1

Tomica Bajsić, Izbor iz poezije

3

>> IZ ZBIRKE JUŽNI KRIŽ (1998)

5

LUKAVI BRIJAČ

Išao sam na šišanje kod jednog – kod brijača kod kojeg još nikada nisam bio i prije nego sam sjeo u stolicu rekao sam mu gledajući ga ravno u oči: neću jednu od onih modernih frizura. Nikako, rekao je uvrijeđeno, ja ne bih nikada, ja šišam na stari dobri način. Dok me je šišao, činilo mi se dobro – gledao sam se u ogledalo i činilo mi se da vidim Simona Bolivara kako prelazi prijevoj gore u kamenim vrhovima, jaši u smrt (El Liberador) omotan dekom – žaren groznicom, pao je na 45 kila ali ne odustaje. Iza njega sedam mula nosi kovčege sa sedamdeset odlikovanja, pored njega jašu pukovnik Wilson i šaka odanih desperadosa, dripaca i najamnika; iznad njih vječni snjegovi Anda i žuti zvončići, a dolje u dubini pašnjaci u kojima se čovjek može utopiti. Ali kada sam izišao vidio sam da na staklu brijačnice piše: “MODERNE FRIZURE” i stvarno, gledajući svoj odraz u staklu shvatio sam da me je stari magarac prevario, što me je ozlojedilo. TITAN ponoć u Zagrebu na radiju neka djevojka iz sljedbe izvjesnog Ši Či Mana na sav glas slavi svog gurua izgleda da je taj Ši Či Man momak od iznenađenja članovi obitelji su ga zvali Titan još u djetinjstvu sve što bi poduzeo poprimalo je divovske razmjere

6

njegova zadnja akcija za postizanje globalnog mira zove se “Sedam milijuna ptica” preko šest godina crtao ih je na papirima raznih veličina u početku je bilo najteže - prve godine ih je nacrtao samo tristo tisuća a zadnji milijun je završio za šest dana (nismo mogli vjerovati kada nam je to rekao, kaže djevojka, prošlo je samo šest dana od kada smo svi zajedno proslavili šesti milijun) u prosjeku je crtao 1.350 000 komada godišnje raznih formata od velikih zidnih murala pa sve do sićušnih ptičica na jednom papiru izbrojano je čak 8643 komada A TKO BROJI PTICE? pita voditeljica o imamo posebnu ekipu zaduženu za brojanje ptica ZAŠTO BAŠ SEDAM MILIJUNA PTICA? u početku ih je trebalo biti šest, ali jednog dana dok smo ručali ustala je jedna od djevojaka I rekla: učitelju, sanjala sam noćas da ste nacrtali sedam milijuna ptica PRIPREMA LI NOVU AKCIJU? za sada još ne znamo ništa osim da neće biti price to nam je rekao inače on se bavi i sportom trči i igra tenis i skače u vis (ili u dalj) diže teret od 3,2 tone i lijevom i desnom rukom jednom je dignuo 2000 pojedinaca među kojima je bio velik broj nobelovaca i predsjednika iako je Indijac piše na engleskom birajući riječi koje ni Englezi ne poznaju napisao je 1200 knjiga i ispjevao preko milijun pjesama naslikao je 150 000 slika u akriliku i vodenim bojama on nikada ne spava odmor je za njega samo promjena aktivnosti KADA SE LUPIŠ SA SJEKIROM PO NOZI DOK CIJEPAŠ DRVA onda ne misliš na poeziju ili na velika djela ili na politiku ne prkosiš Bogu malen si kao zrno graška dok čekaš da bol prestane.

7

Kada te izbuše geleri od minobacačke granate onda ne razmišljaš o dojmu koji ostavljaš na žene ili o nacionalnoj himni zavučeš se pod kamen i čekaš da bol prestane. Kada se za tobom zatvore vrata istražnog zatvora onda misliš o slobodi. APOKRIFI O TITU Tito glođe svinjsku glavu na tavanu jednim okom vreba ulicu da ga roditelji ne uhvate baš me briga / misli / pobjeći ću biciklom Tito ilegalno u bečkom tramvaju obukao je svoje najbolje sivo odijelo misli: što sam ja gori od tih studenata? Tito je Walter / John Smith / Fantomas / Caspar Hauser / Howard Hughes / Tito je alias / alias je Tito koliko imam imena / divi se Tito sam sebi Tito jaši Romanijom iza njega starina Nazor posrće kroz snijeg Vladimire Vladimire / misli Tito dobrohotno Tito maše okupljenoj djeci iz Mercedesa crvene marame im vezane kao omčice oko vrata / i sunce će se jednom ugasiti / misli Tito filozofski Tito je elegantan u smrti spisak neutješnih po abecednom redu: akrobati u cirkusu / činovnici / djelatnici Instituta za historiju radničkog pokreta / engleska kraljica / filmski radnici / hipiji / Ilich Ramirez Sanchez a.k.a. Carlos / krojači / kubanska industrija cigara / lijepe žene / ljudi koji nose brkove / medvjedi nosorozi lavovi / nastavnici u osnovnim školama / nogometaši / oficiri iz vatrogasnih domova / odlični učenici / operni pjevači / povijesne ličnosti / predsjednici

8

ribičkih društava / prodavači kukuruza na radnom mjestu broj. 7 / pankeri / rezervni milicioneri / Sai Baba / šahisti / šefovi kućnih savjeta / umirovljeni stariji vodnici / zeleni Tito se pojavio u balonu iznad istočne Afrike spušta dalekozor na krdo zebri prugasti đavli / misli Tito / svi su isti Tito kaže NE Staljinu a Staljin njemu baš me briga / ko te jebe umiješ li računati? imam ih dvadesetjednu tisuću osamstopedesetšest umrvljenih u lišće Katynske šume / imam ih tristo tisuća zakopanih krišom imam ih deset milijuna likvidiranih likvidacijama imam sve njihove papire / fotografije njihove djece / pisma puna neopravdanog optimizma / njihove olovke / sitan novac imam ih sve čitko provedene kroz knjige

ČOVJEK JE PAO NA ULICI OD CRVENE KUGE Ivana! sagradit ću ti kuću od pigmentiranog brazilskog drva (to je drvo koje ne gubi borbu s vremenom) kuću bez tvrdih kutova u jednoj staroj luci iz doba zlatne groznice (u potrazi za zlatom sve je dozvoljeno) to je mala kolonijalna luka sa tri crkve: jedna je crkva crnih robova, druga slobodnih mulata a treća je crkva bijelih zemljoposjednika – ime te luke je Paratí! ulazna vrata će biti takva da kroz njih ne prolazi prošlost zidovi će biti obloženi knjigama: samo vrijednim knjigama, tisućama knjiga bit će to knjige Melvillea, Conrada, Stevensona i ostalih okorjelih pustolova sagradit ću ti kuću od drva kojeg ne može izgristi sol i otvrdnuti sunce to će biti kuća s dugačkim istočnim prozorima koji će se otvarati na brda i šume i parni vlak koji vodi rudnicima a sa zapadne strane durbinom ćeš vidjeti francusku utvrdu napravljenu za obranu od pirata i prolaz kojim se ide između otoka jest ćemo velike ribe ulovljene u moru – jedan na jedan. tvoj život će biti lak! toliko lak da će ti oči postati bistri smaragdi koji umjesto šumskih jagoda rastu pod humusom Mato Grossa da, prozori će uvijek biti otvoreni i zastori će putovati hodnicima bijeli poput haljina starih bahianki koje šapuću: candomble.

9

a u stropu ću probiti staklenu rupu i djeca će sanjati duboke snove pod tim južnim križem.

