Površine na

kojima dolaze pionirske vrste:

kamenjari, stijene i litice, živi pijesci, požarišta, klizišta i dr.

površine na kojima je dijelom ili u potpunosti uništena svaka vegetacija

2.2.2. Priprema staništa

Priprema staništa uvelike osigurava uspjeh sadnje i daljnji razvoj biljaka.

Primjena određenih metoda u pripremi staništa ovisi o:

a) vrsti drveća koju namjeravamo zasaditi

b) stanišnim prilikama (tlo, klima, autohtona vegetacija)

c) uzgojnom cilju sadnje

17

Osnovni cilj pripremnih radova je osigurati preživljavanje biljaka nakon sadnje i

omogućiti im daljnji što kvalitetniji rast i razvoj.

Pripremni radovi su:

1. Dreniranje terena

2. Navodnjavanje

3. Ubrzavanje razlaganja organske tvari

4. Protuerozijski radovi

5. Podrivanje

6. Obrada terena

a) djelomična

b) potpuna

Dreniranjem terena odvodi se sa površine suvišna voda koja smeta razvoju

vegetacije, a navodnjavanjem se dovodi voda potreban za bolji rast i razvoj biljaka.

Organska tvar se ubrzano raspada kada je izložena izravnom sunčevom zračenju pa

se nastoji površinu koju treba pripremiti otvoriti sječom grmlja i otvaranjem sklopa.

Podrivanje se izvodi teškim strojevima, snage preko 100 kW, a dubina podrivanja

ovisi o dubini matičnog supstrata. Najčešća dubina podrivanja jest 50 do 100 cm, a

može se provoditi tokom cijele godine. Nakon podrivanja sadnice se sade u “brazde”.

Djelomična obrada terena primjenjuje se na terenima gdje matična stijena izbija

mjestimice na površinu, na nagibima s manje ili više izraženom erozijom i bujičnim

tokovima, na sječinama s neizvađenim panjevima i svagdje gdje potpuna obrada nije

moguća ili prijeko potrebna.

Potpuna obrada tla izvodi se na iskrčenim svježim sječinama, na površinama koje su

prije toga služile za poljoprivrednu proizvodnju, na livadama i na starim neiskrčenim

sječinama, ali na kojima su panjevi i žile već istrunuli. Za duboku obradu rabe se:

plugovi, podrivači (riperi), kopačice (štihače), budaci (krampovi), poluge. Za plitku

obradu rabe se drljače, tanjurače, budaci (krampovi), motike, motokultivatori, grablje.

Obradom zemljišta utječe se na:

uništavanje korova (travnog i drvenastog),

poboljšavanje vodnozračnih odnosa u tlu

2.2.3. Načini i metode sjetve i sadnje

Načini i metode sjetve:

1. Sjetva omaške: izvodi se na kamenitim krškim terenima s oskudnom

vegetacijom krajem ljeta ili početkom jeseni, izvodi se bez obrade tla,

upotrebljava se najuspješnije u područjima gdje alepski bor dolazi autohtono.

2. Sjetva na krpe: radi se u zasjeni vegetacije gdje se prekopa i usitni zemlja na

površini do 40 cm promjera i 25 – 30 cm dubine; lagano sjeme (alepski,

primorski bor) sije se na dubinu od najviše 3 cm, teško sjeme (hrast crnika,

18

medunac) na dubinu od 6 – 8 cm. Kvaliteta i dubina sjemena je bitna zbog

ekoloških uvjeta na kršu.

3. Sjetva u gnijezda ili kuverte: može se primjeniti na flišnim ili napuštenim

poljoprivrednim terenima koji se mogu dublje obraditi; jame se kopaju u

slojnicama, veličine 1x1 m, zemlja se prekopa u proljeće na dubinu od 25 – 30

cm, sjetva se vrši u dvije brazde.

4. Sjetva na ubod ili pod motiku: koristi se na kršu za sjetvu teškog sjemena, a

izvodi se sadiljem; pozornost na svojstva tla i njegovu kvalitetu.

5. Sjetva na opožarenim površinama: upotrebljava se na mediteranskom

području krša gdje ima tla, ali je vegetacija devastirana (pr. garizi); površina se

kontrolirano zapali i zatim se prekopa tlo na dubinu od 5-10 cm tj. pripremi za

sjetvu.

6. Ekološka sjetva: pogodna za pošumljavanje velikih površina, izabire se manja

reprezentativna površina i zatim se posiju omaške razne vrste sjemena; nakon

sjetve promatra se uspjeh i održanje pojedinih vrsta.

Načini i metode sadnje:

1. Sadnja u jame: jame se kopaju na dubinu od 40 cm i promjera 40x40 cm,

biljka treba biti posađena toliko duboko koliko je bila u šumskom rasadniku;

biljka se zaštićuje od zasipavanja tlom okolnim kamenjem istovremeno

kamenje zaštićuje od pojačane evaporacije.

2. Sadnja u jarke: upotrebljava se na krškim padinama s dovoljno tla, iskopani

jarci su duljine 1,5-2,5 m, široki 20-25 cm, duboki 30-35 cm, biljke se sade u

međusobnom razmaku od 0,5 m.

3. Sadnja na gradone: primjenjuje se na flišnim terenima te rastresitom tlu;

gradoni su neprekinuti zasjeci dugački po nekoliko kilometara, izvode se po

slojnicama, širina je od 0,7-1,1 m, planum gradona se prokopa na dubinu od

40 cm, razmak između gradona je od 4-10 m u zavisnosti od nagiba.

4. Kordon sadnja: upotrebljava se na veoma strmim terenima, po slojnici se

kopa zasjek čiji planum je nagnut prema strmini 20-30%, tlo se obrađuje na

dubinu 30 i širinu 20 cm.

5. Podrivanje ili riperanje: najviše se primjenjuje, postižu se najbolji rezultati,

teškim strojevima izvode se brazde na terenu u smjeru okomitom od

dominantnog vjetra, kameni materijal oko brazde služi za zaštitu od posolice,

pripremu staništa najbolje je raditi u proljeće, a sadnju u jesen radi povoljnih

ekoloških i edafskih uvjeta. Podrivanje ima utjecaj na fizikalno-kemijska

svojstva tla, te popravlja vodo-zračni režim kod tala na kršu.

Sadnja sadnica:

1. Sadnja biljaka s golim korijenom

2. Sadnja biljaka s busenom (obloženim korijenom)

19

Sadnja biljaka s golim korijenom:

biljke izvađene iz rasadnika čiji korijen nije obložen tlom

priprema za sadnju orezivanjem

vrijeme sadnje - mirovanje vegetacije

voditi računa da korijen bude u istom položaju kao i prije sadnje

prostor oko sadnice mora biti dobro sabijen

Sadnja biljaka s obloženim korijenom:

biljke čiji je korijen obložen tlom

prednost u odnosu na biljke golog korijena

sadnja tijekom cijele godine

kontejneri

nisula roll

Dubina sadnje:

Slika 1. Dubina sadnje biljaka (A – duboka, B – plitka, C – pravilna)

Slika 2. Sadnja na kršu

20

Resurekcijska sječa

vegetativno svojstvo drveća koje koristimo pri obnovi devastiranih šikara

sječa na panj ili čep čime se potiče stvaranje novih izbojaka iz panja sječa ovisi o stanju vegetacije, stanju tla, izloženosti (ekspoziciji),

vremenu sječe, načinu sječe Prirodno zatravljivanje

ubrajamo u pripremne radove prije pošumljivanja

obuhvaća ograđivanje pošumljenih površina

poticanje prirodne sukcesije travne vegetacije

pogodnost prema stanišnim uvjetima

Umjetno zatravljivanje

Svrha umjetnog zatravljivanja je učvršćivanje i vezanje tla u kratkom

vremenskom razdoblju, što je osobito važno za terene s velikim nagibom i flišno

zemljište. Vrste koje se najčešće koriste:

LEPIRNJAČE: 1. Lotus corniculatus – smiljika

2. Trifolium repens – bijela djetelina

3. Trifolium pratense – crvena djetelina

4. Medicago sativa – lucerna

5. Trifolium hybridum – švedska djetelina

TRAVE: 1. Festuca rubra – crvena vlasulja

2. Poa pratensis – livadna vlasnjača

3. Dactylis glomerata – klupčasta oštrica

4. Lolium parenn – engleski ljulj

5. Lolium multiflorum – talijanski ljulj

6. Arrhenatherum elatius – francuski ljulj

2.3. Tehnički melioracijski radovi

Gradoni su neprekinuti zasjeci dugački po nekoliko kilometara. Dužina izvedbe

ovisi o stanju terena, nagibu i konfiguraciji. Izvode se po izohipsama, širina varira od

0,7 do 1,1 m. Planum gradona prokopa se do dubine 40 cm, razmak gradona je 4 do

6m, ukoliko je blaži nagib razmak gradona je 6-10 m. Cilj gradona je onemogućiti

kinetičku energiju vode koja nastaje na padinama. Voda dolaskom na gradon gubi

brzinu, upija se u tlo, a istovremeno se osigurava vlaga u tlu za posađene biljke.

