Click here to load reader

SUVREMENA ETNOGRAFIJA NEMATERIJALNE KULTURNE

  • View
    0

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of SUVREMENA ETNOGRAFIJA NEMATERIJALNE KULTURNE

Škarica, Leonora
2019
Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / struni stupanj: University of Split, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Split / Sveuilište u Splitu, Filozofski fakultet
Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:172:290272
Rights / Prava: In copyright
Repository / Repozitorij:
Hrvatski jezik i knjievnost
SUVREMENA ETNOGRAFIJA NEMATERIJALNE KULTURNE BAŠTINE
POLJIKOG KRAJA
Komentorica: dr. sc. Sandra Lukši
Split, 2019. godine
_____________________
_____________________
_____________________
3. Ustroj Poljike Republike i Poljiki statut ....................................................................... 10
3. 1. Legenda o postanku Poljica ...................................................................................... 10
3. 2. Poljiki statut ........................................................................................................... 12
3. 3. Poneki dijelovi Poljikog statuta .............................................................................. 13
3. 4. rtve za slobodu Poljica ........................................................................................... 15
3. 4. 1. Knez arko Draojevi ..................................................................................... 16
3. 4. 2. Osloboenje tvrave Nuak .............................................................................. 16
3. 4. 3. Mila Gojsali .................................................................................................... 17
4. Crkveno-puka baština .................................................................................................... 21
4.1.4. Kolende .............................................................................................................. 30
4. 2. Poklade .................................................................................................................... 35
4. 3. 2. Veliki tjedan .................................................................................................... 38
4. 3. 2. 1. Veliki etvrtak.......................................................................................... 38
4. 3. 2. 2. Veliki petak............................................................................................... 39
4. 4. Uskrs ....................................................................................................................... 42
4. 6. Sveti Antun Padovanski ........................................................................................... 47
4. 7. Gospa Snjena ......................................................................................................... 48
5. Pjesme o Poljicima .......................................................................................................... 52
5. 1. Ljubavne pjesme ...................................................................................................... 59
5. 2. Vjerska usmena lirika .............................................................................................. 63
6. Igre ................................................................................................................................. 72
7. Vjenanja ....................................................................................................................... 74
7.1. Prošnja ...................................................................................................................... 74
7. 3. Svatovi .................................................................................................................... 76
8. Pokapanja mrtvih ............................................................................................................ 79
10. Basme ........................................................................................................................... 84
11. Zakljuak ...................................................................................................................... 86
10. Rjenik .......................................................................................................................... 88
Abstract .............................................................................................................................. 98
1. Uvod
U potrazi za svojim korijenima, u tenji da potvrdimo svijest o sebi, obraamo se katkada
prošlosti te poseemo u riznicu kulturne baštine. Zaštiena kulturna dobra nematerijalne baštine
predstavljaju oblike kulturnog izriaja od osobite vanosti na odreenom prostoru. Njihova
povijesna ukorijenjenost svjedoi iznimnoj vrijednosti s povijesnog, umjetnikog, etnografskog,
sociološkog, antropološkog, lingvistikog ili knjievnog aspekta. Pojam nematerijalna kulturna
baština obuhvaa: prakse, predstave, izraze, znanje, vještine, kao i instrumente, predmete,
rukotvorine i kulturne prostore koje zajednice, skupine i, u nekim sluajevima pojedinci, prihvaaju
kao dio svoje kulturne baštine. Nematerijalna kulturna baština, koja se prenosi iz generacije u
generaciju, prua osjeaj identiteta i kontinuiteta te tako promie poštovanje za kulturnu raznolikost
i ljudsku kreativnost. Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog
stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi nain, a osobito: jezik, dijalekti, govori i
toponimika, te usmena knjievnost svih vrsta, folklorno stvaralaštvo u podruju glazbe, plesa,
predaja, igara, obreda, obiaja, kao i druge tradicionalne puke vrednote, tradicijska umijea i
obrti.1
izgradnju uinkovitog sustava zaštite i ouvanja, na meunarodnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini
te za uspostavljanje i unapreivanje meunarodne suradnje. Takoer istie i potrebu poduzimanja
zaštitnih mjera u suradnji s drugim zemljama potpisnicama UNESCO-ve Konvencije za zaštitu
nematerijalne kulturne baštine u okviru djelotvornog obogaivanja i dopune postojeih
meunarodnih sporazuma, preporuka i rezolucija o kulturnoj i prirodnoj baštini, s novim odredbama
koje se odnose na nematerijalnu kulturnu baštinu. Skupljaka i opisivaka djelatnost o raznolikosti
društva i kultura koja stvara podatke za etnološke analize, naziva se etnografija. Njena je svrha što
vjerniji opis naina ivota pojedinih ljudskih skupina, a osnovna je metoda istraivanja terenski rad.
