TAHIR PERVAN NAD JAMOM

1

Izdava:SAFE HOUSE Sarajevo

Za izdavaa:Jasmin ZUBOVI

Urednik:Nenad URI

Recenzenti:Ibrahim BUATLIJA

Senad MIIJEVI

Lektor:Mirsad HAJDAROVI

DTP:Emir OPERTA

tampa:DES doo - Sarajevo

-------------------------------------------------------------------------------CIP katalogizacija u publikaciji

-----------------------------------------------------------------------------------

2

Tahir Pervan

NAD JAMOM

SAFE HOUSE, Sarajevo, 2010.

3

4

Uvod

Potresno svjedoenje Hadere atovi o svom istradanju velikog broja Muslimana istone Hercegovine ukasno ljeto 1941. godine ne prestaje da zaokuplja panju ijavnosti i autora. To i ne udi ako se zna podatak da pria ojami avkarici, osloboena oreola tabu-teme, u bh. javnostiivi skoro dvije decenije i sve sigurnije zauzima svojemjesto u kolektivnoj svijesti bh. naroda.

Ova publikacija, nastala kao izraz nastojanja dasvjedoenje o tragediji hercegovakih muslimana sapoetka Drugog svjetskog rata dobije i svoju filmsku formu,potvruje aktuelnost teme i, pomalo neoekivano, nudi ineto vie od obinog scenaristikog predloka. Autorponovo vjeto varira bitne injenice iz Haderinihsvjedoenja, zaodijevajui ih u scenaristiku formu, ali nestaje na tome. Uz to novo ruho itaocu ve poznatog sieaide i dodatak koji cijeloj prii i scenariju i avkarici kaoukupnoj temi - daje jedan dragocjen kontekst. Dakle, udrugom dijelu ove publikacije, nazvanom Prilozi, susreemose sa nizom citata ili ak kompletno datih dokumenata ukojima autor prati odnos javnosti, ali i vlasti prema zlu kojese sruilo na jedan narod.

U najkraem, vlast ve od 1942. godine ima zvanianzapisnik o zloinu na avkarici, napravljen po iskazuHadere atovi, i sauvan do dananjeg dana, ali to, kaoto znamo, nije bilo dovoljno da ta pria dobije neki(sudski?) epilog koji bi rtvama dao kakvu-takvusatisfakciju. Naprotiv, u onim rijetkim pominjanjima togperioda u Drugom svjetskom ratu, najee u memoarskojliteraturi najistaknutijih aktera u partizanskom pokretu kojisu kasnije postali vlast, tj. vedrili i oblaili, zloin ija se

5

kulminacija desila na jami avkarici biva kontinuiranominimiziran. Pristup je vrlo jednostavan ta krvava provalazla je tek mala mrlja (nepotrebno stradanje nejai!) navelikoj bitki koja je donijela osloboenje Berkovia.

Zato ova publikacija daleko nadilazi svoju prvobitnunamjeru predstavljanje scenarija o poznatom sieu ipriu o avkarici aktuelizira ili nanovo oivljava na vienaina. Jedan zakljuak se sve vrijeme namee: uz svutraginost samog dogaaja na jami avkarici nita manjebolno nije ni ono to se dogaalo (bolje rei, nijedogaalo) u naredne etiri decenije jer je pomoglo da istozlo opet trijumfuje nad istim rtvama (Srebrenica,Prijedor...).

Bavljenje ovom temom u dananjoj BiH nijeprepoznato kao neki vaan posao tako da je rad autoraskopan sa brojnim tekoama. Zato je razumijevanje isvaka pomo od pojedinaca dobrodola, a ovom prilikomzahvala ide Senadu Miijeviu i Nerminu Bisi, za njihovupodrku u prikupljanju nekih od podataka koji su koriteni uovoj publikaciji.

6

Nek him Bog oprata ja ne mogu. Mene to se tie: Boluj nano dok te ne zakopaju!

Hadera atovi-Bijedi

I.

Ljetni su dani u istonoj Hercegovini od pamtivijekavreli, a ove su godine, 1941. je po redu, bili sve uareniji.Rat se polako gnijezdio u svakom zakutku i tu vrelinu inioskoro pa neizdrivom.

Kua Amirovih je na samom ulazu u selo Zujevina.Otac Beir, seoski travar, u tankom hladu inae suncemobasjane avlije, sui trave, pravi mjeavine i sjetuje:

- Gledaj, bolan Amire, gledaj kako to babo radi. Pamtisine, sve pamti, moe valjati! - podsjea ga Beir, neskidajui oiju s naramka trava u svome krilu.

Amir uti, kao da mu danas nije ni do ega! Vidi se topo izrazu njegova lica... Iz ruku mu ispadaju vezicehajduke trave. Ipak, uredno se saginje, hvata ih prstima ibaca u koaru.

Neto kasnije, mjetanin Mate Vego, sa grupom dozuba naoruanih ustaa - konjanika i pjeaka uao u selo izaposjeo iroki plato pokraj zadrune zgrade. Ispred se bijelikamena damija s ureenim dvoritem. Stanovnici se ugrupicama, bojaljivo, izvlae iz zavuenih seoskihsokaia. Zbunjeni su i iznenaeni. Izrazi njihovih licagovore da ih je pojavljivanje nepoznatih ustaa u selu jako

7

uznemirilo. apatom razgovaraju, tek im se poneka rijejasno otisne sa usana... Veina nijemo vrti glavama.

I Amir je bre-bolje ostavio trave, te urei puteljkomsustie hodu. Selami ga, rukom ga tape lagano po ramenui niz kameni sokak nastavljaju zajedno.

Matu ovoga puta zapalo. Dolo i njegovih pet minuta uivotu! Sav je ustreptio i vaan. Otpoinje svojepredavanje o NDH-ziji i novoj vlasti: propasti KraljevineJugoslavije, monarhu koji je zbrisao u inozemstvo i velikojpobjedi ustakih saveznika - Nijemaca i Italijana. Najavljujekrvavu borbu protiv nevjernika - komunista i dumana, aliSrba najvie.

- Bezbeli, Srba i komunista! Dobro ste me uli! -priprijeti rukom.

Znaju ga njegovi suseljani, naroito po prijekoj naravii zato strepe. Ne sumnjaju da misli ono to upravo govori. Anamjera mu je provesti u djelo ustaki projekat: potamanitidio, a potom protjerati ostatak Srba iz ovoga kraja.

- Sjeme im afirsko zatrti! dernja se Mate, taman kaoda o gaenju lijehe luka pria.

Hoda potiho, insanski reaguje da tako ojek ikatolik meu muslimanima - ne smije zboriti.., Mateljutito, kao da ga je jedva doekao da se oglasi, uzvrati:

- Bolje ti je, efendija, svata jesti nego svata zboriti. Iod danas, da zna, da znate svi koji me ujete, vaemzaprdivanju je doo kraj!

Podie ruku i prstom uprije u gomilu okupljenih uavliji damije:

8

- Doveemo mi u selo svoga hodu. Pravog i pomjeri naeg poglavnika Ante Pavelia!

Zaprijeti ponovo i ozbiljno. Vazi i hvali, ali najvieprijeti...

- Znam ja, vjerujte mi, svakog srpskog hodu. Vie suSrbi i od samih Srba! Ja bih ih najradije konjima za repovevezo!?

Ljudi se zaibretie. Uskomeae. I prije nego su uspjeliita poduzeti, Mate uprije prstom u grupu ustaa to surukama pridravali vezanog ovjeka s kokuljaom na glavi.

- Dovedite mi toga Srbina! - naredi.

Hoda streknu, gleda iznad glava uplaene svjetine. Aonda tiho, za sebe, stade aptati. Bolje rei kleti:

- Nalet vraga... Nalet ejtana... Oca mu oinskog!

Dovode izubijanog, izoblienog, uetom svezanogovjeka. Gotovo mrtvog.

- Na noge ga podignite! - nareuje Mate okreui seprema zabezeknutim ljudima.

- Evo vam Riste, Srbina, kraljeva poreznika! Ufatilismo ga sino u selu s pukom! Izvia!

I dok veina prisutnih nije nita shvatala, Mate hladno,krvniki, potegnu sablju i, na opti uas prisutnih, posijeenesretnog ovjeka. Krv se razli po putu. Konji seuznemirie, poee njitati i propinjati se.

- Riste vie nema, a nee biti - akobogda - niti jednogSrbina!

Amir iroko razrogaio oi, kao da ne vjeruje...Zadrhta. Rukom se uhvati za stomak. Neto ga bolno

9

probode ispod. Mate, ne obazirui se na reakcije, nastavljasvoju tiradu.

- I da vidim sada, da vidim ko je s nami! Neka se fatauniforme i puke! ree te glavom dade znak, a vojniciurno sa jednih zaprenih kola poskidae puke i ustakeuniforme.

Okupljeni ljudi, a tu je sada ve skoro sve mukinje izsela, samo se gledaju i pokuavaju da shvate ta ih je snalo.Dakle, ko nije s Matom protiv je njega! I on im negarantira nita dobro. Mau glavama, ne govore, ali osjeajukako ih obuzimaju uas, nemo i tuga. Osvru se oko sebe,van avlije i po cijelom selu i sve kao da je drugaije,obamrlo i tue.

A Mate ne posustaje.

- Vi ste hrvatsko cvijee! Niste komunisti ni, ne dajBoe, Srbi!

Amirov mozak jo uvijek ne uspijeva prihvatiti ono tonjegove oi netremice gledaju - beivotno tijelo Risteporeznika. Ne razaznaje on ni Matino urlikanje u uima muzuji ko u konici. Ne zna ta je glasnije, jezovita tiinasmaknua ovjeka ili dernjava ubice...

Za neke muslimane iz sela ovo je, ipak, prilika?!ivotna prilika, reklo bi se. Prepoznaju se, pogledi im seukrtaju. Nekoliko njih istupi, prie ustakom oruju iuniformama. Dvojica ustaa, pisara, odmjeravaju ih izaduuju... Popisuju, uvode ih u evidenciju ustakihbojovnika.

- Za dom i Antu Pavelia! - uzviknu neko.

- Spremni! - odgovorie uglas novoprimljeni bojovnicilupajui vojnikim izmama o zemlju.

10

- ta je s tobom, Amire!? - prodera se Mate, kad seujdurma ustaka malo utia. - Nisi mi za vojsku, ha, opizdinoseoska?

Ustae se smiju, ulagujui se svome voi. A Amir jesav u znoju, skuplja hrabrost, guta pljuvaku... Svi poglediuprti u njega. Odgovara ipak rjeito, neugodno i nadasve -ono ta misli.

- To to ti oe organizuje nije vojska, Mate. Nijenaa vojska, to sam mislio. Ovo je zloin, straenje naihkomija i poziv da i oni ine isto! Ne bih s takim poo ni ucrkvu ni u damiju, Mate. Ti si kurvin sin, crko dabogda!?Proklet bio ti i tvoja vojska! - izusti Amir u jednom dahu.

Mate razljuen isue sablju. Sav zapjenio. U to sezau glas Amirovog oca:

- Ne, Mate, groba ti majinog!

Ovaj stane i pokretom ruke zaustavi ostale ustae kojisu takoe na Amira krenuli bajonetama.

- Stani! - naredi na kraju Mate... Kratka tiina. Naruije samo propinjanje Matinog konja. - Da nisi Beirov sin sadbih te zaklo ko pseto!

Pritjera konja blie Beiru.

- Dijete si mi travam' spasio od bolesti, Beire, i evo -prostrijeli ga oima - vraam ti dug. Sina za sina! Sada smokvit. A ti, pasji skote - pokaza prstom prema Amiru - kad medrugi put vidi biu bez duga. Neka zna, kopile jedno! Je l'jasno, nikogoviu!?

Zakrguta zubima.

- Znam ja i za tvoja urovanja s komunistima, izrodemuslimanski - dodade ljutito. Podie se u sedlu, zavrtje

11

glavom: - Majku vam jebem, nezafalnu! - opsova i zavitlasabljom. Podbi konja i krenu. Ustae uz vrisku krenue zanjim.

Amir je izvan sebe. Jedva se suzdrava... Stiskaoznojene dlanove. Gleda za njima. Duboko u sebi ih mrzi.Ali... Ne moe nita da uini. Beir mu prilazi, polako i bezoinske osude, zagrli sina.

- Nee ovo na dobro, Beire! Vidi koliku ovaj ejtanvojsku vodi! - progovori hoda. - Nee se Srbi oe viehave nadihati. Treba ljudima javljati da bjee, da se sklanjajunee dok ima vakta... Sevap je. Karte su podijeljene,izgleda, bez nas.

U daljini jo neko vrijeme odjekuje ustaka pjesma.Kao da zbog toga hodine rijei jo sablasnije zvue veiniljudi koji u tiini napuataju damijsku avliju.

II.

Vrelina ne zaobilazi ni selo Runjite, prepoznatljivo pokamenoj pravoslavnoj crkvi i Zadrunom domu.