H.P. (in memoriam Hugo Pratt) x Bahia. Zlatousta čeka na plavom prozoru. Jutros je zapalila svijeću van vjetra U rupi u pješčanom zidu među Oštrim bridovima, algama, otplavinama. Pustila je stručak cvjetova u vodu (Trik iz Salvadora) Da vidi hoće li ga more vratiti. Ali nije. (Mreža za spavanje na trijemu je prazna, to je njegova mreža.) Umjesto njega na vrhu vala su došla djeca, dar pjene, male Crne točke u dugačkom popodnevu. U njihovim dječjim očima Rebra slomljenih ribarskih čamaca Postaju rebra nasukanih kitova. Atlantik sijeva U stablima eukaliptusa. x Kiša. Limeni oblaci lutaju zemljom. Trava uranja u ocean. Voda se diže preko kotača automobila. Stajem na pola puta. Red zemljanih koliba u jarku. Ispred kantine bilijarski stol sa stolicom umjesto jedne noge. Magarac vezan uz stup i zaboravljen. SEVEN-UP. Svjetlost se prima za vrhove drveća. Zatvaram prozore. Mašina pušta paru. Kiša odnosi granje i šiblje. Voda vri. Horizont nestaje. Lava nadire iz skrivenih bunara. Radio se gasi. Brazil šuti. Brazil je svijetložuta pukotina u mutnom nebu, koridor za ptice. Brazil su njegovi ljudi od crne tinte. Uskoro, ova će cesta postati rijeka koja će se spojiti s morem, Voda će se uliti u vodu i razlike će nestati. xxx Tvoj mornar je mrtav, Zlatousta. Vidio sam ga noćas u dva sata ujutro. Stajao je sam Na palubi broda upravljenog za Argentinu i pio iz boce. Njegove oči su na crno-bijeloj fotografiji izgledale neprobojno, Prkos ih je učinio fluoroscentnima. Zadignuo je ovratnik na kaputu, trudio se djelovati opasno Ali vidjelo se da je blag i plemenit. U ruci je držao koncem u križ opšiveni crveni Kvadratić na kojem piše XANGÔ ili nešto slično. “Gringova macumba”, rekao je i nestao.

10

SAN O KUKURUZU

Djeci žrtvama rata Trčim kroz polje kukuruza, kroz predvečerje, dok sunce postaje mjesec. Nebo je nisko i ovalno, stisnuto uz tlo. Svjetlost zrači iz listova kukuruza, prozirnih i vodenih. Zeleno postaje žuto. Primjećujem da sam malen, kukuruz je toliko viši od mene. Polje je beskrajno. Odjednom, sudaram se s tragovima prolaska onog koji me traži. Zastajem. Za trenutak, ne čujem ništa osim svog disanja. Možda, kada bih prislonio uho uz tlo, čuo bih tutanj njegovih koraka. Stabljike kukuruza ovdje su slomljene u mržnji, zgažene. On trči naslijepo, za njim ostaje hodnik težak od praznine. Brzina kojom se kreće višestruko je veća od moje. Tragovi njegova prolaska odaju narav demona. Potrebno mi je sve više zraka. Dok sam to mogao, disao sam na nos. Sada dišem na usta, duboko udahnem i izdahnem svakih deset koraka. Još malo pa će to biti svakih pet koraka, pa dva ... Bitno je kontrolirati ritam disanja. Trčanje mi daje hrabrost. I način na koji se kukuruz povija poda mnom daje mi hrabrost. Vratit ću se malo unatrag i krenuti drugim putem, da zavaram trag. Kada padne noć, zavući ću se pod kukuruz da bih prikupio snagu za jutro, za trčanje. Zaključat ću svoj strah u sobu bez prozora. Pustit ću nadu da gori u mraku, da mi osvijetli san. I on će mirovati noću, ali neće spavati. Bijes će ga držati budnim, otupjeti mu čula. Ujutro, oštar zrak zamutiti će mu vid. I dok svjetlost tamni osjećam krv kako kipi u žilama mog progonitelja kao daleki šapat u polju kukuruza. Pred očima mi lebdi prijetnja potpunog uništenja koje je obilježilo njegov prolazak, nije mi potrebno vidjeti mu lice da bih znao da je nepoznati koji me progoni onaj isti čovjek čija je sjena prošla kroz zidove u jednoj noći bez zvijezda, u noći u kojoj sam ostao sam. Trčat ću ujutro kao nikada u životu. Crna kuća je već daleko iza mene, trebala bi biti. Imam sada ono što nisam nikada imao, slobodu izbora. Mogu iznenada okrenuti na istok, ili na jug, ili nastaviti na zapad. Sve dok trčim moja sudbina je u mojim rukama. Samo ne smijem stati.

11

>> IZ ZBIRKE PJESME SVJETLOSTI I SJENE (2004)

13

MARIANA & GUILDEMAR

Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru I kao takva imala je puno udvarača, cijeli svijet morao ju je voljeti, takva je bila njena sudbina. Put njena bila je brončana mat u zlatnom tonu maslinovog ulja Ni Gauguin “L’Or de leur corps” ne bi mogao to vjerno oslikati Vraški bi se namučio stari jarac — svi ti meki fini tonovi Sjene na licu — enigma koju ne bi mogao lako pogoditi onako bojom na boju možda jedino patinom starih majstora zajedno s podrumskim konturama još neotkrivenim, iz nalazišta Inka Indijanaca. Ni indijanskom tintom, u sudaru sa 300-gramskim Langton watercolour produbljenim papirusom i rozom madder, mar azul de cobalto plavom, bijelom slonovača pahuljastom bijelom indigo — francuski ultramarin smaragdno jezerskom zelenom mars briljantno crnom gris ili payne sivom oblačno bakrenastom nepalski zlatnom Winsor&Newton 1832. Ni kadmijum nickel titan limun žutom i naranja koraljnom indijansko ljeto dubokom narančastom zagasito venecijanski crvenoj skrletnoj kadmium u sepia pozadini mangan plavičastih zraka niti Terra di Sienom prirodne, umbra melankolije. Ni tintom Neutra, kojom su iscrtani pretpovijesni zidovi Lascauxa. Mariana je imala oči blistave poput agavinog lista dolutale snježnim zapuhom sa kineskih planina — duga crna kosa bistrila se protočna u oštricama svjetlosti. Usne kao žeravica živjele su zatajno kao da govore o Ilhas Encantadas ... Kako je već Melville zvao Galapagos Začarane otoke Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru

14

Igrao sam fliper na plaži nisam mislio ni o čemu kada sam vidio Marianu loptica je odletjela u prazno Nisam se točno mogao sjetiti što bih rekao — Tu es tres jolie, rekao sam na francuskom ... Učinilo mi se to prirodnim uz potisak kumulativnog zraka kojim je Mariana zračila. Njeno postojanje na zemlji bilo mi je u tom trenutku nevjerovatno. Mariana je bila iskreno dobra i znatiželjna i jednostavna Vjerojatno sam joj bio zanimljiv zato što dolazim iz Europe Evropa — tamo gdje su bila rimska carstva i antička Grčka. Mariana nije znala odakle dolazi i tko su joj roditelji Baka ju je posvojila kada već je imala dvanaestoro djece i nebrojeno unuka. Njen život bio je predisponiran, ona je to znala i nosila se s time. Baka, Indijansko plemstvo iako europskih silueta i plavih očiju, nalazila je vremena za mapiranje svakog od svoje djece pa tako i za sve aspekte Mariane posebno njezinog mjesta u brzacima okrutnog modernog svijeta i predskazanja nadolazeće udaje. Ali Guildemar; imao je oči jastreba oniži jedan čovjek Lice prenaglašenih kontura loze konkvistadora Došao je iz industrijskih krajeva i nosio košulje s grčkim kragnama, crveno na sivom proćelav u tridesetima sumoran lik u kaubojskim čizmama. Bio je lakom cijepljen protiv uobičajenih prepreka ljudskih. Guildemar je bio jastreb a Mariana njegova žrtva. Mariana je studirala povijest, ali više je to bila povijest njoj samosvojna jer njena ljepota bila je dovoljna da joj diploma bude zapečaćena i prije prvog ispita, kako to biva u Brazilu. Imala je sve vrijeme svijeta da bude sama sebi učiteljica.