Terenski rad u etnografskom istraivanju obuhvaa istraivaev boravak u prouavanoj zajednici te
prikupljanje podataka promatranjem, razgovorima i sudjelovanjem u ivotu prouavane skupine.
U ovom radu pozornost je usmjerena na nematerijalnu kulturnu baštinu poljikog kraja.
Poljica su jedinstven primjer jedne višestoljetne politike formacije koja nije izgradila dvorce, palae
ni utvrde, ve su sauvala klasinu hrvatsku tradiciju koju je obiljeavala skromnost, jednostavnost,
1 https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=3639 Središnji dravni portal, (pristupljeno 30. 9. 2019.)
poštenje, nasljee zakonitosti i narodnih obiaja koji predstavljaju i pravo i zakon. Iako je vrijeme
izbrisalo mnoge tragove koji govore o ivotu, o kulturnoj prošlosti i demokratskoj tradiciji Poljica,
još i danas po poljikim kuama, u muzejima te u ponekim knjigama, mogu se pronai stari zapisi
pisani bosanicom, stare zastave, oruje, nošnje. Ovim radom nastoji se pribliiti duh nekadašnje
Poljike Republike te ukazati na ono što Poljiani nisu prepustili zaboravu, ve je ouvano i danas
u duhu narodne tradicije.
2. Geografski poloaj Poljica
Poljica se prostiru jugoistono od Splita, oko Mosora i njegovih primorskih ogranaka
Sridivice i Vršine. Zbog geoloških, klimatskih, hidrografskih i biogeografskih obiljeja dijele se na
tri mikoregije: na gornja, srednja i primorska Poljica te se nalaze u trokutu Split-Omiš–Trilj. Gornja
Poljica nalaze se, u odnosu na Jadransko more, u zaleini Mosora. To je u zemljopisnom pogledu
najnepovoljniji dio poljikog podruja. Srednja Poljica su najvei dio Poljica, a proteu se od rijeke
rnovnice do rijeke Cetine kod Zadvarja. Ona su vrlo slikovit kraj te je u prošlosti, zahvaljujui
razvijenom agraru i stoarstvu, bio relativno bogat dio Poljica. Podruje donjih Poljica nalazi se uz
more, od Omiša do Stobrea sagraenog na ostacima starogrkog naselja Epetiuma. I dok su nekad
Poljica brojila 12 katuna, danas ona broje 21 selo.
Danas se, u sklopu donjih Poljica, nalaze sela: Podstrana, Jesenice i Due. U srednja Poljica
ubrajamo: Sitno (Gornje i Donje), Dubravu, Srinjine, Tugare, Zakuac, Gata, išla, Zveanje,
Kostanje, Podgrae, Seoca. U sklopu gornjih Poljica nalaze se: Trnbusi, Gornji Dolac, Srijane, Donji
Dolac.
