SUSRETI - -Susreti.pdf · PDF fileSlavko Vranjković, Susreti 4 Gospodinova uenika pojedinano: svakome je povjereno nezamjenjivo svjedoanstvo, kako bi evanđelje moglo ui u ivot sviju

SUSRETI

SLAVKO VRANJKOVIĆ

2 Slavko Vranjković, Susreti

Zahvaljujem

Bogu

i Crkvi,

mojim

roditeljima,

za svećeničko zvanje.

Ovu zbirku

posvećujem

svima

koji su pomagali

da ostvarim svoj san.

SNAGA MI JE

BILA

ČETRDESET

GODINA

U TEBI I

RIJEČI

TVOJOJ

KOJU DRŽIM

KAO

SVJETILJKU.

"A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili:

danas vidjesmo nešto neviđeno!"

Luka, 5-26.


Popratno slovo nadbiskupa za zbirku pjesama.

Kad je Benedikt XVI., Papa u miru, pozvao na "novu evangelizaciju" i proglasio "Godinu

vjere", pitali smo se, što je to i što nam je činiti? Na to bismo mogli kratko odgovoriti: djelo

"nove evangelizacije" sastoji se u tome da se srcu i umu muškaraca i žena našega doba,

nerijetko smetenim i zbunjenim, a prije svega nama samima, ponovno predstavi ljepota i

neprolazna novost susreta s Kristom.

U Isusovoj se osobi otkriva otajstvo ljubavi Boga Oca prema cijeloj ljudskoj obitelji. On nas nije

prepustio na milost i nemilost našoj lažnoj autonomiji, već nas je pomirio sa sobom u novom

savezu ljubavi. Istina, mi smo povjerovali u njega, već smo ga sreli u sakramentima našeg

djetinjstva i mladosti, kao i u nekim trenutcima posebne milosti u našem kršćanskom,

svećeničkom i redovničkom životu, ali moramo priznati, taj susret nije snažno odjeknuo ni u

našem životu ni u kršćanskom svjedočenju. Što se to događa s nama ili što se to dogodilo? Na to

nam slikovito odgovara sljedeća koptska legenda: Mladi monah pita staroga monaha: »Oče,

zašto toliki napuštaju monaški život?«. On odgovori: »U monaškom životu događa se isto što i

psu koji goni zeca: on trči i cijelo vrijeme laje. I drugi mu se pridružuju pa zajedno s njim trče,

ali nakon nekog vremena, oni koji sami ne opaze zeca, jedan za drugim odustaju. Tek oni koji ga

opaze (onjuše) trče do kraja«. Legenda završava: »Tek onaj koji je (osobno) ugledao Krista

raspetog može ustrajati do kraja«. To je pouka za svakoga od nas.

Vjerojatno su postojali ozbiljni razlozi, zašto smo krenuli za Kristom, bilo kao vjernici laici, ili

kao svećenici odnosno redovnici. Možda su postojali i drugi motivi: netko nas je potaknuo,

možda smo čuli kakvu uvjerljivu propovijed, pročitati kakvu lijepu knjigu. Sve nas to može

držati kroz neko vrijeme. No, tek kad osobno sretnemo Krista, ostajemo mu doista dosljedno

vjerni do kraja.

Vjera je iznad svega susret Krista sa svakim od nas. On stoji nama uz bok kao šutljivi prijatelj

kada uporno tražimo prave odgovore na naša nemirna životna pitanja. On nas ne napušta u

situacijama lutanja i kušnji. On nam omogućuje da čujemo njegovu riječ, on postaje prisutan u

sakramentalnim znakovima: on poziva i čeka odgovor. Valja tažiti Krista, Učitelja strasno,

tražiti iznad svega i iznad svih. Tada ćemo iskusiti istinitost ispovijesti apostola Pavla: "Za mene

je živjeti Krist a smrt dobitak" (Fil 1,21). Radi se o duboko otajstvenom vjerskom iskustvu koje

kao susret postaje put obraćenja koji nije rezerviran samo za neke izabranike. Naprotiv,

Otkupiteljev poziv je za sve, za svakoga od nas. Slijediti Krista sigurno traži hrabrost i

ustrajnost; zahtijeva promjenu mentaliteta i odreknuće od duha svijeta.

On je jasan izbor duhovnih nepromjenjivih vrijednosti, to doduše nije nikada lako, ali nije

nemoguće. Sa sinodskog zasjedanja prošle jeseni sinodski očevi u svojoj poruci uputili su niz

pouka i poruka kako da ostvarimo "novu evangelizaciju" napose u "Godini vjere".

