SUVREMENE KRIMINALISTIÈKE

TEORIJE

SARAJEVO / PRISTINA 2007

FSK/S - 14/06

Prof. dr. sc. Duško Modly

1

Prof. dr. sc. Duško Modly1 SUVREMENE KRIMINALISTIČKE TEORIJE Uvod Kriminalistička nauka (kriminalistika) je suvremena nauka. Ona ima svoj metodološki sistem pomoću kojeg kritički opservira svoja postojeća pravila de lege lata, sistematizira ih i analizira. Nadalje ona oblikuje i definira svoja načela i institute i predlaže njihove izmjene de lege ferenda, u skladu s razvojem suvremenog i očekivanog kriminaliteta. Utvrđujući međusobne odnose svog sadržaja kao pravila o otkrivanju (heuristički aspekt) i dokazivanju (pretežno silogistički aspekt) krivičnih djela, kriminalistička nauka koristi pojmove i termine koje je stvorila u svom okrilju tzv. kriminalistička terminologija, jezik struke i doprinosi tumačenju svojih pravila i pomaže u njihovoj adekvatnoj primjeni u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi. Unutar kriminalističke nauke razlikujemo kriminalističku nauku u užem smislu kao teoriju i dogmatiku kriminalističke nauke, koja svojim autoritetom i naučnom utemeljenošću postaje neminovni i neizostavni dopunski izvor za primjenu pravila kriminalističke nauke. Teorija i praksa kriminalističke nauke se međusobno dopunjuju i zajednički doprinose jedinstvenom cilju i zadatku kriminalističke nauke, in ultima linea prevenciji i represiji kriminaliteta. Kriminalističkim teorijama bavi se teorijska kriminalistička nauka. Taj pojam obuhvaća brojna pitanja s područja filozofske nauke, posebno gnoseologije i epistemologije, psihologije, logike, sudske psihologije, teorije sistema, organizacije rada itd. Ona se bavi spoznajno-teorijskim pitanjima istraživanja krivičnih djela, teorijskim temeljima kriminalističke nauke, istinom u postupku i sredstvima i metodama utvrđivanja istine, misaonom modeliranju, postavljanjem verzija kao ad hoc hipoteza, negativnim (odrečnim) činjenicama, strukturom kriminalističke nauke, odnosima među pojedinim granama kriminalističke nauke i sličnim pitanjima. Teorijsku kriminalističku nauku može se označiti kao kriminalističku nauku u užem smislu. Praktična (represivna) kriminalistička nauka bavi se problemima vezanim uz otkrivanje i dokazivanje krivičnih djela post delictum. Riječ je o skupu kriminalističkih pravila. Zadnjih godina uz visoko razvijenu središnju cjelinu kriminalističke nauke, razvila se i razvija se preventivna kriminalističke nauka, čija pravila se koriste za djelovanje ante delictum, tj. za sprečavanje izvršenja krivičnih djela. Radi se o posebnim metodama i sredstvima. Sa stanovišta kriminalističkih misaonih procesa razlikuju se heuristička i silogistička kriminalistička nauka. Prva (primarno u ingerenciji policije) pristupa krivičnom djelu kao realnoj pojavi i označava se kao otkrivanje krivičnog djela i počinitelja. Ona se koristi kriminalističkim sredstvima opažanja, bilježenja, životnim iskustvom, spoznajama prirodnih i tehničkih nauka, statistikom, eksperimentima itd. Silogistička kriminalistička nauka (zvana i kriminalistička nauka krivičnog postupka) također pristupa krivičnom djelu kao realnoj pojavi, ali i kao predmetu krivičnog postupka i krivičnog prava. Ona polazi od vjerojatnosti da je određena osoba počinila određeno krivično djelo i razmatra najsvrsishodnije načine izvođenja procesnih radnji i dokaza. Primjena sredstava silogističke kriminalističke nauke je ograničena procesnim propisima. U procesu istraživanja krivičnih djela (ali i kriminalnih događaja) kriminalistička nauka se služi posebnim kriminalističkim metodama koje su se razvile unutar nje na njenim teorijama. Kriminalistička nauka kao opći predmet naučne spoznaje ima kriminalitet shvaćen u kolokvijalnom smislu te riječi. Riječ je o zajedničkom specifičnom predmetu spoznaje kriminalističke nauke i drugih nauka (pravnih i nepravnih), koje se bave suzbijanjem kažnjivih ponašanja. Osnovni zadatak kriminalističke nauke je rekonstruiranje prošlosti događaja koji indiciraju na postojanje kaznenog djela. Daljnji zadatak je osiguranje neometanog toka operativne

1 Redovni profesor na FKN u Sarajevu

2

(neformalne) i kazneno procesne procedure istraživanja krivičnih događaja ili krivičnih djela. Riječ je o kriminalističkoj proceduri. Zadaci kriminalističke nauke su : 1. ispitivanje i utvrđivanje načina izvršenja krivičnih djela, 2. utvrđivanje načina otkrivanja (pronalaženja), prikupljanja, pravnog i stvarnog fiksiranje činjenica i dokaza koji ukazuju da je izvršeno krivično djelo, 3. utvrđivanje i upućivanje kako se na temelju pronađenih dokaza utvrđuje i hvata učinilac krivičnog djela, 4. pomaganje u pronalaženju najsvrsishodnijih metoda u provođenju operativnih i procesnih radnji i 5. upućivanje na svrsishodna sredstva u prevenciji kriminaliteta. Osnovne funkcije kriminalističke nauke : opća funkcija kriminalističke nauke je stvaranje temelja za najefikasnije i najoptimalnije postupanje u cilju suzbijanja kriminaliteta. Ta opće funkcija kriminalističke nauke podrazumijeva tri pod funkcije : (1) spoznajnu, (2) rekonstruktivnu i (3) komunikacijsku. Razrađujući načine (metode) i sredstva otkrivanja, istraživanja i dokazivanja krivičnih djela i njihovih učinilaca i prenoseći ih u svakodnevnu praktičnu djelatnost suzbijanja kriminaliteta, kriminalistička nauka se uklapa u sistem represivnog i preventivnog suzbijanja kriminaliteta. Predmet spoznaje kriminalističke nauke treba promatrati kroz tri osnovne funkcije te nauke : (1) spoznajnu, (2) konstruktivnu (u vidu razrade novih naučnih metoda i sredstava i usavršavanje postojećih, te stvaranje modela rada kriminalista u vidu optimalizacije algoritama i (3) komunikacijsku koja se manifestira u vidu stručnog osposobljavanja kriminalista. U tom smislu govori se o teorijskoj i praktičnoj kriminalističkoj nauci. Kriminalistička nauka kao cjelovita nauka istražuje cjelokupnu represivnu i preventivnu djelatnost nadležnih represivno-preventivnih organa sa stanovišta otkrivanja, istraživanja i prevencije kriminaliteta u okviru svog predmeta spoznaje. Pri tome kako je navedeno, treba imati u vidu posebni predmet naučne spoznaje kriminalističke nauke. Ona pruža praksi otkrivanja krivičnih djela i njihovih učinilaca, istražujući njene zakonomjernosti, modele naučnog i stručnog postupanja. Ona se bavi otkrivanjem operativnih i dokaznih informacija, materijalne i personalne prirode. Pri tome posebnu ulogu ima naučno utemeljen model otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela unutar kriminalističkih metodika. Riječ je o specijaliziranom modelu otkrivanja i dokazivanja (istraživanja) pojedinih kategorija krivičnih djela s težištem na fenomenološko-morfološkim obilježjima tih djela uvjetovanih mjestom, vremenom, načinom i sredstvima izvršenja, oblikom krivnje i drugim okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama. Radi se o sredstvima i interakcijama kojima se služe suvremeni kriminalisti i koje se javljaju unutar tog modela i njegovim izlaznim veličinama. Kriminalistička nauka proučava : (1) pojavne oblike i načine izvršenja krivičnih djela uopće i pojedinih krivičnih djela. Riječ je o delinkventskoj taktici i tehnici, (2) pojavne forme života prijestupnika. Točke jedan i dva čine kriminalnu fenomenologiju, (3) praksu suzbijanja kriminaliteta, (4) primjenu tekovina prirodnih, tehničkih i drugih nauka pri otkrivanju i dokazivanju krivičnih djela, (5) primjenu taktičkih i psiholoških metoda i sredstava istraživanja, (6) psihologiju istraživanja i suđenja i (7) logičke aspekte dokazivanja i suđenja. Kao sredstva spoznaje u okvirima kriminalističke nauke ne javljaju se samo tehnički uređaji i različiti materijali, nego i pojmovi i termini, kategorije i teorije. Riječ je o vlastitim teorijama kriminalističke nauke o kojima će nastavno biti riječi.

3

Suvremene teorije kriminalističke nauke Kriminalistička nauka razvija vlastite teorije, koje su u njezinoj isključivoj domeni. Ilustracije radi navode se slijedeće teorije : (1) teorija kriminalističkog planiranja, (2) teorija istraživanja krivičnih djela, (3) teorija ekspertizne djelatnosti (situacijske, dijagnostičke i identifikacijske prirode), (4) učenje o grupnoj pripadnosti, (5) teorija kriminalističke identifikacije, (6) učenje o postupanju s indicijama i verzijama, (7) učenje o načinu izvršenja krivičnih djela tzv. tehnički modus operandi, (8) učenje o mehanizmima nastanka i formiranja tragova, (9) učenje o specifičnim identifikacijskim obilježjima i grupnoj pripadnosti, (10) učenje o kriminalističkom traganju za osobama i stvarima, (11) učenje o općim principima metodike kriminalističkih vještačenja (identifikacijskih, dijagnostičkih i situacijskih), (12) teorija kriminalističkog prognoziranja, (13) teorija operativne djelatnosti posebno operativnog rada kriminalističke policije, (14) teorija identifikacije glasa, (15) teorija o «žarulji», (16) teorija o postupanju s tragovima (materijalnim i tzv. idealnim), (17) teorija o kriminalnim situacijama, (18) kontaktna teorija, osobito mikro tragova, (19) daktiloskopska teorija, itd. U ovom radu osvrnuti ćemo se na većinu od navedenih teorija, jer prostor ne dozvoljava elaboraciju svih. Na ovom mjestu radi lakšeg razumijevanja nastavnih izlaganja da li bi ukratko sadržaj teorije operativnog rada kriminalističke policije. Riječ je o području naučnih uopćavanja koja se odnose na sektor djelatnosti kriminalističke policije. Pod tim pojmom podrazumijeva se skup sistematiziranih, naučno utemeljenih i obrazloženih saznanja o određenom području djelovanja kriminalističke policije. To je višeznačan pojam u koji spadaju svi poslovi u najširem dijapazonu koje obavlja kriminalistička policija. Ova teorija je integralni dio preventivno-represivne heurističke kriminalističke nauke. U skladu s odredbama pozitivnog procesnog prava operativni rad kriminalističke policije je i pravno definiran sistem radnji, što implicira zakonitost u njegovom obavljanju. U njemu dominiraju otkrivačko-dokazne identifikacijske i grupifikacijske mjere i radnje. Kada se odvija unutar krivično-procesnog okvira ima veliku dokaznu snagu. I ova teorija, kao i sve druge kriminalističke teorije moraju se temeljiti na aktualnim teorijskim zasadama. Pojam teorija : Pod pojmom teorija (grč. theoria-razmatranje) danas se podrazumijevaju : (a) općenita postavka ili koherentna skupina općenitih postavki na temelju kojih se objašnjava neko područje pojava (činjenica, podataka), (b) više ili manje verificirano objašnjenje poznatih činjenica i podataka. Pri tome hipoteza je samo pretpostavljeno, moguće objašnjenje, prikladno da se njime pristupi istraživanju i provjeravanju, (c) onaj dio neke nauke ili struke, vještine, umijeća i slično, koji se odnosi na njene principe i metode i tako razlikuje od njene primjene, (d) pojam praksom potvrđenog jedinstva činjenica i hipoteza, kojima se prikazuje zakonitost u nekoj pojavi ili grupi pojava, (e) složena pretpostavka, koja je utemeljena na mnogo više podataka od obične pretpostavke, koja je u znatnijoj mjeri provjerena i prihvaćena, i za koju smatra onaj tko ju postavlja, da je istinita, odnosno iskoristiva, a u svakom slučaju je mnogo vjerojatnija od obične pretpostavke. Teorija danas, još nije konačno potpuno verificirani pojam, odnosno još se u znanosti ne smatra potpuno nespornom. Čest je slučaj da o nekom pitanju postoje dvije ili više teorija. U kriminalističkoj nauci pod pojmom teorije podrazumijevaju se : (1) promišljeno i uopćeno znanje o nekoj kriminalnoj pojavi ili više pojava utemeljeno na njihovim bitnim zakonitostima. Riječ je o tzv. teoriji interpersonalne verifikacije, (2) osnovni naučni pojmovi promatrani uopćeno, nasuprot pojedinačnom primjeru iz prakse, (3) onaj dio neke nauke ili struke (vještine, umijeća i slično) koji se odnosi na njezine principe i metode, te tako razlikuje od njezine primjene, (4) hipoteza koja je potvrđena, (5) apstraktno razmišljanje i (6) pretpostavka ili pogađanje npr. «teorija o zločinu» ili kriminalistička diferencijalna dijagnoza.

4

Sistem posebnih kriminalističkih teorija je vrlo dinamičan. Diferencijacija i integracija naučnih znanja dovode do nastanka novih, posebnih kriminalističkih teorija, promjena starih, apsorpcije jednih teorija po drugima itd. Razrada i razvoj opće teorije kriminalističke nauke neminovno povlači za sobom i razvoj u području posebnih kriminalističkih teorija. Posebne kriminalističke teorije su temelj istraživanja i razrade sredstava, postupanja i metodika istraživanja, te sprečavanje zločina, koji zajedno tvore drugi dio predmeta kriminalističke nauke. Opće postavke kriminalističke taktike, tehnike i metodika predstavljaju ekstrakt posebnih kriminalističkih teorija, čiji sastav ovisi o tome gdje će se primjenjivati : u kriminalističkoj taktici, tehnici ili metodikama. Sve što se navodi u «općim postavkama» sadržano je i u posebnim kriminalističkim teorijama uzetim zajedno. Istovremeno ne ulazi sav sadržaj posebnih kriminalističkih teorija u «opće postavke». Što više zbroj «općih postavki» nije jednak sadržaju zbroja posebnih kriminalističkih teorija. Opće postavke iako su sistem teorijskih znanja, nemaju samostalno metodološko značenje na planu posebnih kriminalističkih teorija. Kao sistem sastojaka posebnih teorija «opće postavke» ulaze u sistem opće teorije kriminalističke nauke, ali ne u svojstvu samostalnih strukturnih dijelova, već kao uvjetno grupiranje nekih njezinih kategorija i pojmova. Unutar kriminalističke nauke treba ocjenjivati metodološko značenje «općih postavki», imajući u vidu da one ne mogu zamijeniti ni posebne kriminalističke teorije, ni opću teoriju kriminalističke nauke. Niti posebne kriminalističke teorije ne iscrpljuju sadržaj opće teorije kriminalističke nauke. Osnovi teorije kriminalističke identifikacije Kriminalistička identifikacija je proces i metodika stvaranja upotrebom naučnih metoda i sredstava takvih dokaza, koji u predkrivičnom i krivičnom postupku utvrđuju identitet ili neidentitet individualno određenih objekata, koji su relevantni za utvrđivanje istine. Drugim riječima ona je postupak utvrđivanja istovjetnosti konkretnog objekta, osobe, mjesta i slično putem sveukupnih općih i posebnih obilježja svojstvenih samo njemu, uspoređivanjem, a u cilju osiguranja dokaza. Dakle, to je postupak u okviru kojeg se putem posebnih metoda i postupaka rješava pitanje da li je određen kriminalistički relevantan objekt onaj traženi. Riječ je o usporednom ispitivanju obilježja nekog traga, predmeta, osobe ili životinje i slično i to onih koji određuju identitet navedenih objekata i čine ih različitim od svih drugih takvih objekata. Način i vrste ispitivanja izdvojenih obilježja objekata kriminalističke identifikacije i ocjene njihovog značaja za dokaz identiteta ili neidentiteta zove se kriminalistička identifikacija. Kako je navedeno, objekti među kojima nastaje identifikacijska veza mogu biti : ljudi, životinje, biljke, tvari (u svim agregatnim i energetskim stanjima), stvari, mjesta itd. Ta se veza ostvaruje kontaktom između jednog ili drugog objekta ili unakrsno, a kao rezultat ostaju tragovi materijalne prirode (vidljivi ili nevidljivi, makro ili mikro itd.) i tragovi u svijesti ljudi tzv. idealni tragovi (engrami). Identifikacijska veza o kojoj je riječ može biti : (1) slučajna (irelevantna) ili (2) relevantna. Slučajna ili irelevantna veza je ona koja nije u vezi s pripremanim, pokušanim ili dovršenim krivičnim djelom, a relevantna je ona koja je s njim u vezi. Ta veza mora biti stvarna, objektivna i relevantna. U vezi s navedenim razlikuju se objekti koje se identificira i objekti pomoću kojih se identificira. Oni mogu biti relativno promjenjivi i relativno nepromjenjivi. Kod ovih potonjih bitna obilježja ostaju relativno nepromijenjena kroz duži vremenski period (nedefiniran pojam !). Neki su podobni za konkretnu identifikaciju, a neki nisu. Eksperti koji provode identifikaciju moraju uzimati u obzir promjene objekata identifikacije i stupanj njihove promjenjivosti, odnosno nepromjenjivosti. Kriminalistička identifikacija temelji se na individualnosti i neponovljivosti svih materijalnih i idealnih objekata, kao i njihovoj relativnoj postojanosti (stalnosti). Pri tome treba imati u vidu da svaki materijalni objekt ima sposobnost da odražava svoja obilježja na drugim objektima. Individualnost relevantnog objekta je izražena u postojanju takvog neponovljivog kompleksa obilježja koja su svojstvena samo njemu. Taj kompleks sačinjavaju grupna i individualna obilježja.

5

Grupna obilježja su zajednička svim objektima danog roda, vrste ili grupe. Ona uvrštavaju određeni objekt u danu klasu pojava. Individualna obilježja u svom kompleksu, izdvajaju relevantan objekt iz njegove klase, roda i zato ih se naziva identifikacijskim. Zadatak je kriminalističke identifikacije da poistovjeti objekte koji pripadaju krivičnom djelu ili kriminalnom događaju, što znači da ga individualiziraju. U okviru kriminalističke nauke identičan je samo individualan objekt. Dva objekta identifikacije ako nemaju jednaka zajednička obilježja, ne mogu imati i ista posebna obilježja (metoda eliminacije). Identitet je neponovljiva ukupnost posebnih i rijetkih individualnih obilježja, koja karakteriziraju određeni objekt identifikacije i koja u sklopu s općim obilježjima određuju njegov konkretni identitet. Objekt identifikacije može biti istovjetan sam sa sobom i nijednim drugim objektom. Riječ je o relativnom (apstraktnom), a ne apsolutnom identitetu. To je identitet koji uvažava razlike (promjene) koje su nastupile tokom vremena u kvalitativnom i kvantitativnom smislu, ali pri čemu još nije došlo do pretvaranja jednog identiteta u drugi novi identitet. Riječ je o jednom te istom objektu identifikacije u različito vrijeme njegovog postojanja (trajanja).Tako osoba od rođenja do smrti ostaje identična sama sebi, bez obzira na promjene nastale starenjem. Tokom identifikacije vrši se eliminacija (apstrahiranje) za identifikaciju nebitnih obilježja, a uzimaju se u obzir posebna, relevantna obilježja. Zbog toga se govori o relativnom identitetu, dakle identifikaciji jednog konkretnog objekta, koji se tokom vremena mijenja u svojim identifikacijski gledano nebitnim obilježjima u različitim stanjima u kojima se nalazio. Apsolutni identitet u realnosti ne postoji, jer se u prirodi sve mijenja i nalazi u stalnom procesu izmjena i kretanja. Zato se kriminalistička nauka bavi relativnim identitetom (zvanim i realnim, praktičnim) koji vodi računa o nužnim razvojnim dijalektičkim promjenama i razlikuje ih od bitnih promjena. Pojam «identitet roda» (o kome će kasnije biti riječi ) je nejasan, netočan i nespojiv sa suštinom identiteta u kriminalističkoj nauci. Može otežati ili čak onemogućiti preciznu identifikaciju. Tehnička strana kriminalističke identifikacije je samo faza cjelokupne kriminalističke identifikacije koja služi utvrđivanju da je određeni materijalni oblik na relevantan način povezan s pripremanim, pokušanim ili izvršenim krivičnim djelom. Kada je kriminalistička identifikacija dovršena to još ne znači, da je time ostvarena stvarna identifikacija. Sa stanovišta kriminalističke tehnike, utvrđivanje neidentiteta ima istu dokaznu vrijednost, kao i pozitivan rezultat-utvrđivanje identiteta. Taktički i procesno gledajući utvrđen neidentitet (negativan rezultat) diktira organu postupka planiranje novih verzija, novu operativno-taktičku i procesnu djelatnost, a koji puta i obustavu postupka. Sa stanovišta kriminalističke tehnike cilj je postignut i utvrđivanjem samo grupne pripadnosti, ali za svrhe predkrivičnog i krivičnog postupka to nije dovoljno. Proces kriminalističke identifikacije ne može se svesti samo na tehničko uspoređivanje identifikacijskih traseoloških objekata, jer je istovremeno potrebno da se taktički pravilno i u procesno utvrđenom poretku utvrdi i dokaže konkretna relevantna identifikacijska veza objekta s krivičnim djelom. U izvršavanju tog zadatka ispoljava se tehnička i procesna dimenzija kriminalističke traseološke identifikacije. Ona ne može iscrpsti svoj supstrat samo u tehničkoj dimenziji. Kriminalistima nije potrebna bilo kakva identifikacija, nego takva koja će poslužiti kao dokaz u postupku. Zato se tehnička identifikacija mora organski sjediniti s taktičko-postupovnom analizom veze identifikacijskog objekta s krivičnim djelom. Ako su obje grupe zadataka : tehničko-identifikacijska i taktičko-pravna organski međusobno povezane, to znači da imamo posla s dvije različite dimenzije istog procesa kriminalističke traseološke identifikacije, da je riječ o jedinstvenom postupanju. Pojam kriminalističke identifikacije strukturno uključuje : (1) objekt čiji se identitet utvrđuje, tzv. objekt identifikacije, (2) objekt pomoću kojeg se identitet utvrđuje, tzv. sredstvo identifikacije i (3) način na koji se identitet utvrđuje. U skladu s principima kriminalističke identifikacije utvrditi identitet nekog objekta znači ustanoviti cjelokupan kompleks obilježja po kome se on razlikuje od svih ostalih objekata iste grupe (roda).

6

Identificirati znači ustanoviti sva ona obilježja po kojima se objekt identifikacije razlikuje od ostalih objekata te vrste. Pri tome ulogu igraju oblik, položaj i broj individualnih karakteristika. Individualnost (unikatnost) je temelj identifikacije. Individualnost relevantnog objekta je izražena u postojanju takvog neponovljivog kompleksa obilježja koja su svojstvena samo njemu. Taj kompleks sačinjavaju individualna i grupna obilježja. Grupna obilježja su zajednička svim objektima danog roda, vrste ili grupe. Ona uvrštavaju određeni objekt u danu klasu pojava. Individualna obilježja u svom kompleksu izdvajaju relevantni objekt iz njegove klase, roda. Stoga ih se naziva identifikacijskim i o njima će biti više riječi nastavno. Inicijativni objekti identifikacije su objekti koji svojim postojanjem daju osnovu za otpočinjanje procesa identifikacije npr. otisci prstiju, ispaljeni projektili i čahure i slično. Kako je navedeno u okvirima kriminalističke identifikacije utvrđuje se konkretni (individualni) identitet. Riječ je o odvajanju određenog objekta identifikacije iz mnoštva sličnih ili istovrsnih predmeta. Osnovni uvjeti kriminalističke identifikacije : 1. naučnost, 2. točnost, 3. nesumnjivost porijekla objekata identifikacije itd. Kada je riječ o kriminalističkoj identifikaciji treba voditi računa o činjenici da se u kriminalističkoj nauci identifikacijska obilježja dijele na : 1) opća identifikacijska obilježja : to su obilježja koja karakteriziraju grupu predmeta ili objekt uzet u cjelini. Opća obilježja u identifikacijskom postupku pripadaju nekom mnoštvu istorodnih predmeta kao što su : oblik (forma), veličina, boja itd., 2. posebna identifikacijska obilježja : to su detalji vanjske strukture predmeta koji jedini omogućavaju identifikaciju. Razlikujemo i (1) primarna identifikacijska obilježja : to su obilježja koja su izvorno svojstvena nekom predmetu, nastala u toku proizvodnje ili upotrebe i (2) sekundarna identifikacijska obilježja u vidu odraženih svojstava predmeta podobnih da omoguće identifikaciju. Svojstva identifikacijskog obilježja su : 1.individualnost, 2. jednokratnost, 3. postojanost, 4. samostalnost (neovisnost) i 5. brojnost. Individualnost nekog objekta, kako je navedeno, sastoji se u neponovljivosti cjelokupnih identifikacijskih obilježja, koja su svojstvena samo određenom objektu i niti jednom drugom. Konkretni identitet je neponovljiv u drugom, pa makar i najsličnijem objektu. U procesu kriminalističke identifikacije utvrđuje se i apstraktna individualnost objekta, njegovo razlikovanje od svih istorodnih i sličnih objekata. Temeljna načela kriminalističke identifikacije : 1. Dani spoj obilježja objekata identifikacije u njihovoj individualnoj (konkretnoj) cjelovitosti ne može se sresti niti kod jednog drugog objekta identifikacije. Kriminalistička identifikacija može biti samo individualna. Utvrđivanje grupne pripadnosti nije identifikacija, nego grupifikacija koja se javlja u funkciji metode eliminacije, 2. Identifikacijska obilježja u potvrdnom slučaju moraju se podudarati po : a) broju, b) širini, dubini, visini, c) rasporedu (suodnosu) i d) svojevrsnostima makro i mikro reljefa objekata koji se identificiraju. Riječ je o stupnju podudarnosti spornih i nespornih uzoraka (neutralni komparativni uzorci). 3. Konkretni proces kriminalističke identifikacije ostvaruje se prema posebnoj metodologiji, ovisno o vrsti i prirodi identifikacije, pri čemu je najvažnija odrednica polazna naučna disciplina ili njena manje ili više izgrađena kriminalistička izvedenica. Riječ je o primjeni posebne metodike sa stadijima odvojenog, a onda paralelnog ispitivanja oba objekta identifikacije tj. onog kojeg se identificira i onog pomoću kojeg se vrši identifikacija. Ranije je navedeno da se svi objekti u procesu identifikacije dijele na one koje se identificira i one pomoću kojih se identificira.

7

4. Stadiji identifikacije su . a) izolirano ispitivanje i b) usporedno ispitivanje. Tako npr. otisci stopala su sekundarne pojave, a stopalo je primarna pojava. Identifikacijski proces svodi se na uspoređivanje. Usporedno ispitivanje objekata identifikacije vrši se putem analize i sinteze. Broj procesa identifikacije odgovara broju objekata čija se identifikacija vrši. U jednom procesu identifikacije identificirajući objekt može biti samo jedan, dok objekata putem kojih se identifikacija vrši može biti više (što više to bolje). Identifikacijski procesi se svakodnevno vrše na neformalan i formalan način u postupku kriminalističke kontrole i obrade policije i u krivičnom postupku. Sistematiziraju se četiri tipa identifikacije : 1. po opisu, 2. po misaonom liku (sjećanju), 3. po materijalno fiksiranim obilježjima i 4. morfološka identifikacija (po građi objekata). Zadatak procesa kriminalističke identifikacije je utvrđivanje postojanja ili nepostojanja uzročno-posljedične veze između kvalitete danih obilježja (ali i kvantiteta) i prethodnih, odnosno pratećih uvjeta. Nema nepromjenjivog identiteta, jer se svojstva objekata identifikacije mijenjaju, pa je neophodno da se utvrdi uzročna povezanost mehanizma postanka tih promjena. Tako kod mehanizma nastanka tragova procesom odražavanja nema apsolutne podudarnosti između uzročnika (generatora) traga i traga odraza (otisak ili utisak), jer nikada ne dolazi do potpunog odraza cjelokupnog pojavnog bogatstva detalja objekta čija se identifikacija vrši, tj. uzročnika traga. Odražavanje može biti manje ili više cjelovito, odnosno fragmentarno, manje ili više uočljivo ili čitljivo i kvalitetno. Podudarnost u glavnim obilježjima objekta identifikacije i kopije zove se izotopnost odražavanja. Za identifikaciju kod procesa odražavanja podobni su samo oni objekti, koji ne utječu na sadržaj i formu odraza npr. nisu sipki, rahli, plastični ili povodljivi. Kod procesa identifikacije govori se o svojstvima i obilježjima. Svojstva su ontološki pojam, a obilježja gnoseološka kategorija. Obilježje je spoznato odraženo svojstvo, oznaka bilo kojeg objekta identifikacije po kome ga je moguće prepoznati. Svojstva su neodvojiva od stvari i procesa. Odražena svojstva jedne stvari na drugoj ili u ljudskoj svijesti po kojima vršimo identifikaciju zovu se obilježja. Kada je riječ o neposrednom prepoznavanju svojstava i obilježja određenih objekata prepoznavanja razlikujemo neposredno i posredno prepoznavanje. Neposredno prepoznavanje je predočavanje radi prepoznavanja. Posredno prepoznavanje pomoću tragova i predmeta u pravilu se vrši vještačenjem. U tom procesu prepoznavanja interpolira se vještak koji svojim mišljenjem, ukoliko ga organ postupka prihvati, stvara nove činjenice. Primarna identifikacijska obilježja su obilježja svojstvena nekoj stvari i nalaze se na njoj. Ona su izvorno svojstvena nekom predmetu. U pravilu nastaju tokom proizvodnje ili upotrebom. Sekundarna identifikacijska obilježja su odraz primarnih obilježja. To su određena svojstva nekog predmeta podobna za provođenje postupka identifikacije. Obično je riječ o tragovima odrazima. Obilježja u tragu odrazu su kodirana (šifrirana). Identifikacija je moguća ako su objekti identifikacije relativno postojani. Riječ je o jednom te istom objektu identifikacije u različito vrijeme njegovog trajanja i ispoljavanja. Identifikacija se vrši postupkom izolacije. U okviru tog procesa apstrahiraju se nebitna obilježja za identifikaciju od bitnih. Iz navedenog proizlazi da je identifikacija utvrđivanje jednog konkretnog objekta koji se mijenja u svojim nebitnim obilježjima u njegovim različitim stadijima i u različito vrijeme. Ako se izolirano ne apstrahiraju nebitna obilježja, ne može se provesti proces identifikacije. Samo identifikacijski karakteristična ili individualna obilježja su podobna za prepoznavanje, dakle, identifikaciju. Opća obilježja karakteriziraju grupu predmeta, objekt u cjelini. Svojstva

8

identifikacijskog obilježja su : 1) individualnost, 2) jednokratnost, 3) postojanost, 4) samostalnost (nezavisnost) i 5) brojnost. Identifikacijska ili individualna obilježja : u kriminalističkoj nauci pod tim pojmom podrazumijeva se kompleks, cjelina obilježja koja su nastala slučajno i koja individualiziraju objekt identifikacije upravo zato, jer nisu nastala zakonomjerno, jer ne predstavljaju normu grupnih obilježja. Riječ je o obilježjima slučajnih odstupanja unutar karakteristika tipa. Drugim riječima ta su obilježja slučajna i ne nastaju zakonomjerno, ne pojavljuju se neminovno u unaprijed određenom, nego u strogo individualnom obliku. U stvari to su odstupanja od općeg standarda grupe. Odstupanja su slučajna, jer kod svakog pojedinog člana grupe nastaju u nepredviđenom obliku, veličini i položaju. Pri tome treba imati u vidu da između uzročnika traga (originala) i njegove kopije na nositelju traga (odraz) dakle, objektima na kojem je original odražen, u skladu s pravilima fizike postoje i određene razlike, veće ili manje, koje u uspjelim slučajevima ne isključuju mogućnost identifikacije spornog objekta (uzročnika traga) na temelju njegovog odraza u vidu otiska ili utiska. Između odraza i odraženog objekta u pravilu nema i ne može biti apsolutne podudarnosti, jer se jedan objekt nikada ne može odraziti na način da odrazi (reproducira) u svom odrazu svoje cjelokupno pojavno bogatstvo. Svi predmeti izloženi su stalnim mehaničkim (fizikalnim), kemijskim i energetskim promjenama i utjecajima koji stalno mijenjaju, modificiraju njihova individualna obilježja. Te promjene «pišu» individualnu biografiju predmeta. Vještaci (kriminalistički) utvrđuju identitet nekog objekta uspoređivanjem njegovih identifikacijskih obilježja. Analiza i sinteza identifikacijskih obilježja čine temelj identifikacijskog postupka. Ako vještak može izdvojiti određeni potreban broj individualnih obilježja, on će time utvrditi identitet tog objekta i izdvojiti ga, razlikovati od svih objekata iste vrste (roda). Identitet se utvrđuje po konačnom broju tih obilježja. Kako je navedeno u kriminalističkoj nauci se pod identifikacijskim obilježjima podrazumijevaju odražena svojstva nekog predmeta na drugom predmetu ili u ljudskoj svijesti po kojima vršimo identifikaciju. U obzir treba uzimati samo individualna obilježja vanjske strukture (vanjsku formu opredmećene materije), kao i unutarnju strukturu (građu) objekata identifikacije, koja također ima neponovljiva individualna svojstva. Drugo je pitanje da li se ta svojstva daju utvrditi ovisno o nivou suvremene nauke i tehnike i njihovih metoda i sredstava. Identifikacijska obilježja se u kriminalističkoj nauci dijele na opća i posebna. Opća obilježja karakteriziraju grupu predmeta ili neki objekt uzet u cjelini. Posebna obilježja odnose se na detalje. Kada se utvrđuje tzv. grupna pripadnost predmeta traži se podudarnost svih općih obilježja. Nepodudarnost općih obilježja isključuje mogućnost identiteta, dok njihova podudarnost znači samo mogućnost identiteta. Identitet se utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih ili dovoljnog broja relevantnih posebnih obilježja (detalja). U kriminalističkoj praksi često se postavlja pitanje : Koliko je potrebno posebnih, individualnih, obilježja da bi se po njima mogao utvrditi identitet ? Neki vještaci za priznanje identiteta oruđa (alata) traže fiksne numeričke pokazatelje. Drugi smatraju da odluku u skladu s prirodom svakog konkretnog slučaja treba prepustiti vještaku. Neki vještaci primjenjuju matematičko-statističke metode kod ocjenjivanja podudarnosti identifikacijskih obilježja. Pri tome ulogu igraju iskustvo, zdrav razum i vjerojatnost. Priroda problema u vezi s navedenim je u tome, da je u spornom uzorku (tragu) potrebno otkriti izvjestan broj individualnih karakteristika koje se podudaraju s određenim brojem ili u idealnim slučajevima svim karakteristikama nespornog (probnog, poznatog) uzorka. Problem se javlja u vezi s pitanjem : koji je najmanji broj tzv. donja granica potrebnih individualnih karakteristika (minimalan broj) ? Naime, upotrebom, brušenjem, djelovanjem korozije i slično mijenja se jedan broj individualnih obilježja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Zato u identifikacijskom postupku treba uzimati u obzir kvalitativno-kvantitativne promjene. Vještak je dužan da riješi pitanje o kvaliteti i kvantiteti potrebnih podudarnih obilježja u njihovoj cjelokupnosti polazeći pri tome od svog iskustva i rezultata provedenih eksperimenata. Vještak mora studiozno

9

razmatrati stabilnost, nezavisnost i učestalost identifikacijskih obilježja. Pri tome se može dopustiti primjena računa na temelju teorije vjerojatnosti, kada je u pitanju izračunavanje učestalosti ponavljanja pojedinih obilježja. Ipak, presudna važnost pripada ekspertiznom eksperimentu, zapažanju i iskustvu vještaka i to zato, jer traseološko vještačenje koje se temelji na računu vjerojatnosti ima samo vrijednost verzije, a mogućnost još nije i stvarnost. Traži se konkretan, realan identitet, a ne matematički, apstraktan identitet. U objektivnoj stvarnosti svaki objekt traseološke identifikacije strogo je individualiziran, a teorija vrejoratnosti ne isključuje ponavljanje koje je negacija identiteta i ne može poslužiti kao temelj za traseološku identifikaciju. U vezi s navedenim treba razlikovati : a) identifikacijski minimum obilježja. To je najmanja cjelokupnost obilježja po kojoj je moguće izvršiti identifikaciju, b) identifikacijsko polje. To je sistem svojstava predmeta koji se javljaju kao neposredan objekt identifikacije. To je u stvari, jednoznačnica (sinonim) za kompleks identifikacijskih obilježja i c) identifikacijski trag. To je trag u vidu odraza vanjske strukture objekta ili njegovog dijela na drugom objektu ili njegovom dijelu, koji je nastao u vezi s izvršenjem krivičnog djela procesom odražavanja i koji je prikladan za identifikaciju. Grupna pripadnost : To je svojevrstan kriminalistički pojam. Neki kriminalisti u vezi s njim govore o identitetu roda. Taj pojam je nejasan i čak netočan i nespojiv sa suštinom pojma identiteta (istovjetnosti) u kriminalističkoj nauci. Istovjetnost (identitet) u kriminalističkoj nauci se razlikuje od istovjetnosti u prirodnim i tehničkim naukama. U tim naukama se utvrđivanje grupne pripadnosti označava izrazom «identifikacija». Tako vještaci kažu da je određena tvar «identificirana» kao npr. heroin, neka čestica kao željezo i slično. Stvarno je riječ o utvrđivanju grupne pripadnosti, koja se temelji na sličnosti. To samo znači da je ispitivani objekt isti takav kao i svi drugi iz te grupe. Riječ je o postupku koji se u kriminalističkoj nauci naziva grupifikacija. Kod grupifikacije (utvrđivanja grupne pripadnosti) objekt se klasificira, grupificira u grupu istorodnih ili sličnih (srodnih) objekata. Zato se u osnovi utvrđivanja grupne pripadnosti ne nalazi identitet, nego sličnost objekta s njemu srodnim ili istorodnim objektima. Kod utvrđivanja grupne pripadnosti traži se podudarnost općih obilježja. Nepodudarnost svih općih obilježja isključuje mogućnost identiteta i javlja se kao metoda eliminacije. Njihova podudarnost znači samo mogućnost postojanja identiteta. Vidimo da se grupna pripadnost u praksi javlja kao prva faza jedinstvenog procesa identifikacije ili samostalan eliminacijski proces. Svaki objekt iako je identičan sam sa sobom, istovremeno ima takva svojstva, obilježja, koja ga čine sličnim ili čak istorodnim s nekim drugim objektom. U vezi s rečenim kako je navedeno, utvrđivanje nepripadnosti grupi isključuje mogućnost i potrebu identifikacije. Nepodudaranje grupnih obilježja služi kao osnova za zaključak o neidentitetu. Grupnu pripadnost ne treba nazivati «identitet roda», jer je identitet strogo individualan. Stalno treba imati u vidu da se identitet utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih ili dovoljnog broja relevantnih posebnih identifikacijskih obilježja tzv. detalja. Prirodne i tehničke nauke ne interesira «individualna biografija» baš određenog objekta, nego sudbina čitave grupe. S druge strane identifikacija u kriminalističkoj nauci i krivičnom procesnom pravu je usmjerena na otkrivanje konkretnih činjenica od značaja za utvrđivanje istine. Zbog razlike u ciljevima neminovno se i različito definiraju pojmovi «identifikacija» i «grupna pripadnost» u odgovarajućim naukama. Pojam identifikacije kakav je stvoren u prirodnim i tehničkim naukama ne smije se mehanički primjenjivati u kriminalističkoj nauci i krivičnom pravu. Utvrđivanje grupne pripadnosti prethodi identifikacijskom postupku. Pri tome istorodnost je temelj za postavljanje uzročno-posljedične verzije između danog objekta i konkretnog krivičnog djela. Samostalan cilj utvrđivanja grupne pripadnosti javlja se kada iz različitih razloga nije moguće provesti identifikaciju. Utvrđivanje grupne pripadnosti omogućava provođenje heurističkih procesa. Da rezimiramo : «Grupna identifikacija» je samo naziv za metodu eliminacije, koja je preduvjet za provođenje procesa identifikacije. Grupna obilježja nisu identifikacijska. Utvrđivanjem grupne

10

nepripadnosti utvrđuje se istovremeno i neidentitet. Identitet je pojedinačnost, samo spoj određenog broja podudarnih obilježja dokazuje identitet. Pri identifikaciji traži se podudarnost kompleksa obilježja, svojstven samo jednom objektu. Samo individualna obilježja se mogu tretirati kao identifikacijska. Apsolutnu i sigurnu dokaznu vrijednost ima i negativan zaključak identifikacijske ekspertize. Obično se govori «To nije to». Uvijek treba razlikovati : istorodnost, sličnost (srodnost) i identitet. Kriminalistička identifikacija, ako njen rezultat treba biti dokaz u formalnom smislu, mora se provoditi u postupku i poretku koji je procesno reguliran i izvan koga identifikacijski postupak nema nikakav značaj. Utvrditi identitet nekog predmeta znači utvrditi ne takav objekt, nego upravo taj objekt. Grupna obilježja svojstvena su rodu, vrsti, grupi, a individualna obilježja upravo i samo određenom konkretnom objektu. Riječ je o individualizirajućim, a ne grupificirajućim objektima. Kako je navedeno u postupku kriminalističke identifikacije utvrđuje se individualnost objekta, koja se sastoji u neponovljivosti cjelokupnosti identifikacijskih obilježja, koja su svojstvena baš i samo tom objektu identifikacije, koja čine da je on taj isti objekt, a ne takav, kao i svi drugi u toj grupi, dakle upravo on sam i niti jedan drugi. Zato pomoću grupnih obilježja nema identifikacije, jer nisu individualna, nego grupna. Pomoću njih se klasificira, grupira, ali nikada ne identificira, individualizira. Bitna individualna i grupna obilježja su relativno postojana. Konkretan identitet je neponovljiv u drugom, makar i najsličnijem obliku. Konkretan identitet ili individualni identitet je odvajanje određenog objekta identifikacije iz mnoštva sličnih ili istovrsnih predmeta. Riječ je o apsolutnoj individualnosti objekta i njegovom razlikovanju od svih drugih, čak njemu sličnih objekata istog roda ili vrste. U toku kriminalističke identifikacije utvrđuje se individualnost objekta, njegovo razlikovanje od svih istorodnih i sličnih objekata. Pri utvrđivanju grupne pripadnosti objekt se grupificira, klasificira u grupu istorodnih ili sličnih (srodnih) objekata. U osnovi utvrđivanja grupne pripadnosti ne nalazi se identitet, nego sličnost objekta s njemu srodnim. Grupna pripadnost utvrđuje se bilo u okviru jedinstvenog procesa identifikacije, kao njegova prva faza ili u samostalnom procesu. Objekti koji pripadaju određenoj grupi obilježeni su cjelokupnošću određenog broja grupnih obilježja, koja su im zajednička. U kriminalističkoj nauci se teži da se utvrdi što je više moguće uža grupa. Riječ je o primjeni kriminalističke metode eliminacije (isključenja). Proces identifikacije teče kao proces sužavanja do nivoa istovjetnosti pojedinog konkretnog objekta. Svaki objekt koji je identičan sam sa sobom istovremeno ima takva svojstva (obilježja) koja ga čine sličnim ili istorodnim s nekim drugim objektima. Istra grupna pripadnost ne znači još identitet, ali nepripadanje određenoj grupi isključuje potrebu utvrđivanja identiteta unutar te grupe. Nepodudaranje u grupnim obilježjima služi kao temelj za zaključak o neidentitetu. Utvrđena grupna pripadnost je temelj za postavljanje verzije o mogućnosti postojanja uzročno-posljedične veze između danog objekta i određenog krivičnog djela. Upotreba izraza «grupna identifikacija» proturječna je sama sebi, jer identifikacija može biti samo individualna, odvajanje predmeta iz grupe, a ne obratno njegovo uvrštavanje u grupu. Djelatnost koju neki kriminalisti i vještaci nazivaju grupna identifikacija je, u stvari, kako je navedeno primjena metode isključenja (eliminacije). Ukoliko se neki predmet ne može isključiti, to ukazuje na mogućnost njegove identifikacije. Grupna svojstva pripadaju svakom objektu dane grupe i dokazuju srodnost ili sličnost. Grupna pripadnost, upravo zato jer je zajednička za sve objekte te grupe, tako se i naziva. Različitosti u grupnim obilježjima isključuje mogućnost identiteta. Utvrđivanjem grupne nepripadnosti dokazuje se neidentitet. Sličnost se može stupnjevati, a identitet ne, jer je on apsolutan. Svi predmeti u svijetu su bez iznimke strogo individualni, ali mogu biti, kako je navedeno, istorodni ili vrlo slični po nizu posebnih svojstava s određenim brojem drugih predmeta iste grupe i slični po nizu općih svojstava s određenim predmetima drugih istorodnih grupa. Iz navedenog proizlazi da je u postupku identifikacije potrebno dosljedno i decidirano razlikovati istorodnost, sličnost i identitet. Kod

11

identifikacije riječ je o podudarnosti kompleksa obilježja koji je svojstven upravo jednom objektu. Samo individualna obilježja mogu se smatrati identifikacijskim obilježjima. Posebna individualna ili identifikacijska obilježja ili relevantni podaci odnose se na detalje važne za utvrđivanje grupne pripadnosti. Riječ je o kompleksu (cjelini) obilježja koja su nastala slučajno i koja individualiziraju objekt identifikacije. Vanjska i unutarnja struktura objekta identifikacije (forma i tekstura) imaju neponovljiva individualna svojstva. Pitanje je samo, da li se ona daju utvrditi. Pri tome se traži podudarnost svih općih obilježja. Nepodudarnost općih obilježja isključuje mogućnost identiteta, a podudarnost znači samo mogućnost da je objekt identičan. Svaka vjerojatnost, kao mjera mogućnosti, ima suprotnu mogućnost, nevjerojatnost. Treba imati u vidu da i kod slučaja postoji skup uzročnih uvjeta, koji je često vrlo složen i nedostižan (nedostupan) analizi metodama i sredstvima današnjeg nivoa nauka. Kako je naglašeno identitet se utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih relevantnih detalja tzv. posebnih obilježja ili njihovog dovoljnog broja. Istaknuto je da su posebna obilježja u identifikacijskom postupku obilježja koja karakteriziraju pojedine dijelove objekta identifikacije, kao što su njegova površina koja stvara (generira) trag i koja zahvaljujući svom slučajnom nastanku (porijeklu) u svojoj cjelokupnosti tvori individualni kompleks koji dopušta da se objekt identificira po njegovom tragu. Kao temelj individualnosti vanjske strukture objekata koji stvaraju trag, javljaju se : oblici, veličina i uzajamnost, razmještaj slučajnih tvorevina na njihovim kontaktnim površinama i slično. Dakle, posebna obilježja u identifikacijskom postupku su detalji vanjske strukture predmeta, koji jedini omogućavaju identifikaciju. Individualni karakter posebnih obilježja dolazi do izražaja u makro i mikro sferi. Bitno je da cjelini (kompleksu) identifikacijskih obilježja pečat daje neponovljivost kombinacija tih obilježja, njihov stjecaj. Kombinacija tih obilježja ima karakter slučajnog i rijetkog, neponovljivog. Baš zato što su neka obilježja slučajna ona su i rijetka i objektu daju značaj individualnog, jer su stvorena u nebitnim, slučajnim okolnostima. Zakonomjerne okolnosti uvjetuju nastupanje općih, grupnih obilježja, uvijek i bez iznimke, nužno i zakonito. S druge strane slučajne okolnosti dovode do toga, da identifikacijska posebna obilježja, nastupaju uvijek u drugoj, nepredvidljivoj kombinaciji obilježja. Slučajnost se uvijek odnosi na kvalitativna i kvantitativna svojstva. Kriminalistička identifikacija temelji se na tezi, da svaki objekt identifikacije postoji u unikatu, originalu i to u jednom jedinom primjerku. Ovakav stav verificira svakodnevna ekspertizna praksa. Pojam kriminalističke identifikacije strukturno uključuje : (1) objekt čiji se identitet utvrđuje tzv. objekt identifikacije, (2) objekt pomoću kojeg se identitet utvrđuje tzv. sredstvo identifikacije i (3) način na koji se identitet utvrđuje. U vezi s navedenim javlja se i pojam identifikacijska vrijednost kriminalističkih tragova. Ta vrijednost primarno ovisi o kakvoći «zapisa» i stupnja deformiranja traga prilikom njegovog nastanka, «zapisivanja», generiranja. Adekvatno fiksirani trag kao prirodno-materijalna konzervirana forma signala koja potječe ili je u vezi s izvršenjem krivičnog djela praktički ne stari, što se ne može reći i za izvor, uzročnik (generator) traga (čovjek, životinja, predmet i sl.). Ono što je važno za postupak identifikacije tragova je činjenica, da kriminalistički tragovi u pravilu sadrže informacijske elemente u pogledu 9 «zlatnih pitanja» kriminalističke nauke. Analizom tih pitanja dolazi se do zaključka da tragovi kao nositelji informacija, tzv. signali, sadrže informacijske elemente koji imaju slijedeći karakter : 1) mjesni, lokalni (gdje ?), 2) vremenski, temporalni (kada ?), 3) modalni (kako ?), 4) subjektivni identifikacijski ( tko ? s kim ? koga ?), 5) objektivni identifikacijski (što ?), 6) instrumentalni identifikacijski (čime ?) i 7) motivacijski (zašto ?). Sve informacije koje proizlaze iz tragova mogu se podijeliti u grubo na one koje imaju opću informacijsku vrijednost i one koje imaju identifikacijsku informacijsku vrijednost.. Sve te informacije mogu činiti traseološki odraz, a neke i traseološki identifikacijski dokaz, izravni (direktni) ili neizravni indirektni). Iz navedenih informacija se otkrivaju i dokazuju krivično pravno

12

relevantne činjenice, a te informacije obuhvaćene procesnim ruhom postaju dokazi u procesnom smislu, ako ih organ postupka kao takve nakon ocjene sadržajno prihvati. Kako je upozoreno, identitet se utvrđuje samo na temelju podudarnosti svih relevantnih detalja tzv. posebnih obilježja. Koliko i kakvih podudarnosti treba biti u cjelokupnosti individualnih obilježja, pa da budu prihvaćena kao neponovljiva tj. da predstavljaju identitet je faktično pitanje, koje varira od slučaja do slučaja. Načelno numeričke pokazatelje teško je predvidjeti, pa se odluka u skladu s prirodom svakog pojedinog slučaja ostavlja ekspertu. Rečeno na strani organa postupka traži dovoljno znanja iz područja prirodnih nauka i tehnike da bi mogli ocijeniti nalaz i mišljenje identifikacijskog vještaka. Ukoliko organi postupka ne vladaju potrebnim znanjima za ocjenu rezultata identifikacijskih vještačenja, otvara se prostor za predominaciju dokaza vještačenjem, tzv. naučnog dokaza, nad ostalim dokazima. Kriteriji za utvrđivanje podudarnosti obilježja (signala) stvaraju se na temelju iskustva, zdravog razuma i vjerojatnosti, kao mjere mogućnosti. Ipak u svakodnevnoj kriminalističko sudskoj praksi pridaje se veliko značenje (koji puta i preveliko) matematičkoj ocjeni identifikacijskih obilježja, kao i primjeni računa vjerojatnosti. Radi se o velikom području tzv. identifikacijskih vještačenja. To su vještačenja u okviru kojih se utvrđuje konkretan identitet predmeta vještačenja, tzv. traženog objekta. Riječ je o utvrđivanju «konkretno-individualnog faktora». Rezultati identifikacijskih vještačenja imaju za organe postupka, primarno sud, najveće dokazno značenje. Zadatak identifikacijskih vještačenja se u osnovi svodi na utvrđivanje konkretno-individualnog identiteta. To znači da identifikacija može biti samo individualna. Mijenjanje jednog broja individualnih obilježja u određenom trenutku dobiva značaj kvalitativne promjene. Riječ je o prijelazu kvantiteta u novu kvalitetu, a samim tim i identitet. Zato je potrebno što više skratiti vrijeme pronalaska objekta koji se identificira (uzročnik traga). Nagomilavanje karakterističnih obilježja može stvarati novu kvalitetu, a time i novi identitet, odnosno uvjerenje vještaka o identitetu, koji ne mora biti onaj stari identitet. Osim toga, kako je upozoreno osim kvalitete i kvantiteta obilježja treba studiozno razmatrati njihovu : a) stabilnost, b) neovisnost i c) učestalost (frekvenciju). Vještaci moraju imperativno eksperimentirati, koristeći svoje znanje i iskustvo. Ponavljamo, račun (teorija) vjerojatnosti može se koristiti kod izračunavanja učestalosti ponavljanja pojedinih obilježja. Traseološko identifikacijsko vještačenje koje bi se temeljilo na računu vjerojatnosti imalo bi samo vrijednost verzije, jer mogućnost, često mala, još nije stvarnost. Sud traži konkretan identitet, a ne matematički ili apstraktni identitet. Nema metodike za utvrđivanje apstraktnog identiteta, nego samo konkretnog, individualnog, unikatnog. Prema zakonima fizike u prirodi je svaki objekt traseološke identifikacije strogo individualan. Pri tome treba imati u vidu da teorija vjerojatnosti ne isključuje ponavljanje, a ono je negacija identiteta. Unutar kriminalističke nauke predmeti krivičnog djela koji se javljaju kao objekti identifikacije obično se dijele na : (1) predmete koji su poslužili kao sredstvo izvršenja krivičnog djela ili su tome bili namijenjeni (instrumenta sceleris), (2) predmete koji su nastali izvršenjem krivičnog djela, (3) predmete koji su pribavljeni izvršenjem krivičnog djela ili su dobiveni kao nagrada, (4) predmete koji su nositelji tragova krivičnog djela, i (5) predmete koji mogu poslužiti za identifikaciju počinitelja, žrtve ili svjedoka. Nerijetko je riječ o zaboravljenim, odbačenim ili ostavljenim predmetima. Kada je riječ o korištenju predmeta kao objekata identifikacije treba imati u vidu njihovu predmetnost. To je svojstvo ili obilježje određenog predmeta kao predmeta, ono što čini predmet predmetom. U vezi s navedenim neki autori razlikuju slijedeće materijalne dokaze : (1) predmete koji su dokaz samom svojom egzistencijom, pod uvjetom da je utvrđeno da su identični s predmetom ili predmetima koji su u vezi s krivičnim djelom i (2) predmete koji služe kao dokaz, jer su oni sami trag ili se na njima nalaze tragovi događaja koji utvrđujemo. Prvi su pomoćni materijalni (realni) dokazi, a drugi su materijalni ili realni dokazi u užem smislu. Drugi autori razlikuju slijedeće objekte identifikacije : (1) objekte koji su podobni za identifikaciju, (2) objekte koji su podobni samo za

13

utvrđivanje grupne pripadnosti i (3) objekte koji imaju značenje za utvrđivanje činjeničnog stanja uslijed njihovog svojstva ili stanja. Problem mijenjanja objekata identifikacije : Tvorničke pogreške i nužno nastali individualni tragovi u toku proizvodnje potencijalnih objekata identifikacije omogućavaju identifikaciju. U pravilu se radi o : 1) obradi objekata identifikacije u smislu popravaka, brušenja, varenja, rezanja i slično, 2. pravilnoj i nepravilnoj upotrebi i njenoj frekvenciji, 3) trošenju objekata (oruđa, alata) upotrebom i djelovanjem korozije (oksidacije) i drugih vanjskih utjecaja. Upotrebom se oruđe troši, ali istovremeno stječe neke nove karakteristike npr. zupce. Pri tome ulogu igra vanjski sastav strukture oruđa. Slučajna odstupanja u pogledu individualnih karakteristika oruđa, nastaju u nepredvidivom obliku, veličini (dimenzijama) i položaju. Iz navedenog se može zaključiti da su oruđa (alati) kao potencijalni objekti identifikacije relativno promjenjivi. Iako se vanjski sistem oruđa mijenja u vremenski točno određenom trenutku, on je svojstven samo tom oruđu. Trošenjem i brušenjem oruđe protekom vremena dobiva novi vanjski sastav. Zato uvijek treba voditi računa o gnoseološki kritičnom vremenu. To je vrijeme u kojem nakon izvršenja krivičnog djela na korištenom oruđu kao sredstvu izvršenja još nisu mogle nastupiti bitne promjene vanjskog sastava, osim ako je počinitelj namjerno mehanički ili kemijski intervenirao. Ali i to utvrđenje može poslužiti kao određeni indikator da je riječ o sredstvu izvršenja krivičnog djela. Još uvijek nije moguće sa sigurnošću utvrditi točno vrijeme nastanka traga oruđa, što je važno uz ostalo i kod utvrđivanja identiteta. Predmet ostaje identičan u procesu promjena, ali se postavlja pitanje kojih i dokle ? Drugo je pitanje njegove identifikacije, putem individualnih obilježja, koja su se promijenila. Tako sjekira nije promijenila svoj identitet, ako je promijenila mikro reljef svoje oštrice ili čela sjekire. Neki kriminalisti smatraju da je u slučaju navedenih promjena na sjekiri riječ o novoj sjekiri. U vezi s navedenim u praksi se postavlja pitanje : do kada oruđe zadržava svoj identitet ? Do kada se može smatrati da mikro reljef sječiva oruđa nije promijenjen ? Mora se raditi o manjim promjenama u pogledu forme (oblika) i dimenzija koje omogućavaju u cjelokupnom kompleksu obilježja još uvijek saznanja da se radi o istom objektu identifikacije. Pri tome moraju biti sačuvane specifičnosti obilježja oruđa u danoj cjelokupnosti i konkretnom suodnosu, drugim riječima da nije došlo do bitnih promjena na površini mikro reljefa. Broj potrebnih identifikacijskih individualnih obilježja potrebnih za sigurnu identifikaciju varira od slučaja do slučaja. Kako je navedeno, po pitanju broja identifikacijskih individualnih obilježja ne mogu se predvidjeti nikakvi fiksni normativni standardi u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Nemoguće je predvidjeti brojčane pokazatelje za sve slučajeve, pa se u praksi zato, u pravilu, odluka o identitetu ili neidentitetu prepušta vještacima. Pri tome oni moraju poštovati postignuća aktualnih nauka i tehnike u određenom naučnom području ili područjima. Ulogu igra i profesionalno iskustvo, zdrav razum vještaka i njihova savjest. Neki mehanoskopski vještaci za oruđa traže fiksne numeričke pokazatelje. Drugi smatraju da odluku u skladu s prirodom svakog konkretnog slučaja treba prepustiti vještacima. Neki vještaci primjenjuju matematičko-statističku metodu kod ocjenjivanja podudarnosti identifikacijskih obilježja. Organ postupka dužan je ocijeniti egzaktnost primijenjenih metoda i sredstava u identifikacijskom postupku, kao i dobiveni rezultat. Mehanički pristup broju identifikacijskih obilježja nije ispravan. Pri tome treba imati u vidu, da ulogu igra kako kvaliteta, tako i kvantiteta obilježja. Kako je navedeno, u spornom uzorku (tragu) treba otkriti izvjestan broj individualnih karakteristika koje se podudaraju s određenim brojem ili svim karakteristikama nespornog (probnog, poznatog) uzorka. U praksi se uvijek javlja pitanje : koji je najmanji broj tzv. donja granica potrebnih individualnih karakteristika ? Upotrebom, brušenjem, djelovanjem korozije i slično, mijenja se jedan broj individualnih obilježja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Zato u identifikacijskom postupku treba uzimati u obzir te promjene. Vještak je dužan da riješi pitanje o kvaliteti i kvantitetu potrebnih podudarnih obilježja u njihovoj cjelokupnosti, polazeći pri tome od svog iskustva i rezultata poduzetih eksperimenata. Vještak mora studiozno razmatrati stabilnost,

14

nezavisnost i učestalost identifikacijskih obilježja.. Pri tome se može dopustiti primjena računa na temelju teorije vjerojatnosti, kada je u pitanju izračunavanje učestalosti ponavljanja pojedinih obilježja. Presudna važnost pripada ekspertiznom eksperimentu i iskustvu vještaka i to zato, jer traseološko vještačenje koje se temelji na računu vjerojatnosti ima samo vrijednost verzije, a mogućnost još nije stvarnost. Uvijek se traži konkretan, realan identitet, a ne matematički, apstraktni identitet. U objektivnoj stvarnosti svaki objekt traseološke identifikacije strogo je individualiziran, a teorija vjerojatnosti ne isključuje ponavljanje koje je negacija identiteta i ne može poslužiti kao temelj za traseološku identifikaciju. Vjerojatnost i izvjesnost u postupku identifikacije: U procesu kriminalističke identifikacije prvo se postavlja pitanje mogućnosti i kako je ona povezana s vjerojatnošću ? Mogućnost je stvarnost u potenciji, nešto što još nije ostvareno ili se još ne zna da li je ostvareno. Tako postoji mogućnost da je izvršeno krivično djelo i mogućnost da ono nije izvršeno. U stvari svaka je stvarnost (realitet) ostvarena mogućnost. Spektar u objektivnoj stvarnosti danih mogućnosti čini lepezu od nemogućnosti preko formalne i apstraktne mogućnosti do realne (konkretne) mogućnosti i na kraju stvarnosti, kao realizirane mogućnosti. Mogućnost je modalno određenje, suprotstavljeno stvarnosti i nužnosti. U formalno-logičkom smislu mogućnost označuje da se nešto može jednostavno zamisliti kao neproturječno tj. da njegova suprotnost ne mora biti lažna. Sa spoznajno teoretskog ili materijalno-objektivnog stanovišta mogućnost znači da se nešto podudara sa sadržajem iskustva i ne proturječi mu. Ontološka ili metafizička mogućnost određuje se kao realna moć da nešto bude, može biti, ali još nije stvarno prisutno, jer za to prethodno moraju biti ispunjeni neki uvjeti. Vjerojatnost (lat. probabilitas) je mjera mogućnosti (stupanj mogućnosti). To je srednji stupanj izvjesnosti koji leži između potpune izvjesnosti da će nešto nastupiti i da mora nastupiti i puke mogućnosti. Vjerojatnost se sastoji u očekivanju da će se nešto dogoditi obzirom na dosadašnje iskustvo, ali ne isključuje da se to ne dogodi, odnosno da ne nastupi nešto drugo od očekivanog. Mogućnost i stvarnost imaju dvije objektivne strane : kvalitativnu i kvantitativnu. Pojam «vjerojatnost» izražava objektivnu kvantitativnu određenost mogućnosti. Svaka mogućnost ima kvantitativnu stranu, ali se u postupku ne može ustanoviti njen brojčani izraz, nego se moramo zadovoljiti opisima kao što su : «vjerojatnost niskog stupnja», «vjerojatnost višeg stupnja», «moguća vjerojatnost», «sigurna vjerojatnost» i slično. Mogućnost je uvijek više ili manje vjerojatna. Suprotni je pojam nemogućnost. Mjera mogućnosti : je odnos kvantitativne ocjene mogućnosti prema izvjesnosti da je konkretno krivično djelo izvršeno i da je određena osoba učinilac. Vjerojatnost je objektivno dana i ne ovisi od svijesti promatrača. Vjerojatnost razmatrana u odnosu na subjekt ovisi od znanja ili neznanja organa postupka. U tom smislu vjerojatnost je ocjena subjektivnog očekivanja o postojanju krivičnog djela i učinioca, količinska mjera neznanja, stupnja napredovanja ili nenapredovanja u saznanju. U matematici i statistici vjerojatnost je stupanj u kojem možemo očekivati da će se slučajno dogoditi neki ishod ili događaj. Bilježi se 0 (nikakva vjerojatnost) do 1 (potpuna vjerojatnost). U postupku kriminalističke traseološke identifikacije polazi se od subjektivne vjerojatnosti. Riječ je o subjektivnoj procjeni pojedinca što ju on doživljava u situacijama očekivanja da će se nešto dogoditi ili se neće dogoditi. Pri tome nije riječ o nekom racionalnom, procjenjivanju vjerojatnosti nekog ishoda, već više o utisku o nekom stupnju vjerojatnosti, a kolika je ta vjerojatnost zaključujemo iz ponašanja tog pojedinca U spoznajnoj (gnoseološkoj) znanosti razlikuju se pojmovi : vjerojatno istinito i pouzdano istinito znanje.