15

Kuća u kojoj je živjela u auli pod buganvilijama avenija Nossa Senhora de Copacabana br. 10 popločana širokim crno-bijelim kvadratima poput onih koje sam vidio u National Geographicu Columbove rezidencije u Dominikanskoj Republici nekadašnjoj Hispanioli predvorje izduženo s replikama antičkih stupova i skulpturama grčkih božica od bijelog kamena iz prizemlja vodilo je dizalo koje se otvaralo na prvom katu ravno u širinu dnevnog boravka cijelog u prozorima na ulicu koja se nije vidjela od lišća unutra u arhipelagu sunčevog svjetla stajala je baka: On je gemini twin, blizanac. Ne osvrće se unazad, rekla je Mariani baka, nakon što mi je dotakla lice. Mariana mi je pokazala svoju zbirku ploča i pitala što bih želio slušati: Bruce Sprinsteen, ako imaš album Nebraska, rekao sam bez razloga Imala je i tu ploču, pa smo pili Guarana refresco bezalkoholno piće bolje i od Coca~Cole, i slušali smo River Vodila me u Petropolis do kuće Santos-Dumonta oca avijacije (bijela, visoka drvena, naličila je odmorištu oko slapa u prašumi) Pokazala mi je put do Angre dos Reis, zaljeva boja, ptica, kraljeva, tropskih fjordova, drveća melodija 365 otoka i 2000 plaža odakle je portugalski pomorac koji je 1502 godine plovio sa navigatorom Gasparom de Lemosom kući poslao pismo: “mislim da smo pronašli raj na zemlji ali vi nećete razumjeti, jer ne vidite kroz moje oči.” Petsto godina kasnije vidi se Petrobras, rafinerija nafte, nuklearna elektrana MMF-a, supertankeri koji okružuju luku poput jastreba i željeznica koja kuje svoj put do Volte Redonde, grada čeličana. To je bila Mariana koja me upoznala sa oblacima vremena Uvela me u ciklični svijet Aleijadinha, Michelangela Brazila

16

Prazna avenija u nekadašnjoj pomorskoj zoni — vijadukt — kartonske kutije beskućnika, pod asfaltom struji sol u kosturima potopljenih brodova … Baka je tada zadužila Guildemara da pazi na Marianu, da, ona je bila ekvator Marianinog života. Guildemar nas je druge večeri pozvao na ples u okrugli veranda bar na vrhu Glave Šećera Došao je sa svoje tri prijateljice Djevojke boje plemenite kave iz Salvadora Prozreo sam njegov trik Sagradio je zid oko mene — u tom lažnom razlomljenom svjetlu pod masom nauljenih tijela u plesu navalio je na Marianu mislio je ženidbom okruniti svoje sidrište u tom njemu stranom gradu. More je bilo tiho, zaspalo, kada smo se vraćali … I noć je bila tiha, cijeli svijet bio je tih osim Guildemara. U jednom trenutku Mariana je samo prešla ulicu i primila mi se pod ruku; hodali smo tako u tišini … što je ona tada mislila, ostalo je enigma, tišina je bila sve. Bili smo sa Guildemarom treće večeri i na balu surfera Kod rta Arpoador na Ipanemi Raznobojni i razigrani prostori — to nije bio Guildemarov teren, valovi su ga uznemirivali. skočili smo u vodu i more je oko njega stvorilo zid, nespretnom i agresivnom, vidjela mu se samo glava, plutajući poput bove negdje u daljini. Mislim da sam tada poljubio Marianu ali nisam siguran U svakom slučaju val nas je zbližio u još jednom trenu pod tim iskrama od mora, od neba i vječne vatre od roštilja. Poslije, više nikada nisam vidio Marianu. Guildemar me prijavio baki da sam viđen u nekom noćnom baru

17

gdje žene plešu gole pod divovskim zvučnicima. Nitkov, nije imao ništa od toga jer Mariana više Nije htjela vidjeti ni njega, a on se od tada izgubio u prevelikom gradu, propašću turističke tvrtke koju je osnovao. Mariana se, kako sam čuo, udala na kraju za producenta tele-novela, kreće se helikopterom sa krova na krov nebodera; mirisi oceana, ugraviranih pločnika, tramvaja koji vode do šume Tijuca pristižu je samo ponekad kroz kumulativne, termičke struje. Mariana je bila najljepša djevojka u Rio de Janeiru, takva joj je bila sudbina. TRILIJUNI MALIH SUNACA

Na divnim zelenim brdima Ria raste jedna zastrašujuća mrlja: Siromašni koji dođu u Rio I više se ne mogu kući vratiti. Ovdje postoji brdo zvano Kerozin Jedno brdo Kostura, Brdo koje je zvano Čuđenje, Brdo zvano Katakomba I jedno brdo Babilonsko. Elizabeth Bishop

Sjeo sam za stol Barilla 1800 na terasi uz plažu Ipanema Guarani rječnik za burne, nepostojane vode ili samo mjesto loše sreće opasnog mora (U godinama inflacije čaša brahma piva stajala je dvadeset centi) Proučavao sam zalazak sunca Boje zraka Trilijuni malih sunaca Čestice zgusnute do boli a ipak prozračne Lako za vidjeti Orhideja, koja je smrt kolibriju u opasno more bačena u zoru plovi ritualnim plesom izaziva ispunjenje ljubavnih želja i povratak nestalih moreplovnih ljudi. Xango, bog kamena i pravde, tih je ali osluškuje. (ostaci svijeća u pijesku, bijeloplavi stručci koji se dižu iz mora —način kojim ocean prima poklon daje im odgovor— To je Macumba, hibrid Afrike i krščanstva, magija ljubavi.)

18

Ovdje iza ugla Tom Jobim komponirao je djevojku s Ipaneme U lijevom kutu rt je Arpoador osvijetljen duboko kroz noć u dimu roštilja oštro je lomište valova i boravište surfera zlatna oštrica mladosti. U desnom kutu plaže je Cemeterio des Elephantes okupljalište hipija starodrevnih peacebrosa i pneumatskih gurua u krugu obožavateljica. Uzduž plaže niču dvorci i nevjerojatne građevine od pijeska. Bubnjevi. —plovidba kroz vr ijeme— Mulato djevojke plešu kao opsjednute — zvuci udaraljki svih vrsta. Dim. Ponovo bubnjevi, instinkt Afrike. Bugiji, koturaljke, vjerne modi iz Miamia. Surf daske svih kolorita i ornamenata. Bicikli, bijeli Bentleyi parkirani pred vilama Ipaneme. Ljepotice na svakom koraku. Tijela su im čvrsta, preplanula, modelirana valovima i suncem, izdjelana pijeskom. Ovdje je započeo i završio Magellanov krug moje mladosti. Ovdje, na ovom malenom mjestu svijeta tu odmah iznad crte ekvatora jedini sam čovjek bez tetovaža. Moj ožiljak iz rata dubok i velik kao bahianska mistična šaka u obliku mjesečevog kratera na lijevoj butini podiže tenzije među surferima Misle da je to od morskog psa i da me morski psi prate u korak Svi zaobilaze i mene i moju dasku Misle da su svi utori sve male točke kuda su ušli geleri koji putuju u meni poput malih satelita … Biljezi Candomblea Nitko više ne želi zajahati val u mojoj blizini osim nekoliko crnčića iz one favele gdje je Romario iz Flamenga kralj nogometa Bebeto iz Botafoga tamo ne smije ni blizu — Oni, otvrdli su i navikli na svašta oni jašu i na krovovima jurećih vlakova, poznaju visinu svih vijadukata u državi Rio de Janeiro Geometrijsku strukturu u milimetar svih mostova Oni prolaze kroz život kao kroz prsten kralja Solomona Upućeni u prirodu vala u suglasju s valom lebde nošeni čipkastom pjenom bez naglih rezova klize vodenim hodnicima Mogli bi biti prvaci na surf natjecanjima u Australiji Kaliforniji Polineziji Indoneziji Indijskom oceanu ...

19

Ako tako nastave uskoro im neće biti potrebna daska Svemu usprkos rade kao čistači cipela nadnice su male na tom vodenom frontu nitko više ne nosi cipele. Trilijuni malih sunaca, pomozite mi razumjeti. Sunce je zašlo za planinskim lancem Orgulja na putu prema Petropolisu i daleko prema tim dobrim ljudima iz sindikata rudara u Minas Geraisu koje sam upoznao … Sunce u zalazu koje me povuklo u prošlost stolu za kojim sam sjedio u Barilla 1800 prije osam godina, sa Marianom i Guildemarom, bila je ispunjena ljetna noć puna punine a konobar je lepršajući od stola do stola, odjednom prolio vruće ulje po košulji njemačkog turista preko puta i svi digli su se na noge i ja sam pogledao unatrag: tamo, na samom ulazu u bar četvorica u gemišt potkošuljama odeblji proćelavi u pancirkama s dvocijevkama stjerali su u kut malog crnčića čistača cipela ispitujući ga o nečemu, vjerojatno o starijoj braći ili o faveli iz koje dolazi. Digao sam se tada i ja, Guildemar i Mariana šutjeli su, kao da nisu vidjeli ili da je takav prizor uobičajen, pitao sam konobara tko su ljudi oko dječaka. Eskadroni smrti, prošaptao je konobar i dalje salvetom brišući uljnu mrlju sa košulje njemačkog turista. Kako su oči stranaca bile uprte u njih, debeli u gemišt košuljama pancirkama s dvocijevkama raspršili su se i nisu odveli dječaka. Shvatio sam tek sada da zalijevanje vrućim uljem njemačkog turista prije osam godina ne proizlazi iz nespretnosti već je konobar majstorski stvorio gužvu kako bi privukao pažnju stranaca na strahote. I ti mali crnčići majstori surfa već su se razišli a ja sam još uvijek gledao u oceanski horizont dok me oči nisu zaboljele sve dok u pjeni vala konačno nisam razabrao da lik kineske ljepotice na balkonu preko puta zapravo prikazuje lice moje žene koja me čeka da se vratim, da su moje tuge njoj upućene, da kolibri onom težom putanjom mogu preletjeti orhideju, da signali iz zviježđa Južnog križa koje primam jesu znak da je vrijeme da odmah otputujem domu svom, svojoj ženi i djeci, da nas bolji dani tamo čekaju. Tu sam poput minijaturne planete sa svojim vodama, dolinama sjene, vulkanskim brdima, ugaslim vatrama, ali i sa meridijanima / Sa četiri velika, blistava sunca. DVADESET I SEDMI DAN Mari, dvadeset i sedmi dan od tvojeg rođenja Svjetlost i sjena: razdvajaju se ... A do prije 27 dana, bili su jedno! Tvoje crne kose oči sada traže rubove.