Ne trebamo izmišljati nove strategije, gotovo kao da bi evanđelje bilo proizvod koji treba

plasirati na tržište religija, već trebamo ponovno otkriti načine na koje je Isus pristupao

osobama, kako se s njima sretao i pozivao ih, da bismo te iste načine primijenili u današnjim

prilikama. Andriju i Jakova je pozvao na rijeci Jordanu, a Petra i Ivana usred posla, Zakeja je

puka radoznalost dovela do topline zajedničkog stola s Učiteljem, a rimski vojnik ga je tražio da

ozdravi njemu dragu osobu, slijepac od rođenja nazvao ga je osloboditeljem od svoje

marginaliziranosti, Marta i Marija za gostoljubivost svoga doma i srca bile su nagrađene

njegovom prisutnošću.

Isus je povjerio Crkvi da bude mjesto susreta. Na nama je učiniti danas iskustvo Crkve stvarno

dostupnim, umnožiti zdence i druga mjesta na kojima su žedni muškarci i žene pozvani susresti

Isusa, pružati oaze u pustinjama života. To je zadaća kršćanskih zajednica i u njima svakog


Gospodinova učenika pojedinačno: svakome je povjereno nezamjenjivo svjedočanstvo, kako bi

evanđelje moglo ući u život sviju.

U ruci nam je djelo vlč. Slavka Vranjkovića, nuštarskog župnika, slikara i književnika pod

naslovom "Susreti" što ga on objavljuje u 40. godišnjici svoga svećeničkog života i rada. Autor

nam je poznat i po svojih prijašnjim izdanjima i po svome umjetničkom (slikarskom) opusu.

Ovo je svojevrsna knjiga razmatranja - u pjesničkom stilu - nad stranicama Svetoga pisma i to

pod vidom susreta s Gospodinom.

Nad svakim od navedenih susreta autor se zamislio, pitao se koju poruku upućuje Gospodin

njemu, a onda svakom onome tko uzme u ruke ovu knjigu i Evanđelje. Da, Evanđelje se uvijek

čita s pitanjem: "Što meni poručuje Gospodin u tom događaju, u toj pouci ili prispodobi?" Ova

knjiga je lijep dar u prilici "Godine vjere" kako za svećenike tako i za vjernike.

Autoru čestitamo i za knjigu "Susreti", ali napose za 40. obljetnicu misništva.

Đakovo, o Josipovu 2013.

Marin Srakić nadbiskup i metropolit


DJEČAK U SUSRETIMA

Slavko Vranjković, Susreti, pjesme

U 22 pjesnička susreta zbirke velečasni, pjesnik i slikar Slavko Vranjković privodi nas,

strpljivo bacajući nebeske mreže slovom, zvukom i slikarskim potezom na nas, i to

slobodnim stihom, a vezanom – objavljenom – Riječju, u kuću Božju. Na putu

duhovnome, s mjesta na kojem smo utjelovljeni prema Bogu, zbirka pjesama Susreti

korak je dalje u odnosu na prethodnu, Ecce homo. Pritom se, razumljivo, ne misli na

stil, izričaj i način građenja pjesme Vranjkovićev, na njegovu kuću jezika (Ante Matić,

2011: 5, ali i Pranjković, 2005: 125-138), već na pjesnikovu životnu i duhovnu zrelost.

Riječ je o putovanju ogledanom u četirima životnim dobima: dječačkom, mladenačkom,

zrelom i starom, kroz koje se i odnos s Bogom uzdiže na više spoznajne i emocionalne

razine:

Trebaš mi, o Bože, da mi pokreneš dan, (...) Osmjehom najaviš svako jutro i podne/moga

života,/ohrabriš me u samoći... (Molitva)

Znakovita se intertekstualna, a onda i tematsko-motivska veza sa zbirkom Ecce homo

ostvaruje upravo motivom dječaka (početak puta): ja dječak u duši (Molitva), I ja sam u

snovima dječak/na obali jezera (Apostol). Istoimena je pjesma zbirke Ecce homo sva

obilježena atomsferom početka duhovnoga putovanja, a stihovima koji u jedno združuju


empirijski i lirski subjekt: Čudno je to kad TE Bog pozove, a u tebi proljeće mlado

(Dječak, istaknula autorica). Za duhovoga pastira mjesto je to između neba i zemlje

(Lukić, 2004), daleko od spokojnosti i razriješenosti koju ljudski razbor silom zahtijeva,

dok mu srce odbija poslušnost, priklanjajući se atmosferi nemira, jedinoj u kojoj srce

poznaje života: zaigrano, začuđeno, obuzeto nebom i ljepotom. Ondje se, prethodnim

pomirenjem sa svojom čovječnošću, može uzdići do Istine, Mira i Svjetlosti.