21

Prednosti gradona:

relativno velika površina koja je obrađena

nagnutost plohe gradona

dubinska obrada tla

jednostavna sadnja

Nedostaci gradona:

radi kamenitosti i stjenovitosti ograničena primjena na kršu

skupa izvedba radova

Slika 3. Gradon u presjeku (gore) i tlocrtu (dolje)

Konturni zidovi i rovovi: primjenjuju se na ogoljelim terenima gdje nije moguće

vršiti bilo kakvu obradu tla, niti neposrednu biljnu proizvodnju, konturni zidovi su 40-

60 cm visine, postavljeni u nizovima na razmaku od 3-5 m. Namjena im je prekidanje

površinskog toka vode i zadržavanje čestica tla pokrenutih erozijom. Na kršu je

predviđena sadnja pionirskih vrsta grmlja i drveća, te zatravljivanje.

Slika 4. Konturni zidov

Konsolidacijske pregrade koriste se za utvrđivanje i vezanje nestabilnih padina

i erodibilna zemljišta. Djelovanje vode (podzemno i nadzemno) uzrokuje pojavu

klizišta i stvaranja erozijskih brazda (dubokih jaraka). Pregrade zaustavljaju žarišta

bujičnog erozivnog djelovanja.

22

Slika 5. Konsolidacijska pregrada

Terase označavaju sustav blago nagnutih obrađenih površina, pola u zasjeku,

a pola u nasipu. Pokosi terasa se osiguravaju zatravljivanjem ili suhozidom.

Predviđene su za manje nagibe terena (ne preko 30%) i bonitetno kvalitetnija tla

prikladna za intenzivan uzgoj poljoprivrednih kultura.

Slika 6. Terase

23

3. Izbor vrsta za pošumljavanje

Za područje eumediterana:

1. Abies cephalonica 2. Abies pinsapo 3. Cedrus spp. 4. Celtis australis 5. Cupressus spp.

6. Fraxinus ornus 7. Laurus nobilis 8. Olea oleaster 9. Pinus spp.

10. Quercus ilex

Za područje submediterana:

1. Celtis australis 2. Fraxinus ornus 3. Quercus pubescens 4. Ostrya carpinifolia 5. Pinus nigra

Za područje kontinentalnog krša:

1. Abies alba 2. Picea abies 3. Pinus nigra 4. Pinus sylvestris 5. Pinus strobus 6. Pseudotsuga menziesii

3.1. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne

značajke) meliorativnih vrsta četinjača

3.1.1. Pinus halepensis Mill. – alepski bor

Šumsko-uzgojne značajke Alepski bor dobro se obnavlja nakon požara, ali prema Trinajstiću (1993) treba

lučiti požare u starim i mladim sastojinama. Španjol (1996) navodi da sukcesija

vegetacije na požarištima starih sastojina alepskog bora teče intenzivno jer dok gori

staro stablo, sjeme je u češeru dobro zaštićeno od visoke temperature, prilikom

hlađenja češer se naglo otvara i izbacuje sjemenke na tlo bogato pepelom tj.

mineralnim tvarima. Martinez-Sanchez i dr. (1995, u Španjol 1997) navode da

temperature od 90 °C, 150 °C i 200 °C ne utječu na plodnost i klijavost sjemena.

Smatraju da alepski bor nije pirofit već kolonizator na opožarenim površinama.

Između mnogih značajki mogu se izdvojiti slijedeće: izrazita otpornost na sušu,

uspijevanje na tlima siromašnim biljnim hranjivima, podnošenje posolice.

24

Pošumljavanje se izvodi sadnjom i sjetvom; u našoj zemlji metode sadnje

imaju prednost pred sjetvom. U Izraelu su postignuti dobri rezultati sjetvom u

gnijezda, a na lošijim staništima sadnjom sadnica s golim i obloženim korijenom

starosti 3–5 mjeseci (Heth, 1982). Godišnji prirast u području Sredozemlja se kreće

između 2,5 i 3,3 m3/ha (Ciancio et al., 1990; Meštrović, 1977). Alepski bor nema

veće gospodarsko značenje (korišten je kao ogrjevno, rudničko drvo i dr.) ponajviše

radi loše kvalitete, ali je značajna vrsta za pošumljavanje degradiranih staništa,

zaštitu tla od procesa erozije i koristi se u šumskom-poljodjelstvu (agroforestry).

Ekološki zahtjevi

Alepski bor je četinjača sušnih područja (kserofit). Izrazita je pionirska vrsta

koja se koristi za pošumljavanje sredozemnih kamenjara u priobalnom pojasu te

degradiranih staništa s plitkim i kamenitim tlima. U usporedbi s primorskim borom

više mu odgovaraju suša staništa na vapnencima. Alepski bor je vrsta svjetla koja

dobro podnosi sušu i visoke ljetne temperature. Na niske temperature je osjetljiv.

Iglice podnesu bez promjene do –10 °C, pupoljci do –12 °C, a stabljika do –20 °C.

Uspijeva na vapnenačkoj i flišnoj podlozi (Matić, Prpić, 1986). U Sredozemlju je

korišten kao meliorativna i vjetrozaštitna vrsta (Press, Hosking 1993). Područje u

kojem dolazi alepski bor jedno je od najosjetljivijih s obzirom na šumske požare.

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje alepskog bora su slijedeći prema

(Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1500 m, srednja

godišnja količina oborina: 150 – 900 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog

razdoblja: 0 – 3 mjeseca, srednja godišnja temperatura. 15 – 17 °C, apsolutna

minimalna temperatura: -12 °C.

3.1.2.Pinus brutia Ten. – brucijski bor

Šumsko-uzgojne značajke

Obnova nakon požara slična je kao kod alepskog bora, rano plodonošenje i

otvaranje češera pri visokoj temperaturi pokazatelj je prilagođenosti na takve uvjete

(Kwiatkowski, 1996). Brucijski bor je pogodna vrsta za rasadničarsku proizvodnju, za

podizanje šumskih kultura koriste se sadnice s obloženim i golim korijenom. Prema

Eleru (1993) optimalan razmak sadnje ovisi o čišćenju, proredama i kontroli korova;

sam razmak sadnje nema značajnijeg utjecaja na visinu stabla, ali ima na debljinski

prirast.

Jače prorede trebale bi se vršiti svakih 15 godina, a i intenzivno odstranjivanje

donjih grana radi smanjivanja rizika od nastanka požara. U Izraelu slabije prorede

daju veću drvnu masu i bolju financijsku korist (više pilanskog drva) nego jače,

intenzivnije prorede (Heth et al., 1983; Heth i Spetter, 1993). Ophodnje se kreću u

razdoblju od 50 godina za dobra staništa i 60 godina za loša, moguće su i kraće

25

ophodnje od 30-40 godina za određenu gospodarsku namjenu. Maksimalni godišnji

prirast se kreće između 5,5 i 7,5 m3/ha, ali na najboljem bonitetu može doseći 10-12

m3/ha (Gezer, 1986,1987). Drvo brucijskog bora može se koristiti kao pilansko drvo

za stupove i grede, za ploče iverice i vlaknatice, kao celulozno drvo i dr. (Forestry

Compendium, 2000).

