209
SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU FILOZOFSKI FAKULTET Klara Bilić Meštrić JEZIČNA RAZNOLIKOST I JEZIČNE POLITIKE GRADA OSIJEKA DOKTORSKI RAD Osijek, 2014.

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA Bilic Mestric, Jezicna... · 1 sveuČiliŠte josipa jurja strossmayera u osijeku filozofski fakultet klara bilić meštrić jeziČna raznolikost

  • Upload
    others

  • View
    2

  • Download
    0

Embed Size (px)

Citation preview

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

U OSIJEKU

FILOZOFSKI FAKULTET

Klara Bilić Meštrić

JEZIČNA RAZNOLIKOST I JEZIČNE POLITIKE GRADA OSIJEKA

DOKTORSKI RAD

Osijek, 2014.

1

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

U OSIJEKU

FILOZOFSKI FAKULTET

Klara Bilić Meštrić

JEZIČNA RAZNOLIKOST I JEZIČNE POLITIKE GRADA OSIJEKA

DOKTORSKI RAD

Mentorica: dr. sc. Dina Mehmedbegović

Sumentorica: prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić

2

ZAHVALE

Iskreno zahvaljujem svojoj mentorici dr. sc. Dini Mehmedbegović i sumentorici prof. dr. sc.

Ljiljani Kolenić na izvrsnim kritičkim opaskama, savjetima, znanju i dubokoj podršci bez

kojih ovaj rad nikada ne bi bio napisan. Osim toga, dr. sc. Dini Mehmedbegović zahvaljujem

na dragocjenom iskustvu sudjelovanja u međunarodnom projektu kroz koji sam stekla

mogućnost upoznavanja brojnih kolega i kolegica iz cijeloga svijeta koji se bave

višejezičnošću. S njima sam imala priliku razmijenjivati znanja i iskustva na različitim

konferencijama, seminarima i radionicama diljem Europe.

Zahvaljujem svim sudionicima istraživanja što su odvojili svoje vrijeme i podijelili svoje

stavove sa mnom. Bez njih ovaj rad ne bi mogao biti napisan. Posebno zahvaljujem

sudionicima istraživanja koji su se našli sa mnom i/ili su se potrudili slojevito odgovoriti na

moja pitanja te su mi na taj način pružili bogatstvo podataka za ovaj rad. Posebno zahvaljujem

kolegama i kolegicama iz Osnovne škole Tenja na sustavnoj podršci i mogućnosti pristupa

učenicima škole.

Iskreno zahvaljujem doc. dr. sc. Branku Bognaru, prof. dr. sc. Damiru Matanoviću i prof. dr.

sc. Anđelki Peko jer su svako na svoj način imali značajnu ulogu u mome profesionalnom

razvoju. Zahvalna sam i svojim kolegicama dr. sc. Luciji Miškulin Saletović, Lidiji Šaravanji

i dr. sc. Ameli Ćurić na podršci tijekom poslijediplomskoga studija te na nezaboravnim

raspravama o jeziku i drušvu koje su također ostavile traga u mome obrazovanju. Ovom

prilikom zahvaljujem i profesorima s poslijediplomskoga studija Jezikoslovlje na

Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku na trudu i pomoći tijekom

studija, ali i profesorima s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, posebno s Odjela komparativne

književnosti, čija se znanja također nalaze u ovomu radu.

Mojim roditeljima Anti i Spomenki, bratu Juri te djedu Juri i baki Mariji duboko sam

zahvalna na dijaloškom promišljanju jezika i svijeta u kojemu ljudska osoba i njezino

dostojanstvo čine okosnicu svih drugih odnosa.Vjerujem da je ta ideja utkana i u stranice

ovoga rada.

Rad posvećujem svome suprugu Hrvoju Meštriću i našim sinovima Jurju i Stjepanu.

3

Sadržaj

1. UVOD ................................................................................................................................................. 5

1.1. Pregled doktorskoga rada ........................................................................................................... 11

1.2. Kontekst istraživanja – osobna razina i projekt LUCIDE .......................................................... 13

1.3. Ciljevi istraživanja...................................................................................................................... 16

2. TEORIJSKI PREGLED .................................................................................................................... 20

2.1. Uvod ........................................................................................................................................... 20

2.2. Paradigme proučavanja .............................................................................................................. 23

2.3 Kritički jezični studiji .................................................................................................................. 28

2.3.1. Jezična ekologija ................................................................................................................. 31

2.3.2. Uloga ideologije .................................................................................................................. 33

2.3.3. Jezik kao djelatni čin ........................................................................................................... 37

2.4. Teorija u lokalnom kontekstu ..................................................................................................... 38

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA .............................................................................................. 41

3.1. Razine istraživanja ..................................................................................................................... 43

3.2. Kvalitativni pristup ..................................................................................................................... 45

3.3. Intervjui s učenicima i mladima ................................................................................................. 49

3.3.1. Odabir sudionika prve razine istraživanja ........................................................................... 50

3.3.2. Sudionici prve razine istraživanja ....................................................................................... 52

3.3.3. Teme razgovora ................................................................................................................... 53

3.4. Intervjui s mjerodavnim osobama – dionicima i korisnicima jezičnih politika ......................... 55

3.4.1. Pitanja za mjerodavne osobe ............................................................................................... 55

3.4.2. Odabir sudionika ................................................................................................................. 57

3.4.3. Sudionici istraživanja – dionici i korisnici jezičnih politika ............................................... 59

4. POVIJESNI PREGLED I SUVREMENI KONTEKST ................................................................... 62

4.1. Uvod ........................................................................................................................................... 62

4.1.1. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 18. stoljeću ............................................... 65

4.1.2. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 19. stoljeću ............................................... 69

4.1.3. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 20. stoljeću ............................................... 75

4.2. Suvremeni kontekst .................................................................................................................... 81

4.2.1. Društveno-povijesni kontekst .............................................................................................. 82

4.2.2. Popisi iz 1991., 2001. i 2011. .............................................................................................. 84

4.2.3. Službene jezične politike ..................................................................................................... 95

4.2.4. Modeli obrazovanja ............................................................................................................. 99

4

4.2.5. Pripremna nastava za učenike koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik .......... 101

5. JEZIČNI HABITUS OSJEČKE DJECE I MLADIH ...................................................................... 104

5.1. Intervjui s djecom i mladima .................................................................................................... 106

5.2. Rasprava - prva razina istraživanja .......................................................................................... 117

5.2.1. Jezični identitet kao bogatstvo .......................................................................................... 119

5.2.2. Jezični identitet kao dio (zatvorene) zajednice – jezik kao skrivena praksa ..................... 121

5.2.3. Jezični identitet kao otpor ................................................................................................. 125

5.2.4. Jezični identitet koji je negdje drugdje .............................................................................. 126

5.2.5. Jezični identitet kao polje pregovaranja i promjene .......................................................... 127

5.3. Umjesto zaključka .................................................................................................................... 128

6. RASPRAVA ................................................................................................................................... 129

6.1. Ideološke matrice ..................................................................................................................... 130

6.1.1. Jezik kao resurs ................................................................................................................. 130

6.1.2. Jezik kao pravo .................................................................................................................. 137

6.1.3. Jezik kao problem .............................................................................................................. 146

6.2. Djelatna uloga .......................................................................................................................... 157

6.2.1. Jezik kao institucionalna odgovornost .............................................................................. 159

6.2.2. Jezik kao individualna odgovornost .................................................................................. 163

6.2.3. Jezik kao zajednička odgovornost ..................................................................................... 165

6.3. Jezična ekologija grada Osijeka ............................................................................................... 167

6.3.1. Uloga engleskog jezika ..................................................................................................... 169

6.3.2. Uloga manjinskih jezika .................................................................................................... 170

6.3.3. Preporuke za daljnja istraživanja i mogući smjer razvijanja i njegovanja jezične

raznolikosti u gradu ..................................................................................................................... 173

7. ZAKLJUČAK ................................................................................................................................. 178

8. DODACI ......................................................................................................................................... 182

Dodatak 1. Upitnik LUCIDE konzorcija ......................................................................................... 182

Dodatak 2. Pitanja vezana uz učeničke izjave ................................................................................. 183

Dodatak 3. Primjeri intervjua .......................................................................................................... 184

9. LITERATURA ................................................................................................................................ 196

5

1. UVOD

U Osijeku se početkom 20. stoljeća „svugdje mogao čuti hrvatski, njemački, srpski,

mađarski“ (Petrović 2001: 146), a danas je pitanje koliko se na ulicama toga istog grada može

zateći jednako jezično višeglasje. Ova pojava nije lokalna. Osiromašenje jezične raznolikosti

u današnje je doba globalni fenomen na koji upozorava sve veći broj istraživanja te se sve

veći broj lingvista, sociologa i antropologa bavi ovom temom, stoga ne čudi kako se bavljenje

nestajanjem jezika smatra novom, zasebnom granom lingvistike (Ricento 2000: 203; Simons i

Lewis 2013: 2). Postavlja se pitanje koji su razlozi takvoga jezičnog razvoja. Radi li se o

prirodnoj pojavi, nekoj vrsti jezične evolucije u kojoj samo neki jezici mogu preživjeti ili pak

o procesima koji se odvijaju unutar svjesnog područja ljudskoga djelovanja te kao takvi mogu

biti rezultat planskih ljudskih djelatnosti?

U znanstvenom je smislu, poglavito kada je riječ o društveno-humanističkim disciplinama,

teško dati jednoznačan odgovor. Iako se u gradu Osijeku, osim u slučaju esekerskoga narječja,

ne radi o potpunom izumiranju nekoga jezika, smanjenje jezične raznolikosti vrijedi

promotriti u svjetlu postojećih teorija o nestanku jezika. Matasović (2009: 225) piše o tom

fenomenu kao o prirodnoj pojavi tvrdeći kako „(j)ezici izumiru otkada postoje, a to znači

otkada postoji ljudska vrsta“. Ali on (2009: 229) jednako tako ističe kako se radi o pojavi do

koje nužno dolazi kada dva jezika nejednaka statusa stupe u kontakt. Crystal (2000: 370) pak

navodi sve veću zastupljenost engleskoga jezika, migracije i ratove dvadesetoga stoljeća kao

neke od glavnih uzroka zabrinjavajućega smanjenja broja jezika u svijetu.

Sve navedeno može se povezati i s jezičnom ekologijom1 grada Osijeka. Osječani najstarije

generacije ne svjedoče samo nestanku jednog autohtonog njemačkog narječja, kakav je bio

esekerski, nego i promjenama službenih jezika u gradu i stvarnih jezičnih praksi ovisno o

1Jezična ekologija termin je koji će se pojavljivati u ovom radu i ja ga rabim onako kako ga vidi Peter

Mühlhäusler (1996: 8) u smislu kompleksnog suodnosa komunikacijskih oblika i vanjskih čimbenika. Više o

jezičnoj ekologiji nalazi se u potpoglavlju 2.3.1.

6

odnosima moći, odnosno, o ideološkim matricama koje su se u pojedinim razdobljima

ovjekovječile na različitim razinama odlučivanja2.

Samo je u prošlom stoljeću grad bio svjedokom promjene četiriju službenih jezika iz tri

različite jezične porodice – germanske, ugro-finske i slavenske. U 20. stoljeću u Austro-

Ugarskoj Monarhiji to su bili njemački, mađarski3 i hrvatski (ranije i latinski), zatim je kao

službeni jezik uslijedio srpsko-hrvatski-slovenački (za vrijeme Kraljevine Jugoslavije). U

kratkom razdoblju, u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH), od 1941. do 1945. hrvatski

i njemački su bili službeni jezici. Nakon nestanka NDH, nastankom Federativne Republike

Jugoslavije, službeni jezik bilo je jedno od pitanja koja su predstavljala izazov državnim

jezičnim politikama4 sve do nastanka samostalne Republike Hrvatske 1990. otkada je hrvatski

glavni službeni jezik5. Za povijest službenih jezičnih politika uputno je pogledati popise

stanovništva od 19. stoljeća otkako su rađeni na ovamo i vidjeti promjene u odnosima moći

samo na temelju jezika i pisma na kojima su objavljivani ti vrijedni dokumenti, a koji

uključuju mađarski, njemački, srpski, francuski, hrvatski, ruski i na kraju engleski jezik.

Važno je dakle imati na umu kako za današnju jezičnu situaciju u gradu Osijeku, odnosno

cjelokupnost odnosa koje jezici imaju u gradu jedni prema drugima i prema svom

dijakronijskom i sinkronijskom okviru, svakako veliki značaj imaju ideološke silnice iz

razdoblja koje je obilježilo vraćanje značaja hrvatskome jeziku (od 1991. nadalje), ali

istovremeno se ne smije zanemariti potpuno otvaranje upravo gore spomenutom utjecaju koji

navode mnogi lingvisti koji se bave jezičnom raznolikošću, jezičnim politikama i

izumiranjem jezika - dominaciji engleskoga jezika i pripadajućom jezičnom ideologijom. O

opsegu i intenzitetu ove dominacije govori pojam jezičnog imperijalizma6, nastavak

2 Phillipson (2003: 1-24) promatra jezične odluke u odnosima pet razina odlučivanja: one na makrorazini

(globalnoj), nadnacionalnoj (što bi bila EU u slučaju jezičnih politika važnih za Hrvatsku danas), nacionalnoj,

regionalnoj i lokalnoj. 3 Iz 4. poglavlja se vidlji da mađarski nikada nije zaživio kao njemački među građanima Osijeka te je njegovo

korištenje u javnoj komunikaciji bilo usko vezano uz rad željeznice. 4 O ovim izazovima detaljnije je opisano u 4. poglavlju.

5 Danas u Hrvstskoj službeni status mogu imati i jezici manjina, ukupno njih 20, sukladno 12. članku Ustava

Republike Hrvatske koji omogućava da se u pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u

službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik (i pismo) pod uvjetima propisanim zakonom. 4. stavak 15. članka

Ustava Republike Hrvatske koji jamči pripadnicima svih nacionalnih manjina slobodno služenje jezikom i

pismom, a dodatna su prava, o kojima podrobnije pišem u 4. poglavlju, regulirana Zakonom o uporabi jezika i

pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. 6 Jezični se imperijalizam kao pojam razvio u okrilju kritičkih jezičnih studija. Objašnjava one mehanizme

kojima se održava dominacija jednog jezika nad svim ostalim jezicima. Autor istoimene knjige Robert Phillipson

(1992) smatra se tvorcem ovog pojma. Ova se pojava očituje u jezičnoj ekologiji i jezičnom krajobrazu Osijeka –

7

kolonijalne politike, koja se u suvremenom društvu ostvaruje kroz postojeće jezične politike,

one transparentne ili one skrivene (Phillipson 2006: 346 ).7

Kada je riječ o razdoblju prije osamostavljivanja Republike Hrvatske, onda se ideološki

obrasci ponajprije odnose na snažan utjecaj koji je na jezičnu raznolikost ostavio komunistički

režim svojim unitarističkim težnjama i u kojemu je status njemačkoga jezika, dakle jezika

elite iz ranijeg razdoblja (Austro-Ugarske Monarhije), izgubio svoj elitni status upravo na

temelju novonastalih odnosa moći u poslijeratnom društvu, gdje je njemački na simboličkoj

razini bio jezik okupatora i kao takav snažan simbol neprijatelja tada novonastaloga svjetskog

poretka. Nije smetala ni činjenica da je to bio jezik osječkih Židova koji su ga njegovali

upravo u onom smislu s kojim protivnici jezičnog purizma najviše polemiziraju (prim.

Kapović 2011, Kordić 2010). U jednom od intervjua o jezičnoj raznolikosti, sudionica u

istraživanju židovskoga podrijetla ističe kako se u kući njezina oca inzistiralo na čistom

njemačkom, a ne na nekoj mješavini koju su koristili obični građani (sudionica istraživanja

židovskoga podrijetla, osobni intervju, listopad 2012.).8 Znakovito, njezina djeca više ne

govore majčin materinski jezik upravo zbog statusa koji on ima nakon 1945. Njemački, kako

vidimo, koji je početkom 20. stoljeća bio dominantan i kao jezik elita i kao jezik koji se

nalazio u temelju ondašnjega svakodnevnog jezika Esekera, prvo postaje „skrivenim jezikom“

(sudionica istraživanja židovskoga podrijetla, osobni intervju, listopad 2012.; pripadnica

njemačke nacionalne manjine, osobni intervju, veljača 2013.), ali tijekom vremena i

popularnim stranim jezikom. 9

Mađarski je gotovo sveden na jedan dio grada – mađarsku Retfalu i obližnja sela i na ulici se

može čuti tek među starijim stanovnicima (pripadnica mađarske nacionalne zajednice, osobni

nazivima kafića, urbanom jeziku mladih, ali i broju tuđica engleskoga podrijetla koje potiskuju domaće nazive u

službenom diskursu. O ovoj je pojavi (ne u usko lokalnom kontekstu, već na razini cijele države) napisano više

radova. Podrobnije o tome vidi kod Opačić (2007), Sočanac (2010), Matković (2013). 7 Recentni primjer transparentne jezične politike gdje engleski jezik ima prednost nad hrvatskim, odluka je

Hrvatske zaklade za znanost da se znanstveni projektni prijedlozi pišu na engleskom jeziku. Skrivene

(neslužbene) se jezične politike najbolje očituju u stavovima masa o jezičnim praksama. Znakovit je i slučaj

govora na engleskom jeziku hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu – Ingrid Antičević Marinović. U

kritikama na njen govor u prvom se planu, kako u medijima tako i na društvenim mrežama, našao njezin izgovor,

dok je sadržajna strana istog govora izmakla kritičkoj analizi. Ovakav diskurs, indikator je kako službenih tako i

neslužbenih jezičnih politika u RH, vezanih uz engleski jezik. 8 Starija sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla iz Osijeka predstavlja bogati repozitorij informacija za

bilo koga tko se bavi poviješću grada, ali i poviješću Židova na ovim prostorima. S obzirom na njezinu dob i

političku i jezičnu povijest njezine obitelji, njena usmena svjedočanstva mogu poslužiti za iznimne studije

slučaja iz povijesti, sociologije, sociolingvistike i srodnih znanosti. 9 Ovu tvrdnju naravno treba uzeti s odmakom. O statusu njemačkoga kao stranog jezika i njegovoj ugroženosti

pored engleskoga jezika bit će više govora u sljedećim poglavljima.

8

intervju, veljača 2013., osobna zapažanja, Popis stanovništva, kućanstva i stanova za 201110

.).

Srpski, zbog opsade grada 1991./1992. i zločina koji su se dogodili devedesetih u neposrednoj

blizini, ali i trajnih nacionalno opterećenih odnosa vlastodržaca, postaje također skrivenim

jezikom (intervju s učenikom srpske nacionalnosti Osnovne škole Tenja, svibanj 2012.) i do

kraja stoljeća hrvatski jezik postaje dominantnim, službenim i razgovornim jezikom u gradu.

Ipak se Osijek diskursno poima (kako na znanstvenoj, tako i na publicističkoj i javnoj

razini)11

kao grad koji je baštinio bogatu višejezičnu12

tradiciju i koja čini bitan dio njegovoga

identiteta. Tako se u nedavnoj objavi na svom Facebook zidu, osječki gradonačelnik Ivan

Vrkić na sljedeći način obraća građanima Osijeka:

Bogato multikulturalno naslijeđe i sve aktivnija gradska umjetnička scena, potiču nas

između ostaloga, kandidirati Osijek za europsku prijestolnicu kulture 2020. Vjerujem

da u oštroj konkurenciji nacionalno samosvjestan, građanski snošljiv, kozmopolitski

duh srednjoeuropskoga Osijeka – može osvojiti ovu laskavu titulu. Pritom, dakako,

računam i na snažnu potporu mađarskih, austrijskih i njemačkih prijatelja koji su s

Hrvatima stoljećima tkali jedinstven osječki kulturni identitet. Dovoljno smo ponosni,

da nikoga ne svojatamo, ali i dovoljno samosvjesni, da se nikoga ne odričemo.

Osijek je pokazao da možemo skupa. I dokazat će da zajedno možemo više. Daleko

više! (Gradonačelnik Ivan Vrkić, objava na Facebook zidu, 2. prosinca 2013.)

Razumljivo, potvrdu ćemo takvih tekstova i govora pronaći u povijesnim prikazima. Tekst o

Osijeku Zlate Živaković-Kerže (2012: 17) objavljen u Vijencu dovoljno je preletjeti očima i

vidjeti kako imena osječkih uglednika i ljudi koji su zadužili ovaj grad dosita ukazuju na

bogatu multikulturalnu i višejezičnu, ali ponajprije, prošlost grada:

10

Popis stanovništva, kućanstva i stanova za 2011. dalje se u tekstu nalazi pod skraćenim nazivom Popis 2011. 11

Ugledni osječki germanist, „esekerolog“ Velimir Petrović tako govori o bogatstvu nacionalne strukture,

višejezičnosti i multikulturalnosti kao povijesnim datostima ne samo grada Osijeka već i čitave Slavonije

(Petrović, 2001: 145). U beletristici, pravi primjer je knjiga koja je polučila veliki uspjeh i među kritičarima i među publikom „Unterstadt“ Ivane Šojat Kuči koja već naslovom govori o germanskom elementu u gradu. Ona

zapravo dekonstruira ideološke obrasce i daje detaljnu analizu sudbine osječkih Nijemaca. 12

Višejezičnost će se kao pojam u ovom doktorskom radu rabiti u najširem, generičkom smislu onako kako to

objašnjavaju Tove Skutnabb-Kangas i Theresa McCarty (2008: 4). On se dakle odnosi i na (1) individualnu

višejezičnost/dvojezičnost (ponekad i pod nazivom plurijezičnost) koja ne znači nužno jednako poznavanje oba

jezika (2) društvenu višejezičnost/dvojezičnost, gdje se pojam odnosi na zajednice u kojima se rabe dva jezika,

ne nužno na službenoj razini, te kao (3) višejezičnost/dvojezičnost kao obrazovni cilj gdje se

dvojezični/višejezični govornik navodi kao cilj obrazovanja.

9

Učitelji Risarske škole Franjo Conrad von Hötzendorf, Hugo Conrad

von Hötzendorf, Gottfried Pfalz i poslije njihovi učenici, s nizom slikara izvan Škole

(Adolf Waldinger, Josip Franjo Mücke, Izidor Kršnjavi, Bela Čikoš-Sesija, Joseph

Franz Mücke, Guido Jeny, Dragan Melkus, Ivan Rein, Elza Rechnitz, Kornelije

Tomljenović, Ivan Roch, Demetar Marković, Vladimir Becić, Vladimir Filakovac.“

(Živaković-Kerže, 2012: 17)

Iako je učestala praksa u političkim govorima i tiskovinama isticati multikuralnu i višejezičnu

tradiciju grada Osijeka, kao što je slučaj objave gradonačelnika Vrkića, ona, uzmemo li u

obzir manjinske jezike, postaje sve manje vidljivom (Popis 2011., intervjui sa sudionicima

istraživanja), dok je s druge pak strane, u pogledu učenja stranih jezika, riječ i dalje o

višejezičnoj zajednici koja njeguje učenje jezika kao vrijedan kapital. Međutim, ideja koju je

bitno naglasiti, a koja će biti jedna temeljnih ideja ovoga rada, činjenica je kako višejezičnost

(i ne samo višejezičnost, nego status svakog pojedinog jezika per se) nije ideološki neutralan,

već duboko ideološki oblikovan fenomen (Bucholtz i Hall 2004; Lo Bianco 2004; Ricento

2006; Skutnab-Kangas i McCarty 2008).

Iako nam se u nostalgičnom svjetlu prikazana višejezičnost s kraja 19. i početka 20. stoljeća

može činiti poput ideala za kojim valja tragati, riječ je ipak bila o pojavi u kojoj je jezik

kolonizatora imao povlašteni, elitni status na što ukazuje i rečenica iz gore navedene crtice iz

Vijenca: „Njemački se govorilo u poslovnom životu, ali je njegovo poznavanje bio i prestižni

simbol pripadnosti višim društvenim slojevima.“ (Živaković-Kerže 2012: 17), te ju takvu

valja i analizirati u radovima koji se bave višejezičnošću.

Na tragu teorije o ideološkoj pozadini višejezičnih zajednica Kramarić (2012: 18) piše o

Osijeku upravo na način koji kritizira neutralnost pojmova višejezičnosti i multikulturalnosti

kao datosti koje su same po sebi pozitivne te zagovara aktivan pristup u promišljanju i

proizvodnji njihova značenja:

Osječani vole o svome gradu govoriti kao o multikulturnom, multikonfesijskom i

multijezičnom gradu. I povijest grada potvrđuje to – Osijek je paradigmatičan primjer

srednjoeuropskoga grada! No većina onih koji ponavljaju tu tvrdnju, kao neku mantru,

ne želi vidjeti da ta neutralna konstatacija o srednjoeuropskom/kozmopolitskom

karakteru grada ni na koji način nije samorazumljiva vrijednost. Jer ako gradske

10

kronike ne bilježe neke silne interakcije između različitih kultura, različitih vjera,

različitih jezika u gradu, onda sama činjenica njihova supostojanja ne znači preveliku

vrijednost. U tom slučaju bilo bi kudikamo točnije reći da se svekoliki život u gradu

odvijao u paralelnim društvima, u odvojenim svjetovima, koji između sebe uglavnom

nisu komunicirali. A ako nema ni elementarne komunikacije između različitih

zajednica, onda ne vidim zašto bi sama činjenica njihova su-postojanja predstavljala

nekakavu značajniju vrijednost, na kojoj mnogi usprkos očitim faktima i dalje

nekritički inzistiraju. (Kramarić 2012: 18)

Glavni cilj ovoga rada upravo i jest opisati kako se (i da li se uopće) odvija dijalog između tih

svjetova, odnosno opisati žive odnose jezičnih praksi i jezičnih politika, kako onih

institucionaliziranih, tako i onih prikrivenih koje doprinose (ili ne doprinose) bogatstvu

jezične raznolikosti grada, s posebnim osvrtom na mlađe generacije budući da one

predstavljaju i sadašnjost i budućnost grada. Stoga osnovna težnja ovoga doktorskoga rada

nije samo statički prikazati popis govornika i jezika kojima se ti govornici služe i opisati

službene propise koji reguliraju uporabu jezika, nego je njezin cilj prvenstveno ući u dubinski

dijalog opisujući jezičnu raznolikost i jezične politike grada na način koji je zagovarao Bahtin

kroz svoj „humanizirajući pristup“ (Morson 2009: 14), gdje se nastoji prikazati one glasove

koji na neki način sudjeluju u oblikovanju jezičnih praksi (Washauer Fredman & F. Bell

2004: 5-6; Morson, 2009: 13-16).

Pitanje jezičnih praksi i njihovih uzajamnih odnosa, dakle pitanje jezične ekologije, povezano

je s nizom elemenata koji sudjeluju u njezinom oblikovanju – prvenstveno su to pitanja

dominantnih ideoloških obrazaca i djelatne uloge (eng. agency). Upravo su teme kao što su

ideologija i djelatna uloga ona gledišta analize koji se čine zanemarenima u istraživanjima o

višejezičnosti u Hrvatskoj i za koja smatram da zahtijevaju više pažnje i promišljanja,

pogotovo s obzirom da se radi o gradu koji je iskusio niz transformacijskih povijesno-

političkih razdoblja, što ukazuje na kompleksnost ideologija koje su posljedično mogle

utjecati na njegovu jezičnu ekologiju.

S druge pak strane, kao što je navedeno, globalizacija i njezino približavanje svjetski

dominantnih jezika, ali opet posebice engleskoga jezika, također mijenja jezični krajobraz

grada. Ako je grad s jedne strane izgubio ne njegujući (i kako ćemo kroz pojedine intervjue

vidjeti – u nekim slučajevima zatirući) baštinu jezika koji su se u njemu govorili još u

11

prošlom stoljeću, s druge je strane taj isti grad dobio u jezičnoj raznolikosti njegujući vrijedni

simbolički kapital – učenje stranih jezika. Detaljnije će se vidjeti u 4. poglavlju kako

istraživanja pokazuju da Hrvatska ostvaruje iznadprosječne rezultate kada se govori o učenju

stranih jezika.13

Međutim, ovaj fenomen također ukazuje na ideološku pozadinu jezične raznolikosti te

globalne odnose moći koji se reflektiraju u onim lokalnima. Kroz intervjue koji su provedeni

u svrhu upoznavanja s jezičnim politikama grada, pokazalo se da se znanje engleskoga jezika

podrazumijeva do mjere koja nadilazi sve ostale jezike, ponekad i hrvatski jezik, dok se

znanje jezika koji su se povijesno govorili u Hrvatskoj i Osijeku, primjerice njemačkoga i

mađarskoga, ne očekuje, ili uslijed povijesnih zbivanja, čak smatra nepoželjnim kao što je to

svojedobno bio slučaj s njemačkim, a sada je sa srpskim jezikom. Na koncu, kako nastojim

prikazati u ovom radu, status je manjih jezika (eng. lesser-used languages14

) u gradu posebno

ugrožen, stoga je u akademskoj, ali i političkoj i civilnoj zajednici potrebno puno više

planskoga promišljanja i djelovanja kako bismo sačuvali (ili revitalizirali) baštinu koju

volimo isticati.

1.1. Pregled doktorskoga rada

Kako bih objasnila kontekst nastanka ovoga rada te zanimanje za sudbinu gore spomenutih

jezika, u ovom će poglavlju prikazati kontekst istraživanja, osobnu motivaciju za njegov

nastanak i osobni istraživački položaj. Predstavit ću i projekt LUCIDE15

financiran od

Europske komisije u sklopu Programa cjeloživotnoga učenja, a u sklopu kojega je nastao ovaj

doktorski rad. Kako bih odredila osobni istraživački položaj, pojasnit ću razlike između

projektnih okvira i okvira ovog rada (1.1. Kontekst istraživanja – osobna razina i projekt

LUCIDE). Zatim ću prikazati ciljeve rada, posebno vezano uz tri gledišta za analizu koja se

13

U jednu ruku, zasigurno je pozitivna stvar da se u Hrvatskoj toliko drži do poznavanja stranoga jezika,

međutim, kako je riječ ponajviše o statusu engleskoga jezika, onda se može zaključiti kako su se nevidljivi

odnosi moći lako utkali u naše društvo. Kao što je elita morala poznavati jezik vladajućih ranije, kad je to bio

njemački ili francuski, sada je to isto mjesto zauzeo engleski i to se kod nas često nekritički prihvaća bez

propitivanja takva stava. O jezičnom imperijalizmu i engleskom kao jeziku korporacija kojima odgovara takvo

nekritično prihvaćanje podrazumijevanja znanja engleskog jezika vidi Phillipson (1992, 2006), Pennycook

(1994), Canagarajah (2005) i Guerrero (2010). 14

Kritički bi čitatelj mogao ovo navođenje termina na engleskom također gledati u svjetlu jezičnoga

imperijalizma i značenja engleskog jezika u njemu. Međutim, s obzirom da terminologiju preuzimam iz radova i

knjiga objavljenih na engleskom jeziku, navodim i originalan pojam (iako je objavljivanje znanstvenih radova na

engleskom postojeći predmet proučavanja u radovima koji se bave jezičnim imperijalizmom). 15

LUCIDE je akronim projektnog imena: Languages in Urban Communities – Intergation and Diversity for

Europe – Jezici u urbanim zajednicama – integracija i raznolikost za Europu.

12

odnose na jezičnu ekologiju grada, dominantne ideološke obrasce i djelatnu ulogu (1.3. Ciljevi

istraživanja). Slijedi drugo poglavlje (2. Teorijski pregled), kojem je cilj dati pregled

postojećih istraživanja o temama jezične raznolikosti i jezičnih politika u Hrvatskoj, ali i

epistemološki pregled one grane lingvistike koja se bavi navedenom problematikom:

kritičkim jezičnim studijima koji analiziraju jezične prakse u kojima središnje mjesto zauzima

društvena dimenzija jezika, odnosno gdje se jezik promatra kao oblik društvene prakse.

Posebnu ću pozornost u ovome poglavlju posvetiti jezičnoj ekologiji kao pristupu koji aktivno

zagovara jezičnu raznolikost te ukazati na važnosti ideologija i jezika kao činjenja u takvom

pristupu. U trećem ću poglavlju (3. Metodologija istraživanja) detaljnije prikazati

metodološki aparat koji sam koristila i njegovu povezanost s teorijskim okvirom na koju se

oslanja. Prikazat ću razine istraživanja, sudionike istraživanja i njihovu ulogu i važnost za ovo

istraživanje. Četvrto poglavlje (4. Povijesni pregled) donosi kratki povijesni pregled jezičnih

politika i jezične raznolikosti grada Osijeka, ali i analizu suvremenoga konteksta. U

povijesnom dijelu riječ je dakako o jezgrovitom pregledu, budući da kao takva, ova tema

može i sama biti neiscrpnim predmetom proučavanja i zasebnom disertacijom. U istom ću

poglavlju dati analizu sadašnjega stanja – službenih jezičnih politika u vidu popisa

stanovništva, pravne dokumentacije, s posebnim osvrtom na modele obrazovanja, ali i izvore

prava koji su imaju regulatornu ulogu u pogledu jezične raznolikosti. Peto poglavlje (5.

Jezični habitus osječkih učenika) donosi detaljan opis istraživanja provedenog s osječkim

učenicima o njihovom habitusu16

kao i analizu ove razine istraživanja. Cilj šestog poglavlja

(6. Rasprava) analiza je navedenih podataka i u njemu ću povezati odgovore mjerodavnih

osoba s ranijim razinama istraživanja kao i s teorijskim gledištima na koje se oslanja rad,

posebice vezano uz ulogu ideologije, djelatne uloge i jezične ekologije. Na kraju poglavlja

nalaze se preporuke za daljnja istraživanja, ali i za moguće smjerove razvijanja pozitivnih

jezičnih politika u gradu Osijeku. U sedmome poglavlju (7. Zaključak) donosim završna

razmišljanja o temi. U devetom su poglavlju (9. Dodatci) upitnici koje je izradio istraživački

tim s projekta LUCIDE, pitanja za mjerodavne osobe s izjavama učenika koje sam koristila u

intervjima te primjeri intervjua s mjerodavnim osobama. U posljednjem poglavlju (9.

Literatura) nalazi se pregled cjelokupne literature korištene u pisanju ovoga rada kao i

dokumenata, izvještaja i popisa stanovništva koje sam koristila.

16

Na habitus u ovoj disertaciji gledam onako kako je pojam definirao Pierre Bourdieu (1990: 12-13): kao na

sustav usvojenih dispozicija koje na nekoj razini funkcioniraju kao kategorije percpecije i procjene, te su ujedno

i principi prema kojima se ravna naše djelovanje.

13

1.2. Kontekst istraživanja – osobna razina i projekt LUCIDE

Kontekst je ovog istraživanja slojevit te obuhvaća dvije osnovne razine. S jedne strane, u

izboru i načinu proučavanja teme važan je osoban kontekst istraživača, dok je na drugoj razini

ovaj rad rezultat projekta Europske komisije - LUCIDE, Languages in Urban Communities –

Integration and Diversity for Europe/ Jezici u urbanim zajednicama: integracija i raznolikost

za Europu. U odlomcima koji slijede objasnit ću navedene razine.

Smatram da osobni kontekst ima važno mjesto prilikom istraživanja, što se temelji na

postmodernističkom pristupu istraživanjima u humanističkim i društvenim znanostima koje

drži kako ona nisu i ne mogu biti bezinteresna, a znanstvena se objektivnost smatra

pozitivističkim, eurocentričnim kolonijalnim konceptom (Ricento 2000: 200-203). Odnosno,

kako to opisuje Joseph Lo Bianco (2004: 739): „[… ] sve humanističke znanosti priznaju […

] filozofsku logiku postmodernizma koja inzistira na nemogućnosti bezinteresnog

(neutralnog) znanja“. Ricento to objašnjava na sljedeći način:

Početak mudrosti leži u spoznaji kako „znanstveni“ odmak i objektivnost u ovakvom

istraživanju nisu moguće, budući da istraživači uvijek kreću od pojedinačnih iskustava

i pozicija o tome što je pozitivno za društvo i kakve društvene (uključujući i jezične)

politike mogu pridonijeti razvoju vizije tog pozitivnoga. (Ricento 2006: 11-12)

Stoga smatram bitnim osvijestiti vlastiti istraživački položaj i ogoliti vlastito ideološko

poimanje jezika i višejezičnosti koje ću još detaljnije objasniti u Teorijskom pregledu.

Moji djedovi i bake došli su u Osijek četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća iz Bosne

i Hercegovine (općine Livno i Gradac)17

te iz Dalmacije (općina Župa), međutim koristili su,

od kad ih ja pamtim, baš kao i moji roditelji, štokavicu kakva se koristi u Osijeku u kojoj se

teško ili gotovo nikako nije mogao primijetiti govor zajednice iz koje su došli. U njihovu se

govoru nije moglo čuti dijalektnih osobina koje su rabili njihovi roditelji u kraju iz kojega su

došli na ove prostore. Osim ovog pomanjkanja jezičnih spona s mjestom otkuda su došli, ja

osobno nemam sjećanja na priče ili pjesme koje su dio baštine tih krajeva.18

17

Izvorni jezik kojim govore doseljenici iz Bosne, ali i doseljenici iz drugih krajeva tadašnje Jugoslavije u

Osijeku arhiviran je u dokumentarnom filmu o urbanizaciji grada iz 1967. dostpunom na sljedećoj poveznici: https://www.youtube.com/watch?v=cvUWtlPODAQ 18

Djed moje majke, koji se se 50-ih godina 20. stoljeća doselio u Osijek, govorio je ikavicom do kraja svoga

života, međutim umro je godinu dana nakon moga rođenja.

14

Iako se ovakvi podatci mogu činiti znanstveno irelevantni, oni su ipak važni u izboru teme i

pristupu temi budući da je jedna od temeljnih ideja ovoga doktorskoga rada osvještavanje

važnosti očuvanja jezika ili dijalekata, s obzirom da oni predstavljaju kȏd jedinstvenoga

iskustva različitih društvenih zajednica (Lo Bianco 1987: 1). Osim toga, uzmemo li u obzir

pojam simboličkoga nasilja (Bourdieu 1992: 31-32), napuštanje govora zajednice iz koje

netko dolazi ukazuje na preuzimanje sustava vrijednosti (kategoriziranja) dominantnih

skupina koje jezike došljaka, posebno ako je riječ o došljacima iz područja koja nemaju

prestižni status među pripadnicima široko rasprostranjenog malograđanskoga sloja, nerijetko

na temelju svog habitusa promatraju kao manje vrijedne. Ovakve su pozadinske ideologije

posebno izražene prema hrvatskom dijalektu štokavskoga narječja kakav se govori u Bosni i

Hercegovini ili u dalmatinskom zaleđu.19

Upravo na temelju ovakvog određivanja, ova je

disertacija i oblik kritičke analize, te kao takva pripada tradiciji kritičkih jezičnih studija koji

se svrstavaju u postmodernistički pristup jeziku gdje se jezik promatra kao mjesto

rekonstrukturiranja identiteta.

S druge pak strane, osim što sam se kroz studij komparativne književnosti i predmete kao što

su Kulturalni studiji upoznavala s teorijama jezika kao simbola moći i oblika kapitala, te

važnosti jezika u izgradnji identiteta i pripadnosti zajednici, imala sam prilike osjetiti

autentičnost ovih teorija kroz rad u Osnovnoj školi Tenja s razredima i programima za djecu

srpske nacionalnosti. Na taj sam način imala izravno iskustvo rada u podijeljenim

zajednicama u kojima postoji i jezični sukob20

.

I posljednje, premda jednako važno, smatram bitnim spomenuti moje vlastito iseljeničko

iskustvo kada sam za vrijeme osnovne škole provela godinu dana u višejezičnoj zajednici na

Bliskom istoku u kojoj je poznavanje engleskoga jezika bilo od presudne važnosti za uspjeh u

školi i općenito u društvu, a moj vlastiti jezik potpuno nevažan i nikakav predmet interesa

nastavnika, ali i prijatelja iz škole.

19

O ovoj pojavi vrlo elaborirano piše Katarina Luketić (2013: 240) nazivajući ju malograđanskim rasizmom.

Luketić doduše piše o „mirnodopskom, tranzicijskom, tzv. light vremenu – kada se nacionalna neprijateljstva ne

artikuliraju više izravno“ (2013: 239) nakom smrti predsjednika RH Franje Tuđmana, ali treba imati na umu

činjenicu da smo takva ista vremena imali i prije rata i da primitivni Drugi uvijek postoje u kolektivnoj

podsvijesti. 20

Jezični sukob definira Nelde (2000: 287) kao prijepor različitih interesa i vrijednosti koja uključuju pitanja

prestiža, zaposlenja, političke moći itd, do kojega može lako doći ako interesi i vrijednosti imaju emotivnu

podlogu.

15

Osim ovom prvom, osobnom razinom, ovo je istraživanje uvjetovano i sudjelovanjem na

projektu Europske komisije LUCIDE. Riječ je o projektu koji pripada transverzalnoj grupi

projekata Europske komisije unutar Programa za cjeloživotno učenje. Projekt se bavi

fenomenom jezične raznolikosti i jezičnih politika u 13 europskih gradova: Ateni, Dublinu,

Hamburgu, Limassolu, Londonu, Madridu, Osijeku, Oslu, Rimu, Sofiji, Strasbourgu Utrechtu

i Varni, uz pomoć vodećih znanstvenika iz dva izvaneuropska grada Ottawe i Melbourna.21

Cilj je projekta prikazati kako se odvija komunikacija u tradicionalno višejezičnim gradovima

te opisati njihove jezične politike, odnosno mogućnosti upravljanja višejezičnim zajednicama

u kontekstu pojedinih gradova. Dakle, kako stoji u opisu projekta: „u istraživačkim

djelatnostima mreže predmet zanimanja LUCIDE projekta složenost je s kojom se pojedinci

susreću u različitim područjima i vidovima gradskoga života.“ (King 2012: 3). U Osijeku je

nositelj projekta Učiteljski fakultet u Osijeku, a voditeljica projekta prof. dr. sc. Ljiljana

Kolenić. Projekt je počeo s radom početkom 1. prosinca 2011., a završava 1. prosinca 2014.

Na isti način kao i u disertaciji, uloga istraživača u sklopu projekta nije pasivno bilježenje

jezika i govornika, nego shvaćanje kompleksnosti odnosa u višejezičnim gradovima. Dakle,

kako je i navedeno na početku uvodnoga dijela disertacije, tijekom pisanja ovoga rada nisam

doživljavala svoju ulogu kao pasivnu ulogu popisivanja jezika ili distanciranoga opisivanja

zatečenoga stanja, nego kao aktivnu, transformacijsku ulogu, blisku onoj ideji istraživanja

kako ju je zamislio južnoamerički filozof, znanstvenik i pedagog Paul Freire – ulogu nekoga

tko aktivno i transformativno sudjeluje u istraživanju (Freire, 1996: 33)22

. Transformativna se

uloga najvećim dijelom odnosila na promjenu vlastitih stavova i transformaciju sustava

vrijednosti (o ovoj promjeni vidi više u 6. poglavlju).

Unutar projekta LUCIDE jedan je od ciljeva bio prikazati kako se razvija komunikacija u

višejezičnim sredinama u Europskoj uniji i izvan nje. Aktivna uloga mreže LUCIDE očitovala

21

Istraživački tim projekta čine sljedeći znastvenici iz područja jezičnoga usvajanja, jezične raznolikosti i

jezičnoga planiranja: dr. sc. Lorna Carson sa Sveučilišta Trinity u Dublinu, dr. sc. Dina Mehmedbegović sa

Sveučilišta u Londonu, dr. sc. Joseph Lo Bianco s Učiteljskoga fakulteta u Melbournu, dr. sc. Richard Clemens

sa Svučilišta u Ottawi. Drugi istaknuti znanstvenici na projektu su dr.sc. Lid King iz The Languages Company u

Londonu, dr. sc. Ingrid Gogolin sa Sveučilišta u Hamburgu i dr. sc. Itesh Sachdev, ravnatelj Škole za orijentalne

i afričke studije sa Sveučilišta u Londonu. 22

Južnoamerički znastvenik Paulo Freire u svom kapitalnom djelu Pedagogija obespravljenih iznosi iscrpnu

analizu položaja znanstvenika (ili nekoga s uvidom) kritizirajući „objektivističku“ poziciju smatrajući je

promatranjem svijeta bez ljudi, ali isto tako kritički promatra „subjektivističku“ poziciju kao ljude bez svijeta, te

poziva na dijalektički pristup u analizi koji uzima u obzir i subjektivnu i objektivnu poziciju, te ukazuje na

stvarnost kao proizvod ljudskog djelovanja čime dolazi do zaključka kako je transformacija takve stvarnosti

povijesni zadatak stavljen pred čovjeka (Freire 1996: 33).

16

se u namjeri da svoje spoznaje stavi na raspolaganje institucijama grada u svim njegovim

područjima (javnoj, obrazovnoj, gospodarskoj, urbanoj i ekonomskoj) kako bi gradovi mogli

na produktivan način koristiti jezičnu raznolikost. Stoga se ne radi samo o svojevrsnom

repozitoriju podataka, nego o jednom od koraka koji bi trebao doprinijeti razvoju ideja i

odluka o upravljanju višejezičnim zajednicama.

U sklopu projekta LUCIDE, unutar kojega je nastala ova disertacija, provela sam sekundarno

(proučavanje arhivske građe) i primarno istraživanje o višejezičnosti (intervjue s mjerodavnim

osobama), te sam zajedno s prof. dr. sc. Kolenić organizirala radionicu na Učiteljskom

fakultetu na temu višejezičnosti u privatnom djelokrugu. Osim izlaganja stručnjaka i članova

akademske zajednice iz cijele Europe, posebno važan dio radionice bile su fokus grupe u

kojima se s predstavnicima lokalne zajednice raspravljalo o načinu na koji se može podržati i

potaknuti višejezičnost u gradu Osijeku i okolici. Neki od tih zaključaka nalaze se i u

preporukama za njegovanje i razvijanje jezične raznolikosti u gradu (vidi 6. poglavlje).

1.3. Ciljevi istraživanja

Iako je ova disertacija nastala u okviru LUCIDE projekta, njezini ciljevi nisu istovjetni onima

iz projekta. Razlike i odstupanja koja se nalaze u disertaciji odnose se prvenstveno na

posebnosti grada koji je predmet istraživanja, te na samu metodologiju koja se djelomice

preklapa s istraživanjem za projekt.

Osijek je za razliku od većine drugih gradova, sudionika u projektu, znatno manji grad23

.

Osim toga, u Osijeku je službeni jezik hrvatski, dakle jezik kojim u globalnim razmjerima

govori manji broj ljudi. Stoga je posebnost ovoga istraživanja u odnosu na druge unutar

projekta upravo u činjenici da dominantan jezik sam po sebi nema moć i ne predstavlja kapital

kakav imaju jezici većine drugih gradova, te je u takvim odnosima moći bilo potrebno i

proučavati osječki jezični krajobraz. Jezici manjina koji su, kako ćemo u ovom radu vidjeti,

na neki način ugroženi (prijeti im nestanak s jezične karte grada) supostoje u kontekstu

dominantnog jezika koji se isto mora boriti za svoj status na globalnoj jezičnoj mapi. Ili, kako

to opisuje Nives Opačić (2009: 50): „...svjetski je jezik (ili jezici) prema sudbini drugih,

manjih, jezika potpuno ravnodušan. Mali jezici mogli bi se u neku ruku smatrati i

23

Limassol prema zadnjem popisu broji 235.000 stanovnika i najbliži je veličinom Osijeku, slijedi Strasbourg s

272.800, Varna s 334.744, Atena s 664.046, Oslo s 629.313, Sofija 1.241.396, Hambrug 1.813.587, Madrid s

3.265.038 i London s 8.308.369.

17

kolateralnim žrtvama ekonomske globalizacije.“ Iz navedenih je razloga teško bilo analizirati

jezike koje sam promatrala u odnosu prema hrvatskom jeziku kao jezike podčinjenih skupina

u odnosu prema dominantnom jeziku. Odnosi su dominacije ovdje, kako ćemo vidjeti, šire

europske, ali i globalne prirode.

Osim ove razlike, druga je razlika u odnosu na projekt činjenica da se ova disertacija

najvećim dijelom bavi jezičnim manjinama grada Osijeka koje ujedno i jesu službene manjine

u Republici Hrvatskoj, dok je u projektu naglasak stavljen na sveobuhvatnu komunikaciju i

kako se ona odvija u europskim gradovima ponajprije zbog velikog broja useljenika koji su se

u procesima ekonomske globalizacije doselili u Europu. Riječ je prvenstveno o procesima

tipičnim za zapadnu Europu, dakle onim procesima kojima Osijek i cijela Hrvatska još uvijek

nisu u tolikoj mjeru izloženi.

Iako kritički jezični studiji pokazuju stanovito odstupanje od pozitivistički orijentiranih

istraživanja gdje se kreće od unaprijed postavljenih hipoteza, neke, vrlo opće, hipoteze jesu

postojale na samom početku istraživanja. Međutim one su se u dijaloškom istraživanju s

vremenom konkretizirale i postavile unutar čvršćih okvira u daljnjim fazama istraživanja. Te

su početne premise bile sljedeće: 1. neki su jezici manje, a neki više prisutni u javnom

prostoru grada, 2. određeni jezici imaju veći ugled, dok nekima prijeti nestajanje s jezičnoga

zemljovida grada. Tijekom istraživanja, pokazalo se kako djeca i mladi materinske jezike

poimaju kao manje važne ili gotovo nebitne u odnosu na zajednicu u kojoj žive. Na temelju

početnih premisa, ali i konkretnih fenomenoloških uprizorenja s kojima sam se upoznala

tijekom istraživanja, cilj mi je bio otkriti mehanizme, koji su često skriveni i internalizirani u

okolini, kojima se temelji ovakvo stanje stvari, s jedne strane na razini službenih tekstova, ali

većim dijelom, i u samoj zajednici govornika nekoga jezika.

Kroz istraživački rad nastojala sam dobiti odgovore na sljedeća pitanja: kakve su jezične

prakse u gradu Osijeku, gdje se koriste jezici, koliko su zastupljeni u javnom prostoru grada, u

javnom i privatnom sektoru, kakva je percepcija govornika jezičnih manjina prema svojim

jezicima i to posebno u obrazovnom području zbog gore navedenih razloga, ali i onih

ideoloških koje ću podrobnije objasniti u 2. poglavlju. Potom me je zanimalo kakve se jezične

politike provode u gradu Osijeku na svim razinima gdje se one oblikuju – u obitelji,

18

školama24

, nevladinim udrugama, lokalnim vlastima te kod stručnih osoba koje se bave

višejezičnošću, i to istovremeno i one otvorene i one skrivene25

. Na koncu sam pokušala

pronaći (moguće) odgovore, najvećim dijelom kroz dijalog sa sudionicima istraživanja, na

pitanje kako se može pristupiti problemima/izazovima u održavanju/poticanju jezične

raznolikosti grada.

Prvi je dakle od ciljeva ove disertacije bio osvijestiti ekologiju jezične raznolikosti u gradu,

odnosno jezične prakse i mehanizme njihova oblikovanja vezano prvenstveno za manjinske

jezike, kao i njihov odnos prema službenom, hrvatskome jeziku, ali i globalno dominantnom

engleskom jeziku. Zanimao me je habitus u prvom redu govornika drugih jezika, dakle

jezična praksa kao oblik svakodnevne društvene djelatnosti, gdje je jezik „...samo dio puno

šire društvene prakse koja, djelujući i kroz tijelo i kroz um, određuje strukturu društvenog

prostora.“ (Grenfell 2011: 92).

Kako bih odgovorila na ovo pitanje, provela sam kvalitativno istraživanje s učenicima

osječkih škola. Riječ je bila o mlađoj populaciji što nije bio slučajan odabir, nego želja da se

dobije što vjernija slika višejezičnih praksi, budući da su mladi na određen način spona

prošlosti (često su, kao što ćemo vidjeti, jezike učili od baka i djedova) i budućnosti, s

obzirom da se na temelju njihovih jezičnih praksi i stavova mogu izvući zaključci u kojem se

smjeru razvija višejezičnost u gradu Osijeku. Osim prikaza vlastitih jezičnih praksi, mladi su

velikim dijelom kroz svoje odgovore, opisujući vlastitu praksu, otkrivali i ideološke obrasce

koji su dominantni u zajednici.

Razgovori s djecom i mladima bili su dakle prva razina ovoga istraživanja, a njihovi su

odgovori poslužili kao temelj drugoj razni istraživanja u kojem sam se obratila velikom broju

ljudi koji svojim djelovanjem u gradu, na izravan ili neizravan način, mogu utjecati na

oblikovanje jezičnih politika, a kroz njih upravo na one jezične prakse koje su se otkrile u

odgovorima djece i mladih. U toj sam drugoj razini, osim odgovora učenika, koristila i upitnik

koji je razvio znanstveni tim s projekta LUCIDE, a koji je priložen na kraju ovog rada

(Dodatak 1. Upitnik LUCIDE konzorcija). U razgovorima s mjerodavnim osobama cilj mi je

stoga bio otkriti daljnje ideološke obrasce koji se temelje na onim razinama gdje se

24

Odgovort je na pitanje (vezano uz obitelj i školu) najvećim dijelom razvidan u odgovorima djece i mladih. 25

Harold F. Schiffman (2006: 112) razlikuje otvorene, službene, de iure jezične politike od skrivenih,

nenapisanih, de facto jezičnih politika, gdje ove druge smatra znatno važnijima u oblikovanju jezične

raznolikosti.

19

formaliziraju odluke o jeziku, gdje se stvaraju formalne, otvorene jezične politike.

Istovremeno, željela sam na temelju odgovora doći do uvida u djelovanje samih pojedinaca,

ali s obzirom da je riječ o mjerodavnim osobama, i institucija na oblikovanje jezičnih politika

(djelatna uloga).

S druge pak strane, smatrala sam da je bitno postaviti cilj koji i pripada, ali i nadilazi okvire

ove disertacije, otkrivanjem poduzima li se išta, ali i što može poduzeti zajednica, kako bi se

opstanak različitih jezika u gradu Osijeku učinio manje neizvjesnim. Ovaj je cilj također

teorijski povezan s gore spomenutom djelatnom ulogom, onom dimenzijom kritičke

lingvistike kojom se ona odmiče od ranijih pozitivističkih paradigmi.

Cilj je ove disertacije opisati jezičnu raznolikost u gradu Osijeku u svjetlu pozadinskih

ideologija (odnosa moći), jezične ekologije (u smislu kompleksnog suodnosa komunikacijskih

oblika i vanjskih čimbenika) i ljudskoga djelovanja. Namjera mi je dakle steći uvid u stvarne

jezične prakse, kroz koje se konstruira jezični identitet, i njihov suodnos s jezičnim politikama

koje ga oblikuju na izravan ili neizravan način, gdje je od presudne važnosti uloga ideologije.

Ovaj će se opis temeljiti na kritičkim jezičnim studijima u kojima se jezik ne promatra kao

neutralna datost, već kao snažno simboličko polje kroz koje se generiraju stvarni odnosi moći

u društvu. U konačnici, cilj je ovog rada dati preporuke za moguće razvijanje afirmativnih

jezičnih politika koje bi njegovale jezičnu raznolikost grada kao važan dio njegove kulturne i

duhovne baštine.

Prije nego što predstavim sekundarne podatke i podatke iz intervjua kroz koje nam se

otkrivaju odgovori na pitanja ekologije, ideologije i djelatne uloge, važno je osvijestiti zašto

su ona važna u analizi jezične raznolikosti i jezičnih politika. Objašnjenje ću ponuditi u

sljedećem poglavlju – Teorijskom pregledu.

20

2. TEORIJSKI PREGLED

2.1. Uvod

Ovo se poglavlje bavi teorijskim pregledom jezične raznolikosti i jezične politike, jednim

dijelom s obzirom na domaću produkciju, dok će glavno težite ovog poglavlja biti usmjereno

na krovni okvir njihova proučavanja – kritičke jezične studije. Pokušat ću odgovoriti na neka

temeljna pitanja kao što su: čime se kritički jezični studiji bave i kako je tekao njihov razvoj.

Na kraju ću odrediti osobni istraživački položaj unutar postojećih teorija. Cilj je, dakle, ovoga

teorijskoga dijela disertacije dati pregled domaće literature, postojećih teorija i istaknutih

predstavnika koji su imali značajnu ulogu u uspostavljanju kritičkih jezičnih studija kao

zasebne grane lingvistike, ali i proširiti teorijski aparat kroz kontekstualno utemeljenu kritičku

teoriju vezanu uz mjesto u kojem istražujemo jezike – grad Osijek, te ponuditi teorijske

osnove onih pristupa kroz koje ću analizirati podatke istraživanja: jezične ekologije,

ideologije i djelatne uloge.

Riječ politika dolazi od grčke riječi polis (grč. πολις) i njenih derivacija na temelju kojih se

može vidjeti koliko se različitih značenjskih razina može uzeti u obzir pri analizi. Polis se u

prvom redu odnosi na grad i to na nekoliko razina: kao postojbina, glavni grad, kao tvrđava,

kao domaća zemlja, zavičaj, domovina. Drugo se značenje odnosi na gradsku općinu,

stanovnike grada, građanstvo, državu, općinu, slobodnu državu, a tu su i izvedenice koje se

odnose na državne poslove, državnu upravu (Sirnoić 2000: 340). Semantički opseg ukazuje na

kompleksnost razina koje se moraju uzeti u obzir pri analizi jezičnih politika, pogotovo s

obzirom da ne postoji nekakva krovna teorija kojom se može obuhvatiti kompleksnost silnica

koje određuju status pojedinih jezika u društvu (Ricento 2006: 10).

Kada govorimo o razinama, vidno je da se jezične politike stvaraju te mogu analizirati na

svim razinama ljudskoga djelovanja: od (1) globalne (rad međunarodnih organizacija –

ekonomskih, političkih, vojnih, komunikacijskih, kulturoloških itd.), preko (2) nadnacionalne

(npr. EU), (3) nacionalne, odnosno državne, do (4) subnacionalne, regionalne i lokalne

(Phillipson 1988, 2003) i na kraju (5) individualne26

.

Analize jezičnih politika stoga zahtijevaju interdisciplinarni pristup jeziku koji je nemoguće

ostvariti bez podataka koji se tiču pojedinih zajednica (jezične) prakse, demografskih

26

O roditeljima kao osnovnim kreatorima jezičnih politika pisala je Medhemdbegović (2011: 34).

21

podataka, podataka koji se tiču povijesnog i političkog konteksta, pravnih dokumenata koji

reguliraju status pojedinih jezika i analize stavova pojedinih govornika (ovaj se niz, naravno,

može nastaviti). Znanja koja su u pitanju uvijek nadilaze granice tradicionalne lingvistike, a

discipline kao što su sociologija, povijest, etnografija, antropologija, politička teorija, pravo i

filozofija mogu biti od presudne važnosti u ovoj grani lingvistike koja se bavi jezičnim

politikama i jezičnom raznolikošću (Fishman 1978: 21; Ricento 2006: 10-23; Hornberger

2006: 24-41).

Međutim kao što piše Matasović (2005: 9) u svojoj knjizi Jezična raznolikost svijeta, kada

govorimo o tako širokoj temi (a tema jezičnih politika dodatno nadilazi temu jezične

raznolikosti budući da eksplicitno otvara i dimenziju upravljanja), tada se vrlo lako možemo

naći na skliskom terenu s obzirom da je teško zamisliti osobu koja bi bila stručnjak u svim

disciplinama koje se spominju. S druge pak strane kroz ovakav je interdisciplinarni pristup

moguće dobiti jednu širu sliku, odnosno razumjeti cjelokupni kontekst pojedine jezične

situacije, dakle onaj element koji nedostaje usko specijaliziranim instrumentalističkim

pristupima.

Jezične politike (često u kombinaciji s jezičnim planiranjem27

) jedna su od najmlađih grana

lingvistike, odnosno, preciznija bi kategorizacija bila da se radi o poddiscplini

sociolingvistike (Ricento 2000: 209), koja još uvijek nije izgradila svoje mjesto u hrvatskim

jezikoslovnim (ali i sociološkim, antropološkim i političkim) krugovima. Manji broj domaćih

jezikoslovaca djeluje unutar ovog područja, posebno u kontekstu analize manjinskih jezika, te

se bavi njihovim suodnosom i odnosom prema dominantnome, hrvatskom jeziku i njihovim

statusom u RH. Međutim, istraživanja koja postoje najčešće se nalaze unutar tradicionalnih

okvira lingvistike u kojima se jezik promatra isključivo kao (autonomni) konačni sustav, te su

ti radovi najviše zaokupljeni jezičnom politikom hrvatskoga jezika i njenim odnosom prema

srpskom jeziku (prim. Kordić 2010; Kapović 2011), dok ukupnost tog jezičnog fenomena,

koja uzima u obzir i one često neprepoznate, a utjecajne politike rijetko ostaje zabilježena

(vidi više kod Žanić 2011).

27

Jezične politike i jezično planiranje naziv je koji se pojavljuje u ranijim radovima iz ovog područja. U

suvremenoj teoriji prevladava sintagma jezične politike budući da se planiranje odnosi na autorizirane radnje.

Kako se u ovoj disertaciji bavim i službenim i neslužbenim (nenapisanim, skrivenim, de facto) politikama,

ograničila sam se samo na sintagmu jezične politike.

22

Iako je ova disertacija svojim teorijskim aparatom usmjerena na postmodernističku analizu

jezične raznolikosti i jezičnih politika, bitno je reći da unutar tradicionalne lingvistike postoji

grana koja se djelomice bavi ovim pitanjima i koja je u Hrvatskoj zaista razvijena. Riječ je o

kontaktnoj lingvistici. Dio hrvatske znanstvene produkcije koji se bavio nekima od pitanja

koja su povezana s temom o kojoj pišem svakako pripada krugu ove grane koja u Hrvatskoj

ima dugu i bogatu tradiciju. Ti se radovi, međutim, mahom temelje na tradicionalnom,

instrumentalističkom pristupu u kojem se jeziku prilazi kao strukturiranom fenomenu gdje se

analiziraju tradicionalne razine jezika: ortografska, fonološka, morfološka, sintkatkička i

semantička, a političko-povijesna pitanja koja oblikuju strukture u drugom su planu takvih

istraživanja (tradicionalnoj lingvistici je puno važnije što se događa sa samim jezikom od

diskurzivnih pitanja pitanja – tko, zašto, zašto sada, za koga, kome to odgovara i sl.).

Iako se još jedan od utemeljitelja kontaktne lingvistike u Hrvatskoj Rudolf Filipović ogradio

od ovakvog uskog pristupa unutar proučavanja jezičnih dodira, tvrdeći kako sam pojam

jezično posuđivanje (kao stariji pojam za kontaktnu lingvistiku) nije isključivo lingvistička

kategorija (Filipović 1986: 17-46) ipak ostaje činjenica kako je većina radova koja je nastala

unutar ove grane prvenstveno okrenuta kategoriji tradicionalno shvaćenog jezika (određenog

sustava sa svojim pravilima), dok su druge kategorije ostale po strani. Da je u Hrvatskoj još

uvijek dominatan strukturalistički pristup, govore u prilog teme razvijene u okvirima ove

grane lingvistike o kojima u hrvatskoj znanstvenoj produkciji postoji veliko bogatstvo radova:

miješani jezici, jezično posuđivanje, neologizmi, funkcionalni/potpuni bilingvizam,

interferencija, semantičko posuđivanje, prebacivanje kodova, makroglosija, vertikalna i

horizontalna višejezičnost itd.

Individualni radovi koji se bave jezičnim politikama u Hrvatskoj postoje, međutim njihova je

priroda nešto drugačija. Ili se radi o čitanju te problematike iz tradicionalne,

instrumenatlističke perspektive (npr. Kordić 2012) ili je riječ o povijesno-pravnim pregledima

(npr. Sočanac 2012). U prvom slučaju, u radu Ljubice Kordić Manjinski jezici i jezična

politika u ruralnom području Baranje (Hrvatska) – analiza slučaja autorica ispituje

etnojezičnu vitalnost u Dardi i Tenji kroz upitnik koji su izradili njemački jezikoslovci.

Kordić na temelju podataka dobivenih upitnikom zakljačuje kako su A modeli28

bolji za

njegovanje manjinskog jezika budući da su među polaznicima tih modela u Slavoniji bolji

28

O obrazovnim modelima na manjinskom jeziku i pismu bit će više riječi u 4. poglavlju.

23

znakovi održavanja etnojezične vitalnosti (Kordić 2012). Rad Leile Sočanac Language

policies in Croatia in a diachronic perspective (2012) povijesni je pregled jezičnih politika

Austro-Ugarske Monarhije i bavi se njihovim ustavnim, pravnim i regulacijskim gledištima.

O ovom će radu biti više riječi u sljedećem poglavlju koje se bavi povijesnim pregledom

jezičnih politika.

Kad govorimo o pregledu domaće produkcije vrijedi spomenuti i zbornik Hrvatskog društva

primjenjene lingvistike Jezična politika i jezična stvarnost (ur. Granić 2009) koji odabirom

tema i pristupom zapravo zrcali ranu fazu jezičnih politika i jezičnog planiranja, u kojima su

pitanja ideologije i i odnosa moći i jezik kao oblik lokalne, društvene prakse u korpusu

domaćih autora sporedna ili nepostojeća tema, a centralno mjesto i dalje ima jezik kao sustav i

promjene koje se događaju s istim. Ideologija koja se spominje, jest ona najočitija i povezana

je s ili purističkim matricama u društvu ili sa službenim jezičnim politikama, dok one

skrivene, temeljne politike (kao npr. hijerarhizacija jezika) koje određuju društveno ponašanje

govornika još traže svoje mjesto u hrvatskom znanstvenom diskursu o jezičnim politikama.

S obzirom na manjak radova kojima je težište na ideološkim matricama i razotkrivanju istih,

moglo bi se reći kako su kritički jezični studiji još uvijek nedovoljno razvijeni u Hrvatskoj,

iako bi u interesu hrvatske znanstvene, ali i šire zajednice, bilo njihovo razvijanje s obzirom

na globalizacijske procese u kojima je status malih jezika, kakav je i hrvatski, često doveden u

pitanje. Dakle, ne radi se samo o ideološkom promišljanju manjinskih jezika unutar Republike

Hrvatske (koji kako ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju imaju povoljno pravno reguliran

status), nego o ideološkom promišljanju hrvatskoga jezika kao jednog od službenih jezika

Europske unije, ali i kao jednom od otprilike 7500 jezika na Zemlji29

.

2.2. Paradigme proučavanja

Australski lingvist Adam Le Nevez, čija je disertacija o bretonskom jeziku (2006) bogati

repozitorij teorijskih podataka za proučavanje jezične raznolikosti i jezične politike razlikuje

sedam osnovnih epistemologija unutar proučavanja jezične raznolikosti. Njegova iscrpna

analiza mahom se temelji na radovima objavljenim u uredničkoj knjizi Thomasa Ricenta An

29

Prema stranici www.ethnologue.com na svijetu se govori oko 7500 jezika, međutim ovaj se broj drastično

mijenja kada se u obzir uzmu nazivi jezika prema samim govornicima. Onda on iznosi 42 000 (Pennycook 2010:

98)

24

Introduction to Language Policy, Theory and Method u kojoj su istaknuti predstavnici

različitih paradigmi iznijeli osnove svoga pristupa. Iako su granice između pojedinih pristupa

posve porozne, načelno se može govoriti o instrumentalističkom, etnokulturološkom i

ekološkom pristupu, zatim pristupu jezičnih prava, te ekonomskom, političkom i

poststrukturalnom pristupu (Le Nevez 2006: 19-66).

Pomnijim proučavanjem Le Nevezova tijeka predstavljanja teorija, može se vidjeti da on

zapravo prati povijesni razvoj proučavanja jezične raznolikosti kako se zrcali u Ricentovom

(2000) prikazu jezične politike i jezičnoga planiranja kao zasebne grane lingvistike.

Ricento u znanstvenom proučavanju jezičnih politika razlikuje tri osnovna razdoblja: ono

nakon II. svjetskog rata (šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća), moderno

razdoblje (sedamdesete i osamdesete godine dvadesetoga stoljeća) i suvremeno razdoblje (od

devedesetih godina dvadesetoga stoljeća naovamo). Svako razdoblje analizira na osnovi

četiriju elementa: makrosociopolitičkih zbivanja, epistemoloških odrednica, strateških

odrednica i ideoloških implikacija, iako je sustavna analiza ponajprije vezana uz prvo

razdoblje. Makrosociopolitička zbivanja odnose se na povijesni društveno-politički kontekst,

epistemološke se odrenice ukazuju na dominatne paradigme u istraživanjima jezika, strateške

na krajnju svrhu samih istraživanja, dok ideološke govore o ideološkim matricama koje su

dominatne za određena razdoblja. Važno je još naglasiti da početak novog razdoblja ne znači

završetak staroga, tako da se danas mnogi elementi iz različitih razdoblja preklapaju, ali i u

mnogim slučajevima spore (epistemološko određenje jezika i kao posljedica toga ostale

odrednice), što govori o otvorenom sukobu postojećih paradigmi.

Prvo razdoblje u proučavanju jezičnih politika kao discipline odnosi se na vrijeme nakon

Drugog svjetskog rata, takozvano razdoblje dekolonizacije i uspostavljanje novih država. Na

epistemološkoj razini prevladava strukturalizam, dok na strateškoj postoji stanoviti optimizam

i mišljenje kako se jezični, ali i ekonomski problemi mogu riješiti jezičnim planiranjem. U

ovom se razdoblju na jezik gleda ponajprije kao na sustav ili kod koji ima svoj oblik, funkcije

i vrijednosti, radi se na standardizaciji jezika, pišu se gramatike, itd. Nacije u nastajanju su

„glavni su predmet interesa onih sociolingvista koje zanimaju općenite preobrazbe grupnih

identiteta“ (Fishman u Ricento 2000: 197). Posljedično, istraživački je rad usmjeren na

tipologiju i planiranje jezika. Među zapadnim jezikoslovcima toga razdoblja prevladava

25

mišljenje kako jezična raznolikost narušava nacionalni razvoj, a jezična homogenost

pospješuje modernizaciju (Ricento 2000: 199).