Uistinu, prema riječima nadahnutoga predgovora Ante Matića, kada se nebo

pjesnikovom čežnjom toliko približi zemlji, a ako hoćete i obrnuto, zabranjene plave oči

djevojčice na misi postaju oči Majke i oči Njegove jer, kako pjesnik prorok, svećenik, a

u danom trenutku i slikar Vranjković ustvrđuje, čudesno zbližavajući kodove slikarstva

i poezije na postajama Križnoga puta: On ima lice čovjeka patnika, moje i tvoje lice ima, a

mi to ne vidimo nevjerom skamenjeni.

Snaga je Dječakova u nemiru, pokretačkoj snazi vjere i neumoljivnom podsjetniku da

bez zemaljskoga duhovno ne spoznajemo, ne živimo, o čem autor progovara još davne

1998. godine u okrilju Golgotskih svitanja na usta Ivanova: Čovika ne možeš zaboraviti, a

da prije toga Boga ne zaboraviš. (Vranjković, 1998: 50)

U Susrete je pak utkana zrela snaga četrdeset godina službe svećeničke (1972. – 2012.)

Slavka Vranjkovića, a zaglavni stihovi Snaga mi je bila četrdeset godina u tebi i riječi

tvojoj koju držim kao svjetiljku protočan su motiv, sukus pjesničkih misli i atmosfere

Susreta. Jer četrdeset simbolizira zemaljski spas, ali i vrijeme pokore i kazne. Četrdeset

dana Mojsije je čekao na Sinaju, četrdeset dana Isus je boravio u pustinji, četrdeset

dana kišilo je u vrijeme potopa, a dekalog je dopunjen milošću četiriju evanđelja (4x10).

Nakon četrdeset godina susreti su s Bogom, preko riječi u Riječi (Drugoj Božanskoj

Osobi – Isus Kristu), metafizički, s novopronađenim povjerenjem u Boga koji voli

svakog čovjeka.

Jer lako je s lijepim doživjeti estetski preobražaj, lako je u nepogrešivu vidjeti svetost, a

u eruditu mudrost koja mu se nesebično podala kao dar. Bog i u Gubavcu vidi znak na

putu, u Gluhonijemima i Opsjednutima sjeme u brazdi, u Prosjaku, Slijepcu i Pokajnici

želju za toplinom i ljubavlju. Bog je i Crkvu ostavio Petru, kako bacajući nebeske mreže

napominje i Vranjković kao ribar ljudi, ribaru nagle naravi pored teologa i erudita

Pavla. Opredmećenje je to božanskoga povjerenja u čovjeka, u njegovu nesavršenu i

grešnu prirodu koja će vjerom biti spašena. I uvijek živa!

Do Boga se pak putuje na krilima anđela, posrednika između Boga i ljudi, Boga i svijeta,

Apsolutnog i ljudskog (Lukić, 2013: 61). U Vranjkovićevoj slici i potezu anđeli imaju


izražene oči, osmjeh, nose lik djeteta, ali i odraslih: Kažu da su anđeli s neba sišli,/izgubili

krila, u ljude ušli dobrotom i da idu/korakom ljudskim/i da su od njih posudili ruke i oči za

pogled i srce,/za prijateljski dodir u nevolji, pa im sad nestašni vire iz očiju. (Mom anđelu

čuvaru, prigodom 40 godina svećeništva, 1972.-2012.). Iako izrijekom nespomenuti,

anđeli stanuju i u Susretima. Proviruju već iz prvih riječi zahvale autorove, njihove su

osobine upisane u lice roditelja, župljana, rodbine i djece: Zahvaljujem Bogu i Crkvi,

mojim roditeljima, za svećeničko zvanje. Ovu zbirku posvećujem svima koji su pomagali da

ostvarim svoj san.

Susreti se s Riječju, Logosom, Soterosom događaju u pjesnikovoj molitvi prošnje,

zahvale ili sjedinjenja s Bogom (unio mystica), a u značenju koje joj je pripisao Toma

Akvinski — molitva je uzdizanje duše k Bogu. U tom je uzdizanju pjesnička riječ

obogaćena auditivnim i vizualnim pjesničkim slikama (autorovo slikarsko oko ne bježi

ni onda kada se predstavlja kao majstor riječi): a onda se beskrajna zemlja/s dalekim

nebom/naselila/u mojim očima (Molitva slijepca), izravnim (navodni znaci) i neizravnim

citatnim svetopisamskim signalima: „Smrt je samo san, smrti zapravo i nema.“ (Jairova

kći), ali i vezom s dobrim i starim piscima hrvatskim (Antun Kanižlić, Pripovijest o

mladiću Urbanu iz molitvenika Primogući u srce nadvladajući uzroci kao carmina

figurata, stihovima naslikana svjetiljka i didaktička strelica; motiv raskrižja također u

Antuna Kanižlića Sveta Rožalija Panormitanska divica):

Tko bi to trebao biti,/ako mi nismo/znak na putu/do neba,/uljanica koja gori,/krug na

stolu/i sjeme u brazdi?/Stojimo na raskršću/s tisuću putokaza. (Znakovi na putu)

Na taj je način čitatelju i tragaču dopušteno barem dvama putovima stići do temeljnih

motiva pjesama – slikom i riječju! Osim toga, Boga je važno vidjeti i u svakodnevnim

ljudima i pojavama (u ravnici i njivi podno neba, u očima djeteta što gleda za pticama, u

hodu stare majke Janje).