Na proplanku iznad sela, izdvojena stri orovakua. Ispred su prostrani torovi za ovce i koze, tala zakrave, svinjac i kokoinjac. Domainska kua, reklo bi se...Svega pomalo, niega previe. I kua i ostalo, ureeno,kameno. tala za konje, upa i ambar, sunica i atrnja...oro upravo kantama vadi vodu i nosi je ovcama. Sipa jeu korita.

- O, domaine! - zauje se odozgor, od puta.

12

oro se iznenadi, osvrne i ugleda dvadesetaknaoruanih etnika. Tiho prozbori:

- O, Boga ti poljubim, okle oni?!?

Ubrzo iza toga etnici pristigoe pred kuu.

- Mi doli po janjad, oro! - podvikne Radivoje. -Stigli nam braa etnici i vojvoda Popovi lino. Da Turketamanimo! Da se svetimo za Kosovo!

oro ne prestaje sa radom i samo uti. Oni ulaze udvorite. Ne pitaju za doputenje. Radivoje je najblii inekako oprezan.

- Pa, svetite, jata ete. Ko vam brani, Radivoje? -prozbori nazor oro.

Radivoje sie s konja, prie gegajui se na parkoraka oru.

- Daj nam janjadi da koljemo, valja vojsku naraniti,valja se pokazati pred Crnogorcima! - ree smijeei selukavo.

- Koliko bi kupili? - oprezno i izokola upita oro. - asnoga mi krsta, oro, neemo kupit nijedno

nego emo uzeti koliko nam eif. Za Srbiju, kralja iotadbinu, oro!

oro ih nijemo gleda, razmilja o onome ta gasnae te kae:

- E, ako je za njih - onda uzmite koliko vam volja!

Ovce se uskomeale u toru, stala ih trka, uplaile se,kao da su i one predosjetile klanje. etnici ulaze, hvatajujednu po jednu, skoro pa ih dave golim rukama.

13

oro se malo poizmakao izvan torine, vidi se poizrazu lica da mu nije drago - elo se naboralo, kapa samoto nije spala s glave. Mota kiju, vrti glavom. Podlo, poputkuse lisice, prilazi mu ponovo Radivoje. mirka oima inamigiva onom sa ubarom prekoputa:

- Boga mi moga, ja se ponado da emo se danaskepopucati, a ti, oro, dade stoku!

- Dado, Radivoje, dado - jedva ujno uzvrati on. Vidimu se na licu da je u sebi duboko zatrpao ono to je stvarnomislio. Nasluuje se da ovom razgovoru izmeu njihdvojice nedostaje mnogo toga i to se osjeti u zraku. Apucaemo se, pucati kad-tad, Radivoje!, ostade zaglavljenonegdje u dubini orova grla. Umjesto toga on samododade: - Svako, Radivoje, u ivotu ima svojih pet minuta.Ovo je danas, beli, tvoja reda dola!

Kresnu fajercakom, pripali tek smotan cigar, a ondalaganim korakom zamae iza vrata kue. Bez rijeipozdrava.

Malo poslije oro kroz prozor gleda obijesneetnike kako odnose janjad. Njihov voa Radivoje ispaljujerafal u vazduh. Vie:

- Fala, domaine, e ove godine tu i dogodine! A onda odjurie u galopu.

- Pojee kurac sljedee godine, Radivoje! - opsovaoro i odmjeri mu od lakta. Odmae se potom odprozora, otkoraa krug s rukama na leima i naglo otvorisobna vrata. Ljutito oinu pogledom brata Branka i nekolikonjegovih pritajenih drugova - partizana. Smrtno ozbiljan istrog, oro ree:

14

- Sluaj, Branko! Da si mi brat sto puta, nosi mi rat izkue! Otio si u Sarajvo na kole, a vratio se vamo da rat uselu poinje! Meni je dosta moje muke i bez vas!

Branko je pleat i naoit momak, jak, u ruci mu sesjaji kundak puke. Strpljivo odgovori:

- Brate, strpi se! Partizani stiu uskoro! Mi ih ekamo.S tobom i bez tebe, sa mnom i bez mene, platie ovaki ko jeko Radivoje... Bie, vjeruj mi: mi ili oni!

- Ma, sluaj, jebe mi se i za vas i za etnike i zamuslimane! I za onog ko vas je zavadio. Ja to nit razumijemnit me se tie! Kad dou tvoji pojee i ovo malo stoke tomi je ostalo! Jebo vas rat preko mojih lea! - viknu ljutitooro.

- oro! - uz osmijeh viknu Branko. - Ovi oe dapokolju sve! Da unite muslimane i Srbe, da nas zauvijekzavade. Da se zamrzimo. Ako je ovo srpstvo ja nisamSrbin! Sve za ta znamo, i ti i ja, otkad nas je mater Stanarodila u ovoj kui, ne lii na ovo to vidi u selu! Evo nas...Pogledaj dobro! Drugih smo vjera, a isto mislimo! (Pokazujepalcem na partizane iza svojih lea.) Treba olo kazniti.Sprijeiti krvoprolie, pobiti zlikovce. Sve do jednog, brate.Il e oni nas! Razumije li ti to!? Potamaniemo i etnike iustae i Nijemce i sve ostale zlotvore! Ovaj rat je modaglup, ali se u njemu puno umire! Ne moemo ga izbjei!Biraj stranu dok ima vremena!

oro uti. Branko pomalo ljut hoda, rukom razmiezastor na prozoru, gleda niz ulicu.

- Ja sam, budalo, vazda na tvojoj strani. Brat si mi!Jedi govna! - prozbori malo poslije zbunjeni oro. Sad jeBranko ozbiljan. Rukom stee bombu u depu... Grli brata.

15

- Ajde da siemo do sela, da vidimo ta planiraju! -odloi puku, pitolj zadjenu ispod kaputa... Izaoe.

etniki tabor u selu. Puca se, pije, jede, okreu sejanjci i volovi na ranju. Gudalo zavija. Strune na guslamajee. Guslar pjeva o srpskoj zemlji i nebeskom narodu...Vojvoda je u centru panje etnike vojske i seljana. Kosamu do ramena, zarastao u bradu... Govori o skoroj osveti nadTurcima, nad dahijama i poturicama... Pljeu mu,odobravaju.

I dok urlici podrke odlijeu selom, iz gomile se namig, paljivo i neprimjetno, izdvaja mlad, bradat etnik saredenicima preko ramena. Uskoro mu sjena nestaje udvoritu popovog stana, prekoputa tabora. Sjena paljivootvara vrata, razgleda unutranjost, a u ruci mu bljeskaotrica. Neprimijeena se prikrada iza lea popu Ljubi,zauzetom itanjem knjige. Noem ga ubada nekoliko puta upredjelu grudi. Pop se bolno prodera, a tijelo mu se stropotana pod sobe. Sjena se malo poslije, preko dvorita, vrati ugomilu razularenih bandita, klimnu Vojvodi glavom... Kaoda je htio kazati: Vojvodo, izvrio sam zadatak! Galama seonda stia, nadjaa je kuknjava ene to je dolazila izdvorita crkve i mlatila rukama po zraku:

- Kuku nama do vijeka ljudi... Ubie nam Turci popa!

Kuknjava se ubrzo mijea s pjesmom, gangom:

Od veeras pa dok svanepoklaemo muslimane!

16

III.

Zora tek to je svanula u Zujevini. Selo ve oivjelo.Ptice se raspjevale. Sunce obasjalo krovove kua. Vatrenaloene, iz sulunara, u nebo, kurla dim. Pred vratimaHasanove kue lijeno se protee pas aro. Iznad njega, naspratu kamene kue, u polumranoj sobi, neko se budi, ujese tiha kripa kreveta. Ispod pokrivaa ustaje djevojka.Pridie se, trlja oi, zijeva. Bluzom pokriva grudi, navlaipodsuknju, mada je sama brzo skriva bjelinu tijela, oblaidimije... Razbuena prilazi lavoru blizu prozora. Pored jeibrik s toplom vodom. Sipa vodu u lavori, uzima u rukemiriljavi sapun i umiva lice. Kleknu na posteiju, ista,umivena i otklanja sabah. U trenutku se zauje i ezan.Taman na vrijeme, proapta.

Izie iz sobe, pritvori vrata. Stra niz kamenestepenice to su vodile u avliju. Babo i majka Naza su vebili tamo, spremni za sabah-namaz. Radosnim pogledompropratie dolazak keri. Hadera im uz osmijeh nazvasabah-hajrula, a onda se zatra, poljubi babu, sklopi rukeoko njegovog vrata i, za kratko, sjede mu u krilo...

Rano jutro. Narod okupljen u dvoritu damije, ekapoetak molitve. A onda ulaze lagano, u predvorju izuvajuobuu... Guva je tolika kao da je cijelo selo dolo da klanjasabah-namaz. Babo ue, za njim koraknu i majka Naza.Haderu, koja je bila malo zastala, iznebuha zgrabi neijavrsta ruka i povue u mrak. Iznenaena, izmigolji izsnanih ruku, i tek kad su bili u potpunom mraku, nasmija seslatko i primae se Amiru.

- ta je s tobom, jutros rano! - izusti jedva ujno.

17

- Spremaj se! Beir se nagodio s tvojim babom sutradolazimo da te prosimo!

- Ti to stvarno!? - priupita iznenaeno. - A stariji si odmene petnaest godina, rekla sam ti ve!

- ta mogu? Ljubav nije kukuruza! Zagledo sam se u tekad si imala osam, pa sam moro ekati do sada! ree uzsmijeh.

- Joj, puaj me, Amire, ubie me babo!

- Jo danas se on pita, ljubavi! Od sutra si moja!

Hadera, kobajagi ljuta, ponovo se otima iz zagrljaja.Na kraju se ipak izvue i urnim korakom krene u damiju.Usput dobaci:

- A ta ako te neu!?

Zvuk molitve imama prekida ovaj kratki, a takodragocjeni ljubavni susret na namazu.

Hoda ui sabah-namaz... Dematlije za njim. Tiho je.Hadera se stidljivo okree, gleda kriomice ispod sebe...Vragolaste oi u trenu pronalaze Amirove. Sretan osmijehim se razli licem...

Zoru u Runjitu promuklim kukurikanjem najavljujupijevci... Bude se i zrikavci, na stotine njih, u jedan glas.Uzbrdo, uz umarak, oprezno se unja grupa od estpartizana. Zvecka oruje. Prilaze potom orovoj kui.Jedan se izdvoji, pretri avliju u nekoliko koraka i zakuca navrata. U daljini se ulo udaranje crkvenog zvona. oro jospava. Probudi ga ipak kucanje i zvonjava. Ustaje oprezno,ide do vrata, pita:

- Ko je?

18

- Branko! - odgovara onaj spolja. oro otvara.mirka oima, ali i osmjehnu se. Zagrli brata.

- Ajde da prvo neto prezalogajite, ljudi! Ima... Ostalojedno pola jareta... Klao sam neki dan - prozbori smirenooro i ustaje da poslui. Nastavi potom govoriti vraajuise s peenjem u rukama: - Brana nema do Berkovia niko,a i tamo za vreu trae ovcu... Nabavio sam jedno deset kilajue, od Bogdana nakupca. Zna ga ti, Branko, DragutinaZimonjia sin, iz Korita... Evo, imam ljeb dobar, ja pekonoas... Ana mi jue otila u rod na Berkovie. Majka joj,poruili nam nedavno, na umoru!

Nakon nekoliko halapljivih zalogaja, Branko najzadprogovori:

- Brate, ta se drugo deava u selu?

oro ne uri s odgovorom. A onda shvati da su sveoi uprte u njega.

- ta se deava? Ne znam ni ja, Branko. Jedni srbuju,drugi ute vako ko ja, eto!

- Sluaj - nastavi Branko - mi smo doli ko prethodnicaostatku nae jedinice... Napaemo svom silom ove pridoleetnike to se kote ko gljive poslije kie. Danas u seloponovo dolazi vojvoda Popovi, sa dva bataljona svojihdivljaka. Pratimo ga od granice Crne Gore. Hoe i ovdje dapoine pokolj. Kao odgovor ustaama to su nedavno naKoritima, u onu jamu, pobacali preko dvije stotine srpskenejai. Morali bismo od te krvave osvete koju planirajuzatititi neduni muslimanski narod u ovom dijeluHercegovine.

Svi ute, samo se vakanje uje.

19

- Znam, brate, da nee biti lako. Vijesti o pokolju naKoritima se ire brzo kao kuga. Moja brigada ima zadatak daih zaustavi prije nego to navale na muslimane!

oro uti. Sipa rakiju... Popi naiskap nasuti okalj.Progovori:

- Znai, brate, doo pravi rat i u Runjite?

- Doo, brate, doo!

- I ba s tobom moro do? - priupita oro. - Nije sa mnom, oro! S Popoviem, s vojvodom

etnikim je doo i s onim usranim ustaama, brate!

IV.