Nadalje, u epistemološkom smislu, ovaj se pristup u proučavanju jezične raznolikosti oslanja

na dugačku tradiciju od de Saussurea, Bloomfielda, a nastavlja se preko Chomskog, Hallidaya

i niza drugih. U njemu se na jezike gleda kao na diskretne entitete, a jezična se raznolikost

analizira kao ”pluralitet diskretnih jezika, odnosno, prisutnost određenog broja jezika na

određenom mjestu” (Le Nevez 2006: 20). U ovakvom pristupu jeziku, najistaknutiji su radovi

Joshue Fishmana, aktivista na području jezika manjina koji je uveo pojmove kao što su:

jezična vitalnost (language vitality), uporabne domene (domains of use) i sl. Drugi su

istaknuti predstavnici ovog razdoblja Einar Ingvald Haugen30

, Heinz Kloss31

, Uriel

Weinreich32

, Joan Rubin i Björn Jernudd33

.

Važno je napomenuti da ova paradigma i dalje predstavlja dominantni pogled na prirodu

jezika, kako u domaćoj, tako i u svjetskoj akademskoj zajednici. Stabilnost (neutralnost)

značenja i usustavljenost jezika ukazuju na mogućnost svjesnog, planskog djelovanja koje

može rezultirati sa željenim ciljem. Smatra se kako ideološka matrica u pozadini dolazi od

30

Haugenovo djelo je u ovom razdoblju značajno po uvođenju jezične tiplogije gdje on razlikuje četiri etape

razvoja od dijalekta prema jeziku – određivanje norme, kodifikaciju, implementaciju i elaboraciju (posljednja se

faza preklapa s Fishmanovom modernizacijom). Za detaljniji uvid pogledaj Haugen Language Conflict and

Language Planning: The Case of Modern Norwegian (1966). 31

Kloss u ovom razdoblju uvodi u proučavanju višejezičnosti značajnu podjelu na abstand i ausbau jezike, gdje

su oni u prvom slučaju vidljivo razdvojeni i postoji jasan prijelaz između varijacija te se ne može govoriti o dva

dijalekta jednog jezika, dok je u drugom slučaju podjela manje vidljiva i najčešće je riječ je o dijalektnom

kontinuumu. Za više vidi Kloss (1967.)"Abstand languages and Ausbau languages", Anthropological

Linguistics 9 (7): 29–41. 32

Weinreich u ovom razdoblju popularizira naziv i temu jezici u kontaktu objavivši monografiju Languages in

Contact: Findings and Problems (1953). Sintagma se pripisuje Andreu Martinetu, Weinreichovom profesoru i

mentoru koji je pod tim nazivom držao kolegij četrdesetih godina na Sveučilištu Columbia te je i autor

predgovora Weinreichove monografije. Haugen tvrdi da je pojam ranijeg podrijetla i da potječe od Humboldta

(Filipović 1986). 33

Joan Rubin i Björn H. Jernudd u djelu Can language be planned?: Sociolinguistic theory and practice for

developing nations (1971) razvijaju teoriju jezičnog planiranja, grade tipologiju jezičnog planiranja statusa,

korupusa i usvajanja kao nezavisnih i neutralnih varijabli koja se u mnogim tekstovima zadržala i do danas (vidi

Philipson 2001).

26

idealiziranja odnosa jedne nacije i jednog jezika34

i kao takva, ona je i dalje dominantna

podloga zapadnog i eurocentričnog promišljanja jezika35

.

Drugo razdoblje prema Ricentu obuhvaća vrijeme tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina

prošlog stoljeća kada dolazi do stanovitog razočaranja prve generacije znanstvenika u

navedenom području. Polako raste svijest da iako je formalno završila era kolonijalne

politike, kako se ona nastavlja kroz neformalne oblike, od kojih je jezik primjer par

excellance. Ranije spomenuti pojam jezični imperijalizam Roberta Phillipsona, ali i pojam

lingvocida (Skutnabb-Kangas 1998:13; Phillipson 1988: 339-359) paradigmatski su primjer

navedenoga. U ovom se razdoblju kao reakcija na razočaranje idealističkog, tehnicističkog

pristupa ranijeg razdoblja pojavljuju različiti pravci koji kritički promišljaju epistemološke

odrednice ranijeg razdoblja, te dovode u vezu izvanjezični kontekst i status pojedinih jezika.

Dovodi se u pitanje neutralnost pojmovnog aparata ranijeg razdoblja, na koji znanstvenci

ovog razdoblje gledaju kao oruđe za održavanje i oprirodnjenje postojećih neravnopravnosti u

društvu (Fairclough 1989: 2).

Treće se razdoblje, od kraja osamdesetih godina na ovamo, ne razlikuje značajno od

prethodnoga, osim što dolazi do sve veće svijesti i, shodno tome, kritike ideoloških i

hegemonijskih obrazaca u pručavanju jezične raznolikosti i jezičnih politika, a pažnja se

prebacuje na jezik kao oblik individualne prakse. Glavni se odmak na prijašnje razdoblje

poima u skretanju od odnosa reprodukcije moći na odnose konstituiranja identiteta. Ricento u

svom prikazu predlaže ekološki pristup kao okvir za daljnje proučavanje jezičnih politika.36

Na temelju Ricentovog pregleda (2000), njegove uredničke knjige (2006) i kasnijih radova o

temi (Pennycook 2010, Blommaert 2012) napravljena je sljedeća tablicu (Tablica 1.):

34

Odnos jezika i nacije tema je mnogih radova etnografske lingvistike, ali i antropologije, sociologije itd. Mnogi

znanstvenici u području smatraju kako se tradicionalna sociolingvistika temelji na modernom nacionalizmu i

analiziraju nastanak standardnih jezika i stvaranje nacionalne zajednice kao posljedicu razvoja buržoaske klase u

19. stoljeću (detaljnije o ovoj temi vidi kod Anderson 2006; Hobsbawm 1990; May 2001; Mühlhäuser 1996; i

dr.) 35

Preglednu analizu ove prevladavajuće ideologije u diskursu jezičnih politika Europske unije donosi doktorski

rad švicarske jezikoslovke mlađe generacije Felicie Kreiselmaier (2011) A Discourse of Multilingualism, A Case

Study of the Discursive and Ideological Constructions of Multilingualism in European Union Language Policy

2000-2008. 36

Moramo imati u vidu da je taj pregledni rad napisan 2000. otkada su isproducirani arci teksta o ovoj temi, a i

društveno-politički okviri su se značajno promijenili. Posebice se to odnosi na korištenje novih tehnologija kao

element koji se često ističe u određivanju odnosa jezika, identiteta i suvremenih uvjeta bivanja u svijetu, ali i sve

veći utjecaj korporativne ideologije.

27

Tablica 1. Povijesni pregled razvoja JPP prema Ricentu (2000), nadograđen s njegovom

uredničkom knjigom iz 2006. i knjigama drugih autora (Pennycook 2010, Blommaert 2012).

Razdoblje JPP i

odrednice

Makrosociopolitičke

odrednice

Događaji i procesi na

nacionalnoj i

nadnacionalnoj razini

Epistemološke odrednice

Paradigme znanja i

istraživanja

(strukturalizam i

postmodernizam u

društvenim i

humanističkim

znanostima)

Strateške odrednice

Strateški, krajnji

ciljevi zbog kojih se

istraživanje provodi.

Ideološke implikacije

Pozadinsko silnice koje

oblikuju određeno

razdoblje (dublji

filozofsko-politički

kontekst).

I. Razdoblje

nakon II.

svjetskog rata

Dekolonizacija i

uspostavljanje država.

Nove nacije, nacije u

nastajanju (Fishman 1968).

Strukturalizam

Opisuju se gramatike, izrađuju sustavi pisanja,

rječnici autohtonih jezika,

planira se korpus. Prevladava jezična

tipologija, tradicionalna

sociolingvistika.

JPP – zasebna disciplina,

diskurs – jezik kao resurs s određenom vrijednošću,

kao takav on se može

planirati.

Status i korpus smatraju se dvjema nezavisnim i

neutralnim varijablama.

Vjerovanje da se

jezični problemi mogu

riješiti planiranjem, naročito unutar javnog

sektora.

Izbor nacionalnog

jezika u svrhu

modernizacije i izgradnje nacije.

Zapadnocentrični znanstvenici

zagovaraju uporabu

većih europskih jezika u domenama formalne

ili specijalizirane jezične uporabe.

Idealiziranje odnosa jedan

jezik/jedna nacija/jedna

država.

Apolitičan stav prema

jezičnom planiranju, tehnički, orijentiran na

rješavanje problema,

pragmatičan (Ricento 2000).

Jezični problemi su

jednostavni i rješivi (Fishman u Ricento 2000).

II. Od ranih

sedamdesetih do

kraja

osamdesetih

Postkolonijalizam

Još zavisniji položaj

novonastalih država o nekadašnjim kolonizatorima.

„Podbačaj modernizacijskih politika u državama u

razvoju.“ (Ricento 2000)

Uloga jezika i kultura.

Osjetan utjecaj kritičke

teorije:

Kritika jezika kao diskretnog, konačnog

entiteta i sveukupnih

metodoloških okvira pozitivističke lingvistike

(Harris, Mühlhäuser,

Pennycook).

Povijesni pristup:

proučavanje statusa i odnosa govornih zajednica

u određenom povijesnom

kontekstu..

Uvid u nemogućnost neutralnosti istraživača

Razotkrivanje ideoloških matrica u

postojećim pristupima

višejezičnim zajednicama.

Etno-kulturološki model, ekološki

pristup, politički

pristup.

Pojmovi kao što su diglosija, izvorni govornik, materinski

jezik, jezična kompetencija -

ideološki opterećeni (služe daljnjem ideološkom

oprirodnjavanju jezičnih

nejednakosti).

Svijest da je jezično

ponašanje ujedno i društveno ponašanje.

Kritika eurocentričnog pogleda na jezik.

III. Od devedesetih do sada: novi svjetski poredak, postmodernizam

Velike migracije stanovništva, raspad država nastalih nakon II. svjetskog rata, repatrijacija bivših kolonija.

Globalizacija i zamah kapitalizma, propast komunizma. Nove nadnacionalne tvorevine (Europska unija).

Utjecaj informacijskih komunikacijskih tehnologija medija i korporacija.

Poststrukturalizam - nastavak prethodne paradigme:

Ne postoje jezici, nego samo diskursi.

Jezik je oblik lokalne prakse; oblik djelovanja na određenom mjestu u određenom trenutku.

Naglasak je na partikularnosti i jeziku kao činjenju.

Istražuje se povezanost između ideologija moći i jezičnih politika.

Nestanak jezika zauzima sve važnije mjesto u proučavanju – ekološki pristup,

Pristup ljudskih prava, ekonomski pristup, politički pristup, post-strukturalistički pristup

Kritički jezični studiji

Naglašava se važnost uloge ideologije i hegemonije (proučava se kontekstualno ili tematski).

Jača ideja konstrukcije identiteta (performativity).

Proučava se djelatna uloga (agency).

28

Sljedećih nekoliko potpoglavlja posvećeno je različitim, ali povezanim idejama u proučavanju

jezičnih politika koje nastaju tijekom ova dva kasnija razdoblja, a od kojih su mnoge i danas

izrazito aktualne u proučavanju teme, a koje se krovno mogu svrstati pod pojam kritičkih

jezičnih studija (Fairclough 1989; Pennycook 2001).

2.3 Kritički jezični studiji

Kritički jezični studiji kao paradigma u proučavanju jezika nastali su tijekom druge polovice

dvadesetoga stoljeća kao posljedica svijesti o gubitku jezika globalnih razmjera (velikim

dijelom zbog sve veće dominacije engleskog jezika), dok su se, s druge strane, razvili pod

utjecajem kritičke teorije37

i različitih teorijskih kritičkih pravaca i individualnih mislilaca

dvadesetoga stoljeća. U kritičkim jezičnim studijima centralno mjesto zauzima odnos jezika i

moći. Odnosno, kako to definira Ruanni Tupas:

Korištenje jezika, na temelju ovih teorija, uvijek je ideološko, a zadatak je lingvistika

otkriti inače prikrivene ideologije koje tvore jezik i kako jezik tvori njih. Ideologija

preuzima oblik u uporabi jezika, stoga se moramo pitati kako i zašto ideologija

preuzima određen oblik u danom trenutku i na danom mjestu i kod određenih

govornika. (Ruanni Tupas 2000:127)

Pitanje odnosa jezika i moći problematizira se u radovima Pierra Bourdieua, Michaela

Foucaulta, Jürgena Habermasa, Edwarda Saida, Judith Butler, te niza drugih sociologa,

filozofa i teoretičara društva i kulture.38

Kroz njihove se radove razvija svijest o stvaranju

odnosa moći putem dominantnih ideoloških obrazaca.39

Ukazuje se na važnost kritičkog

pristupa koji predstavlja odmak od gledanja na jezik kao neutralnog oruđa40

, ukazuje se na

kompleksnosti, propituju se dogme i dominante dihotomije, izražena je samorefleksivnost, te

37

Kritička se teorija razvija tridesetih godina dvadesetoga stoljeća među njemačkim sociolozima poznatim pod

nazivom Frankfurtska škola. Središnji pojam (kritička teorija) uvodi tadašnji ravnatelj Instituta za društvena

istraživanja Max Horkheimer. Cilj je pripadnika ovog kruga mahom bio osvijestiti ulogu ideologije u procesu

proizvodnje značenja. Prvoj generaciji kritičke teorije pripadaju: Herbert Marcuse, Theodor Adorno, Max

Horkheimer, Leo Löwenthal, Walter Benjamin i Erich Fromm. Teoriju su dalje razvijali György Lukács i

Antonio Gramsci te Jürgen Habermas. Danas se termin shvaća u jako širokom smislu i pojavljuje se u gotovo

svim humanističkim i društvenim disciplinama koje se bave kritikom društva i kulture (Biti 2000: 276-281). 38

Za više o ovoj temi pogledaj Tollefsona (2006). 39

Louis Althusser sustavno objašnjava ovu vezu u kanonskom tekstu Ideologija i ideološki aparati države

(1986). 40

Ovakav pogled na jezik australski znanstvenik LoBianco nazvat će „miopijom deskriptivne lingvistike“ (Lo

Bianco, listopad, 2013)

29

dolazi do ogoljivanja struktura odnosa moći (Wodak 2006). Kritičko naslijeđe preuzima i Jan

Blommaert (2006:240-241) te razvija ideju Andersona (2006), Greenfelda (1992),

Hobsbawma (1990), Maya (2001) i Mühlhäusera (1996) o uvođenju standardnih jezika kao o

društvenoj tvorevini kroz koju elite održavaju svoj povlašteni položaj. Radovi brojnih poslije-

kolonijalnih i suvremenih teoretičara i znanstvenika koji se bave jezičnom raznolikošću i

jezičnim politikama, temelje se (i dalje razvijaju) na ovim pretpostavkama.

Pennycook (2001) smatra kako se cjelokupna kritička paradigma u lingvistici može staviti

pod zajednički naziv kritička primijenjena lingvistika (critical applied linguistics)41

te kako

ona obuhvaća kritičku analizu diskursa (critical discourse analysis), kritičke studije

pismenosti (critical literacy studies) i kritičku pedagogiju (critical pedagogy). Tollefson

(2006:42) ovdje dodaje i četvrtu liniju istraživanja koju naziva kritičkim jezičnim politikama

(critical language-policy) te vidi tri prožimajuća značenja riječi kritičko u nazivu; prvo se

značenje odnosi na kritičku orijentiranost prema tradicionalnim istraživanjima jezičnih

politika, drugo se značenje odnosi na ono gledište ovih istraživanja kojemu je cilj društvena

promjena, dok treće gledište znači da se ova istraživanja temelje na kritičkoj teoriji.

Dakle prva linija proučavanja u kritičkim jezičnim politikama predstavlja kritiku ranijeg

pristupa, a najvećim se dijelom odnosi na njegovu ahistorijsku i apolitičku prirodu, te kako

sam navela, na neutralni stav kod stvaranja pojmova42

. Skutnabb-Kangas i McCarty (2008:3)

tako ustvrđuju „Pojmovi koje koristimo nikada nisu neutralni“. Za razliku od ranijeg

razdoblja, u kritičkim se jezičnim studijima dovode u pitanje službene jezične politike koje su

naizgled stvarane kako bi zaštitile jezike manjina, te postoji raširen stav kako one u svojoj biti

služe produbljivanju odnosa dominacije.

Drugo se gledište kritičkih jezičnih politika odnosi na onu dimenziju istraživanja kojoj je cilj

društvena promjena. Ovo je gledište izraženo u kritičkim etnografskim jezičnim studijima, ali

i u ekološkom, etnokulturološkom pristupu, kao i pristupu jezičnih prava budući da je svima

njima zajednička dimenzija ispravljanja postojećih nejednakosti. U sljedećim ću odlomcima

41

S obzirom da se ne radi o dominatnoj paradigmi u proučavanju jezika i dalje postoji nekoliko naziva. Ja ću se

u ovom radu držati naziva kritički jezični studiji 42

Primjer toga je kritika pojma diglosija na koji se gleda kao na ideološko oprirodnjavanje nejednakosti u

društvu (Woolard & Schieffelin 1994: 69; May 2006: 257). Pojmovi kao što su horizontalna i vertikalna

višejezičnost također otkrivaju odnose moći i mogu se kritički analizirati na sličan način.

30

objasniti etnokulturološki i pristup jezičnih prava, dok ću ekološki pristup objasniti naknadno

s obzirom da je riječ o jednom od tri elementa koje sam koristila za analizu u ovom

istraživanju.

U etnokuluturološkom modelu jezik se povezuje s određenim grupama na temelju pojmova

etniciteta, kulture ili rase, a jezik se shvaća kao temeljni element etnokulturološkog identiteta

(Le Nevez 2006: 6, 24; Skutnabb-Kangas i Phillipson 2008: 3-14; Lo Bianco 1987: 1).

Značajno za ovaj pristup jest shvaćanje da se gubljenjem jezika gubi cijela kultura određene

zajednice (Fishman 1991:116, Lo Bianco 1987:1). Brojni radovi iz sedamdesetih,

osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća Joshue Fishmana također pripadaju ovoj

tradiciji, kao i radovi danske znanstvenice, gorljive zagovornice jezičnih prava, Tove

Skutnabb-Kangas. Znanstvenici koji djeluju unutar ove epistemološke odrednice često se bave

manjinskim jezicima ili manjim, ugroženim jezicima te ukazuju na očuvanje jezika kao oblik

očuvanja društvene kohezije i grupnog identiteta, ali i oblik otpora prema dominantnim

skupinama.

Na ovaj se pristup oslanja i onaj u kojem se eksplicitno zagovaraju jezična prava. Ovdje se na

prvom mjestu nalazi zaštita i promidžba svih jezika. Kao i u etnokulturološkom pristupu, na

jezike se ne gleda kao na apstraktne sustave kojima je cilj prenošenje informacija, već su oni

važni nositelji simboličkoga značenja, odnosno ključni elementi nečijeg kulturološkoga

nasljeđa. Za razliku od etnokulturološkoga pristupa, ovaj pristup se eksplicitno temelji na

službenim jezičnim politikama i njihovom osporavanju ili stvaranju. Kao i u etno-

kulturološkom modelu, istaknuti su predstavnici ove struje Tove Skutnabb-Kangas i Robert

Phillipson.43

Treća kategorija kritičke paradigme odnosi se na izravan utjecaj kritičke teorije i izrazito je

zastupljena u političkom i ekonomskom pristupu koje ću detaljnije objasniti u nastavku (u

potpoglavlju o ideologiji). Ključni su pojmovi, koje razvija ili usvaja većina ovih teoretičara,

oni koji služe kao alati u iščitavanju jezične zbilje, a koje ne susrećemo u radovima koji se

bave jezikom kao apstraktnim sustavom gdje je njegova povijesnost posve zanemarena.

Mnogi su od njih postali dio svakodnevnog diskursa akademske, ali i neakademske zajednice,

primjerice diskurs, moć, simboličko nasilje, hegemonija, ideologija, kapital uz niz drugih koje

43 Detaljan pregled jezičnih ljudskih prava i regulatornih dokumenata Rpublike Hrvatske nalazi se u sljedećem

poglavlju (4. Povijesni pregled i suvremeni kontekst)

31

propituju neutralnost društvenih datosti. U ovim se radovima očituje jak utjecaj marksističkih

filozofa, francuskih sociologa i filozofa (Bourdieua i Foucaulta), postkolonijalne kritike

(Saida), i queer teorije (Butler44

), transformativne pedagogije (Freirea) i niza drugih. Svrha

ovih radova je otkrivanje često neprimjetnih i oprirodnjenih nejednakosti u društvu. U centru

pažnje su, kako sam navela, odnosi moći, „...posebice u institucijama, poput škola, koje

sudjeluju u reproduciranju odnosa nejednakosti“ (Tollefson 2006: 43).

Utjecaj kritičke teorije razvidan je u ovim istraživanjima u osviještenosti strukturnih

kategorija identiteta poput kulture, rase i klase, te istraživanja nastala pod ovim utjecajem teže

k osvještavanju njihovih uloga u kreiranju jezičnih praksi. Druga značajna posljedica utjecaja

prema Tollefsonu (2006: 44-45) je samo-refleksivna dimenzija istraživača. Istraživač,

odnosno znanstvenik, ovdje se ne postavlja kao objektivni promatrač, nego netko tko je s

„Drugima“ koje istražuje u dinamičnom odnosu. Kroz takav se odnos pronalaze nejednakosti

koje se legitimiziraju u diskursu45

. Postavlja se pitanje cijele znanstvene epistemologije. Što je

znanje u ovakvim istraživanjima? Koja su legitimna istraživačka pitanja i koja je prihvatljiva

metodologija? Oslanjajući se na Habermasovu ideju demokratskoga principa sudjelovanja,

Tollefson (2006: 45) apostrofira kako mnogi zagovornici kritičke paradigme smatraju da

jezične politike trebaju biti u rukama onih koji će najviše snositi posljedice tih odluka.

S obzirom na opseg utjecaja kritičke teorije smatram bitnim dodatno objasniti one pojmove iz

kritičkih jezičnih studija koje ću koristiti u ovom radu u analizi podataka, a koji su u temelju

ekološkog, političkog i poststrukturalističkog pristupa. To je pojam jezične ekologije (kao

zaseban pristup), zatim ideologije (kao osnova političkog pristupa) i na koncu pojam djelatne

uloge (kao središnji u poststrukturalističkom pristupu).

2.3.1. Jezična ekologija

Ekološki se pristup bavi suodnosom jezika i njegove okoline, odnosno proučava određenu

ljudsku zajednicu i jezike koji se u toj zajednici koriste. Skutnabb-Kangas i Phillipson (2007:

25) smatraju kako se radi o pristupu koji je prvi značajno pozvao na povezivanje proučavanja

44

Butleričina kanonska sintagma doing gender se često preslikava u kritičkoj lingvistici u doing language. 45

Znanstvenik u kritičkom diskursu ima posebno mjesto. Slika kolonijalnog bijelca koji dolazi iz razvijenog

svijeta i analizira primitivne Druge o kojima stvara „objektivnu“ distanciranu sliku leži u srži znanstvene

zapadne tradicije (Smith u Tollefson 2006: 44, Rosaldo 1993: 31)

32

jezika s vanjskim društvenom-političkim kontekstom i promjenom istoga. Začetnici teorije su

Florence i Carlo F. Voegelin te Einar Haugen, a paradigmu su nastavili razvijati Peter

Mühlhäusler, Tove Skutnabb-Kangas, Mark Fettes, Nancy Hornberger i mnogi drugi (Le

Nevez 2006: 30). Iako je nastanak teorije vezan uz prvo razdoblje znanstvenoga proučavanja

jezičnih politika, ta se teorija i dalje smatra relevantnom i suvremenom budući da problemi uz

koje je vezana nisu nestali, ali i sam se pristup mijenjao i osvježavao novim idejama i novim

pogledima na prirodu jezika tijekom svoga dugogodišnjeg postojanja.

U pojednostavljenom smislu jezična ekologija povezuje jezik s kontekstom ili jezičnim

okolišem kako bi objasnila teme povezane s jezikom u različitima formalnim ili neformalnim

kontekstima. Kako bi konkretizirali ovaj pristup, Skutnabb-Kangas i Phillipson (2007: 25)

koriste sljedeću Wendelovu (2005: 51) definiciju gdje se ekološki pristup jeziku odnosi na

kompleksnu mrežu odnosa koji postoje između okoliša, jezika i govornika, a riječ okoliš

odnosi se na fizički, biološki i društveni okoliš.

U ekološkom pristupu jezičnoj se raznolikosti pristupa kao biološkoj raznolikosti. Cilj je

očuvanje jezične raznolikosti. Osiromašenje bioraznolikosti povezuje se osiromašenjem

jezične raznolikosti. U analizi jezika u ekološkom pristupu česte su biološke metafore, kao što

su: “jezična smrt”, “živi jezici”, “materinski jezici” i sl. (Le Nevez 2006: 33). U tom se

pristupu jezična raznolikost ne može promatrati odvojeno od okoline u kojoj se ona odvija, te

svi elementi koji sudjeluju u ekološkoj mreži utječu na jezičnu raznolikost. Osobitost je ovog

pristupa u tezi gdje se jednojezičnost smatra pogrešnim, kolonijalnim, eurocentričnim

diskursom, potrebnim za crtanje teritorijalnih mapa, a raznolikost se smatra nužnim

preduvjetom za zdravo ekonomsko i društveno stanje (Mühlhäusler 1996: 5, Fettes 1997: 1).

Ono što se smatra osobitom prednošću ovog pristupa univerzalni je poziv na očuvanje jezične

raznolikosti.46

U ekološkom se pristupu dakle ne zagovara promicanje jednog jezika ili jezičnog varijeteta,

nego sveukupni pluralizam jezičnih glasova na određenome prostoru. Jezici se tako ne

poimaju kao suprotstavljeni, nego se na jezičnu raznolikost gleda kao na bogatstvo cijele

zajednice u kojoj govornici, kao i jezici, zauzimaju jednako važno mjesto u analizi. Ulogu

46

Za detaljniji pregled ekološkog pristupa vidi Language Ecology (2007), pregledni rad Tove Skutnabb-Kangas i

Roberta Phillipsona.

33

pojedinca unutar ekološkog pristupa ilustrira tekst Stabilizing What? An Ecological Approach

to Language Renewal Marka Fettesa:

Naš kut gledanja orijentiran na govornika počinje s tvrdnjom da su ljudi neodvojivi od

svojih djela, i da stvarno razumijevanje djela mora uključiti opise njihovih vlastitih

radnji i motivacija. Stoga odbacujemo kartezijanski pojam nevidljiva uma koji je

odvojen od „činećeg“ tijela (kut gledanja koji dopušta stručnjacima pristup i

discipliniranje obaju elementa) kako bismo prihvatili „društveni um“ – um koji postoji

u konkretnoj fizičkoj i simboličkoj interakciji s drugima. Takva interakcija, koja se

danas uobičajeno naziva diskursom, postaje smislena zahvaljujući neformalnim

pravilima ponašanja naučenim kroz pokušaje i pogreške. Diskurzivna psihologija, koja

nastoji reinterpretirati ono kako razumijemo ljudsko ponašanje na temelju ovakve

teorije, suprotstavlja se kartezijanskoj ideji da je jezik nešto odvojeno od drugih

područja ljudskoga djelovanja. Dapače, na jezik se gleda kao na integralni i središnji

dio načina na koji su ljudi u interakciji jedni s drugima i sa svojim okolišem. (Fettes

1997: 3)

U zaključku, možemo reći da je u ekološkom pristupu jezik prvenstveno vezan uz ljude i u

odnosima ljudi, jednih s drugima, ali i s fizičkim okolišem koji ih okružuje, a ne u skupu

pravila, rječnika, gramatika i sl. Nadalje, kritička je dimenzija ekološkog pristupa razvidna i u

odnosu na ideološko iščitavanje samog pojma jezika i eurocentričnog diskursa koji svodi

nacije na određene konačne jezike, ideološku matricu koja se nalazi u pozadini europskoga

kolonijalnog naslijeđa (Mühlhäusler 2000: 358; Makoni i Pennycook 2012: 442).

2.3.2. Uloga ideologije

U kritičkim su jezičnim studijima u političkom pristupu jezik i ideologija nerazdvojivi (Lo

Bianco 2004: 754). Svaki se diskurs smatra ideološki opterećenenim, a u prvom redu onaj koji

je povezan s autoritetom (Bahtin 1981: 343). Ideološke su matrice, sustav vrijednosti o

jezicima i temama koje se tiču jezika, međutim oprirodnjene i predstavljaju se kao

zdravorazumske, a u biti su one uvijek u interesnim područjima, što znači da su jezični odnosi

uvijek odnosi moći (Bourdieu, Foucault, Habermas, Fairclough u Lo Bianco 2004: 754).

U analizama jezičnih ideologija pronalazimo dvije glavne kategorizacijske odrednice. S

univerzalne strane gledišta, jezične se ideologije mogu odnositi na ontološka promišljanja

34

pojma jezika (kako odrediti što je jezik), dok se s druge pak strane one odnose na pojedinačna

promišljanja vrijednosti određenih jezika u njihovom makro ili mikro kontekstu. Na makro-

razini se mogu analizirati ideološke matrice u odlukama vladajućih tijela i prihvaćanju istih u

praksi, dok se na mikro-razini one analiziraju u lokalnim kontkestima (Le Nevez 2006: 53). S

obzirom na odluke koje se donose, a vezane su uz jezik, ove se dvije kategorizacijske

odrednice mogu preklapati, budući da će se jezične odluke (na makro i mikro razini)

razlikovati ideološki uvjetovano smatra li se nešto zasebnim (autonomnim) jezikom ili ne

(dijalekti, varijeteti i slično). U sljedećim ću se odlomcima osvrnuti prvo na partikularnu

kategorizacijsku odrednicu jezičnih ideologija, a potom ponuditi osnovna gledišta

promišljanja o prirodi jezika unutar političkoga pristupa.

Althusser smatra kako se dominantni ideološki obrasci ostvaruju kroz tzv. ideološke aparate

države (Althusser 1986: 119). On kritički promišlja oprirodnjenje dominantih ideoloških

obrazaca ustvrđujući kako se oni proizvode u sklopu ideoloških aparata države (IAD) koji su

za njega: religijski, školski, obiteljski, politički, pravosudni, sindikalni, informacijski i

kulturni. Smatra kako IAD djeluju pomoću ideologije, te kako u osnovi ovih naizgled

različitih dijelova javnih i privatnih područja zapravo leži vladajuća ideologija, koja je

najrazvidnija u školskom ideološkom aparatu koji je važnošću zamijenio glavni

predkapitalistički državni aparat - crkvu:

(Škola) uzima djecu iz svih društvenih klasa već od dječjeg vrtića, novim ili starim

metodama, usađuje im, godinama – u dobi u kojoj je dijete 'najranjivije', pritisnuto

između obiteljskog i školskog aparata – razna umijeća zaodjenuta vladajućom

ideologijom (jezik, računanje, prirodopis, znanosti, književnost) ili naprosto vladajuću

ideologiju u čistom obliku (moral, građansko obrazovanje, filozofija). (Althusser

1986: 136)

Althusser kritički, u duhu marksističke filozofije, zaključuje kako svi ideološki aparati imaju

istu namjeru – reproducirati proizvodne odnose, odnosno odnose izrabljivanja koji dominiraju

u kapitalizmu. Ono što posebno ističe je oprirodnjenost ovakva stanja gdje se škola prikazuje

kao prirodna sredina lišena svake ideologije (Alhusser 1986: 137).

Blommaert smatra kako se ideološke matrice očituju i upravljaju jezičnim ponašanjem u svim

domenama korištenja (Blommaert 2006: 241-242). On preuzima Bourdieuov stav kako su

35

ideološki obrasci mjesta simboličke borbe i autoriteta i kako stratifikacija i hijerarhizacija

jezičnih praksi nikada ne izostaju (2006: 242). Bourdieuov terminološki aparat postaje opće

mjesto u kritičkim jezičnim studijima. Tako se umjesto gramatičnosti koristi pojam

prihvatljivosti, a umjesto pojma jezika koristi se pojam legitimnoga jezika. Komunikacijsku i

simboličku interakciju zamjenjuje se odnosima simboličke moći, a umjesto značenja govora

postavlja pitanje vrijednosti i moći govora. Nadalje, umjesto jezične kompetencije preuzima

se Bourdieova sintagma simbolički kapital, koju Bourdieu smatra neodjeljivim od specifične

jezične kompetencije (Bourdieu u Grenfell 2011: 92; Bourdieu 1992: 21-49).

Taj se simbolični kapital, jezik, na tržištu (polju) može transformirati u društveni ili

ekonomski kapital (Bourdieu 1992: 52). Tako da, kad govorimo o stranim jezicima kao

vrijednom kapitalu, zbog pozadinskih ideoloških matrica, mi unaprijed znamo o kojim

jezicima govorimo ili ne govorimo. Isto se može primijeniti (i primjenjuje se kao što ćemo

vidjeti u istraživanju) na manjinske jezike ili manje jezike. Ovdje se vidi i povezanost

političkog pristupa s ekonomijom. U tradicionalnoj ranoj fazi proučavanja jezične politike na

jezičnu se dominaciju gledalo kao na pozitivnu pojavu s obzirom da ona olakšava ostvarivanje

dobiti, a na jezičnu raznolikost kao na problem. Iako se ova teorija na prvi pogled čini kao

izrazito politički nekorektna, ona zapravo i danas predstavlja dominantnu ideološku matricu

prema kojoj se jezici poimaju instrumentalno s većom ili manjom vrijednošću, te ju kao takvu

treba ozbiljno shvatiti budući da može biti polazište za daljnja kritička istraživanja.

Unutar ove paradigme, napisani su brojni radovi koji kritički promišljaju povezivanje jezika i

stvaranja dobiti. Recentni primjer radova o komodifikaciji47

jezika knjiga je Dine

Mehmedbegović Miss, who needs the languages of immigrants? A study in language attitudes

in England and Wales (2011) i Alexandra Duchênea i Monike Heller Language in Late

Capitalism: Pride and Profit (2012) koji ukazuju na sveopće prihvaćanje komodifikacije

jezika i rezultirajuće simboličko nasilje kod onih govornika koji preuzimaju matrice gdje se

njihov jezik ne doživljava kao simbolički kapital. 48

Kako smo vidjeli kod druge

47

Pojam komodifikacije uvodi Marx, a odnosi se na transformaciju usluga i ideja u robu s određenom

vrijednosti, pri čemu se vrijednosti određuju kroz hegemonijske odnose. 49

Dina Mehmedbegović već kroz naslov knjige govori o pogubnom utjecaju komodifikacije na jezike „Miss,

who needs the languages of immigrants?“ što je zapravo odgovor djevojčice koja se želi baviti turizmom na

pitanje hoće li joj kurdski (njezin materinski jezik) pomoći u traženju posla u Engleskoj. Naslov uredničke knjige

Alexandra Duchênea i Monike Heller Language in Late Capitalism: Pride and Profit također već naslovom

sugerira o dominantnim tropima u analizi diskursa jezičnih politika i višejezičnosti – gdje nacionalno određenje i

stvaranje dobiti zauzimaju ključno mjesto.

36

kategorizacijske odrednice, uloga ideologije osim u percepciji i vrijednosnim sudovima

vezanim za različite jezike, u političkom pristupu jeziku, zauzima značajno mjesto u analizi

shvaćanja pojma jezika. Među mnogim teoretičarima koji se oslanjaju na radove Bourdieua i

Foucaulta i drugih kritičkih mislilaca tako prevladava mišljenje kako jezici kao fiksni kodovi

s različitim oblicima i funkcijama zapravo ne postoje, nego su kao takvi diskurzivne prakse

dominatnih skupina. Bourdieuova misao da postoje samo diskursi razvija se u različitim

pravcima, ali prevladava ideja kako je standardizacija jezika proces vezan uz europsku

kolonijalnu povijest i vlastito oblikovanje europske superirone svijesti (Mühlhäusler 2000:

358; Pennycook 2006: 62, 66).

Na temelju ovakvog pristupa standardnim jezicima, Blommaert smatra kako je tiskana riječ

zapravo omogućila kapitalizmu instrument za diseminaciju jezičnih ideologija kroz koji je

autonomni, strukturirani, semantički transparentni (pisani) jezični varijetet, zapravo varijetet

koji je kontrolirala elita, stekao najviši status. Na ovaj je način taj varijetet nametnut cijelom

društvu kao jedini ispravni Jezik, nasuprot žargonima, govorima, dijalektima i drugim

oblicima vulgarnih i zbunjujućih mahom usmenih jezika manje obrazovanih masa. Tako se

varijetet elite uspostavlja kao jezik koji se poslije pojavljuje u gramatikama i rječnicima i

normativno predstavlja kao skup bogatih pravila u obrazovnim sustavima u nastajanju

(Blommaert 2006: 242).49

Za razliku od političkog pristupa, gdje je u prvom planu reprodukcija odnosa dominacije kroz

preuzimanje ideoloških obrazaca, u postmodernističkoj kritičkoj misli djelatna uloga

individualaca i/ili grupa dolazi u prvi plan i jezik shvaćen kao oblik lokalne prakse postaje

dominatna paradigma u promišljanju prirode jezika (Pennycook 2006: 70) što je i tema

sljedećeg potpoglavlja.

49 Smatram važnim napomenuti kako je ovakvo gledanje samo jedan od pristupa standardnim varijetetima.

Coulmas i Lo Bianco (Coulmas 1984, 1994 u Lo Bianco 2004: 745) ističu kako su standardni jezici svojevrstan

kulturološki doseg s obzirom na evolucijski razvoj u pozadini.

37

2.3.3. Jezik kao djelatni čin

Pitanje djelovanja, odnosno djelatne uloge pojedinca ili skupine jedno je od središnjih u

postrukturalističkom50

pristupu jezičnih politika i jezične raznolikosti i smatra se osnovnim

razlikovnim elementom između starijeg, pozitivističkog i modernog i suvremenog razdoblja

(Hornberger 2006: 28-34). Unutar kritičkih jezičnih studija, jezik (pisani ili govoreni) nije

samo sustav znakova, već oblik prakse (Wodak 2006: 175) i kao takvoga ga je vrijedno

analizirati, stoga sve veći broj znastvenika u području ukazuje na važnost djelatne uloge

pojedinca ili zajednice (prim. Canagarajah 2005: 440; Pennycook 2006:70; Hornberger

2006:34).

Pennycook koristi postmodernistički pojam performativnosti kako bi objasnio činjenicu kako

„[...] je jezik u svojoj srži djelatni čin [agentive act], prije čin rekonstrukcije nego

reprodukcije[...]“ (Pennycook 2006:70). Na tragu Derridine misli kako je jezik primarno

nestabilan, na identitete se gleda kao na višestruke, kontradiktorne i promjenjive pojavnosti,

ovisne o vremenskim i prostornim kontekstima (Morgan 2007: 949). Odabirom određenog

jezičnog repertoara, pojedinac zauzima određene uloge unutar različitih skupina i ulazi u

različite odnose. Upravo je ova performativna uloga jezika apostrofirana u

postmodernističkom pristupu gdje se jezik analizira lokalno i partikularno, kroz određene

situacije na određenom mjestu u određenom trenutku. Promišljanja se o biti jezika pomiču s

onih statičkih, o teoritoriju i naciji, na kontingentne i promjenjive gdje je jezik prvenstveno

određena aktivnost, nešto što činimo, materijalni dio društvenog i kulturnog života, a ne

apstraktni sustav koji koji koristimo (Pennycook 2010: 1-2).51

Jezik kao oblik lokalne prakse

znači promišljati što činimo s jezikom, koje se aktivnosti provode i na koji način. Praksa se

ovdje ne odnosi na izolirane, rijetke pojave, nego na uobičajen način organizacije društvenoga

života (Pennycook 2010: 2).

Metodološki, najdalje je u ovom pristupu otišla kritička etnografija koja je zaokupljena

mikro-razinom međusobnih odnosa u svakodnevnom životu i koju zaista zanima življenja

50

Poststrukturalizam se često zamjenjuje pojmom postmodernizma u literaturi. Glavna je odrednica kritičko

promišljanje 'velikih priča', univerzalnosti velikih istina i neutralnosti znanja. Pojmovi koji su se smatrali

stabilnima postmodernizmu/postrukturalizmu se propituju do krajnjih granica (Pennycook 2006: 62). 51

Monika Heller u svojoj knjizi Paths to Post-Nationalism (2011) daje ogledan primjer ove rekonstitucije

identiteta. Analizirajući kanadsku seriju Pure laine prikazuje odnose obitelji gdje je muž s Haitija, žena iz dijela

Quebeca koji „ima više toga zajedničkog s atlanskim pokrajinama nego s Quebecom“ a njihovo usvojeno dijete

iz Kine. Veza između jezika, mjesta i identiteta po normativnim standardima ne postoji i oni je sami moraju

stvoriti (Heller 2011: 5).

38

kultura neke zajednice (Canagrajah 2006: 153). Kritička je primijenjena lingvistika, a posebno

kritičke jezične politike, napravila značajan korak u empirijskom smislu proučavajući odnose

struktura i individualnih i/ili skupnih djelatnih uloga. Canagarajah donosi ekstenzivne analize

jezičnih politika u obrazovnim institucijama gdje se kao oblik skrivene prakse koriste

nestandardni govori, što on iščitava kao iskazivanje djelatne moći (Canagrajah 2006: 160), ali

i očitovanje skrivenih jezičnih politika u određenoj instituciji52

.

Možemo zaključiti kako je u poststrukturalističkom pristupu jezičnim politikama i jezičnoj

raznolikosti došlo do odmaka od univerzalnih „velikih“ priča o jezicima, na one posve

pojedinačne i lokalne. Umjesto generalnih zaključaka o jezicima koji se poklapaju s

teritorijima i nacijama, veliki dio recentne znanstvene literature iz ovog područja unutar

kritičke paradigme donosi prikaze individualnih jezičnih identiteta i praksi.53

Druga je značajna posljedica poststrukturalnog pristupa jeziku njegova transformativna

dimenzija. Naglašavajući djelatnu ulogu, mnogi znanstvenici koji rade pod okriljem kritičkih

jezičnih studija istovremeno imaju i zagovaraju aktivnu ulogu u zajednicama. Kao posljedica

kritičkog odmaka od neutralnog izvanjskog istraživača - stručnjaka iz područja, oni se mahom

svjesno svrstavaju u određen sustav vrijednosti i njihov rad se može pratiti kroz suradnju s

vladinim ili nevladinim udrugama, u javnom diskursu o višejezičnosti, odnosno u aktivnom

promicanju stavova koje zagovaraju.

2.4. Teorija u lokalnom kontekstu

Kako ćemo vidjeti u ovoj disertaciji, jezici o kojima pišem ne mogu se odvojiti od zajednice u

kojoj se nalaze, na mjestu u kojem se govore i vremenu u kojem sam provela istraživanje.

Stoga se ova disertacija svojim pojedinačnim i lokalnim usmjerenjem smješta u

poststrukturalističku paradigmu. Jezici koji će se spominjati u disertaciji, primjerice njemački,

srpski, mađarski ili slovački, nisu njemački, srpski, mađarski ili slovački bilo gdje drugdje.

Oni su vezani za određen grad (Osijek) i određeno vrijeme (drugo desetljeće 21. stoljeća).

52

Schiffman je uveo podjelu na otvorene i skrivene jezične politike. Otvorene su javne, službene, de iure

politike, dok su skrivene, neformalne, činjenične – de facto politike na terenu (Schiffman 2003). 53

Tako je na LINEE konferenciji u Dubrovniku 2014. kao plenarni izlagač, Alexandre Duchêne prikazao jezičnu

praksu i jezične identitet jednog imigranta u Švicarskoj povezujući znanje jezika s osobnim identitetom kao

jednim od osnovnih gledišta analize jezičnih politika, ukazujući da osim jezičnog repertoara individualaca, na

njihov status u društvu presudnu ulogu ima rasa, nacija, klasa i drugi strukturni elementi identiteta.

39

Podatci koji su predstavljeni u ovoj disertaciji odnose se na te jezike (i druge koje spominjem)

samo onako kako se oni kroz stavove (ideološke matrice) i praksu (djelatnu ulogu)

utjelovljuju u živim odnosima sudionika ovog istraživanja.

Osim poststrukturalističke pozadine, sljedeću važnu teorijsku odrednicu ove disertacije

možemo naći u ekološkom pristupu. Izbor teme jezičnih politika i jezične raznolikosti temelji

se na vjerovanju da je potrebno poticati sve jezike (u onom najširem poststrukturalističkom

smislu) kao oblike lokalne prakse u gradu i pokazivati poštovanje prema svakome od njih, jer

s obzirom na ulogu jezika u određivanju identiteta (performativnu prirodu jezika), to zapravo

drugim riječima znači da poštujemo ljude koji su nosioci tih lokalnih praksi (jezik ne postoji

izvan svojih govornika).

Ali ako mi sami polazimo od te premise, to ne znači nužno da se ona nalazi u stavovima

sudionika istraživanja na svim razinama gdje je ono provedeno. Zato je jedno od važnih

mjesta ovog istraživanja upravo otkrivanje ideoloških matrica u stavovima sudionika,

posebice kod mladih i djece koji su već internalizirali ideološke matrice kroz koje se njihove

jezike ne smatra vrijednima i značajnima. Dakle, u onim slučajevima kada je došlo do

stanovitog simboličkog nasilja kod mladih posebno je važno odrediti mjesto ideologije.

Međutim, dio istraživanja koji se odnosi na nacionalni identitet, koji postmodernističko

čitanje jezičnih politika vrlo kritički dovodi u pitanje povezujući ga s kapitalističkom

filozofijom funkcioniranja tržišta, također treba gledati lokalno. Kako to naglašavaju

Skutnabb-Kangas (1981:2) i May (2001:114), simboličku se dimenziju jezika koja povezuje

pojedinca sa zajednicom ne može odbaciti. Ako su i razlozi njezina nastanka uvjetovani

povijesnim odnosima moći, oni se poimaju kao stvarni i imaju stvarnu afektivnu (ali i pravno-

regulatornu) ulogu s dalekosežnim posljedicama. Na temelju ovakva stava etno-kulturološki

pristup i pristup jezičnih prava smatram jednako relevantnima za ovo istraživanje.

Odbacivanje pristupa jeziku kao sustavu, polazeći od toga da se radi o standardiziranom

varijetetu kapitalističkih elita, više govori o transcendenciji nacije zapadnjačkih post-

strukturalističkih znanstvenika u čijoj kolektivnoj podsvijesti ne postoji odnos potčinjene

zajednice prema dominatnoj koja se još uvijek bori za svoje diskurzivno mjesto, što je još

uvijek izrazito utkano u odnose jezika i moći u Hrvatskoj.

40

Na koncu, jezične politike kojima sam se bavila u ovom istraživanju odnose se i na one

makro-politike (de iure, službene, koje je izradio autoritet u vidu određenog upravljačkog

aparata) kao i na one mikro: uske, lokalne i osobne odluke koje se očituju u stavovima

mjerodavnih osoba, ali i korisnika jezičnih politika o jezičnim praksama u određenom

kontekstu (često skrivene, neslužbene, tzv. de facto jezične politike). Ove potonje smatram od

osobite važnosti, pogotovo budući da se u mom istraživanju one najvećim dijelom odnose na

stavove djece i mladih, one skupine kojih se jezične politike kroz sve ideološke aparate

najviše dotiču.

41

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Na kritičkim se jezičnim studijima temelji i metodologija ovog rada. Kako smo vidjeli, iz

ovog kuta gledanja jezik je jedan od oblika društvene prakse. Desosirvoski i čomskijanski

formalni pristup pristup promatra se kritički uslijed nepovezanosti jezične zbilje s povijesnim,

političkim i društvenim kontkestom. Kao što smo vidjeli, u kritičkim se jezičnim studijima

jezik ne može svesti na puko prenošenje informacija, odnosno govorenje, jer je on

istovremeno i činjenje i bivanje (Gee 2010:2). Bourdieu o statusu apstraktne, formalne

sosirijansko-čomskijevske lingvistike tako piše sljedeće:

I doista, sva sudbina moderne lingvistike zapečaćena je inauguralnim nasilnim činom

kojim Saussure „eksternu lingvistiku“ odvaja od „interne lingvistike“ i, priznajući

samo ovu posljednju kao pravu, isključuje iz nje sva istraživanja koja stavljaju jezik u

vezu s etnologijom, s političkom poviješću onih koji tim jezikom govore, ili s

geografijom područja na kojemu se on govori (...). (Bourdieu, 1992: 8)

Kritički se pristup dakle nalazi u opreci sa strukturalističkim shvaćanjem jezika gdje je on

apstrakatni, konačni kod s određenim funkcijama od kojih je primarna ona komunikativna. U

okviru kritičke sociolingvistike jezik je primarno političko oruđe – na način da se njime

upravlja statusom pojedinca u zajednici, izravno ili neizravno.

Ova se disertacija isto smješta na politički post-strukturalni kontinuum svojim predmetom,

jezikom i shvaćanjem njegove društvene uvjetovanosti. U kritičkim jezičnim studijima ne

postoji neutralno. Jezik, kao i istraživač svojim sudjelovanjem u diskursu zauzima uloge i

zauzimanje uloga ili sposobnost djelovanja jedno je od ključnih mjesta ovoga pristupa. Kako

smo vidjeli, Nancy H. Hornberger (2006: 34) i niz drugih lingivista koji se bave jezičnim

politikama (Ricento, Phillipson, Tollefson, Pennycook, Canagarajah, Ruiz, Jaffe u Hornberger

2006:34) smatraju kako je zapravo riječ o novoj paradigmi u kojoj su uloge ideologije,

djelatna uloga (agency) i jezične ekologije upravo te koje razdvajaju ranije pozitivističke

pristupe od suvremenih, kritičkih.

Znanstvena se metodologija stoga temelji na strategijama kritičkih jezičnih studija. U prvom

se redu radi o društveno angažiranom istraživanju, a ne neutralnom bilježenju izvanjskoga

svijeta, gdje se jezik smatra oblikom simboličko-društvene borbe. Jezicima sam u gradu

Osijeku pristupila kroz cjelokupni njihov kontekst, dakle na način da me je zanimao habitus

42

njihovih govornika, njihova vlastita percepcija jezika kao i status koji jezik ima u službenim

dokumentima, što je istovremeno i odraz i generator dominatnih ideologija i djelatnih uloga

svih dionika jezičnih politika. Zbog ovakve sam teme smatrala kako je važno provesti ovo

istraživanje u dijalogu s dionicima diskursa, što znači da je ono prvenstveno kvalitativno, na

način da se koristi metoda kritičkog proučavanja arhivske građe, metoda observacije te

metoda intervjua i to s jedne strane s učenicima osječkih škola, a s druge s dionicima javnih

politika. Ali u svrhu stjecanja slojevite i iznijansirane slike, koristila sam i kvantitativne

podatke iz postojećih istraživanja, te poglavito, iz Popisa 1991., 2001. i 2011.

S obzirom na dimenziju istraživanja koja se jednim velikim dijelom bavi habitusom osječkih

manjina te je vezana uz određeni geografski kontekst, ovo istraživanje, iako nije sudjelujuće,

ima pojedine elemente sudjelujućeg istraživanja. Ponajprije se to odnosi na iskustvo rada u

podijeljenoj zajednici – u Osnovnoj školi Tenja u kojoj se provodi model A za djecu srpske

nacionalnosti od 2003. do 2005., ali i na kontinuirani odnos s kolegama iz te škole i njihovo

sudjelovanje u intervjuima, te osim toga, odrastanje i vraćanje u Retfalu – dio grada u kojem

se nalazi najveća zajednica stanovništva mađarske nacionalnosti, što je vidljivo i u nazivu

gradske četvrti54

.

Dakle, s obzirom na posebnosti osječke jezične situacije i osobna promišljanja o jeziku, te na

znanstvenu prirodu doktorskih istraživanja, metodologija se ovog rada prvenstveno smješta u

okvire kritičke teorije, odnosno u područje lingvistike nastalo u okrilju kritičke

sociolingvističke teorije – kritičkim jezičnim studijima koje svoj filozofski aparat temelje na

političkoj i post strukturalnoj teoriji. Međutim, kako se ne bi zanemarila ona simbolička

dimenzija jezika, koju ističe Skutnabb-Kangass (1981: 2-3), koja se odnosi na osjećaj

pripadnosti određenoj zajednici, važan dio metodologije koji sam koristila oslanja se na

pristup u kojem se polazi od same zajednice – njenog mikro-svijeta uzajamnih odnosa,

razgovora i svakodnevnog života (Canagarajah 2006: 153).

54

Naziv Retfala dolazi od mađarski riječi rét – što znači močvara, rit, i riječi falu – što znači selo. Dakle

značenje bi bilo selo u ritu (Njari 2011: 2).

43

3.1. Razine istraživanja

Metodološke se strategije u ovom radu jednim dijelom temelje na onima projekta LUCIDE,

dok je jedan dio istraživanja bio posebno usmjeren na pitanja koja su se pokazala bitnima za

grad Osijek te utoliko i sama disertacija izlazi izvan okvira projekta.

Na početku sam provela sekundarno istraživanje (pručavanje arhivske građe) kojemu je cilj

bio odrediti opća mjesta. Proučavala sam postojeće radove, ali cilj je bio doći i do, kako

osnovnih demografsko lingvističkih podataka, tako i onih podataka koji su bili potrebni u

svrhu određivanja društveno-povijesnog konteksta. Stoga sam proučavala i popise

stanovništva u Državnom zavodu za statistiku od početka njihova objavljivanja u ovoj regiji

(od 1857. kada počinju sveubohvatni popisi svih staleža) te zapise koji postoje o statusu

jezika u gradu Osijeku. Važno je napomenuti kako sam naišla na stanovite probleme s

Popisom iz 2011. s obzirom na to da dijelovi Popisa još nisu bili objavljeni, pa sam do tih

podataka dolazila tijekom pisanja rada.

Kao bih razumjela sadašnji jezični habitus stanovnika grada, smatrala sam potrebnim

razumjeti socijalno-povijesni kontekst grada. Jezici grada Osijeka kroz povijest kompleksna

su tema koja kao takva i sama može biti sama predmetom disertacije. Međutim, u radu koji se

bavi jezičnim politikama i jezičnom raznolikošću grada Osijeka smatrala sam potrebnim

barem se osvrnuti na društveno-povijesni kontekst koji je uvjetovao današnje stanje u kojem

je hrvatski postao u neku ruku simbolički kapital55

dok su svi ostali jezici koji su se

tradicionalno ovdje govorili, na određen način, stekli podređeni status56

. U kratkom

povijesnom pregledu nalazi se prikaz druge razine istraživanja tijekom koje sam proučavala

arhivsku građu vezanu uz jezične politike jezika koji su se tradicionalno govorili na području

grada i jezične politike koje su prevladavale.

Na trećoj je razini cilj bio kvalitativnim polustrukturiranim intervjuima doći do uvida u stanje

stvari o jezičnim praksama u gradu Osijeku. Pitanja su se na ovoj razini bavila percepcijom i

jezičnom praksom. Ta su se pitanja odnosila na njihov jezični habitus: koliko i kada koriste

55

Ovu tvrdnju zaista treba gledati u uskim okvirima ove države s obzirom na širi europski kontekst i mjesto koje

hrvatski jezik zauzima u njemu – mjesto osporavanog jezika koje se i dalje bori za svoje institucionalno i

diskurzivno mjesto. 56

Njemački je jezik na primjer početkom 20. stoljeća bio jezik vladajuće klase dok je danas on jedan od jezika

čija je budućnost u gradu ugrožena kako zbog povijesnih okolnosti tako i zbog sve veće dominacije engleskog

jezika (podaci iz intervjua).

44

svoj materinski/drugi jezik, u kojem se omjeru on njeguje, susreću li probleme zbog

korištenja, razgovara li se o tom jeziku u školi/na fakultetu/s prijateljima, planiraju li zadržati

jezik i sl. Osnovna je zamisao ovog ciklusa istraživanja bila uključiti djecu i mlade kako bih

dobila što iskrenije dogovore. Osim pretpostavke o uvidu u stvarne prakse, njihova mišljenja i

stavovi imaju vrijednost i kao indikatori budućega stanja.

Na sljedećoj sam razini napravila intervjue u različitim područjima djelovanja u gradu:

javnom, privatnom, obrazovnom, urbanom i ekonomskom. Cilj je ove razine bio steći uvid u

razmišljanja stratega jezičnih politika (dionika) te njihovih korisnika. U ovu su razinu trebali

biti uključeni i predstavnici manjina kao ljudi koji aktivno, na razini službene politike, mogu

sudjelovati u donošenju odluka o statusu svojih jezika kako u Osijeku, tako i u Republici

Hrvatskoj, međutim, mnogi se nisu odazvali pozivu za intervju57

.

Bitno je još naglasiti kako sam u ovom ciklusu koristila i pitanja nastala u sklopu projekta

LUCIDE koja se temelje na sekundarnom istraživanju, te odgovore/izjave djece i mladih kao

referentna mjesta na temelju kojih sam pokušala doći do percepcije i refleksije stratega

jezičnih politika na temelju sadržaja prikupljenih odgovora iz ranijeg kruga istraživanja,

onoga s učenicima osječkih škola. Opća mjesta, koja su bila uspostavljena kroz projekt,

odnosila su se na primjere dobre prakse/problema/izazova u učenju jezika za useljenike i

manjine, potporu gradova društvenoj inkluziji kroz jezičnu podršku u javnim ustanovama,

komunikaciju grada i kulturološku razmjenu sa „susjednim jezicima”. Bilo je važno osvijestiti

koji su to „susjedni jezici” u kontekstu grada, kako gradovi promoviraju interkulturalni

dijalog i razumijevanje slaveći kulture i jezike manjina i drugih zajednica u javnom prostoru,

ali i prilagoditi pitanja međunardnih znanstvenika lokalnom kontekstu.

U sljedećem je ciklusu istraživanja cilj bio odrediti zajednička opća mjesta – primjere dobre

prakse, ali i probleme koji postoje kao zapreka u održavanju jezične raznolikosti grada: s

jedne strane one koji su u percepciji govornika manjinskih jezika, a s druge kod relevantnih

stratega jezičnih politika. U ovom sam ciklusu pokušala i kritički analizirati jezične politike i

jezičnu raznolikost na temelju prikupljenih podataka iz svih ranijih razina istraživanja.

Strategije iz kritičke analize diskursa i post-strukturalističko iščitavanje podataka u svjetlu

dominatnih ideologija i analize djelatne uloge dionika istraživanja bile su ključne u završnom

ciklusu. 57

U konačnici se na intervju odazvala samo pripadnica njemačko-austrijske zajednice u Osijeku.

45

Podatke koje sam prikupila u intervjuima iz trećeg i četvrtog ciklusa, analizirala sam na

temelju kritičke paradigme. Uspostavila sam opća mjesta – obrasce koji su se pojavili u opisu

percepcija jezičnih praksi i jezičnog identiteta i u kreiranju jezičnih politika. Bitno je naglasiti

da sam na svima razinama koristila, koliko je bilo primjenjivo na osječki kontekst, upitnik

koji je izradila ekspertna skupina iz projekta LUCIDE, te kako sam u suočavanju s izazovima

s kojima sam se susrela u analizi jezične raznolikosti i jezičnih politika grada također koristila

materijalima i spoznajama nastalih u okviru seminara i radionica organiziranih u sklopu

projekta LUCIDE58

.

3.2. Kvalitativni pristup

Osim na arhivskoj građi, dakle postojećim radovima o jezičnoj raznolikosti i jezičnim

politikama i izravnoj opservaciji, ova se disertacija ponajprije temelji na odgovorima do kojih

sam došla putem intervjua i pozadinskim znanjima koja sam stjecala tijekom bavljenja temom

u dijaloškom odnosu kroz razgovore o izazovima višejezičnih zajednica s brojnim

sugovornicima koji se profesionalno bave ovom temom, a imala sam ih prilike upoznati,

slušati i čitati tijekom protekle tri godine. Ovo je istraživanje o jezičnim politikama i

višejezičnim praksama u gradu Osijeku sadržavalo ona gledišta kvalitativnih istraživanja koje

navodi Patton (2002: 40-41), ali donosi i one koje spominju suvremeni lingvisti, predstavnici

tzv. kritičkih jezičnih studija.

Istraživanje je bilo prirodno, to jest nisu postojale umjetne situacije u kojima se promatra

subjekte ili istima manipulira. Ako dolazi do promjena, one su rezultat svjesnog i

transparentnog nastojanja. Subjekti nad kojima se nešto izvršava ne postoje, nego se radi o

sudionicima istraživanja koji su u prvoj fazi učenici i mladi, a poslije mjerodavne osobe. Svi

su oni sudionici procesa kojemu je cilj doći do odgovora o jezičnoj stvarnosti i jezičnim

politikama grada Osijeka. Istovremeno, budući da je tijekom istraživanja i spoznaja koje je

ono donijelo, došlo i do promjena u osobnim stavovima vezanim uz višejezičnost i jezične

58

U sklopu projekta organizirana su tri seminara – prvi u studenome 2012. u Utrechtu u Nizozemskoj – The

Multilingual City in 2012, potom u rujnu 2012. U Varni u Bugarskoj - The Multilingual City – Challenges and

Solutions, te u travnju 2014. U Madridu – Global Cities and Multilingualism. U rujnu 2014. održao se završni

seminar u Lonodnu. U sklopu projekta održano je pet radionica od koji se svaka odnosila na jedno područje

djelovanja koje smo proučavali – tema radionice u Hamburgu bila je višejezičnost u ekonomskom području, u

Rimu – višejezičnost u javnom području, u Ateni – višejezičnost u urbanom području, u Dublinu – višejezičnost

u obrazovanju, te u Osijeku – višejezičnost u privatnom području.

46

politike, riječ je o istraživanju kao dubinskoj dijaloškoj praksi gdje dolazi do promjene kod

sudionika procesa, stoga je riječ i o transformativnom istraživanju.

Kada je o prirodnim i transformativnim istraživanjima riječ, važna je uloga transparetnosti.

Tako je jedna od osnova ovog istraživanja bio vlastiti transparentni stav gdje se nisam

predstavljala kao objektivni promatrač kojemu je cilj objektivno opisati stvarnost, nego

kritički/formativno pristupiti ukoliko sam smatrala da je to potrebno. Na taj se način

predstavljajući u istraživanju, ono postaje etičkim (ili etičkijim) u odnosu na tradicionalna

istraživanja gdje se istraživač postavlja kao netko tko može opisati stvarnost, a pri tome

vjeruje u neuptinost vlastite neutralnosti. Drugim riječima radi se o onome što američki

psiholozi nazivaju „biti s nekim u istraživanju“ (Moustakas 1995: 81-87). U ovom sam

istraživanju jasno naznačila kakav je moj stav prema temi višejezičnosti. Kada su u pitanju

bili intervjui s djecom i mladima, u nekoliko sam se navrata čak više puta nalazila s njima

ukoliko bih primijetila da poznavanje svog materinskog jezika nisu smatrali bogatstvom

(učenik kojemu je slovački materinski jezik). U intervjuima s odraslima, dionicima jezičnih

politika, jasno sam izložila vlastita promišljanja o modelu A manjinskoga obrazovanja te na

neki način ušla u kritički dijalog s nekim od dionika.

Istraživanje se većim dijelom temelji na induktivnoj metodi, te je stoga ono i fenomenološko.

Iako je cijelo istraživanje o jezičnoj raznolikosti i jezičnim politikama grada Osijeka krenulo

od početnih premisa kako su neki jezici vidljiviji u odnosu na druge te kako određeni jezici

imaju prestižni status dok drugima prijeti nestajanje, tijekom intervjua s učenicima, u prvoj

fazi istraživanja, pojavili su se još neki bitni aspekti kojima je vrijedilo obratiti pažnju u

drugoj razini istraživanja, dakle u intervjuima s odraslim osobama koje mogu donositi odluke

vezane uz jezičnu politku grada iz različitih sfera odlučivanja. Ovi su se aspkti prvenstveno

odnosili na poimanje vlastitog jezika kao nebitnog ili manje važnog u odnosu na strane jezike

koji se uče u školama (djeca koja njeguju svoje jezike u modelu C za slovačku i albansku

manjinu) i dojam da djeca te jezike njeguju zbog posve pragmatičkih razloga kao što je

dizanje prosjeka zbog upisa u srednju školu (djevojčica koja je pohađala nastavu po modelu C

za slovačku manjinu), te na koncu činjenicu da se neka djeca stide svog jezika (dječak koji je

pohađao model A u osnovnoj školi Tenja).

Za razliku od kvantitativnih istraživanje gdje se analiziraju zasebne varijable, u ovom

istraživanju sam zastupala takozvanu ekološku, holističku perspektivu u kojoj se fenomeni

47

istražuju u svom priodnom okruženju unutar kojega su izrasli, a ne kao neki apstraktni objekti

za koje vrijede idealna, univerzalna pravila (Van Lier 1996: 20). Smatrala sam kako slanjem

upitnika sa skalama i njihovom računalnom obradom ne bih bila u mogućnosti dobiti one fine

podatke koji se mogu dobiti u ljudskom kontaktu, a radi se podatcima koji se pojavljuju mimo

samih pitanja, a sudionici istraživanja imaju potrebu reći i otkriti detalje koji u kvantitativnim

istraživanjima izostaju. Riječ je detaljnim opisima, originalnim mislima i osobnim opažanjima

o situacijama koje su (u nekim slučajevima) poznate samo sudionicima istraživanja.

Kvalitativni podatci prikupljeni u istraživanju predstavljaju repozitorij za daljnja istraživanja

višejezičnosti u gradu Osijeku u nekoliko sfera. Oni ukazuju na potrebu za promišljanjem i

kreiranjem jezičnih politika u svim sferama grada s obzirom na detaljne opise koje pojedini

intervjui sadrže. Bogata jezična iskustva (koja se u nekim slučajevima potežu generacijama u

prošlost) koja će biti prikazana u ovom radu ukazuju da je jezična raznolikost, uslijed

ideoloških matrica koje hijerarhijski supostavljaju jezike, skrivena baština grada koju vrijedi

iznova otkrivati i stalno njegovati.

Jedna od bitnih stavki ovog istraživanja je i uvid koji pruža osobni kontakt. Moje vlastito

iskustvo – studiranje jezika, kritički studiji koji su predstavljali osnovu u studiju

komparativne književnosti, život u nehrvatskom jezičnom okruženju gdje je materinski

(hrvatski) bio poptuno nepoznat jezik toj zajednici, te (i)migracijsko iskustvo roditelja, baka i

djedova također je utjecalo na izbor ove teme i određivanje filozofskih okvira na temelju

kojih je ona nastala.

Za razliku od tradicionalnih istraživanja nastalih unutar pozitivističke tradicije, svrha ovog

istraživanja nije bio u nekakvom zamišljenom krajnjem proizvodu (koji bi dakle bio ovaj rad),

nego se ostvarivala u cijelom procesu istraživanja. S obzirom da je i samo istraživanje

iznjedreno iz projekta LUCIDE u kojem su se podatci analizirali na nekoliko razina, a svrha je

projekta bila stvaranje stalnog dijaloga s lokalnom zajednicom u kojoj se istraživanje provodi,

tako su i sami intervjui predstavljali dio tog dinamičnog sustava. S nekima od ispitanika

razgovore sam vodila u nekoliko navrata kako bih dobila što je moguće više informacija i

ostvarili dublji dijalog. Ovo se posebno odnosilo na istraživanja s učenicima kod kojih su u

većoj mjeri bile zastupljeni stavovi o nižoj vrijednosti jednog od jezika koji su ti učenici

koristili. Kod dječaka u čijoj se obitelji njeguje slovački jezik, kako ćemo vidjeti, ovo je bilo

posebno izraženo.

48

Usprkos općim mjestima koja su se otkrila kroz intervjue, a o kojima će više riječi biti kasnije

u analizi odgovora, istovremeno se pokazalo kako je svaki učenik i učenica, ili odrasli

sudionik, na jedinstven način doživljavao (svoju) višejezičnost. Tako neki intervjui

predstavljaju bogato vrelo informacija, te podatcima koji se u njima nalaze, promišljanjima o

svijetu i jeziku, dostatni su za zasebne studije slučaja (intervju s dječakom koji je pohađao

model A za srpsku manjinu u osnovnoj školi Tenja, intervju s knjižničarima ili intervju s

pripadnicom njemačke nacionalne manjine neki su od primjera) .

Kao i kod drugih podataka dobivenih metodom intervjua bitno je imati na umu kako su oni

proizvod određenoga društvenog i povijesnog konteksta, stoga su oni na jedan način povijesni

trag o predmetu kojim se bavimo. Primjer toga status je njemačkog jezika koji je početkom

20. stoljeća bio službeni jezik u gradu i jezik elite, dok je u nekoliko intervjua koje smo

proveli on naveden u onoj skupini jezika čiji je opstanak (u školama) upitan zbog

neusporedivo većeg interesa za engleski jezik (intervjui s predstavnicama Agencije za odgoj i

obrazovanje, intervju s gospođom njemačke nacionalnosti i intervju s gospodinom iz Gradske

i sveučilišne knjižnice).