3. Ustroj Poljike Republike i Poljiki statut
Poljica su bila hrvatska upa, koja su se, navodi don Stipe Kaštelan, „smru narodnih
kraljeva preobrazila u slobodnu kneiju.“ upan je i dalje ostao na elu upe, ali kasnije je nazvan
knezom, odnosno knezom poljikim, a od poetka 17. stoljea i knezom velikim. Upravna i sudbena
vlast bila je u Poljicima strogo odijeljena od zakonodavne. Upravnu i sudbenu vlast obnašao je
poljiki stol za cijelu kneiju, a u nekim manjim poslovima tu su ulogu mogli obnašati i katunari u
svojim selima. Kao samostalna kneija dijelila se na 12 upravnih kotara, a to su: Donji Dolac, Gornji
Dolac, Sitno, Dubrava, Gata, išla, Zveanje, Kostanje, Srinjine, Podstrana, Jesenice i Due. Svaki
je katun (selo) imao svog glavara koji se zvao katunar ili mali knez. Zakonodavnu vlast obnašao je
opi zbor, to je bila, u pravom smislu rijei, prava narodna skupština. Kaštelan istie vanost opeg
zbora dajui primjere iz Poljikog statuta. Naime, u Poljikom statutu esto se navode ovakvi izrazi:
„I pristaše Poljiani svi ko jedno; budui Poljica skupna primiše i uzakoniše“ itd. Ti i slini primjeri,
istie Kaštelan, nedvojbeno svjedoe da su Poljiani svoje zakone donosili na narodnoj skupštini.
Takoer, u Poljikom se statutu naglašava da svako selo, ako je skladno, moe djelovati samostalno,
osim podignuti grad ili novu carinu ili uope uiniti nešto što bi naštetilo opini u cjelini.2
3. 1. Legenda o postanku Poljica
Ime Poljica vue svoj korijen od apelativa3 polje, malo polje, poljce, stoga su Poljica svoje
ime dobila po mnoštvu malih polja na obroncima Mosora. Prvi spomen etnika Poljica zabiljeen je
1080. godine, u vanoj ispravi od svega tridesetak listova nazvanom Sumpetarskim kartularom,
pisanim latinskim jezikom u Sumpetru u donjim Poljicima.4 Oko tog imena, u njegovoj dugoj
povijesti pleli su se i raspletali mnogi dogaaji. Poljiki naraštaji uvali su ime, a u imenu i slobodu
u borbi protiv otimaa meu kojima su najopasniji bili Mleani i Turci.
Legenda o porijeklu poljikog plemstva kae da su njegovi osnivai bili braa Tješimir,
Krešimir i Elem, sinovi kneza Miroslava, koji su se doselili, s podruja Bosne u Poljica, 949. godine,
nakon nasilne smrti svog oca. Miroslav Pera navodi da najstariji dokumenti, koji spominju tri sina
2 Stipe, Kaštelan, Povijesni ulomci iz bivše slobodne opine - republike Poljica, Lenova tiskara, Split 1940. 51-
54. 3 O tome više: Helena Dragi, Apelativi u toponimiji stolakog kraja, Vol. 62, No. 1, Školski vjesnik, Hrvatsko
pedagoško-knjievni zbor, ogranak Split i Filozofski fakultet Sveuilišta u Splitu Split, 2013., str. 5.-26. 4 Mihanovi, Frane, Spomenik velikom poljikom knezu, Poljica (24.), upe poljikog dekanata, Gata, 1999. 14.