15

Suprotnost vjerojatnosti je sigurnost, pouzdanost, dovoljna osnovanost, dokazanost, argumentiranost. U predkrivičnom i krivičnom postupku imamo posla s realnom mogućnošću. To znači da raspolažemo s kompleksom realiziranih uvjeta, ali još uvijek ne raspolažemo saznanjem o dovoljnoj ukupnosti realiziranih uvjeta za preobražaj konkretne mogućnosti u stvarnost (realitet). Kada god se govori o vjerojatnosti i mogućnosti u vezi s krivičnim djelima uvijek treba imati u vidu da je krivično djelo materijalno-subjektivni (psihički) sistem. Vjerojatnost se u postupku javlja kao most koji povezuje strukturu kao cjelinu s njenim elementima. U postupku, neformalnom i formalnom operira se s različitim oblicima sumnje. Osnovi sumnje su prvi i najniži stupanj vjerojatnosti. Okolnost koja ukazuje na više osumnjičenika je samo vjerojatna osnova sumnje, koja utvrđuje samo mogućnost. Osim količine osnova sumnje treba uzimati u obzir i kvalitetu. Svojevrsnost i individualno kombiniranje osnova sumnje od velikog su značaja. Ne smije se raditi o aritmetičkom zbroju osnova sumnje. Riječ je o prijelazu kvantiteta u novu kvalitetu. Nekvalitetne osnove sumnje ne mogu prerasti u osnovanu sumnju. S druge strane mali broj svojevrsnih osnova sumnje može ostvariti osnovanu sumnju (potrebne indicije). Kada indicije uzete kao sastavljeni dokaz ukazuju samo na određenu osobu kao učinioca krivičnog djela, ta osoba je osnovano sumnjiva. Osnovana sumnja je viši stupanj vjerojatnosti. Ona kao vjerojatnost treba prerasti u pouzdanost, a onda u izvjesnost. Presudu je moguće donijeti samo ako je vjerojatnost prerasla u izvjesnost. Izvjesnost (lat. certitudo) je karakteristika stanja svijesti, odnosno doživljaja koji neki sud prihvaća kao posve istinit, nesumnjiv, neprijeporan. Izvjesnost redovito prati sudove koji su očiti, evidentni sami po sebi ili sazdani na neposrednom iskustvu (neposredna, intuitivna izvjesnost), ali može postojati i za sudove koji su dokazani ili se smatraju dokazanima (posredna, diskurzivna izvjesnost). Pod sudom treba podrazumijevati osnovnu logičku manifestaciju, naročito važnu u svim područjima logike i naučne spoznaje uopće. Sud se psihološki ispoljava kao misao konstatacije, a gramatički obično dobiva svoju određenu formulaciju u rečenici. Pitanje logičkog prioriteta pojma ili suda svodi se na pravu mjeru, ako se uzme u obzir njihova uzajamna ovisnost i uvjetovanost koja dolazi do izražaja u suprotnim shvaćanjima, s jedne strane, da se sud «sastavlja» od pojmova, a s druge strane, da pojam predstavlja i u sebi uključuje mnoštvo sudova. Za razliku od pojma sud je analitičko-sintetička cjelina, logičko tkivo koje je razloženo u svom sadržaju, tj. predmetno određeno u nekom smjeru, pa je upravo stoga i moguće sud prosuđivati s obzirom na istinitost ili neistinitost. Iako je doživljaj izvjesnosti psihološki jedinstven, ponekad se «subjektivna» izvjesnost vjerovanja razlikuje od «objektivne» sigurnosti znanja. Psihološki i metodički treba razlikovati izvjesnost od različitih stanja vjerojatnosti. Izvjesnost znači isključenje svake mogućnosti drugačijeg i suprotnog postojanja odlučnih činjenica. Vjerojatnost ostaje uvijek samo niži ili viši stupanj mogućnosti zbivanja činjeničnog stanja. Istina i vjerojatnost su spoznajne (gnoseološke) kategorije i vrijednosti. Izvjesnost nije najviši stupanj vjerojatnosti, nego fenomen koji znači nešto drugo, isključenje bilo čega drugačijeg. U toku glavne rasprave ne nagomilava se vjerojatnost, nego se vrši dijalektički skok u izvjesnost. Smisao vjerojatnosti je u osnovi u funkciji metode eliminacije. Izvjesnost je uvijek prijelaz u novu kvalitetu. Vjerojatnost iako vrlo niska, može biti točna i obratno, vrlo visoka, a netočna. Organ postupka mora utvrditi izvjesnost, što znači isključenje drugačijeg. Zbog navedenog kod ovlaštenih službenika, osobito sudaca se javlja skepticizam. Samo nesporno utvrđene činjenice isključuju postojanje bilo kakve druge verzije, osim one koju je sud usvojio kao pouzdano utvrđenu i stavio u temelje svoje presude.

16

Pouzdanost se nikada ne smije svesti na vjerojatnost. Niz vjerojatnosti u konačnici mora prerasti u izvjesnost. U protivnom izvjesnosti nema. Vjerojatnost odgovara procesu otkrivanja i spoznavanja slučaja, a pouzdanost, kao pojam i termin, odgovara presudi. Pojam istovjetnost je jednoznačan i ne može se stupnjevati. Ona je rezultat procesnih radnji i misaonih procesa. Izvjesnost nastaje primjenom metode eliminacije i akumulacije dokaza. Sud ne smije stvarati spisak indicijalnih (indirektnih) i neposrednih (direktnih) dokaza, nego izgrađivati sistem dokaza, kao organizaciono sređenu cjelinu međusobno povezanih pojmova, mora strukturirati čvrstu dokaznu zgradu. Sistem dokaza mora biti takve kvalitete, da isključuje drugačije tumačenje utvrđenog činjeničnog stanja. Sistem dokaza nije hrpa pojedinih dokaza, nego njihova cjelina. Cjelina je više nego suma njenih dijelova. Cjelina (lat. totum) označava tvorbu čiji se dijelovi mogu razumjeti samo kao integralni članovi jedne sintetičke nedjeljive povezanosti kojoj pripadaju. Dijelovi cjeline ne mogu uzajamno mijenjati mjesta, tumačiti se odvojeno i razumjeti izolirano kao takvi koji imaju i zaseban opstanak. U navedenom slučaju riječ je o sumi, agregatu, mnoštvu. Kada je jednom stvoren sistem dokaza s razvijenom i definitivnom strukturom, njega karakterizira izvjesnost, što znači da su raznorodne činjenice povezane u jednu cjelinu, kombinaciju, jer ih sve sjedinjuje pojava, da svaka od njih ponaosob i sve uzete zajedno, nisu slučajno tako poredane nego je moguće shvatiti i protumačiti tu kombinaciju, samo u svjetlu jedne verzije. Nastala je izvjesnost, sve su druge mogućnosti isključene. Obrazloženost, dubina i povezanost saznanja o činjeničnom stanju u svakoj fazi postupka, treba da rastu, da u pravomoćnoj presudi dostignu kulminaciju u vidu izvjesnosti. Vjerojatnost je uvijek neizvjesnost. Izvjesnost (pouzdanost) se ne može kategorizirati. Ona ne može biti veća ili manja, puna ili samo približna, ona je jedna i bezuvjetna ili je nema. Pod pojmom činjenično stanje u ovom radu podrazumijeva se skup (kompleks) određenih činjenica koje se moraju utvrditi u krivičnom postupku za donošenje pravilne odluke. To je skup činjenica na kojima se temelji primjena normi materijalnog i procesnog krivičnog zakona u određenom krivičnom predmetu. Činjenično stanje osnovica je sudske odluke. Ono obuhvaća samo odlučne činjenice, dakle one, na kojima se temelji odluka suda. Tim izrazom se ne označava ukupnost podataka o nekom procesnom predmetu (činjenični i dokazni fond). U ovom potonjem slučaju radi se o stanju stvari. Pod stanjem stvari treba podrazumijevati ukupnost podataka u nekom procesnom predmetu, naročito njegov činjenični i dokazni fond. To je naziv za skup svih mogućih činjenica koje se utvrđuju u postupku. Konačno stanje stvari utvrđuje sud u svojoj odluci. Stanje stvari u širem smislu osim činjenica može obuhvatiti i izvedene dokaze, prijedloge i prigovore stranaka, postupke i odluke suda, uopće sve radnje koje su u toku postupka obavljene. Pod pojmom izvođenje dokaza u ovom radu podrazumijeva se utvrđivanje sadržaja dokaza na način propisan krivičnim procesnim pravom i fiksiranje tako utvrđenog sadržaja u skladu s procesnim pravilima. Osim procesnog izvođenja dokaza, postoji i tehničko izvođenje dokaza. Izvjesnost se nalazi u povezanosti svih dokaza, ali svaki dokaz, pa i indicijalni uzet izolirano sadrži «česticu izvjesnosti», jer potvrđuje činjenično stanje, ali samo s vjerojatnošću, dok je organu postupka potrebna izvjesnost koju daje cjelina potrebnih dokaza. Treba imati u vidu da uvjerenje suda i kada je izvjesno je uvijek subjektivno. Može biti ispravno i pogrešno. Riječ je o subjektivnoj vjerojatnosti. To je procjena pojedinaca, što ju on doživljava u situacijama očekivanja da će se nešto dogoditi ili se neće dogoditi. Pri tome se ne radi o nekom racionalnom procjenjivanju vjerojatnosti nekog ishoda, već više o utisku o nekom stupnju vjerojatnosti, a kolika je ta vjerojatnost zaključuje se iz ponašanja određenog pojedinca. Subjektivna vjerojatnost približava se stvarnoj vjerojatnosti iskustvom i učenjem. Praksa je dijalektičko jedinstvo subjekta i objekta, njihovo uzajamno djelovanje. Praksa je kriterij istine. Pri tome se činjenice javljaju kao izvori intelektualnih emocija i rasuđivanja.

17

Izvjesnost nastaje u borbi sa sumnjanjem, u prevladavanju sumnjanja, nakon što je izučen sistem dokazne zgrade. Ocjenu dokaza treba provoditi kroz cijeli postupak, a ne samo na glavnoj raspravi. Istraživanje se kreće od mogućeg i vjerojatnog, do vjerodostojnog i istinitog. Kod osnova sumnje u svijesti organa postupka još nije odražen sistem indicija, jer nedostaju mnoge činjenice i precizne veze, među njima, tj. otkrivenima. Riječ je o provizornim osnovama sumnje. Kad je riječ o izvođenju dokaza traži se integriranost, cjelovitost, potpunost i suglasnost svih dokaza. Gnoseološki gledano krivični postupak znači dokazivanje podređeno zakonima pravilnog mišljenja i predstavlja kretanje od nepoznatog ka poznatom i poznatog ka nepoznatom, do potpunog i pravilnog saznanja krivične stvari. Krivična stvar (let. causa criminis) je događaj koji svojim sadržajem ukazuje na određeno krivično djelo i njegovog počinitelja, te se radi njega vodi krivični postupak. Krivična stvar je prisutna samo u postupku, odnosno pokretanjem krivičnog postupka konkretni događaj dobiva svojstvo krivične stvari. Obzirom na stadije i prirodu postupka, razlikuju se krivična stvar u nepravom i pravom smislu. U nepravom smislu javlja se u predkrivičnom postupku, a u pravom smislu je prisutna u svim etapama krivičnog postupka. Vidimo da je težište na dokazivanju. Dokazivanje u procesnom smislu je sistematski sastav operativno procesnih aktivnosti. Sistematski operativni sastav dokazivanja čine : (1) otkrivanje, (2) izvođenje, (3) provjeravanje i (4) ocjena dokaza. Pri tome stalno treba imati u vidu da je vjerojatnost kvantitativna kategorija, a izvjesnost ona kvaliteta koja se traži za osudu. U praksi je sporno pitanje koji je količinski i kvalitativni donji prag za postojanje «osnova sumnje». Sumnja može biti tek naslućivanje i opća, ali to još nisu osnovi sumnje. Pri tome treba imati u vidu da svaka kvaliteta ima svoju kvantitetu, u vidu granice mjere. To je točka od koje količinsko mijenjanje dovodi do kvalitativnih promjena. Kako je upozoreno, izvjesnost se ne može stupnjevati. Istina u krivičnom postupku : Istina (lat. veritas) je jedan od temeljnih pojmova filozofije. U povijesti filozofije vodili su se veliki sporovi oko pitanja što je istina. Postoje različite subjektivističke i objektivističke teorije Pod subjektivnom istinom obično se misli na istinu kojoj ne odgovara ništa objektivno i koja vrijedi samo za jednog ili za neke subjekte, dok se pod objektivnom istinom podrazumijeva istina koja odgovara nekim objektivnim odnosima i koja jednako vrijedi za sve ljude. Neki filozofi misle da je svaka istina subjektivna, tj. da svaki čovjek ima svoju istinu i da su te različite istine međusobno ravnopravne i jednako vrijedne. Drugi smatraju da samo objektivna, za sve jednaka, općevažeća istina zaslužuje, da se zove istinom. Srednje rješenje, koje je prihvatljivo za ovaj rad glasi : Svaka istina je subjektivna po formi, a objektivna po sadržaju. Još jednostavnije rečeno da je istina subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Apsolutna (bezuvjetna) istina bila bi potpuna, sveobuhvatna i iscrpna istina, kojoj se ne može ništa dodati i koja je zato nepromjenjiva i vječna. Relativna ili uvjetna istina bila bi naprotiv nepotpuna, djelomična istina, koja sadrži i elemente neistine, pa može biti korigirana, dopunjena i usavršena. Neki filozofi smatraju da je samo apsolutna istina «prava», a da relativna istina nije nikakva istina. Drugi misle da je moguća samo relativna istina, a da je apsolutna istina idealističko-metafizička iluzija. Treći smatraju da se apsolutna i relativna istina ne isključuju, nego da svaka relativna istina sadrži djelić apsolutne istine ili predstavlja put k apsolutnoj istini, kojoj se u beskonačnom progresu ljudske spoznaje sve više približavamo da je nikad ne dostignemo. Sudska istina je istovremeno i apsolutna i relativna. Sudska istina je apsolutna jer se gradi na «relativnim česticama» apsolutne istine, na relevantnim obilježjima koja moraju biti apsolutno točno spoznata u njihovoj pravnoj suštini, ali ne uvijek i potpuno u njihovom pojavnom obliku. Sudska istina je i relativna istina, jer je nepotpuna u pogledu potpuno iscrpne saznajnosti fenomena, ali ipak istina, jer sadrži apsolutno znanje, ali samo o pravnoj suštini relevantnih činjenica. Sudska istina kao apsolutna znači da je nepobitna, neopoziva i neoboriva.

18

Sudska istina je adekvatna spoznaja, a to znači objektivno saznanje pravno relevantnih činjenica. Sve relativne istine zajedno čine čestice apsolutne istine, točno odražavaju suštinu krivičnog djela. Kada je riječ o utvrđivanju istine mora biti uspostavljena adekvatna veza između subjektivne spoznaje i objekta spoznaje. Istinitost neke spoznaje odnosi se na njen objektivni sadržaj. Smatra se da je istina uvijek objektivna jer se isključivo odnosi na objektivni sadržaj saznanja. Taj je sadržaj neovisan od subjekta koji spoznaje. Istina ili neistina u procesu kriminalističke identifikacije i dokaznog postupka je svojstvo i kvaliteta saznanja organa postupka i utoliko istinitost ili neistinitost pripadaju subjektivnoj sferi. Materija postaje sadržajem istine samo ukoliko ju spoznaje subjekt. Izvan tog procesa ona postoji kao objektivna realnost i ne može se govoriti o njezinoj istinitosti ili neistinitosti. Istine nema izvan spoznaje ! Izvjesnost je subjektivan stav. Ona je najveća mjera subjektivne sigurnosti. Organ postupka ne smije sumnjati da bi moglo biti drukčije. Prvi zahvat kao organizacijski princip i proces kriminalističke identifikacije Prvi zahvat je faza kriminalističke djelatnosti u kojoj se koriste sva raspoloživa kriminalistička taktička, tehnička i metodička sredstva i metode i postupci u cilju brzog, sveobuhvatnog prikupljanja i korištenja raspoloživog fonda informacija iz personalnih i materijalnih izvora. Kada mjere prvog zahvata poduzima policija prevaliraju neformalne mjere i radnje i anticipirane istražne mjere i radnje. Kada mjere prvog zahvata poduzima sud onda se radi o radnjama u procesnom smislu. Mjere i radnje prvog zahvata stvaraju pretpostavke za neodložno razjašnjavanje ukupnog opsega krivičnih djela i bitan su temelj za otkrivanje učinilaca ili osiguranje njihove dostupnosti i dokazivanja krivnje. U pravilu riječ je o hitnom poduzimanju sistema kriminalističko taktičko-tehničkih i metodičkih organizacijsko-taktičkih mjera i radnji. U toku poduzimanja mjera i radnji prvog zahvata pronalaze se, osiguravaju i fiksiraju svi otkriveni relevantni tragovi i predmeti koji su u vezi s izvršenim krivičnim djelom ili događajem. Na temelju prikupljenih informacija, u okviru mjera prvog zahvata vrši se analiza krivičnog djela ili događaja, a putem misaone i realne rekonstrukcije nastoje se dobiti nova saznanja o krivičnom djelu ili događaju. U toku provođenja prvog zahvata vrši se prosuđivanje ukupnosti tragova i predmeta, izjava osoba i drugih raspoloživih informacija i dokaza. Prvi zahvat omogućava razjašnjavanje opsega krivičnog djela ili događaja i predstavlja bitnu osnovu za otkrivanje počinitelja i osiguranje njegove dostupnosti i potrebno dokazivanje. Traži se brzo i potpuno fiksiranje konkretnog potencijala informacija. Nadalje traži se koordinirano djelovanje, jedinstveno rukovođenje, zajedničko djelovanje (timski rad) i stalna ocjena postignutih rezultata. U okviru prvog zahvata nema šablonskog rada. U slučaju potrebe moguće je paralelno provođenje mjera i radnji. U kriminalističkoj nauci razrađeni su posebni modeli obrade pojedinih kategorija krivičnih djela, posebno s poznatim i nepoznatim učiniocima. Kada je riječ o policiji treba razlikovati mjere prve intervencije i mjere prvog zahvata policije. U mjere prve intervencije spada : hitan izlazak na lice mjesta po zaprimljenoj prijavi (dojavi), poduzimanje mjera osiguranja lica mjesta, pronalaženje svjedoka, pružanje neophodne pomoći i otklanjanje opasnosti, neformalno prikupljanje obavijesti iz raspoloživih izvora informacija, vršenje raznih provjera sve do poduzimanja mjera neposrednog traganja. Prvi zahvat policije stvarno započinje s provođenjem uviđaja, pretrage, prepoznavanja ili hitnog vještačenja. I mjere prve intervencije i prvog zahvata policije predstavljaju kompleks neformalnih i formalnih mjera i radnji. Veliku ulogu pri tome igra proces postavljanja verzija i izrada operativnog plana.

19

U navedene mjere i radnje spada svestrano uključivanje i ocjena raspoloživog informacijskog potencijala i operativno vrednovanje analognih postupaka itd. Traži se racionalno utvrđivanje činjeničnog stanja, utvrđivanje uzroka i uvjeta koji su doprinijeli izvršenju krivičnog djela. Traži se neodložnost i paralelnost poduzetih mjera i radnji. Djelovanje mora biti koncentrirano. U okviru mjera prvog zahvata treba osigurati operativnost postupanja, utvrditi ciljeve obrade i neophodne operativno taktičke i tehničke mjere i radnje i hitne istražne radnje. Slijedi izrada taktičke koncepcije obrade (operativna strategija), planiranje i naučna organizacija rada, racionalno aktiviranje neophodnih kriminalističkih i procesnih postupaka. Mjere prvog zahvata treba provoditi u kontinuitetu, dakle neprekidno. Imperativ je brzina i širina prvog zahvata u okviru visokog stupnja organizacije i planskog postupanja. Na strani onih koji provode mjere prvog zahvata traži se jasna odgovornost i njena realizacija. U okviru mjera prvog zahvata traži se kompleksna suradnja svih organizacijskih jedinica involviranih u slučaj i njihovih podgrupa. Traži se od samog početka sudjelovanje operativaca-specijalista, temeljne policije, kriminalističkih tehničara, vodiča pasa, sudjelovanje raznih stručnih savjetnika i pomagača i vještaka itd. Važnu ulogu igraju analiza i sinteza rezultata (ocjena rezultata) radi svestranog i objektivnog razjašnjavanja konkretnog slučaja. Dokumentacija treba biti racionalna i sadržajno bogata s velikom izražajnom vrijednošću. U toku provođenja mjera prvog zahvata traži se energična i sadržajna kontrola od strane nadležnih rukovodilaca. U postupak treba ugraditi naučne radne metodike i organizaciju rada, naročito kada je riječ o paralelnoj obradi više krivičnih djela ili događaja, tzv. brigadni sistem. Stalno treba voditi računa o diferenciranju rezultata obrade i provoditi profilaktičku djelatnost unutar nje. Važnu ulogu igra primjena osnovnih principa organizacije radnih procesa i operacija. Važan princip je princip optimalnog sadržaja operativno taktičkih i tehničkih mjera i radnji i istražnih radnji. Slijedi princip paralelnosti, ekonomiziranja s tjelesnim i intelektualnim fondom, princip neprekidnosti tj. permanentnog radnog procesa i optimalne intenzivnosti rada, princip sinkroniziranosti, planiranja, sistematičnosti sve do principa optimalnog režima odmora i rada. Neprimjenjivanje ovih metoda i principa može imati štetne posljedice koje nazivaju «relativna neefikasnost». Ona se manifestira kroz šabloniziranje, nedovoljan planski izbor metoda i sredstava, nedovoljnu kvalitetu u izvršavanju konkretnih zadataka i nedostatke u koordiniranju, rukovođenju i usmjeravanju. Naprijed navedeno stvarno predstavlja model operativnog predmeta. U okviru njega treba osmisliti poredak taktičko-tehničkih i metodičkih mjera i radnji. Uz ostalo to znači da treba pravilno osmisliti i poredak obrade službenog spisa. Njega se mora voditi tzv. historijskom metodom, dakle, kronološki u duhu 9 zlatnih pitanja kriminalističke nauke i iz njega mora biti jasno vidljivo koje su mjere i radnje, kojim redoslijedom, po kome i zašto poduzete. Sadržaj službenog spisa treba biti logički građen. Pojedini dijelovi spisa moraju proizlaziti iz prethodnih. U protivnom može se raditi o zbirci zapisnika i izvještaja bez dublje međusobne veze. Korisnik spisa mora dobiti istu predodžbu (sliku) koju je imao obrađivač spisa. Pismeno fiksiranje utvrđenog činjeničnog stanja ne smije biti površno. Subjektivni nalaz tj. zaključci i mišljenja organa postupka trebaju se nalaziti u tzv. sporednom spisu. Oni mogu biti vrlo korisni vodiči u daljnjem postupku, jer su u pravilu rezultat intuitivne spoznaje, u smislu podataka što o slučaju misli obrađivač spisa. U taj spis unašaju se kontakti i postignuti rezultat u radu s informatorima. Posebno je važno ažurno pisanje raznih izvještaja, koji sadržajno trebaju biti «polaganje računa» o poduzetom. Moraju se egzaktno razdvajati objektivni nalazi od subjektivnih utvrđenja. Sadržaji spisa moraju biti takvi da njihov sadržaj pruža maksimalan broj informacija analitičkim službama i omogućava popunjavanje kriminalističkih evidencija. Kod težih kriminalnih slučajeva treba oformiti združeno zapovjedništvo, koje daje upute i fokusira provođenje kriminalističke obrade, određuje strategiju, osigurava da kriminalistička obrada ostane usredotočena i olakšava koordinaciju među sudionicima u kriminalističkoj obradi.

20

Treba odrediti središnje mjesto za pregled i procjenu svih pristiglih informacija personalne i materijalne prirode. Treba ažurirati kartu događaja i davati kratke usmene obavijesti (briefing). Treba stalno voditi računa o komponentama veza u smislu osiguranja hitnog i izravnog kontakta među sudionicima u kriminalističkoj obradi, i prenošenju i obavještavanju drugih policijskih tijela vezano uz najnovije događaje preko službenika za vezu. U pogledu pravne komponente treba osigurati adekvatan kontakt s tužilaštvom i sudom i drugim državnim organima (carinom, inspekcijskim službama i slično). Stalno treba vršiti procjenu potrebnih i raspoloživih resursa npr. u pogledu potrebnog broja inspektora i tehničkog osoblja, njihovog rasporeda i davanja zadataka. Obavezno treba provjeriti da li su sudionici u provođenju mjera prvog zahvata kompetentni. Organizirati provjeru materijalnih tragova uz donošenje prikladnih odluka. Treba utvrditi tko je odgovoran za poduzimanje određenih mjera i radnji i tko je zadužen za različite istražne funkcije. Treba odrediti glasnogovornika za kontakte s medijima i dati potrebne informacije, ali uz čuvanje službene tajne, digniteta i identiteta sudionika u krivičnom djelu, ako je to moguće. Treba izbjegavati zamke koje mediji mogu postaviti, osobito u pogledu prejudiciranja krivnje osumnjičenih. Treba dati informacije na način da javnost vidi da policija nastupa sigurno u rješavanju konkretnog problema i da se izbjegne panika. Povremeno treba organizirati konferencije za masovne medije. Treba se pripremiti za davanje odgovora na pitanja. Obiteljima žrtava mogu se dati informacije koje ne štete interesima postupka. Treba odrediti službenika za vezu koji će povremeno obavještavati obitelj o rezultatima postupka. Stalno treba voditi računa o zaštiti policajaca i građana. Treba osigurati sigurnost na lokacijama za koje se pretpostavlja da su potencijalno jako opasne npr. škole i druga mjesta javnog okupljanja. Glavne taktičke odluke : (1) neka pravi ljudi zapovijedaju, bez obzira na njihovo zvanje. To je ključno !, (2) postavljanje ciljeva i određivanje misija, (3) određivanje strategije za postizanje ciljeva, (4) osigurati potrebne i educirane službenike, (5) utvrđivanje pravila uključivanja u rad, (6) određivanje načina rješavanja sukoba u pogledu nadležnosti i zapovjedne odgovornosti, (7) način neprestanog provjeravanja, evaluiranja i mijenjanja (ako je potrebno) strategije postupanja i razmještaja snaga, (8) uklanjanje određenih službenika s važnih zadataka i slično. Treba imati u vidu da ograničeno obavještavanje može zahtijevati «prekomjerno planiranje» i «prekomjernu kompenzaciju». Treba osigurati neprekidno pristizanje informacija bez obzira na njihovu vjerodostojnost. Treba upozoriti službenike da sve informacije ne moraju biti točne. Kad god je moguće treba potvrdit informaciju ili je odbaciti kada je to prikladno. Treba osnovati radnu skupinu za pomoć žrtvama i standardizirati oblike pomoći. Treba pomoći obiteljima u organizaciji pogreba i kontakata s crkvom, prijevozom tijela u druge zemlje, pogrebnim službama itd. Obiteljima treba pomoći i pružajući im saznanja iz kriminalističke obrade. Ukoliko je potrebno treba obiteljima pružiti usluge prijevoza do i od suda i ako je potrebno sjediti s njima u sudu. Treba pomoći u realizaciji kontakata s tužiocima, ako je to potrebno. Obitelji treba redovito obavještavati o važnim događajima, datumima suđenja i slično, posebno o obavijestima u medijima osjetljive prirode. Žrtvama i obiteljima treba osigurati savjetovanje i liječenje. Savjetovanja mogu biti krizna i dugoročna. Treba koordinirati sastanke između obitelji žrtava kada je to potrebno. Obiteljima treba pomoći npr. i kod zamjene krvavog novca u bankama. Osobne stvari žrtava treba vratiti obiteljima ukoliko nije riječ o corpora delicti. Ukoliko je potrebno treba koordinirati resurse za žrtve s vladinim i pravnim sistemom itd. Treba planirati način kontakta s osumnjičenicima u pritvoru, osobito u pogledu provođenja obavijesnog razgovora na mjestu događaja i odrediti način i redoslijed prikupljanja dokaznog materijala i njegove kontrole itd.

21

Kriminalistička daktiloskopska teorija Po toj teoriji daktiloskopija je najsigurnija i najraširenija metoda utvrđivanja identiteta osoba, na temelju papilarnih linija na prstima, dlanovima i tabanima ljudi. Ona je grana papilaroskopije koja se bavi identifikacijom i registracijom osoba, bilo živih ili mrtvih. Nazivaju je i dermatoglifija, papiloskopija, lofoskopija. Pod papilaroskopijom podrazumijevaju se sve metode identifikacije osoba utemeljene na proučavanju i korištenju crteža papilarnih linija, bez obzira na kojim dijelovima čovjeka se nalazile. Ona u osnovi obuhvaća tri temeljne grupe : (1) daktiloskopiju, (2) hejroskopiju i (3) pedoskopiju. Kod daktiloskopske identifikacije posebno dolazi do izražaja kriminalistička maksima da svaki trag manje ili više, pa tako i daktiloskopski predstavlja kariku koja spaja delinkventa s krivičnim djelom. Uspoređivanje papilaranih linija je primarno osiguralo najsigurnije utvrđivanje identiteta osoba koje prikrivaju svoj identitet i neposredno otkrivanje nepoznatih učinilaca krivičnih djela. Papilarne linije (lat. papillae) su sitne kvržice, ispupčenja, linije, odnosno brazde raspoređene na unutarnjoj strani prstiju, dlanova i tabana. Papilarne linije se mogu uočiti kod gotovo svih sisavaca. Tako se npr. kod krava nalaze na njušci. Morfološke karakteristike papilarnih linija koje se izražavaju kroz neograničen broj mogućih varijacija sitnih anatomskih karakteristika, tzv. minucija, čine temelj daktiloskopije i izradu najsigurnije metode registracije i identifikacije. Minucije ili anatomske karakteristike (obilježja) prstiju su sastavni dio otisaka prstiju (dermatoglifa, rjeđi naziv za otiske prstiju), a nastaju trasformacijom dermatoglifa u različite oblike. Sve osobine dermatoglifa jednog malog područja nazivaju se minucije. Nazivaju ih i prava anatomska identifikacijska obilježja u obliku detalja crteža papilarnih linija. Javljaju se u obliku točke, isprekidane linije, crte, otočića, račvanja, kukica, početka i kraja crte, jezerca, fragmenata, mostića i slično. Svaki čovjek ispoljava svoju individualnost u minucijama, što i čini nasljednost crteža papilarnih linija. Minucije su materijalni element pomoću kojeg se utvrđuje identitet osoba. U stručnim daktiloskopskim krugovima nije zauzet jedinstven stav oko potrebnog broja međusobno identičnih minucija za potvrdu ili odbacivanje identiteta otiska (materijalna vrijednost minucija). Kao minimalan broj prihvaćen je broj od 12 minucija. Neke zemlje traže i 30. Neke minucije su frekventnije u populaciji od drugih. Obzirom da minucije nisu ni približno jednako zastupljene, ne mogu imati istu materijalnu vrijednost. Materijalna vrijednost minucija obrnuto je proporcionalna logaritmu frekvencije pojavljivanja. Najveću dokaznu (materijalnu) vrijednost ima ona minucija koja se pojavljuje najmanje puta. To je tzv. kukica koja se javlja u 1,4 % slučajeva kod muškaraca i 1,2 % slučajeva kod žena. Treba odbaciti stav nekih daktiloskopa o jednakoj vrijednosti minucija kao metodološki neispravan. Kako nastaju tragovi papilarnih linija : Anatomska ispitivanja papilarnih linija pokazala su da se u grebenima papilarnih linija nalaze pore koje predstavljaju izlaze znojnih kanala kože. Na jednom kvadratnom milimetru može ih biti od 15-30. Znojenje je trajan proces, pri čemu se pore javljaju kao mikroskopski mali izvori koji stalno, u većoj ili manjoj mjeri izlučuju znoj. Znoj uz vodu sadrži i organske i anorganske tvari (kuhinjska sol, mokraća, kiseline, naročito aminokiseline i bjelančevine). Izlučeni znoj, posebno organske tvari u znoju, vrše sličnu funkciju kakvu u štamparstvu vrše sredstva za bojenje, s razlikom što su prirodna bojenja tragova papilarnih linija često slabo vidljiva ili nevidljiva. Pri dodiru površina na kojima se nalaze papilarne linije s glatkim, suhim i tvrdim površinama na njima ostaje otisak papilarnih linija. Voda se ispari, a trajnije bojenje ostavljaju organske tvari iz znoja. Druga okolnost koja omogućava da na predmetu ostanu tragovi papilarnih linija je činjenica, da se dodirivanjem korijena kose, čela, lica, nosa kao i masnih predmeta na prstima stvara naslaga masnoće koja služi kao sredstvo za «bojenje» otisaka papilarnih linija na predmetima. Prilikom izvršenja krivičnih djela učinioci dodiruju razne predmete i površine

22

koje su podobne da na njima ostanu otisci papilarnih linija. Zato profesionalni kriminalci navlače na šake rukavice. Ukoliko je riječ o nevidljivim otiscima papilarnih linija oni se mogu raznim metodama i sredstvima učiniti vidljivima, trajno fiksirati i podvrći procesu uspoređivanja. Na taj način ti otisci papilarnih linija postaju tragovi u kriminalističkom smislu i služe za otkrivanje učinilaca krivičnih djela ili dokazivanje njihove prisutnosti na mjestu krivičnog djela ili događaja, odnosno da je učinilac držao u ruci neki predmet koji je u vezi s krivičnim djelom. Prema podlozi na kojoj su ostali otisci papilarnih linija i prema prirodnom sredstvu «bojenja» papilarnih linija razlikujemo : 1. na glatkim, suhim i tvrdim površinama, papiru različite kvalitete i namjene, tekstilu i koži (prirodnoj i umjetnoj) i slično. Ostaju slabo vidljivi ili nevidljivi (bez posebne obrade) otisci papilarnih linija, 2. papilarne linije obojene krvlju, bojom, masnoćama i nečistoćom ostavljaju vidljivo obojene otiske papilarnih linija na tvrdim i suhim površinama koje ne moraju biti glatke. Ti otisci često su u detaljima nejasni, 3. na prašnjavim površinama s tankim slojem prašine otisci papilarnih linija se formiraju skidanjem sloja prašine prilikom dodirivanja, 4. u mekanim masama (neosušena boja, nestvrdnuti kit na prozorima, svijeće, maslac, čokolada i slično) otisci papilarnih linija nastaju utiskivanjem (reljefni tragovi) i 5. kod fino zrnastih materija kao što su . deblji sloj prašine, brašna, kakaoa i slično, otisci papilarnih linija nastaju utiskivanjem. Svaka od ovih grupa otisaka papilarnih linija zahtijeva poseban način obrade, kako pri otkrivanju tako i fiksiranju. Vrste tragova papilarnih linija . Tragovi papilarnih linija sa stanovišta kriminalističke nauke dijele se na : 1. plastične ili utisnute tragove, koji nastaju utiskivanjem u mekane i fino zrnaste tvari, ili skidanjem gornjeg sloja prašine s predmeta na kojima se nalazi tanki sloj prašine 2. vidljivi površinski nastaju onda, kada su najčešće prsti ili dlan zamrljani krvlju, bojom, masnoćama ili nečistoćama (često pomiješanih sa znojem). Ti otisci često nisu pogodni za identifikaciju, jer nemaju dovoljno detalja. Tako kada su papilarne linije začepljene nekom materijom ostaju mrlje, a ne otisci. Također otisci izazvani krvavim prstima ili dlanom često nemaju potrebnih detalja. Potrebno je slijediti te tragove, jer posljednji otisci su obično bljeđi, ali imaju mnogo više detalja. 3. nevidljivi površinski tragovi su oni koji su nastali dodirivanjem «čistih» papilarnih linija, gdje je do otiska došlo djelovanjem organskih tvari iz znoja. Takvi su tragovi u pravilu nevidljivi pri običnoj svjetlosti. Kosim osvjetljenjem mogu se otkriti njihove konture. Da bi postali vidljivi treba ih izazvati određenim sredstvima i postupcima (u svim agregatnim stanjima i tehničkim npr. laseri i posebne lampe). Pronalaženje tragova papilarnih linija : Na površinama raznih predmeta koje je učinilac dodirivao u toku izvršenja krivičnog djela, ovisno o vrsti podloge, mogu ostati vidljivi ili nevidljivi tragovi papilarnih linija. Poznavanje vrste tragova papilarnih linija i znanje na kojima i kakvim predmetima i površinama mogu ostati i o kakvim tragovima je riječ nije dovoljno za njihovo pronalaženje. Prva mjera koju treba poduzeti je da se spriječi dodirivanje površina na kojima se nalaze ili se pretpostavlja da se nalaze tragovi papilarnih linija, kako ih se ne bi oštetilo ili uništilo. Tragovi papilarnih linija pronalaze se na temelju misaone rekonstrukcije izvršenja krivičnog djela ili događaja. Na temelju uočenih materijalnih činjenica na mjestu krivičnog djela ili događaja (tzv. objektivni nalaz), postavljaju se verzije o tome kako je učinilac djelovao, kuda se kretao, kako je došao i kako je otišao s lica mjesta, što je mogao, a što morao dodirivati itd. Na temelju tako stvorene predodžbe pristupa se pažljivom,

23

sistematskom, podrobnom i smišljenom traženju tragova. Žurbi nema mjesta. Prije traseološke obrade pojedinih predmeta treba razmisliti gdje je i kako predmet mogao biti dodirivan i gdje su i koji tragovi mogli ostati. Tada se pristupa odabiru najbolje metode i sredstva za izazivanje i fiksiranje tragova. Pogrešan izbor sredstva i metode izazivanja tragova papilarnih linija može dovesti do trajnog uništenja traga. Ukoliko postoje dileme u pogledu sredstva i metode treba izvršiti pokus. Na površini za koju je sigurno da ju učinilac nije dodirivao treba netko ostaviti otisak i onda ga treba pokušati izazvati. Tragove papilarnih linija treba uporno tražiti. Pretpostavka da je učinilac mogao raditi u rukavicama ne smije biti razlog da se odustane od traženja papilarnih linija. Posebnu pažnju treba posvetiti pretpostavljenom putu dolaska i odlaska učinioca (itinerar). Rad u rukavicama ne isključuje pronalaženje identifikacijskih tragova. Postoje brojne metode i sredstva, za izazivanje i fiksiranje tragova papilarnih linija, ali ih na ovom mjestu ne navodimo, jer to spada u područje kriminalističke tehnike. Tragovi papilarnih linija mogu se koristiti na različite načine npr. za eliminaciju tzv. domaćih osoba, dakle, onih koje žive (prebivaju ili borave) na mjestima gdje se traže tragovi. Zatim služe za eliminaciju sumnjivih osoba i za traženje u daktiloskopskim zbirkama. Koji puta se može promatranjem i logičnim zaključivanjem zaključiti kako je uzročnik traga radio ili morao raditi. Pri tome treba uzeti u obzir veličinu i oblik predmeta. U obzir treba uzeti i poziciju otiska na predmetu, smjer toka papilarnih linija i međusobni odnos tragova, ako ih na jednom predmetu ima više. Što je na nekom predmetu više tragova prstiju to je lakše odrediti koji trag pripada pojedinom prstu. Smatra se da ukoliko se pronađe samo jedan trag prsta on pripada palcu, kažiprstu ili srednjaku. Do sada je uglavnom bilo riječi o tragovima prstiju. Međutim, sve navedeno vrijedi i za tragove papilarnih linija na dlanovima i tabanima. U slučajevima kada su pronađeni fragmentarni ili umrljani tragovi papilarnih linija, pa se ne mogu utvrditi anatomske karakteristike može se primijeniti poroskopska metoda vještačenja. Riječ je o poroskopiji tj. ispitivanju pora u grebenima papilarnih linija. Pore su otvori znojnih kanala. One su također nepromjenjive i individualne i mogu poslužiti za identifikaciju. Poroskopija je pomoćna grana istražne daktiloskopije koja se bavi proučavanjem strukture pora u smislu oblika, veličine i rasporeda. Pore se nalaze na papilarnim linijama i na jednom kvadratnom milimetru može ih biti od 15-30. Struktura pora je isto tako karakteristična kao i papilarnih linija, ali nažalost nisu stalno prisutne. Najviše pora ima na prstima šake, manje na dlanovima, a najmanje na tabanima. Kao i papilarne linije i pore su nevidljive kako po formi i veličini, tako i po položaju i količini. Za uspoređivanje nisu dovoljne daktiloskopske lupe, nego se traži fotografsko povećanje od najmanje dvadeset puta, a za vještačenje i do četrdeset puta. Kako je navedeno, poroskopija kao pomoćna grana papilaroskopije osobito je korisna kod nalaza tzv. fragmentarnih otisaka papilarnih linija, dakle onih kod kojih nema na otisku dovoljno anatomskih karakteristika papilarnih linija (minucija). Ova metoda ima pomoćnu ulogu u identifikaciji otisaka papilarnih linija. Neka praktična pravila : Pouzdanost i efikasnost daktiloskopije temelji se na 5 naučnih spoznaja : a) papilarne linije nastaju u četvrtom embrionalnom mjesecu i njihov izgled se ne mijenja od rođenja do smrti, odnosno raspada mrtvog tijela, b) crteži papilarnih linija strogo su individualni. To znači da ne postoje dva čovjeka s identičnim crtežom papilarnih linija. U slučaju ozljede epidermisa, ozdravljenjem nastaju iste slike crteža papilarnih linija, c) strukture crteža papilarnih linija tj. oblici njihovih šara omogućavaju njihovu klasifikaciju, što omogućava njihovo brzo i sigurno pronalaženje u evidencijama (registracijama), npr. danas poznati AFIS,

24

d) trag crteža papilarnih linija sadrži identifikacijske elemente, lokacijske, temporalne (starost traga) i modalne (način dodirivanja, hvatanja), e) crteži papilarnih linija mogu se u grubo grupirati u tri grupe : (1) kružne uzorke, (2) petlje ili zamke i (3) lučne uzorke. Iz do sada navedenog proizlazi da se pomoću daktiloskopije utvrđuje identitet živih i mrtvih osoba, odnosno identitet prouzrokovača nekog traga papilarnih linija. Kako je navedeno svaki čovjek ispoljava svoju individualnost u anatomskim karakteristikama ili minucijama. Daktiloskopiranje : to je postupak uzimanja otisaka prstiju od osoba. Za to je potrebno raspolagati odgovarajućim priborom i daktiloskopskim kartonima. Otisak prsta uzima se valjanjem prsta jednoličnom brzinom od jedne do druge ivice nokta. Daktiloskopska klasifikacija . sistem pomoću kojeg se vrši označavanje i grupiranje crteža papilarnih linija. Danas se u svijetu primjenjuje velik broj različitih sistema klasifikacije. U oblasti registracijske daktiloskopije najrasprostranjeniji su galton-henrijev i vučetičev sistem. Daktiloskopska formula : to je skup numeričkih i slovnih simbola kojima se u sistemu registracijske daktiloskopije označavaju pojedine vrste crteža papilarnih linija na prstima osoba obuhvaćenih formulom. Ona se sastoji iz dva dijela : l. formule osnovne klasifikacije i 2. formule podklasifikacije. Struktura i jedne i druge formule zavisi od sistema klasifikacije. Ona može obuhvatiti sve ili samo neke crteže papilarnih linija. Formule osnovne klasifikacije se uglavnom temelje na svim prstima jedne i druge ruke, dok formule podklasifikacije obično obuhvaćaju samo pojedine od njih. Na temelju formule daktiloskopski fiš se odlaže u zbirku. Daktiloskopski fiš je specijalni obrazac za potrebe daktiloskopske registracije. On je točno određenog formata. Prelazi potrebe ovog rada da se opisuje daktiloskopski fiš. Daktiloskopske zbirke : to su posebne kriminalističke evidencije u kojima su pohranjeni i po preciznim kriterijima klasificirani otisci prstiju i podaci o određenim kategorijama osoba. Postoje dvije osnovne daktiloskopske zbirke : 1) registracijska, zvana i opća (desetoprstna) i 2) istražna (monodaktiloskopska). Registracijska obuhvaća crteže papilarnih linija sa svih deset prstiju, otisnutih na jednom daktiloskopskom fišu, dok se istražna sastoji iz dva dijela : zbirke otisaka prstiju poznatih učinilaca krivičnih djela i zbirke neidentificiranih tragova otisaka papilarnih linija prstiju pronađenih na mjestu izvršenja krivičnog djela i sastoji se od fiševa na kojima se nalaze otisci pojedinih prstiju. Uvođenjem automatske obrade tragova papilarnih linija (AFIS) isključuje se dosadašnji način klasifikacije po Roscheru opće daktiloskopske zbirke, a u potpunosti se stavlja izvan upotrebe monodaktiloskopsku zbirku i složeni sistem monodaktiloskopske klasifikacije. Time se štedi vrijeme potrebno za monodaktiloskopiranje ( 14 obrazaca za osobu), kao i dugotrajan postupak ocjenjivanja, provjere i ulaganja u zbirku. Sistemom AFIS dobivaju se mnogo veće mogućnosti za provjeru cijele baze podataka, bilo da se radio provjeri s desetoprstnim obrascima ili usporedbu sa spornim tragovima papilarnih linija. Hejroskopija : je grana daktiloskopije koja se bavi registracijom i identifikacijom učinilaca krivičnih djela i drugih osoba na temelju proučavanja crteža papilarnih linija na dlanovima osoba. Rjeđi je naziv palmatoskopija. U modernim policijama već duže vremena vode se zbirke otisaka dlanova, tzv. hejroskopske zbirke. One su organizirane na isti način kao i monodaktiloskopske (jednoprstne) zbirke. Podesni otisci dlanova s jasno izraženim papilarnim linijama mogu poslužiti za identifikaciju na temelju uspoređivanja njihovih detalja (karakteristika) na isti način kao i kod otisaka prstiju obzirom da su crteži i konfiguracija papilarnih linija dlanova vrlo različiti. Hejroskopska zbirka se dijeli kao i monodaktiloskopska na zbirku otisaka dlanova poznatih učinilaca krivičnih djela (hejroskopirane osobe) i zbirku neidentificiranih tragova otisaka dlanova nađenih na mjestima koja su u vezi s krivičnim djelom. Uloga zbirke je : 1. otkrivanje nepoznatih učinilaca krivičnih djela i 2. identifikacija drugih osoba i leševa.

25

Pedoskopija (pelmatoskopija) : Grana daktiloskopije (papilaroskopije) koja se bavi identifikacijom osoba na temelju tragova papilarnih linija koje se nalaze na tabanima bose noge. Za otisak bose noge koristi se naziv pelmatogram. Neke praktične upute : prilikom pronalaženja i korištenja tragova papilarnih linija korisno je pridržavati se određenih uputa. Stalno treba imati u vidu : 1. tragovi papilarnih linija mogu se naći i tamo gdje je teško pretpostaviti da bi se mogli nalaziti. Zato ih treba tražiti uporno, sistematski, pažljivo, marljivo bez obzira na protok vremena od časa izvršenja krivičnog djela, 2. tragove papilarnih linija najbolje je tražiti pri umjetnom osvjetljenju. Sredstva koja se pri tome koriste kreću se od obične džepne baterijske svjetiljke do specijalno konstruiranih više valnih električnih izvora svjetla, kao i lasera. Posebno su pogodna za traženje sredstva koja imaju ugrađeno povećalo. Preporuča se da upadni kut svjetla bude kos. Preporuča se zamračiti prostoriju u kojoj se traže tragovi papilarnih linija, 3. stalno treba imati u vidu da krivična djela započeta u rukavicama zbog raznoraznih razloga završavaju bez rukavica, pa je traženje papilarnih linija opravdano i onda kada se pretpostavlja ili je evidentno da je učinilac koristio rukavice, 4. ne smiju se dodirivati i uzimati u ruke predmeti za koje se pretpostavlja da ih je dodirivao učinilac, 5. ne treba se zadovoljiti izjavama tzv. domaćih osoba da nisu dodirivale određene predmete i treba redovito vršiti uspoređivanje pronađenih otisaka s otiscima domaćih osoba radi eliminacije onih koji potječu od domaćih osoba. Situacije su vrlo složene kada je riječ o tzv. krađama ili drugim deliktima unutar obitelji, 6. kada god je moguće predmet na kojem je pronađen trag ili se pretpostavlja da se na njemu nalazi, treba prenijeti u laboratorij radi forenzičke obrade. Neki vrlo uspješni postupci izazivanja ili «skidanja» tragova papilarnih linija nisu mogući izvan laboratorija, 7. pri pakiranju predmeta na kojima treba izazvati tragove papilarnih linija, treba postupati maksimalno pažljivo, da se postojeći tragovi ne unište ili oštete. Osnovno je pravilo pri parkiranju da onaj dio površine predmeta na kome se pretpostavljaju tragovi ne smije doći u dodir s ambalažom i da predmet mora biti tako učvršćen da se u ambalaži ne može pomicati, 8. kod traženja tragova papilarnih linija treba uvijek zatražiti pomoć stručnih osoba. Do dolaska stručnjaka tragove treba osigurati da ne budu nehotice uništeni, 9. trajnost tragova papilarnih linija zavisi od brojnih objektivnih okolnosti npr. : kvalitete površine na kojoj je trag ostavljen, vlažnosti ili suhoće zraka, temperature, o tome da li je trag ostavljen na slobodnom prostoru (eksterijer) ili u zatvorenoj prostoriji, o fiziološkim reagiranjima osoba koje su trag ostavile, o sredstvima i metodama kojima se pokušava izazivanje traga itd. Uvijek treba nastojati da se izazivanje i fiksiranje tragova izvrši što prije, 10. da bi trag papilarnih linija mogao poslužiti kao dokaz potrebno je poduzeti određene mjere, kako bi se očuvao njegov identitet i integritet, drugim riječima treba primijeniti pravila i propise kojima je određeno kako se fiksiraju ti tragovi. Važno je da se uvijek može utvrditi pozicija traga na mjestu krivičnog djela ili događaja. Iz dokumentacije mora biti vidljivo kako je trag izazvan i fiksiran, tko je to učinio, povodom kojeg krivičnog djela, gdje i kada, tko ga je fiksirao itd. Daktiloskopski dokaz : Daktiloskopski dokaz o identitetu neke osobe temelji se na vještačenju tragova papilarnih linija i analizi uzročno-posljedične veze koja je dovela do njihovog nastanka. U obzir treba uzimati konkretnu kriminalističko-taktičku situaciju. Traži se da trag bude vjerodostojan, tj. da nije podmetnut ili krivotvoren. Riječ je u pravilu o indicijama (indirektnim dokazima), a iznimno o direktnom (izravnom) dokazu ( npr. kada su otisci papilarnih linija osumnjičenog nađeni u unutrašnjosti trezora banke). Kao indicijalni dokaz on govori samo u prilog prisutnosti neke osobe

26

na nekom mjestu. On još ne govori o vremenu prisutnosti (osim iznimno, u pravilu okvirno) i načinu nastanka traga, nego samo da je određena osoba u određenom trenutku bila u kontaktu s određenim predmetom ili mjestom na kojima je pronađen trag ili tragovi. Kao takav on ima orijentacijski značaj. Izravni daktiloskopski dokaz je onaj kada se putem traga papilarnih linija neposredno dokazuje prisutnost ili krivnja neke osobe u konkretnom slučaju. Takav dokaz mora nedvosmisleno potvrđivati činjenicu da je trag nastao u vrijeme i prilikom izvršenja krivičnog djela. Daktiloskopski kriminalistički dokaz je po svojoj prirodi sastavljen (složen) dokaz, koji se, ako je do kraja izveden, sastoji od četiri pojedinačna stupnja dokaza : 1. dokaz da daktiloskopski trag pripada određenoj osobi. Riječ je o identifikaciji. 2. dokaz prisutnosti na licu mjesta, ako nije podmetnut ili krivotvoren. Riječ je o indiciji učestvovanja u djelu, tj. izravan dokaz prisutnosti na mjestu događaja. Lice mjesta je pojam koji se koristi u krivičnom pravu i kriminalističkoj nauci za označavanje kako mjesta izvršenja krivičnog djela, tako i za sva druga mjesta koja su u vezi s krivičnim djelom i na kojima se mogu naći tragovi i predmeti krivičnog djela. Oni omogućavaju misaonu rekonstrukciju, a u slučaju potrebe i provođenje realne rekonstrukcije i postavljanje verzija o toku izvršenja krivičnog djela, učiniocu, motivu i omogućavaju identifikaciju učinioca. 3. dokaz da je nastao neposredno prije odnosno poslije izvršenja krivičnog djela i 4. dokaz da je nastao upravo u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U ovom slučaju riječ je o izravnom (direktnom) a ne neizravnom (indicijalnom dokazu). U pojam kriminalističko-taktičke kvalitete izravnog daktiloskopskog dokaza spadaju : (a) točna lokacija, (b) vrijeme nastanka, (c) uvjeti (prilike) ostavljanja, (d) suodnos prema drugim otiscima, (e) način ostavljanja otiska, (f) položaj i pravac daktiloskopskog traga, (g) položaj daktiloskopskog traga u odnosu na nosioca traga, (h) raspored više prstiju itd. Navedeni elementi mogu ukazivati na položaj ruke ili tijela koje je mogao imati samo učinilac, što govori u prilog toga da je daktiloskopski trag ostavila osoba koja je izvršila krivično djelo. Daktiloskopski kriminalistički dokaz je rezultat daktiloskopskog vještačenja u okviru kojeg se uz ostalo utvrđuje da li sporni ili nesporni otisak ili otisci prstiju potječu od određene osobe. Danas se u okviru navedenih vještačenja sve više koristi kompjutorska tehnika. Tehnička strana kriminalističke identifikacije je samo faza cjelokupne kriminalističke identifikacije, koja služi utvrđivanju da je određeni materijalni oblik na relevantan način povezan s pripremanim, pokušanim i izvršenim krivičnim djelom. Kada je tehnička identifikacija dovršena to ne znači da je time ostvarena kriminalistička identifikacija. Sa stanovišta kriminalističke tehnike, utvrđivanje neidentiteta, ima istu dokaznu vrijednost kao i pozitivan rezultat, tj. utvrđivanje identiteta. Taktički i procesno gledajući, utvrđeni neidentitet (negativan rezultat) diktira organu postupka, planiranje novih verzija, novu operativno-taktičku i procesnu djelatnost, a koji puta i obustavu postupka. Sa stanovišta kriminalističke tehnike cilj je postignut i utvrđivanjem samo grupne pripadnosti, ali za svrhe predkrivičnog i krivičnog postupka to nije dovoljno. Kriminalistima nije potrebna bilo kakva identifikacija, nego takva koja će poslužiti kao dokaz u postupku. Zato se «tehnička» identifikacija mora organski sjediniti s taktičko-procesnom analizom veze identifikacijskog objekta s krivičnim djelom. Ako su obje grupe zadataka, tehničko-identifikacijska i taktičko-pravna organski međusobno povezane, to znači da imamo posla s dvije različite dimenzije istog procesa kriminalističke traseološke identifikacije, da je riječ o jedinstvenom postupanju. Proces kriminalističke identifikacije ne može se svesti samo na tehničko uspoređivanje identifikacijskih traseoloških objekata, jer je istovremeno potrebno da se taktički pravilno i u procesno utvrđenom poretku utvrdi i dokaže konkretna kriminalistička identifikacija u smislu konkretnih relevantnih identifikacijskih veza objekata identifikacije s krivičnim djelom. U izvršavanju tog zadatka ispoljava se tehnička i procesna dimenzija kriminalističke traseološke identifikacije. Ona ne može iscrpsti svoj supstrat samo u tehničkoj dimenziji.