Ovo je istraživanje u svom nastojanju da bude kritičko i refleksivno, nastojalo biti fleksibilno

u smislu da iznalazi nove načine i nove sudionike istraživanja kad se za to ukazala prilika i

potreba. Kako je naglasak na procesu, želja je da ono i ne završi s pisanjem ove disertacije,

nego da se aktivnosti vezane uz promicanje višejezičnosti i prepoznavanja višejezičnosti kao

bogatstva zajednice i pojednica nastave, ali isto tako i da propita one politike koje opća mjesta

zajedničkih identiteta kao što su jezik, kultura, nacija ili religija stavljaju ispred članova

zajednice i onoga što je pojedincima u današnjem pluralističkom društvu potrebno za ispunjen

život. Nažalost, za vrijeme pisanja ove disertacije mnoga događanja ukazuju na poteškoće

koje građani Republike Hrvatske imaju u suočavanju s izazovima koje pred njih stavljaju

zahtjevi jezičnih politika u današnje doba – od jednojezičnog propisa u pisanju znanstvenih

49

projekata (i to ne na službenom jeziku države)59

, do reakcija na postavljanja dvojezičnih ploča

u istočnoj Slavoniji60

.

3.3. Intervjui s učenicima i mladima

U prvom su ciklusu intervjua, kao što sam već navela, sudionici istraživanja mahom bili

učenici osječkih škola, većinom osnovnih, ali i nekoliko učenica gimnazije te jedan student i

jedna dvadesetrogodišnja djevojka. Na ovoj sam razini razgovarala s devetnaestero dvojezične

djece, odnosno mladih iz Osijeka i okolice, te s jednim studentom, govornikom bajaškog

jezika, tijekom svibnja 2012. Cilj je ove razine istraživanja bio steći uvid u habitus

dvojezičnih govornika na temelju kojih će se oblikovati pitanja za stratege jezičnih politika,

odnosno shvatiti kako se i koliko djelatna uloga sudionika, jezične ekologije i dominante

ideologije reflektiraju u jezičnom habitusu djece.

Ovakav slijed istraživanja jezičnih politika gdje se polazi od življenog iskustva temelji se na

ranijim sličnim studijama. Dina Mehmedbegović koristila je sličan pristup u svojoj studiji o

višejezičnosti u Engleskoj i Walesu (2011), kao i Adam Le Nevez (2006) u proučavanju

bretonskog jezika i njegovog statusa u Francuskoj . Ono što ovakvu putanju istraživanja

jezičnih politika i jezične raznolikosti čini vjerodostojnom, jest upravo ono što navodi

Canagarajah, a to je da se „politike velikim dijelom oblikuju i pritom institucionaliziraju

jezične prakse na drugom kraju političkog spektra – u lokalnim zajednicama i

kontekstima.“(Canagarajah, 2006:154).

59

Hrvatska zaklada za znanost otvorila je u listopadu 2013. godine natječaj za prijavu istraživačkih i uspostavnih

istraživačkih projekata. U Uputama za podnositelje projektnih prijedloga zabranila je uporabu hrvatskoga jezika,

osim u humanističkim znanostima gdje je dopustila uporabu hrvatskoga jezika uz engleski prijevod, ali s

opaskom da uporaba hrvatskoga jezika mora biti „dobro obrazložena“. 60

Nakon objave Popisa stanovništva iz 2011. pokazalo se da u Vukovaru živi preko 30% stanovnika srpske

nacionalnosti (34,87%) čime oni mogu ostvariti ustavno pravo o dvojezičnosti definirano prema Članku 12, točki

1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, koje nalaže: „(1) Ravnopravna službena uporaba jezika i

pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada

pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice“. Na temelju Ustavnog

zakona Samostalna demokratska srpska stranka zatražila je uvođenje dvojezičnosti, odnosno da ćirilica i srpski

jezik budu u ravnopravnoj službenoj upotrebi s latinicom i hrvatskimjezikom u tom gradu, što je izazvalo

izrazito negativne reakcije. Stožer za obranu hrvatskog Vukovara pokrenuo je akciju prikupljanja potpisa za tzv.

Referendum o ćirilici. Referendumsko se pitanje međutim ne odnosi na ćirilicu nego na sve manjinske jezike i

njime se traži da se ovo pravo može ostvariti u onom jedinicama lokalne samouprave, državne uprave i

pravosuđa gdje manjinsko stanovništvo čini najmanje polovicu ukupnog stanovništva. Referendumsko je pitanje,

za koje je skupljen dovoljan broj potpisa, Sabor poslao na ocjenu ustavnosti. Ustavni je sud 12. kolovoza 2014.

donio Odluku kojom je odbacio referendumsko pitanje utvrđujući kako ono nije u skladu s Ustavom. Međutim,

istom je Odlukom potvrđena osjetljivost pitanja uvođenja srpskog jezika u javni prostor grada, ali i prebačena

odgovornost na gradske vlasti da same riješe pitanje dvojezičnosti u Vukovaru.

50

Riječ je, dakle, o istraživanju koje je krenulo od 'odozdo', kroz koje se može vidjeti kako se

jezične politike prelijevaju u škole, odnosno u razrede (Freeman 1996 u Canagarajah

2006:158). U kritičkim jezičnim studijima, svrsishodnost ovakvoga pristupa obrazlaže

Pennycook govoreći o razvijanju jezičnih politika kroz „diskurse, obrazovne prakse i jezičnu

uporabu, dakle one društvene procese koji sudjeluju u oblikovanju kulture i znanja“

(Pennycook u Tollefson 2006:49).

3.3.1. Odabir sudionika prve razine istraživanja

Osnovni kriterij odabira sudionika ove razine intervjua bio je da su djeca, odnosno mladi koji

sudjeluju u istraživanju odrasli u svom izravnom okruženju s još jednim jezikom koji nije

hrvatski, odnosno koji se razlikuje od hrvatskoga idioma tipičnog za grad Osijek. Do

sudionika istraživanja uglavnom sam došla zahvaljujući kolegama i prijateljima iz područja

obrazovanja koji su me uputili na učenike svojih škola, za koje su znali da govore još neki

jezik osim hrvatskog i jezika koji se uče u školi kao strani jezici, i povezali me s njima.

Jezik, kao što sam objasnila u teorijskom dijelu, ovdje se ne odnosi primarno na sustav

znakova, nego na oblik lokalne prakse, gdje se na jezike gleda kao na proizvod, ali i

generator, „dubokih društvenih i kulturoloških djelatnosti u kojima ljudi sudjeluju“

(Pennycook 2010:117-118). Dakle, ovdje se na jezik prvenstveno gleda kao na društvenu

aktivnost i kao takav on ne mora nužno odgovarati konceptu jezika na koji smo navikli u

tradicionalnoj lingvistici i zbog toga odabir pojednih jezika, odnosno sudionika koji su

govornici ovako shvaćenih jezika, može biti začudan tradicionalno obrazovanom čitatelju.

To se u prvom redu odnosi na odabir učenika Osnovne škole Vladimir Nazor Čepin koji

govore hrvatski jezik, ali s prisutnošću jakog bosanskog elementa. Zahvaljujući kolegici s

poslijediplomskoga studija Jezikoslovlje na Filozofskom fakultetu u Osijeku, profesorici

engleskoga i njemačkoga jezika, Lidiji Šaravanji, otkrila sam ovu govornu zajednicu koja čini

značajan dio učenika, ali i učitelja te škole. Iako ne postoje službeni statistički podatci, iz

razgovora s Lidijom i njezinim učenicima saznala sam da se radi o gotovo polovici polaznika

Osnovne škole Čepin. Pojmovnim aparatom tradicionalne lingvistike rekli bismo da ova djeca

51

govore s izrazitim bosanskim štokavskim narječjem hrvatskog jezika, ali ako jezik

promatramo kao društvenu i kulturološku djelatnost, kako to vidi ranije Gumperz, i u

suvremenoj teoriji Pennycook i dr., njihova brojnost i ustrajnost u korištenju upućuje na

zaseban oblik djelovanja.

Drugi ispitanik čiji jezični habitus izmiče definicijama jezika tradicionalnog jezikoslovlja, ali

prvenstveno zbog nepostojećeg službenog statusa tog jezika i institucionalnih prepreka

njegovom prepoznavanju61

, u razdoblju kada je intervju proveden, bajaški je student s

Učiteljskoga fakulteta. Njegov jezik, bajaški, ne postoji zaveden u popisima Republike

Hrvatske kao jedan od dvadeset priznatih manjinskih jezika što je dio većeg problema gdje se

Romi kao zajednica u recepciji neromskog stanovništva svode na jednu homogenu zajednicu,

dok je u stvarnosti u Hrvatskoj riječ o dvije glavne skupine – Romano-Čip i Bajašima.

Romano-Čip pripada indo-iranskoj jezičnoj porodici i smatra se da njegovi govornici dolaze

sa sjevero-zapadnog dijela indijskog potkontinenta, dok su se Bajaši, koji ne pripadaju ovoj

skupini, što je vidljivo i kroz jezik koji se smatra poddijalektom rumunjskoga jezika,

tradicionalno naseljavali naše krajeve uz rijeku Dravu, a po vjeri su ili katolici ili pravoslavci.

O njihovom podrijetlu znamo sljedeće:

Zaseban slučaj predstavljaju romske skupine koje govore rumunjskim jezikom, a sebe

zovu Rudari/Ludari u Bugarskoj, Rumunjskoj (Wallachia) i istočnoj Srbiji,

Bâeši/Beaši/Bojaši/Bajaši u Rumunjskoj (Transilvaniji), Mađarskoj, Slovačkoj i

Hrvatskoj, Karavlasi u Bosni, Banjaši u Srbiji (Vojvodini), Lingurari u Rumunjskoj

(Moldaviji) i Republici Moldaviji i Ukrajini (Chelcea 1944; Calota 1995;

Marushiakova and Popov 1997; Marushiakova and Popov 2001b; Sikimić 2005). Ove

su se zajednice doselile iz današnje Rumunjske na prijelazu iz druge polovice 19. i

početkom 20. stoljeća i njihovi su se identiteti izdiferencirali. Najčešće se

identificiraju kao Wallachians/Romanians, ali i kao Cigani (u Mađarskoj), i tijekom

posljednjih godina kao Romi (U Hrvatskoj i dijelovima Srbije), (Kovalcsik 1996;

61

Nastava romskog jezika koja je krenula na Filozofskom fakultetu u Zagrebu naišla je na oštru osudu bajaške

zajednice, s obzirom da je bajaški jezik jezik većine Roma u Hrvatskoj: „Činjenica jeste ta da 90%od ukupnog

broja Roma u RH sačinjavaju Romi Bajaši kojima je romski jezik potpuno strani jezik i ne žele prihvatiti

Romani čip kao materinski jezik jer je jezik kojeg materinjim stoljećima usmenom predajom govore Bajaš je

zapravo STARORUMUNJSKI JEZIK...“ (Balog 2013). Ovakvi podatci govore o monološkom diskursu elita

koje generiraju znanje ne uzimajući u obzir stvarne prakse.

52

Marushiakova and Popov 2000; Marushiakova et all 2001).

(sve preuzeto iz Marushiakova i Popov 2010:45)

Dakle, riječ je o zajednici koja se, iako prepoznata u međunarodnom akademskom diskursu,

ali i u domaćem (jezične studije o djeci pripadnicima bajaške zajednice radile su Jelaska i

Cvikić, 2009.), službeno otima tradicionalnoj kategorizaciji. Tradicionalnu kategorizaciju

dodatno otežava činjenica da ovaj jezik nije standardiziran i zapisan.

Ostale sudionike je bilo jednostavnije identificirati i odabrati zbog prepoznatljivosti jezika

koje koriste. To su bili govornici albanskog, mađarskog, njemačkog, slovačkog i srpskog

jezika. Do njih sam došla putem osobnih kontakta, preko kolega koji im predaju u školama ili

preko ravnatelja škola koji su se odazvali mojoj molbi za provedbu istraživanja. Slijedi

iscrpniji opis svih sudionika u sljedećem potpoglavlju.

3.3.2. Sudionici prve razine istraživanja

Kako sam navela, u istraživanju sam razgovarala s devetanestero višejezične djece i mladih iz

Osijeka i okolice koji su školovanjem vezani uz Osijek, a odabir je bio temeljen na tome da uz

hrvatski govore još jednim jezikom kod kuće ili da su kulturološkim naslijeđem vezani uz još

jedan jezik koji nije naučen u školi. U ovoj fazi istraživanja su sudjelovali:

1. Jedno dijete i dvoje mladih koji su odrasli s mađarskim i hrvatskim jezikom.

Intervjue sam provela s jednom učenicom osnovne škole i dvije srednjoškolke. Djevojčicama

je materinski jezik mađarski, iako se često koristi i hrvatski.

2. Troje djece koja su odrasla s bosanskim dijalektom hrvatskoga jezika.

Intervjuirana su djeca iz Čepina čiji su se roditelji tijekom rata doselili iz Bosne. Djeca govore

bosanskim dijalektom hrvatskoga jezika kakav je prisutan u hrvatskim dijelovima u

Bosanskoj Posavini.

3. Dvoje djece koja su odrasla s njemačkim i hrvatskim jezikom.

Riječ je o učenicama, dvije gimnazijalke, koje su rođene u izbjeglištvu u Njemačkoj gdje su

roditelji inzistirali na uporabi njemačkoga kod kuće. Učenice su se vratile u višim razredima

osnovne škole u Hrvatsku.

4. Dvoje djece koja su odrasla sa slovačkim i hrvatskim jezikom.

53

Intervjue sam provela s jednim dječakom i jednom djevojčicom iz Osnovne škole Retfala.

Oboje pohađaju model C za njegovanje slovačkog jezika i kulture. Slovački je jezik baka i

djedova i ne koristi se u velikoj mjeri kod kuće.

5. Jedan romski student koji je odrastao s bajaškim i hrvatskim jezikom.

Riječ je o osobi koja je za vrijeme intervjua još bila student, a sada je magistar primarnoga

obrazovanja. Od svih ispitanika, on je bio najstariji. U njegovoj se kući isključivo govori

bajaški koji nije službeno priznat kao jezik u Republici Hrvatskoj.

6. Jedan učenik koji je odrastao s albanskim i hrvatskim jezikom.

Ovaj sam intervju provela s učenikom koji pohađa model C za njegovanje albanskoga jezika i

kulture, a ujedno je i albanskoga podrijetla te govori albanski kod kuće i ljeta provodi s

bakom i djedom gdje se govori isključivo albanski.

7. Šestero djece koja su odrasla sa srpskim i hrvatskim jezikom

Intervjue sam provela u osnovnoj školi Tenja gdje sam razgovarala s učenicima sedmih i

osmih razreda i s jednom osječkom gimnazijalkom iz Vukovara.

3.3.3. Teme razgovora

Jedna od osnovnih stvari o kojima sam razgovarala s učenicima bilo je pitanje njihove vlastite

jezične prakse, a to se posebno odnosilo na pitanje do koje mjere se koristi materinski (ako je

različit od hrvatskog) ili drugi jezik (ako je materinski hrvatski, kao što je slučaj s djecom

koja polaze model C za slovački jezik, ili u slučaju kad je teško reći koji je jezik materinski,

kao što je slučaj s učenicima koje su se rodile u Njemačkoj, gdje su roditelji inzistirali na

govorenju njemačkog u kući radi brže asimilacije). Učestalost korištenja jezika važan je

pokazatelj značenja koje se pridaje tom jeziku. Odnosno, kako navodi Mehmedbegović (2011:

34), budući da su roditelji primarni dionici jezičnih politika, njihova odluka kojim će se

jezikom govoriti kod kuće od presudne je važnosti za jezični izbor djece. Istovremeno, pitanje

jezičnih praksi od iznimne je važnosti u proučavanju jezičnih politika u odnosu na jezične

ideologije, djelatnu ulogu i jezične ekologije (Ricento 2006: 17-19). Odnosno, kako navodi

Ricento: „Jezične se politike donose, ili se implicitno priznaju i prakticiraju u svim

društvenim domenama (Ricento 2006: 19).“

54

Kako se na jezik u okvirima kritičkih jezičnih studija ne gleda kao na konačne, fiksne sustave,

nego kao na primjere lokalne prakse koji su proizvod duboko ugrađenih društvenih i

kulturoloških aktivnosti u kojima ljudi sudjeluju (Pennycook 2010: 117), druga tema kojoj

sam se posvetila bila je pitanje kulturnoga nasljeđa. Ovo se u prvom redu odnosilo na pjesme

i priče iz kraja otkuda su došli njihovi roditelji ili djede i bake. Cilj je bio saznati koliko su

djeca i mladi i upoznati sa svojim kulturološkim nasljeđem kroz poznavanje pjesama i priča

koje su tipične za njihov materinski jezik.

Sljedeća bitna tema koja me zanimala, odnosila se na materinske jezike ili jezike koji se

govore kod kuće (koji nisu hrvatski) kao predmet razgovora u školi i na satu s drugim

učenicima ili nastavnicima. Ovo pitanje je dovelo do važnog uvida u značaj koji se u školama

pridaje jezicima koji nisu hrvatski ili strani jezik koji se uči u školi, kao što je npr. engleski ili

njemački. Osim toga, ukazala je na razinu svijesti o postojanju drugih jezika u osječkim

školama i djelatnu ulogu samih učitelja.

Razgovarali smo i o jeziku kao o problemu. Ovim sam pitanjem htjela provjeriti jesu li djeca

imala ikad ikakvih problema zbog korištenja materinskog jezika ili nedovoljnog poznavanja

hrvatskoga jezika. Kao što ćemo vidjeti, kod neke se djece ovo pokazalo gorućim pitanjem

budući da nekolicina njih doživljava vlastiti jezik kao snažno (negativno) simboličko oruđe,

kontekstualno povezano s recentnom poviješću i Domovinskim ratom koji je snažno potresao

ovu regiju.

Sva su ova pitanja bila povezana s pitanjem uporabe u budućnosti, odnosno budućnosti jezika.

Zanimalo me je kako učenici vide budućnost, odnosno hoće li koristiti materinski/drugi jezik

ili ne. Odogovori su, kako ćemo vidjeti, pokrivali čitav spektar – od odlučnog da, naravno, do

potpune nezainteresiranosti. Ovo pitanje, kao i sva prethodna, pokrila sam s krovnim pitanjem

predstavlja li taj jezik prednost, odnosno prepoznatu vrijednost u društvu. To je pitanje ujedno

bilo stanovita protuteža pitanju o jeziku kao problemu. Zanimalo me postoji li među djecom i

mladima percepcija da je njihov jezik vrijedan njegovanja i predstavlja li im on vrijednost u

društvu.

55

Na temelju odgovora djece izdvojila sam tvrdnje koje su mi se činile da čine jezgru jezične

ekologije grada te sam na temelju njih, uz upitnik istraživača LUCIDE tima, razgovarala s

mjerodavnim osobama, odnosno stratezima ili dionicima jezičnih politika. Sljedeće je

potpoglavlje posvećeno istraživanju s njima.

3.4. Intervjui s mjerodavnim osobama – dionicima i korisnicima jezičnih politika

Na ovoj sam razini istraživanja razgovarala s dionicima, ali istovremeno i korisnicima

jezičnih politika u gradu Osijeku. S obzirom na sve razine na kojima se jezične politike

stvaraju, ali i propituju te na taj način utječu na jezičnu raznolikost – globalnu, nadnacionalnu

(ili supranancionalnu), nacionalnu, regionalnu ili lokalnu, te individualnu, smatrala sam kako

je za jezične politike i jezičnu raznolikost grada Osijeka iznimno važno razgovarati s

dionicima lokalne razine. Lokalna se razina ovdje odnosi na grad Osijek i okolicu, dok je

nacionalna vezana uz Republiku Hrvatsku, a nadnacionalna je povezana s politikama

Europske unije, ali i globalnim smjernicama. Odabir ovih govornika temelji se na njihovoj

mogućnosti djelovanja na individualnoj, lokalnoj, ali i potencijalno nacionalnoj i

nadnacionalnoj razini.

3.4.1. Pitanja za mjerodavne osobe

Kao što sam već rekla, pitanja ove razine istraživanja sastavio je ekspertni tim iz projekta

LUCIDE te su se oslanjala na sekudanrdna istraživanja koje smo ranije proveli u sklopu

projekta. Stoga su neka pitanja više vezana uz zemlje koje su većim dijelom zahvatili procesi

imigracije i uslijed kojih pitanja prevođenja i nepoznavanja jezika mogu biti od presudne

važnosti za funkcioniranje sustava. Međutim, pitanja prevođenja, ulaskom u EU i građanima

Hrvatske postaju sve značajnija tako da sam smatrala važnim i njih ostaviti u upitniku koji

sam na temelju LUCIDE-ovih smjernica prevela na hrvatski. Upitnik je sadržavao sljedeća

pitanja62

(Error! Reference source not found.):

Tablica 2. Pitanja za mjerodavne osobe iz upitnika mreže LUCIDE

1. Mislite li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite na koji način.

62

Pitanja se nalaze i u poglavlju Dodatci na kraju ovoga rada.

56

2. Primijetili smo na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja da su neki jezici više, a neki manje

primjetni u gradu Osijeku. Jeste li vi zamijetili ovakvu situaciju u području svoga djelovanja?

3. Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada. Smatrate li da

postoje jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom na koji se u ovom gradu pristupa

višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične politike?

4. Kako se svladavaju jezične prepreke u vašem poslu? U kojoj se mjeri primjenjuje prevođenje u

gradu Osijeku i na koji način (uz pomoć prevoditelja ili korištenjem novih tehnologija)? Koji su jezici

najčešće u pitanju? Postoje li jezici za koje je potrebno obrazovati još predvoditelja?

5. Jeste li svjedočili tomu da je netko u gradu imao problema zbog nepoznavanja hrvatskoga

jezika? Na koji se način tome pristupa u gradu Osijeku? Na koji se način tome pristupa u vašoj

instituciji?

6. Smatrate li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našemu gradu?

7. Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava - primjer su ploče s nazivima mjesta na dva ili

više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu sto omogućuje da se taj jezik zaista i koristi: u obrazovanju,

zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj upotrebi jezika?

8. Ako biste mogli nešto promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?

9. Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu

Osijeku i jezičnih politika?

Osim pitanja koje je razvio istraživački tim, dodala sam i pitanja koja su bila isključivo

lokalna, a ticala su se ranijih intervjua provedenih s učenicima i mladima. Na temelju njihovih

odgovora odredila sam opća mjesta na temelju kojih sam htjela doći do komentara dionika

jezičnih politika, ali i upoznati ih s razmišljanjima učenika i mladih o svojim jezicima i

problemima kojima se oni svakodnevno sreću. Ovo su bile njihove izjave koje sam uvrstila u

intervjue s mjerodavnim osobama:

Tablica 3. Pitanja za mjerodavne osobe – izjave i zaključci intervjua s djecom i mladima

Stajališta dvojezične i dvokultrualne djece iz Osijeka i okolice

10. Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate Slovačkog jezika i

kulture (model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s poznavanjem slovačkoga jezika u

57

obilježavanju dana jezika: “Zašto bih? Pa njih (prijatelje iz razreda i škole) to ne zanima, to je kao

da ja sad idem učiti mađarski...”.(svibanj, 2012.).

11. Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Vanje, koja je pohađala nastavu na srpskom jeziku

u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u budućnosti: “Meni to ne treba, meni

je sasvim svejedno.”(svibanj, 2012.).

12. Kako biste komentirali misao učenika koji pohađa srpski jezik (model A) u OŠ Tenja, Ljubana

(14): „Uvijek razmišljam kako ću nešto reći. Na autobusnoj stanici ili u dućanu. Ljudi su ovdje

izgubili svoje bliske i znam da bi ih jezik mogao povrijediti“. (svibanj, 2012.).

13. Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u Čepinu, ne

poznaju ni jednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojega im potječu roditelji (svibanj, 2012.)?

14. Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10): „To [znanje albanskog] je prednost u

Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj.“ (svibanj, 2012.)?

15. Kako biste komentirali podatke spomenutoga istraživanja koji upućuju na ideju da djeca

višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više vrijediš“), ali ne i kao kapital

zajednice u kojoj žive (primjer izjave dječaka sa slovačkim jezikom, izjave dječaka s albanskim

jezikom i djevojčice sa srpskim jezikom)? (svibanj, 2012)

3.4.2. Odabir sudionika

S jedne strane izbor sudionika ove razine istraživanja bio je uvjetovan sudjelovanjem u

projektu LUCIDE i njihovim smjernicama o odabiru, dok se s druge on velikim dijelom

temeljio na mogućnostima pronalaženja istih.

Osnovni naputci unutar projekta bili su da pokrijemo pet područja djelovanja:

• Javnu sferu

• Obrazovanje

• Ekonomsku sferu

• Privatnu sferu

• Urbani prostor

58

Odabrana područja ujedno ukazuju na mogućnosti djelovanja kroz jezične politike te ih je

lako dovesti i vezu s onim mjestima na kojima se oblikuje diskurs prema Ruth Wodak

(2006:171) koja predlaže da se u analizi jezičnih politika uvede „multimetodološki“ pristup

misleći pri tome na integraciju različitih žanrova, različitih javnih prostora, različitih metoda i

različitih perspektiva ili dimenzija predmeta koji se priučava. U ovakvoj raspodjeli na pet

područja možemo prepoznati ono što Girnth (Girnth 1996 u Wodak 2006: 177) naziva

područjima ili poljima djelovanja (fields of action). Wodak nudi sljedeću definiciju:

Polja djelovanja se mogu shvatiti kao segmenti određene društvene „stvarnosti“, koji

doprinose konstituiranju i oblikovanju „okvira“ diskursa. (Wodak 2006: 177)

Pet područja djelovanja predstavljaju podpodručja javne sfere (Ferrara 1999: 60-61). Javna

sfera je prostor gdje se odvija dijalog, mjesta gdje se događaju susreti, riječ je o poprištima

povezivanja i komunikacije čije je glavno obilježje stvaranje transparentnosti, tako da se može

razgovarati o pitanjima koja su svima zajednička te se na tim mjestima suočava s pluralitetom

perspektiva koje čine zajednicu (Jovchelovitch 2007:73). 63

Istovremeno, teorija javne sfere kako ju opisuje Jovchelovitch, a u čijem je korijenu filozofija

djelovanja Hanne Arendt, povezuje pojedina područja s djelatnom ulogom subjekta koju sam

detaljnije objasnila u prethodnom poglavlju. Na konkretnoj razini, ovo znači da sam

razgovarala s predstavnicima lokalne zajednice koji imaju mogućnost djelovanja na jezične

politike, izravno ili neizravno te sam na taj način pokušala obuhvatiti pluralitet glasova koji

sudjeluje u njihovom stvaranju. Naravno, radi se o uskom izboru, ali s obzirom na to da se

radi o kvalitativnom istraživanju, nije riječ o zanemarivom broju dionika, pogotovo uzmemo

li u obzir opseg njihova djelovanja, što je i tema sljedećeg potpoglavlja.

63

Jovchelovitch dalje razrađuje javnu sferu na temelju teorija Hanne Arendt i Jürgena Habermasa, opisujući ju

kao poprište komunikacije i dijaloga gdje se susreću privatno i javno te je zapravo riječ o kreaciji zajednice,

prostor koji dijeli zajednica i u kojem se otvara prostor za raspravu i rješenje potreba nekog društva. Javna sfera

se ovdje najviše oslanja na teorije Hanne Arendt koja u svom djelu Ljudsko djelovanje apostrofira činjenicu da

čovjek živi u zajednici i djeluje unutar zajednice, gdje se govor i djelovanje unutar te zajednice navode kao

osnovni fenomeni bivanja čovjekom (Senković 2011: 46). To je ujedno sfera u kojoj zajedničko transcendira

individualno, prostor koji je zajednički svim individuama u kojem se ostvaruju i pluralitet i jednakost, i istost i

razlika (Jovchelovitch 2007: 73-74).

59

3.4.3. Sudionici istraživanja – dionici i korisnici jezičnih politika

Kao i s učenicima, i na ovoj sam razini istraživanja pronalazila sugovornike zahvaljujući

kolegama i prijateljima. Kao i u prethodnom slučaju, e-poštu sam poslala na niz adresa, ali je

jako mali broj ljudi odgovorio na upit i to uglavnom nakon pronalaženja zajedničkih

poznanika i prijatelja koji su me mogli preporučiti. Za ovakav pristup Joseph Lo Bianco

(listopad, 2013.) ističe kako se radi o najboljem pristupu jezičnim politikima („povlačenje

ljudi osobno za rukav“), posebno ukoliko nam je cilj mijenjati stvari. Sličan pristup koristi Le

Nevez (2006: 85) u svojoj disertaciji gdje ističe kako su se „mnoge večeri provele u lokalnim

kafićima u raspravama o statusu i budućnosti jezika“.

U ovoj sam fazi dakle pronalazila dionike jezičnih politika koji su bili voljni razgovarati o

jezičnim politikama i jezičnoj raznolikosti grada Osijeka, što nije bilo jednostavno.

Elektroničku poštu s molbom za sudjelovanjem u istraživanju poslala sam na adrese različitih

dionika javnih politika u nadi da će prepoznati vrijednost ove teme za grad Osijek, stoga me

nemalo iznenadilo što mnogi predstavnici manjinskih zajednica nisu odgovorili na moj upit.

Iz Agencije za odgoj i obrazovanje u Osijeku dvije su osobe pristale na razgovor, savjetnici za

manjine nisu se odazvali mome pozivu, dok je savjetnica za hrvatski jezik opravdala svoje

nesudjelovanje argumentom kako je samo jedno pitanje vezano za hrvatski jezik, a da na

ostala nema valjanog odgovora (osobna korespondencija, 30. listopada 2012.). Savjetnik za

srpsku manjinu opravdao je svoje nesudjelovanje navodeći da se radi o političkom pitanju.

Želja mi je bila provesti intervjue osobno, međutim, dio sudionika istraživanja bio je spreman

odgovoriti elektroničkom poštom, ali ne i naći se uživo. Na samom sam početku napravila

popis mogućih sudionika koji su pokrivali navedena područja, a minimalni broj sudionika koji

su propisali stručnjaci s projekta LUCIDE bio je po jedan dionik i jedan korisnik iz svakoga

područja. Nakon odaslanih elektroničkih pošti s molbom, telefonskih razgovora, velike

pomoći profesorice Ljiljane Kolenić koja je isto sudjelovala u projektu, konačan broj ljudi do

kojih smo uspjeli doći bio je dvadeset i šest.

Iz uputa LUCIDE projekta izdvajam sljedeće naputke:

60

„Što se kategorizacije sudionika istraživanja tiče, nadamo se da ćete uspjeti intervjuirati

ukoliko je to moguće dvije grupe individualaca: (i) dionika/stratega jezične politike, i (ii)

implementatora/korisnika jezičnih politika. Nadamo se da će ovakav pristup 'odozgo' i

'odozdo' pružiti mogućnost uvida i u retoriku i u stvarnost višejezičnosti i plurijezičnosti64

u

našim gradovima“ (Upute od strane istraživačkog tima, listopad 2012).

Riječ je bila o dionicima/korisnicima koji pokrivaju navedenih pet sfera:

1) Javna sfera

Djelatnica iz Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika g. Bubala

(HDSSB)

Djelatnica iz Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika g. Vrkića

(nezavisni)

2) Obrazovanje

Dvije djelatnice iz Agencije za odgoj i obrazovanje

Nastavnica stranih jezika iz osnovne škole

Nastavnica iz dvojezične škole

Trinaestero studenata iz Poljske na razmjeni u sklopa programa Erasmus65

3) Ekonomska sfera

Ekonomist iz vladine agencije

Menadžerica iz multinacionalne korporacija

Djelatnica iz Hrvatske gospodarske komore

4) Urbana sfera

Troje djelatnika iz Gradske i sveučilišne knjižnice u Osijeku

5) Privatna sfera

Djelatnik iz nevladine udruge iz Osijeka, pripadnik srpske nacionalne manjine

64

U LUCIDE projektu jednim se dijelom inzistiralo na razlici između društvene multilingualnosti kao

višejezičnosti i individualne kao plurijezičnosti (ovakve dihotomije odraz su djelovanja tradicionalnih struja

unutar projekta, kao npr. opaske prof. Davida Littlea). U svom radu preuzimam ranije objašnjenu definiciju

višejezičnosti Skutnabb-Kangas (vidi str. 9) i koristim generički termin višejezičnost za sve ove pojavnosti, a

tretiram ga kao definiciju Dine Mehmedbegović o plurijezičnosti (2011: 13) gdje se pojam ne odnosi na znanje

više od jednog jezika zamišljenog idealnog izvornog govornika, nego pluralističnog govornika koji koristi

raznoliki kulturni i jezični repertoar na višestruke načine. 65

Smatram važnim napomenuti kako nije svih trinaest studenata poslalo sve odgovore na sva pitanja, što

objašnjava da njihovi odgovori ponekad brojčano variraju. Nadalje, iako studenti koji dolaze preko programa

Erasmus nisu u poziciji kreirati jezične politike u gradu, kao vanjski korisnici jezičnih politika predstavljaju

mjerodavne osobe budući da su u mogućnosti zamijetiti one prakse i ideologije koje dionici jezičnih politika u

gradu mogu previdjeti.

61

Pripadnica njemačke nacionalne manjine

Pripadnik slovačke nacionalne manjine

Sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla66

Kako bismo razumjeli kontekst kroz koji govore dionici istraživanja, smatram važnim

napraviti kratki pregled povijesno-političkih zbivanja koji su velikim dijelom oblikovali

jezičnu ekologiju i ideološke obrasce vezane uz višejezičnost kakvu imamo danas. Osijek je,

kako ćemo vidjeti kroz odgovore mjerodavnih osoba, baštinio višejezičnost kao posljedicu

kompleksnih povijesno-političkih kretanja, stoga smatram važnim dati kratki pregled tih

povijesnih kretanja, ali i suvremenog društveno-političkog stanja koji jednim dijelom

određuje, a drugim zrcali jezične politike danas.

66

Sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla čiji se odgovor vezan uz uporabu njemačkog kao materinskoga

jezika također nalazi u ovoj disertaciji iznimka je od ostalih sudionika budući da sam s njom provela otvoreni

intervju u kojem je njezin iskaz najvećim dijelom bio usmjeren na njezinu osobnu povijest i povijest njezine

obitelji.

62

4. POVIJESNI PREGLED I SUVREMENI KONTEKST

4.1. Uvod

U domaćoj je znanstvenoj produkciji jezik često predmetom dijakronijske znanstvene analize.

Međutim, kada je riječ o povijesnom pregledu jezičnih politika i jezične raznolikosti, kako

grada Osijeka, ali i Slavonije ili Republike Hrvatske, kao što je i vidljivo iz teorijskoga

pregleda, radi se o razmjerno slabije razvijenoj grani hrvatskoga jezikoslovlja iz perspektive

kritičkih jezičnih studija, ali velikim dijelom i neistraženoj temi vezano uz sam grad Osijek.

Međutim, u novije vrijeme, koje oblježava diskurs jezičnih i javnih politika u Europskoj uniji,

ova problematika, na razini cjelokupne države, sve više postaje i predmetom zanimanja

hrvatskih jezikoslovaca.67

Cilj ovoga povijesnog pregleda jezične raznolikosti i jezičnih politika nije dati iscrpnu

analizu, već napraviti kratki prikaz jezičnih odnosa kroz osječku povijest. S obzirom na

dostupnost građe i postojeća istraživanja o jezičnim odnosima, osim kratkog pregleda starije

povijesti, naglasak ovog dijela rada bit će na 18., 19. i 20. stoljeću, odnosno tadašnjim

jezičnim politikama koje možemo razlučiti na temelju zakona i odredbi, te kroz jezičnu

ekologiju grada kakva nam je dostupna u postojećoj arhivskoj građi o gradu Osijeku.68

Bogata se jezična raznolikost grada Osijeka očituje u gotovo svim sinkronijskim presjecima

do dvadesetoga stoljeća, kada se ona značajno smanjuje u pogledu stvarnih uporabnih idioma

na ovim prostorima. Kada bismo krenuli nabrajati jezike koji su se govorili na prostoru

današnjega Osijeka kroz povijest, velika je vjerojatnost da bi mnogi izostali. O dijakronijskom

bogatsvu govori nam podatak da su se na ovim prostorima neko duže razdoblje govorili (i

neki bili službeni) keltski, latinski, hrvatski, mađarski, turski, njemački, srpski i „hrvatsko-

67

Za sve koje više zanima povijesni pregled višejezičnosti i jezičnih politika na ovim prostorima uputno je

pogledati knjigu Višejezičnost i kolektivni identitet iliraca (2012) Kristiana Novaka, kao i već spomenuti rad

Leile Sočanac Language policies in Croatia in a diachronic perspective (2012) koji donosi iscrpan pregled

javnih jezičnih politika u dijakronijskoj perspektivi. 68

Važno je napomenuti kako cilj ovoga dijela rada nije detaljno ulaziti u sve zakone i odredbe onoga vremena.

Austro-Ugarska Monarhija poznata je po bogatoj zakonodavnoj produkciji. Osim toga, jezične politike de facto i

de iure onoga vremena često su bile sasvim nepodudarne. Tako je latinski službeni jezik u hrvatskom Saboru sve

do 1848 , kad ga zamjenjuje hrvatski, ali njemački je službeni jezik carstva de facto (Rindler Shjerve u Sočanac

2012: 300). Ono što se događalo na terenu, često nije ni blizu nalikovalo službenim propisima koje je Monarhija

producirala.

63

srpski“ (u službenom nazivlju). Mnogi se jezici spominju u povijesnom dokumentima iako je

jasno da se o njima ne zna puno (o stvarnim jezičnim ekologijama) kao ni o samome nastanku

grada. Pretpostavlja se da su ga prije dolaska Rimljana osnovali Shordisci (Kelti) i da je

Mursa69

zapravo keltsko ime (Bösendorfer1910: 32). O jezicima prije dolaska Slavena,

nalazimo podatke: „...već za vrijeme Tiberija (...) da se je u Panoniji mnogo latinski

govorilo.“ (Bösendorfer 1910: 37), te da su običaji, kao i jezik posve pod rimskim utjecajem

iako je keltski utjecaj i dalje prisutan. Isti autor spominje i utjecaj Perzije i Orijenta pod kojim

je, kako navodi, bila cijela Panonija.

Slavonsko naselje Osijek nastaje zapadno od ruševina rimske Murse u 7. stoljeću, a slavensko

je stanovništvo svoje naselje zvalao imenom Osijek, odnosno Osek ili Ossik. Ljiljana Kolenić

(2009: 74) piše o knjižici Ossik kralj varosh koja je izišla prilikom proglašenja Osijeka

slobodnim kraljevskim gradom 1809. godine. U toj se knjižici razmatra i značenje imena

grada (koje se navodi pod nazivom Ossik) te se ukazuje na moguće dvojno podrijetlo naziva.

S jedne strane ono se tumači mađarskom rječju Szek što znači stara stolica, a odnosi se na stari

sud, budući da je u gradu djelovao veliki sud. S druge pak strane, značenje se tumači

slavenskim nazivom Odsik budući da je mjesto odsječeno šancima. 70

Prvi službeni spomen grada nalazimo 1196. „u ispravi hrvatsko-ugarskog kralja Emerika, i to

u tadašnjem mađarskom obliku Eszek.“ (Živaković-Kerže 2014). Mađarski oblik koji je

prevladavo u srednjevjekovlju, usprkos temeljnom stanovništvu koje je bilo hrvatsko,

objašnjava se dominacijom Mađara u mjesnoj upravi (Marković 2003: 26-27).

Podatci o jezicima i promjene njihova statusa spomenik su brojnim promjenama u odnosima

vlasti, migracijama i ratovima. Tako o mađarskom elementu u 13. st. Bösendorfer piše kako

69

Bösendorfer smatra kako je ime Mursa keltskog podrijetla prema nazivu jednog keltskog plemena, a kao

prilog tezi piše kako u isto vrijem postoji Mursa maior (Osijek), Mursa minor (Petrijevci) i kod današnjeg Györa

u Mađarskoj Mursella (Arrabona). 70

Tekst u originalu glasi: „Ossik pervo Mursia zvalase jest pod Rimljani, doksu ovi Derxave svoje ovdi imali.

Potlamje poteklo Ime o Szek shto macxarski recseno zlamenuje u Jeziku Slavonskomu "Stara stolica" rado jere

Macxari, doshavshi k Panonii poznashe; da u mistu ovom nigda velika Stolica i sud Pravice stanovao jest.

Slavonci pishu Ossik kanoti Odsik shtonoje odsicseno misto jedno od drugoga pored Grada, kojeg shance pervo,

a pervi kamen Godine 1718. pod Ivanom Stipanom Feldmarshal-Laitnantom Baronom od Bechers postavit, i isti

Grad Ossik 1719. godine sazidan jest. Odsika ovoga zlamenjesu nigdashnje Kucse, izkojiuh shirom po okolo

Temelja i dan danas kamenjese vadi. Pacse i u Polju, i u sadashnjem Grobju purgarskom i u novom soldacskom,

gdi porad shluxbe moje mertve sprovodecsi ko Parok zakapam, vidim od Cigla za dobar Lakat dugacski i skoro

tako shiroki u Ledini izkapati Grobove, u kojima jurve nishtse nenalazi, doli suvi suvani kosnati xilica. Grobove

takove vidiosam od sebe na daleko 160 fati lexati.“ (Citat preuzet iz Kolenić 2009: 74).

64

se pomađarena imena nalaze „...samo u službenim spisima ugarske kancelarije“ (Bösendorfer

1910: 63). Pisano 1910. Bösendorfer govori kroz prizmu svoga vremena kada je iznimno jak

hrvatski patriotizam i otpor prema mađarizaciji, pa je taj tekst (s obzirom na koje se jezike

stavlja naglasak) svjedočanstvo i jezičnih napetosti s početka 20. stoljeća kao i onih na koje se

odnosi:

...skoro nam je lako uztvrditi da u čitavoj Slavoniji (izim na sjevernom rubu

vukovarske i srijemske županije) nema madžarskog naziva, a ako ga ima, to je samo

stoga, što još pravo ne znamo za hrvatski, ili se on izgubio ko što se je i vremenom

zatrlo mnogo mjesto pod najezdom turskom... (Bösendorfer 1910: 66)

Kako se mijenjala populacija, tako su se mijenjali i (službeni i dominatni) jezici. U ranom 16.

stoljeću, grad su osvojili Turci i u njemu ostali narednu 161 godinu, jedan mjesec i devet dana

(Mažuran i dr 1996: 3)71

. Prema nekim izvorima (Bösendorfer 1910: 321), jedna od posljedica

ove okupacije jest prelazak s kajkavskog na štokavski govor pod utjecajem bosanskih aga i

spahija, ali i bosanskih katolika – štokavaca koji u ovom razdoblju naseljavaju Slavoniju zbog

prodora Turaka, međutim danas je ova teza napuštena. Ostaci turskih osvajanja i danas su

živo utisnuti u jezik kojim se služimo, posebno u leksiku sela istočne Slavonije, gdje turcizmi

i dalje predstavljaju najbogatiji strani upliv do današnjih dana72

(Andrić, 2002: 1).

Svršetkom osmanske okupacije, nekoć veliki i važan grad poznat po Sulejmanovu mostu koji

je u ondašnje doba predstavljao čudo arhitekture, pripao je Habsburškoj kruni, odnosno

postao rubni dio Habsburškog carstva pravno odgovoran Dvorskoj komori u Beču

(Hoffkammer) kao i cijela Slavonija (Mažuran i dr. 1996:5, Vitek 2005:100). Ovo je razdoblje

ujedno početak migracija stanovništva s njemačkog govornog područja s jugozapada

Njemačke i iz Podunavlja na područje današnje Slavonije (Novak 2012: 55). Bösendorfer

slikovito objašnjava multikulturalno i multijezično podrijetlo grada:

71

Grad je oslobođen od turske vlasti „[...] ulaskom hrvatske i carske vojske 29. rujna 1687. u Osijek, (kad) od

nekadašnje veličine i gosdpodarske moći turskog Osijeka nije ostalo gotovo ništa“. (Mažuran i dr. 1996: 3). 72

Belaj (1991: 242) navodi niz riječi koje su zaostale na području prostorne organizacije „sela, kućišta i

doma...:sokak, ćorsokak, džada, kaldrma, ćurpija, komšija, avlija, taraba, kapija, bašča, bostan, bunar...“

65

Glavni element grada su HOSPITES, kolonisti. Kraljevi mame tuđince obrtnike i

trgovce, da se nasele u gradove, bili oni ma koje narodnosti: Ugri, Talijani, Francuzi,

Nijemci...Najviše tuđinaca dolazi k nama iz Italije i Njemačke. (Bösendorfer 1910:

308-309)

Tvrđu73

u ovom razdoblju nastanjuju viši staleži, dok u Varoši74

žive stanovnici nižega

staleža, a podjela je u tom razdoblju i jezična. Njemački je unutar zidina, fizički odvojen i

dodatno istaknut funkcijama svojih govornika, dok je hrvatski jezik izvan sigurnosnih zidina,

prepušten seljacima, zemljoradnicima i stočarima.

4.1.1. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 18. stoljeću

Početkom osamnaestog stoljeća dolazi do značajnog porasta stanovništva, a najveće se

promjene događaju u Varoši gdje su se naselili „prvi strani doseljenici“. Njemačkih je

doseljenika više od trećine među stanovnicima Donje Varoši, a u ovom se razdoblju spominje

i važnost talijanskih trgovaca te kako „talijanski nije bio stran u uhu ondašnjeg stanovništva

Osijeka“ (Mažuran i dr. 1996: 23 - 38).

Iako o službenim jezičnim politikama 17. stoljeća postoji zapis o zabrani ćirilice kada je ona

bila zabranjena „grčkoistočnjacima“, u 18. stoljeću, odnosno 1743. na županijskoj je skupštini

donijeta nova odredba kojom se svima dopušta služenje materinskim jezikom (vidi više kod

Bösendorfera 1910: 350). O jezičnoj raznolikosti grada u osamnaestom stoljeću slikovito

govori sljedeći zapis:

73

Kod Mažurana nailazimo na popis građana i posjednika kuća iz 1698. godine koji pokazuje kako unutar zidina

koji je sačinjen od sljedećih imena: „Daniel Ferdinand Vezentin (tgovac i gradski sudac), Franz Franc

Medveczki, krčmar i gradski vijećnik, Jacob Hann, poštar i gradski vijećnik, Jacob Walter, pekar i gradski

vijećnik [...].“ (Mažuran i dr. 1996:11-12) 74

Varoš ili Gornji grad nastaje istodobno kad i Tvrđa, budući da se početak ovog dijela grada veže uz preseljenje

stanovništva osječkoga podgrađa porušenog zbog izgradnje Tvrđe. Raseljeno se stanovništvo naseljava zapadno

od Tvrđe gdje nastaje naselje Gornji grad (današnji cenar grada), i istočno od Tvrđe gdje je (i današnji) Donji

grad (Vitek 2004: 91). Gornji grad se u povijesnim tekstovima još pojavljuje pod nazivom Varoš, gornja Varoš,

Vareš, ali i varoš, dok se Donji grad pojavljuje kao Donja Varoš i Unterstadt. U Varoši su živjeli stanovnici

nižega staleža i u popisu iz 1698. Godine prevladavju hrvatska, odnosno slavenska: „Luka Jakobić, Stipan

Radojčić, Šimo Marković, Juro Ilić, Andrija Iločan, Ivan Katičić, Ivan Terzija, Toma Samoborac, Mato Ćurčija,

Grgo Tatarin, Lovro Čurupčija, opančar, Mato Iločan, Ivan Sego, Martin Modričanin[...] (Mažuran i dr. 1996:12)

66

Središte kulturnog života Osijeka bilo je unutar gradskih odnosno tvrđavskih zidova. S

obnovom vjerskog života prve poduke iz pismenosti davali su isusovci i franjevci.

Hrvatsko stanovništvo učilo je dosta brzo i svladavalo njemački radi lakšeg

sporazumijevanja i prilagođavanja životnoj stvarnosti. Strani doseljenici učili su pak u

svakodnevnim dodirima i hrvatski, pa su oba jezika, ponekad u čudnoj mješavini, bila

govorna. Javna uprava služila se njemačkim i latinskim, čiji su službenici razumjeli i

hrvatski, dok se u rubnim područjima Gornje Varoši govorilo i mađarski. Ovisno

odakle su došle, pojedine trgovačke obitelji govorile su i pisale talijanski i novogrčki,

a bilo je i onih kojima je materinski jezik bio francuski. Uz vrlo jaku prevlast

njemačkoga u poslovnom i društvenom životu, prvih desetljeća 18. stoljeća bio je

Osijek pravi internacionalni grad u kojem se govorilo više jezika. (Mažuran i dr. 1996:

43).

Jedan od bitnih pokazatelja jezičnih i demografskih kretanja podatak je o visokoj smrtnosti u

18. stoljeću. Kuga iz 1739. godine prepolovila je stanovništvo sve tri općine uslijed čega je

škola bila zatvorena gotovo trideset godina. Smanjenje je stanovništva, prema Mažuranu i

suautorima (1996: 51), dovelo do još značajnijih imigracijskih procesa, odnosno naseljavanja

grada stranim stanovništvom.

Važna godina u jezičnim politikama 18. stoljeća svakako je 1767. kada je zahvaljujući Mariji

Tereziji osnovano Kraljevsko vijeće u kraljevinama Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji

(Consilium Regium in Regnis Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae), poznato još kao Hrvatsko

kraljevsko vijeće. Iako je vijeće djelovalo tek 13 godina, njegov osnutak i djelovanje ostavilo

je dosta traga u hrvatskoj povijesti. Vijeće je preuzelo od Hrvatskog sabora sve upravne i

izvršne ovlasti, a utjecaj na višejezičnost koje je imalo bilo je od velikog značaja s obzirom da

je pod ingerencijom Vijeća osnovana i Kraljevska akademija znanosti 1776. godine.

Zahvaljujući Vijeću, poticalo se tiskarstvo i izdavaštvo na narodnom jeziku posebice vezano

uz gospodarstvo i obrazovanje (Krumes 2012: 60). Međutim, 1779. sve ovlasti Vijeća prenose

se na Ugarsko namjesničko vijeće, a sva arhiva prebačena je iz Zagreba u Požun, što ostaje na

snazi do 1848. godine.

67

Josip II., sin Marije Terezije, u duhu je prosvjećenog apsolutizma provodio germanizaciju i

centralizaciju Monarhije, a radi lakše učinkovitije komunikacije i administracije 1784.

proglasio njemački službenim jezikom u cijeloj državi na razini najviše uprave. 1789.

njemački je jezik stekao status uredovnog jezika u svim županijama (Krumes 2012: 60). U

osječkoj se gimnaziji pod ovim utjecajima i regulacijama kao domaći njegovao njemački

jezik, dok se hrvatski smio koristiti u prijevodima latinskih tekstova. Kao posljedica ovakvih

regulacija, mnogi su učitelji napustili službu, a kao profesori morali su se zaposliti stranci.

Iako neki jezikoslovci smatraju kako promicanje njemačkoga jezika na razinu službenog

jezika nije imalo veze s hegemonijskim nastojanjima Beča (prim. Novak 2012: 25), nego kako

se radilo o pitanju praktične naravi, ipak je ovakva regulacija jezika još više učvrstila status

elita, te dovela do jačeg povezivanja hrvatskog s ugarskim plemstvom. Stoga su 1790. godine

hrvatski plemići pristali na dogovor da će hrvatske i slavonske županije biti pod upravom

Ugarskog namjesničkog vijeća, ali kako će zadržati pravo na korištenje hrvatskog jezika u

hrvatskoj vojsci. Nakon smrti Josipa II. došlo je do slabljenja germanizacije, ali zato se

pojačao utjecaj mađarizacije i mađarski je jezik 1827. uveden u škole kao obavezni predmet.

Osamnaesto stoljeće predstavlja početke institucionalnog školovanja u Osijeku koje se u tom

razdoblju odvijalo u crkvenim krugovima i posebice je vezano uz rad isusovačkog reda. Za

ovo stoljeće je bila izrazito važna odredba Ratio educationis, „[...] uredba koja određuje

normu za uređenje svih škola od pučkih do sveučilišnih [...].“ (Radman 2001: 9). Obrazovne

jezične politike u sklopu ove odredbe djeluju tako da je jezik isusovačke gimnazije latinski

koji je ujedno i „predmet svima potrebni“ dok se grčki spominje u trećoj kategoriji kao

„[...]samo nekima potrebnim ili korisnim“ [...], ali slaba se zastupljenost objašnjava time da

ga nije imao tko predavati. Gimnazija se tada dijeli na niže, gramatičke i više, humanističke

razrede, a jezik nastave je latinski (deset sati tjedno, a u humanističkim razredima i više). U

skladu s reformama toga vremena, propisano je ovom odredbom i učenje „živih jezika“, stoga

se smatra kako treba njegovati domaći ili materinski uz dva druga (Radman 2001: 10).

Iz opisa kulturnog života Osijeka 18. stoljeća, možemo vidjeti kako postoje dvije struje

jezične dominacije. Jedna je crkvena i očituje se i u obrazovanju, gdje su prednost imali

latinski jezik, ali i ilirski, odnosno hrvatski, dok je druga je građanska i vezana je uz

68

gospodarske silnice gdje je prednost imao njemački jezik. (Mažuran i dr. 1996: 62-68).

Eksplicitna jezična kulturna politika grada očituje se kroz naputke vezane uz nekolicinu

školskih predstava isusovačke gimnazije 1766. godine. Te godine isusovačko školsko

kazalište, na Pepelnicu 6. veljače, izvodi predstavu na njemačkom jeziku s latinskim nazivom

Mendax adolescens correctus (Mladi lažljivac popravljen), što je bilo objašnjeno naputkom

„da bi se narodnost ilirska u tom jeziku izobrazila, što je želja carice i gospodatice naše“

(Mažuran i dr 1996: 63).

Za ovu je disertaciju zanimljiv i podatak o izvedbi „plurilingvističke deklamatorske priredbe“

Septem Linguis Declamata 13. ožujka 1774. Radilo se o studentskoj izvedbi koja se bavila

samim podrijetlom jezika, orgio linguarum, njihovim statusom i odnosom. Riječ je bila dakle

o svojevrsnom komentaru jezičnih politika i jezične raznolikosti onoga vremena, te posveta

ilirskom jeziku koji se bori za svoj status među njemačkim, galskim (francuskim), talijanskim

i mađarskim, te su i sami likovi karikaturno nazvani po jeziku koji predstavljaju. Zanimljivost

ove izvedbe nalazi se u historiografskim podatcima koji nam govore da je svaki lik izgovarao

dionice na jeziku svog lika (Dobrirod, Ilirko – na hrvatskom, Slavo, Slovak – na slovačkom,

Latinko na latinskom, Selfrid na njemačkom, Bourdrer – na francuskom, Charett na

talijanskom i Ungarko na mađarskom) (Mažuran i dr 1996: 63). To ukazuje na višejezično

okružje tadašnjeg vremena budući da predstava ne govori samo o studentskoj kazališnoj

produkciji, nego i o receptivnim vrijednostima onoga vremena, ali sadržajno i o borbi

hrvatskog (ilirskog) jezika za svoj status.75

Krajem 18. stoljeća Osijek poprima konture grada koje će se većim dijelom zadržati do

današnjih dana. Tvrđava76

, izgrađena na lokaciji gdje se nalazio turski grad Osijek, bila je

sjedište njemačkih časnika, vojnika i administrativnog osoblja. 1781. donesen je i Patent o

toleranciji svih vjera77

i kao posljedica ove odredbe u Gornji se grad, u kojem su do pred kraj

75

Puni naziv izvedbe jest Triplex de Idiomatis. Septem Linguis declamata ob utriusque Classis Studentibus, a

nalazi se u:“Manuscripta P. Petri Katancsich“. Osekii MDCCLXXIV. Sv. XV. Pp.41-45, 93-98. Arhiv

franjevačkog samostana, Budim. 76

U povijesnim se dokumentima Tvrđa pojavljuje i pod nazivima Nutarnji grad, civitas Interior i Innerstadt. 77 Patent, punim nazivom Edikt o vjerskoj toleranciji među kršćanskim vjerama (njemački: Patent, Wegen der

den augsburgisch und helvetischen Religionsverwandten, dann den nicht unirten Griechen zu gestattenden

christlichen Toleranz und ihres privat excertii Religionis.) pravna je regluacija koju je donio car Josip II. 13.

listopada 1781. Patent je regulirao slobodu vjeroispovjesti luteranskim, kalvinističkim i pravoslavnim i

židovskim vjernicima.

69

18. stoljeća živjeli većinom katolici, doseljavaju pravoslavci, protestanti i Židovi. Donji grad

se razvijao samostalno, a utemeljili su ga dravski ribari, lađari i vodeničari, dok su se u Novi

grad78

mahom doseljavali Nijemci iz Bačke i Banata nakon Patenta o vjerskoj toleranciji.

Ispočetka su radili kao nadničari, a poslije kao seljaci ili zaposelnici u osječkim poduzećima

(Marković 203: 80-84). U ovo vrijeme dolazi i do intenzivnijeg naseljavanja Retfale79

(tada

sela pokraj Osijeka), a jezičnu raznolikost onoga vremena slikovito prikazuje sljedeći zapis:

Mađari i Nijemci činili su u Retfali zasebne i relativno zatvorene zajednice, no koje su

ostvarile dobre međusobne odnose, što je često podrazumijevalo i poznavanje obaju

jezika ili pak uporabu zajedničkog hrvatskog jezika. Nijemci svoj jezik zovu eht

esekeriš (echt esekerisch), čisti esekerski, dakle osječki, no smatraju da postoje male

razlike između njemačkog jezika u Retfali i Osijeku. Razlike su znatno veće od

njemačkog u sedam kilometara udaljenom Josipovcu (Kravicama) ili u Tvrđavici

(Kišdata) s druge strane Drave. Bez obzira na blizinu, jedni druge gotovo i ne

razumiju. (Šabić 2002:107).

4.1.2. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 19. stoljeću

Devetnaesto stoljeće ne donosi značajno nove odnose moći, nego, moglo bi se reći, zaoštrava

već postojeće. Dominacija njemačkoga jezika koja je obilježila 18. stoljeće, produžit će se u

gradu i u 19. stoljeću, ali s određenim promjenama na vidiku. Njemački, kao dominantni jezik

de facto, ali i simbol moći i lingua franca Monarhije, i „domaći jezik“ u školama i službama u

Osijeku, Gornjoj i Donjoj Vareši, ujedinjenih 1786. u jedinstvenu općinu Sjedinjeni grad

Osijek, te latinski, kao službeni jezik de iure na kojemu moraju biti napisani službeni spisi, u

sveukupnim odnosima moći, i jezične ekologije, dobiva izazov u sve važnijoj ulozi jezika

naroda (ilirskom, odnosno hrvatskom), te u posvemašnjoj mađarizaciji koja iz političkih

razloga uzima sve veći zamah. Odnos prema mađarskom jeziku, i ugroženi status elita koje ga

78

Novi grad ili Novigrad (Majuri do 1848., Allodia, Mayerhofen, Neustadt) kao četvrto gradsko naselje nastaje u

2. polovici 18. stoljeća naseljavanjem Nijemaca (Mažuran i dr. 1996: 91) duž Divaltove ulice u dijelu grada gdje

se danas nalazi Sijenjak i dio Juga II. 79

Retfala se prvi puta spominje 1497. godine, a u povijesnim dokumentima zabilježeni su različiti nazivi: Petrus,

Petrocz, Petres i Petrouch. Od srednjeg vijeka kontinuirano je naseljena mađarskim stanovništvom kalvinske

vjeroispovijesti (Njari 2011: 74). Od 1750. vlastelinsko je dobro velikaške obitelji Pejačevića, a kroz 18. stoljeće

Retfalu nastanjuju Nijemci katoličke vjeroispovjesti, pa se ona tako i dijeli na tzv. Njemačku i Mađarsku Retfalu

(Šabić 2002: 107, Njari 2011: 75). Retfala postaje gradska četvrt tek 1947. i prostire se zapadnim dijelom grada.

70

nisu rabile, smatra se glavnim čimbenikom razvoja otpora Hrvata prema Monarhiji, ako ne i

jedini (Kann u Novak 2012: 35).

Na samom početku 19. stoljeća 1809. godine Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim

gradom (libera regiaque civitas). Ovim je statusom grad prestao biti feudalno ovisan o

Ugarskoj komori te je time postao vlasnik regalnih prava na svom teritoriju. Povodom

proglašenja, na svečanoj sjednici, održani su govori na latinskom i ilirskom jeziku (nativo

illyrico idomate), gdje posljednje isto govori o jezičnim izazovima koji će zateći grad tijekom

19. stoljeća.

Prva polovica 19. stoljeća donosi značajan gospodarski napredak gradu Osijeku, velikim

dijelom zahvaljujući spomenutom statusu slobodnoga i kraljevskog grada. Zahvaljujući

pravnoj regulaciji većina prihoda koje je grad ostvarivao ostaju u samom gradu. Bilježi se

održavanje velikih sajmova koji su imali značajan utjecaj na gospodarski razvoj grada, a čiji

su prihodi značajno rasli tijekom vremena. Gospodarski rast pratilo je i povećanje broja

stanovnika, pa prema popisima stanovništva iz toga vremena, vidljivo je da je došlo do

strelovitog porasta broja stanovnika u prvoj polovici 19. stoljeća (ovi su popisi bili ograničeni

na muško stanovništvo i nisu bilježili plemiće koji su se svojim povlasticama izuzimali i iz

statističkih analiza u gradu).

Mažuran o ovom razdoblju piše kako je veliki dio stanovništva njemačke nacionalnosti.

Naime, 23 - 25% stanovništva činili su Nijemci, te je njemački i jezik administracije. O

zapisima koji postoje iz tog vremena razvidno je da je njemački dominantan jezik u gradu,

čemu svjedoče i nazivi trgovina iz toga razdoblja. Nijemci su gotovo svi stanovnici Novog

grada, ali najveći je broj nastanjen u Donjem gradu. Jak je utjecaj i mađarskoga jezika zbog

trgovinskih veza s Mađarskom. Narodni jezik, koji do 1844. nosi naziv ilirski, zamjenjuje se

te godine sa slavonskim koji je u ono doba sinonim za dalmatinski i horvatski (Kolenić 2008).

U to je doba bila jaka i regionalna pripadnost kao nacionalni identitet, te je objedinjavala i

katolike i pravoslavce (Srbe i Cincare) koji su u najvećem broju živjeli na području Donjeg

grada. Do pedesetih godina 19. stoljeća bilježi se i porast broja židovskog stanovništva,

posebice četrdesetih godina kada njihov broj značajno raste (Mažuran i dr 1996: 98).

71

Gore spomenuti sajmovi još tijekom 18. stoljeća postaju poznate manifestacije na kojima se

okupljaju trgovci ne samo iz Slavonije, nego iz brojnih susjednih zemalja. Povijesni

dokumenti bilježe dolaske „slaninara segedinskih, rumunjskih suknara, bonjhadinskih

čizmara, Turaka iz Bosne...“ (Mažuran i drugi 1996: 100). Zbog velikog broja stranih

trgovaca Osijek 1816. bilježi postojanje čak 144 gostionice. Jezici koji imaju status

simboličkog kapitala njemački su kao jezik Monarhije i francuski kao jezik diplomacije onoga

vremena. Povijesni dokumenti pokazuju kako je privatna izobrazba djevojčica tog vremena

često uključivala privatne učiteljice njemačkog i francuskog u imućnijim obiteljima (Mažuran

i dr.1996: 194)

Kraj osamnaestog i prvu polovicu 19. stoljeća obilježio je jaki val mađarizacije i mađarski se

uvodi u škole kao obavezan predmet 1827. godine što dovodi do pojačane napetosti u

etničkim odnosima i jačanja narodnog jezika. Povijesni spisi bilježe ukor koji je dobio

ravnatelj osječke gimnazije od Kraljevskog vijeća u Zagrebu budući da osječka gimnazija od

1827. do 1830. nema učitelja mađarskog jezika (Cuvaj 1910 u Filipović 2010: 4)

Vrhunac slavlja ilirskoga jezika, i općenito ilirskoga pokreta u Osijeku, smatra se prosincem

1847. kada je skupština Županije virovitičke proglasila ravnopravni status narodnoga jezika u

svim granama uprave, te da se on može koristiti u svim javnim raspravama i službenima

dokumentima. Do tada su službeni jezici u Osijeku bili njemački i latinski: „njemački

uredovni jezik vojske, putujućih teatarskih družina, gradskog satništva, pošte, viših društvenih

staleža i, uglavnom, poslovnih krugova, a latinski školstva, gradskog poglavarstva i županije.“

(Mažuran i dr. 96: 117).

Zanimljivo je da je poznavanje latinskog, koji je službeni jezik u hrvatskim zemljama do te

iste godine (1847.), koji je i nastavni jezik gimnazijalaca, na takvoj razini da se pretpostavlja

da su studenti s ovih područja „bolje vladali latinskim od svojih bečkih profesora“ (Novak

2012: 71). Latinski je jezik često služio kao instrument otpora hrvatskih elita u borbi protiv

germanizacije i mađarizacije, ali i mađarskom plemstvu kao otpor prema germanizaciji.80

80

Vidi podrobnije o tome kod Herceg (1930), Sikirić Assoiline (2009) i Novak (2012).

72

Korištenje narodnog jezika u školama i administraciji je tako u 19. stoljeću bilo regulirano

brojnim zakonima. Međutim, nakon revolucije 1848., tijekom razdoblja koje je u udžbenicima

povijesti poznato kao Bachov apsolutizam (1848. - 1849.), njemački je jezik jedini službeni,

što govori o jakoj centralizaciji i germanizaciji koja je vladala u ono vrijeme.81

Tijekom ovoga

razdoblja izražena je kompleksnost identitetskih odnosa u gradu. S jedne strane tu su sukobi

između njemačkih gornjograđana i rodoljubivih donjograđana (Mažuran i dr. 1996: 166), dok

je istovremeno izražen i sukob pro-banskih – hrvatskih i pro-regionalnih – slavonskih

interesa. Stanovništvo je raznoliko i podijeljeno u svakom pogledu – vjerskom, regionalnom i

jezičnom. Povjesničari tako bilježe:

Budući da su tu Nijemci činili više od polovice stanovnika, glavni problem je u

Osijeku bilo uspostaviti i održati stalno narušavanu ravnotežu protivničkih snaga i

različitih interesa između mađarskih i njemačkih evangelika, sada već sjedinjenih

pravoslavaca, hrvatskih i njemačkih katolika i kalvinista, te Židova njemačkog i

mađarskog govora, a onda se pojavljuju u većem broju i Česi i Slovaci. (Mažuran i dr.

1996: 166)

Uslijed revolucije 1848./49. u Osijeku nije bilo nastave, da bi u školskoj godini 1849./1850.

mađarski jezik bio ukinut, latinski uveden kao nastavni predmet, a jezik nastave po prvi put je

narodni jezik (Sršan 2001: 10). Međutim kao posljedica apsolutizma opet jača val

germanizacije i nastava se od 1854./1855. do 1859./1860. opet izvodi na njemačkom jeziku.

Takozvanom Listopadskom diplomom 1860. hrvatski postaje službenim jezikom Civilne

Hrvatske i Slavonije. Od 1861. donesena je odredba za gimnazije kojom je regulirano da

nastavni jezik bude hrvatski jezik. Ovakve odredbe, kao i značaj ilirskog pokreta, treba gledati

i u svjetlu analize cjelokupnih odnosa moći u Monarhiji, gdje je država, kako bi oslabila

utjecaj mađarskog dijela Monarhije, pomagala (ili dopuštala) uzdizanje lokalnih idioma

(Herceg u Novak 2012: 25).

81

Zanimljivo je međutim da je iste godine izašao Pillersdorfov Ustav koji je svakoj nacionalnoj zajednici

garantirao neotuđivo pravo na njegovanje identiteta i jezika. Kao i danas, ovakvi utopistički zakoni nisu bili

pokazatelji stvarnoga stanja gdje su se sukobi među zajednicama i borba za prevlast vrlo često preslikavala u

borbi za jezik na određenom teritoriju.

73

Četrdesetih godina 19. stoljeća značajan je porast broja Židova u gradu, te se 1856. godine

otvorila Židovska pučka škola u kojoj je njemački bio nastavni jezik, a u gradu je još

postojala srpskopravoslavna škola i niža mađarska željeznička škola. Ovo je važan podatak

budući da nam govori i o regulacijama u željeznicama koje su bile pod ugarskom

ingerencijom stoga je i jezik željeznica bio mađarski82

. Osamdesetih godina se otvara i

francuska škola, a u istom razdoblju postoji regulacija da mora postojati predmet Hrvatski

jezik ako isti nije jezik nastave. Obavezni jezici u svim srednjim školama bili su hrvatski i

njemački.

1867. uspostavljena je dualna monarhija koja je predstavljala ustavnu zajednicu Austrijskog

carstva i Mađarskog kraljevstva. Ovako regulirana država temeljila se na dva zakona od kojih

se jedan odnosio na austrijski, a drugi na ugarski dio Monarhije. Svaka je zajednica imala

zaseban ustav i tijela državne vlasti dok su vojska, vanjski poslovi i vladar bili zajednički.

Hrvatska je 1868. pravno regulirala odnos s Ugarskom kroz takozvanu Hrvatsko-ugarsku

nagodbu. Slavonija tada, zajedno s Hrvatskom, potpada pod ugarski dio kraljevstva, ali

zadržava autonomiju u upravnim poslovima, pravnim poslovima i školstvu, dok vojska,

financijski sustav, porezi, banke, trgovina i željeznice pripadaju pod zajedničke poslove, ali s

neravnomjernim odnosima moći, gdje mađarski udio ima veći značaj (Steindorff u Sočanac

2012:300).

Ovaj se odnos snaga najvećom mjerom očitovao u vanjskoj politici, gdje hrvatski dio

kraljevstva nije imao nikakvu ulogu, ali i u čestim kršenjima nagodbe u jezičnim politikama

kao što je to na primjer bilo sa spomenutom Željezničarskom pragmatikom. Popis

stanovništva iz 1871., koji je bio objavljen dvojezično, samo na mađarskom i njemačkom,

također svjedoči o odnosima moći i hegemonijskim smjernicama iz ovoga razdoblja.