kneza Miroslava kao osnivae Poljica potjeu iz 15. stoljea.5 Prvi je pisan 10. veljae 1453. godine
u jednoj ispravi o razgranienju izmeu Splita i Poljica. Drugi je dokument prijepis iz 1500. godine
jedne još starije isprave koja se odnosila na neki pravni spor, gdje se uz navedena tri brata spominje
i njihov otac knez Miroslav.6 Sigurno je slinih dokumenata bilo još, ali je vrlo malo od toga ostalo,
osobito nakon pada Poljica i masovnog paljenja poljikih sela. Prema predaji Poljica su se
organizirala u hrvatsku upu nešto kasnije, tj. 1015. godine, za vrijema kralja Krešimira III. Kaštelan
navodi ovako:
„ Nakon ubijstva Miroslava, kako to obino biva, nastaše mrnje i stranke. Sinovi Miroslava:
Tješimir, Krešimir, Elem sa svojim privrenicama, da ne bi ivjeli u vjeitoj mrnji sa
stricem, postalim kraljem Mihajlom-Krešimirom i njegovim privrenicama, odseliše (iz
predjela bihakog i ostroškog) na istok Solina, na krunsko dobro mosorsko, koje valjda
bijaše slabo ili nikako obraeno i nastanjeno. I u plodnim docima sagradiše dvore i obore u
Zveanju na Ostvrici kod ivice vode Pokornika, trajno se nastane. Tokom vremena, kad su
se umnoili razdijeliše se na Tješimirovie, Krešimirovie i Eleme i ustrojiše upu pod
imenom Poljica.“7
Poljiko plemstvo sastojalo se od didia i vlastelia. Didii su bili rodovsko plemstvo
starohrvatskog porijekla, koje je navodno potjecalo iz 10. stoljea (potomci trojice brae Krešimira,
Tješimira i Elema), Frano Ivaniševi navodi ovako: „ Naselivši se Poljicima 949. godine poljiki
didii su se dosta brzo adaptirali na škrte ivotne uvjete. Naselili su se najprije u Ostrvici kod vode
zvane Pokornik. Otuda su se širili dalje po Poljicima“ 8
U Poljicima je, takoer, bio raširen mit o elimu (puka varijanta za Elima) koji se preselio
za vrijeme Turaka iz Gata u Solioc, a zatim u Rudine. Po tom mitu elim je imao pet sinova i zvali
su se Rode, eljo, Vrane, Toma i Vid. Od njih potjeu Rodii, eljkovii, Vrankovii, Tomii i
Vidakovii. Taj mit, potvruje tezu o proširenju didia iz Zveanja i Ostrvice u ostala Poljica.9
Vlastelii su pak bili feudalno plemstvo, koje je potjecalo iz 14. stoljea. Praotac feudalnog
plemstva, Juraj Raji, bio je iz banske Hrvatske, koja je bila u sklopu Ugarske drave, pa su lanove
tog plemstva esto nazivali ugarskim plemstvom. Meutim, staro je poljiko plemstvo bilo odve
5 Pivevi, Ivan, Povijest Poljica, Društvo Poljiana sv. Jure – Priko, Split, 1996. 2. 6 Rafo Ferri, Prilog ispitivanju podrijetla osnivaa Poljike republike, Poljiki zbonik II, Zagreb, 1971., 35. 7 Stipe Kaštelan, nav. dj. 17. 8 Miroslav Pera, Poljiki statut, Knjievni krug, Split, 1988. 23. 9 Isto, 154.
jako da bi mu se moglo nametnuti nešto protiv njegove volje. Karakteristino je za poljiku povijest
da se novonastalo plemstvo nije suprotstavljalo starom rodovskom plemstvu, ve su se dogovorili
tako da didii i dalje biraju velikog kneza, ali meu vlasteliima, dok vlastelii biraju velikog
vojvodu meu didiima. Osim toga veliki knezovi nisu bili jedini nosioci vlasti, jer se uz njih birala
posebna vlada, odnosno poljiki stol ili banka.