Pjesnička zbirka Susreti osjeća se i kao diptih. U prvoj polovici zbirke pjesnik se osobno

i intimno susreće s Bogom i reminiscira nad vlastitim duhovnim putovanjem, a u

drugom dijelu donose se biblijski motivi o gubavima, slijepima, hromima i bludnima

koji su dotaknuti Božjom riječju. U njima se ogledamo svi mi, željni susreta i sjedinjenja

s Bogom, grešni i malodušni, a uvijek u Njegovoj milosti. Putovanje je to do svjetlosti i

sveznanja kako zajednički indoeuropski korijen (*weid-) tih dviju riječi i svjedoči. Jer

staroslavenski vêdêti – znati, poznavati, i vidêti – vidjeti, gledati (Damjanović i dr. 2004:

57, 38) zajedno znače istinu vidjeti, postati dionikom svjetlosne spoznaje

(prosvijećenosti).


Naš most do te istine, ako mu dopustimo, može biti i svećenik, pjesnik, slikar Slavko

Vranjković. Gotovo profetski izrekao je to i Alojzije Prosoli tumačeći pjesničku zbirku

Ecce homo: Mnogi su u susretima ostavili trag u meni, najposebniji trag ostavio je slikar i

pisac, svećenik Slavko Vranjković. (Alojzije Prosoli, istaknula autorica)

U ime susreta, svjetlosti, istine, Sacerdosa i Soterosa, nadostavljajući se na pisca

predgovora knjige Ecce homo Ante Matića, završavam jednom, jedninom i

neponovljivom Riječju: Amen!

Vera Blažević Krezić, prof.


MOLITVA

Čuješ li moje srce, o Bože?

Molitvom te dozivam i pjevam Tebi,

ja dječak u duši, tvoj

i kad nisam dostojan svoje službe,

kad sumnjaš u moju vjernost.

Trebaš mi, o Bože, da mi pokreneš dan,

druguješ u riječi i kruhu na Oltaru,

oči otvoriš za

rumene boje svitanja

nad vodom s dalekim zvonikom koji

pokazuje nebo,

osmjehom najaviš svako jutro i podne

moga života,

ohrabriš me u samoći,

dodirneš u bolesti i nemoći,

umorna tješiš pod tamnim

okriljem neba.

A onda, opet,

trebaš mi ponovno, svakodnevno,

jednostavno

trebaš mi

da me ljubavlju

održiš na životu dok Riječ Tvoju sijem i

molitvom hvatam obojen dan

pod ruku pa

krećem, s onima koje si mi povjerio,

u sutra,

u vječnost.

Bez Tvoje blizine moji bi snovi svećenički

bili izgubljeni.


SLIJEDI ME

Rado bih pošao

za Tobom,

svakodnevno,

dok u tkanje vremena

uplićeš

sve moje

i ono što mi drugi

daju,

sve boje s plavim nebom

nad vodom.

Odazivam se

kad u tvom glasu

osjetim

davne pozive

oca moga pokojnoga,

babe Ive što me

naučila

prve molitve,

majke moje koja me

odnjihala u kolijevci

vjere

pradjedovske.

Slijedim te dok otkrivam

tragove tvoje u ljubavi,

u onima

koje volim,

koji su me

ljubavlju

zadužili.

Iako se to ponekad

i ne vidi,

znam da sam

s Tobom

jer me nosiš

u naručju.


ZNAKOVI NA PUTU

Tko bi to trebao biti,

ako mi nismo,

znak na putu

do neba,

uljanica koja gori,

kruh na stolu

i sjeme

u brazdi?

Stojimo na raskršću

s tisuću putokaza.

Kojim trebamo krenuti

u potragu

za Tobom ?

Davno si rekao:

"Ja sam put !"

i tko Tebe ima,

Oca ima

i nebo.

Mi smo se utaborili

kao da nismo

na proputovanju,

a primičemo se

drugoj obali

držeći Riječ tvoju

kao svjetiljku.

Neka u nama vatra

Duha tvoga gori,

dovoljna da nam

obasja cilj i

modri krug neba

nad glavom.


SPOZNAJA

Bog je sve stavio

pred nas

kao sliku

čudesnu i široku do neba.

Mi smo samo

promatrači,

tragači za istinom

i ljepotom.