Sunce ve upeklo. Primjetna je jutarnja jara nadhercegovakim krom. obani iz sela izgone stoku, dozivajuse. Svi putevi vode u jednom pravcu, prema Brdu iznad sela,tamo je svjeina, hrana, voda... Psi ovari laju, veseloskupljaju odbjeglu janjad. Hadera putem avrlja sdrugaricama. Uz nju trkara pas aro. Hadera ga rukompomiluje po glavi svaki put kad joj se primakne.

Amir je jo s prvim zracima sunca izaao na vrh Brda.Sada stoji, gleda jutarnju panoramu sela i po sitnimznakovima dimu iz odaka, laveu psa, udaru sjekire iliekia, mukanju stoke prepoznaje svakodnevni ivotveine ljudi u selu. Mogao bi se opruiti tu negdje u hladu,grickati travku i do u detalj priati ta se deava u selu, izminuta u minut. Mnogi bi se iznenadili ta on sve zna. Ipak,nema vremena za to.

20

Pogled trai samo jednu stazu i ubrzo vidi ono to gazanima - obanice kako pristiu. Nasmija se tiho... Mahnuveselo Haderi, a onda laganim korakom, sa sjekirom u ruci,krenu uskom utabanom stazom prema oblinjem izvoru. Natoj je vodi, prisjeti se, i zapoela njegova i Haderinaljubavna pria! Prie vodi, odloi sjekiru, te se umi punimpregrtima. Mokrim prstima provue nekoliko puta krozgustu i dugu plavu kosu...

Uskoro je i Hadera tu. Stidljiva, kao i svaki put kadse sretne s njim. Okree se unaokolo, provjerava vidi li jeneko. aro umiljato njuka Amira. Kao i prvi put, kad je svei poelo, Amir njeno poprska Haderu hladnom izvorskomvodom. Hadera se nasmija i, za razliku od prvog susreta iprskanja - kad se od stida zacrvenila i pustila da je isprskatoliko da je bila mokra do gole koe sada se u trenu naepored izvora, sage se i objema rukama, iz punog kamenogkorita, uzvrati Amiru. Smijali su se i prskali sve dok seHadera, nadjaana, ne odlui skloniti. Otra u pravcuoblinjeg hrastovog umarka. Za njom odskakuta i aro.

Amiru to zbog usredsreenosti na prskanje promae.Nastavi s igrom, uroni glavu u korito. Voda se u valovimaprelijevala preko kamenog korita. S glavom uronjenom udubinu, on se zainati da to due tako ostane... I kad mu jeponestalo vazduha, izvue glavu, strese se, uspravi...Dlanovima obrisa lice i kosu. Otvori oi, gleda okolo.Iznenadi se kad primijeti da Hadere nema u blizini. Okreese, zove:

- Hadera! Hadera, gdje si nestala!

Ponovi to jednom, dva puta, tri... Nita nije uo osimodjeka svoga glasa, koji se udnovato vraao u njegove ui.Nijemo rairi ruke, slee ramenima. Potra prema umarku.

21

Za trenutak mu se uinilo da je upravo tamo uo nekeglasove.

Nagnut naprijed, ubrza korake. Panika, pomijeana sastrahom, u njegovim mislima i glavi. Pod nogama i prednaletom njegovog snanog tijela pucketalo je granje, savijalase uzrela trava. A onda, izmoren, naglo zastade. Nalazio se usredini proplanka obraslog visokom travom. Teko je disao.Primijeti tada ogroman hrast, skoro nadohvat njegovih ruku.Koraknu, ramenom se osloni na njegovo deblo. Razgledaponovo paljivo okolinu, a onda pogled instiktivno usmjeriprema vrhu stabla, iznad svoje glave. Prestravi se. Ustuknunasumino nazad. Saplete se...

aro zaklan, visi o stablu. Kroz vrat mu, duboko udrvo, zarita otrica ogromne vojnike kame - noa. Izprerezanog grkljana i rane, u travu, jo cibura, slijeva se krv.

Svuda je visoka trava, njie se, presijava na suncu.Amir je u oku, uplaen, zgranut. Ponovo, s nevjericom bacipogled prema zaklanoj ivotinji. Strese se. Ispovraa. Nezna kuda i kako krenuti... Oslukuje, jednom na jednu stranu,drugi put na drugu, trza se, uje nerazgovijetan enski glaskako tiho jeca u blizini, tu negdje u travi... Uspravi se smukom, koraknu naprijed...

Posrnu, neto mu je u travi saplelo noge. Pada. Ispodsebe osjeti neije tijelo. Prepozna Haderu. Prestravljen je iu nedoumici! Odlui: prodrma je paljivo rukama poramenima. Viknu:

- Hadera, Hadera moja! ta se dogodilo?!?

Hadera otvori oi. Rukom prvo opipa ranu na glavi.Pod prstima osjeti krv. Uplai se jo vie i zaplaka. Pokuada se pridigne. Zatetura. Amir je snano dokopa i podie u

22

naruje. Pridie se, paljivo razgleda okolinu. U trenutkudonese odluku: to prije odnijeti je na izvor!

Hadera se, uplaena, problijedila, s mukom osloni nazid. Rukom isti krv sa lica i glave. Jeca. Amir i daljerazgleda okolinu, oslukuje.

- Koliko ih je bilo? - upita ozbiljnim glasom.

- Dvojica, ini mi se... Ne znam tano. Vidjela samdvojicu - ree mu ona jedva ujno. - Jedan me udariopukom i ja sam pala, izgubila sam se... Ne sjeam se vie...A e mi je aro?

- Bolje je da ne zna! - apnu on tiho i dodade: - Molimte, tri sada u selo i kai im ta se desilo. Neka znaju!

Prie joj, zagrli je, poljubi u obraz. - A e e ti? Zar neemo skupa? - upita kroz suze

ona.

Amir ne odgovori, samo se zakalja. Sage se, dograbisjekiru sa zida i krenu. Prije nego je zamakao u umarak,zastade i osvrnu se. Hadera je ve trala putem prema selu.Mahnu joj rukom.

Mjesec bljetavilom obasjao selo, uinio u noividljivim konture seoskih kua, tala i torova. Uobiajenizvuk sela nita ne remeti, samo povremeno izdvoji ponekipas eim laveom.

Iz daljine se primijeti mirkavo svjetlo lampe u kuiHaderinih roditelja. U prizemlju, u prostranoj sobi, okupilose sijelo. Uz prigueno svjetlo petrolejke, Haderina majkaNaza asti komije kahvom i limunatom. Djeci, povaljanojpo podu, na serdadama, iz aluminijumskog pjata dijeligurabije. A odrasli mukarci u strahu zanijemili. Zasjeli na

23

tokrljama oko Haderine postelje, razrogaenih oiju,sluaju:

- Bila su dvojica, sa ubarama na glavi! - pria krozsuze Hadera i dodade jecajui: - Nisu iz ovog kraja,poznala bih ih!

Tetka Naza, s trbuhom do zuba, krajikom mahramebrie Haderino lice. Kune tiho, ali uporno:

- Prokleti bili, okle li su doli!

- Neki nai iz sela su otili za vidjela. Ostavili sve iotili! - prekide Beir nakratko jezivu tiinu koja jezavladala poslije Haderinog kazivanja. - Otili su premaDubrovniku, preko Bilee i Trebinja... Primili jutros, kaumi neki, poruke od kumova da bjee to dalje, da sespaavaju dok se moe!

Opet tiina. Nikome nije do prie. Pogledi ena i djecezalutali negdje - u tavanicu, oblake, nebo...

- I do mene je stigo jedan taki haber! Doo mi ojek ikazo ta je na stvari. utim vas dugi dan, ne znam ta bih ikako! Amir mi se nije vratio, ne znam ni ta je s njim... Je liiv ili su ga ubile te komite!

Amirova majka, nalakena na mueva koljena, tihozajeca. Beir je umiri pogledom i laganim tapanjem poramenu. Uzdahnu duboko i nastavi:

- I ja bih, Boga mi jedinoga, io to dalje odavle. Ostalismo i bez ono malo lovakog oruja koje nam je mogloposluiti za nedajboe. Pokupie ga! Halid omi kae daje bolje da ga nemamo. Nee nam, veli, etnici nita! Hm,hm, hm! Pogan ljudska! Ja mu ne vjerujem!

24

Opet se niko ne oglaava. Beir drhtavim prstima motacigaru. ene se uskomeae, tiho zajaukae. Stadoe sesaaptavati. U naruju stiu djecu.

U avliji zalaja neiji ker. Sve oi pogledae u vrata.

- Izai, Maho, vidi ko je to i to ker laje! - narediHasan.

Momak uze fenjer i izjuri u avliju. Podie svjetloiznad glava i razgleda.

- Bobi, Bobi! Doi, doi! - vabnu kera. Provjeriponovo okolinu i vrati se unutra.

- Nema nikoga, samo Beirov Bobi na putu - ree isjede na seiju.

- Da saekamo do ujutru Beire, da vidimo... Ako jeza bjeati, da bjeimo! - prozbori jedva ujno Haderinotac Hasan. Kresnu fajercakom i Beiru pripali cigaru.

Sijelo se u tiini polako razilazi. im izau izHasanove kue pale fenjere. Selame se:

- Alahimanet prijo, prijatelju, snaho... Vidimo seakobogda ujutro!

Zamiu potom u sokacima i avlijama, gdje se gase isvjetla njihovih fenjera.

Iznad sela, na breuljku, naspram krvave mrene namjeseevoj povrini, dugo i uporno zavija neiji pas. ujega Hadera u svojoj sobi na spratu kue, a zebnju nakratkorastjeruju majini poljupci za laku no.

- Spavaj duo, odmaraj! - proapta majka i jo jejednom zagrli.

25

Hadera podie glavu. Nalakti se.

- uje li, majko, ono? uje li, bona... uje li kakovije neiji ker? - u strahu i jedva ujno prozbori Hadera.

- ujem, dijete, ujem! Spavaj ti. O njegovu glavudabogda zavijo i vijo! - uzvrati tiho ona. Zavrtje glavom.Ugasi lampu. Izie i s izvana zakrauna vrata. Zastade,pogleda bojaljivo preko kue u pravcu odakle se ulozavijanje i nestade u prizemlju.

V.

Razdanjuje se. Polako se iznad sela navlai jutarnjavedrina. Sunce samo to nije promolilo iza brda. etnikegrupe, pod okriljem jutarnje tiine, opkoljavaju selo. Prilazeoprezno zaklanjajui se niskim rastinjem. Povijeni i sorujem u rukama preskau paljivo ograde, zalijeu ukrompiritima i u brazdama isklasalog kukuruza... Na znakruke i glave, diu se, preskau plotove, pretravaju put.Primiu se kuama, zaklanjaju se od moguih iznenadnihpogleda. Tihi su, ne govore nita... A lica su im mrana.Vini su ovom poslu, vidi se to na njima, i zato opasni.

Psi uzlajae. Usrnue ljutito...

Na ulazu u selo, iz pravca glavnog puta, sunevi zraciu trenu zabljetae i po krovovima kua razlie ukastusvjetlost. Zau se iznenadna tutnjava, huka. Poputnevremena, putem ispod sela, galopom, ujaha dvadesetakbradatih etnika. Vrite, pucaju, krvniki podbadaju konje.Zastava s mrtvakom glavom promie, drhti u zraku, nestajeizmeu drvea i ponovo se pojavljuje pred kapijom

26

Haderinih roditelja. Dvojica etnika sjahae i bez ikakvenaredbe stadoe nogama razvaljivati kapiju. Utravaju uavliju. Lupaju kundacima po vratima u prizemlju. Viu:

- Otvarajte, majku vam tursku jebem!

Zamahuju kundacima. Istovremeno i snano. Vrata seuz tresak otvorie! Ulaze, oprezno razgledajui unutranjostprostorije. Na licima im se vidi da su spremni ubiti. Nasredini sobe zastadoe, skamenie se! Ustuknue pred, zanjih, nestvarnim prizorom. Hasan, u iju su kuu bahnuli,miran, kao da se na izvanu ne deava nita, u zateenojpotkoulji i donjem veu, zalego na posteiji, klanja sabah.

etnici se razmiljeli po cijelom selu. Nogamarazvaljuju vrata kua. Upadaju unutra, pucaju, pljakaju,nasru na djevojke koje zatiu u posteljama... Konji mahnitoskau, njite, propinju se i opet, uz tresak kopita, vraajujahae u sedla. Uas smrti lebdi u zraku.

Grupa crnogorskih etnika prepoznaju se po govorui oznakama - razvaljuje torove, izgoni stoku, sakupljaju je iusmjeravaju putem prema granici... Banda palikua, sabakljama u rukama, za njima pali pojate i tale... Vatra i dimse rairili do polovine sela... Narod je istjeran u avlije,prestravljen, ene i djeca jecaju, kunu. etnici odvajajuodrasle mukarce od ena i djece, veu ih icom, izgone naulicu. Guraju ih prema zastraujuoj bandi konjanikaopasanih redenicima preko oba ramena...