Međutim, svi su zakoni toga vremena tiskani u austrijskom Reichgesettzblattu i to na osam

jezika: njemačkom, talijanskom, češkom, poljskom, rusinskom, slovenskom, hrvatskom i

82

Ovo je jednostavno značilo da posao u željeznicama nije bilo moguće dobiti bez poznavanja mađarskog jezika.

1907. donesena je službena regulacija mađarskoga kao jezika željeznica pod nazivom Željezničarska

pragmatika. Tim su se zakonom uređivali radni odnosi na željeznici u Ugarskoj i Hrvatskoj, a prema toj odredbi

svaki je željeznički djelatnik trebao biti državljanin Ugarske i poznavati mađarski jezik, a na području Hrvatske i

Slavonije i hrvatski jezik. Željezničarska je pragmatika ukinuta 1913. godine.

74

rumunjskom (Sočanac 2012: 300), a uporaba jezika je bilo posebno pravno regulirana

člancima 57. - 60. Hrvatsko-ugarske nagodbe. Nagodbom je bilo određeno da je hrvatski jezik

službeni jezik Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, te da se upute zajedničkom Ministarstvu

poslane na hrvatskom jeziku morali prihvatiti i na njih odgovoriti na istom jeziku, i na koncu,

da hrvatski predstavnici u zajedničkom parlamentu imaju pravo govoriti hrvatski.

Stanovništvo grada u ovom razdoblju broji oko 14 000, a taj će se broj uvećati za 20% u

narednih dvadeset godina. Monarhiju 1873. potresa jaka ekonomska kriza koja uzrokuje

snažne emigracijske procese te značajno usporava rast populacije. Do porasta stanovništva

dolazi na samom prijelazu stoljeća te ono prije Prvoga svjetskog rata iznosi 28 505

stanovnika.

Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, stanovništvo koje je bilo rodom iz

Austrije ili Ugarske, čini trećinu ondašnjeg stanovništva grada. Detaljni nacionalni popisi,

međutim, još ne postoje što je zapravo odraz i vremena u kojem se nacionalni identitet tek

gradi, ali i unificirajuće politike Monarhije, svjesne da nacionalna rascjepkanost njezinih

regija predstavlja prijetnju njenom opstanku (Kann 2011: 209). Međutim, popisi stanovništva

bilježe materinski jezik i prema toj kategoriji vidimo da trećina stanovništva u gradu Osijeku

govori narodnim, odnosno u službenim rubrikama „hrvatsko-sreskim“ jezikom, dok je

većinski materinski jezik bio njemački čiji se udio kretao oko 50% da bi se u Popisu iz 1910.

ovaj broj smanjio na 40%. Udio govornika mađarskog jezika iznosio je oko 10%, a jezici koji

su još zabilježeni u ovom razdoblju čine češki (1% građana), te slovenski, slovački, rusinski,

talijanski i ostali jezici (ukupno 2% stanovništva). Popis stanovništva iz 1870. tiskan je

dvojezično na mađarskom i njemačkom jeziku, što daje jasnu slika odnosa moći onoga

vremena. Ipak, uslijed jezičnih silnica, sve više raste hrvatsko domoljublje, te je krajem

devetnaestoga stoljeća vrlo raširena dragovoljna kroatizacija i posljedična asimilacija

njemačkoga stanovništva (Geiger 2012: 89; Obad 1989: 13-15)

Svu kompleksnost odnosa jezika, vjeroispovijesti i političkih opcija koji su u ono doba

postajali sve oštriji i sve napetiji teško je obuhvatiti u jednom kratkom povijesnom prikazu.

Ove će napetosti kulminirati u prvoj polovici dvadesetoga stoljeća kroz dva velika rata koja su

nepovratno izmijenila jezičnu ekologiju grada.

75

4.1.3. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 20. stoljeću

U dvadesetom se stoljeću jezična ekologija grada u potpunosti promijenila, a te se promjene

očituju kroz tri osnovne odrednice: hrvatski će tijekom ovog stoljeća doživjeti potpunu

dominaciju u jezičnoj ekologiji grada (ali i države); njemački će postati skriveni jezik, sveden

na privatno područje. S druge strane, engleski jezik postaje važan strani jezik koji se uči u

školama i na koncu, kroz globalizacijske procese koji počinju nakon Drugog svjetskog rata,

zauzima važno mjesto kako kroz skrivene jezične politike, tako i kroz one javne i obvezujuće,

u gotovo svim područjima djelovanja.

Na samom početku stoljeća jača povezivanje Hrvata i Srba (tzv. koalicionaši), odnosno otpor

prema mađarskome jeziku kao reakcija na mađarsku hegemoniju, ali i na sve teže

gospodarsko stanje u gradu. Povjesničari i lingvisti tako bilježe da, dok je njemački bio neka

vrsta lignje franče u Monarhiji, mađarski je govorilo samo 40% stanovnika mađarske krune

(Sočanac 2012: 302). Osim toga, usprkos svim pokušajima mađarske dominacije, riječ je bila

o ponajprije političkoj dominaciji, a ne kulturnoj, kako je to bio slučaj s njemačkim jezikom

(Šokčević 2006: 11; Novak 2012: 69). O ovakvom odnosu prema mađarskom jeziku, gdje on

nije zaživio u kulturi naroda, zorno svjedoči poznati feljton mađarskoga pjesnika Rede Dalja

o Osijeku nakon posjete 1902. godine. Pod naslovom Živio! (Zsivio!) Erde o jezičnoj

ekologiji grada s naglaskom na mađarski jezik piše sljedeće:

„U Eszeku... ma ne, nije Eszek, Osijek je to odakle dolazim. (...)Mađari sačinjavaju

priličan kontigent njegova stanovništva, ali Osijek je ipak hrvatski grad... Toliko

hrvatski da sam crvenio zbog mađarske slabosti. (...) Po ulicama Osijeka čuo sam

nekoliko bojažljivo izgovorenih mađarskih riječi, u kavani opazio sam jedne ili dvoje

mađarske novine...i vidio sam jedan mađarski natpis, a i taj je bio udružen s

njemačkim natpisom na čelu zgrade Austro-mađarske banke. Toliko u svemu ima

mađarstva u gradu Osijeku!

Čudo je koliko nas ne vole između Drave i Save i kakva divlja, bolesna, luda, ali lijepa

hrvatska šovinistička vatra plamti tamo. Vidjeli smo otmjene židovske porodice kojima

je obrazovanje njemačko, ukus francuski. Stariji članovi tih porodica govore tri-četiri

76

kulturna jezika. Mlade svoje članove uzalud su oni htjeli siliti da govore francuski,

njemački, a mađarski pogotovo uzalud. Neće oni da govore nego samo hrvatski“.

(Mažuran i dr. 1996:224)

Početkom 20. stoljeća više jača slavenska ideja: ili kao panjugoslavenska ili kao zasebno

hrvatsko domoljublje. Žar patriotizma zahvaća sve slojeve u Hrvatskoj, a 1902. počinje

izlaziti i prvi hrvatski dnevnik Narodna obrana, utemeljena je i Prva hrvatska dionička

tiskara, pokrenuta je Biblioteka „Moderni hrvatski novelisti“ i osnovano je Hrvatsko narodno

kazalište (Mažuran i dr. 1996: 224). Međutim, pojedini povjesničari smatraju kako Osijek nije

zahvatio jednak nacionalni žar. Tako književni povjesničar Milan Marjanović s početka 20.

stoljeća vidi Osijek kao pretežno njemačko-židovsku varoš, opisujuću je kao:

[...] kolonijalnu provincijsku enklavu: svoju nacionalnu kulturnu fizionomiju on je

izgubio na prometnicama prema austrougarskim centrima, preko kojih se u njega dva

stoljeća infiltrirao neasimilirani germanizatorski i mađarizatorski trgovački element sa

svojom bečko-peštanskom pseudokulturom [...]. (Milan Marjanović u Mažuran i dr.

1996: 224.)

Ovaj element očitovao se i kroz jedan poseban govor koji se razvijao tijekom vremena i kakav

nije zabilježen drugdje u Monarhiji. Riječ je o esekerskom narječju koje je dobilo naziv po

gradu gdje je nastajalo tijekom nekoliko stoljeća. Proces naseljavanja austrijskoga i

njemačkog stanovništva u slavonske krajeve traje od pada Osmanskoga Carstva kada se

posjedi dijele kao nagrada za ratne zasluge s ciljem gospodarskoga razvoja puste Slavonije

(Bösendorfer 1910, Petrović 2001: 145). Naseljavanje, koje je trajalo preko dva stoljeća,

rezultiralo je time da je njemačko stanovništvo činilo najveću etničku zajednicu u gradu na

kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Stoga ne čudi da je njemački jezik u Osijeku bio glavni

element govora koji će se razviti među običnim pukom. U dodiru s hrvatskim, srpskim,

mađarskim, te elementima jidiša, nastalo je zasebno narječje njemačkoga jezika

prepoznatljivo za grad Osijek, koje će se zadržati i biti dominanto baš kao i njegovo

stanovništvo sve do nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine.

77

Ovo gradsko narječje pretežno se govorilo u nižim slojevima, dok su viši slojevi inzistirali na

Hochdeutsch83

, odnosno njemačkom razgovornom jeziku austrijske varijante (Petrović 2001:

146, sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla, osobni intervju, listopad 2012.). Slikoviti

sociolingvistički opis ovog narječja donosi nam Wilma von Vukelić u svojim memoarima

Spuren der Vergangenheit:

Esekerski njemački (...) nije bilo kakav jezik, već mješavina jezika koja se jedva može

opisati, kojom su govorili i koju su razumjeli (...) samo tamo rođeni odrasli. To je

idiom u kome se gutaju zadnji slogovi, suglasnici i samoglasnici. Nema rečenice bez

stranih elemenata, od sintakse, gramatike, ili pravopisa ni traga. Što tamo zovu

jezikom, jest konglomerat sastavljen od njemačkog jezika bečkog okruga Hernalsa,

onakvog kakva su uvezli njemački obrtnici još za vrijeme Marije Terezije i pokojnog

cara Josipa, i elemenata narječja švapskih seljaka Württemberga i Hessena. Tu su i

elementi češkog koje su donijeli niži časnici, te brojni žargonski izričaji rječnika

Židova torbara, pa šatrovački skitnica i putujućih kalfa koje je put doveo preko

Budimpešte, Praga i Minhena. Tu su i srpske primjese donjogradskog autohtonog

stanovništva, pa iskrivljen njemački i hrvatski jezik činovnika obližnje Vojne granice,

loš stil njemačkih lokalnih novina i lažni teatralni patos kazališnih družina prispjelih iz

Olmouca i Bratislave. (Wilma von Vukelić u Petrović 2001:146)

Od početka stoljeća do Popisa iz 1931. dolazi do velikih promjena u strukturi stanovništva.

Grad će se u ovom razdoblju udvostručiti, ali i etnički i ideološki značajno promijeniti.

Građani kojima je njemački bio materinski jezik i koji su na samom početku stoljeća činili

50% stanovnika, u Popisu iz 1921. čine tek trećinu ukupnog broja stanovnika (10,077

stanovnika od ukupnog broja od 34,485), a nakon ulaska u Kraljevinu SHS kada srpsko-

hrvatski-slovenski postaje jedinim službenim jezikom, udio će se njemačkog stanovništva i

dalje nastaviti smanjivati.

Člankom 3. Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca službenim je jezikom proglašen

srpsko-hrvatski-slovenski. Ovakva jezična politika govori o snažnim centralističko-

unitarističkim silnicama, koje će obilježiti gotovo cijelo 20. stoljeće do raspada Jugoslavije

83

Intervju s gospođom židovskog podrijetla (listopad 2012.).

78

devedesetih godina, ali ukazuje i na činjenicu da je došlo do značajnog zanemarivanja i

zatiranja pluralistične jezične stvarnosti (Sonačanc 2012: 310). U Kraljevini SHS postojala je

odredba kojom su se štitila prava manjina u vidu prava na obrazovanje na materinskom

jeziku, ali ova će odredba nestati u Ustavu Kraljevine Jugoslavije iz 1931. kojim dodatno jača

centralističko-unitaristička platforma (Mažuran i dr. 1996: 321).

Pravni dokumenti pisani tijekom ovog vremena uglavnom su na srpskom jeziku, dok su

jezične politike u obrazovanju znatno kompleksnije. U službenim se pravnim dokumentima

jezik pojavljuje pod nekoliko naziva – kao narodni književni jezik, narodni (srpsko-hrvatski-

slovenski) jezik, državni jezik, narodni jezik (srpskohrvatski i slovenski jezik) (Sočanac 2012:

311-312). 1938. Sporazumom Cvetković-Maček84

kojim Hrvatska stječe jaču autonomiju,

uspostavlja se Banska Hrvatska te se opet javlja hrvatski u nazivlju jezika u normativnim

dokumentima (Sočanac 2012: 312.).

Do Drugoga svjetskog rata dolazi do značajne promjene u strukturi stanovništva i

rezultirajuće jezične ekologije grada. Kako je navedeno, udio se njemačkoga stanovništva

smanjuje, a planskim se koloniziranjem Slavonije povećava broj stanovnika srpske

nacionalnosti. Tako je tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Osijeku postojao Ured za

kolonizaciju kroz koji se on planski kolonizirao na temelju Zakona o likvidaciji agrarne

reforme na velikim posjedima. Na temelju tog zakona određivale su se površine zemljišta za

izvlašćivanje. Kroz ove su procese, posjedi bili dodijeljeni dobrovoljcima iz Prvoga svjetskog

rata, takozvanim solunašima. Solunaši su većinom bili iz pasivnih srpskih, crnogorskih i

bosanskih dijelova Kraljevine Jugoslavije, srpske nacionalnosti, što je dovelo do značajnih

promjena u strukturi stanovništva, te jezičnoj ekologiji grada gdje njemački sve više postaje

potisnuti element.

Međutim, ove promjene u odnosima moći na nacionalnoj razini (srpska dominacija u

Kraljevini SHS/Jugoslaviji) te jačanje nacionalsocijalizma u Njemačkoj, za posljedicu imaju i

jačanje nacionalističkog pokreta među Nijemcima u Hrvatskoj i Osijeku. Sredinom tridesetih

84

Sporazum Cvetković-Maček odnosi se na sporazum kojeg su 26. kolovoza 1939. u Božjakovini sklopili

predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije,

ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Vladko Maček. Zahvaljujući Sporazumu ustrojila se koalicijska

vlada u kojoj je Maček bio potpredsjednik. Ovim je sporazumom proglašena i Banovina Hrvatska.

79

u Osijeku Branimir Altgayer je osnovao u sklopu pojave poznate kao Obnoviteljski pokret,

KWVD - Kultur- und Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen te dolazi do stanovite

revitalizacije njemačkoga među već asimiliranim stanovništvom (Wehler 1980: 35).

U razdoblju NDH (1941. - 1949.) njemački i hrvatski bili su službeni jezici u onim općinama

gdje je njemačko stanovništvo činilo 20%. Većina je drugih manjinskih škola bila zabranjena

i ukinuta. U školama se kao strani jezik uči samo još talijanski. Status njemačkog u ovom je

razdoblju neosporan. U nazivima poduzeća i trgovina moralo se jasno naznačiti ako je vlasnik

bio Židov. Jezične politike onoga doba izrazito su purističke. Inzistira se na hrvatskim

riječima gdje je god to moguće, postoji posebna komisija koja se brine za čistoću jezika, te se

i u pravnom diskursu inzistira na hrvatskim inačicama uobičajeno latinskog nazivlja (Sočanac

2012: 313). Židova je u Osijeku prema Popisu iz 1921. bilo 2731, a do kraja rata 300

(preživjeli su oni koji su prešli na kršćanstvo u miješanim brakovima). Na Popisu iz 2011.

nema govornika heberejskoga jezika u gradu, a broj stanovnika koji se izjašnjavaju kao

Židovi prema istom Popisu jest 31.85

Nakon 1945., uspostavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ponovno je na

snazi unifikacijska jezična politika hrvatskoga i srpskog jezika. Tijekom komunističkoga

razdoblja esekersko je narječje gotovo potpuno izbrisano iz javnog i privatnog prostora

grada86

kao i njemačka manjina koju prema zadnjem popisu stanovništva iz SFRJ, onom iz

1991., u Osijeku čini tek 281 stanovnik grada. Do egzodusa najvećim dijelom dolazi zbog

masovne odmazde prema Nijemcima neposredno nakon II. svjetskog rata kada je između

1944. i 1948. nestalo ili deportirano 240.000 Nijemaca s područja ondašnje Jugoslavije

(Geiger 2006: 1085). Oni koji nisu bili prognani ili nisu uspjeli pobjeći, tajili su jezik i on

tako postaje „skriveni jezik“ (sudionica u istraživanju židovskoga podrijetla, osobni intervju,

listopad 2012.; pripadnica njemačke nacionalne manjine, osobni intervju, veljača 2013.).

85

Važno je napomenuti kako i u ovom razdoblju ideološke implikacije nisu bile krajnje jednostavne. Osječanin

njemačkog podrijetla Ferdo Herbstsommer jedan je od prvih Nijemaca koji se pridružio Titovim partizanima.

Preko 2000 Nijemaca borilo se u partizanima, a posebno je bila poznata postrojba Ernst Thälmann. S obzirom na

brojnost Nijemaca u pojedinim postrojbama dogovoreno je da i zapovijedni jezik bude njemački. 86

Uspomena na ovo narječje ostaje u leksiku (koji se sve više smanjuje) Osječana. Za detaljniji pregled pogledaj

Petrović (2008).

80

Službeni jezik novonastale države nije naveden u pravnim dokumentima sve do Ustava iz

1974., kada se po prvi puta određuje pravo svakoj naciji da nazove jezik svojim imenom, a to

pravo imaju i autonomne republike. U hrvatskom se Ustavu iz iste godine hrvatski književni

jezik navodi kao službeni jezik u Hrvatskoj, kao standardni oblik narodnoga jezika Hrvata i

Srba u Hrvatskoj koji se zove hrvatski ili srpski (Član 138.). Iako su jezične manjine i sve

konstitutivne nacije u Jugoslaviji imale visoko regulirana jezična prava (Greenberg 2001: 3),

ovakve su nejasne formulacije primjer napetosti koje su postojale u jezičnim politikama

onoga vremena. Drugim riječima, susprezanje od službenog, eksplicitnog nazivanja jezika

ukazivalo je na osjetljivost jezičnog pitanja u Jugoslaviji (Sočanac 2012: 316).

Kraj 20. stoljeća predstavlja posebno teško razdoblje u povijesti grada budući da je to

razdoblje obilježio Domovinski rat. Rat je u Osijeku počeo 27. lipnja 1991. izlaskom tenkova

iz osječke vojarne Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pucanjem po civilima. Osijek će biti

godinu dana pod opsadom opkoljen sa svoje sjeverne, istočne i južne strane. U ovom

razdoblju Osječani masovno odlaze iz grada kao izbjeglice i kao prognanici. Tenja87

, jedno od

važnih mjesta u ovoj disertaciji, postaje jako uporište srpskih terorističkih snaga. U okolnim

selima izvršeni su pokolji hrvatskoga stanovništva (sela Ćelije, Dalj) i došlo je do egzodusa

stanovnika. U razdoblju od 2. svibnja 1991. do 26. srpnja 1994. u osječku je bolnicu

primljeno 5 222 žrtava rata, od njih 954 je poginulo. U Osijeku su JNA i pobunjeni hrvatski

Srbi oštetili ili uništili oko 30 000 objekata88

. Ukupne se izravne štete89

procjenjuju na iznos

od 9 316 milijuna kuna, dok se ukupne gospodarske procjenjuju na 2 353 milijuna kuna, a

društvene na 1 795 milijuna kuna (Pavičić 2009: 154 - 157). Važno je uzeti u obzir i

87 Tenja, iako administrativni dio Grada Osijeka, nalazi se 6 kilometara južno od grada. Prema Živaković-Kerže

(2014) naziv Tenja dolazi od mađarske riječi tehén, što znači krava i ukazuje na mađarski element u povijesti

mjesta. Za vrijeme Turaka doseljava se srpsko stanovništvo, a u 18. stoljeću naseljava se srpsko i hrvatsko

stanovništvo. Za vrijeme NDH (travanj – kolovoz 1942.) u Tenji se nalazio židovski sabirni logor (Kerže 2006:

497), a nakon II. svjetskog rata ( kolovoz 1946. – siječanj 1947.) sabirni i radni logor za folksdojčere (Geiger

2006: 1099). Tenja je imala važnu ulogu i u Domovinskom ratu kada je bila jedno od poprišta napada na Osijek.

Vraćena je pod ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske kroz mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. 88

I danas prema podcima KBC Osijek, Odjela za psihijatriju, najeveći broj psihički bolesti čine bolesti povezane

s PTSP-om, njih 30% (Izvješće KBC-a Osijek, Odjel za psihijatriju, 2014.). 89

Izravna se šteta odnosi na: a) materijalne štete, b) troškove rata i neodržavanje dobara i c) život i zdravlje ljudi.

Za više o procjeni šteta pogledaj kod Pavičić (2009).

81

neizravne štete koje su samo na ratne godine procijenjene na 916 071 milijuna kuna (Pavičić

2009: 157).90

Iako se život nastavio donekle normalno odvijati početkom ljeta 1992.91

, grad je sljedeće tri

godine bio opkoljen. Tek je potpisivanjem Erdutskog sporazuma92

, odnosno Temeljnog

sporazuma o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema iz 1995. počeo proces

mirne reintegracije koji će biti završen 1998. godine. Na temelju sporazuma odredilo se

prijelazno razdoblje u okviru kojeg je područje hrvatskog Podunavlja bilo pod

administrativnim nadzorom Ujedinjenih naroda.. Tijekom ovog je razdoblja provedena

demilitarizacija, ustrojena višenacionalna policija i organizirani su prvi lokalni izbori, a

polovica se stavki sporazuma odnosila na zaštitu ljudskih prava (Bing 2007: 403). O ljudskim

pravima i njihovoj ulozi u jezičnim politikama bit će više riječi u sljedećim potpoglavljima.

4.2. Suvremeni kontekst

U pregledu suvremenog konteksta važno je ekološki pristupiti temi jezičnih politika i jezične

raznolikosti u smislu povezivanja pet područja koje sam uzela u obzir u odabiru ispitanika.

Ono što je zajedničko svim područjima djelovanja (javnoj, ekonomskoj, urbanoj, obrazovnoj i

privatnoj) posljedice su koje je na grad Osijek, (ali i cijelu Slavoniju i Baranju) ostavio

Domovinski rat (vidi prethodno potpoglavlje), neravnopravan odnos moći centra (Zagreba) i

regije (istočne Slavonije i Baranje i Osijeka kao njihova prirodnog centra), kao i

globalizacijski procesi koji su otvaranjem samostalne države Hrvatske neoliberalno-

kapitalističkoj politici zahvatili sva njezina područja (Šundalić 2006). Osim navedenih

društveno-povijesnih okolnosti, u dijelu koji se bavi suvremenim kontekstom također je važno

prikazati podatke iz popisa stanovništva kao izvanjske pokazatelje izmijenjene jezične

ekologije, ali i zakonske okvire vezane uz korištenje jezika koji pokazuju širenje područja

90

Na sljedećoj je poveznici dostupna mapa razaranja objekata u gradu Osijeku:

http://tinypic.com/view.php?pic=2uysug0&s=6#.U47apnKSyrg. Mapa se nalazi i u Mažuran i dr. (1996) na

stranici 645. 91

Tijekom ratne godine organizirana je i nastava putem Hrvatskoga radija od 14. listopada do 22. studenoga

1991. U lipnju 1992. škole počinju s radom, a djeca, povratnici, polaze posebni skraćeni program od protekle

školske godine 1991./1992., tzv. „Osječki model 25%“ . Nastava je završila 31. srpnja 1992. godine. 92

Cjeloviti je sporazum dostupan na sljedećoj poveznici:

http://peacemaker.un.org/sites/peacemaker.un.org/files/HR_951112_ErdutAgreement.pdf.

82

djelovanja u smjeru razvoja identitetskih praksi osječkih, (ali i hrvatskih) jezičnih manjina,

barem na formalno-pravnoj razini.

4.2.1. Društveno-povijesni kontekst

Posljedice koje je na grad Osijek ostavio Domovinski rat i neravnopravan odnos moći usko su

povezani s globalizacijskim procesima i njihovim posljedicama na život grada. Otvaranje

novim tržištima, koja su daleko šira od lokalnih ili nacionalnih, i utjecajima koje u

globalizaciji imaju nadnacionalne korporacije, čija je osnovna svrha stvaranje dobiti, a koji su

često jači od utjecaja državnog aparata, doveo je do situacije koju Radermacher naziva

globalnim aparthejdom, u čijoj srži počiva nepravda kao glavno obilježje svjetske ekonomije

(Radermacher u Šunadlić 2006: 126; Hobsbawm 2007: 3; Blommaert 2012: 153).

Osim ovih globalnih kretanja kojima se Hrvatska otvorila odbacivanjem socijalističkog

nasljeđa93

, kako ističe Šundalić (2006: 13), poslije mirne reintegracije nije došlo niti do

gospodarske, ali niti do demografske obnove u istočnoj Slavoniji i Baranji. Uz katastrofalne

posljedice rata, isti autor smatra kako je razlog ovakvome stanju nejednakost investicija,

odnosno stvaranja i raspodjele dohotka u Hrvatskoj.

O gospodarskom neoporavku, ili daljnjem propadanju grada, govore podatci Financijske

agencije o poslovanju poduzetnika Hrvatske u 2013. godini. U obzir su se uzimali sljedeći

parametri: broj poduzetnika, zaposlenika, ukupni prihod, dobit i gubitak razdoblja te neto

dobit poduzetnika. Prvo mjesto po svim kriterijima zauzeli su poduzetnici grada Zagreba, dok

je gospodarstvo Osječko-baranjske županije među 21 hrvatskom županijom zauzelo je zadnje,

21. mjesto prema ostvarenoj neto dobiti budući da je ova županija ostvarila najmanju neto

dobit od svih županija u iznosu od minus 1,2 milijarde kuna (FINA 2014).

93

Važno je istaknuti da Šundalić kritički gleda i socijalističko naslijeđe, pa tako o socijalističkoj svijesti govori

kao o onoj gdje postoji pravo na raspodjelu, ali ne i na obavezu i odgovornost u stvaranju toga što bi se trebalo

dijeliti (Šundalić 2006: 126).

83

Šundalić (2006: 129) ranija ovakva izvješća94

u kojima Osijek i Osječko-baranjska županija

imaju smanjene vrijednosti u odnosu na druge županije tumači kao osiromašenje regije koje,

kako smatra, može dovesti do socijalne isključenosti na osobnoj razini. Problem u ovakvom

okruženju nastaje što ono ne vodi razvoju nečije osobnosti, već se egzistencija svodi na

zadovoljavanje osnovnih potreba (Šundalić 2006:129).

Blommaert (2012:154) ističe kako neravnomjerna podjela dobara, kao posljedica

globalizacije, dovodi do sve veće marginalizacije onoga dijela društva koje je već

marginalizirano, te zaključuje:

Takve oblike „tvrde“ društveno-ekonomske marginalizacije često prate oblici

„mekane“ marginalizacije: marginalizacije određenih kulturoloških obilježja,

identiteta, praksi i resursa poput jezika. Globalizirana je država [...] značajan čimbenik

u takvim procesima marginalizacije. (Blommaert 2012: 154)

U sljedećim ćemo poglavljima vidjeti kako se ovi procesi preslikavaju u osječkom kontekstu,

posebice kroz intervjue s djecom. Ono što je nesumnjivo nusproizvod globalizacije,

nemjerljiv je ranije spomenut rastući utjecaj i važnost engleskog jezika čija važnost i

korištenje potiskuje sve druge jezike u gotovo svim područjima djelovanja.95

Obrazovanje,

kao primarni ideološki aparat države (Althusser 1986), najbolji je pokazatelj ove dominacije.

Statistički podatci Europske komisije pokazuju da je Hrvatska je pri samom vrhu u

institucionalizaciji učenja stranih jezika.96

Međutim, važno je imati na umu da se mahom radi

o učenju engleskog jezika97

.

94

Šundalić izvodi zaključke na temelju zajedničkog izvješća HGK-a i FINE iz 2005. o BDP-u per capita po

hrvatskim županijama za 2003. i 2004. godinu. 95

Ovladavanje engleskim jezikom početkom 21. stoljeća širi se brzinom kakva nije nikad ranije zabilježena u

svijetu za niti jedan drugi jezik (Parijs 2011: 6). 96

Iako se još uvijek u pojedinim državama Europske unije vodi borba oko toga da se strani jezici uvedu kao

obavezni predmeti na svim razinama obrazovanja (npr. u Ujedinjenoj Kraljevini) u većini zemalja oni imaju

takav status, a u Hrvatskoj strani jezici imaju status obaveznog predmeta desetljećima, odnosno, kao što smo

mogli vidjeti kroz povijesni pregled, stoljećima. Prema nastavnom planu i programu većine europskih zemalja

strani jezik pokriva ispod 10% ukupnih sati nastave. U desetak zemalja, taj je postotak još manji - ispod 5%.

Međutim, Belgija (njemačka jezična zajednica) (14,3%), Luksemburg (40,5%), Malta (15,2%) i Hrvatska

(11,1%) iznimke su ovakvog trenda (Europska Komisija 2012). 97

Na skupu HDPL-a (2014) nakon jednog izlaganja poznati su hrvatski jezikoslovci koji se bave usvajanjem

stranoga jezika (Vrhovec, Gačić, Petrović i drugi) ukazali na loše, odnosno neizgrađene obrazovne jezične

84

Engleski jezik usko je povezan s gore spomenutom globalnom nejednakom raspodjelom

dobara. On je materinski jezik 40% zaposlenih u Europskoj komisiji, dok izvorni govornici

engleskog jezika čine tek 13% Europske unije (Gazzola svibanj, 2014.). Ovaj podatak ukazuje

na neravnomjernu zastupljenost govornika kojima engleski nije materinski jezik u glavnim

tijelima Europske unije, odnosno jezičnoj diskriminaciji u centrima moći koji odlučuju i o

hrvatskim politikama. Kao nusproizvod ovakvih odnosa moći, došlo je do neravnopravnog

odnosa dostojanstva (Parijs 2011: 6), stoga govornici čiji materinski nije engleski jezik

poimaju vlastiti jezik kao manje vrijedan (Mehmedbegović 2011, intervjui s djecom i

mladima, svibanj 2012.). Ovakvo shvaćanje materinskog jezika, gdje se on doživljava kao

manje vrijedan, može imati utjecaja i na identiteteske prakse prilikom popisa stanovništva

stoga su oni na taj način shvaćeni važan pokazatelj jezične ekologije grada.

4.2.2. Popisi iz 1991., 2001. i 2011.

Na temelju podataka iz popisa stanovništva ne možemo zaključiti koliki je stvarni broj

govornika nekog jezika, ali možemo zaključiti koliki se broj ili postotak stanovnika

poistovjećuje s određenim jezikom, zato što želi ili zato što nema druge mogućnosti.98

Stoga

pri analizi smanjenja ili povećanja broja govornika nekog jezika na temelju popisa

stanovništva treba voditi računa o ovoj problematici. S druge pak strane, identifikacije

ukazuju na smjer razvoja stvarnih praksi, odnosno ono što su Weinreich i Fishman (Weinreich

1953: 100; Fishman1978: 150) zvali jezičnom lojalnošću (language loyalty). To konkretno

znači da postoji veća vjerojatnost da osoba koja se odrekla materinskog jezika na popisu

stanovništva manje drži do poznavanja tog jezika i neizvjesno je koliko će taj jezik opstati u

sljedećim generacijama.

U Izvješću Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (2006: 1) stoji kako je

zabrinjavajuće ocijenjena činjenica da su svi regionalni ili manjinski jezici u Republici

Hrvatskoj pogođeni drastičnim opadanjem broja govornika. Usporedimo li stanovništvo

politike koje marginaliziraju sve druge strane jezike koji su se tradicionalno učili u hrvatskim školama

(njemački, francuski i talijanski) uslijed dominacije engleskog jezika. 98

Coulmas (2013: 170) tako naglašava činjenicu kako su popisi stanovništva često neprimjereni budući da se

ispitanici moraju opredijeliti za jedan jezik što pobija stvarnosu situaciju višejezičnih sredina gdje govornici

odrastaju s nekoliko jezika.

85

prema materinskom jeziku iz 1991., 2001. i 2011. u gradu Osijeku, također možemo vidjeti da

se radi o razmjernom smanjenju populacije i posljedičnom smanjenju jezične raznolikosti koja

tek na zadnjem popisu bilježi obrnute procese, ali ne znatne i ne za sve jezike (Tablica 4.):

86

Tablica 4. Stanovništvo prema materinskom jeziku u gradu Osijeku prema Popisima iz 1991., 2001. i 2011.99

Jezik 1991 1991. u postotcima

2001. 2001. u postotcima

2011 2011. u postotcima

Ukupno 104 761 100,00% 114 616 100,00% 108 048 100,00%

Hrvatski 80 464 76,80% 110 472 96,38% 104 032 96,28%

Hrvatsko-srpski

- - 51 0,04% 139 0,13%

Albanski 323 0,30% 420 0,37% 389 0,30%

Bosanski[1] - - 61 0,05% 170 0,16%

Bugarski - - 4 0,01% 7 0,01%

Crnogorski - - - - 22 0,02%

Češki 46 0,04% 23 0,02% 22 0,02%

Hebrejski - - - - - -

Mađarski 1284 1,22% 838 0,73% 642 0,59%

Makedonski 180 0,17% 107 0,09% 102 0,09%

Njemački - - 129 0,11% 107 0,10%

Poljski - - 18 0,02% 12 0,01%

Romski 196 0,18% 83 0,07% 99 0,09%

Rumunjski - - 17 0,01% 20 0,02%

Ruski - - 14 0,01% 16 0,01%

Rusinski 70 0,06% 33 0,03% 37 0,03%

Slovački 259 0,24% 188 0,16% 178 0,16%

Slovenski 223 0,21% 95 0,08% 61 0,06%

Srpski 2 679 2,55% 1 450 1,27% 1 456 1,35%

Srpsko-hrvatski

- - 120 0,10% 244 0,23%

Talijanski 8 0,00% 5 0,00% 17 0,02%

Turski - - 2 0,00% 4 0,00%

Ukrajinski 39 0,03% 34 0,03% 40 0,04%

Vlaški - - 1 0,00% 1 0,00%

Ostalo 555 0,52% 67 0,67% 86 0,08%

Hrvatsko-srpski ili sprsko-hrvatski [2]

17 460 16,66% - - - -

Nepoznato - - 373 0,33% 145 0,13%

99

Republika je Hrvatska prva u Europi po broju službenih manjinskih jezika. Vidi stranicu 18. u izvješću

Europske komisije o učenju stranih jezika u školama (2012), dostupnu na sljedećoj poveznici:

http://eacea.ec.europa.eu/education/eurydice/documents/key_data_series/143en.pdf

87

U analizi podataka iz popisa stanovništva važno je imati na umu kako u ovoj disertaciji oni ne

predstavljaju statičke stvarnosne pojave u društvu nego performativne, djelatne činove gdje se

na stanovništvo gleda kao na kategoriju koja govoru o svjesnom odabiru i prema tome javnoj

konstrukciji identiteta (Day 2011: 174). Bilo kakva lingvistička analiza koja se temelji na

popisu stanovništva, mora voditi računa da se radi o konstruiranju podataka – s jedne strane

ponuđenih u kategorijama pojedinih popisa stanovništva, a s druge u odlukama o vlastitom

samokategoriziranju od strane ispitanika (Bañados i Alfaro 2014).

Ukupni prikaz govornika jezika te govornika koji kao svoj jezik navode hrvatski jezik i tijek

njihova razvoja od 1991. vidljiv je iz sljedećega grafikona:

Slika 1. Ukupni broj govornika u gradu Osijeku i broj govornika hrvatskoga jezika u gradu Osijeku

prema Popisu iz 1991., 2001. i 2011.

Kao što se može uočiti iz Slika 1., između 1991. i 2001. došlo je do povećanja ukupnoga broja

govornika jezika, kao i govornika koji se izjašnjavaju kao govornici hrvatskog jezika, ali u

sljedećem razdoblju, između 2001. i 2011. dolazi do smanjenja ukupnoga broja te značajnoga

smanjenja govornika koji odabiru hrvatski kao materinski jezik.

Dva najveća manjinska jezika, srpski i mađarski, i njihov razvoj od 1991. prikazani su u

sljedećem grafikonu:

88

Slika 2: Broj govornika srpskog i mađarskog jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991., 2001. i

2011.

Iz Slika 2. vidljivo je da je do najvećega smanjenja govornika koji odabiru srpski, ali i

mađarski kao materinski jezik, došlo između 1991. i 2001. godine, što se može objasniti

ratnim događanjima tijekom devedesetih godina. Do blagog obrata u razvoju dolazi nakon

2001., kada broj govornika srpskog jezika bilježi blagi porast, dok se broj govornika

mađarskog nastavlja smanjivati te gotovo dvije stotine ljudi manje navodi mađarski kao

materinski jezik u Popisu iz 2011.

Povezano s analizom srpskoga jezika, važno je pogledati što se dogodilo i sa stavkom koja se

nalazi na Popisu iz 1991.; hrvatsko-srpski ili sprsko-hrvatski. U kasnijim popisima ona je

razdvojena i nalazimo stavke hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski odvojeno (Slika 3):

89

Slika 3: Broj govornika hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog u gradu Osijeku prema Popisu iz

1991., hrvatsko-srpskog prema Popisu iz 2001. i 2011. i srpsko-hrvatskog prema Popisu iz 2001. i

2011.

S obzirom da stavka hrvatskosrpski ili srpskohrvatski ne postoji na popisu iz 2001. i 2011.,

ona je najočitiji primjer koliko službene jezične politike (status jezika kao takav) oblikuju

diskurs i na koncu i jezičnu stvarnost. S jedne strane usporedimo li zajedno brojeve za stavke

uvedene nakon 2001.; hrvatsko-srpski jezik i srpsko-hrvatski jezik, oni su i dalje dramatično

niži u odnosu na broj govornika koji je kao svoj jezik odabrao hrvatskosrpski ili

srpskohrvatski na Popisu iz 1991. Međutim, zanimljivo je da, iako se radi o malenom broju,

on bilježi udvostručenje usporedimo li Popis iz 2001. i Popis iz 2011. Broj govornika koji je

kao svoj materinski naveo srpskohrvatski 2001. čini 120 stanovnika grada, a 2011. njih je

244. Kao materinski jezik 51 stanovnik je naveo hrvatskosrpski prema Popisu iz 2001., dok je

taj broj i više nego udvostručen u Popisu 2011. kad 139 stanovnika navodi ovaj jezik kao

materinski.

Sljedeći se grafikon odnosi na jezike koji po broju govornika slijede najveće jezične manjine

– srpsku i mađarsku, a to su albanski, slovački, slovenski i bosanski jezik:

-

2.000

4.000

6.000

8.000

10.000

12.000

14.000

16.000

18.000

1991.2001.

2011.

Hrvatsko-srpski

Srpsko-hrvatski

Hrvatskosrpski ilisrpskohrvatski

90

Slika 4: Broj govornika albanskog, slovačkog i slovenskog jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz

1991., 2001. i 2011. i bosanskog iz Popisa iz 2001. i 2011.

Slika 4. pokazuje kako je tijekom devedesetih godina došlo do značajnog povećanja

govornika albanskoga jezika, dok slovački i slovenski jezik u ovom razdoblju bilježe pad. U

popisu iz 2001. pojavljuje se stavka bošnjački jezik koja je 2011. preimenovana u bosanski

jezik i ona bilježi značajan rast u ovom razdoblju, pa je stanovnika koji navode ovaj jezik kao

materinski u Popisu iz 2001. zabilježeno 61, a 170 u Popisu iz 2011. Broj govornika

slovačkog i posebno slovenskog jezika bilježi dramatično smanjenje tijekom devedesetih, ali i

kontinuirani pad za slovenski jezik i u razdoblju između 2001. i 2011.

Sljedeći grafikon odnosi se na sljedeće materinske jezike: romski, makedonski i njemački:

-

50

100

150

200

250

300

350

400

450

1991.2001.

2011.

Albanski

Slovački

Slovenski

Bosanski

-

50

100

150

200

1991.2001.

2011.

Romski

Makedonski

Njemački

91

Slika 5:Broj govornika romskog i makedonskog u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991., 2001. i

2011. i broj govornika njemačkoga jezika prema Popisu iz 2001. i 2011.

Na temelju Slika 5. vidljivo je da njemački, jezik koji se tradicionalno govorio u prošlosti

grada, nije bio naveden niti kao kategorija u Popisu stanovništva iz 1991. (niti u ranijim

popisima u SFRJ). Podatke iz 2001. uputno je usporediti s onima iz Popisa iz 1921. kad je

ukupan broj govornika koji je odabrao njemački kao materinski jezik iznosio 10, 077

stanovnika. Kao što je vidljivo iz Grafikona 5., njemački bilježi daljnje smanjene i prema

Popisu iz 2011. romski i makedonski jezik bilježe značajno smanjenje kao i većina drugih

jezika tijekom devedesetih godina dvadesetog stoljeća. U narednom razdoblju, onom između

2001. i 2011. njemački i makedonski bilježe blagi pad, dok je u slučaju romskog obrnuta

situacija. Romski je jezik također indikator performativne prirode popisa stanovništva,

odnosno procesa konstruiranja identiteta u diskursu. U Osijeku dominantno žive Romi-Bajaši

čiji je jezik kako sam već napomenula znatno drugačiji od jezika kojim govore Romano-Čip

Romi.

92

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA. Sudjelovanjem u popisu i pristajanjem na

identitetsku odrednicu jezika kao romskog, Romi-Bajaši pristaju na okvire postavljene od

strane centra, autoriteta, kreatora znanja i na taj način poništavaju/brišu svoj identitet koji je

različit od Romano-Čip romskog identiteta.

Sljedeća grupa jezika po broju stanovnika prikazana je u Slika 6: Broj govornika rusinskoga,

češkoga i ukrajinskoga jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991., 2001. i 2011.. To su

stanovnici grada koji kao svoj materinski jezik identificiraju rusinski, češki i ukrajinski jezik.

Slika 6: Broj govornika rusinskoga, češkoga i ukrajinskoga jezika u gradu Osijeku prema Popisu iz

1991., 2001. i 2011.

Iako se radi o statistički zanemarivom broju govornika koji kao materinski identificiraju ove

jezike, vidimo da se i njihov broj drastično smanjuje tijekom devedesetih, što se posebice

odnosi na govornike rusinskoga jezika. U razdoblju između 2001. i 2011. dolazi do tek

neznatnog rasta broja govornika koji kao svoj jezik navode ukrajinski (tek 6 govornika više) i

rusinski jezik (4 govornika više), odnosno smanjenja onih koji kao svoj jezik navode češki

jezik (1 govornik manje).

-

10

20

30

40

50

60

70

1991.2001.

2011.

Rusinski

Češki

Ukrajinski

93

Sljedeći se grafikon (Slika 7.) odnosi na još manju skupinu govornika. To su govornici koji

kao svoj jezik navode crnogorski, rumunjski, ruski i poljski jezik.

Slika 7: Broj govornika crnogorskoga, rumunjskoga, ruskoga i poljskoga jezika u gradu Osijeku

prema Popisu iz 1991., 2001. i 2011.

1991. godine ovi jezici nisu registrirani u Popisu, a crnogorski je registriran tek u Popisu iz

2011. S obzirom da se radi o vrlo malim brojevima teško je govoriti o statističkoj analizi, ali

vidljivo je da se u slučaju poljskoga dolazi do značajnog smanjenja, već ionako malog broja

govornika, njih je 18 prema Popisu iz 2001., a 12 prema Popisu iz 2011. Istovremeno, kod

broja govornika rumunjskoga i ruskoga jezika, broj iz 2011. je nešto veći. Popis iz 2001.

bilježi 17 govornika rumunjskoga jezika, dok je za isti jezik 2011. taj broj povećan na 20.

2001. godine zabilježeno je 14 govornika koji navode ruski kao materinski jezik, a 2011.

godine 16 govornika.

Bugarski, turski i vlaški jezici su oni jezici koji bilježe najmanji broj govornika prema

Popisima stanovništva kao što je vidljivo prema sljedećem grafikonu:

-

5

10

15

20

25

1991.2001.

2011.

Crnogorski

Rumunjski

Ruski

Poljski

94

Slika 8: Broj govornika bugarskoga, turskoga i vlaškoga u gradu Osijeku prema Popisu iz 1991.,

2001. i 2011.

Kategorije za ove jezike ne postoje u Popisu uz 1991. Broj se bugarskih govornika povećao

prema Popisu iz 2011. za njih troje u odnosu na Popis iz 1991. Broj govornika turskog jezika

također bilježi rast, pa umjesto 2 govornika prema Popisu iz 2001. u Popisu iz 2011.

zabilježeno je 4 govornika. Vlaški jezik bilježi tek jednog govornika i u Popisu iz 2001. i u

Popisu iz 2011. Iako se radi o statistički posve zanemarivim brojevima, bit je da su ovo jezici

nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (drugi se jezici bilježe pod kategoriju – Ostali

jezici) i da bez obzira na brojnost sudjeluju u jezičnoj ekologiji grada.

Na temelju gornjih grafikona vidljivo je da su ratne godine ostavile najveći trag na jezičnu

raznolikost grada. Tijekom devedesetih godina samo dva jezika bilježe porast broja govornika

– hrvatski i albanski, dok svi ostali jezici koji su se nalazili na Popisu iz 1991. bilježe pad na

Popisu iz 2001. godine. Smanjio se broj govornika srpskoga, mađarskoga, slovačkoga,

slovenskoga, makedonskoga, ukrajinskoga i talijanskoga, a broj se govornika romskoga,

rusinskoga i češkoga jezika prepolovio u istom razdoblju.

U narednom razdoblju – između 2001. i 2011. dolazi do ukupnog smanjenja broja stanovnika

i najvećeg smanjenja govornika hrvatskog jezika. Prema Popisu iz 2011. njih je čak 6440

manje nego na prethodnom Popisu iz 2001. Kako sam već spomenula, broj govornika

mađarskog jezika također se dramatično smanjio u odnosu na ukupni broj. Do povećanja

dolazi kod 11 jezika koje se bilježe u Popisu iz 2011, ali radi se o vrlo malom povećanju

-

1

2

3

4

5

6

7

1991.2001.

2011.

Bugarski

Turski

Vlaški

95

govornika tih jezika. To su srpski, romski, rusinski, ukrajinski, talijanski, rumunjski, ruski,

bugarski i turski. Najveći porast bilježe bosanski, hrvatsko-srpski i srpsko-hrvatski gdje su se,

kao što se vidi iz Tablica 4. i Slika 3 iSlika 4, ukupni brojevi udvostručili.

S obzirom na povijest grada velika je vjerojatnost da i među onim stanovnicima koji su naveli

hrvatski kao materinski jezik postoji određen broj onih koji su na određen način (više ili

manje intenzivan) izloženi nekom drugom jeziku u svom neposrednom okolišu. Teško je

zamisliti Osijek, ali i mnoge slične gradove, kao potpuno jednojezične gradove. Popisi

stanovništva predstavljaju snažno oruđe u kreiranju službenih jezičnih politika koje u

konačnici kategoriziraju ljude u monoetnički diskurs fiksne strukture i kao takvi predstavljaju

ono što Foucault naziva „ustrojima istine“ (1994: 22). Na koncu, i same odluke koje se

donose o tome koji će se jezici ponuditi u popisu indikativne su o ostvarivanju jezičnih prava,

koji su i tema sljedećeg potpoglavlja.

4.2.3. Službene jezične politike

Kao što je ranije spomenuto u ovoj disertaciji, jezične se politike mogu načelno podijeliti u

dvije osnovne skupine: one službene, javne i one neslužbene, skrivene – de facto jezične

politike. Ovo je istraživanje usmjereno na ove druge: nepisana pravila, skrivene poruke u

društvu u kojima se jezik eksplicitno ne spominje, ali predstavljaju puno važnije silnice u

oblikovanju jezične stvarnosti.100

Međutim, budući da službene jezične politike imaju

regulatornu ulogu te mogu imati posljedice na jezičnu stvarnost, a često postoje u obliku

idealnih smjernica, važno je navesti osnovne dokumente kojima se reguliraju status jezika i

jezična prava u Republici Hrvatskoj, a time i u gradu Osijeku.

Službene su jezične politike one odluke u kojima se eksplicitno navode prava pojedinaca ili

skupina vezano uz korištenje jezika, a te se odluke mogu pojaviti u bilo kojoj domeni. Na

državnoj razini postoji niz takvih odluka od kojih su pojedine vezane uz međunarodne pravne

dokumente, tj. izvore prava. Ja ću se u ovom pregledu orijentirati na one izvore prava koji se

100

Schiffman na svojoj osobnoj internetskoj stranici (2005) uspoređuje javne i skrivene jezične politike sa

santom leda, gdje gornji, manji, vidljivi dio predstavlja javne/službene politike, a dio ispod vode, daleko veći,

predstavlja skrivene jezične politike. Podrobnije o ovoj metafori vidi na sljedećoj poveznici:

http://ccat.sas.upenn.edu/~haroldfs/540/polintro/polintro.html.

96

tiču uporabe i pisma nacionalnih manjina, posebno vezano uz obrazovanje kao ono područje

kojim se najviše bavim u ovom radu kao dominantnim ideološkim aparatom države

(Althusser 1986).

Tijekom dvadesetoga stoljeća, posebno pred kraj stoljeća, došlo je do zaokreta u službenim

jezičnim politikama zahvaljujući sve jačim glasovima iz reda znanstvenika (utjecaj koji je

krenuo iz ranije spomenutog II. razdoblja – vidi 2. poglavlje), ali i političara koji su zastupali

jezična ljudska prava. Od ranijih pravnih odredbi koje su bile negativno orijentirane (protiv

diskriminacije) u pravnom je diskursu sve veću važnost počela stjecati afirmativna politika

aktivnoga zagovaranja jezičnih prava (Grin 2005: 457). Ovi su globalni procesi aktivnoga

rada na afirmaciji jezičnih prava utjecali i na kreiranje službenih jezičnih politika u Hrvatskoj.

U preglednom radu Antonije Petričušić (2013) nalazimo sustavan prikaz izvora prava koji

reguliraju uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina. Od međunarodnih izvora prava u

kojima se izravno govori o pravima manjina na uporabu jezika i pisma Petričušić navodi šest

dokumenata. Hrvatska je potpisala dva takva dokumenta nastala pod okriljem Ujedinjenih

naroda. To su Međunarodni pakt o građanskim i ljudskim pravima101

i Deklaracija o pravima

osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama102

. Druga dva

dokumenta jesu ona Vijeća Europe - Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina103

i

Europska povelja o regionalnim i manjinskim jezicima104

. Na koncu, tu su dva instrumenta

Organizacije za europsku sigurnost i suradnju – Preporuke iz Osla o pravu nacionalnih

manjina na upotrebu vlastitog jezika105

i Ljubljanske smjernice o integraciji raznolikih

društava106

.

U uvodnoj riječi Okvirne konvencije navodi se misao koja je ujedno i osnova pristupa

jezičnih prava u istraživanju jezika:

101

Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici: http://www.mprh.hr/medjunarodni-pakt-o-gradjanskim-i-

politickim-pravi 102

Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici:

http://www.crnakutija.babe.hr/attach/_d/dekl_o_pr_osoba_koje_pripadaju_nac_ili_etn.pdf 103

Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici:

http://www.crnakutija.babe.hr/attach/_o/okvirna_konvencija_za_zastitu_nacionalnih_manjina.pdf) 104

Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici:

http://www.coe.int/t/dg4/education/minlang/textcharter/Charter/Charter_hr.pdf 105

Cjeloviti tekst dostpan je na sljedećoj poveznici: http://www.osce.org/hr/hcnm/67533?download=true 106

Cjeloviti tekst dostupan je na sljedećoj poveznici: http://www.osce.org/hr/hcnm/110489?download=true

97

(...) pluralističko i istinski demokratsko društvo treba ne samo poštivati etničku,

kulturnu, jezičnu i vjersku samobitnost svakog pripadnika nacionalne manjine, već im

također stvoriti odgovarajuće uvjete za izražavanje, očuvanje i razvijanje te

samobitnosti. (Vijeće Europe 1995.)

Osnovne ideje Okvirne konvencije pronalazimo i u drugim dokumentima koji reguliraju prava

manjina vezano uz uporabu jezika i pisma. Osim navedenih šest dokumenata koji su dio

unutarnjega pravnog poretka, te stoje iznad hrvatskih zakona, Ustavom Republike Hrvatske

regulirani su i drugi dokumenti koji se tiču prava nacionalnih manjina. 107

Svi su oni navedeni

u Članku 1. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a to su sljedeći međunarodni

izvori prava: Povelja Ujedinjenih naroda, Opća deklaracija o pravima čovjeka, Međunarodni

pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i

kulturnim pravima, Završni akt Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Pariška povelja

za novu Europu i drugi dokumenti OESS-a koji se odnose na prava čovjeka, osobito

Dokument kopenhaškog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji i Dokument moskovskog

sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji, Konvencija Vijeća Europe za zaštitu prava čovjeka i

temeljnih sloboda, te protokoli uz tu Konvenciju, Međunarodna konvencija o ukidanju svih

oblika rasne diskriminacije, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,

Konvencija o pravima djeteta, Deklaracija o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i

diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja, Konvencija o borbi protiv diskriminacije u oblasti

prosvjete, Deklaracija UN-a o pravima osoba pripadnika nacionalnih ili etničkih, vjerskih i

jezičnih manjina, Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Europe, Europska

povelja o regionalnim i manjinskim jezicima, Europska povelja o lokalnoj /mjesnoj/

samoupravi, Instrumenti SEI za zaštitu manjinskih prava, Preporuka iz Lunda o učinkovitom

sudjelovanju nacionalnih manjina u javnom životu108

(Članak 1., Ustavni zakon o pravima

nacionalnih manjina).

107

U pravnom se i političkom području razlikuju dokumenti koji imaju pravno obvezujući status, od onih koji su

na razini preporuke, ali sa određenom političkom snagom (podrobnije vidi kod Petričušić 2013). 108

Originali ovih dokumenata dostupni su na stranici Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina na

sljedećoj poveznici:

http://www.uljppnm.vlada.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=26&Itemid=70

98

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih

manjina temelje se na ovim izvorima. S obzirom na usmjerenost istraživanja na obrazovno

područje posebice tijekom faze u istraživanju s djecom i mladima, ali i u drugim fazama

istraživanja, uslijed važnosti obrazovanja kao spomenutog ideološkog aparata države, za ovu

je disertaciju iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina važan Članak 11. Ustavnog

zakona koji regulira sljedeće:

(1) Pravo je pripadnika nacionalnih manjina na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i

pismu kojim se služe.

(2) Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalne manjine obavlja se u predškolskim

ustanovama, osnovnim i srednjim školama te drugim školskim ustanovama (u

daljnjem tekstu: školska ustanova) s nastavom na jeziku i pismu kojim se služe, pod

uvjetima i na način propisanim posebnim zakonom o odgoju i obrazovanju na jeziku i

pismu nacionalnih manjina.

(3) Školske ustanove s nastavom na jeziku i pismu nacionalne manjine mogu se

osnivati, te odgoj i obrazovanje provoditi za manji broj učenika od onog koji je

propisan za školske ustanove s nastavom na hrvatskom jeziku i pismu.

(4) Nastavni plan i program odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne

manjine uz opći dio obvezno sadrži dio čiji je sadržaj u vezi s posebnošću nacionalne

manjine (materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno stvaralaštvo

nacionalne manjine).

(5) Pravo je i obveza učenika koji se odgajaju i obrazuju na jeziku i pismu nacionalnih

manjina da uz svoj jezik i pismo uče hrvatski jezik i latinično pismo prema utvrđenom

nastavnom planu i programu.

(6) Odgojno obrazovni rad u školskoj ustanovi s nastavom na jeziku i pismu

nacionalne manjine obavljaju nastavnici iz reda nacionalne manjine koji potpuno

vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine, odnosno nastavnici koji nisu iz redova

nacionalne manjine, a potpuno vladaju jezikom i pismom nacionalne manjine.

(7) Visoka učilišta organiziraju provođenje programa školovanja odgajatelja, učitelja i

nastavnika za obavljanje poslova odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu kojim se

služe nacionalne manjine u dijelu koji sadrži posebnosti nacionalne manjine

99

(materinski jezik, književnost, povijest, zemljopis i kulturno stvaralaštvo nacionalne

manjine).

(8) Pripadnici nacionalnih manjina mogu radi provođenja odgoja i obrazovanja

pripadnika nacionalnih manjina, na način i pod uvjetima propisanim zakonima,

osnivati predškolske ustanove, osnovne i srednje škole i visoka učilišta.

(9) Učenicima školske ustanove na hrvatskom jeziku i pismu omogućit će se učenje

jezika i pisma nacionalne manjine na način propisan posebnim zakonom, prema

utvrđenom nastavnom programu od strane nadležnog središnjeg tijela državne uprave,

uz osiguranje financijskih sredstava u državnom proračunu i proračunima jedinica

lokalne samouprave. (Članak 11. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina)

Osim Članka 11. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Ustav Republike Hrvatske

Stavkom 4. Članka 15. jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje

vlastitim jezikom i pismom te kulturnu autonomiju. Model kulturne autonomije jamči pravo

na obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina i službenu uporabu manjinskih jezika,

čime se sprječava asimilacija manjinskog stanovništva, a omogućuje integracija (Tatalović

2006: 163, Petričušić 2013: 16). Na temelju Ustava i Ustavnog zakona sastavljen je 2000. i

Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (dalje u tekstu:

ZOONM). Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina usko je povezano s

njegovanjem jezične raznolikosti i zato smatram važnim prikazati kako su modeli obrazovanja

oblikovani u hrvatskom obrazovnom sustavu i kako se konkretno provode u osječkim

školama.

4.2.4. Modeli obrazovanja

Kao što je vidljivo iz hrvatskih izvora prava, obrazovanje se djece i mladih pripadnika

nacionalnih manjina može obavljati u predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim

institucijama, ali i kroz druge oblike obrazovanja - seminare, zimske i ljetne škole i slično

(Članak 2. ZOONM-a). Ono što je važno istaknuti jest da se školska ustanova s nastavom na

jeziku i pismu nacionalne manjine može osnovati i s manjim brojem učenika od broja koji je

utvrđen za školske ustanove na hrvatskom jeziku i pismu, kao i razredni odjeli ili obrazovne

skupine (Članak 3. i 4. ZOONM-a). Druga važna odredba ovog Zakona odnosi se na

100

obavezan sadržaj koji je u vezi s posebnošću nacionalne manjine – njezina materinska jezika,

književnosti, povijesti, zemljopisa i kulturnog stvaralaštva, a utvrđuje ga Ministarstvo

znanosti, obrazovanja i sporta (Članak 6. ZOONM-a). U ovim se školama, odnosno odjelima

ili skupinama s jezikom određene nacionalne manjine moraju učiti i hrvatski jezik i latinično

pismo prema utvrđenom planu i programu (Članak 8. ZOONM-a).

Provedba ovog Zakona, kao i drugih kojima se jamči kulturna autonomija, u obrazovanju se

provodi kroz tri osnovna modela obrazovanja, tzv. modeli A, B i C. Odnosno, kako je ukratko

napisano na stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pripadnici nacionalnih

manjina mogu svoje ustavno pravo na odgoj i obrazovanje ostvariti trima osnovnim modelima

i posebnim oblicima školovanja, gdje se u modelu A nastava odvija na jeziku i pismu

nacionalnih manjina, u modelu B se provodi dvojezična nastava (prirodoslovni predmeti na

hrvatskom, a društveni na manjinskom jeziku) i u modelu C se njeguje jezik i kultura. Osim

ova tri osnovna modela, postoji još oblik nastave u kojemu se jezik nacionalne manjine uči

kao jezik sredine, te posebni oblici nastave: ljetne škole, zimske škole, dopisno-konzultativna

nastava, i na kraju posebni programi za uključivanje učenika romske populacije u odgojno-

obrazovni sustav (Stranice MZOS-a, 2014.). Na području grada Osijeka provode se dva

modela –A i C, stoga smatram da je njih važno detaljnije opisati.

U modelu A se sva nastava odvija na jeziku i pismu nacionalne manjine. Drugim riječima,

ovo znači da se svi predmeti predaju na jeziku manjine, osim hrvatskog jezika koji je prema

Zakonu obavezan predmet i u nastavi mora se uvoditi onoliko sati koliko i materinski jezik. U

modelu C, koji se odnosi na njegovanje jezika i kulture, nastava se drži odvojeno, ponekad i u

drugoj školi, u trajanju od 2 do 5 sati tjedno. Ova nastava uključuje satove manjinskog jezika,

književnosti, geografije, povijesti, glazbenog i likovnog odgoja i kulture.

Na prostoru grada Osijeka kao administrativne jedinice (Grada Osijeka) model A uveden je u

Prosvjetno-kulturnom centru Mađara gdje se može steći obrazovanje na mađarskom jeziku u

sklopu vrtića, osnovne škole i srednje škole te u Osnovnoj školi Tenja, gdje se provodi

nastava na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu u pojedinim razredima (jedan na svaku

generaciju). Model C je znatno zastupljeniji:njegovanje se jezika i kulture na albanskom

jeziku može ostvariti u Osnovnoj školi Vijenac i u Osnovnoj školi Svete Ane. Njemački jezik

101

i kultura mogu se njegovati u sklopu modela C isto u Osnovnoj školi Svete Ane, dok se isti

model za mađarski jezik provodi u Osnovnoj školi Frana Krste Frankopana i u Osnovnoj školi

Franje Krežme. Makedonski se jezik i kultura njeguju u Osnovnoj školi Vijenac, a slovački u

Osnovnoj školi Vladimira Becića i u Osnovnoj školi Višnjevac.

Zbirni podatci koje sam dobila iz Agencije za odgoj i obrazovanje (2013) pokazuju da je u

školskoj godini 2012./2013. ukupno 63 djece pohađalo model A u Tenji. U Prosvjetno-

kulturnom centru Mađara po modelu A je 44 djece bilo upisano u Dječji vrtić Bóbita koji

djeluje u sklopu centra, 29 djece u osnovnu, te 51 učenik u srednu školu koja uključuje tri

smjera – gimnazijski, hoteljersko-turistički i za prodavača. Model C je u Osnovnoj školi

Franje Krežme pohađao 21 učenik i 11 njih model C u Osnovnoj školi Frana Krste

Frankopana. Za ostale institucije ne postoje službeni podatci. Iz Izvješća o provedbi

Akcijskog plana za provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina za razdoblje

2011. - 2013.godinu (2012.) dostupni su samo opći podatci s ukupnim brojevima za

Republiku Hrvatsku, ali ne i pojedinačni podatci za gradove i škole.

Iako podatci s kojima raspolažem za grad Osijek ukazuju na razmjerno mali broj učenika koji

pohađaju manjinske modele, ukupno 737 učenika iz cijele Osječko-baranjske županije njeguje

jezik i kultru po modelu C na razini osnovnoškolskog obrazovanja i 122 učenika model A na

istoj razini. S obzirom na gravitaciju Županije prema Osijeku mnogi od ovih učenika završe

svoje školovanje u nekoj od osječkih srednjih škola ili na osječkim fakultetima, što će se

vidjeti i u sljedećem poglavlju. Djeca i mladi čiji ću jezični habitus nastojati prikazati jesu

pripadnici gore spomenutih manjinskih zajednica Republike Hrvatske, ali i zajednica koje još

uvijek nisu oblikovane u hrvatskom jezikoslovnom i političkom diskursu.

4.2.5. Pripremna nastava za učenike koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik

Zajednice koje nisu oblikovane u hrvatskom jezikoslovnom i političkom diskursu, u ovom se

radu prvenstveno odnose na djecu povratnike, koja se u popisima stanovništva vrlo vjerojatno

reguliraju kao govornici hrvatskog jezika, ali njihove su stvarne jezične prakse nešto

drugačije. Konkretno, riječ je o djeci i mladima koji su kao ratne izbjeglice iz Bosne, ali i

Hrvatske, odrasli u drugim državama, uglavnom Njemačkoj.

102

Iako je pravni status učenika koji ne poznaju dobro ili uopće hrvatski jezik reguliran Odlukom

o programu hrvatskoga jezika za pripremnu nastavu za učenike osnovne i srednje škole koji

ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik (2011), riječ je ponajprije o tek nedavno

reguliranom izvoru prava, koji je namijenjen s jedne strane učenicima kojima materinski nije

hrvatski, nego neki strani jezik (rođenima u Hrvatskoj ili izvan nje), ali, kako stoji u

Programu, i naslijednim govornicima koji do neke razine poznaju hrvatski (Program 2011: 1).

Osim toga, u praksi izostaje provođenje Programa hrvatskoga jezika za pripremnu nastavu za

učenike osnovne i srednje škole koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski jezik (2011.), na

što upućuje ovo istraživanje (intervjui s djecom), ali i raniji radovi o temi (vidi više kod Češi,

Cvikić, Milović 2012).

Ovaj je Program nastao na temelju članka 43. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i

srednjoj školi (MZOS 2008), te Zakona o izmjenama i dopunama zakona o odgoju i

obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (MZOS 2010) koji izrijekom određuje da su škole

dužne pružiti djeci državljana Republike Hrvatske koji se vraćaju iz inozemstva i započinju,

odnosno nastavljaju obrazovanje u Republici Hrvatskoj, a nedostatno poznaju hrvatski jezik

posebnu pomoć (Članak 43., stavka 1.). Osim toga, dužnost je škole organizirati individualne

i skupne oblike neposrednog odgojno-obrazovnog rada kojima se tim učenicima omogućuje

učinkovito svladavanje hrvatskog jezika i nadoknađuje nedovoljno znanje u pojedinim

nastavnim predmetima. Isti zakon regulira da se organizira dopunska nastava iz nastavnih

predmeta za koje postoji potreba, a učenik je pohađa uz redovito pohađanje nastave. Članak

44. istog Zakona regulira da je Ured državne uprave odnosno Gradski ured prema mjestu

boravka učenika iz stavka 1. ovog članka dužan osigurati, u skladu s mogućnostima i u

suradnji s osnivačima škola i državom podrijetla učenika, potporu nastave materinskog jezika

i kulture države podrijetla učenika. Ured državne uprave odnosno Gradski ured dužan je

osigurati i potporu za pripremu učitelja i nastavnika koji će provoditi nastavu materinskog

jezika i kulture države podrijetla učenika (Stavak 2. Članka 44., Predviđeno je da program

traje 70 sati, ali s mogućim odstupanjima. Cilj je Programa pomoći učenicima u ovladavanju

hrvatskim jezikom kako bi se što prije mogla uključiti u redovnu nastavu.

103

Iako u ovom istraživanju nije bilo djece imigranta, u njemu je sudjelovao znatan broj djece,

odnosno učenika – povratnika, koji su podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, a koji su uslijed

prognanstva imali poteškoća s praćenjem nastave na hrvatskom jeziku, stoga ih se (u trenutku

njihovog dolaska u Osijek) moglo kategorizirati kao naslijedne govornike. Upravo zbog

brojnosti ove populacije u gradu Osijeku, ali i kulturološke matrice koja ima dugu povijest u

gradu (imigracije iz Bosne i Hercegovine nisu počele Domovinskim ratom) smatrala sam

bitnim uključiti u intervjue i ove učenike, čiji je idiom, iako ne na diskursnoj razini, integralan

dio grada kao i manjinski jezici kojima se tradicionalno govorilo na ovim prostorima.

104

5. JEZIČNI HABITUS OSJEČKE DJECE I MLADIH

Jezični habitus djece i mladih, njihove internalizirane ideološke stavove o jezicima i

posljedične prakse, nastojat ću predstaviti u svjetlu teorija koje su prikazane u drugome

poglavlju. Osnovna je ideja ona Pierrea Bourdieua gdje se jezik shvaća kroz odnose moći.

Stoga će pitanja nejednakosti i ideologije biti ključna u analizi njihovih odgovora. Pitanje

djelatne uloge (agency) subjekta, odnosno performativnosti kako ga oblikuje Pennycook

također je važno u interpretaciji podataka, ali i u samom izboru ispitanika budući da se na

jezičnu manjinu ovdje ne gleda samo kroz normativno postavljene zakonske okvire, već i kroz

kritiku eurocentričnoga pogleda na jezik gdje je on usko vezan uz etnicitet, teritorij, rođenje

ili naciju (Pennycook 2004: 8).

Pionirski rad Johna Gumperza (1968 u Gumperz 2009) o važnosti jezičnih varijeteta i o

govornim zajednicama (speech community)109

, u kojemu se pažnja istraživanja pomiče s

analize jezika kao autonomnih entiteta na jezične fenomene sa svim svojim sociopovijesnim

implikacijama (Gumperz 2009: 69) također se nalazi u temeljima ovoga odabira, ali

nadograđen je s ranije spomenutim poststrukturalističkim pristupom, posebice kako

Pennycook (2010: 1) povezuje promišljanja o jeziku gdje se naglasak stavlja na lokalno,

utemeljeno110

(grounded) i pojedinačno. Bitno je naglasiti kako se u većini intervja s djecom

ona dimenzija jezika koja povezuje pojedinca sa zajednicom pokazala iznimno važnom, dakle

ono jezično gledište koji pojedince povezuje sa zajednicom govornika kroz koncept grupnog,

često nacionalnog, identiteta koji poststrukturalističke teorije često ignoriraju ili opovrgavaju.