27

Kibernetika, teorija informacije i kriminalistička teorija identifikacije Kibernetika : je naučna disciplina koja izučava autoregulaciju sistema, ili proučava vođenje i proporcionalnost nekog skupa izvedenih radnji prema zadanom cilju (terminalnom stanju). Budući da je svaki sistem, mehanički kao i organski, međuovisan i međuuvjetovan sklop aktivnosti koji se dade izraziti kao program-model, to se autoregulacija obavlja uključivanjem i isključivanjem kontrola koje ispravljaju pojedine aktivnosti u sistemu što odstupaju od programa. Ovo se odvija istovremeno s procesom komuniciranja odnosno s feedbackom informacija. Kružni tok informacija omogućava da svako odstupanje od programa manifestirano kao povećanje količine informacije bude mobilizator regulativnog djelovanja. Regulacija oscilira prema količini informacija. Kibernetika uključuje dva velika i relativno neovisna područja : a) tehnologiju, obrade, čuvanja i korištenja informacija i b) teoriju procjenjivanja funkcionalne vrijednosti informacija o pojedinim ponašanjima obzirom na zadatak. I jedno i drugo pretpostavlja određeni stupanj razvoja tehnologije odgovarajućih servo-mehanizama, s tim da se s druge strane, mora razvijati konstruiranje takvih servo-mehanizama. Kibernetika nije samo opća teorija o logici modeliranja računara i elektronskih kontrolora, već je model po kome se teoretski nastoje uobličiti procesi organizacije, informacijskog kruženja i regulacije u biološkim i društvenim sistemima, iz čega slijedi čitav niz općih kibernetskih teorija (svijesti, društvenog komuniciranja, lingvistike, organizacije), koje opet sa svoje strane, omogućavaju strukturalno, smisleno i procesno adaptiranje čitavih kompleksa ponašanja u organizacijske procese prilagođene tehnologiji informatike i kontrole na nivou elektronskih servo-mehanizama. («Rječnik sociologije i socijalne psihologije», str. 277., Bosanac, M. i drugi, Zagreb, 1977). Teorija informacija : to je opći naziv za matematičko tretiranje procesa prijenosa komunikacija, a najvažniji je dio kibernetike kao teorije o upravljanju i vezi. Teorija informacija ne tretira informaciju semantički, kao poruku, nego kao količinu i to : a) po broju alternativa jednog sadržaja i b) po stupnju vjerojatnosti svake od alternativa, smatrajući da je informativnost jedne poruke utoliko veća, što je neočekivanija, tj. što je manja vjerojatnost da je izvor emitira. Pri tome neizvjesnost i neočekivanost ne uzimaju se kao psihološki pojam, nego kao statistički problem, a ta okolnost ima za posljedicu česte nesporazume, tim više što informacija kao poruka ima drugačije, upravo obrnuto značenje i valenciju. Pojam informacije kao količine nema veze s pojmom informacije kao poruke, tj. kao određenog značenja koje nešto kazuje primaocu, već je usmjereno na to što sve jedan izvor vijesti može da kaže. Riječ je o statističkoj distribuciji mogućnosti jednog izvora. Ove mogućnosti se razmatraju kao cjelina. Neizvjesnost koju uvodi izvor, kao neki događaj ili djelovanje, povećava informaciju u tom smislu što povećava raspon mogućnosti, umjesto da ih smanjuje time što već zna što će se dogoditi. Određenost je stvarno erozija kvantitete informacije, te se ona može izraziti kao entropija informacije. Količina informacija je odnos izlaza (izvora, događaja) i jednog ulaza (primaoca), te neizvjesnost primaoca u pogledu mogućnosti izvora, ni u kom slučaju ne znači isto što i neizvjesnost zbog buke koju uzrokuju intervencije u kanalu, što se također može mjeriti entropijom. Teorija informacija uklapa se u kibernetiku kao opću teoriju regulacije višestruko. Prvo, najopćenitije određivanjem raspona neodređenosti, informativnosti izlaza, može se odabrati najefikasniji način vlastitog regulativnog ponašanja, tj. organizacije u smislu zadanog programa. Drugo, u posve tehničkom pogledu, saznavanjem varijeteta izvora i optimalizacijom uvjeta može se izabrati najadekvatniji sistem signala koji posreduju u procesu prijenosa informacija tj. komunikaciji. Informacija : to je termin s više diferencijacija u pogledu značenja. Osnovne konotacije su : 1. poruka, odnosno obavijest, saopćenje nekog podatka, 2. registracija vanjskih zbivanja u nekoj memoriji, odnosno nekom postupku konzerviranja podataka, 3. simbolički sadržaj, odnosno značenje koje se interakcijom prenosi među subjektima, iskustvo, odnosno znanje

28

oblikovano u simbol ili skup simbola, u simboličku strukturu koja se prenosi u procesu komunikacije. Pojam informacija je jedan od ključnih elemenata u komunikaciji. U procesu komunikacije se pomoću nekih sredstava, odnosno naprava prenosi od jednog subjekta drugom neko značenje pretvoreno u signal ili niz signala (znakova). Pretvaranje značenja u signal i obratno, uključuje da se značenje koje se prenosi može izraziti kao neki red, tj. kao struktura međupovezanosti elemenata, odnosno vremenskih sukcesija. Takav je red, odnosno pravilnost organiziranja elemenata moguće izraziti statistički kao stupanj vjerojatnosti utvrđujući kvantitetu informativnosti nekog simbola, odnosno simboličke strukture u tom konkretnom procesu komuniciranja. Polazi se od postavke da je informativnost neke komunikacije veća ako priopćava primaocu nešto što mu je nepoznato. Saopćavanje poznatog je u pogledu informativnosti često ravno nuli. Što je nešto nepoznatije, a to znači neočekivanije i nepredvidljivije ono što se saopćava, to je veća informativnost tog sadržaja. Polazeći od nekog sistema bilo faktičke pravilnosti, bilo zadanih pravila, moguće je u danoj situaciji nastupanje pojedinih ishoda izraziti sa stupnjevima vjerojatnosti koja se može uzeti kao mjera pojedine informacije. U kibernetici jedan se sistem može programirati na taj način da autoregulira svoje ponašanje prema stupnju informativnosti poruka koje prima iz svoje okoline, tako da smjer i intenzitet njegovog regulativnog djelovanja bude proporcionalan devijaciji od očekivanog odnosa zadanog ( Rječnik, ibidem, str. 240.). Entropija : količina energije koja u jednom procesu transformacije energije iz jednog oblika u drugi postaje neiskoristiva. U navedenom smislu entropija je veličina s kojom se izražava mjera nepovratnosti (ireverzibilnosti) nekog procesa. Budući da je ireverzibilnost procesa samo vjerojatnost, entropija se može statistički mjeriti. Pojam negentropija je skraćenica od pojma negativna entropija. To je pojam s kojim se označava tendencija k sve većem diferenciranju u raspodjeli energije u okviru nekog sistema. Kao takva javlja se kao slučaj važenja specijalne vjerojatnosti, za razliku od u prirodi važeće vjerojatnosti progresivne degradacije energetske diferencije čija je mjera entropija. U stvari, negentropija je mjera reda odnosno poretka shvaćenih kao pravilnosti diferenciranja, a ovu tendenciju nalazimo kod bioloških i socijalnih sistema u fazama njihovog rasta. U postupku utvrđuju se činjenice iz prošlosti. U sudskom postupku one se utvrđuju u procesno propisanoj formi. Kao osnova tom procesu služi iskustvo da činjenice iz prošlosti u vrijeme kada su postojale, kada su nastale, zbivale se, su mogle ostaviti tzv. idealne tragove u sjećanju ljudi (engrame) ili u vanjskom materijalnom svijetu, pomoću kojih je moguće na odgovarajući način utvrditi događaj iz prošlosti. Informativnost je svojstvo tvari kao i odražavanje. Materijalna tijela se nalaze u uzajamnoj vezi i pri tome djeluju jedna na druge. Uslijed uzajamnog djelovanja svaka promjena stanja jednog objekta dovodi do promjene stanja drugog objekta, koji je s njim u uzajamnom djelovanju. Između objekata u uzajamnom djelovanju postoji određena veza u vidu izomorfnosti ili homomorfnosti. Izomorfnost /izomorfija) je sinonim za istoobličnost. Riječ je o stanju jednakosti dviju struktura (sistema ili oblika) u tom smislu da svakom dijelu ili svakom odnosu u okviru rasporeda jedne strukture odgovara dio rasporeda druge strukture. Drugim riječima da imaju istovjetan raspored koji se bez ostatka svodi jedan na drugog. Sinonim za izomorfan je homomorfan, dakle, onaj koji je istog oblika ili iste strukture. Termin znak je prilično neprecizan i djelomično se podudara s pojmovima : signal, simbol i indikator. U najopćenitijem smislu znak je veličina (predmet, proces, djelovanje) koja zamjenjuje neku drugu veličinu, predstavlja je i vrši njenu funkciju. Kompleksna funkcija predstavljanja može biti specificirana u nekoliko užih značenja : 1. Znak u užem smislu. To je veličina koja obilježava postojanje pojave na temelju konvencije (u tom smislu kodovi i šifre su znaci), 2. Indikatori. Oni upućuju na postojanje neke latentne pojave s kojom su vezani u nekom funkcionalnom smislu,

29

3. Signali ili znakovi su prenositelji značenja, i kao takvi su uvijek realne veličine i 4. Simboli su veličine koji su kao nositelji značenja osamostaljeni i od onog što označuju i od svoje trenutačne funkcije signala, pa i od onog što oni sami po sebi jesu, te čine jedinice komuniciranja koje sadrže čitavo značenje što u njima perzistira i izvan funkcije označavanja (konotacije) (Rječnik, ibidem, str.710.) Materijalna tijela se nalaze u uzajamnoj vezi i pri tome djeluju jedna na druge. Uslijed uzajamnog djelovanja svaka promjena stanja jednog objekta dovodi do promjena stanja drugog objekta koji je s njim u uzajamnom djelovanju. Između objekata u uzajamnom djelovanju postoji određena izomorfna ili homorfna veza. To znači da su istog oblika, jednaki. Objekt na kome se odrazio neki drugi objekt sadrži informacije materijalne prirode o njemu. Informacije su posljedica procesa odražavanja. Informacija potvrđuje i otkriva uzročno posljedičnu vezu među objektima. Informacija se prenosi putem signala koje je stvorilo i ostavilo izvršenje krivičnog djela. Tako se signali javljaju kao materijalni nositelji informacija. Dovoljan broj podataka čini sistem signala. Korisnost signala kao materijalnih nositelja informacija uvjetovana je njihovom samostalnošću i postojanošću (trajanju). Oni su u uskoj vezi s primjenom načela hitnosti u kriminalističkoj nauci (gnoseološki kritično vrijeme). Vrijeme vrlo brzo uništava signale. Veza informacija : je oblik povezanosti između objekata identifikacije. Kao signal-nositelj informacije može se javiti i čovjek. Kada je riječ o identifikaciji svaki identifikacijski dokaz i cijela dokazna zgrada ovise od konkretne dijalektičke situacije koju čine : uvjeti-mjesto i vrijeme. Informacijski identifikacijski sistem : njega čine : 1. kriminalni (krivični) događaj kao izvor informacija, 2. signali kao nositelji materijalnih informacija i 3. kriminalist ili procesualist koji informacije prima, otkriva i fiksira. Bit identifikacije čini utvrđivanje identiteta putem modeliranja (fiksiranje kopije, lika, modela) i ocjene informacije, njenih elemenata u kvalitativno-kvantitativnom jedinstvu. Kriminalistička teorija o tragovima Ova teorija se oslanja na kriminalističku teoriju identifikacije, pa je zato nastavno i navodimo. Tragovima u kriminalističkom smislu bavi se traseologija, grana kriminalističke nauke. Ona nije podsistem kriminalističke tehnike. Načelno se razlikuju dva tipa kriminalističke traseologije : kriminalistička traseologija u širem i užem smislu. Kriminalistička traseologija u širem smislu : ima za svoj objekt istraživanja sve vrste materijalnih kriminalističkih tragova. Kriminalistička traseologija u užem smislu : ima za svoj objekt istraživanja samo tzv. traseološke tragove. To su tragovi koji su nastali procesom odražavanja. To su tragovi koji na nekom objektu reprezentiraju odraz vanjske strukture drugog predmeta u smislu oblika, reljefa, dimenzija i slično. Riječ je o kontaktnim tragovima sui generis, koji omogućavaju dokazivanje identiteta spornog objekta identifikacije, dakle onog kojeg treba identificirati kao uzročnika traga. Traseologija je ukomponirana u kriminalističku taktiku i kriminalističke metodike. Taktički, spoznajni, dokazni i procesni problemi traseologije nisu predmet izučavanja kriminalističke tehnike. Radi se o pristupu jednoj te istoj stvari s različitih stanovišta (pristupa) , više dimenzija i gledišta. Zbog toga se o traseološkom kriminalističkom dokazu mora raspravljati višedimenzionalno. Traseologija se bavi problemima mehanizma nastanka, klasifikacije, traganja, pronalaženja, fiksiranja, aserviranja, pretrage i vrednovanja tragova. Predmet traseologije je

30

razvijanje metoda i sredstava za pronalaženje, fiksiranje, izučavanje i pohranu tragova. Traseologija omogućava rješavanje identifikacijskih i dijagnostičkih zadataka. Unutar traseologije posebno mjesto zauzima kriminalistička traseološka identifikacija. To je postupak identifikacije materijalnih objekata posredstvom njihovih tragova koji se temelji na naučnim načelima (zakonima) identifikacije. Riječ je o analitičkom i sintetičkom ispitivanju i ocjenjivanju općih i identifikacijskih obilježja materijalnih objekata koji su na neki način uzročno-posljedično povezani s krivičnim djelom. Ukoliko se proces kriminalističke identifikacija odvija u procesnom poretku, rezultat su dokazi u procesnom smislu. Riječ je o formalnim dokazima koje nazivaju i sudski dokazi. Opći principi kriminalističke identifikacije ulaze organski u predmet teorije dokaza, a struktura i postupci izvođenja, specifična tehnička sredstva i metode identifikacije u kriminalističku znanost. Kriminalistička informacija, u okviru teorije sudskih dokaza, bavi se kako općim principima izvođenja dokaza, tako i specijalnim metodama prikupljanja, ispitivanja i ocjenjivanja dokaza. Traseologija se dijeli na postupak traganja za tragovima. koji ima svoju tehničku i taktičku stranu, osiguranje tragova (također s taktičkim i tehničkim aspektima), fiksiranjem tragova i njihovim korištenjem u otkrivačke i dokazne svrhe, što predstavlja taktički aspekt problematike. Kada su tragovi pronađeni (otkriveni) i fiksirani započinje glavni dio kriminalističke dokazne djelatnosti. Pronalaženje i fiksiranje tragova mora uvijek imati : tehnički, taktički i metodički karakter. Specifični zadatak kriminalističke traseologije je proučavanje prirode sudske i kriminalističke identifikacije, zajedno s teorijom kriminalističke identifikacije, kao kvalitetno drugačije metode od onih u drugim naukama i tehnici. Traseologija omogućava rješavanje identifikacijskih i dijagnostičkih zadataka. Pri tome treba imati u vidu da jer zbog raznoraznih objektivno-subjektivnih razloga identifikacija mikrotragova u različitim agregatnim stanjima često otežana, pa i nemoguća. Identifikacijom tekućih, sipkih i plinovitih tvari bave se stručnjaci različitih profila. Istaknuto je da se traseologija kao grana kriminalističke nauke bavi tragovima u kriminalističkom smislu. Nastavno ćemo definirati taj pojam. U kriminalističkoj traseologiji se kao signali-nositelji materijalnih informacija javljaju identifikacijska obilježja. Svako pojedino identifikacijsko obilježje samo za sebe sadrži dio informacija, koji doprinosi stvaranju mozaične slike. Traseološki ekspert treba otkriti i utvrditi potreban i dovoljan broj i kvalitetu identifikacijskih obilježja. Model (otisak, utisak o kojima će biti nastavno riječi) nikada nije potpuno podudaran s originalom. Svaki model koji se koristi u krivičnom postupku treba ispunjavati slijedeće uvjete : 1. da ima određenu objektivnu podudarnost s originalom, da ga manje ili više vjerno odražava, 2. mora biti podoban da u određenim odnosima reprezentira original, da ga zamjenjuje, 3. mora biti podoban da na temelju ispitivanja njegovog izgleda pruži nove informacije o originalu i 4. svaka naučna disciplina mora raspolagati s precizno izraženim pravilima za prenošenje modela informacije tj. informacije dobivene izučavanjem modela na sam objekt ispitivanja, original. To znači omogućiti nova saznanja o originalu i ostvariti drugu funkciju modela-pronalaženje novih informacija o originalu. Činjenica da se model razlikuje od originala ne poništava ni njegovu spoznajnu ni dokaznu funkciju. Trag u kriminalističkom smislu : Pod tragom u kriminalističkom smislu danas se podrazumijevaju materijalne promjene u objektivnoj stvarnosti koje su spoznate i koje su nastale u vezi ili povodom pripremanja, pokušaja ili izvršenja krivičnog djela, a koje imaju određenu dokaznu vrijednost u postupku kriminalističke identifikacije. Kriminalistički trag je materijalizacija određenog djelovanja ili ne djelovanja ili kretanja. Radnja učinioca javlja se kao posrednik između traga i učinioca, jer je uzročno-posljedično vezana s tragom.

31

Tragovi mogu nastati ili biti uzrokovani djelovanjem : ljudi, životinja i predmeta, a koji puta i djelovanjem biljaka. Riječ je o materijalnoj promjeni u objektivnoj stvarnosti u odnosu na postojeće stanje prije promjene, tj. prije pokušaja ili izvršenja krivičnog djela. Trag se danas definira i kao uočljiva kriminalistički mjerljiva energetska promjena materijalne situacije u vanjskom svijetu, koja je spoznata od strane organa postupka i koja se može koristiti u kriminalističkom identifikacijskom postupku. Pod utjecajem teorije informacije, trag se definira i kao nositelj informacija, kao materijalni signal. Sav organski i neorganski svijet pruža informacije preko signala kao materijalnih nositelja informacija. Za dobivanje informacija traži se dovoljan broj kvalitetnih signala. Signal kao materijalni nositelj informacije, javlja se kao odraz uzročno-posljedične veze između ostavljenog traga i izvršenog krivičnog djela od strane određene osobe kao identificirajućeg objekta. Kako trag sam po sebi nije informacija stricto sensu, jer se kao polazište prihvaća informativni sadržaj traga, a ne njegov materijalni oblik (izvorni ili derivirani), u kriminalističkoj praksi se trag poistovjećuje s informacijom ako kao polazišnu točku prihvatimo informacijski sadržaj traga, a ne njegov materijalni oblik. To je pojam kriminalističkog traga u širem smislu. Kriminalistički trag u užem smislu je materijalna promjena koja se manifestirala u vanjskom svijetu, koja je spoznata od nadležnog organa postupka, koja je kriminalistički relevantna i koja je rezultat procesa odražavanja i/ili odvajanja (separacije) i koja zbog procesa u kome su specifičnosti prerasle u obilježja omogućava identifikaciju uzročnika traga (generator traga) ili grupifikaciju traga i/ili ranije cjeline kojoj je trag pripadao (dokaz pripadnosti ranijoj cjelini). Mehanizam nastanka kriminalističkih tragova : to je proces čija je konačna faza nastanak traga. U okviru tog mehanizma obavezno se javljaju : 1. uzročnik traga, objekt koji stvara (generira) trag. To mogu biti (1) ljudi, (2) životinje, (3) biljke i (4) tzv. mrtva priroda u smislu prirodno ili umjetno oformljenih tijela (predmeti i slično), 2. nositelj traga, objekt koji prima trag, na kome se trag odražava (ostaje) ili tvar koja čini trag i 3. kontakt (dodir) kao rezultat međusobnog djelovanja uzročnika i nositelja traga. U vezi s ovim trećim mehanizmom javlja se pojam kontaktna površina. Utvrđeno je da u kreiranju kriminalističkog traga mehanizmom kontakta ne učestvuje čitav objekt, nego samo onaj dio njegove površine koji dolazi u dodir s napadnutom površinom. Reljef kontaktne površine objekta koji stvara trag i sam mehanizam djelovanja tog objekta stopljeni su u jedan jedini izvor (način) nastanka traga. Mehanizam nastanka traga pretpostavlja međusobno djelovanje objekata koji uzrokuju nastanak traga i objekata koji imaju pasivnu ili relativno pasivnu ulogu, koji primaju trag, na kojima se trag formira. Taj proces je specifičan i modificiran kada je riječ o akustičkim (zvučnim) i mirisnim (odorifernim, olfaktroničkim) tragovima i slično. Uvijek treba imati u vidu mogućnost stvaranja lažnih, simuliranih (fingiranih) tragova itd. Položaj, oblik, veličina (dimenzije) i međusobni odnos makrotragova, cjelokupni izgled mjesta kriminalnog događaja ili krivičnog djela, tzv. situacija kriminalističkog traga, omogućavaju izvođenje zaključka o mehanizmu nastanka traga. Kada se poznaju prirodni zakoni i iskustvena (empirijska) pravila koja određuju i uvjetuju nastanak tragova, moguće je polazeći od situacije traga izvesti zaključke o okolnostima koje su uzrokovale nastanak traga, a kada je riječ o mikrotragovima i zaključke o vrsti i mjestima na kojima bi se trebali nalaziti. Situacija kriminalističkog traga je dio situacije na mjestu kriminalnog događaja ili krivičnog djela. Ta situacija je s kriminalističkog stanovišta prvi i početni dio šireg pojma situacije krivičnog djela. Situacija na mjestu kriminalnog događaja ili krivičnog djela je sistem elemenata okoline i počinitelja, te žrtve (oštećenog) u trenutku izvršenja krivičnog djela ili događaja. To je geografsko, topografsko, tehničko, klimatsko, socijalno i ino okruženje. U taj pojam spadaju i ostali uvjeti mjesta izvršenja djela u danoj situaciji. Ilustracije radi na ovom mjestu biti će riječi o kriminalističkoj teoriji o tragovima čovječjih nogu (stopala). Pri stajanju, hodanju ili trčanju čovjek djeluje na podlogu na dva načina : (1) silom pritiska, koja je upravo proporcionalna težini čovjeka, a obrnuto proporcionalna površini

32

stopala i (2) tangencijalnom silom, koja daje ubrzanje tijelu. Ako je podloga elastična uslijed pritiska dolazi do deformacije podloge. Prenošenjem težine na drugu nogu podloga se vraća u prvobitni položaj (oblik). Ukoliko je podloga plastična zadržava stečeni oblik, kao svojevrsnu deformaciju. Veličina deformacije je upravo proporcionalna plastičnosti podloge i veličini pritiska. Ulogu igra površina stopala. Te zaostale, zadržane deformacije predstavljaju odraze stopala i koriste se kao tragovi. Ukoliko je podloga čvrsta ne dolazi do nikakvih deformacija podloge, ali ostaju vidljivi ili nevidljivi površinski tragovi stopala u obliku otisaka. Tangencijalna sila u vidu rekacije izaziva pojavu sile trenja između stopala i podloge. Veličina ove sile ovisi od težine čovjeka, sile kojom djeluje na podlogu, kao i od koeficijenta trenja, jer pri hodanju dolazi do klizanja, iako malog, stopala po podlozi. Pri klizanju dolazi do odvajanja pojedinih čestica kako sa stopala, tako i s podloge (kontaktna teorija ili teorija transferacije). To je posebna vrsta mikro tragova koja nastaje pri hodanju. Kod trenja se javlja još jedna sila-sila odraza. To je sila kojom noga pokušava da udalji podlogu od središta tijela. Kada čovjek skače u vis ova sila samo povećava djelovanje težine i time povećava deformaciju podloge. Kod trčanja ova sila djeluje duž osi tijela, zato se tragovi trčanja razlikuju od tragova stajanja ili hodanja. Tragovi stopala ovisno o vrsti podloge mogu biti površinski (otisci) i reljefni (utisci). Trag i stopalo (noga) nisu po pravilu iste dužine. Na plastičnoj podlozi na kojoj noga prilikom stajanja na podlogu klizi (snijeg, blato), kao i pri brzom hodu i trčanju, trag ispada duži od stopala, dok je znatno kraći pri hodanju po podatnoj podlozi kao što je pijesak, duboko blato i slično. Kod traga bose noge ostaje kontura (otisak, odraz, obris) čitave površine tabana. Prilikom hodanja po snijegu, prašnjavoj ili pješčanoj zemlji pored tragova stopala ostaju i tragovi zvani «pruga vučenja». To su slučajevi kada se noga gotovo ne odiže od podloge. Te pruge vučenja stopala spajaju tragove lijeve i desne noge međusobno. Na temelju tragova stopala može se utvrditi da li je osoba stajala, hodala ili trčala, kao i približna brzina kretanja. Na mekim podlogama na temelju tragova utisaka može se izvesti zaključak o težini osobe (približnoj) ili njenoj opterećenosti. Pri tome treba uzimati u obzir kvalitetu podloge i veličinu stopala (obuće). Isto tako, može se utvrditi da li osoba ima «O» ili «X» noge. Iz dužine koraka može se zaključiti da li je riječ o djetetu, ženi ili odraslom muškarcu, a u određenom slučaju i o zanimanju osobe npr. mornari. Na temelju traga stopala i dužine koraka može se izvesti i zaključak da li je riječ o nekim oboljenjima, tjelesnim nedostacima (šepavost), umjetna noga, da li je osoba pod djelovanjem droga ili alkohola i slično. Kod vještačenja tragova stopala gleda se i način gaženja tzv. ugao hoda. Ovisno o kvaliteti traga stopala i načinu njegovog fiksiranja moguća je identifikacija obuće ili stopala bose noge. I tragovi stopala u okviru procesnih radnji obavezno se fiksiraju zapisnički. Pravila kriminalističke nauke traže i grafičko fiksiranje (skica, dijagram), kao i tehničkim registracijskim sredstvima, izradom odljevaka (mulaža) i slično. Zapisnik o uviđaju treba sadržavati slijedeće opće podatke o pronađenim tragovima stopala : 1. gdje i na kojem mjestu je nađen trag stopala, 2. priroda (karakter), boja i stanje površine podloge na kojoj je trag stopala nastao, 3. vrsta traga (površinski, naslojen ili odslojen, reljefni), 4. priroda, boja i stanje tvari koja je naslojena ili odslojena, odnosno u kojoj se nalazi trag odraz ili reljefni trag utisak, 5. čime je napravljen trag tj. tko je uzročnik traga (bosa noga, u čarapi, obući), 6. položaj i smjer traga u odnosu na predmete koji ga okružuju (odakle tragovi stopala dolaze i kuda vode, pored kojih predmeta prolaze i u kom pravcu su usmjereni prsti stopala), 7. koliko je grupa jednakih tragova uočeno itd. Detaljan opis tragova treba obuhvatiti slijedeće elemente : 1. da li je trag cjelovit ili djelomičan (peta, prsti i slično) i od koje noge potječe,

33

2. dimenzije traga i njegovih dijelova, 3. oblik otiska vrha, zadnjeg kraja kažiprsta (ako nije odražen to treba navesti), prednjeg dijela pete ili same pete, 4. postojanje i položaj odraženog reljefnog crteža, njegov oblik, karakter i osobitosti, 5. postojanje i položaj dijelova reljefnog crteža koji se nisu jasno preslikali na tragu, 6. oblik, veličina i raspored detalja na tragu koji su karakteristični za danu obuću itd. Otisak stopala uzima se putem podograma. To je postupak uobičajen u ortopediji. Za uzimanje otiska stopala koristi se podoskop. To je staklena ploča ispod koje se nalazi ogledalo. Atribuiranje nošenih cipela nekoj osobi moguće je, ako konfiguracija njezinih stopala odstupa od pravila ili iskazuje neku tipičnu karakteristiku. Provode se trodimenzionalna mjerenja. U najužoj vezi s naprijed navedenim javlja se i pojam situacija krivičnog događaja ili krivičnog djela. To je sistem konkretnog izvršenja krivičnog djela kao osobitog dinamičkog sistema koji se sastoji od više stadija (faza) U toku izvršenja krivičnog događaja ili djela postoje posebne inter deliktne situacije na relaciji : učinilac-način izvršenja- sredstvo izvršenja-objekt napada. Pod situacijom u ovom radu u doslovnom smislu podrazumijevamo smještenost nekog ili nečeg u okviru strukture jedne okoline. U navedenom smislu, situacija je isto što i stanje okoline na koje se odnosi neki akter ili odlučilac, a koje stanje je specificirano, odnosno izraženo kao niz strukturnih i postupovnih određenja. U vezi s navedenim vidljivo je da s traseološkog stanovišta ulogu igraju stadiji u nastajanju krivičnog djela. Riječ je o pojedinim fazama u ostvarenju krivičnog djela, od početne zamisli (ideje) do potpunog ostvarenja. O stadijima se može govoriti samo kod krivičnih djela izvršenih s umišljajem. Kod nehatnih krivičnih djela postoji samo dovršeno djelo. Pitanje stadija u nastajanju krivičnog djela važno je radi utvrđenja u kojem momentu ponašanje učinioca, koje može biti svakog časa prekinuto, on ulazi u kažnjivu zonu, tj. dolazi li pod udar krivičnog zakona. Razlikuju se četiri stadija : a) stvaranje odluke, b) pripremne radnje, c) pokušaj i d) dovršenje krivičnog djela. Ne prolaze sva krivična djela izvršena s umišljajem kroz sve navedene stadije. Koji puta je djelo izvršeno bez pripremnih radnji. Kod omisivnih delikata nema pokušaja, jer učinilac ulazi u kažnjivu zonu kad je propustio dužnu radnju i time je njegovo djelo dovršeno. U kriminalističko traseološkom smislu posebnu ulogu igraju situacije prije i poslije izvršenja krivičnog djela. Situacija prije izvršenja krivičnog djela : Njeni osnovni elementi su: 1. Kriminogeni i viktimogeni faktori koji su djelovali prije izvršenja krivičnog djela, 2. Donošenje (nastanak) odluke o izvršenju krivičnog djela, 3. Planiranje djela (mjesto, vrijeme, način, sredstvo, saučesnici, prikrivanje i slično), 4. Izviđanje prilika na potencijalnom mjestu izvršenja krivičnog djela, 5. Pribavljanje sredstava izvršenja, njihovo, osposobljavanje, isprobavanje ili vježbanje u primjeni. Ovo zadnje ukazuje na umišljaj učinioca. 6. Dolaženje na mjesto izvršenja krivičnog djela tzv. itinerar. Posebno je važno mjesto ulaska. 7. Način prilaženja objektu napada, 8. Otklanjanje eventualnih prepreka (može ukazati na poznavanje situacije na mjestu izvršenja krivičnog djela), 9. Poduzete mjere osiguranja za neometano (sigurno) izvršenje krivičnog djela i 10. Samo izvršenje krivičnog djela. U okviru kriminogenih faktora posebnu ulogu igra buduće mjesto izvršenja krivičnog djela. To je mjesto gdje je učinilac poduzeo aktivnu radnju izvršenja krivičnog djela ili gdje je bio dužan poduzeti određenu radnju. U taj pojam spada i mjesto gdje je posljedica nastupila ili je po namjeri učinioca trebala nastupiti. Navedeno je važno i s krivično pravnog i kriminalističkog stanovišta. Razlikujemo mjesto izvršenja krivičnog djela u širem i užem smislu. U

34

širem smislu to je bliža ili daljnja okolina mjesta izvršenja krivičnog djela i sva ostala mjesta koja su u vezi s izvršenim krivičnim djelom. U užem smislu to je mjesto gdje je krivično djelo izvršeno. Mjesto izvršenja krivičnog djela je polazišna točka i materijalni okvir u kojem se određeni kriminalni ili krivični događaj dogodio. O opsegu i karakteristikama, korištenja mjesta krivičnog djela u traseološkom smislu, ovisi kojim putem će biti usmjeren rad organa postupka i kasniji krivični postupak. Kako je navedeno pod mjestom krivičnog djela ili događaja treba u kriminalističkom smislu podrazumijevati sva ona mjesta koja su na neki objektivan način u vezi s pokušanim ili izvršenim krivičnim djelom ili događajem. S kriminalističkog stanovišta podjednako važnu otkrivačko-dokaznu ulogu imaju mjesta gdje je djelo pripremano, pokušano ili izvršeno, odnosno gdje su nastupile posljedice. Mogu se nalaziti u zatvorenim i na otvorenim prostora, pod zemljom ili vodom. Mjesto krivičnog djela ili događaja uključuje svaki prostor kao sustavnu cjelinu koja je objekt kriminalističkog istraživanja. Da bi organ postupka mogao objasniti okolnosti na mjestu krivičnog djela ili događaja, treba ga prethodno utvrditi, identificirati. Ta identifikacija uključuje : 1. njegovu točnu lokaciju, 2. granice rasprostranjenosti, 3. objekte koji ga čine, 4. stanje koje na njemu vlada i 5. okvirne odrednice daljnjeg postupanja (planiranje rada na mjestu krivičnog djela). Mjesto krivičnog djela je najvažniji izvor relevantnih informacija osobito onih traseološke prirode. Materijalni nositelji informacija, tzv. signali u vidu tragova i predmeta u makro i mikro veličinama i količinama, optički, mehanički, zvučni (akustički), mirisni (odoriferni, olfaktronički), u svim agregatnim stanjima, nalaze se na mjestu krivičnog djela. Ti signali kao materijalne informacije sui generis, su izraz satrukturalnih promjena u određenoj sredini izazvanih izvršenjem, pokušajem ili pripremanjem krivičnog djela. Tragovi u kriminalističkom smislu moraju biti spoznati od strane organa postupka. To znači da se moraju odraziti u njegovoj svijesti na temelju profesionalnog procesa percepcije i apercepcije. Kako je navedeno, tragovi mogu biti materijalne i nematerijalne, idealne prirode. Ovi zadnji su tragovi u sjećanju ljudi, «zapisani» u sivoj kori mozga kao tzv. engrami. U vezi s naprijed navedenim postavlja se pitanje : gdje mogu nastati tragovi u kriminalističkom smislu ? Materijalne promjene u vanjskom svijetu koje se smatraju kriminalističkim tragovima mogu nastati : (1) na mjestu krivičnog događaja ili djela, (2) napadnutom objektu ili objektu radnje, (3) tijelu, odjeći i obući osoba i (4) bilo kom mjestu koje je u vezi s krivičnim djelom i to u svim fazama njegovog nastajanja. Trag je zbirni pojam u kriminalistici. On obuhvaća tragove nastale : 1. utiskivanjem u podlogu kao primaoca traga. To su tragovi utisci ili reljefni tragovi, 2. otiskivanjem na primaocu traga. To su tragovi otisci, odrazi, slike i slično. 3. rezanjem, lomljenjem, pucanjem i slično i 4. tragove separate, koji su nastali odvajanjem od ranije cjeline kojoj su pripadali. Proces odražavanja pretpostavlja postojanje originala, kopije (slike, otiska, utiska) i nečega što vrši posredovanje između jednog i drugog. Proces odvajanja ili separacije je proces u kome se original pretvara kao cjelina u barem dva ili više originala, neovisno o agregatnom stanju originala. Pojam kriminalističkog traga nema vlastitog značenja, ako ga se koristi izvan postupka kriminalističke identifikacije ili grupifikacije. Svaki kriminalistički trag mora biti suštinski povezan s krivičnim djelom ili događajem. Svakodnevno se operira s pojmom trag kao onotološkom i naučno-stručnom kategorijom. Riječ trag nalazi se i u svakodnevnoj upotrebi u svom uobičajenom govornom značenju, npr. ući nekome u trag. Istovremeno pojam trag upotrebljava se svakodnevno i kao stručna kategorija u kriminalističkoj nauci i krivičnom pravu.

35

Naučne koncepcije traga kao odraza (tzv. trag odraz) vanjske strukture nekog objekta na drugom objektu, temelji se na određenim stavovima. Svako uzajamno djelovanje između stvari, osoba i stvari, pojava i procesa izražava se u razmjeni informacija. Obzirom na raznorodnost stvari i pojava, radi se i o raznorodnim informacijama. Iz specifičnosti stvari, pojava i odnosa proizlazi i tip uzajamnog djelovanja jednih na druge. Stvari koje međusobno djeluju mogu biti u aktivnoj ili pasivnoj ulozi, ili čas u jednoj, čas u drugoj. U jednom trenutku se na njih djeluje, a u drugom su one u protu djelovanju. S tim u vezi treba razlikovati : 1. objekt koji stvara (odražava) trag, tzv. uzročnik ili generator traga, 2. objekt na kojem nastaje trag (koji prima trag), odražava se ili tvar od koje je trag sačinjen, tzv. nositelj traga, 3. kontakt kao rezultat uzajamnog djelovanja među njima, tzv. traseološki kontakt. U tragu su izražene samo kontaktne površine. Kod traseološkog kontakta uvijek je prisutan prijenos energije ili promjena energetskog stanja. Kontakt izaziva trodimenzionalne (reljefne) i dvodimenzionalne (površinske) tragove, 4. promjene na primajućem (pasivnom) objektu mogu nastati u okvirima kontaktne površine, ali i izvan nje, 5. obilježja odražena u tragu kriminalistička traseologija dijeli u četiri grupe : - homeoskopska (ljudskog tijela), - mehano-homeoskopska (svojstva čovječjeg tijela, obuće, odjeće, proteze), - mehanoskopska (tragovi oruđa i oružja) i - životinjska i biljna. Tragovi odrazi nose utisnutu ili otisnutu istinu i mogu se dešifrirati, jer su kodirani, ali se mogu i pogrešno dešifrirati i pogrešno protumačiti. Da bi neka promjena u materijalnom svijetu bila trag u kriminalističkom smislu mora udovoljavati slijedećim zahtjevima : 1. mora biti kriminalistički i krivično pravno relevantna, što znači da trag mora biti u vezi s krivičnim djelom ili događajem. U najužoj vezi s navedenim javlja se i relevantnost dokaza. To je svojstvo dokaza da odražavaju objektivnu vezu s bilo kojom činjenicom iz okvira predmeta dokazivanja i s tom cjelinom. Zato i postoje verzije o relevantnosti dokaza, 2. mora se raditi o materijalnoj promjeni i 3. promjena mora biti podobna za identifikaciju ili barem grupifikaciju. Sami tragovi u kriminalističkom smislu i njihova klasifikacija su historijska kategorija, jer nauke svakodnevno otkrivaju nove vrste tragova, posebno u oblasti kontaktnih mikrotragova. Klasifikacija kriminalističkih tragova : unutar kriminalističke nauke postoji više načina klasifikacije kriminalističkih tragova. Tako jedna klasifikacija poznaje slijedeću podjelu tragova : 1. promjene oblika predmeta i podloge na koje je djelovao drugi predmet. Nastaju reljefni otisci tragova stopala, pneumatika, alata i slično. Riječ je o trodimenzionalnim tragovima. Treba razlikovati negativne reljefne tragove i pozitivne. Negativni se nazivaju i utisnuti otisci. To su tragovi ispod nivoa podloge na kojoj je nastao trag. Pozitivni reljefni tragovi su iznad nivoa podloge npr. šare pneumatika vozila koje su ostale u snijegu iznad nivoa površine ceste, 2. otisci predmeta na drugim predmetima. Riječ je o dvodimenzionalnim tragovima otiscima, odrazima ili površinskim tragovima. Kod njih se treća dimenzija (visina, dubina) koja je kriminalističko identifikacijski irelevantna zanemaruje, 3. prenošenje tvari s jednog predmeta na drugi postupkom odvajanja (separacije), 4. ostaci bilo kakvih predmeta ili cijelih predmeta ostavljenih (zaboravljenih, odbačenih) na mjestu krivičnog djela ili događaja, 5. promjene položaja pojedinih predmeta u prostoru ili njihov nestanak (srušena stolica, otvorena knjiga i sl.),

36

6. promjene kemijskog sastava ili fizikalne strukture pojedinih predmeta (izgorjeli papir, ostaci od eksplozije i slično), 7. promjene stanja električnog ili magnetskog polja, 8. promjene agregatnog stanja itd. Druga klasifikacija razlikuje slijedeće tragove : 1. prema mjestu pronalaska traga, 2. prema izvoru traga, tj. prema onome što je stvorilo (generiralo) trag, 3. prema vrstama krivičnih djela, tzv. metodološka klasifikacija, 4. prema načinu (mehanizmu) njihovog nastanka, tzv. kriminalističko tehnička klasifikacija, 5. prema naučnim područjima koja se bave istraživanjem pojedinih kategorija kriminalističkih tragova itd. U operativnoj kriminalističkoj praksi tragovi se obično dijele : 1. prema veličini na makro i mikro tragove, 2. prema broju dimenzija na dvodimezionalne i trodimenzionalne (reljefne). Kako je navedeno kod dvodimenzionalnih tragova se jedna dimenzija zanemaruje, jer je irelevantna u rješavanju kriminalističkih slučajeva, 3. po uočljivosti na vidljive, slabo vidljive i nevidljive (latentne), 4. po porijeklu na ljudskog, životinjskog i biljnog porijekla, tragove predmete, tragove djelovanja sile, nekog sredstva (kemikalije) i slično, 5. po načinu nastanka na statičke i dinamičke. Statički nastaju dodirivanjem površina dvaju objekata (predmeta) koji se relativno kreću i čije kretanje ne utječe na točnost preslikavanja traga. Dinamički nastaju kada se bar jedan od predmeta koji su u interakciji kreće u vrijeme nastanka traga (sječenje, klizanje i slično). Kada se preslikavanje završi u jednoj ravnini to su utisci, kada preslikani objekt uđe u drugi objekt to su utisci (utisnuti otisci). Važan je dinamizam u nastanku tragova, 6. po značaju odnosno vrsti informacija koje trag sadrži, tragovi se dijele na: - one koji ukazuju na postojanje krivičnog djela, - one koji ukazuju na identitet učinioca, - one koji ukazuju na način izvršenja krivičnog djela, - one koji ukazuju na mjesto izvršenja krivičnog djela, - one koji ukazuju na vrijeme izvršenja djela, - one koji ukazuju na motiv itd. Osim navedenih klasifikacija poznate su i one koje tragove dijele na : materijalne i nemateriijalne (u sjećanju ljudi), prema mehanizmu nastanka na statičke i dinamičke, te po vrsti informacija koje sadrže. Tragove je teško sistematizirati obzirom na složenost pojma kriminalistički trag, njihovih pojavnih oblika u kojima se javljaju i varijacija u kojima se javljaju, na način da ih se obuhvati sa svih mogućih stajališta. Danas u okviru suvremene kriminalističke traseologije prevladavaju stavovi da kriminalističke tragove treba klasificirati prema vrsti i karakteristikama objekata koji su učestvovali u mehanizmu nastanka traga. Tako se razlikuju : tragovi prstiju, stopala, pneumatika, vatrenog oružja itd. Kao i sami tragovi tako i njihove klasifikacije predstavljaju historijsku kategoriju. Nauke i tehnika svakodnevno otkrivaju nove vrste tragova, osobito u području mikrotragova. Nažalost metode otkrivanja i vještačenja novih pojavnih oblika tragova često kasne. Tragovi obzirom na funkcijski kriterij : Obzirom na ovaj kriterij, dakle, obzirom na značenje traga za određeni sklop u sustavnoj cjelini predmeta postupka, razlikuju se tragovi koji ukazuju na : 1. postojanje krivičnog djela, 2. tok njegove realizacije, prethodna i naknadna zbivanja, 3. osobu učinioca i njegovu odgovornost i sudionike u izvršenju krivičnog djela, 4. motive, ciljeve i uzroke krivičnog djela i

37

5. žrtvu djela i oblik i visinu štete. Ova klasifikacija tragova sukladna je temeljnim kriminalističkim pitanjima. Klasifikacija tragova obzirom na njihovu upotrebljivost. S tog stanovišta oni mogu biti (a) autentični, (b) fingirani i (c) nepravi ili varavi, kada nisu u relevantnoj vezi s krivičnim djelom, dakle nisu autentični. Autentični su oni koji su nastali u vezi s izvršenim krivičnim djelom, prema stadijima njegove realizacije. Fingirani tragovi su oni koji su nastali svjesno u namjeri prikrivanja krivičnog djela i učinioca itd. Oni u sebi sadrže prave, autentične tragove postupaka i sredstava fingiranja koji su također podobni za korištenje u otkrivačko-identifikacijske svrhe, osobito osoba koje su ih fingirale, sredstava kojima je izvršeno fingiranje i slično. Nepravi ili varavi tragovi su oni koji nisu u vezi s krivičnim djelom, dakle, nisu autentični, ali se pogrešno dovode u vezu s njim. To su npr. tragovi osoba koji su nastali slučajno na mjestu krivičnog djela ili događaja prilikom ukazivanja prve pomoći, otklanjanja neke opasnosti i slično. Mogu nastati namjerno kao fingirani tragovi. Nadalje razlikuju se tragovi organske i neorganske prirode. Tragovi tvari organske prirode. Obično je riječ o biološkim tragovima. Kada je riječ o ljudima razlikujemo supstancije (krvav trag, tkiva i mekane dijelove tijela, kosu i dlake, kosti, nokte, zube, izbljuvak i slično), slijede i razne prirodne izlučevine (sekreti) kao što su : pljuvačka, slina, vaginalni sekret, menstrualna krv, urin, ejakulat, znoj, izmet, ušna mast, majčino mlijeko i slično. Kada je riječ o životinjskom tijelu radi se o sličnim tvarima. Kada je riječ o biljkama one također stvaraju tragove organske prirode i to bilo da je riječ o samoj biljci ili prehrambenim proizvodima od biljaka, odnosno raznim otrovima ili drogama organskog porijekla i slično. To može biti kora drveća, lišće, pelud, korijenje itd. Danas se osim ljudi putem DNK vrlo uspješno identificiraju životinje i biljke. Tragovi tvari neorganske prirode : mogu biti u tekućem, žitkom, sipkom ili plinovitom obliku. Mogu biti od čovjeka (prašina, prljavština), od životinja, oruđa (alata) i na oruđu. To mogu biti kozmetička sredstva, čestice tla, stakla, građevinskog materijala itd. Radi ilustracije problematike koja je obuhvaćena kriminalističkom teorijom tragova nastavno ukazujemo na tragove zuba. Tragovi zuba su poseban oblik mehaničkih tragova. Kod djelovanja zuba u odnosu na neku osobu ili predmet može se raditi o : ugrizima, odgrizima ili otiscima zuba. Odgrizi su dinamički tragovi jer se zubi kreću duž površine traga, a ugrizi i otisci su statički tragovi jer se zubi preslikavaju pod pritiskom u skoro potpunom mirovanju. Prema vrsti podloge na kojima nastaju, tragovi zuba mogu se podijeliti u tri vrste : (1) tragovi na ljudskom tijelu, živom ili mrtvom. Može se raditi o žrtvi, učiniocu i iznimno svjedoku. Tragovi ostaju na koži i na muskulaturi, iznimno kostima, (2) tragovi na prehrambenim proizvodima plastične prirode (maslac, sir, čokolada, voće i slično, i (3) tragovi na tvrdim predmetima. Najveći broj tragova zuba po svojoj prirodi su vidljivi tragovi. Odgrizi i ugrizi su reljefni tragovi, otisci su površinski tragovi, slike, zvani i «marke». U obojene tragove zuba spadaju i krvni podljevi (hematomi) na tijelu osoba. Ukoliko se krvni podljev oblikovao duboko pod kožom, tada je izvana nevidljiv, ali se može otkriti snimanjem pomoću infra crvenih zraka ili slabim rentgenskim zrakama. Nalaz tragova zuba fiksira se zapisnički, fotografijom ili drugim tehničkim snimkom, mulažiranjem (odljevkom) i konzerviranjem. Plitki reljefni trag zuba u vidu ugriza u tvrdi predmet može se «daktiloskopirati» Konzerviranje se primjenjuje kada trag nije moguće na mjestu krivičnog djela ili događaja mulažirati, npr. kada je riječ o prehrambenim proizvodima oni se mogu smrznuti (najbolje u tekućem dušiku). Odgriženo tkivo čuva se u formalinu (određene koncentracije), voće i povrće zamata se u krpe ili više komada papira i stavlja u posudu punu vode i hitno šalje na vještačenje. Tragovi zuba mogu se koristiti za utvrđivanje različitih okolnosti krivičnog djela ili događaja, kao i za identifikaciju ili grupifikaciju počinitelja, odnosno drugih osoba. Tragovi na živim

38

i mrtvim žrtvama mogu ukazati na način izvršenja djela i eventualni otpor žrtve i njen položaj u trenutku ugriza. Kod uspoređivanja ugriza uspoređuju se oblik, veličina i «udarna» površina zuba. Što su detalji te površine bolje odraženi, to su pouzdaniji za zaključke o identitetu. Pozitivna identifikacija je moguća ako su «preslikana» barem dva zuba. Reljefni tragovi zuba nose mnogo više informacija, jer se može uočiti i raspored zuba i reljef prednjeg dijela zuba. Gleda se i prirodni razmak zuba, nedostatak nekog zuba, širenje nekih zuba (apsolutna i relativna vrijednost), «iskakanje» nekog zuba iz niza i slično. Uspoređivanje se vrši mjerenjem i superpozicijom (superprojekcijom). Koristi se i mikroreljef prednjeg ruba zuba. Površinski tragovi obično odražavaju veličinu, raspored i oblik zuba jednog zubala, a ponekad i oba (ugriz za ruku, nos, grlo, grudi i slično). Treba uzeti u obzir elastičnost kože čovjeka, jer se uslijed toga može povećati ili smanjiti radijus zavoja zubala. Tokom života mogu se mijenjati i dimenzije zuba i razmak među njima. I progriženi odjevni predmeti mogu se javiti kao predmet identifikacijskog ili grupifikacijskog vještačenja. Ugriz na predmetima ostavljenim na mjestu kriminalnog događaja može se javiti kao odličan materijalni dokaz. Taj trag može biti jaka indicija prisutnosti na mjestu kriminalnog događaja, učestvovanja u krivičnom djelu i posjedovanja sredstva izvršenja. Tragovi zuba su svojevrsne «visit karte». Mogućnost identifikacije uvjetovana je : vrstom nositelja traga (podloga), mehanizmom nastanka traga i silom ugriza ili odgriza. Potrebna je uska suradnja odontologa. Po veličini zuba može se utvrditi spol ljudskih ostataka. Osobita kvaliteta zuba javlja se kod nekih nasljednih bolesti, a postoje i prolazne bolesti, koje dok su aktivne utječu na formiranje zuba. Ulogu igraju individualna obilježja zuba i karakteristike zuba. Oblik, broj, veličina i raspored zuba imaju utjecaj i na crte lica tj. izgled čovječjeg lica, što treba imati u vidu kod sastavljanja osobnog opisa. Pomoć pružaju odontolozi i fizionomičari. Dodatni tragovi kod tragova zuba su : pljuvačka i slina, zubne naslage (plague), ruž, hrana i slično. To su dopunski materijalni dokazi. Radi potreba vještačenja potrebno je pribaviti neutralne komparativne uzorke i uzeti odljevke zuba osumnjičenika ili druge osobe čiji se identitet utvrđuje. Zubi su osobito otporni prema kemijskim, fizikalnim (temperatura) i mehaničkim utjecajima. Objektivni uzroci nastanka tragova mogu biti : (1) biološko-fiziološki i (2) fizikalno-kemijski (tragovi mehaničke prirode, tzv. mehanoskopski tragovi). U toku postupka s tragovima treba stalno voditi računa o obmanjujućim tragovima. To su tragovi koji nemaju veze s krivičnim djelom, ali ostavljaju utisak (djeluju) kao da imaju. Kao primjer navodi se slučajno ostavljene stvari neke osobe koja nema veze s krivičnim djelom. Ovi tragovi mogu biti fingirani (simulirani). Korištenje tragova u dokazne svrhe u uskoj je vezi s ocjenom dokaza. To je proces utemeljen na objektivnim pravilima ljudskog mišljenja (zakoni logike, pravila općeg životnog i profesionalnog iskustva i slično). Uvijek se mora raditi o logičkoj i psihološkoj ocjeni dokaza. Izvorna struktura tragova odnosi se na a) njihov identitet i b) njihov integritet. U najužoj vezi s kriminalističkim tragovima je i pojam osnovni oblici materijalnih dokaza. U kriminalističkoj znanosti postoje tri oblika materijalnih dokaza : 1. prvi oblik, kada stvar dobiva dokazno značenje zbog svoje tvari ili strukture, npr. tragovi otrova ili droga nađeni pod noktima neke osobe. Dokaz čine i jedno ili više svojstava stvari kao što su : izgled, oblik, boja, težina, sastav i slično, 2. drugi oblik materijalnih dokaza imamo kada stvari služe kao dokaz jer su nositelji tuđih struktura i tvari i 3. treći oblik materijalnih dokaza nastaje kombinacijom prethodna dva. Iz navedenog proizlazi da materijalni dokaz može biti od značaja

39

kao tvar svojim oblikom ili kao tzv. «trag situacije», prostorni trag položajem raznih predmeta i tragova na mjestu događaja u ukupnoj pojavnosti ili po zajedničkoj pripadnosti tvari, s time da je predmet, odnosno trag nesamostalan dio uzročnika traga ili obratno, kada se radi o njegovom samostalnom postojanju. Realni ( materijalni ) dokaz u užem smislu : čine predmeti koji su sami po sebi trag svojim postojanjem ili se na njima nalaze tragovi događaja koji se utvrđuje. Riječ je o predmetima kao nositeljima tragova. Stupnjevi obrade kriminalističkih tragova : obično je riječ o : 1. prepoznavanju, 2. individualizaciji tj. utvrđivanju jedinstvenosti porijekla, 3. utvrđivanju grupne pripadnosti (grupifikacija) ili identiteta, 4. usporedbi, 5. tumačenju i 6. rekonstrukciji. Kriminalistička teorija mikrotragova Kriminalistički mikrotragovi su tragovi čiji je informacijski sadržaj ispod podražajnog praga ljudskih osjetila i zbog toga se takve kriminalističke materijalne promjene ne mogu opaziti osjetilima. Zbog toga se njihovo postojanje pretpostavlja prvenstveno na temelju misaone rekonstrukcije koja se temelji na makro tragovima i situaciji na mjestu izvršenja krivičnog djela ili događaja. Mikrotragovi mogu biti učinjeni otkrivačko-dokazno gledajući korisnima tek primjenom vještačenja. U traganju za mikrotragovima moraju se primjenjivati specijalni kriminalističko-tehnički principi i razvijati metode i sredstva za njihovo osiguranje i vrednovanje. U vezi s mikrotragovima javljaju se u suvremenoj kriminalističkoj nauci i dokaznoj teoriji određeni teorijski problemi. Jedan od njih je i pitanje kriterija za uvrštavanje nekog traga u mikro trag. Ti kriteriji su . 1. teškoće ili nemogućnost promatranja golim okom ili zapažanja nekim drugim osjetilom, 2. nužnost primjene mikroanalitičkih metoda za njihovu detekciju i identifikaciju i 3. ograničenost obima i mase. Dugo vremena se raspravljalo o tome da li miris spada u mikro tragove ? Zahvaljujući dostignućima suvremene olfaktronike (odorologije) spadaju. Mikrotragovi mogu imati relativno stabilnu vanjsku formu. Oni su kontaktni tragovi jer nastaju prijenosom (transferom). Trajnost mikro tragova varira. Treba ih tražiti uvijek i u svim slučajevima bez obzira na protok vremena od časa izvršenja krivičnog djela ili događaja. I za mikro tragove vrijedi konstatacija da je mehanizam stvaranja traga proces, čiju konačnu fazu čini nastanak traga. Elementi tog procesa su : 1. uzročnik traga koji stvara trag, 2. nositelj traga, objekt na kome se trag odražava ili separira i 3. kontakt, kao rezultat uzajamnog djelovanja među njima, uslijed djelovanja energije : fizikalne, kemijske i biološke. Traseološki kontakti mogu biti : (1) aktivni i pasivni, (2) neposredni i distancijski, (3) jednoslojni i višeslojni i (4) jednostrani i obostrani. Vidimo da je riječ je o nevidljivim ili jedva vidljivim česticama tvari u odnosu na osjetilni prag ljudskih osjetila koje je zbog njihove strukture, male količine ili veličine, koncentracije i općenito dimenzija moguće otkriti i koristiti u otkrivačko-dokazne svrhe, kako je naglašeno, samo uz primjenu kriminalističko tehničkih sredstava (operativnih i istražnih, laboratorijskih) i posebnih metoda, osobito ekspertiznih. Kako je navedeno, mikro tragovi se prenose u najvećem broju slučajeva tzv. kriminalnim kontaktom i drugim fizikalnim i kemijskim procesima kao što je npr. širenje mirisa.

40

Zato treba uvijek voditi računa o tzv. kontaktnim zonama. Kontaktne zone su pojam iz kriminalističke traseologije pod kojim se podrazumijevaju mjesta i površine, kao i okolina, s kojima je morao učinilac ili žrtva neposredno ili posredno doći u dodir ili se pretpostavlja da je došao u dodir. Na temelju zakona fizike poznato je da kada dva predmeta ili osobe dođu u međusobni dodir (kontakt) dolazi do prenošenja čestica s jednog predmeta ili osobe na drugi, pa makar i u najneznatnijim količinama i veličinama. Ove zone otkrivaju se na temelju makro traseološke situacije i misaone rekonstrukcije. Kada je riječ o mikrotragovima veliku ulogu igraju osnovne postavke, ranije navedene, kontaktne teorije mikrotragova ili teorije transferacije. Po toj teoriji kada dođe do kontakta između dva objekta (predmeta, osoba, osoba i predmeta) obavezno dolazi do izvjesne «razmjene», prijenosa tvari u bilo kom obliku (makro i mikro ili agregatnom stanju) s jednog objekta na drugi. Fizički je nemoguće da učinilac izvrši krivično djelo, a da ne ostavi mikrotragove i istovremeno s mjesta izvršenja ne ponese mikrotragove. Ulogu igraju mjesto izvršenja, sredstva izvršenja, objekti napada i slično. Ovaj lanac prijenosa mikrotragova uvijek je prisutan. Ti tragovi kao materijalni dokazi i budući predmeti vještačenja koje učinilac ne znajući ostavlja ili odnosi sa sobom povezuju ga s konkretnim krivičnim djelom ili događajem. Količina i kvaliteta prenesenih mikročestica ovisi o vrsti i količini materijala predmeta i tvari koje su kontaktirale, snazi kontakta i njegovom trajanju, te uvjetima okoline u vrijeme kontakta (visoke i niske temperature, vlažnost ili suhoća zraka i slično). Navedeni prijenos mikrotragova uvijek je prisutan. Prirodno naučni temelj kontaktne teorije mikrotragova čine slijedeće pojave : 1. otkidanje, lomljenje, mrvljenje, 2. adhezija i 3. difuzija. Kontaktne tragove u kriminalističkoj nauci nazivaju i kriminalističkim vodećim elementima. Mogu biti organskog ili anorganskog porijekla ili mješovitog. Mikrotragovi ili mjesta za koja se pretpostavlja da se oni na njima nalaze, pronalaze se na temelju poznavanja procesa po kojima oni nastaju i provođenjem misaone rekonstrukcije. Uvijek treba planirati više verzija u pogledu 9 zlatnih pitanja kriminalističke nauke i uzimati u obzir sve realne mogućnosti, oblike kontakata i prenošenja mikrotragova između učinioca, napadnutog objekta, mjesta izvršenja djela i drugih relevantnih mjesta. Svaki relevantan mikrotrag dokazuje svoju povezanost s krivičnim djelom i/ili učiniocem, odnosno napadnutim objektom. Na ovom mjestu ukazuje se potreba da se nešto više kaže o misaonoj rekonstrukciji. To je misaona aktivnost u okviru koje se rekonstruira čitav tok krivičnog djela ili njegovih pojedinih faza (stadija) u cilju pronalaženja tragova i predmeta krivičnog djela, utvrđivanja mehanizama njihovog nastanka i okolnosti koje su do njih dovele, kao i izvođenje zaključka o svim ostalim relevantnim okolnostima izvršenja krivičnog djela. Pravilno izvršena misaona rekonstrukcija toka krivičnog djela, puta dolaska i odlaska učinioca s mjesta izvršenja, njegovog kretanja po mjestu izvršenja, njegove djelatnosti na mjestu izvršenja, sredstava i načina izvršenja uz ostalo ima velik značaj za otkrivanje mikrotragova, odnosno pretpostavljenih mjesta na kojima bi se trebali nalaziti mikrotragovi. Pomoću misaone rekonstrukcije mogu se utvrditi mjesta i predmeti za koje se osnovano pretpostavlja da ih je učinilac kontaktirao i da se na njima nalaze mikrotragovi. Polazeći od otkrivenih makro tragova i situacije na mjestu krivičnog djela, na temelju poznavanja prirodnih zakona i iskustvenih pravila, moguće je izvesti zaključke o okolnostima koje su prouzrokovale tragove, kao i mjestima mogućeg nalaza mikrotragova. Na temelju misaone rekonstrukcije se izvode zaključci o smjeru djelovanja uzročnika traga, položaju, držanju i međusobnom položaju učinioca i napadnutog objekta u vrijeme izvršenja krivičnog djela, razmaku među njima itd. U osnovi misaona rekonstrukcija se odvija u dvije faze. U prvoj se nastoje otkriti svi tragovi i predmeti u vezi s krivičnim djelom, a u drugoj se provjeravaju osigurani dokazi.