U avliji Beira travara etnici cijevima puaka izgone,guraju domaina i enu mu. Prislanjaju ih uz zid kue,udaraju kundacima, nogama. I ljutito ponavljaju:

- e ti je sin Amir, Beire! e je da mu linoestitamo Bajram!

27

Beir - sav u krvi - jedva stoji na nogama. uti...Vujak Bobi, orujem satjeran ispod verande kue,nakostrijeene dlake, u strahu rei.

- Ubi ga, Nikola, ubi, ujee me! Vidi li, manitove! -ree jedan od etnika, kome se Bobi nikako nije sviao, irepetira. Vujak zalaja, jurnu koliko ga noge nose, oboridrugog etnika to mu je stajao na putu. Onom koji jenianio na njega projuri izmeu nogu, preskoi zid inestade u potoku. etnici zapaucae za njim.

Selo gori, dim se protegao dokle oi seu. Neki su seipak odvaili na bijeg! Kroz prozore iskau iz kua, trekroz avlije i bae, sapliu se, padaju... Naalost, nezadugo. etnici veinu sustiu. Proganjaju ih na konjima iobaraju, najee pucnjima u lea. Nesretni ljudi zajauu,zateturaju, pou onda korak-dva naprijed i strovale se.Jedan djeak, tek stasao za kolu, uspio im je, trei krozbae i sapliui se kroz kukuruze, pobjei u umu.

Na spratu Hasanove kue, u polutami sobe s malenimpenderom okrenutim prema avliji, dvojica mlaih, ali veogrezlih etnika primjeuju Haderu, sakrivenu izapohabanog drvenog ormara. Drhti uurena, kao slamkakoju je vjetar istrgnuo i ponio. Predosjetila ih je, doli su kaooluja - prvo su zatutnjali izdaleka, a onda se naprosto sruilina njena vrata.

- Izai, balinkuro! - progovori prozuklim glasomjedan i rukom je dohvati za ramena.

Djevojka je prestravljena. Iz sela i avlije odjekivali supucnji mijeajui se podmuklo s glasovima uasnutih ena idjece. Zaplaka od straha i rukama pokua zatititi lice.Izvukli su je grubo i bacili na krevet.

28

- Dri je, ta eka, pizda ti materina! Dri je,Boo!...

Zgulie joj bluzu, dimije... Smrdljive ruke na grudima ilicu, krezuba i od duhana pouela usta na njenom vratu.Drhtaj joj sie u pete. Bolni vrisak se prolomi sobom.Zahrza konj ispred vrata, na avliji prhnu jato ptica u nebo.

- Ajde i ti, kume. Navali, budalo, ta eka! -promuklo zarea Boo drei u rukama rane gae.

Tako je uvijek kad je oluja, kresnu Haderi ispodstomaka. Zadrhta ponovo. Dlanovima prekri lice. Ponovobolni vrisak odjeknu sobicom:

- Majko, oh mati, majko moja! to me rodi! Aaaj, aaaj,jadna ti sam!

Vani etnici pale sve to se zapaliti moe. Gore kue ipojate, gore bae i sjenjaci. Jaha obavijen dimom u trkusustie i posljednjeg preivjelog muslimanskog psa. Nianijednom rukom i pogaa. Pas bolno zajauka i zavali se ujarku.

Kolona prestravljenih i unakaenih ljudi, krvavih lica iu dronjcima, gonjena mrnjom tridesetak etnikihkonjanika, vukla se putem prema Berkoviima. Kopitamakonja i udarima kandija su ih dodatno plaili i pourivali.Hadera je hramala na kraju kolone. Komadom bluze brisalaje krvavo lice. Iz muslimanskih sela i naselja kroz koje sekolona kretala pridodavali su im nove muenike. udniprijepodnevni putnici sve su tee hodali. Iza njih, u nebo,lizali su plameni jezici u kojima su se topila njihovaognjita, sva njihova ivotna muka.

U predveerje, nadomak Berkovia, etnici seuskomeali, pucaju nasumice, brane se, dozivaju... Neuspjela

29

zasjeda omanje partizanske grupe, koja ih je samo uplaila.Zato kolonu muslimanskih muenika skreu, s glavne cestei umskom zaobilaznicom vode kroz srpsko naselje. Krozprozore kua, iza zavjesa i odkrinutih vrata, vire ene;suosjeaju, reklo bi se, sa nesretnim ljudima u koloni.

Malo poslije, kad se pucnjava potpuno umirila i kad suproli selo i zali u oblinju hrastovu umu, neije snaneruke povukoe Haderu u ipraje. Nije uspjela ni glasapustiti dok su se bacali na nju. Trgali su joj odjeu, stezalivrat, pritiskali, ujedali, dahtali kao kerovi. Utrnulo tijelo jojnije bilo u stanju osjetiti nita. Kao da je preko njega prelazioteak i kvrgav balvan, pritiskajui joj okrvavljene grudi istomak. Nije ih brojala...

VI.

Kasno navee paklena kolona je pred andarme-rijskom stanicom na Berkoviima. Svuda tragovi estokebitke, netom okonane. Zidovi izbueni mecima. Vratarazvaljena. Na prozorima vise presavijena beivotna tijelaubijenih andarma. Oko stanice razrueni bunkeri, iz kojih, unono, na mjeseini, stre tijela ubijenih branilaca.

Za improviziranom govornicom pored kasarnesmjenjuju se etniki komesari. Okupljenom narodu podiumoral... Stotinu ruka je u zraku i prijetei mau sa tri prsta.Ponavljaju:

- Na ljutu ranu, ljutu travu. ivjeli srpski ustanici!

30

Grupa pljakaa na putu, zatiena mrakom, peljeileeve ustake vojske i ubijenih muslimanskih civila. Konjprosutog droba na putu bolno njiti i trza nogama...

- Neka ga neko dokraji! dere se neko odnekud.

Koraci cokula po makadamskom putu. Repetiranje.Pucanj. Konj se umiri.

Pridolu kolonu preivjelih muslimana, taj dugi lanacbuduih leeva, silom kundaka uguravaju prvo u dvorite, apotom u podrum andarmerijske stanice, iji krov i prozorijo uvijek gore... Na ulazu u podrum razdvajaju preostalevojnosposobne mukarce. Odvode ih na drugu stranukasarne, postrojavaju uz zid i strijeljaju po kratkompostupku. Bez suda i osude, bez ikakve krivice!

- Zar samo zato to su muslimani?!? - naglas upitaneko iz mase i brzo nestade u mraku. Leeve nogama bacajuu veliku septiku jamu do puta. Neki se, vidi se, jo nisuumirili, daju znakove ivota! Ubice se vraaju,zakraunavaju s izvana ogromna metalna vrata i odlaze. Utab. Iza njih, u noi, odjekuju uasnuti krici ena i djecekojima je postalo jasno kakva ih sudbina eka.

Prostrana kolska uionica na uglu zgrade. U ratrkaneklupe posjedala, u polumraku lojanica, etnika tabskabratija. Nekoliko njih, raupanih kosa i brada, sa pratnjomnaslonjenom na prozore uionice, dijele opljakano.

- Vojvodo, ta nam je raditi sa onima iz podruma? -bojaljivo priupita s vrata komandir streljakog voda SpasoGubalo.

- Pobiti, sve pobiti, pizda ti materina glupa! to preivinoes, povesti ujutro, u cik zore, u onu jamu na Trusini -

31

odgovori vojvoda ne skidajui pogleda s table na kojoj jevisila karta Hercegovine.

udan spoj divljatva, neojstva i odsustva straha odBoga. Sve ono to treba da bi se pokrenuto zlo jo viezaoijalo. Nesretni Spaso bio je vanbrano dijete vojvodinesestre Milice i nekog njihovog roaka. Roen je u pojati, ukravljim jaslama, gdje ga je Milica zaboravila. Nikada nijepriznala da je Spaso njeno dijete, ak ni onda kad je, bjeeiod bratovljeve osvete, skoila u porodinu atrnju naGradini. Dugo nakon toga dogaaja mjetani nisu htjeli pitivodu iz nje, a Spaso je sada komandir pakla, starjeina zlanajcrnjeg. Neko ko dobro zna ta je patnja i sad je nemilicesije oko sebe.

Ni u pono u mraku podruma andarmerijske stanicena Berkoviima pogan ne miruje. Bolni krici muslimanskihena poput munje paraju zvjezdano nebo. Hadera rukamapokuava strgnuti dvojicu krvoednih etnika s polumrtvogFatiminog tijela:

- Vi niste insani, vi ste... vi ste ivotinje, ejtani! -vriskala je ona na sav glas dok su je Spasove snane rukeopet, ko zna po koji put noas, prislanjale uz zid podruma.Zajauka od uasnog bola. Opsova:

- uko vam mater vau!

U ruci Spasa Gubala sijevnu otrica vojnikog noa.Zakrvavljenim oima, poput ostrvljene zvijeri, kruio je ivrebao rtvu. Zaustavi pogled. Dograbi od strahazanijemjelog djeaka iz naruja majke, privue ga sebi ijednim zamahom noa prekla. Krv iknu svuda unaokolo.Nesretna ena bolno zajauka i udarcem glave od zid oduzesebi ivot. Spaso opet poskoi. Pogleda okolo:

32

- Ti! - uprije prstom u skamenjenu Muneveru. - Dodajmi to dijete!

U Muneverinim oima sijevnu traak odlunosti.Stie dijete jo vre uz svoje grudi. Pred oima joj odstraha blijedi maloprijanja slika. Vidi da je Spasi ludiloudarilo u glavu i tijelo. Prozbori odluno, kroz suze:

- Nee mi nju, moju jedinu, najdrau... Nee mojeoi, ludi kopiljane!

Spaso nogama odgurnu Muneveru, istre jojdjevojicu, zgrabi je i izae.

Iz podruma su, sve do zore, odjekivali pla i vriskazlostavljanih i silovanih. U tabu zlikovaca, preko puta,krvnici su orgijali uz stravinu pjesmu:

Od veeras pa dok svane,poklaemo muslimane!

U rano jutro, u podrumu andarmerijske stanice nijeostao niko. Samo komadi sirotinjske odjee i skorjela krvkoju su gladno lizale seoske dukele. Mrtve su tokom noiiznijeli i bacili u istu onu septiku jamu u kojoj su zavrili istrijeljani odrasli mukarci. Kolona od preko pet stotinapreivjelih ena, djece i staraca milila je putem premaplanini Trusini. Teturaju, posru, jee... Oko njih oblijeunjihovi dumani, siku kandijama, psuju i kundacimapouruju.

- Vode nas na jamu, majka nam kukala! - proaptatuno Hadera. apat se brzo proirio kolonom. uli su sejecaji, preklinjanja... Neko je glasno jadikovao, neko opetdozivao najdrae. Veina se u muci okretala za sobom.

33

Napinjala se da jo jednom vidi svoju rodnu grudu. Da jezapamti... Predosjeali su da je krivudava kozja staza, kojomsu ih sprovodili, put bez povratka.

34

VII.

Vezirka Bajramovi je s mukom nosila dvogodinjegHamida pod pazuhom. Stenjala je i posrtala negdje u sredinikolone. Od straha i umora joj je hladan znoj probijao elo.Muila se svjesna bremena odgovornosti za sina, ali i za onobie u stomaku, to se, ba sada, javi. Oslukivala je poznatazapomaganja iza lea, ula tupe udarce kandijom poneijoj glavi. Vidjela je ispred sebe da iznemogli padaju, dase sunovrauju s kozje staze kojom su ih etnici gonili.

- Bjeau po cijenu ivota - apnu Haderi, koja joj jebila iza lea. - Nemam ta izgubiti, a i ne dam sina!... Nedam im, Hadera, ni ovo neroeno u stomaku!

Hadera je utala, muila se sa svojim neprebolnimbolom. A ta bi joj i mogla kazati!? Vidje, malo poslije, daVezirka unu i u panici odvezuje djetetove gae...

- Moram im pobjei, moram pokuati... Jali smrt, jaliivot, nejma se tu ta izgubiti - aptala je uplaeno dok se, sdjetetom u naruju, neprimjetno iskradala iz kolone smrti...Strelovito se skloni za oblinju stijenu i saeka da kolonaodmakne uz brdo. Krenu zatim u suprotnom pravcu, to daljeod tih zlotvora, zaobilazei puteve i staze i izbjegavajuinaselja.

Kad osjeti da je umakla toj prvoj opasnosti, potrapreko polja koliko su joj dijete i bremenitost dozvoljavali.Predahnula bi uurena iza nekog grma, sve vrijemetjeei sinia. Uskoro se nae blizu nekog kukuruzita ihitro se uvue u njega. Oprui se u brazdi tamo gdje joj sekukuruzi uinie najguim.

Izmrcvarena kolona je napokon izbila na planinuTrusinu. Podne je, 3. septembar 1941. Iz hercegovakogplaninskog kra, visoko u nebo, odzvanjaju stravini krici

35

izmijeani s bolnim dozivanjem i plaem. Dvadesetaknaoruanih etnika krui oko gomile, ko zna koliko stotinaena, djece i staraca... Uutkivaju ih kundacima u lea,tuku kandijama, obaraju i prisiljavaju da lee licemokrenutim prema ledini.