Ekološki zahtjevi

Brucijski bor je kalcifilna vrsta i pogodan za pošumljavanje kao i alepski bor.

Otporniji je na hladnoću i buru od alepskog bora (Horvat, 1965). Manje je tolerantan

na sušu od alepskog bora (Forestry Compendium, 2000). Prema Panetsosu (1981)

alepski bor koji je više osjetljiv na niske temperature od brucijskog bora, ne prostire

se preko granične linije –10 °C apsolutnog minimuma u Chalkidikiu (Grčka). Dolazi u

području eumediterana i toplijim položajima submediterana (na staništima bez jake

bure). Po pedosferskim značajkama; u eumediteranu dolazi na gotovo svim tlima

(plitkim, skeletnim), u višim zonama toplijeg submediterana na plodnijim tlima (Šafar,

1970). Richardson (1988) navodi više tipova tala na kojima dolazi, na podlozi lapora,

vapnencima, vulkanskim stijenama, pješčenjacima.

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje brucijskog bora su slijedeći prema

(Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1700 m, srednja

godišnja količina oborina: 400 – 1300 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog

razdoblja: 2 – 7 mjeseci, srednja godišnja temperatura. 13 – 23 °C, srednja

maksimalna temperatura najtoplijeg mjeseca: 25 – 36 °C, srednja minimalna

temperatura najhladnijeg mjeseca: od -4 do 10 °C, apsolutna minimalna temperatura:

-20 °C.

3.1.3. Pinus nigra J.F.Arnold – crni bor

Šumsko-uzgojne značajke

Za pošumljavanje se uglavnom koriste jednogodišnje sadnice, a gustoća

sadnje zavisi od namjene, Matić i dr. (1997) navode 2000-2500 sadnica po hektaru

što ovisi o šumsko-uzgojnim svojstvima vrste drveća i o cilju gospodarenja, dok

prema Bernetti-u (1995) 1500-2000 biljaka po hektaru. Prorede u kulturama bi trebale

započeti između 25 i 30 godine i trebale bi se ponavljati svakih deset godina. Na taj

način gustoća stabala na kraju ophodnje iznosila bi 500 stabala po hektaru. Jače

prorede s ostavljanjem samo 140 stabala po hektaru rezultiraju većim dimenzijama

stabala i pojavom raznih vrsta listača (Hamilton i Christie, 1971). Stogodišnji crni bor

(P.nigra ssp. laricio) kao gospodarska vrsta može imati drvnu zalihu od 450-900

m3/ha s gustoćom od 350-700 stabala po hektaru (Forestry Compendium, 2000).

Godišnji prirast iznosi oko 4-6 m3/ha, a na najboljim staništima 7-10 m3/ha (Meschini

i Longhi, 1955; Bernetti, 1995). Bernetti (1995) navodi za crni bor na prirodnim

staništima drvnu zalihu od 150 do 450 m3/ha.

26

Crni bor korišten je za zaštitu tla od procesa erozije, vjetrozaštitne pojaseve, a

ima primjenu i u drvnoj industriji što zavisi od podvrste. Tako korzički crni bor ima

najkvalitetnije drvo. Koristi se kao pilansko drvo, za proizvodnju šperploča, za

celulozu i dr.

Ekološki zahtjevi

Crni bor je jedna od najvažnijih vrsta za pošumljavanje suhih i kamenitih

terena u području submediterana. Dolazi najčešće na vapnenačkoj i dolomitnoj

podlozi, ali ga ima i na silikatima i na laporima. Crni bor je vrsta svjetla i pojavljuje se

najčešće u čistim sastojinama. Otporan je na jake vjetrove, sušu, a dobro podnosi i

onečišćene gradske uvjete. Sadi se pojedinačno ili u skupinama po parkovima,

gotovo na svim staništima (Vidaković, 1993). Upotrebljava se za pošumljavanje na

najlošijim kamenitim, plitkim terenima gdje vlada jaka pripeka, snažni vjetrovi i

ekstremne temperature. Osim što je kserofit, dobro podnosi i posolicu. Osobito treba

paziti na provenijenciju sjemena te upotrebljavati sjeme sa staništa čije su ekološke

prilike jednake ili slične onima kamo se vrsta unosi (Horvat, 1965).

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje crnog bora su slijedeći prema

(Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 300 – 2000 m, srednja

godišnja količina oborina: 650 – 2500 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog

razdoblja: 0 – 2 mjeseca, srednja godišnja temperatura. 6 – 13 °C, srednja

maksimalna temperatura najtoplijeg mjeseca: 16 – 23 °C, srednja minimalna

temperatura najhladnijeg mjeseca: od -4 do 2 °C, apsolutna minimalna temperatura: -

25 °C.

3.1.4. Pinus pinaster Aiton (= Pinus maritima Lam.) – primorski bor

Šumsko-uzgojne značajke

U francuskoj pokrajini Landes i u obalnom području jugoistočne Španjolske

gdje se nalaze velike površine bora primjenjuju se razni tipovi čistih sječa uz prirodno

pomlađivanje. Podizanje kultura uglavnom se izvodi sadnicama. U Mediteranu podižu

se kulture gustoće 1670 sadnica po hektaru (2 x 3 m), 1330 sadnica/ha (2,5 x 3 m),

1100 sadnica/ha (3 x 3 m). Matić i dr. (1997) navode 1000-2000 sadnica po hektaru

za primorski, alepski, brucijski bor i piniju i navodi da veći broj biljaka po jedinici

površine ubrzava procese stabilizacije staništa glede stvaranja povoljnih

mikroklimatskih uvjeta što uvjetuje bolji i kvalitetniji rast te uspijevanje novopodignute

kulture. Ako se podižu kulture veće gustoće (1600-2000 biljaka/ha) prvi šumsko-

uzgojni radovi njege trebali bi biti obavljeni kod starosti 8-10 godina s ciljem

smanjivanja gustoće na 1000-1200 stabala/ha (Forestry Compendium 2000). Od

posebne važnosti su radovi čišćenja donjih grana ako je namjena sastojine

gospodarska (npr. za furnirske trupce) radi bolje kvalitete drva. Jednako su važne i

prorede (izvode se u tri navrata) koje bi trebale započeti negdje oko 15 godine. Na

27

kraju ophodnje u takvim sastojinama ima između 300-500 stabala/ha, naravno na

lošijim staništima, bonitetima broj stabala po hektaru treba biti veći.Na pirinejskom

poluotoku volumni prirast u sastojinama primorskog bora se kreće između 5 i 10

m3/ha, a drvna zaliha između 300 i 470 m3/ha što zavisi o kvaliteti staništa.

Ophodnja se kreće u granicama od 30 (najkvalitetnija staništa) pa do 80 godina

(Forestry Compendium 2000).Tečajni godišnji prirast sastojina primorskog bora u

kulturama Hrvatske iznosi 3 do 8 m3 u starosti od 60 godina (Meštrović, 1972).U

Francuskoj godišnji volumni prirast se kreće između 4 i 5 m3/ha (loša staništa) i do 14

m3/ha na najboljim staništima (Alexandrian, 1992).

Primorski bor kao široko rasprostranjena vrsta u Sredozemlju koristi se i za

melioracije pijesaka (povoljan utjecaj na količinu šumske prostirke), podizanje

vjetrozaštitnih pojaseva s ciljem zaštite poljoprivrednih kultura od posolice, za zaštitu

tla od erozije, za pošumljavanje napuštenog poljoprivrednog zemljišta, kulture se

podižu i za turističku namjenu (park-šume, parkovi, kampovi i dr.).

Drvo primorskog bora između ostalog koristi se u brodogradnji, u građevinskoj

stolariji, za izradu ploča iverica i vlaknatica, šperploča, za izradu paleta, željezničkih

pragova, izradu namještaja, za celulozu i dr.