3. 2. Poljiki statut
statuta, isprave od neprocjenjive vanosti za hrvatsku povijest. To je prouavanje pruilo ne samo
uvid u starohrvatski kulturni tip nego je uronilo i u povijesnu, etnološku, jezikoslovnu, ekonomsku,
politiku i društvenu problematiku Poljica. ivotni uvjeti prisilili su Poljiane da se prilagode, s
jedne strane škrtim krškim uvjetima, a s druge strane susjedstvu dviju, esto sukobljenih velesila:
Turske i Venecije. Pera navodi: „Priznajui najprije venecijansko, a zatim tursko vrhovništvo, pa
opet venecijansko, Poljiani su se drali stare narodne da je „bolje biti ranjen nego ubijen.“10 Pera
dalje istie da Poljiani nisu imali mnogo štete od Venecije, ali ni koristi. Venecija im nikada nije
pomogla u obrani protiv Turaka, dok su se oni pak stalno borili za interese Venecije. Poljiki statut
je nastao kao posljedica jedne povijesne situacije, a djelo je ondašnjih pismenih ljudi u Poljicima –
sveenika. Predstavljao je najvaniji simbol slobode i plemenitosti Poljike Republike, a odobrila
ga je i Venecija te time priznala slobodu i plemeniti status Poljica.
Povjesniari se slau, uz Vinodolski zakon, Poljiki je statut najvrjedniji hrvatski normativni
pravno povijesni spomenik. Najstariji sauvani rukopis Poljikoga statuta potjee s kraja 15. st. ili
poetka 16. st., a pisan je bosanicom, koja je posebna varijanta irilice s primjesama glagoljice i
latinice te se danas uva u Arhivu HAZU zajedno s prijepisima (njih pet samo iz 17. st.), od kojih
su neki pisani i latinicom. Poljiki je statut izdavan do sada više puta. Prvi je put u cjelini prireen
1859. god. (M. Mesi u Arhivu za povjestnicu jugoslavensku, knj. V), a 1890. drugo je izdanje, s
temeljitom revizijom prijevoda i redoslijeda paragrafa, priredio V. Jagi (Monumenta historico-
juridica Slavorum meridionalium, sv. IV). Preveden je na nekoliko svjetskih jezika (njemaki, ruski,
engleski, španjolski).11
3. 3. Poneki dijelovi Poljikog statuta
Mala, i u vjeitoj borbi za slobodu, Poljica nisu mogla podizati velebne graevine niti paziti
na umjetnost, zato nam nije ostalo mnogo kulturnih spomenika. Meutim, ostao je uveni Poljiki
statut, jedan od najvanijih slavenskih pravnih spomenika i veliki izvor za prouavanje prava Junih
Slavena u srednjem vijeku. Iz Poljikog statuta zrai narodna suverenost, kolektivnost u obavljanju
narodnih poslova te demokratski karakter vlasti. Poljiki statut nikako nema karakter prinude u
interesu vladajue manjine, ve je cilj poljikog prava zaštita dobara i vrijednosti Poljike
Republike. U nastavku slijedi nekoliko zakona iz Poljikog statuta.
1. Prvi je zakon poljiki od gospodina uzimati kneza, koji je gospodinu vjeran, a
Poljicima po volji. Zakon odreuje da ga se bira na godinu dana i da tri puta donosi
presude i da mu se za svakoga dolaska dade 30 ovnova, tako da na godinu bude
dvadeset. Od toga opinskomu pristavu idu tri ovna, jer ih on skuplja.12
Kazne
Kazna za uvrede 10 libara.
Kazna za razbojstvo 100 libara13....
Zakon za kokoši
53. U vinogradu kokoš plaa glavom; treba je ubiti i pojesti. I kad eprka oko kue,
dopušteno je ubiti je.14
O lupeima
78a. Kad se za nekog Poljianina utvrdi da je lupe i da krade u Poljicima: Ako ukrade
kokoš, plaa kozom; tko ukrade kozu ili drugoga brava, plaa volom, odnosno
jednakom vrijednošu. A onaj, tko ukrade štogod što prelazi vrijednost od 100
libara,mora biti obješen.15
19. kolovoza 1725.