- Lezite dolje, majku vam tursku i balijsku jebem! -vrite trei uokolo.

Hadera u naruje dograbi dijete ispalo iz beivotnihruku ene koja je pokuala pobjei. Mete, jeziva vriska,bolno dozivanje... Silovanja ne prestaju. Uestali i pucnji ulea preplaenima to se, u strahu od neminovne i uasnesmrti, u posljednji tren pokuavaju domoi ume.

Banda nemilosrdnih ubica Spase Gubala, zajedno sacrnogorskim etnicima, vjeto koristi ovaj mete i sveoptupometnju i svako malo izdvajaju male grupice ljudi i dovodeih do jame. Tu delati u nekoj udnoj tiini rade svoj posao.Svoje rtve, nijeme od uasa, udarcima u glavu, obaraju ibacaju kroz otvor izmeu stijenja. Sve dok ne ugledajujamu u ljudima i tinja neka nada u spas, koja ih valjda tjerada se mire sa svime onim to im zlotvori ine. Tek pogled najamu kao da ih budi iz tog transa. Neki od straha samiskau...

Hadera ui, izvan sebe i u panici. Gleda unaokolotraei kakav-takav selamet. uje iz pravca jame potmuleudarce malja u zatiok. Od krkljanja umiruih ljudi jei joj sekoa i die kosa na glavi. Rukama stie dijete u naruju.Plae. Okree se okolo. Vidi da neki kao da ni sada nevjeruju u ono to im se dogaa! Zastajkuju, ekaju nekiiznenadni spas...

Neije snane ruke dograbie je za ramena, podigoena noge i gurnue grubo kundakom u lea. Zatetura i

36

posrnu na koljena. No, ne isputa dijete koje se od straha iplaa zacenulo.

- Ustaj, kuko! - prodera se Spaso i rukom je podie.Pokua joj istrgnuti pomodrelo dijete, no Hadera seusprotivi. Stisnu ga rukama jo jae i privi uz krvavo lice.Spaso ponovo opsova i nogom je odgurnu pravo u rukeostrvljenih komita iznad jame. Ona se prepusti kandamazla... Neko je snano udari kundakom u zatiok. Djevojkazastenja od uasnog bola, zatetura i kroz otvor jame nestadeu trenu.

Iznenadni pucanj odjeknu iznad jame. Nakakodrugaiji i svi ga zapazie, oslukujui u tiini koja nastade.Negdje zahrza konj, a u nebo - preko krovova - prhnu jatodivljih golubova... Spaso se zanjiha u pasu i polako stadeposrtati na koljena. Pogled mu se zakovao u pravcuplaninske kolibe, odakle je i ispaljen puani hitac, koji jenaao njegovo elo.

- Ljudi, ljudi, ubie Spasa! - viknu bradonja zaklonjeniza stijene pored koje se strovalilo beivotno Spasino tijelo.

- Opkolite pojatu, pika vam materina! - naredi ljutitoBoo i sasu rafal u tom pravcu. Zapucae i zavritaeCrnogorci, razmilie se Spasini roaci... Tre. Viu.Pucaju, a meci fijuu sa svih strana...

- Pobjee u umu, majku mu jebem! - ljutitokonstatova Boo kad se, malo poslije, vratio iz bezuspjenepotjere. - Nema vremena trati za njim. Naemo ga, nebrinite. Zavrimo sada, zavrimo s turcima i bjeimokuama! - naredi i bez milosti osu rafal po gomiliprestravljenih ena i djece.

37

Jama opet oivje i poe gutati bespomoni narod.Incident oko pogibije paklenog komandira Spase kao daubrza ovaj smrtonosni stroj na Trusini.

- Bacaj! Ne ekaj i ne ostavljaj nikog... Udari! Kolji!Ne troi municiju! Guraj dolje, bacaj, bacaj! vriti Boo,obilazei stratite sav izoblien.

Dugo nakon toga su krici umiruih parali nebo imijeali se s urlajuim glasovima bandita. Na kraju, kad je iposljednja muslimanska dua baena u bezdanicu, stadoegurati kamenje u dubinu. Prljavi posao zavrili su bacanjemrunih granata kroz otvor jame. Od eksplozija kao dazadrhta cijela planina. Sve za trenutak utihnu. Iz jame u nebodizala se praina, a u zraku se osjetio vonj slomljena kamena.

Isti je dan, ali ve pred akam. Vezirka se pridie. Joje u onom kukuruzu. Dohvati najblii klip kukuruza. Saguliga i halapljivo poe gristi i sisati sok. Prie paljivoizgladnjelom djetetu i iz usta mu na jezik nakapakukuruzovog mlijeka. Mali Hamid se zakalja. Zagrca.Vezirka mu u strahu rukom stade vaditi zrnje iz usta.Zautae listovi. Zadrhta klasje. Vezirka pretrnu i krenu daopet zalegne u brazdu. Zagluujui pucanj. Vatra sijevnu.Metak je prelomi u pasu. Rukom se mahinalno uhvati zastomak. Pade tijelom preko djeteta. U ruci joj ostade stisnutoguljen klip kukuruza. Iznad kukuruzita zagrakta gavran.

Istu no, negdje ispred zore, Vezirka otvori oi. Boli jeu leima. Noge ne osjea. Utrnule. U strahu pokua da seprisjeti ta joj se desilo:

- Kuku meni, kukavici sinjoj! - prozbori tiho, kaddoe sebi. Pogleda dijete. Opipa mu rukom okrvavljenolice. Vrisnu i zaplaka gorko. Htjela je Hamidu zatvoriti oikad joj neije ruke dodirnue ramena. Zanijemi,

38

okamenjena! Nije imala snage ni da plae a kamoli da bjei.A i e da bjei, pomisli u strahu. Pored nje unuedvojica nepoznatih ljudi.

- Ne boj se, eno... Ne plai se! Mi nismo oni! -progovori mukarac s pukom u ruci.

- etnici su okolo. Molim te, eno, molim te budi tiha!Ja sam Jefto - apnu onaj drugi i maramom, koju izvadi izdepa, stade joj previjati ranjenu nogu. Prvo je podveza dane iskrvari. Vezirka tiho zajauka, od bola u koljenu, a onda jezapee i u dui. Oajna je. Stie zube da ne zavriti. upasebi kosu...

- Kako si, bona, dola vamo? - upita malo poslije Jefto.

- Pobjegla im s jame, nalet ih bilo! - odgovori krozpla ona.

Jefto zavrtje glavom. Opsova:

- Pih, pih! Pogan srpska. Moj Bogdane, okaljali sunam, ionako prljav, obraz za narednih pesto godina!

- I sve u ime srpstva i pravoslavlja, jebem im ocaoinskog! - nadoveza se na psovku Bogdan i razoarano,potiho vie za sebe priupita: - Ko su, zaboga miloga, i odega su ti to ovo rade? Zato ovoliko komijske krvi, Jefto,pobogu si ojee?

- Hmm, hm! - promrmlja. - Ko su, pita? Zna ih i ti koi ja, vrae. Tribali, Bogdane, tribali. Jesi li uo za tribale?im se bezbonicima ukae prilika da srbuju, bjei od njihjer poinju klati okolo sebe. Nose tog vraga u krvi i prenoses koljena na koljeno. Eto ko su i ne pitaj me nita! - kazaljutito Jefto, osvrui se u mraku. Bogdan zaueno sleeramenima.

39

- uj tribali? Hm, hm?! Nikad uo! - prozbori onakoza sebe.

- ue, Bogdane, ue. I vidjee te nae srpskeljudodere uskoro! Zato pouri! - prozbori nevoljko i,okreui se prema Vezirki, dodade: - Vidi li ona svjetlatamo? - pokaza ispruenom rukom preko kukuruzita i polja.Vezirka ne odgovori, samo okrenu glavu u pravcu kiljeihsvjetala, negdje tamo u daljini.

- Ako si u stanju da s tom ranom do zore pree polje,spaena si! Zato pouri i ne okrei se. Ne obaziri se. ta jebilo, bilo je! Spaavaj sebe i to dijete u trbuhu. Tamo su joneki koje krijemo od etnika! - dodade on i pomoe joj dase uspravi na noge.

Vezirka se zanjiha. Pogleda mrtvo djeakovo tijelo ijo jednom bolno zajeca. Sage se. Htjela je djeaku zatvoritioi.

- Mi emo! - kaza tiho Jefto i pripomoe joj rukamada ne padne u brazdu. Vezirka se ipak sage. Poljubi djeakau elo. Zajeca.

- Otprati je do gornika, Boa. Pomozi joj tamo do puta- naredi i u naruje uze mrtvog Vezirkinog dvogodinjegsina. U oima mu se, vidi se, svrtjele suze. Opsova: - Jebemti prokleti rat i ko ga izmisli!

Uoi svitanja je. Vezirka se na rukama i nogama, smukom, kretala putem prema selu u daljini. Trudila se kolikoje god mogla. Zapinjala. Prstima je parala blatnjavi poljskiput samo da se domogne slobode. Povremeno bi seokretala, bacala tuni pogled u pravcu kukuruzita i nanovonastavljala vui bremeniti stomak i ranjenu nogu po putu.Svitalo je kad se od umora i iscrpljenosti skljokala na praguJeftine kue...

40

VIII.

Jefto i Bogdan su jutro doekali u kukuruzitu poredpotoka. Pritajili su se oslukujui sporadinu pucnjavu udaljini...

- Koliko emo ekati tog kurira, Jefto? - upita tihoBoa.

- Vrag e ga znati koliko. Vidi da nam sve kasni. Sve,pa i partizanija. I dok mi ekamo i kasnimo, etnici rade.Siju! Siju sjeme mrnje zbog koga emo u naredni vijek uis biljegom prokletstva na elu! - promrmlja zamiljeno Jefto.Kresnu fajercakom. Pripali cigaru. Kutiju s duhanom dodadeBogdanu. U daljini se uo ljutiti lave pasa i, sve ee,promukli glas seoskih pijevca. Svitalo je.

U isto vrijeme, na hladnoj stijeni, negdje u mrakuduboke jame... Neko potiho zajauka... Jaue dugo i kao dapokuava uhvatiti zraka. Davi se. U jednom trenu davljenjenestade... Tiinu mranog podzemlja propara snano i bolnojaukanje: Aaaah! Aaaah! Aaaah! Neije se tijelo pomjeri.Ruka se podie uvis. enski promukli glas jedva razgovjetnopromrmlja:

- Raaaam, aah, raaaam! Boe dragi, ja raaam...Ima li ikoga iva? Ima li? Da mi pomogne? Ja sam Rahima -glas se gubio negdje u dubini jame. A onda se sve nagloutia, tijelo se umiri, ruka ostade da beivotno visi na stijeniiznad provalije.

Hadera se otimala uasnom komaru i bolovima kojeje osjeala po cijelom tijelu. Lijeva ruka joj je slomljena,zakljui malodunono nakon spoznaje da je ne moepomai. Uzdie teko. Osjea, zarobljena je negdje na

41

hladnoj kamenoj stijeni, u vjenom mraku hladne jame?Prostenja od tuge i bola. Tijelo joj stade drhtati. Gdje godrukom opipa stijena! Gdje god pogleda mrak! Zaustavljadisanje ne bi li neto ula. Nita! Zdravom rukom polakopodie onu slomljenu i poloi je paljivo sebi na grudi. Odbola se onesvijesti.

Probudio je vrisak neijeg djeteta!? Strese se.Uasnuta je glasom novoroeneta u jami. Rukom inogom, u strahu, stade panino opipavati okolinu. Neijetijelo je bilo ispod njenih noga! Vrisnu ponovo i od straha sestade uspravljati.

- Ko je to tamo? - upita jedva zaustavljajui dah. Nijebilo odgovora. Samo je dijete jo slabano plakalo. Pokuase pomjeriti naprijed koliko je god mogla. Osjeti snanebolove i umalo se onesvijesti. Ipak, stie ispruiti ruku kakobi dohvatila dijete. I, u trenu, kad je prstima dodirnulaklizavo djeije tjelace, bol u vratu i glavi je zaustavi,paralizova joj cijelo tijelo i ona potonu u nesvijest...