Ekološki zahtjevi

Primorski bor najbolje raste na dubokim pjeskovitim tlima silikatne podloge u

stojbinama s visokom zračnom vlagom, vrsta je svjetla koja podnosi niže zimske

temperature od alepskog bora (Matić, Prpić, 1983). Istovremeno dolazi i na

vapnencima. Kao pionirska vrsta kserofit je i otporan na posolicu; razvija jaki sustav

korijenja; podnosi temperature do –15 °C ako su kratkotrajne (Horvat, 1965). Za

prirodnu regeneraciju potrebna je srednja mjesečna relativna vlaga zraka viša od

60%. Pokušaj unošenja u unutrašnjost Hrvatske (Kutjevo) pokazao je dobre rezultate

i u takvim uvjetima, ali mu prijeti opasnost od hladnoće i snijega. Uspijevanje u

kulturama vezano je za neutralna do slabo alkalična tla (pH 6,6 do 7,4) –

mediteranski dio krša i na nešto kiselija tla u području Kutjeva (Meštrović, 1972).

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje primorskog bora su slijedeći

prema (Forestry Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1200 m,

srednja godišnja količina oborina: 400 – 1200 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje

sušnog razdoblja: 0 – 4 mjeseca, srednja godišnja temperatura. 10 – 23 °C, srednja

maksimalna temperatura najtoplijeg mjeseca: 15 – 26 °C, srednja minimalna

temperatura najhladnijeg mjeseca: od 0 do 6°C, apsolutna minimalna temperatura: -

15 °C.

3.1.5. Pinus pinea L. – pinj, pinija

Šumsko-uzgojne značajke

Pinija je pionirska vrsta koja dolazi u čistim ili mješovitim sastojinama s drugim

mediteranskim borovima (P. pinaster i P. halepensis) ili listačama (Q. ilex, Q. suber,

Q. pyrenaica).

28

Šumske kulture pinije podizane su u mnogim zemljama. Primjerice u Španjolskoj,

Portugalu, Italiji i Turskoj za različite namjene; radi proizvodnje plodova, kvalitetnog

drva, istovremeno radi dobivanja plodova i kvalitetnih sortimenata, radi zaštitne

uloge. Pinija je uspješno unesena u sjevernu Afriku (Tunis, Alžir, Maroko), kao i u

Argentinu i Južnoafričku Republiku (Bussotti, 1996). Kulture se osnivaju sjetvom

sjemena ili sadnjom sadnica. U rasadniku se proizvode jedno ili dvogodišnje sadnice

obloženog korijena i s njima se u pravilu osnivaju kulture (Bussotti, 1997). Prema

Amorini-u i Fabbio-u (1992) preporučuju se šest mjeseci stare sadnice s ciljem

izbjegavanja oštećenja korijena.

Gustoća sadnje kod osnivanja šumskih kultura kreće se od 600 do 2500

biljaka po hektaru (Agrimi i Ciancio, 1994; Carvalho-Oliveira, 1995; Sbay, 1995). U

kulturama i plantažama za proizvodnju pinjola preporuča se širi razmak tj. 400-600

biljaka po hektaru (Catalan-Bachillier, 1995). Proizvodnja češera u takvim kulturama i

plantažama jest 1000 do 9000 kg/ha, od toga je urod pinjola 17 do 20% (200-1500

kg/ha) ili 12-15% (30-200 kg/ha) pinjola bez ljuske.

Kulture pinije koriste se i za pošumljavanje (vjetrozaštitne pojaseve), za

melioracije pijesaka. Drvo se koristi u stolarstvu, za izradu paleta, ploča iverica, ploča

vlaknatica, kao pilansko drvo i za celulozu.

Ekološki zahtjevi

Pinija je vrsta svjetla (heliofit) koja dobro podnosi sušu (kserofit) i visoke ljetne

temperature (termofilna vrsta) te nema većih zahtjeva prema tlu (Matić, Prpić, 1983).

U prilog zahtjevima prema tlu ide i pH vrijednost tla. Pinija dolazi na tipovima tala u

opsegu vrijednosti od pH 4 do pH 9. Dolazi na tlima s udjelom vapnenca i

kompaktnim alkalnim tlima s niskom razinom organske tvari kao i na hidromorfnim

tlima (Rapp i Cabanettes, 1980; Sbay, 1995).

Najbolje uspijeva na pjeskovitom tlu gdje vapnene primjese dolaze u

tragovima. Razvija razgranat korijenov sustav i žilu srčanicu do 1,5 m dugačku.

Utjecaj vjetra može biti nepovoljan, posebno bure (Horvat, 1965). Osjetljivija je na

posolicu i zračno onečišćenje od drugih mediteranskih borova.

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje pinije su slijedeći prema (Forestry

Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 1200 m, srednja godišnja

količina oborina: 300 – 1500 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog razdoblja:

2 – 5 mjeseci, srednja godišnja temperatura. 10 – 18 °C, srednja maksimalna

temperatura najtoplijeg mjeseca: 27 – 32 °C, srednja minimalna temperatura

najhladnijeg mjeseca: od -2 do 6 °C, apsolutna minimalna temperatura: -18 °C.

29

3.1.6. Pinus sylvestris L. – obični ili bijeli bor

Šumsko - uzgojne značajke

Najčešće dolazi u mješovitim sastojinama zajedno s drugim četinjačama

(smrekom, jelom i crnim borom). Sadnice za pošumljavanje mogu se rabiti već sa 7-8

mjeseci starosti. Uspješno se upotrebljava za pošumljavanje na staništima hrasta

kitnjaka i breze, zatim na kiselim tlima nekadašnjih smrekovih šuma, a u iznimnim

slučajevima i na degradiranim tlima. U Hrvatskoj to su područja kontinentalnog krša

(Lika i Kordun). Ako podižemo šumsku kulturu radi proizvodnje za pilansko drvo

gustoća sadnica po hektaru treba biti 2500 do 3200 komada, s ophodnjom između 80

i 100 godina i očekivanom drvnom zalihom od 600 m3/ha. Hamilton i Christie (1971)

navode prirast od 14 m3/ha u 70 - godišnjim sastojinama običnog bora. Anon (1987)

navodi važnost u izvozu drvne građe bijelog bora za Rusku Federaciju. Drvna građa

bijelog bora ima široku primjenu u građevinskoj stolariji; na sjeveru Europe osnovni je

materijal u drvodjelstvu i stolarstvu, osim toga, uporabljuje se kao piljena građa,

oblovina, celulozno drvo, ogrjevno drvo, rudničko drvo, za željezničke pragove, za

izradu paleta, laminata, ploča vlaknatica, iverica i MDF – ploča. Skilling (1990) navodi

da je bijeli bor najčešće upotrebljavana vrsta za božićno drvo u Sjevernoj Americi.

Ekološki zahtjevi

Izrazita je vrsta svjetla, dolazi na različitim matičnim supstratima: vapnenci,

serpentini, pješčenjaci, škriljci i dr. U prirodi dobro uspijeva na vlažnim i kiselim,

suhim i kiselim, te suhim i bazičnim tlima. U tim se stojbinama pojavljuje zato što su

bukva i jela zauzele bolja staništa. Ako dolazi u šumskim kulturama najbolje prinose

daje u stojbinama s dubokim prozračnim tlima, dobrih fizikalnih i kemijskih svojstava

premda dolazi i na plitkim, kamenitim tlima. Razvija korijensku mrežu sa žilom

srčanicom koja je prilagodljiva na različite uvjete u tlu. Mlade su kulture osjetljive na

mokar snijeg, također ako se kulture podižu u sušim (aridnijim) područjima poseban

problem mogu biti šumski požari. Dobro podnose mraz, sušu; a bijeli bor kao vrsta

otporan je na tvorničku prašinu i industrijske plinove.