20

Rođena u ovaj svijet s ničim Od opreme — toliko si mala da ne poznaješ Ni svoje ime — želiš nas osvojiti tim Osmijehom novostvorenog neba. Kakav je to osmijeh! Sve pčele Alpa I sve šumske vatre Mongolije I svih 350 crkvenih tornjeva Salvadora i Svi planktoni Atlantika nalaze utočište U nebu tvog osmijeha iskovanog na tajnom Mjestu koje je poznato samo pojedinim, Levitirajućim svecima. Gledaš uokolo i svemu se čudiš, ali Moram ti reći da u tvojim crnim očima Starim deset tisuća godina još uvijek Mogu vidjeti odraz onog tihog jezera Čija dubina se ne može izmjeriti. Meni je to tiho jezero nepoznato sjećanje Znanstvenici ga zovu crnom rupom prostora Neki ga jednostavno zovu vrećom ugljena A religiozni ljudi — oni to jezero zovu Duh. Na tom su tihom jezeru tvoje crne oči Još do nedavno bile dva indijanska kanua Koja bezbrižno veslaju beskrajem svemira. TOLEDO

Za malu Ninu koja svira violinu i onda, njena duga plava kosa slijeva se nekako

tvori akustični zaklon slapu svjetlosti, što njenu glazbu čini unikatnom.

Vozili smo kroz duboku noć ulicama Toleda. Toledo, grad relikvija visokih zidina, brdo zaokruženo jednim koritom suhe rijeke, spavao je. Japanska filharmonija spavala je. El Greco živ poput žive u rječicama uskih uličica, spavao je. Nije bilo ni traga od sivo-bijelo crne oluje. Crkveni tornjevi,

21

duguljasti poput El Greca u toj tamnoj vrućini, spavali su zaogrnuti hladom mira. Toledo ljepotice, violinistice studentice japanske filharmonije spavale su. Karmelićanski samostan u svojoj geometriji rešetaka i kružnih otvora, spavao je. Spavali su i kipovi velikana pomoraca ukotvljenih u mraku. Vozili smo putanjom grada pod dugim svjetlima. Uzanim kosim ulicama i plošnim trgovima, među kućama s vežama nepremostivim utihnutim u noći, naš je auto jedrio poput fantoma iz budućnosti. Portreti-ulja na platnu svih biskupa Toleda spavali su pod ključem. Alcázar je spavao isto, starorimska utvrda planina kobna u svojoj tmini, kameni slon u bjelini: Negdje unutra, vrtjela se gramofonska ploča... autos da fe — ti mali trgovi koji kruže i kruže nekada su jutrima bili tržnice a poslijepodne sudnice inkvizicije zlatne kopče crni ogrtači kapuljače puno ljudi i ritualnih bikova utopljeno u kamenom moru ne čuje se nijedan od glasova tih trgova nijedan od koncerata u noćima predivnih vrtova koji prštali su bojama i zvukovima u zadnjih petsto godina kao prekriveni voskom od svijeća sa ulica — U brzim mrljama tamnim svjetlima Toleda Na tvojoj dugoj svijetloj kosi dok ti spavaš, Mala Nina — mala Mara i Martin još budni — ja vidim crte/navigacijske mape Puta rjeđe putovanog Kojim smo prošli kao obitelj nosimo dvanaest unikatnih pločica zanimljive Toledo keramike jednu žilavu praćku za Martina

22

i razvijamo jedra s vjetrom u leđa Tragovima Albertia&Machada&Hernandeza Tri pjesnika ljubavi i izgnanstva Orihuela Granada Casares Ronda Tarifa Segovia Puerto de Santa Maria zaljev Cadiza i

Vidim van dometa svjetionika brod Solomon Leví Co. Ogrlicu od afričkog drva, otok vjenčanih i Gibraltar, posljednju točku Europe. Ti mala točkice sunca, Od tebe svjetovi se stvaraju. GRIMIZ I KLINČIĆI

(Ni glasa. Ni povika. Niti jednog zvuka. Voda teče. Šuma je blizu, presijava se u vrućini. Prazno nebo, kružić na vodi, potresanje krošnje, podrhtavanje lista — sve je enigma. Blaise Cendrars)

Cimet u zraku. Drake le Corsaire, pirate & buccaneer on ih je vidio U TIHIM NOĆIMA s palube broda nezamislive udaljenosti Sir William Drake zaljubio se u kraljicu Elizabetu <— LJUBAV Kao najviše ljudsko stanje ushit kojim je porazio španjolsku armadu i opustošio obalu Perua sve do skrivenih prolaza Pacifika —> Znao je gdje leži Australija, ali nikome nije htio reći — ZLATO Umjesto prstena donio je svojoj kraljici tri potpalublja —> Plemenitih kovina, egzotičnih ljudi i dragog kamenja <— ZAČINI CIMET: začin kojeg ima u Sri Lanki miris za koji se vjerovalo da vodi do El Dorada i tragom kojeg je Arthur Clark sagradio astrolab na vrhu planine kako bi proučio misterije svijeta. CURRY: začin iz Indijskih carstava koji za sobom vuče opori vjetar beskrajnih indijskih crvenoprašnih staza i u snu šapat leproznih ljudi. PIMENT DE CAYENNE: začin dolazi iz Guayanne gdje žive krokodili u zraku teškom poput meda močvare pa kažnjeničke kolonije i onda rojevi mosquita ... CHILI: začin koji budi sjećanja na indijanskog biskupa Ruiza iz Chiapasa na teologiju oslobođenja i južnoameričkog nadbiskupa Romera pogubljenog od Let-lampe Boba na oltaru svoje katedrale jednog obično sparnog prijepodneva. (ali samo začini još uvijek žive nepromijenjeni na kuhinjskim policama, rute cimeta, zvučni zapisi pjeva tisuća ptica snimljeni na putevima Francisca Orellane, Orinoco teče svojim zvukom oplemenjenim Shell Oilom, grimiz i klinčići, plaza Naranhas, gusari obale papra itd.) TRAŽIŠ ME?

Bila je lijepa poput kamena izlaskom sunca, njezin glas pronosio je podzvuke strojnica preko kaki pustinje gdje cvjetovi kaktusa detoniraju

23

poput granata, njezin identitet bio je prerezano grlo jedne Indijanke, njezina kosa svjetlila je plavo- crnim sjajem vrane. Bila je crni kišobran propuhan vjetrom revolucije,La Madre Dolorosa, rudnik tišine, crna ruža tuge ... Derek Walcott iz Star-Apple Kingdom