Trgnula se na potmulo mlataranje krila po zraku igotovo jezivo krijetanje krilatih nemani. Zdravom rukompokua zatititi oi. Zajauka tiho i uspravi se u sjedeipoloaj. Gurajui se nogama i odupirui rukom od stijenu,prestravljena i u panici, stade se povlaiti u zaklon. Ponovozajauka od bolova u vratu i glavi i gorko zaplaka. Maloposlije u strahu podie glavu. Pogledom je u mrakupretraivala okolinu. Nita osim mrklog mraka nije moglavidjeti. Zajeca. Prstima je traila oi. U stranoj je dilemi!?Da li je ona budna ili je opet upala u onaj strani komar kojije ne naputa od poetka. Zakalja se i umalo udavi ostacimazgruane krvi iz usta... Ispljunu ih i snano udahnu zraka.Proui bismilu. Zadrhta kad joj noga dotaknu toplo ptiijetijelo. Vrisnu:

42

- Ah, majko moja, pomozi... Boe jedini, pomozi! -osjeti kako se ptica pomjera i kljunom joj razdire kou...Ponovo u strahu isprui nogu kako bi ih otjerala. No, one senisu plaile. Napadale su jo ee. ak i onda kad bi ih saobje noge uspjela odgurnuti u provaliju - vraale bi semahnito i iznova zapoinjale borbu. Udarale su krilima ostijenu, otimale se o neto za njih vrlo vano i pri tomeisputale one uasne zvuke, koji su je i probudili. Jedna jojneman nadlijee iznad glave i snano mlatara krilima.Shvati brzo da oajniki napadaju neije mrtvo tijelo... Sjetise Rahime i planim glasom je pozva:

- Rahima, bona! Rahiiimaaa...! - ponovila je tonekoliko puta no Rahima joj se nije odazivala. Shvatikonano da vie nema ta izgubiti. Nije se predavala niti sevie plaila. Gurala je ptice koliko je god mogla, udarala ihnogama i rukom, vritala, ne bi li nemani bar glasomuplaila. Izmorena borbom i dotuena bolovima koje jeosjeala po cijelom tijelu, Hadera malo iza toga opet izgubisvijest.

Selo Runjite, skoro mjesec dana poslije. Seoskaobanad sa ispae, uz pjesmu i graju svojstvenu djeci,dogone stoku. Zvuci aktara odjekuju selom. Jedna uplaenadjevojica utrava u dvorite kue, hvata majku za ruke igovori glasno o eni koja tiho doziva iz jame.

- O kakvoj crnoj eni pria, dijete? - upitazabezeknuta majka.

- O onoj iz jame... Tamo u planini... Zna to mjesto,e je Milanov djed ljetos baco krepala goveda - promucadjevojica.

43

ena se u udu stade krstiti i okretati u dvoritu.Pogledom oprezno provjerava je li ko uo ta joj dijete ree,zgrabi u ruke drveni kabo i nestade u pojati ispod krave.

- Allahu dragi, otkud ja oe? Kako sam dospjelavamo? - zamuca Hadera tiho i zaplaka. A onda joj panjuprivue neije tiho pomjeranje tu ispod nje. Uplai se inaglo privue noge. Leima ustuknu natrag. U stomaku igrudima joj sijevnu strah poznat od ranije! Kao da se sveponavlja, pomisli. Razrogai oi u potpunom mraku ipokua rukom sakriti lice!

- Opet ta ena i dijete - apnu alosno sebi u bradu. Itaman kad je pomislila da joj se privia zau opet onostenjanje s poetka. Neije bolno stenjanje sada joj proparaui... Kao da je ula enski glas kako tiho i jedva razumljivojaue?! Nastavi podvlaiti noge i paljivo oslukivati. -Moda mi se stvarno to samo privia - apnu tjeei samusebe u prokletoj tami duboke jame. No, glas ene se ponovozau. Sada kao poziv u pomo! Podvi jo vie noge iodmaknu lea od stijene. Oslukivala je paljivo i skoroprestala da die. U strahu se panino stade pribijati uzstijenu. Glas ene joj je sada postajao razboritiji i blii...Noge joj poee trnuti i Hadera ih otpoe rukom u strahumasirati... Zajeca...

- Majko moja, majko... to sam jo iva? - zdravom idrhtavom rukom pree preko izranjavanog lica. Pokuavalase pribrati i koliko-toliko odagnati strah.

- Pomozite mi, jadnooooj! - prekide je u razmiljanjuopet onaj glas i vrati u stvarnost tamne i jezovito hladnejame. Hadera se nije usuivala progovoriti, a ni pomjeriti iko zna koliko bi se jo dugo skrivala iza stijene da joj ui nepropara pla novoroeneta. I ranije ga je ula, no nemoe se sjetiti je li bio stvaran ili ga je sanjala. Evo ga

44

opet, pomisli i rukom stade brisati suze. Sa mukom ispruiutrnule noge. Uini joj se ponovo da joj prste dotae njenoi vrue djeije tjelece. Kao i onaj prvi put, prisjeti se ona. Ustrahu se lagano pomjeri, oprije se, prvo na jednu, a onda ina drugu nogu... Rukom se sve vrijeme pridravala zastijenu. Svaki njen pokret prouzrokovao bi nesnoljivebolove u tijelu. I sada zajea, ali ne odustade. Polako,puzei, pedalj po pedalj, dobaulja nekako do goliavogdjeijeg tijela. Osjeala je kako joj dijete klizi pod rukom.Pokuavala ga je podii... Sve bi dala da ga je jo mogla ividjeti. Ali bol iz slomljene ruke snano zanjiha njeno krhkoi izranjavano tijelo. Posrnu i licem se stropota na hladnustijenu. Onesvijesti se u trenu.

Prola je vjenost, tako joj se inilo, dok se opet nijeprobudila. U glavi joj se mutilo, bubnjalo... Opet jeokruivao mrak. Isti onaj podmukli mrak kao i prethodnihdana... Nita se nije promijenilo. Nije osjeala lijevu stranusvoga tijela. Uz pomo zdrave desne ruke polako se uspravi,sjede i tiho zaplaka... Usta su joj bila suha, skoro skorena ijedva da je mogla jezik pomjerati. Osjeala je stranu e.Najgoru do sada. Sve bi dala za au vode. Pokuavala seiznova pribrati i prisjetiti dogaaja od prethodnog dana... Ilidana, nije vie znala. Kao kroz maglu, sjeti se da je tu blizunje bilo neko dijete. ula mu je pla, osjetila toplinunjegovog tijela, a onda se, kad ga je htjela podii,onesvijestila... I tako stalno iz mraka u mrak, iz bola u bol iiz privienja u privienje. Malo poslije je uplai lepranjekrila iza njene glave. Opet nestvarna privienja u tami,pomisli u strahu i tiho proapta:

- Moda su ptice? - zadrhta cijelim tijelom i podieglavu u pravcu zlokobnog udaranja krila. Ali nita nije moglada vidi. Samo mrak, mrak i mrak...

45

- Prokleta tama! - opsova i rukom se uhvati za usta.

- Odnijeli su mi dijete, bona... uje li? - prenu je izagonije opet onaj tihi i paeniki enski glas. Isti glas kao iprethodnih dana. Hadera zaustavi dah, pogleda u pravcuodakle je doao... Pomjeri s mukom tijelo naprijed i sa uijurukom stade zadizati pramenove kose da bolje uje...

- Sila dvojica s fenjerom u ruci. Jamili mi ga... alostimoja! - Hadera pretrnu od straha jer ovo je prvi put da jepotpuno razumjela ono to joj je nepoznata ena, smjetenanegdje ispod nje, govorila.

Odvai se i glasno upita:

- Ko ga je jamio, bona?

- Oni odozgo su mi ga jamili i odnijeli... Nisu eliprljati ruke o mene. Kau, gotovi smo svakako!

Hadera od iznenaenja i novog straha koji jespopade stade mlatarati rukom po stijeni. Zaboravi natrenutak bolove i krenu se odupirati. eljela je po svakucijenu dobauljati do te ene. No, nije mogla usprkosogromnom trudu koji je ulagala. Zaplaka tiho i tunopitajui se u sebi je li sve ovo san ili je njen bolesnikomar... Kada joj je malo poslije ponestalo suza ponovoskupi hrabrosti i upita:

- Kako ti je ime, bona? Da znam - zamuca Haderakroz suze i zavali se od bolova na hladnu stijenu. Nije biloodgovora. Moda me nije ni ula? Jeala je od bolova idavila se. Kao da joj se glas gubio negdje u daljini. I dok jeposlije komadom bluze i uz pomo zuba uvezivala bolni lomna ruci, Haderu opet prenu onaj jedva ujni enski glas.Mijeao se sada sa jo nekim glasovima umiruih ljudi kojisu dolazili iz dubine jame. Kao u inat, svi zajedno, pomisli.

46

- Rahima... Raahiiimaaa - nasluti Haderanerazgovijetno mrmljanje umirue ene. Bilo je toposljednje to je Hadera ula od Rahime. Pokuavala ju jedozvati, prvo tiho, a onda jae, no, odgovora nije bilo.Rahima je izdahnula, zakljui Hadera tuno i briznuponovo u pla. Umrla je jadnica izgovarajui meni svojeime. Jo jednom joj se svijet uruio. Zakalja se i zagrcnu...

Tako u i ja nestati, mislila je malo poslije kadkaalj prestade. U samo jednom trenutku, sama i na hladnojstijeni...

Ostalo je jo dugo da je mui pitanje da li su Rahima idijete uopte postojali? Moda i nisu... - Moda su samoplod mate, moga osakaenog tijela i skoro ubijene due -zakljui jecajui. Opet je bol i e bacie u komar...Utonula je u neto slino snu i nala se na beskrajnimprostorima gdje nije osjeala bolove. Vidjela je majku i ocakako sjede u avliji. Piju kafu, zovu kerku da im donesevode. Hadera se s Amirom prska vodom na izvoru, smije sei ne osvre se na svoje roditelje... Oprostie mi onisvakako!, ape Amiru na uho.

Probudile su je ptice. ula ih je tu blizu kako mlatekrilima, udaraju snano kroz vazduh, otimaju se o komadeljudskog mesa.

- Moda razvlae ostatke nesretne Rahime i njenognovoroenog djeteta - apnu sebi u bradu. Prestravi se odtih pomisli i tiho zajauka. Da je ne uju, zaepi rukom usta ina trenutak prestade disati... Oslukivala je jo dugo i sastrahom svaki njihov pokret, svako odlijetanje i novodolijetanje. inile su to u ritminim razmacima. Malo poslijeje osjetila i smrad raspadajueg ljudskog lea. irio se imijeao s mrakom peine... Mora da su joj raskomadaleutrobu pa se uje, zakljui s gaenjem djevojka i stade se

47

tiho pomicati natrake prema stijeni. Da im nisam na putu,mislila je u tim trenucima bolnijim od uboda noa.

IX.

Nedugo iza toga ptice su otile. Haderu je nastavilamuiti i proganjati e. Nesnosna e, od koje se poelagubiti... Molila je Boga da joj uzme duu, jecala tiho,proklinjala dan kada se rodila... Iscrpljeno i onemoalo tijelospopadao je iznova komar... Hadera je padala u ambis,vraala se, na izvoru pila vodu... Nikako da se napije i dautoli e.

A onda je odozgo, iznenada, zaslijepila svjetlost. Jaka isnana da je rukom morala zatititi oi. Snop neobjanjivesvjetlosti se s vrha stropotavao i sa sobom donosio pticu.Bijelu pticu s plavim oima. Doletje u trenu i zaustavi se naHaderinom ramenu... Dotae ga blago, iscjeliteljski, aoima osvijetli stijenje. Djevojka na momenat zatvori oi iugleda, kad ih je poslije ponovo otvorila, siluetu ovjekaprekrivenog ohom do zemlje... Stoji ponosno nasmijanoglica, a u rukama mu blijeti buket bijelih ljiljana. Miriscvijea se u trenutku rairi jamom. Boe jedini, ko li jeon?, pitala se u udu. Kao da je Amir, pomisli i obradovamu se... I to ga je vie gledala vie joj se inilo da nije. Ne,nije to on, zakljui rastueno, a oi joj zaiskrie...Postepeno je i u jednakim razmacima mijenjao izgled, aosmijeh na licu mu je ostajao isti. Blaeno je titrao... Ko jeto?, pitala se u sebi s uenjem Hadera. Isprui ruku daga dotakne. Ruka joj proletje kroz njegovo tijelo kao da je odmagle. Nepoznati mukarac se sada jae osmijehnu, a iz

48

njegovih oiju zatitra ponovo ona udna svjetlost. Ispruiruku prema djevojci i tiho ree:

- Treba ivjeti, ivjeti da jednog dana svjedoi predljudima o ovom zlu!

U tom arobnom i kratkom trenutku Haderu nijenita boljelo i nije je muila e. Blaena i topla rukaneznanca obavijenog svjetlou joj je uz sve to jo i umilalice. Zaspala je potom u miru. Ne zna koliko dugo je spavala.Nije sanjala. Kad se probudila bio je strahovit mrak i iz njegasu je poele napadati ptice. Dole su iznenada i odmahnapale. Moda iste one koje su nedavno komadale Rahiminomrtvo tijelo. Hadera vrisnu, a rukom mahinalno pokuaotjerati onu najbliu to joj je kljunom umalo oko pogodila.Zamahnu u strahu rukom i otjera je s lica. Bile su jo tri inapadale su zajedno. Jednu je nogom, otresajui, gurnula uprovaliju, a onu drugu, kad je nadjaa strah i kad jojponestade strpljenja, zgrabi rukom za tanki vrat. Zamahnusnano nekoliko puta i ocarapi joj glavu. Pljusnu krv poHaderinom licu. Nekoliko mlazova joj osvjei usta...Gutala je toplu tenost sve dok se nije dobro osvjeila. Nijese plaila niti joj se vie bilo ta gadilo.