111

Pitanja o kojima je razgovarano s djecom i mladima obuhvaćaju nekoliko pristupa gledanja na

višejezičnost u znanstvenome diskursu. S jedne strane radi se o deskriptivnom pristupu gdje

se jezik promatra kao prenositelj kulture (etno-kulturološki model) i sredstvo prenošenja

109

Gumperz (2009: 66) definira govorne zajednice kao bilo koji agregat kojeg odlikuje česta i učestala uporaba

verbalnih znakova koja ovu skupinu čini zasebnom uslijed značajnih razlika u govoru od drugih grupa. 110

Ovaj se izraz (grounded) koristi u kritičkoj pedagogiji i odnosi se na teoriju koja se temelji na stvarnim

podatcima. U utemeljenim se istraživanjima ne polazi kao u pozitivističkim pristupima od unaprijed određenih

hipoteza, nego se zaključci stvaraju na temelju podataka prikupljenih kroz više različitih metoda. 111

O uspostavljanju bitnih društvenih odnosa putem jezika kao značajnoj kohezivnoj sili društva vidi više i kod

Škiljan (1988: 8).

105

značenja (instrumentalni pristup112

), dok je s druge strane on prisutan u normativno

orijentiranim pravcima, gdje se jezik poima kao problem, pravo ili resurs (Ruíz 1984:8; Lo

Bianco, listopad 2013.), ali i nadograđuje s agentivnom/performativnom diemenzijom koju

Mehmedbegović (2011: 98) analizira kroz koncept jezika kao odgovornosti, Le Nevez (2006:

9-19) nešto radikalnije, kroz model kritičkog jezičnog aktivizma, a Pennycook kao oblik

lokalne prakse gdje je jezik prvenstveno činjenje, a ne sustav (2010: 1). U ovom ću se

poglavlju, u analizi odgovora djece i mladih, orijentirati na jezik kao oblik lokalne prakse s

dominatnom pozadinskom metaforom jezika kao resursa, dok ću ostale dimenzije koristiti kao

heurističke alate u završnoj raspravi o navedenim podatcima (6. Rasprava).

Kao što je napisano u 3. poglavlju, pitanja su, na tragu ovih teorija, bila sljedeća: govori li se

materinski kod kuće, poznaju li se pjesme i priče na materinskom jeziku, imaju li govornici

drugih jezika prilike pisati i objavljivati na materinskom, imaju li priliku govoriti svoj jezik u

školi/na fakultetu, koristi li se jezik u javnom prostoru grada i na koji način, susreću li

govornici manjinskog jezika nekakve probleme zbog korištenja vlasitog jezika, hoće li i dalje

ustrajati na korištenju svog jezika, koliko bitnim smatraju vlastiti jezik, predstavlja li on

smisleni dio njihovog života i predstavlja li im on dodanu vrijednost u životu, što očekuju

govornici drugih jezika od svojih jezika i što misle o budućnosti svoga jezika. Ponekad su se i

neka druga pitanja, na temelju postavljenih, pokazala važnima u intervjuima. Kad su moji

sugovornici pokazali stav da im materinski jezik nije jednako važan kao primjerice engleski,

onda su se razgovori znali pretvoriti u živopisne diskusije. Ponekad su odgovori mojih

sugovornika bili na prvi pogled nevezani uz pitanja koja postavljam, ali su imala značajan

utjecaj na moja osobna promišljanja jezika i identiteta, kao što je to bio slučaj sa studentom

romske nacionalnosti i njegovom elaboracijom bajaškoga identiteta.

112

U domaćoj literaturi instrumentalni se pristup pojavljuje i pod nazivom strukturalno-funkcionalni pristup, a

njegovu definiciju pronalazimo kod Novaka (2013: 201) preuzetu od Heller (2006: 162) gdje normativno stanje

„podrazumijeva jedan jezik kao cjeloviti povezani sustav koji korespondira sa zajednicom kao drugim cjelovitim

sustavom“.

106

5.1. Intervjui s djecom i mladima

U pokušaju upoznavanja s habitusom, odnosno sustavom karakterističnih dispozicija,

ideološki oblikovanih stavova i percepcije osječkih učenika i mladih o svom jeziku,

razgovarala sam s njima u travnju 2012.

Ante, Ana i Marko

Cijeli je proces počeo s učenicima Osnovne škole Čepin. Radi se o troje djece hrvatske

nacionalnosti čiji su roditelji došli iz Bosne, gdje su se i oni rodili, ali su neko vrijeme proveli

u Njemačkoj kao ratne izbjeglice. Njihov je materinski jezik hrvatski, ali s jakim prisutstvom

dijalekta štokavskog narječja kakav se govori u Bosni, stoga se radi posebnoj lokalnoj praksi,

odnosno o posebnom jezičnom djelovanju na određenom mjestu i u određenom vremenu

(Pennycook 2010:1). Da je riječ o obliku zajedničke, ali lokalne prakse, svjedoči i Antin glas:

„Pola škole tako govori i neki nastavnici.“ (Anto, osobni intervju, travanj, 2012.). Marko

ističe: „Nikada nisam osjetio nelagodu ili stid jer su i nastavnici iz tog kraja.“ Marko (osobni

intervju, travanj 2012.) naglašava kako s ovom jezičnom zajednicom slobodnije priča i ističe

da jako voli „ovu mješavinu“.

Da se radi o jeziku kao lokalnoj praksi govori i podatak da je veliki broj ove djece odrastao s

njemačkim jezikom kao drugim jezikom u izbjeglištvu uslijed čega koriste i znatan broj

njemačkih riječi (Lidija Šaravanja, osobni intervju, travanj 2012.). Marko (osobni intervju,

travanj 2012.) ustvrđuje: „Njemački malo bolje leži, a i neke bosanske riječi...ali oni probaju

da ja što više hrvatski naučim.“

Ana, (osobni intervju, travanj, 2012.) nije nikada imala problema zbog govora, ali u

razgovoru spominje sestru koju su zadirkivali u školi i pogrdno je nazivali „Bosankom“.

Marko kao probleme navodi korištenje riječi zbog kojih se smije cijeli razred, ali ne u

zadirkivačkom smislu. Anto napominje kako je znao imati problema na satu hrvatskoga zbog

nedovoljnoga znanja standardnoga hrvatskog jezika, ali pored toga, napominje kako je bilo i

zadirkivanja starijih učenika „zbog naglaska.“

Djeca osim što koriste jezik kao zaseban oblik zajedničke prakse, nemaju jednak stav o

korištenju iste prakse u budućnosti – Marko i Ana bi voljeli zadržati govor, dok Anto

107

razmišlja nešto drugačije. Marko ističe: „Drago mi je da govorim ovu mješavinu, jako mi je

drago.“ i dodaje: „Volio bi' da ostane ta neka tradicija…“. Ana bi također voljela da se taj

govor održi, ali Anto smatra kako će ostati samo neke riječi, te kako će njegova djeca jednoga

dana“...možda govoriti bolje, gramatički, hrvatski...“, iako bi osobno volio da se „taj dijalekt

zadrži.“

Ono što je zajedničko svim mojim sugovornicima iz Osnovne škole Čepin, jest nepoznavanje

pjesama, brojalica i priča iz kraja odakle su došli, odnosno iz kraja njihovih roditelja, baka i

djedova. Marko se sjeća da mu je baka pjevala neku pjesmu prije spavanja, ali ju više ne zna.

Ana ne poznaje nikakve pjesme ili priče baš kao kao ni Anto. Na pitanje je li njihov govor

ikada predmet razgovora na satu, sve troje učenika govore o ispravcima na satu hrvatskog, ali

i brizi iste učiteljice koja im je ukazala na očuvanje tog govora kao dijela identiteta.

Viktorija i Franceska

Dvije učenice II. osječke gimnazije, koje su u vrijeme održavanja intervjua (travanj, 2012.)

bile učenice prvog razreda, također su podrijetlom iz Bosne. Međutim, one su (budući da su

starije) u izbjeglištvu u Njemačkoj provele duže razdoblje. Viktorija se vratila s 11, a

Franceska s 12 godina u Hrvatsku i kad govore o svoja dva jezika onda su to hrvatski i

njemački, a bosanski element više nije prisutan kao kod mlađe djece u Osnovnoj školi Čepin,

koju je Franceska i polazila.

Franceska (osobni intervju, travanj, 2012.) intenzivno koristi njemački; sa sestrama uvijek

razgovara na njemačkom, a s mamom ponekad, i računalo i mobitel su na njemačkom jeziku,

te kako kaže „čak i razmišljam na njemačkom.“ Viktorija (osobni intervju, travanj, 2012.) je

njemački usvojila u Njemačkoj kao drugi jezik, ali joj je „.kao materinji“, a za hrvatski navodi

kako ga je bilo teže naučiti.

I jedna i druga govore o poteškoćama koje su imali nakon dolaska iz Njemačke. Viktorija

tako govori o „velikim problemima“ koje je imala po dolasku u Osnovnu školu Višnjevac u

savladavanju hrvatskoga jezika. Ali ističe kako su joj nastavnici puno pomogli, a pogotovo

njezina razrednica koja joj je predavala hrvatski jezik. Na kraju je kaže, uspjela osnovnu školu

završiti s vrlo dobrim. Problem joj sad predstavlja zaboravljanje njemačkog. „Polako

108

zaboravljam, moram se prisjetiti...nemam više s kim pričati, u kući sad samo hrvatski

pričamo. Kad se posvađam sa sestrom, onda pričamo njemački.“ Francesca isto spominje

probleme koje je imala nakon povratka, a koji su velikim dijelom bili vezani uz praćenje

nastave, posebno iz hrvatskog jezika zbog čega je uzimala i privatne sate.

Obje učenice ističu kako je poznavanje njemačkoga jezika velika prednost. Franceska se sjeća

kako je pomagala nastavnici iz njemačkog, te je i sama održala nastavu nekoliko puta u

osnovnoj školi. U gimnaziji za sebe kaže da je „rječnik kad nastavnica ne zna riječi...“.

Općenito zaključuje: „...naravno, to je uvijek dobro kad znaš više jezika, tako mogu bolje

proći u školi, sudjelovati u nekim projektima vezanima uz Njemačku. Nisam ni znala da u

Jezičnoj gimnaziji ima toliko njemačkog.“ Viktorija također smatra kako je poznavanje

njemačkoga jezika velika prednost i ističe, kao i Francesca, kako je pomagala nastavnici iz

njemačkog u osnovnoj školi, ali je i zabrinuta zbog gubljenja jezika.

Na upit razlikuju li one svoj njemački i svoj hrvatski identitet, i jedna i druga učenica

spominju odnos prema glazbi, odnosno turbo-folk glazbi koju popularno obje nazivaju

„cajkama“. Francesca tako ističe: „Nema neke razlike, osim što ja obožavam cajke, a to su

dva svijeta.“ Iako sam intervjue vodila odvojeno, Viktorija sebe također određuje kroz glazbu:

„Nemam pojma što sam. Nešto između sam, ni prava Njemica ni prava Hrvatica. Ne slušam

cajke, više slušam njemačke i engleske pjesme, strane, ne domaće.“ Na upit o budućnosti

jezika Viktorija odgovara: „Ovisi što će biti muž. Ako će biti Hrvat, onda hrvatski. Iskreno,

mislim da će to biti hrvatski.“ Kao i djeca iz Čepina ni Franceska ni Vikotrija ne znaju priče,

pjesme ili brojalice iz krajeva odkud su njihovi roditelji potekli. Francesca ne zna točno otkud

je njezina mama podrijetlom: „Rođena je u Njemačkoj, dolazi iz Bosne i Hercegovine, ali ne

znam točno gdje.“

Vanja

Vanja (osobni intervju, travanj, 2012.), koja ide u isti razred s Viktorijom i Franceskom,

dolazi iz Vukovara. Iako je išla u osnovnu školu po modelu A za srpski jezik, na upit govori li

kod kuće srpski, odgovara da kod kuće govore ijekavicu, ali da je „srpske vjere, nacionalnosti

i to...“ Na pitanje kako bi onda nazvala svoj jezik, Vanja odgovara: „Ne znam ni sama. Išla

sam u dvojezičnu školu, imam i svjedodžbu i svedodžbu. Moglo bi se reći da govorim srpski,

109

ali to nije onaj srpski koji se govori u Srbiji.“ Vanja elaborira svoj odgovor: „Prije rata su svi

govorili ekavicu u Vukovaru, sad...neki izrazi koje koristim jesu srpski, ali ovako je

ijekavica.“

Na upit o dvojezičnoj školi koju je Vanja pohađala i predstavlja li dvojezično obrazovanje

prednost Vanja ima sljedeće mišljenje: „Bilo bi bolje da se srpski jezik stavi kao izborni – da

se uči ćirilica. Zašto se moramo odvajati?“ pita se Vanja. Ali naglašava: „Družili smo se bez

problema. Uvijek se nađu pojedinci koji prave probleme.“ S druge pak strane, Vanja govori o

osobnoj prilagodbi: „Moram paziti dok pričam, čisto da se prilagodim, da ne ispadne da sad

svi pričaju ijekavicu, a ja ekavicu. Ali nisam imala problema do sada ako bi nešto izletilo.“ O

prilagodbi koju spominje, Vanja ističe kako se posebno radi o jeziku koji koristi u školi:

„Jako pazim na govor, pogotovo s profesorima.“ Na moj upit je li srpski ikada predmet

razgovora u školi, Vanja odgovara kako se na nastavi ukazuje na razlike. Na moje pitanje,

obrate li se njoj nastavnici tada za mišljenje s obzirom na poznavanje srpskog i obrazovanje

na srpskom jeziku, Vanja odgovara: „Ne, nitko me ne pita za mišljenje.“

U razgovoru o budućnosti jezika, Vanjin odgovor sličan je Franceskinom: „Ovisi za koga ću

se udati i gdje ću biti. Iskreno, meni je svejedno. Nije mi to od neke važnosti.“ S druge strane,

u osvrtu na identitet, Vanjin je odgovor: „Drago mi je da sam to što jesam i nemam potrebe

da to skrivam ili ističem. Ne osjećam se ugroženo, svejedno je kako ću pričati, bitno mi je da

me ljudi razumiju...Razlike su u vjeri, kalendaru – julijanski i gregorijanski, u svakodnevnom

životu ne postoje.“ Na upit o pričama i pjesama na srpskom, odgovara kako je učila puno, i u

školi, ali i s roditeljima. Oni su je i naučili ćirilicu prije nego što je krenula u školu.

Tihana, Vedrana, Ljuban, Nikola i Miloš

Za razliku od Vanje, koja nije dobila pitanja unaprijed, učenici osnovne škole Tenja, 7. i 8.

razreda koji pohađaju model A za srpski jezik unaprijed su bili upoznati s pitanjima preko

svojih učitelja. Sa svakim sam djetetom razgovarala nasamo. Na upit o jeziku kojim se služe

odgovori su donekle ujednačeni. Vedrana (osobni intervju, travanj, 2012.) navodi kako se radi

o mješavini, kao i kod kuće gdje je „mješavina ijekavice i ekavice.“ Tihana (osobni intervju,

travanj, 2012.) pojašnjava mješavinu nešto detaljnije: „Neke su riječi srpske – hleb, ali

ijekavica. Rečenice su više srpske.“ Ljuban (osobni intervju, travanj, 2012.) daje još

110

elaboriraniji odgovor: „Pričamo jezikom srpskim, znači tu nema neke razlike. To su neki

pozdravi, ćao, zdravo, pa riječi – kruv, leb, te neke razlike, ali nebitne. U školi koristimo tu

neku mješavinu kao i kod kuće.“ U nastavi, kako veli, moraju paziti: „Nastavnica jako drži do

toga da se priča hrvatski na satu hrvatskog i srpski na satu srpskog. Moramo paziti je li točka

ili tačka...To što se govori o dva jezika, to je totalno bezveze. Točka ili tačka – što to ima veze,

zapeta ili zarez.“ 113

Na moj upit radi li se tu o jednom jeziku, Ljuban odgovara potvrdno, a na

upit o kojem je jeziku onda riječ, njegov je odgovor kako je riječ o srpskom jeziku. Nikola

(osobni intervju, travanj, 2012.) pak kao odgovor na moje pitanje koji jezik koristi, govori

kako je riječ o hrvatskom jeziku, osim „...kad dođe rodbina iz Srbije – onda lepo belo mleko.“

Nadodaje kako se radi o hrvatskom s nekim srpskim riječima, ali i on ima razvijen stav o

jeziku koji govori i zaključuje: „Mislim da je to jedan jezik, to Hrvati filozofiraju.“ Miloš

(osobni intervju, travanj, 2012.) također smatra kako je riječ o istom jeziku „...samo neki

padeži, ali to je sve.“

Sva djeca ističu posebnu nastavu kao značajnu prednost, mada sa stanovitim odmakom kad je

riječ o samom jeziku. Tako Tihana smatra kako je“...uvijek bogatiji čovjek koji govori više

jezika, ali ja ne vidim neku razliku.“ Za nastavu smatra kako je to „...super, to je sasvim u

redu...“. S njom se slažu i drugi učenici iz Tenje. Ljuban vidi prihvaćenost obje zajednice kao

veliku prednost, dok Nikola s odmakom prema ukupnoj satnici učenja jezika ipak smatra „da

svako treba znati o svom materinjem jeziku, kulturi i prošlosti.“ On žali Srbe „koji idu u

hrvatske razrede jer puno toga ne znaju: srpsko pismo, prošlost, religiju, pjesme,

književnost.“ „Puno propuštaju.“ - zaključuje. Miloš također smatra kako se radi o prednosti,

odnosno bogatstvu jer: „znamo dva pisma, ako odemo negdje onda je to prednost.“

Na upit o problemima, odgovori se značajno razlikuju. Dok Vedrana ističe kako nikada nije

imala problema zbog korištenja jezika, Tihanino je iskustvo nešto drugačije: „Kad nešto

kažemo na našem, onda nas pogledaju. Nikada problemi, samo dečki, ali to je prošlo.

Nastavnici su se prilagodili, puštaju nas da pričamo kako hoćemo. Ponekad na treninzima

bude problema, katolkinje nas gledaju kad kažemo nešto na ekavici.“ Ljuban je za razliku od

Tihane, cijelo vrijeme oprezan te pazi kako će što i gdje reći. Ističe „Ljudi su ovdje izgubili

svoje bližnje, znam da bi jezik mogao povrijediti nekoga. Moram stalno paziti...na stanici, u

113

Ista nastavnica podučava oba jezika.

111

trgovini...“ Na moj upit boji li se da će ga netko ozlijediti ako kaže nešto na srpskom, Ljuban

odgovara: „Ma neeee, nije prijatno, čisto iz nekog unutarnjeg osjećaja.“ S druge pak strane,

Nikola ističe kako često ide u Osijek u Dom tehnike u astronomsku grupu i ističe kako su se

svi navikli i kako nema problema. Kao i Ljuban govori o ratu i potrebi da prilagođava govor

pred ljudima koji su nekoga izgubili. „...pred njima pazim da ih ne uvrijedim, inače obično -

hiljadu, zdravo...“ U školi napominje kako nema problema. Miloš pazi „...da se ne izdvaja.“

Prvenstveno pokušava zbog srednje elektotehničke škole koju namjerava upisati. Prilagodbu

objašnjava na sljedeći način. „Kažu da su striktni, da me ne bi izdvajali iz društva.“

Sva djeca žele zadržati govor i u budućnosti. Tihana, kao i Vanja ranije zaključuje: „Ja se

toga ne stidim. To sam što jesam i to ne bi mijenjala.“ Ljuban ima potrebu prokomentirati

pitanje identiteta kroz hrvatski identitet: „Hrvati su više orijentirani prema Osijeku, kao da

hoće da budu više Hrvati.“ Nikola se isto nada da će jednoga dana njegova djeca govoriti isto

kao i on „...osim ako se ne odseli u Englesku.“ Sva djeca u budućnosti žele upisati fakultete

izvan Hrvatske.

Ivana i Matija

U Osnovnoj sam školi Retfala vodila intervjue s dvoje djece koja njeguju jezik i kulturu kroz

model C za slovački jezik (C program se ne odvija u osnovnoj školi Retfala, nego u OŠ

Višnjevac i OŠ Vladimir Becić). Ivana je za vrijeme intervjua išla u 7., a Matija u 8. razred.

Oboje su naučili jezik najviše s djedovima i bakama. Ivana (osobni intervju, travanj, 2012.)

napominje: „Djeda i baka pričaju sa mnom da što bolje naučim.“ Matija (osobni intervju,

travanj, 2012.) je jezik naučio kao mali kad je odlazio kod bake i djeda na selo u Josipovac

Punitovački bilo mu je: „...glupo, svi pričaju, a ja ne razumijem.“

Oboje navode niz prednosti. Ivana je jako sretna što njeguje jezik i kulturu iz više razloga:

„Ide i prijateljica pa je super!“, napominje kako je jako malo đaka, samo deset i da nema

testova ni odgovaranja. Veliku važnost pridaje ocjenjivanju. „ ...i sad učim (misli na

nejgovanje jezika i kulture) da imam bolji prosjek u 7. i 8. razredu i inače mi je super, ali

zbog prosjeka mi je super.“

112

Ivana i Matija u školi rijetko razgovaraju o slovačkom jeziku. Ivana gotovo nikada, a njezini

prijatelji iz razreda ni ne znaju da Ivana njeguje slovački jezik i kulturu. Matiju ponekad

prijatelji pitaju kako se nešto kaže na slovačkom. Na moje pitanje spominje li se slovački na

Europski dan jezika ili Međunarodni dan materinskog jezika, Matija daje negativan odgovor:

„U školi nemaju sluha za to. Svi jezici se obilježavaju samo jedan sat, bilo bi dosadno kad bi

bilo samo o slovačkom. Slovački nije tako bitan kao engleski i njemački. Taj jezik jedino ima

smisla u zajednici.“ S tim je u vezi i Matijin odgovor na moj upit nije li to prednost što zna

slovački: „Prednost je isto što i u školi učimo engleski i njemački, jer ipak, kako se kaže,

koliko jezika učiš, toliko vrijediš. Nikad se ne spominje da znaš još jedan jezik.“ Na moj upit

ne znači li to ipak neku dodatnu vrijednost, Matija slično odgovara: „Zašto bi to ikome

značilo? To je kao da ja sad znam mađarski.“ Na moje potpitanje ne bi li bilo dobro da se i

drugi priključe u učenju kada postoji mogućnost da nauče još jedan jezik, Matija odgovara:

„Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko priključiti, priključit će se zato što je Slovak, a ne

zato što ga zanima.“

S Matijom sam se našla u dva navrata zbog ovakvog stava, međutim, Matija je ustrajao u

svojim razmišljanjima. Na moje pitanje što bi bilo da imaju učenika Engleza, Matijin je

odgovor sljedeći: „Pa onda bi značilo, jer su ipak engleski i njemački glavni jezici“. Nakon

mojih nastojanja da ga uvjerim kako su svi jezici vrijedni i da bi bilo poželjno da i škola koju

pohađa pokaže interes i podršku za njegovo njegovanje slovačkog jezika, Matija zaključuje:

„Ako nekoga nešto ne zanima, ja to njima ne mogu nametnuti.“

Osim njegovanja jezika i kulture i Matija i Ivana plešu folklor u prostorijama Saveza Slovaka

Hrvatske u Osijeku i objavljuju radove na slovačkom u časopisu Kvapky114

(Slika 9.) koji mi

je Matija donio pri našem drugom susretu. Matija i Ivana s radošću govore o aktivnostima u

folkloru i zboru u prostorijama Saveza Slovaka Hrvatske u Osijeku. Oboje namjeravaju

zadržati jezik. Matija planira studirati u Slovačkoj, a Ivana misli kako će njezina djeca učiti

slovački od njezine majke kao što je i ona učila od svoje bake.

114

Kvapky na hrvatskom znači kapi.

113

Slika 9: Kvapky – zbirka radova učenika osnovnih škola u

kojima se njeguje slovački jezik u Hrvatskoj.

.

Amar

S dječakom Amarom (osobni intervju, travanj, 2012.), koji je za vrijeme intervjua imao 10

godina, razgovarala sam u prostorijama u kojima se održava njegovanje albanskoga jezika i

kulture kroz model C, koji je u veljači 2012. počeo s radom. U učionici u kojoj smo

razgovorali bilo je nekoliko djece i njegov učitelj.

Albanski se govori u Amarovoj kući i on je hrvatski naučio kad je krenuo u vrtić s 5 godina.

Ljeta provodi s bakom i djedom u Makedoniji i tamo cijelo vrijeme govori albanski. Problema

zbog jezika nije imalo, ali albanski govori samo kod kuće.

Na moj upit predstavlja li mu zanje albanskog jezika prednost, Amar odgovara: „Da u

Makedoniji, Albaniji i na Kosovu, ali ne tu...“ Amar ne namjerava ostati u Hrvatskoj, želi se

vratiti tamo gdje su njegovi baka i djed i živjeti u Makedoniji.

Duško

S Duškom sam razgovarala na Učiteljskom fakultetu u Osijeku dok je još bio student toga

fakulteta. Duško govori bajaški i na samom početku intervjua (osobni intervju, travanj, 2012.)

upoznaje me s razlikom između bajaškog i Romano-Čip romskog jezika. Međutim, Duško

napominje: „Zbog Vladine odredbe – sve je isto, a mi potječemo iz Rumunjske, a oni iz

Indije.“ Duško puno želi reći o jeziku: „Ne postoji literatura o bajaškom, nema pisanih

114

izvora, stoljećima se prenosio s koljena na koljeno.“ Već na samom početku govori o kulturi:

„ ...nema čitanja priča, slikovnica jer nisu ni zapisane. Bajaški službeno ne postoji.“ Djed i

baka su mu govorili o mitovima i legendama, ali „...kako umiru ljudi, tako umiru i priče. Imao

sam četiri ili pet (godina) kad su umrli baka i djed i došao kraj priča.“

Za probleme kaže da ih nije bilo, ali napominje: „Nisam imao problema jer ga nisam koristio.

Roditelji su me učili kad sam na javnom mjestu da ga ne pričam da me ljudi mogu razumjeti.“

Međutim probleme je susretao: „ ...ali zato što sam Rom, stalno je bilo dobacivanje,

zadrkivala su me sva djeca u školi. Nastavnica me nikada nije prozivala.“ Međutim, Duško

naglašava važnost uloge roditelja u školovanju: „Imao sam veliku podršku roditelja za školu.

Većina Roma odustane još u osnovnoj.“ Kao veliki problem navodi i neobrazovanost Roma.

Zauzima kritički stav: „Romi dobro znaju svoja prava, ali obaveze ne. Ne pripremaju dijete za

školu. Nije obveza predškolski odgoj, djeca ne idu u vrtić i nisu pripremljena – ne znaju dane

u mjesecu, brojke i slova i prvi put drže olovku u ruci.“ Problem neobrazovanosti vidi i u

nepostojećem statusu bajaškog jezika: „Nitko ne uči bajaški, nema educiranih ljudi. Ima

katedra za Romano-Čip, ali mi ne govorimo Romano-Čip.“ Problem vidi i u izjašnjavanju

romske nacionalnosti: „Oni koji su imućniji, oni se ne deklariraju kao Romi.“

Međutim, kao veliku prednost vidi odrastanje u Baranji, zato što je Baranja multietnička

sredina, ali i zato što je imao priliku obrazovati se: „Drago mi je da sam odrastao u Baranji

gdje sam sve to mogao. Išao sam u srednu strojarsku, četiri godine sam bio predsjednik

razreda.“ Osim toga, dodaje: „Naravno da je prednost, čovjek što više jezika zna, više

vrijedi.“ Osim apstraktnog poimanja jezika kao prednosti, Duško govori i o konkretnim

situacijama gdje je znanje bajaškog bilo dobrodošlo: „...a bio sam dosta i na granici kao

prevoditelj kad su vraćali Rome iz Rumunjske, Španjolske i Francuske. Taj je jezik pomogao i

tim ljudima i meni. Ja sam neovlašteni sudski tumač.“

Na upit je li bajaški ikada bio predmet razgovora u školi, Duško odgovara: „Ne, nikada me

nitko nije ništa pitao, ni od nastavnika povijesti.“ Ali na fakultetu se situacija promijenila:

„Kad sam došao na fakultet, sve se promijenilo. Onda se profesor Balta najviše zanimao...

Napravio sam i slikovnicu s profesoricom Duran – Crvenkapicu na bajaškom... Profesorica

Duran je organizirala da govorim o svom jeziku i kulturi većoj skupini (studenata, kolega,

115

op.a.). Ja sam bio jedini Rom i njima je to bilo zanimljivo. Već sam imao par predavanja na

fakultetu...“ Ali ne kolegama s godine: „...mlađima jer me moji kolege nisu nikada pitali.“

U budućnosti namjerava i dalje koristiti bajaški: „Da, naravno, ja nisam Rom ako ne pričam

bajaški, to je sastavni dio mog identiteta.“ Duško želi jednoga dana otvoriti katedru za

romanologiju. On je, tvrdi, prvi magistar romske nacionalnosti. Namjera mu je mijenjati

percepciju i smanjiti predrasude i zato ne želi raditi u školi iako ima prednost „kao muško i

kao Rom.“ Želi nastaviti raditi u svojoj udruzi.

Melanija, Žaklina i Laura

Uslijedio je intervju s tri sestre mađarskog porijekla – Melanijom (23), Žaklinom koja je

završavala srednju školu (18) i Laurom (13 godina) koje su odrasle u izrazito dvojezičnoj

sredini – oba se jezika, hrvatski i mađarski, govore i kod kuće s različitim primjerima

prebacivanja koda115

. Melanija (osobni intervju, travanj, 2012.) o razlici između standardnog

mađarskog i onog koji se govori u Hrastinu daje sljedeći odgovor: „Kod mojih da (postoji

razlika), kao i kod mještana Hrastina. Na primjer, oni svi pričaju jedan stari mađarski jezik

kojeg u većini slučajeva ni ne razumijem, jer ja već pričam mađarski koji se govori na

području Budimpešte. I u Pečuhu i u Budimpešti već različito priča, izgovori nisu isti. Tu je

bilo i smiješnih situacija, kad sam pričala s mamom na mađarskom, onda bi me ona pitala: -

A što ti to znači? Ili kada bi ona meni nešto rekla, ja sam rekla: - A što to tebi znači?"

Tijekom razgovora, Melanija u više navrata komentira jezik kojim se Mađari u Hrvatskoj

služe. Tako za susjedno selo naglašava kako postoji bitna razlika: „I na primjer, isto je u

Korođu, tamo sasvim drugačiji mađarski koriste. Imaju dodatno slovo o i koriste ga u svakoj

riječi. Na primjer, za kavu kod nas kažu kave, a oni kažu kovi.“

Sve tri djevojke mađarski su usvajale od najranijeg djetinjstva, u kući, ali ističu i ulogu bake i

prabake, koja, kako napominje Melanija, otkako je „...ostarila većinom koristi mađarski jezik,

to joj bolje leži nego hrvatski.“ Njih tri su iz okolice Osijeka, ali i Melanija i Žaklina su

školovanjem i aktivnostima vezane uz grad. Melanija je prvi i drugi razred osnovne škole išla

115

U tradicionalnoj se lingvistici prebacivanje koda odnosi na ono jezično ponašanje kada govornik nekog jezika

sustavno odabire elemente dva ili više jezika, dijelekta ili jezična varijeteta tijekom jednog razgovora (Coulmas

2013:273).

116

u osnovnu školu u Osijeku, onda od trećeg do petog razreda je bila u Vladislavcima i od

šestoga razreda do kraja srednje škole u Prosvjetno kulturnom centru Mađara u Osijeku.

Žaklina je također mijenjala škole. Do 3. razreda je je išla u Prosvjetno kulturni centru

Mađara, a nakon toga je zbog činjenice da je bila jedini đak u razredu prešla u školu u

Vladislavcima gdje se održava model C za njegovanje mađarskog jezika i kulture. Laura je od

početka u toj školi i također njeguje jezik i kulturu u modelu C.

Prednost znanja mađarskoga jezika ne doživljavaju sve sestre jednako. Melanija ističe kako

priča više jezika i zahvaljujući tome može s više ljudi razgovarati. Kao i raniji sugovornici, i

ona spominje izreku što više jezika govoriš, to više vrijediš. Budući da je sada u traženju

posla, na moj upit smatra li da će joj poznavanje mađarskog biti prednost pri zapošljavanju

nudi sljedeći odgovor: „Je, prednost mi je velika, ... su svi oduševljeni svjedodžbom, em što je

dvojezična, em što je tu još i engleski kao strani jezik.“ Mlađa sestra Laura nije sigurna radi li

se o prednosti: „Mađarski? Ne znam je li prednost. Neki kažu da je. Nisam se stavljala u tu

poziciju.“

Sve tri sestre spominju probleme vezane uz jezik i identitet. Zbog učestalog vršnjačkog

vrijeđanja Melanija se i prebacila u Kulturni Centar Mađara kako bi u miru završila svoje

školovanje. Na pitanje o promjeni škole, ona odgovara: „Zato što sam tu bila skraćena s

ocjenama, drugo, tu... bilo je previše zlostavljanja i maltretiranja i vrijeđanja na nacionalnoj

osnovi i to je sve skupa utjecalo.“ Zanimljivo je da njezin iskaz svjedoči kako nije riječ o

strogo podijeljenom nacionalnom sukobu:...ali je najveći štos u tome što u biti te djevojke koje

su to vikale i govorile i vrijeđale, one isto na neki način imaju mađarske krvi.“ Odlaskom u

Mađarski kulturni centar došlo je do značajne promjene: „I ocjene su mi se popravile i

osjećala sam se kao da sam se preporodila na neki način.“ Žaklina isto govori o poteškoćama

koje je imala nakon prebacivanja u Vladislavce. Na upit kako je to prošlo, odgovara: „Teško,

nisu me prihvatili. Trebalo mi je dosta dugo da se prebacim na hrvatski.“

Jezik je ponekad predmet razgovora. Laura spominje primjere gdje hrvatski tekstovi imaju

mađarske riječi, onda ona pomaže u prijevodu. Obilježava se i Dan mađarskoga jezika u školi.

Osim toga, Melanija spominje svoju nastavnicu iz hrvatskoga na moj upit jesu li nastavnici

hrvatskoga ili stranoga jezika znali tražiti od njih neku usporedbu dva jezika i povezivanje

117

sustava, budući da su znali da imaju jezičnu manjinu u razredu: „Da, jesu. Na primjer,

nastavnica iz hrvatskog jezika je bila super učiteljica, Ljiljana Šakić, ona je često pitala i

mene da, ako nešto ne razumijem,bi li mi bilo lakše da mi se na primjer prevede na mađarski.

Ali to meni ne bi bilo lakše jer više upotrebljavam hrvatski. Ali mađarski isto znam kao i

hrvatski i čitati i pisati i govoriti.“

Laura također govori o interesu u školi u kojoj joj je omogućeno njegovanje mađarskoga

jezika i kulture (model C) te ističe kako cijela škola obilježava Dan mađarskoga jezika. Sve tri

ispitanice namjeravaju zadržati svoj materinski jezik i u budućnosti te su sve tri duboko

upoznate s kulturološkim naslijeđem – njeguju plesove i pjesme koji su tipični za mađarske

zajednice iz okolice Osijeka, a KUD Hrastin su osnovali njihovi roditelji. Poslije intervjua

Melanija, Žaklina i Laura su mi pokazale snimke njihovih plesova, nošnju, cipele. Veliki dio

razgovora nakon intervjua bio je posvećen njihovim nastupima s KUD-om u Budimpešti i

Zagrebu, ali i u školi u Vladislavcima.

5.2. Rasprava - prva razina istraživanja

Kako bih odgovorila na osnovna pitanja postavljena u ovoj disertaciji: kakva je jezična praksa

višejezične djece i mladih u Osijeku (gdje se praksa odnosi na svakodnevne društvene

djelatnosti), koji su ideološki obrasci prisutni u njihovim stavovima i posljedično praksama

(koji se posebno tiču neravnopravnih odnosa moći), te prožimajuće pitanje o djelatnoj ulozi

jezika, smatram vrijednim analizirati odgovore djece i mladih kroz prizmu jezične ekologije,

jezičnih ideologija i jezika kao djelatnoga čina. S obzirom na to da na ovoj razini analize

izostaje razgovor s mjerodavnim osobama, u sljedećim ću se poglavlju još jednom osvrnuti na

ova pitanja povezujući ih s podatcima iz tih intervjua, ali i iz ranijih poglavlja, te ih dodatno

povezati s ova tri gledanja na jezik.

U pristupu koji zagovara jezična ekologija, polazi se od osnovne pretpostavke da su svi jezici

jednako vrijedni i smanjenje se jezične raznolikosti promatra kao smanjenje biološke

raznolikosti (Le Nevez 2006:30). Smanjenje jezične raznolikosti dovodi se u izravnu vezu s

vanjskim čimbenicima – migracijama, ratovima, globalnim kretanjima itd. U gradu Osijeku,

kao što smo vidjeli u 4. poglavlju, ali i kroz intervjue s djecom, najveći utjecaj na promjene u

jezičnoj ekologiji grada odigrao je Domovinski rat 90-ih godina prošlog stoljeća, ali i dva

svjetska rata s početka prošlog stoljeća.

118

Međutim, u suodnosu jezika i okoline u gradu Osijeku, odnosno određenih ljudskih zajednica

i jezika koji se na ovom prostoru koriste, intervjui s djecom i učenicima pokazuju da je

jezična stvarnost rijetko jedoobrazna. Performativna uloga jezika, koja zauzima središnje

mjesto u postmodernističkom pristupu implicira da se jezik analizira lokalno, kao što sam

navela u Teorijskom pregledu, kroz određene situacije na određenom mjestu i u određenom

trenutku. Na taj način analizirajući jezik on je prvenstveno određena aktivnost, nešto što

činimo, materijalni dio društvenoga i kulturnog života, a ne apstraktni sustav koji koristimo

(Pennycook 2010:1-2). Imajući na umu ovakvu definiciju jezika, identitet nije fiksan, nego

promjenjiv. Sam odnos prema jeziku, kao i ono što se čini s jezikom, višestruko je i

kompleksno. Intervjui s djecom i mladima pokazali su kako njihov odnos prema jeziku, kao i

njihova jezična praksa, uglavnom nisu monolitno određeni na način da se jezik percipira ili

kao problem ili kao bogatstvo. On se istovremeno, kao što su pokazali intervjui, može

doživljavati i kao jedno i kao drugo. On može biti izvor ponosa, ali i stida. Jezik je prostor

napetosti odnosa moći koji najčešće nisu fiksni i stabilni.

Koncept koji povezuje jezičnu ekologiju, jezične ideologije i ideju jezika kao djelatnog čina

možemo pronaći u pojmu jezičnog identiteta, koji Skutnabb-Kangas definira na sljedeći

način:

Naravno da su jezični identiteti, kao i svi identiteti, višestruki i fleksibilni, proces i

odnosi, prije nego odlike, više ili manje fokusirani ili izraženi, ovisno o situaciji,

fragmentirani i dijaloški, kontekstualni, nomadski i ispregovarani, u nastajanju prije

nego bivajući; oni uključuju prelaženje granica, hibridnost i dijasporu. (Skutnabb-

Kangas 2004: 10)

Promatrajući jezične identitete na ovaj način, oni su ujedno i ekološki postavljeni s obzirom

na ulogu jezika u ekološkoj paradigmi gdje oni nisu brojivi apstraktni entiteti, nego lokalne

prakse koje djeluju višestruko:

Jezik se ne odvija izvan prakse; jezici nisu oruđa koja se rabe u kontekstima; jezici

nisu unaprijed dani entiteti, nego posljedice prakse. Kako bismo ovo razumjeli,

119

potrebni su nam načini razmišljanja o ekologijama lokalnih jezičnih praksi, načini na

koji se različiti jezični resursi koriste s različitim učinkom. (Pennycook 2010: 133)

Ideologija u izgradnji jezičnih identiteta zauzima posebno važno mjesto, budući da identiteti

ne nastaju u izolaciji, nego se radi o društveno određenom obliku djelovanja. Blommaert

(2006: 238) ističe kako postoji čvrsta veza između jezičnih politika i identiteta. Ideološki se

stavovi očituju kroz vrijedonosne sudove koje učenici i mladi iskazuju o svojim, ali i o

drugim jezicima. Ti se sudovi najbolje očituju kroz njihove sustave vjerovanja o jezicima,

odnosno o „društveno i kulturološki oblikovanim metajezičnim konceptualizacijama jezika i

oblicima njihovoga korištenja“ (Blommmaert 2006: 241). Riječ je dakle o gore

predstavljenim habitusima koji generiraju određena jezična ponašanja. Ti se ideološki

konstruirani stavovi prikazuju kao pojmovni aparat gdje jezici imaju određen status,

vrijednost, funkcije itd. Oni se kod osječkih učenika i mladih pojavljuju uobličeni u njihov

višejezični identitet kroz širok dijapazon konceptualnih slika gdje jezik predstavlja bogatstvo,

nešto što pripada (zatvorenoj) zajednici kao oblik skrivene prakse, ali i kao dio identiteta koji

vrijednost ima u nekom drugom fizičkom prostoru, te na koncu i kao otpor. U sljedećim se

potpoglavljima analiziraju ove kategorije jezičnoga identiteta.

5.2.1. Jezični identitet kao bogatstvo

Većina djece i mladih s kojima sam razgovarala prepoznaju svoj jezični repertoar kao osobno

bogatstvo, ali kako je vidljivo iz njihovih odgovora, razlozi mogu biti posve različiti –

afektivni, kognitivni, pragmatični ili samorazumljivi.

Kod djece iz osnovne škole Čepin, koja njeguju bosanski dijalekt, ističe se afektivna

dimenzija kroz izjave poput Markove: „Drago mi je da govorim ovu neku mješavinu, jako mi

je drago“. Isto je vidljivo i u želji i Marka i Ane da sačuvaju „tu neku“ tradiciju. Bogatstvo se

na ovaj način poima kao zajednička, ali neodređena baština116

koju je vrijedno njegovati. Anto

pak zauzima nešto drugačiji stav. Njegova konceptualizacija jezika počiva na „monoglotskoj“

116

Jedno od pitanja za daljnja istraživanja svakako bi bilo kako definirati „tu neku tradiciju“. Prema intervjuima

ona je vezana uz važno zajedničko iskustvo dolaska iz druge države, progonstvo i održavanje zajedničkog

govora, međutim nije vezana uz druge kulturološke artefakte kao što su knjige, priče i pjesme. Postojanje takve

zajednice koju veže stvarno zajedničko iskustvo u Osijeku vidim kao mogući izvor bogatih etnografskih i

etnolingvističkig podataka.

120

ideologiji (Silverstein 1996: 284) gdje postoje „bolje“ i „gore“ verzije jezika (Bourdieu 1992:

26-27; Gal i Woolard 2001: 1). Za razliku od Marka i Ane koji žele zadržati svoj govor, Antin

je stav prema budućnosti jezika kako će njegova djeca jednog dana „...možda govoriti bolje,

gramatički, hrvatski...“ Ali kako je ipak riječ o identitetima kao dinamičnim konstruktima, u

suprotnosti s prijašnjom tvrdnjom, i on bi volio da se „taj dijalekt zadrži.“

Francesca i Viktorija znanje njemačkoga poimaju kao kognitivni, ali i pragmatični potencijal.

Obje pomažu nastavnicama njemačkog, u osnovnoj su čak održavale sate njemačkoga jezika.

Francesca sebe doživljava kao „rječnik“. Zahvaljujući znanju njemačkoga jezika, sudjeluje u

projektima, bolje prolazi u školi. Afektivna dimenzija nije toliko prisutna kao u izjavama

djece iz Čepina, ali kao i djeca iz Čepina i one bi rado zadržale jezik o čemu govori i

Viktorijina zabrinutost da će ga zaboraviti. Prožimajuća ideologija ovih stavova dolazi od

poimanja znanja njemačkoga jezika kao praktične vještine koja može pomoći u konkretnim

situacijama – obrzovanju, radu i sl.

Kognitivnu prednost117

predstavlja i znanje bajaškog, međutim to se tek odvija na fakultetu.

Zahvaljujući tom potencijalu, Duško sudjeluje u projektima, u suradnji s profesoricom izdaje

slikovnicu i drži predavanja. Pozadinska ideologija se nalazi u ideji da Romi ne studiraju

(kako je sam Duško rekao, većina Roma odustaje od školovanja još u osnovnoj školi).118

Duškov primjer narušava uobičajene ideološke obrasce, ali i stvarne prakse i zato predstavlja

potencijal koji akademska zajednica kodificira u svojevrsni kapital.

Općeprihvaćena ideja poznavanja jezika kao samorazumljive vrijednosti prepoznaje se u

Duškovom, Melanijinom, Matijinom čak i Tihaninom citiranju latinske izreke Quot linguas

calles, tot homines vales – koliko jezika poznaješ, toliko ljudi vrijediš. Podrijetlo poslovice

još iz doba Svetog Rimskog Carstva119

ukazuje na višejezičnu stvarnost onoga vremena, a

117

O jeziku kao individualnoj kognitivnoj prednosti pisala je Mehmedbegović (2011:19). Ona ukazuje na

istraživanja koja pokazuju pozitivnu korelaciju između dvojezičnosti i matematičkih vještina kod djece

(Cummins 1991:84 u Mehmedbegvić 2011: 20) , te općenito na kognitivne prednosti meta-razmišljanja o jeziku

(Vigotski 1962: 10 u Mehmedbegović 2011: 20). 118

Podaci iz 2008. bilježe 11 pripadnika romske manjinske zajednice u institucijama visokog obrazovanja

(Novak 2008:1) 119

Prema nekim izvorima izreku je skovao Car Karlo V. poznat i po izjavi „Bogu se obraćam na španjolskom,

ženama na talijanskom, muškarcima na francuskom, a svom konju na njemačkom.“ (Braunmüller i Ferraresi

2003:2)

121

različite varijacije iste poslovice u više jezika na značaj koji latinski tijekom stoljeća ima u

Europi. Osim toga, njezin opstanak upućuje na stoljetnu višejezičnu stvarnost koju potiskuju

autoritativni diskursi utemeljeni na herderovskoj ideji izjednačavanja jedne države, jedne

nacije i jednog jezika (Bourdieu 1992: 27, Toulmin 2012: 521, Braunmüller i Ferraresi 2003:

1-3).

Osim apstraktnog poimanja znanja jezika kao bogatsva per se, učenici ističu i nekolicinu

pragmatičnih prednosti – to su situacije gdje znanje jezika pomaže na policijskom prijelazu u

razgovoru s ilegalnim imigrantima (Duško), gore spomenuto sudjelovanje u projektima škole

(Franceska), bolji prosjek (Ivana) ili prednost pri zapošljavanju (Melanija).

Jedine dvije sugovornice koje nisu pokazale stav kako je jezik bogatstvo, jedna je od sestara

govornica mađarskog jezika, Laura i gimnazijalka Vanja. Laura, na moje pitanje predstavlja li

znanje mađarskog prednost odgovara: „Mađarski? Ne znam je li prednost. Neki kažu da je.

Nisam se stavljala u tu poziciju.“ Takav stav prije ukazuje na metajezična nepromišljanja,

nego na stvaran stav da jezik nije bogatstvo, što s obzirom na njezinu dob nije začuđujuće.

Vanjin stav kako joj je svejedno kojim će jezikom govoriti u budućnosti, detaljnije ću

analizirati u potpoglavlju Jezik kao otpor.

Poimanje poznavanja jezika kao bogatstva prožima sve druge ideje, ali s određenim

pomacima. U narednim ću potpoglavljima prikazati ideološke obrasce koji se zrcale u

stavovima djece i mladih, i dalje s dominantom idejom jezika kao bogatstva, ali i odmake od

ove ideološke matrice u odnosu na lokalni kontekst.

5.2.2. Jezični identitet kao dio (zatvorene) zajednice – jezik kao skrivena praksa

Ideja jezika kao bogatstva zajednice nalazi se u temeljima ranije spomenutog etno-

kulturološkog pristupa. Jezik se ovdje shvaća u uskoj vezi s određenim, često etničkim

zajednicama i on se predstavlja kao središnji element etnokulturološkog identiteta (Le Nevez

2006: 6,24; Skutnabb-Kangas i Phillipson 2008: 3-14; Lo Bianco 1987: 1; Ricento 2005:

357). Kako sam već navela ranije, osnovna je ideja shvaćanje da se gubljenjem jezika gubi

cijela kultura i baština određene zajednice (Fishman 1991:116, Lo Bianco 1987:1). Izvori

122

prava u Republici Hrvatskoj koji reguliraju korištenje jezika i pisma manjina, kao i obrazovni

modeli, nastali su na temelju ove ideologije, a jezična shvaćanja i ponašanja djece i mladih

nerijetko svjedoče o internalizaciji takvih ideja. Međutim, na tragu ekološkoga pristupa koji

postojanje jezične raznolikosti vidi kao bogatstvo zajednice koje se prožima u kompleksnom

sustavu, kroz sustavni dijalog s drugim zajednicama, u odgovorima djece i mladih ovaj dio

značajno izostaje. Jezik pripada privatnom području, dio je zatvorene zajednice i često se

oblikuje kao oblik skrivene prakse. Ova ideja potpuno prožima Amarove, Ivanine, Matijine,

Duškove, Ljubanove i Nikoline odgovore. Skrivena dimenzija izostala je kod Melanije,

Marka, Ane i Ante i njihove ću odgovore prvo analizirati.

Melanijini iskazi o mađarskim govornim zajednicama oko Osijeka zanimljiv su primjer uske

povezanosti jezičnog identiteta i određene zajednice. Njezini iskazi potvrđuju ideju jezika kao

lokalne prakse (Pennycook 2010), ali govore i o Melanijinom jezičnom identitetu koji se

razlikuje od „arhaičnog“ mađarskog kakav se govori u njezinom selu i on kao takav

predstavlja posve individualnu praksu u toj zajednici.120

Ideološka pozadina ove individualne

prakse može se također analizirati u svjetlu vjerovanja o postojanju boljih, standardnih idioma

s jedne strane, i žargona, dijalekata itd. kao manje vrijednih varijeteta s druge. Melanija se

obrazovala u Mađarskom kulturnom centru u Osijeku na standardnom mađarskom jeziku

većinu osnovne i cijelu srednju školu pa je internalizaciju ovakve prakse vrijedno tražiti i u

značenju standarda u obrazovnom sustavu kao jednom od osnovnih ideoloških aparata države

(Alhusser 1986), ali i u učincima globalizacije koja kroz nove tehnologije omogućuje Melaniji

povezivanje s drugim govornicima mađarskog kroz zajednički jezik (o utjecaju novih

tehnologija na njegovanje jezika vidi više kod Blommaerta 2012: 5).

Iskazi Marka, Ante i Ane svjedoče o njihovom jezičnom identitetu kao dijelu zajednice.

Međutim za razliku od djece čiji je jezik diskursno oblikovan, Marko, Ante i Ana ne poznaju

niti jednu priču, pjesmu ili brojalicu vezanu uz ovaj specifičan govor. Dakle, osim govora ne

postoji nikakvo drugo kulturno obilježje upisano u njihove identitetske prakse. Postavlja se

120

Kasnije, u razgovoru s Melanijinim, Laurinim i Žaklininim ocem koji je osnovao KUD u Hrastinu, on mi je

ponosno istaknuo kako je mađarski u Hrastinu jedan od najčišćih i najispravnijih oblika mađarskog jezika. U

budućim istraživanjima jezične raznolikosti Osijeka i okolice bilo bi zanimljivo povezati stavove Melanijinog

oca i njezinu odluku da govori budimpeštanski mađarski.

123

pitanje što će se dogoditi s njihovim jezičnim praksama onda kada one ne bude dio zajednice

u kojoj i nastavnici i veliki broj učenika tako govori.

Ostali sugovornici također veliki dijelom percipiraju svoj jezik kao bogatstvo zajednice i ono

je često vezano uz šire prakse, međutim za razliku od Melanije, Marka, Ante i Ane, ovdje

postoji dimenzija zatvorenosti. Jezik je bogatsvo, ali koje vrijedi samo unutar određenih

okvira, najčešće samo onih oblikovanih okvirima zajednice.

Na tragu ovakve pozadinske ideologije vrijedi analizirati i Amarove stavove o albanskom

jeziku koji smatra da je znanje albanskog prednost, ali ipak jezik koristi „samo kod kuće“,

preko ljeta kod bake i djeda u Makedoniji i u nastavi modela C gdje njeguje albanski jezik i

kulturu. Ivana i Matija, koji također polaze model C, ali za slovački jezik, svojim odgovorima

također upućuju na usko povezivanje jezika i (zatvorene) etničke zajednice. Matija u više

navrata i na različite načine iznosi ovu ideju: „Slovački nije tako bitan kao engleski i

njemački. Taj jezik ima smisla jedino u zajednici....“, ili dalje: „Zašto bi to ikome značilo? To

je kao da ja sad znam mađarski.“, i još: „Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko

priključiti, priključit će se zato što je Slovak, a ne zato što ga zanima.“ Ovo promišljanje nije

opće i neki drugi jezici nemaju takvu ekskluzivnu vrijednost. Na moje pitanje bi li bilo

drugačije da imaju učenika Engleza u razredu, Matija odgovara: „Pa onda bi značilo jer su

ipak engleski i njemački glavni jezici“.

Duško sažima bit etnokulturološkom pristupa povezujući bajaški jezik i etnički identitet kroz

odgovor na moje pitanje planira li zadržati jezik u budućnosti: „Da, naravno, ja nisam Rom

ako ne pričam bajaški, to je sastavni dio mog identiteta.“. Međutim, da se isto radi o

skrivenom jezičnom identitetu, odnosno o obliku djelovanja zatvorene zajednice, svjedoči

njegovo iskustvo: „Nisam imao problema jer ga nisam koristio. Roditelji su me učili kad sam

na javnom mjestu da ga ne pričam da me ljudi mogu razumjeti.“

Kod učenika iz Tenje i gimnazijalke Vanje, iako dominira stav kako su hrvatski i srpski jedan

jezik, također pronalazimo lokaliziranje jedne dimenzije govora i ta dimenzija lokalizacije

njihovog jezičnog identiteta zauzima istaknuto mjesto u njihovim iskazima. Oni svoj govor

opisuju na više načina. Vanja tako na upit govori li kod kuće srpski, odgovara da kod kuće

124

govore ijekavicu, a na pitanje kako bi onda nazvala svoj jezik: „Ne znam ni sama. Išla sam u

dvojezičnu školu, imam i svjedodžbu i svedodžbu. Moglo bi se reći da govorim srpski, ali to

nije onaj srpski koji se govori u Srbiji.“ Ljuban, kao što smo već vidjeli, svoj govor prikazuje

na sljedeći način: „Pričamo jezikom srpskim, znači tu nema neke razlike, ali srpskim, recimo.

To su neki pozdravi, ćao, zdravo, pa riječi – kruv, leb, te neke razlike, ali ne bitne.“ Nikola na

moje pitanje kojim jezikom govori odgovara da je u pitanju hrvatski, osim „...kad dođe

rodbina iz Srbije – onda lepo belo mleko.“ Ali ipak zaključuje: „Mislim da je to jedan jezik, to

Hrvati filozofiraju.“ I dalje Miloš: „ ...samo neki padeži, ali to je sve.“ Tihana, koja ističe

kako je poznavanje jezika bogatstvo, ipak ne vidi „ neku razliku.“

Ideološki obrasci u pozadini ovakvog shvaćanja jezika iznimno su kompleksni. Oni se ovdje

odnose i na opća promišljanja o ontološkom određivanju statusa jezika, ali i na pojedinačne

odluke o prihvatljivom jeziku (Bourdieu 1992: 21-49) koje su oprečne s ontološkim

shvaćanjem što jezik jest. U prvom slučaju, na razini ontološkog poimanja srpskoga i

hrvatskoga jezika kao jednoga jezika, ideološki su obrasci duboko povijesno utkani u

znanstveni i povijesni diskurs. Oni se također mogu analizirati kroz herderovske ideje jedne

nacije, jedne države i jednog jezika i pratiti na ovim prostorima od razvijanja ilirske preko

ilirskoslavenske, panslavenske i jugoslavenske ideje (Marijanović 1984: 426) kada je

postojala zajednička južnoslavenska elita koja uslijed hegemonijskim napetosti nije opstala

osim na razini ideoloških uvjerenja.

Međutim, druga ideološka matrica, o postojanju legitimnog jezika, otkriva se kroz skrivene

oblike prakse budući da veliki dio učenika i mladih naglašava da vode računa o prilagodbi

ovisno o zajednici u kojoj se nalaze. Vanja u nekoliko navrata spominje ovu prilagodbu:

„Moram paziti dok pričam, čisto da se prilagodim, da ne ispadne da sad svi pričaju ijekavicu,

a ja ekavicu. Ali nisam imala problema do sada ako bi nešto izletilo.“ Ljuban, Nikola i Miloš

također vode računa o prilagodbi. Ljubanova izjava „Ljudi su ovdje izgubili svoje bližnje,

znam da bi jezik mogao povrijediti nekoga. Moram stalno paziti...na stanici, u trgovini...“,

kao i Nikolina na sličnom tragu da pred ljudima koji su nekoga izgubili. „...pazim da ih ne

uvrijedim, inače obično - hiljadu, zdravo...“ Jezik je ovdje oblik lokalne prakse gdje se ne

postavlja pitanje gramatičnosti jezika, nego njegove legitimnosti.

125

Ideološku pozadinu ovih stavova i jezične prakse vrijedi tražiti u novijim povijesnim

zbivanjima u kojima uslijed ratnih stradanja simboličko polje srpskoga jezika i dalje ima

negativnu percepciju u stvarnosti, a jezično ponašanje djece i mladih ukazuje na prihvaćanje

ovih ideoloških matrica i osjećaje krivnje povezane s praksama koje se povezuju sa srpskim

etnosom, od kojih odnos prihvatljivog/neprihvatljivog jezika ima presudnu ulogu.121

Izjave

poput: „...ako bi nešto izletilo.“, „Moram stalno paziti...“, „pazim da ih ne uvrijedim“

indikator su kako se ne radi o pragmatičnom ili instrumentalnom prebacivanju koda, nego o

afektivnim djelatnostima, svojevrsnoj „lokalnoj metalingvistici i jezičnim ideologijama koje

su ugrađene u kompleksne kulturološke i povijesne trenutke...“ (Schieffelin 2000: 296).

Iako na konceptualnoj razini učenici iz Tenje ne vide razliku između dva jezika, većina

učenika vidi prednost u postojanju modela A kroz koji im je omogućeno njegovanje jezika i

kulture, ali i odvojena nastava. Prednost koju vide u ovom modelu jezgrovito sažima Nikolina

izjava kako žali Srbe „koji idu u hrvatske razrede jer puno toga ne znaju: srpsko pismo,

prošlost, religiju, pjesme, književnost.“ Odmak od ovakvog kuta gledanja pronalazimo u

Vanjinim odgovorima.

5.2.3. Jezični identitet kao otpor

Vanja na pitanje o modelu A za srpski jezik koji je pohađala, predstavlja li dvojezično

obrazovanje prednost, ima sljedeće mišljenje: „Bilo bi bolje da se srpski jezik stavi kao

izborni – da se uči ćirilica. Zašto se moramo odvajati?“ Kako smo vidjeli u potpoglavlju o

jezičnom identiteti kao bogatstvu, gotovo niti jedan od mojih sugovornika nije pokazao stav

kako jezik ne smatra bogatstvom, osim Laure i Vanje. Isto tako, mogućnost njegovanja jezika

i pisma svi su drugi sugovornicu također prepoznali kao vrijednost.

Dok Laurino promišljanje više govori o još nerazvijenoj svijesti, odnosno pomanjkanju

metalingvističkih razmišljanja, Vanjina je situacija znantno kompleksnija. Vanja dolazi iz

Vukovara, grada kojeg odlikuje duboka etnička podjela122

, a inzistiranje na dva jezika može

se percipirati kao inzistiranje na podjeli. Stoga njezinu izjavu o budućnosti jezika: „Iskreno,

121

O važnosti uloge jezika u određivanju identiteta vidi podrobnije kod Bucholtz i Hall (2003: 369-394) 122

O podijeljenosti Vukovara vidi više kod (Čorkalo Biruški i Ajduković 2007; Čorkalo Biruški i Ajduković

2009).

126

meni je svejedno. Nije mi to od neke važnosti.“ treba gledati u svjetlu kolopleta pozadinskih

ideologija gdje se postojanje jednog ili dva jezika stavlja na ideološki kontinuum koji ima

kompleksnu povijest i predstavlja snažno polje napetosti i u suvremenim lingvističkim i

društvenim analizama. Vanjin stav odražava vjerovanje kako je postojanje dva jezika

društveni konstrukt („...prije rata su svi u Vukovaru govorili ekavicu“) i izvor ideološke

podjele zajednice, ali i stvarnih praksi gdje ova podjela snažno obilježava život u gradu kao

što je Vukovar. Vanjina se ravnodušnost može analizirati kao odbijanje sudjelovanja u

podijeljenosti zajednice, prije nego svjesna namjera da odustane od svog idioma. Radi se

dakle o jezičnom identitetu kao „obliku otpora prema nametnutim ili pretpostavljenim

identitetima“ (Vaughan 2013:1).

5.2.4. Jezični identitet koji je negdje drugdje

Ovakvo se poimanje jezičnog identiteta koji je negdje drugdje, a ne u javnom, zajedničkom

prostoru grada može iščitati i kroz analizu gdje se drugi jezici percipiraju kao bogatstvo

zatvorene zajednice i često su dio skrivene prakse. Međutim, osim što djeca i mladi svoj

identitet doživljaju na ovaj način, oni svoj jezični identitet i prostorno doživljavaju na nekom

drugom mjestu. Tako Amar na pitanje predstavlja li poznavanje albanskoga prednost,

odgovara: „Da u Makedoniji, Albaniji i na Kosovu, ali ne tu...“ Miloš koji za obrazovanje na

srpskom jeziku i pismu misli sljedeće: „znamo dva pisma, ako odemo negdje onda je to

prednost.“ Sva djeca iz Tenje žele nastaviti školovanje poslije srednje škole u Srbiji, ili u

slučaju Nikole, u Engleskoj. Matija koji pohađa model C za njegovanje slovačkog jezika i

kulture također želi otići u Slovačku studirati, a interes za slovački u samom gradu vidi na

sljedeći način. „Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko priključiti, priključit će se zato što

je Slovak, a ne zato što ga zanima.“

Ovakvi stavovi govore o neprepoznavanju manjinskih identitetskih praksi kao važnih za cijelu

lokalnu zajednicu – sam grad, ali i kao dio esencijalističkog pristupa gdje se veza između

jedne nacije i jednog jezika postavlja u središnje mjesto ideoloških razmatranja o jeziku.

Nadalje, u Matijinim razmišljanjima pronalazimo ideološke matrice gdje su pojedini jezici

važniji od drugih koje slikovito opisuje Matijin odgovor na moje pitanje bi li bila drugačija

situacija u razredu (da prijatelji iz razreda pokazuju interes za jezik svog prijatelja) da imaju

127

učenika Engleza: „Pa onda bi značilo jer su ipak engleski i njemački glavni jezici“. U

prihvaćanju ovakvih vjerovanja gdje se bitan dio identiteta poima kao nevažan za zajednicu,

prirodno je da se pronalaze mogućnosti, odnosno prostori gdje će oni imati važnost i

predstavljati svojevrsni kapital.

5.2.5. Jezični identitet kao polje pregovaranja i promjene

Gore se spomenuti jezični identiteti mogu univerzalno promatrati kroz „identitetsku

orijentaciju“ kakvu zagovaraju Le Page i Tabouret-Keller (1985: 116). Središnje mjesto ovdje

zauzima poimanje jezika kao repertoara društveno obilježenih sustava nerazdvojivih od

stvarnih praksi, gdje se kritički analiziraju fiksne kategorije etniciteta, jezika, dijalekata i

različitih jezika (Lo Bianco 2004: 753). Naglasak je na individualnim kreativnim i složenim

varijacijama koje su zapravo odraz stalnog pregovaranja osobnih jezičnih identiteta. Kao što

tvrdi Grin (2003: 1) analiza (jezičnih) politika bavi se izborima. Stoga se svaki govorni čin

promatra kao poziv na projekciju osobnog „unutarnjeg univerzuma“ i njega kao takvog

odlikuju prilagodbe koje govornici temelje na povratnim informacijama sugovornika prema

jeziku u uporabi. Ova su dva procesa, projekcija i prilagodba (ili fokusiranje), temeljna u

izgradnji jezičnih identiteta (Le Page i Tabouret-Keller 1985: 181). Upravo se ovi procesi

mogu uočiti u jezičnom ponašanju većine mojih sugovornika. Ova se teorija povezuje i s

Coulmasovim stavom da govornici prilagođavaju svoj govor ovisno o načinu na koji se njima

pristupa te kako je on stvar izbora (Coulmas 2013: 20), odnosno, govornici nastanjuju i

stvaraju „višedimenzionalni simbolički univerzum“ s brojnim mogućnostima jezičnih izbora

utemeljenih u procesima projekcije i prilagodbe (Le Page 1988: 32 u Lo Bianco 2004: 754).

Zanimljivo je da se ovi procesi uprizoruju od najranije dobi. Dječak Amar svoj jezični

repertoar kako smo vidjeli potpuno odvaja i njemu je izbor koji jezik kada koristiti fizički

potpuno pojednostavljen (albanski kod kuće, na satima njegovanja, kod bake i djeda u

Makedoniji, a hrvatski u javnom prostoru grada), slično kao i Duško, ali i Ivana i Matija sa

slovačkim. Jedina je razlika što to nije jezik koji koriste s roditeljima, nego s djedovima i

bakama. Njemački je osim u školi, Franceski i Viktoriji jezični izbor u razgovoru sa sestrama

i jezik suvremenih tehnologija. Drugi su izbori nešto složeniji. Melanija izbor jezičnog

128

varijeteta prilagođava svom habitusu. Iako je odrasla s jednom starijom varijantom mađarskog

koji se govori u njenoj kući, njezin je odabir nešto drugo: „...ja već više pričam po mađarskom

koji se priča na području Budimpešte.“ Učenici iz Tenje kao i gimnazijalka Vanja kroz

prizmu svog jezičnog prilagođavanja ukazuju na kompleksnu svijest prostora u kojem se

nalaze koja se jezgrovito zrcali u jeziku. Jezični je izbor ovdje slojevito pitanje i ukazuje na

(pretpostavljene ili stvarne) fenomene etniciteta, nacije, segregacije, osuđivanja ili

prihvaćanja. Jezični se izbor može pokazati kao začudan s jedne strane, ili posve prirodan s

druge, u projekcijama o budućnosti, posebno kad Vanje ili Viktorije kad govore kako će jezik

koji će koristiti ovisiti o mužu, ili kad Franceska govori o hrvatskom identitetu, nasuprot

njemačkom, povezujući ga sa sa slušanjem turbo-folk glazbe.

Vidljivo je kako su „identitetske orijentacije“ procesi, kako ih opisuje Lo Bianco (2004: 754),

koji se ne odvijaju izolirano, gdje se prilagodba velikim dijelom odvija na podsvjesnoj razini,

dok s druge strane ti isti procesi ukazuju na svijest o stereotipima i poželjnim normama u

određenim situacijama.

5.3. Umjesto zaključka

Kako bih došla do zaključaka ove razine istraživanja, smatram kako je potrebno postojeće

implikacije povezati s podatcima sljedeće razine, iz intervjua s mjerodavnim osobama.

Međutim, ono što se pojavljuje u interpretaciji ovoga dijela istraživanja potvrđuje ideju

Skutnabb-Kangas (2004: 10) gdje su jezični identiteti višestruki procesi i odnosi –

istovremeno i bogatstvo, ali i dio zatvorene zajednice, skrivenih praksi, poligon otpora, te na

koncu važan pokazatelj dominantnih marginalizacijskih ideologija.

Jezik kao činjenje iz manjinske perspektive (radi li se o službenoj manjini ili ne) pokazuje se

velikim dijelom kao zatvoren oblik prakse koji djeca i mladi načelno doživljavaju kao

bogatstvo. Međutim, to se bogatstvo ekološki uprizoruje kao oblik zatvorene prakse gdje

jezici postoje sami za sebe u zatvorenim kontekstima, skrivena praksa koja se odvija kod

kuće, u posebnim obrazovnim modelima ili, po mogućnosti, u drugim zemljama. Ovo se

događa uslijed različitih situacija gdje se jezični identiteti na vrijednosnoj osi postavljaju od

neprihvatljivog do nevažnog oblika djelovanja, osim ako nije riječ o jednom od „glavnih“

129

jezika kao što je njemački ili u posve specifičnim situacijama, kao što je na primjer slučaj kad

se bajaški jezik nađe u visokom obrazovanju.

6. RASPRAVA

Cilj je ovog poglavlja prikazati pozadinske ideologije (potpoglavlje 6.1. Ideološke matrice),

djelatnu ulogu (potpoglavlje 6.2. Djelatna uloga) i na koncu jezičnu ekologiju grada kao

krovni koncept koji se bavi odnosom jezika i okoline (potpoglavlje 6.3. Jezična ekologija

grada Osijeka), kroz osvrt na stavove stratega jezičnih politika povezujući ih s podatcima

prikupljenim u ranijim fazama istraživanja. Ovom analizom želim odgovoriti na ona pitanja

koja sam postavila na početku rada – kroz koje se dominante ideološke obrasce oblikuju

jezične prakse u gradu, kakvi su odnosi javnih i skrivenih jezičnih politika i jezičnih praksi,

koliko su ti odnosi (bahtinovskom terminologijom) dijaloški oblikovani, a koliko se radi o

monološkim matricama zatvorenih zajednica, te kakva je djelatna uloga pojedinaca, ali i

institucija, u pristupu višejezičnosti u gradu. I na koncu, na kraju poglavlja, ponudit ću

preporuke za daljnja istraživanja, ali i za potencijalne mogućnosti njegovanja i razvijanja

jezične raznolikosti u gradu.