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje običnog bora, prema (Forestry

Compendium, 2000), jesu ovi: visinska rasprostranjenost: 0 – 2600 m, srednja

godišnja količina oborina: 200 – 2000 mm, kišno razdoblje: zimsko, trajanje sušnog

razdoblja: do dva mjeseca, srednja godišnja temperatura. 3 – 15 °C, srednja

maksimalna temperatura najtoplijega mjeseca: 13 – 35 °C, srednja minimalna

temperatura najhladnijega mjeseca: od -25 do -5 °C, apsolutna minimalna

temperatura: -50 °C.

30

3.1.7. Picea abies (L.) H. Karst. – obična smreka

Šumsko - uzgojne značajke

Smreka u mladosti raste polagano, a nakon 5. do 10. godine započinje brže

prirašćivati. Na najboljim stojbinama njezin visinski prirast iznosi preko 0,5 m na

godinu, a prirast drvne mase i do 20 m3/ha godišnje. Prema Matiću i Prpiću (1983), a

slično navode Hamilton i Christie (1971) za 60 - godišnje do 70 - godišnje ophodnje

na optimalnom staništu prirast je 22 m3/ha. Šumske kulture smreke pogodne su za

proizvodnju biomase, a kulture se često podižu i radi pošumljivanja kontinentalnog

dijela krša.

Prema Šafaru (1963) uzgajanje i proširivanje areala smreke jednostavnije je i lakše

nego uzgajanje većine listača i heliofita. Razlozi su ovi: a) prilagodljivost smreke

različitim tipovima kontinentalne klime i tla, b) dobra i dugotrajna klijavost sjemena te

dobro prirodno pomlađivanje i pošumljavanje, c) razmjerno dobra tolerantnost prema

zasjenjivanju, d) manje potrebe za intenzivnom njegom u usporedbi s heliofitima i

listačama e) velika upotrebljivost tanjeg i lošijeg drva. U Hrvatskoj na području krša

smreka dolazi u ovim šumskim zajednicama: Calamagrostio-Piceetum abietis Bert.

1975, Aremonio-Piceetum Ht. 1938, Listero-Piceetum abietis /Ht. 1938/ Fuk. 1969,

Adenostylo alliariae-Piceetum Hartman 1944.

Šume smreke mogu dolaziti na mrazištima gdje se zadržava snijeg i niske su

temperature što su uvjeti za pionirske vrste, dok su za bukvu i jelu to nepovoljna

staništa. Prirodno pomlađivanje u jednodobnim čistim sastojinama prema Šafaru

(1963), provodi se oplodnom sječom na malim površinama u krugovima u tri sijeka i

jedan naknadni (razlog je bukva), a cilj je pripremiti stanište preko jelovo-bukovo-

smrekove sastojine do staništa za šumu bukve i jele. Mješovite sastojine smreke

obnavljaju se metodom oplodno-skupinaste ili preborno-skupinaste sječe.

Umjetno pomlađivanje obavlja se često; češeri se sabiru najkasnije do prve

polovice zime, prije nego iz češera započne ispadati bolje sjeme. Potrebno je izabrati

odgovarajuću provenijenciju i najbolje skupine stabala. Pomlađivanje se može obaviti

sjetvom ili sadnjom (Šafar, 1963). Prema Šumsko gospodarskoj osnovi (1996-2005),

gospodarske šume smreke u Hrvatskoj imaju površinu od 12 225 ha, a drvne su

zalihe 1 950 000 m3 ili 204 m3/ha. Na području krša veći je dio tih šuma; UŠ Senj –

3376 ha, UŠ Karlovac – 2059 ha, UŠ Gospić – 1683 ha, UŠ Delnice – 1407 ha, UŠ

Ogulin – 807 ha, UŠ Buzet – 40 ha.

Drvo smreke ima veliku upotrebljivost. Od trupaca se izrađuju rezana građa i furnir;

drvo se upotrebljava kao konstrukcijsko drvo za vanjsku i unutrašnju građu, za

krovišta, podove, građevinsku stolariju, u proizvodnji namještaja, kao masivno drvo,

za izradu ploča vlaknatica i iverica, kao rudničko drvo, kao sirovina u proizvodnji

celuloze i papira (Petrić i Trajković, 1995).

31

Ekološki zahtjevi

Obična smreka je vrsta polusjene koja ne podnosi zasjenu drveća gustih

krošanja. Postranu zasjenu dobro podnosi, otporna je na mraz. Prema Matiću i

Prpiću (1983), razlikujemo dva ekotipa (fiziološke rase) s obzirom na otpornost

prema mrazu: ranu smreku (gorsku) i kasnu smreku (nizinsku). Prema Kušanu i dr.

(1991), smreka raste na staništima različitih ekoloških uvjeta; dobro podnosi

dugotrajne zimske temperature, velike količine snijega na krošnji i kraća vegetacijska

razdoblja.

Raste i na siromašnijim tlima ako joj pogoduju drugi ekološki činitelji. Slabije podnosi

dugotrajne tople i suhe vjetrove. Smreka pokazuje veliku varijabilnost s obzirom na

rast i svojstva prilagodljiva klimatskim činiteljima. Za uspješan rast zahtijeva veliku

zračnu vlagu i hladnija, svježa, kisela, rahla i humozna tla. Smreka ima plitki

korijenski sustav s ponirućim korijenjem koje u povoljnoj strukturi tla može prodrijeti i

do 2 m duboko. Na plitkim i zbijenim tlima razvija vrlo plitko korijenje i stoga je velika

mogućnost vjetroizvala. Prema Šafaru (1963) prije provedbe jačih sječa treba ispitati

način zakorjenjivanja (različit u skeletnim tlima, skeletoidnim tlima i u zbijenim tlima

bez kamenog materijala – dubina korijena od 2 m do 0,5 m) kako bi se spriječile

obilnije izvale.

Uvjeti podneblja koji određuju rasprostiranje obične smreke, prema (Forestry

Compendium, 2000): visinska rasprostranjenost: 0 – 2300 m, srednja godišnja

količina oborina: 180 – 1200 mm, kišno razdoblje: zimsko ili jesensko - proljetno,

srednja godišnja temperatura: -10 do 10 °C, srednja maksimalna temperatura

najtoplijega mjeseca: 3 – 18 °C, apsolutna minimalna temperatura: -35 °C.

3.1.8. Abies alba Mill. – obična jela

Raste na tlima koja nastaju na vapnencima i silikatima. Voli svježa, vlažnija,

humozna tla, koja su ljeti toplija, a zimi umjereno hladna i sa dosta zračne vlage.

Osjetljiva je na rane i kasne mrazeve te onečišćenje zraka i tla. Fruktificira nakon 60-

70- te godine, a učestalost je svakih 3-8 godina. Plodonosi do 120-te godine. Sjeme

dozrijeva koncem rujna, a već u listopadu su češeri ogoljeli. kLijavost je 35-55% i

traje do 6 mjeseci. Nadzemni dio se u početku razvija sporije od korijena. Najviše joj

odgovaraju pjeskovito-ilovasta tla. Tla na karbonatima joj manje odgovaraju. Za

prirodnu obnovu joj ne odgovaraju zbijena tla na kojima sjeme strada. Kako je jela

izraziti skiofit njome se gospodari preborno jer se pomladak vrlo dobro razvija pod

zastorom krošanja, obilan pomladak se javlja i na slabije progaljenim površinama.

Obnavlja se isključivo iz sjemena. Veliki štetnik je gljiva koja uzrokuje vještičine

metle. Gust zastor onemogućava isušivanje tla i već u dobi letvenjaka na tlu se javlja

zastor od mahovine. Ako je zasjena prevelika dolazi do pojave zastarčivanja.