- ta Bog da... A dao je, nije mogo gore! - prozboriohrabrena i oito okrijepljena ptiijom krvlju. A onda joj jeiz vrata isisala i posljednju kap. Beivotno tijelo ptice je nakraju zavrtljala u dubinu jame. Naredne dane i noi jeprovela u molitvi Allahu sada je ve traila da joj poaljeptice. Da im se naodvre vratova i napije krvi! A one su, kou inat, prolazile i zaobilazile njeno skrovite. Tek poneka bisvratila i tu bi joj uglavnom bio kraj. Hadera bi je odmah ibez razmiljanja hvatala za grlo, borila se s njom sve dok jojvrat ne pukne i iz njega ne ikne gusti mlaz krvi. Sasipala bi

49

to u svoja skoruena usta, mljackala lagano jezikom ihalapljivo gutala.

A onda su je jednog jutra ili jedne veeri, nije torazaznavala u mraku, probudili djeiji glasovi. Nadvirivalisu se kroz otvor jame i zvali.

- Hej, hej! Ima li koga dolje?! - ponavljali su to uglasvie puta. Hadera se uplaila i nije se odazivala. utala jejedno vrijeme a onda se, kad je napokon zakljuila da nemata izgubiti, javila.

- Ima, ima, pomozite mi, ja sam iva u jami! - glas jojje, odzvanjajui i odbijajui se o stijenje putovao sporo, bakao i glas djece odozgo, s vrha jame, prema mjestu gdje seHadera skrivala. Poslije se sve utialo. Hadera jepremorena i iscrpljena ponovo zapala u svoje jamskekomare. Seoski obani, uglavnom djeca, i taj su dan,vraajui se kuama s planine, priali kako su uli da izjame doziva neki enski glas. Priali su to s oduevljenjemzabazeknutim roditeljima koji su vrtjeli glavama, jernaprosto nisu vjerovali u ono to im djeca prepriavajuusplahireno. Tako je napokon za priu o eni koja doziva izjame saznalo cijelo selo. Neki nisu ni znali za jamu, ali niza zloin koji se na njoj dogodio prije koju sedmicu dana.Drugi su neto ko nauli, jer su se neki izlajali, na prolipijani dan, spominjui na stotine ubijenih i u jamusunovraenih muslimana.

Do povrine zemlje je jo samo, s vremena na vrijeme,dolazio bolni vapaj nesretne djevojke Hadere:

- Vo...de, vo...de..., dajte mi vo...de!

Haderin se ivot u tami jame pretvorio u jedanneprekidni komar, u kome su se vrtjele neke slike izprolosti i stvarnost, ali na nain da skoro nikad nije bila

50

sigurna kada je budna. A sve te slike su se stalno vraale napoetak i inilo se da im nema kraja. Opet vidi majku,doziva je, mae joj... Budi je Naza i kae: Prosci samo tonijesu stigli, keri! Hadera nevoljno ustaje... Noge jojoteale. Sanjivim oima vidi kroz prozor kako njen Amirstoji u avliji, mae i moli je da izae. uje njegovo tihodozivanje, vidi ruku koja otvara pender... No, ona je bezglasa i bez volje... A onda meava poe da mota grabovinu unebo... Zau se jak tresak neijih vojnikih cokula uavlijska vrata. Hadera zanijemila od straha... Otvori naglooi, zakrkolja i snano zakalja. Probudi se. Jauknu odbolova i rukom pritisnu gole grudi...

- Opet sam sanjala - apnu tuno. Uini joj se maloposlije da je neko doziva. Uhvati je strah... Zaustavi dah dabolje uje.

- Hej ti dolje! uje li? - odjekivalo je jezivo krozupljinu jame.

Glas s vrha se neprekidno ponavljao. Hadera se uprvi mah ne usudi javiti. Tresla se od straha i iznenaenja.Ko zna ko je to gore, mislila je. Stomak i grudi su joj senadimali od bolova. Zbrka i neizvjesnost u glavi je nisunaputali. ta uiniti i da li im odgovoriti, muilo je?

- Hej, ti dolje! uje li nas? - prekide je ponovo onajglas.

Hadera u trenutku odlui:

- ujem, uuujem vaas! - prozbori teko, ali dovoljnoglasno da su je oni gore mogli uti. Izranjavana usta jedva jeotvarala. Pekla je i boljela svaka izgovorena rije. Nije punoprolo kad se s vrha jame ponovo oglasie nepoznati ljudi.

51

- Spustiemo ti vode! uje li? Uetom emo spustitivodu i hranu - ponovili su nekoliko puta.

Hadera s uiju zadie kosu i kao da kroz maglu zauneije podlo smijanje... Muki glasovi joj se uiniepoznatim... Ne, nije se prevarila. Zadrhta od straha jer je tocerekanje podsjetilo na ono najgore. Tako su se smijali kadsu nas u jamu bacali, sjeti se ona. Hladan znoj joj ovlaielo. U strahu se stade pribijati uz stijenu. I taman to sesmjestila, zau blagi udar lima od stijenu. Shvati da su jojve poslali kanticu s vodom. Kolebala se. ta uiniti? ekoju je osjeala nadjaa sve ponovo uzbrkane osjeaje...Otpoe lagano puziti stijenom. Pratila je s mukom zvuk kojije proizvodio udar lima o stijenje. U mraku nije moglavidjeti ni ue ni kanticu. Isprui nasumice ruku i dotaknuue. Malo poslije i kantu s vodom privue sebi.

- Napokon voda - promrmlja i rukom prinese kanticuustima. No, im je voda dotakla njene izranjavane usneshvati da neto nije u redu s vodom. Peklo je, prilo poustima i Hadera u trenu odlui gurnuti kantu to dalje odsebe.

- Otrov, otrov! - apnu.

- Prokleti bili! - izgovori malo poslije kroz suzedjevojka i brzo se povue stijenom u pravcu svoga jamskogskrovita. Zavlaila se to je mogla dublje u procjepizmeu dvije stijene. Zau opet smijeh i psovke, ali istropotavanje kante s otrovanom vodom u dubine jame.Nedugo iza toga zau snano stropotavanje kamenja kojesu bacali s namjerom da je zauvijek uutkaju. Prtalo je nasve strane, odjekivalo, udaralo ispod njenih nogu i odlazilonegdje u dubine jame. Razoarala se ponovo u ljude.

52

- Neka krvnici misle da su me ubili - apnu tiho i prekousta navue komadi znojne bluze.

Kad je kamenolom prestao, Hadera ostade mirna iuurena. Znala je da nije kraj, da ti neljudi ne znaju stati. Ibila je u pravu zaredae eksplozije runih granata. Prvojedna pa druga, a onda u grozdovima. Sreom, veina ih jeeksplodirala visoko iznad nje te je nijedan geler ni otkinutikamen nije zakaio. Jedva je susprezala kaalj, jer se u jamistvorila stravina praina od kamena i dima koji su napraviledetonacije. Potom se sve utialo, praina i dim su se polakoslijegali... Hadera je zaspala. Sanjala je Amira: ko on triuz nadolu rijeku, zove je da beru poljsko cvijee. Ona bi damu prui ruku, ali se on izmie i nikako da ga sustigne.Neto ga odvlai unazad. Vidi konja s jahaem, propinjese... Ona bjei koliko je noge mogu ponijeti, stie prstimablatnjavu poljsku travu...

X.

Kod narednog buenja imala je vie sree. U mrakuje uspjela uhvatiti jo jednu pticu. Odvrnula joj je glavu,napila se tople krvi, a onda utonula u svoje svakodnevnejamske more. Kao da je i ona postala ptica. Leti iznadkukuruzita i vidi Arifu kako sasuenim usnama guli ihalapljivo sie mladi klip kukuruza... Tamo iza sumuslimanska sela, sva u dimu i plamenu... Podivljali konjitrkaraju okolo bez sahibije.

Ne zna koliko je dana i noi prolo od momenta kadasu je htjeli otrovati. Nije ih brojala, a nije joj to u njenojmuci ni naumpadalo. Svaki dan i no su joj ionako bili isti...

53

A onada je iz razmiljanja prenu jo jedan glas. Glas ovjekato je, poput prethodnih, dolazio s vrha jame.

- Djevojko, jesi li jo iva? Javi se, javi se, molim te! -odzvanjalo je u Haderinim uima i glavi. Glas mukarca jojje zvuao drugaije, blae, ljudskije.

- Boe, on me moli da mu se javim - apnu Haderaradosno. Osjetila je po prvi put neije saaljenje idobronamjernost. Zaplakala je i kroz suze tiho i jedva ujnoodgovorila: - iiivaaa sam, jo sam iivaaa!

- Nemoj se plaiti nas, doemo noes da te izvadimo...uje li? uvaj se i ne javljaj se nikome dok ne uje mojglas - odgovori nepoznati mukarac s vrha jame... Ubrzo je itaj glas nestao, a zavladala je uobiajena tiina. Narednihsati se gore nita vie nije ulo. Hadera je bila pri krajusnage i jedva se mogla pomjeriti. uurila se i ponovopovukla u procjep izmeu stijena. Nije mogla vjerovati dagore postoje dobri ljudi. Iznemogla i izmrcvarena, brzo jeopet utonula u svoja snovienja...

U isto vrijeme u oblinjem srpskom selu...

No je, iz daljine se nasluuju konture kamene kuesmjetene duboko u sjeni dubovih stabala. Ispred nje jeomanje dvorite, u kojem leerno straare dva odraslapsa. Vrata kue izgledaju vrsto zabravljena... Unutranjostobasjava petrolejka okaena na zidu iznad ognjita, u kojemveselo pucketa vatra. Na sredini kue je ogromni drvenihastal, za kojim tiho i bez rijei veeravaju domainoro, brat mu Branko, ujak Tamindija i komija Slavko.Domaica Ana im slui obarene krompire i sir iz mijeha...

- To je sve to imamo za noes - prekide veernjuutnju Ana i povue se blie ognjitu.

54

- Kakva su avolja vremena dobro ita imamo zapojes - dodade oro lijeno ustajui od stola. Branko,Tamindija i Slavko ne rekoe nita. utke nastavie sveerom. oro rukom zadie zastor na prozoru, primaeglavu i pogled ustremi preko dvorita prema planini.

- Ni mjeseine nema - konstatova tiho i, okreui sena petama, dodade: - No je svaija i avolja!

Branko je upravo zavravao s veerom. Obrisa ruke ikroz osmijeh zahvali nevjesti na ukusnoj hrani. Zapali cigarui ustade... Pogleda brata i ree:

- Znam, brate, da su svuda okolo Radivojevi etnici i tibi najradije da se vaenje te djevojke iz jame odgodi. Nemaodgaanja, pa ta nam god Bog da! - naglasi da svi uju!

oro ne odgovori. Ujak Tamindija se tiho zakalja inogom ispod stola munu ljutito u Slavka. I on se stadekaljati... A onda nasta mukla tiina...

O vjealic na zidu iza vrata visile su etiri puke.Munu tiinu na kraju prekide oro:

- A ti bi jo i da die ustanak, brate. Zanima nas josamo protiv koga ustati?

- Protiv zla, brate! - kratko mu odgovori Branko i sazida skide svoju puku. Opasa redenik oko struka i krenuprema vratima. Prije nego je rukom uspio dohvatiti teku,okrenu se, pogledom oinu brata i ujaka i ljutito kaza:

- Na jednoj strani imate zlo, a na drugoj dobro.Odluite se!

A onda otvori vrata. I prije nego je zakoraio u no jojednom se okrenu i preko ramena ree:

55

- Djevojku moramo izvaditi iz jame i koliko-tolikooprati na crni obraz.

Zalupi vratima i nestade. U kui zavlada duga i munatiina. Samo se ulo kuckanje limenih pjata to ih je Ana ukipu sapirala vodom. oro je puio cigar na cigar. UjakTamindija je i dalje kaljucao. Slavko je nervozno ispodstola treskao nogom... Malo poslije se Branko ponovo pojavina vratima, pogleda ih ljutito i ree:

- Odoh ja, a vi doite s nosilima i koninama.Uskoro nestade u mraku.

Skrivajui se u sjenama kukrica Branko je brzo,prijekim putem, doao do jame. Nekoliko puta je paljivoobiao okolinu i, kad se uvjerio da nema nikoga, oprezno jepriao otvoru jame. Naoruan i s metkom u cijevi, ekao jebrata ora i ujaka Tamindiju da dou s konopima izsela i izvade djevojku. No, prvo joj se morao javiti... I tamankad je Haderu htio pozvati ukoi se kad zau galamugrupice etnika, koji su se kozjom stazom, iz pravcaBerkovia, sputali prema jami. Branko prepozna jedan glas meu njima je Radivoje. unu i repetira puku... Bratoro i ujak samo to nisu stigli. Strahovao je da ihRadivojevi etnici ne iznenade. Okretao se okolo ne bi libratu i ujaku dao kakav znak da im ne ulete pravo uzasjedu...