41

Mikrotragovi svojom logičkom uvjerljivošću sile počinitelja na priznanje,, a sudu daju temelj za osudu i bez priznanja. Što su mikrotragovi manji i nevidljiviji (sub mikro tragovi), počinitelj je manje u stanju da ih uništi, a njihova je dokazna snaga veća. Mikrotragovi izuzimaju se na razne načine, posebnim metodama i sredstvima. Mogu se koristiti specijalni priručni usisivači prašine s filterima, ljepljive trake, daktiloskopske folije, struganje, upijanje, naelektrizirani ili magnetizirani štapovi, specijalni vakumizirani cilindri s filterima za uzimanje uzoraka mirisa. Filteri se stavljaju u kontejner s tekućim dušikom ( temperatura u kontejneru je – 196 stupnjeva celzijusa). Mikrotragovi u suvremenoj kriminalističkoj traseologiji ne uživaju nikakav poseban status unutar kriminalističkih tragova. Svi temeljni principi koji važe za tragove uopće, vrijede i za mikrotragove. Karakteristike i specifičnosti mikrotragova što se odražava u njihovoj dokaznoj snazi, proizlaze iz njihovog količinskog i prostornog elementa. Rečeno se odražava i na metodološkom planu u odnosu na posebne taktičke i tehničke metode traganja, pronalaženja i osiguranja mikrotragova, kao i njihovu interpretaciju putem vještačenja i upotrebom posebnog laboratorijskog instrumentarija. Najvažniji elementi tragova su : 1. vrsta, dužina, širina, visina (dubina), početak, tok i završetak traga, 2. morfološke karakteristike (pojavni oblici), 3. izvori (generatori) tragova i mehanizmi njihovog nastanka, 4. vrsta, svojstva i oblik podloge kao nositelja tragova (informacija materijalne prirode), 5. pravci kretanja tragova, 6. točna mjesta pronalaska i 7. izmjere i detaljne mjere kao što su : visina od tla, dubina, pozitivni ili negativni reljefni tragovi i slično. Posebno treba voditi računa o nositeljima tragova. Nositelji tragova obično se dijele na : 1. one koji su doživjeli samo vanjsku promjenu bez zahvata u njihov fizički habitus npr. trag otiska obojenog prsta na staklu i 2. one koji su nastankom traga doživjeli materijalni zahvat u svoje fizičko stanje. To se može dogoditi u vidu gubitka tvari ili čiste promjene oblika. To su objekti na kojima se trag odražava ili nanosi u obliku tvari. Kada je riječ o tragovima posebnu ulogu igraju obilježja u kriminalističkoj nauci. Pod tim pojmom podrazumijeva se poznato svojstvo, oznaka bilo kojeg objekta identifikacije po kome ga je moguće prepoznati. Riječ je o spoznajnoj, gnoseološkoj kategoriji. To su odražena svojstva jedne stvari na drugoj ili u ljudskoj svijesti (engrami) po kojima se može izvršiti identifikacija, o čemu je bio riječi u dijelu rada gdje se tretira kriminalistička identifikacija. Drugim riječima, to je oznaka objekta identifikacije po kojoj ga je moguće prepoznati. Objekt identifikacije je nositelj brojnih svojstava koja postoje nezavisno od ljudskog saznanja. Zato je svojstvo ontološki pojam, a obilježje spoznajna kategorija. Sam pojam obilježje je sinonim za karakteristiku, atribut. Znači svojstvo, crtu, osobinu, specifikum, valenciju koja identificira neku veličinu (stvar, proces) u određenom smislu (individualno kvalitativnom ili pripadnosti nekoj klasi), pa može da preuzme ulogu indikatora veličine koju obilježava. Mikro tragovi ne uživaju nikakav poseban status unutar kriminalističkih tragova s traseološkog stanovišta. Svi osnovni principi koji važe za makro tragove, važe i za mikro tragove. Međutim s otkrivačko-dokaznog stanovišta oni igraju veliku ulogu jer učinilac ne zna da li ih je i gdje ostavio i koje je ponio nakon izvršenog krivičnog djela.

42

Fiksiranje tragova Tragovi se moraju fiksirati zapisnikom o poduzimanju određene procesne radnje u kojoj se javljaju kao objekti opservacije. Slijede osiguranja tragova različitim kriminalističko tehničkim metodama i sredstvima. Metode moraju biti takve da se njima osigura izgled materijalnog traga krivičnog djela od bilo kakvih promjena i stvori mogućnost da svaki od sudionika u razjašnjavanju krivičnog djela može koristiti (proučavati) trag u neizmijenjenom obliku. Obzirom na različiti karakter i svojstva tragova i njihovo fiksiranje se vrši različito. Kada je riječ o tehničkim snimkama, osnovni način je fotografiranje tragova, često uz upotrebu filtera i među prstenova, električnih bljeskalica , posebne rasvjete i kuta snimanja itd. Danas prevaliraju digitalni fotografski aparati. Kod njih se slika umjesto na film pohranjuje u memoriju. Slike se mogu lako pregledavati u malenom ekranu predviđenom za tu namjenu. Snimljene slike mogu se brisati čime se oslobađa memorijski prostor za nove fotografije. Kada se slika prebaci na računalo odmah je spremna za manipulaciju bilo koje vrste, od obrade do grafičkog prijeloma. Kvaliteta digitalnih slika je zadovoljavajuća. Obzirom da je putem računala na digitalnim fotografijama moguće vršiti razne intervencije (brisanja, dodavanja i slično) u okviru postupka traži se posebni režim postupanja i čuvanja digitalnih snimaka. Danas kod brojnih procesnih i kriminalističkih mjera i radnji se primjenjuje fiksiranje objektivnog nalaza video kamerama ili nekim drugim tehničkim snimkama. U skladu s pravilima kriminalističke nauke tragove treba fiksirati i grafički (skice, dijagrami, sheme i slično), izradom odljevaka (mulažiranjem), izradom maketa itd. Zapisničko fiksiranje : zapisnik o nekoj procesnoj radnji je javna i službena isprava u pismenom obliku koju organ postupka sastavlja povodom poduzimanja neke procesne radnje. Svrha je zapisnika da sačuva sadržaj procesne radnje od zaborava i posluži kao dokaz o njoj, te da omogući naknadnu provjeru u pogledu pravilnosti poduzete radnje. Sadržaj zapisnika predstavljaju bitni podaci o toku procesne radnje, izjavama učesnika i raznim odlukama. Kao dopuna pismenom zapisniku mogu se javiti tzv. mehanički zapisnici kao što su magnetogrami, video zapisi i slično. Procesno pravo sadrži brojne odredbe o formalnostima kojih se pri sastavljanju zapisnika moraju pridržavati organi postupka, kako bi se poboljšala njegova kvaliteta. Opisivanje tragova u zapisniku i izrada detaljnih slika su modeli, ali homomorfni, jer ne odražavaju sve neophodne «bitne» detalje. Isto vrijedi i za fotografiranje traga, jer ove metode ne fiksiraju individualnosti, pa je kod reljefnih tragova neophodno mulažiranje tragova tj. izrada odljevaka. Kod fiksiranja tragova, osobito mulažiranjem, treba izabrati one metode koje najmanje ugrožavaju trag i ne isključuju primjenu daljnjih metoda. Modeliranje tragova : je posebna metoda fiksiranja reljefnih tragova putem odljevaka. Ako je odražavanje uzročnika traga bilo pravilno, model se u suštini ne bi smio razlikovati od originala, uzročnika traga. Modelni sistem objekata mora se prema izučavanom sistemu (krivičnoj stvari) nalaziti u odnosu lik-original. Odnos oba sistema mora biti takav, da je ostvariv prijenos informacija. Model treba imati izomorfni, odnosno homomorfni odraz originala. Dakle, da bi model mogao poslužiti kao sredstvo utvrđivanja istine, mora sačuvati odraz identiteta originala (uzročnika traga) u njegovoj suštini. Model (odraz, utisak) i original ne mogu biti identični. Sredstva i načine modeliranja treba birati po kriteriju koliko su podobni da što vjernije i potpunije odraze (sačuvaju) na modelu bitna identifikacijska obilježja originala. Materijal koji služi za model treba što vjernije kopirati, odslikati trag. Model je odraz traga, njegov reprezentant. Nerijetko se na modelu mogu plastičnije ispoljiti, a prema tome i proučavati, neka bitna identifikacijska obilježja traga, koja su kod originala nečitljiva ili nejasna. Da bi model bio upotrebljiv u dokaznom smislu u postupku mora ispunjavati slijedeće uvjete : 1. mora posjedovati određenu objektivnu podudarnost s originalom, mora ga manje ili više vjerno odražavati, 2. mora biti sposoban da u određenim odnosima reprezentira original,

43

3. mora biti podoban da pruži informacije o originalu i 4. svaka naučna disciplina mora raspolagati s precizno izraženim pravilima za prenošenje modelne (odražene) informacije, na sam objekt ispitivanja-original. Model može poslužiti u identifikacijske svrhe samo onda, kada je sačuvao odraz identiteta originala u njegovoj suštini. Modeliranje je jedna od naučnih metoda ispitivanja. U početku je primjenjivana u prirodnim i tehničkim naukama kao metoda provjere nekih karakteristika na modelima pri projektiranju zgrada, strojeva itd., zatim kao metoda upoznavanja astronomskih, meteoroloških, bioloških i drugih pojava. U kriminalističkoj nauci se primjenjuje pri razradi kriminalističkih verzija, planiranja istraživanja i istražnih radnji. Modeli mogu biti : a) materijalni (npr. gipsani odljevci traga obuće, pneumatika, maketa zgrade, fotosnimci i sl.) i b) zamišljeni, misaoni (idealni) npr. planiranje postupka je vrsta misaonog modeliranja, zatim istražne verzije, strukturni koji odražavaju unutarnju građu-strukturu objekta i c) funkcionalni (dinamički) koji kopiraju original koji se nalazi u pokretu npr. istražna verzija tehnološkog procesa. Operativno taktičko-tehničke i istražne radnje mogu se shvatiti kao dinamičko modeliranje, što osobito važi za rekonstrukciju događaja i istražni eksperiment. Materijalno i idealno modeliranje su neraskidivo povezani. Primjenom računala ova tehnika dolazi do punog izražaja, jer je moguće realno simulirati razne situacije nekog događaja Iz navedenog proizlazi da je modeliranje jedna od metoda koja se sastoji u stvaranju modela kao zamjene za realni sistem, tako da zamjena predstavlja predmet proučavanja u takvoj kvaliteti i kvantitetu , obimu i veličini koji su neophodni za proučavanje predmeta. Tako osnovni model pomoću kojeg se proučava kriminalitet je njegova definicija tzv. logički model. Mulažiranje tragova je postupak u kriminalističkoj traseologiji koji se koristi za fiksiranje reljefnih tragova. Sastoji se u ulijevanju u trag ili na trag (kod pozitivnih reljefnih tragova) neke mase (gips, plastične mase i slično) koja na svojoj površini može odraziti sva ona obilježja traga čije je utvrđivanje neophodno za provođenje kriminalističke identifikacije. Izbor tvari za mulažiranje ovisi o vrsti i kvaliteti podloge na kojoj se nalazi trag, kvaliteti traga i drugim uvjetima npr. temperaturi zraka i slično. Za veće tragove koristi se fini gips, tzv. alabaster, a za manje tragove silikonske mase. Tragovi u snijegu mulažiraju se i specijalno priređenim sumporom. Kada je riječ o mulažiranju tragova u snijegu mora se paziti da ne dođe do tzv. temperaturnog šoka, tj. do razlike u temperaturi podloge na kojoj se nalazi trag i sredstva koje se koristi za mulažiranje. Tako kada se trag nalazi u snijegu a vanjska temperatura je – 6 stupnjeva celzijusa, u vodu u kojoj se miješa gips treba staviti određenu koncentraciju metilnog alkohola. Na taj način dobiva se tekuća smjesa s temperaturom od – 6 stupnjeva celzijusa i ne dolazi do temperaturnog šoka. Tragove odljevke u kriminalističkoj nauci nazivaju i izvedeni dokazi, o kojima će biti riječi u nastavnim izlaganjima. Skiciranje je izrada skica. Riječ je o grafičkom prikazu mjesta događaja u mjerilu (smanjenoj ili uvećanoj veličini). Skica se najjednostavnije i najčešće predstavlja tlocrtom, tzv. ptičja perspektiva. Prema potrebi rade se i skice presjeka tzv. bokocrti ili razvijene skice tzv. obaranje zidova. Tlocrtom se prikazuje širina i dužina određenog prostora i/ili predmeta. Skica presjeka ili profila prikazuje visinu i širinu ili dužinu (dubinu), a razvijena skica prikazuje sve tri dimenzije. Ona se koristi za prikazivanje vertikalnih površina u objektima kao što su zidovi i tragovi na njima, namještaj i slično. Legenda skice je tekstualni prikaz stanja pronađenog na mjestu krivičnog djela ili događaja, primarno tragova i predmeta koji su u vezi s krivičnim djelom ili događajem. Na skici se položaji pronađenih tragova i predmeta označavaju brojevima ili slovima. Tip skice koji će se u konkretnom slučaju koristiti ovisi o karakteristikama mjesta događaja ili krivičnog djela (osobito u topografskom smislu), o vrstama tragova i predmeta kao corpora delicti na mjestu događaja i samoj situaciji kriminalnog događaja. Skice se mogu raditi ručno, autografom i računalom na temelju snimaka, primarno snimljenih stereokamerama. U skicu se unašaju izmjerene dimenzije, a poželjno je unašati i položaje s kojih je fotografirano ili na kojima su se nalazili svjedoci očevici. Pri tome se ne smije izgubiti preglednost i čitljivost skice.

44

Predmeti (stvari) u traseologiji : Pod predmetom (stvari) u ovom radu podrazumijevamo objekt koji raspolaže vlastitim, u prostoru fiksiranim, omeđenim, određenim položajem i rasporedom. Predmet je u prostoru odvojeno razgraničena, točno određena količina materije. Zato tvari koje su sipke, žitke ili plinovite nisu predmeti. Njih karakterizira odsustvo forme. Fiksiranost i preciznost predmeta omogućava da predmet na određeno kraće ili duže vrijeme održi svoje dimenzije i oblik. Nepokretnost i nepromijenjenost vanjske strukture predmeta identifikacije je relativan fenomen. Predmet se nije izmijenio dok relativna izmijenjenost sadrži mnogo manje različitosti nego jednakosti, sličnosti. Kada se javi više različitosti, a obilježja sličnosti iščezavaju imamo prijelaz kvantiteta u novu kvalitetu, kvantitativno mijenjanje je dovelo do novog identiteta. Predmet mora biti podoban za mjerenje s izvjesnom preciznošću. Mora biti podoban i za utvrđivanje identiteta na temelju konačnog broja obilježja tog predmeta koja u svojoj kombinaciji nastupaju kao reprezentant njegovih brojnih obilježja. Predmetnost je svojstvo ili obilježje određenog predmeta kao predmeta, ono što čini predmet predmetom. Predmeti krivičnog djela kao objekti identifikacije : obično se dijele na : 1. predmete koji su poslužili kao sredstvo izvršenja krivičnog djela ili događaja ili su tome bili namijenjeni, 2. predmete koji su nastali izvršenjem krivičnog djela ili događaja (falsifikati i slično), 3. predmete koji su pribavljeni izvršenjem krivičnog djela ili su dobiveni kao nagrada, 4. predmete koji su nositelji tragova krivičnog djela, 5. predmete koji mogu poslužiti za identifikaciju učinioca, žrtve, svjedoka i drugih osoba i 6. ostale predmete. Kada je riječ o korištenju predmeta u procesu kriminalističke traseološke identifikacije posebnu ulogu igra utvrđivanje pripadnosti dijela predmeta određenoj cjelini (predmetu ili grupi predmeta). U tom identifikacijskom procesu mogu se utvrditi podudarnosti općih (grupnih) obilježja. Na taj način utvrđuje se moguća pripadnost dijela ili više dijelova određenom predmetu. Ta obilježja su : mjesto izrade predmeta, vrsta ili podvrsta predmeta, grupa ili pod grupa, serija predmeta, vrijeme izrade i ostala grupna obilježja. Ona omogućavaju eliminaciju, utvrđivanje nepripadnosti određenom predmetu (stvari). Kada se utvrdi da ispitivani dio ne pripada grupi u kojoj je klasificiran dotični predmet, dokazano je da se ne radi o identičnom predmetu, utvrđen je neidentitet i ne treba pristupiti postupku identifikacije. Ako su opća, naprijed navedena obilježja jednaka, to još nije dokaz da čestica pripada upravo tom predmetu (objektu), osim ako nisu utvrđena individualna, slučajno nastala obilježja vanjske i unutarnje strukture predmeta. Kod odvojenih dijelova od neke cjeline postavlja se pitanje : da li su oni ranije pripadali određenoj cjelini ? Riječ je o dokazivanju pripadnosti. Izvođenje ovog dokaza moguće je slaganjem odvojenih dijelova (separata) mehaničkim uklapanjem u raniju cjelinu. Pri tome se rekonstruira kontinuitet forme površine ili vanjske strukture prvobitnog predmeta. Danas se pod elektroničkim mikroskopima uklapaju mikrokoličine i mikroveličine. Na mjestima razdvajanja (puknuće, lom i slično) povezuju se i nadovezuju i sjedinjuju površina i linija prijeloma i presjeka, poderotine i rezovi, prodori (penetracije), pukotine, napukline, rascjepi, naprsnuća, brazde nastale odvajanjem itd. Važno je utvrditi uzrok i mehanizam razdvajanja predmeta. Prijelomne površine i ivice cijepanja odražavaju mehanizam svog nastanka i omogućavaju ekspertu donošenje zaključka da li je prvobitni predmet bio razbijen, rastrgnut, presječen, poderan i slično. Ovo zaključivanje primarno ima indicijalni karakter. Elementi identifikacije cjeline po dijelovima : To su : 1. struktura površine prijeloma, pucanja ili rezanja,

45

2. konture mjesta odvajanja, 3. ukupna vanjska forma i veličina dijelova, osobito neoštećenog dijela predmeta, 4. druga svojstva površine (uzorak linije, tragovi obrade, oznaka fabrikacije, prirodna svojstva npr. podudarne šare drveta, karakteristike njenog formiranja), 5. struktura sloja na površini razdvajanja, 6. odražene karakteristike predmeta s kojim je izvršeno razdvajanje prvobitnog predmeta. Obično je riječ o oruđima (alatu). Njihova identifikacija se vrši po individualnosti oruđa. Ta individualnost nije izražena samo u pojedinim obilježjima vanjskog sastava oruđa, nego je ona individualna, dakle, neponovljiva u smislu cjelokupnosti veza, kombinacija veličine, rasporeda, širine, dubine, oblika, broja i udaljenosti individualnih karakteristika u njihovom konkretnom suodnosu. Samo taj konkretan suodnos, koji se često naziva mikroreljef oruđa, dopušta identifikaciju. Mikroreljef kod oruđa (alata) je cjelokupnost neravnina površine oruđa. To je, kako je navedeno, konkretan suodnos obilježja npr. sječiva noža i slično. Mikroreljef oruđa, tvorca traga, čine vrlo raznovrsni geometrijski oblici u vidu pozitivnih formi konveksne prirode (izbočine) i pozitivnih oblika konkavne prirode (udubljenja), 7. djelići čestica od sredstva razdvajanja, koji su prionuli na površinu razdvojenog predmeta, 8. djelići čestica od razdvojenog predmeta koji su prionuli na površinu sredstva kojim je izvršeno razdvajanje, 9. zajednička boja, garež, prljavština, prašina, paučina i slično, nataloženi na dijelovima predmeta ili oruđa. Morfološki dokaz pripadnosti potvrđuje se istovrsnošću unutarnje strukture materijala od kojeg je predmet bio sačinjen (kemijski elementi, fizikalna i biološka svojstva tzv. tekstura materijala i slično). Utvrđivanje «parametara» zahtijeva kompleksnu ekspertizu ( o kojoj će biti riječi kod kriminalističke teorije vještačenja). Identitet rekonstruiranog predmeta je utvrđen kada se oba ili više dijelova slažu u svim morfološkim obilježjima-elementima i po svojoj unutarnjoj strukturi. Identičan je samo jedan objekt, čija se identifikacija vrši, a tragovi i ostalo su samo sredstva pomoću kojih se vrši utvrđivanje identiteta. Identitet je jedan, a tragova često ima više. Tragovi ne mogu biti međusobno identični. Tvrdnja da je inkriminirani trag identičan s tragom koji služi kao neutralni komparativni uzorak nije točna. To nije jedan te isti otisak ili utisak, nego najmanje dva, koji su nastali u različito vrijeme i pod različitim uvjetima i zato se ne može govoriti o identitetu. Podudarna obilježja u svom kompleksu samo pokazuju da ovi tragovi potječu od istog uzročnika traga, čiji se identitet pomoću njih utvrđuje. Suvremene kriminalističke teorije kod vještačenja Pojam vještačenja U teoriji krivičnog procesnog prava postoje različita shvaćanja u vezi s definiranjem pojma vještačenja, vještaka i njegovog iskaza. Zakoni o krivičnom postupku obično daju neizravnu definiciju vještačenja i vještaka, određujući kada će se poduzeti vještačenje i pod kojim uvjetima će se odrediti vještačenje. Zakonodavci obično izrijekom ne propisuju u kakvim općim procesnim okolnostima vještačenje treba poduzeti. To čine u odredbama o pojedinim vrstama vještačenja. Vještačenje je uvijek procesna radnja u okviru koje se vrši naučna interpretacija materijalnih činjenica (materijalnog činjeničnog supstrata), promjena, okolnosti, stanja i slično, bez obzira o kojoj fazi postupka se radi. Riječ je o primjeni naučnih i stručnih postulata, principa i metoda na činjenično stanje koje predstavlja predmet vještačenja od strane vještaka kao osobe koja raspolaže posebnim stručnim znanjem ili umijećem. Kako je navedeno procesni zakoni u pravilu ne

46

definiraju izravno vještačenje kao procesnu radnju i vještaka kao nositelja te radnje. Drugim riječima vještačenje je oblik utvrđivanja činjenica u postupku uz pomoć vještaka. Svako vještačenje za razliku od istraživanja je fragmentarno.

Vještačenje je dokazno sredstvo tj. procesna radnja, oblik stručne djelatnosti koja se odvija u propisanoj procesnoj formi. Iskaz vještaka u obliku nalaza i mišljenja postaje dokaz, ako ga organ postupka prihvati u cijelosti ili određenom dijelu. Procesno reguliranje vještačenja odnosi se na njegovu formu, tzv. vanjsku stranu vještačenja., tj. sam postupak vještačenja. Unutarnja strana vještačenja ili sadržajna strana, odvija se po pravilima određene nauke i tehnike ili struke, koje primjenjuje vještak ovisno od njegovog stručnog profila. Ona nije predmet pravnog reguliranja. Klasifikacija vještačenja U pravilu vještačenja se klasificiraju u skladu s procesnim normama i prema pravilima kriminalističke nauke. Pri tome se razlikuju : 1. procesna podjela vještačenja : obično se klasificiraju na obligatorna i fakultativna, prema broju stručnih osoba koje provode vještačenje, na osnovna i dopunska, imenovana i neimenovana vještačenja, procesna i izvan procesna itd. O ovim vještačenjima govori se na drugim mjestima. Ovdje bi samo objasnili pojmove: imenovana i neimenovana vještačenja. Zakonodavci neka vještačenja navode izrijekom, imenuju ih (enumeriraju) u zakonski odredbama. Neka su istovremeno i obavezna (obligatorna). Tako se na primjer imenuju : pregled i obdukcija leša i začetka, odnosno leša novorođenčeta, toksikološka vještačenja i tjelesnih ozljeda, uračunljivosti, poslovnih knjiga itd. Takvim pravnim normiranjem zakonodavac je omogućio određivanje niza neimenovanih vještačenja za koja se u postupku osjeti potreba u skladu s dostignućima nauke i tehnike. 2. kriminalistička podjela vještačenja : s kriminalističkog stanovišta sva vještačenja najbolje je podijeliti na (a) identifikacijska, (b) dijagnostička i (c) situacijska (kompleksna). To su kriminalistička vještačenja. Drugi dio kriminalističke klasifikacije vještačenja obuhvaća ostale ne kriminalističke, sudske ekspertize koje se klasificiraju po vrsti, obliku i grupnoj pripadnosti, tzv. klasifikacijske ekspertize, kojima se također rješavaju dijagnostički i situacijski zadaci. 3. vještačenja prema međusobnom odnosu dijele se na : osnovna, dopunska i ponovljena (obnovljena). 4. vještačenja prema načinu izvođenja : dijele se na : kontradiktorna i nekontradiktorna. Vještačenja prema broju vještaka Prema broju vještaka koji sudjeluju u postupku vještačenja razlikuju se individualna i timska (komisijska vještačenja). Timska vještačenja provode se pravilu onda kada se u postupku vještačenja traže vrlo uske specijalizacije. Pri tome se kao kriterij javlja broj vještaka. a) individualno vještačenje : provodi jedan vještak. Organ postupka može zatražiti od vještaka davanje samo stručnog mišljenja, a da vještak prethodno ne izvrši nikakav nalaz. To mogu biti slučajevi kada su nalaz i mišljenje već ranije dani od strane drugog vještaka, pa mišljenje toga vještaka organ postupka želi provjeriti pomoću iskaza drugog, novog vještaka. Moguće je da organ postupka zatraži od vještaka samo apstraktno mišljenje o nekom stručnom pitanju koje se pojavilo kod utvrđivanja činjenica u postupku. To može biti i davanje mišljenja o faktorima koji utječu na stupanj alkoholne opijenosti, na primjer. Koji puta će organ postupka zatražiti samo nalaz, bez mišljenja vještaka, tj. jednostavnu stručnu konstataciju neke činjenice koju vještak na temelju svog stručnog znanja i/ili vještine i osobnog opažanja može konstatirati bez ikakvog zaključivanja, npr. kao što je utvrđivanje količine neke robe u skladištu i slično. U navedenim slučajevima riječ je o tzv. djelomičnom individualnom vještačenju. Navedeni slučajevi su u praksi dosta rijetki U pravilu organ postupka u naredbi za vještačenje

47

postavi vještaku određena pitanja, nakon čega je vještak dužan pažljivo izvršiti sva potrebna ispitivanja (opažanja) predmeta vještačenja, a zatim na temelju tih ispitivanja dati odgovore na postavljena pitanja. Ovaj dio iskaza vještaka zove se mišljenje ili zaključak. Kod većine vještačenja danas davanju nalaza i mišljenja prethode laboratorijske analize i druga ispitivanja U navedenim slučajevima riječ je o cjelovitom individualnom vještačenju. (b) Komisijska vještačenja : Ovaj oblik vještačenja u svakodnevnoj kriminalističkoj i sudskoj praksi zapravo ne postoji. Riječ je o vještačenju koje provodi više vještaka istog profila i u pogledu istog predmeta vještačenja. Iako svi vještaci odgovaraju na ista pitanja i daju zajednički jedinstveni zaključak koji svi potpisuju, ipak se ne radi o komisijskom vještačenju. Naime, vještaci ne moraju vršiti istovremeno i zajedničko ispitivanje predmeta vještačenja, osim ako je riječ o destruktivnim metodama kojima se predmet vještačenja uništava ili znatno kontaminira. Odluka se ne donosi glasanjem, nego vještak koji se po nekom pitanju ne slaže u potpunosti ili djelomično s drugim vještacima daje potpuno ili djelomično odvojeni zaključak. Vještak je uvijek individualan i vještačenje je uvijek osobna i neotuđiva djelatnost, jer vještak snosi za svoj rad i svoje mišljenje osobnu i inu odgovornost. U ovom slučaju bolje je govoriti o timu vještaka, a ne komisijskom vještačenju. Riječ je o grupi vještaka iste specijalnosti, ali različitih pravaca specijalnosti. Rečeno je u najužoj vezi s timskim radom. To je zajedničko rješavanje složenih problema od strane jednorodnog ili raznorodnog tima. Njime se osigurava primjena odgovarajućih metoda, tehničkih sredstava i postupaka u svim procesnim funkcijama, osobito rukovođenja. (c) Prava kolektivna (timska) vještačenja. To su vještačenja u okviru kojih isti predmet vještačenja ispituju i analiziraju vještaci koji mogu biti iste ili različitih struka i koji na kraju vještačenja sastavljaju zajednički nalaz i mišljenje. Bez obzira na broj vještaka koji se javljaju okviru kolektivnog vještačenja, njihova su mišljenja uvijek strogo individualna. Zato vještaci snose individualnu moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost za dani nalaz i mišljenje. (d) Nepravo kolektivno (kompleksno) vještačenje : to je vještačenje u kojem sudjeluju stručnjaci različitih struka, a njihov zajednički nalaz i mišljenje se sastoji od niza sukcesivnih nalaza i mišljenja pojedinih vještaka. Pri tome vještaci snose individualnu moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost. Kompleksne ekspertize provode se kad je na pitanje iz jedne naučne kompetencije nemoguće odgovoriti bez specijalnih znanja iz srodnih i nesrodnih nauka. U pravilu u takvim vještačenjima javlja se tzv. vodeći vještak. To je vještak čijem stručnom profilu najviše odgovara široko oblikovano pitanje ili pitanja organa postupka. Kao uski specijalisti javljaju se vještaci koji odgovaraju na posebno detaljizirana pitanja radi utvrđivanja pojedinačnih i posebnih činjenica, čija tek cjelokupnost dopušta davanje mišljenja o činjenicama na koje se odnose pitanja koje je formulirao organ postupka. Iako u vještačenju sudjeluje više vještaka uskih specijalnosti različitih ili srodnih kompetencija, polazeći sa stanovišta više srodnih ili nesrodnih nauka, u kompleksnom vještačenju ne dolazi do stapanja i utapanja primijenjenih naučnih grana. U okviru kompleksnih vještačenja jedne te iste činjenice ispituju se pomoću metoda raznih srodnih naučnih disciplina. Različite metode i načini ekspertiznog ispitivanja organski su povezani, te se dobivaju odgovori na tijesno povezana pitanja. Mišljenje u kompleksnoj ekspertizi ima uvijek individualan karakter. Na kraju obično vodeći vještak sintetizira sve zaključke, ali tako da su oni prezentirani odvojeno i kao takvi označeni. (e) Oblik vještačenja : riječ je o donošenju odluke organa postupka o tome kome će povjeriti vještačenje-vještaku pojedincu ili stručnoj ustanovi, odnosno državnom organu, dakle pravnim osobama. Vještačenje u užem smislu O vještačenju u užem smislu govori se kada je inokosni vještak ili iznimno tim vještaka u mogućnosti da na ročištu na kojem preuzima vještačenje ili u toku glavne rasprave odmah

48

da iskaz, tj. nalaz i mišljenje. Često će biti teško da vještak na ročištu određenom u naredbi o određivanju vještačenja i vještaka odmah obavi vještačenje. U takvom se slučaju najprije mora održati ročište za preuzimanje vještačenja. Slična je situacija kada se od vještaka zahtijeva da da, samo nalaz ili samo mišljenje, a za davanje takvog nalaza, odnosno mišljenja, potreban je dugotrajniji pregled predmeta vještačenja, odnosno ranijeg nalaza. Samo u slučaju kada nije potreban dugotrajniji pregled predmeta vještačenja ili ranijeg nalaza (ako se od vještaka zahtijeva da na temelju tog nalaz da mišljenje), na ročištu određenom, u naredbi o određivanju vještačenja i vještaka obavit će se i samo vještačenje. Vještačenje u užem smislu pretpostavlja da vještačenje obavljaju inokosni vještaci koji su u mogućnosti odmah pred organom postupka dati svoj iskaz. U pravilu su to dosta rijetki slučajevi, iako ih praksi ima dosta npr. vještačenje težine tjelesne ozljede od strane sudsko medicinskog vještaka na temelju medicinske dokumentacije. Ova vještačenja ne dolaze u obzir kod dugotrajnih laboratorijskih vještačenja. Vanjska strana vještačenja Riječ je o samom postupku vještačenja, o njegovoj formi koja je procesno regulirana. Unutarnja strana vještačenja Unutarnja ili sadržajna strana vještačenja označava odvijanje vještačenja po pravilima određene nauke i/ili tehnike, odnosno struke, koje primjenjuje vještak ovisno od njegovog stručnog profila u postupku vještačenja. Ona nije predmet pravnog reguliranja, za razliku od vanjske strane vještačenja koja se odnosi, kako je navedeno, na formu vještačenja i regulirana je procesnim odredbama. Raspored procesa vještačenja : Vještačenje u pravilu treba imati slijedeći raspored : 1. donošenje naredbe o vještačenju, predmetu vještačenja, informacije o okolnostima događaja u vezi kojeg se provodi vještačenje, 2. koncepcija ekspertiznog ispitivanja (analiziranja, istraživanja), 3. temeljna istraživanja, 4. dodatna istraživanja i ona radi provjere i 5. mišljenje vještaka. Stadiji (faze) vještačenja Najčešće se stadiji vještačenja dijele na : 1. Uvodnu fazu: koja se sastoji u pozivanju vještaka da predmet vještačenja pažljivo prouči (razmotri), da točno navede sve što zapazi i nađe, te da svoje mišljenje iznese nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vještine. Posebno ga treba upozoriti na posljedice davanja lažnog iskaza. Pitanja koja se u ovoj fazi postavljaju vještaku moraju pripadati području njegove stručnosti i moraju imati stručni karakter. Vještak ne smije sam proširivati pitanja iz svog stručnog područja, niti ulaziti u pitanja izvan svoje stručnosti, iako su u vezi s njom. 2. Operativnu fazu : nju vještak provodi osobno radeći po naredbi organa postupka. On vještači ono što mu je naređeno. Zadaci vještačenja moraju biti precizirani. Vještak je u ovoj fazi dužan ukazati organu postupka da je potrebno provesti ispitivanja u drugom pravcu od onog navedenog u nalogu i time zatražiti izmjenu i dopunu naloga za vještačenje.

49

3. Zaključnu fazu : ona se svodi na davanje nalaza i mišljenja vještaka. U nalazu vještak mora navesti sve što je zapazio i našao, metode i sredstva koje je u ispitivanju primijenio. U mišljenju (zaključku) vještak mora navesti zaključke do kojih je došao u postupku vještačenja. Stadiji identifikacijske traseološke ekspertize i planiranje verzija Danas u pravilu postoje slijedeći stadiji identifikacijske traseološke ekspertize : 1. prvi stadij obuhvaća upoznavanje vještaka s predmetom vještačenja. Riječ je o tzv. prvom ekspertiznom pregledu predmeta vještačenja (aservata) i pripremi procesa vještačenja. Dakle, radi se o pripremnom ispitivanju potencijalnih objekata identifikacije. Tu spada opće upoznavanje vještaka s predmetom vještačenja i cijelim činjeničnim stanjem, utvrđivanje zadataka i opsega ekspertiznog ispitivanja, kao i prvi ekspertizni pregled objekata vještačenja i pripremanje za ispitivanje. 2. drugi stadij je izolirana analiza, istraživanje objekata identifikacije. Riječ je o pronalaženju i fiksiranju individualnih identifikacijskih obilježja koja su od značaja za rješavanje postavljenih zadataka vještaku. 3. treći stadij sastoji se u izučavanju uvjeta i mehanizama nastanka tih obilježja i u slučaju potrebe provođenje ekspertiznog pokusa. 4. četvrti stadij sastoji se u usporednom ispitivanju (analizi) objekata identifikacije u smislu utvrđivanja podudarnosti ili razlika. Ovo sučeljavanje obilježja uspoređivanih objekata ima za cilj utvrđivanje podudarnosti i razlika među njima, relevantnih za davanje mišljenja vještaka. 5. peti stadij obuhvaća objedinjavanje i ocjenu rezultata vještačenja, tzv. kompleksa zapažanja nađenih podudarnosti i razlika (sinteza) za rješenje pitanja o identitetu ili neidentitetu. Važnost podjele procesa kriminalističke identifikacije pomoću traseološke identifikacijske ekspertize na etape je vrlo velika. Njena primjena osigurava svestranost, objektivnost i visoku naučnu kvalitetu identifikacijske traseološke ekspertize. Ona unosu plan, logičan redoslijed i sistematičnost u rad vještaka. U ovisnosti od objekata identifikacije i konkretnih ciljeva ekspertiznog ispitivanja koje određuju postavljena pitanja ekspertu, dolazi do primjene, na stvaralački način adekvatnih metoda naučnog ispitivanja i raznovrsnih naučno-tehničkih sredstava. Često su u konkretnom slučaju potrebne i moguće odgovarajuće modifikacije stadija ekspertiznog ispitivanja. Veliku ulogu u svim stadijima igraju verzije, kao poseban oblik hipoteza, dakle pretpostavki o uzroku neke pojave. Planiranjem verzija vještak rasuđuje i analizira polazeći od pojave kako se ona odrazila u njegovoj svijesti. Verzije omogućavaju pronalaženje suštine objekata identifikacije, izbjegavanje irelevantnih elemenata neke pojave. Riječ je o prodiranju u suštinu putem hipoteza, apstrahiranja i drugih logičkih sredstava. Verzija (ad hoc hipoteza) je pretpostavka u oblasti naučnog ispitivanja, pretpostavka o postojanju nekog naučnog zakona. Opće hipoteze se odnose na čitave klase predmeta na koje se odnosi još nepoznati naučni zakon, a posebne hipoteze se ne tiču zakona, nego samo uzroka pojedine pojave, odnosno predmeta. Radne hipoteze su bliske verziji, ali se ne odnose poput njih na pojedinu činjenicu, odnosno pojavu, nego na grupe činjenica, odnosno pojava. Hipoteza je po svemu angažirani stav eksperta kada je riječ o nekom predmetnom odnosu, dakle misaona pretpostavka o nekom predmetnom odnosu. Hipoteza treba imati slijedeće osobine : relevantnost, provjerljivost, plodnost, kompatibilnost s već prihvaćenim hipotezama i jednostavnost. Kao specijalni oblik posebne hipoteze javljaju se : 1. operativne, 2. istražne, 3. ekspertizne i 4. sudske verzije. Operativne, istražne i sudske verzije su jedno od više mogućih tumačenja neke činjenice, pojave ili događaja. Planiranje i verificiranje verzija je jedna od metoda identifikacijske traseološke ekspertize. Ekspertne verzije su različita tumačenja onih činjenica u postupku u pogledu kojih se

50

provodi identifikacijska ekspertiza. One doprinose razjašnjavanju toka, stanja, porijekla i suštine relevantnih činjenica, kao i utvrđivanju svih oblika veza među raznim elementima činjeničnog stanja. Nedostaci kod vještačenja Može se raditi o : 1. unutarnjoj i vanjskoj nejasnoći i 2. nepotpunosti ili proturječnosti. Vanjska nejasnoća kod vještačenja odnosi se na odnos nalaza i mišljenja i drugih utvrđenih okolnosti. Unutarnja nejasnoća kod vještačenja odnosi se na nedostatke unutar samog nalaza. Nepotpunost u nalazu vještaka označava odnos prema sadržaju naloga za vještačenje. Proturječnost u nalazu vještaka odnosi se na pojedine dijelove nalaza ili na druge okolnosti. Vještak Vještak je osoba koja autoritetom svog stručnog znanja i/ili vještine iz područja određene nauke ili tehnike, odnosno vještine, na traženje organa postupka daje pismeni ili usmeni nalaz i mišljenje (ili samo nalaz, odnosno mišljenje) o postojanju ili nepostojanju činjenica koje se utvrđuju u postupku i koja po potrebi, iz postojanja ili nepostojanja tih činjenica, izvodi zaključke. Vještak je personalni izvor dokaza, a ne pomagač suda, a nalaz i mišljenje vještaka, pod uvjetom da ih prihvati organ postupka, su dokaz (naučni) sui generis. Krivično procesni zakoni propisuju da je vještak izvor dokaza, a ne pomagač suda. On je jedan od elemenata u sistemu dokaznih sredstava (procesnih radnji). Vještak nikada ne smije biti sudac o činjenicama tzv. judex facti i ne može preuzeti prerogative organa krivičnog postupka, iako se to u praksi često događa, zbog načela inkopatibilnosti krivično procesnih funkcija. Nedostatak radnog efekta vještaka : nedostatak radnog efekta vještaka često je rezultat neadekvatnog rukovođenja postupkom vještačenja od strane organa postupka ili pomanjkanja interesa za proces vještačenja. S druge strane, to može biti posljedica pasivnosti vještaka, koji pokazuju nizak «prag» sumnji u odnosu na postavljena pitanja u smislu da li su pitanja adekvatna, potpuna i sveobuhvatna. Može biti i posljedica nesklonosti organa postupka ili vještaka za formuliranjem dodatnih pitanja. Intelektualna svojstva vještaka : u ta svojstva spadaju : (1) oštrina promatranja (dobiva se profesionalnom praksom) (2) smisao za rad), (3) metodičnost i točnost, (4) profesionalna savjest, (5) nepodmitljivost i strah trebaju biti strani osobi vještaka, (6) ne smije biti pretjerano samopouzdan i tvrdoglav itd. Promatranje (ispitivanje) u laboratoriju prelazi obično promatranje i javlja se nemogućnost provjere od strane organa postupka. Zato taj organ mora imati povjerenje u vještaka kome povjerava vještačenje. Treba imati u vidu da stručnost vještaka pored opće kulture zahtijeva i specijaliziranu pripremu. Preuzimanje vještačenja Jedna od temeljnih obaveza vještaka je dužnost pristupa organu postupka i preuzimanje zadataka vještačenja. U skladu sa zakonskim odredbama, osoba koja se poziva za vještaka, dužna je odazvati se pozivu, preuzeti naredbu o vještačenju i dati nalaz i mišljenje objektivno i u skladu s dostignućima suvremene nauke i tehnike ili struke. U slučaju postojanja razloga za izuzeće vještaka, vještak nije dužan prihvatiti vještačenje, tj. ima pravo odbiti vještačenje. Pravne osobe koje ne raspolažu odgovarajućim stručnim profilima kadrova ili potrebnim

51

instrumentarijem (opremom) nisu dužne postupiti po naredbi, ali moraju obavijestiti organ postupka o razlozima neprihvaćanja vještačenja. Najvažnija dužnost vještaka je izrada nalaza i mišljenja. Iznimno samo nalaza ili samo mišljenja. Daljnja je dužnost vještaka iznošenje nalaza i mišljenja nepristrano i u skladu s pravilima nauke i tehnike čije su metode primijenjene u postupku vještačenja.. U nekim zakonodavstvima predviđena je i mogućnost polaganja zakletve vještaka. Procesni propisi insistiraju na dužnosti vještačenja kao posebnoj dužnosti utemeljenoj na naredbi organa postupka, iako je vještak načelno zamjenjiv. Vještak ne odgovara za svoje neiskustvo i neznanje, jer je u tom pogledu «pokriven» naredbom organa postupka. Pošto nema obaveza bez prava, tako i vještak ima određena prava npr. : 1) pravo da prisustvuje uviđaju ili rekonstrukciji ili drugoj procesnoj radnji. U takvim slučajevima ima pravo predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se određenim osobama postave određena pitanja. 2) predlaganja izvođenja određenih novih dokaza ili tražiti pribavljanje određenih predmeta, odnosno podataka koji su važni za davanje nalaza i mišljenja. 3. može tražiti razna dodatna objašnjenja, kao i razmatrati spise. Vještak ima pravo da se upozna s krivičnom stvari u sadržajnom smislu, onoliko, koliko se sadržaj neposredno odnosi na predmet vještačenja. Procesne norme obavezuju vještake da brižljivo prouče predmet vještačenja, točno navedu sve što zapaze i nađu, i daju mišljenje nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vještine i slično. Pravo odbijanja vještačenja U slučajevima postojanja razloga za izuzeće vještak ima pravo odbijanja vještačenja. Određivanje vještačenja U skladu s procesnim odredbama vještačenja se određuju pismenim nalogom (naredbom) organa koji provodi postupak. U nalogu se mora navesti u vezi s kojima činjenicama se vještačenje treba obaviti i kome se povjerava. Nalog se dostavlja i strankama. Ako za određenu vrstu vještačenja postoje stručne ustanove ili se vještačenje može obaviti unutar državnog organa, takva vještačenja osobito složenija povjeravaju se takvim ustanovama, odnosno državnim organima. Zakonska koncepcija davanja prednosti stručnim ustanovama i državnim organima polazi od stanovišta da ta tijela mogu najpotpunije udovoljiti visokim aspiracijama krivičnog postupka, jer se pretpostavlja stručnost vještaka i suvremena naučno-tehnička instrumentalna baza. Skupine razloga za određivanje vještačenja : 1. priopćavanje općih stavova nauke i vještina, 2. priopćavanje onih stavova koji su usmjereni konkretnim procesnim činjenicama i 3. koji smjeraju priopćavanju na osnovi posebnog poznavanja stvari. U pravilu se nalogom određuje samo jedan vještak, a ako je riječ o složenom vještačenju dva ili više vještaka. Jedan od središnjih problema dokazivanja vještačenjem je izbor osobe vještaka koji je u nadležnosti organa postupka, i to kako s obzirom na stručni profil vještaka, tako i u odnosu na njegovu osobnost Svrsishodan izbor osobe vještaka pretpostavlja na strani organa postupka posjedovanje širokog općeg i profesionalnog znanja. Bez tog znanja organ postupka ne može ni pravilno instruirati nalog za vještačenje. Obzirom da vještak u postupku svojim stručnim znanjem i/ili vještinom iz izvanpravnih područja treba dopuniti iskustveno znanje organa postupka, izbor osobe vještaka javlja se kao središnji problem dokaza vještačenjem. Kod određivanja vještačenja organ postupka treba voditi računa o slijedećem : 1. potrebnoj specijalnosti i kompetentnosti vještaka u odnosu na konkretni slučaj (karakter stručnosti). Riječ je o elementima tzv. tehničke sposobnosti vještaka, 2. karakteru poslova koje inače obavlja vještak, 3. da li vještak raspolaže sposobnošću mirnog i zrelog rasuđivanja i savjesnog razmatranja predmeta vještačenja,

52

4. zakonskim pretpostavkama npr. da prioritet imaju stalni sudski vještaci, razlozima izuzeća vještaka i slično, 5. o iskustvu vještaka u kvalitativnom i kvantitativnom smislu (broj vještačenih predmeta, kojih i u kojem vremenskom razdoblju), 6. o tzv.»okviru» vještačenja, tj. o određivanju u kom pravcu, roku i obimu treba izvršiti vještačenje i koje činjenice i okolnosti treba utvrditi i ocijeniti. 7. obimu vještačenja, što podrazumijeva određivanje granica rada vještaka. Te granice uvjetovane su izravnim ili neizravnim određivanjem predmeta vještačenja u nalogu. Da bi organ postupka mogao odlučiti kome povjeriti vještačenje, mora postaviti bar približnu verziju o tome, kako se konkretno vještačenje treba odvijati. Prema odredbama krivičnog procesnog prava nalog za vještačenje mora se dostaviti i strankama. Ovaj procesni institut garantira strankama mogućnost kontroliranja ispravnosti naloga za vještačenje, profila vještaka ili stručne ustanove, odnosno državnog organa, kao i eventualno činjenica vezanih uz moralne i profesionalne kvalifikacije vještaka, tehničku opremljenost i slično. Prethodne konzultacije s vještakom : koji puta će organ postupka biti u situaciji da mora obaviti prethodne konzultacije s vještakom prije pisanja naloga (naredbe) o vještačenju. Te konzultacije organ postupka usmjeravaju (instruiraju) na pravu naučnu oblast, omogućavaju mu pravilno formuliranje pitanja i zahtjeva vještaku, kao i osiguranje potrebnog materijala za vještačenja. Organ postupka mora uvijek voditi računa o kvaliteti pitanja postavljenih vještaku. Pitanja koja se u nalogu o vještačenju postavljaju vještaku moraju imati određeni sadržaj i kvalitetu. Ona moraju biti : 1. što konkretnija, precizna i jasna, tako da omogućavaju vještaku davanje jasnog i odlučnog odgovora. Ne treba upotrebljavati malo poznate termine, osobito ne one koji nisu poznati vještaku, a ako je to neophodno treba ih u nalogu objasniti, 2. pravovremeno postavljena, što znači niti prerano niti prekasno, 3. vezana uz stručna znanja zbog kojih se i određuje vještačenje. Ovo organu postupka u praksi često čini teškoće, 4. tako formulirana da vještak može dati ili pozitivan ili negativan odgovor, 5. postavljena određenim redom, kako bi odgovori na njih dali jasnu sliku okolnosti koje se ispituju. Riječ je o skali pitanja od općih do konkretizirajućih, 6. nedvosmislena i 7. vezana uz bitne (važne) činjenice koje doprinose razjašnjavanju slučaja. Kod određivanja vještačenja organ postupka mora voditi računa o kautelama za upotrebu tehničkih sredstava u postupku. U osnovi prilikom upotrebe tehničkih sredstava u postupku vještačenja traži se da budu ispunjeni slijedeći uvjeti : 1. da je ispunjeno načelo pravne dopuštenosti. To su slučajevi kada je upotreba tehničkih sredstava izričito propisana ili je u skladu sa slovom i duhom zakona, 2. da su ispunjeni uvjeti naučne osnovanosti primjene, 3. da je primjena tehničkih sredstava u praksi i eksperimentalno isprobana (aprobacija) i 4. da se upotrebom tehničkih sredstava ne vrijeđa psihofizički integritet osoba. Određivanje dopunskog ili ponovnog (obnovljenog) vještačenja Dopunska vještačenja određuju se kada su otkriveni novi materijali kao potencijalni predmeti vještačenja, kada je zaključak vještaka nejasan i nepotpun, ako se podaci vještaka u njihovom nalazu bitno razilaze, ako nije upotrijebljen sav materijal dostavljen na vještačenje i ako nema odgovora na sva postavljena pitanja.

53

Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci i sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Iz navedenog proizlazi da se nedostaci u nalazu i mišljenju vještaka mogu otkloniti : (1) ponovnim ispitivanjem istog vještaka, (2) ponovnim vještačenjem istog vještaka i ponovnim vještačenjem drugog vještaka. Ponovno vještačenje određuje se u pogledu istog predmeta vještačenja i radi rješavanja istih pitanja koja su bila postavljena u ranijem vještačenju. Zato zakonodavci vjerojatno koriste izraz «obnovit će se». Riječ je o obnovljenom vještačenju. Taj izraz nije adekvatan, jer upućuje na prosto ponavljanje, a radi se upravo o tome da se izbjegne stari nalaz i ponovi vještačenje na drugi način. Organ postupka mora uvijek utvrditi da li se nedostaci u ranijem vještačenju mogu otkloniti ispitivanjem istog vještaka. To znači da on mora ocijeniti karakter nedostataka i nepotpunosti u prvom vještačenju i kako su se oni odrazili na zaključak prvog vještaka. To je ključ za razgraničenje i razlikovanje dopunskih od obnovljenih (ponovnih) vještačenja. U slučajevima parcijalnih nejasnoća u nalazu ili mišljenju vještaka koji je prvi obavio vještačenje, tzv. osnovni ili prvi vještak, preporučuje se provođenje dopunskog vještačenja. Navedeno vrijedi i u slučajevima ako se pojave nove činjenice iz istog kompleksa i/ili nova pitanja u vezi s njima. Dakle, nužnost provođenja dopunskog vještačenja može se javiti nezavisno od kvalitete osnovnog vještačenja. Ta vještačenja određuje organ postupka novim pismenim nalogom u kome se mora navesti u vezi s kojim činjenicama se poduzima vještačenje i kome se povjerava. Također treba navesti da je u konkretnoj krivičnoj stvari već ranije provedeno vještačenje, kada i tko ga je proveo i koji rezultati su dobiveni, odnosno odgovori. Ako je bilo više vještačenja organ postupka treba navesti koje dijelove iskaza vještaka ne smatra prihvatljivim i zbog čega, navesti eventualne opaske i prigovore stranaka (ako ih je bilo) u odnosu na ranije provedeno vještačenje, obrazložiti u čemu se sastoje nejasnoće, nepotpunosti, proturječnosti i slično prvog ili ranijeg iskaza vještaka. Organ postupka mora u nalogu o određivanju dopunskog ili ponovnog vještačenja dati kritičku ocjenu i analizu ranijeg vještačenja s do tada utvrđenim činjenicama. Karakteristike dopunskog vještačenja : U okviru dopunskih vještačenja ispituju se dopunski materijali koji nisu bili ranije ispitivani u toku prvog vještačenja i daju se odgovori na pitanja koja nisu bila postavljena ranijem vještaku. Novi nalaz o novim činjenicama koje su bile predmet dopunskog vještačenja u izvjesnoj mjeri nezavisni su od ranijeg vještačenja. Ako novo vještačenje ima za predmet vještačenja isti objekt koje je imalo i ranije vještačenje, ali se vrši radi dobivanja odgovora na nova pitanja, koja nisu bila postavljena ranijem vještaku, riječ je u stvari o novom, samostalnom vještačenju. Takvo vještačenje može se povjeriti i istom (ranijem) vještaku. Odnos između osnovnog i dopunskog vještačenja određen je nazivom tih vještačenja. Dopunsko vještačenje dovršava «ekspertiznu zgradu», zaokružuje osnovno vještačenje. Nepotpunost osnovnog vještačenja što vodi u obavezno provođenje dopunskog vještačenja u osnovi se svodi na slučajeve : (1) kada prvi vještak nije ispitao materijal (predmet) vještačenja u cjelini i/ili (2) nije odgovorio na sva pitanja. Dopunsko vještačenje je preporučljivo u slučajevima parcijalnih nejasnoća u nalazu i mišljenju osnovnog (prvog) vještačenja. To je primarni razlog za određivanje dopunskog vještačenja. Također se preporuča provođenje dopunskog vještačenja, ako se pojave nove činjenice iz istog kompleksa činjenica i/ili nova pitanja u vezi s njima. Nužnost u pogledu određivanja dopunskog vještačenja može se javiti nezavisno od kvalitete osnovnog vještačenja. Nažalost, kod brojnih kriminalističkih vještačenja neće biti moguće provesti dopunska vještačenja ili ponovno vještačenje jer je sav materijal koji je bio predmet ranijeg vještačenja uništen, tj. utrošen u toku prvog postupka ili toliko kontaminiran ili je izgubio na kvaliteti i količini da se ne može koristiti u dopunskom vještačenju. To su slučajevi kada su u prvom ili ranijim vještačenjima primijenjene destruktivne metode ispitivanja predmeta vještačenja. Zato prednost

54

uvijek treba dati ne destruktivnim metodama, ako to ne ide na štetu egzaktnosti vještačenja. Zato zakoni o krivičnim postupcima predviđaju, odnosno propisuju da se dio predmeta vještačenja, ako je to moguće ostavi za ponovno vještačenje. U navedenim slučajevima može se vršiti preispitivanje svrsishodnosti i pravilnosti primijenjenih metoda, vršiti provjere u pravcu da li iz neponovljivog nalaza može proizaći dano mišljenje itd.

Određivanje dopunskog vještačenja ne mora značiti nezadovoljstvo osnovnim (prvim, ranijim) vještačenjem, nego okolnost da su se pojavili novi materijali za vještačenje i javila nova pitanja, bilo da su otkrivene nove činjenice, ili je postupak bacio novo svjetlo na već poznate činjenice, pa je za njihovo objašnjenje potrebno dopunsko vještačenje. To znači da osnovno (prvo) vještačenje može biti provedeno i vrlo kvalitetno, pa da se ipak javi potreba za dopunskim vještačenjem. Kada je riječ o obnovi vještačenja, dakle ponovnom vještačenju, ono mora biti rezultat kritičke ocjene mišljenja prvog vještačenja s negativnim rezultatom. Kao činjenična osnova za obnovu vještačenja mogu se javiti slijedeći činjenični osnovi kod nalaza : 1. bitno razilaženje podataka u nalazima više vještaka kod timskih vještačenja, 2. nejasnoće u nalazu ili nepotpunost nalaza, 3. proturječnost nalaza u njemu samom ili s izviđenim okolnostima. Kod mišljenja za obnovu vještačenja mogu se javiti slijedeći činjenični osnovi : 1. proturječnost u samom mišljenju ili s izviđenim okolnostima, 2. pojava osnovane sumnje u točnost danog mišljenja, 3. nedostaci u mišljenju, npr. u vidu bitnog razilaženja podataka u mišljenju s onima u nalazu, 4. nejasnoća ili nepotpunost mišljenja itd. Kada organ postupka raspolaže s dva proturječna mišljenja vještaka koja su kategorička (izvjesna), ili s dva neodređena mišljenja, odnosno s neodređenim i kategoričkim mišljenjem, pože postupiti na slijedeće načine : 1. ukloniti proturječnosti ili nedostatke ponovnim ispitivanjem istog ili istih vještaka, 2. odrediti ponovno vještačenje s istim vještakom ili drugim vještakom, 3. otkloniti iskaz jednog vještaka i prihvatiti iskaz drugog vještaka uz obrazloženje. Obnova vještačenja provodi se ako nejasnoće i nepotpunosti imaju bitan karakter, a ne mogu se ispraviti s istim vještakom koji je proveo osnovno vještačenja. Kod ponovnog vještačenja iznimno će vještačenje biti povjereno ranijem vještaku, nego se povjerava novim vještacima. Ponovno vještačenje se najčešće određuje zbog naučne neutemeljenosti osnovnog vještačenja ili primjene neadekvatnih metoda vještačenja. Nadalje, ako je činjenično stanje i nakon vještačenja ostalo nerazjašnjeno, ako se predmet vještačenja ne može precizno identificirati ili je manjkav, a naknadno je primljen materijal koji omogućava uspješno ispitivanje i slično. Dakle, kada god se javlja sumnja u kvalificiranost ranijeg vještaka, treba u obnovljenom vještačenju odrediti nove vještake. Kao česta i značajna osnova za obnovu vještačenja javlja se postojanje proturječnosti između nalaza vještačenja i drugih izvedenih dokaza u istoj krivičnoj stvari. Zakonodavac za takav slučaj obično koristi izraz : «s izviđenim okolnostima». Nema svrhe određivati ponovno vještačenje ako se unaprijed sigurno zna da ono neće pružiti nove i sigurne rezultate. Izvedba dopunskog vještačenja Određivanje dopunskog vještačenja, kako je navedeno ne mora značiti nezadovoljstvo osnovnim (prvim) vještačenjem, nego okolnost da su se pojavili novi materijali za vještačenje i javila nova pitanja, bilo da su otkrivene nove činjenice ili je postupak bacio novo svjetlo na već poznate činjenice, pa je za njihovo objašnjenje potrebno dopunsko vještačenje. To znači da osnovno

55

vještačenje može biti i vrlo kvalitetno provedeno, a da se ipak javi potreba za dopunskim vještačenjem Nema smisla određivati dopunsko vještačenje, kako je navedeno, ako se unaprijed sigurno zna da njegovo određivanje nema smisla jer neće pružiti nove i sigurne dokaze, npr. jer je uništen ili bitno izmijenjen predmet vještačenja ili ne postoje provjerene naučne metode za rješavanje postavljenih pitanja itd. Dopunsko vještačenje određuje se novim pismenim nalogom. U nalogu, kako je ranije upozoreno, uz ostalo treba navesti da je u konkretnoj krivičnoj stvari već ranije provedeno vještačenje i koji su odgovori dobiveni, te kome je bilo povjereno. Ako je bilo više vještačenja, organ postupka mora navesti koje iskaze vještaka ne smatra prihvatljivim i zbog čega, navesti eventualne opaske stranaka ako ih je bilo u odnosu na prvo vještačenje, te obrazložiti u čemu se sastoji nejasnoća, nepotpunost, proturječnost i slično prvog iskaza vještaka. Drugim riječima, organ postupka mora dati kritičku analizu ranijeg vještačenja s do tada utvrđenim činjenicama. Zadaci novog vještačenja su : (1) stvaranje novog naučnog dokaza i (2) kritička ocjena ranijeg vještačenja. Kod određivanja dopunskog vještačenja organ postupka treba riješiti slijedeća pitanja : 1. da li je provođenje dopunskog vještačenja moguće, 2. je li dokaz vještačenjem bitan za rješenje krivične stvari, 3. je li ponovno vještačenje svrsishodno 4. je li moguće dati odgovor na postavljena pitanja, 5. kako nedostaci u osnovnom vještačenju mogu utjecati na dopunsko vještačenje itd. Iskaz vještaka To je vrsta dokaza u postupku. Obično se sastoji od nalaza i mišljenja koji su rezultat primjene stručnog znanja i/ili vještine od strane vještaka u odnosu na predmet vještačenja. Iskaz vještaka mora biti realan, konkretan, jasan, određen, dosljedan, logičan i uvjerljiv. Vještaci su dužni postupati u skladu s pravilima procesnog zakona i pravilima struke kojoj pripadaju i svoj nalaz i mišljenje iznijeti točno, potpuno i nepristrano, dakle, istinito. Iskaz može biti usmen, pred organom postupka ili pismen. Vještačenje je tipičan oblik unošenja u krivični postupak vanpravnih znanja iz područja primarno prirodnih nauka i tehnike. Iskaz vještaka u razvijenom obliku Sastoji se od nalaza i mišljenja. Zove se i potpuno vještačenje. Načelo inicijative (aktivnosti) vještaka To načelo obavezuje vještaka da u toku procesa vještačenja predlaže organu postupka povećanje opsega vještačenja kada to zahtijeva konkretna krivična stvar, konkretiziranje, preciziranje ili izmjenu konkretnih zadataka i slično, dakle, da razvije inicijativu u pogledu vještačenja, nezadovoljavajući se samo odgovorima na dobivena pitanja u nalogu za vještačenje. Potpuno vještačenje Potpuno vještačenje naziva se i vještačenje u razvijenom obliku. Ono se sastoji od nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje (parere) vještaka

56

Zakoni o krivičnom postupku ne sadrže posebna pravila o sadržaju zapisnika o vještačenju,, kao što je to djelomično normirano kod drugih procesnih radnji, osobito kod pretraga. Sadržaj zapisnika o vještačenju djelomično se određuje kod obaveznih vještačenja. Danas je opće prihvaćen stav da iskaz vještaka, bilo da je dan usmeno na zapisnik kod organa postupka, ili vještak daje pismeni iskaz, sadržava nalaz i mišljenje. Svakako da zapisnik o vještačenju mora imati određeni uvodni dio, tzv. preambulu, u kome se općenito naznačuje predmet vještačenja, postavljena pitanja vještaku tzv. zadaci vještaka, uvjeti pod kojima je izvršeno vještačenje, kao i stručni podaci o sredstvima i postupcima primijenjenim u toku vještačenja, ali u najkraćim crtama. U uvodnom dijelu zapisnika moraju se nalaziti i podaci o organu koji je izdao nalog za vještačenje, poveznica u pogledu broja spisa i kratki sadržaj naredbe. Pismena struktura iskaza vještaka u obliku uvodnog dijela, nalaza i mišljenja (zaključka), mora se na nečemu temeljiti, a to je nalaz vještaka. Posebni su slučajevi kada se iskaz vještaka sastoji samo od nalaza ili samo mišljenja Nalaz i mišljenje vještaka moraju se odnositi na predmet vještačenja, naveden u naredbi za vještačenje nadležnog organa postupka, kao i na postavljena pitanja. U protivnom iskaz vještaka nema procesnu vrijednost u konkretnoj krivičnoj stvari i ne može se koristiti kao dokaz u postupku. Uvodni dio zapisnika o vještačenju : Treba sadržavati podatke o organu koji je naredio vještačenje uz navođenje službenog broja i datuma izdavanja naredbe, njezin kratki sadržaj (navode se opći podaci o predmetu vještačenja, postavljenim pitanjima i slično, uvjeti pod kojima je vještačenje provedeno itd.). Nalaz kod vještačenja : To je drugi dio zapisnika o vještačenju ili dispozitivni (opisni) dio. On u sadržajnom smislu mora biti direktan odraz onoga što je vještak ustanovio ispitivanjem (analiziranjem) predmeta vještačenja. U tom dijelu zapisnika vještak treba navesti sve što je opazio tokom ispitivanja (analiziranja), a što je relevantno u vezi s dobivenim zadacima od strane organa postupka. U skladu s odredbama zakona o krivičnom postupku vještak je dužan predmet ili predmete vještačenja pažljivo razmotriti i točno navesti sve što opazi i nađe (ustanovi). Formulacije u nalazu moraju biti takve da u pogledu važnih činjenica daju najvjerniju sliku o onome što je bilo predmet vještačenja bez ikakvog uopćavanja ili operiranja s vjerojatnošću. Ako vještak pregledom predmeta vještačenja nije mogao utvrditi pravo činjenično stanje, treba tu nepouzdanost bez sustezanja posebno istaknuti. Iz izloženog proizlazi da je nalaz kod vještačenja navođenje skupa činjenica potrebnih za davanje mišljenja vještaka. U nalaz primarno ulaze činjenice koje je vještak otkrio, opazio, pronašao i odabrao, ali i druge činjenice koje je organ postupka utvrdio ili koje je utvrdio i pronašao neki drugi vještak i slično. To znači da vještak mora uzeti za osnovu svog nalaza i činjenice iz spisa za čije opažanje i pronalaženje nije potrebno posebno stručno znanje. Posebno detaljno mora biti opisan materijal primljen na vještačenje, tzv. predmet vještačenja. Mora se konstatirati pravilnost, odnosno nepravilnost u pogledu pakiranja predmeta vještačenja, da li su nastupile kakve promjene i posljedice i koje, zbog čega i od kakvog su eventualno mogućeg utjecaja na tok i ishod vještačenja itd. Navođenje i opisivanje predmeta vještačenja mora biti izvršeno na takav način da u svako doba omogućava njegovu identifikaciju. Slijedi prikaz pitanja i zahtjeva postavljenih vještaku, prikaz primijenjenih metoda i sredstava tzv. instrumentarij i postignuti rezultati. Jezične formulacije u zapisniku moraju biti takve da predstavljaju vjernu sliku ustanovljenog (opaženog) činjeničnog fonda, koji je bio predmet vještačenja, bez ikakvih uopćavanja ili operiranja s pretpostavkama i vjerojatnošću. Ako vještak nije mogao utvrditi pravo činjenično stanje, on to mora u nalazu istaknuti. Preporuča se utvrđene činjenice i nalaze tehnički registrirati i grafički prikazati, osobito ako se ne mogu dobro opisati riječima.