U prošlo vrijeme preselio se iz provincije poljike iz sela aina Doca u stanje na
Brau neki Perme Markievi. Budui da se pronašlo da taj Perme sa svojim sinovima,
kad se radi o interesima ove provincije, ovu provinciju izdaje, odluila je cijela p. upa
12 Isto, 475. 13 Isto, 443. 14 Isto, 451. 15 Isto, 483.
i skupan zbor p. Provincije poljike da spomenuti Perme ni itko njegov poslije njega ne
bude vijenik u provinciji poljikoj, kako nareuje naš zakon.16
O krvi
36a. Tko ubije brata roenoga – što ne dao Bog!
Taj se više ne smije smatrati Poljianinom, a njegov dio plemenšine, ako je ima,
nasljeuje blinji, kome pripada kao baština, kao da je onaj umro. Ako se taj još nae
u Poljicima, moraju ga sva Poljica goniti do smrti.17
O mjeri za ito
90. U Poljicima mora uvijek biti stara mjera koja je za petinu vea od mletake, tako
da stane u etiri kvarte poljike pet mletakih, izuzevši ako Poljica utvrde što drugo te
jednodušno urade što bi im se inilo boljim.18
O putevima
101. Opinski putovi moraju biti slobodni za svakoga kako odreuje zakon, a veliki
opinski put kroz upu mora biti širok jednu rozgu. A soeski put gonik, taj mora biti
toliko širok da mogu njime hodati dva vola u jarmu. Nitko ne smije suzivati put ili ga
premjestiti drugamo bez dopuštenja opine ili suda.19
Poljiki statut, rukopis nastao po. XVI. st., Zagreb, Arhiv HAZU.
16 Isto, 531. 17 Isto, 435. 18 Isto, 495. 19 Isto, 503.
3. 4. rtve za slobodu Poljica
Poljiani su se za svoju slobodu borili uglavnom vještinom pregovaranja, a kad bi ih prilike
prisilile davali su i svoje ivote. Spomenimo mladog junaka Jurja Pezelja, koji je sudjelovao u bitki
protiv Turaka. Poznata je legenda o njegovom junaštvu i smrti. Prema narodnoj predaji, Poljiani
pod vodstvom don Jurja Pezelja i Ivana Tomiia kod Turske jame u Gornjim Poljicima do nogu su
potukli Perut-pašu sa šest tisua turskih vojnika u bitki koja junaštvom proslavi i dvije poljike
junakinje, Maru uljevi i Baru Lekši. Mladi je Pezelj bio ranjen, ali se pred svojim suborcima
pravio da vee opanke. Suborcima je rekao: „Vi idite naprijed!“ im veem opanak ja u za vama.“
Kad su se njegovi suborci, nakon izvojevane pobjede vratili, našli su ga mrtvoga. Danas na mjestu
don Jurina ranjavanja i smrti, pokraj Doca Donjeg, stoji isklesan kri s godinom njegove pogibelji.
Takoer, Poljiani su u borbama protiv neprijatelja sudjelovali i izvan Poljica branei tako svoju i
susjedovu slobodu. Tako su 1648. godine pomogli u oslobaanju Klisa iz turskih panda. Mletaki
providur Leonardo Foscolo obvezao se uoi napada na Klis 1648. dati Poljicima 1512 dukata
doivotne pomoi uz priznanje svih dotadašnjih povlastica. Predvoeni braom Jankom i Šimunom
Marjanoviem, Poljiani su sa 1200 momaka pomogli Mleanima zauzeti Klis iskazujui pri tome
nevienu hrabrost, što je i sam Foscolo posvjedoio zapisom: „Poljiani su se u ovom pothvatu
izvanredno spremno pokazali.“ Uz poljiku pomo Turci su bili poraeni i kod Sinja 1715.godine.