Tražio sam te na svim platformama. I na onoj najvišoj, unutar oblaka. Unutar magle koja pročišćuje, koja nikada ne miruje, koja iznenađuje. Pratio sam te, iako ne ostavljaš tragove, kroz prostore, gluhe i prazne, u kojima svjetovi ostaju bez daha i nestaju u beskraju. Prostore koji su i ništa i sve, prostore kojima se samo ti krećeš tako sigurna koraka, lakoćom koja boli. Nepodnošljiva mi je jednostavnost tvog prodora duboko u moj organizam, mir kojim postojiš. Lutao sam ulicama koje odzvanjaju mahnitim urlicima uličnih prodavača, spoticao se o tijela prosjaka, usnulih beskućnika i šugavih pasa, šiban toplim južnim vjetrom koji me oblagao prljavštinom stoljetnom, komadima kartona i novina, odjecima potpetica pijanih kurvi iz popišanih haustora. Tražio sam te u zraku teškom od soli, u mirisu kamena pretvorenog u pijesak silom oceana, u mirisu potopljenih orhideja u zoru žrtvovanih valovima, u mirisu crnkinja i gorućih svijeća, u oporom tkanju domorodačkih tkanina, pilećim kostima i fetišima, u pjesmi ukletih mornara, u glasovima Atlantika. Tražio sam te i na izvoru života, na velikoj zadimljenoj rijeci uronjenoj u kišni san prašuma, u lijenim kretnjama krokodila, u letu tisuća ptica, u strpljenju jaguara; među zvijerima. Da bih te osjetio jer ne mogu te vidjeti. Ja živim u mraku toliko dugo, da mi se čini da sam oduvijek živio u mraku. Ne sjećam se više kako sam izgubio dar vida, bilo je to davno, u nekom drugom vremenu. Možda sam trpio od neke bolesti i jednog jutra se probudio slijep. Možda sam viđen kako teleskopom promatram zvijezde i oči su mi spaljene gorućim željezom inkvizicije, ili sam ranjen španjolskim bajunetom u nekom od ratova i usta su mi se ispunila mekanom proljetnom zemljom i vid zapleo o vlažnu travu i posljednja slika koje se sječam vječni su snjegovi Anda. Moguće je i da sam se u rijetkom trenutku lucidnosti obrušio sa vrha planine brzinom od 240 metara i svjetlo mog pada obasjalo je cijeli beskrajni ponor. U samom početku, doživio sam mrak kao nepropusnu, jednodimenzionalnu barijeru, i strava mi je smrvila kosti. Sjedio sam dugo u tišini, u prostoru manjem od atoma, većem od Boga, osluškujući svoje disanje, jedini znak života. Ono što je bilo prije, otkinulo se od mene, pripada mašti. Ja sam slijepi čovjek, slijepac, nepoznate mi ruke pomažu preko ulica; lupkanje mog štapa odjekuje u ljudima, moja tama ih plaši. Neke prolaznice me tješe, osjećaju se plemenito, njihovo milosrđe mi je odvratno, to je milosrđe pobjednika. Ali ti ne, ti me nikada ne bi sažalijevala, siguran sam da nisi ni primijetila, tvoj pogled nije se zaustavio na mom licu, osjetio sam te duboko kroz sebe kako prepoznaješ ono za što sam mislio da sam zauvijek izgubio, da je nestalo s mojim očima: nepobjedivu radost života.

24

I zato te tražim, od trenutka kada sam saznao za tvoje postojanje, onog popodneva kada smo se kao potpuni stranci mimoišli na aveniji u pred prazničnoj gužvi, kada si se sasvim slučajno, u trenutku prekratkom da bi ga vrijeme zabilježilo, sudarila s mojom tamom. Tražim te, iako ne vjerujem da ću te ikada naći; prebivalište ti je u nepromjenjivom, u instinktu: izbjegla si svim okovima naslijeđa. Ti putuješ kao što svjetlost putuje, prevelikom brzinom da bi te stizale posljedice tvog postojanja, ti si jaguar koji nikada nije bio u kavezu.

25

>> IZ ZBIRKE Iz ZRAK ISPOD MORA (2009)

27

STAMPEDO Uloviti bizona nije nimalo lako. Najbolje to zna čuveni lovac na bizone, Buffallo Bill, koji nikada u životu nije ulovio nijednog bizona u trku. To je sveti ritual još od Gilgamešovog Humbabe, nebeskog bika, sve do legendi Apači indijanaca. Indijanci kada love bizone čine to na prepad. Bizoni bježe kada vide indijance u jurišu i to se onda zove stampedo. Cijeli proces traje sedam dana. U samom početku Indijanci su skriveni u travi. Punih šest dana oni leže u travi na brdu. Prvi dan puše lulu, drugi dan piju vatrenu vodu treći su dan tužni, četvrti osmatraju horizont, peti dan komuniciraju s duhovima i izazivaju mušku kišu, koja je gromovita i koja je za rat; dok žensku kišu, laganiji ali gušći pljusak, koriste za ljubav. Šesti dan oštre strelice i zapinju lukove. Tko prvi spazi krdo bizona dovikne ostalima: Bizoni!!! Bizoni!!! Tog sedmog dana Indijanci se na konjima strmoglavljuju u dolinu. Ratničkim pokličem žele opkoliti krdo, sasjeći odstupnicu. No bizoni u stampedu nipošto nisu laka meta. Strelice ispaljene u trku ne pogađaju bizone, samo ih ponekad okrznu, poput muha, stjenica ili krpelja, mogu ih samo ozlojediti. Bizoni u trku efikasniji su puno od ljudi u stampedu na stadionima i na trgovima gdje ima besplatne hrane, od umirovljenika koji djeci otimaju besplatni sladoled iz ruku; od lovaca na mjesta u kazališnoj loži ili na hostije u crkvi; bizoni nikada ne gaze jedni druge. I zato je lakše sagraditi brod, selo ili hram, nego uloviti bizona. PROKLETA ZNATIŽELJA Bio sam u karanteni puno vremena i još više, zarekao sam se da neću pisati poeziju dok iznova ne pročitam 200 pjesama starih Kineza. * * * Li Poa Tu Fua Wang Weia i Po Chü I

28

nijedna ta pjesma nije duža od deset redova a imaju sve, kao glazbene su kutije bez ključa one ornamentirane nevjerojatnim simbolima kakve je znao izrezbariti Gauguin, s majmunom u mornarskoj majici koji bi pokretao ručku, od melodije popadali bi svi kokosi sa stabla. Te su pjesme dokument otkrhnutog trenutka preciznost i skromnost, ljubav, čarolija, očekivanja. Ništa nema smisla ako ne mogu poput starih Kineza. * * * Oni prelaze preko drevnog bojnog polja u tri skoka. Mjesečina, kosti i vrane čak i poljski miševi su tu tornjevi i zastave izumrlog kraljevstva. * * * Veliku rijeku smirenu proljetnim žadom i obasjanu zlatom u tri reda vidim oštrije nego Marko Polo vidim i vatru prilazeće zore dok motkom pogurujem skelu do druge obale gdje nas čeka djevojka sa lubenicama, što je naravno, samo maska, ta ljepotica u stvari je budistička redovnica ratnica na tajnom zadatku, priča je zapletena … ima neke veze s tim što je njen otac bio sljedbenik Konfučija. Probao sam onda ovako: svaka panda / unuka je / svoje bake. Ispalo je užasno, ta moja kratka pjesma. Onda sam napisao još jednu nakon dugo vremena i za vraga opet je bila dugačka kao nekad ruglo raskupusano preko svake mjere odmah sam je razdvojio u pet kratkih dijelova. Već vidim stare majstore dinastija Han i Chin kako se mršte na moj trik, moju nemoć i s nelagodom prolazim pored Kineske ambasade. * * * Jednom sam tu na semaforu iza stražnjeg prozora crne limuzine sa zastavom Narodne Republike Kine vidio lice lijepo poput one djevojke s lubenicama, iako ozbiljno, bilo je više sjetno nego zagonetno, vjerojatno je i njoj poznato da sam izgubio dar možda se sažalila nad mojom agonijom to je ta prokleta znatiželja rasipam se na sve strane.

29

KONCERT Moj sin je dobio jedinicu zato što nije napisao prikaz nekog koncerta klasične glazbe. Razumijem ga, jer nije lako papiru privući sve te zvukove koji nam bježe. Zadnji koncert na kojem sam bio nastup je Fatime Mirande u Marseilleu, glasovite svjetske pjevačice sa glasom, ili glasovima pustinjskog vjetra, toliko oštrim da su poput maorske sablje presjekli hrpu kartonskih kutija ispred koncertne dvorane. Prodirući povijesnim krajolicima španjolskog juga, obećane Kastilje ili subsaharske Afrike, sa zbjegovima slomljene Španjolske republike preko Pirineja 1939., ili u potrazi za zvukom izvora svih stvari kroz snježne tunele Mongolije sve do Sjeverne Indije – gdje je u sebe pretočila pjevanja raznih naroda, njen glas je nevjerojatnom brzinom mijenjao forme nezabilježene na postojećim ljestvicama zvuka. Koristeći još i video ekrane, nepoznate instrumente i razne instalacije, lutala je suvereno enigmama modernog čovjeka, kao da nas želi osloboditi od nezdrave strasti prema svemu izvjesnom i sigurnom. * U stara vremena, kada su cirkusi Moire Orfei s neviđenim čudima zakovanim u crvljive bačve i hrđave kaveze, ti nomadski karavani gdje su se artistima zvali hodači po žici ili lijepe gimnastičarke zraka, još stizali u Zagreb, i kada je najvažnija stvar na svijetu bio izlazak Strip Arta Ervina Rustemagića – znači, u ta stara, stara vremena kada su anonimni motociklisti sreće vozili zidove smrti na Jakuševcu za pivo i kotlovinu i djevojački osmijeh, a posljednji plejboj Oktobarske revolucije vozio se svojim ružičastim elektro-mobilom i plašio žirafe na privatnom otoku-zoološkom vrtu i bio nama djeci dalek, nestvaran poput neprirodne pojave koja se javlja samo na mjestima koje nećemo nikada nastanjivati, još dalji od Haleyeve komete; u ta već pomalo zaboravljena vremena, umjetnike poput Fatime Mirande zvali su trbuhozborcima. Za vrijeme koncerta mogli smo Fatimu Mirandu vidjeti kako hoda s nožem u glavi, no kada se priđe bliže, vidimo kako se radi o gumenoj instalaciji, autohtonom dijelu performansa, gotovo identičnom stvarnom sječivu. Poslije koncerta ona se žustro spori s konobaricom, navaljuje na lijepu crnu djevojku s Komorskih otočja koja uzmiče sve do kuhinje, ali se hrabro odbija podčiniti mušicama jedne svjetske dive, kakve su vjerojatno bile i Eleonora Duse, Sarah Bernardt, Isadora Duncan ili Milka Trnina, samo nismo, na sreću, poznavali i tu stranu njihovih karaktera. KOŽA NA BUBNJU