Otvaramo prozore duše

i ponešto znamo,

uvjereni da smo otkrili,

odgonetnuli,

čudesne zakone svemira,

tajnu Boga i čovjeka.

Unatoč tome ne vidimo

cjelovitu sliku

Njegova veličanstvenog djela

i stvaranja.

Ponekad smo preblizu

ili predaleko,

gledamo

više očima

nego srcem

pa nam je pogled

zamagljen,

a okviri spoznaje

premaleni.


TRAŽENJE

Posvećeno svima koji Boga traže.

Jutrom molitvom

ulazim

u dan,

u potragu za Tvojom

prisutnošću.

Tražim tvoj glas

u pozivu apostola,

u susretu s gubavcima ,

slijepima, hromima, grešnicima

iz Evanđelja,

u očima djeteta što gleda za pticama

i oblacima,

u ljepoti cvijeta,

zemlje

i neba,

u hodu stare majke Janje koja krunicom

mjeri

daljinu,

vrijeme

i vječnost,

u riječi

Tvojoj

kojoj se uvijek

i iznova

vraćam.


BLAGOVJESNICI

Naše stope

razasute rastu

uokolo.

"Idite i propovijedajte!"

rekao si.

Pošli smo

nemoćni.

Snaga nam je bila jedino

u Tebi

i riječi Tvojoj

vječnoj,

bezvremenoj.

I tako, poruka nabujala

nebom krenu dalje:

od usta

do usta,

od uha

do uha,

od srca do srca,

krvotokom.

Neki su je

slušali,

drugi odbacili,

a mi

smo samo bili

glasnici

i sijači

Božjeg sjemena,

glas koji raznosi

pustinjski

vjetar.


APOSTOL

Već smo se umorili od riječi

koje nemirne teku,

a iza njih ne stoji život,

srce još manje.

Govorimo, ponekad, da ne šutimo:

o Tebi i Ocu,

o nebu,

u želji da nas ojačaju poruke Tvoje,

osnaže, usprave kao jarboli.

Poželimo da nam se,

poput Tebe, izreći u jednoj

riječi, neponovljivoj. Od Tvojih drhti nebo

i čovjek postaje veći.

Kad progovoriš,

sebe daješ i ono

danas i sutra, što ne prolazi bez odjeka.

Nakon Tvoga glasa raste novo jutro

s novim danom u ljudima .

Kad Ti progovoriš riječ,

puna su je usta, srce puno,

u ušima odzvanja kao radost.

Naše jalove lete uokolo i ne obvezuju

niti se često kao eho vraćaju.

I ja sam u snovima dječak

na obali jezera.

Kad me pozoveš,

neka u mojim

mrežama zastane vjetar

i nebo padne u

vodu kojom plovi moj čamac, nemiran

od čežnje za vječnošću.

Poželim da mi svane jutro i put,

da se ne dižem umoran,

prestrašen valovima i daljinom.

Snagu mi daj da te bar čujem

kao neki koji su te poslušali

pa mi se sunce ne bi skrivalo iza oblaka.


PETROVA ISPOVIJEST

Ne pitaj

zašto te volim

i tražim

u molitvi,

na koljenima,

da bih te drugima dao kao dar,

kao radost

i popudbinu za nebo.

Ponekad te ne vide u meni,

u riječima mojim

bez snage

da oduševe i povedu.

Da bar jesam

ono što bi trebao biti.

Znam,

Ti voliš u meni i ono što

drugi ne vide,

što krijem

iza vrata zatvorenih.

Poželim, ponekad,

da zavole

što ti vidiš,

očima neviđeno,

moj napor kad vjeru dajem ,

osmijeh

i srce i kad je rana na njemu.

Ili je bolje ovako?

Preplašili bi se moje nemoći

i što sam čovjek

koji voli zemlju

u potrazi za nebom,

razapet između njih

i Tebe.

Ne pitaj kako te, zašto te volim

kad znadeš da su

vrata srca moga otvorena.


JAIROVA KĆI

Bila sam voljeno dijete,

kap na dlanu,

sunčev sjaj

u oku majke i oca moga.

U jutru života

smrt

mi došla

u pohode,

dane odbrojila,

zatamnila moja staze,

zaustavila

korake,

igre djetinje.

Postadoh uvenuli

list na vjetru,

mrtva površina vode i

sunce na zalazu.

Ležala sam

na

postelji bijeloj ,

svijeće su drhtale od

suza majčinih.

Otac ga pozva,

a on se odazva .

Reče:

"Smrt je samo san,

smrti zapravo i nema."

Svi ostadoše

u čudu.

Od njegova

dodira

zaiskri život u meni.

Svoje sam lice vidjela

u njegovim

očima.


GUBAVAC

Ljudima daleki,

bliski suncu u zenitu,

sjedimo kraj puta

daleko od zdravih

dok čekamo samilost.