57

Nalaz mora biti iscrpan i jasan. Ukoliko je netko prisustvovao vještačenju, tko na to ima pravo, treba i to navesti i u kom svojstvu. Treba navesti i nove okolnosti otkrivene u toku vještačenja uz analizu dostavljenog materijala. Ukoliko je vještak u toku vještačenja koristio i druge izvore saznanja o činjenicama, a ne samo rezultate svojih pregleda, to treba posebno istaknuti radi preglednosti i potpunosti nalaza (materijala). Sadržaj nalaza treba stvarno biti odraz onoga što je vještak opazio tokom vještačenja, korištenjem svog posebnog stručnog znanja i/ili vještine i raspoloživog instrumentarija. Nejasnoća u nalazu vještaka : može se odnositi na način izlaganja (iznošenje, prezentacije) nalaza (tzv. izlaganje podataka nalaza) ili stajališta vještaka. Da li je nalaz nejasan ovisi o stavu organa koji ga ocjenjuje. Nalaz može biti u unutarnjoj komponenti jasan, tj. takav da ga stručnjak razumije, ali je prema vani tzv. vanjska strana vještačenja izložen tako, da za organ postupka i stranke nema jasan, prije svega jednoznačan smisao. Jasnoća izlaganja mora imati procesni smisao. Tu je ona postavljena kao kriterij za upotrebljivost nalaza u krivičnom postupku. Nalaz vještaka daje «proste» činjenice, tek njihovim tumačenjem (mišljenje) one mogu prerasti u dokaze. Nalaz vještaka u krivičnom postupku je predmet stručne i zdravo razumske /laičke), empirijske ocjene procesnog organa. Zato treba sadržavati podatke izražene istodobno tako da mogu biti predmetom stručne analize i analize procesnog organa i stranaka. Riječ je o kombiniranoj metodi izlaganja vještaka. To su slučajevi kada vještak izlaže na način da podaci iz nalaza mogu istovremeno biti predmet stručne ocjene (analize) i ocjene procesnog organa. Nepotpunost u nalazu vještaka : to su slučajevi kada nalaz ne sadrži odgovore na sva postavljena pitanja u nalogu za vještačenje ili ako svi odgovori vještaka nemaju razloge. Nepotpunost nalaza može biti rezultat otkrića do kojeg se došlo vještačenjem i koje zahtijeva daljnja ispitivanja. Takva situacija može dovesti do potrebe za izmjenom ili dopunom prvobitnog predmeta vještačenja. Nepotpunost nalaza uključuje ne samo nepostojanje odgovora na sva pitanja tzv. nepotpuno ispunjenje zadataka vještaka, nego i nepotpunost u pogledu prirode cjeline nalaza. Bitno razilaženje u nalazu vještaka : primarno dolazi do izražaja kod mjerenja u okviru eksperimentalnog postupanja kojim se doznaju vrijednosti fizikalnih veličina. Razilaženje se može javiti kao greška nekog podatka, što može biti rezultat greške kod mjerenja ili nepravilnosti mjernog pribora, odnosno drugih pogrešaka u tom procesu. Razilaženja u podacima mogu biti uvjetovana i drugi uzrocima npr. drugim polaznim veličinama, različitim veličinama pojedinih konstanti itd. Proturječnosti u nalazu vještaka : javljaju se u dva oblika : (1) kao unutarnja proturječnost sadržaja nalaza i (2) vanjska proturječnost sadržaja nalaza. Prve proturječnosti odnose se na podatke u nalazu ili njihove odnose, odnosno značenje. Druge proturječnosti u sadržaju nalaza su proturječnosti s izviđenim okolnostima. Proturječnosti moraju biti takve da se zbog njih nalaz ne može upotrijebiti za stvaranje mišljenja, odnosno da nalaz ne može biti pouzdan temelj za utvrđivanje činjenica. Mišljenje kod vještačenja : Mišljenje je treći dio iskaza vještaka. Ono se izvodi iz utvrđenog činjeničnog stanja navedenog u nalazu Kad god je to moguće mišljenje (zaključak) vještaka treba biti sažet i jezgrovito formuliran, naučno utemeljen odgovor na postavljena pitanja i zadatke. Zaključak je tvrdnja koja mora biti obrazložena. Posebno treba naglasiti činjenice na kojima se tvrdnja temelji, na koji način je izvedena i u kojoj su mjeri izvedene činjenice pouzdan temelj za izvođenje tvrdnje, da li se tvrdnja daje s rezervom i slično. Mišljenje mora biti nepristrano i u skladu s pravilima nauke i vještine koje je u toku vještačenja primijenio vještak. Mišljenje je logični naučni sud o činjenicama iz nalaza, što

58

znači da mora logički proizlaziti iz rezultata dobivenih ispitivanjem predmeta vještačenja, a u vezi s postavljenim pitanjima i zadacima vještaka od strane organa postupka. Osim što mora biti jasno izloženo, mišljenje mora biti potkrijepljeno dokazima. Mišljenje vještak treba donijeti i onda kada je ono suprotno sadržajima iskaza osoba ili drugim dokazima. U zapisniku o vještačenju moraju biti navedene opće i posebne verzije vještaka, a ne samo konačan rezultat, jer se mora vidjeti i put do rezultata. Riječ je o klasifikaciji verzija po kriteriju autorstva. Po tom kriteriju verzije stvaraju i vještaci. Iz navedenog proizlazi da mišljenje, zaključak vještaka je samostalan originalni dokaz, stvoren od vještaka kao osobe koja raspolaže posebnim naučnim ili stručnim znanjem i/ili vještinom i profesionalnim iskustvom, samostalni dokaz, jer vještak utvrđuje (stvara) nove činjenice. Vještak u toku procesa vještačenja otkriva nove činjenice putem predmeta vještačenja i drugih nositelja tragova koji su ranije fiksirani postupovnim radnjama, a to je novi, a ne poseban dokaz, zvan i naučni dokaz. Uočeno je u svakodnevnoj praksi da zdrava mašta vještaka pomaže uočavanju odnosa među činjenicama, a kritički smisao pomaže oslobođenju od subjektivnih utjecaja. Uočeno je da unaprijed stvoreno mišljenje je često uzrok brojnih pogrešaka u procesu vještačenja. Intelektualne kvalitete vještaka trebaju biti racionalne i intuitivne, pri čemu se vještak mora čuvati pretjerivanja. Nedostaci u mišljenju vještaka : mogu biti različiti. Mišljenje može biti nejasno, nepotpuno, bespredmetno (koje se odnosi na nebitne okolnosti), u suprotnosti s nalazom ili već izviđenim okolnostima, takvo koje se odnosi na okolnosti izvan predmeta vještačenja, izvan stručnosti vještaka itd. Mišljenje vještaka je činjenični zaključak vještaka. Za njega vrijede naučne zakonitosti i pravila struke ili vještine, ali i opći logički zakoni. Nedostaci u mišljenju se u praksi obično dijele na : (1) proturječnosti, (2) nedostatke u užem smislu i (3) sumnju u točnost danog mišljenja. Nedostaci u mišljenju su kvantitativne prirode kada mišljenje nije obuhvatilo sva pitanja na koja je vještak trebao dati mišljenje, a kvalitativne prirode kada mišljenje nije u svim elementima odgovorilo na postavljena pitanja ili pitanje. Proturječnosti u mišljenju vještaka : postoje ako se odnose na zaključke (više njih, ali i samo jednog) vještaka o činjenicama koje su predmet vještačenja npr. proturječna ocjena o postojanju ili nepostojanju određene činjenice (uračunljivost, pripadnost traga itd.). Razlikuje se unutarnja i vanjska proturječnost. Prva je u samom mišljenju vještaka. Druga se odnosi na međusobne proturječnosti više mišljenja. Za pronalaženje unutarnje proturječnosti traži se poznavanje izvan pravnog područja, posebno kriminalističke nauke. Za pronalaženje vanjskih proturječnosti koje postoje, ulogu igra sposobnost organa postupka u području opće logike i metodologije, a prije svega koncentracije na sadržaj mišljenja vještaka. Vještačenje kao naučni dokaz : Kako je ranije navedeno mišljenje vještaka (zaključak) je samostalan, originalan dokaz, stvoren od vještaka kao osobe koja raspolaže posebnim naučnim i stručnim znanjem i/ili iskustvom, odnosno vještinom, i koja rješavajući postavljena pitanja u naredbi o vještačenju u procesno uređenom poretku izlaže rezultate ispitivanja (analiziranja) činjeničnog materijala, odnosno predmeta vještačenja, koja je provela primjenom naučnih i tehničkih metoda i sredstava. Tako je mišljenje vještaka izravni personalni dokaz. Mišljenje može biti prihvaćeno kao samostalan dokaz, nakon ocjene organa postupka koji ga prihvaća u cijelosti ili dijelu, a može potkrijepiti i druge dokaze. Istovremeno je vještačenje oblik stručne pomoći organu postupka u području vanpravnih nauka.

59

Vještak u izvođenju svog mišljenja primjenjuje vlastito poznavanje zakonomjernosti dane nauke i tehnike i suvereno vladanje naučnim, odnosno stručnim sredstvima primijenjenim na činjenično stanje u cilju otkrivanja novih činjenica ili objašnjenja postojećih. To je uvijek kreativan proces. Normama krivičnog procesnog prava normirana je formalna, procesna strana vještačenja kao procesne radnje. Navedene norme obavezuju vještake da ih se u svom radu pridržavaju, posebno prilikom izrade nalaza i mišljenja. Međutim, vještačenje po svojoj prirodi i sadržaju ima i drugu stranu, kako je istaknuto, koja je u vezi s primjenom nauke i tehnike, dakle, stručnog znanja i vještine. Taj aspekt vještačenja nije i ne može biti normiran pravnim normama. Naučno-stručna djelatnost vještaka odvija se po pravilima određene struke, nauke i/ili vještine, dakle, po pravilima poznatim kao lex artis. Sudovi koje izvodi vještak iz utvrđenog činjeničnog stanja (nalaz) mogu biti valjani ili nevaljani. Istinitost zaključka vještaka ovisi i od istinitosti premisa od koji polazi vještak, a ispitivanje premisa nije stvar logike nego pojedinih disciplina u koje te premise spadaju. U okviru procesa vještačenja dolazi do obimne primjene prirodno-naučnih i tehničkih disciplina (doduše ne u svim oblicima vještačenja) iz mnogih područja tehnike i tehnologije i slično, pri čemu gotovo svaka disciplina, bez obzira na njenu integriranost u pravila kriminalističke nauke, ima svoj pravila ponašanja, svoja lex artis. Egzaktnost i točnost iskaza vještaka variraju ovisno od objektivnih i subjektivnih čimbenika. Znatnu ulogu pri tome ima napredak u pojedinim naučnim disciplinama, kao i napredak u području instrumentalne (istražne) laboratorijske tehnike. Baš zbog primjene naučnih i aprobiranih metoda iskaz vještaka se naziva i naučni dokaz. Unatoč toga on nije poseban vid dokaza, iako je stvoren na temelju naučnog ispitivanja i u posebnom postupovnom poretku. Razlozi nemogućnosti davanja kategoričkih (apodiktičkih) zaključaka od strane vještaka : Najčešći razlozi su : 1. nedovoljnost i nepotpunost predmeta vještačenja ili njegova kontaminiranost, 2. nekvalitetnost predmeta vještačenja, 3. ograničenost dometa metode ispitivanja (analiziranja) u smislu nedovoljne naučne pouzdanosti, 4. neprimjenjivanje odgovarajuće metode ili neadekvatno primjenjivanje metode, 5. nepostojanje naučne kvalifikacije i iskustva (kompetencije) na strani vještaka, 6. neadekvatnost primijenjenog laboratorijskog instrumentarija, odnosno nedostatak kondicioniranja i baždarenja instrumenata, 7. nejasno, nestručno, nepotpuno ili nepravilno sadržajno oblikovana pitanja vještaku itd. Ispričiva greška vještaka To je slučaj kada se radi o atipičnom događaju ili predmetu vještačenja, pa redovno profesionalno stručno znanje vještaka uz sve individualne napore vještaka ne omogućava uspješno rješenje slučaja, i ako pri tome vještak pogriješi, riječ je o ispričivoj grešci vještaka, tzv. ispričivi vitium artis. Ocjena (ispitivanje) dokaza vještačenjem U svakom stadiju postupka određeni postupovni subjekti imaju pravo i dužnost kritički ocijeniti dokaze, pa tako i dokaz vještačenjem. Načelno uzevši, ocjena dokazne vrijednosti iskaza vještaka (nalaza i mišljenja) je kritička ocjena tog dokaza, kojoj je krajnji cilj prihvaćanje ili neprihvaćanje iskaza vještaka u konkretnom krivičnom slučaju. Ova ocjena obuhvaća kako pravne tako i stvarne činjenice utvrđene iskazom vještaka, pri čemu se prilikom ocjene ovih posljednjih

60

subjekti služe prirodno-naučnim metodama, ako ih poznaju, a ako njima ne vladaju trebaju koristiti druge stručne osobe, kao svojevrsne «tumače» iskaza vještaka. Rezultat vještačenja kao i svaki drugi dokaz podvrgava se ocjeni. Organ postupka cijeni iskaz vještaka po općim pravilima o ocjeni dokaza, dakle, po slobodnom sudačkom uvjerenju. Ukoliko iskaz vještaka sadrži određene nedostatke, potrebno ih je otkloniti prije nego se pristupi ocjeni iskaza vještaka. Nedostaci se mogu odnositi kako na nalaz, tako i na mišljenje. Kada je organ postupka poduzeo sve što je imao na raspolaganju da otkloni nedostatke u iskazu vještaka, imamo konačni iskaz vještaka u konkretnom predmetu. Taj iskaz organ postupka može prihvatiti ili ne prihvatiti. Slobodna ocjena dokaza vještačenjem je danas u znatnom dijelu ograničena elementom nestručnosti organa postupka koja se ispoljava u nepoznavanju pravila struke po kojima je vještak proveo vještačenje, tzv. unutarnja strana vještačenja. Zbog toga se danas javlja predominantnost dokaza vještačenjem, tako da koji puta o sudbini predmeta odlučuje vještak, a ne organ postupka. Organ postupka mora prosuđivati dokaz vještačenjem u odnosu na druge raspoložive dokaze. Vještačenje je jedan od načina i metoda utvrđivanja činjenica i zato pri ocjeni iskaza vještaka treba uvijek prolaziti kroz prizmu procesnih odredaba i pravila struke po kojima je postupao vještak Kada ne postoji mogućnost provjere tehničkih operacija vještaka, treba provjeriti njegovu tehničku stručnost, osobna svojstva (posebno inteligenciju, karakter i objektivnost) i profesionalnu savjest. Što ispituje organ postupka kod ocjene dokaza vještačenjem ? U osnovi se to ispitivanje svodi na provjeru slijedećih činjenica : 1. koliko je vještak poštivao odredbe zakona o krivičnom postupku u toku vještačenja, tj. da li je vještak izašao izvan određenih granica danih u nalogu za vještačenje u pogledu opsega vještačenja ili izvan postavljenih pitanja, zadataka, da li je zakoračio u zonu pravnih pitanja, npr. davanja kvalifikacije djela itd., 2. da li se iskaz vještaka kreće u granicama specijalnosti vještaka. To je posredna provjera stručnosti i podobnosti vještaka, 3. da li su činjenice koje vještak uzima kao polaznu osnovicu svojih istraživanja i zaključaka objektivno utvrđene i da li postoje druge značajne činjenice o kojima vještak nije vodio računa, 4. autentičnosti predmeta vještačenja, podobnosti i dovoljnosti materijala po opsegu i kvaliteti za dobivanje pravilnog zaključka. To je provjera načina izuzimanja, fiksiranja, pakiranja i obilježavanja (aserviranja) predmeta vještačenja, 5. da li su metode koje je vještak primijenio i opseg u kome je obavio vještačenje zadovoljavajući, 6. usklađenosti nalaza i mišljenja s drugim dokazima (sukladnost ili proturječnost, potpuna ili djelomična), 7. vrijednosti zaključka o istovjetnosti, te da li je zaključak jasan, razumljiv i logičan. 8. da li se radi o tzv. nepotpunom vještačenju. To vještačenje predleži kada vještak nije udovoljio sadržajima naloga za vještačenje. Nalaz mora biti istinit i potpun, vjerodostojan i pouzdan. Ovisno o nalazu i mišljenje može biti istinito ili neistinito, pouzdano ili nepouzdano, potpuno ili nepotpuno, argumentirano i neargumentirano. Organ postupka provjerava sadržaj iskaza vještaka kontrolom logike zaključka. Vještak mora obrazložiti zaključak (mišljenje) i navesti naučne podatke iz područja svog stručnog znanja pod koje podvodi otkrivene činjenice i zaključuje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje treba utvrditi tokom vještačenja. Organ postupka može utvrditi unutarnje proturječnosti između pojedinih dijelova mišljenja istih vještaka ili između mišljenja različitih vještaka po istom pitanju, ispitati uzroke neslaganja, ocijeniti stupanj uvjerljivosti i stvoriti sud o pravilnosti ili nepravilnosti. Organ postupka mora provjeriti i da li su dedukcije vještaka u skladu s pravilima logike. Također da li su naučni «zakoni» koje je vještak uzeo kao osnovicu svog iskaza nepobitni, koliko se konstatacije vještaka slažu ili ne slažu s ostalim dokazima i slično. Poželjno je napraviti

61

pregled po principu rastera. Iz izloženog proizlazi da se ocjena iskaza vještaka svodi na ocjenjivanje četiri skupine činjenica: 1. provjeru stvarnog i procesnog fiksiranja činjenica, 2. posrednu provjeru stručnosti i podobnosti vještaka, 3. provjeru metoda rada i 4. provjeru usklađenosti iskaza vještaka s ostalim dokazima. Analizirajući navedena pitanja organ postupka može posumnjati u točnost danog mišljenja i odlučiti da ga ne prihvati Zakoni o krivičnom postupku razlikuju slučajeve kada se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju. Ako je nalaz nejasan, nepotpun, proturječan sam sa sobom ili drugim okolnostima, ili ako je vještačilo više vještaka, a njihovi se nalazi bitno razilaze, organ postupka treba najprije pokušati te nedostatke otkloniti ponovnim ispitivanjem istog vještaka, a tek ako to nije moguće, ponovnim vještačenjem tzv. obnova vještačenja s istim ili drugim vještacima, pod uvjetom da je predmet vještačenja sačuvan. Ukoliko se radi o nedostacima u mišljenju, ukoliko u njemu ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u njegovu točnost, organ postupka mora pokušati otkloniti te nedostatke ispitivanjem istog vještaka, a ako to nije moguće, ponovnim vještačenjem s drugim vještacima. Razmatrajući rječnik zakonodavca izraz točnost odnosi se na točnost, odnosno netočnost podataka na osnovi kojih je doneseno mišljenje, a ne na nepravilnost ili neosnovanost danog konačnog mišljenja vještaka. Obično su to slučajevi, kada su podaci na kojima se temelji mišljenje vještaka netočni ili je vještačenje očigledno nekvalitetno provedeno. Nakon što je organ postupka poduzeo sve zakonom predviđene radnje da bi otklonio nedostatke u iskazu vještaka dobivamo konačni iskaz vještaka. Mišljenja vještaka mogu biti suprotna (oprečna), mogu se razilaziti, a mogu biti i pogrešna. Zato prilikom kritičke ocjene dokaza vještačenjem po unutarnjem sudačkom uvjerenju organ postupka prilikom razmatranja iskaza vještaka mora uzeti u obzir sve okolnosti krivičnog djela i sve raspoložive dokaze na potpun i objektivan način. Prilikom ocjene mišljenja vještaka mogu se javiti slijedeće dokazne situacije : 1. mišljenje vještaka slaže se s drugim dokazima i 2. postoji proturječnost između zaključka vještaka i drugih dokaza (svih ili nekih). Ukoliko se proturječnosti među dokazima ne mogu riješiti bez određivanja ponovnog vještačenja treba ponoviti vještačenje, ukoliko je to obzirom na predmet vještačenja moguće. Organ postupka ne smije unaprijed pokloniti vjeru ni jednom dokazu ili odbaciti drugi ili druge bez studioznog provjeravanja, jer je takav postupak protuzakonit. Svi dokazi moraju činiti elemente jedne cjeline, tzv. sistem dokaza ili dokaznu zgradu. Ta ocjena daje sintetičan i definitivni dokaz na kome se gradi rekonstrukcija činjeničnog stanja. Uvijek treba voditi računa o tzv. neispričivim pogreškama vještaka. To su slučajevi kada vještaci ne raspolažu s dovoljnim poznavanjem stvari, primarno zato jer ne raspolažu adekvatnim stručnim znanjem. Može se raditi i o nedostatnosti ili neadekvatnosti predmeta vještačenja pri čemu se vještak, iako je toga svjestan, ipak upušta u postupak vještačenja i meritorno rješavanje neke stvari, ne dopuštajući mogućnost drugih alternativa, iako su one, barem teoretski moguće. Ako u takvim slučajevima očiglednu insuficijenciju znanja vještak ne kompenzira u vidu potrebnih konzultacija s drugim stručnjacima, odnosno vještacima ili ne konzultira stručnu literaturu ili ne da mišljenje s potrebnim ogradama u smislu njegove kategoričnosti i pri tome pogriješi, riječ je o neispričivoj pogrešci vještaka, neispričivom vitium artis. Ovom pogreškom dovodi se u pitanje ne samo objektivnost zaključka vještaka, nego se i degradiraju temeljni postulati funkcije vještaka i samog vještačenja. Time se ipso facto takav vještak kompromitira i kompromitira struku kojoj pripada.

62

Ocjena naučnog dokaza Iako moderna kriminalistička tehnika, posebno laboratorijska (research) svojim naučno utemeljenim metodama na određeni način veže slobodnu ocjenu dokaza u krivičnom postupku, time primjena tog načela nije ugrožena, jer se naučnim objektivnim metodama kriminalističke identifikacije utvrđuju samo kauzalne činjenice svakog konkretnog slučaja, dok povezivanje tih činjenica u ukupnu sliku, u sistem dokaza, ostaje akt ocjene (vrednovanja) organa postupka, odnosno predmet slobodne sudačke ocjene dokaza. Kod ocjene materijalnih dokaza pored logičke (misaone) ocjene dokaza, vrši se i tehničko ispitivanje dokaza, primjenom naučnih i tehničkih metoda za iznalaženje dokaza i ocjenu njihove dokazne vrijednosti. Svako novo otkriće u oblasti prirodnih i tehničkih nauka, svako usavršavanje kriminalističkih istražnih metoda neminovno povlači za sobom promjene u dokaznom postupku, posebno u odnosu na metode prikupljanja i ispitivanja materijalnih nositelja informacija-signala. Razvoj prirodnih i tehničkih nauka u ekstremnoj kvalitativnoj i kvantitativnoj ekspanziji, sve manje shvatljiv laicima, izgleda da uzrokuje ulazak u fazu apsolutizacije dokaza vještačenjem-naučnog dokaza. Značaj materijalnih dokaza danas zasniva se na razvoju prirodnih i tehničkih nauka. Razvoj tih nauka omogućava naučnu i stručnu interpretaciju materijalnih dokaza, koji danas sve više traže naučno-stručnu interpretaciju. To istovremeno ne znači da oni samim tim moraju bezuvjetno i automatski biti objektivni. Riječ je o relativnosti objektivnosti materijalnog dokaza. Oni mogu biti fingirani (simulirani, inscenirani), podmetnuti, a da to nije uočeno ili pogrešno interpretirani. U procesu dokazivanja se ne može izbjeći subjektivni moment. To je pitanje stvaralačkih sposobnosti čovjeka da spozna materijalne informacije i iz njih izvuče zaključke. Naučna utemeljenost primijenjenih sredstava i metoda vještaka Za procjenu naučne utemeljenosti primijenjenih sredstava i metoda vještaka, danas vrijede slijedeći kriteriji : 1. naučnost upotrijebljenog sredstva ili metode po osobnom izboru vještaka u postupku vještačenja mora biti utemeljena na naučnoj provjeri ili preporuci prakse, 2. primijenjena sredstva i metode moraju biti u skladu sa suvremenim nivoom nauke i tehnike, 3. mora postojati mogućnost naučnog predviđanja rezultata i određivanja stupnja pouzdanosti rezultata i 4. mora postojati mogućnost pravovremenog i utemeljenog određivanja najoptimalnijih uvjeta primjene sredstava i metoda tzv. vještačkih zahvata. Nenaučnost i naučnost kod vještačenja Kod ocjene dokaza vještačenjem treba imati u vidu naučnost i nenaučnost kod vještačenja. Nenaučnost manifestira se kroz slijedeće oblike : (1) mistiku : «Kada budete radili tako dugo kao ja…», (2) intuiciju : «Ja se pouzdajem u svoju intuiciju….», (3) samozadovoljstvo : «Riješio sam tisuće slučajeva i nikada se nije utvrdilo da sam u krivu…» i (4) ušančenje «Moji nalazi i mišljenja podnijeli su test vremena….» Duh naučnosti kod vještačenja dolazi do izražaja kroz : (1) naučno istraživanje, naučni i ekspertizni eksperiment i diskusiju : «Koji su naši temeljni principi ?», (2) kontinuirano usavršavanje : «Zašto sam to učinio na taj način ? Postoji li bolji način ?. (3) samoanaliziranje : «Zašto tako zaključujem, mislim ?», (4) kalibraciju : «Jesam li tako dobar kao što mislim da jesam ?».

63

Kriminalistička vještačenja Ona su predmet kriminalističke ekspertologije koja je nastala na temelju kriminalističkog učenja o identifikaciji. Razvoj nauka uopće, a posebno kriminalističke nauke traži da se u sistem kriminalističke nastave uvede kriminalistički ekspertni sistem kao samostalni, ali integralni dio kriminalističke nauke. Ova oblast treba izučavati teoriju kriminalističkih vještačenja, kao sistem znanja o zakonomjernostima i na njima zasnovanim metodama primjene. Zatim, predmet, objekt i strukturu metodika kriminalističkih vještačenja, organizaciju, provođenje, sistem i funkciju ekspertiznih institucija, određivanje vještačenja, obaveze i prava vještaka, prirodu procesa vještačenja, ocjenu i korištenje rezultata vještačenja itd. Pojam kriminalističkog vještačenja obuhvaća kako sam proces te djelatnosti, tako i njen rezultat. Kriminalistička vještačenja su oblik procedure. U osnovi razlikuju se identifikacijska, dijagnostička i situacijska kriminalistička vještačenja. Razlikuju se od drugih vještačenja (forenzičkih) što metodologija rada ovih drugih nije kriminalistička nego je nekriminalistička. Sredstva i metode kriminalističkih vještačenja su specijalna sredstva i metode, različita od onih koji se primjenjuju u procesu drugih nekriminalističkih vještačenja i karakteristični su baš za kriminalističku nauku. Ukoliko su kriminalistička vještačenja locirana unutar policije govori se o institutu «police sciences». Nekriminalistička vještačenja, zvana i forenzička su sva ostala vještačenja. Unutar kriminalističkih vještačenja kriminalistička nauka, kako je navedeno, osim svoje metodologije primjenjuje metodologije drugih naučnih disciplina, ali na poseban način, redovito uz prethodnu preradu izvorne metode svojim posebnim ciljevima. Kriminalistička vještačenja se u osnovi naređuju radi rješavanja slijedećih kategorija zadataka : 1. utvrđivanja i dokazivanja relevantnih činjenica koje se ne mogu utvrditi prostim opažanjem, nego samo kriminalističkim naučnim metodama, 2. rješavanja identifikacijskih pitanja svih vrsta, 3. rješavanja dijagnostičkih zadataka u vidu dijagnosticiranja nekih činjenica, stanja ili situacija, 4. rekonstrukcije određenih krivičnih djela (događaja) ili procesa ili njihovih pojedinih aspekata npr. starosti traga, 5. utvrđivanja uzročno-posljedične veze uvjeta koji su pogodovali kriminogenezi ili viktimogenezi, raznih oblika veza između predmeta i predmeta i osoba (individualizirajuća, supsidijarna veza, povezanost u vremenu i prostoru, veze preobražavanja i slično) i 6. izrada prijedloga za profilaktičko djelovanje (preventivni aspekt kriminalističkih vještačenja). Faze metodike kriminalističkih vještačenja : Metodika kriminalističkih vještačenja ima više faza : 1. u prvoj fazi u kojoj se prethodno ispituju predmeti vještačenja, vještak se upoznaje s okolnostima krivične stvari u potrebnoj mjeri i obimu. 2. ekspertiznom utvrđivanju zadataka i obima ispitivanja slijedi faza pregleda predmeta vještačenja, proučavanja postavljenih pitanja i odlučivanja o metodama i sredstvima koje će vještak primijeniti u toku vještačenja. 3. u trećoj fazi se vrši izolirano ispitivanje predmeta vještačenja (vrši se utvrđivanje svojstava predmeta vještačenja analizom njihovih obilježja-odraza svojstava u tragu otkrivanjem podudarnosti i razlika komparativnom metodom i ocjena kompleksa utvrđenih razlika i podudarnosti, te utvrđivanje temelja za zaključivanje). Često se u okviru komparativnog ispitivanja provodi i vještački eksperiment. Kriminalističko vještačenje je genusni pojam, koji je širi od pojma identifikacijskih traseoloških vještačenja. Ona se poduzimaju radi ispitivanja tragova i predmeta za koje se pretpostavlja da su u vezi s krivičnim djelom ili događajem, naučnim metodama i sredstvima.

64

Osnovni i centralni zadatak kriminalističkih vještačenja je identifikacija predmeta vještačenja, a ako to nije moguće barem utvrđivanje njihove grupne pripadnosti, tzv. grupifikacija. U vezi s tim kriminalistička vještačenja se u osnovi dijele kako je navedeno na identifikacijska i neidentifikacijska ili dijagnostička. Druga grupa zadataka kriminalističkih vještačenja je davanje odgovora na devet «zlatnih pitanja» kriminalističke nauke. Kriminalistička vještačenja imaju svoje podvrste : traseološka, balistička, grafoskopska (vještačenje isprava), identifikacije cjeline prema ranijim dijelovima (mehanoskopska vještačenja) itd. Najvažnije su traseološke identifikacijske ekspertize koje imaju zadatak da utvrde identitet osoba, stvari, životinja, biljaka i svih ostalih kategorija predmeta koji su u vezi krivičnim djelom ili događajem. Razvojem nauke i tehnike sve više se vrše kompleksna vještačenja. To su slučajevi kada za ispitivanje određenih predmeta vještačenja nisu dovoljna znanja vještaka jednog stručnog područja, već u postupku vještačenja moraju sudjelovati vještaci više srodnih naučnih disciplina koji ispituju isti predmet vještačenja. Danas sve veću ulogu imaju dijagnostička i situacijska vještačenja. Tipična kriminalistička vještačenja su : traseološka kriminalistička vještačenja raznih tragova papilarnih linija, stopala, obuće, putića hoda, tragova alata, oružja, vozila, čovječjih i životinjskih zuba, životinjskih nogu, morfološka identifikacija cjeline prema njenim bivšim dijelovima, tragova uništenih reljefnih znakova, utvrđivanje identiteta osoba po elementima osobnog opisa, balistička, rukopisa i isprava, foto-tehnička, radi utvrđivanja autora dokumenta ili teksta, kriminalističko tehnička vještačenja dokumenata, identifikacija po foto snimku, ispitivanje čvorova i uzlova itd. Iz izloženog proizlazi da postoje tri nivoa rješavanja zadataka u okviru kriminalističkih vještačenja : (1) identifikacijski, (2) dijagnostički i (3) situacijski nivo. Najviši nivo rješavanja ekspertiznih zadataka je identifikacijska ekspertiza. U okviru tih vještačenja mišljenja vještaka su najkategoričnija i najodređenija. U okviru ovih vještačenja vještaci operiraju s konkretno-individualnim faktorom. Tim vještačenjima utvrđuje se konkretni identitet traženog objekta. Konkretni identitet kako je ranije navedeno, je odvajanje određenog objekta identifikacije iz mnoštva sličnih ili istovrsnih predmeta. Kod ovih vještačenja zaključak vještaka može biti apsolutno pozitivan, dakle, kategoričan ili negativan. Kod ostalih kriminalističkih vještačenja postoje različiti stupnjevi vjerojatnosti i mogućnosti u mišljenju vještaka. Kod svih kriminalističkih vještačenja traži se naučnost primijenjenih metoda i sredstava u procesu vještačenja, njihova egzaktnost i nesumnjivost porijekla predmeta vještačenja u smislu njegovog identiteta i integriteta. Kada je riječ o egzaktnosti, točnosti treba imati u vidu da se ona sastoji u posjedovanju takvog kriterija pomoću kojega se može nedvosmisleno spoznati ono što jest ili nije obzirom na intencije koje imamo u određenom spoznavanju. U matematici je neka mjera egzaktna ili apsolutno egzaktna kad nije ni veća ni manja od veličine koja se mjeri. U tom smislu postoji i termin egzaktne nauke i egzaktna vještačenja, čiji su stavovi i rezultati točno mjerljivi ili se mogu bilo kojim sličnim sredstvima verificirati. Specifičnosti kriminalističkih vještačenja (1) prva specifičnost je kreativnost u radu u smislu samostalnog razvijanja i iskorištavanja naučnih dostignuća u raznim područjima nauke i tehnike s ciljem prilagođavanja i korištenja za otkrivanje i dokazivanje krivičnih djela, (2) druga specifičnost je česta primjena paralelnih metoda, što garantira mogućnost provjere točnosti postignutih rezultata, (3) treća specifičnost je u tome što vještaci uz poznavanje pravila svoje matične struke (lex artis) moraju dobro poznavati i pravila kriminalističke nauke i procesne odredbe,

65

(4) četvrta specifičnost dolazi do izražaja kroz obaveznu provjeru dobivenih rezultata putem pokusa, (5) peta specifičnost je upotreba modernih sofisticiranih instrumenata s vrlo niskim detekcijskim pragom i provjerenih osjetljivih metoda. (6) šesta karakteristika je primjena ovih vještačenja u predkrivičnom postupku. U brojnim slučajevima da bi se mogla podnijeti krivična prijava po službenoj dužnosti i pokrenuti krivični postupak, potrebno je dobiti odgovore putem kriminalističkih vještačenja (npr. da li je neka tvar droga i slično), (7) sedma karakteristika je u tome što organ postupka ne rukovodi vještakom nego surađuje s njim, jer ne vlada potrebnim znanjem iz područja u koje spada vještačenje, (8) osma specifičnost je u tome što se kao predmeti vještačenja sve više javljaju kontaktni mikro i sub mikro tragovi. Zbog toga vještaci često raspolažu s nedovoljnim ili graničnim količinama i veličinama tih tragova podobnih za vještačenje. Količina mikrotragova određuje granicu i mogućnosti vještačenja i vještaka, (9) deveta specifičnost je u tome, što se kod kriminalističkih vještačenja često ne može utjecati na količinu i kvalitetu predmeta vještačenja i (10) deseta specifičnost je u tome što su ova vještačenja često dugotrajna zbog složenosti procesa vještačenja (metodologija rada) i procjene rezultata vještačenja. Kriminalistički smisao vještačenja : Stavovi krivičnopravne nauke imaju temeljno značenje za teoretsku razradu konkretnih metodika, a unutar njih, primjena pravila kriminalističke nauke u operativnoj i istražnoj praksi. Pravila kriminalističke nauke daju procesnoj formi (pravnom okviru) stvaran, iskustveni životni sadržaj. Ona pružaju procesnim normama realni sadržaj, ispunjavaju procesnu formu životnom konkretnošću i detaljiziraju taktičko-tehničke načine i metode, naučno-tehnička sredstva i metodičke načine postupanja, pa tako i u vezi s vještačenjem. Kriminalistička nauka u svojim okvirima istražuje i stvara obrasce (modele) taktičkih, tehničkih i metodičkih načina postupanja kojima se oživotvoruju procesne radnje. U okvirima kriminalističke nauke, kako je uvodno istaknuto, stvaraju se posebne teorije i samostalne metode. Znajući kako i zašto nastaju dokazne informacije, gdje ih i kako treba tražiti, što su one kao izvori informacija, kriminalist može odlučiti koja mu nauka putem vještačenja može pružiti sredstva i metode za otkrivanje i istraživanje krivičnih djela. Zahvaljujući pravilima kriminalističke nauke, kriminalist praktičar će znati kako i kada da optimalno iskoristi naučna sredstva i metode. Pravila kriminalističke nauke i razlozi hitnosti određuju koje se činjenice trebaju samo osigurati, a koje treba izvesti postupkom vještačenja. Riječ je o utvrđivanju njihovog informacijskog sadržaja. Normama krivičnog procesnog prava normirana je formalna, procesna strana vještačenja. Ali vještačenja imaju i svoju drugu stranu koja je u vezi s primjenom stručnog znanja i/ili vještine (tzv. unutarnja strana vještačenja). Taj aspekt nije i ne može biti normiran pravnim normama. Naučna (stručna) djelatnost vještaka odvija se po pravilima određene nauke, struke ili vještine (lex artis). U odnosu na te metode utvrđivanja činjenica, pravila kriminalističke nauke igraju veliku ulogu. Vještak mora rješavati probleme koji su pred njega postavljeni kriminalističkim misaonim procesima. On mora povezati razmišljanje po pravilima struke s normativnim pravnim mišljenjem i činjenično naučnim kriminalističkim mišljenjem. Kriminalistički način razmišljanja pomaže mu da se činjenično stanje utvrdi različitim spoznajnim procesima. Ovo tim više što je riječ o rekonstruktivnom utvrđivanju činjenica. Kriminalistička vještačenja obzirom na njihovu svrhu

66

Obzirom na njihovu svrhu u osnovi razlikuju se slijedeća kriminalistička vještačenja : (1) ona koja se poduzimaju radi dokazivanja određenih činjenica i (2) ona koja se poduzimaju radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih krivičnih djela i njihovim učinilaca. Kriminalistička vještačenja u širem smislu To su kriminalistička vještačenja koja se javljaju gotovo isključivo u vezi s radom pravosuđa u vezi s izvršenim krivičnim djelima. Kriminalistička vještačenja u užem smislu To su kriminalistička vještačenja u okviru kojih se vještače relevantni kriminalistički tragovi i predmeti krivičnih djela u identifikacijske svrhe. Traseološka vještačenja u užem smislu su grana kriminalističkih identifikacijskih vještačenja u okviru kojih se u jedinstvu izučava objekt koji je stvorio (uzrokovao) trag, mehanizam stvaranja traga i sam trag kao rezultat te aktivnosti. U osnovi traseološkog vještaka interesiraju samo osobitosti mikroreljefa objekta koji je stvorio trag. Vrste traseoloških identifikacijskih vještačenja. Sa stanovišta krivičnog procesnog prva sva traseološka identifikacijska i kriminalistička vještačenja mogu se podijeliti po četiri kriterija na : 1. osnovna i dopunska vještačenja kod kojih se uzima u obzir opseg ispitivanja (opseg ekspertizne djelatnosti), 2. prva i ponovna vještačenja kod kojih se uzima u obzir vrijeme vještačenja. Zadaci ponovnog vještačenja su : (a) stvaranje novog naučnog dokaza i (b) kritička ocjena ili potvrda ranijeg vještačenja, 3. individualna i komisijska vještačenja kod kojih se uzima u obzir broj vještaka, 4. kompleksna i sva ostala vještačenja kod kojih se uzima u obzir primjena specijalnih znanja iz jedne ili više naučnih oblasti i 5. obavezna (obligatorna) i neobavezna (fakultativna) vještačenja. Osnovna razlika između obligatornih i fakultativnih vještačenja je u tome, što za obligatorna vještačenja, osim općeg režima koji je normiran procesnim normama, vrijede i posebne dopunske odredbe. Za njih se propisuju pored općih i posebni uvjeti u smislu kada i u kom pravcu treba poduzeti vještačenje. Obligatorna vještačenja nazivaju i relativne dokazne zabrane. To su slučajevi kada zakon propisuje da se određene činjenice isključivo ili primarno utvrđuju vještačenjem kao što su uzrok i vrijeme smrti, narav ozljeda, neuračunljivost, trovanje i slično. Ostale podjele vještačenja Jedna od poznatih klasifikacija vještačenja je i ona prema vrsti stručnog znanja ili vještine koje koriste vještaci u svom radu, npr. : sudsko medicinska, psihijatrijska, tehnička, toksikološka, računovodstvena i slično. Poznata je i podjela vještačenja na kontradiktorna i nekontradiktorna. Kod kontradiktornih vještačenja imenovanje vještaka uz organ postupka vrše i stranke ili samo one. Prema vrsti postupaka vještačenja se dijele na ona koja se provode u krivičnom postupku, prekršajnom, upravnom, carinskom i slično.

67

Poznata je naprijed navedena podjela na kriminalistička i sva ostala vještačenja. Kriminalistička vještačenja u širem smislu su sva ona koja se javljaju u okviru krivičnog pravosuđa u vezi kako s otkrivanjem, tako i dokazivanjem i objašnjenjem krivičnog djela. Obzirom na svrhu mogu se razlikovati : (1) kriminalistička vještačenja koja se poduzimaju radi dokazivanja određenih činjenica i (2) kriminalistička vještačenja radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih krivičnih djela i njihovih počinitelja, o čemu je bilo riječi. Taktička pitanja kod određivanja ponovnog vještačenja: Kod određivanja ponovnog vještačenja organ postupka mora riješiti slijedeća pitanja : 1. da li je provođenje ponovnog vještačenja uopće moguće, 2. da li je iskaz vještaka bitan za rješenje krivične stvari, 3. da li nedostaci u osnovnom vještačenju mogu utjecati na njegovu osnovanost, pravilnost i potpunost, 4. da li je ponovno vještačenje svrsishodno, 5. da li je moguće dati odgovor na tražena pitanja i 6. kako je moglo utjecati na objektivnost osnovnog vještačenja naknadno utvrđivanje razloga za izuzeće, dakle, kada je riječ o tzv. sumnjivom vještaku (expertus suspectus) u smislu objektivnosti njegovog iskaza. Određivanje ponovnog vještačenja je taktičko pitanje koje se rješava ovisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja. U praksi se postavlja i pitanje : koliko vještaka odrediti u ponovnom vještačenju ? U pravilu određuje se jedan vještak, a dva ili više vještaka kada je riječ o složenijim vještačenjima. Organ postupka će odrediti više vještaka ako to zahtijeva opsežnost vještačenja, ako se traži veća pouzdanost rezultata vještačenja, kada je predmet vještačenja potrebno pregledati sa stanovišta različitih struka, zbog kratkoće vremena, odnosno uslijed vezanosti za rokove itd. Kompleksno vještačenje predleži kada vještaci različitih struka rješavaju ista pitanja primjenjujući različite metode pri čemu jedan vještak (vodeći vještak) sintetizira sve zaključke vještaka. Ovo vještačenje, kako je ranije istaknuto, se koristi u postupku kada je na pitanja iz jednog naučnog područja nemoguće odgovoriti bez korištenja specijalnih znanja, u prvom redu srodnih, ali i različitih nesrodnih nauka. U kompleksnim vještačenjima javlja se osnovni ili vodeći vještak. To je onaj vještak čijem stručnom profilu najviše odgovara široko postavljeno pitanje ili pitanja u naredbi za vještačenje. Zaključci vještaka moraju biti izloženi odvojeno i kao takvi moraju biti označeni. Vodeći vještak ne smije koristiti zaključke drugih vještaka kao svoje. Po prirodi stvari konstatacije različitih vještaka se međusobno dopunjuju. U okviru navedenih vještačenja radi davanja odgovora na postavljena pitanja, radi razjašnjavanja činjenica i okolnosti potrebno je koristiti znanja više vještaka specijalista, jer problemi koje treba riješiti zadiru u granične zone vještaka različitih specijalnosti čije se konstatacije uzajamno dopunjuju, a rezultate vještaci interpretiraju zajednički, dajući jedinstven zaključak koji predstavlja sintezu svih poduzetih ispitivanja. Kompleksna vještačenja su izraz multidisciplinarnog istraživanja predmeta vještačenja, i ne treba ih zamijeniti s vještačenjima koja vrši komisija u kojoj učestvuje više vještaka iste specijalnosti. Kompleksna vještačenja nisu nov način vještačenja, nego modalitet postojećih kriminalističkih i sudskih vještačenja. Bit kompleksnog vještačenja, kako je istaknuto, je u objedinjavanju svih nalaza i zaključaka u jedinstvenom izvještaju o vještačenju. Time se ne narušava načelo individualne odgovornosti vještaka u odnosu na njihove individualne zaključke. Konstatacije daje svaki vještak u granicama svoje profesionalne nadležnosti. Zaključci se izvode nakon rasprave o argumentima za i protiv njih, kao i o različitim mogućim pretpostavkama. Mnogostruko ispitivanje predmeta vještačenja mora biti neophodno, a izrada zajedničkog zaključka ne znači jednostavno

68

pripajanje parcijalnih zaključaka ili izmirenje različitih mišljenja, već interpretiranje od strane specijalista različitih naučnih područja konstatacija i laboratorijskih analiza. Svaki vještak odgovara za svoje konstatacije i svoj zaključak. Ti zaključci mogu biti i oprečni, jer izrada zajedničkog izvještaja dopušta i oprečne zaključke. Jedinstveni izvještaj kao rezultat kompleksnih vještačenja pruža organu postupka sistematizirani oblik svih danih odgovora, što tom organu olakšava interpretaciju zaključka i doprinosi ostvarivanju bolje efikasnosti, osobito u pogledu skraćivanja vremena vještačenja. Kompleksno vještačenje uvodi u postupak moderan koncept interdisciplinarnog ispitivanja i odgovara potrebama rješavanja specifičnih problema koji se postavljaju pred vještake i doprinosi naučnom utvrđivanju istine. Dijagnostička vještačenja : To su vještačenja u okviru kojih se ekspertizni zadaci rješavaju dijagnostički. Tu spada utvrđivanje vremena izvršenja krivičnog djela ili događaja, mehanizam njegovog izvršenja, načina kriminalnog rada određene osobe, utvrđivanje pojedinih osobina vezanih uz osobe, životinje, biljke ili predmete i slično. U okviru ovih vještačenja vještak dijagnosticira danu pojavu koju istražuje i donosi argumentirani zaključak koji ima dokazno značenje, ako je uzročno-posljedično povezan s događajem koji se istražuje. U zaključku dijagnostičkog vještaka nedostaje element konkretnosti koji je karakterističan za identifikacijsko vještačenje. Zadaci dijagnostičkog vještaka tipični su za određene situacije. Smatra se da su zadaci dijagnostičkog vještaka u vezi s traseološkim istraživanjima uz ostalo : (1) utvrđivanje mehanizma nastanka tragova, (2) pravac i intenzitet djelovanja objekata koji stvaraju (generiraju) tragove (objekti koji odražavaju i koji primaju tragove tzv. nositelji tragova), (3) utvrđivanje vremena nastanka (stvaranja) tragova i redoslijed njihovog nastajanja, (4) utvrđivanje mehanizma međusobnog djelovanja objekata prema nađenim tragovima (njihov međusobni položaj, pravac kretanja u trenutku djelovanja i slično). Specifična osobitost dijagnostičkog vještačenja je utvrđivanje tipičnih obilježja ovog ili onog objekta u danoj situaciji. U dijagnostičke ekspertizne zadatke spadaju i pitanja utvrđivanja stvarnog stanja istraživanih objekata, određivanje mogućnosti obavljanja konkretnih radnji, utvrđivanje okolnosti izvršenih radnji, otkrivanje slabo vidljivih ili nevidljivih tragova itd. Ekspertizna dijagnostika ima svoje podvrste : prezentalnu, prognostičku, kauzalnu i genetičku dijagnostiku. Situacijska vještačenja To su vještačenja u okviru kojih se provodi svestrano istraživanje kriminalne situacije kao skupa stvari i promjena okoline. Kriminalna situacija krivičnog djela ili događaja je sistem okruženja u kojem je počinjeno krivično djelo. Riječ je o geografskom, topografskom, tehničkom, socijalnom, klimatskom, atmosferskom (meteorološkom) okruženju i ostalim objektivnim uvjetima mjesta izvršenja krivičnog djela u trenutku njegovog izvršenja. Analizom situacije mjesta izvršenja krivičnog djela ili događaja, može se dobiti odgovor u pogledu objektivnih mogućnosti izvršenja djela u danoj situaciji, kao i načinu i mehanizmu izvršenja. Ovaj pojam po prirodi stvari u sebi uključuje materijalnu (objektivnu) situaciju mjesta krivičnog djela ili događaja, kao i okolnosti koje su otežavale, pogodovale ili sprječavale izvršenje djela, psihičke odnose među sudionicima djela, njihovo ponašanje, kronološku fabulu djela itd. Prvi i početni (uži) dio ili pojam kriminalne situacije krivičnog djela je situacija mjesta događaja. Situacijska vještačenja u osnovi obuhvaćaju vrijeme i mjesto kriminalnog događaja, strukturu i stadij toka događaja, utvrđivanje osoba koje su u njemu sudjelovale, povezanost među

69

radnjama i posljedicama, što se odražava u tragovima koji se pronalaze istraživanjem okoline. Situacijska vještačenja trebaju dati odgovor na pitanje o mogućnosti utvrđivanja način izvršenja (MO), analizirati radnje koje su se dogodile, njihov redoslijed, sredstva kojima se učinilac služio itd. Situacijska vještačenja se razlikuju od istraživačke djelatnosti organa postupka po tome, što se vještaci služe specijalnim znanjima kod rješavanja ekspertiznih zadataka. Vještačenja s ograničenim opsegom To su vještačenja kod kojih se od vještaka traži samo nalaz ili samo mišljenje. Vještačenja prema načinu izvođenja Prema načinu izvođenja razlikuju se kontradiktorna i nekontradiktorna vještačenja. Vještačenja prema međusobnom odnosu Razlikuju se 1. osnovna, 2. dopunska i 3. ponovljena (obnovljena) vještačenja. O osnovnim i dopunskim vještačenjima bilo je riječi. Pod ponovnim vještačenjima podrazumijevaju se vještačenja koja se određuju ako sadržaj provedenog vještačenja (prvog) proturječi neposredno utvrđenom dokaznom materijalu. Nadalje ako vještak nije primijenio najpogodnije ili pravilne metode, ako se pojavila sumnja u kvalificiranost vještaka, ako je zaključak netočan i/ili pogrešan ili čak neodrživ i slično. Pogreške kod određivanja i provođenja kriminalističkih vještačenja Najčešće pogreške koje se javljaju kod provođenja kriminalističkih vještačenja su : 1. vještacima se postavljaju pitanja na koja oni po svom stručnom profilu ne mogu dati odgovore, dakle ona koja su u domeni drugih vještaka, 2. organi postupka ne poznaju domete pojedinih područja kriminalističkih vještačenja i ne vode dovoljno računa o nerazrađenosti odgovarajuće metodologije kod ispitivanja objektivnog nalaza u vidu tragova i predmeta krivičnog djela, 3. organ postupka određuje vještačenja i u slučajevima kada sporna pitanja može riješiti bez provođenja vještačenja (ne poštuje se načelo ekonomičnosti postupka), 4. kada postoje brojni predmeti vještačenja (slučajevi tzv. mnogopredmetnih ili mnogostrukih vještačenja) koja imperativno zahtijevaju timska vještačenja, organ postupka što zbog brzine postupka, što zbog financijskih razloga (troškovi vještačenja) ne upućuje na vještačenje sve predmete vještačenja materijalne prirode. Provođenje vještačenja ne smije ovisiti o vremenu njegovog trajanja ili troškovima jer se vještačenje provodi u interesu saznanja istine. Ispitivanje u postupku vještačenja samo dijela predmeta vještačenja javlja se kao dokazno nepouzdano. 5. vještačenja se ne određuju blagovremeno što dovodi do odugovlačenja postupka, nemogućnosti utvrđivanja pravog stanja stvari zbog nastupjelih promjena na predmetima vještačenja (kontaminacija, oštećenje, uništenje), 6. predmeti vještačenja se ne upućuju na vještačenje istovremeno s nalogom za vještačenja ili se ne šalju svi raspoloživi predmeti vještačenja. Postoje neki kriteriji na strani organa postupka o selekciji predmeta vještačenja koji su pravno i stručno neutemeljeni, 7. sadržaji naloga (naredbi) za vještačenje nisu standardizirani. Navodi se premali broj pitanja vještaku ili su pogrešna, ne opisuje se adekvatno predmet vještačenja i slično, 8. organi postupka ne poznaju dovoljno metode i sredstva kriminalističkih vještačenja, osobito kada se ona provode u posebnim stručnim ustanovama itd.

70

Dokaz vještačenjem i drugi dokazi Uočeno je da se u svakodnevnoj praksi daje dokazu vještačenjem (ekspertnom dokazu) prevelika važnost u odnosu na druge dokaze, tako da dolazi do njegovog precjenjivanja. Polazi se nesvjesno od pretpostavke da je rezultat vještačenja, kao rezultat primjene nauke i tehnike superioran dokaz u odnosu na ostale dokaze. Međutim, sve veća uloga i dokazna vrijednost iskaza vještaka, kako je navedeno, ne umanjuje dokaznu vrijednost drugih dokaza, već samo povećava mogućnost organa postupka da utvrdi istinu. Nikada iskaz vještaka kao dokaz, ne smije staviti u drugi plan (potisnuti) ostale dokaze. Prije svega jer je to nerealno, drugo jer znači pasivizaciju organa postupka i prepuštanje otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela vještacima, što je vrlo opasna orijentacija. Mišljenje vještaka se ne smije suprotstaviti ostalim izvedenim dokazima, nego ga treba uklapati u sistem raspoloživih dokaza. Organ mora uvijek ocijeniti nalaz i mišljenje vještaka, nikako ne samo nalaz ili samo mišljenje u odnosu na rezultate ostalih izvedenih dokaza u toku postupka, čiji se sadržaj ne mora slagati s iskazom vještaka. Ukoliko sadržaji drugih dokaza proturječe sadržaju dokaza vještačenjem to treba razjasniti. Razlikovanje određenih kategorija dokaza danas, silom prilika, ima još samo ograničenu vrijednost. Nije dopušten izolirani način promatranja i ocjenjivanja dokaza. U postupku dokazivanja treba uzeti u obzir sve dokaze i može ih se razlikovati u dokaznom smislu samo utoliko, ukoliko materijalne razlike uzrokuju različite pravne posljedice. U skladu s odredbama procesnih zakona, organi postupka dužni su dokaz vještačenjem tretirati kao i svaki drugi dokaz i na isti ga način ocjenjivati. Navedeno znači, da činjenice utvrđene vještakovim iskazom je moguće konfrontirati i dovesti u vezu s drugim činjenicama utvrđenim drugim dokazima, ukoliko dokaz iskazom vještaka nije jedini dokaz. Klopke koje vrebaju vještake u procesu identifikacije (identifikacijska vještačenja) To je slučaj kada se identitetu suprotstavlja sličnost. Riječ je o slučajevima kada se kod niza objekata jedno ili više obilježja slažu, kao što su podudarnost u veličini, težini, boji i slično, kada su oni analogni po nekim obilježjima. Sličnost može biti veća ili manja, a identitet je apsolutan, o čemu je bilo riječi. Vještaci često ne razlikuju trijadu : istorodnost-sličnost-identičnost. Utvrđivanjem grupne nepripadnosti može se utvrditi neidentitet. S druge strane, utvrđivanjem grupne pripadnosti tek se otvara mogućnost identifikacije. Nema grupne identifikacije nego samo, grupne pripadnosti. Problemi se javljaju i u pogledu pojmova koji se koriste u postupku identifikacije. Uvijek treba razlikovati obilježja (karakteristike) roda od individualnih karakteristika. Samo ove potonje omogućavaju identifikaciju pod pretpostavkom da je pronađen dovoljan broj individualnih karakteristika između spornog i nespornog objekta koji se uspoređuju. Da ne bi upali u razne klopke u toku vještačenja na strani vještaka se traži kreativno mišljenje. To je stvaralačko mišljenje, mišljenje shvaćeno kao rješavanje problema kojima se rješavaju teži i značajniji sklopovi i koje rezultira stvaranjem inovacija. Posebnosti vještačenja u pojedinim stadijima postupka Iskaz vještaka je personalni dokaz sui generis i istovremeno oblik pomoći organu postupka u obavljanju njegove funkcije. Vještačenje ima poseban značaj unutar personalnih dokaza. Pri tome uvijek ostaje otvoreno pitanje : kada i s kakvim autoritetom će vještak pružiti pomoć organu postupka pri utvrđivanju činjenica koje se mogu ili moraju utvrditi samo vještačenjem (obavezna vještačenja). Potrebu poduzimanja vještačenja cijeni ovlašteni organ postupka obzirom na činjenice koje treba utvrditi, odnosno ocijeniti. Odluka organa postupka po pitanju da li odrediti

71

vještačenje ili ne, načelno nije diktirana stadijem postupka, već ocjenom da li je za utvrđivanje i/ili ocjenu činjenica u postupku potrebno posebno znanje ili umijeće. Zona nepoznatog ili nedovoljno poznatog u području utvrđivanja činjenica, u odnosu na organ postupka, svakim danom se sve više širi i, objektivno uzevši, organu postupka ostaje sve manje pitanja na koja on može sam bez pomoći stručnih osoba dati odgovor. Organ postupka u skladu s procesnim odredbama mora se služiti vještakom kada god se u postupku utvrđivanja činjenica nađe na području za koje nije stručno kompetentan i kada se određene činjenice ne mogu utvrditi bez posebnog stručnog znanja i/ili umijeća s kojima organ postupka ne raspolaže. U skladu s navedenim organ postupka može odrediti vještačenje u svim stadijima postupka, počevši od pred krivičnog stadija. Riječ je o vještačenjima koja se određuju kao anticipirane istražne radnje prije započinjanja krivičnog postupka. U navedenim slučajevima temeljni kriterij za određivanje vještačenja je hitnost (opasnost od odlaganja). To znači da se kasnije vještačenje ili uopće ne bi moglo obaviti ili bi njegovo obavljanje rezultiralo manjkavim nalazom i mišljenjem ili bi bilo skopčano s velikim teškoćama. U takvim hitnim slučajevima procesne odredbe određuju tko može narediti vještačenje. Nerijetko će biti riječ o dijagnostičkim i situacijskim vještačenjima koja se obavljaju na licu mjesta krivičnog djela ili događaja. Osnovni kriterij je hitnost u pogledu provođenja vještačenja. Zapisnik o hitnom vještačenju mora se dostaviti u određenom roku nadležnom tužiocu uz obrazloženje u čemu su se sastojali razlozi hitnosti. U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi najveći broj vještačenja odvija se u fazi istrage. Za razliku od vještačenja koje se provodi u toku glavne rasprave i koje se svodi na ispitivanje vještaka o većom danom nalazu i mišljenju ili onom koje daje na raspravi, u istrazi vještačenje obuhvaća, osim ispitivanja vještaka i prethodne faze vještačenja, bez kojih ne može doći do ispitivanja vještaka. Kada organ postupka u istrazi zaključi da je vještačenje potrebno i moguće, donijet će pismeni nalog kojim određuje vještačenje i zakazati ročište, osim ako se vještačenje povjerava stručnim ustanovama ili državnim organima. Ako je riječ o vještačenjima u užem smislu, tj. vještačenjima kod kojih vještak može odmah dati nalaz i mišljenje (u pravilu in situ), nema u praksi posebnih problema. Vještacima je u pravilu potrebno duže vrijeme za pregled predmeta vještačenja i davanje nalaza i mišljenja. Posebno ročište za preuzimanje vještačenja potrebno je samo onda , ako će vještačenje trajati duže vrijeme. Ako se pregled predmeta vještačenja može obaviti na samom ročištu, i ako je vještak u mogućnosti odmah dati svoj iskaz, posebno ročište za preuzimanje vještačenja nije potrebno, pa se na istom ročištu obavlja ono što je sadržaj ročišta za preuzimanje vještačenja, vrši pregled predmeta vještačenja i provodi ispitivanje vještaka. Ročišta za preuzimanje vještačenja ne obavljaju se ni onda, kada su povjerena stručnim ustanovama ili državnim organima. Na glavnoj raspravi ukoliko je provedeno vještačenje u ranijim fazama postupka, po načelu neposredne ocjene dokaza, ne bi se smjelo čitati zapisnik o vještačenju koje je provedeno u ranijim fazama postupka, nego vještak treba dati svoj iskaz u vidu nalaza i mišljenja. Iznimno, pod zakonskim uvjetima, moguće je na glavnoj raspravi pročitati zapisnik o vještačenju. Potreba za provođenjem vještačenja može se javiti u toku glavne rasprave. O potrebi provođenja vještačenja odluku donosi raspravno vijeće ili sudac pojedinac po službenoj dužnosti, ili na prijedlog stranaka, odnosno oštećenog. U takvim slučajevima će se rasprava odgoditi zbog pribavljanja novog ili novih dokaza, tj. iskaza vještaka. O poduzimanju vještačenja u takvim slučajevima odlučuje sud, koji ujedno određuje i vještaka, odnosno ustanovu ili državni organ. Ako pregled predmeta vještačenja treba trajati duže vrijeme, vještak će preuzeti vještačenje na glavnoj raspravi, a pregled predmeta vještačenja obaviti van glavne rasprave, dok će nalaz i mišljenje dati na glavnoj raspravi. Ako je vještačenje koje je obavljeno u istrazi ili u fazi pripremanja glavne rasprave, odnosno na glavnoj raspravi bilo povjereno stručnoj ustanovi ili državnom organu, a ne individualnom vještaku ili vještacima, na glavnoj raspravi trebaju biti ispitani kao vještaci oni stručnjaci ustanove, odnosno državnog organa, koji su obavili vještačenje.