Kao što sam navela u 3. poglavlju, u javnoj sam sferi vodila intervjue123

s djelatnicom iz

Ureda gradonačelnika za vrijeme dok je HDSSB bio vladajuća stranka u gradu Osijeku (čiji

su odgovori pod UGHDSSB) i s djelatnicom iz Ureda gradonačelnika za vrijeme nezavisnog

kandidata, gospodina Vrkića (odgovori su pod UGV). U obrazovnoj sferi sam razgovarala s

dvije djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje (njihove ću odgovore prikazivati odvojeno

pod AZOO1 i AZOO2), nastavnicom stranih jezika iz osnovne škole (odgovore su pod NSJ),

nastavnicom iz dvojezične škole (odgovori su pod NDŠ) i trinaestero studenta iz Poljske

(odgovori su pod POLJ). Iz ekonomske sfere sudjelovali su djelatnica iz Siemensa (odgovori

su pod SIE) i djelatnica iz hrvatske gospodarske komore (odgovori su pod HGK), te

ekonomist iz vladine agencije (dgovori su pod pod VA). U urbanoj sam sferi razgovarala s

troje djelatnika Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Prvi sam razgovor vodila s dvoje

djelatnika iz podružnice Centar (odgovori su pod nazivom GISKOC1 i GISKOC2), a drugi s

djelatnicom, pripadnicom mađarske nacionalne manjine, iz podružnice u Retfali (GISKOR). I

na koncu, iz privatne sfere donosim odgovore djelatnika iz nevladine udruge iz Osijeka koji je

123

Intervjui koje sam vodila uživo označeni su kao osobni intervju, dok su oni gdje su se sudionici odlučili na

odgovaranje na moja pitanja putem elektroničke pošte označeni kao osobna komunikacija.

130

pripadnik srpske nacionalne manjine (odgovori su pod DNDC), članice Njemačke zajednice

podunavskih Švaba, pripadnice njemačke nacionalne manjine (odgovori su pod NJZPŠ), te

pripadnika slovačke nacionalne manjine (odgovori su pod SLM). Međutim, važno je naglasiti

kako granice među sferama nisu strogo podijeljene, tako da su često moji sugovornici

istovremeno pripadali u nekoliko sfera.

6.1. Ideološke matrice

Ideološke matrice u pozadini stavova djece, mladih, ali i mjerodavnih osoba slojevite su i

raznovrsne. One su pokazatelj brojnih prijepornih stavova, jednim većim dijelom povezanih i

s područjima iz kojih dolaze mjerodavne osobe, ali kao što se pokazalo u analizi stavova djece

i mladih, usko vezanih s njihovim jezičnim identitetima. Ove se ideološke matrice mogu

povezati s onim što Ruiz (1984) zove orijentacijama gdje one predstavljaju:

¸ ...sustav dispozicija prema jeziku i njegovoj ulozi, i prema jezicima i njihovim

ulogama u društvu. Ove dispozicije velikim dijelom mogu biti nesvjesne i

subracionalne budući da se one nalaze na najosnovnijoj razini argumenata o jeziku.

(Ruiz 1984: 16)

Ruiz razlikuje tri osnovne orijentacije – „jezik kao problem“, „jezik kao pravo“ i „jezik kao

resurs“ 124

. Sve tri ću detaljnije prikazati u narednim potpoglavljima te ih povezati sa

stavovima mjerodavnih osoba i podatcima iz ranijih razina istraživanja. Smatram važnim

naglasiti da su orijentacije usko povezane sa stavovima o jeziku budući da predstavljaju okvir

kroz koji se stavovi oblikuju. One pomažu odrediti raspon prihvatljivih stavova o jeziku, i radi

njih su određeni stavovi legitimni. Ukratko, orijentacije određuju što je zamislivo o jezicima a

što nije (Ruiz 1984: 16).

6.1.1. Jezik kao resurs

Jezik kao resurs metafora je koju je u prvi plan istaknuo Ruiz (1984) iako ona i ranije postoji

u promišljanjima o višejezičnim zajednicama. Radovi u ranoj fazi proučavanja jezičnih

124

Smatram kako bi bilo potrebno zamijeniti internacionalizam resurs hrvatskom riječju blȃgo koja pokriva

semantički opseg koji zornije ocrtava ovu metaforu nego riječ resurs. Posebice u značenju duhovnog, kulturnog i

drugog dobra (HJP, srpanj 2014.). Međutim, kako je ovdje riječ o doktorskoj disertaciji nisam htjela ulaziti u

pojmovna određenja koja uslijed svoje osjeljivosti i konsenzualne prirode zahtijevaju zasebne radove, te

promišljanja leksikologa i drugih mjerodavnih osoba.

131

politika i jezične raznolikosti, uslijed pozitivističkog i tehnicističkog pristupa, ali ideoloških

matrica gdje se jezična raznolikost prvenstveno poimala kao problematična (vidi poglavlje 2.

TEORIJSKI PREGLED) nisu bili skloni na ovaj način promatrati jezike. Fishman u ovom

razdoblju tvrdi:

Jezik je čudan oblik resursa za trenutnu teoriju troškova i koristi, upravo zbog

poteškoća u izračunu takvog resursa i odvajanja „njega“ od ostalih resursa. (Fishman

1974: 83 u Ruiz 1984: 25)

Tek je s razvojem novih teorija, posebice s kritičkim pristupom unutar ekološke paradigme i

povezivanjem jezične raznolikosti s biološkom raznolikosti ovaj pristup dobio veći zamah

(vidi Hornberger 2003), čega je posljedica i da mnogi znanstvenici koji su ranije propitivali

jezičnu raznolikost kao resurs mijenjaju stav (npr. Fishman 2004: 406). Danas se uslijed

jezičnog osiromašenja, afirmativne pozicije pravnih dokumentima (vidi potpoglavlje 4.2.3.

Službene jezične politike.), ali i sve preciznijih podataka o višejezičnosti kao individualnom

resursu iz područja neuroznanosti (npr. Abutalebi, svibanj 2014.), posebice blagonaklono

gleda na poimanje jezika kao resursa.

Ruizov pristup jeziku kao resursu, Ricento (2005: 348-349) jezgrovito sažima kroz četiri

osnovne ideje: pristupanjem jeziku kao resursu može se izravno utjecati na podizanje statusa

podređenog jezika, olakšati napetosti između većinskih i manjinskih zajednica, sustavnije

promišljati ulogu ne-većinskog125

jezika u društvu, i na koncu, ovakvim se pristupom ukazuje

na važnost suradničkog jezičnog planiranja.

Ono na što kritički se kritički osvrće Ricento (2005: 357-358, 361), pristup je gdje se jezicima

nedominantnih skupina prilazi kao resursu koji većinska zajednica koristi kao instrument za

svoje nacionalne, političke i strateške potrebe i gdje se njihova kontekstualna povezanost sa

zajednicom potpuno zanemaruje. Druga važna dimenzija koju kritički propituju i Ricento

(2005: 359) i Blommaert (2005: 390) odnosi se na isključivost pristupa koje na prvo mjesto

stavlja jezik, a ne pojedince koji ga govore, a „kamoli zajednice u kojima se koristi“ (Ricento

2005: 359). Blommaert (2005: 392) tako zagovara da se jezike treba promatrati kao

„društveno nabijene (loaded) jezične resurse“, a resurse konceptualizira kao stvari koje

činimo s jezikom:

125

U originalnom tekstu se nalazi ne-engleskih budući da Ricento piše o ovoj ideološkoj matricu u kontekstu

SAD-a.

132

Jezični resursi mogu zaista funkcionirati u puno različitih sociolingvističkih sustava

[...], i to mogu istovremeno. Ovo je [...] razina na kojoj moramo gledati ako želimo

shvatiti što ljudi zapravo čine s jezikom, što jezik njima radi i što jezik njima znači, na

koje im je određene načine on važan. (Blommaert 2005: 404)

U istraživanju s djecom i mladima, metaforu jezika kao resursa prikazala sam kroz ideju da

oni svoj jezični identitet doživljavaju kao bogatstvo iz različitih afektivnih, kognitivnih,

pragmatičnih ili samorazumljivih razloga, ali ne i kao bogatstvo lokalne zajednice, odnosno

grada u kojem žive, što se očituje u izborima gdje jezični identitet postaje skrivena praksa ili

funkcionira u zatvorenim ili odvojenim zajednicama. Podatci koje nalazimo u popisima

stanovništva ukazuju na neodrživost takvog modela (više o tome u potpoglavlju), kao i

odgovori nekih mjerodavnih osoba. Stoga smatram važnim povezati stavove djece i mladih sa

stavovima mjerodavnih osoba kroz metaforu jezika kao resursa te vidjeti koliko je i na koji

način ona prihvaćena među njima.

Za razliku od kritičkih orijentacija ove metafore, gdje se ona promatra isključivo kroz prizmu

većinske zajednice, kroz odgovore mjerodavnih osoba razvidno je da veći broj njih doživljava

višejezičnost kao resurs vezan uz zajednice govornika koji ih govore. U prvom je planu

kulturološki čimbenik gdje se jezici poimaju kao neizostavni dio zajednica koje su obilježile

grad te stoga se višejezičnost najvećim dijelom doživljava kao baština grada. Međutim, dio

sugovornika, instrumentalno promatra višejezičnost, kao komunikacijsko oruđe u funkciji i

višejezičnih govornika, ali i većinske zajednice, te ga povezuje s procesima europskih

integracija te općim globalizacijskim procesima i u tom se smislu jezici promišljaju na načine

s kojima polemiziraju kritičari ovog pristupa.

Jezik kao dio identiteta grada

U javnoj sferi, prepoznavanje jezika kao resursa pronalazimo u stavovima djelatnice Ureda

gradonačelnika gospodina Vrkića 1. Intervju s djelatnicom Ureda gradonačelnika za vrijeme

mandata gradonačelnika gospodina Vrkića, (UGV, osobna korespondencija, 26. srpnja 2013.)

na nekoliko mjesta u kontekstu tvrdnji o potrebi za dodatnim osvještavanjem značenja

višejezičnosti: „Očigledno je potrebno dodatno raditi na osvještavanju djece i mladih o

133

prednostima višejezičnosti i multikulturalnosti, kao i na promidžbi jezika i kultura svih

nacionalnih manjina na području grada Osijeka.“ Međutim, u komentaru na iskaze djece i

mladih ovo osvještavanje ima instrumentalnu ulogu i povezuje se s ulaskom u EU, a ne sa

samorazumljivom vrijednošću jezika: „Zajednica treba staviti više naglaska na značaj

višejezičnosti u kontekstu nedavnog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.“

U obrazovnoj sferi poimanje jezika kao resursa nalazimo na više mjesta, također u vidu jezika

kao dijela baštine. Djelatnica agencije (Error! Reference source not found. tako tvrdi: „(...)

s obzirom da imamo tradicionalnu višejezičnost u Osijeku, da bi se to trebalo njegovati, zato

što jezik se vrlo lako izgubi ako se ne koristi i ne stvara se o njemu neka pozitivna slika.“ I

druga djelatnica agencijeError! Reference source not found. u više navrata govori o

jezicima kao o važnom resursu: „Dani jezika nisu obilježavanje samo engleskog, njemačkog,

što uče u školi, već upravo služe da se potiče višejezičnost, pa je šteta da se ne iskoristi za tu

priliku ako neko dijete ima neki drugi materinji jezik.... I ja sam u svom pedagoškom radu

koristila, da je to bogatstvo zajednice: što više imamo jezika, nacionalnosti, upravo ta

različitost obogaćuje zajednicu i svatko na svoj način može doprinijeti.“ Osim njegovanja

manjinskih jezika koje zauzimaju važno mjesto u radu Agencije, ova djelatnica ističe i važnu

ulogu hrvatskih dijalekata što ukazuje na osviještenost jezične raznolikosti kao pojave koja se

ne svodi na monolitni diskurs nacionalnih jezika (o monolitnom diskursu nacionalnih jezika

vidi više kod Blommaerta 2005: 390-391, o značenju dijalekata za jezičnu raznolikost

Hrvatske i posebno Slavonije vidi više kod Kolenić 2007, Kolenić 2012, Berbić Kolar i

Kolenić 2014).

Nastavnica stranih jezika Error! Reference source not found. na pitanje koje jezike treba

poticati odgovara da sve jezike treba poticati, isto kao i djelatnica knjižnice 2. Intervju s

djelatnicom Gradske i sveučilišne knjižnice, pripadnicom mađarske nacionalne

manjine (GISKOR, osobna komunikacija, 22. veljače 2013.) kada tvrdi: „Mislim da bi trebalo

poticati sve manjinske jezike, ne samo jedan, nego sve.“ Ovi se odgovori mogu povezati i s

tvrdnjama mog sugovornika iz privatne sfere, djelatnika nevladine udruge Error! Reference

source not found. koji poziva na opće prihvaćanje ovakvog pristupa: „Generalno bi

multietničnost Osijeka mogla biti izražena većom prisutnošću različitih jezika u obilježavanju

javnih institucija, ulica i objekata, takva svjesnost bi trebala biti rezultat procesa općeg

134

prihvatanja, pozitivnog vrednovanja i prepoznavanja većine građana različitosti kao

pozitivne.“

I u ekonomskoj sferi također postoji predodžba jezika kao resursa povezanog s kulturnom

baštinom grada što je vidljivo u većem broju odgovora. Djelatnik vladine agencije Error!

Reference source not found. na upit o simboličkoj uporabi jezika povezuje višejezičnost s

kulturnom baštinom, ali i šire, i kao takve smatra da ih je potrebno očuvati: „Dvojezični nazivi

(mahom hrvatski i mađarski) barem donekle upućuju stanovništvo, kao i prolaznike, na

kompleksnu povijest ovih prostora i dvojnost/višeslojnost identiteta, što i jest jedan od temelja

moderne europske kulture.

Međutim, u pitanju treba li dodatno poticati uporabu određenog jezika u gradu, vidljivo je da

hijerarhizacija ne izostaje. Ona se može objasniti i samim pitanjem koje na neki način

zahtijeva isključivost. Međutim, zanimljivost ovih odgovora leži u činjenici da je veliki dio

mjerodavnih osoba najčešće istaknuo mađarski i potom njemački jezik (obje djelatnice

Agencije, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne korporacije,

ekonomist iz Vladine agencije, djelatnici knjižnice, pripadnica njemačke manjinske zajednice,

studenti iz Poljske, pripadnik slovačke nacionalne manjine).

Oba se jezika poimaju kao resurs zbog blizine i povijesti grada. Djelatnica agencije Error!

Reference source not found. ističe: „Pa recimo, mislim da s obzirom na blizinu, da bi

mađarski na neki način možda trebalo popularizirati, jer se on svodi samo na Mađarski

kulturni centar i djecu mađarske nacionalnosti koja idu u te škole, ali ne postoji nekakva

kontinuirana politika.“ Djelatnica knjižnice u Retfali 2. Intervju s djelatnicom Gradske i

sveučilišne knjižnice, pripadnicom mađarske nacionalne manjine (GISKOR, osobna

komunikacija, 22. veljače 2013.) kao komentar na dvojezičnost Istre također smatra da bi

Osijek trebao biti višejezičan vezano uz njemački i mađarski s obzirom na njihovu povijesnu

ulogu u gradu: „To bi se trebalo napraviti i s mađarskim i njemačkim, ova sredina je bila

Austro-Ugarska.“ Na sličan način razmišlja i pripadnica njemačke nacionalne manjineError!

Reference source not found.: „(...)Sasvim sigurno, tu treba dodati i mađarski jezik.

Mađarski i njemački su svakako jezici koji su kroz povijest i kroz stoljeća obilježavali ovaj

grad i činili upravo tu multijezičnu sredinu.“ Ekonomist u vladinoj agenciji Error!

135

Reference source not found. također u kontekstu baštine ističe mađarski i njemački jezik:

„Bilo bi vrlo korisno kada bi Osijek, uslijed nasljeđa i pozicije, sustavno poticao učenje

mađarskog jezika, kao i njemačkog.“

Jezik kao instrument

Iako manje dominantna metafora jezika kao instrumenta, i ona je prisutna u jednom dijelu

odgovora. Kroz određena pitanja svoje sam sugovornike svjesno navodila na ovaj pristup. To

je u prvom redu bilo pitanje vezano uz jezične prepreke i nepoznavanje hrvatskog jezika,

posebice vezano uz djelokrug mjerodavnih osoba. Jezik koji navodi gotovo većina

mjerodavnih osoba kao jezik koji najviše zastupljen u svom djelokrugu i s kojim rješavaju

jezične barijere jest engleski (djelatnica ureda gradonačelnika gospodina Vrkića, nastavnica

stranih jezika, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne

korporacije, djelatnik vladine agencije, djelatnice Gradske knjižnice, djelatnik nevladine

organizacije), a u istom kontekstu navode i uporabu novih komunikacijskih tehnologija

(djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne korporacije, djelatnik

nevladine organizacije). Drugi jezik koji se spominje u kontekstu instrumenta za

komunikaciju u djelokrugu mjerodavnih jest njemački, dok se mađarski pojavljuje kao jezik

za kojim postoji dodatna potreba (djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića,

djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica multinacionalne korporacije, djelatnica

Gradske knjižnice, djelatnik nevladine organizacije). Talijanski, francuski, albanski, slovački i

češki se također spominju kao jezici za kojima postoji dodatna potreba u određenim

kontekstima.

Nadalje, pojedini su sugovornici naglasili i instrumentalnu vrijednost jezika iz regije i

hrvatskog jezika budući da zbog sličnosti jezične barijere ne postoje. Djelatnici knjižnice

Error! Reference source not found. tako ističu: „Sa Srbijom nemamo problema. Mađarski

je taj koji nije blizak. A potreba postoji. Jer Srbi i Hrvati se razumiju.“ Na ovu sličnost

ukazuje i djelatnik Vladine agencije (VA, osobna korespondencija, 18. listopada 2012.): „(...)

prednost je što u komunikaciji s istočnim susjedima (Srbija, BiH, Crna Gora) možemo

komunicirati na hrvatskom jeziku.“

136

Osim manjinskih jezika, manji broj mjerodavnih osoba ističe instrumentalnu vrijednost

pojedinih jezika u kontekstu globalizacijskih procesa. Pripadnik slovačke nacionalne

manjineError! Reference source not found. u tom kontekstu spominje kineski, hebrejski i

francuski, dok djelatnik nevladine udruge Error! Reference source not found. smatra kako

će biti dodatna potreba za prevoditeljima za mađarski, bugarski i njemački u procesima EU

integracija, dok će zbog globalne ekonomije biti važni kineski i ruski.

U pojedinim slučajevima mjerodavne osobe ističu osobnu instrumentalnu vrijednost jezika,

kao npr. u slučaju djelatnice knjižnice koja je zahvaljujući znanju mađarskog dobila posao.

Osim toga, preko njenog znanja mađarskog jezika ostvaruje se i suradnja s knjižnicom u

Pečuhu. Isto tako, pripadnik slovačke nacionalne manjine ističe kako je njegov sin

zahvaljujući znanju slovačkog i češkog isto dobio posao.

U komentarima na izjave djece, u nekim odgovorima isto do izražaja dolazi instrumentalna

vrijednost jezika, ali ne na način na koji s njim kritički polemiziraju Ricento (2005) i

Blommaert (2005) gdje je njegova osnovna svrha oruđe u službi nacionalnih interesa većinske

zajednice (Ricento 2005: 356-357). Jezik, iako shvaćen kao instrument, i dalje se promatra u

službi svojih govornika. To je posebice razvidno u recepciji Amarovog stava kako albanski

jezik ne predstavlja resurs u Hrvatskoj. Djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanjeError!

Reference source not found. smatra kako albanski ima vrijednost u životopisu kao dodatna

sposobnost: „Na primjer da to stave u životopis, da se to stavi kao neka prednost, osim ako se

ne radi o na primjer poslu za prevoditelja, ali ovako općenito mislim da će većina izostaviti to

iz svog životopisa. Mada je to nešto što zapravo isto ukazuje na to da čovjek ima dodatnih

sposobnosti.“ Djelatnica Hrvatske gospodarske komore Error! Reference source not found.

također ukazuje na poznavanje jezika kao pragmatičnu vrijednost: „ Dječak je još mlad i ne

može sagledati vrijednost poznavanja i albanskog jezika. Vjerojatno će mu kasnije u životu i

poslu dobro doći poznavanje albanskog i ovdje u Hrvatskoj.“ Na koncu, djelatnik nevladine

udruge, pripadnik srpske nacionalne manjine (DNDC) također se kritički odnosi prema

dječakovom stavu: „(...) postoji mogućnost da daljim obrazovanjem i investiranjem u znanje

albanskog pronađe i prepozna potrebu, a time i prednosti, znanja albanskog i na ovom

području.“

Dio se mjerodavnih osoba složio s Amarovom tvrdnjom i potvrdio njegovo promišljanje da

albanski u Hrvatskoj nema vrijednost. Nastavnica stranih jezika (NSJ) tako tvrdi: „Mala je

137

vjerojatnost da će osoba dobiti posao ili poslovne mogućnosti zato što govori albanski u

Hrvatskoj.“, dok se nastavnica iz dvojezične škole (NDŠ.) u potpunosti slaže s njegovom

tvrdnjom.

U pojedinim odgovorima mjerodavne osobe smatraju kako je instrumentalan pristup samih

govornika upravo ono što marginalizira njihov jezik. Shodno tome, u Matijinom stavu o

slovačkom jeziku, djelatnica multinacionalne korporacije Error! Reference source not

found. primarno vidi povezivanje jezika i svrhe: „Mogu razumjeti izjavu, obzirom da djeca te

dobi ne vide nikakvu korist od jezika kao što je slovački ili mađarski jer za njihov svakodnevni

život imaju potrebu za engleskim (zbog TV-a, interneta i sl.).“

Iako negativan, ovaj vid gledanja potpuno potvrđuje metaforu jezika kao instrumenta budući

da se povezuje s izvanjskim funkcijama, a ne unutarnjim vrijednostima. Nadalje, ovakvi

stavovi (Amar, Matija, nastavnica stranih jezika, nastavnica u dvojezičnoj školi) ukazuju na

problematičnost metafore jezika kao resursa gdje se jezik ne promatra kao „unutarnji,

nemjerljivi resurs“ (Ricento 2005: 362), nego kao oruđe kojemu je cilj ispuniti nečije interese.

Shvaćanje jezika kao instrumenta govori da metafora jezika kao nemjerljivog resursa (dijela

identiteta) nije dovoljno razvijena iako gotovo sva djeca s kojom sam razgovarala pohađaju ili

su pohađala neke od modela za njegovanje jezika i kulture. Modeli i drugi pravni okviri

višejezičnosti, te moguće manjkavosti istih, tema su sljedećeg potpoglavlja.

6.1.2. Jezik kao pravo

Metafora jezika kao prava zauzima jedno u središnjih mjesta u proučavanju jezičnih politika u

bavljenju jezičnom raznolikošću. Ona se nalazi u središtu pristupa jezičnih prava, ali i etno-

kulturološke i ekološke paradigme (vidi 2. poglavlje – Teorijski pregled). Kao što smo vidjeli

u 4. poglavlju (4.2.3. Službene jezične politike) pravna pozadina jezične raznolikosti u

Republici Hrvatskoj posebno je razvijena. Kao što sam spomenula u tom poglavlju, prema

izvještaju Agencije za obrazovanje, audiovizualnu umjetnost i kulturu Europske komisije iz

2012. Hrvatska ima najviše službenih manjinskih jezika (20) u usporedbi s drugim državama

u Europi (Tablica 5. Prikaz državnih i manjinskih jezika iz 2012. u Europskoj uniji,

Hrvatskoj, Norveškoj i Turskoj (tablica preuzeta iz EACEA P9 Eurydice and Policy Support

2012).

138

139

Tablica 5. Prikaz državnih i manjinskih jezika iz 2012. u Europskoj uniji, Hrvatskoj, Norveškoj i Turskoj (tablica preuzeta iz EACEA P9 Eurydice and Policy Support 2012).

Država Službeni jezik države

Regionalni i/ili manjinski jezik sa službenim statusom

Država Službeni jezik države

Regionalni i/ili manjinski jezik sa službenim statusom

Belgija njemački, francuski, nizozemski

Austrija njemački češki, hrvatski, mađarski, slovački, slovesnki, romski

Bugarska bugarski Malta malteški, engleski

Češka češki njemački, poljksi, romski, slovački

Nizozemska nizozemski frizijski

Danska danski farski, njemački, grenlandski

Austrija njemački češki, hrvatski, mađarski, slovački, slovesnki, romski

Njemačka njemački danski, sorbski Poljska poljski bjeloruski, češki, kašubski, njemački, hebrejski, armenijski, karaimski, litavski, romski, ruski, lemko, slovački, tatrski, ukrajinski, jidiš

Estonija estonski Portugal portugalski mirandeški

Irska engleski, irski

Rumunjska rumunjski bugarski, češki, njemački, grčki, hrvatski, mađarski, poljski, romski, ruski, slovački, srpski, turski, ukrajinski

Grčka grčki Slovenija slovenski mađarski, talijanski

Španjolska španjolski katalonski, valencijski, baskijski, galicijski

Slovačka slovački bugarski, češki, njemački, hrvatski, mađarski, poljski, romski, rusinski, ukrajinski

Francuska francuski Finska sinski, švedski

romski, ruski, saami (laponski), tatarski, jidiš

140

Italija talijanski albanski, katalonski, njemački, grčki, francuski, furlanski, hrvatski, ladino okcitanski, provansalski, slovenski, sardski

Ujedninjena Kraljevina - Engleska/ Sjeverna Irska

engleski

Cipar grčki, turski maronitski,armenski Ujedninjena Kraljevina - Wales

engleski velški (kimrički)

Letonija latvijski (letonski)

Ujedninjena Kraljevina - Škotska

engleski škotski-galski

Litva litavski Island islandski

Luksemburg njemački, francuski, luksemburški

Linhenštajn njemački

Mađarska mađarski bugarski, njemački, grčki, hrvatski, armenijski, poljski, rumunjski, romski i bajaški, rusinski, slovački, slovenski, srpski, ukrajinski

Norveška norveški (dvije varijante: bokmål i nynorsk )

finski, kvenski i saami

Malta malteški, engleski

Turska turski

Nizozemska nizozemski frizijski Hrvatska hrvatski albanski, bosanski, bugarski, češki, njemački, hebrejski, mađarski, talijanski, makedonski, poljski, rumunjski, romski, rusinski, ruski, crnogorski, slovački, slovenski, srpski, turski, ukrajinski

141

Međutim, iako je metafora jezika kao prava našla svoje mjesto i u hrvatskom pravnom

prostoru što pokazuju ranije spomenuti izvori prava, kao i pravno obvezujući dokumenti koje

je Hrvatska potpisala, te i broj jezika koji imaju status službenih manjinskih jezika, postavlja

se pitanje zašto jezična raznolikost ne dolazi više do izražaja, tj. zašto se broj govornika

nehrvatskih jezika smanjuje (vidi potpoglavlje 4.2.2. Popisi iz 1991., 2001. i 2011.), te zašto

djeca i mladi razmišljaju na način da ne prepoznaju svoje jezike kao bogatstvo zajednice u

kojoj žive. Odgovor na ovo pitanje velikim je dijelom povezan s metaforom jezika kao

odgovornosti, odnosno pitanjem što činimo s jezikom, tj. jezicima, ali i službenim diskursom

gdje se to pravo poima kao isključivo vezano uz same manjinske zajednice. U ovom ću

potpoglavlju analizirati kako se orijentacija jezika kao prava pojavljuje u osječkom kontekstu

– gdje se ona afirmira, a gdje izravno kritički propituje, te ću joj i sama kritički pristupiti kroz

kritiku esencijalističkog povezivanja jezika, nacije i identiteta. Na kraju ću ovog potpoglavlja

ponuditi moguće smjernice za razvijanje ove orijentacije na način koji bi unaprijedio dijalog u

pluralističkim zajednicama.

Činjenica jest da metafora jezika kao prava nije posve jednostavna i samorazumljiva kako se

na prvi pogled može činiti (o kompleksnostima i kritikama ovog pristupa vidi May 2005: 319-

347). Ruiz (1984: 22) već u ranijim fazama paradigme ističe kako jezična prava uvijek

nadilaze pitanja lingvistike te kako se u njihovom središtu nalaze prava manjina. Međutim, on

isto tako ističe moguće probleme ovog pristupa koji su povezani s prihvaćanjem istih od

strane većinske skupine. Već sama tekstna analiza diskursa koja prati ovaj pristup ukazuje na

napetosti u odnosima većinskih i manjinskih skupina. Riječi koje izdvaja Ruiz (1984: 24)

uključuju „slaganje“, „provedbu“, „zahtjeve“ i „zaštitu“. On zaključuje kako se u središtu

ovog pristupa nalazi sučeljavanje, budući da nikada nije riječ samo o pravu na nešto, nego i

pravu protiv nečega (Ruiz 1984: 24). Neki od ovih zaključaka mogu objasniti i osječku

jezičnu stvarnost.

U analizi odgovora mjerodavnih osoba vidljivo je da veliki dio mjerodavnih osoba prepoznaje

i prihvaća metaforu jezika kao prava. To je prvenstveno vidljivo u odgovorima iz javne sfere

budući da se i djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Bubala Error! Reference source

not found. i djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića 1. Intervju s djelatnicom

Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika gospodina Vrkića, (UGV, osobna

142

korespondencija, 26. srpnja 2013.) u dijelu svojih odgovora pozivaju na izvore prava kojima

se regulira uporaba manjinskog jezika i pisma (obje sugovornice navode Ustavni zakon o

uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakon o u uporabi jezika i pisma nacionalnih

manjina te modele obrazovanja na jeziku i pismu nacionalnih manjina). Djelatnice Agencije

za odgoj i obrazovanje također ukazuju na provođenje ovih zakona kroz modele za manjinsko

obrazovanje, dok se u jednom dijelu odgovoraError! Reference source not found. posebno

osvrću na prisutnost savjetnika za nacionalne manjine u podružnici Agenciji u Osijeku: „I kod

nas u agenciji postoje savjetnici za nacionalne manjine koji brinu da se ostvaruju sva prava

vezana uz jezik nacionalnih manjina.“

Eksplicitno afirmativno se prema jeziku kao pravu postavljaju pripadnici njemačke i slovačke

nacionalne manjine. Pripadnik slovačke nacionalne manjine (SLM, osobni intervju, 22.

veljače 2013) tako tvrdi: „(...) formu treba poštovati, dvojezične table su potrebne (...).“.

Pripadnica njemačke nacionalne manjine (NJZPŠ, osobni intervju, 21. veljače 2012.) također

navodi izvore prava koji reguliraju uporabu manjinskog jezika i pisma te razmišlja na sličan

način kao i pripadnik slovačke nacionalne manjine. U komentaru na Ljubanov iskaz, njezina

je zaključna misao: „A što se tiče dvojezičnosti i ćirilice, onako kako je zakon rekao, pošteno.“

Međutim djelatnik nevladine udruge koji je ujedno i pripadnik srpske nacionalne manjine, kao

i djelatnica knjižnice, pripadnica mađarske nacionalne manjine propituju ostvarivanje prava

ako je nametnuto ili ako ono samo ispunjava formu. U iskazu djelatnika nevladine udruge

(DNDC, osobna korespondencija, 24. listopada 2012.) središnje mjesto zauzima odnos kao

takav, dok se svrhovitost zakonskih provedbi propituje kao odraz makro jezičnih politika:

„(...) ako se i dogode one nisu rezultat dobrih odnosa nego zadovoljavanja zakonskih formi i

obaveza nametnutih procesom ulaska u EU, a to onda rezultira nemogućnošću praktičnog

korištenja i primjene tih normi.“ Djelatnica knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače

2013.) također postavlja pitanje svrhovitosti provedbe zakona u vidu dvojezičnih natpisa na

mjestima gdje oni imaju simboličnu, a ne stvarnu funkciju: „Ploča ništa formalno ne znači.

Ako nemate ljude koji dolaze i nema mene, onda je to ploča.“

Dionici diskursa o jezičnim politikama koji eksplicitno ne podržavaju simboličku uporabu, te

na izvjestan način propituju metaforu jezika kao prava, nastavnica su stranih jezika i

nastavnica iz dvojezične škole, ali i pripadnik slovačke nacionalne manjine kada je riječ o

provedbi manjinskih modela obrazovanja. Kao što smo vidjeli, nastavnica stranih jezika (NSJ,

143

osobna korespondencija, 16. listopada 2012.) smatra kako bi „...pluralizam u službenoj

komunikaciji izazvao više problema nego što bi ih riješio.“ Ovakav pristup jeziku u prvi plan

stavlja instrumentalnu komunikacijsku funkciju jezika, a ne identitetsku koju mnogi

zagovaratelji pristupa jezičnih prava smatraju sržnom u određivanju statusa jezika (May 2005:

327- 332).

Druga kritika jezika kao prava dolazi od nastavnice iz dvojezične škole (NDŠ, osobni

intervju, 10. studenog 2012.) koja vrlo kritički pristupa simboličkoj uporabi jezika: „I previše!

Mislim, što će mi dvojezični grbovi. Mislim da ne treba. Čemu sad forsirati!” Osim kritičkog

stava prema simboličkoj uporabi ona, kao i pripadnik slovačke nacionalne manjine, propituje i

provedbu Zakona o odgoju i obrazovanju i postojanje modela A i odvojenog školovanja.

Središnja je teza njezine argumentacije da se kroz takve modele obrazovanja ograničava djecu

i onemogućuje njihov napredak u društvu. Spomenuta se kritika može povezati s općom

kritikom pristupa jezika kao prava koja ističe problem mobilnosti i svrhovitosti. Edwards

(2001: 237), kao jedan od najvećih kritičara pristupa jezičnih prava, smatra kako je žrtva koja

se podnosi za održavanje etnojezične vitalnosti prevelika i da se nauštrb održavanja jezika

sprječava modernizacija i napredak na društvenoj ljestvici pripadnicima jezičnih manjina.

Kritiku ovakvog stava (i drugih kritičara pristupa jezičnih prava, prim. Ladefoged 1992;

Schlesinger 1992; Barry 2000) nalazimo kod Maya (2005) koji smatra kako se takve kritike

temelje na isključivosti pristupa gdje se instrumentalna funkcija jezika stavlja u prednji plan,

dok indetitetska gubi značaj u važnosti pojedinih jezika. Elaboriranu kritiku protivnika

jezičnih prava (u akademskom kontekstu) iznosi i Grin (2005: 448-460). On u prvom redu

smatra kako je jezična raznolikost opće ljudsko dobro, stoga se jezična prava ne tiču samo

manjina (2005: 449), međutim on je svjestan kako ovakva argumentacija nije sama po sebi

dovoljna i zato poziva na sustavno povezivanje ove paradigme s ekonomskim gledištima

društva. Središnje mjesto takvoga gledanja stav je kako su manjinska jezična prava ne samo

sama po sebi moralno dobro, nego i ekonomski prihvatljiv vid ponašanja, vrijedan ulaganja, te

se kao takva njima ostvarena dobit može i pravedno distribuirati (o navedenim će

ekonomskim gledištima biti više riječi u potpoglavlju o jezičnoj ekologiji na kraju ovog

poglavlja).

144

Ono što se na prvi pogled može činiti opravdanim pitanjem i kritikom metafore jezika kao

prava, pitanje je getoizacije određene skupine na temelju ostvarivanja određenog prava.

Odnosno, kako to formulira May (2005: 333), postavlja se pitanje nalaze li se manjinske

zajednice u okovima jezika koji nema širu uporabu. Osnovna ideja, s kojom May zapravo

polemizira, jest da je većinski jezik taj koji omogućuje mobilnost i napredak.

Kao što smatra veliki broj sljedbenika Bourdieuove ideje (gotovo svi znanstvenici koji djeluju

unutar kritičkih jezičnih studija na čije se radove ova disertacija oslanja – Blommaert,

Pennycook, May, Mehmedbegović, Ricento, Skutnabb-Kangas, Phillipson i drugi) jezike

treba promatrati lokalno unutar društvenih prilika u kojima se oni koriste. Stoga metaforu

jezika kao prava treba gledati kroz konkretne stvarne situacije u kojima se ova metafora ili

perpetuira ili osporava. Kako smo vidjeli kroz odgovore djece i mladih, ali i većine

mjerodavnih osoba, metafora jezika kao prava velikim se dijelom izravno ili neizravno nalazi

u javnom i privatnom diskursu. Veliki broj djece s kojima sam razgovarala njeguju svoje

jezike kroz manjinske modele obrazovanja koji se temelje na ovoj metafori, te gotovo svi,

osim Vanje, pokazuju naklonost prema ovakvom modelu obrazovanja.

Situacija gdje se metafora osporava najvećim se dijelom odnosi na postojanje modela A za

djecu srpske nacionalnosti. O pripadnicima ove manjine i njihovom vlastititom propitivanju

takvog modela govore nastavnica iz dvojezične škole (NDŠ, osobni intervju, 10. studenog

2012.) i pripadnik slovačke nacionale manjine (SLM, osobni intervju, 22. veljače 2013.), ali i

longitudinalna istraživanja Čorkalo Biruški i Ajduković o socijalnoj distanci u vukovarskim

školama (Čorkalo Biruški i Ajduković 2007, 2008). Iako je riječ o Vukovaru, ova se

istraživanja mogu povezati s osječkim kontekstom zbog blizine, povijesti i istog modela koji

se provodi u kojem se većinska i manjinska djeca razdvajaju. Ono što čini posebnost ovog

konteksta jest sukob koji je obilježio zajednicu koja je već podijeljena, te se na određen način

modelima A ta podjela dodatno produbljuje. Jezik kao pravo ovdje zasjenjuje percepcija

jezika kao problema (o čemu će više biti riječi u sljedećem potpoglavlju).

Modeli A su tako s jedne strane odraz visoko razvijene pravne regulacije koja omogućuje

pripadnicima manjina obrazovanje na njihovom jeziku i pismu, ali s druge strane oni se

temelje na ideji usko gledane veze nacionalnih zajednica, jezika i identiteta i kao takvi su

iznimno esencijalistički. Kritičari se esencijalističkog pristupa mogu razvrstati u dvije glavne

145

skupine. Prvi se skupina odnosi na zagovornike metodološkog individualizma, odnosno

teorije racionalnog izbora (prim. Edwards 1985 i Brut-Griffer 2002 u May 2005: 328) koji

smatraju da je jezik samo jedan od segmenata identiteta, ne važniji od drugih, i kako je

njegova funkcija potpuno instrumentalna. Odabir jezika ovdje ponajprije ovisi o ekonomskim

gledištima i svodi se na pitanje korisnosti. Ovakav stav potpuno zanemaruje i dovodi u pitanje

identitetsku funkciju jezika. On je prisutan i u načinu na koji mjerodavne osobe tumače

ponašanja djece (iskazi djelatnice multinacionalne korporacije na Matijin stav o

neusporedivosti slovačkog i engleskog jezika i stavovi nastavnice stranih jezika o svrhovitosti

velikih jezika).

Druga skupina znanstvenika kritički promatra fiksni pojam identiteta, jezike i nacije i

zagovara dinamički pristup koji obuhvaća pojmom hibridnosti identiteta. Tako shvaćanje

polazi od toga da su „naši društveni, politički (i jezični) identiteti neizbježno pluralistički,

kompleksni i promjenjivi“ (May 2005: 329, ali isto kod Canagarajah 2005: 419, Skutnabb-

Kangas 2004: 10). Krenemo li od ove premise odnos jezika i identiteta u pluralističkom

društvu nije fiksan, nego je ovisan o situaciji i promjenjiv. Ljubanov iskaz zoran je primjer

takve promjenjivosti, kao i izjave druge djece iz istog modela koja su sretna da mogu

pripadati dvjema kulturama te ni sama ne određuju fiksno jezike na kojima se obrazuju.

Stoga se postavlja pitanje koliko monoetnički modeli (kakav model A zasigurno je, ali i

većinski model u istom okruženju) mogu odgovoriti na izazov plurietničkih dinamičnih

hibridnih zajednica, pogotovo vezano uz duboke sukobe ukorijenjene u prošlosti koje je

nužno premostiti kako bi se osigurala kvaliteta života. Ono što se nameće kao odgovor jest

povezivanje postojećih pravnih okvira s pedagoškim smjernicama koje upozoravaju na

potrebu obrazovanja za život u pluralističkim zajednicama. Model A je implementacija

zakona koji fiksira etničku skupinu, ali etnička skupina ne živi u izoliranom prostoru unutar

većinske skupine nego dijeli taj prostor. Dijeljenje prostora (stvarnog i simboličkog) postaje

moguće tek onda kad ono postane cilj neke zajednice. Takav je cilj nužno definirati kroz

postojeće pravne okvire, posebno vezano uz obrazovni sustav kao, kako je već više puta u

ovome radu napisano, jedan od osnovnih ideoloških aparata države.

Stoga su interkulturalne kompetencije u takvim mjestima kao što je Tenja (ali i cijeli Osijek)

kroz koje se zagovara stvarni i stalni dijalog zajednica, te „naglašava važnost različitih kultura

146

i obogaćivanje, kako društvene okoline, tako i školske kulture, potičući upoznavanje,

razumijevanje i poštovanje drukčijih stilova života i svjetonazora te razvoj interkulturalne

osjetljivosti“ (Piršl 2007:275) nužni preduvjet uspješnog odgoja i obrazovanja budućih

građana Republike Hrvatske i nužno ih je uvrstiti i istaknuti u postojećim kurikulima ili kroz

zasebne predmete kao što je građanski odgoj čija bi provedba u ovakvim mjestima bila od

iznimnog značenja.

Uz jezik kao pravo, očito se nameće i metafora jezika kao problema, posebno u zajednici koja

je obilježena ratom i kao takva zaslužuje veću pažnju na svim razinama upravljanja, a mjesto

jezika, kao što ćemo vidjeti u sljedećem po poglavlju, u takvim zajednicama može zauzimati

važnu ulogu.

6.1.3. Jezik kao problem

Shvaćanje jezika, odnosno jezične raznolikosti kao problema svoje teorijsko uporište ima u

ranoj fazi istraživanja jezičnih politika i jezičnog planiranja (vidi 2. poglavlje). Ovaj se pristup

zrcali u uredničkoj knjizi Joan Rubin i Bjorna Jernudda (1971) Can languages be planned?

Sociolinguistic theory and practice for developing nations. U knjizi, autori detaljno opisuju

procese standardizacije gdje je „jezično rješena“ (linguistically settled) zemlja jednojezična, s

jasno izgrađenim pravopisom i standardnim kodificiranim nacionalnim jezikom. U ovom se

razdoblju i pristupu višejezičnost pripisuje nazadnim nerazvijenim zemljama, a istraživanja su

posebno usmjerena na postkolonijalne teritorije Afrike i Azije.

Kako sam već navela u Teorijskom pregledu, ova su shvaćanja i dalje dominante matrice u

pristupu višejezičnosti te se mogu analizirati i u stavovima mjerodavnih osoba. Stoga ne treba

čuditi da su glasovi koji pokazuju internalizaciju ovakva stava brojni i pokrivaju gotovo sva

područja djelovanja. Njih se može povezati i s ranije spomenutom „monoglotskom“

ideologijom (Silverstein 1996: 284), odnosno „boljim“ i „gorim“ verzijama jezika (Bourdieu

1992: 26-27; Gal i Woolard 2001: 1), što je kao što je pokazano razvidno i u stavovima djece

i mladih (Matija, Ante, Vanja, djelomice i Melanija). Isto tako, vrijedno ih je povezati s

metaforom jezika kao prava prema kojoj svi manjinski jezici u Hrvatskoj imaju jednak status.

Stoga metaforu jezika kao problema treba gledati kao heurističko oruđe koje objašnjava

147

kompleksne odnose teorije (idealnih smjernica regulatnornih tekstova) i stvarnog diskursnog

oblikovanja jezične raznolikosti.

Međutim, pri bilo kakvoj analizi takvih stavova, te posebice kritičkoj, svakako treba imati na

umu povijesni kontekst u kojem Hrvatska kao samostalna nacionalna država postoji tek 23

godine, te u povijesnim razmjerima nedavnost Domovinskoga rata koji je završio procesom

mirne reintegracije 1998. i devastacijske posljedice koje je ostavio na grad (vidi 4. poglavlje),

ali i mali ukupni broj govornika većinskog, hrvatskog jezika koji, kako je na početku pisanja

ovog rada napomenuto, još uvijek traži svoje diskurzivno mjesto na jezičnoj karti svijeta.126

Odgovore svojih sugovornika analizirat ću u svjetlu pozadinske ideološke matrice jezika kao

problema kroz dva okvira. U prvom ću dijelu ponuditi presjek onih odgovora koji izravno ili

neizravno prepoznaju višejezičnost kao problem vezano uz posljedice prvenstveno

Domovinskoga rata i status srpskog jezika, ali i uz druge jezike koji imaju ili su imali

problematičan status zbog povijesnih zbivanja koja su obilježila grad i šire područje. U

drugom okviru, analizirat ću izravno „monoglotske ideologije“127

koje prožimaju neke od

odgovora mjerodavnih osoba, ali i odgovora djece i mladih koje sam ranije spominjala u

ovom kontekstu.

Ono što je zajedničko u oba okvira jest da iskazi mjerodavnih osoba svjedoče o ideološkim

matricama moći i obilježenosti gdje se hijerarhijsko strukturiranje razlike jezika označava

polovima obilježenosti128

i neobilježenosti (Bucholtz i Hall 2004: 372), a ukazuje na status

pojedinih društvenih grupa kao oprirodnjen ili neutralan (default), dok su drugi identiteti

obilježeni i predstavljaju odmak od neutralnih identiteta koji predstavljaju neobilježenu

normu koju odlikuje veća moć. Bucholtz i Hall (2004: 372) u američkom kontekstu

analiziraju neutralne identitete kao one koji uključuju kategorije bijele rase, muškosti,

126

S druge pak strane, stav kako „treba proći vrijeme“ treba također promotriti kritički, budući da se bez jasnog i

ciljanog djelovanja na razvoj dijaloga u ratom pogođenim zajednicama odgađa stvaranje zdravog pluralističnog

društva. 127

Većina autora koja se kritički odnosi prema monoglotskim ideologijama, mahom raspravlja u dihotomijama

jednog velikog svjetskog jezika (često kolonizatora) i malih ili manjinskih jezika authotonih stanovnika koji su

tijekom kolonijalne povijesti stekli podređen status. Prostor napetosti koji opisujem najvećim se dijelom svodi na

odnose jednog malog većinskog jezika s drugim manjinskim jezicima. 128

Pojam obilježenosti u lingvistici u velikom dijelu literature pripisuje se radu Praške škole, posebice radovima

Jakobsona i Trubeckoja te se u ranim fazama pojam odnosi na binarne opreke, posebice u fonologiji. Tijekom

vremena, posebice kroz utjecaj semiotike, pojam se proširio i u druge discipline u značenju koje navodim u

tekstu.

148

heteroseksualnosti, srednje klase, kršćanstva... Kroz stavove mjerodavnih osoba, razvidno je

da štokavski hrvatski predstavlja takav neobilježeni idiom (ali u nekim iskazima i u posebnim

kontekstima engleski jezik), a hijerarhizacija se iščitava u odmaku od tog idioma, gdje su

gotovo svi drugi jezici (osim engleskog) prema odgovorima mjerodavnih osoba, ali i djece i

mladih, obilježeni.

Rat i homogenizacija društva

U osnovi ove analize nalazi se ideja koju zagovara Lo Bianco (listopad, 2013.) kako je nužno

staviti jezike u središnje mjesto rasprave i ne odustati od potrage za odgovorom na pitanje

„kako se raspada komunikacija“. Riječ je dakle o stavu kako su jezična pitanja izrazito važna

za društvenu koheziju koja u višejezičnom društvu predstavljaju stalan izazov:

Jezični problemi uvijek izranjaju u konkretnim povijesnim kontekstima koji nužno

uključuju suprotstavljene interese koji reflektiraju bremenite odnose među etničkim,

političkim, društvenim, birokratskim i klasnim grupacijama, i drugim vrstama

ideoloških podjela i prijepora, uključujući i one osobne. (Lo Bianco 2004:738)

Nadalje, Lo Bianco (2004: 738) smatra kako je u analizi jezičnih problema potreban „(...)

interdisciplinarni pristup koji se temelji na podatcima iz stvarnog svijeta.“ Takvo gledanje

stvari ukazuje na činjenicu da se hijerarhijski odnos moći ne pojavljuje kao apstraktna datost,

nego je posljedica izravnih okolnosti koje su utjecale na odnose moći jezika u Osijeku. U

prvom se redu to odnosi na osjetljivost statusa srpskog jezika i njegove povezanosti s

Domovinskim ratom, koju su istaknuli gotovo svi sugovornici, čak i onda kada su načelno

tvrdili da se (više) ne radi o osjetljivoj temi. Pri analizi jezičnih problema nužno je imati na

umu kako oni „nikada nisu samo jezični, nego imaju utjecaj na sve sfere društvenog života“

(Karam 1974: 108 u Ruiz 1984: 21).

Iskazi djece zorno prikazuju povezanost povijesnog konteksta i jezičnih identiteta, a na istu

povezanost ukazuje veliki dio odgovora mjerodavnih osoba. Djelatnica iz Agencije za odgoj i

obrazovanje (AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.) tako zaključuje: „... zbog povijesnih

prilika neki jezici su možda malo marginalizirani, ali ipak postoje u Osijeku, ljudi vjerojatno

ponekad ne žele da se koriste jezici manjina.“, isto kao i nastavnica stranih jezika (NSJ,

149

osobna korespondencija, 16. listopada 2012.) koja smatra da ...Jezici imaju različite statuse s

obzirom na nacionalnosti koje ih govore (ovo varira od negativnog do neutralnog, ne mislim

da postoje općenito „poželjni“ jezici u osječkom društvenom životu).

Nastavnica iz dvojezične škole (osobni intervju, 10. studenog 2012.) također govori o

nedavnoj povijesti i njezinim posljedicama. Ona smatra kako se radi o osjetljivom pitanju

isključivo vezano uz srpski jezik: „Mislim da ne [da nije osjetljivo pitanje], mislim da je samo

srpski jezik u pitanju. Ali to očito vezano zbog ovog rata.“ Troje studenata iz Poljske isto

spominju samo srpski jezik, međutim bez povezivanja s povijesnim kontekstom. Izostajanje

svijesti o povijesnom kontkestu može se uočiti i u komentaru njih petero vezanom uz plakat iz

Domovinskog rata (Slika 10.) koji je za stanovnike opkoljenog grada granatiranog tijekom

1991. i 1992. predstavljao snažnu moralnu podršku i danas ima funkciju spomenika tom

vremenu. Bez proživljenog iskustva rata taj plakat studenti iz Poljske iščitavaju kao izraz

antisrpske politike (POLJ, osobna korespondencija, 23. siječnja 2013.). S druge strane,

činjenica da on i dalje obilježava javni prostor grada svakako svjedoči tome da je rat još

uvijek izrazito prisutan u svijesti građana i da sukob, iako formalno završen i dalje zauzima

važno mjesto u tkivu grada.

Slika 10. Plakat iz Domovinskog rata Osijek nikada neće biti Ocek

150

Svijest o značenju povijesnog konteksta u pozadinskim matricama jezika kao problema, ali i

identitetske funkcije jezika jednim su dijelom uočljivi i u refleksijama mjerodavnih osoba na

stavove djece i mladih. Komentar nastavnice stranih jezika (NSJ, osobna korespondencija, 16.

listopada 2012.) Vanjinog stava da joj je svejedno kojim će jezikom govoriti sažima

osjetljivost ovog pitanja: „Javno se izjasniti kao Srbin, u Hrvatskoj (što se i čini s jezikom)

sociološki gledano je iznimno složen fenomen. Jednostavnije je to ignorirati i izbjegavati, kao

što to čini ova djevojka.“ Osjetljivost i složenost odnosa prema srpskom jeziku potvrđuje i

razmišljanje djelatnika vladine agencije (VA, osobna korespondencija, 18. listopada 2012.)

kad kaže kako je inzistiranje na govorenju srpskog prvenstveno politički stav, te „ (...) Kada i

ako to prestane biti shvaćano kao politička poruka ovo pitanje će biti izlišno.“

Pripadnik srpske nacionalne manjine (DNDC, osobna komunikacija, 24. listopada 2012.)

također spominje Domovinski rat kao čimbenik uslijed kojeg jezici mogu imati problematičan

status, međutim u njegovom je iskazu naglasak na ratnom i poslijeratnom procesu

homogenizacije hrvatskog identiteta „ ...koji je osnažen i učvršćen na osnovu potreba ratne

kampanje iz perioda Domovinskog rata, te je izgrađen, ne na osnovu vrijednosti i kvaliteta

hrvatskog identiteta, već na strahu od drugog i drugačijeg, različitog.“ Ono što se u ovom

iskazu može analizirati kao potencijalno problematično pogled je gdje se događaji analiziraju

u izolaciji, stoga homogenizaciju društva, do koje je zaista došlo, i kako moj sugovornik

kasnije ističe i u odnosu na druge identitetske prakse, a ne samo srpske (vidi više o tome kod

Luketić 2013: 239-240) također treba gledati dijaloški u odnosima agresije, okupacije,

izbjeglištva, prognanstva itd. Naravno, postoje brojni pokazatelji kako se radilo fenomenima

koje su iskoristili političari kako bi stjecali političke bodove ili još uvijek stječu (Vukovar je

eklatantan primjer ovakvih eksploatacija), ali u prvom redu, tome su morali naći plodno tlo.

Djelatnici knjižnice se također velikim dijelom u svojim iskazima osvrću na Domovinski rat i

posljedice koje je ostavio opet posebice na srpski jezik. Djelatnica Gradske i sveučilišne

knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) tako smatra kako je višejezičnost

osjetljivo pitanje ponajprije u odnosu na srpski jezik te ističe: „(...) Prije je to bilo normalno.

Ja sam baš iz Baranje tako da je to baš jako mješovita sredina i to je meni isto bilo normalno.

Od rata to više nije tako.“ I djelatnici iz centra (GISKOC1 i GISKOC2, osobni intervju, 26.

listopada 2012.) u svom se iskazu osvrću na obilježenost srpskog jezika: I sad netko dođe i

151

kaže nešto na srpskom jeziku, tipa dođe u pekaru i traži hleb, bilo bi im malo zamjetnije ili bi

netko reagirao lošije na to nego da dođe i kaže neutralno kruh. I poslije kad govore o

istaknutosti jezika, opet: „Silno se trude prilagoditi, čisto zbog preživljavanja. Zbog lakšeg

života. Upravo da ne bi naišli na pojedince koji bi im možda mogli učiniti nekakvu

neprijatnost.“ Obilježenost srpskog jezika ističe i pripadnik slovačke manjine (SLM, osobni

intervju, 22. veljače 2013.): Nakon rata ljudima smeta srpski jezik, para uši. Ovakvi iskazi

svjedoče o odnosima koji Ljubanovu izjavu, kako stalno razmišlja kako će nešto reći budući

da zna da bi njegov jezik mogao povrijediti nekoga, stavljaju u perspektivu društva gdje bi

inzistiranje na ekavici zaista moglo izazvati neugodne situacije. 129

U komentarima identitetskih praksi djece iz Bosne i Hercegovine i njihovog nepoznavanja

priča, pjesama i recitacija iz kraja otkuda su njihovi roditelji, ali i oni sami rođenjem, također

se nalazi percepcija obilježenosti takvih praksi. Tako djelatnica iz multinacionalne korporacije

(SIE, osobna korespondencija, 21. studenog 2012.) slično kao i pripadnik srpske nacionalne

manjine, komentira ovakvo ponašanje smatrajući da se radi o nepoželjnoj, obilježenoj praksi u

očima zajednice: Mislim da roditelji silno pokušavaju osigurati 'dobru integraciju' svoje djece

u sredinu u kojoj žive. Nažalost, mislim da naša okolina i šalje takvu poruku. Ako si isti kao

svi i govoriš kao većina, onda si 'pravi Hrvat'. Nadalje, djelatnik vladine agencije (VA,

osobna korespondencija, 18. listopada 2012.) na sličan način tumači takvo ponašanje: „

...jednoobraznost dugo bila prevladavajuća politika, uslijed rada i rasta nacionalizma, koji ne

voli različitosti.“ 130

129

U analizu Ljubanova iskaza vrijedi uključiti i spoznaje iz socijalne psihologije, posebice o kolektivnoj krivnji.

Ovakvi iskazi snažan su odjek preuzimanja osjećaja krivice (dječak razmišlja o žrtvama i zbog toga mijenja svoj

jezik). Kvantitativna istraživanja pokazuju da osjećaji kolektivne krivnje ne postoje u Vukovaru (Čorkalo

Biruški i Magoš 2009), stoga ova disertacija ukazuje na potrebu povezivanja kvantitativnih i kvalitativnih

istraživanja kako bi se dobila vjernija slika stvarnih praksi na temelju koje bi se moglo sveobuhvatnije pristupiti

problemu podijeljenih zajednica u istočnoj Slavoniji. 130

Vrlo kritički tekst o homogenizaciji hrvatskog društva devedesetih napisao je Mirić (1996) i na tragu je

razmišljanja mojih sugovornika. Tekst obiluje primjerima političke eksploatacije u procesima stvaranja države i

njezine homogenizacije. Međutim, kritička analiza teksta pokazuje da i on gleda homogenizaciju u Hrvatskoj

kao proces koji je nastao u izolaciji, kojemu ništa nije prethodilo i koji je nastao sam od sebe, a ne u odnosu na

druge homogenizacijske i hegemonijske diskurse koji su prethodili raspadu Jugoslavije, a posebice su vezani uz

dolazak Slobodana Miloševića na vlast 1987. Za razliku od Mirića, Djokic (2003) opisuje procese

homogenizacije u Jugoslaviji tijekom i nakon 2. svjetskog rata, zatim zasebno one u Srbiji i u Hrvatskoj,

međuetničke i unutaretničke. Iako ih ni on ne dovodi u uzročno-posljedičnu vezu, tekst pokazuje kako su oni

tijekom 80-ih obilježili Srbiju, a tijekom 90-ih Hrvatsku pa je teško ne zaključiti kako je jedan proces bio

reakcija na drugi. Tekst nadalje ne spominje devastacijski utjecaj Domovinskog rata na hrvatsko stanovništvo,

ali spominje Oluju i njen utjecaj na srpsko stanovništvo, što se može povezati s istraživanjem Čorkalo Biruški i

152

S druge strane, u odgovorima mjerodavnih osoba, na dva mjesta nalazimo objašnjenje kako je

napuštanje kulture zajednice iz koje su došli potencijalno povezano s proživljenim iskustvima

povezanim s prognanstvom i razlozima zbog kojih su morali napustiti svoje domove.

Ovakvog je mišljenja djelatnica iz Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO2, osobni intervju,

9. studenog 2012.) koja smatra kako je „(t)o (...) zapravo stvarno šteta, jer je to isto jedno

bogatstvo koje se izgubilo. Međutim, ja bih tu isto rekla da su to posljedice rata. Zato oni

sami nisu izabrali odseliti se iz Bosne, najčešće je to bilo prisilno, pa imamo osjećaj da se tu

stvara barijera, i briše se i zanemaruje taj dio. Nemaju pozitivnu sliku o tom dijelu gdje su

živjeli i pretpostavljam da je to zbog rata.“ Stavovi djelatnice iz javne ekonomske sfere

(DHGK, osobna korespondencija, 9. studenog 2012.) polaze od istih premisa: „Možda su ih

htjeli što prije asimilirati u novu sredinu i zaboraviti traume iz prošlosti.“

Iako se u prvom planu analize obilježenih praksi u iskazima mjerodavnih osoba kao

eksplanatoran čimbenik najvećim dijelom ističe Domovinski rat, te značajno mjesto

zauzimaju i procesi homogenizacije društva, odnosi prema drugim jezicima prije rata koji se

na nekoliko mjesta pojavljuju u intervjuu pokazuju da su hijerarhijski obrasci postojali i

ranije. Primjer je njemački jezik, koji navodi pripadnica njemačke nacionalne manjine

(NJZPŠ, osobni intervju, 21. veljače 2012.): „ ...danas kada je njemački jezik u pitanju, što

zbog naslijeđa iz bivšeg sustava, dakle od 45. do 90. kada je višejezičnost (samo ću se

ograničiti na njemački jezik) sustavno zatirana, zabranjivana i nije bila moguća tu je došlo i

do nekakvog raskoraka jer su izgubljene praktički dvije generacije koje više ne njeguju

njemački kao svoj materinski jezik.“ Potvrdu ovakva stava nalazimo i u sjećanjima na

obiteljske jezične politike djelatnika iz knjižnice (GISKOC1, osobni intervju, 26. listopada

2012.).: „Što se tiče Nijemaca, oni ne govore...zbog onog rata to se isto nije smjelo govoriti.

Mogu reći za svoju obitelj, moja mama je Njemica i nisu oni smjeli, apsolutno baka nije

dozvolila da se govori što u kući. Čisto iz nekog straha da ne bi skretali pažnju na sebe.“, i

vrlo slično kod druge djelatnice iz knjižnice (GISKOC2, osobni intervju, 20. travanj 2014.):

„(...) Njemački se govorio samo u kući, ne vani, ne na ulici. A mama se stidjela. Stidjela se i

što je njemačko prezime nosila. Ona je bila izrazito negativno nastrojena. Htjela je zatrt sve.

Baš je imala problem s tim.“ Magoč (2009: 226) i problematizacijom uloge natjecanja u veličini žrtve (kurziv u originalu). Općenito diskurs

žrtve zahtijeva posebnu pažnju budući da „kasnije sjećanje na status žrtve može oslabiti senzibilitet javnosti te

iste grupe koja je jednom bila žrtvom na nepravdu koju u novim okolnostima čini nekoj drugoj grupi.“ Čorkalo

Biruški i Magoč (2009: 226).

153

U znanstvenim radovima tekstove o njemačkom kao skrivenom jeziku nalazimo kod Geigera

(2012: 389) kada govori, također iz vizure sjećanja na vlastitu obitelj, o baki koju je samo dva

puta čuo da govori „nekim nerazumljivim jezikom“. Gajger u istom radu opisuje genezu

ovakva stanja, jačanje nacionalsocijalizma u Osijeku i posljedice koje je Drugi svjetski rat

ostavio na Nijemce u gradu. Nadalje, svjedočanstva starije sudionice istraživanja židovskoga

podrijetla čija djeca ne govore njezin materinski jezik (također njemački) potvrda su kako

jezik predstavlja snažno simboličko oruđe koje može imati važniju ulogu u identitetskim

praksama od etniciteta i religije, dok s druge strane ista pojava ukazuje na hibridnost identiteta

(o pojmu vidi više kod Canagarajah 2005: 419) budući da je jezik okupatora i neprijatelja

ujedno i materinski jezik osobe koja je zbog drugih segmenata svoga identiteta žrtva

govornika tog istog jezika.

Djelatnica Knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) također govori o

posljedicama Drugog svjetskog rata na jezičnu raznolikost i interkulturalni dijalog: „Prije

Drugog svjetskog rata u Baranji i u Vojvodini bio je običaj jedne godine su Nijemci slali

svoju djecu kod Mađara, preko ljeta, a jedne godine kod Srba. I obratno. Pa su naučili jezike.

Svi stari i Nijemci i Mađari i Srbi su govorili sve jezike. Oni su se mijenjali i poštivali su jedni

druge. Pa je došao taj rat i svatko je imao svoju stranu i to je dovelo do velike mržnje. I

poslije toga se sve izopačilo. Da je ostala takva situacija ljudi bi i dalje…ta mržnja dovodi do

te situacije kakva je sad.“ O odnosima moći i obilježenosti koji su postojali prije

Domovinskog rata govori i moje osobno iskustvo u kojem bake i djedovi nisu govorili

štokavskim narječjem hrvatskoga jezika kakav se govori u krajevima iz kojih su došli, kao ni

onda njihova djeca.

Ovi iskazi pokazatelj su da obilježenost, odnosno hijerarhizacija razlike nije isključivo vezana

uz Domovinski rat, ali vidljivo je da ratovi svakako jesu veliki transformatori odnosa

hijerarhizacije. Neobilježeni jezik s jedne strane govori o statusu elita (u ovim slučajevima

pobjednika rata) i kao takav postoji u većini društava i kultura, a obilježenost govori o

odmacima od neobilježenog „neutralnog“ govora. O postojanju neobilježenog jezika kao

jeziku moći pisano je puno u odnosu na engleski jezik (posebno uz engleski kakav se njeguje

u institucijama visokog obrazovanja – sveučilišta Cambridge i Oxford u Ujedinjenoj

Kraljevini, IVY League sveučilišta u SAD-u) u engleskim govornim područjima, ali i šire

154

(vidi više kod Ruiz 1984, Ricento 2005, Mehmedbegović 2011, Phillipson 2003), gdje se on

povezuje sa socioekonomskim statusom svojih govornika i kontekstima u kojima se

pojavljuje. Više o utjecaju engleskog jezika na osječku jezičnu stvarnost govorit ću u

potpoglavlju o jezičnoj ekologiji u gradu Osijeku (potpoglavlje 6.3.). Ono što se usko

nadovezuje na postojanje neobilježenog jezika svakako je povezano s monoglotskom

ideologijom, što je i tema sljedećeg potpoglavlja.

Monoglotska ideologija

Monoglotska je ideologija razvidna u različitim sferama, ali ona se posebno ističe u

obrazovnoj sferi, što je logično budući da se radi o aparatu države kojemu je zadaća naučiti

stanovnike standardnom jeziku. Ona je prisutna u stavovima djece i mladih (npr. Ante,

Melanija), zatim kod mjerodavnih osoba kod nastavnice u dvojezičnoj školi, nastavnice

stranih jezika, djelatnice iz Agencije za odgoj i obrazovanje (AZZO1), ali i nekih sugovornika

iz drugih sfera, npr. pripadnika slovačke nacionalne manjine.

Stavovi nastavnice koja radi u dvojezičnoj školi (NDŠ, osobni intervju, 10. studenog 2012.) u

kojoj se provodi nastava za srpsku nacionalnu manjinu po modelu A posebno obilježavaju

ove ideološke matrice. U analizi Vanjinog odgovora da joj je svejedno kako će govoriti,

monoglotska ideologija posebno dolazi do izražaja: „Meni je to u redu. Djevojka će studirati,

zaposliti se, živi u Hrvatskoj, govori hrvatskim, dakle službenim jezikom. Svoj jezik može

koristiti u obitelji, s ljudima s kojima se druži (...). Ja da živim u nekoj drugoj državi i ja bi se

prilagodila toj državi i pričala službenim jezikom, a svoj jezik u svojoj obitelji i svojoj kući

koristila. Ne zato što bi me bilo sram, daleko od toga. Mislim da je to jednostavno nekakva

kultura življenja u tuđoj državi...“ O takvoj kulturi življenja govori i pripadnik slovačke

nacionalne manjine (SLM, osobni intervju, 22. veljače 2013) kada tvrdi: „Činjenica je da bi

se ljudi trebali prilagoditi i govoriti priličnije sredini u kojoj jesu, poput Pupovca.“ Ovi

stavovi izravno koreliraju sa jezičnim identitetima djece kao oblikom zatvorene i skrivene

prakse.

Nadalje, oni su (posebice izjava o tuđoj državi) izrazito povezani s pozadinskim shvaćanjima

teritorijalnosti i posjedovanja, ali i s diskurzivno oblikovanom sviješću o podijeljenim

zajednicama. U školi u kojoj radi, djeca idu u odvojene razrede, posebni nastavnici predaju u

tim razredima i kao što pokazuju stavovi djece iz takve škole u Tenji kao i Vanjini, svijest o

podjeli čini neizostavni dio njihovog života. Kao i Vanjino odbijanje sudjelovanja u

155

podijeljenom diskursu, i ovi se stavovi mogu gledati u svjetlu zasićenosti s podjelom.

Višejezičnost koje je ova nastavnica dio bremenita je, ispunjena napetostima i u njezinim

očima ona je prvenstveno dio dubljeg problema podijeljenosti. To potvrđuju i njena

promišljanja o modelu A: „Zašto imati D odjele? Čija je to zamisao? Jel' to dobro za djecu?

Jel' to pridonosi nešto zajednici? Pridonosi li ovom jezičnom pitanju?“ Vanja postavlja isto

pitanje: „Bilo bi bolje da se srpski jezik stavi kao izborni – da se uči ćirilica. Zašto se moramo

odvajati?“. O ovoj problematici ekstenzivno govore ranije spomenuta istraživanja Čorkalo

Biruški i Ajduković (2008:210) koja pokazuju pozitivan stav nastavnika, roditelja i djece

srpske i hrvatske nacionalnosti prema integriranom školovanju u Vukovaru.131

Isto se pitanje dodiruje s metaforom jezika kao prava. S jedne strane, kako smo vidjeli u

prethodnom potpoglavlju, održavanje nastave na materinskom jeziku manjine odraz je visoko

razvijene pravne regulacije u Republici Hrvatskoj, dok s druge, modeli koji monoetnički

obitavaju u plurietničkim zajednicama u kojima je narušena komunikacija stvarnom (uslijed

ratova) i potenciranom (pravnom regulacijom odvajanja) podjelom, predstavljaju izazov u

održivosti takvih zajednica koje pojedinca stavljaju pred izbor ili/ili, odnosno u monoetničke

modele132

.

Monoglotska je ideologija donekle razdvidna i u stavu nastavnice stranih jezika (NSJ, osobna

korespondencija, 16. listopada 2012.) koja smatra kako sve jezike treba poticati, ali samo

hrvatski kao službeni. Kritički stav prema uporabi nestandardnog jezika u službenim

kontekstima ima i djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO1, osobni intervju, 19.

listopada 2012.): „Jedan od uvjeta za odgojno-obrazovnog radnika je da zna hrvatski jezik,

standardni, i mi znamo da se u službenom radu treba koristiti standardni jezik, a ne

lokalizmi.“, kao i kod nastavnice iz dvojezične škole (NDŠ, osobni intervju, 10. studenog

2012.) kad govori o problemima u školi: „Mislim da se ti na određenim manifestacijama i na

određenim događajima, u našoj školi konkretno, učiteljska vijeća ili razgovori s roditeljima,

da osobe koje su srpske nacionalnosti trebaju koristiti hrvatski književni standardni jezik...To

su stvari o kojima mi pričamo i koje komentiramo i koje osjetimo... Imali smo radionicu pa

131

Zanimljivo je da djeca u istraživanju od svih skupina pokazuju najmanju spremnost na integrirano školovanje,

što Čorkalo Biruški i Ajduković (2008:210) povezuju utjecajem podijeljenog obrazovnog sustava. 132

O stavu roditelja, djece i nastavnika hrvatske i srpske nacionalnosti prema podijeljenom obrazovanju u

Vukovaru vidi više kod Čorkalo i Ajduković (2003), Čorkalo Biruški i Ajduković (2007), Ajduković i Čorkalo

Biruški (2008), Čorkalo Biruški i Ajduković (2009), Agotić (listopad, 2012.), Modrić (rujan, 2012.), Zebić,

Mihajlović i Jelin-Dizdar (rujan, 2013.).