Stradava od kiselih kiša, mednjače, gljiva koje uzrokuju polijeganje ponika, jelovog

moljca igličara, potkornjaka i bijele imele. U zadnjih par desetljeća je zamijetno

sušenje jele u gorskom pojasu. Predpostavlja se da su glavni uzrok kisele kiše koje

32

jela ne podnosi. Veliki dio oborina koje se izlučuju u srednjem i sjevernom dijelu

Dinarida dolazi takozvanom đenovskom ciklonom koja prelazi preko industrijskih

zona sjeverne Italije i Švicarske, sobom uzimaju plinove u kojima se nalazi velika

količina sumpora i ugljičnog monoksida. U reakciji s vodom dolazi do stvaranja

kiselina i njihovog izlučivanja zajedno s oborinama. To bi mogao biti primarni štetnik,

a nakon slabljenja stabla sekundarni štetnici dovode do sušenja ne samo

pojedinačnih stabala nego se suši veliki dio tako da kompletan etat čine takozvani

sušci. U većini sastojina jela dolazi zajedno s bukvom s kojom tvori stabilne sastojine

i promatrajući prašume da se zaključiti da se svakih 100-150 godina ove dvije vrste

izmjenjuju tako da jedan period formiraju zajednicu bukve i jele, a nakon toga jele i

bukve. Jela u mladosti ima široko ovalnu krošnju, a u starosti dolazi do formiranja

takozvanog rodinog gnijezda. Većina stabala koja se suše su već počela formirati

rodino gnijezdo što znači da su već stara bez obzira na to što nemaju velike prsne

promjere. Tamo gdje se intezivno gospodarilo sušenje je nezamjetno – predio

Prezida i Čabra.

3.1.9. Larix decidua Mill. – obični (europski) ariš

Ariš je izraziti heliofit tako da se javlja na osunčanim stranama. S druge strane ima

veliku potrebu za transpiracijom što znači da staništa moraju biti provjetrena, tla

umjereno vlažna, humozna , duboka, svježa, lakšeg teksturnog sastava, a to su tla

na višim nadmorskim visinama, često vrlo skeletna i bogata mineralima. Plodonosi

već u 20-oj godini, a na višim planinama u 30-oj. Sjeme dozrijeva u listopadu ili

studenom, a češeri se djelomice otvaraju u proljeće. Na granama ostaju više godina.

Puni urod je svake desete godine. Klijavost je do 30%. Prirast mu je u mladosti

izuzetno visok, a kasnije visinski stagnira dok je debljinski i dalje intenzivan. Deblo je

čisto od grana do velike visine. Ariš u svom arealu nema velikih štetnika, a na lošim

staništima izvan svog areala stradava od raka ariša, ariševog moljca i mednjače.

Ariša ima više vrsta, a za naš krš je najpogodniji europski ariš.

3.1.10. Pseudotsuga menziesii – duglazija

Duglazija je poluskiofit. Odgovaraju joj blago humozno-ilovasta tla, a dobro

prirašćuje i na svježim pjeskovito-ilovastim tlima. Osjetljiva je na kasne i rane

mrazeve jer joj izbojci kasno odrvene pa u jesen smrzavaju. Ako se unese na

staništa koja joj ne odgovaraju vrlo rano počinje plodonositi što joj uvelike umanjuje

prirast. Predjeli na koje bi se mogla unositi su u dolinama naših krških rijeka.

33

3.1.11. Juniperus oxycedrus – šmrika

Najrasprostranjenija u zemljama sredozemlja, a kod nas u Istri i Dalmaciji u

području submediterana. Podnosi veoma niske temperature, izraziti je heliofit i

kserofit. Ponekad je u čistim sastojinama na degradiranim tlima. Plodovi su crveni,

sjeme je dobre ali spore klijavosti. Raste na kiselim i na lužnatim tlima. Šmrika je

pored crnog bora jedina vazdazelena vrsta u submediteranu

3.1.12. Borovi u obnavljanju krša

Za obnavljanje krša najveću ulogu imaju borovi koje koristimo kao pionirske

vrste koje će u prvom redu obnoviti tlo, omogućiti povratak autohtone vegetacije

naročito prizemne i vrsta s laganim sjemenom, zaštititi tlo od daljnje degradacije i

pripremiti uvjete za unošenje vrsta koje su nestale iz bilo kojeg razloga.

Pri tome treba biti vrlo oprezan pri odabiru vrste, varijeteta, forme i provenijencije

sjemena. Za pošumljavanje eumediteranskog dijela krša najpogodniji je crni

dalmatinski bor koji opet ima dvije provenijencije i to onu koja dobro uspijeva od 0-

900m n.v. (var. Dalmatica). Ovaj bor je pogodan i za pošumljavanje submediterana i

eumediterana. Ako na osnovu prizemne flore utvrdimo da je područje koje želimo

obnoviti bilo naseljeno hrastom crnikom tada je najpogodnije pošumiti alepskim

borom u srednjem i južnom dijelu eumediterana, a u sjevernom dijelu brucijskim

borom. Za pošumljavanje kontinentalnog krša najpogodniji su crni bor var. Nigra i

bijeli bor. Ovi borovi često stradaju od snjegoloma pa treba biti oprezan prilikom

njihovog unošenja. Osim toga crni bor se vrlo teško plasira na tržištu zbog velike

količine smole. Bijeli bor u Hrvatskoj ima visoku kvalitetu pa ga je poželjno unositi u

područja u kojima ne postoji opasnost od snjegoloma. Pri tome treba uzimati sjeme iz

sjemenskih sastojina koje su registrirane. Oba bora su povoljna za obnavljanje

degradiranih područja bilo erozivnim djelovanjem vode i vjetra ili zakiseljavanjem tla

djelovanjem čovjeka koji je pokušao šumsko tlo prevesti u poljoprivredno. Ako se

pravilno provede pošumljavanje i njega tada bi oba bora trebala dati odgovarajuće

rezultate. Pinija se također u zadnje vrijeme unosi u područje eumediterana na

dubljim tlima, ali i submediterana jer dosta dobro podnosi niske temperature tog

pojasa.

3.1.13. Alohtone i dekorativne vrste na Mediteranu

Obični čempres – Cupressus sempervirens L.

Ubraja se u udomaćene vrste, a raširen je po cijeloj dužini Jadrana. U južnom

dijelu raznaša se sam iz sjemena ali kod nas nikad ne tvori sastojine. Podnosi niske

temperature do –20 °C pa u južnijem dijelu submediterana zalazi dosta duboko kao

34

kod Sinja, Vrlike i Obrovca. Podnosi sušu, vjetrove, prašinu, plinove i posolicu.

Uspijeva na kiselim kao i na lužnatim tlima. U mladosti raste veoma brzo. Vrsta je

svjetla. Plodonosi već u desetoj godini, a dobro se obnavlja i izbojcima iz panja.

Sjeme ima veliku energiju klijavosti koja se zadržava veoma dugo. Habitus je

piramidalan ili čunjast ovisi o varijetetu. Kod nas je veoma raširen kao dekorativna

vrsta. Čempres sa čunjastim habitusom je pogodan za vjetobrane pojaseve.

Arizonski čempres – Cupressus arizonica

Koristi se za pošumljavanje mediteranskog i submediteranskog krša. Otporniji

je na hladnoću od običnog čempresa. Dobro podnosi sušu, posolicu i zagađeni

zraka, a uspijeva na vapnenastoj i silikatnoj podlozi. Pogodan je i za pošumljavanje

staništa jadranskog pojasa gdje je izraženiji utjecaj kontinentalne klime.

Grčka jela – Abies cephalonica

Dolazi na različitim supstratima (vapnenci, dolomiti, škriljci i sl.) sa pH

vrijednošću 5-8 i s ekstremnim temperaturama od –20 do +30°C. Otporna je na sušu

i bolje podnosi zasjenu od drugih vrsta sredozemnih četinjača. Prilikom

pošumljavanja treba biti oprezan te prije ispitati tlo. Kod nas se još nije koristila u

većoj mjeri. Uz španjolsku jelu (Abies pinsapo) sadi se u parkovima.

Atlaski cedar – Cedrus atlantica Manetti.

Atlaski cedar je do 40 m visoko drvo sjeverozapadne Afrike (Maroko, Alžir)

koje dosegne prsni promjer od 2 m. Vrlo je dekorativna vrsta sušnih područja koja za

uspijevanje treba dosta svjetla. Atlaski cedar dobro raste u tlu koje nije kiselo.