72

U toku glavne rasprave nerijetko se obavljaju psihološka vještačenja. To su vještačenja koja se najčešće određuju u vezi s ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Cilj vještačenja je dobivanje psihološke ocjene razvijenosti neke osobe, utvrđivanje eventualnog poremećaja svijesti nepatološkog karaktera, odredili motivi nekog ponašanja i slično. U cilju potpunijeg upoznavanja ličnosti svjedoka ili učinioca krivičnog djela vještak treba analiziranjem utvrditi i razjasniti različite psihološke postavke i ukazati na mehanizme djelovanja pojedinih objektivnih i subjektivnih faktora koji mogu utjecati na psihički doživljaj svjedoka ili okrivljenika. Riječ je o specifičnoj pomoći organu postupka da shvati i razumije psihološke dimenzije iskaza neke osobe. Psiholog ne smije, a i ne može, utvrditi točan stupanj pouzdanosti iskaza neke osobe i to prezentirati organu postupka, jer bi time prekoračio svoja ovlaštenja. U vezi s navedenim treba uvijek voditi računa o psihološkim pravilima kod svjedočenja. Ta pravila glase : 1. vrijednost iskaza osobe zavisi o načinu na koji je iskaz dobiven. Riječ je o stvarnim, taktičkim i psihološkim elementima iskaza), 2. pogrešno svjedočenje zbog objektivno-subjektivnih razloga nije izuzetak, nego bi se prije moglo reći da je pravilo, 3. pogreške progresivno rastu kada se približava najpotresnija faza krivičnog djela ili događaja, a unutar pogrešaka česti su detalji koji su plod mašte, 4. nema paralelizma između opsega i točnosti svjedočenja (iskaza), 5. iskaz osoba ne počiva samo na opaženim objektima već i na ranijim opažajima i izjavama, tzv. združene uspomene ili utisci, 6. vrijednost svjedočenja ovisi o opsegu, točnosti i objektu na koji se odnosi iskaz, 7. točnost i vjernost iskaza ovise od dužine vremena koje je proteklo od časa opažanja do časa davanja iskaza (reprodukcije). Riječ je o tzv. krivulji zaboravljanja, 8. svjedoci često govore o onome što su zaključili kao da su opazili zbog procesa zaboravljanja, 9. kasniji sadržaji opažanja potiskuju ranije sadržaje ili se interpoliraju u ranije itd. Suvremene kriminalističke teorije o dokazima Proces dokazivanja je objekt proučavanja teorije sudskih dokaza, kao dijela krivično procesne nauke, ali istovremeno i objekt koji istražuje kriminalistička nauka. Riječ je o istom objektu istraživanja, ali o dva pristupa, tako da ne dolazi do dupliranja dokaznih teorija. Zato se dokazna teorija dijeli na procesnu i kriminalističku. Teoriju sudskih dokaza zanima pravna strana dokazivanja, kao dinamički sistem pravno regulirane djelatnosti utvrđivanja relevantnih činjenica po normama procesnih zakona, dakle u predviđenoj formi putem formalno reguliranih procesnih radnji. Kriminalističku teoriju dokaza interesira primarno informacijsko-spoznajni sadržaj postupka dokazivanja. Objekt proučavanja teorije sudskih dokaza, kao dijela krivično procesne nauke je istovremeno i objekt koji istražuje kriminalistička nauka. Riječ je o istom objektu istraživanja (krivičnom djelu), ali o dva različita pristupa, tako da ne dolazi do dupliranja dokaznih teorija. Zato se dokazna teorija dijeli na : 1.procesnu i 2. kriminalističku. Govori se u praksi o krivičnom postupku kao silogističkoj kriminalističkoj proceduri.

Pojam dokaz Danas se pod dokazima podrazumijevaju faktički podaci koji su sadržani u zakonom predviđenim izvorima dokaza ili nositeljima dokaza (osobe, životinje, biljke, stvari, tragovi i slično) na temelju kojih u postupku propisanom pozitivnim propisima nadležni organ utvrđuje postojanje ili nepostojanje krivičnog djela, oblik krivnje određene osobe i druge okolnosti od značaja za donošenje odluke.

73

Dokaz se može definirati i kao krivičnopravna relevantna informacija sadržana u osobama i stvarima, životinjama, biljkama i slično, koja je dobivena na procesno propisani način i upotrebom procesno predviđenih sredstava. U širem smislu riječi dokaz se može definirati i kao utvrđena činjenica koja služi za utvrđivanje drugih činjenica, odnosno bilo što logički teži da dokaže ili opovrgne činjenicu koja se javlja kao sporno pitanje u sporu, odnosno sudskom slučaju. Iz navedenog proizlazi da se bilo što, što može imati najbeznačajniji izgled za ishod postupka, može u najširem smislu klasificirati kao dokaz, a čije osiguranje ima logičku tendenciju dovođenja u vezu s ishodom slučaja. Navedene teorije posebno se odražavaju kod primjene dokaza. Riječ je o pravnom kvalificiranju utvrđenog činjeničnog stanja i njegovom podvođenju pod određenu materijalnu krivično pravnu normu (inkriminacije u krivičnim zakonima). Dokazi kao činjenice moraju biti u objektivnoj vezi s predmetom dokazivanja. Kao dokaz mogu figurirati samo takve činjenice koje predstavljaju informaciju koja dopušta zaključivanje o krivičnom djelu i učiniocu. Dokazi moraju biti objektivno relevantni. To su dokazi koji su nastali : planiranjem, pripremanjem, izvršenjem, prikrivanjem i uživanjem (korištenjem) «plodova» krivičnog djela, na način da su došli u uzajamnu vezu sa sviješću čovjeka (svjedok, okrivljenik) ili predmetima. Dokazi objektivno pripadaju krivičnom djelu i čine njegov podsistem. Dokaz može biti samo ona činjenica koja je «iznutra» povezana s krivičnim djelom. Dokaz ne stvara procesni organ svojim radnjama, nego ga uzrokuje samo izvršenje krivičnog djela u procesu uzajamnog djelovanja, uzajamne veze s nositeljem dokaza, izvorom dokaza, signalom informacije. Dokaz je uvijek u sekundarnom odnosu prema krivičnom djelu i učiniocu, kao autoru i primarnom elementu. Riječ je o razlici između spornih činjenica (thema probandi) i dokaza. Iz navedenog proizlazi da je dokaz sredstvo (izvor) saznanja o činjenicama, odnosno rezultat ocjene informacija iz različitih izvora. Dokazi su jedini izvor saznanja o činjenicama po mišljenju većine krivičara i kriminalista. Međutim, ne može se osporiti da se činjenice utvrđuju i vlastitim opažanjem organa postupka i sudionika u postupku. Klasifikacija dokaza Riječ je o svrstavanju dokaza u različite kategorije. U nauci krivičnog procesnog prava postoje brojne klasifikacije dokaza. Najpoznatija je klasifikacija dokaza na izravne i neizravne, optužbe i obrane, stvarne ili materijalne i personalne. Osnova klasifikacije dokaza na izravne i neizravne temelji se na odnosu dokaza prema spornim činjenicama. Sporne činjenice su činjenice od značaja za utvrđivanje postojanja krivičnog djela, učinioca i njegove krivične odgovornosti u odnosu na koje se ne raspolaže procesno relevantnim saznanjem, te se moraju utvrđivati u krivičnom postupku. Izravni dokazi pod uvjetom da je utvrđena njihova istinitost, imaju jednoznačan karakter, dok neizravni dokazi samo predstavljaju temelj za postavljanje verzija o njihovom mogućem značenju. Klasifikacija dokaza na potpune i nepotpune temelji se na načinu na koji dokazi govore o istinitosti ili neistinitosti sporne činjenice. Potpuni su oni koji u potpunosti potvrđuju jednu činjenicu, a nepotpuni oni koji to čine samo djelomično. Priroda dokaza optužbe i obrane se određuje obzirom na uloge stranaka u krivičnom postupku. Izravni (direktni) dokazi : To su dokazi iz kojih obavijest o odlučnim činjenicama slijedi izravno, neposredno, direktno iz dokaza. Izravni dokaz je osnova za zaključak o postojanju odlučne činjenice i to izravno.

74

Posredni (indirektni) dokazi To su dokazi kojima se odlučne činjenice dokazuju posredno. Prvo se dokazuje jedna ili više činjenica indicija iz kojih se logički zaključuje o postojanju odlučnih činjenica. Logičko zaključivanje je osobita vrsta ocjene dokaza. Neposredne i posredne dokaze treba provjeriti. Tom cilju služe pomoćne činjenice. Originalni i izvedeni dokazi U skladu s načelom neposrednosti zakoni o krivičnom postupku insistiraju na originalnim dokazima. Nažalost nemoguće je u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi svaki puta osigurati originalne dokaze. Zato je svakim danom uloga tzv. izvedenih dokaza sve veća, pod uvjetom da uspješno i u dovoljnom broju vjerno konzerviraju grupna i identifikacijska (individualna) obilježja originala u individualnom kompleksu. Kod izvedenog dokaza, pouzdanost odraza originala mora biti izvan svake sumnje. Pri tome kopija ne mora odražavati sva obilježja originala, nego identifikacijski ili grupifikacijski bitna i dostatna, što je u krajnjoj liniji stvar ocjene vještaka. Združeni ili spojeni materijalni dokazi Vrsta dokaza koja povezuje učinioca s mjestom izvršenja i drugim mjestima u vezi s izvršenim ili pokušanim krivičnim djelom ili žrtvom i dokazi koji povezuju to mjesto ili mjesta ili žrtvu s učiniocem. Provjeravanje dokaza Aktivnost (primarno procesna) koja se sastoji u ispitivanju i utvrđivanju vjerodostojnosti izvora informacija i dokaza od strane nadležnog organa postupka. Ako je vjerodostojan put kojim se došlo do dokaza, onda je vjerojatno vjerodostojan i sam dokaz. Vrijednost dokaza Određuje se njegovim mjestom i ulogom u sistemu dokaza, vjerodostojnošću i pouzdanošću. Ispitivanje odnosa među dokazima U praksi se svi dokazi manje ili više oslanjaju jedni na druge. I jedni i drugi se na kraju javljaju kao elementi cjeline koju kriminalisti praktičari nazivaju «dokazna zgrada». Ta cjelina daje sintetiziran i definitivan dokaz, dokaz koji omogućava obnovu pravno relevantnih činjenica. Razni izvedeni dokazi u jednom danom trenutku moraju biti istovremeno ispitani, jer samo ukupni rezultat je dokazno relevantan. Ispitivanje dokaza bilo bi nepotpuno, ako se ne bi odnosilo na odnose među njima. Relevantni zaključci mogu se izvoditi iz tih odnosa. Ako se dokazi međusobno ne slažu (tzv. svađa dokaza), treba tražiti uzrok tome i ako je moguće riješiti proturječnosti među dokazima. Ako se proturječnost ne može smanjiti, onda treba izvršiti izbor između proturječnih podataka. U obzir treba uzimati prirodu i modalitete dokaza. Dokaze treba razvrstavati po rangu in concreto. Dva nepodudarna dokaza pokazuju tendenciju da se neutraliziraju ili ostaje samo jedan. Podudarnost među dokazima mora biti stvarna i potpuna. Ta podudarnost može imati dva moguća uzroka : (1) ili su oba dokaza neistinita i slučajno se sreću ili (2) oba odgovaraju stvarnosti. Što je veći broj podudarnih dokaza, vjerojatnija je druga hipoteza, tako da može doći do praktične izvjesnosti.

75

Indicije ili osnovi sumnje, odnosno podozrenja Indicije (lat. indicia-znak, značenje) zvane i osnovi sumnje, odnosno podozrenja u kriminalističkoj nauci su činjenice (okolnosti) povezane s krivičnim djelom, koje imaju spoznajnu vrijednost za kriminalističko istraživanje. Kriminalističko istraživanje je pretežno rad s indicijama. Indicije u krivičnom postupku su činjenice koje se utvrđuju da bi se pomoću njih kao neizravnih dokaza, utvrdila druga činjenica Zato se indicija u krivičnom postupku naziva dokazna činjenica ili posredni logički dokaz. Indicija ili indicije same nisu izravna osnova za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Da bi se izveo takav zaključak potreban je logički misaoni proces koji se temelji na ocjenjivanju pojedinačnih indicija ili njihovih skupina. U kriminalističkoj nauci u pojam indicija ulaze sve dokazne činjenice, dakle i indicije u postupovnom smislu, ali i druge okolnosti koje kriminalisti uzimaju kao indicije npr. poligram, operativne bilješke, obavijesni razgovori i slično. Dio tih indicija ako se ne transformiraju u dokaze u formalno pravnom smislu ostaju indicije u operativnom kriminalističkom smislu. U kriminlističkoj nauci indicija je istraživački važna okolnost pri čemu samo neke od ukupnog broja indicija mogu postati indicije u krivičnom postupku tzv. dokazne činjenice ili posredni logički dokazi. Kriminalistička praksa njeguje operativnu djelatnost kroz indicijalni način otkrivanja i dokazivanja izvršenog krivičnog djela. Indicija može biti svaka okolnost koja služi kao izvor saznanja o stanovitoj činjenici (materijalni predmet, duševne i tjelesne značajke, sklonosti, patološka stanja, javni pogovor, priopćenje, nalaz predmeta i isprave i slično. Indirektne indicije Zovu ih i indicije dedukcijom iz poznatih izvora. Taj pojam obuhvaća : sve postupke osumnjičenika, sve što baca bilo kakvu svjetlost na njegovo ponašanje, svi akti drugih osoba koje učestvuju u postupku, sve što dolazi do saznanja osumnjičenika i može imati utjecaj na njega, prijateljski i neprijateljski odnosi, obećanja, prijetnje, vanjština osumnjičenika, boja njegovog glasa, njegova šutnja i sl., jednom riječju sve što može objasniti vezu između raznih činjenica i konačno sve prolazne okolnosti koje prate krivično djelo. Dokazivanje pomoću činjenica Je složeno, stupnjevito postupanje ovisno o otkrivanju, osiguranju, kritičkoj analizi i vrednovanju većeg broja okolnosti. Pri tome opasnost od pogrešaka je velika. Traži se temeljit i savjestan visoko stručan rad. Za indicijalni postupak važno je da se u obzir uzmu sve indicije, pri čemu se pozitivne i negativne moraju ocjenjivati u međusobnom odnosu. Ako se ne može utvrditi izvjesnost, treba utvrditi moguću vjerojatnost. Indicijalni zaključak Pretežno počiva na pravilima iskustva, a manje na naučnim pravilima. Uvjerljivost raste s brojem indicija. Pri tome je važna dokazna snaga svake pojedine indicije koja sadrži posebnu značajku. Važno je utvrditi stupanj učestalosti javljanja indicijalnih dokaza. Što obuhvaća rad s indicijama ?

76

1. otkrivanje, 2. prikupljanje, 3. razmatranje i 4. ocjenu indicija. Ta djelatnost ovisno o konkretniom slučaju uključuje različite metodologijske i tehničke postupke. Označuje se kao indicijalni misaoni proces, iako se realna djelatnost prostire znatno izvan okvira misaonog procesa, radne misaone djelatnosti. Indicijalni misaoni proces Pretpostavlja uvijek utvrđivanje : (1) glavne činjenice, (2) indicije kao činjenice koja utječe na vjerojatnost postojanja glavne činjenice, (3) smjera indicija, (4) dokazne snage indicija tj. kako često pojavu glavne činjenice prati ili ne prati pojava indicija i (5) ocjenu dokazne snage indicije. Metodologija rada s indicijama Rad s indicijama pretpostavlja određenu metodologiju koja počiva na općim i posebnim metodologijskim smjernicama. Opće smjernice za rad s indicijama su : 1. prethodno poznavanje tipičnih (ne) očekivanih indicija, 2. otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija, 3. okupljanje i slaganje indicija u cjeline, 4. stvaranje indicijalnih verzija, 5. spoznajna provjera indicijalnih verzija, 6. dokazna provjera indicijalnih verzija i 7. konačni zaključak o stupnju vjerojatnosti. Kriminalističko istraživanje uključuje rad s više indicija, pa je nužno razmatrati nezavisnost i povezanost indicija. Tipični oblici povezanosti indicija : 1. indicijalni prsten i 2. indicijalni lanac. Ovisnost indicija može biti : 1. pozitivna i negativna, 2. nepostojeća, 3. slaba ili jaka i može se na različiti način odražavati na dokaznu snagu indicija za glavnu činjenicu i druge indicije. Za indicijalni prsten vrijedi količnik učestalosti. Za indicijalni lanac s naslova dokazne snage vrijedi pravilo ukupnog učinka. Dokaznu snagu indicijalnog lanca određuje najslabiji indicij. Raznolikost je vrlo značajna kod indicija. Podjela indicija Rad s indicijama traži njihovo poznavanje. S tim u vezi javljaju se dvije vrste zadataka : (1) otkrivanje indicija i (2) njihovo korištenje u procesu istraživanja. Pri tome važnu ulogu igra katalog indicija. Katalozi indicija temelje se na različitim osnovama, a njihova izrada pretpostavlja višestruku i višestepenu podjelu na vrste i kategorije. Kriteriji za klasifikaciju indicija : U osnovi to su (1) sadržaj, (2) opće i posebno značenje, (3) priroda (narav), (4) prostorni smještaj, (5) kauzalno značenje, (6) vremenske značajke, (7) način rada, (8) istinosna vrijednost i (9) dokazna snaga indicija. Prema dosegu razlikujemo (1) opće i (2) posebne indicije. Opće indicije su okolnosti značajne za sva krivična djela. Posebne indicije su povezane s određenim skupinama ili određenim krivičnim djelom. Indicije prema vezi dijele se na : (1) indicije o krivičnom djelu, (2) o učiniocu i (3) o žrtvi.

77

Vremenska klasifikacija indicija : (1) indicije prije izvršenja krivičnog djela tzv. prospektivne, prethodne indicije, (2) tokom izvršenja krivičnog djela tzv. simultane ili popratne indicije i (3) indicije nakon izvršenja krivičnog djela tzv. retrospektivne indicije ili naknadne indicije. U prethodne indicije spada na primjer upućivanje prijetnje žrtvi. U popratne spada pronalaženje sredstva izvršenja na mjestu izvršenja koje pripada osumnjičeniku. U naknadne indicije spada npr. bijeg osumnjičenika. Značaj i dokazna vrijednost ovih indicija se znatno razlikuje prema vremenu njihovog nastanka. Indicije prije izvršenja krivičnog djela : (1) moralna sposobnost za izvršenje krivičnog djela. To je indicija po ličnosti (engl. character evidence), (2) motiv krivičnog djela kao indicija, (3) ispoljavanje (izražavanje) volje za izvršenjem krivičnog djela, (4) sumnjivo ponašanje (vladanje), zlo vladanje, druženje s osobama na lošem glasu, neizvjestan način života, stalna skitnja i tumaranja, stalno selenje, trajno mijenjanje profesije itd., (5) prethodna (ranija) osuđivanost, (6) osobna svojstva, tjelesna i duševna koja su podobna za izvršenje djela, znanja, sposobnosti, zanatsko iskustvo, vještine i navike itd. Indicija po ličnosti ili sposobnosti za izvršenje krivičnog djela izvodi se iz moralnih i tjelesnih (fizičkih) karakteristika osumnjičenika u odnosu na konkretno izvršeno krivično djelo. U nju spadaju ukupan karakter, ranije vladanje, navike i sklonosti itd. Iz tih podataka izvodi se zaključak da li je osumnjičenik bio sposoban izvršiti određeno krivično djelo, pa čak i da li je bio sklon njegovom izvršenju. Uvijek je riječ o većoj ili manjoj mogućnosti. Ova indicija igra veću ulogu u negativnom smislu kad ukazuje na nesposobnost, odnosno nespojivost između profila ličnosti osumnjičenika i djela koje mu se stavlja na teret. Ova indicija ulazi u tzv. osobni oportunitet za izvršenje krivičnog djela. Ona je složena i posredna indicija, jer se iz ponašanja osumnjičenika koje je prethodilo izvršenju krivičnog djela izvode zaključci o njegovoj kriminalnoj sklonosti. Zato treba prikupiti što više podataka o moralnosti osumnjičenika. Indicija je toliko sigurnija koliko je preciznija kriminalna sklonost. Indicije po postupcima prije izvršenja krivičnog djela : to su prijetnje, upute za izvršenje krivičnog djela, pripreme, vježbanje, opservacija žrtve, nabavljanje sredstva izvršenja i slično. Indicije po intelektualnoj i tjelesnoj sposobnosti za izvršenje krivičnog djela : njih čine subjektivna sposobnost ili sposobnost u pravom smislu koja se nalazi u osobi osumnjičenika i relativna sposobnost ili oportunitet koja se ogleda u odnosu osumnjičenika prema danim stvarima bilo u vezi s krivičnim djelom, bilo sa žrtvom. Indicije po moralnoj sposobnosti za izvršenje krivičnog djela : riječ je o moralnom stavu osumnjičenika prema izvršenom krivičnom djelu. Izvodi se dedukcijom iz ponašanja osumnjičenika u prošlosti, tjelesnih uvjeta i navika. To je optužujuća indicija. U praksi je presudnija indicija po moralnoj nesposobnosti, koja opravdava osumnjičenika. Riječ je o tzv. kriminalnom karakteru osumnjičenika koji se zbog toga loše ponaša. Ispoljava se u ponašanju, navikama i osobnim svojstvima tzv. kriminalne sklonosti. Indicije po zločinačkom povodu ili pobudi za izvršenje krivičnog djela : riječ je o moralnoj sposobnosti za izvršenje krivičnog djela. Zovu je i «pokornost prema krivičnom djelu». Obično je riječ o konkretnom povodu koji djeluje na um osumnjičenika i slabom «otporu» subjekta prema tom povodu. Razlikuje se kod svakog krivičnog djela. Indicije po oportunitetu : to su indicije po uvjetima u kojima se nalazio osumnjičenik i koji su olakšali izvršenje krivičnog djela. Taj pojam obuhvaća : (1) osobni oportunitet za izvršenje krivičnog djela ili intelektualne i tjelesne sposobnosti koje se javljaju u vidu poznavanja stvari i sposobnosti i mogućnosti ličnosti. On je uvjet za izvršenje krivičnog djela. (2) materijalni ili stvarni oportunitet. Njega čini prisutnost na mjestu krivičnog djela, posjedovanje sredstva izvršenja, poznavanje mjesta izvršenja ili nekih drugih okolnosti itd. On se u stvari svodi na odnos mjesta i vremena tj. na fizičku prisutnost, mjesnu i vremensku na mjestu krivičnog djela.

78

Indicije koje se ispoljavaju prilikom izvršenja krivičnog djela : (1) prisutnost na mjestu izvršenja krivičnog djela, (2) posjedovanje sredstava, oruđa i oružja izvršenja krivičnog djela, (3) određena tjelesna i duševna svojstva, znanja, sposobnosti, zanatsko iskustvo, vještine i navike i slično, (4) karakter kao indicija (indicija po ličnosti), (5) poznavanje izvjesnih okolnosti koje nisu bile svima poznate ili nepoznavanje izvjesnih okolnosti koje bi morale nekome biti poznate, (6) motiv krivičnog djela, učestvovanje u radnji izvršenja krivičnog djela. Indicije učestvovanja u djelu : U osnovi radi se o raznovrsnim indicijama izvedenih iz tragova i predmeta i okolnosti krivičnog slučaja. Riječ je o «izdajničkim» tragovima koji se nalaze na napadnutom objektu, učiniocu i mjestu izvršenja djela i dovode osumnjičenog u vezu s izvršenim djelom osobito putem njegove prisutnosti na mjestu izvršenja djela u vrijeme izvršenja bez očiglednog drugog razloga. Te indicije mogu se manifestirati u obliku primjene nasilja (obijanje, provaljivanje, oduzimanje predmeta, fizički napad na osobe i slično). Te indicije s više ili manje točnosti pokazuju što se dogodilo. Što su preciznije to su značajnije, ali su vrlo promjenjiva kategorija. U navedenom smislu posebnu ulogu imaju tragovi prljavštine Ova indicija je vrlo važna, jer se pomoću nje otkriva i dokazuje da je određena osoba izvršila krivično djelo, ali isto tako može se dokazati da određena osoba nije izvršila krivično djelo, jer bi u protivnom na sebi morala nositi tragove izvršenja djela. Ova indicija nema samo orijentacijski karakter, nego može predstavljati i vrlo jak dokaz krivnje ili nevinosti. Indicijalne činjenice ove prirode utvrđuju se primarno uviđajem, pregledom tijela, odjeće i obuće, raznih predmeta i slično osumnjičenika, najčešće uz pomoć vještaka. Indicije prisutnosti na mjestu izvršenja krivičnog djela : zovu se i fizičkim ili materijalnim oportunitetom. Obično je riječ o prisutnosti osumnjičenika na mjestu izvršenja krivičnog djela ili mjestima koja su s njim u vezi u vrijeme izvršenja djela bez očiglednog drugog razloga. Osumnjičenik tu indiciju kasnije u postupku loše opravdava (objašnjava). Ova indicija ne smije se tumačiti izolirano bez drugih indicija. Krivnja se dokazuje posredno putem objašnjenja koja daje osumnjičenik. Ta indicija vrijedi dokazno toliko, koliko vrijede objašnjenja osumnjičenika u pogledu opravdanosti njegove prisutnosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. To nije presudna indicija. Ona može ići i u prilog osumnjičeniku. Ova indicija može se temeljiti na iskazima osoba ili materijalnim dokazima. Često je sporan vremenski element. Indicije koje se ispoljavaju poslije izvršenja krivičnog djela : (1) tragovi krivičnog djela na učiniocu, (2) učestvovanje u djelu, (3) korist od djela tzv. materijalne posljedice krivičnog djela), (4) psihičko djelovanje krivičnog djela na učinioca, (5) indicije po sumnjivom ponašanju, (6) indicije po lošem pravdanju npr. kontradikcije u iskazu, lažan alibi i slično. Indicije po postupcima poslije izvršenog krivičnog djela : javljaju se u obliku ponašanja, govora ili pismena i drugih oblika komunikacije npr. lažni iskazi, osobito kod alibija, dolazak na mjesto izvršenja djela, neočekivani bijeg, uništavanje materijalnih dokaza, nagodba sa žrtvom, utjecaj na svjedoke, rasipnički život i slično. Indicija psihičkog djelovanja krivičnog djela na učinioca. Nakon izvršenog krivičnog djela kod počinitelja (ako nije psihopatske konstitucije) može se ispoljiti indicija psihičkog djelovanja krivičnog djela na učinioca. Ova indicija se rijetko manifestira kod profesionalnih i serijskih učinioca, kao i povratnika. Česta je kod učinilaca koji su djelo izvršili iz nehata ili u afektu tzv. situacijski izvršioci. Ova druga grupa učinilaca pod pritiskom krivnje, grižnje savjesti, prisustva straha i slično, prije ili kasnije, često podsvjesno čini grešku «u koracima» koju, ukoliko je uočena, možemo tumačiti kao indiciju djelovanja krivičnog djela na učinioca ili šire, kao indiciju sumnjivog ponašanja. Intenzitet pritajenog straha oscilira u ovisnosti od ambijenta, raspoloženja i primljenih podražaja putem osjetila od strane učinioca. Indicija psihičkog djelovanja krivičnog djela na učinioca ima svoj izvor u prošloj radnji izvršenja i trenutnoj situaciji. Prevelika promjena u kratkom roku može kod učinioca izazvati šok, dolazi do dinamike savjesti, straha od kazne, grižnje savjesti, tako da učinilac gubi psihičku ravnotežu. Prisutne su neprospavane noći, gubitak apetita, odavanje alkoholu, prekomjerno pušenje, što su sve indicije psihičkog djelovanja djela na učinioca.

79

Indicije po sumnjivom držanju : nazivaju se i indicije po duševnim tragovima. Riječ je o postupcima pojedinaca koji su prethodili ili pratili izvršenje krivičnog djela ili su se javili nakon njegovog izvršenja. Riječ je o držanju pojedinaca koje otkriva njihovo duševno stanje npr. zlu namjeru prije izvršenja krivičnog djela ili «kaznenu svijest» poslije izvršenja djela.. To se držanje ispoljava bilo djelima (bijeg, uništavanje kompromitirajućeg materijala i sl.) ili riječima (prijetnja, ispoljavanje neprijateljstva prema žrtvi i slično), bilo uzbuđenjima ili osjećajnim reakcijama, koje mogu biti svojevoljne ili izazvane. Ova indicija je vrlo posredna. Ona indicira na krivnju preko promjenjivog posredništva subjektivnih stanja, a ta stanja spoznaju se samo po njihovom vanjskom izražavanju. Indicije po lošem pravdanju : u pravilu služe za dopunu ili preciziranje drugih indicija. To su razne dvosmislenosti u iskazu osumnjičenika, nevjerojatna objašnjenja i slično. Indicije s predmetnog stanovišta: dijele se na one : (1) koje daju odgovor na pitanje da li je izvršeno krivično djelo, (2) pomoću kojih se razjašnjava tko je učinilac, (3) koje ukazuju na tok događaja, (4) koje pružaju podatke o alibiju, (5) koje ukazuju na doticaj s predmetom, sredstvom ili mjestom ili prihodom od izvršenog krivičnog djela, (6) koje upućuju na ranije vladanje, sklonosti i značajke osumnjičenika, (7) koje su značajne za ponašanje nakon djela, (8) koje su u vezi s posebnim znanjima, sposobnostima, vještinama osumnjičenika, ili neke osobe, (9) koje ukazuju na posebne okolnosti djela itd. Indicije prema dokaznoj snazi : obično se dijele na : (1) očigledne, (2) bliske i (3) daleke. Kriterij je da su s činjenicom koju treba utvrditi imale neposredan (nužan) odnos, nepotreban neposredan odnos ili samo mogući odnos. Indicije prema opsegu : obično se dijele na : (1) zajedničke ili opće i (2) posebne ili specijalne. Prve se odnose na svaku vrstu krivičnog djela, a druge na posebno krivično djelo. Kvaliteta indicija : taj pojam obuhvaća težinu, jasnoću i međusobni odnos (sklad) indicija. Veze među indicijalnim dokazima Smisao indicijalnih dokaza je u njihovoj međusobnoj povezanosti tzv. dokazna zgrada indicijalnih dokaza. Zato se dokaz pomoću indicija naziva i sastavljeni dokaz. Pri tome se moraju realne (tehničke) indicije kombinirati s psihološkim indicijama. Postoji niz veza između indicijalnih dokaza npr. individualizirajuća veza, supsidijarna veza, prostorna i vremenska povezanost, funkcionalna veza, supstancijalna veza i dr. Psihološki indicijalni dokazi su npr. promjene životnog stila žrtve nakon izvršenog djela ili trećih osoba prema žrtvi. Ove promjene su u pravilu posljedice psiholoških stresova (posttraumtaski stresovi). Individualizirajuća veza među indicijalnim dokazima : to je slučaj kada je veza podudarnosti među činjenicama individualizirajuća, tj. kada se pomoću te veze utvrđuje da je konkretno krivično djelo počinila baš određena osoba. Ova se veza u kriminalističkoj praksi otkriva izolirajućim apstrahiranjem, izdvajanjem određenih obilježja iz cjeline kirivičnog djela, pri čemu podjednako važe kako pozitivna tako i negativna utvrđenje. Supsidijarna povezanost indicijalnih dokaza : riječ je o povezanosti krivičnog djela s indicijama, indicijalnim činjenicama kao sporednim činjenicama, koje u svojoj ukupnosti čine važan dokaz u vidu indicijalne dokazne zgrade o postojanju krivičnog djela i krivnji određene osobe, ali se ne dokazuje pod svaku cijenu da postoji objektivna povezanost. Supsidijarna povezanost indicijalnih dokaza je poseban oblik supstancijalne veze tih dokaza, poseban oblik objektivne veze. Ta veza odnosi se na povezanost između same stvari (predmeta) kao cjeline i nekog drugog ili drugih

80

svojstava, odnosno obilježja stvari, po kojoj se na temelju posljednjeg elementa zaključuje o stvari kao cjelini i obratno. Prostorna i vremenska povezanost indicijalnih dokaza : to je povezanost indicijalnih dokaznih činjenica u vremenu i prostoru. Ova povezanost sama po sebi još ne dokazuje da postoji objektivna veza između krivičnog djela i neke osobe. Naziva se i kongruentna veza. Funkcionalna veza indicijalnih dokaza : to je pojavni oblik objektivne povezanosti. Ova veza se sastoji u tome, da promjena jedne količine uvijek sa sobom povlači promjene drugih količina koje su s njom povezane. Ona se temelji na zakonima fizike. Uzročna (genetička) povezanost indicijalnih dokaza : ova povezanost indicijalnih dokaza s krivičnim djelom obuhvaća uzajamnu uvjetovanost i uzročnost (kauzalitet). Dokazivanje na temelju genetičke povezanosti sastoji se u dokazivanju utemeljenog zaključka, koji se temelji na logičkom hodu od uzroka, odnosno uvjeta, prema posljedici, odnosno uvjetovanoj (kauzalnoj) činjenici ili. Što je češće, ide se od posljedice kao uvjetovane (kauzalne) činjenice prema nepoznatom uzroku, respective uvjetu. Riječ je o retrogradnom razjašnjavanju uzročnog lanca krivičnog djela, koje treba spoznati i razjasniti. Kriminalističkim sredstvima i metodama unutar procesnih formi razjašnjava se činjenično stanje tako da organ postupka ide od posljedica krivičnog djela unatrag i na temelju njih izvodi zaključak o uzrocima. Ova uzročna (genetička) veza može imati različite pojavne oblike, ali je svima zajedničko da jedan te isti uzrok uz iste uvjete izaziva istu posljedicu. Uzročna veza je zakonomjerna, jer uzrok uvijek izaziva određenu posljedicu. Uvijek treba imati u vidu kompleks objektivno neophodnih okolnosti u vidu uzroka i neophodnih uvjeta. Stjecaj indicija kao posebna indicija Broj indicija dobiva svoju vrijednost njihovom suglasnošću. Indiciji iste vrste trebaju se dopunjavati, a različitih vrsta biti međusobno suglasni. Kad više indicija ima isti uzrok, njihov stjecaj javlja se kao posebna indicija. Različite suglasne indicije daju jak indirektan dokaz. Pri uspoređivanju indicija treba se čuvati da se slične činjenice koje daju iste presumpcije ne uzimaju u obzir kao različite indicije. Tako npr. više otisaka stopala ili prstiju ponavljaju presumpciju prisutnosti, ali njihov broj «ne pomiče stvar». Obimno nabrajanje ovih činjenica, što se događa u postupcima, stvara obmanu o gomilanju otežavajućih okolnosti. Indicije se ne smiju mehanički zbrajati, niti se smije odmah izvoditi zaključak o ulozi njihovog većeg ili manjeg broja. Da bi se stvorio čvrst indicijalni lanac dokaza, stjecaj indicija mora biti potpun u svakom smislu Ako je neka ozbiljna indicija u neskladu s cjelinom, treba ustanoviti uzrok tome. Indicije moraju biti u skladu obzirom na tzv. «normalni tok stvari» pod kojim se odvijalo izvršenje krivičnog djela. Koji puta se pod prividnom varljivom podudarnošću kriju slučajni stjecaji. Ništa nije varljivije i to je mogući izvor zablude. Sravnjivanje (uspoređivanje) indicija Riječ je o prethodnom istraživačkom radu na pribavljanju indicija. Radi se o operaciji sinteze koju dopunjuje tumačenje indicija, a sastoji se u tome da se otkrivaju odnosi između raznih indicija u cilju izvođenja dokaznog zaključka na temelju njihove suglasnosti ili njihove nesuglasnosti (nesklada). Indicije dobivaju potpuni smisao samo svojom povezanošću i dokaznu snagu svojom skupnom cjelinom. Metodologija rada s indicijama u kriminalističkoj proceduri Rad s indicijama je složena djelatnost sastavljena iz više cjelina. Te cjeline čine u pravilu sukcesivni, a rjeđe paralelni slijed radnji. Obično se uzima da se sastoji iz : (1) otkrivanja, (2) sravnjivanja, (3) tumačenja i (4) uspoređivanja indicija. Prikupljanje indicija započinje planiranim ili spontanim otkrivanjem indicija.

81

Otkrivanje i analiza indicija uključuje stvarnu i misaonu komponentu. Rad se nastavlja analizom odnosa s drugim indicijama i ocjenom rezultata saznanja koji slijede iz analize i sinteze utvrđenih indicija. Ostale faze se sastoje u misaonoj djelatnosti. Tumačenje indicija konstruktivan rad koji se sastoji u analitičkom ispitivanju raspoloživih dokaznih indicija na način da se iz njih izvodi određeno značenje prema njihovim odnosima s deliktom ili nekom činjenicom koju treba dokazati. Metode rada s indicijama Riječ je o metodama eliminacije, difundiranja i akumulacije. Metoda eliminacije : temelji se na odnosu isključenja, opovrgavanju jedne ili više pojava drugom pojavom. Može se raditi o potpunom ili djelomičnom isključenju verzije. Metoda difundiranja : temelji se na negativnim činjenicama, prije svega na izostanku očekivanih okolnosti (tipičnih ili čak neizbježnih tragova). Metoda akumulacije : temelji se na dokaznom smjeru različitih, nezavisnih indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu te međusobno različite indicije prema postojanju iste činjenice (jezgrovna, povezujuća, čvorna okolnost). Po ovoj metodi činjenica je dokazana ako su indicije povezane u podsistem. Indicije traže analitičko-sintetički pristup. Indicije moraju biti pažljivo analizirane i pojedinačno vrednovane. Tek ako se nakon toga ocijene pouzdanima, dovode se u odnos prema drugim indicijama i zatim sintetički ocjenjuju u međusobnom odnosu. Ocjena indicija Riječ je o tumačenju pravno relevantnih činjenica i misaonoj rekonstrukciji krivičnog djela na temelju djelomičnih podataka. Pošto je riječ o rasuđivanju, po analogiji traži se «jaka logika, oštra psihologija, veliko životno iskustvo i široko znanje u raznim područjima». Koji puta indukcija i dedukcija nisu dovoljni Treba se osloniti na intuiciju. Treba kontrolirati pretpostavke i obuzdati maštu samokritičnošću i metodičnošću. Uvijek treba imati u vidu da iz povezanosti različitih indicija treba stvoriti razumljivu cjelinu, kao i da ne postoji matematička točnost, kako u pogledu broja indicija, tako i u pogledu njihovih odnosa, koje treba postupno otkriti kao i praznine gdje može postojati izvjestan nesklad. Pri tome treba imati u vidu da indicije ne dokazuju samo postojanje krivičnog djela i krivnje, već se odnose na svaki predmet, svaki događaj i objekt provjeravanja. Jedna ili više indicija mogu dokazivati jednu ili više činjenica, ali nikada cijelo krivično djelo. Predmet ocjene nije samo krivično djelo, nego i skup moralnih i materijalnih činjenica iz kojih se postojanje krivičnog djela zaključuje ili isključuje. Ocjena indicija često je nemoguća bez svjedoka. U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi se ova dva dokaza javljaju zajedno usprkos očigledne suprotnosti. Nedostaci u radu s indicijama 1. nedovoljno poznavanje općih i posebnih, tipičnih indicija, svojstvenih pojedinim krivični djelima, 2. nedostatak znanja o značenju indicija u dokaznom postupku. Odriče im se dokazna vrijednost ili se precjenjuje ili se ne poznaju stanovite okolnosti kao indicije, 3. opasna je pogreška nedovoljno efikasno otkrivanje indicija. To mogu biti fenomenologijske značajke (corpus delicti) pojava krivičnih djela, okolnosti tehničke izvedbe krivičnih djela ( tehnički modus operandi), mjesto izvršenja, sredstva izvršenja (instrumenta sceleris), okolnosti doticaja djela

82

s mjestom izvršenja (locus delicti), prethodnog i naknadnog postupanja učinioca i žrtve, sekundarnog i eventualnog tercijarnog stadija izvršenja krivičnog djela itd. 4. prespora, zakašnjela ili neprikladna provjera pojedinih indicija, 5. propust uočavanja bitnih okolnosti, pogreške pri prepoznavanju situacijskih značajki, prvenstveno tragova, utvrđivanja fizičkog i vremenskog slijeda i slično, 6. pogreške u pogledu neprikladnog načina provjere indicija kao što su : propust prikladne naučne provjere, upotreba neprovjerenih iskustvenih spoznaja, stvaranje verzija bez sigurnih indicijalnih uporišta, propust stalne provjere protuindicija, pogreške kod logičkog zaključivanja itd. Kombinirani dokaz On predleži kada se istu činjenicu dokazuje različitim vrstama dokaza. Relevantne promjene s tim u vezi mogu biti : 1. umnožene izmjene npr. tragovi učinioca na putu dolaska i odlaska, sjećanja više svjedoka, iskazi više suokrivljenika i slično, 2. paralelne promjene npr. tragovi pneumatika vozila, 3. uzvratne promjene npr. uzajamna oštećenja na dva automobila koji su bili u koliziji i 4. promjene izazvane izvršenjem više krivičnih djela kao što su tragovi kod serijskih delikata. Tipovi veza između glavne činjenice kao predmeta dokazivanja i dokaza: postoje slijedeći tipovi veza : 1. prvi tip veze kada se glavna činjenica (thema probandi) javlja kao uzrok dokaza (dokazne činjenice) npr. nalaz sjekire kao sredstva izvršenja s tragovima žrtve u stanu osumnjičenika, 2. drugi je suprotni tip veze, kada se dokaz (dokazna činjenica) javlja kao uzrok glavne (sporne) činjenice npr. mržnja kao motiv, 3. treći tip veze postoji kada su glavna činjenica i dokazne činjenice ista posljedica zajedničkih uzroka npr. prijetnja kao psihološka indicija ispoljavanja volje i ubojstvo, 4. četvrti tip veze postoji kada se dokazna činjenica javlja prema glavnoj kao uvjet krivičnog djela, npr. tragovi cipela učinioca provalnika na licu mjesta. Ti tragovi nisu ni uzrok ni posljedica izvršenja krivičnog djela, nego indicija prisutnosti, a to je uvjet bez kojeg nema izvršenja krivičnog djela. Po nekim kriminalistima postoje slijedeće veze : (1) genetička, u smislu uzroka i uvjeta, (2) funkcionalna, (3) supstancijalna, (4) veza transformacije i (5) identifikacijska veza. Relevantan dokaz je onaj koji sadržava i izražava bitnu objektivnu vezu sa spornom činjenicom i to uzajamnu povezanost. Ta veza nije slučajne prirode. Svaki objekt koji se našao u odnosu uzajamnog djelovanja s drugim, može o njemu i krivičnom djelu pružiti samo fragmentarne informacije, on je tek dio cjelokupne informacije. Zato treba utvrditi sve oblike uzajamne veze. Pri tome se gleda ukupnost pojava i njihov odnos. Dokaz kao činjenica u krivičnom postupku Činjenica je fragment stvarnosti koji se odrazio u ljudskoj svijesti. Ona je spoznajni (gnoseološki) fenomen, jedinstvo objektivnog i subjektivnog. Mora doći do momenta spoznaje da bi postojala činjenica. Činjenica je uvijek vezana uz moment spoznaje. Iz navedenog proizlazi da su činjenice vezane uz interpretaciju. Stav da postoje činjenice izvan spoznaje ima metafizički karakter. Da bi određene spoznate činjenice postale dokazi u krivičnopravnom smislu moraju biti u vezi s krivičnim djelom i moraju biti «obučene u procesno ruho». Izvori dokaza mogu biti samo oni koje je

83

zakon tipski odredio i mogu biti upotrijebljeni samo putem dokaznih (procesnih) radnji koje je zakon propisao. Informacije pribavljene na drugi način, ne mogu figurirati kao činjenice dokazi u krivičnom postupku, ali mogu biti dokazi u spoznajnom, neformalnom (operativnom) smislu. Takve dokaze obično koristi policija. Dokaz kao činjenica je uvijek promjena u objektivnoj stvarnosti koja je povezana s krivičnim djelom, koja je fiksirana na način i u formi koji su procesno propisani. Činjenice u krivičnom postupku treba interpretirati na temelju objektivnih veza koje među njima postoje i u njihovoj cjelokupnosti, a ne proizvoljno i istrgnute iz sistema krivičnog djela. Dokaz kao informacija o krivičnom djelu Kako je navedeno dokaz je krivičnopravno relevantna informacija sadržana u osobama i stvarima koja je dobivena na procesno propisani način i upotrebom procesno predviđenih sredstava i načina. Informacija (obavijest) je obavještenje kao jedinstvo fizičkog nositelja (signala) i značenja (semantike). Činjenica je osmišljeno obavještenje o isječku stvarnosti. Riječ je o jedinstvu objektivnog i subjektivnog izraženog u informaciji. S tog stanovišta dokaz je relevantna promjena (ne pojava) vezana uz krivično djelo i odražena u svijesti kriminaliste, odnosno krivičara. Informacija se iscrpljuje u sadržaju promjena i njihovim vezama. Promjene se uvijek sastoje u prestrukturiranju starih i nastanku novih veza. Nije svaka informacija dokaz, nego ona obavijest koja je s krivičnim djelom i učiniocem povezana na način da sadrži nove, relevantne podatke. U promijenjenom stanju materijalnih objekata i ljudi uvučenih u zonu krivičnog djela, nalazi se kodirana (zašifrirana) informacija o krivičnom djelu kao događaju iz prošlosti. Ukoliko dokazna informacija ima oblik verbalnog ili pismenog iskaza ona se provjerava ispitivanjem sadržaja i forme izlaganja, fiksiranja, sudsko-psihološkom logičkom analizom i usporedbom s drugim dokazima. Kada signal ima materijalni oblik (trag, predmet, tehnička snimka, isprava) njegovu dokaznu informaciju treba dešifrirati i prekodirati kako bi smisao obavijesti dobio oblik koji je pogodan za subjektivno razumijevanje predmetnih oblika informacija, tzv. materijalnih dokaza kao što su situacija na licu mjesta, tragovi i predmeti krivičnog djela i slično. Iz navedenog proizlazi da su dokazi materijalni ili idealni odrazi krivičnog djela u svijesti kriminaliste ili krivičara kao kriminaliste. Osobe ili predmeti su nositelji nekodirane, svakom na prvi pogled pristupačne informacije ili kodirane (šifrirane) o krivičnom djelu ili događaju koji su se dogodili u prošlosti i učiniocu. Kako je navedeno iz informacije se ne može isključiti subjektivna strana. Subjektivna i objektivna strana spoznaje se uvijek prožimaju, a informacija nije samo svojstvo i stanje objekta, nego i subjekta, što znači da ovisi i od subjekta. U dokaznoj informaciji (kako neki zovu indirektne indicijalne dokaze) se vanjski materijalni predmet «reproducira» kao idealan odraz, a ne kao prenijeto fizičko biće vanjskog predmeta. Informacija nije samo materijalni ni samo idealna kategorija. Dokazna informacija : iz do sada navedenog proizlazi da je dokazna informacija takvo obavještenje koje je kao element unutarnjeg modela vanjskog svijeta u svijesti organa postupka, izomorfna, eventualno homomorfna (podudarna samo u općim obilježjima) idealna reprodukcija objekta, procesa, stanja i odnosa. Ona se ne može prenositi adresatu bez svog materijalnog nositelja-dokaznog signala (izvora dokaza) čiji je ona sadržaj. Izvor dokaza i dokaz ne mogu se javiti odvojeno, ali to ne znači da su isto. Dokazni izvor se javlja kao materijalni nositelj informacije i priopćenje, koje je dokaz po svom sadržaju. Kao objekt spoznaje može se smatrati samo onaj isječak stvarnosti koji je ušao u sferu krivično procesne djelatnosti, kao predmetno-

84

osjetilne i spoznajne djelatnosti i samo od trenutka kada je uključen u tu djelatnost. Signal u vidu svjedoka, okrivljenika, materijalnog dokaza i slično, je u neku ruku utjelovljenje dokazne informacije (iskaza svjedoka, okrivljenika, svojstva materijalnog dokaza i slično), jer informacija nastaje promjenom. Ne može se kruto odvoji informacija od signala, kao njenog nositelja, kao što se ne može odvojiti činjenica kao isječak stvarnosti od njezine interpretacije. Izvor dokaza tzv. dokazni signal je fizički nositelj informacije, njeno «spremište», a informacija je relevantna ako nas obavještava o krivično pravno relevantnim vezama. Heuristička funkcija dokaza Sastoji se u otkrivanju i određivanju nepoznatih ili nepotpuno poznatih uzroka krivičnih djela na temelju posljedica (ostataka) kao rezultata djela i drugih oblika veza. Aktivni uzročnik (subjekt) promjena koje mogu postati dokaz je učinilac krivičnog djela koji poduzima radnju izvršenja, pri čemu nastaje uzročno-posljedična veza između subjekta radnje (akcije ili ne akcije) s jedne strane i rezultata (posljedice, ishoda) s druge strane. Proces spoznaje ide od posljedica prema uzroku. Po posljedici se saznaje uzrok. Pri tome formu osjetilno-predmete djelatnosti određuju norme zakona o krivičnom postupku, a sadržaj joj daju kriminalističke i forenzičke nauke. Nerijetko treba utvrditi aktivnog subjekta krivičnog djela i samo djelo koje se dogodilo, putem kriminalističke diferencijalne dijagnoze. U drugim slučajevima od početka je poznato da je riječ o krivičnom djelu i treba otkriti samo učinioca kao subjekta u nastanku krivičnog djela ili samo radnju izvršenja jer se utvrđivanjem radnje eo ipso utvrđuje sredstvo ili učinilac npr. kod krivičnog djela pronevjere. Dokazno sredstvo Dokazno sredstvo (lat. media probandi) je izvor iz kojeg se dobiva dokazna osnova, tj. izvor iz kojeg se dobivaju činjenice, koje služe kao osnova za izvođenje zaključka o istinitosti ili neistinitosti onoga što je predmet dokaza. U stvari riječ je o procesnim radnjama kojima se izvode dokazi. Procesna radnja kao sistem krivično pravno reguliranih sredstava, načina i metoda utvrđivanja i spoznaje stvarnosti koristi se radi otkrivanja, fiksiranja, aserviranja, provjere, ocjene i korištenja dokaznih informacija ili dokaza određene vrste. Ona sama po sebi ništa ne dokazuje, tj. indiferentna je prema dokazu. Naglašena je praktično-spoznajna metoda. Stvarni dokazi Promjene materijalne prirode u vidu tragova i predmeta krivičnog djela. Riječ je o objektivnom nalazu koji je nastao pokušajem ili izvršenjem krivičnog djela koji se može koristiti u dokazne svrhe direktno od strane organa postupka bez pomoći stručnih osoba i vještaka. Da bi se stvarni dokazi mogli koristiti u krivičnom postupku moraju biti spoznati od strane organa postupka na način propisan odredbama zakona o krivičnom postupku. Riječ je o izvođenju dokaza u procesnom smislu. Drugim riječima stvarni dokazi su promjene objektivne prirode u vanjskom svijetu koje organ postupka može spoznati i ocijeniti bez posebnog stručnog znanja iz van pravnih područja. To su slučajevi kada ti dokazi ne traže stručno objašnjenje, jer oni govore sami za sebe (res ipsa loquitur). Dakle oni neposredno (stricto sensu) služe u dokazne svrhe. Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali se time ne dovodi u pitanje njihovo izravno korištenje u dokazne svrhe od strane organa postupka. U anglosaksonskom pravu takve dokaze nazivaju «Internal Evidence». U kriminalističkoj praksi njihov je broj relativno malen. Stvarne dokaze stvara učinilac krivičnog djela i žrtva, a organ postupka ih pronalazi i koristi u dokazne svrhe. U materijalnim promjenama koje nazivamo tragovima i predmetima u vezi s

85

krivičnim djelima sadržane su informacije na «materijalan» način. One traže ispitivanje i tumačenje, koje često ima karakter dešifriranja (dekodiranja). Stvarne dokaze ne predstavljaju samo postojeći tragovi i predmeti, već i njihovo nepostojanje, odnosno postojanje suprotno uobičajenom «hodu stvari». To su tzv. negativne ili odrečne činjenice. Stvarni dokazi nisu uvijek isključivo indicijalni dokazi. Oni mogu biti i izravni (direktni, neposredni) dokazi. Zato je pogrešno izjednačavati pojmove «stvarni dokaz» i «indicijalni dokaz». Postoji vrlo širok dijapazon pojavnih oblika stvarnih dokaza, što na neki način otežava njihovo definiranje. Pod određenim okolnostima to može biti gotovo svaki objekt, supstanca, trag otisak ili utisak, sve što svojim materijalnim postojanjem dokazuje da je pripremano, pokušano ili izvršeno krivično djelo ili služi identifikaciji učinioca, žrtve ili omogućava traganje za njima ili neku osobu ili predmet dovodi u vezu s krivičnim djelom. Stvarni dokazi koji dokazuju postojanje krivičnog djela su primarno indicijalni dokazi koji dokazuju određeni identitet neizravno s različitim stupnjem sigurnosti. Stvarni dokazi mogu biti objekti ispitivanja i vještačenja i to kako u pogledu njihove grupne pripadnosti, tako i identiteta. Shvaćanje pojma stvarni dokaz po kriminalističkoj doktrini je sveobuhvatnije od krivično procesnog, ali zato amorfnije. Relativnost objektivnosti stvarnog dokaza : ogleda se u činjenici da materijalni dokazi koji danas traže naučnu i stručnu interpretaciju samim tim (automatski) ne moraju biti objektivni. Oni mogu biti fingirani, podmetnuti, inscenirani, a da to nije uočeno, kao i pogrešno interpretrirani. U dokazivanju se ne može izbjeći subjektivni moment. To je pitanje stvaralačkih sposobnosti čovjeka da spozna materijalne informacije i iz njih izvuče određene zaključke. Stvarni dokazi po funkcionalnom kriteriju U tu kategoriju dokaza ubrajaju se : 1. predmeti koji su poslužili kao sredstvo izvršenja krivičnog djela ili su bili namijenjeni tom cilju (instrumenta sceleris), 2. predmeti pribavljeni krivičnim djelom ili dobiveni kao nagrada za izvršenje krivičnog djela, 3. predmeti nastali izvršenjem krivičnog djela, 4. predmeti nositelji materijalnih informacija u vidu tragova, kao signala, 5. predmeti koji pomažu utvrđivanju ličnosti učinioca ili žrtve, motiva itd., 6. ostavljeni, zaboravljeni ili odbačeni predmeti, 7. svi ostali predmeti od važnosti za otkrivanje krivičnog djela i učinioca i utvrđivanje njegove krivične odgovornosti. Naučni nivo ove podjele je dvojben zbog posljednje kategorije corpora delicti, koja je neodređena po sadržaju i obimu, i ima pretežno iskustvenu, a ne i naučnu vrijednost. Stvarni dokazi po kriteriju uzročnosti Po tom kriteriju razlikuju se : 1. promjene položaja u prostoru i vremenu. To je tzv. trag situacije mjesta događaja kao dokaz. Situacija na mjestu događaja je objekt situacijskog vještačenja, 2. mehaničko premještanje tvari koja čini stvar, kao i pojava nove stvari na mjestu događaja ili nestanak stvari s mjesta događaja (negativna okolnost), 3. razdvajanje do tada jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove (proces separacije), 4. izmjena energetskog stanja stvari (zagrijavanje, hlađenje), faznog stanja (ubrzanje, usporavanje), same strukture stvari i tvari (agregatnog stanja), 5. primjena određene stvari u konkretnim uvjetima mjesta i vremena na individualan način (modus operandi) itd.