Dobio sam od Caritasa staru kožnu pilotsku jaknu “Royal Air Force,” nekada smeđu, sada gotovo crnu od motornog ulja i drevnog taloga. Ali pogriješili ste, dragi ljudi, unutra na oznaci piše “Heroes,” čak i da na kemijskom čišćenju nisu rekli da jaknu treba

30

zbog dotrajalosti baciti, ne bi je imao pravo nositi, heroji nismo mi koji smo rat preživjeli, rane zakrpali i stali opet pod zvjezdani svod. Za nas još uvijek vrijede sumorni, ali ljubljeni, zakoni gravitacije. Heroji su oni javnosti nepoznati, oni poginuli i oni navedeni kao nestali, koji su svojim životima pomogli da vlak uništenja koji je krenuo na Hrvatsku iskoči dobrano iz tračnica već kod Vukovara. ZRAK ISPOD MORA Na trgu Georgea Orwella u Barceloni velikog pisca koji je tu živio za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj trži se tmurnim, ali jasnim ekpresionističkim bojama poput onih na slikama Emila Noldea. Post-kišna atmosfera i zatvorena struktura trga priziva onaj Orwellov mrak u kojem se sve vidi a u turističkoj brošuri piše da nije sigurno ovdje zastati ili hodati po noći - na jednoj sam zgradi prepoznao i rupe od avionskih šrapnela iz građanskog rata. Je li to zvuk aviona, pitam sina, no buka dolazi od nekih beskućnika koji se bore za prevlast oko teritorija javnog WC-a. U brošuri piše da na trgu zna biti i spodoba koje bi se moglo nazvati opasnima, ali ja ne vidim ništa čudno, samo pognute siluete u elegantnim kišnim ogrtačima kako brzaju preko trga svaki svom uglu kao u prevelikom boksačkom ringu; evo prepoznajem im konture: to su Cendrars i Exuperry Hemingway i Malraux i njegova žena Claire. Ako želite znati o ratu čitajte Saint Exuperryja žurnale tog pilota Južne pošte

31

koji izguran u borbama za vlast između Vichyja, De Gaullea i komunista, nakon njemačke okupacije Francuske biva u smokingu i kroz podrum za egzotične primjerke prebačen na slobodni teritorij kristalne dvorane za glasovire u Newyorku sve do najvišeg kata Empire Statea, visi on na samom rubu stratosfere i pristojno kima glavom kako bi udovoljio društvenoj znatiželji, no grize se u sebi i jedva uspijeva Wall Streetu prodati cijelo kraljevstvo Malog princa za jedan pošteni aeroplan i tri bačve kerozina kako bi se opet mogao boriti protiv nacista. S američkom eskadrilom na putu za goruću Europu konačno je sam na svome, pali lampice na kokpitu i otpušta čep limene čuturice s vodom otvara prozore visinskom zraku i pali motore svojeg P-38 Lightning izvidničkog aviona, kojeg neće sam ugasiti. Zemlja ljudi visoko je gore, na ugodnoj udaljenosti. Mora li po svaku cijenu uvijek iznova dokazivati predanost svome rodu koji iz zraka naliči masi mrava koji nikada ne miruju? Mora li biti dio interesnog jedinstva, dio stroja, nema li pravo djelovati svojevoljno? Pravo vjerovati? Dok je tako razmišljao, pilot nije znao da sa balkona u selu Biot u Alpama iznad Nice njegov let prati dječak od 17 godina, koji je 31. srpnja 1944. na zvuk daleke protuavionske artiljerije zapisao u Pestalozzi bilježnicu švicarskih školaraca: “Lijepi sunčani dan bez oblaka. Avion kojeg sam primjetio kao bijeli trag na daljini od 3800 metara, proletio je oko podneva punom brzinom prema moru u visini malo iznad naših krovova. Bio je to sasvim srebrni avion, a pilotu, obučenom u crni pilotski kombinezon, moglo se u nekoliko sekundi vidjeti i lice. Krila aviona bila su oslikana američkim i francuskim oznakama. Moja je majka isto izišla na balkon i pomislili smo: kakav lijepi Američki avion, ali zašto Francuska zastava?” Pod neutralnom zastavom jedva će on

32

uspjeti pošteno nestati na otvorenom moru, snovi neprekinuti, misija ispunjena, nitko više neće u sumnju dovoditi patriotizam tog bivšeg pilota čuvene Južnoameričke pošte, ni Kominterna, ni Vichy, ni de Gaulle u Londonu, ni borci pokreta otpora u šumama, ni Gestapo, štoviše, po nekim statistikama, sve ih je prešišao i na broju je jedan liste patriotske lige. Ne zaboravite, moguće je i da prije nego je dostigao točku gdje nebo i more postaju jedno, nije bio svjestan da su mu za repom mitraljezi Luftwaffe i da ga traži protuavionska baterija s kopna. Njemu kao pilotu Južne pošte bili su to strani zvukovi, disonantna buka, poznavao je sudare zračnih struja u kanjonima Kordiljera, huk Magellanovog prolaza, znao je kontinent pod južnim križom poput svog igrališta za pikulanje u djetinjstvu. Čuo bi dobro i pucanje proljetnih snježnih kapa u Andama, klepet krila albatrosa, viku tukana ili metež pingvina u Ognjenoj zemlji, ali olovnu buku 20-milimetarskog topa iza leđa nije razabrao i možda je zato rekao, kada više nije mogao upravljati letjelicom: vidjet ćemo sada, ima li zraka ispod mora.

33

>> IZ ZBIRKE POBUNA OBJEŠENIH (2008)

35

TRI KORAKA

U ovom je danu i ovdje je negdje; hvatamo je u hodu, a možemo i predosjetiti u kutu oka skok, ona je zaronila u bistro more i slobodna je pjesma upravo napisana.

*

Zašto se hvatati onog što je bilo ako pritom ne nađemo i rupu za svjetlo u ugasloj žeravici prošlog neba neku iskru za ponijeti u slijedeći dan?

*

Crtati slovima, pisati zvukom u oku kamere zaustaviti pokret čak i naslovi poglavlja romana koje nećemo nikada napisati mogu biti poezija.

VRUĆINA

Hodajući Kaptolom gledao sam kako skidaju skele s desnog krila Zagrebačke katedrale. Tko li se sjeća kada su postavljene? Još malo, svi će ih zaboraviti, kao što djeca zaboravljaju aparatiće za zube. Ne mogu se sjetiti jesu li skele podignute prije rata. Oslobođeni zidovi izgledaju lijepo, rekao mi je sin: ovako mliječni i svjetlo-žuti; da su sasvim bijeli ubrzo bi se zaprljali i ostali mračno sivi za dugo vremena. U autobusu prve kapi znoja na licima zgužvanih putnika. Prošle godine u ovo vrijeme padao je snijeg. Sada umjesto zime dolazi proljeće. Nekoliko putnika skida se u potkošulje. Sredina prosinca je, 19 stupnjeva Celzijusevih. Sunce i nezapamćena vrućina za ovo doba godine. Dvije su me opatice u Opel Kadettu skoro pregazile dok sam prelazio cestu. Veselo im mašem, jer iz autobusa sam izašao pun otkrića. To je dakle to: u svoje mikrovalno doba doživjet ću jednu od svjetskih kataklizmi rezerviranih za znanstvene knjige gdje komprimirana povijest zemlje stane u liniju od nekoliko centimetara, a zarezi su gusto raspoređeni u razmacima po nekoliko milijuna godina. Postojalo je brončano doba, doba leda, doba jahača apokalipse, doba rata cvjetova. Bog protiv boga, čovjek protiv boga, čovjek protiv čovjeka. Doba harmonije s prirodom još se uzalud očekuje, jer val vrućine sve je uzdrmao, istresao iz cipela.