Pogodan je za uzgoj u mediteranskom i submediteranskom području. Od svih

cedrova najotporniji je na klimatske ekstreme te može uspijevati i u kontinentalnim

krajevima.

Libanonski cedar – Cedrus libani Loud.

Libanonski cedar je drvo planina Libanona, Sirije i Turske koje naraste u visinu

20-40 m, i do 3 m u promjeru. Uspijeva na suhoj vapnenastoj podlozi i vrsta je svjetla.

Dobro podnosi visoke ljetne temperature, dok je osjetljiv na niske temperature.

uspješno se kultivira u području priobalnog krša.

35

3.2. Ekološki zahtjevi i biološka svojstva (šumsko-uzgojne

značajke) meliorativnih vrsta listača

Odabir meliorativnih listača

Listače su mnogo bolje za pošumljavanje našeg visokog krša naročito zbog

manje opasnosti od požara. Međutim listače nisu tako dekorativne kao četinjače, a

nemaju najčešće ni takav prirast. Sljedeći je problem što većina njih teže podnosi

ekstremne uvjete visokog krša.

3.2.1. Quercus pubescens – hrast medunac

Hrast medunac sigurno je najvažnija submediteranska vrsta drveća.

Sporadično se javlja i u kontinentalnom dijelu krša gdje prevladaju specifični uvjeti na

prisojnim stranama. Najčešće se javlja na vapnenačkim supstratima, a podnosi veću

sušu nego hrast kitnjak. U submediteranu se nalazi od 0-900m, a ponekad i do

1100m n.v. U podvelebitskom kanalu se spušta do mora, otok Krk je potpuno

obrastao meduncem, a javlja se i na ostalim kvarnerskim otocima. Zauzima veliki dio

Istre, u priobalju se nalazi od 200-900m n.v. U južnom dijelu zalazi duboko u kopno

jer nema visokih planina koje bi spriječile prodor južnih vjetrova tijekom ljeta i bure

tijekom zime pa je takovo stanište nepovoljno za rast i razvoj mezofilnih vrsta drveća.

Medunac ima veliku izbojnu snagu iz panja tako da šume medunca nisu tako

degradirane kao šume u eumediteranskom dijelu, naročito zbog toga što većina vrsta

koje dolaze u šumama medunca također ima veliku izbojnu snagu iz panja, iako su

intenzivno korištene. Plodonosi iz panja vrlo rano, već u 20-oj godini, a u sastojini tek

u 60-oj. Šume se teško obnavljaju radi teškog sjemena. Najčešće tvori sastojine s

bijelim grabom na toplijim staništima i s crnim grabom na hladnijim staništima. Ne

podnosi jako degradirana tla pa je obnavljanje degradiranih staništa medunca

najčešće nemoguće s meduncem nego se pošumljava nekom drugom pionirskom

vrstom dok se ne poboljšaju uvjeti staništa.

3.2.2. Quercus ilex – hrast crnika

Hrast crniku ubrajamo u vazdazelene vrste drveća. Naseljava većinu naših

otoka i uski dio priobalja. Izostaje u podvelebitskom kanalu i na dijelu kvarnerskih

otoka. Najsjevernije se nalazi u Istri u Savudrijskoj vali. Ime je dobio zbog izuzetno

tamnih krošanja u punom sklopu tako da prizemno rašće izostaje. Kora je tamno

smeđa, a kada je mokra poprima crnu boju. Ima veliku izbojnu snagu iz panja ali ako

se sustavno siječe i vrši nekontrolirana ispaša panj odumire. Šume crnike su

najljepše šume eumediterana. Pogodne su za odmor i rekreaciju, a što je najvažnije

otporne su na šumske požare. Kako je crnika skiofit jako se teško obnavlja umjetno

bez zastora krošanja. Na sjeveru Dalmacije ide do 200 m n.v., a na jugu do 350.

36

Dostiže visinu do 20 m, a u primorju raste grmoliko. Kod nas su najljepše šume

crnike na otocima Rabu (šuma Dundo), Braču, Hvaru, Korčuli i Mljetu. Plodonosi već

u 15-oj godini iz izbojaka iz panja dok stabla iz sjemena plodonose kasnije u 30-40-

oj. godini u ovisnosti da li su u sastojini ili na osami. List crnike je dimorfan tako je list

kod izbojaka iz panja najčešće cjelovita ruba, nešto mekši i manje je dlačica na

njemu, dok je list kod stabala iz sjemena nazubljen ili trnovit. Kako ima veliku izbojnu

snagu iz panja može se gospodariti s pričuvcima te se šume niskog uzgojnog oblika

prevesti u šume visokog uzgojnog oblika. Kako je izraziti skiofit potiskuje sve ostale

vrste naročito alepski i brucijski bor. Nema posebne zahtjeva prema tlu pa uspijeva i

na kamenitim plitkim i vapnenastim tlima. Najčešće se javlja na klimazonalnim

crvenicama, a u primorju može doći i na posmeđenim tlima. Može se uzgajati i pod

zastorom krošanja naročito alepskog bora.

3.2.3. Quercus cerris – hrast cer

Hrast cer je termofilna vrsta drveća koja ima slične zahtjeve prema tlu kao i

hrast kitnjak ali traži više topline. Kod nas se javlja u kontinentalnom dijelu niskog

krša i u submediteranu. Deblo je zakrivljeno i ne dostiže velike promjere. U

ravnicama dostiže veće visine i promjere ali se slabo iskorištava iz razloga što proces

osržavanja počinje kasno pa je učešće bijeli veliko. Ima veliku snagu ogrijevanja pa

se najčešće koristi kao ogrijevno drvo. Podnosi veću zakiseljenost tla pa najčešće

nakon degradacije staništa hrasta kitnjaka zauzima njegovo stanište.

3.2.4. Carpinus betulus – obični grab

Obični grab vrlo se dobro zakorjenjuje naročito na rastresitim tlima. Ne ide do

većih nadmorskih visina, a najviše na dinarskim planinama do 850 m n.v. Javlja se u

šumama hrasta kitnjaka u manjoj primjesi ostalih vrsta listača. Obični grab je poželjna

vrsta u šumama hrasta kitnjaka. Obično tvori podstojnu etažu tako da tjera hrast da

raste u visinu, čisti ga od grana, a svojim listincem obogaćuje tlo, ubrzava se

razlaganje humusa jer organski otpad graba ima uzak odnos C:N za razliku od

organskog otpada kitnjaka. Šumama kitnjaka i graba se gospodari jednodobno, a

grab ima veliku izbojnu snagu iz panja što može predstavljati problem. Izbojci iz

panja rastu vrlo brzo, mogu zasjeniti pomladak hrasta koji je heliofit i ne podnosi

zasjenu. S toga je potrebno vršiti čišćenje sve dok pomladak ne preraste grab. Osim

toga ima visoku snagu ogrijevanja pa se koristi kao ogrijevno drvo.

37

3.2.5. Carpinus orientalis – bijeli grab

Rasprostranjen je u Istri, primorju i Dalmaciji. Penje se na nadmorske visine

kao i medunac. To je izrazito kserotermna vrsta koja u Hrvatskoj naseljava

kvarnerske otoke, veliki dio submediterana na prisojnim stranama, a javlja se i u

kontinentu na suhim tlima. Uglavnom je pratilac hrasta medunca, a čiste sastojine

tvori tamo gdje je nestao medunac. Sjeme mu je lagano te se javlja kao pionirska

vrsta na degradiranim tlima. Uloga u medunčevim šumama mu je ista kao i običnog

graba u kitnjakovim šumama.

3.2.6. Ostrya carpinifolia – crni grab

Kod nas raste kao grm ili stablo do 20 m visine, na krševitim i općenito na

vapnenastim tlima. Indikator je lužnatih tala. Kao i ostali grabovi pojavljuje se u

smjesi sa drugim vrstama drveća. Ne ide tako nisko kao bijeli grab i u šumama

medunca se javlja na osojnim stranama i nešto dubljim tlima. Naseljava i područje

niskog krša naročito na grebenima. Drvo mu je veoma tvrdo i žilavo tako da se puno

koristilo naročito u kontinentalnom dijelu krša te je u tom području jako rijedak.