Ne slutei nita, orova grupa je upravo stizala ietnici su ih primijetili. Saekali su nekoliko trenutaka daim se priblie i onda otpoeli pucati iz zasjede... oro iujak se od straha sklonie u oblinju omeinu. Brojnijietnici ih stadoe opkoljavati. Branko nije imao izbora.Rizikovao je svoj ivot i zapucao iz prikrajka... Iznenaenietnici zalegoe... Iz omeine malo poslije zapuca i

56

oro. Ujak Tamindija baci bombu. Zaue se jauci,jedan etnik na kozjoj stazi posrnu i pade. Preostala dvojicabradonja se od straha i iznenaenja u trku sklonie poredzida omeine... Ne razmiljajui o svojoj glavi, Brankoistra iza grma, osu rafal u pravcu etnike grupe koja seuplai i stade povlaiti. Branko je trao i pucao pozivajuibrata da se povue prema selu...

Zaostali etniki komandir Radivoje iz oblinjeggrmlja naniani mirno i pogodi Branka. Pogoen u prediogrudi Branko pade na koljena, a onda licem udari o zemlju.oro iz omeine zafrljaci bombu i trei krenu premaRadivoju... Dodatnu snagu dade mu beivotno bratovo tijelokoje je lealo na ledini ispred poruenih zidova planinskekue. Opsova etniku majku i jurnu u pravcu odakle jedoao Radivojev metak. etnik se uplai i u strahu bacizatekanu puku u kupinu. Potra koliko ga noge nose. Zanjim u stopu trao je oro. Ubrzo ga sustie, povali nazemlju i, mada ga je mogao ubiti pukom, odustade... Udaraoga je akama po licu, gnjeio mu grudi koljenima, psovao...

- Reko sam ti, Radivoje, da emo se sresti i pucati! -vritao je oro i rukama nastavio daviti etnikogvou... Malo iza toga na putu je ostalo leati beivotnotijelo etnika koji je ubio Branka. Te iste noi su na nosilimakoja su bili namijenili djevojci iz jame odnijeli mrtvoBrankovo tijelo...

Narednih dana trajala je velika alost u kuiorovih. Branko im je bio ponos porodice. Sarajevskistudent koga je Komunistika partija poslala da u ovomdijelu zemlje organizuje partizanski odred za borbu protivfaistikog zla... Sahranili su ga tiho i pod okriljem noi udvoritu porodine kue. oro je danima sjedao u kui,utao i muao, a onda je jedne noi, nakon mnotva

57

ispuenih cigareta, pozvao ujaka Tamindiju i mirno mukazao:

- Pripremi sve to treba za veeras da izvadimo onuevojku iz jame! - Tamindija ga je pogledao s uenjem,zavrtio nevoljno glavom, a kad je htio neto izustiti oroga prekide rijeima: - Znam ta hoe rei, ujae. Ali to jeBrankova posljednja elja i ja u je ispotovati!

XI.

I dok je Haderino raspadajue tijelo, koje su te noidvojica starijih seljaka, orovih prijatelja iz susjednogsela, uetom, oprezno i malo-pomalo, izvlaili prema vrhujame na povrini, postajalo sve vidljivije, ora presijeeneto bolno ispod stomaka. Kao jaka struna. Opsova tiholjudsku hru koja je sve ovo uinila. Zadrhtae munajednom i noge i ruke. Uplai se i koa mu se stade jeiti.Ustuknu korak nazad jer ono to je konano vidio nije liilona insana... Prekrsti se u trenu objema rukama! Iza njegovihlea tiho je povraao ujak Tamindija.

- Reko sam ti, crni oro, da to nije iksan... Da je toavo koji e nam svima doi glave. Naem Branku je vedoo, a sada e tebi, meni i cijelom selu!

oro ne odgovori nita. U strahu dokopa gunj iprimae se otvoru jame. Pogledom uhvati kako se ujakTamindija u strahu odmie i pokuava pobjei.

- Vrati se, ludo stara! Iksan je, vidi, pomozi nam...Uvati sevaba po stare dane - odbrusi mu ljutito preko ramenai gunjinom s obje ruke prekri Haderino tijelo.

58

- Da joj svjetlost ne uniti oi - ree glasno da sviuju. A i da joj pokrije tijelo jer na sebi nesretna djevojkanije imala ni komada haljinke...

Radili su brzo i paljivo, osvrui se okolo da zle oine vide kako iz jame vade muslimansku djevojku. Maloposlije su je polegli na improvizovana nosila i u trenuzamakli putem kroz ipraje. A onda su je, pod okriljemnoi, odnijeli ravno orovoj kui. Prvo ju je Ananapojila toplim i razrijeenim kozjim mlijekom. Bilo je tomukotrpno jer je svaki drugi gutljaj iscrpljena djevojkapovratila... Ana ju je po dolasku obukla, oistila joj rane iumila lice... Prije toga joj je tijelo namazala mau od desettrava, kako su zvali taj lijek u narodu. Polomljenu ruku jojje namjestio oro... Znao je to i u selu je vaio za ovjekakoji se najbolje razumije u namjetanje kostiju... Nekolikosati poslije, kad je Ana stala pitati Haderu toplom juhom,zalajae ljuto orovi kerovi i upozorie domaina da nekonepozvan prilazi kui. Hadera stisnu zube i prestadecviliti...

- Ugasi lampu! - naredi tiho oro. Dograbi puku ipolegnutih lea izjuri kroz vrata. Nedugo iza toga je nestaou dvoritu. Kerovi su i dalje lajali, ljuto usrtali prema putukojim se dolazilo orovoj kui. oro je iz prikrajkaposmatrao dvojicu poznatih etnika iz sela kako se opreznoprikradaju kapiji. Oima su u polumraku pretraivalidvorite i rukama smirivali ljutite kerove. Kad su ih psi nakapiji skoro saletjeli, stariji etnik s kokardom na glavipozva:

- O, domaine!

Ponovi to nekoliko puta... orova ena otvori vrata ipojavi se na pragu drei u ruci tek zapaljeni fenjer. Pogledakiljei u pravcu kapije. Vidjela je jasno dvije naoruane

59

siluete, dva bradata etnika razbojnika koje su kerovilaveom drali izvan avlije.

- Ko je to u ovo doba? - upita ljutito i dodade: - oroje u Nevesinju, u komandi! Da mu se to nije ta desilo,kukala mi moja majka? - priupita, kiljei lukavo izazadignutog fenjera. Kerovi se nijesu smirivali. Reali suljuto... Ana ih pozva i rijeima smiri i oni se pokornopovukoe do polovine avlije. etnici na kapiji se nijemozgledae. Klimnue jedan drugom glavom i zadigoe pukepreko ramena.

- Nije mlada, nije. Prolazili smo, pa velim da pitamo zazdravlje! - ree dugajlija i mahnu glavom onom s kokardomna elu. Malo poslije su se izgubili na putu prema centrusela, koje je spavalo dubokim snom. Samo je poneki lavepasa naruavao njegov pononi mir.

Prvih desetak dana Haderinog oporavka oro jedeurao danonono, a njegova ena je tri puta dnevnomijenjala mehleme na djevojinom tijelu. Posebne mehlemestavljala joj je na lice. Oporavljala se brzo i dobijala nakilai. Rane po tijelu su, zahvaljujui Aninim travama imehlemima, postepeno zacjeljivale. Ve su se nasluivaliobrisi Haderinog lijepog lica. U veernjim satima bi ihposjeivao i ujak Tamindija i radovao se Haderinombrzom ozdravljenju.

- Vidi, vidi kako lijepa djevojka - ree uz veeruHaderi i smijeei se dodade: - A ja se prepo mislei da sisami avo!

Svi se nasmijae starevoj ali.

60

Samo je ujak Tamindija znao da oro i Ana usvojoj kui kriju djevojku s jame. etnici su skorosvakodnevno pokuavali preko svojih jataka otkritiHaderino skrovite. Plaili su se da e preivjeti i svijetupriati o njihovom crnom obrazu. Tako su jednog danaujahali u selo i stali pretresati kuu po kuu. Osim Hadere,traili su partizanske i komunistike saradnike i ubijali ih nalicu mjesta. Istoga dana u predveerje doli su i predorovu kuu. Bilo ih je desetak i, kad su prili kui,zatekli su ora kako nijemo sjedi na svjeem grobu brataBranka. Pogledali su se u strahu i produili premasusjednom selu... oro se nije ni pomjerio. Prije njihovogdolaska Hadera je s Anom otila kod kuma Radovana.etnici su i u narednim danima pretresali sela pokuavajuidoznati gdje je Hadera.

Ona se u meuvremenu dobro oporavljala. Zaplakalabi katkad u Aninom naruju. Sjeala se esto sretnogdjetinjstva provedenog u Katoviima. Na njenu alost,sjeanja su bila sve to joj je ostalo od porodice i sretnogdjetinjstva. O onome to je preivjela u jami nije govorila.

- Ne sada dok se oporavljam - aptala je u strahu.

ak je i svojim spasiteljima uskratila odgovore koje sueljeli uti... oro je sino i prvi put uz veeru priupitaoo neljudima koji su je bacili u jamu. Pogledala ga je ustrahu i prestala jesti. Tiho je zajecala i kratko odgovorila:

- Komije!

I u kui orovih se nije mnogo govorilo ostravinom zloinu nad komijama muslimanima.Uglavnom se utalo. Najsretniji bi bili da se nije dogodilo inastojali su sve zaboraviti, tako se inilo Haderi...Pokatkad bi u razgovorima izmeu sebe pokazivali

61

nesigurnost, to je Haderi govorilo da se duboko unjihovim duama vodila borba izmeu dobra i zla.Primjeivala bi to u njihovim oima, u kojima se oito nitanije moglo sakriti. Bojala se zla u ljudima i molila Boga daono ne pobijedi... Sino ju je njegovo utanje uplailo.Primijetivi strah na njenom licu, oro je pogledao suenjem i priupitao:

- Koga se plai?

Nije mu odgovorila. Podigla se lagano sa stolice izamolila Anu da je odvede na spavanje. Vidjela je orate noi kroz procjep svoga nonog skrovita kako dugo stojiu dvoritu kue zagledan u daljinu... Puio je nervozno cigarza cigarom i uvlaio duhanski dim duboko u plua. Izgledaojoj je veoma zamiljen i Hadera ga do sada nije takvogviala. Kao da ga je neto muilo u dubini njegovegortake due. Prije polaska je tuno pogledao u pravcuBrankove svjee humke, ugasio cokulom opuak i polako,vlaei nogu za nogom, nestao iza kunih vrata.

XII.

Prolazili su dani i noi u kojima se Hadera skorooporavila. Dobila je na kilai, a i rane su bile skorozalijeene... Jedne noi je u orovu kuu, kao bez due inasmrt preplaen, doao ujak Tamindija. Zadihan izabrinutog lica ispria nabrzinu da je uo u krmi kako nekigovore da se u orovoj kui krije neka muslimanka sjame.

62

- Najbolje bi bilo da je nee skloni - predloi on tihooru, pokuavajui doi do daha.

oro je upravo savijao cigar. Pogleda ujakaispitivaki i tiho upita:

- Ko pria, ujae?

- Svi priaju i svi znaju, oro! - odgovori tihozabrinuti starina. oro se promekolji na stolici, a ondalagano podie. Proeta nekoliko koraka po kui i zastade naprozoru. Pogleda kroz staklo u avliju. Nita nije govorio.Malo poslije tiho kaza eni da mu spremi ranac s hranom itoplom odjeom... I dok je Ana nabrzinu spremalamuevljev ranac u avliji zalaja pas. Lajao je i usrtao premakraju sela, odakle su se uli sporadini pucnji...

- Izgleda da su krenuli u pretraivanje terena - reeujak i pomoe Ani oko ruksaka.

- Ujae, taman si na vrijeme. uvaj mi Anu i kuudok se ne vratim! - kaza smireno oro.

Ugasi cigar i brzo nabaci ranac na lea. Zagrlinabrzinu Anu i ujaka i sa zida dograbi puku.

Hadera je cijeli dan predosjeala zlo. Odavno je bilaspremna i na nogama. Rastanak sa Anom i Tamindijomnije mogao proi bez suza. Trenutak poslije izioe udvorite. oro oprezno pogleda prema putu, opsova tihoetniku majku i nestade u mraku iza kue.

Trali su ne osvrui se, a iza njihovih leaodzvanjao je sve jai lave orovih kerova. I puanapaljba bivala je sve jaa i blia orovoj kui... oro jetrao naprijed vjeto se snalazei u mraku. Ukorak za njimtrala je Hadera. Tek kad su zamakli preko brda i spustilise u polje zastali su da predahnu. Sjeli su na porueno

63

hrastovo deblo i nijemo se gledali. Bili su sretni jer suumakli goniocima. oro je oima kriomice hvatao odsjajemjeseine na Haderinom licu. Kao da se divio nj