156

smo pisali stvari koje je trebalo uvesti u statut škole, onda je grupa nas napisala da se treba

na učiteljskim i razrednim vijećima obraćati jedan drugome na književnom standardnome

jeziku, ali to se nije čak ni pročitalo...

Monoglotske ideologije o jednoj državi i jednom službenom standardnom jeziku nisu

izolirana hrvatska pojava i nisu jedini način na koji se promišlja jezik. Kako smo vidjeli kod

istih dionika jezičnih politika jezici, ali i dijalekti, su i blago - nešto što treba njegovati i

poticati (i kod djelatnice Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića, i kod djelatnice Agencije za

odgoj i obrazovanje - AZZO1, i jednako naglašeno kod nastavnice stranih jezika). Takve su

ideologije, kako sam već na više mjesta spominjala, tema mnogih znanstvenika, ali i lingvista

iz područja kritičkih jezičnih studija i kritičke teorije (Anderson 1983; Hobsbawm 1990;

Bourdieu; 1992; Greenfeld 1992; Silverstein 1996;Blommaert 2006; May 2001; Mühlhäuser

1996;) što ukazuje na njihovu pervazivnost.

Sljedeće mjesto na kojemu se jezik pojavljuje kao problem u gradu, a povezana je s

monoglotskim habitusom, situacije su kad potpuno izostaje višejezičnost. O ovome problemu

govori nastavnica stranih jezika (osobna korespondencija, 16. listopada 2012.) u kontekstu

poteškoća u sudjelovanju u europskim projektima zbog nepoznavanja engleskog jezika, ali i

manjka resursa za one nastavnike koji ne znaju engleski jezik, posebice vezano uz nove

komunikacijske tehnologije. Jednojezičnost se ističe kao problem i u romskim zajednicama,

posebice vezano uz dolazak u obrazovni sustav i nepoznavanje hrvatskoga jezika (Duško,

osobni intervju, travanj, 2012.; AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.). S obzirom na

globalizacijske procese i depopulaciju stanovništva, realno je očekivati da će broj takvih

govornika s vremenom rasti, stoga je ovo gledište jednojezičnosti posebno važan u planiranju

i upravljanju jezičnim zajednicama na svim razinama odlučivanja.

Smatram kako je monoglotsku ideologiju potrebno promatrati u lokalnom kontekstu. Zahtjeve

za govorenjem hrvatskog standardnog jezika, s obzirom na povijesni kontkest i već

spomenutu nedavnost rata i ekstremno osporavanje suverenosti Republike Hrvatske, također

treba gledati u sustavu vrijednosti gdje je takav jezik važan oblik identitetske prakse i

indeksikalizacijskim se procesima govorenje standardnog hrvatskog jezika u očima mnogih

govornika smatra potvrdom i prihvaćanjem postojanja neovisne, suverene države. S druge pak

strane, takve je ideologije nužno staviti i u globalni kontekst gdje se uloga hrvatskog jezika i

157

manjinskih jezika koji se govore u gradu ponajprije dovodi u pitanje s obzirom na značaj

jezika kojeg obilježava najveći stupanj moći – s engleskim jezikom.

Pristup gdje jezik nije problem

Prožimajući odnosi povijesti, politike i jezika izostaju u odgovorima u javnoj sferi (djelatnica

Ureda gradonačelnika gospodina Bubala, djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića),

te djelomice u obrazovnoj u stavovima kreatora jezičnih politika (djelatnica iz Agencije za

odgoj i obrazovanje –AZZO1). Stav kako jezični problemi ne postoje posebno je razvidan u

odgovoru djelatnice Ureda gradonačelnika (UGHDSSB, osobna korespondencija, 7. studenog

2012.) koja smatra kako su izjave djece i mladih „...izolirani primjeri koji ne potvrđuju

pravilo.“ Sve tri sugovornice smatraju kako višejezičnost nije osjetljivo pitanje u gradu (iako

odgovori djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje i djelatnice Ureda gradonačelnika

gospodina Vrkića upućuju na potrebu za razvijanjem svijesti o važnosti jezične raznolikosti).

Ovi stavovi imaju snažne implikacije na pristup jezičnim politikama u strukturama

odlučivanja i oprečni su iskustvima velikog broja djece i mladih, stavovima drugih

mjerodavnih osoba, te jezično-demografskim podatcima koji velikim dijelom ukazuju na

jezično osiromašenje grada. Navedeni se odgovori, posebice iz javne sfere, mogu povezati s

tvrdnjom djelatnice Ureda gradonačelnika gospodina Bubala na upit o postojanju jezičnih

politika u gradu: „Ne postoje značajne jezične politike koje bi utjecale na višejezičnost u

gradu Osijeku.“ Upravo su odnosi odlučivanja u središtu sljedećeg potpoglavlja u kojem se

djelatna uloga pojedinaca, ali i institucija promišlja kroz metaforu jezika kao odgovornosti.

6.2. Djelatna uloga

Jedna od važnih implikacija pristupa jeziku kao resursu ukazuje na mogućnosti upravljanja,

razvijanja i očuvanja (Ruiz 1984: 28). S obzirom na osiromašenje jezične raznolikosti u

gradu, postavlja se pitanje tko je odgovoran za ovakav tijek jezičnog razvoja, čini li itko išta

da se proces zaustavi i izmijeni, ili se, kako sam navela na samom početku ovog rada, radi li

se o prirodnim, nezaustavljivim procesima što onda implicira izlišnost bilo kakvog djelovanja.

Međutim, i bez statističkih izračuna vjerojatnosti, lako se može zaključiti da je tendencija

mnogih jezika koji su se govorili u gradu poražavajuća i da bez svjesnog djelovanja njihov

opstanak u gradu nije održiv. Nameće se jednostavan zaključak da ako nešto pokušamo učiniti

158

s održavanjem jezične raznolikosti u gradu, ne znamo hoće li ona opstati, ali ako ne učinimo

ništa gotovo je sigurno da će ona ovakva kakva je sada posve nestati. Grin (2005: 452-453)

navodi primjere hebrejskog i welškog kao jezike koji su bili gotovo pred izumiranjem, a koji

su doživjeli znatnu jezičnu revitalizaciju zahvaljujući svjesnim naporima te zaključuje: „...ne

postoji nikakav razlog zašto bi jezična revitalizacija bila intrinzično nemoguća.“

Mehmedbegović (2011: 98) u osvrtu na metafore jezika koje predstavlja Ruiz, gdje se on

poima kao problem, pravo i resurs, zaključuje kako središnje mjesto u promišljanju jezičnih

politika zauzima orijentacija „jezika kao odgovornosti“. Mehmedbegović zaključuje kako ova

orijentacija ima čak i važniju ulogu od metafore jezika kao prava budući da uključuje i

dimenziju upravljanja: „prava mogu biti uspavana [misli se na činjenicu da pojedinci/grupe

nisu svjesni prava koje imaju ili ih ne koriste], odgovornost stavlja veći naglasak na sustav:

dionike politika“.

Pitanje odgovornosti svakako je povezano s pitanjem svijesti o važnosti jezične raznolikosti.

Na temelju odgovora mjerodavnih osoba možemo zaključiti da takva svijest postoji, čak i kod

djece i mladih, barem kao osobno bogatstvo. Pitanje je koliko je dovoljno imati svijest i čija je

dužnost osvještavanja važnosti i upravljanja ovakvim praksama. Sama metafora jezika kao

prava ugrađena u pravne države akte govori o prihvaćanju formalne odgovornosti na

nacionalnoj razini. Novčani iznosi koji se raspoređuju u manjinske udruge također su dio

diskursa jezika kao prava. Međutim, pitanje je koliko pravna regulacija i proračunski novac

znače i odgovornost prema jezičnoj raznolikosti ukoliko ne postoje stvarni oblici djelovanja.

Pogledamo li odgovore mjerodavnih osoba, jasno je da dio njih pokazuje visoku vlastitu

svijest o važnosti jezične raznolikosti za grad Osijek, dok s druge strane oni isto tako, izravno

ili neizravno, ukazuju na problem odgovornosti. Odgovori djece i mladih, pogotovo oni koji

ukazuju na prepoznavanje višejezičnosti kao vlastitog bogatstva, ali ne i bogatstva cijele

zajednice također se mogu kritički promatrati kroz ovu orijentaciju. U sljedećim ću

odlomcima analizirati podatke kroz kategorije institucionalne, individualne i zajedničke

odgovornosti.

159

6.2.1. Jezik kao institucionalna odgovornost

Jedan dio sugovornika, najvećim dijelom iz javne sfere, smatra kako je status pojedinih jezika

vezan uz aktivnosti pojedinih manjinskih udruga u gradu. Na upit o većoj istaknutosti

pojedinih jezika u gradu, djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Bubala (UGHDSSB,

osobna korespondencija, 7. studenog 2012.) odgovara: „Učestalosti korištenja jezika izravno

su vezani za aktivnosti nacionalnih manjina na području grada Osijeka.“, gotovo identičan

odgovor daje i djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića (UGV, osobna

korespondencija, 26. srpnja 2013.): „Učestalost korištenja jezika na području grada Osijeka

izravno ovisi o intenzitetu i opsegu aktivnosti koje provode nacionalne manjine.“ Ovi

odgovori s jedne strane govore da je sve što se događa s jezicima u gradu odgovornost

isključivo zajednica govornika tih jezika, odnosno manjinskih udruga. Dok s druge strane,

važnije, isti odgovori zapravo ukazuju da grad Osijek kao institucija smatra da nema nikakvu

odgovornost prema manjinskim jezicima.

Sljedeće pitanje koje je povezano s orijentacijom jezika kao odgovornosti, odnosilo se na

postojanje jezičnih politika u gradu. Djelatnica Ureda gradonačelnika Gospodina Bubala

(UGHDSSB, osobna korespondencija, 7. studenog 2012.), navodi kako: „Ne postoje značajne

jezične politike koje bi utjecale na višejezičnost u gradu Osijeku.“ Na temelju ovog odgovora

možemo se izravno nadovezati na raniji zaključak kako Grad zapravo nema ili ne pokazuje

odgovornost prema manjinskim, ali ni prema većinskom jeziku u gradu.

Na isto pitanje, djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića (UGV, osobna

korespondencija, 26. srpnja 2013.), djelatnost grada u pogledu jezičnih politika, opću tvrdnju

o „otvorenosti grada prema višejezičnosti“ potkrepljuje podatcima o novčanim resursima koji

se dodjeljuju manjinskim udrugama i institucijama koje se bave manjinskim obrazovanjem i

jezičnom raznolikošću: „Grad Osijek pruža financijsku potporu djelatnostima zajednica i

udruga nacionalnih manjina na području grada (za redovnu djelatnost i projekte nacionalnih

manjina u 2013. izdvaja se 635 710 kn). Odsjek za kulturu grada Osijeka potiče djelovanje

Odjela za jezik Matice hrvatske Ogranak Osijek s 10 000 kn godišnje kroz Program javnih

potreba u kulturi grada Osijeka. Rano učenje engleskog i njemačkog jezika organizirano je u

6 dvojezičnih vrtića na području grada Osijeka, koje sufinanciraju i grad (plaće djelatnika) i

160

roditelji (100 kn mjesečno). Grad Osijek sufinancira projekt Francuske alijanse Osijek

Francuska igraonica za djecu predškolske dobi (4 000 kn).“

Financiranje manjinskih udruga, institucija koje se bave kulturom i programa za rano učenje

stranih jezika svakako je povezano s jezičnim politikama i predstavlja jednu razinu

odgovornosti grada prema manjinama. Međutim pitanje je koliko su takve inicijative dostatne,

odnosno koliko se samo s dodjeljivanjem sredstava pojedinim, kako smo vidjeli, često

zatvorenim zajednicama prakse podiže svijest cijele zajednice o važnosti očuvanja jezične

raznolikosti. U odgovorima djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO1, osobni

intervju, 19. listopada 2012.) također se postojanje jezičnih politika dovodi u vezu s

djelovanjem samih zajednica unutar obrazovnih institucija: „(...) ako postoje nacionalne

manjine, mora se i brinuti o njima. U AOO postoje savjetnici za mađarsku nacionalnu

manjinu i srpsku nacionalnu manjinu, znači postoji određena politika.“

U odgovorima drugih mjerodavnih osoba postojanje konkretnih jezičnih politika u gradu

izravno se propituje. Druga djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO2, osobni

intervju, 9. studenog 2012.) kritički se osvrće na sam grad: „Grad kao institucija..., nisam baš

primijetila posebnu aktivnost...“, ipak zaključuje da je i sama suradnja i potpora manjinskim

udrugama pozitivna stvar. Međutim, velika većina sugovornika naglašava kako u gradu ne

postoje jezične politike. Nastavnica stranih jezika (NSJ, osobna korespondencija, 16.

listopada 2012.) smatra kako ne zna za postojanje jezičnih politika u gradu, a apostrofira ovu

tvrdnju svojim zanimanjem. Djelatnik Vladine agencije (VA, osobna korespondencija, 18.

listopada 2012.) smatra da ne postoje i ne vidi nikakvu sustavnost, osim modela u školi koje

su škole dužne osigurati po zakonu ako pripadnici manjine zatraže. Djelatnica Gradske i

sveučilišne knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) također nije primijetila

postojanje nekakve jezične politike. Djelatnik nevladine udruge (DNDC, osobna

korespondencija, 24. listopada 2012.) smatra da ne postoji, a ako postoji kako je onda ona

rezultat političkih pritisaka. Pripadnik slovačke nacionalne manjine (SLM, osobni intervju,

22. veljače 2013.) ih također ne primjećuje i smatra kako se Grad ponaša „logikom inercije“.

Većinu ovih odgovora zaokružuje tvrdnja pripadnice njemačke nacionalne manjine (NJZPŠ,

osobni intervju, 21. veljače 2012.): „Ja bih rekla da grad Osijek jezične politike vodi kroz

financiranje udruga nacionalnih manjina, da se višejezičnost promatra isključivo kroz prizmu

161

nacionalno-manjinske pripadnosti, a ne kao nekakve opće kulture ili nekakvog civilizacijskog

dosega cijelog grada. Ja bih rekla da je to možda problem što to nije dignuto na jednu veću

razinu i da se tome doista prida važnost. Dakle, neke sustavne jezične politike nema u ovome

gradu - to je jasno. Sve je svedeno zapravo u taj zapećak nacionalnih manjina.“

Za razliku od većine sugovornika, djelatnici Gradske i sveučilišne knjižnice (GISKOC1 i

GISKOC2, osobni intervju, 26. listopada 2012.) smatraju kako jezične politike u gradu

postoje što povezuju s postojećim zakonima, postojanjem Ureda za manjinska pitanja u Gradu

Osijeku, obilježavanjem dana nacionalnih manjina... Premda, na samom kraju iskaza, i oni

zaključuju kako je prisutnost jezika ovisna o aktivnostima pojedinaca. Oni sami aktivno

djeluju u podizanju svijesti o jezičnoj raznolikosti kao bogatstvu grada obilježavanjem

Međunarodnog dana materinskog jezika kroz cjelotjedna zbivanja, radionice i završnu

priredbu u veljači svake godine.

Djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina Vrkića, kao ilustraciju aktivnosti grada o

njegovanju jezične raznolikosti i sama ističe aktivnosti Gradske i sveučilišne knjižnice te

iznosi prijedlog za novu Sveučilišnu knjižnicu133

u kojoj se planira: „ osnovati u okviru

buduće gradske knjižnice tzv. kutci književnosti nacionalnih manjina (već postoji Austrijska

čitaonica, Mađarski odjel u Područnom odjelu u Retfali, te Američki i Albanski kutak). To se

planira realizirati uz pomoć vijeća i udruga nacionalnih manjina u gradu Osijeku, te gradova

prijatelja (Pečuh, Budimpešta XIII. okrug, Subotica, Tuzla, Nitra, Pforzheim, Maribor,

Ploiesti, Lausanne i Prizren) koji bi nam pomogli u nabavci literature.“ Ovakve inicijative

pokazuju da Grad svoje djelovanje vidi kroz suradnju s drugim institucijama, posebno

Gradskom i sveučilišnom knjižnicom i s inozemnim gradovima prijateljima.

Usprkos suženom djelovanju samog grada kao institucije, djelatnica Ureda gradonačelnika u

komentaru na odgovore djece i mladih, uviđa da je potrebno raditi na podizanju svijesti o

važnosti jezične raznolikosti: “Očigledno je potrebno dodatno raditi na osvještavanju djece i

mladih o prednostima višejezičnosti i multikulturalnosti, kao i na promidžbi jezika i kultura

svih nacionalnih manjina na području grada Osijeka. No, smatramo da je u taj proces nužno

uključiti i prvenstveno roditelje te djece, a također i učitelje i odgojitelje u osnovnim školama

133

Plan je u skoroj budućnosti razdvojiti djelatnosti Knjižnice posebno vezano uz grad i posebno uz Sveučilište.

162

i vrtićima.“ U diskursu o jezičnoj raznolikosti jezičnim politikama problem se svijesti u

mnogim odgovorima mjerodavnih osoba nameće kao ključan.

Djelatnica Siemensa (SIE, osobna korespondencija, 21. studenog 2012.) jezgrovita sažima

ovu problematiku: „Mislim da okolina utječe na ovakve izjave, obzirom da ne postoji nikakva

sustavna politika podizanja svijesti o jezicima.“ Djelatnik Vladine agencije (VA, osobna

korespondencija, 18. listopada 2012.) također ukazuje na nepostojanje svijesti o vrijednosti

jezika. U komentaru na Amarovu tvrdnju kako albanski ne predstavlja prednost u Hrvatskoj,

on zaključuje: „Znanje jezika je uvijek prednost pa makar dijete to i ne prepoznavalo.“

Djelatnica Gradske i sveučilišne knjižnice (GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) u

više navrata progovara o problemu svijesti, što posebno ističe u komentaru na Amarovu

tvrdnju: „Smatraju sebe niže vrijednima, opet svijest, ništa drugo. Sve se svodi na to.“.

Međutim i ona kao i djelatnice Ureda gradonačelnika smatra kako je razvijanje svijesti

odgovornost same zajednice: „Da, zato što sama zajednica nije dovoljno razvila tu svijest. Na

tome to treba raditi, u zajednici, na razvijanju te svijesti i svega.“

Kritiku uskog povezivanja rada na podizanju svijesti kao isključive odgovornosti manjinskih

zajednica nalazimo u odgovoru djelatnika nevladine udruge (DNDC, osobna komunikacija,

24. listopada 2012.). On smatra kako sam sustav modela manjinskog obrazovanja perpetuira

monoetnički diskurs i na taj način zapravo ne postoji osvještavanje o jezičnim resursima kao

kapitalu i većinske zajednice. Matijinu izjavu o nevažnosti slovačkog jezika, ali i mađarskog,

u usporedbi s engleskim on komentira na sljedeći način: „Ovaj slučaj odražava nedostatak u

manjinskom obrazovanju na jezicima manjina koji uče samo pripadnici manjina bez razvijene

svijesti da je to pozitivno i potrebno za većinski narod i , „normalno“ je da je, onda, većini

slovački strani jezik.“

Dio odgovora vezanih uz institucionalnu odgovornost i razvijanje svijesti, svakako je povezan

i s jezičnim politikama škola. Kroz odgovore djece i mladih vidjeli smo da se njihov jezik

izvan manjinskih modela obrazovanja rijetko na razini cijele škole prepoznaje kao resurs

vrijedan pažnje, a kad se to dogodi, u pravilu se onda odnosi na individualne primjere dobre

prakse.

163

6.2.2. Jezik kao individualna odgovornost

Veliki dio mjerodavnih osoba smatra kako je marginalizacija jezičnog identiteta motivirana:

a) uzrastom djece i mladih, b) nedostatkom kućnog odgoja gdje se takve identitetske prakse

trebaju njegovati i c) individualnim pristupom pojedinih nastavnika.

U odgovorima koje ubrajamo u prvu i drugu kategoriju, mjerodavne osobe smatraju kako je

problem marginalizacije usko povezan s uzrastom mojih ranijih sugovornika i obiteljskim

odgojem (u pojedinim slučajevima mjerodavne osobe ne prepoznaju takve izjave kao odraze

marginalizirajućih procesa). Djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZOO1, osobni

intervju, 19. listopada 2012.) u većini svojih odgovora ističe pozadinsku psihologiju ovakvog

ponašanja tipičnu za tu dob. Njen komentar Vanjinog stava kako joj je svejedno kojim će

jezikom govoriti sažima ovaj načina razmišljanja“ To su te godine kada oni na takav način

razmišljaju, ne žele praviti nikakve barijere, i to mi je na neki način drago čut, da je njoj

svejedno na kojem će jeziku govoriti. Bitno je da se razumije, i da se uvažava. Oni u tim

godinama na taj način razmišljaju i mislim da je to na taj način mislila.“ Na sličan način

razmišlja i nastavnica iz dvojezične škole u komentaru na Ljubanov, studenti iz Poljske na

Vanjin, djelatnica multinacionalne korporacije na Matijin, te djelatnica Hrvatske gospodarske

komore na Amarov iskaz.

Krenemo li od premise da se zaista radi o stavovima i praksama koje su usko povezane s

nezrelošću mojih sugovornika ili sa sustavom vrijednosti koji donose od kuće, postavlja se

pitanje legitimnosti. Identitetske prakse u kojima se netko stidi svoga identiteta ili ga smatra

manje vrijednim od nekoga drugog usko su povezane sa simboličkim nasiljem i posljedičnom

marginalizacijom vlastitog identiteta. Odnosno, one ukazuju na preuzimanje sustava

vrijednosti dominantnih skupina (Bourdieu 1992: 31-32), te bi ih kao takve trebali osvijestiti

oni koji su u poziciji moći u obrazovnim ustanovama – nastavnici, pedagozi, psiholozi i

ravnatelji.

Upravo su oni nastavnici koji prepoznaju posebnost jezičnih identiteta ti koji ostavljaju

afirmativni trag u dinamičnim procesima izgradnje (jezičnog) identiteta. Melanija u našem

razgovoru spominje profesoricu imenom i prezimenom (Ljiljana Šakić) koju je zanimao

njezin jezični identitet, pomagala joj da se sjeti pojma tako što bi ju pitala da se sjeti na

164

njezinom materinskom jeziku. Duško zanimanje za svoj jezični identitet doživljava tek

dolaskom na fakultet, ali isto, s ponosom govori o profesorima koji su pokazali to zanimanje

(prof. Blata, prof. Deran).

Iskustva mjerodavnih osoba govore o situacijama gdje su se oni sami našli u ulozi onih koji su

trebali prepoznati višestrukost identiteta u svom radnom okruženju i tome pristupiti

afirmativno. Djelatnica agencije (AZOO1, osobni intervju, 19. listopada 2012.) govori o

vlastitom iskustvu i ukazuje da dob nije jedini čimbenik u njihovom shvaćanju jezika i

posljedičnoj praksi: „Pa to je sve stvar kako se s djecom radi, kako osvijestiti da je to

bogatstvo. U drugim školama se upravo to i potiče. Moje osobno iskustvo je bilo da sam za

Dane kruha i Dane jezika voljela da djeca prezentiraju, imala sam u školi i ukrajinsku,

srpsku, rusinsku nacionalnu manjinu, tako da sam voljela da djeca to prezentiraju.“ I druga

djelatnica Agencije (AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.) govori o sličnim

situacijama: „Kada se kod nas obilježava Dan jezika, ja to znam jer sam ja jezičar, naravno to

se svodi često na strane jezike – engleski i njemački. Ali događa se u nekim školama da neko

dijete recimo zna rusinski, i onda bih ja rekla, napravit ćemo o tome plakat.“

Primjere dobre prakse mjerodavne osobe ističu i u radu pojedinih škola, ali i u ovim iskazima

dominira uloga pojedinaca koji su prepoznali vrijednost pristupaju jezicima kao bogatstvu u

svojim školama. Djelatnica Gradske i sveučilišne knjižnice navodi primjer iz Osnovne škole

Becić: „… imaju dan kada organiziraju učenike i dovedu roditelje, imali su slovački,

albanski, srpski, ovisi koje učenike imaju. Znači, oni su organizirali jedan dan kad su svi

jezici bili predstavljeni u školi.“ Djelatnica Agencije (AZOO2, osobni intervju, 9. studenog

2012.) o razmjerno ugroženom statusu njemačkog kao stranog jezika također pokazuje da

inicijative pojedinaca mogu promijeniti opću percepciju toga jezika i smanjenu popularnost u

odnosu na engleski jezik: „(...) ono što ja znam, za školu Mladost, da se dosta trude oko

njemačkog. Onda škola Retfala, gdje je ravnateljica bila profesorica njemačkog pa joj je

stalo do tog da se zadrži i njeguje i dalje. Škola Sv. Ane ...pa i škola Franje Krežme, i škola

Vladimir Nazor, sve imaju nastavnice koje se puno trude oko toga.“

Međutim, problem koji ističe ista djelatnica (AZOO2) jest da mnogi nastavnici, a onda ni

pedagozi, psiholozi ni ravnatelji nisu svjesni da imaju djecu koja govore još jedan jezik osim

165

hrvatskoga kod kuće: „Djeca ne spominju da znaju neki drugi jezik, i nastavnici to ne znaju. I

onda ispada da niti sami govornici tog jezika ne ističu taj dio, smatraju da to ne zanima nikog

izvan njihovog kruga. Što ne mora biti točno, može ih zanimati, ali ljudi ne znaju.“ Postavlja

se pitanje tko bi trebao znati. Trebaju li oni koji znaju (npr. razrednici) posebno pristupiti i

uputiti druge nastavnike na činjenicu da u svom razredu imaju učenike koji govore još jedan

jezik i raditi na osvještavanju jezične raznolikosti svoga razreda i time samoga grada te na taj

način poslati afirmativnu poruku takvim učenicima vezanu uz važan dio njihovoga identiteta.

Poput slaganja ruskih lutki, nameće se pitanje tko treba osvijestiti razrednike, nastavnike,

pedagoge i psihologe da u Osijeku postoje djeca koja imaju drugačije identitetske prakse

kojima bi se trebalo posvetiti. Odgovor na ovo pitanje ponudit ću u sljedećem potpoglavlju.

6.2.3. Jezik kao zajednička odgovornost

Gledajući pojednostavljeno, u binarnim oprekama, metafore jezika kao resursa i jezika kao

problema isprepliću se na gotovo svim razinama istraživanja. S jedne strane, većina mojih

sugovornika promatra jezičnu raznolikost kao bogatstvo i dio baštine grada, dok se s druge,

različitost od homogenizirajućih praksi jednako tako ističe kao dio javnog diskursa grada.

Uslijed napetosti između ovih glasova, pitanje odgovornosti nameće se kao primarno u analizi

svih razina istraživanja. Statistički podatci pokazuju razmjerno smanjenje jezika koji se

govore u gradu, odgovori djece pokazuju da ne postoji svijest o važnosti jezika kao bogatstva

cijele zajednice, a odgovori mjerodavnih osoba pokazuju da ne postoje razvijene politike

kojima se upravlja tim vrijedim resursom koji je grad uslijed povijesnih zbivanja baštinio.

Orijentacija jezika kao odgovornosti stoga nužno mora postati dio diskursa o višejezičnosti u

gradu, ali i šire. Prepoznavanje i davanje legitimiteta postojanju jezičnih resursa čini se kao

prvi korak u ciklusu kreiranja jezičnih politika. Mehmedbegović (2011: 155) o sličnoj praksi

u Ujedinjenoj Kraljevini govori na način koji se može preslikati i u osječki kontekst:

...dvojezično dijete donosi u razred resurs za nju ili njega, dodatnu dimenziju za

jezično ili kognitivno funkcioniranje koje se temelji na dva jezika i on ili ona također

donosi resurs za sve druge u tom razredu. Trenutna je praksa takva da se ti resursi

koje dvojezično dijete donosi u školu mogu gledati kao narativ „kraljevog novog

166

ruha“. Nastavnici ih (manjinske jezike) „ne vide“ budući da im neće pomoći ispuniti

njihove ciljeve; Vlada ih „ne vidi“ jer nisu u programu, roditelji ih „ne vide“ zbog

pritiska da znaju dobar engleski, i na koncu djeca ih „ne vide“ budući da nisu važni u

školi (...) U ovom slučaju, djelatnici obrazovnog sustava i kreatori jezičnih politika

imaju djecu koja dolaze u školu s punom škrinjom jezičnih resursa, a ta se djeca ipak

osjećaju kao da je njihovo blago bezvrijedno, zapravo i teret. Mehmedbegović (2011:

155)

Iako Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i

srednjoškolsko obrazovanje134

(tzv. NOK) ističe, kako napominje djelatnica Agencije

(AZOO1, osobni intervju, 19. listopada 2012.), njegovanje „vrijednosti i njegovanje

nacionalnog identiteta, ali i prihvaćanje različitosti i multikulturalnost.“, već samo mjesto

koje jezici nacionalnih manjina zauzimaju u Sadržaju tog dokumenta među svim jezicima

(zadnje) govori o njihovom statusu u službenom diskursu o jezičnim politikama u

obrazovanju:

OČEKIVANA UČENIČKA POSTIGNUĆA PO OBRAZOVNIM CIKLUSIMA:

A. HRVATSKI JEZIK

B. STRANI JEZICI

C. KLASIČNI JEZICI

D. JEZICI NACIONALNIH MANJINA KAO MATERINSKI JEZICI

(MZOŠ, NOK, 2010.)

134

Na stranicama Ministarsta znanosti obrazovanja i sporta NOK je predstavljen na sljedeći način: „Ministarstvo

znanosti, obrazovanja i športa 30. srpnja 2010. godine predstavilo je prvi Nacionalni okvirni kurikulum za

predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje - dokument na kojemu se temelji

odgoj i obrazovanje na predškolskoj, osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini. Riječ je o dokumentu koji po prvi

put donosi jasan, čvrst i sveobuhvatan okvir promjena obrazovnog sustava od vrtića do fakulteta. Nacionalni

okvirni kurikulum promjene neće uvesti preko noći, ali će biti polazište za primjenu kompetencijskog pristupa

koji znači da svi u državi trebaju znati što djeca i učenici mogu i trebaju znati, te za što trebaju biti osposobljeni.

NOK će obrazovni sustav uskladiti prema odgojno-obrazovnim potrebama djece jer djeca su različita po

predznanjima, predispozicijama i sposobnostima, a takva se ne mogu razvijati čvrstim programskim kalupima.

NOK će umjesto krutih nastavnih programa učiteljima dati dodatnu slobodu da ih sami kreiraju prema iskustvu i

potrebama samoga učenika, odredit će optimalnu opterećenost djeteta u školi te odrediti obujam domaćeg rada

kojeg može dobiti od nastavnika.“

167

O (ne)važnosti jezika nacionalnih manjina u istom dokumenti govori i podatak da je toj stavki

posvećena jedna rečenica: „Jezici nacionalnih manjina kao materinski jezici bit će razrađeni,

prema istoj metodologiji, u predmetnim kurikulumima.“ (isti izvor). Ovakav pristup

manjinskim jezicima zapravo izravno povezuje stavove djece, komentare mjerodavnih osoba i

tendenciju njihovog smanjivanja. Manjinski jezici kao takvi postoje u službenom diskursu, ali

tek na razini opaske135

, njihova je funkcija isključivo vezana uz manjine, i kao takvi oni se za

cijelu naciju iščitavaju kao nevažni.

Interkulturalnost, kao pojam koji se izrazito rabi u diskursu obrazovnih politika (vidi

odgovore djelatnice Agencije AZZO1), kao i metafora jezika kao resursa, odnosno blaga i

baštine grada koja se provlači i kroz ovaj rad (kao moje vlastito poimanje jezične raznolikosti

Osijeka i kroz shvaćanja većine mjerodavnih osoba), na ovaj se način prikazuju kao prazne

sintagme iza kojih ne stoji ništa konkretno u vidu stvarnih nastojanja, odnosno konkretnih

jezičnih politika na svim razinama. Izuzetak su individualne aktivnosti pojedinih nastavnika

ili ravnatelja, ali i institucionalne aktivnosti Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek vezane uz

obilježavanje Međunarodnog dana jezika. Međutim, u istom tonu, i ovdje se one mahom

svode na kako navode moji sugovornici – entuzijazam individualaca.

6.3. Jezična ekologija grada Osijeka

U završnim razmišljanjima o temi jezične raznolikosti i jezičnih politika grada Osijeka koristit

ću krovni pristup jezične ekologije kao one paradigme koja se bavi cjelokupnim odnosima

jezika i okoline i ukazuje na međuovisnost različitih čimbenika u ekologiji grada gdje

promjena jednog čimbenika može proizvesti cjelokupne promjene u ekološkoj mreži

(Mühlhäuser 1996: 49). U središtu su odnosa u pristupu jezične ekologije ljudi, jezici i

njihova okolina. Okolina se odnosi na fizičke, biološke i društvene čimbenike (Wendel 2005:

51). Raznolikost u ovakvom shvaćanju predstavlja zdrav sustav unutar kojega funkcioniraju

jezici i zajednice (Le Nevez 2010: 32).

Jezična se raznolikost unutar ekološkog pristupa promatra kroz međusobne odnose jezičnih

zajednica jednih s drugima i odnosi se na sve jezične varijete. Međutim, ja sam se u ovom

radu, osim u slučaju djece iz Bosne i Hercegovine, većim dijelom ograničila na manjinske

135

Izrijekom se ne spominje niti jedna nacionalna manjina u cijelom dokumentu.

168

jezike zbog prirode rada i discipline koja zahtijeva strukturne okvire. U ovom ću se

potpoglavlju posebno osvrnuti na društvene čimbenike ekološke mreže koji se tiču posljedica

rata i globalizacijskih procesa, posebice statusa engleskog jezika, te odnosa prema

manjinskim jezicima kojima sam se bavila u ovom radu.

Podatci iz ove disertacije pokazuju kako je grad Osijek baštinio višejezičnost kroz bogatu

povijest i procese naseljavanja koji su prisutni u ovim prostorima od najstarijeg doba. Osim

bogate kulturne baštine koja je trag ovih procesa, grad je doživio niz devastacijskih situacija

koje su kao takve utjecale na cjelokupne fizičke, biološke i društvene čimbenike ekološke

mreže odnosa. Fizički se čimbenici ovdje odnose na materijalne štete, biološki na ljudske, a

društveni na cjelokupne odnose u gradu, s posebnim naglaskom na jezike kao oblike

društvenih praksi.

Devastacijske se situacije u ovom radu najviše odnose na dva svjetska rata s početka i

Domovinski rat s kraja prošlog stoljeća. Nakon Prvog, ali posebno Drugog svjetskog rata, u

gradu je bio gotovo izbrisan njemački jezik koji je bio jezik elita iz ranijeg razdoblja. Jezični

identitet govornika ovog jezika, koji su ostali u gradu, postaje dio skrivene ili posve napuštene

prakse o čemu svjedoči iskaz sudionice istraživanja židovskoga podrijetla (osobni intervju,

listopad 2012.) i iskazi mjerodavnih osoba (GISKOC1, osobni intervju, 26. listopada 2012.,

GISKOC2, osobni intervju, 20. travanj 2014., NJZPŠ, osobni intervju, 21. veljače 2012.)

Druga se devastacijska situacija odnosi na Domovinski rat. Kako smo vidjeli u potpoglavlju

4.1.3. Jezične politike i jezična raznolikost Osijeka u 20. stoljeću, grad je u Domovinskom

ratu pretrpio iznimne biološke i fizičke štete, a posljedice rata vezane uz društvene odnose,

usko povezane i s procesima globalizacije (potpoglavlje 4.2.1. Društveno-povijesni kontekst),

dio su današnje zbilje grada. Odgovori djece gdje se njihov jezični identitet konstruira kao

oblik skrivene, zatvorene prakse i prakse koja ostvarenje vidi izvan grada, velikim su dijelom

povezani s ratom. Ovo je primjetno u velikom dijelu odgovora mjerodavnih osoba, posebice

vezano uz pitanje osjetljivosti višejezičnosti u gradu. Mnoge mjerodavne osobe ovakve

identitetske jezične prakse vežu uz ratne traume i procese homogenizacije, međutim, kao što

smo vidjeli i te je procese nužno gledati u povijesno-transformacijskim odnosima.

169

6.3.1. Uloga engleskoga jezika

Osim rata, drugi važan utjecaj na ovakve jezične odnose gdje se vlastiti jezik poima kao

manje važan, stoga je i skriven, vezan je uz globalizacijske procese (vidi potpoglavlje 4.2.1.

Društveno-povijesni kontekst) i s njime povezan utjecaj i status engleskog jezika u društvu.

Kao što sam ranije navela, ove procese, u središtu kojih se nalazi neravnomjeran odnos moći

(Šundalić 2006: 13, Blommaert 2012: 154), odlikuje „mekana“ marginalizacija kulturoloških

obilježja, praksi i resursa od kojih je jezik egzemplaran primjer, a globalizirana država u tim

procesima igra odlučujuću ulogu (Blommaert 2012: 15). Upravo se uloga države u

marginalizacijskim procesima očituje i kroz ranije spomenuti Nacionalni okvirni kurikulum

za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje koji jezike

nacionalnih manjina u Jezično-komunikacijskim područjima stavlja na posljednje mjesto, dok

strani jezici zauzimaju drugo mjesto, odmah nakon materinskih. Engleski kao strani jezik u

osnovnoj školi u Republici Hrvatskoj uči 90.9% učenika (izvor: EACEA P9 Eurydice and

Policy Support 2012: 60), što govori na koji se jezik ova stavka najvećim dijelom odnosi.

Engleski jezik zauzima važno mjesto u odgovorima mjerodavnih osoba. Njegova je

instrumentalna važnost istaknuta kroz pitanje o jezičnim preprekama u području djelovanja

mjerodavnih osoba. Gotovo sve one navode engleski jezik kao primarno jezično oruđe za

prevladavanje jezičnih prepreka u svome poslu (djelatnica Ureda gradonačelnika gospodina

Vrkića, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica u multinacionalnoj korporaciji,

djelatnik Vladine agencije, djelatnici Knjižnice, djelatnik nevladine udruge, djelatnica

Agencije za odgoj i obrazovanje – AZZO2, nastavnica stranih jezika), međutim isti se jezik

spominje vezano i uz oblike jezične hegemonije gdje njegova diskurzivna uloga ima

marginalizacijsko djelovanje na druge jezike – manjinske, ali i većinski, hrvatski jezik.

Marginalizacija njemačkog kao stranog jezika usko je povezana s dominatnom ulogom

engleskog jezika u obrazovnom sustavu. Djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje

(AZOO2, osobni intervju, 9. studenog 2012.) govori o promjenjenom statusu njemačkog, koji

je u mnogim školama, zbog sve većeg značaja engleskog jezika stekao status izbornog jezika,

„A s izbornim se uvijek može dogoditi da se smanji interes. Nije tako drastična situacija da

sad više nitko ne uči njemački, već što je iz tog statusa obaveznog predmeta, koji mu je

naravno davao i sigurnost, prešao u status izbornog predmeta i tu uvijek postoji mogućnost

da se smanjuje broj.“

170

O prisustvu engleskog jezika detaljno govori djelatnica Gradske i sveučilišne knjižnice: Ne

samo informatika, pogledaj nazive trgovina, kafića… Znači dogodila se informatizacija. To je

kao društveni, nekakav sociološki fenomen za koji mislim da sve prati, a ne samo Osijek, nego

i globalno. Moja djeca, studenti su. Ja kažem: dajte pređite na hrvatski, a oni kažu da ne

znaju kako se kaže na hrvatskom. Ma mislim si...toliko su prisutni na medijima(...). Na kraju,

oni svi engleski pričaju i možemo mi pričati o zavičajnosti, tradiciji, oni svi govore engleski.

Ili sms-om se dopisuju, onda nam jezik ostaje, gdje?...nigdje!“ i: „Možda bismo mogli krenuti

od zavičajnosti. Ako bismo htjeli na taj način djelovati. A ovo mi se čini više stihijski, bez

razmišljanja. Kamo to vodi. (...). To su u stvari poruke. One sublimirane poruke koje nas na

neki način okružuju, koje ne osvješćujemo, koje zapravo na neki način zanemarujemo, ali

naša djeca to primaju. Mediji su apsolutno sve na engleski prebacili. Djeca nužno, da bi bila

jednaka, moraju taj engleski naučiti. Oni prije govore engleski nego hrvatski, i sada im je sve

drugo dodatni napor. Drugo ih razlikuje.“ Pripadnik slovačke nacionalne manjine (SLM,

osobni intervju, 22. veljače 2013) u istom kontekstu ističe primjer svoje nećakinje: „...moja

nećakinja je počela učiti slovački jer su je obiteljske priče ponukale, ali stidi se govoriti jer to

nije veliki jezik, nije engleski... Tako da ne voli govoriti o tome pred kolegicama, ja joj

govorim da se treba ponositi, ali ona ne, ne...“

Ovi iskazi ne svjedoče samo zorno o odnosima u društvu, statusu engleskog kao

neobilježenog jezika, jezika koji ne izdvaja, nego i o fizičkoj stvarnosti grada koja šalje

snažne poruke kojima se odnosi jezične dominacije dodatno učvršćuju. Osim iskaza djelatnice

knjižnice, Matijin stav, kako njegovo znanje slovačkog ne bi trebalo nikoga zanimati (kao što

ni njega ne bi znanje mađarskog), a da bi situacija bila posve drugačija da se radi o engleskom

jeziku, u svjetlu se takvih poruka, koje dolaze u obliku skrivenih jezičnih politika koje

dopuštaju uporabu stranog jezika na svim razinama diskursa, ali i u obliku formalnih

dokumenata gdje se materinski jezici manjina nalaze na zadnjem mjestu, čini posve prirodan i

samorazumljiv.

6.3.2. Uloga manjinskih jezika

U analizi bioloških, fizičkih i društvenih čimbenika u odnosu prema govornicima manjinskih

jezika moguće je izvući neke zajedničke zaključke koji se tiču svih manjinskih jezika u gradu,

ali i većinskog jezika. Pogledamo li Popis iz 2011. i usporedimo li ga s Popisom iz 1991.

vidiljivo je da se u cijelom gradu smanjio broj govornika. Jezici koji bilježe najveći pad

171

prema Popisu iz 2011. jesu: mađarski (pad od 0,14%) i hrvatski jezik (pad od 0,1%)136

. Jezik

koji je povijesno gledano kroz zadnje stoljeće doživio najveće smanjenje broja govornika,

svakako je njemački jezik kojeg prema zadnjem Popisu tek 107 ljudi navodi kao materinski

jezik.

Međutim u dvjema grupama odgovora – i onim vezanim uz poticanje jezika, ali i uz

istaknutost, veliki je dio sugovornika istaknuo i mađarski i njemački jezik, uslijed povijesnog

nasljeđa grada (djelatnice Agencije za odgoj i obrazovanje, djelatnici iz Gradske i sveučilišne

knjižnice, nastavnica iz dvojezične škole i pripadnik srpske nacionalne manjine). Usporedimo

li ove tvrdnje s podatcima iz popisa očito se radi, kad je o istaknutosti jezika riječ, o

svojevrsnom paradoksu - najistaknutiji su jezici u odgovorima mjerodavnih osoba oni koji

najviše nestaju.

Popisi stanovništva pokazuju da je mađarski jezik jedan od onih čiji je opstanak u gradu

upitan. Mađarski je kao materinski jezik 1991. godine navelo 1284 stanovnika grada, da bi na

sljedećem popisu, onom nakon Domovinskog rata, iz 2011. taj broj iznosio 838 govornika. Na

zadnjem popisu 642 građana navelo je mađarski kao materinski jezik, što znači da se broj

govornika prepolovio u 20 godina. Iskustva djelatnice knjižnice mađarske nacionalnosti

(GISKOR, osobni intervju, 22. veljače 2013.) dodatno ilustriraju osiromašenje kad je o ovom

jeziku riječ. Osim iskaza o broju korisnika literature na mađarskom jeziku (koji nije veći od

10), stavovi njene djece svjedoče o marginalizaciji: „Imam osjećaj da se i moji dečki nekad

stide toga, što ja recimo inzistiram na mađarskom.“

Drugi jezik koji se pojavljuje u odgovorima vezanim uz jezike koje treba poticati jest

njemački. Kao i kod mađarskog, velikim je dijelom taj jezik povezan s poviješću grada i

mnogi ga sugovornici prepoznaju kao dio baštine koju je vrijedno njegovati. Kao i s

mađarskim, čiji se broj govornika sustavno smanjuje, i njemački pokazuje nepodudarnost sa

stavovima mjerodavnih osoba. Broj govornika koji prepoznaju njemački kao materinski jezik

dramatično je nizak u usporedbi s početkom 20. stoljeća kad je 11269 registriranih govornika

njemačkog u gradu od 28505 stanovnika prema Popisu iz 1910. On je prema Popisu iz 2001.

bilježio 109 govornika, a prema Popisu iz 2011. – 129 govornika. Dodatan problem

predstavlja i gore spomenuta marginalizacija kao stranog jezika u obrazovanju o kojoj govore

136

Ovo je velikim dijelom vezano i uz depopulacijski trend u gradu, odnosno općenito smanjenje broja

stanovnika.

172

mjerodavne osobe, ali i ranije spomenuti hrvatski lingvisti (vidi potpoglavlje 4.2.1.

Društveno-povijesni kontekst.).

Kao što smo vidjeli, pojedini jezici pokazuju toliko niske vrijednosti da je upitno hoće li se

pojaviti na sljedećem popisu stanovništva. Riječ je o jezicima čije su vrijednosti ispod 40

govornika (vlaški137

, turski, talijanski, ruski, rumunjski, poljski, češki i rusinski). Iako popise

prvenstveno gledam kao oblike identitetske (javne) prakse, budući da se stanovnici moraju

odlučiti za jednu kategoriju, ukupno smanjenje broja govornika ukazuje da se radi o

depopulaciji stanovnika.

O fizičkim sam i društvenim odnosima prema manjinskim jezicima više govorila u

prethodnim poglavljima kroz ideološke matrice koje postoje u društvu i djelatnu ulogu

pojedinaca i institucija u njegovanju jezične raznolikosti grada. Manjinski su jezici kao što

smo vidjeli u odgovorima djece i mladih dio skrivenih, zatvorenih praksi. Ovakvi se odgovori

mogu povezati sa stavovima mjerodavnih osoba (npr. djelatnice Ureda gradonačelnika) koje

smatraju kako njihova istaknutost isključivo ovisi o aktivnostima pojedinih manjinskih

zajednica, ali i ključnim službenim dokumentima države kao što je Nacionalni okvirni

kurikulum, gdje se manjinski materinski jezici spominju u jednoj rečenici. U gradu se oni

njeguju u monoetničkim modelima obrazovanja A i C i time se zaista radi o fizički

odvojenom obliku prakse. S jedne strane riječ je o demokratski visoko razvijenim pravnim

regulacijama (pravo na obrazovanje na materinskom jeziku), dok s druge fizička odovojenost

tih modela isto može implicirati društvene odnose marginalizacije, jer su na takav način oni

zaista – kako to neformalno imenuje pripadnica njemačke nacionalne manjine (NJZPŠ, osobni

intervju, 21. veljače 2012.) – „Stjerani u lonac nacionalnih manjina“ i ne postoje u gradu kao

vrijednost koju svi trebaju dijeliti, odnosno kao resurs cijeloga grada. Iako mjerodavne osobe

pokazuju svijest o jezicima manjina kao vrijednom resursu kojeg je potrebno njegovati, samo

djelovanje na svim razinama gdje se kreiraju jezične politike gotovo potpuno izostaje.

137

Vlaški jezik pripada skupini istočno romanskih jezika. Prema Zefu Mirditi (2007: 252) Vlasima se u Bosni i

Dalmaciji naziva pravoslavno stanovništvo, a u Istri Istrorumunji koji se još nazivaju Tširibiri ili Ćiribiri, a

njihov se jezik zove tširibirski ili ćiribirski ili vlaški.

173

6.3.3. Preporuke za daljnja istraživanja i mogući smjer razvijanja i njegovanja jezične

raznolikosti u gradu

Pitanje odgovornosti nameće se kao središnje pitanje u upravljanju jezičnim resursima u

gradu. Veliki je broj mjerodavnih osoba istaknuo kako jezične politike u gradu ne postoje, i

ne samo vezano uz manjinske jezike, nego i uz većinski hrvatski jezik. Drugim riječima, ovi

odgovori pokazuju kako jezici u gradu (ali i državi), ako ne govorimo o pravnoj regulaciji i

provođenju obrazovnih modela, gotovo nisu ničija odgovornost. To su istaknuli gotovo svi

moji sugovornici: djelatnica Agencije za odgoj i obrazovanje (AZZO2), nastavnica stranih

jezika, nastavica iz dvojezične škole, djelatnik Vladine agencije, djelatnica multinacionalno

korporacije, djelatnica Hrvatske gospodarske komore, djelatnica Gradske i sveučilišne

knjižnice (GISKOR), djelatnik nevladine udruge, pripadnica njemačke nacionalne manjine i

pripadnik slovačke nacionalne manjine.

U ovom ću dijelu rada dati preporuke za njegovanje i razvijanje višejezičnosti koje polaze od

orijentacije jezika kao odgovornosti, a klasificirat ću ih kao višejezične identitete kao

odgovornost, poznavanje jezika kao odgovornost, jezičnu baštinu kao odgovornost, hrvatski

jezik kao odgovornost i odnose kao odgovornost. Osim preporuka ponudit ću smjernice i za

daljna istraživanja ove teme.

Višejezični identiteti kao odgovornost

Kako je pokazalo ovo istraživanje, neprepoznavanje višejezičnosti zajednice i govornika te

zajednice kao vrijednog resusrsa, velikim je dijelom posljedica nedovoljne svijesti o važnosti

višejezičnosti i jezične raznolikosti. Kako bi se ovakvo stanje promijenilo smatram kako je

iznimno važno raditi na osvještavanju važnosti ovih aspekata identiteta na svim razinama

obrazovanja. Višejezični bi pojedinac trebao postati opće mjesto u svim kurikulumima, od

osnovno-školskog do visokoškolskog, ali i u cjeloživotnom obrazovanju.

Ogovori djece i mladih, koji govore o identitetskoj marginalizaciji, ali i napetostima u

odnosima između neobilježenih i obilježenih praksi, te potreba za razvijanjem svijesti o

njegovanju identitetskih praksi koju ističu mjerodavne osobe, pokazuju kako je potrebno

uvesti sadržaje koji bi se sustavno bavili pitanjima kulture i identiteta na afirmativan i

174

dijaloški način u osječke škole, ali i u druge škole u Županiji i cijeloj istočnoj Slavoniji.

Uvođenje ovakvih sadržaja koji bi se bavili višejezičnošću pojedinaca kao kulturnim

datostima Republike Hrvatske, poglavito Osijeka i ove regije, ali i izazovima koje predstavlja

ulazak u Europsku uniju gdje se može očekivati kako će rasti broj učenika i studenata kojima

hrvatski jezik nije materinski, smatram važnim korakom u razvijanju pozitivnih jezičnih

politika u orijentaciji jezika kao odgovornosti.

Osim razvijanja odgovornosti škola prema učenicima s višejezičnim identitetima, smatram

kako je jednako važno uvesti sadržaje koji su vezani uz višejezične identitete u izobrazbu

budućih nastavnika u sveučilišne kurikulume, ali i u rad s nastavnicima, pedagozima,

psiholozima i ravnateljima škola kroz stručne skupove. Bitno je naglasiti kako pojedine

aktivnosti vezane uz ovakve prakse već postoje. Osječka nevladina udruga Nansen dijalog

centar provodi radionice za nastavnike o važnosti njegovanja materinskih jezika s osječkim

nastavnicima, te seminare pod naslovom „Interkulturalno obrazovanje i odgoj za različitost“ u

okviru izvannastavne aktivnosti „Kulturna i duhovna baština zavičaja“. Međutim, budući da

se radi o aktivnostima jedne nevladine udruge, potreban je sustavan pristup koji će obuhvatiti

sve razine obrazovanja.

Poznavanje jezika kao odgovornost

Kako sam pokazala kroz ovo istraživanje, činjenica je da u gradu postoje jezični resursi koje

grad kao zajednica ne prepoznaje (vidi ranije zaključke o svijesti o važnosti višejezičnosti u

gradu u potpoglavlju 6.2. Djelatna uloga) te se kao takvi iznimno slabo koriste. U Osijeku se

provodi nastava na manjinskom jeziku i pismu kroz 10 različitih programa (2 su modeli A, 8

modeli C – vidi potpoglavlje 4.2.4. Modeli obrazovanja) i oni uključuju njegovanje jezika i

kulture za srpski, mađarski, njemački, makednoski i slovački jezik, a broj djece koja polazi te

modele je u pravilu (osim u modelima A) ispod 10. Kada i ako bi se modeli promatrali izvan

uskih entičkih okvira, onda bi sva djeca u osam osječkih škola imala priliku, uz obavezni

strani jezik koji škola nudi, i izborni, ako su odabrali, učiti još jedan jezik. Na ovaj bi se način

se kroz postojeće modele dostigla ili prestigla preporuka Europske komisije koja se odnosi na

znanje materinskog i još dva strana jezika.

175

Na individualnoj razini ovakve prakse već postoje. Tijekom držanja radionice o višejezičnosti

u privatnoj sferi, dio programa bila je i posjeta višejezičnoj školi. U dogovoru s ravnateljicom,

posjetili smo Osnovnu školu Bilje i prisustvovali satu mađarskog jezika koji se održavao u

sklopu modela C. U tom su razredu osim djece kojima je materinski jezik mađarski, sjedila i

djeca čiji je materinski jezik hrvatski, ali su koristili mogućnost besplatnog učenja jezika i

kulture koji škola nudi. Vjerujem kako se ne radi o izoliranoj praksi i kako roditelji i sami

prepoznaju ove modele kao mogućnost za razvijanje jezičnih i kulturnih kompetencija svoje

djece. Ali, kao i u zaključcima mjerodavnih osoba, odabir je prepušten isključivo njihovoj

svijesti i koliko su sami spremni prepoznati kako se radi o vrijednom resursu koji imaju na

raspolaganju.

Osim prednosti za govornike većinskog jezika, ovakva praksa, gdje su manjinski modeli

zajednički resurs, ujedno bi predstavljala i prihvaćanje i davanje legitimnosti manjinskim

zajednicama, što bi u konačnici moglo dovesti do toga da se djeca i mladi ne stide svojih

identitetskih praksi koje se razlikuju od neobilježenih i dominantnih.

Postojanje modela C svakako treba povezati u daljnjim istraživanjima s njihovim

ekonomskim gledišta te i na taj način prikazati kako se radi o resursu za koji se izdvajaju

sredstva proračuna Republike Hrvatske koji ima potencijal unaprjeđivanja kvalitete života

cijele zajednice. Umjesto diskursa gdje su etničke, jezične i kulturološke zajednice sklone

sukobu oko materijalnih i simboličnih resursa (Grin 2005: 449) istraživanja koja bi povezala

potencijalnu mogućnost modela C s ekonomskim aspektima unaprijeđena cijelog društva,

mogla bi biti jedan od koraka u transformacijskog ulozi modela C kao zajedničkog resursa i

simboličkog prostora učenja i dijeljenja resursa. Iskazi mojih sugovornika koji svjedoče kako

je posao njima ili članovima njihovih obitelji omogućilo znanje manjinskih jezika postavljaju

mogući smjer istraživanja (pripadnik slovačke nacionalne manjine, djelatnica Gradske i

sveučilišne knjižnice u Retfali).

Jezična baština kao odgovornost

Iako su multikulturalna i višejezična baština dio javnog političkog diskursa u Osijeku, osim

aktivnosti financiranja manjinskih udruga, odgovori mjerodavnih osoba pokazuju kako u

176

gradu Osijeku ne postoje jezične politike vezane uz njegovanje jezične raznolikosti kao

baštine grada. Jedna od mogućnosti da jezici koji su se tradicionalno govorili u gradu dobiju

legitimitet i da se na taj se način zaustavi ili barem uspori tendencija nestanka govornika tih

jezika, jest da se jezici u Osijeku kao takvi proglase nematerijalnom kulturnom baštinom

grada. Iako se s jedne strane, radi o jezicima kao što su njemački i mađarski koji u globalnim

razmjerima imaju veliki broj govornika, s obzirom na posebnost osječkog područja i

posebnost izumrlog esekerskog narječja, susrete triju različitih jezičnih porodica (slavenske,

germanske i ugro-finske), odnosno govornika jezika na jednom mjestu, i njihova duga

zajednička povijest kao istaknuti dio identiteta grada može predstavljati nematerijalno

kulturno dobro koje uslijed bogatstva raznolikosti može pronaći mjesto u kulturnim i

znanstvenim projektima Europske unije. Posebnu važnost ovih jezika predstavlja činjenica da

se radilo o specifičnim jezicima kakvi su se govorili upravo u Osijeku, stoga je proučavanje

takvih jezika vrijedno za proučavanje povijesti i dijalektologije njemačkoga, mađarskoga,

turskoga, odnosno i za proučavanje povijesti i dijalektologije hrvatskoga jezika.

Ako se ova preporuka čini posve utopijska, grad, ali i gradske i državne institucije koje su

zadužene za kulturu i baštinu moraju voditi računa o onome o povijesnoj građi o gradu koja je

ispisana na latinskom, njemačkom, mađarskom, ali i turskom jeziku što ukazuje na važnost tih

jezika za sve koji se bave poviješću i kulturnim nasljeđem Osijeka.

Hrvatski jezik kao odgovornost

Hrvatski je jezik jedan od onih koji su doživjeli najveći postotak smanjenja između zadnjeg

Popisa stanovništva i onog prije deset godina (samo je mađarski u postocima izgubio više), a

dio mjerodavnih osoba ga ističe kao jezik za koji također ne postoje razvijene jezične politike.

O standardnom sam jeziku u ovoj disertaciji na više mjesta pisala kao konstruktu elita,

međutim, kao što sam spomenula, riječ je također o varijetetu koji je rezultat svjesnih

nastojanja i kao takav važan dio kulturne baštine (u standardni su jezik utkani odnosi moći ne

samo iz sadašnjosti, nego i oni iz prošlosti). S druge strane, s obzirom da je hrvatski jezik u

globalnim razmjerima jezik s malim brojem govornika, on je isto tako važan oblik identitetske

prakse i njegovo očuvanje i njegovanje također treba biti zadaća mjerodavnih osoba na svim

razinama na kojima se stvaraju jezične politike.

177

Pozornost medija, ali sve više, i službenih dokumenata i govora hrvatskih političara prema

engleskom jeziku, tema su mnogih postojećih istraživanja (vidi 1. poglavlje) i danas on u

javnom i službenom diskursu više nije ni u zagradama. Zaključak koji ističu moji sugovornici

nameće za kao pitanje – kako ćemo njegovati manjinske jezike, jezike koji su pred

izumiranjem u gradu, ako ne njegujemo vlastiti jezik.

Osim istraživanja koja postoje, a bave se tekstualnom analizom i utjecajem engleskog jezika

na hrvatski jezik (jezičnim posuđivanjem, miješanjem jezika – predmetima kontaktne

lingvistike), smatram kako je nužno istraživanja odnosa engleskog i hrvatskog jezika povezati

s onom paradigmom jezika koja jezik proučava kao oblik društvene prakse – kritičkim

jezičnim studijima. U svjetlu kritičkih jezičnih studija takva bi istraživanja u prednji plan

stavila odnose moći, reprezentacije, kulture, društvenog identiteta i politike. Odnosi

globalizacije, jezičnog imperijalizma i kulturne hegemonije u procesu europskih integracija

mogu igrati odlučujuću ulogu u izgradnji identiteta i oni bi kao takvi trebali biti u središtu

onih istraživanja koji se bave ovim jezičnim dodirima.

Iz ovakvog kuta gledanja, smatram jednako važnim postojeće rasprave o statusu hrvatskoga

jezika diskursno prevrednovati i prestati ih gledati u binarnim oprekama desničarskog

jezičnog purizma i jezičnog liberalizma, nego u svjetlu očuvanja identiteta zajednice u kojoj,

kako sam kroz ovaj rad pokazala, jezik može imati ključno mjesto.

Odnosi kao odgovornost

U ovom sam radu promatrala jezik kao oblik društvene prakse i pokazala kako je ono što se

događa s jezicima nerazdvojno vezano uz identitete i odnose. Kao što smo vidjeli u 4.

poglavlju, ali i kroz odgovore djece i mladih te mjerodavnih osoba, Domovinski je rat još

uvijek u pozadini tih odnosa, što je posljedica njegovog devastacijskog djelovanja na

biološke, fizičke i društvene čimbenike ekološke mreže odnosa. Snažna prisutnost rata u tim

odnosima ukazuje na potrebu za jačim djelovanjem u procesu rekonstrukcije višejezične i

višeetničke zajednice.

178

U takvim procesima rad s nastavnicima, pedagozima, psiholozima i ravnateljima škola može

imati izrazito važnu ulogu, kao i uvođenje predmeta Građanski odgoj, ali s obzirom na

lokalnu usmjerenost, i predmeta kao što je Kulturna i duhovna baština zavičaja.

O narušenim odnosima, o kojima svjedoče iskazi djece, komentari mjerodavnih osoba i

istraživanja o vukovarskim školama, posebno govori provođenje modela A. Takav

monoetnički model u višejezičnoj i multietničkoj zajednici predstavlja stalan izazov u

izgradnji dijaloga zajednice. Djeca koja nemaju iskustva dijeljenja simboličkog i fizičkog

prostora trebaju postati građani dinamične, raznolike zajednice i postavlja se pitanje koliko

takvi modeli mogu pospješiti njihovo funkcioniranje u takvim zajednicama. U takvoj je

zajednici potrebno transformirati postojeće monoetničke modele (većinske i manjinske) i

zagovarati njihovu otvorenost i dijalog. Kako je to moguće ostvariti jedno je od središnjih

pitanja za daljnja istraživanja jezičnih politika u gradu.

Na koncu, činjenica je, kako to naglašava Phillipson (2003: 6), da su vlade te koje su

odgovorne za jezične politike u svojim zemljama. Preporuke koje sam ponudila u ovom

poglavlju, a koje se odnose na moguće smjerove djelovanja u cilju njegovanja jezične

raznolikosti i izgradnje afirmacijskih jezično-identitetskih politika moraju biti planski

osmišljene na svim razinama odlučivanja kako bi imale sustavan i dugotrajan utjecaj, a ne,

kao do sada, predstavljale izolirane primjere dobre prakse pojedinaca.

7. ZAKLJUČAK

Jedan je od osnovnih ciljeva ovog rada bio otkriti kakve jezične prakse postoje u gradu te ući

u dubinski dijalog s onim glasovima koji na neki način sudjeluju u oblikovanju takvih jezičnih

praksi, te otkriti skrivene i internalizirane mehanizme kroz koje se oblikuje jezična raznolikost

grada.

Istraživanje s djecom i mladima pokazalo je da su njihovi jezični identiteti potencijal koji

djeca i mladi načelno doživljavaju kao vlastito identitetsko bogatstvo. Međutim, istraživanje

je također pokazalo kako je njihov jezični identitet istovremeno i oblik tajne, skrivene prakse,

koja se rijetko aktualizira u javnom prostoru grada, već prije u fizički odvojenim prostorima.

Jezične su prakse kao takve prostor otpora, te polje pregovaranja i promjene. Njihovi

odgovori jednim su dijelom ukazali na procese marginalizacije vlastitog jezičnog identiteta, s

179

jedne strane u odnosu na neobilježeni većinski jezik, ali i u odnosu na jezik koji zauzima sve

veći simbolički i fizički prostor na svim razinama diskursa – engleski jezik.

U dijaloškom propitivanju ovakvih stavova, glasovi su mjerodavnih osoba upozorili na

slojevitost ideoloških matrica koje s jedne strane proizvode, a s druge predstavljaju ovakve

prakse. Ideološke matrice jezika kao resursa, jezika kao prava te jezika kao problema prisutne

u diskursu o jezičnim politikama i jezičnoj raznolikosti otkrivaju se kao iznimno složene i

nejednoobrazne, te često i suprotstavljene. Ovo je posebno očito u promišljanju jezika kao

prava, koji jezične resurse postavlja suštinski restriktivno u okvire jednoobraznih etničkih

zajednica i na taj način ne odgovara stvarnosnim pojavnostima gdje su višejezični identiteti

kompleksni i dinamični konstrukti, a ne monolitno i jednoobrazno struktuirane kategorije.

Djelatna uloga pojedinaca i institucija, koju sam promatrala kroz paradigmu jezika kao oblika

društvenog djelovanja, koja odgovara na pitanje što činimo s jezikom, pokazala je da pitanje

odgovornosti prema jezicima i njihovim govornicima zauzima iznimno važno mjesto u

promišljanju mjerodavnih osoba. Međutim ono se istovremeno pokazalo (kroz odgovore

mjerodavnih osoba izravno, a kroz jezični habitus djece i mladih neizravno) velikim dijelom

kao posve zapostavljeno.

Kao što se u ovom radu moglo vidjeti, ekologija se jezičnih praksi, koja uzima u obzir

sveukupni odnos ljudi, jezika i njihove okoline, pokazala kao iznimno narušena u gradu. Kao

što sam pokazala, takvo je stanje najvećim dijelom posljedica ratova iz prošlog stoljeća koji

su obilježili ovaj prostor. Međutim važnu ulogu u narušenosti ekologije ima i ranije

spomenuto zatvoreno i nedijaloški oblikovano promišljanje jezične raznolikosti i jezičnih

politika te globalizacijski odnosi moći u kojima se sustavno smanjuje vrijednost neengleskih i

posebice malih jezika.

Monoglotska ideologija u pozadini ovakvih jezičnih kretanja upravo je ono gledište mojih

vlastitih shvaćanja jezika koji je doživio najveću transformaciju tijekom ovog istraživanja i

rada na projektu. Na samom sam početku, prije pisanja ovog rada, i sama sam bila sklona

kategorizirati ljude na temelju njihova (ne)poznavanja hrvatskoga i engleskoga jezika. Kod

engleskoga jezika izrazito mi je bio važan izgovor i kao nastavnici engleskoga jezika ova je

180

razina govora imala važnu ulogu u mome ocjenjivanju. Isto tako, bilo mi je posve prirodno da

u mojoj obitelji ne postoje kulturološke spone s mjestima otkuda su došli moji preci, već da je

(jedini) jezik koji govorimo, jezik zajednice u kojoj se nalazimo. Tijekom pisanja ovog rada,

moj se stav izrazito promijenio, posebice pod utjecajem proučavanja kritičke teorije, radova

Pierrea Bourdieua i njegovih pojmova legitimnog jezika i simboličkog nasilja. Uočavanje

internaliziranih ideoloških obrazaca, posebice vlastitih, dugotrajan je proces koji zahtijeva

iscrpan rad (proučavanje literature) i odvija se izvan vlastite volje. Ovo znači kako nije

postojala zadaća koju sam si nametnula, nego je tijekom proučavanja građe i istraživanja

došlo do prevrednovanja vlastitih stavova.

Shvaćanje jezičnih resursa kroz monoetnički diskurs, dominanta je matrica društva i kao takva

ona je utkana u obrazovni sustav. Posljedica takvog diskursa činjenica je da modele

manjinskog obrazovanja, koje financira Republika Hrvatska i kroz koje se omogućuje

njegovanje jezika i pisma za 20 službenih manjinskih jezika, gotovo u pravilu pohađaju samo

učenici koji etnički pripadaju ovim zajednicama. Matijina rečenica zorno prikazuje ovakav

odnos društva i jezika: „Zajednica djeluje za sebe, i ako će se netko priključiti, priključit će se

zato što je Slovak, a ne zato što ga zanima.“

Ovako ideološki oblikovan sustav zapravo potvrđuje kritički pristup zagovaratelja jezične

ekologije gdje se jezici poimaju kao „...monilitni, apstraktni entiteti koje suvremena znanost

projicira na jezični svijet...“ (Fettes 1997: 1). Ako se jezici percipiraju na ovaj način, postavlja

se pitanje kako postići dijaloški odnos između tako postavljenih apstraktnih entiteta i na koji

način oni mogu postati sržni dio zajednice u kojoj (tako zatvoreno) obitavaju. Njegovanje

jezične raznolikosti u obliku dubokih dijaloških odnosa, te razvijanje jezičnih politika koje će

djelovati u smjeru prepoznavanja i njegovanja svih jezika zajednice kao zajedničkog

vrijednog resursa koji predstavlja dobrobit svakog zdravog društva (Grin 2005: 450) čini se

kao način djelovanja koji bi mogao zaustaviti dramatično smanjenje jezične raznolikosti u

gradu Osijeku.

Kroz ovaj sam rad nastojala pokazati kako se jezicima i jezičnim pitanjima može pristupiti na

jedan drugačiji način gdje oni nisu samo apstraktni sustavi i skupovi pravila već oblici lokalne

prakse koje su uvijek duboko dijaloški i ideološki oblikovane i čija je pojavnost povijesno

181

određena. U raspravama koje se tiču statusa jezika, htjela sam pokazati koliko je važno na

ovaj način promišljati jezike budući da su oni, kako se kroz ovaj rad moglo vidjeti, nedjeljivi

dio identiteta i kao takvi iznimno osjetljivo područje.