3.2.7. Celtis australis – obični koprivić

Obični koprivić (košćela) listopadno je drvo južne Europe i zapadne Azije.

Naraste u visinu do 20 m i dosegne promjer do 2 m, te doživi preko 1000 godina. Vrlo

je pogodan za pošumljavanje u mediteranskom i submediteranskom području našeg

krša. Dobro podnosi sušu i visoke temperature. Podnosi niske zimske temperature

slično kao i meduunac, te kako domaća vrsta predstavlja vrlo vrijedan element

primorskih kultura kojima daje stabilnost. Tijekom prve godine života prirašćuje vrlo

intanzivno u visinu, dok kasnije raste sporo. O tom je potrebno voditi računa prilikom

njege šumskih kultura u kojima je zastupljen koprivić.

3.2.8. Uloga voćkarica na kršu

Voćkarice imaju veliki značaj za sve naše šume, a naročito za visoki i niski krš.

One imaju veliki značaj za čovjeka i divljač. Sve se koriste kao sporedni šumski

proizvodi, a pojedine vrste imaju i kvalitetno drvo koje na tržištu postiže veću cijenu

nego ekonomske vrste drveća. Pored voćkarica značajne su i vrste čije je sjeme ili

plod jestiv. Voćkarice popravljaju tlo organskim otpadom koji se vrlo lako razlaže i

pretvara u humus. Iako imaju teško sjeme vrlo lako se šire jer ih raznose ptice i druge

životinje. Kako su većinom pionirske vrste, te vrste koje traže više svjetla naseljavaju

rubove sastojina koji su najčešće degradirani.

38

Obični orah – Juglans regia

Plod oraha je koštunjičav, a jezgra je jestiva i sadrži veliku količinu ulja. To je

kalcifilna vrsta drveća, rasprostranjen je u niskom kršu na vapnencima i dolomitima, a

u visokom kršu u submediteranu. Obični orah je vrlo osjetljiv na kasne mrazeve i

zimsku studen pa treba biti pažljiv pri odabiru staništa gdje ga unosimo ako ne dolazi

od prirode. Dobro se zakorjenjuje. Raste dosta brzo pa mu je ophodnja 50-60 godina.

Drvo mu je izuzetno kvalitetno pa se koristi u proizvodnji furnira, tokarenih elemenata

i proizvodnji masivnog namještaja. Pored debla koristi se i žilište.

Divlja trešnja – Prunus avium

Trešnja je također brzorastuća vrsta kao i orah i javlja se kako u niskom kršu

tako i u submediteranu. Plod je koštunica sa mesnatim ovojem koji je jestiv. Raznose

je ptice. Traži nešto više vlage nego orah jer joj je korjenov sustav siromašniji. Drvo

ima visoka estetska svojstva pa se koristi u proizvodnji furnira i za masivni namještaj.

Divlja kruška – Pyrus piraster

Divlja kruška je grm ili nisko drvo. Plod je jestiv i ukusan nakon promrzavanja.

Plod je izvrsna hrana za srneću divljač, divlju svinju i medvjeda. Javlja se u brdskom

području kontinentalnog krša i submediteranu. U povoljnim stanišnim uvjetima divlja

kruška naraste i do 20 m, dostiže promjer od 50 cm, a na lošijim staništima je niski

grm nepravilne krošnje. Drvo je izuzetno cijenjeno u tokarstvu i rezbarstvu.

Divlja jabuka – Malus silvestris

Jabuka je također grm koji se javlja najčešće uz rubove šuma. Plod je

okruglast djelomično spljošten. Divlja jabuka se javlja u hrastovim šumama. Plod je

jestiv kao i kod divlje kruške nakon promrzavanja, služi kao hrana divljači koje je i

raznose, a od divlje jabuke se pravi jabučni ocat koji ima ljekovita svojstva kao što je

pročišćavanje krvnih žila, smanjenje tjelesne temperature i slično.

Lijeska – Corylus avelana

Lijeska je grm ili nisko drvo, često na vapnencima i prisojnim stranama. Plod je

izuzetno hranjiv.

Drijen – Cornus mas

Drijen je grm. Plod je koštunica s mesnatim ovojem koji je jestiv i bogat C

vitaminom. Pored toga što služi kao hrana pticama i ostaloj divljači od plodova drijena

se može praviti slatko koje je nadomjestak za vitamine kojih je manje u zimskom

periodu.

Malina – Rubus ideus

Grm koji ima zbirni plod crvene boje, izuzetnog ukusa i naseljava gorska i

predplaninska područja. Plod maline je također hrana za većinu divljači, ali i list

ostaje dugo zelen pa je pored kupine osnova zelene prehrane za srneću divljač.

39

Jarebika – Sorbus aucuparia

Zauzima hladnija područja krša. Plodovi su sitni, kuglasti u početku žute,

kasnije sjajno crvene boje koja se ističe na zelenoj pozadini. Najčešće ih raznose

drozdovi. Maksimalna visina je 15-16 m, a starost do 80 godina. Jarebika je

heliofilna, pionirska vrsta koja dosta dobro podnosi zasjenu. Javlja se tek u gorskom

pojasu, a naseljava i predplaninski i planinski pojas.

Mukinja – Sorbus aria

Ima plodove veličine trešnje s bijelim pjegama koji su jestivi nakon

promrzavanja. Naseljava vapnenasta tla na prisojnim stranama. Kod nas je česta na

Bilogori. Prirašćuje sporo ali trajno. Doživi starost do 200 godina.

Brekinja – Sorbus torminalis

Vrsta koja je stalna u medunčevim šumama na suhom i toplom tlu. Plodovi su

do 15 mm debeli isprva crvenkasto-žuti kasnije svijetlo-smeđi posuti bijelim

točkicama. Plodove najradije jedu ptice.

Oskoruša – Sorbus domestica

Naseljava submediteranske šume. Česta je u hrvatskom primorju. Plodovi su

do 4 cm, žute su boje, a strana koja je okrenuta suncu je crvenkasta. Od plodova se

priređuje rakija tako da je kultivirana i u kontinentu.

Planika – Arbutus unedo

Element crnikovih šuma. Tamo gdje se pojavljuje lovor nema planike. Plod je

veličine jagode i jestiv.

3.2.9. Pionirske vrste i elementi kamenjara

U najužem području Jadrana se nalaze degradirane šume crnike koje nazivamo

makija, garig i kamenjar kao zadnji stadij degradacije, a kako crnika vrlo sporo

prirašćuje potrebno je unijeti neke druge vrste koje puno brže prirašćuju i obnavljaju

te zaštićuju tlo. Za to su izuzetno povoljni alepski i brucijski bor. Crnika je

mediteranski skiofit pa može uspijevati pod zastorom ovih borova. Tako bi šume ovih

borova predstavljale prijelaznu zajednicu. Ipak moramo znati u koja područja

možemo unositi ove borove. Potrebno je poznavati prateće elemente crnikovih šuma

pa tamo gdje se oni javljaju velika je vjerojatnost uspješnosti pošumljavanja. Ti

elementi su:

planika – Arbutus unedo

zelenika – Philyrea latifolia

mirta – Mirtus communis

tršlja – Pistacia lentiscus

smrdljika – Pistacia terebinthus

divlja maslina – Olea oleaster

40

lovor – Laurus nobilis

škrobut – Clematis flamula

tetivika – Smilax aspera

Elementi kamenjara:

Helichrysum italicum Dorn. – smilje

Juniperus communis L. – borovica Juniperus oxycedrus L. -- šmrika Laurus nobilis L. – lovor Lavandula angustifolia Mill. – lavanda Matricaria chamomilla L. – kamilica Melissa officinalis L. – matičnjak Mentha piperita L. – paprena metvica Rosmarinus officinalis L. - ružmarin Salvia officinalis L. – kadulja Satureia montana L. – primorski vrisak Teucrium montanum L. – dubačac mali Thymus serpyllum L. – majčina dušica