Sapeti smo,

okovani bolešću.

Naši se putovi

ne dodiruju.

Daleki svojima,

sebi i Bogu

ponekad.

Naša su tijela krvava rana

kao da smo se u srce

pretvorili.

Kad noć padne izlazimo,

mjesec nam nad glavom i

nebo zvjezdano.

Otkrivamo lica,

ruke,

iznakažene bolešću,

oči bez suza.

Smijemo se bezubim

ustima.

Noć nam je dan postala

pa se ljudski osjećamo,

dok zdravi sanjaju u mekim

posteljama i ne misleći

koliko su bolesni

u duši.

Jednu smo te večer vidjeli

izdaleka

i zapamtili tvoji samilosni

pogled.

Jutrom smo se probudili

zdravi.


OZDRAVLJENJE GUBAVCA

Toliko toga je skriveno

u nama,

u krvi našoj.

Život i smrt,

kao ponornice

teku pa izbiju u bolesti.

Sve se uskovitla,

procvjeta

nemirom i zaboli.

Zdravi nas izbace

iz društva,

obilježe,

postajemo prijetnja

i stranci

njima i svojima.

Htjeli smo ga pozdraviti.

Izdaleka.

Mahnuo je rukom.

U očima

njegovim vidjeli smo samilost.

"Isuse, sine Davidov,

smiluj nam se!"

Vikali smo uglas.

Ušutkavali nas oni uokolo

zgroženi našim ranama.

Naredi da nas pozovu.

Od njegova dodira

poče ozdravljenje. Ranjena koža buja,

raste, prska kao

pupovi u proljeće

i drhti

kao mlada vrba

nad vodom.

Nakon kupanja

u Siloamu

prvi put smo na mladoj koži

osjetili

topli popodnevni vjetar.


GLUHONIJEMI

Kud god je prolazio,

kažu,

nosio je

nebo

i svjetlo

u očima.

Rekoše da je zemlja drhtala

pod njegovim

stopama.

Pričalo se da je imao

srce

i ljubav za patnika

riječ i

dodir za nevoljne.

Moj se nutarnji glas

slio

u rijeku vapaja

svedenih

između

pješčanih obala srca.

Znao je da zovem

bezglasno.

Krik mi je ostao

u grlu.

"Progovori !"

reče.

Prvo što sam čuo

bio je

otkucaj

njegova

srca.


OPSJEDNUTI

Kuda da krenem

ovako taman kad se

svjetla bojim,

sapet iznutra, obzidan

zlom kao kamenom.

Ulicom moga srca

teče

tamna rijeka bez uvira,

bez života.

Daleko nebo.

Niotkud svjetlosti

da progledam,

da me

prosvijetli .

Duša mi je grobnica

nespokojna,

pa ono što nemam i drugima želim

uništiti,

razoriti,

obogatiti se tuđom

nesrećom.

Zlom opsjednut

i sve je u meni

od zla: i riječ,

i pokret ,

i krik.

Vragu sam dušu dao

i bojim se

očiju njegovih koje me progone.

"Izađi iz njega !"reče.

Od gromka glasa

prsnuše okovi, rasu se

tama svjetlom

obasjana.

Ponovno se rodih

sa srcem

u njedrima.


SATNIK

Ja sam vojnik u tuđoj zemlji,

stranac sebi i drugima.

Nad glavom

bistro tuđe nebo,

pred onima koje šaljem

dalek put,

njih sam poslao

da ga pozovu.

Molio sam ga

da ozdravi

slugu moga

i pokaže da je

veći od svih

rimskih bogova

kojima su služili očevi moji,

podizali hramove.

Nisam imao hrabrosti

suočiti se s njime,

pogledati mu u oči.

Odazvao se i krenuo

u moj dom.

"Nisam dostojan da uđeš

pod krov moj",

rekao sam,

"nego reci riječ ."

On pohvali moju

vjeru.

Sluga mi

ozdravi.

U srcu sam mu

iz zahvalnosti

podigao

svetište.


PROSJAK

Sjedim na kamenu kraj puta,

izdvojen pogledom za

razmak ruke

ispružene.

Gledam ga u polju, suncem obasjana.

Velik je pod nebom.

Pune su ga oči i usta

i srce.

Nisam tražio samilost,

ni sućut.

Oni koji mi daju od suviška,

nisu riješili moj problem.

Nije sve u kruhu.

I ja sam čovjek željan

topline.

Bačeni novčić

ne čini me bogatijim.

I lijepa riječ je

dar od kojeg se živi.

Žudim Bogom bogat biti.

Susretao sam ga na trgovima,

uz sjenovite zdence Galileje.

Slušao, rastući velik u sebi,

o siromasima

koji su duhom bogati,

o bogatašima

koji neće vidjeti nebo.