36

Umjesto da spavaju zimski san u pećinama okovanim ledom, medvjedi su napustili rascvjetani Sibir i krenuli za Moskvu kako bi protestirali na Crvenom trgu. Pale su i teške riječi, no kako se kaže, Moskva suzama ne vjeruje. Na vrhovima Alpa gotovo da rastu palme s kokosima, umjesto jodlanja čuje se vesela krika majmuna. Polarne kape pucaju i sante leda lutaju od Patagonije do Tasmanije, aboridžini plove zajedno s tuljanima, još uvijek nepripremljeni za put oko svijeta. Neki kažu da će golfska struja na prepad zaokrenuti iza Gibraltarskih vrata. Otvorit će se Panonsko more, a snijega će biti još samo u pustinji Gobi. Na Picadillyju će, kažu, rasti cvijeće a kišobrani će postati suncobrani. Neki misle da se ne radi o globalnom zatopljenju već o jednostavnom preustroju klime, pomicanju crte ekvatora s jednog mjesta na drugo. Zemlja se vraća svojim počecima, gotovo nečujno. RAZGOVOR U ISPOVJEDAONICI

Nemoj me prekidati, slušaj .. bila sam tamo, u bunaru, kada je došao piti vodu. Nisam ga čula kako dolazi, korak mu je bio lagan. Nagnuo se da izvuče vjedro i njegovo lice je zaklonilo sunce i hladna sjena je ušla u mene, dolje na dnu. Nije me mogao vidjeti, bila sam prerušena u vodu i omotana tišinom. Unio je i dio mene u sebe, dok je pio. Vidjela sam mu nutrinu: bila je to samoća. Izrađivao je stvari od drveta, prije. Stvari koje bi izdjeljao u drvu bile su toliko lijepe da se vidjelo kako između njega i oblika koje je stvorio postoji veza koja nije od ovog svijeta. Znao je ponekad sjediti na prozoru radionice, kada bi se umorio od tesanja. Jednog dana, prošla je kroz podnevno sunce ispred njegove radionice i pogledala ga kao da ga oduvijek poznaje; pustinjski vjetar je jurio kroz njenu crnu kosu i oči su joj bile crne poput noći - imala je tanki i dugi ožiljak iznad lijeve obrve, ali lice joj je bilo osvijetljeno iznutra, i ožiljak je izgledao više kao znak milosti nego kao sjena. Dala mu je do znanja da joj se sviđa, primijetila je da u njemu stanuje skromnost. On je sve više vremena provodio razmišljajući o njoj, htio joj je pričati o ljubavi koju osjeća za nju, bila je to ljubav njoj nepoznata, to joj je htio reći, koja je dolazila od Duha. Ali nije rekao ništa. Imala je poteškoća razumjeti ga ... jednog dana više nije došla i nije više nikada došla. I razni proroci su prolazili ispred njegove radionice, govoreći o Bogu, govoreći o sebi. Nije lako primao smisao njihovih riječi, katkad bi mu se činilo da govore besmislice. Jednog je dana došlo vrijeme da napusti dom. Sagradio je čamac s kojim je plovio po moru. Gledajući more veselio se njegovu spokoju. Razmišljao je o prirodi mora. 0 ravnoteži. Ako bi izvadio vjedro vode na jednom mjestu, na tom mjestu ne bi nastala praznina, niti bi moru išta bilo dodano, kada bi izlio to vjedro na drugom kraju, mislio je. U moru nema ničeg takvog kao sto je središte, niti mu se išta može oduzeti i dodati. Ako baciš kamen u more, on tone u more, ali ne ulazi u njega, more se oko njega razmiče i kamen uvijek ostaje izvan mora, bez obzira što je sa svih strana okružen njime. Tako je razmišljao. Tada su ga vidjeli kako hoda po vodi.

37

«Vidjeli su me kako hodam po vodi,» povjerio mi je, kada je osjetio moju prisutnost. Njegov glas me je iznenadio. Bio je to novi glas, svjež poput glasa djeteta koje se uči govoru. Bilo je i tuge u njegovom glasu: tražili su da im bude učitelj i rekli su da će oni naći riječi ... 0nda sam vidjela i njih kako dolaze cestom, njegovi učenici. Bilo ih je dvanaest. Prvi medu njima nosio je mač, kako bi štitio svog učitelja. JACK I JILL SE VJENČAJU

Prelazeći novo postavljenim kružnim tokom na križanju ispred osnovne škole u koju idu moja djeca, a nekada sam išao i ja, sjetio sam se kružnih tokova u Engleskoj, kamena spoticanja svima nenaviklima na vožnju lijevom stranom. Sjetio sam se, iako nisam za njih čuo već trideset godina, i Jacka i Jill, dječaka i djevojčice iz udžbenika Engleskog jezika za osnovnu školu. Što se dogodilo s njima, sada kada su već, poput mene, u srednjim godinama? Zatupljujuće zgode iz svakodnevnog života Jacka i Jill koji su pohodili školu u predgrađu Londona, zadale su mi puno muke s profesorom Engleskog u osnovnoj školi. Iako sam jezik volio učiti i dobro mi je išlo, imao sam jako loše ocjene. Bilo je to zato što nisam znao točno ispričati što su Jack i Jill točno radili u pojedinoj lekciji. Zašto se jezik nije mogao dobro svladati i bez znanja o tome tko je od njih dvoje prvi ušao kroz čija vrata, Jack ili Jill, ili tko je namazao kruh maslacem od kikirikija, a tko džemom od brusnica, prije nego su krenuli na neku od svojih besmislenih misija? Mislio sam kako bi Engleski jezik postojao i bez Jacka i Jill, i bio bi puno zanimljiviji, tako neomeđen i s više slobode izraza. Naravno, bio sam u zabludi, i kako bi me razuvjerio, dobri je učitelj lupao svom snagom imenikom o stol, i gađao me ključevima od automobila. Jack iz mog sjećanja bio je mršav dječak s nestašnim čuperkom na glavi, a Jill vesela pjegava djevojčica s kečkama. Zanima me jesu li se vjenčali, poput mnogih od nas koji smo pratili njihove djetinje zgode? Da li je u nekom udžbeniku, ili možda u brošuri tečaja engleskog za odrasle u večernjim školama, zapisana lekcija o njihovoj svadbi? Jesu li medeni mjesec proveli u Marbelli, ili su zagrabili dublje u džep, kako bi otputovali na Zlatnu obalu Gambije, a možda sve do Grčke, do proročišta Delfi, kako bi saznali hoće li imati djece?Imaju li djece? Žive li možda u nekoj od niskih dvojnih kuća u nekom mjestu po tridesetak milja od Londona, poznatog po nekoj utvrdi, staroj crkvi, mornaričkom muzeju ili rodnoj kući nekog pisca. Odlazi li Jill u tu crkvu, i posjećuje li redovito roditelje u staračkom domu? Putuje li na posao više od sat i pol vremena? Da li se Jack udebljao? Nosi li naočale zbog kompjutora, i odlazi li poslije posla s prijateljima na badmington? Zapjeva li njegovo društvo i koju navijačku kada se kroz maglu sitnih sati vraćaju kući prečicom preko pravokutne mreže jednakih bijelih križeva nekog od vojnih groblja? Jesu li Jack i Jill angažirani u Neighborhood Watch-u, grupi susjeda koji prate ima li stranaca, nereda i delikvencije u njihovom kvartu? Osjeća li Jill neku prazninu kada mora zaspati sama, u društvu jeftine kopije starih zidnih satova, i televizije. Popije li i ona jednu previše kada subotom ode s prijateljicama na tombolu i pikado u kvartovskom pubu. Drži li bocu japanske rakije od riže uvijek pri ruci. Pazi li da nitko za to ne sazna, ili joj je s vremenom postalo svejedno?Da li bi ih prepoznali kada bi ih sreli uživo, negdje na ulici nekog grada u Engleskoj, ili bilo gdje? Hoće li itko išta zapisati o njima kada će biti stari i nemoćni?