86

Stvarni dokazi prema naučnim disciplinama (područjima) Klasifikacija tragova i predmeta prema naučnim područjima, čija se dostignuća primjenjuju u ispitivanju pojedinih vrsta tragova i predmeta, pokazuje kako gotovo sva naučna područja daju doprinos u ispitivanju i vještačenju tragova i predmeta koji su kriminalistički relevantni. Tehnički dokaz To je često pogrešni naziv za indicijalni dokaz. Pogrešno je izjednačavanje stvarnih dokaza s indicijama (indicijalnim dokazima). Stvarni dokazi nisu uvijek i isključivo indicije, iako su to najčešće. Oni mogu biti i izravni dokazi. Zato je nepravilno izjednačavati pojmove «stvarni dokaz» i «indicjalni dokaz», respect «tehnički dokaz». Materijalni izvedeni dokaz Riječ je o kopiji ili odljevku (mulažu) originalnog traga ili posebnim sredstvima (npr. folijama) skinutog traga nastalog procesom odražavanja. Ovi materijalni izvedeni dokazi omogućavaju kasnije provođenje vještačenja. U svakodnevnoj praksi se postavlja pitanje dokazne vrijednosti tih kopija izvedenih materijalnih dokaza. Odredbe zakona o krivičnom postupku za sve vrste dokaza traže primjenu načela dosljednosti, pa tako i za stvarne dokaze, traže primjenu načela neposrednosti i nezamjenjivosti. U skladu s tim načelima, izvor saznanja, materijalni dokaz, trebao bi stajati na raspolaganju sudu, a time i vještaku u njegovom originalnom (izvornom) obliku. Međutim u kriminalističkoj praksi nemoguće je neke izvorne (originalne) materijalne dokaze sačuvati za potrebe dokaznog postupka. To je npr. reljefni trag stopala u snijegu koji se topi, ili vlažnoj zemlji koja se na suncu brzo suši itd. Izvorni (originalni) materijalni dokaz nastaje izvršenjem krivičnog djela, a izvedeni materijalni dokaz javlja se u vidu njegove kopije, odljevka i slično. Njih stvaraju tehnički pomagači organa postupka kod obavljanja istražnih radnji kao što je uviđaj. Kopija materijalnog dokaza ima za cilj da sačuva grupna i individualna obilježja originalnog materijalnog dokaza, za dokazne potrebe. Taj se postupak poduzima iz nužde, jer prijeti opasnost od nestanka, uništenja, kontaminacije ili je riječ o nemogućnosti odvajanja od podloge, lomljivosti, krhkosti, prolaznosti i slično. Posebno su interesantne sipke i žitke podloge traga. Izvedeni materijalni dokaz ako je uspio, a to znači da je adekvatno konzervirao potrebna grupna i individualna identifikacijska obilježja u njihovom individualnom kompleksu, zahvaljujući razvoju kriminalističke tehnike i tehničkih metoda i sredstava, ima isto dokazno značenje kao i originalni materijalni dokaz. Uloga izvedenih materijalnih dokaza svakim danom je sve veća, a repertoar sigurnih metoda i sredstava za njihovo fiksiranje je također svakim danom sve veći. Uvjeti za upotrebu izvedenih materijalnih dokaza Traži se prethodno precizno i iscrpno opisivanje u zapisniku o poduzetoj procesnoj radnji (primarno uviđaju) i adekvatno kriminalističko-tehničko fiksiranje uz zapisničko konstatiranje poduzetih mjera i radnji kriminalističko tehničke prirode. Kada je riječ o navedenim dokazima, treba imati u vidu činjenicu da dokaz nije predmet koji se odrazio, nego njegova individualna ili grupna svojstva. Kopija može poslužiti kao dokaz samo ako ta obilježja vjerno održava i izražava, pri čemu ne mora sva, nego onoliko koliko ih je potrebno za identifikaciju ili grupifikaciju, što određuje vještak u konkretnom slučaju u skladu s pravilima pojedinih nauka i tehnike. Njihovo korištenje

87

limitiraju raspoloživa tehnička sredstva i metode rada. Od brojnih obilježja može se apstrahirati kao od nebitnih kao što su : boja, težina i slično. Kopija materijalnog originalnog dokaza, treba da konzervira položaj, konfiguraciju, međusobni položaj i raspored identifikacijskih obilježja, dakle, treba da vjerno odražava originalni dokaz. Pomoćni materijalni (realni) dokaz Pod tim pojmom neki kriminalisti podrazumijevaju predmete koji služe kao dokaz samim svojim postojanjem, pod uvjetom da je nedvojbeno utvrđeno da su u vezi s krivičnim djelom. Kontrolni sistem materijalnih dokaza Ovaj pojam u sebi sadržava : 1. onemogućavanje neovlaštenog disponiranja, gubitka ili prenošenja prava korištenja materijalnim dokazima, 2. utemeljenje i održavanje tzv. lanca čuvanja materijalnih dokaza, 3. utemeljenje odgovornosti za čuvanje tih dokaza. 4. popis materijalnih dokaza, identifikacijske oznake i naznaku lokacije gdje se materijalni dokazi čuvaju i uvjete pohrane (vlažnost, temperatura, svjetlost, mračnost itd.), kada je to relevantno, 5. ustupanje materijalnih dokaza nekom trećem, samo uz prethodno pismeno odobrenje nadležne službene osobe. Do tada je materijalni dokaz u «vlasti» nadležne službene osobe kojoj je povjeren na čuvanje ili korištenje, 6. identifikacijske podatke i radno mjesto službene osobe kojoj se materijalni dokaz ustupa, 7. naznaku razloga za ustupanje stvarnog dokaza, 8. osiguranje dokumentiranog dokaza da je ustupanje materijalnog dokaza izvršeno ovlašteno i stanje u kome se dokaz nalazi i 9. naznaku konačne dispozicije sa materijalnim dokazom. Dokazna osnova Dokazna osnova (lat. argumentum probandi) je sadržaj izvedenog dokaza. Dokazna snaga Dokazna snaga (lat. nervus probationis) je podobnost dokaza da kod organa postupka (kao korisnika) stvori uvjerenje o postojanju ili nepostojanju, odnosno istinitosti ili neistinitosti činjenica koje se njima dokazuju. U užem strogo logičkom smislu, to je sposobnost određenog sadržaja dokaza kao argumenta da se iz njega izvede zaključak o istinitosti neke činjenice, činjenične tvrdnje. Ona nije regulirana pravnim propisima. Predmet dokazivanja Skup činjenica koje se u postupku utvrđuju dokazivanjem. Dokazni istražni poslovi Poslovi posebne kriminalističke posebnosti koji traže dostatno kriminalističko znanje kao što su : uviđaj, rekonstrukcija, istražni eksperiment itd.

88

Dokazni izvori To mogu biti : osobe, tragovi i predmeti krivičnog djela, isprave i tehničke snimke, životinje, biljke i slično. Iskazi osoba dokazi su po svom sadržaju, ako ih organ postupka prihvati, a tragovi i predmeti kao materijalni nositelji informacija (signali) mogu biti stvarni dokazi ili predmeti vještačenja kada postaju dokazi putem nalaza i mišljenja (iskaza) vještaka. Dokazni predmet Trodimenzionalni dio nekog prostora materijom sadržan s čvrsto određenim oblikom koji je osjetilima pristupačan (opažljiv). Dokazni predmet često je kriminalistički i krivično pravno relevantan svojim postojanjem i izgledom. Dokazivanje Procesna radnja ili radnje kojima se pomoću dokaza utvrđuju činjenice. Postoje tri faze dokazivanja : (1) odlučivanje o izvođenju dokaza, (2) izvođenje dokaza (korištenjem nositelja dokaza utvrđuje se sadržaj dokaza i (3) ocjena dokaza. Dokazivanje u procesnom smislu To je sistematski skup operativnih djelatnosti nadležnog organa pomoću kojih se dolazi do saznanja relevantnih činjenica za krivični postupak. Drugim riječima to je zakonom regulirana djelatnost ili skup radnji nadležnog organa (suda, policije, tužilaštva i drugih državnih organa i krivično procesnih subjekata) na planu : (1) pronalaženja, (2) osiguranja i prikupljanja, (3) provjeravanja i izvođenja i (4) ocjene dokaza. Specifičnost dokazivanja ogleda se u tome, što dokazivanje kao poseban oblik (forma) saznanja objektivne stvarnosti (istine) karakteriziraju dvije okolnosti : (a) dokazivanjem se utvrđuju činjenice koje su se dogodile u prošlosti i (b) utvrđivanje tih činjenica vrši se u procesno propisanoj formi. U vezi s navedenim postavlja se i pitanje : Tko utvrđuje činjenice ? postupovna tijela koja donose odluke, dakle, ne samo sud. Specifičnost dokazivanja u krivično pravnom smislu sastoji se u tome, što su otkrivanje, izvođenje, procjena i ocjena dokaza neodvojivi. Dok je predmet dokazivanja jedinstven za sve stadije postupka ( tzv. identitet predmeta dokazivanja), krug dokaza je uvijek i bez iznimke unaprijed neodređen. Taj krug određuje organ postupka u skladu s procesnim odlukama. Način utvrđivanja činjenica : u osnovi postoje dva načina : 1. vlastito opažanje organa postupka, ali samo kada je riječ o tzv. stvarnim dokazima u užem smislu, koji ne traže interpretaciju stručnjaka nego ih u postupak može uvesti organ postupka npr. Broj osoba koje su došle u neki objekt po tragovima u snijegu i slično i 2. dokazivanjem pomoću posrednika koji se javljaju između svijesti organa postupka i činjenica koje se utvrđuju. Posrednici mogu biti : osobe, materijalni dokazi, tehničke snimke i isprave. Postupovno tijelo ocjenjuje pouzdanost posrednika. Danas prevalira stav, da se činjenice utvrđuju samo dokazivanjem, a ne i vlastitim opažanjem organa postupka. Utvrđivanje činjenica : spoznaja činjenica u objektivnoj stvarnosti onakvima kakve jesu. Bez spoznaje nema činjenica. Utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku : djelatnost organa krivičnog postupka i drugih procesnih subjekata usmjerena na utvrđivanje činjenica opće spoznajnim i kriminalističkim metodama i postupcima uz pridržavanje strogih procesnih formi.

89

Utvrđivanje činjenica u kriminalističkom smislu : to je rezultat aktivnosti koje su usmjerene na otkrivanje i spoznavanje činjenica po pravilima kriminalističke nauke, mimo strogih procesnih formi, ali unutar procesnih načela i zabrana. Riječ je o reproduciranju činjenica onako, kako su u stvarnosti izgledale ili približno onako, dakle, istinito po pravilima kriminalističke nauke (lex artis). Utvrđivanje činjenica u spoznajnom smislu : aktivnost organa postupka i postupovnih subjekata usmjerenih na spoznaju činjenica u spoznajnom (gnoseološkom) smislu. Riječ je o izrazu koji se upotrebljava u svakodnevnom govoru i koji se odnosi na utvrđivanje činjenica opće spoznajnim metodama koje se primjenjuju u svakodnevnom životu, van sfere krivičnog postupka . To znači spoznavanje činjenica onakvima kako se javljaju u svakodnevnom životu. Činjenice U do sada navedenom stalno se govori o činjenicama. Da vidimo što taj pojam obuhvaća. Pojam činjenice : ona je dio (isječak, fragment) stvarnosti koji je organ postupka apstrahirao iz sistema sveopće povezanosti stvari i pojava odražavajući ga u svojoj svijesti, dakle, koga je spoznao. Stvari, događaji, pojave i osobine postaju činjenice u kriminalističkom smislu samo onda i upravo time što ih je spoznao organ postupka i pridao im određeno značenje, protumačio ih. Drugim riječima, činjenice su pojedinačno osjetilima dostupne datosti, i to izravno (direktno) i neizravno (indirektno). Činjenica je predmet spoznaje, saznanja i od dokaza se razlikuje samo po funkciji (instrumentalno), a ne pojavno (fenomenološki). Utvrđena činjenica s određenim stupnjem sigurnosti, izvjesnošću ili eventualno nižim stupnjem sigurnosti, kada služi za utvrđivanje drugih činjenica postaje dokaz. Činjenice u procesnom smislu : su dio stvarnosti (predmeti, tragovi, zbivanja, pravila, iskustva itd.) koji je spoznat i koje treba u postupku utvrditi da bi se na njih posredno ili neposredno primijenilo pravo. Procesni pojam činjenica uvjetovan je nužnošću razlikovanja činjenica i pravnih normi. Kako je navedeno dokazi su utvrđene činjenice koje služe za utvrđivanje drugih činjenica. Razlika je u njihovoj funkciji. Dokazi su sredstvo spoznaje, a činjenice predmet spoznaje. Razlikovanje je samo funkcionalno. Činjenice mogu biti iz sadašnjosti i prošlosti. Činjenične tvrdnje mogu biti pozitivne i negativne. Kod pozitivnih se tvrdi da neka pojava postoji, a kod negativnih da ne postoji. Činjenice s krivično pravnog stanovišta : U osnovi razlikuju se : (1) činjenice uključene u apstraktni zakonski opis krivičnog djela, (2) činjenice u stvarnosti, (3) sekundarne činjenice od važnosti za krivični postupak i (4) činjenice koje nemaju važnosti za krivični postupak. U vezi s navedenim razlikuju se važne činjenice u užem smislu i važne činjenice u širem smislu. Važne činjenice u užem smislu su one navedene pod točkama 1, 2. i 3., važne činjenice u širem smislu u krivičnom postupku je stanje stvari, kao ukupnost činjenica krivičnog postupka. To su sve činjenice koje se utvrđuju u krivičnom postupku. Važne činjenice prema dokaznoj teoriji : to su : (1) odlučne i koneksne činjenice, (2) činjenice indicije i pomoćne činjenice i (3) činjenice kojima se provjeravaju dokazi tzv. kontrolne činjenice. One imaju instrumentalnu ulogu. Na prvu kategoriju se primjenjuju pravni propisi. To su odlučne, pravno relevantne činjenice. To su činjenice na kojima se temelji primjena materijalnog i procesnog krivičnog prava u određenoj krivičnoj stvari.

90

Koneksne činjenice su : (1) indicije zvane i dokazne činjenice i (2) kontrolne činjenice. Indicije su : (1) (činjenice) i (2) dokazi. Naziv dokazne činjenice javlja se kao funkcijska oznaka. Indicija se prvo utvrđuje kao činjenica, a zatim služi kao dokaz za utvrđivanje odlučnih činjenica logičkim zaključivanjem. Riječ je o indirektnim dokazima. Indicije moraju biti utvrđene sa sigurnošću da bi mogle poslužiti kao dokaz. Određivanje pojedinih indicija i njihova ukupnost ovisi o istražnoj situaciji. Istražna situacija je cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak (neformalni ili formalno pravni). To je dinamički sistem objektivnih i objektivnih čimbenika organizacijske, informacijske i dokazne prirode. Kontrolne činjenice : su one koje služe za kontrolu odlučnih činjenica i indicija. Na njih se ne primjenjuje pravo, ali imaju važnu instrumentalnu ulogu. Činjenično stanje : je ukupnost odlučnih činjenica. Činjenice kao objekt utvrđivanja : one moraju biti jasno određene (to je prva istraživačka zadaća), treba odrediti sredstvo i način njihovog utvrđivanja i treba odrediti postupovno vrijeme za utvrđivanje činjenica (rokovi). Struktura dokaza u krivičnom postupku U osnovi se sastoji od : 1. sadržaja dokaza ili elemenata dokaza (to su sadržaji iskaza osoba, isprave značajke predmeta i slično). 2. izvora dokaza ili nositelja dokaza (osobe kao personalni nositelji informacija i materijalni nositelji u vidu tragova i predmeta, isprava i tehničkih snimaka itd.), 3. dokaznog sredstva ili procesne radnje putem koje se dokaz uvodi u postupak i 4. rezultata dokaza (zaključak o činjenicama). Nastaje intelektualnom operacijom organa postupka nakon izvođenja dokaza. Induktivni dokazi u kriminalističkoj proceduri To su dokazi koji se temelje na većoj ili manjoj vjerojatnosti, kao mjeri mogućnosti. Razmatraju se kombiniranom induktivno-deduktivnom metodom. Kriminalističke teorije o verzijama ili kriminalističkim hipotezama Pojam verzije Verzije nazivaju i presumpcije , misaone radne pretpostavke i ad hoc hipoteze. Verzija u kriminalističkoj nauci je jedno od više mogućih objašnjenja (hipoteza) krivičnog djela ili događaja, odnosno kriminalistički relevantne činjenice, dakle, oblik misaone djelatnosti organa postupka. Verzije kao jedna od više hipoteza koje objašnjavaju nastanak, svojstva, međusobne veze i okolnosti pojave krivičnog djela, njegovih značajki, stanja i odnosa učinioca, žrtve te druge okolnosti u vezi s predmetom kriminalističkog istraživanja su danas imperativ uspješnog otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela. Niz kriminalista definira verziju kao «obrazloženo zaključivanje» ili «utemeljenu (obrazloženu) pretpostavku» od više postavljenih, koja na nivou vjerojatnosti objašnjava postupak, svojstva, međusobne veze i odnose, sadržaj i značaj za krivičnu stvar važnih pojedinih okolnosti krivičnog djela ili događaja ili njih same u cjelini, radi objektivnog utvrđivanja istine. Dakle, kriminalistička verzija je obrazložena pretpostavka u pogledu pojedine činjenice ili grupe činjenica koje su ili bi mogle biti značajne za krivičnu stvar, koja ukazuje na postojanje i objašnjava porijeklo

91

tih činjenica, njihovu međusobnu vezu i sadržaj služeći ciljevima objektivnog utvrđivanja činjenica. Pri tome treba imati u vidu da verzija smjera vjerojatnom objašnjenju činjeničnog supstrata u okviru kriminalističkog istraživanja. Istraživanje u kriminalističkoj nauci karakterizira odabir između više rješenja na temelju ne sasvim pouzdanih saznanja. Verzija kao hipoteza znači sud za koji se pretpostavlja da je istinit. On je stvoren da bi se pomoću njega moglo tumačiti i objašnjavati određene činjenice. Drugim riječima hipoteza je vjerojatan sud ili temeljni moment logike otkrića. Otkriće je prvo opažanje nečega ili prvo utvrđivanje neke pravilnosti. Logički uvjeti otkrića u kriminalističkoj proceduri su : istinitost i novost otkrivene teze. Otkrića prema vremenu nastanka : može se raditi o otkrićima prije i u toku postupka. Dijele se i prema stadijima postupka. Provjera istinitosti kriminalističkih otkrića provodi se dokazima. Otkriće-dokaz je sadržaj postupka provjere. Funkcija kriminalističke hipoteze je usmjeravanje istraživanja na određene pravilnosti među činjenicama. Cilj kriminalističke hipoteze je racionalizacija neizvjesnosti i pružanje osnove za ocjenu stanovitoga stupnja utemeljenosti. Hipoteza pruža moguće (vjerojatno) rješenje. Da li je to doista rješenje problema zadatak je kriminalističkog istraživanja. I za verzije kao složen, uvjetovan, implikativan sud važi sve kao i za hipoteze. One moraju biti postavljene u skladu s logičkim i metodologijskim uvjetima spoznaje. Verzije su temeljni metodički instrumenti čija je osnovna funkcija da praznine u znanju o krivičnom djelu ili događaju i učiniocu privremeno «popune» i kriminalistima omoguće da ukinu višeznačnost u interpretaciji dokaznih informacija. Brojčani čimbenik je jedan od bitnih elemenata pojma verzije. Psihološka dimenzija kriminalističke verzije može se definirati kao proces obrade raspoloživih informacija koji je misaono-psihološke, kognitivne prirode, prožet maštom, koja na temelju raspoloživog činjeničnog stanja pomaže pri stvaranju novih informacijsko-logičkih modela činjeničnog stanja. Iz izloženog proizlazi da su verzije taktička sredstva u obliku misaone djelatnosti kriminalista za utvrđivanje istine. Rad s indicijama je specifična operativno-taktička ili postupovno-taktička djelatnost (metoda), dakle, vid kriminalističke praktične djelatnosti misaone prirode, pa zato nije pravno normirana. Postavljanje verzija ne provodi se u procesnoj formi, već se vrši po pravilima psihologije i logike. Međutim, provjeravanje verzija koje se vrši prilikom provođenja operativnih i procesnih radnji i mjera vrši se po kriminalističkim i procesnim pravilima. Ne postoji neka posebna radnja koja bi služila formiranju verzija. Riječ je o strukturalno-logičkoj spoznajnoj metodi. Verzije imaju svoju logičku dimenziju, sadržajnu stranu i funkcionalni aspekt. Sve tri navedene dimenzije dolaze do izražaja u definiciji verzije. Verzije omogućavaju planski i svrhovito provođenje postupka. Put dokazivanja nije spontan i nasumice odabran, već planski i svrhovit. Funkcije verzija : one su trostruke : (1) one su specifično sredstvo za otkrivanje relevantnih činjenica, (2) sredstvo za prijelaz od vjerojatnog znanja na pouzdane zaključke i (3) u funkciji su spoznajne metode. Verzije postoje samo dotle, dok znanje o kriminalnom događaju ili učiniocu ne postaje pouzdano, tj. izvjesno. Verzije usmjeravaju tok kriminalističkih procedura, bilo da je riječ o procedurama policije ili tužilaštva, odnosno suda. One su instrument naučno organiziranog postupka, koji se ne odvija po principu spontanosti, nego planski. Postavljanje verzija je neophodna faza u postupku dokazivanja. One su objektivizirane u neformalnim i formalnim radnjama i mjerama. Broj verzija koje treba planirati ovisi o raspoloživom činjeničnom fondu. Mnoštvo verzija tzv. pluralitet verzija, javlja se kao važan metodološki čimbenik otkrivanja, dokazivanja i razjašnjavanja krivičnog događaja ili krivičnog djela, jer osigurava svestranost, potpunost i objektivnost. Uvijek treba imati u vidu da skoro svaka verzija ima svoju protu verziju. Treba postaviti sve moguće verzije u skladu s principom maksimuma verzija, sve trebaju biti ispitane (provjerene) s istim oblikom pažnje. Verzija koja je izdržala provjeru mora biti utemeljena na valjanim dokazima. Provjerena verzija mora potpuno i sukladno tumačiti predmet postupka i ona smije biti jedini mogući zaključak.

92

Verzije kao oblici misaone djelatnosti su neraskidivo povezane i isprepletene s poduzimanjem neformalnih i formalnih mjera i radnji i nalaze se u njihovim temeljima i rezultatima. Kriminalističko istraživanje, uvjetno rečeno kao krivični postupak u širem smislu, je struktura koju u svim fazama određuju : planiranje-postavljanje verzija-dokazivanje. Kriminalističke verzije se dijele na : opće i posebne, tipične, retrospektivne, prognozne, sudske, verzije obrane i optužbe, obzirom na vrste postupka, prema tome koji subjekt stvara verziju, prema krivično pravnom značenju itd. o čemu će nastavno biti više riječi. U praksi se javljaju proturječne (nepodudarne) i neproturječne (podudarne) verzije. Obično je jedna verzija podudarna s tokom krivičnog djela, ali događa se da istinito rješenje nije bilo ni predviđeno. Nerijetko je niz verzija proizvod mašte (fikcije). Ipak, nerijetko se do istine dolazi samo pomoću tih izmišljenih, ali na činjenicama utemeljenih objašnjenja. Iz navedenog proizlazi da se verzije moraju temeljiti na činjenicama, a ne samo na mašti, koja igra veliku ulogu u stvaranju verzija Odbacuju se sve verzije koje ne potvrđuju činjenice, a prihvaćaju samo one ili ona koju potvrđuje činjenični materijal. Rad na verzijama je primjena metode eliminacije. Treba istovremeno provjeravati sve verzije. Opasno je postupanje samo po jednoj verziji. Isto tako štetna je i primjena «teorije» redoslijeda, po kojoj se prvo radi na temelju najvjerojatnije verzije, pa zatim na red dolaze ostale, jedna za drugom po kriteriju vjerojatnosti. Rad s verzijama mora imati paralelni tok radnih operacija. Operativne verzije policije se konstruiraju i provjeravaju prije pokretanja krivičnog postupka, u pravilu istrage, ali i paralelno s istražnim verzijama, tzv. kombiniranje operativne i istražne djelatnosti. Osim što se informacije stvaraju na informacijskom materijalu operativnog karaktera, one se stvaraju i na temelju intuicije. Činjenice na temelju kojih se u pred krivičnom postupku stvaraju verzije, nisu procesno određene ni uokvirene. Kriminalisti u procesu planiranja i provjeravanja verzija su svjesni da najčešće jedna verzija isključuje drugu. Ne postoji mogućnost istovremene istinitosti dvije ili više suprotnih verzija. Kako je navedeno, riječ je o primjeni metode eliminacije, koja se sastoji u postepenom odbacivanju raznih, inače objektivno mogućih verzija u svjetlu svake novoutvrđene činjenice. Često se u postupku eliminiranja nekih verzija stvaraju nove, na temelju utvrđenih činjenica. Međutim preostala verzija samim tim ne znači i da je istinita. Dakle, za verifikaciju i eliminiranje verzija služi metoda eliminacije koja nije dokaz ni argument za fundiranje istinitosti preostale verzije. Pri stvaranju i provjeravanju verzija treba uzimati u obzir i negativne (odrečne) okolnosti, a ne samo pozitivne okolnosti. Polazište za postavljanje verzija : su : a) prikupljeno saznanje i b) intuicija. Struktura kriminalističke verzije : (1) prikupljanje činjenica na temelju poznavanja fenomenologijskih podataka o tipu vjerojatnoga krivičnog djela, (2) sređivanje prikupljenih činjenica, (3) raščlamba ključnih sastojaka, (4) usporedba pojedinih sastojaka s drugim suprotstavljenim stajalištima, (5) usporedba verzije i alternativnih verzija, (6) vanjska provjera verzija i (7) ocjena stupnja prihvatljivosti verzije. Svaka hipoteza, dakle i verzija je u logičkom smislu sud o nekoj okolnosti. Iz toga slijedi da se u postavljanju verzija koriste induktivne i deduktivne logičke metode izvođenja i zasnivanja sudova. Induktivna metoda : je sistematska primjena induktivnih zaključaka i dokaza u postupku otkrivanja i dokazivanja istine. Pomoćne induktivne metode su : 1) promatranje, 2) brojenje, 3) mjerenje i 4) eksperiment. Promatranje obuhvaća : predmet, cilj i rezultat promatranja. Kriminalističko promatranje mora biti nepristrano, objektivno i egzaktno, tj. moraju se zapažati samo ona svojstva objekata promatranja koja mu doista pripadaju.

93

Planiranje je : plansko programirano zapažanje. Zato cilj i predmet promatranja moraju biti točno određeni u planu promatranja. Eksperiment : je pomoćna induktivna metoda. Ona uključuje namjerno izazivanje pojava koje se promatraju. U toku eksperimenta dolazi do aktivnog miješanja u zbivanje. Mogu se mijenjati uvjeti nastupanja i izazivanja pojava kojih u naravi nema. Promatranje je moguće i tamo gdje se eksperiment (pokus) ne može izvesti. Mjerenje je : određivanje brojčane vrijednosti određenog svojstva. Temporalitet je : vremenski slijed, sukcesija pojava. Kauzalitet je : je tip invarijantne relacije-čimbenik nepromjenjivo povezan s učinkom. Deduktivna metoda : je sistematsko i dosljedno postupanje u kojem se primjenjuju deduktivni zaključci s ciljem da se otkrije i dokaže istina. U kriminalističkoj nauci se traži cjeloviti, holistički pristup induktivne i deduktivne metode. Temeljna načela mišljenja : prema tradicionalnom shvaćanju su : 1) načelo identiteta (principium identitatis), 2) načelo proturječnosti (principium contradictionis), 3) načelo isključenja trećega ili srednjega (principium exclusi tertii sive medii) i 4) načelo dovoljnog razloga (principium rationis sufficientis). Podjela verzija Kriteriji podjele verzija : 1. logičko-metodologijski i 2. kriminalistički. Logičko-metodologijski kriterij poznaje slijedeće verzije : 1. preliminarne, radne i konačne. 2. prema domašaju : glavne i pomoćne. Glavna verzija odnosi se na predmet istraživanja, a pomoćna na pojedine sastojke kojima se provjerava glavna verzija, 3. osnovne verzije su one koje se odnose na polazišne sastojke istraživanja. Iz njih se stvaraju dopunske verzije, 4. prema vremenu nastanka verzije su : retrospektivne ili prognozne, sukcesivne ili simultane, 4. obzirom na međusobne odnose verzije su : podudarne, isključive, neutralne i slično. Verzije su najčešće retrospektivne, a kada služe kao temelj planiranja i poduzimanja određene radnje ili radnji, imaju prognostičko značenje. Međusobno i prema stvarnim okolnostima verzije mogu biti : neutralne ili u odnosu podudarnosti, konkurencije i isključivosti. Kategorijalna podjela verzija : po tom kriteriju verzije se dijele na : 1. kriminalističke i 2. procesne. Polazište kriminalističkih verzija su primarno indicije i indikatori. Zato ih i zovu kriminalističkim, heurističkim, otkrivačkim verzijama. Procesne verzije počivaju na dokazima. To su procesne, silogističke, dokazne verzije. Među kriminalističkim verzijama veliko praktično značenje imaju tipične verzije, kao vrsta općih verzija. Opće verzije u kriminalističkoj nauci su pretpostavke o predmetu dokazivanja (thema probandi). One igraju ulogu armature. Dijele se na verzije optužbe i obrane. Ova klasifikacija verzija polazi od odnosa sudionika u postupku (stranaka) prema predmetu dokazivanja i proizlazi iz normi zakona o krivičnom postupku. Tipične verzije su kako je navedeno, varijante opće verzije. To je jedno od više mogućih vjerojatnih objašnjenja krivičnog djela ili događaja uz postojanje minimalnih informacija. Drugi riječima tipična verzija je takvo objašnjenje koje je karakteristično sa stajališta krivičnog prava, kriminalističkih metodika i praktičnog iskustva. Tipične kriminalističke verzije ustrojene su modelski kao : 1. verzije o posebnim elementima (biću) krivičnog djela, 2. o radnji i posljedici i njihovim sastojcima (vladanju, kauzalnoj vezi, posljedici), 3. subjektivnoj strani krivičnog djela (oblik krivnje, motiv), 4. postupanju žrtve, 5. tragovima i predmetima na mjestu događaja itd. Kriminalističke verzije temelje se primarno na indicijama u kriminalističkom smislu. Među procesnim verzijama prevladavaju retrospektivne verzije, ali ima i prognostičkih (nalozi o pretragama temelje se na njima). Razlikuju se istražne i raspravne verzije. Istražne verzije se u odnosu na kriminalističke razlikuju instrumentalno. Elementi ovih verzija su dokazi ili indicije u procesnom smislu kao dokazne činjenice. Imaju pretežno prognozni značaj i

94

slične su kriminalističkim verzijama. Raspravne verzije temelje se na dokazima i indicijama u procesnom smislu, kao dokaznim činjenicama. U pravilu su to retrospektivne verzije o glavnom predmetu. Vidimo da je riječ o verzijama obzirom na vrste postupaka. Ova podjela verzija važna je obzirom na to što omogućava da se utvrdi organska i logička veza pred krivičnog i krivičnog postupka, a unutar krivičnog postupka između njegovih pojedinih faza. Tako se razlikuju slijedeće verzije : 1.operativne policije, 2. istražne, 3. raspravne, 4. ekspertizne verzije i 5. verzije u žalbenom postupku. Verzije prema krivično pravnom značenju : obično se dijele trihotomno na : 1. opće, 2. posebne i 3. verzije po elementima bića krivičnog djela. Opće verzije su pretpostavke o predmetu dokazivanja. Posebne verzije su verzije o dokaznim činjenicama (dokazima). Verzije po elementima bića krivičnog djela su verzije o subjektu (učiniocu) i subjektivnoj strani djela (umišljaj i nehat) i objektu (krivični događaj ili krivično djelo) i objektivnoj strani djela (način, mjesto, vrijeme izvršenja i dr.) i motivu. Verzije prema subjektima koji stvaraju verzije : To je klasifikacija verzija po kriteriju autorstva. Po tome kriteriju verzije stvaraju ovlašteni službenici policije, tužioci, istražni i raspravni suci, osumnjičenici, okrivljenici i optuženici i njihovi branitelji, oštećeni, vještaci i stručne osobe ovisno o njihovim ulogama u postupku. U toku krivičnog postupka verzije moraju biti izložene u procesnom obliku. Ova podjela je važna jer upozorava subjekte u postupku, da osim svojih verzija trebaju uzimati u obzir i verzije drugih subjekata. Ovo osobito važi za sud. Časom kad sud uzima u razmatranje neku pretpostavku ona dobiva status sudske verzije. Verzije po stupnju vjerojatnosti : Po ovom kriteriju verzije se obično dijele na : 1. malo vjerojatne, 2. vjerojatne i 3. više vjerojatne. Ova klasifikacija gledana formalno-logički ima svoje opravdanje, ali je sporna njena svrhovitost. Bogata kriminalistička praksa pokazuje da malo vjerojatne verzije, pa čak i najnevjerojatnije, koje graniče s maštom, mogu biti pravilne, a najvjerojatnije verzije da se ne moraju podudarati sa stvarnošću u pogledu krivičnog djela ili događaja. Zato se u suštini planiranja i provjeravanja verzija nalazi faktično pravilo da se sve verzije provjeravaju istovremeno, bez obzira na pretpostavljeni stupanj njihove vjerojatnosti. Prema sadržaju i dosegu : verzije se dijele na opće i posebne, složene metodologijske verzije u odnosu na temeljna, glavna pitanja kriminalističke nauke. Broj posebnih verzija je velik npr. : 1. verzije o naravi krivičnog djela ili događaja, 2. o subjektu i subjektivnoj strani delikta, 3. objektu, 4. modalitetima radnje, 5. žrtvi, 6. situaciji i načinu i sredstvima izvršenja djela, 7. tragovima itd., o čemu je bilo riječi. Treba imati u vidu da je važan odnos : verzija-dokaz-činjenica koju ona sadrži. Prema modelu dokazne strukture verzije mogu biti : 1. jednostavne i složene, 2. konvergentne i divergentne, 3. verzije koje uključuju izravne i neizravne dokaze, 4. koje se odnose na odlučne ili druge činjenice itd. Kod postavlja verzija ulogu igraju pravila logike i pravila kriminalističke nauke, primarno temeljnih pojmova kriminalističke morfologije, psihologijskih saznanja i pravila taktike. Verzije se postavljaju na temelju : 1. modelske strukture situacije krivičnog djela, 2. raspoloživih saznanja, 3. stadija istraživanja i 4. taktičkog načina. U silogističkoj kriminalističkoj nauci osnova verzija su dokazi u formalnom smislu ili indicije (dokazne činjenice). Primjena verzija u krivičnom postupku odvija se u skladu s logičkim, taktičko-psihologijskim i komunikologijskim pravilima. To je važno radi provjere verzija. Sadržaji verzija tvore bitni, središnji dio planiranja krivičnog postupka.

95

Za rad s verzijama bitno je poznavanje fenomenologije pojava krivičnih djela. Na toj osnovi stvaraju se tipične planske verzije. Njihovo je polazište radnja ili neki drugi sastojak (element) pojave krivičnog djela kao što su mjesto i vrijeme izvršenja krivičnog djela npr. modeli obrade mjesta događaja. U slučaju povratništva (u kriminalističkoj nauci perseveracija) verzija se postavlja na temelju pojave istovjetnoga postupanja. Osnova stvaranja modela su tragovi, tj. tipični tragovi za pojavu krivičnog djela tzv. «tragovni tekst». Provjera (verifikacija) verzija Verzije moraju ispunjavati opće logičke uvjete valjanosti hipoteza, tj. 1. relevantnosti, 2. provjerljivosti, 3. plodnosti, 4. kompatibilnosti i 5. jednostavnosti. Relevantnost hipoteze : znači prikladnost hipoteze za rješavanje problema za koji je postavljena. U kriminalističkoj nauci relevantnost hipoteze određuju tri kriterija : 1. narav krivičnog djela (morfološki kriterij), 2. izvori saznanja (dokazni kriterij) i 3. postupovne radnje kojima se provjeravaju kvaliteta i kvantiteta i stupanj saznanja koji iz njih slijedi (postupovni kriterij). Provjera svake verzije u krivičnom postupku mora biti logički jasno utemeljena i procesno pravilno izvedena. To pretpostavlja jasno određenje činjenica koje se utvrđuju i sredstava koja se koriste u tom cilju. Kriminalistička verzija je provjerljiva samo u kriminalističkom postupanju, dakle, sredstvima koja predviđa to postupanje. Verzija može biti provjerljiva konkluzivno, kada se istinitost verzije utvrđuje sigurno ili parcijalno kada je njena istinitost tek vjerojatna. Verzije koje sadrže indicije samo su parcijalno provjerljive. Ako se hipoteza može potvrditi ili opovrgnuti opažanjem, riječ je o izravnoj (direktnoj) provjerljivosti, u protivnom riječ je o posrednoj (indirektnoj) provjerljivosti. Za verziju kao posebnu vrstu empirijske hipoteze, provjerljivost uključuje i opovrgavanje. Plodnost verzija : izravno je određena brojem konsekvencija koje se mogu iz nje izvesti. U postupku provjere verzija to znači uzimanje u obzir naravi krivičnog djela, eventualno postojanje formalnih dokaznih pravila i sadržaj pojedinog dokaza, te procesne mogućnosti konvergiranja raznih izvora saznanja i njihovih rezultata. Kvaliteta (kakvoća) verzija Uvjetovana je kompatibilnošću s drugim verzijama. Kompatibilnost ne znači potpunu podudarnost, ali niti to da razlika može postojati u odnosu na ključne, bitne okolnosti. Jednostavnost verzija opći je logički zahtjev kojega u nizu situacija nije moguće dosljedno primijeniti. Heurističke verzije mogu biti vrlo složene a da su valjane. Svaka verzija koja je dovedena u pitanje omogućava daljnju provjeru stvaranjem pomoćnih (kontrolnih) verzija, odnosno ad hoc hipoteza koje mogu dovesti do pozitivne ocjene, pod uvjetom da protuverzija nije dovela u pitanje postavke koje čine jezgro hipoteze. Verzije i planiranje u kriminalističkoj nauci Planiranje kriminalističkog postupanja znači postupak svjesnog odabira i razrade ciljeva i metoda. Može biti strategijsko kada se odnosi na programske cjeline i na planiranje rada koje ima taktički smisao. Strategijski ciljevi uređeni su procesnim propisima. Planiranje rada odnosi se na kriminalistički predmet. Verzija je polazna pretpostavka tom planiranju. Planiranje rada mora predvidjeti : 1. ciljeve, 2. prikupljanje podataka, 3. potrebne radne operacije, 4. raspored poslova i 5. redoslijed radnji.

96

Predmet istraživanja koji obuhvaća brojne čimbenike je sa stanovišta planiranja problemska situacija, koju najprije treba dijagnosticirati, a zatim odrediti ciljeve istraživanja (prognozu). Planiranje u kriminalističkom predmetu ostvaruje se stvaranjem operativnog modela i razradom konkretnih planova. Pri tome krivično djelo treba promatrati kao sistemsko-strukturni model. Operativni modeli mogu biti jednostavni i složeni. Njihova je značajka tipičnost. Javljaju se kao : tabelogrami, obrasci, upitnici, sheme, aplikativni programi, hodogrami i slično. Metode planiranja su raznovrsne. Planiranje spada području kriminalističke taktike. Polazište planiranja istraživanja je situacija pojave krivičnog djela, tzv. kriminalna situacija. To je sistematska cjelina svih sastojaka u vremenu i prostoru izvršenog krivičnog djela. U tu situaciju ulaze slijedeći sastojci . 1. osobnog, 2. socijalnog, 3. geografskog, 4. klimatskog, 5. tehničkog i drugog značenja Ona se istražuje kao cjelina međusobno uvjetovanih sastojaka. Na temelju prikupljenih saznanja i daljnjih istraživanja stvaraju se modelske strukture-tipske situacije. Riječ je o osnovama za planiranje zvane kriminalističko-taktički način. Kriminalističko-taktički način je najsvrsishodniji i najprikladniji način istraživanja u predkrivičnom i istražnom postupku i glavnoj raspravi. Sloboda izbora kriminalističko-taktičkog načina ograničena je procesnim propisima i raspoloživim tehničkim i spoznajnim mogućnostima. Kriminalističko-taktički način može biti, opći i posebni. Prvi je primjenjiv na sve situacije pojave krivičnog djela, a drugi je primjenjiv samo na određene situacije krivičnog djela. Prema strukturi sadržaja su : jednostavni ili složeni (taktičke kombinacije). Taktička kombinacija je konkretni plan postupanja, operativna osnova djelovanja. Ona može obuhvatiti više radnji ili jednu i situaciju itd. Te radnje mogu biti istovrsne ili raznovrsne s operativnog i procesnog stanovišta. Taktičko rješenje je : daljnja konkretizacija planskog postupanja. To je smisleni odabir konkretnog sadržaja postupanja koji uključuje sastojke vremena, prostora, sredstava, osoba i načine provedbe radnje. Teorija sigurnosne i kriminalističke procedure Uvodna razmatranja F. D. Roosevelt je 1942. godine proglasio četiri slobode : 1. osobne slobode čovjeka i građanina, 2. slobodu vjeroispovijesti, 3. slobodu govora i 4. slobodu od straha. Riječ je o slobodama o kojima organi represije moraju stalno voditi računa prilikom provođenja sigurnosnih i kriminalističkih procedura. Policija je javna služba kojoj je dano opće pravo upotrebe zakonom ograničene sile. Pri tome ona se suočava s problemima koji često moraju biti riješeni odmah. Ona je od države dobila pravo otkrivati, dokazivati i ograničavati kriminal i protuzakonita ponašanja. Policija je ovlaštena samo na provođenje zakonski propisanih mjera i radnji. Pri tome sila se primjenjuje prema onima koji su na pogrešan način prilagođeni životu u društvu. U svim društvima policija je birokratska organizacija, unutar koje postoji stroga hijerarhijska struktura. U okviru sigurnosnih i kriminalističkih procedura policija nema pravo prosuđivati neko djelo kao moralno ili nemoralno, ispravno ili neispravno. Ona mora utvrditi da je neka osoba učinilac krivičnog djela, prekršaja ili privrednog prijestupa, odnosno da li je djelovala unutar zakonskih okvira ili van njih. To na strani policajaca zahtijeva isključenje vlastitih emocija, osobnih uvjerenja i vrednovanja, kao i predrasuda. Policajci sami unutar zakonskih okvira i diskrecijskih ovlasti preuzimaju inicijativu i prateće rizike. Niti jedna djelatnost u javnoj upravi nije toliko vezana s rizicima i opasnošću. Pri tome policajci moraju pravovremeno reagirati i ne smiju prekoračiti svoje ovlasti. Iz navedenog proizlazi da policajci moraju uživati povjerenje društva. Policajci su, uvjetno rečeno podijeljene ličnosti. S jedne strane oni imaju svoj civilni život i s druge strane službeni život. Koji puta je teško uskladiti ta dva života.

97

Policija je služba središnje države i treba biti čvrsto uklopljena u lokalnu zajednicu. Sigurnost Postoje brojne definicije sigurnosti. Za potrebe ovog rada preuzeli smo definiciju koju je dao prof. dr. sc. R. Masleša u svom radu pod nazivom : «Teorije i sistemi sigurnosti», Sarajevo, 2001. Definicija glasi : «Sigurnost je dinamična, složena i specifična kategorija, kojom se osiguravaju sigurnosne i slobodne prostorne i egzistencijalne pretpostavke potrebne za odvijanje prirodnih i fundamentalnih sveukupnih ljudskih potreba i interesa, uz dosljedno priznanje i zaštitu osnovnih prava i sloboda čovjeka, održavanjem potrebne ravnoteže između slobode i sigurnosti, čovjeka i prirode, te potrebnu i efikasnu premoć pozitivnih konstruktivnih nad destruktivnim tendencijama u razvoju civilizacije u cilju unapređenja i zaštite sveukupnih vrijednosti društva». Iz navedenog proizlazi da je sigurnost : 1. integrativna kategorija, 2. relevantna funkcija države i 3. centralni problem svakog uređenog društva. Klasifikacija (vrste) sigurnosti : U osnovi sigurnost se dijeli na : 1. opću i 2. posebnu. Riječ je o individualnoj, državnoj (nacionalnoj, društvenoj), međunarodnoj, globalnoj i pravnoj sigurnosti. Prema izvorištima ugroženosti sigurnost se dijeli na : 1. prirodnu, 2. tehničko-tehnološku, 3. ekonomsku, 4. socijalnu, 5. nacionalnu, 6. ugroženost sigurnosti države i društva u cjelini, 7. ekološku itd. Društvena sigurnost je stanje u društvu koje svakom pripadniku osigurava fizički integritet, odgoj i nastavu, mogućnost opstanka, primjerenu vrstu društvene aktivnosti, pravnu sigurnost, te mirovinu u starosti. Individualna sigurnost je osjećaj pojedinca da mu društvo ili društvene grupe kojima pripada, osiguravaju, pored fizičkog integriteta i slobodan izbor zvanja, mogućnost zaposlenja u njegovoj struci, uz naknadu koja mu osigurava zadovoljavanje njegovih osobnih i porodičnih, materijalnih i duhovnih potreba, odgoj i naobrazbu za njegove potomke, neograničeno priznanje i zaštitu njegovih prava, kao i mirovinski dohodak primjeren njegovom učešću u društvenoj aktivnosti i njegovim potrebama. Pravna sigurnost je osobina društvenog sistema u nekoj državi koji počiva na ustavnosti i zakonitosti osiguravajući svim pravnim subjektima koji žive i borave na njegovu teritoriju punu slobodu u vršenju njihovih subjektivnih prava, i isto tako neograničenu i ekspeditivnu učinkovitu zaštitu u slučaju povrede prava. Teorija sigurnosti kao interdisciplinarne nauke : Ta teorija kompleksno istražuje, proučava, sintetizira i analizira sigurnosne pojave. Na temelju rezultata kompleksnog istraživanja vrše se sigurnosne procjene i procjene ugroženosti, što rezultira egzaktnom sigurnosnom politikom. Danas postoji nauka o sigurnosti, sigurnosne strategije i slično, ali nam prostor ne dozvoljava da o njima govorimo. Procedura Procedura je model izražen kao pravilo ili skup pravila s kojima se određuju procesne (formalne) karakteristike jednog postupka ili zadatka. Sinonim za proceduru u praksi je postupak, ali to ne vrijedi za pravnu nauku. Naime postupak obuhvaća i materijalne i formalne elemente, dok je procedura isključivo formalni korelat postupka.

98

Metoda Dolazi od grčke riječi «methodos», što znači put istraživanja. Obično se definira, kao : 1. planirani način pristupanja činjenicama određenog naučnog područja i njegovog obrađivanja, da se postignu naučno ispravni rezultati. Taj pristup se po pravilu mora temeljiti na nekoj općoj teoriji (općoj metodi) kao skupu načela i kao 2. usvojeni i institucionalizirani način obavljanja nekog posla, postavlja i izvršenja nekog zadatka. Opće i kriminalističke policijske procedure U opće (operativne) policijske procedure spadaju : 1. prismotra i nadziranje, 2. potražna djelatnost (traganje), 3. racija, blokada, zasjeda, 4. upotreba službenih pasa i konja, 5. upotreba informatora, 6. legitimiranje, 7. prikupljanje obavijesti iz različitih dostupnih izvora informacija, 8. primjena sile itd. U vezi s navedenim procedurama važnu ulogu igraju operativne i istražne situacije. To je cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak od strane nadležnih organa, u našem slučaju policijskih. Riječ je o dinamičkom sistemu objektivnih i subjektivnih čimbenika organizacijske, informacijske i dokazne prirode. Ta cjelokupnost uvjeta s tehničkog i metodičkog stanovišta utječe na izbor taktičkih rješenja u vidu taktičkih načina i kombinacija. Klasifikacija općih i kriminalističkih procedura : postoje različite klasifikacije. Za potrebe ovog rada odabrali smo klasifikaciju na 1. tipične i 2. individualne. Tipične razrađuje kriminalistička nauka i stavlja ih u temelje pojedinih kriminalističkih metodika radi razrade kriminalističkih preporuka. Individualne (konkretne) procedure spoznaje i razrađuje kriminalističkim misaonim procesom u svakom konkretnom slučaju organ postupka. Operativno-procesni (postupovni) sistem otkrivanja i istraživanja To je sistem metodike istraživanja pojedinih kategorija krivičnih djela kao model sui generis. Riječ je o nizu procesa po određenom redoslijedu, shemi postupanja. Pojam otkrivanje i otkriti u kriminalističkom smislu obuhvaća postupak u okviru kojeg se istraživanjem i proučavanjem postojećih informacija dolazi do novih informacija, odnosno saznanja. Riječ je o specifičnoj spoznajno-informacijskoj i represivno-preventivnoj djelatnosti. Otkrivačka djelatnost policije determinirana je raspoloživim fondom informacija. Riječ je o dinamičkoj cjelini taktičko-tehničkih zahvata koju uvjetuju okolnosti svakog konkretnog slučaja, aktualna pravila kriminalističke nauke i pozitivni propisi kojima su regulirane pojedine istraživačke radnje. Sistem istraživanja krivičnih djela u širem smislu obuhvaća materijalne, informacijske i energetske veze koje omogućavaju djelovanje njegovih elemenata. Sistem istraživanja krivičnih djela u užem smislu uključuje mjere i radnje otkrivanja krivičnih djela i učinioca vanpravnim i procesnim mjerama i radnjama. Istraživanje krivičnih djela je dinamički materijalni proces s određenim posljedicama i međudjelovanjem. U istraživanju krivičnih djela traže se naučna utemeljenost i orijentacija. Istraživanje krivičnih djela od strane policije je kriminalistička spoznajna djelatnost. Mora biti svrhovito planirana i organizirana sukcesija operativnih mjera i radnji i istražnih radnji usmjerenih na pronalaženje, prikupljanje i osiguranje objekata istraživanja. Operativno-taktička djelatnost otkrivanja policije

99

To je sistem operativno-taktičkih mjera i radnji, kao i hitnih istražnih (procesnih) radnji prvog zahvata, koje policija poduzima u procesu traganja za krivičnim djelima i njihovim učiniocima u pravilu, u van procesnoj formi. Otkrivanje je dinamički proces koji prolazi kroz niz faza. Riječ je o pronalaženju latentnih i potencijalnih informacija i njihovom dešifriranju (dekodiranju). Objekti otkrivačke djelatnosti su krivična djela i/ili kriminalni događaji. Cilj otkrivačke djelatnosti je prerastanje osnova sumnje u viši stupanj sumnje. Ova djelatnost počinje postavljanjem osnova sumnje ili višeg oblika sumnje u vidu indicijalnih orijetnacijsko-eliminacijskih indicija. Sastoji se od kriminalističke kontrole i obrade. Ova djelatnost determinirana je : 1. karakterom početne situacije konkretnog krivičnog djela ili kriminalnog događaja, situacije ili stanja koji su povod za djelatnost policije. Taj karakter utječe na sadržaj (strategiju) te djelatnosti i određuje njezin kasniji pravac, uvjetuje dijapazon pravila kriminalističke nauke koja treba primijeniti i određuje procesne radnje koje u slučaju hitnosti se moraju primijeniti u okviru kriminalističke obrade, 2. pravilima kriminalističke nauke koja se moraju primijeniti u konkretnom slučaju i 3. odredbama zakona o krivičnom postupku i drugim zakonskim i podzakonskim odredbama. Strategiju i taktiku ove djelatnosti diktira vrsta krivičnih djela. To je retrospektivan proces s određenim fazama. U okviru navedene djelatnosti policije ulogu igra : opisivanje krivičnog djela ili događaja. Polazi se od osnovnih početnih informacija raspoređenih u tri strukture : 1. hijerarhijsku, 2. uzročno-posljedičnu i 3. kronološku. Organizacija istraživanja mjesta događaja. U osnovi se sastoji od 1. koordinacije i integracije napora, 2. tehničkih usluga i 3. istraživačkih usluga. Otkrivanje krivičnih djela i njihovih učinilaca. To je stvaralački heuristički proces izrazito dinamičke prirode, koji prolazi kroz više nivoa. Ta dinamička djelatnost se sastoji u pronalaženju latentnih i potencijalnih informacija o krivičnom djelu i učiniocu i svim okolnostima djela i njihovom dešifriranju (dekodiranju). Ova djelatnost okarakterizirana je primjenom algoritama kriminalističke nauke, osobito u sferi interpretacije informacija. S njom se otkriva tzv. tamni pojas kriminaliteta, a razjašnjava svijetli pojas kriminaliteta. Riječ je o heurističkoj djelatnosti čiji je cilj, kako je navedeno, prerastanje osnova sumnje u neki viši oblik sumnje. Riječ je o strogo retrospektivnom procesu. U prvoj fazi tog procesa otkrivaju se i osiguravaju, fiksiraju i interpretiraju informacije iz personalnih i materijalnih izvora informacija primjenom metoda analize i sinteze. Posebnu ulogu igraju misaona i realna rekonstrukcija, kriminalistički (istražni) eksperiment i primjena načela pluraliteta verzija. U otkrivačkoj djelatnosti (procesu) izdvajaju se i konfrontiraju proturječne informacije operativnog karaktera kako bi se otkrile i odbacile netočne i irelevantne. U okviru navedene djelatnosti operira se s : 1. «živim informacijama» pod kojima se podrazumijevaju engrami, kao idealni odrazi objektivne stvarnosti u svijesti ljudi, 2. «mrtvim informacijama» pod kojima se podrazumijevaju tragovi i predmeti u vezi krivičnim djelom tzv. corpora delicti, 3. «latentnim informacijama» to su one koje još nisu otkrivene (ili zauvijek ostaju neotkrivene), 4. «aktualiziranim informacijama» to su one koje su ostvarene (realizirane) i 5. «dokaznim informacijama», to su one koje su spoznate na procesno propisani način. Otkrivanjem i istraživanjem krivičnih djela mogu se baviti samo ovlaštene službene osobe policije. To su djelatnici policije koji obavljaju poslove utvrđene zakonom i na zakonima utemeljenim propisima. One imaju posebne dužnosti i ovlasti utvrđene zakonom. Ovlaštenja moraju biti utvrđena zakonom. Načini utvrđivanja činjenica u okviru operativnih i kriminalističkih procedura: 1. neposrednim opažanjem ili putem tehničkih pomagala organa postupka i 2. putem dokaza. Cilj utvrđivanja činjenica je : dobivanje situacijske slike. Situacijska slika je rezultat spoznaja organa postupka prikupljenih u određenom trenutku. Ona omogućava planiranje i postupanje usmjereno cilju. One služe spoznaji, analizi i prognozi razvoja događaja relevantnih za

100

organ postupka. Svrha sastavljanja situacijske slike je prikupljanje činjenica i podataka radi donošenja ključnih odluka vezanih uz taktiku i strategiju postupanja u konkretnoj situaciji. Sastavljanje i analiza situacijske slike : u svakom pojedinom slučaju mora uključivati : 1. analizu i vrednovanje zadataka, 2. prognozu razvoja situacije, 3. planiranje, analizu i realizaciju organizacije, 4. rukovođenje angažiranim snagama, 5. komunikaciju, 6. koordinaciju, 7. obuku, 8. opremu, 9. alternativne mjere i radnje, 10. izvještaje o situaciji i 11. informiranje javnosti. Procjena situacije : je kontinuirana ili sporadična analiza i vrednovanje aktualne situacijske slike sa donošenjem zaključka o daljnjem postupanju. Ona nije jednostavno ponavljanje stanja stvari (sadržaja) nego je njen zadatak informacije koje proizlaze iz stanja stvari odabrati, analizirati i izvesti spoznaje (rezultate, zaključke). Riječ je o svojevrsnom povezivanju. U vezi s naprijed navedenim veliku ulogu igra struktura odluke policije kao organa represije. Ona u osnovi sadržava : 1. rukovodne smjernice, 2. taktički cilj, 3. taktičke mjere i 4. bitne tehničke i organizacijske mjere i radnje. Policijsko izviđanje To je ciljano prikupljanje informacija relevantnih za zadatak koji je potrebno obaviti, posebno vezano uz procjenu situacije, te sastavljanje i aktualiziranje situacijske slike. Svrha izviđanja je prikupljanje informacija o osobama, grupama osoba, organizacijama, prostorima te događajima i njihovom razvoju radi utvrđivanja relevantnosti određene situacije važne za policiju, kao i radi dobivanja aktualne slike stanja o svakoj pojedinoj fazi intervencije. Informacije su potrebne u svim pojedinačnim fazama postupanja : pripremanje, provedba, analiza, kako bi na taj način u svakom trenutku stanje bilo aktualizirano. Rezultati policijskog izviđanja moraju se verificirati. Načela kod provođenja radnji policijskog izviđanja : 1. izviđanje je zadatak svih ovlaštenih policijskih službenika, 2. kada je riječ o prostorima za intervenciju svi ovlašteni policijski službenici dužni su na različite načine pribavljati informacije od značaja za situacijsku sliku, 3. radnje izviđanja značajne su i zbog vlastite sigurnosti, 4. opseg i pravac radnji izviđanja potrebno je s pravnog i taktičkog gledišta jednoznačno odrediti, te uskladiti u okviru cjelokupne koncepcije, 4. treba izbjegavati praznine i preklapanja, 5. traži se adekvatno dokumentiranje saznanja, 6. taktika davanja naloga igra posebnu ulogu, 7. opseg radnji izviđanja dužan je odrediti rukovodilac itd. Načini (oblici) policijskog izviđanja: 1. radnje otvorenog izviđanja koje karakterizira javni i otvoreni nastup i 2. radnje prikrivenog izviđanja koje karakterizira prikriveno postupanje. Policijske opservacije : to je ciljano prikupljanje (prikriveno ili otvoreno) informacija od interesa za policiju, primarno praćenjem osobe ili grupe osoba, odnosno objekata. Vidimo da je svrha policijskih opservacija prikupljanje informacija, koje se ponajprije odnose na osobe, a mogu služiti u različite svrhe. Prikupljanje informacija može biti otvoreno, stacionarno i mobilno. Svrha policijskih opservacija : to može biti 1. osiguranje dokaza kod provođenja policijskih taktičko-tehničkih radnji i mjera, 2. dokumentiranje tih mjera, 3. poduzimanje mjera policijske zaštite, 4. policijska zaštita putem pratnje, 5. policijska zaštita objekata, 6. policijska zaštita osoba, 7. policijska zaštita prostora, 8. policijska zaštita trase, 9. policijski nadzor i pred nadzor, te naknadni nadzor itd. Faze policijskog obavještajnog rada : 1. planiranje, 2. prikupljanje podataka, 3. obrada podataka i 4. korištenje podataka. Ključni elementi operativne policijske strategije : 1. talent (sklonost, afinitet), 2. sposobnosti, 3. vještine, 4. znanja, 5. organizacija i 6. rukovođenje. Karakteristike operativnog istraživanja : 1. svestranost, 2. cjelovitost, 3. osnovanost (točnost), 4. novost (nema šablona, traže se novonastale situacije), 5. optimalnost i 6. ispravnost.