Izgovarao je riječ,

a Riječ je bio sama i

korak koji svitanju vodi.

Gledali smo u Njegove ruke,

nisu bile prazne.

Sunce je bilo u njima.

Noge su mu u zemlju urasle,

jer je bio i nebo i zemlja ujedno.


MOLITVA SLIJEPCA

Ako postoji modrina neba,

nije u meni,

ni daljine

nedogledne,

ni ljudi, ni ptice

nisu u meni.

Osjećam ih slutnjom.

Ako postoji kiša,

nije u meni ,

osim suza u očima.

Ako postoji ljubav,

ja je ne vidim,

ako se u

riječ i djelo ne pretoči.

Ako postoji prostor oko mene,

moj je

tamom omeđen.

Ni pjesma

nije u meni,

čujem je u tuđem pjevu

nabujalu mirisom polja,

neba i tuge

pradjedovske.

Ni vjetar

nije u meni,

ni sunce u mojim

mrtvim očima.

"Da progledam,"

vapio sam svim u sebi,

"da progledam!"

"Progledaj !" reče,

a onda se beskrajna zemlja

s dalekim nebom

naselila

u mojim očima.


JERIHONSKI SLIJEPAC

Dotakni me

pogledom,

ruku pruži

da vidim mrtvim očima

nebo

zvjezdano.

Uđi u moju

samoću,

u dane jedan

drugom jednake

koje mjerim snom

i pjevom

pijetlova,

zvukom

roga

s hramske uzvisine.

Uznemiri nebo

moje u meni ,

da se nabujalo

oblacima

vida i radosti,

ospe u nedogledu i kiši,

oživi

u slapu boja

koje prvi put

vidim,

u ljepoti

vode

u kojoj se utopila

modrina.

Neka mi

srce

zadrhti od neba

iznad ravnice.


SLIJEPAC IZ BETSAIDE

Sjedim pred hramskim vratima.

Žamor čujem,

miris žrtvenika osjećam.

Sve je u meni toplo od sunca.

Ponovno vidim.

Gledam rumena jutra

i nebo nad vodom.

Ni polje, ni nebo, u srce mi

ne mogu stati.

S hramskog brijega puca

široka ravan, razasute kuće,

kao na dlanu.

Pogledom urastam

u krajolik do jučer nevidljiv.

Do susreta s njime

bila mi je tama u očima,

mrtve trave,

mrtvi ljudi daleki mome

ne vidjelu .

Sve je bilo dodir,

slutnja, vjetar i glas.

Onda se dogodilo čudo.

Došao je onaj o kojem su

sanjali stari proroci,

najavljen u zapisima otaca.

Toliko toga sam čuo o njemu

i da je nekima

otvorio oči

moćnom riječju,

dodirom svojim.

"Dodirni me!",

vapio sam.

Nakon toga

sve postade treperavo

od svjetlosti,

i ljudi i zemlja

i nebo!


HROMI

Odavno je ova nemoć u meni i praznina u duši

kao nebo poslije kiše.

Da sam bar zemlja

natopljena nadom.

Vjetrovi nemira

prolaze ostavljajući nespokoj.

Tuga mi se vidi u očima pa

strah nabuja u meni

od nepoznate zemlje i prostora

pod usahlim nogama.

Noću je sve moguće u snovima i drugačije

u mislima.

Trčim livadama, preskačem jarke

i udoline, hvatam leptire

i mirise vjetra u kosi

dok se ne probudim i

noge me mrtve ne izdaju.

Moji me nose, pripremaju za dan i

hrane me zbog moje nemoći.

Rekoše da je Isus,

veliki Nazarenac, u hramskom trijemu.

Donijeli me u nadi, nemoćna.

Oko njega mnoštvo pa prići ne mogu,

jedino me moji vjerom nose u njegov zagrljaj.

Da mi se dotaknuti haljina njegovih,

da mi je susresti njegov pogled pa sve ako i ne prohodam

duša bi dobila krila od vjetra.

Svom snagom ,

svim u sebi zavikah, zavapih :

"Da prohodam!"

Moj se glas slio u rijeku glasova.

Vikao sam uzaludno uvjeren da me ne čuje.

"Ustani i hodi!" reče.

Uzdrhtala koraka

svladavao sam prostor

oko sebe

idući za njim ,

slijedeći njegove stope na kamenu.


POKAJNICA

Bog me ženom stvorio, ljepotom obdario,

utkao u me svoj stvaralački biljeg .

Umjesto da budem hram ,

kroz moju dušu

hujali vjetrovi.

Drugima sam se davala,

rasipala nježnost , postadoh prokleta

jer sam bila ničija i svačija.

Viđala sam ga na ulicama Magdale,

pogledi nam se nisu susretali.

Bježala sam s njegova puta.