38

KONJICA OBLAKA

Sada kada je barut korodirao i više ni odjeci koraka ljudi otežalih od željeza ne zvone planinskim ravnima i šumskim putovima, i kada još samo neka eksplozija zaostalih mina može izbaciti prirodu iz ležišta, teško je kroz novo naraslu travu razdijeliti vrijeme i prikupiti razjedinjene glasove, ali sjećam se da smo ljeto prije rata plovili od Kornata prema Visu i da je bio bistri ljetni dan, a more takve Odisejeve modrine da smo mogli golim okom mjeriti dubinu koja je varirala od 80 do 95 metara. Malo dalje na pučinu vodeni ponor se spuštao i do 130 metara, ali to je već stvar koja se tiče profesionalnih ronioca na dah, i to rekordera. Ljeto prije rata cijelu smo noć plovili jedrilicama prema Visu gdje su nas dočekali bojni brodovi Jugoslavenske mornarice. Već s prvim svjetlom uljili su mašine i podmazivali cijevi topova antikorozivnim sredstvima, a piste na vojnom aerodromu u unutrašnjosti otoka pulsirale su nemirom, koji nije bio samo od vrućine. Vrući vjetar nosio je i šum ratnih bubnjeva. Na samom otoku, svakodnevna se procedura, bez obzira na izvanredno stanje, odvijala i dalje, i jedna je pogrebna povorka zauzela cijelu rivu u vrijeme dok smo spuštali sidro. Osim jutarnje limene glazbe cijeli dan je protekao u kamenoj tišini jedne od prvih Jadranskih kolonija antičke Grčke koja je postala najveća pomorska vojna baza Jugoslavije. Hodali smo neko vrijeme pustim ulicama, prikupili vodu i namirnice, a zatim se razišli po konobama ili terasama. Većinom smo svi bili studenti i bili smo raspoređeni po parovima na dvije ili tri jedrilice. Kada smo uvečer isplovili na pučinu iza visokih prosjeka otoka pojavljivala su se velika jedra nošena laganim maestralom. Prije zalaska sunca daleka su jedra uhvatila tamnocrvenu boju što me podsjetilo na vanvremensku pustolovnu priču o ljubavi i obitelji, autora ruskog pisca Alexandera Grina, Grimizna jedra. U suglasju sa natkrivenim rubom otoka punim visokih grebena i pećina, jedra su se ubrzo zacrnila. Iza drvenog jedrenjaka ostala je samo sjena, koja je grabila otokom u nezasitnim zamasima, podižući se u zid prema suncu. Crna jedra koja su zaklonila sunce nije bilo više moguće maknuti s horizonta. Moglo se napraviti rupe, tu i tamo; slobodne prolaze, i držati se onog dobrog što smo mogli zagrabiti negdje duboko u sebi, kako bi se zadržali na nogama. To je to, nema se više ništa o tome reći. Konjica oblaka poput anđela u ovčjim kožusima jurišala je mrklim nebom, a za njima, vukle su se nečujne tmurne sjene kao da su im stražari. Srebrni mjesec nije se dao zakloniti i probijao se snagom sunca kroz lomove u noćnim oblacima dok nije zablistao kao ispunjeni krug, suveren u toj mjeri da mi je sinulo kako nikada u životu nisam mjesecu bio tako blizu, no njegova blizina nije nosila spokoj, naprotiv. Ova je mehanička mjesečeva svjetlost obasjala krila mlaznih aviona, topovske cijevi i sječiva kako bi za dugo vremena zatvorila gotovo sve izvore prirodnog svjetla.

39

Bilješka o autoru

TOMICA BAJSIĆ, pjesnik, prozaik, crtač, grafički dizajner i prevodilac. Rođen u Zagrebu 1968. godine.

Školovao se u Školi primijenjenih umjetnosti i studirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Bavio se i

restauracijom i crtanjem. Sa suprugom i troje djece živi u Zagrebu. Dobitnik nagrade “Goranovo

proljeće” za knjigu pjesama Južni križ (1998) i „Dobriša Cesarić“ za zbirku Zrak ispod mora (2008).

Prevođen na francuski, engleski, njemački, španjolski, portugalski, poljski, ruski, mađarski, slovenski,

slovački, kineski. Poezija i proza pojavljuje se u različitim antologijama, časopisima i na radiju, u zemlji

i inozemstvu. Urednik je prijevodne poezije u časopisu Poezija i osnivač Naklade Druga priča koja se

bavi poezijom. Član je upravnog odbora Hrvatskog PEN Centra.

Objavio: Južni križ, poezija (Goranovo proljeće, 1998), Pjesme svjetlosti i sjene, poezija (AGM, 2004),

Dva svijeta i još jedan, putopisna proza (Naklada Ljevak, 2007), Ana i vila Velebita, slikovnica, crtež i

tekst (NP Velebit, 2007), Pobuna obješenih, poezija i prozni zapisi (Fraktura, 2008), Zrak ispod mora,

poezija (Biblioteka nagrade Dobriša Cesarić, 2009).

Važniji prijevodi: Španjolske pjesme ljubavi i progonstva – izbor poezije, preveo i pripremio (DHK,

Zagreb, 2002); Sve do srca svijeta – izabrane pjesme Blaisea Cendrarsa, preveo i pripremio (Naklada

MD, Zagreb, 2003); U Patagoniji – prijevod putopisa Brucea Chatwina: (SysPrint, 2006); Južna pošta,

putovanje kroz poeziju Latinske Amerike (Biblioteka časopisa Poezija); Urezi, izbor iz svjetske poezije

o ratu, represiji, ropstvu… (Druga priča, 2010.)

U pripremi: Okavango, roman, Amazona diše, škola na dalekom kraju svijeta, slikovnica.

Korisni linkovi – Tomica Bajsić INTERNET STRANICA: http://tomicabajsic.com/ BLOG: http://tomicabajsic.wordpress.com/

MODERNA VREMENA INFO / Autori:http://www.mvinfo.hr/eservis-autori-opsirnije.php?pID=889

HRVATSKI PLUS, UTJEHA KAOSA: http://www.hrvatskiplus.org/index.php?option=com_content&view=article&id=686:tbajsic&catid=71:autori&Itemid=106

LYRIKLINE Berlin, Svjetska knjižnica poezije: http://lyrikline.org/index.php?id=162&L=1&author=tb03&show=Poems&cHash=dd7a53b074

DPKM - Besplatne elektroničke knjige: Tomica Bajsić, Pjesme Svjetlosti i Sjene; Zrak ispod morahttp://www.elektronickeknjige.com/

ONLINE PRIKAZI KNJIGA:

POBUNA OBJEŠENIH: http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=4750

RADIO 101 http://www.dnevnikulturni.info/vijesti/knjizevnost/1918/poezija_metafizike,_snova_i_faktografije_tomice_bajsica/

ZRAK ISPOD MORA: http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac411.nsf/AllWebDocs/Stvaranje_vjecnosti

JUŽNA POŠTA: http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=5116

UREZI: http://www.mvinfo.hr/najnovije-knjige-opsirnije.php?ppar=6025

http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac418.nsf/AllWebDocs/Poetski_sok_realnosti

40

RAZGOVORI: TOMICA BAJSIĆ: ČETVRTI SVIJET, Marko Pogačar, Booksa http://www.fraktura.hr/kritike.aspx?view=kritike&knjiga=279

3: AM MAGAZINE, London http://www.3ammagazine.com/3am/maintenant-54-tomica-bajsic/ TOMICA BAJSIĆ POETRY: http://otherroom.org/tag/tomica-bajsic/

LJUBAV NAS DRŽI NA POVRŠINI, Vijenac: http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac409.nsf/AllWebDocs/Ljubav_nas_drzi_na_povrsini

EKOLOGIJA, Ljudska prava:

AMAZON CHARITABLE TRUST, London, svjetska organizacija za zaštitu kišnih šuma, pohvalila je moje fotografije

kao vizualno najljepše snimke srca Amazonske šume: http://www.amazoncharitabletrust.org/en/blog-

read.asp?id=35&title=Amazon%20Breathing&date=26%20Jul%202010 fotografije: AMAZONA DIŠE

http://tomicabajsic.com/?page_id=2 reportaža: ŠKOLA NA DALEKOM KRAJU SVIJETA

http://tomicabajsic.com/?page_id=1317Moje Amazona fotografije na stranicama časopisa PLANT TALK:

http://www.plant-talk.org/brazil-community-botany-amazon-2.htm i na portalu OECO AMAZONIA

http://www.oecoamazonia.com/en/articles/9-artigos/122-ciencia-a-favor-da-sustentabilidade