101

Teorija policijske nauke o traganju Unutar opće teorije kriminalističke nauke, razvila se nauka o policijskom traganju. To je pravno dopuštena, taktičko-tehnički i psihološki pravilna planirana akcija policije koja ima za cilj pronalaženje osoba i predmeta. Operativno taktička djelatnost policije To je sistem primarno neprocesnih kriminalističkih metoda, načina i sredstava. U osnovi se sastoji od kriminalističke kontrole (opće i specijalne) i kriminalističke obrade. Ta djelatnost u pravilu nije procesno regulirana, ali je od fundamentalne važnosti za otkrivanje krivičnih djela i njihovih učinilaca. Kako je navedeno može imati javni i nejavni karakter. Tako npr. razgovor s građanima i korištenje pasa tragača imaju javni karakter, a zasjeda tajni. Operativno-taktička djelatnost policije je njezina originalna, autentična funkcija u vidu slijeda prava i dužnosti, koja je oštro odvojena od krivičnog postupka. Kako je do sada navedeno, njen sadržaj čine otkrivanje pripremanih, pokušanih i izvršenih krivičnih djela, pronalaženje učinilaca krivičnih djela, otkrivanje i pronalaženje različitih kriminalističkih relevantnih objekata, koji su u vezi s krivičnim djelom, kao što su npr. tragovi i predmeti krivičnog djela, kao svojevrsne materijalne kriminalističke informacije u vidu signala, kao nositelja informacija. Koji puta u tu djelatnost spada i pronalaženje žrtava, svjedoka i drugih osoba umiješanih u slučaj. Sadržaj operativno-taktičke djelatnosti policije je : otkrivanje i pronalaženje dokaza tzv. kriminalistička vanprocesna djelatnost, a iznimno i izvođenje dokaza tzv. kriminalistička procesna djelatnost, dok je sadržaj istrage i glavne rasprave dokazivanje. Zbog navedenog operativne informacije policije imaju samo informacijsko-orijentirajući karakter, na nivou opće, inicijalne sumnje i ne moraju biti nositelji dokaznih informacija (indicije). Iz naprijed navedenog proizlazi da se kao kriterij za razlikovanje neprocesualne od procesualne djelatnosti može uzeti karakter informacije. U osnovi riječ je o operativnim kriminalističkim i dokaznim informacijama. Prve su u operativnoj domeni, a druge u procesnoj. U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi informacije često imaju dvostruki karakter. Kriminalističke metode, načini i sredstva primjenjuju se za razliku od procesnih radnji prije krivičnog postupka, ali i u njegovim okvirima. Ista kriminalističko taktička pravila važe za informativni razgovor s osobama (prikupljanje obavještenja) i ispitivanje osoba kao oblik procesne radnje. Na temelju izloženog razlikuju se metode (načini) i sredstva koja se koriste izvan krivičnog postupka i imaju heuristički (otkrivački) karakter, i načine i sredstva koja se koriste u krivičnom postupku i imaju silogistički (dokazni) karakter. Vanprocesna kriminalistička djelatnost policije ima presudan značaj za otkrivanje krivičnih djela i učinilaca. Ta djelatnost posebno dolazi do izražaja kod tzv. složenijih krivičnih djela. Riječ je o složenosti krivičnog djela kao kriminalističkoj kategoriji. Kriminalistički može biti složeno i ono krivično djelo koje se s krivičnog pravnog stanovišta smatra lakšim ( u pravilu obično obzirom na zapriječenu kaznu). Kriteriji razlikovanja su u tehnici otkrivanja i dokazivanja krivičnog djela i učinioca. Kriminalističke procedure Pod kriminalističkim procedurama u ovom radu podrazumijeva se kriminalističko istraživanje činjeničnih okolnosti koje izravno ili neizravno ukazuju na postojanje krivičnog djela i/ili učinioca. Pri tome važnu ulogu igra struktura istraživanja. Struktura istraživanja u širem smislu obuhvaća materijalne, informacijske i energetske veze koje omogućavaju djelovanje te strukture. U užem smislu to je sistem istraživanje krivičnih djela koji uključuje mjere i radnje otkrivanja krivičnih

102

djela i njihovih učinilaca, primjenu neformalnih (operativnih) i formalnih (procesnih), obično hitnih (anticipiranih) istražnih radnji. Istraživanje u kriminalističkoj nauci je spoj teoretskog znanja i vještine (umijeća) koje u svom radu primjenjuju kriminalisti. To je poseban proces spoznavanja, sličan procesu naučnog istraživanja. Srž je kriminalističke procedure (istraživanja) otkrivanje novoga, nepoznatog. Ta je djelatnost obilježena istovremenom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija : promatranja, mišljenja i prakse. Kriminalističko istraživanje odvija se na dva različita načina : poduzimanjem neformalnih (operativnih) i formalnih (procesnih) mjera i radnji. Opće okvire kriminalističke procedure postavlja materijalno krivično pravo, a neposredno se na nju odnose odredbe zakona o krivičnom postupku. Kada je riječ o policiji te radnje su u krivičnom zakonu samo nominirane, a njihova primjena razrađena je pod zakonskim aktima. Ukoliko je riječ o formalnom postupanju, gdje je naglašen dokazni (silogistički) karakter, policija «uskače» samo u hitnim slučajevima, koji ne trpe odlaganje. Kriminalistička obrada : je sistem kriminalističkih procedura koga karakteriziraju visok stupanj dinamike i bogatog sadržaja, te komunikacijskih veza i interakcija. One mogu biti standardne i nestandardne. Pod tim pojmom danas se podrazumijeva skup metodoloških planiranih i poduzetih mjera i radnji što ih poduzima policija u pred krivičnom postupku povodom određenog krivičnog djela ili kriminalnog događaja s ciljem da se početni oblici sumnje do kojih se došlo operativnim radom u postupku zvanom kriminalistička kontrola podignu na viši stupanj sumnje (vjerojatnosti) koji će omogućiti donošenje krivičnopravnih odluka. Riječ je o posebnom kriminalističkom misaonom, radnom i dokaznom postupku policije, svojevrsnoj apstraktnoj misaonoj i radnoj shemi. Vidimo da je riječ o kompleksu mjera i radnji kojima se početna saznanja o nekom kriminalnom događaju u procesu njihovog objašnjavanja (pretvaranja obavijesti u podatke, a podataka u dokaze) podižu na takav stupanj izvjesnosti o postojanju krivičnog djela i dostupnosti njegovog učinioca, da takav činjenični odnosno dokazni supstrat omogućava donošenje krivičnopravne odluke. Neposredna kriminalistička obrada je ona u čijim okvirima je djelatnost policije usmjerena na neki kriminalni događaj. Posredna kriminalistička obrada je ona koja se provodi unutar neposredne kriminalističke obrade u vezi s nekim drugim kriminalnim događajem ili krivičnim djelom. Kriminalistička obrada započinje s oblikom sumnje koji propisuje zakonodavac, a završava kada je konkretni krivični događaj objašnjen u svim pojedinostima, tj. kada je utvrđeno postojanje krivičnog djela koje se progoni po službenoj dužnosti ili krivičnog djela i učinioca. Stvarno je kriminalistička obrada stadij predkrivičnog postupka, čija je bit u otkrivanju krivičnih djela i njihovih učinilaca putem operativno taktičkih i tehničkih, kao i istražnih mjera i radnji. Riječ je o mjerama tzv. prvog zahvata. Kriminalistička obrada s kriminalističkom kontrolom čini jedinstven sistem otkrivanja krivičnih djela i njihovih učinilaca od strane policije. Kriminalistička obrada obilježena je različitim čimbenicima i pojavama koji nisu isključivo određeni pravnim normama. Riječ je o specifičnoj kriminalističkoj spoznajnoj djelatnosti koju karakterizira isprepletenost osjetilnog i racionalnog. To je specifičan kriminalistički spoznajni proces koji obuhvaća primjenu taktičkih načina i naučno-tehničkih sredstava i metoda u cilju otkrivanja, prikupljanja, osiguranja (fiksiranja), ispitivanja, ocjene i korištenja operativnih i dokaznih informacija o krivičnom djelu i njegovom učiniocu. Neformalna i formalna djelatnost policije unutar kriminalističke obrade u osnovi se svodi na : 1. utvrđivanje postojanja krivičnog djela, 2. pronalaženje i osiguranje tragova i predmeta u vezi s krivičnim djelom i drugih dokaza i 3. otkrivanje (identifikacija) nepoznatog učinioca i osiguranje njegove dostupnosti, odnosno hvatanje ako je u bijegu, kao i drugih sudionika. Koji puta će se ta djelatnost odnositi na pronalaženje svjedoka očevidaca i oštećenog. Otkrivanje o kojem je riječ, kako je ranije istaknuto je vrlo dinamičan proces koji prolazi kroz više stadija. U osnovi svodi

103

se na otkrivanje latentnih i potencijalnih informacija iz materijalnih i personalnih izvora informacija i njihovom dekodiranju. Područje djelovanja policije su očigledni i prikriveni krivični događaji ili djela, s često prikrivenim uzročnicima (učinioci i drugi sudionici). Mjere prvog zahvata policije One su faza kriminalističke djelatnosti, u kojoj se koriste sva raspoloživa kriminalistička taktičko-tehnička sredstva, metode i postupci za brzo, sveobuhvatno prikupljanje i korištenje u otkrivačko-dokazne i preventivne svrhe postojećeg potencijala informacija. Prvi zahvat stvara pretpostavke za neodložno razjašnjavanje ukupnog opsega krivičnog djela s njegovim modalitetima i bitna je osnova za otkrivanje učinioca, dokazivanje djela i krivnje, kao i pronalaženje žrtava i svjedoka kada je to potrebno. Utvrđivanje istine naročito ovisi od sveobuhvatnosti fiksiranja informacija u fazi prvog zahvata. Te informacije se dobivaju pregledom mjesta događaja ili krivičnog djela, zaprimanjem prijava i dojava, obavijesnim razgovorima, korištenjem tragova i predmeta, uvidom u operativne kriminalističke evidencije, poduzimanjem potražnih i neodložnih (hitnih) anticipiranih procesnih radnji, primarno uviđaja, ali i korištenjem mjera tajnog nadzora, informatora itd. Prvi zahvat u osnovi znači čim se sazna za neko krivično djelo ili kriminalni događaj na nivou osnova sumnje ili nekog višeg oblika sumnje obavezno poduzimanje hitnih kriminalističko taktičko-tehničkih mjera i radnji kroz prizmu ustrojstveno-metodičkih preporuka i mjera. U okviru prvog zahvata pronalaze se i osiguravaju, te fiksiraju relevantni tragovi i predmeti (često pretpostavljeni), dakle bitni, koji su u vezi s krivičnim djelom i ostali materijalni dokazi, polazeći pri tome od načela da svaki trag sadrži i posjeduje informaciju (tragovi kao signali, materijalni nosioci informacija). Uzimaju se, kako je navedeno, izjave od osoba, koriste povjerljive osobe (informatori), prikriveni istražitelji i slično. Na temelju dobivenih informacija vrši se analiza krivičnog djela ili događaja u smislu načina izvršenja i promjena izazvanih izvršenjem krivičnog djela, da bi se putem misaone i/ili realne rekonstrukcije dobila nova saznanja o krivičnom djelu ili događaju. Traži se u svim slučajevima brzo i potpuno fiksiranje cijelog konkretnog potencijala informacija. Trenutačne (ad hoc) hitne mjere i radnje nisu identične s mjerama prvog zahvata. Pogreške kod mjera prvog zahvata : Mjere prvog zahvata poduzimaju se nepravovremeno, odnosno pojedine kriminalističke operativne taktičko-tehničke mjere i radnje poduzimaju se u prevelikim vremenskim razmacima što rezultira gubitkom ili transformacijom informacija. Nadalje preveliki su vremenski razmaci između momenta saznanja za krivični događaj ili djelo i poduzimanja mjera prvog zahvata, između rada na mjestu događaja i fiksiranja rezultata, kao i poduzimanja kriminalističke obrade, kao i između momenta fiksiranja tragova i poduzimanja vještačenja, između fiksiranja tragova i pribavljanja neutralnih komparativnih uzoraka (neutralni komparativni materijal), između saznanja za corpora delicti i operativne potrage itd. Prekidima u provođenju prvog zahvata i mijenjanjem angažiranih policijskih službenika na konkretnom slučaju, dolazi do gubitka informacija. Vremenski faktor kod provođenja mjera prvog zahvata je vrlo važan. Prostor i vrijeme u kojima su kriminalističke mjere i radnje uspješne i u kojima ih treba obaviti od presudnog su značaja. Racionalno je slijeđenje «vrućeg» traga (unutar 1 sata), a od 1-7 sati «mlakog» traga. Iza tog vremena tragovi kod većine krivičnih djela su «hladni» u informacijskom smislu. Slijeđenje «vrućeg» traga skraćuje vrijeme i sužava prostor latentnosti informacija i osigurava dostupnost učinioca.

104

Kriminalistička kontrola policije To je trajno, neprekidno i sistematsko prodiranje i nadziranje tzv. kriminalnih sredina ili potencijalnih kriminalnih sredina i pojedinaca koji su već poznati kriminalci ili potencijalni kriminalci. Riječ je o sistemu svih operativnih taktičko-tehničkih mjera i radnji policije kojima se ona informira o stanju kriminaliteta i kriminalcima, društveno opasnim fenomenima, uzrocima i posljedicama tih stanja i pojava, kriminogenim i viktimogenim faktorima i sredinama itd. Riječ je o djelatnosti policije usmjerenoj prema kriminalitetu kao masovnoj pojavi. U toku kriminalističke obrade kao obliku praćenja i izučavanja kriminaliteta i drugih društveno opasnih stanja i pojava na određenom području, policija se u pravilu kreće u području tzv. «tamnog pojasa» kriminaliteta. U kriminalističku kontrolu spadaju operativne mjere i radnje saznavanja raznih operativnih obavijesti. U pravilu riječ je obično o prvim orijentacijsko-informacijskim indicijama, koje su nerijetko vrlo oskudne. Temelj za provođenje kriminalističke kontrole je postojanje tzv. opće sumnje, kao oblika mjere mogućnosti. Ta opća sumnja mora se odnositi na određenu sredinu, mjesta i osobe u smislu da bi se tu, u tom krugu ili od strane određenih osoba mogla vršiti krivična djela. U pravilu opća sumnja u toku kriminalističke kontrole prerasta u neki viši oblik sumnje. Tada ova operativno taktička djelatnost prerasta u svoju narednu, višu fazu zvanu kriminalistička obrada, o kojoj je bilo riječi. Kriminalistička kontrola u organizacijskom smislu nije poseban oblik organizacije djelovanja policije, ona je samo oblik policijskog djelovanja. Postoje dva vida kriminalističke kontrole : opća i posebna. Opću kriminalističku kontrolu provodi uniformirana policija, a drugu u pravilu kriminalistička policija u suradnji s uniformiranom policijom. Način (sistem) istraživanja krivičnih djela Taj način izravno je uvjetovan sistemima krivičnih djela u krivičnim zakonima. Sistemi krivičnih djela su primarni sistemi dani u katalogu inkriminacija krivičnih zakona. Krivično djelo je realna pojava u vanjskom svijetu i istovremeno apstraktna zamisao koja izražava sve značajke sistema. Elementi krivičnog djela : radnja, mjesto, vrijeme, način i sredstvo izvršenja, učinilac i njegova svojstva, žrtva i njezina svojstva, posljedice djela, sudionici u djelu itd., međusobno su povezani i međuzavisni, a cjelina krivičnog djela je samoorganizirana i samoregulativna. Strukturu operativno-procesnog sistema istraživanja krivičnih djela, kao sekundarnog sistema treba odrediti prema primarnom sistemu tj. prema sistemu krivičnih djela i njihove socijalne sredine (okoline). Preduvjet za provođenje sekundarnog sistema, de facto kriminalističke procedure kao oblika kriminalističkog istraživanja, je temeljito poznavanje strukture i funkcije sistema krivičnog djela kao primarnog sistema. To drugim riječima znači, da se za uspješno provođenje kriminalističkih procedura traži dobro poznavanje inkriminacija iz važećih krivičnih zakona. Uz navedeno traži se i dobro poznavanje kriminalističkog i kriminološkog područja, posebno onih elemenata koji utiču na strukturiranje kriminalističkih procedura, odnosno sistema istraživanja. Temeljni sistematski koncept istraživanja krivičnih djela, da bi ostvario ciljeve svog postojanja, mora od polaznih informacija (veličina) procesom transformacije dovesti do dokaznih informacija u obliku indicijalnih ili direktnih dokaza koje omogućavaju donošenje odluke o glavnom stadiju postupka. Glavni pod sistemi u tom sistemu su : 1. djelatnost prije početka krivičnog postupka i 2. prethodni stadij krivičnog postupka. Prva djelatnost je skoro u isključivoj nadležnosti policije i nadležnih tužilaštava i ima naglašeni otkrivački karakter i inventivan značaj. U suvremenim uvjetima kriminalističkog rada ova djelatnost zahtijeva posebna sredstva i znanja iz područja kriminalističke nauke.

105

Primarni, sekundarni i tercijarni stadij kriminalističkih procedura : 1. primarni stadij obuhvaća događaje ante delictum i tempore delicti, 2. sekundarni stadij obuhvaća postupanje post delictum a 3. tercijarni stadij je rekonstruktivan stadij. Ukazano je da su kriminalističke procedure postupci s brojnim stadijima neformalne i formalno procesne prirode u kojima ključnu ulogu igraju brojne informacije iz personalnih i materijalnih izvora informacija. To je niz mjera i radnji i ocjena rezultata tih mjera i radnji od polaznih saznanja o krivičnom događaju ili djelu, do davanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze (prognoze). S informacijskog stajališta polazne kriminalističke situacije variraju od skromnih i nepotpunih informacija na nivou opće sumnje ili osnova sumnje, tako da je nekada upitno i postojanje krivičnog događaja ili djela, do onih kod kojih je odmah očigledno da je riječ o krivičnom događaju ili djelu. Faktori koji determiniraju sadržaj kriminalističkih istraživanja policije : Bez obzira da li je riječ o neformalnoj ili formalno-procesnoj djelatnosti taj sadržaj je determiniran slijedećim faktorima : 1. karakterom početne situacije konkretnog krivičnog događaja ili djela, 2. pravilima kriminalističke nauke koja se moraju primijeniti u konkretnom slučaju i 3. odredbama zakona o krivičnom postupku i drugim zakonskim i pod zakonskim aktima. Karakter početne situacije utječe na sadržaj operativne djelatnosti policije i određuje njen kasniji pravac, te uvjetuje u ovisnosti s ishodom ostalih faza te djelatnosti, koja se pravila kriminalističke nauke i krivično procesne norme moraju primijeniti u obradi konkretnog slučaja. Pri tome treba imati u vidu da su aktualna pravila kriminalističke nauke ograničena odgovarajućim normama zakona o krivičnom postupku. U okviru kriminalističke nauke i policijskog prava koristi se pojam operativna djelatnost policije. Riječ je o pojmu operativne djelatnosti u užem smislu. Ona se u pravilu sastoji od niza operativnih taktičko-tehničkih mjera i radnji kao što su : korištenje informatora i pouzdanika, provjeravanje alibija, specijalna opservacija (tajno praćenje i snimanje i prisluškivanje (dobivanje akustičkih informacija)), korištenje različitih tehničkih pomagala kao što su : razni detektori, poligraf, analizator stresa glasa, alarmnih sistema, klopki, izazivanja tajnog pisma, razna provjeravanja, prikupljanje i provjeravanje obavijesti, ograničavanje kretanja na određenom prostoru, pozivanje, pregledavanje, pretraživanje, upućivanje, privođenje, privremeno zadržavanje, upotreba sredstava prinude, lišavanje slobode, preprata osoba, potražna djelatnost, legitimiranje, blokade, racije i zasjede, patrolna i pozornička djelatnost, korištenje policijskih pasa i konja, otkrivanje i korištenje tajnih dogovaranja, uvid u javne isprave, fotografiranje, prepoznavanje osoba i stvari itd. Ove poslove policija obavlja po teritorijalnom principu. U vezi s naprijed navedenim javlja se i pojam operativna obrada policije. Pod tim pojmom većina praktičara kriminalista podrazumijeva nejavni oblik djelatnosti policije koji graniči s kriminalističkom kontrolom. Policija javno djeluje, ali na način da treće osobe ne mogu zaključiti na što se ta djelatnost odnosi, one mogu samo pretpostavljati. Drugim riječima djelatnost je javna, ali javnosti nije dostupno u vezi s kojim konkretnim krivičnim djelom ili osobom se provodi. Kod kriminalističke obrade to nije slučaj, jer se zna u vezi s kojim krivičnim djelom se ona provodi, odnosno na koga se sumnja, pa makar i okvirno. U vezi s naprijed navedenim usko je vezan i pojam operativna represija policije. Taj pojam označava aktivno sudjelovanje policije u otkrivanju kriminaliteta, ovisno o mogućnostima i stupnju stručnosti policajaca. Za uspješno obavljanje naprijed navedenih poslova važnu ulogu igra organizacija policije. Na tu organizaciju utječu : opći zadaci policije, struktura kriminaliteta i metode rada policije. Za uspješan rad policije veliku ulogu imaju tzv. funkcijski istražni modeli. Ključni funkcijski strukturalni modeli predmeta kriminalističkih istraživanja unutar kriminalističke fenomenologije su : 1. model situacije ostvarenja krivičnog djela, 2. model načina ostvarenja krivičnog djela, 3. model viktimizacije. Uz ove modele mogu se oblikovati i drugi funkcijski modeli. Navedeni modeli uspostavljaju izravnu vezu između kriminalističke fenomenologije, kriminalističke taktike i

106

krivičnog prava. Njihov je zadatak stvaranje temelja za razradu taktičkih pravila postupanja u razjašnjavanju krivičnih djela. Oni tako postaju polazište kriminalističkih metodika. Njihovo je sistematsko mjesto u kriminalističkoj morfologiji. U praktičnom smislu funkcijski modeli su temelj kriminalističkih operativnih evidencija. Također važnu ulogu igraju tehničke procedure. Primarno se to odnosi na ispitivanje tvari u smislu njihove građe, promjena (kemijsko-fizikalnih), svojstava. Objekt interesa su čiste tvari i smjese (heterogene i homogene), emulzije, dim i slično. Kod kriminalističkih procedura posebno treba voditi računa o operativnim i istražnim situacijama. Individualne, konkretne situacije spoznaju se i razrađuju kriminalističkim radnim, misaonim i dokaznim procesom. U vezi s navedenim u najužoj vezi je i pojam kriminalističko mišljenje. To je sinonim za kriminalističko ponašanje i mišljenje prilikom rješavanja slučajeva koji se istražuju u rasponu od prve sumnje da je izvršeno krivično djelo, do zaključivanja slučaja. Za rješavanje istražnih radnji značajne su dvije strukture mišljenja : 1. heuristička (struktura traženja rješenja) i 2. silogistička (struktura znanja). Postoji i kriminalističko reproduktivno, intuitivno i stvaralačko mišljenje. Kriminalističko mišljenje je u najužoj vezi s kriminalističkim kombiniranjem. To je sposobnost povezivanja dijelova u logičku cjelinu koje je utemeljeno na kriminalistički vjerodostojnim činjenicama, dakle, utvrđenim. Ono treba omogućiti utvrđivanje stvarnog činjeničnog stanja. Iz do sada navedenog vidljivo je da su kriminalističke procedure poseban sistem postupanja policajaca, odnosno kriminalista. Taj heurističko-informacijski sistem sposoban je da djeluje antientropijski, tj. da planski i sistematski povećava negentropiju krivičnog djela ili događaja., dakle njihovu otkrivenost (utvrđenost). Kriminalističke procedure su oblik kriminalističkog istraživanja, kao posebnom procesu spoznavanja. Bit je kriminalističke procedure otkrivanje novoga, nepoznatog. Ta djelatnost obilježena je istovremenom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija : promatranja, mišljenja i prakse. Kriminalističko otkrivanje je retrospektivan proces. Polazi se od posljedica djela prema njegovim uzrocima. U prvoj fazi javljaju se analiza i sinteza tj. otkrivaju se i fiksiraju dokazne informacije. Na taj način vrši se osiguranje informacija. Pri tome misaona i po potrebi realna rekonstrukcija krivičnog djela ili događaja omogućavaju postepeni porast relevantnih informacija. U procesu kriminalističkog istraživanja konfrontiraju se proturječne činjenice i na taj način se otkrivaju netočne. U procesu kriminalističkog istraživanja dolazi do kriminalističkog procjenjivanja situacije. To je pretvaranje obavijesti i podataka u pravno utemeljene i svrsishodne odluke. Procjena situacije je uvjet bez kojeg se ne smiju donijeti odluke. Procjena situacije u osnovi je proces razmišljanja koji, ovisno o mogućnostima (objektivnim i subjektivnim) treba dovesti do pravilnog djelovanja organa postupka u skladu sa situacijom, postavljenim zadacima i važećim propisima. Opseg procjenjivanja izravno je uvjetovan opsežnošću raspoloživih obavijesti i podataka tzv. fond podataka i složenosti situacije i zadataka. Delikti koji su objekt kriminalističkih procedura nerijetko su vrlo složene strukture i zahtijevaju plansko, sistematsko i organizirano postupanje. Improvizacijama nema mjesta. Otkrivanje i razjašnjavanje delikata danas, mora se temeljiti na naučnim osnovama. Kada je riječ o procedurama koje se provode u vezi s određenom grupom ili kategorijom krivičnih djela, govori se o kriminalističkim metodikama. Riječ je o specijaliziranim modelima otkrivanja i dokazivanja (istraživanja) pojedinih kategorija krivičnih djela. Težište se stavlja na fenomenološko-morfološka obilježja delikata uvjetovanih mjestom, vremenom, načinom i sredstvima izvršenja, oblikom krivnje i drugim okolnostima i identifikacijskim mjerama i radnjama. Vidimo da su kriminalističke metodike posebni obrasci (sheme) postupanja. Riječ je o naučno utemeljenom modelu rada kriminalista. Metodike su procedure sui generis. U okviru tih procedura posebnu ulogu imaju istražne situacije kao cjelokupnost uvjeta pod kojima se u danom trenutku provodi postupak (neformalni ili formalni). Drugim riječima kriminalističke metodike su dinamički sistem objektivnih i subjektivnih faktora organizacijske, informacijske i dokazne prirode.

107

Odrednice u kriminalističkom istraživanju (istraživanje i objašnjenje djela) :Najvažnije odrednice su : 1. kriminalističko-tehnička obrada lica mjesta krivičnog djela ili događaja, nerijetko uz sudjelovanje stručnjaka različitih profila i uloga, 2. ispitivanje sudionika i svjedoka, ako ih je bilo, 3. organizacija i planiranje istraživanja konkretnog krivičnog djela ili događaja, 4. stručna pomoć i ekspertize i 5. ostale radnje i mjere istraživanja kriminalne situacije i okolnosti delikta. Uviđaj je temeljna radnja obrade mjesta krivičnog djela. Posebnosti uviđaja određuju konkretne okolnosti i prilike svakog delikta. Uvijek je potrebno utvrditi i razjasniti ponašanje sudionika u deliktu. Cilj kriminalističkog istraživanja (procedure) : primarno je utvrđivanje da li se radi o krivičnom djelu i kojem iz kataloga inkriminacija krivičnog zakona ili ne. Taj cilj postiže se etapno, ovisno o raspoloživom informacijskom fondu. Slijedi utvrđivanje modaliteta izvršenja djela, sudionika, oštećenih, štete itd. Predmet kriminalističkog istraživanja : je sistematsko traženje odgovora na 9 «zlatnih» pitanja kriminalističke nauke. U hodu istraživanja prioriteti i redoslijed pitanja se mijenjaju, ovisno o konkretnim okolnostima pojedinog delikta. Hodogram općeg modela istraživanja krivičnih djela : Taj hodogram u osnovi obuhvaća : 1. dobivanje odgovora na temeljna pitanja kriminalističke nauke, 2. kategorije radnji prikupljanja informacija iz svih potencijalnih (traženih) izvora informacija, materijalnih i personalnih prije pokretanja krivičnog postupka s naglašenim heurističkim karakterom. Tu spadaju i hitne anticipirane istražne radnje dokazivanja, 3. tok istraživanja koji treba imati kompoziciju predviđenu pravilima kriminalističke nauke i odredbama zakona o krivičnom postupku, 4. subjekte istraživanja (ovlaštene službene osobe), 5. subjekte stručno-ekspertizne djelatnosti (stručni savjetnici, pomoćnici i vještaci) i 6. ostale subjekte ( tužioci, učinioci, žrtve i svjedoci. Unutar općeg modela istraživanja krivičnih djela postoje hodogrami posebnih aplikativnih programa istraživanja koji su vezani tipom (kategorijom) krivičnih djela (metodički karakter). U posebne hodograme spadaju : 1. morfološka obilježja krivičnih djela u smislu mehanizama izvršenja (tehnički modus operandi) i sadržaji radnji izvršenja, vanjski kronološki slijed događanja, identifikacija antecedensa (prethodnika) i subsequensa (sljednika), analiza uzročnih veza, postupak učinioca unutar mehanizma izvršenja krivičnog djela (mjere opreza, surovost i slično), 2. operacionalizacija s težištem na analizi uzročno-posljedičnih veza krivičnog djela i mehanizma viktimizacije s objašnjenjem uloge žrtve. Ovaj posljednji mehanizam često traži primjenu vještačenja. Nakon toga slijedi kauzalna sintetička ocjena, 3. istraživanje oblika krivnje, koje obuhvaća : (a) elemente situacije izvršenog krivičnog djela, (b) svojstva učinioca, (c) okolnosti koje su uvjetovale konkretno postupanje učinioca i (d) utvrđivanje s kojim oblikom krivnje je izvršeno krivično djelo. Uspješno provođenje kriminalističke procedure usko je vezano uz procjenu određene situacije. Riječ je o utvrđivanju postojećeg stanja na mjestu krivičnog djela. Predmet utvrđivanja u procesu kriminalističkih procedura su određene činjenice kao pojave u stvarnosti, koje su spoznate od strane organa postupka. To znači da su percipirane putem osjetila ovlaštenih službenih osoba. U kriminalističkoj praksi u načelu razlikuju se slijedeće činjenice : 1. one koje su uključene u apstraktni zakonski opis krivičnog djela u krivičnom zakonu, 2. odgovarajuće apstraktnim zakonskim opisima, činjenice u stvarnosti, 3. sekundarne činjenice važne za kriminalističku proceduru i 4. činjenice koje nisu važne za kriminalističku proceduru (irelevantne činjenice). Činjenice od 1 do 3 su kriminalistički i krivično pravno relevantne činjenice.

108

Predmet utvrđivanja u kriminalističkim procedurama su : pravno relevantne činjenice, činjenice indicije i pomoćne ili kontrolne činjenice. Uvijek je riječ o spornim činjenicama. Može se raditi o pozitivnim ili negativnim činjenicama (koje u konkretnom slučaju ne postoje a trebale bi postojati). Uvijek je riječ o spornim činjenicama. Posebna kategorija činjenica su neutralni komparativni uzorci koji se uzimaju za potrebe vještačenja To su nesporne činjenice, neutralnog karaktera, U okvirima kriminalističkih procedura treba uvijek voditi računa o stadijima izvršenja krivičnog djela (ante delictum, tempore delicti i post delictum). Metodologijski zadaci kriminalističkih procedura : 1. određivanje problema (state the problem), 2. postavljanje preliminarnih i ad hoc hipoteza (form the hypothesis), 3. njihovog razmatranja i oblikovanja, verifikacije ispitivanjem ili pokusom (observe and experiment), 4. izvođenje zaključka iz verzija (form the conclusions) i 5. praktične primjerne dobivenih rješenja. Istraživanje problema unutar kriminalističke procedure je u stvari postavljanje kriminalističke diferencijalne dijagnoze ili teorije o zločinu. Kriminalistička procedura je stupnjevita spoznaja koja ima svoju spoznajnu strukturu. Započinje uočavanjem problema. Slijedi prikupljanje i sistematsko razmatranje podataka, te njihova ocjena. Kriminalistička obrada uvijek započinje s nekim oblikom sumnje, a završava s izvjesnošću (istinom). Nazivi početnih ili temeljnih oblika sumnje variraju. Oblici sumnji ili kriminalistička skala sumnji kod kriminalističkih procedura : 1. opća sumnja. Ona je karakteristična za kriminalističke kontrole, 2. osnovi sumnje ili početna sumnja. To je polazni oblik sumnje za policiju kojim započinje kriminalistička obrada policije. Ona je oblik vjerojatnosti koji se temelji na određenim činjeničnim okolnostima koje ukazuju na mogućnost postojanja krivičnog djela ili neke osobe kao mogućeg učinioca. Ta početna sumnja obilježena je niskim diferencijalnim domašajem. Ona često tek omogućava donošenje preliminarne kriminalističke diferencijalne dijagnoze u pogledu djela i mogućeg učinioca. Nazivaju je i dovoljna sumnja. Granica između opće sumnje i osnova sumnje je često dosta fluidna i ovisi od kompetentnosti ovlaštene službene osobe koja procjenjuje raspoloživi informacijski fond, 3. sumnja. Ona je prijelazni oblik sumnje između osnova sumnje i osnovane sumnje. Karakteristična je za neke procesne radnje npr. obdukciju, 4. osnovana sumnja zvana i razumna sumnja, utemeljena, ozbiljna. To je viši stupanj sumnje koji je utemeljen na prikupljenim podacima i dokazima i koji je prikladan za razjašnjavanje krivično pravnog slučaja. Zato je nazivaju i sasvim dovoljna sumnja i 5. sumnja u užem smislu riječi koja graniči s izvjesnošću. Sve navedene sumnje su odraz objektivne vjerojatnosti u svijesti kriminaliste. Ne postoje kriteriji u pogledu kvalitete i kvantitete sadržaja pojedinih oblika sumnji. To je prepušteno praksi i diskrecijskog ocjeni organa postupka. Sadržaji sumnji precizirani su dugogodišnjom pravnom i kriminalističkom praksom. Legitimacijska funkcija osnova sumnje : da bi taj oblik sumnje bio utemeljen i tako predstavljao osnovicu za zahvat u neko negativno statusno pravo čovjeka, moraju postojati četiri minimalna uvjeta : (1) artikuliranost, koja omogućava da se sumnja unaprijed ili nakon izvršenog krivičnog djela predoči nadležnom organu, (2) prethodnost, znači da sumnja mora postojati prije zahvata, a ne da je ona sama tek njegov rezultat, (3) specifičnost, znači da ne može proizlaziti samo iz općih okolnosti i (4) konkretnost, što znači da sumnja ne može biti samo proizvod apstraktne vjerojatnosti, utemeljene na računu vjerojatnosti.

U okviru kriminalističkih procedura traži se sposobnost i primjena kriminalističkog kombiniranja i zaključivanja i vještina kriminalista u vidu organiziranog i koordiniranog sklopa mentalne i fizičke aktivnosti koji je povezan s nekim objektom ili drugim raspoloživim informacijama u vezi s razjašnjavanjem krivičnog djela. U okviru metodike istraživanja pojedinih kategorija krivičnih djela treba razlikovati pojam kriminalističko taktički način. To je najracionalniji i najefikasniji način obavljanja operativno taktičko-tehničkih i procesnih radnji i mjera, koje po mišljenju organa postupka najviše odgovaraju

109

konkretnoj operativno-taktičkoj i taktičko-procesnoj situaciji i koje organi postupka biraju iz arsenala kriminalističke taktike Kriminalističke procedure su protkane brojnim kriminalističkim provjerama. To mogu biti provjere koje se provode po vlastitoj inicijativi organa postupka i one koje se provode po zahtjevu drugog nadležnog organa. Objekti provjere mogu biti . osobe, predmeti, mjesta, odnosi, uvjeti, okolnosti i slično. Kako je navedeno ranije, po načinu provedbe provjere mogu biti : javne (otvorene) i tajne (konspirativne). Završetak kriminalističke procedure u pravilu se javlja u dva oblika : 1. prvom, kada je nesporno utvrđeno postojanje krivičnog djela i učinioca i 2. drugom, kada je nemoguć nastavak krivičnog progona zato što su iscrpljene sve mogućnosti daljnjeg razjašnjavanja činjeničnog stanja, tj. kada se od nastavka kriminalističke procedure ne može očekivati ni minimum uspjeha, jer nema više izgleda da se osigura dostupnost učinioca, odnosno kada je utvrđeno da se ne radi o krivičnom djelu ili ako postoje zapreke za primjenu krivičnih sankcija (imunitet, nedostupnost učinioca i slično). Teorija morfologijske identifikacije i klasifikacije pojave krivičnih djela kao planska istraživačka osnova u kriminalističkoj nauci

Radnje unutar kriminalističkih procedura mogu se provoditi spontano i planski. Planiranje je stalan proces svjesnog predviđanja, odabiranja i razrade ciljeva i metoda. Ono traži stalno ocjenjivanje i prognoziranje. Razlikujemo strategijsko planiranje koje se odnosi na programske cjeline i taktičko planiranje rada u konkretnom slučaju. Prema opsegu razlikuju se : makro i mikro planiranje rada. Makro planiranje ili planiranje programa polazi od dijagnoze i sadrži ciljanu prognozu i provedbenu strategiju. Ono je posebno značajno za heurističku kriminalističku nauku. U odnosu na krivični postupak makro planiranje riješeno je donošenjem procesnih propisa, na legislativnom nivou. Propisima krivičnog postupka određeni su strategijski ciljevi. Mikro planiranje ili planiranje rada znači predviđanje odvijanja pojedinih radnih operacija i njihovo međusobno povezivanje, tako da se postignu maksimalni učinci u pogledu valjanosti, brzine i ekonomičnosti ostvarenja posla. Planiranje toka rada mora imati u vidu : 1. određenje cilja, 2. prikupljanje podataka, 3. analizu potrebnih operacija, 4. raspored aktivnosti i 5. utvrđivanje redoslijeda operacija. Planiranje u kriminalističkoj nauci uključuje primjenu sadržaja kriminalističkih načela i primjenu odgovarajućih sredstava i metoda. Jednostavnost ili složenost planiranja uvjetovana je karakteristikama konkretnog slučaja. Polazište planiranja u kriminalističkoj nauci je problemska situacija, koju treba dijagnosticirati. Slijedi prognoziranje ciljeva, a zatim razrada strategije i taktike. Obzirom na stadije postupka variraju sadržaji planova i oblici sumnji na kojima se temelje. Taktičko planiranje u kriminalističkoj nauci ostvaruje se u dva oblika : 1. stvaranjem operativnih modela i 2. razradom konkretnih planova. Operativni modeli temelje se na morfologiji krivičnih djela, procesnim uvjetima i najprikladnijim metodama njihovog razjašnjavanja. Operativni modeli mogu biti : jednostavni i složeni. Tipična značajka im je tipičnost. Zato se u zadnje vrijeme govori o operativnim modelima koji pojam obuhvaća : taktičke načine, opcije i rješenja. Njihovi konkretni oblici jesu : obrasci, upitnici, standardne sheme, aplikativni programi i slično. Postoji posebno planiranje obrade mjesta događaja. Ono obuhvaća : 1. osiguranje mjesta događaja, 2. pregled mjesta događaja radi pronalaženja relevantnih tragova i predmeta, 3. ispitivanje tzv. objektivnog nalaza, 4. vrednovanje objektivnog nalaza i 5. bilježenje rezultata provedenog ispitivanja. Osnovni metodski vid planiranja, tj. njegov pisani oblik je tabelogram istraživanja.

110

Temeljna shema plana istrage mora sadržavati : 1. verzije koje treba ispitati, 2. pitanja koja treba razmotriti, 3. istražne radnje, 4. vrijeme provođenja (rokovi) i 5. ostalo-posebne odluke. Danas u okvirima kriminalističkih procedura veliku ulogu igra mrežno planiranje. Praktični planovi se najčešće odnose na sheme ispitivanja i suočenja. Tokom planiranja treba imati u vidu fenomenološke aspekte krivičnih djela, kao i morfološke i kriminografske značajke. Tehnologija i tehnika zločina kao posebne grane kriminalističke fenomenologije bavi se istraživanjem procesa (mehanizama) ostvarenja krivičnih djela. Objekt interesa su radnja i posljedica. Tehnologijska komponenta izražava tipski model procesa ostvarenja djela, a tehnička komponenta sastojke mehanizma konkretnog ostvarenja. Elementi krivičnog djela tvore subjektivnu i objektivnu stranu krivičnog djela. Objektivnu komponentu krivičnog djela čine : radnja, protupravnost i objektivni uvjeti. Subjektivnu komponentu čine : krivnja i kažnjivost. Objektivnu komponentu krivičnog djela istražuje se pomoću modus operandija. U užem smislu modus operandi (MO) je način ostvarenja krivičnog djela. U širem smislu taj pojam obuhvaća cjelokupnu objektivnu stranu krivičnog djela. Radnja je u pojavi krivičnog djela središnji dinamički sastojak. Ona ima vremenski sklop. To su stadiji prije, u toku i nakon izvršenja krivičnog djela. Nadalje ima prostorni, tehnički, modalni ili instrumentalni sklop (način i sredstva koja u upotrijebljena pri izvršenju krivičnog djela), kauzalni sklop (tip uzročno-posljedičnog odnosa, način djelovanja uzroka i nastupanja posljedice), sklop pratećih okolnosti koje se u krivičnopravnom smislu mogu sastojati na primjer u objektivnim uvjetima kažnjivosti, posebnim okolnostima i slično. Zločinačka perseveracija je važan pojam razmatranog područja (tehnika zločina). Subjektivna strana krivičnog djela uključuje : sastojke krivnje u širem smislu (uračunljivost, oblik krivnje), zatim posebnih sastojaka npr. namjere, motiva, posebnih znanja i drugih posebnih subjektivnih okolnosti, svojstava učinioca i slično. Tu spada i odnos žrtve i učinioca, ponašanje žrtve, doprinos vlastitom stradanju (participacija u djelu) itd. Modeli istraživanja : 1. model situacije ostvarenja krivičnog djela, 2. model načina ostvarenja djela i 3. model viktimizacije. Ovi funkcijski modeli uspostavljaju izravnu vezu kriminalističke fenomenologije, taktike i krivičnog prva. Oni su polazišta kriminalističkih metodika. Ovi funkcijski modeli su i osnova operativnih kriminalističkih evidencija o čemu je bilo riječi. Najvažniji oblici pogrešaka u vezi s planskim postupanjem su : 1. nepoznavanje tipičnih dokaza, morfologijskih značajki situacijskih tragova, posebno zakonskog opisa krivičnog djela i počinjenog djela, 2. nepotpuno ili nepravilno otkrivanje, osiguranje i vrednovanje indicija i propusti u toku logičkog zaključivanja, 3. neodgovarajući odnos prema materijalnim i verbalnim dokazima, propust pravodobnih vještačenja i slično, 4. nedovoljna priprema za hitno, ali plansko provođenje potrebnih radnji i mjera s protuučinkom upozoravanja na težišna pitanja, 5. površno pribavljanje iskaza i izjava, nekritičko opredjeljenje za pribavljanje jedne ili druge forme priopćenja, pogreške prilikom pribavljanja priopćenja i prepoznavanju sadržaja, 6. nekritička procjena priznanja, terećenja, alibija, iskaza svjedoka, prepoznavanja, suočenja, neprikladno bilježenje sadržaja iskaza i predočavanja, 7. neprikladan pristup određenim sudionicima postupka (djeca, starije osobe, žrtve, ugroženi svjedoci, svjedoci pokajnici), 8. izostanak stalnog nadzora nad prikupljenim dokazima, propust analize i sinteze i u skladu s tim pogrešan zaključak ili pogrešan nastavak istraživanja, 9. nedostatak istraživačke pažnje, pomanjkanje koncentracije prilikom izvođenja ili bilježenja dokaza,

111

10. neprikladna priprema za provođenje određene radnje ili postupka u cjelini itd. Teorija kriminalističke strategije Kriminalistička strategija je grana kriminalističke nauke koja na globalnoj razini proučava koje su operativno taktičke i tehničke mjere i radnje, kao i procesne najučinkovitije u borbi protiv budućeg kriminaliteta. Strateški cilj je efikasna borba protiv kriminaliteta, a temeljna strateška usmjerenja su represija i prevencija, a osnovni instrumenti za određivanje strateškog usmjerenja su analiza kriminaliteta i druge analize koje se povezuju s pojavom kriminaliteta npr. analize prostora (geografsko profiliranje npr.). Riječ je o posebnom obrascu koji se izvodi iz postavljenih ciljeva u skladu s pravilima kriminalističke nauke. Operativna kriminalistička strategija je strategija koja se uzdiže iznad taktičke obrade pojedinog krivičnog djela ili događaja i smjera na stvaranje i primjenu kompleksa operativno taktičkih mjera sa strategijskim ciljem suzbijanja kriminaliteta kao cjelovitih kompleksa. Ona mora biti globalna i sveobuhvatna, jer u protivnom ne postoji. Bez pravilne strateške operativne kriminalističke strategije nema planskog i ofanzivnog djelovanja organa represije. Ona omogućava uspješno zahvaćanje u «tamni pojas» kriminaliteta. Ona se odražava i u organizacijskoj strukturi policije, posebno kriminalističke, u sistematskom prikupljanju informacija od interesa itd. Otkrivanje krivičnih djela i njihovih učinilaca se danas više ne može temeljiti na manje-više slučajno i nesistematsko prikupljanje informacija. One se moraju sistematski prikupljati prije nego što se pojave osnovi sumnje. Putem operativne kriminalističke strategije u operativnom radu policije se sjedinjuju policijska prevencija i represija. Praktična operativna kriminalistička strategija je nacrt neposredne praktične aktivnosti suzbijanja kriminaliteta i njegova primjena u praksi, plansko korištenje operativno-taktičkih i tehničkih metoda, načina i sredstava u većem prostoru i vremenu s orijentacijom koja se uzdiže iznad pojedinog slučaja. Ona mora proizlaziti iz teoretske operativne kriminalističke strategije. Teoretska operativna kriminalistička strategija ima zadatak da putem naučnih istraživanja stvara suvremenu koncepciju suzbijanja kriminaliteta na temelju naučnih analiza i prognoza. U okvirima kriminalističke nauke poznate su i slijedeće strategije : 1. strategija pitanja javlja se kod saslušanja i ispitivanja osoba i održavanja procesa komunikacije, motiviranosti i održavanja spremnosti sugovornika da sudjeluje u razgovoru od početka do kraja, 2. strategija policijske organizacije je skup jasno definiranih ciljeva, popis glavnih zadataka i izbor odgovarajućih aktivnosti uz predviđanje i alokaciju resursa neophodnih za funkcioniranje organizacije kako bi se postigli postavljeni ciljevi. Postoje tri nivoa ciljeva : 1. strategijski, kojim se formulira strategija policijske organizacije, 2. taktički, kojim se definira taktika za postizanje pojedinih strategijskih ciljeva i 3. operativni koji je vezan uz neposredno izvršavanje zadataka, 3. strategija pregovaranja. U kriminalističkoj praksi postoji niz strategija pregovaranja, ovisno o okolnostima konkretne situacije u kojoj treba pregovarati. U slučajevima tzv. spontanog pregovaranja, koje je u kriminalističkoj praksi najčešće i koje ne zahtijeva puno rada u pripremi, ne postoji potreba definiranja posebne strategije pregovaranja. Međutim, u slučajevima tzv. sistematskog pregovaranja i organiziranog pregovaranja mora postojati određena strategija pregovora. Cilj je približavanje strategiji tzv. principijelnog pregovaranja. U skladu s manje ili više poznatim interesima pregovaračkih strana, poznate su slijedeće strategije pregovaranja : a) principijelno pregovaranje, b) tvrdo pregovaranje, c) meko pregovaranje, d) pozicijsko pregovaranje, e) fiktivno pregovaranje itd. Neovisno o kojoj strategiji pregovaranja je riječ, uvijek treba voditi računa o slijedećim čimbenicima : kvaliteti sporazumijevanja, racionalnoj upotrebi vremena i sredstava, mogućim rješenjima, optimumu operativnosti, pouzdanosti provedbe itd. Pri tome veliku

112

ulogu igraju načela pregovaranja. Konkretni metodički postupak u toku pregovora polazi od odgovornosti u pregovaračkoj situaciji. Zbog toga je teško definirati konkretne preporuke za svaki korak u pregovorima. Ipak, danas postoje preporuke od 10 koraka u principijelnim pregovorima. Pregovaranje je vrlo odgovorna aktivnost kriminalista, osobito rukovodnog kadra, koja spada u područje interpersonalnih komunikacija. Samo pregovaranje je dosta teško definirati zbog niza razloga. Pregovaranjem se rješava određeni konflikt interesa (dvaju ili više) različitih pregovaračkih strana npr. kriminalaca i kriminalista. Cilj je dosizanje odluke suprotstavljenih strana. Nerijetko se pregovaranje kreće u stilu «korak naprijed-korak nazad». Očekivani rezultat pregovaranja je sporazum. Kriminalisti u toku pregovaranja trebaju osigurati «most» koji vodi uspjehu, tj. kompromisu. Dobro pregovaranje temelji se na načelima principijelnog pregovaranja, jer samo takvo pregovaranje dovodi do kvalitetnog sporazuma. Kriminalisti uvijek trebaju težiti postizanju visoke kvalitete pregovaranja. Pregovori u nizu složenih situacija, osobito u slučajevima s otmicom talaca, zasnivaju se na unaprijed definiranoj strategiji. U samom toku pregovaranja primjenjuju se različite taktike pregovaranja za pojedine etape. Pregovaranje kao rukovodna aktivnost: Pregovaranje spada među svakodnevne vrlo složene rukovodne aktivnosti koje spadaju u područje interpersonalnih komunikacija. Teško je jednoznačno definirati pregovaranje kao rukovodnu aktivnost. Po nekima je to komunikacijski proces kojim se rješava konflikt interesa (dvaju ili više) različitih pregovaračkih strana. Po drugima je to interpersonalna komunikacija u kojoj bi dvije strane trebale zadovoljiti svoje potrebe pravilnom podjelom dobivenog i izgubljenog itd. Pregovori su polazna točka u međusobnim odnosima koji su trajali u prošlosti i koji traju u sadašnjosti i u budućnosti. Pregovori u talačkim situacijama : oni su kombinacija psiholoških principa, kliničkih prosudbi i policijskog iskustva. Uloga policajaca kao partnera psiholozima u rješavanju talačkih situacija ne smije biti podcijenjena. Principi kojih se treba pridržavati prilikom pregovora s otmičarima talaca : iskustvene postavke po tom pitanju u svijetu su slijedeće : 1. u pravilu ne treba poistovjećivati krug otmičara s kriminalnim podzemljem, 2. uvijek treba nastojati odgovoriti na pitanje : Zašto netko uzima taoce ?, 3. treba imati potpune informacije o položaju talaca i otmičara, 4. treba nastojati u što ranijoj fazi otmice stupiti u kontakt s otmičarima, 5. da se izbjegne mogućnost daljnjeg uzimanja talaca treba predvidjeti indirektno pregovaranje preko tehničkih uređaja (tehnički komunikacijski uređaji), 6. prilikom izbora indirektnih tehničkih sredstava za komuniciranje tj. pregovaranje treba procijeniti čemu dati prednost. Preporučuje se telefon, a iznimno megafoni, 7. treba omogućiti slušanje razgovora, 8. treba održavati stalnu vezu sa štabom, 9. pregovarati po uputama štaba, ali se ne udaljavati od problema, 10. taoci ne trebaju biti partneri u pregovaranju, 11. ako voditelj pregovora ne uspije uspostaviti odnose povjerenja, treba predvidjeti zamjenu, 12. koristiti pregovarački razgovor za postizanje namjerne aktivnosti, 13. prilikom razgovora s otmičarima treba koristiti «sitnice» o njima samima, izvršenju djela, pozadini itd., 14. odlučiti kada pristupiti upotrebi specijalnog oružja ili taktike da se nekoga neutralizira, kada je to potrebno kao krajnji izlaz itd. Strategija pregovaranja s otmičarima: postoje posebni postupci i tehnike pregovaranja s otmičara u talačkim situacijama. Bitni čimbenici koji otežavaju pregovaranje su smetnje i bogatstvo ili siromaštvo rječnika partnera koji komuniciraju i slično. Ton kojim se govori je posebno važan. Prilikom teških pregovora «ton čini glazbu». Nesigurnost, nestrpljivost, simpatija i antipatija daju boju tona, daju osjećaj sigurnosti ili nesigurnosti partneru u komuniciranju i utječu na atmosferu pregovaranja. Strategija saslušanja : ona je plan vlastitog postupanja ispitivača u konkretnom slučaju, za jedan isječak saslušanja ili više saslušanja. Taj plan treba omogućiti ispitivaču da ostvari vlastitu

113

koncepciju saslušanja i ostvari cilj saslušanja pod uvjetima i mogućnostima svih okolnosti saslušanja koja su mu na raspolaganju i da u svakoj situaciji odluči o varijanti saslušanja. Strategija saslušanja se temelji na povezanosti vlastitog znanja, sposobnosti, vještina i ostalih osobina ličnosti ispitivača sa znanjem o osobinama ličnosti ispitanika i eventualno ranije provedenom postupku saslušanja ispitanika, te misaonom predviđanju postupka i na njemu eventualno zasnovanih protustrategija saslušavane osobe. Strategijski menadžment : njegov je zadatak odlučivanje o strategiji i dugoročnom cilju u praćenju rezultata svih radnih procesa te poštovanje ekonomskog sistema rukovođenja i njegovih nositelja. Teorija kriminalističkog prognoziranja U osnovi temelji se na operativnim i procesnim informacijama. Prognostičke (planske informacije) govore o vjerojatnoj budućoj stvarnosti u vezi s krivičnim djelom i njegovim učiniocem. One su temelj kriminalističkog prognoziranja. Prognostičke informacije spadaju u područje futurologije. Futurologija je nauka koja se bavi izučavanjem metoda buduće stvarnosti. Termin je predložio njemački sociolog O. K. Fleschheim 1943. godine. Danas se koristi naziv prognostika. To je nauka koja izučava zakonomjernosti procesa razrade prognoza. Kao i kriminalistička prognoza ona je model budućeg stanja ili ponašanja. Predviđanje je osnovni prognostički pojam. To je genusni pojam za znanje o budućem. Predviđanja mogu biti empirijski ili naučno utemeljena. Trebaju biti usmjerena na saznanje istine. To je metoda ostvarivanja kriminalističke prognostičke funkcije. Prognoziranje je proces dobivanja informacija o budućoj pojavi ili događaju koji u trenutku predviđanja još ne postoje. To je kreativan proces, a kao njegov rezultat javlja se prognoza. Svaka planirana djelatnost, pa tako i kriminalistička, mora se temeljiti na naučnom predviđanju utemeljenom na brojnim metodama. Funkcije prognostičke informacije su : 1. orijentacijska (davanje smjera djelatnosti), 2. preventivna, 3. represivna i 4. normativna (propisivanje ponašanja organa postupka koja moraju uslijediti da bi se ostvario prognostički model). Za policiju to znači pridržavanje prognostičke norme u smislu uvjeta, a ne kao pravni propis. Kriminalistička prognoza : je instrument za suzbijanje kriminaliteta i sredstvo za osiguranje kontinuiteta tog suzbijanja u prostoru i vremenu. Ona stvara most između sadašnjosti i budućnosti. Kriminalističko prognoziranje : je sastavni dio kriminalističke taktike. Ono je preduvjet za : izbor, planiranje i ostvarivanje kriminalističko taktičko-tehničkih mjera i radnji. Može biti : a) kratkoročno, b) srednjoročno i c) dugoročno. Najčešće se odnosi na predviđanje mogućih budućih ponašanja poznatih i nepoznatih kriminalaca. Prognoziraju se mjere koje idu na otklanjanje uzroka i uvjeta koji dovode do izvršenja krivičnih djela. To su preventivne mjere. Kriminalističko-geografskim pristupom izučavanja stanja kriminaliteta, utvrđuju se žarišni punktovi i primjenjuju profilaktičke mjere. Prognostika ima i svoju viktimološku dimenziju. Kriminalističkim prognozama stvaraju se verzije o mogućim ponovnim djelima recidivista u budućnosti ili novim djelima, novih učinilaca (primo delinkventi), o posebno potencijalno ugroženim objektima, o vremenu i oblicima nastupanja ugroženosti, o skrovištima kriminalaca za kojima se traga ili skrovištima corpora delicti, o ponašanju učinilaca poslije izvršenih krivičnih djela i slično. Prognozne komponente verzije uvijek su prisutne, pa imamo prognostičke verzije. One određuju neophodne smjerove istraživanja, oblikuju radnje i mjere operativno taktičko-tehničke prirode koje su potrebne, preciziraju metodiku njihove primjene i omogućavaju pravilno angažiranje personalnih i materijalnih elemenata. Prognostičke verzije povezuju kriminalističko taktičku diferencijalnu dijagnozu (teoriju o zločinu), kriminalističku prognozu i kriminalističku profilaksu.

114

One omogućavaju prognoziranje novih pojavnih oblika (vrsta) krivičnih djela kao i kretanje kriminaliteta. Prostor ne dozvoljava daljnju elaboraciju sigurnosnih i kriminalističkih teorija. Po tom pitanju cijenjeni čitatelji upućuju se na raspoloživu sigurnosnu i kriminalističku literaturu. Zagreb, 25. XII. 2006. prof. dr. sc. Duško Modly Popis korištene literature : 1. Adams, T. F. i drugi (2004) Crime scene investigation, Prentice Hall, Upper Saddle River, 2. Adler, F. i drugi, (1991) Criminology, Mc Graw-Hill, Inc. 3. Arntzen, F. (1983) Psychologie der zeugen, 2. izd., Reinhardt, Munchen, 4. Bartsch, G. (1963) Zeugen oder indizienbeweis,, Verlag Deutsche Polizeiliteratur, Hilden, 5. Belkin, R. S. i Vinberg, A. I., (1969) Kriminalistika i dokazivanje, Jurisdičeskaja literatura, Moskva. 6. Belkin, R. S. (1977) Opća teorija kriminalistike u uvjetima naučno-tehničke revolucije, Sovetskoe Gosudarstvo i Pravo, broj 5., Moskva, 7. Blacks Law Dictionary, (1991), 6. izd., West Group, St. Paul, 8. Bošković, M. (2000) Kriminalistika, policijska akademija, Beograd, 9. Brisach, C. E. i drugi (2001) Planung der kriminalitatskontrolle itd., Boorberg, Stuttgart. 10. Byrd, M. (2001) Crime scene evidence-guide to the recovery and collection of physical evidence, Staggs Oubliahing, Wildomar, 11. Dvoršek, A. (2002) Značaj kriminalističke strategije za prevenciju kriminaliteta, Zbornik radova policijske akademije u Beogradu, 12. Feldman, P. (1993) The psychology of crime, Cambridge, 13. Filipović,V. i drugi (1989) Filozofski rječnik, III izdanje, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 14. Gardner, R. M. (2005) Practical crime scene processing and investigation, CRC Press, Boca Raton. 15. Goldstein, H., (1990) Problem-orientedpolicing, McGraw-Hill, New York 16. Grigoleit, B. i drugi, (2004) Taktika policijskog postupanja, MUP, RH, Zagreb, 17. Hampton, C. (1982) Criminal procedure, 3 izdanje, Sweet and Maxwell, London, 18. Horvatić, Ž.-Novoselec, P. (2001) Kazneno pravo, opći dio, Zagreb, 19. Houts, M. (1958) From evidence to proof, Charles C. Thomas, Springfield, 20. Klink, M. i Kordus, S., (1986) Kriminalstrategie, Boorberg, Stuttgart, 21. Krapac, D., (1983) Neposredni i posredni dokazi u krivičnom postupku, Informator, Zagreb, 22. Krivokapić, V., (2005) Kriminalistička taktika, Policijska Akademija, Beograd, 23. Kube, E., (1992) Kriminalistik, handbuch fur praxis und Wissenschaft, Band I, Boorberg, Strutgart, 24. Latifi, V. (2000) Kriminalistik, Fakultet i juridik, Priština, 25. Lee, C. H. (1998) Materijalni tragovi, MUP RH, Zagreb, 26. Luhman, N., (1992) Legitimacija kroz proceduru, Naprijed, Zagreb, 27. Marković, T., (1977) Kriminalistika, Zagreb, 28. Makra, A., (1980) Krivični postupak i kriminalistika, poseban otisak iz Zbornika Pravnog fakulteta u rijeci, Rijeka, 29. Makra, A., (1989) Organi unutrašnjih poslova i zakon o krivičnom postupku, studija, Zagreb,

115

30. Masleša, R., (2001) teorije i sistemi sigurnosti, Magistrat, Sarajevo, 31. Maver, D., (1997) Kriminalistika, Ljubljana, 32. Musil, J. i drugi, (2001) Kriminalistika, C. H. Beck, Prag, 33. Modly, D. i drugi, (2004) Uvod u kriminalistiku,, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 34. Modly, D., (1986) Nauka i stručnost u službi pravde, Priručnik br. 6., Zagreb, 35. Modly, D. (1999) Kriminalistika kao nauka, Pravna misao, broj 7-8, Sarajevo, 36. Modly, D. (1990) Organi unutrašnjih poslova i primjena člana 154 ZKP-a, Zagreb, 37. Modly, D., (1989) Kriminalistički aspekti predprocesne djelatnosti organa unutrašnjih poslova, naša Zakonitost, broj 3., Zagreb, 38. Modly, D. (1998) Priručni kriminalistički leksikon, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 39. Modly, D. i Korajlić, N., (2002) Kriminalistički rječnik, Tešanj, 40. Newburn, T., (2003) Handbook of policing, Uffculme, 41. Osterburg, W. J.-Ward, H. R., (1997) Criminal investigation, drugo izdanje, Anderson Publishing, Cincinnati, 42. O Hara, C. E. i O Hara, G., (1994) Fundamentals of criminal investigation, 6. izdanje, Springfield, 43. Pavišić, B. (2002) Uvod u kriminalistiku, 2. izdanje, Zagreb, 44. Pavišić, B. i Modly, D., (1999) Kriminalistika, Pravni fakultet, Rijeka, 45. Pavišić, B., Modly, D. i Veić, P., (2006) Kriminalistika 1., Zagreb, 46. Peters, K., (1984) Kriminalistika i krivičnopravosuđe, Archuv fur Kriminologie, sv. 173. br. 1-2, Lubeck, prijevod, Zagreb, 47. Petz, B., (1996) Metodologija istraživanja sigurnosnih pojava, skripta, Zagreb, 48. Petz, P. i drugi (1992) Psihologijski rječnik, Zagreb, 49. Petterson, M. B., (1998) Aplications in criminal analysis-a sourcebook, Praeger, Westport, 50. Pfister, W., (1981) Prilog kriminalističkom misaonom procesu, Izbor, br. 1., Zagreb. 51. Ramsland, K., (2001) The forensic science of CSI., Berkley Boulevard Books, New York, 52. Ratcliffe, J., (2004) Strategis thinking in criminal intelligence, The Federation Press, Sydney, 53. Richard, J. W. i Ward, H. (2000) Criminal investigation : a method for reconstructing the past, Anderson Publishing, Cincinnati, 54. Rosenbaum, D. P. I dr., (1998) The prevention of crime. Wadsworth Publishing Company, Belmont. 55. Saferstein, R., (2004) Criminalistics : an introduction to forensic science, Pearson Prentice Hall., New Jersey, 56. Sijerčić-Čolić, H., (2006) Krivično procesno pravo, Knjiga I i II., Pravni fakultet, Sarajevo, 57. Simonović, B., (2004) Kriminalistika, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Kragujevac, 58. Swanson, C. R.- Chamelin, N. C.-Territo. L., (2004) Criminal investigation, McGraw-Hill, Boston, 59. Škulić, M.-Aleksić, Ž., (2004) Kriminalistika, Dosije, Beograd, 60. Vodinelić, V. (1985) Taktički načini i krivično procesno pravo, Glasnik Pravnog fakulteta u Kragujevcu, 61. Vodinelić, V.-Aleksić, Ž., (1990) Kriminalistika, Informator, Zagreb, 62. Vodinelić, V., (1985) Kriminalistika, otkrivanje i dokazivanje, knjiga I i II, Skoplje, 63. Widelsham, l., (1987) Responses to crime, Oxford, 64. Zlatarić, B.-Damaška, M., (1966) Rječnik krivičnog prava i postupka, Zagreb.