Sad, nakon svega,

razlivena u tuđim očima i rukama,

kao široka rijeka,

iznova sam dobila obalu pa se nemir

vratio u korito,

neobuzdani valovi

našli granicu.

Htjedoše me ubiti jer sam žena,

da pokriju svoje grijehe,

muškarca zaštite

kao da nismo bili skupa.

"Što ti kažeš?",rekoše mu.

Bila je to zamka iz koje izlaze samo najveći.

On je to sve okrenuo

protiv njih.

"Tko je od vas bez grijeha,

neka prvi baci kamen!"

Reče.

Uzmakli osramoćeni.

Vidjela sam oprost u njegovim očima.

Ma koliko bježala od života,

opet sam se vratila i promijenila put.

U odrazima moje duše,

njegov lik je bio najveći pa nakon svega

iznad mene

sviće rumeno nebo.


ISUS I ZAKEJ

Tvoje su oči jezera

u kojima se utopila prošlost,

moj grijeh

i tuga.

Skrio sam se uz put

kojim si prolazio

od njihova pogleda ,

da me ne prokažu obilježena

izdajom.

Lišće smokvino dušu mi skrilo,

ogoljelu pustinju vjetra.

Tvom pogledu nisam umakao.

"Zakeju siđi!"

Od glasa Tvoga zadrhti nebo

i srce u meni.

Dok sam koračao u Tvojoj sjeni

postadoh žedan vode s tvoga izvora.

Ni primijetili nisu da se moja noć

zabijelila svitanjem.

"Čovjeku se grešniku svratio,"

povikaše.

Zaboravili su da " zdravi ne trebaju liječnika

nego bolesni. "

Hod me vrati u djetinjstvo

s majkom na putu do hrama,

a sad Hram Božji

kraj mene hoda.

Kad kruh zamirisa u rukama Tvojim,

"vraćam oteto, a polovicu imanja dajem sirotinji",

rekoh.

On me pogleda kao što me nikad nitko

pogledao nije pa se sunce

primaklo svitanju.


SADRŽAJ

1. Molitva (9)

2. Slijedi me (10)

3. Znakovi na putu (11)

4. Spoznaja (12)

5. Traženje (13)

6. Blagovjesnici (14)

7. Apostol (15)

8. Petrova ispovijest (16)

9. Jairova kći (17)

10. Gubavac (18)

11. Ozdravljenje gubavca (19)

12. Gluhonijemi (20)

13. Opsjednuti (21)

14. Satnik (22)

15. Prosjak (23)

16. Molitva slijepca (24)

17. Jerihonski slijepac (25)

18. Slijepac iz Betsaide (26)

19. Hromi (27)

20. Pokajnica (28)

21. Isus i Zakej (29)

www.vjeraidjela.com


SLAVKO VRANJKOVIĆ - sacerdos

Župnik župe Nuštar Križnog puta 20. 32221 NUŠTAR

Tel/fax: 032/386 216

[email protected]

Rođen 22. VII 1945. u Posuškom Gracu. Osnovnu školu pohađa

u Vrbanji , gimnaziju i teološke studije upisuje na Teološkom Fakultetu u

Zagrebu. Zaređen je za svećenika 8. X. 1972.

Zaljubljenik je u lijepu riječi i sliku.

Objavljuje članke, kolumne, drame i pripovijetke u časopisima:

»Marulić «, »Danica «, «Mi», « Spektrum», «Veritas», «Mak», «Glas

Koncila», «Đakovački vjesnik»,»Katolički tjednik», «Crkva na kamenu»,

»Večernji list»,»Vinkovačke novosti». Nagrađivan je više puta njegov

literarni rad u zemlji i inozemstvu.

Tiskane su mu dvije zbirke pripovjedaka: "GOLGOTSKA

SVITANJA", "U POTRAZI ZA NEBOM " te knjiga pjesama "ECCE

HOMO " koja je darovana papi Benediktu XVI prigodom posjeta

Hrvatskoj. Samouki je slikar. Služi se svim slikarskim tehnikama.

Iza sebe ima 28 samostalnih izložbi te nekoliko skupnih. Autor je likovnih

mapa : "ŽENE POD KRIŽEM", Osijek 1995, "BOL U KAMENU,"

Vinkovci 2006, "LICE ŽENE", Vinkovci 2013.

Član je "KATOLIČKIH NOVINARA HRVATSKE", likovne udruge

"LIKAR" Osijek,"DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

HERCEG-BOSNE " Mostar.

mailto:[email protected]

Documents

SUSRETI - -Susreti.pdf · PDF fileSlavko Vranjković, Susreti 4 Gospodinova uenika pojedinano: svakome je povjereno nezamjenjivo svjedoanstvo, kako bi evanđelje moglo ui u ivot sviju