Pomogli su Splitu, Imotskom i drugim mjestima protiv turskih navala. Osim turskih prijetnji, Poljica
su strepila pred još jednom monom silom, pred Mletcima. Ali nisu se predala niti poklonima toj
sili, što je i August Šeona zapisao u svojim stihovima:
Poljica strepe, hrvatska ta zvijezda,
Slobode naše zadnji strepi zbijeg.
I sokol-ptice dršu usred gnijezda.
Od uasa ori se dol i brijeg.
Ne pokori se Polje kralju, dudi,
Sad klanjat mu se valja goroj nudi.
Najtei udarac za Poljiane zbio se u lipnju 1807.godine kada su Poljiani digli ustanak
protiv snane francuske vojne sile. Ustanak je naalost bio ugašen krvlju, a Poljica poharana na elu
s maršalom Marmontom. Dandolovim dekretom od 21. rujna 1807. godine prostor Poljica je
razdijeljen izmeu triju opina: splitske, omiške i sinjske. Francuski vojskovoa maršal Marmont,
zadivljen Poljicima, u svojim je Memoarima zapisao: (…) Poljica nemaju nikakvih komunikacija i
mogu se lako braniti. Oni ne plaaju nikakve poreze, vladaju sami sobom, imenuju svoje inovnike.
Pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina naina upravljanja. Ništa ne bijaše pravilnijeg
od njihovog poljodjelstva, ništa pitomijeg od njihovih sela (…)20
3. 4. 1. Knez arko Draojevi
U borbi protiv Turaka istaknuo se arko Draojevi, vojvoda te veliki knez Poljica. Zbog
svoje hrabrosti i vještine ratovanja bio je priznat ak i od strane Mleana, a cijenio ga je i papa
Inocent VIII., koji ga naziva „plemenitim muem i potomkom barona.“ 1499. ratovao je u
Makarskom primorju i Hercegovini. God. 1501. Mleani su ga imenovali vitezom i zapovjednikom
lakih konjanika, a 1508. na elu vojske poslan je za obranu Sinja od Osmanlija. Kako bi oteao
Osmanlijama prodor u Poljiku Kneiju, Draojevi je dao sagraditi kulu Nutjak, koja i danas stoji
na samoj granici nekadašnje Poljike Kneije. Legenda o knezu arku Draojeviu kae da je bio
ovjek neobinih umijea koji je pri svakom dolasku u tvravu hranio svoje gavranove, koji bi pratili
svaki njegov pothvat te kruenjem i krianjem upozoravali na prisustvo neznanca. Knez se tako iz
bitki vraao neozlijeen, a pobjedu je slavio blagujui s pticama sirovo meso. Na putu od Klisa
prema Sinju, 15. sijenja 1508. godine, vojska je upala u zasjedu. arko je zvidukom pozvao svoje
gavranove, ali umjesto njih ukazaše se janjiari. Smrtno ranjen Draojevi je shvatio da je izdajica
sprijeio gavranove. Iako su ga ubili, Turci su imali poštovanja prema ovom velikom knezu te su
njegovo tijelo izruili Splianima. Tada je asno pokopan, u splitskoj katedrali, pored groba
splitskog zaštitnika, svetog Duje, a njegovu smrt opjevao je Marko Maruli u pjesmi arku
Draojeviu Dalmatincu.21 Iako su prošla stoljea, i danas se vjeruje da na dan arkove pogibije 15.
sijenja, dva gavrana s Mosora oblete Nutjak i graktanjem pozdrave svog gospodara.
3. 4. 2. Osloboenje tvrave Nuak
Nakon što su ubili velikog kneza Draojevia, turski janjiari obitavali su u tvravi Nuak. Don
Mirko Skeji opisuje osloboenje tvrave Nuak od Turaka:
„Kako su straari, janjiari, popustili u disciplini, esto su zalazili u gornjopoljika
sela pljakati. Uzimali su sve što im je dolazilo pod ruke. Meu ostalim, uzimali su i
vino i rakiju, što po vjeri nisu smjeli ni okusiti. Budui da je…