Osim toga, kroz isti sam pristup pokazala da je jezične politike i odluke o statusu jezika

potrebno donositi na temelju ekološkog pristupa koji uzima u obzir sve one čimbenike koji

utječu na jezičnu ekologiju određenog prostora. Podizanje svijesti o jeziku kao djelatnom činu

koji je nedjeljivi dio osobnog, ali i kolektivnog identiteta neke zajednice smatram važnim

korakom u budućim istraživanjima jezične raznolikosti i jezičnih politika grada Osijeka, ali i

sveobuhvatnih jezičnih politika u Republici Hrvatskoj, budući da kao takvi, jezici ne mogu

biti predmet odlučivanja tradicionalne lingvistike, već skupnih napora svih onih djelatnika

kojima je cilj očuvanje baštine zajednice i briga za njezine građane.

Kao što su izjave djece i mladih pokazale, ali i cijeli ovaj rad, u bavljenju su jezikom i

jezičnim identitetima ideološki obrasci koje posjedujemo o jezicima zapravo oruđe moćnih

koje kroz „moć sugestije, koja djeluje posredstvom stvari i osoba, ne kazuje djetetu, poput

naredaba, što treba da čini, nego što ono jest, i time ga potiče da postane i trajno ostane ono

što treba da bude; i ta moć je uvjet djelotvornosti svih vrsta simboličke moći koje će kasnije

ovladati habitusom predisponiranim da ih osjeti.“ (Bourdieu 1992: 33). Stoga je zadatak nas

koji se izravno ili neizravno bavimo jezikom, ali posebno obrazovanjem, imati na umu

odgovornost koja leži pred nama, a u čijoj se srži nalaze mogućnosti nečijeg postojanja u

svijetu.

182

8. DODACI

Dodatak 1. Upitnik LUCIDE konzorcija

Smatrate li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite

na koji način.

Primijetili smo, na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja, da su neki jezici više, a

neki manje primjetni u gradu Osijeku. Jeste li vi zamijetili ovakvu situaciju u području

svog djelovanja?

Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada.

Smatrate li da postoje neke jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom

na koji se u ovom gradu pristupa višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične

politike?

Kako se savladavaju jezične barijere u Vašem poslu? U kojoj se mjeri primjenjuje

prevoditeljstvo u gradu Osijeku i na koji način (tradicionalno, uz pomoć prevoditelja

ili korištenjem novih tehnologija)? Koji su jezici najčešće u pitanju? Postoje li jezici

za koje je potrebno obrazovati još predvoditelja?

Jeste li svjedočili tomu da je netko u našem gradu imao problema zbog nepoznavanja

hrvatskog jezika? Na koji se način se tome pristupa u gradu Osijeku? Na koji se način

tome pristupa u Vašoj instituciji?

Smatrate li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našem gradu?

Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava - primjer su table s nazivima mjesta na

dva ili više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu sto omogućuje da se taj jezik zaista i

koristi: u obrazovanju, zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj

upotrebi jezika?

Ako biste mogli nešto promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?

Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu

Osijeku i jezičnih politika?

183

Dodatak 2. Pitanja vezana uz učeničke izjave

Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate

slovačkog jezika i kulture (model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s

poznavanjem slovačkog jezika u obilježavanju dana jezika: “Zašto bih? Pa njih

(prijatelje iz razreda i škole) to ne zanima, to je kao da ja sad idem učiti mađarski...”.

Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Sonje, koja je pohađala nastavu na

srpskom jeziku u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u

budućnosti : “Meni to ne treba, meni je sasvim svejedno.”

Kako biste komentirali misao učenika koji pohađa srpski jezik (model A) u OŠ Tenja,

Ljubana (14): „Uvijek razmišljam kako ću nešto reći. Na autobusnoj stanici ili u

dućanu. Ljudi su ovdje izgubili svoje bliske i znam da bi ih jezik mogao povrijediti“.

Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u

Čepinu, ne poznaju nijednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojeg im potječu

roditelji?

Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10). To (znanje albanskog) je prednost

u Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj?

Kako biste komentirali podatke spomenutog istraživanja koji upućuju na ideju da

djeca višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više

vrijediš“), ali ne i kao kapital zajednice u kojoj žive (primjer izjave dječaka sa

slovačkim jezikom).

184

Dodatak 3. Primjeri intervjua

1. Intervju s djelatnicom Ureda gradonačelnika za vrijeme mandata gradonačelnika gospodina

Vrkića, (UGV, osobna korespondencija, 26. srpnja 2013.)

KBM: Držite li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite na

koji način.

UGV: Smatramo da pitanje višejezičnosti nije osjetljivo pitanje u Osijeku. Od mirne

reintegracije u OŠ Tenja provodi se i nastava po Modelu A - nastava na jeziku i pismu

nacionalne manjine (srpski jezik). U Prosvjetno-kulturnom centru Mađara u Republici

Hrvatskoj, koji obuhvaća Dječji vrtić Bobota te osnovnu i srednju školu, također se provodi

predškolski odgoj na mađarskom jeziku i školovanje po Modelu A - nastava na jeziku i

pismu nacionalne manjine (mađarski jezik). U OŠ Svete Ane provodi se osnovnoškolski

odgoj i obrazovanje po Modelu C- njegovanje jezika i kulture (njemački jezik). U OŠ Svete

Ane i OŠ Vijenac provode se programi Njegovanje albanskog jezika i kulture, u OŠ Franje

Krežme i OŠ Frana Krste Frankopana Njegovanje mađarskog jezika i kulture, Njegovanje

slovačkog jezika i kulture u OŠ Višnjevac, te Njegovanje makedonskog jezika i kulture u

OŠ Vijenac. Nikakve poteškoće nisu zabilježene u odvijanju niti jednoga od ovih programa.

KBM: Primijetili smo na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja da su neki jezici više, a

neki manje primjetni u gradu Osijeku. Jeste li vi zamijetili ovakvu situaciju u području svog

djelovanja?

UGV: Učestalost korištenja jezika na području grada Osijeka izravno ovisi o intenzitetu i

opsegu aktivnosti koje provode nacionalne manjine.

KBM: Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada.

Smatrate li da postoje jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom na koji se u

ovom gradu pristupa višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične politike?

UGV: Grad Osijek je otvoren prema višejezičnosti i potiče te potpomaže nastavu u

predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi na jezicima nacionalnih manjina u onim ustanovama

koje pohađaju pripadnici tih nacionalnih manjina, a koji pokažu interes za njegovanje

materinskog jezika i kulture. (vidi odgovor na 1.pitanje)

185

Grad Osijek pruža financijsku potporu djelatnostima zajednica i udruga nacionalnih

manjina na području grada (za redovnu djelatnost i projekte nacionalnih manjina u 2013.

izdvaja se 635 710 kn). Odsjek za kulturu Grada Osijeka potiče djelovanje Odjela za jezik

Matice hrvatske Ogranak Osijek s 10 000 kn godišnje kroz Program javnih potreba u

kulturi Grada Osijeka. Rano učenje engleskog i njemačkog jezika organizirano je u 6

dvojezičnih vrtića na području grada Osijeka, koje sufinanciraju i Grad (plaće djelatnika) i

roditelji (100 kn mjesečno). Grad Osijek sufinancira projekt Francuske alijanse Osijek

Francuska igraonica za djecu predškolske dobi (4 000 kn).

KBM: Kako savladavaju jezične barijere u Vašem poslu? U kojoj se mjeri primjenjuje

prevoditeljstvo u gradu Osijeku i na koji način (tradicionalno, uz pomoć prevoditelja ili

korištenjem novih tehnologija)? Koji su jezici najčešće u pitanju? Postoje li jezici za koje je

potrebno obrazovati još prevoditelja?

UGV:U Gradu Osijeku zaposlene su dvije osobe u Odsjeku za međunarodnu suradnju, tako

da je prevođenje s i na engleski i njemački gotovo uvijek pokriveno. U slučaju pojačanih

potreba te u slučaju potrebe prevođenja s ostalih jezika, angažiraju se vanjski suradnici

putem prevoditeljskih agencija. Najčešće se angažiraju prevoditelji - vanjski suradnici,

najčešće za mađarski, potom za talijanski i francuski. Postoji dodatna potreba za

prevoditeljima za mađarski, talijanski i francuski jezik.

KBM: Jeste li svjedočili tomu da je netko u našemu gradu imao problema zbog nepoznavanja

hrvatskoga jezika? Na koji se način tome pristupa u gradu Osijeku? Na koji se način tome

pristupa u Vašoj instituciji?

UGV: Nisu nam poznati bilo kakvim jezičnim problemima dosad. Ukoliko se pojavi jezična

barijera, uvijek se pokušava iznaći rješenje za prevladavanje iste.

KBM: Smatrate li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našem gradu?

UGV: Smatramo da trenutno nema potrebe za dodatnim poticajima, ali smo spremni brzo

reagirati ukoliko se za to ukaže potreba.

KBM: Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava – primjer su table s nazivima mjesta

na dva ili više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu što omogućava da se taj jezik zaista i

koristi: u obrazovanju, zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj upotrebi

jezika?

186

UGV: Uporaba jezika i pisma ne odvija se samo simbolično, što i dokazuju podaci navedeni

u odgovoru na vaše 1. pitanje. Višejezičnost na nekom području regulirana je sukladno

Ustavnom zakonom o pravima nacionalnih manjina („Narodne novine“

br.155/02.,47/10.,80/10. i 93/11.) te Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina

u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ br. 51/00. i 33/12.). Također smatramo da

forsirana uporaba nekog manjinskog jezika, koja bi odudarala od uobičajene svakodnevne

uporabe jezika, ne bi bila održiva.

KBM: Ako biste mogli promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?

UGV: Prijedlog: Po završetku postupka razdvajanja sveučilišne i gradske funkcije sadašnje

Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek, što će se ostvariti izgradnjom novog objekta

Sveučilišne knjižnice u okviru kampusa, planira se osnovati u okviru buduće gradske

knjižnice tzv. kutci književnosti nacionalnih manjina (već postoji Austrijska čitaonica,

Mađarski odjel u Područnom odjelu u Retfali, te Američki i Albanski kutak). To se planira

realizirati uz pomoć vijeća i udruga nacionalnih manjina u gradu Osijeku, te gradova

prijatelja (Pečuh, Budimpešta XIII. okrug, Subotica, Tuzla, Nitra, Pforzheim, Maribor,

Ploiesti, Lausanne i Prizren) koji bi nam pomogli u nabavci literature.

KBM: Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu

Osijeku i jezičnih politika?

UGV: Važnost etapa povijesnog razvitka grada Osijeka koje su dovele do stvaranja

multietničke gradske sredine, što je i izravno utjecalo na višejezičnost i multikulturalnost

grada.

Stavovi dvojezične i dvokulturalne djece u Osijeku i okolici

KBM: Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate

slovačkog jezika i kulture(model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s poznavanjem

slovačkog jezika u obilježavanju dana jezika: „Zašto bih? pa njih (prijatelje iz razreda i

škole) to ne zanima, to je kao da ja sad idem učiti mađarski…“.?

KBM: Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Vanje, koja je pohađala nastavu na

srpskom jeziku u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u budućnosti:

“Meni to ne treba, meni je sasvim svejedno.“?

187

KBM: Kako biste komentirali misao učenika koji pohađa srpski jezik (model A) u OŠ Tenja,

Ljubana (14): „Uvijek razmišljam kako ću nešto reći. Na autobusnoj stanici ili u dućanu.

Ljudi su ovdje izgubili svoje bliske i znam da bi ih jezik mogao povrijediti.“?

KBM: Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u

Čepinu, ne poznaju ni jednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojeg im potječu roditelji?

KBM: Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10): „To (znanje albanskog) je prednost

u Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj.“?

UGV: Odgovor na pitanja od 10. do 14.:

Očigledno je potrebno dodatno raditi na osvještavanju djece i mladih o prednostima

višejezičnosti i multikulturalnosti, kao i na promidžbi jezika i kultura svih nacionalnih

manjina na području grada Osijeka. No, smatramo da je u taj proces nužno uključiti i

prvenstveno roditelje te djece, a također i učitelje i odgojitelje u osnovnim školama i

vrtićima

KBM: Kako biste komentirali podatke spomenutog istraživanja koji upućuju na ideju da djeca

višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više vrijediš“), ali ne i kao

kapital zajednice u kojoj žive (primjer dječaka sa slovačkim jezikom)?

UGV: Zajednica treba staviti više naglaska na značaj višejezičnosti u kontekstu nedavnog

ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

188

2. Intervju s djelatnicom Gradske i sveučilišne knjižnice, pripadnicom mađarske

nacionalne manjine (GISKOR, osobna komunikacija, 22. veljače 2013.)

KBM :Vi radite u knjižnici. Kod kuće govorite mađarski?

GISKOR: Da, ja sam Mađarica. Rođena. I roditelji su mi Mađari i suprug mi je Mađar i

mi pričamo kod kuće mađarski. Sad je već sve problematičnije jer dečki, znate, izlaze i

druže se, pa uđe i hrvatski.

KBM: Koliko su stari?

GISKOR: Jedan sada već živi odvojeno, sada će biti 29, a drugi će biti 24.

KBM: Ali su oni isto rasli s mađarskim?

GISKOR: Da. Njihov je materinji jezik isto mađarski.

KBM: A jesu li išli u mađarsku školu?

GISKOR: Nisu, stariji sin je već onda završio školu i bio je pri završetku kad se otvorio

(Mađarski kulturni centar, op.a.), a onda nije bilo svrhe upisati ga u srednju školu. Mlađi

sin je imao problema s učenjem, pa ga nisam toliko htjela opteretiti da mora dva jezika

učiti.

KBM: Jeste li imali mađarski kao izborni predmet?

GISKOR: Ovdje u Retfali su izborni predmet ukinuli taman kad je moj sin bio treći razred.

Bilo je, ali nije bilo dovoljno djece. Moja dva sina su dvoje najmlađe djece koja pričaju

mađarski. Nitko više ne priča. Djeca ne. Nema te djece. Miješani su brakovi i onda je ili

jezik mame il majčin jezik, kako mi Mađari kažemo, ili oca, znači uvijek je hrvatski onaj

koji prevlada. Nikad nije mađarski.

KBM: Znači vaš sinovi su najmlađi govornici mađarskog u Retfali.

GISKOR: Da, da.

KBM: I u gradu onda?

GISKOR: Ne baš u gradu. U gradu ima još Mađara. Ima nas dosta. Ne baš previše. negdje

oko 900 ili koliko…

KBM: Vidjela sam da se broj smanjio u odnosu na zadnji popis stanovništva prije 10 godina.

189

GISKOR: Je. To je rat. Najviše je utjecao rat. S druge strane puno se ljudi i odselilo. A i

jednostavno su ljudi prešli da su Hrvati. Izjašnjavaju se kao Hrvati. Znači, makar imaju

čisto mađarsko ime (...). Jednostavno se izjašnjavaju kao Hrvati, a vi ne možete nikoga

prisiliti bez obzira na njegovo ime i prezime da se izrazi…

KBM: Mislite li da je to stvar neke krive politike u gradu ili da je to neka normalna pojava

suvremenog društva?

GISKOR: Nije politika tome kriva, nego je svijest ljudi u tome kriva. Sam odgoj. Problem

je sam odgoj, kućni odgoj. A sa druge strane i društvo, jer moj sin kad izlazi i idemo van ja

s njim pričam mađarski, a on meni odgovara na hrvatskom. Ja kažem – Sine, mi pričamo

mađarski i ne želim s tobom pričati (hrvatski). I ja ga pitam – Što je? Ti se stidiš? U čemu je

problem? – Pa čudno me gledaju. – Pa neka te gledaju, što te briga. Znači društvo kao

društvo teško prihvaća taj jezik. Teško prihvaća i jako je nerazumljiv. Težak je. Kad pričate

kako i zašto, onda ja reagiram na to jer meni to nije u redu, jer meni to ne smeta. Ja se

potrudim naučiti sve jezike. Ja sam rekla da je moj muž cigan, ja bih znala ciganski. Da je

ne znam što, ja bih znala. I mene to privlači i ja se trudim. Ali kad idem ulicom i konkretno

pričam mađarski zna se desiti da netko nešto kaže, da ja odreagiram kako odreagiram, i to

bude ono nekome se svidi nekome ne, ali nije me briga.

KBM: Držite li da je pitanje višejezičnosti u Osijeku osjetljivo? Ako to mislite, objasnite na

koji način?

GISKOR: Osjetljivo je pitanje što se tiče srpskog jezika. Ne vjerujem za druge jezike.

Imamo natpise, evo i na knjižnici imamo natpise. Znači nema problema što se toga tiče (...)

KBM: Mislite li da je to zbog rata?

GISKOR: Da, da, pitanje rata - ništa drugo. Prije je to bilo normalno. Ja sam baš iz

Baranje tako da je to baš jako mješovita sredina i to je meni isto bilo normalno. Od rata to

više nije tako. Od rata to više nije tako.

KBM: Što mislite treba li proći neko vrijeme da se sve to riješi ili nešto drugo?

GISKOR: Treba. Treba proći vrijeme. Treba proći jako dugo i jako puno vremena jer je u

ljudima još svijest o Mađaronima. I ovdje se još uvijek ponavlja, kako se povijest uči ovdje u

Hrvatskoj! Uvijek se da naglasak na to. A ne da se naglasak na to koliko je država

Hrvatska u to vrijeme dobila - sve pruge, sve željezničke postaje, razvoj... Ja se nekad znam

190

našaliti, kažem kolegama, kad mi nešto neko kaže - Da nije bilo Mađara vi biste se još

uvijek vozili zaprežnim kolima!

KBM: (Smijeh)

GISKOR: Ali to je činjenica. Sve pruge su gradili Mađari! I to je bila pruga do

Dubrovnika! I to je sve u to vrijeme građeno. Znači ne Mađari, ali u to vrijeme. Znači bilo

je i pozitivnog i negativnog. Ali pozitivno se zaboravi i većinom se istakne negativno. Ali

Hrvatska je u to vrijeme imala i neke koristi. Da nisu bili Mađari, bio bi netko drugi. Jer u

Jugoslaviji je opet bio neko drugi.

KBM: Primijetili smo na temelju rezultata dosadašnjih istraživanja da su neki jezici više, a

neki manje primjetni u gradu Osijeku. Kako se vama čini? Imate li osjećaj da su neki jezici

zastupljeniji?

GISKOR: Ne. Primijetila sam na mađarskom natpise jer dolaze ljudi iz Mađarske. Ali

nisam primijetila slovačke i ove jer nemate. Jezici se istaknu zbog komercijalnog većinom,

a ovdje u knjižnici recimo zato što se zna da tu ima Mađara pa imamo odjel na mađarskom

jeziku. Ali inače nigdje se posebno ne ističe nijedan jezik. A ovo što se ispred trgovina ovako

javlja - pozdravljamo vas ili nešto na mađarskom, to je samo zato što dolaze. A na ulazu u

grad isto imate. To su te sredine tu, Mađari su tu i Mađarska je blizu, vjerojatno pa zato.

Nisam vidjela na slovačkom i na rusinskom na ulazu u grad. Mislim da ne postoji neki

drugi razlog da bi istakli Mađare, a druge da ne bi.

KBM: Postojanje različitih jezika u gradu može predstavljati izazov jezičnoj politici grada.

Držite li da postoje neke jezične politike u gradu? Kakve su? Slažete li se s načinom na koji se

u ovom gradu pristupa višejezičnosti? Možete li dati neki primjer jezične politike?

GISKOR: Ja nisam primijetila nikakvu određenu jezičnu politiku. Polazim samo od onoga

što znam za Mađare. Nemam utisak o tome da se vodi nekakva posebna jezična politika u

gradu. Nisam primijetila ništa.

KBM: Kako se svladavaju jezične barijere u Vašem poslu? Vi tu radite zato što između

ostalog znate i mađarski. Rekli ste da ste zato i dobili posao. U kojoj se mjeri primjenjuje

prevoditeljstvo u gradu Osijeku i na koji način (uz pomoć prevoditelja ili korištenjem novih

tehnologija)? Koji su jezici najčešće u pitanju? Postoje li jezici za koje je potrebno obrazovati

još predvoditelja?

191

GISKOR: Da, ja sam zahvaljujući znanju mađarskog dobila posao. Javila sam se na

natječaj na kojem su tražili... Jer se dogodilo da je Retfala ovdje imala knjige na

mađarskom jeziku i pošto je trebao djelatnik koji zna mađarski jezik, ja sam se javila na

natječaj i onda sam poslije išla na usavršavanje. Kao nastavnik mađarskog jezika imala

sam prednost pred drugima koji su podnijeli molbu.

KBM: Imate li često priliku koristiti vaš mađarski jezik na svom poslu?

GISKOR: Mi surađujemo s Pečuhom i ta suradnja ide preko mene. Onda, za vrijeme rata

smo dosta surađivali. Pozovu me i u Mađarski kulturni centar da budem u nekom žiriju i

slično. Znači, surađujemo i koristim svoje znanje mađarskog jezika.

KBM: A koliko Vam dolaze ljudi koji posuđuju knjige na mađarskom jeziku?

GISKOR: Malo, s obzirom na broj ljudi u Osijeku, jako malo. Nije razvijena kultura čitanja

među Mađarima u ovoj sredini. Ovdje u Rafali su uglavnom ljudi sa završenom osnovnom

školom. Oni koji su završili više škole, završili su ih na hrvatskom i više čitaju na

hrvatskom. Dolaze mi iz raznih dijelova grada, ali je to jako mali broj ljudi.

KBM: Koliki je otprilike broj čitača na mađarskom?

GISKOR: Do 10, nema više od 10. Ja za svoju mamu posuđujem knjige na mađarskom, 10

ljudi maksimalno.

KBM: Dogodi li Vam se nekada da dođe u knjižnicu netko tko ne zna ni mađarski ni hrvatski?

GISKOR: Ovdje u Retfali ne, ali gore u gradu da. Dođu se ljudi informirati, ali se onda

služimo engleskim. Većina se služi engleskim, ali imamo i kolege koji govore njemački,

tako da je uglavnom ili engleski ili njemački pa pozovemo nekog. Uvijek ima nekoga. A

slovački i razumijemo. Za njemački uvijek nekoga nađete, a engleski se podrazumijeva da

većina govori.

KBM: Jeste li svjedočili tomu da je netko u našem gradu imao problema zbog nepoznavanja

hrvatskog jezika?

GISKOR: Nisam čula da se to dogodilo. Uvijek se ljudi snađu. Često u trgovini ako čujem

da netko priča mađarski uskočim pa pomognem. Mislim da je u Osijeku još uvijek razvijeno

to da se pomogne strancima.

...

192

KBM: Držite li da postoji jezik čiju bi uporabu trebalo dodatno poticati u našem gradu?

GISKOR: Mislim da bi trebalo poticati sve manjinske jezike, ne samo jedan, nego sve.

Treba ih približiti ljudima kroz škole i neke aktivnosti. Vi ovdje u Osijeku ne možete

nabaviti niti jednu knjigu za učenje mađarskog jezika. Sada netko dođe u knjižnicu i traži

od mene knjigu - ja je nemam. Imam doma nekakav CD pa ako me ljudi traže nešto po

čemu bi mogli učiti mađarski onda im to presnimavam, ovako nema. Nemate rječnika za

kupiti. U cijelom gradu, u Hrvatskoj, nemate za kupiti mađarski rječnik. Zadnji je tiskan

mađarsko-srpsko-hrvatski 70.-ih godina. Nema interesa. To bi trebalo službeno potaknuti

da se takve stvari razviju. Nema toga. Ljudi ne mogu ni najosnovnije stvari naučiti. Za

engleski imate milijun tih sitnih stvari za učenje. Ja govorim samo što se tiče mađarskog ne

znam za ostale jezike, ali vjerujem da je slično. To bi se trebalo više potaknuti. To me smeta,

što se ništa ne poduzima da se to malo potakne.

KBM: A što sad otkad se otvorio ovaj Odjel za hungarologiju na Filozofskom, ne osjeti se u

gradu?

GISKOR: Ne, mladi su i to je počelo tek sad. Ova asimilacija koja se odvija ovdje je

normalna asimilacija i rezultat politika bivše države. Ako daš jednom narodu sve, on se

osjeća siguran i ne zadržava svoje. Ako ga pritisneš, stišćeš, onda će se oni odupirati i

tjerati svoje. Mi smo ovdje imali sve mogućnosti, ne treba se boriti za svoje i to je ta politika

koja je dovela do toga da u Osijeku neće biti uskoro Mađara. Neće biti. To je prirodna

asimilacija i protiv toga se teško boriti. Dok ljudima proradi svijest…

KBM: U Istri svi pričaju talijanski, mi to nismo tu napravili s mađarskim...

ISKOR: To bi se trebalo napraviti i s mađarskim i njemačkim, ova sredina je bila Austro-

Ugarska. Prije Drugog svjetskog rata u Baranji i u Vojvodini bio je običaj da jedne godine

Nijemci šalju svoju djecu kod Mađara, preko ljeta, a jedne godine kod Srba. I obratno. Pa

su naučili jezike. Svi stari i Nijemci i Mađari i Srbi su govorili sve jezike. Oni su se

mijenjali i poštivali su jedni druge. Pa je došao taj rat i svatko je imao svoju stranu i to je

dovelo do velike mržnje. I poslije toga se sve izopačilo. Da je ostala takva situacija ljudi bi i

dalje…ta mržnja dovodi do te situacije kakva je sad. Mene su učili da ne mrzim, svatko

mora voljeti svoje. Kao što ti voliš svoje i netko drugi voli svoje i treba to poštivati. Ne smiješ

- netko priča albanski, ne smiješ ga osudit. On voli svoje kako i ja volim svoje.

193

KBM: Ponekad se jezik samo simbolično upotrebljava - primjer su ploče s nazivima mjesta

na dva ili više jezika, ali ne postoji ništa u sustavu sto omogućuje da se taj jezik zaista i

koristi: u obrazovanju, zdravstvu, pravnom sustavu. Što mislite o takvoj simboličnoj upotrebi

jezika?

GISKOR: Pa eto konkretno ovdje imamo ploču na mađarskom jeziku. Ja sam radila

do 97.-e, pa su me maknuli, pa nije bilo nikog tko zna mađarski. Pa sam se ja sad opet

vratila ovdje. Ploča ništa formalno ne znači. Ako nemate ljude koji dolaze i nema mene,

onda je to ploča. A u samom gradu, ne možemo mi to zahtijevati. Nas Mađara nema toliko

puno ne možemo ni zahtijevati da budemo tako zastupljeni. Ali pošto smo u takvoj sredini

da nam je obavezno učiti hrvatski pa znamo hrvatski. Baranja, tu se već zna desiti da netko

zna slabije. U Belom Manastiru je prije bilo dosta zastupljeno da su oni u tim uredima

imali dvojezično i trojezično, u Osijeku to nije bilo potrebe, a nije bilo ni problema, jer su

svi koji su bili u gradu znali hrvatski. Naučili su ili u školi ili na ulici. Ali eto sad se sve više

Osijek i Pečuh povezuju. Pa bi se možda trebalo malo više poraditi na tome. Ne znam ima li

u gradskoj upravi Mađara. Ja sam član Vijeća nacionalnih manjina kao predstavnik

Mađara. Trebalo bi malo više toga, ne samo Mađare, nego sa svim manjinama. Ali, kažem,

ne znam koliko ovdje ima Slovaka, znam da okolo ima puno, ali trebalo bi malo poraditi na

tome da se to malo poboljša. I onda bi se ljudima dalo poticaja, ako znam mađarski - mogu

dobiti posao neki, i šalje se poruka nekakva...

KBM: Ako biste mogli nešto promijeniti vezano uz jezičnu sliku grada, što bi to bilo?

GISKOR: Pa, malo bi se potrudila oko natpisa. U gradu ima puno natpisa, pa da se stave

na više jezika, za turiste koji dolaze u Tvrđu, da se više na tome poradi. Ovo ostalo, to što

oni stave natpis na Općinu, možda, ali nema dovoljno stanovnika da bi se moglo to

zakonski tražiti. Ja bih poradila da se više u školama, od vrtića na dalje da se to nekako

pokrene, više razgovara o tome i ubaci u program. Znam da ova jedna škola ima odličan

program, Becić. Imaju dan kada organiziraju učenici recimo dovedu roditelje. Imali su

slovački albanski, srpski, ovisi koje učenike imaju. Znači, oni su organizirali jedan dan kad

su svi jezici bili predstavljeni u školi. To je kolegica jedna organizirala, Marija… ne mogu

se sjetit prezimena. Za tu školu znam. Tako bi trebalo to. Pa su dolazile bake pričale priče,

priredile kolače. Da se tako krene od vrtića, imamo u grupi takve i takve... Da se pokaže i

194

da djeca vide to i da se ne stide i da je to zapravo pozitivno. Imam osjećaj da se i moji dečki

nekad stide toga, što ja recimo inzistiram na mađarskom.

KBM: Postoji li nešto što je bitno, a što nismo spomenuli vezano uz temu jezika u gradu

Osijeku i jezičnih politika?

GISKOR: Pa ne. Meni je jedino izrazito koristilo što znam mađarski, i kod putovanja i

posla i svega. Zato sam ja inzistirala da moji nauče mađarski, a sad kako će biti dalje šta će

oni… tako je to u dvojezičnim brakovima.

KBM: Kako biste komentirali rečenicu učenika 8. razreda koji pohađa dodatne sate

slovačkog jezika i kulture (model C) kao odgovor na pitanje sudjeluje li s poznavanjem

slovačkog jezika u obilježavanju dana jezika: “Zašto bih? Pa njih (prijatelje iz razreda i

škole) to ne zanima, to je kao da ja sad idem učiti mađarski...“?

GISKOR: Zato što je djeci nelagodno, imaju osjećaj da ih drugi podcjenjuju. Moj sin je to

proživio, zbog toga što je Mađar je doživio to što je doživio. Za njega je to bilo teško. U

društvu kad izlazi pa kad se čuje pa dok on njima objasni što kako… Ja njima kažem: vi se

trebate ponositi što ste Mađari. Mađari su narod koji je opstao u Europi. Imaju puno

nobelovaca, uspjeha, morate biti ponosni što ste članovi tog naroda, a ne sramiti se. Puno

veći narodi nemaju toliko nobelovaca. Gdje god se nešto razvilo, svugdje su bili Mađari. U

svemu. Puno ih ima koji su porijeklom iz Mađarske i sebe smatrali Mađarima. Za 10

milijuna ljudi to je veliki rezultat. U svijetu su ne znam koji po sportskim postignućima,

medaljama.

KBM: Kako biste komentirali rečenicu gimnazijalke Vanje, koja je pohađala nastavu na

srpskom jeziku u osnovnoj školi (model A) na pitanje hoće li govoriti srpski u budućnosti da

joj to ne treba, da joj je svejedno?

GISKOR: Stidi se i neugodno joj je to koristiti, jer čim počne pričati svojim jezikom ljudi

vas pogledaju. I samo zbog toga. Inače bi to bilo normalno. To je samo posljedica rata.

KBM: A kako biste komentirali izjavu dječaka iz Tenje, koji kaže da uvijek razmišlja kako će

nešto reći, na autobusnoj stanici ili u dućanu. Tu su ljudi izgubili svoje bliske i zna da bi ih

jezik mogao povrijediti.

GISKOR: To je to, to je rat. Ja to razumijem i mislim da je on jako u pravu. I meni se

dogodi da recimo pošto sam rasla u takvoj sredini, da mi se desi da upotrijebim neku srpsku

195

riječ, pa eto, recimo dok je bio bivši ravnatelj ja sam za ručkom rekla prijatno, a on mi je

odgovorio ne kaže se prijatno nego dobar tek. Pa sam mu ja rekla - Kada ćete vi govoriti

mađarski kao ja hrvatski onda me možete ispravljati. Onda me poslije više nije ispravljao.

To razumijem dijete, to povrijedi, vjerujem da povrijedi ljude koji su izgubili nekog i dječak

je rekao istinu. S mađarskim nema takvih problema.

KBM: Kako biste komentirali to što djeca Hrvata, prognanika iz Bosne i Hercegovine u

Čepinu, ne poznaju nijednu brojalicu, pjesmu ili priču iz kraja iz kojeg im potječu roditelji?

GISKOR: Žalosno, jako žalosno. To što ni ovdje Mađari ne znaju. Ne znaju priče, ništa.

Gubi se tradicija. U Baranji je to još ostalo, u Osijeku ne. I to je jako žalosno jer svi narodi

imaju jako bogatu kulturu što se toga tiče. To je znanje, to što je narod nekad izrekao. Ako

se gleda za zdravlje, kulturu, što je narod složio i priče i izreke, to sve stoji i danas. I šteta da

to ne opstane. I samo zbog uspoređivanja kultura, jezika, jako se puno tu gubi, veliko

bogatstvo.

KBM: Kako biste komentirali izjavu dječaka Amara (10). „To (znanje albanskog) je prednost

u Makedoniji, Albaniji ili na Kosovu, ali ne ovdje, ne u Hrvatskoj“?

GISKOR: Smatraju sebe niže vrijednima, opet svijest, ništa drugo. Sve se svodi na to.

KBM: Kako biste komentirali podatke spomenutog istraživanja koji upućuju na ideju da djeca

višejezičnost prepoznaju kao osobni kapital („Što više jezika znaš, više vrijediš“), ali ne i kao

kapital zajednice u kojoj žive (primjer izjave dječaka sa slovačkim jezikom)?

GISKOR: Da, zato što sama zajednica nije dovoljno razvila tu svijest. Na tome to treba

raditi, u zajednici, na razvijanju te svijesti.

196

9. LITERATURA

(1914). Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb: Tisak

Kralj. zemaljske tiskare.

(1921). Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd: Ustavotvorna skupština.

(1932). Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god. Kraljevina Jugoslavija,

Opšta državna statistika. Sarajevo: Državna štamparija.

(1974). Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Beograd: Službeni list Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije br. 9, godina XXX.

(1990). Ustav Republike Hrvatske. Narodne novine, br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01,

41/01, 55/01, 76/10, 85/10.

(1991). Međunarodni pakt o građanskim i ljudskim pravima. Ujedinjeni narodi.

(1992). Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičnim

manjinama. Ujedinjeni narodi.

(1994). Popis stanovništva, domaćinstva, stanova i poljoprivrednih gospodarstava 31. ožujak 1991.

Stanovništvo prema vjeroispovjedi i materinskom jeziku po naseljima. Zagreb: Republika

Hrvatska, Državni zavod za statistiku.

(1995). Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Vijeće Europe.

(1995). Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Narodne novine 14/97.

(2000). Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Narodne novine 51/00,

56/00.

(2010). Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i

srednjoškolsko obrazovanje. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.

(2011). Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina 155/02, 47/10, 80/10, 93/11. Narodne novine.

(2012). Izvješće o provedbi Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih

manjina za razdoblje od 2011.-2013. godine, za 2011. godinu. Zagreb: Ured za ljudska prava i

prava nacionalnih manjina.

(2012). The Key Data on Teaching Languages at School in Europe. Bruxelles: Education, Audiovisual

and Culture Executive Agency P9, Eurydice and Policy Support.

(2012). Građani Hrvatske i poznavanje stranih jezika. Zagreb: GfK Croatia.

(2013). Popis stanovništva, kućanstva i stanova za 2011. Zagreb: Državni zavod za statistiku

Republike Hrvatske.

(2013). Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi. Narodne novine 87/08, 86/09,

92/10, 105/10, 90/11, 05/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13.

(2014). Hrvatski jezični portal. http://hjp.novi-liber.hr/: Sveučilišni računarski centar (SRCE), Novi

liber.

197

(2014). Stranice Ministarstva Znanosti obrazovanja i sporta. (26. svibanj 2014). Preuzeto 14. lipanj

2014 iz Obrazovanje na jeziku i pismu nacionalnih manjina:

http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=3154

(2014). Registar godišnjih financijskih izvještaja. Zagreb: FINA.

(2014). Izvješće KBC Osijek, Odjel za psihijatriju. Osijek.

Abutalebi, J. (2014). Bilingualism beyond languages: the neural impact of bilingualism upon the brain.

Linguistic and Cultural Diversity in Space and Time. 3rd LINEE conference (str. 19).

Dubrovnik: Croatian Anthropological Society.

Agotić, S. (2012). INTERVJU Suzana Agotić: Nova škola je odgovor na etnički podijeljene škole u

Vukovaru. (M. C. Celić, Ispitivač)

Ajduković, D., & Čorkalo, D. (2003). Socijalni kontekst kao izazov za "Novu školu". U Okrugli stol o

školovanju u Vukovaru "Vukovarska nova škola" (str. 23-32). Vukovar: Europski dom.

Althusser, L. (1986). Ideologija i ideološki aparati države. U S. Flere, Proturječja suvremenog

obrazovanja. Zagreb: Radna zajednica republičke konferencije Saveza socijalističke omladine.

Anderson, B. (2006). Imagined Communities Reflections on the Origin and the Spread of Nationalism.

London: Verso.

Andrić, M. (2003). Turcizmi u seoskom govoru Slavonije. Migracije i etničke teme 19, 15-25.

Bahtin, M. M. (1967). Problemi poetike Dostojevskog. Beograd: Nolit.

Bahtin, M. M. (1981). The Dialogic Imagination. Austin, Texas: University of Texas Press.

Balog, Ž. (2013). Evropako Romano Lil. Preuzeto 2.. svibnja 2014 iz Blog Evropako Romano Lil:

http://www.romano-lil.blogspot.com/2013/12/krovna-zajednica-bajasa-hrvatske-tragom.html

Bañados, Y. C., & Alfaro, T. Y. (2013). Life grammars: the 1907 census and population as a tool of

government. Hist. cienc. saude-Manguinhos vol.20 no.4, str. 1473-1489.

Barry, B. (2000). Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism. Cambridge,

Massachusetts: Harvard University Press.

Belaj, V. (1991). Turski (orijentalni) kulturni elementi kod kršćanskog stanovništva Slavonije. U D.

Čalić, & Đ. Berber, Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje - Zbornik radova (str. 239-246).

Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti Zagreb, Zavod za znanstveni rad

Osijek.

Berbić Kolar, E., & Kolenić, L. (2014). Sičanske riči. Osijek: Sveučilište J. J. Strossmayera, Učiteljski

fakultet

Bing, A. (2007). Put do Erduta. Položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici 1994.-1995. i reintegracija

hrvatskog Podunavlja. Scrinia Slavonica, Vol. 7 No 1., 371-404.

Biti, V. (2000). Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.

Blommaert, J. (2005). Situating language rights: English and Swahili in Tanzania revisited. U S. May,

Journal of Sociolinguistics 9 (3) (str. 390-417).

198

Blommaert, J. (2006). Language Policy and National Identity. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy (str. 238-254). Malden, Oxfrod, Carlton: Blackwell Publishing.

Bösendorfer, J. (1910). Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost Županija:

Križevačke, Virovitičke, Požeške, Cisdravske Baranjske, Vukovarske i Srijemske te kr. i slob.

grada Osijeka u srednjem i novom vijeku. Osijek: Tiskom knjigo i kamenotiskare Julija

Pfeiffera.

Bösendorfer, J. (1994). Crtice iz slavonske povijesti... Vinkovci: Slavonska naklada "Privlačica".

Bourdieu, P. (1977). The Economics of Linguistic Exchanges. Social Science Information, 645-668.

Bourdieu, P. (1990). In Other Words, Essays Towards Reflexive Sociology. Stanford, California:

Stanford University Press.

Bourdieu, P. (1992). Što znači govoriti. Zagreb: IK Naprijed.

Bourdieu, P., & Wacquant J. D., L. (1992). An Invitation to Reflexive Sociology. Chicago: The

University of Chicago Press.

Bourdieu, P. (2005). Language and Symbolic Power. Cambridge: Polity Press.

Braunmüller, K., & Ferraresi, G. (2003). Aspects of Multilingualism in European Language History.

Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins.

Brutt-Griffler, J. (2002). Class, ethnicity and language rights: An analysis of British colonial policy in

Lesotho and Sri Lanka and some implications for language policy. Journal of Language,

Identity and Education1, 207-234.

Bucholtz, M., & Hall, K. (2004). Language and Identity. U D. Alessandro, A Companion to Linguistic

Anthropology. (str. 268-294.). Oxford: Basil Blackwell.

Canagarajah, S. (2005). Dilemmas in planning English/vernacular relations in post-colonial

communities. U S. May, Journal of Sociolinguistics 9 (3) (str. 418-447).

Canagarajah, S. (2006). Ethnographic Methods in Language Policy. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy (str. 153-169). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell Publishing .

Christensen, P., & Allison, J. (2008). Researching Children and Childhood Cultures of

Communication. U P. Christensen, & J. Allison, Research with Children - Perspectives and

Practices (str. 1-10). Oxon: Routledge.

Coulmas, F. (2013). Sociolinguistics - The Study of Speaker's Choices. Cambridge: Cambridge

University Press.

Crystal. (2000). Language Death. Cambridge: Cambridge University Press.

Crystal, D. (2005). The Cambridge Encyclopedia of Language. Cambridge: Cambridge University

Press.

Češi, M., Cvikić, L., & Milović, S. (2012). Okviri za uključivanje inojezičnih učenika u odgoj i

obrazovanje na hrvatskome jeziku. Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje.

Čorkalo, D., & Ajduković, D. (2003). Uloga škole u poslijeratnoj socijalnoj rekonstrukciji zajednice.

Dijete i društvo br. 2-3, str. 219-234.

199

Čorkalo Biruški, D., & Ajduković, D. (2007). Separate school - a divided community: The role of the

school in post-war social reconstruction. Review of Psychology, 93-108.

Čorkalo Biruški, D., & Ajduković, D. (2008). Stavovi učenika, roditelja i nastavnika prema

školovanju: što se promijenilo tijekom šest godina u školovanju. Migracijske i etničke teme

24/3, str. 189-216.

Čorkalo Biruški, D., & Ajduković, D. (2009). Od dekonstrukcije do rekonstrukcije traumatizirane

zajednice: primjer Vukovara. Revija za socijalnu politiku, god.19, br.1, 1-24.

Čorkalo Biruški, D., & Magoč, A. (2009). "Mi" ne možemo biti krivi?! Etnički identitet i

opravdavanje postupaka vlastite grupe kao odrednice doživljaja kolektivne krivnje. Revija za

sociologiju 40 (39), 3-4, str. 211-231.

Day, A. (2011). Believing in Belonging. New York: Oxford University Press.

Djokic, D. (2003). Unutaretničko pomirenje i nacionalna homogenizacija: Diskurs o pomirenju u

Srbiji i Hrvatskoj krajem 80-ih i početkom 90-ih. Goldsmiths Researrch Online Article. Rec,

70 (16), str. 109-126.

Duchêne, A. (2014). When language flirts with the economy: between liaisons dangereuses and

mariage de raison. Linguistic and Cultural Diversity in Space and Time: Conference Program

and Book of Abstracts (str. 18-19). Zagreb: Croatian Anthropological Society.

Duchêne, A., & Heller, M. (2012). Language in Late Capitalism: Pride and Profit. New York:

Routledge.

Edwards, J. (1985). Language, Society and Identity. Oxford, UK: Basil Blackwell.

Edwards, J. (2001). The ecology of language revival. Current Issues in Language 2, 231-241.

Fairclough, N. (1989). Language and power. Harlow: Longman.

Ferrara, A. (1999). Justice and Judgement: The Rise and the Prospect of the Judgment Model in

Contemporary Political Philosophy. London, Thousand Oaks, New Delhi: SAGE Publications

Ltd.

Fettes, M. (1997). Stabilizing What? An Ecological Approach to Language Renewal. Fourth

Stabilizing Indigenous Languages Symposium. Flagstaff: Arizona, USA.

Filipović, R. (1986). Teorija jezika u kontaktu, Uvod u lingvistiku jezičnih dodira. Zagreb: JAZU,

Školska knjiga.

Filipović, S. (2010). Osječko srednje školstvo od 1729. godine do Prvog svjetskog rata. Essehist,

Vol.2, No. 2, 1-14.

Fishman, J. A. (1978). Sociologija jezika - Interdisciplinarni društveno naučni pristup jeziku u

društvu. Sarajevo: IGKRO "Svjetlost" OOUR zavod za udžbenike.

Fishman, J. A. (1991). Reversing Language Shift. Clevedon: Multilingual Matters.

Fishman, J. (2004). Language Maintenance, Language Shift, And Reversing Language Shift. U T. K.

Bhatia, & W. C. Ritchie, The Handbook of Bilingualism (str. 4006-436). Oxford: Blackwell .

Foucault, M. (1994). Nadzor i kazna. Zagreb: Informator, Fakultet političkih znanosti.

200

Freeman, R. (1996). Dual-language planning at Oyster bilingual school: "It's much more than a

language.". TESOL Quarterly, 30, 557-581.

Freire, P. (1996). Pedagogy of the Oppressed. London: Penguin books, Pearson.

Gal, S., & Woolard, K. A. (2001). Constructing Languages and Publics: Authority and Representation.

U S. Gal, & K. A. Woolard, Languages and Publics: The Making of Authority (str. 129-138).

Manchester, UK; Northampton, MA: St. Jerome Publishing.

Gazzola, M. (29. travnja 2014). Language planning and linguistic justice: An empirical analysis of the

EU's language policy. Linguistic and Cultural Diversity in Space and Time. Dubrovnik,

Croatia: LINEE+, Institute for Anthropological Research, Zagreb, and Croatian

Anthropological Society.

Gee, J. P. (2010). An Introduction to Discourse Analysis - Theory and Method. New York and

London: Routledge.

Geiger, V. (2007). Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. - 1947.

Časopis za suvremenu povijest, Vol. 38 No.3, str. 1081-1100.

Geiger, V. (2012). Tematiziranje povijesti i njemačke manjine u suvremenoj hrvatskoj književnosti (u

povodu romana Unterstadt I. Šojat-Kuči). Scirnia Slavonica, 385 - 394.

Granić, J. (2009). Jezična politika i jezična stvarnost - Language Policy and Language Reality.

Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku - HDPL.

Greenberg, R. D. (2001). Language, Nationalism, and the Yugoslav Successor States. U C. O'Reilly,

Language, Ethnicity and the State: Eastern Europe after1989 (str. 17-42). London: Palgrave .

Greenfeld, L. (1992). Nationalism: Five roads to mdoernity. Cambridge, MA: Harvard University

Press.

Grenfell, M. (2011). Language Variation. U M. Grenfell, Bourdieu, Language and Linguistics (str. 67-

96). London, New York: Continuum International Publishing Group.

Grenfell, M. (2011). Language Variation. U M. Grenfell, Bourdieu, Language and Linguistics (str.

92). London, New York: Continuum International Publishing Group.

Grin, F. (2003). Language Policy Evaluation and the European Charter for Regional or Minority

Languages. Hampshire - New York: Palgrave Macmillan.

Grin, F. (2005). Linguistic human rights as a source of policy guidelines: A critical assessment.

Journal of Sociolinguistics 9 (3), 448-460.

Guerrero, C. H. (2010). Is English the key to access the wonders of the modern world? A Critical

Discourse Analysis. Signo y Pensamiento, 294-313.

Gumperz, J. J. (1971). Language in Social Groups. Stanford, California: Stanford University Press.

Gumperz, J. J. (2009). The Speech Community. U A. Duranti, Linguistic Anthropology - A Reader

(str. 66-74). Chichester, UK: Blackwell Publishing Ltd.

Haugen, E. (1966). Language Conflicts and Language Planning: The Case of Modern Norweigan.

Cambridge, MA: Harvard University Press.

201

Heller, M. (2006). Bilingualism. U C. Jourdan, & K. Tuite, Language, Culture and Society. Key

Topics in Linguistic Anthropology (str. 156-168). Cambridge: Cambridge University Press.

Heller, M. (2011). Paths to Post-Nationalism. Oxford: Oxford University Press.

Herceg, J. (1930). Ilirizam - preteča jugoslavenstva. Split: Tisak Leonove tiskare.

Hobsbawm, E. (1990). Nations and nationalism since 1780. Cambridge: Cambridge University Press.

Hobsbawm, E. (2007). Globalisation, Democracy and Terrorism. London: Little, Brown.

Hornberger, N. H. (2003). Revisiting the Continua of Biliteracy: International and Critical

Perspectives. U N. H. Hornberger, Continua of biliteracy: An ecological framework for

educational policy, research and practice in multilingual settings. (str. 35-70). Clevedon:

Multilingual Matters.

Hornberger, N. H. (2006). Frameworks and Models in Language Policy and Planning. U T. Ricento,

An Introduction to Language Policy - Theory and Method (str. 24-41). Malden, Oxford,

Carlton: Blackwell Publishing Ltd.

Jelaska, Z., & Cvikić, L. (2009). Young Learners of Croatian as a Second Language: Minority

Language Speakers and Their Croatian Competence. U M. Nikolov, Early Learning of

Modern Foreign Languages: Processes and Outcomes. Bristol: Multilingual Matters.

Jovchelovitch, S. (2007). Knowledge in Context - representations, community and culture. London

and New York: Routledge.

Kann, R. A. (2011). Should the Habsburg Empire Have Been Saved? An Exercise in Speculative

History. U Austrian History Yearbook 42 (str. 203-210). Center for Austrian Studies,

University of Minnesota.

Kapović, M. (2011). Čiji je jezik. Zagreb: Algoritam.

King, L. (2012). LUCIDE Languages in Urban Communities - Integration and Diversity for Europe.

Project Handbook. London: The Languages Company.

Kloss, H. (1967). Abstand Languages and Ausbau languages. Anthropological linguistics 9 (7), 29-41.

Kolenić, L. (2007). Govori slavonskoga dijalekta (šokački govori). U A. Sekulić, Šokadija i Šokci.

Podrijetlo i naseljavanje (str. 185-195). Vinkovci: Privlačica Vinkovci.

Kolenić, L. (2009). Hrvatski književni jezik u Osijeku od 1809. godine do 2009. godine. Anali zavoda

za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 25, 71-86.

Kolenić, L. (2012). Govori Vukovarsko-srijemske županije. U D. Živić, & M. Paić-Jurinić,

Vukovarsko-srijemska županija (str. 319-325). Zagreb-Vukovar: Institut društvenih znanosti

Ivo Pilar i Vukovarsko-srijemska županija.

Kordić, L. (2012). Manjinski jezici i jezična politika u ruralnom području Baranje (Hrvatska) – analiza

slučaja. Jezikoslovlje, 533-563.

Kordić, S. (2010). Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux.

Kramarić, Z. (14. lipnja 2012). Razmišljanja o Osijeku i Osječkom identitetu. Vijenac 477, str. 17.

Kraus, M. (1992). The world's languages in crisis. Language, 4-10.

202

Kreiselmaier, F. (2011). A Discourse of Multilingualism: A Case Study of the Discursive and

Ideological Constructions of Multilingualism in European Union Language Policy 2000-2008,

Doktorski rad. Bern: Universität Bern.

Krumes, I. (2012). Hrvatska crkvena terminologija 18. stoljeća, Doktorski rad. Osijek: Sveučilište

Josipa Jurja Strossmayera, Filozofski Fakultet u Osijeku.

Ladefoged, P. (1992). Another view of endangered languages. Language 68, 809-811.

Le Nevez, A. (2006). Language diversity and linguistic identity in Brittany: a critical analysis of the

changing practice of Breton. Doktorski rad. Sydney: Technological University of Sydney.

Le Page, R. B., & Tabouret-Keller, A. (1984). Acts of identity: Creole-based approaches to language

and ethnicity. Cambridge: Cambridge University Press.

Lewis, M. P., Simons, G., & Charles, F. D. (17. 2 2014). Ethnologue - Languages of the World.

Preuzeto 17. 2 2014 iz https://www.ethnologue.com/: https://www.ethnologue.com/

Lo Bianco, J. (1987). National Policy on Languages. Canberra: Australian Government Publishing.

Lo Bianco, J. (2004). Language Planning as Applied Linguistics. U A. Davies, & C. Elder, The

Handbook of Applied Linguistics (str. 738-762). Malde, USA: Blackwell Publishing.

Lo Bianco, J. (10. listopada 2013). Accent on the positive: Revisiting the language as resource’

orientation for bolstering multilingualism in contemporary urban Europe. Izlaganje. LiMA -

Linguistic Diversity Management in Urban Areas. Final Conference. Hamburg, Njemačka.

Lo Bianco, J. (12. rujna 2013). The Cosmopolis: Urban Life and Multilingualism. Izlaganje. The

Multilingual City – Challenges and Solutions. LUCIDE seminar. Varna, Bugarska.

Luketić, K. (2013). Balkan: Od geografije do fantazije. Zagreb, Mostar: Algoritam.

Makoni, S., & Pennycook, A. (2012). Disinventing mulitlingualism: from monological

multilingualism to multilingua francas. U M. Martin-Jones, A. Blackledge, & A. Creese, The

Routledge Handbook of Multilingualism (str. 439-453). New York: Routledge.

Marijanović, S. (1984). Osijek kao književno središte u prošlosti. U D. Čalić, & Đ. Berber, Četvrti

znanstveni Sabor Slavonije i Baranje. Zbornik radova. (str. 419-439). Osijek: Jugoslavenska

akademija znanosti i umjetnosti Zagreb. Zavod za znanstveni rad Osijek.

Marković, M. (2003). Istočna Slavonija - stanovništvo i naselja. Zagreb: Jesenski i Turk.

Marushiakova, E., & Popov, V. (2010). Roma identities in Central, South-Eastern and Eastern Europe.

U H. Kyuchukov, & I. Hancock, Roma Identity (str. 39-52). Prague: NGO Slovo 21.

Matasović, R. (2005). Jezična raznolikost svijeta. Zagreb: Algoritam.

Matković, M. (2013). Editorplus.hr. Preuzeto 12. svibanj 2014 iz Editorplus.hr:

http://www.editorplus.hr/index.php/tema-mjeseca/149-engleski-top-istjerao-hrvatski-naj.html

May, S. (2001). Language and Minority Rights: Ethnicity, Nationalism and the Politics of Language.

Harlow UK: Longman/Pearson.

May, S. (2005). Language Rights: Moving the Debate Forward. U S. May, Journal of Linguistics 9 (3)

(str. 319-347).

203

May, S. (2006). Language Policy and Minority Rigths. U T. Ricento, An Introduction to Language

Policy, Theory and Method (str. 255-272). Malde, Oxford, Carlton: Blackwell Publishing.

Mažuran, I., Adamček, J., Sršan, S., Vrbošić, J., Marijanović, S., Šuljak, A., i dr. (1996). Povijest

Osijeka 2. Osijek: Zavod za znanstveni rad hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u

Osijeku, Gradsko poglavarstvo osijek, Školska knjiga d.d. Zagreb.

Mehmedbegović, D. (2011). A Study in Attitudes to Languages in England and Wales - Who Needs the

Languages of Immigrants? Saarbrücken: LAP LAMBERT Academic Publishing GmbH &

Co.KG.

Mirdita, Z. (2007). Vlasi, polinomičan naziv. Povijesni prilozi, Vol.33 No.33, 249-266.

Mirić, J. (1996). Fascinacija državom i (ne) mogućnost oporbe. Politička misao, Vol. 33. br.1, str. 93-

109.

Modrić, S. (13. rujna 2012). Naša djeca i njihova djeca. Novi List.

Morgan, B. (2007). Poststructuralism and applied linguistics: Complementary approaches to identity

and culture in ELT. U J. Cummins, & C. Davison, International handbook of English

language teaching (Vol. 2) (str. 949-968). Norwell, MA: Springer Publishers.

Morson, G. S. (2009). Addressivity. U J. L. May, Concise Encyclopedia of Pragmatics (str. 13-16).

Oxford: Elsevier Ltd.

Moustakas, C. E. (1995). Being-in, being- for, and being-with. Lanham, Maryland: Rowman &

Littlefield Publishers, Inc.

Mühlhäuser, P. (1996). Linguistic Ecology: Language Change and Linguistic Imperialism in the

Pacific Region. London: Routledge.

Mühlhäusler, P. (1996). Linguistic Ecology: Language Change and Linguistic Imperialism in the

Pacific Region. London: Routledge.

Mühlhäusler, P. (2000). Language Planning and Language Ecology. Current Issues in Language

Planning 1/3, 306-367.

Nelde, P. H. (2000). Language Conflict. U F. Coulmas, The Handbook of Sociolinguistics (str. 285-

301). Oxford: Blackwell Publishers.

Novak, K. (2012). Višejezičnost i kolektivni identiteti Iliraca, Jezične biografije Dragojle Jarnević,

Ljudievita Gaja i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u

Rijeci/Srednja Europa.

Njari, D. (2011). Povijesni razvoj Retfale. Essehist No2, str. 74-75.

Obad, V. (1989). Slavonska književnost na njemačkom jeziku. Osijek: Radničko sveučilište Božidar

Maslarić.

Opačić, N. (2007). Prodor engleskih riječi u hrvatski jezik. Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga

književnog jezika, 22-27.

Opačić, N. (2009). Globalizacija i mali jezici. U B. Kryżan - Stanojević, Lice i naličje jezične

globalizacije (str. 43-53). Zagreb: Srednja Europa.

204

Patton, M. Q. (2002). Qualitative Research & Evaluation Methods. Thousand Oaks, London, New

York: Sage Publications, Inc.

Pavičić, M. (2009). Ratne štete kao posljedica Domovinskog rata u gradu Osijeku. U V. Piližota, & J.

Martinčić, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku = Annals of the Institute for

Scientific and Art Research Work in Osijek. Sv. 25 (str. 149-164.). Osijek.

Pennycook, A. (1994). The Cultural Politics of English as an International Language . Harlow, Essex,

UK: Longman Group Limited.

Pennycook, A. (2001). Critical applied linguistics: A critical indtroduction. Mahwah, NJ: Lawrence

Erlbaum.

Pennycook, A. (2004). Performativity and Language Studies . Critical Inquiry in Language Studies

Vol 1, Issue 1, 1-19.

Pennycook, A. (2006). Postmodernism in Language Policy. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy Theory and Method (str. 60-76). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell

Publishing.

Pennycook, A. (2010). Language as a Local Practice. Abingdon and New York: Routledge.

Petričušić, A. (2013). Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina: izvori

domaćeg i međunarodnog prava. Zagrebačka pravna revija, Elektornički časopis

poslijediplomskih studija Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Svezak 2, Br.1, str. 11-39.

Petrović, V. (2001). Essekerisch Das Osijeker Deutsch. Wien: Verlag Edition Praesens.

Phillipson, R. (1988). Linguicism: Structures and ideologies in linguistic imperialism. U S.-K. Tove,

& J. Cummins, Minority Education: From Shame to Struggle (str. 339-359). Clevedon:

Multilingual Matters LTD.

Phillipson, R. (1988). Linguicism: Structures and ideologies in linguistic imperialism. U S.-K. Tove,

& J. Cummins, Minority Education: From Shame to Struggle (str. 339-359). Clevedon,

Philadelphia: Multilingual Matters LTD.

Phillipson, R. (1992). Linguistic Imperialism. Oxford: Oxford University Press.

Phillipson, R. (2003). English-Only Europe? Challenging Language Policy. U R. Phillipson, The risks

of laissez faire language policies (str. 1-23). London: Routledge.

Phillipson, R. (2006). Language Policy and Linguistic Imperialism. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy - Theory and Method (str. 346-361). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell

Publishing Ltd.

Piršl, E. (2007). Interkulturalna osjetljivost kao dio pedagoške kompetencije. U V. Previšić, N. N.

Šoljan, & N. Hrvatić, Pedagogija: prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja (str.

275-291). Zagreb: Hrvatsko pedagogijsko društvo.

Radin, F. (2006). Izvješće odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina o Preporuci odbora

ministara Vijeća Europe o primjeni Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima

od strane Hrvatske.

205

Radman, L. (2001). Pregled razvoja osječkih gimnazija od 1729. do 2000. godine. . U Gimnaziije u

Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729. - 2000. (str. 9-20). Osijek Zagreb: HAZU,

Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku.

Ricento, T. (2000). Historical and theoretical perspectives in language policy and planning. Journal of

Sociolinguistics 4/2, 196-213.

Ricento, T. (2005). Problems with the ‘language-as-resource’ discourse in the promotion of heritage

languages in the USA. U S. May, Journal of Sociolinguistics 9 (3) (str. 348-368).

Ricento, T. (2006). Language Policy: Theory and Practice - An Intorduction. U T. Ricento, An

Introduction to Language Policy - Theory and Method (str. 10-24). Blackwell Publishing.

Rosaldo, R. (1993). Culture and Truth, The Remaking of Social Analysis. London: Routledge.

Ruanni, T. T. (2000). Viva kay Senor Sto. Nino! Some notes towards critical language studies in

English in the Philippines. Journal of English Studies and Comparative Literature, Vol. 6. No.

1, str. 126-140.

Rubin, J., & Jernudd, B. (1971). Can language be planned?: Sociolinguistic theory and practice for

developing nations. University Press of Hawaii.

Ruíz, R. (1984). Orinetations in Language Planning. NABE Journal 8, 15-34.

Schieffelin, B. B. (2000). Introducing Kaluli literacy: A chronology of influences. U P. Kroskrity,

Regimes of Language (str. 293-327). Santa Fe, NM: School of American Research.

Schiffman, H. (2003). Tongue-tied in Singapore: A language policy for Tamil? Journal of Language,

Identity and Education 2, 105-126.

Schiffman, H. (2005). Language Policy: Introductory Remarks. Preuzeto 5. siječnja 2014. iz

University of Pennsylvania Web site:

http://ccat.sas.upenn.edu/~haroldfs/540/polintro/polintro.html

Schiffman, H. (2006). Language Policy and Linguistic Culture. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy - Theory and Method (str. 111-125). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell

Publishing Ltd.

Schlesinger, A. (1992). The Disuniting of America: Reflections on a Multicultural Society. New York:

W. W. Norton and Co.

Senković, Ž. (2011). Aporije o značenju politike kod Hannah Arendt. Filozofska istraživanja 121,

God.31, Sv. 1, 45-56.

Sikirić Assouline, Z. (2009). Latinitet u hrvatskom društvu prve polovice 19. stoljeća. Radovi zavoda

za hrvatsku povijest 41, 257-265.

Silverstein, M. (1996). Monoglot "Standard" in America - Standardization and Metaphors of

Linguistic Hegemony. U D. Brenneis, & R. K. Macaulay, The Matrix of Language:

Contemporary Linguistic Anthropology (str. 284-306). Bouldre, Colorado: Westview Press.

Simons, G. F., & Lewis, P. M. (2013). The worlds' languages in crisis: A 20-year update. Responses to

Language Endangerment. In honor of Mickey Noonan, by Mihas, Elena, Bernard

Perley,Gabriel rei-Doval and Kathleen Wheatly (ur.). John Benjamins.

206

Sirnoić, M. (2000). Grčko-hrvatski rječnik. Zagreb: Školska knjiga .

Skutnabb-Kangas, T. (1981). Bilingualism or not. Clevedon: Multilingual Matters Ltd.

Skutnabb-Kangas, T. (1988). Multilingualism and the education of minority children. U T. Skutnabb-

Kangas, & J. Cummins, Minority Education: From Shame to Struggle (str. 9-44). Clevedon:

Multilingual Matters, Ltd.

Skutnabb-Kangas, T. (2004). The right to mother tongue medium education - the hot potato in human

rights instruments. II Mercator International Symposium. Europe 2004: A new framework for

all languages? (str. 1-30). Tarragona - catalunya: MERCATOR.

Skutnabb-Kangas, T., & McCarty, T. L. (2008). Key Concept in Bilingual Education: Ideological,

Historical, Epistemological,and Empirical Foundations. U J. Cummins, & N. Hornberger,

Encyclopedia of Language and Education, LANGUAGE SOCIALIZATION, 2nd edition (str. 3-

17). New York: Springer.

Skutnabb-Kangas, T., & Philipson, R. (2008). A human rights perspective on language ecology. U A.

Creese, P. Martin, & N. H. Hornberger, Ecology of Language, volume 9 of Encyclopedia of

Language and Education, 2. izdanje (str. 3-14). New York: Springer.

Skutnabb-Kangas, T., & Phillipson, R. (2007). Language ecology. U J. Verschueren, J.-O. Östman, &

E. Versluys, Handbook of Pragmatics (str. 25). Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins.

Sočanac, L. (2004). Hrvatsko-talijanski jezični dodiri: s rječnikom talijanizama u standardnome

hrvatskom jeziku i dubrovačkoj dramskoj književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Sočanac, L. (2010). Studije o višejezičnosti. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Sočanac, L. (2012). Language policies in Croatia in a diachronic perspective. Jezikoslovlje, 299-325.

Sršan, S. (2001). Osječka kraljevska gimnazija. U J. Martinčić, Povijest osječke kraljevske gimnazije

od 1766. godine do 1838. godine. Historia Gimnasii Regii Essekinensis ab anno 1766. ad

annum 1838. perducta (str. 7-9). Zagreb: Biblioteka Slavonije i Baranje ; knj. 4. Hrvatska

akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad.

STAT. (2009). European Day of Languages/ In the EU 60% of students in upper secondary studied at

least two foreign languages in 2007 / Among the adult population 28% speak at least two

foreign languages. Luxembourg: Eurostat.

Šabić, V. (2002). Tradicijski život Mađara i Nijemaca u Retfali, dijelu Osijeka. Etnološka tribina 25,

Vol. 32, 105-120.

Šagi-Bunić, T. (1896). Ali drugog puta nema, Uvod u misao Drugog vatikanskog koncila. Zagreb:

Kršćanska sadašnjost.

Škiljan, D. (1988). Jezična politika. Zagreb: biblioteka Naprijed.

Šojat Kuči, I. (2009). Unterstadt. Zaprešić: Fraktura.

Šokčević, D. (2006). Hrvati u očima Mađara, Mađari u očima Hrvata. Kako se u pogledu preko

Drave mijenjala slika drugoga. Zagreb: Naklada Pavičić.

207

Šundalić, A. (2006). Osiromašivanje i nerazvijenost - Slavonija i Baranja u očima njezinih stanovnika.

Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, Vol. 15,

No. 1-2., 125-143.

Tatalović, S. (2006). Nacionalne manjine i hrvatska demokracija. Politička misao, Vol. XLIII, br.2,

159-174.

Tollefson, J. W. (2006). Critical Theory in Language Policy. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy - Theory and Method (str. 42-59). Malden, Oxford, Carlton: Blackwell

Publishing.

Toulmin, M. (2012). Multilingualism, Code-switching, and Language Contact in Historical

Sociolinguistics. U -C. J. Hernández, & J. C. Conde-Silvestre, The HAndbook of Historical

Sociolinguistics (str. 520-534). Malden, MA; Oxford, UK; West Sussex, UK: Blackwell

Publishing Ltd.

Valek, J. (2012). Iz dnevnika učiteljice. U Inojezični učenik u okruženju hrvatskoga jezika. Okviri za

uključivanje inojezičnih učenika u odgoj i obrazovanje na hrvatskome jeziku (str. 127-129).

Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje.

Van Lier, L. (2004). The Ecology and Semiotics of Language Learning. New York, Boston, Dodrecht,

London, Moscow: Kluwer Academic Publishers/Springer Science.

Van Parijs, P. (2011). The linguistic territoriality principle: right violation or parity of esteem ?

Brussels: Re-Bel initiative.

Vaughan, J. (2013). Language as resistance: Oppositional linguistic practices in Irish communities

worldwide. Australian Linguistic Society 2013 (str. 1-2). Melbourne: ALS.

Vitek, D. (2004). Prilog poznavanju demografske slike osječkoga Gornjega grada u XVIII. stoljeću.

Povijesni prilozi 27, 91 - 99.

Washauer Fredman, S., & F. Bell, A. (2004). Ideological Becoming - Bakhtinian Concepts to Guide

the Study of Language, Literacy, and Learning. U A. F. Bell, & S. Washauer Fredman,

Bakhtinian Perspective on Language, Literacy, and Learning (str. 3-33). Cambridge, New

York, Melbourne, Madrid, Cape Town, Singapore, São Paulo: Cambridge University Press.

Wehler, H.-U. (1980). Nationalitätenpolitik in Jugoslawien - Die deutsche Minderheit. Göttingen:

Vandenhoeck&Ruprecht.

Weinreich, M. (1953). Yidishkayt and Yiddish: On the Impact of Religion on Language in Ashkenazic

Jewry. U Mordecai M. Kaplan Jubilee Volume. New York: Jewish Theological Seminary of

America.

Weinreich, U. (1953). Languages in Contact: Findings and Problems. New York: Publications of the

Linguistic Circle of New York.

Wendel, J. N. (2005). Notes on the Ecology of Language. Bunkyo Gakuin University Academic

Journal 5, 51-76.

Wodak, R. (2006). Linguistic Analyses in Languge Policies. U T. Ricento, An Introduction to

Language Policy - Theory and Method (str. 170-193). Malde, Oxford, Carlton: Blackwell

Publishing.

208

Woolard, K. A., & Schieffelin, B. B. (1994). Language Ideology. Annual Review of Anthropology,

Vol. 23, 55-82.

Zebić, E., Mihajlović, B., & Jelin-Dizdar, T. (3. rujna 2013). Vukovar: Dvojezične ploče i odvojene

škole. Radio Slobodna Europa.

Žanić, I. (2011). Hrvatski jezik danas. Preuzeto 5. travnja 2014 iz Zagrebačka slavistička škola:

http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=880%3Ahrvat

ski-jezik-danas&catid=38%3Ajezik-lingvistika&Itemid=72&limitstart=9

Živaković-Kerže, Z. (2006). Od židovskog naselja u Tenji do sabirnog logora. Scrinia Slavonica,

Vol.6 No.1, str. 497 - 514.

Živaković-Kerže, Z. (14. lipnja 2012). Kultura življenja u gradu Osijeku, Huk bogate povijesti.

Vijenac 477, str. 17.

Živaković-Kerže, Z. (1. svibnja 2014). Osijek.hr Službeni portal grada Osijeka. Preuzeto 1. 5 2014 iz

Povijest: http://www.osijek.hr/index.php/cro/Osijek/Povijest